VESNA PARUN BALADA PREVARENOG CVIJEA Upravo bijae procvala kozja krv na nasipima.

Zaumjelo je zlatom meketavih stada polje zeleno u zatiju. Djeaci su se izuli da ne bi pogazili tratinice. Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stiu. Bijelu je mreu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika. Tko bi mislio na tugu neokreenih soba i na mrtvace! Djeca nikako ne vjeruju da e zemlja progutati tijelo. Na obzorju je crn dim. Kau da vojska ide. ije su rumene njive, iji su prozori na brijegu? Zvone zvona iroko, zvone u tratinici, u pogledima ljubiaste boje. Zato je pauk razapeo mreu, a vojska ide? Ah, proitajte zvunu bajku cvijea, oblaci, brao! U otplavljenim snjegovima jo se poznaju stope srndaa i umor crnogorice slobodnim visinama vijori. Kau da zloduh plai mjeseinu blijeteim reflektorom oiju. Zato ne pou kui djeaci s nianom od pree? Neka puste natrag ulovljene bumbare i neka bjee, bjee. Zloduh hoda po mjeseini. Djeaci razvezuju zmaja, a vojska ide. Stotinu malih ekia kuju zlatne tulipane. Nita ne sluti slijepa liinka. Jedino dijete ima oi. Nesretno dijete! Vidjet e oca objeena o ljivu bijelu u dvoritu, njihovu ljivu. Juer je procvala kozja krv na nasipu. a danas je bubnjarska vatra unitila cijelo proljee. Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeu. Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su djeaci u amce vezane o obalu, ali nije ih pustila straa. Uite brzo u mravinjake, utrnite svijeu. Skrivena torpeda poharala su ribolove. Nita nije ostalo na suncu. Samo nekoliko osuenih grobova iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci

otrovae dan. to da uradi ovjek? Rastvorila je oi od straha tratinica, jer nije izuo izme mitraljezac. Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti zapanjeno; neprijatelj-ovjek doao je u pohode golorukom cvijeu. MATI OVJEKOVA Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego ena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oivjelo na proljee, procvala bi lipa, zazelenio a od pjesme tvoje. Do nogu bi ti poivalo janje, da si mati janjetu. Da tepa i da plae, razumjelo bi tebe milo blae. Ovako sam stoji i sama dijeli muk svoj s grobovima, gorko je ovjek biti, dok no se s ovjekom brati. KONJANIK Teko promiu ceste, no je trudna. No je vatra i srebro pojasa tvoga. Brda se crna ziblju, goveda budna, raste uma ko sudbina nijema i stroga. Tamo je zapad, ut, ti ide zanesen; nespokojno te neko krilo zove. Kamenita je zemlja, put rastresen. Reci mi, zato voli neba i galebove? S tvrava u daljini pjesma zatoena rasipa mrku e, nepresunu i njenu. O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena, krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu enju. Kako si beskrajno pun nereenih iskara rijei moj zdene sjenoviti, sunana duo visina! Srce se javlja zvuno i kao bezdan jei, u njemu mekano ute pitoma njedra dolina.

Ti ne zna to goni sviraa i ludu zvjerku buru. Tko e ikada uti laare izgubljene! Moda su pristali vjetrom uz neku obalu suru, gdje davne vode stenju, tiinom obrubljene. No je, oblaci plove, svadbeni san gazele, vjeiti blagdan lovorovih grana. ivot je bujno sedlo, mjeseina vrana; ti si joj dao svoje stope nevesele. SAN Usnih noas: konjanika dva sjahae u mrkim kacigama. U mraku ru konji osedlani i oruje vidim kako sja ubojnim sjajem povrh griva tamnih. Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh. Daleko je jo zimska gora plava, ne gasnu jo ni zvijezde za planinom. Pustite dragog moga neka spava obasjan rosnom, zlatnom mjeseinom. Ja sluah dugo. Sa zamrlih njiva jedna se ptica ozva, zanesena, i mrmor bjee proao kroz umu. A dragi moj kraj mene tiho sniva i mirno je na starinskome drumu. Usnu i vjetar. Ne uh vie. Samo no je hodom nijeme vile kroz ravnicu koracala pustu. Pokrih dragog maramom od svile i ovih ga u svoju kosu gustu. TI KOJA IMA NEVINIJE RUKE Ti koja ima ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrinost. Ti koja umije s njegova ela itati bolje od mene njegovu samou, i koja otklanja spore sjenke kolebanja s njegova lica, kao to proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime poinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu leaju, i no tvojega glasa vonjak jo nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobonija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka to se pribliuju nedunim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje hui. ei njegovim alom. Neka te susreu oaloene pliskavice. Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri nee ti uiniti zla. I edne zmije koje ja ukrotih pred tobom e biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noima otrih mrazova. Neka te miluje djeak kojega zatitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti mirie cvijee koje ja zalijevah svojim suzama. Ja ne doekah najljepe doba njegove mukosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustoili pogledi gonia stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I prie koje za njih davno pripremih moda u ispriati plaui malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj umi.

Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad neto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se ude, i susjede koji ale moju strpljivost. Ti koja ima ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu.

DOM NA CESTI Leah u praini kraj ceste. Niti vidjeh njegovo lice niti on vidje lice moje. Zvijezde sile su, i zrak bijae plav. Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje. Istok postade ko limun zelen. Zbog ptice jedne otvorih oi. Tada doznah koga sam ljubila itav ivot. Tada on dozna kome je ruke grlio uboge. I uze ovjek zaveljaj, i krenu plaui u svoj dom. A dom je njegov praina na cesti kao i moj dom.

USNULI MLADI Prostrt na alu sjenovitog zatona lei kao ograeni vinograd usamljen i valovima okrenut. Njegovo lice ljupko je i ozbiljno. Ne znam je li ljepa grana ipkova puna cvrkuta ptijeg, ili pregib njegova pojasa, gipkiji od gutera. Sluam tutanj niske grmljavine koja se izvija s mora, sve to blie. I skrivena u liu stare agave motrim kako grlo mladia postaje galeb i odlijee put sunca, klikui sjetno u utim oblacima. A iz bronce njegova raskonog trbuha die se mrko cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju prekrasne vile i kraljice iz bajk. uti alo i more je posivjelo. Zlatne sjenke zasjenie vinograd. Stubovi oblaka penju se u daljini. Munje dotiu umovitu uvalu. Udiem miris ljeta u nasadima i putam se da me opaja nagost bilja. Zatim gledam svoje blistave ruke i bedra pjenom morskom pozlaena iz kojih tee ulje maslinika. I vraajui mirne oi k njemu koji spava, uronjen u huku spore oluje, prastar kao agava, mislim puna rasijane udnje koliko bijelih ptica raskriljenih dre u modrim gudurama oblanim tog tijela, koje tiinom zbunjuje umor mora i samou trava. OTVORENA VRATA I ptice, kad u jesen naputaju svoje movare, proapu zbogom pognutim i nijemim trskama s kojih iezava odsjaj ljeta.

I drvo se s drvetom rastaje u tjeskobi i u nujnosti naslonivi grane odsutne jedno na drugo i sluajui rijeku. A on je otvorio vrata kolibe, pogledao nebo i otiao, ostavivi upaljenu svjetiljku kraj nepominih knjiga, i tiinu zamuenu lelujanjem sjenka. O noi, pretvori ga u crni kamen na raskru ispod otre planine s koje se urlik vukova sputa do mora. Neka pokraj njega napada lie sakrivajui svojim utanjem njegovu neveselu usamljenost. I mjesec neka ga zaobie ne zlatei njegove rubove svjetlou kojom smiruje doline. Pretvori, o noi, njegovo srce u cvijet na visokim bregovima nehaja, gdje vie ne dopiru moje suze pomijeane sa slanou algi. Pretvori ga u hladno ostrvo surovih i neprijaznih obala na koje nikada nee sletjeti ni roda ni srebrni dral. Vihori sa sjevera i juga neka uznemiruju njegove rtove okruene humkom talasa. I posvuda uokolo njega neka se prostre tuga mora i oaj i vjena zamiljenost. Ja u tada zatvoriti vrata i pogasiti umornu svjetiljku. A no e biti veoma blaga i nee se niega sjeati. On e biti nestvaran. Daljina pruit e se izmeu njega i mene kao dobra prijateljska ruka koja zaklanja pusto svijeta.

DJEVIANSTVO Taj topot i taj dim to dolaze sve blie ui e u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata. Sama si u kui. to e mu rei, djevojko, nepoznatom ovjeku koji eli umrijeti na tvojim nagim rukama, to e mu rei? Sama si u praznoj naputenoj kui koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora jednako je uvijek, blago i daleko. Cestama umorni konjanici idu. A netko eli da umre na tvojim tihim rukama koje nitko nije uspavao u ponoima. Netko udi noas da grli, umirui, tvoj tanki struk i netaknutu kosu. Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz iroku veer: netko te je kradom sa obale zvao. Spusti niz ramena pletenice. Potri otkrivena srca; ne boj se to drhti. Potri! Potri! Ne pitaj tko jeca, ni tko u mraku prati tvoje korake. Ve su grobari odnijeli iz razvaljene kue svjetlucave koralje i zlatne kanarince. Prie su se u tiini razile. Ne plai: to je ljubav. Kreni kroz bespue. Umjesto naunica nosit e uteg bola, djevojko, ako si ivot izabrala!

SONET O SREI Uvijek si negdje u njenoj blizini i sve ti apu oi prolaznika putove njene, i sve ti se ini da ti je znana sa starinskih slika iz albuma, iz kog se sretno lice nevjeste mlade ednim arom smjeka. Ti gleda kako rijeka porodice

kroz klance srlja, a ela viteka stoje na pragu doma uznosita. I eka, najzad uspokojen, ist da prhne roda s krova, zvekne zdenac. Al nek se utim albumom proskita ruka jo malo - spazi prazan list pa koveg, i na njemu srebren vijenac. BAKLJA Sve to je moje u zemaljskog glazbi, nemir drvea, teki sklad ravnice, tiina koja o elo se razbi i umna svjetlost zvijezde izdajnice, sve to se valom moje noi hrani i budnoj mi o kamen krvi tue, o prag je neki udaralo davni glasom mora, pjesmom to jaue. I kad sav nataloeni jad ko baklja ikne uvis, naglog milja prostruji topla nit; moj duh se sjeti ganua ljubavi. Bezutjeno tad prepoznam, puna boanskog smilja, jutarnju pticu to mi snom proleti. BILA SAM DJEAK U mjeseinu me je skrila veer, utrnuvi svijee. Svu no sam zamiljena snila u modroj umi kroz drvee. Bila sam zrno rumena groa u zubima sred poljubaca, lisica utekla iz gvoa, djeak to prakom poklike baca. I ujed pjesme nasred ela arena maka u koari igre.

to nisam bila, to nisam smjela, zrcalo ribe u zjenici vidre!

TIJELO I PROLJEE Prolistaj, moja jabuko, dolo je sunce na vrata. Potajno raste potok i vjetar umi iz daljine. Toplo cvrkue podne, dani su krcati zlata, razmakni bolne zavjese da gledam u modrine. Oivi aptom ploda, tiha druice moja, promijenit u se s tobom za tvoje oi, zdene! Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja, mekan leaj cvijea, gdje zvona ludo brene. Daj mi od tvoje vjene pjesme, svijete, stvori me umom. Daj da mi dua prolista, u snu da zazeleni. Promijenit u se s prvim koji noas proe ovim drumom. Proljee ide, sluaj: o majko, grudi mi razodjeni! KAS OPSJEDNUTIH Predugo ovaj ivot traje a da nije ni zapoeo. Izvedoe ergelu iz staje, na konja drvenog svak je sjeo. To zalet bijae na dgu suncokosu, na maglen klas. Jedan kraj drugog, gle, u krugu ukletu jezdimo. Sustaje kas gizdavih ivotinja. Uzde se kidaju. A jahai ude se ne vide plahoj hitnji svrhu. Stao si, blijed. Glavinja. Dokle? I ve ti netko vranca ote. Sebe osedla. I nastavi trku.