Nikolaj Vasiljevi Gogolj

enidba
OSOBE: AGAFJA TIHONOVNA, trgoveva ki, nevjesta ARINA PANTELJEJMONOVNA, tetka FJOKLA IVANOVNA, provodadinica IVAN KUZMl POTKOLJESIN, dvorski savjetmik IVA FOMI KOKARJOV, njegov prijatelj IVAN PAVLOVI KAJGANA, egzekutor NIKANOR IVANOVl ANUKIN, bivi pjeadijski oficir BALTAZAR BALTAZAROVl EVAKIN, umirovljeni mornariki porunik ALEKSEJ DIMITRIJEVI STARIKOV, trgovac DUNJAKA, kuna pomonica STJEPAN, sluga Potkoljesina Dogada se u prvoj polovici prolog vijeka. IN PRVI (Soba neenje) 1. Prizor POTKOLJESIN (sam, lei na divanu, s lulom): Kad eto tako u dokolici poinje razmiljati, onda uvida, da se najposlije treba bezuvjetno eniti. Pa zar nije? ivi, ivi, dok se ne preivi. Opet sam eto propustio poklade. A kao da je sve gotovo i provodadinica mi ve tri mjeseca dolazi. Bogami, nekako me ve i samoga stid. (STJEPAN zahre u predsoblju, pred vratima): Ej, Stjepane! Ej, Stjepane! (Ulazi Stjepan) . Prizor POTKOLJESIN I STJEPAN POTKOLJESIN: Nije li dola provodadinica? STJEPAN: Nije. (Oblai kaput.) POTKOLJESIN: A jesi li bio kod krojaa? STJEPAN: Jesam. POTKOLJESIN: Pa, ije li frak? STJEPAN: ije. POTKOLJESIN: A, je li ve mnogo saio? STJEPAN (zijeva): Ve je poeo i rupice. POTKOLJESIN: ta veli? STJEPAN: Ta velim, i rupice je ve poeo iti. POTKOLJESIN: A nije li, molim te, pitao, na to milostivom gospodinu frak? STJEPAN: Aja, nije pitao. POTKOLJESIN: Moda je kazao: nee li da se eni? STJEPAN: Ne, nije nita kazao.

POTKOLJESIN: A, vidio si kod njega i druge frakove? Ma on i za druge ije. STJEPAN: Da, kod njega visi mnogo frakova. POTKOLJESIN: Ali, oni e biti, dakako, od prostijeg sukna, nego moj? STJEPAN (zijeva): Da, va e biti od finijega. POTKOLJESIN: ti veli? STJEPAN: Kaem.da e va biti od finijega. POTKOLJESIN: Dobro. No, a nije li, molim te, pitao, zato daje milostivi gospodin iti frak od tako finog sukna? STJEPAN: Nije. POTKOLJESIN: A nije moda pitao, nee li da se eni? STJEPAN: A, o tom nije bilo govora. POTKOLJESIN: A ti si mu kazao, to sam, i u kojem sam uredu? STJEPAN: Da, kazao sam. POTKOLJESIN: A to on na to? STJEPAN: Kae: Naatojat u. POTKOLJESIN: Dobro, sad idi. (Stjepan ode.) 3. Prizor POTKOLJESIN POTKOLJESIN: (sam, ustane) Ja mislim, da je cmi frak nekako solidniji. areni dolikuje samo sekretarima, titularima i drugoj sitnariji, a vii inovnici moraju bolje paziti, kako se ono veli... eto sad sam zaboravio izraz, a divan izraz, pa zaboravio! Ma bauka, izvrtao ti sad sebi, kako mu drago, al dvorski savjetnik to je pukovnik, samo to nema na mundiru epoleta. Ej Stjepane! Ej Stjepane! 4. Prizor POTKOLJESIN, STJEPAN POTKOLJESIN: A jesi li kupio mast za cipele? STJEPAN (isti etkom cipelu, koju je navukao na ruku): Jesam. POTKOLJESIN: Gdje si kupio? U onom duanu, za koji sam ti govorio, na Voznesenskom Prospektu? STJEPAN: Jaa, ba u tom. POTKOLJESIN: Pa je li mast dobra? STJEPAN: Jest POTKOLJESIN: Jesi li pokuao njome istiti cipele? STJEPAN: Jesam. POTKOLJESIN: Pa svijetle li se? STJEPAN: Kao sunce. POTKOLJESIN: A kad ti je davao mast, nije li te pitao, a zato milostivi gospodin treba mast? STJEPAN: Nije. POTKOLJESIN: Nije li moda pitao: ne kani li se milostivi gospodin eniti? STJEPAN: Ne, nije nita pitao! POTKOLJESIN: No, dobro, idi. (Stjepan odlazi)

5. Prizor POTKOLJESIN POTKOLJESIN (sam): ini se, da cipele nisu nita, pa vidi ipak ako su runo saite pa mast ridasta, ve te nee u otmjenu drutvu tako uvaavati. Sve nekako nije onako kako treba, Bit e gadno, ako dobijem kurje oi. Volio bih pretrpjeti bog zna to, samo ne kurje oi. Ej Stjepane! Stjepane! 6. Prizor POTKOLJESIN, STJEPAN STJEPAN (ulazi): Bto izvolite? POTKOLJESIN: Jesi li kazao cipelaru, neka pazi, da ne dobijem kurje oi? STJEPAN: Jesam. POTKOLJESIN: A to on ree? STJEPAN: Ree: dobro! (Ode.) 7. Prizor POTKOLJESIN: A ma vrag je odnio, vraka je to stvar ta enidba. Ovo, pa ono, pa to. Pa da bi ovo pa ono bilo dosta. Ali do vraga, mi je to ba tako lako, kako vele. Ej Stjepane! Ej Stjepane! (Stjepan ue.) Jo sam ti htio neto da kaem. STJEPAN: Dola je baba. POTKOLJESIN: A, dola, zovni je. (Stjepan ode.) Da, to je, to je... ih mudra stvar (dolazi Fjokla.) 8. Prizor POTKOLJESIN, FJOKLA POTKOLJESIN: A zdravo, zdravo, Fjokla Ivanovna. No, ta je? Kako je? Uzmi stolicu, sjedni, priaj. No, pa dakle kako je, kako je? Kako se zove: Melanija? FJOKLA: Agafja Tihonovna. POTKOLJESIN: Da, da! Agafja Tihonovna. I zacijelo kakva etiidesetgodinja dijeva? (Legne na divan.) FJOKLA: Ta nije, nije tako; kad se oenite, ma svaki ete dan i hvaliti i blagodariti. POTKOLJESIN: Ta ti lae, Fjokla Ivanovna. FJOKLA: Prestara sam ja, moj gospodine da laem, pas lae. POTKOLJESIN: A miraz, miraz! FJOKLA: A miraz: zidana kua na moskovskoj strani, na dva kata, pa tako unosna, da je prava krasota. Jedan branar plaa 700 rubalja za duan; pivana vabi takoder mnogo svijeta. Dva drvena krila, jedno krilo samo drveno, a drugo podzidano, svako nosi po 400 rubalja. Jo i vrt na Vibonskoj stirani. Treu je godinu najmio trgovac za kupus, pa tako trezven trgovac, ma ni kapljice ne bi gucnuo, a tri sina ima: dva je oenio, a trei je, veli, jo mlad, pa nek bude u duanu, da se lake prodaje. POTKOLJESIN: Dobro, dobro. Ali ona, kakva je ona? FJOKLA: eer. Bijela i rumena, kao jabuka... Takva milota, da se ni kazati ne moe. Ma

bit ete evo na dovde (pokazuje grlo) zadovoljni, to jest, i prjatelju ete i neprijatelju rei: Eh, Fjokla Ivanovna, hvala ti. POTKOLJESIN: Ma valjda nije tabsoficirka? FJOKLA: Kramarska ki, ma takova, da bi i generalu bila dika. O trgovcu nee ni da uje. Meni, veli, da je kakav mu, ma bio i ruan, samo da je plemi. Ma, divna, delikatesa! A u nedjelju kad obue svilenu haljinu, sve onako, Hriste moj, uti, sve uti. Prava kneginja. POTKOLJESIN: Ma ja sam te zato pitao, jer sam ja ipak dvorski savjetnik, dakle ne... razumije?... FJOKLA: Kako da ne razumijem? E znate, bio je u nas jedan dvorski savjetnik, ali smo ga odbili. Imao je nekako udnu navadu: kazao on ma to, imate, ma to, sve slae, a na oko je bio vrlo pristao. A to e, tako mu je ve bog dao. Ni njemu samomu nije to milo, al ve ne moe, da ne slae, takva je ve boja volja. POTKOLJESIN: No, osim te, nema nikakve druge? FJOKLA: Pa kakvu bi ti jo elio? Ma ve nema ljepe. POTKOLJESIN: Zar da je to najljepa? FJOKLA: Ma ti po cijeloim svijetu iao, bolje nee nai. POTKOLJESIN: ... Vidjet emo, vidjet emo, mauka. Doi ti sutra, ne, prekosutra. Ja u, zna, opet eto tako s tobom: ja na divanu, a ti e mi da pripovijeda. FJOKLA (bijesno): Ta molim te, gospodine! Eto ve trei mjesec dolazim k tebi, a od svega, jo ni tolino: Samo lei u tom svojem lafroku i lulu pui. POTKOLJESIN: A ti valjda misli, da je enidba isto, kao i: Ej Stjepane, daj izme, pa navuci i otidi? Treba tu malo promozgati, razgledati, a ne prenagliti... FJOKLA: No dakle? Hoe li, da gleda, a ti hajde gledaj. Pa zato i je roba da se gleda. De zapovijedi, da ti dade kaput i, sad je i onako divno jutro, pa hajde. POTKOLJESIN: Sada? Ma eto vidi, da je oblano. Mogao bih izii, a najednom pljus kia. FJOKLA: Tim gore po tebe... Ta ve ti proviruju sjede na glavi, domalo nee vie ni biti za enidbu. A uda, to je dvorski savjetnik! Ta mi emo takvih mladoenja nai, da tebe ni ne pogledamo. POTKOLJESIN: A ta bunca? Otkuda ti najednom pada na um sijeda kosa? A gdje ti je sijeda kosa (upa svoju kosu). Gdje: Gdje? FJOKLA; Zato da ne bude sijede kose, pa zato ovjek i ivi da ostari. Gle ti njega. Ni ovim mu ne moe ugoditi. Ma ja imam takva kapitana, kojemu ti nisi ni do ramena, a govori, kao rublja; admirateljstvu slui. POTKOLJESIN: Ma lae, pogledat u u zrcalo, (ustane i upka kosu), gdje si te vidjela sjede? Gdje? Ej, Stjepane, donesi mi malo zrcalo. Ne, ostani, ja idem sam... Ta sahrani me boe, bolje i kozice, samo ne sijeda kosa. (Ode u drugu sobu.) 9. Prizor FJOKLA, KOKARJOV KOKARJOV: (uletevi) Potkoljesin? (Opazi Fjoklu) Otkud ti ovdje? Ah, ti! No uj, za kog si me vraga enila? FJOKLA: Pa Sto sam runo uinila? Zakonu sam udovoljila. KOKARJOV: Zakon! Zakon! A kog e mi avola ena? A zar ja nisam mogao i bez nje

biti? FJOKLA: Ma sam si mi dodijavao: eni me matjuko, eni me sama! Pa eto ti sad! KOKARJOV: A ti stara sovuljago! No, a poto si ovamo dola? Zar i Potkoljesin hoe? FJOKLA: A nego! Bog mu poslao sreu i blagoslov. KOKARJOV: Je li? O ti objeenjae! A meni da bi rijeci. Kakav je? Tiha voda... 10. Prizor FJOKLA, KOKARJOV, POTKOLJESIN POTKOLJESIN (nosi zrcah, u koje se vrlo pozorno ogledava). KOKARJOV: (kradom natrag, plai ga) Puf! POTKOLJESIN (krikne i spusti zrcalo): Jesi li siao s uma? ... No kakve su to gluposti! Tako si me uplaio, da se jedva drim na nogama. KOKARJOV: No, nita zato, alio sam se. POTKOLJESIN: Kakve su to ale! Jo ne mogu da doem k sebi, kako si me uplaio. I zrcalo sam eno razbio, a nisam ja to zabadava dobio: kupljeno je u engleskom magazinu. (Kupi komadike zrcala.) KOKARJOV: No, pa dobro, dobro. Donijet u ti drugo. POTKOLJESIN: Da, donijet e. Znam ja ve ta druga zrcala: za punih deset godina pokazuju te starijiim, a cijelo lice otegnuto. KOKARJOV: uj, ta ja bih se morao na te vie srditi: ti od mene, svojega druga, krije enidbu, kao zmija noge. eni li se? POTKOLJESLN: Nije mi ni na kraj pameti (Sjedne na divan i slae komadike u okvir zrcala.) KOKARJOV: Ma evo ti ivi dokaz. (Pokazuje m Fjoklu) Ma to se vrlo dobro zna, kakva je to ptica. No nita, nita. To nije nita ravo. in je kranski, tovie neophodan za domovinu. Molim, molim, i ja u za te da poradim. (Fjokli) No, kazuj to je i kako je. Plemkinja, inovnika ili trgovaka ki? to li je i kako se zove? FJOKLA: Agafja Tihonovna. KOKARJOV: Agafja Tihonovna Brandahlistova? FJOKLA: A ne, Kuperdjagina. KOKARJOV: Stanuje u estilavonoj? to ne? FJOKLA: A ne, ne, malo blie na Pijeinu u Sapunarskoj ulici. KOKARJOV: No, da u Sapunarskoj ulici, odmah za duanom, drvena kua. FJOKLA: Ma ne za duanom, ve za pivanom. KOKARJOV: Kako za pivanom, ma to ne znam. FJOKLA: A ma kako zakrene u ulicu, bit e ti na desno pekara, a kad prode pekaru, svrni na lijevo, i odmah e ti zapeti za oko, to jest, za oko e ti zapeti drvena kua, gdje ivi valja, to je prije ivila sa senatskim oberseklehitarom. Al ti ne idi valji, ve ti je odmah za njom druga kua, zidana, a to je ba njena kuca, gdje ona ivi, to jest Agafja Tihonovna, nevjesta. KOKARJOV: Dobro, dobro, sad znam sve... a sad hajde, nemaj brige. FJOKLA: Kako? Kako? Zar e ti, da svadbu svede? KOKARJOV: Dakako, ja, a ti se vie ne mijeaj. FJOKLA: Ah! Bestidnie! Ma to nije muki posao. Manite se vi toga, bauka! KOKARJOV: Hajde, odlazi! Ti se u to nita ne razumije; ne mijeaj mi se, kupi se

odavle. (Odgura je.) FJOKLA: Samo kruh otimate ljudima, vi bezbonie! U takvu se tricu umijeao! Da sam to znala, nita mu ne bih kazala. (Ode ljuta.) 11. Prizor POTKOLJESIN, KOKARJOV KOKARJOV: No brate, to se ne da odgaati, hajdmo. POTKOLJESIN: Pa ja jo neu nita. Ja sam samo tako pomislio. (Ostavlja zroalo i isprui se na divan.) KOKARJOV: Gluposti! Gluposti! Samo se ti ne plai, ja u tebe tako oeniti, da nee ni sam znati kako. Mi sad odmah idemo nevjesti, pa e vidjeti, kako to sve ide brzo. POTKOLJESIN: Dobro, dobro! Da odmah idemo? KOKARJOV: Pa o emu se, molim te, radi? No, prosudi sam: no, vidi, kako ti je to si neoenjen. Pogledaj svoju sobu: no, to ima u njoj? Eno, tamo ti je prljava izma, tamo opet lavor za umivanje, ovdje na stolu opet hrpetina duhana, a eto, i ti sam tu lei, kao trupina, lei na strani, pih. POTKOLJESIN: To je istina. Reda u mene, znam i sam, nema nikakva. KOKARJOV: No, a kad bude imao enu, nee, vjere mi, ni samoga sebe poznati. Tu e biti divan, malo psetance, kakav eljugar u krletki, runi rad, i pomisli, ti sjedi na divanu, i odjednom, sjedne uza te enica, divna, divna, pa te ruicom... POTKOLJESIN: Vrae! Ba istina, kad pomisli, kakvih sve zbilja ruica ima, kao mlijeko, kao mlijeko, brate. KOKARJOV: Ta ta govori! Kao da nemaju nita drugo, nego samo ruke. Ma imaju brate... No, pa to da i govorimo, imaju brate, vrag zna, to sve nemaju. POTKOLJESIN (ustane i strpljivo hvata Kokarjova za ruku): A dati istinu kaem, ja ti uivam, kad kraj mene sjedi kakva krasotica. KOKARJOV: Eto vidi, i sam si zagrizao. Sad samo treba, da se eni. Ti se ni za to ne brini. Svadbeni ruak i ostalo, sve u ve ja... ampanjca manje od tuceta nikako, brate, ne ide, a i madere svakako po tuceta butelja. Nevjesta zacijelo ima jato tetica i kumica, te ne znaju za alu. A, do vraga, nije li tako? A? A to se tie ruka, ja ti brate imam pod rukom vjetaka kuhara, a to e nas pseto, tako nahraniti, da se naprosto nee moi ni dii s mjesta. POTKOLJESIN: Ta molim te, ti se tako ivo brine, kao da je ve i zbilja svadba. KOKARJOV: A zato da nije? Zato da odgaamo? Ma ti pristaje. POTKOLJESIN: Ja?... Ja jo nisam pristao sasma. (Legne ponovno na divan.) KOKARJOV: Eto ti ga na. A as prije si ba kazao, da hoe. POTKOLJESIN: To ne, svia mi se. KOKARJOV: No, pa onda? Na emu je zapelo? POTKOLJESIN: Ma nije ni u emu zapelo, samo nekako mi je udnovato. KOKARJOV: A to udnovato? POTKOLJESIN: Pa kako, da nije udnovato; sve da sad sam bio neenja, a sad odjednom oenjen? KOKARJOV: No, no... no, nije li te stid? Vidim ja, da se s tobom mora ozbiljho govoriti. Govorit u otvoreno, kao otac sa sinom. No pogledaj se, pogledaj se pozomo,

eto, na primjer tako, kako ti ineni gleda. No, a to si ti sad, to? Naprosto panj, klada, ni za to. No, a zato ivi? (Vodi ga do zrcala.) No, pogledaj se u zrcalo; to tamo vidi? Glupu njuku, drugo nita. A sad pomisli: oko tebe skakuu djeica, pa ne samo dvoje, troje, nego ak estero i sve na tebe nalik, kao kaplja kaplji. E, tu si ti sad sam dvorski savjetnik, ekspeditor ili bog te pita kakav naelnik; a onda pomisli, oko tebe sve mali ekspeditorii, lopovii, ovako, (pokazuje rukom), ovako majuni, pa jedan od njih avolia skoi ti na lea i stane rukama upati tvoje zalisike, a ti njemu od ale kao pseto av, av, vauvau. E ima li ita slae i ljepe, priznaj i sam, brate? POTKOLJESIN: Da, ali oni m veliki objeenjaci, sve e mi pokvariti, knjige poderati, spise razbacati. KOKARJOV: Pa neka kvare, ali bit e svi na tebe nalik, to je glavno. POTKOLJESIN: A to je odista smijeno, vrag ga odnio, takav nekakav mali buconja, tene malo, pa ve nalik na tebe. KOKARJOV: Kako da nije, dakako da je smijeno. Divno brate. No, dakle hajdmo. POTKOLJESIN: Pa hajdemo. KOKARJOV: Ej Stjepane! (Ulazi Stjepan.) Daj bre, da ti se gospodar obue. POTKOLJESIN (oblaei se pred zrcalom): Ja ipak mislim, da bi trebalo u bijelom prsluku... KOKARJOV: Malenkost, svejedno! POTKOLJESIN (natiui ogrlicu): Prokleta pralja, tako je zlo utirkala ogrlicu, nikako ne stoji. Ti joj reci, Stjepane, ako mi ona bena i nadalje tako gladi rublje, onda u drugu najmiti. Ona zacijelo s ljubavnicima provodi vrijeme, a ne pegla. KOKARJOV: Ma da, brate, bre. Ala si eprtlja. POTKOLJESIN: Odmah, odmah. (Obue frak i sjedne. Velika pauza.) uj me, Ivo Fomiu. Zna li ta? Hajde ti sam. KOKARJOV: ta sad opet: zar si poludio? Ja da idem sam? Pa tko se eni, ja ili ti? POTKOLJESIN: Boga mi, ne da mi se neto, bolje sutra i prekosutra. (Legne na divan.) KOKARJOV: Ma ima li ti mrviak mozga? Zar nisi klipan? Zar nisi glupan? Opremio se potpuno i sad nee. E pravo kai, zar nisi svinja? Zar nisi podlac, poslije svega onoga? POTKOLJESIN: No, pa ta se dere na mene? Zato? ta sam ti uinio? KOKARJOV: Budala, prava. budala, to e ti svatko rei. Glup si, brate, kao no, glup, ma da si i ekspeditor. Pa za koga se ja brinem? Za tebe. Ma eto e ti iz usta izmamiti zalogaj. Lei tu, prokleta trupino! No, kai mi, molim te, na to si nalik? Uh, uh, nulo jedna, krpetina, puhalo, uh, rekao bih jednu rije, al je neutiva. Babetino! Gori od babe! POTKOLJESIN: Ti si mi uistinu lljep! (Poluglasno.) Jesi li ti pri sebi? Tu stoji sluga, a on pred njim psuje, pa jo takvim izrazima. KOKARJOV: Ma kako te ne bi grdio, kai, molim ite? Tko te ne bi grdio? Kao poten ovjek odluio se eniti, sluao svoju zdravu pamet, i najednom kao da se najeo ludih gljiva, pa ni s mjesta, drvena trupino. (Vue ga za noge.) POTKOLJESIN: No, dosta je, idem, ta si se uzvikao? KOKARJOV: Ide. Pa da to, a ta drugo da i radi nego da ide. (Stjepanu): Daj mu eir i ogrta. POTKOLJESIN (na vratima): Ala je to udan svat! Izgrdi te ni kriva ni duna. Idem, idem. (Stjepan donese ogrta i ode.) KOKARJOV: No, sad te neu vie grditi (Oba odu.)

ZAVJESA

IN DRUGI (Soba u kui Agafje Tihonovne. Agafja Tihonovna baca karte, a do nje za stolom sjedi i promatra igru Arina Panteljejmonovna.) AGAFJA: Opet, tetice, put! Zanima se nekakav karo kralj, suze, ljubavno pismo, s lijeve strane tref, silno se zanima, ali je na putu nekakva zlotvorka. ARINA: A tko bi bio, ta mislis, taj tref kralj?, AGAFJA: Ne znam. ARINA: Ali ja znam tko. AGAFJA: A tko? ARINA: Lijepi trgovac, to je na Buknarskoj liniji, Aleksej Dimitrijevi Starikov. AGAFJA: O, sigurno nije on, ma o to bih se okladila, da nije on. ARINA: Ne priaj, Agafja Tihonovna, a kosa tako rusa. Nema drugog trefa kralja. AGAFJA: Ali nije: ovdje znai tref kralj plemia, gdje je trgovac do trefa kralja! ARINA: Eh, Agafja Tihonovna, ne bi ti to kazala, da je pokojni Tihon, tvoj bauska Panteljejmonovi iv. O koliko je puta udario akom po stolu, pa viknuo: Ja pljujem na svakoga, veli, koga je stid, da bude trgovac, ja ne dam, veli, ker ni za pukovnika. Nek im drugi dadu! A i sina, veli, ne dam ni u kakvu slubu. to, veli, zar trgovac ne slui caru isto tako, kao i svaki drugi inovnik? Pa udri akom po stolu. A ruka u njega kao malj, uasan ovjek. Ma da ti istinu kaem, on je otpravio tvoju mater na bolji svijet, inae bi pokojnica jo koju godinicu poitvjela, AGAFJA: No, eto vidite, pa da jo i ja imam tako zloestog mua! Ma ni zato ne bih za trgovca. ARINA: Ali Aleksej Dimitrijevi nije takav. AGAFJA: Neu, neu! On ima bradu, pa kad bude jeo, sve e mu po bradi curlti Ne, ne, neu ga. ARINA: A ma otkud ti potena plemia. Ta na ulici ga nee nai. AGAFJA: Fjokla e ga, Ivanovna nai, ona mi je obeala, da e nai najboljega. ARINA: Ma to je paralaa, moj boe!. . Prizor PRIJANJI, FJOKLA FJOKLA: Ah, nemojte Arina Panteljejmonovna, bogu duu grijeiti, kad me badava kleveete. AGAFJA: Ah. evo Fjokle Ivanovne! (Ustane i dotri k njoj). No, to je, govori, kai? Jesi li nala kojega? FJOKLA: Jesam, jesam, golubice moja, samo daj prije odahnem, tako sam se usopila! Po tvojoj sam elji sve pragove obila, po kancelarijama, po ministarstvima se povlaila, u straarnice zavirivala ... Zna li ti, majko moja, malo to me nisu izbili, tako mi boga:

baka, to je enila Alfiorove, skoila je tako na mene: Ti ovakva, ti onakva, samo kruh otimlje, dr se ti svoga kvartala, veli: Pa ta hoe, ja joj odbrusila: Ja u radi svoje gospoice sav svijet obii uzdu i poprijeko, da zna. Ali zato takvih sam ti ja samo enika nala! To jest, svijeta je i bilo i bit e, al takvih mladoenja, jo nije bilo. A jedni e ve danas doi. Ja sam ti ba zato i dotrala, da ti javim. AGAFJA: Zar ve danas? Duo moja, Fjokla Ivanovna, ja se bojim. FJOKLA: I ne plai se, golubice moja, to ti je obina stvar. Doi e pogledati te i nita vie. I ti e njih pogledati, ne dopadnu li ti se, nu, pa e otii. ARINA: No, zacijelo si krasne namamila. AGAFJA: A koliko ih je? Mnogo? FJOKLA: Ma, jedno est. AGAFJA (kriei): Uh! FJOKLA: No, a to si se tako, majko moja, nakokostrijeila! Bolje da odabire: ne svia li ti se jedan, sviat e ti se drugi. AGAFJA: A to su, plemii? FJOKLA: Svi kao odabrani, pa kakva gospoda, da sve prste oblie. AGAFJA: No pa kakvi su, kakvi? FJOKLA: Ma, divni, svi tako krasni, akuratni. Jedan je Baltazar Baltazarovi evakin, ma divan, kod mornarice je sluio, odmah e ti se svidjeti. Veli da ba hoe da mu je nevjesta onako malo punaka, ali mrave tuke nikako ne voli. A Ivan Pavlovi, ekutor, to ti je tako dostojanstven da mu para nema, debeo, kako je samo zaviknuo na mene: Ne brbljaj mi kojeta da je nevjesta ovakova i onakova, ve mi jednostavno reci, koliko ona nosi pokretnine i nepokretnine? Toliko i toliko, gospodine! Laze, pasji rode, pa mi je, majko moja, priio jo i takvu rije, da je tu ne mogu ni izustiti. Ja sam odmah znala E, ma to mora, da je ugledan gospodin. AGAFJA: No, a tko jos? FJOKLA: A jo Nikanor Ivanovi Anukin. To vam je vrlo, vrlo delikatan gospodin, a usne, majko moja, malina, prava malina, tako je divan. Ja hou, veli, da je nevjesta lijepa, obrazovana, da umije i francuski govoriti. Ma fin ovjek, njemaka roba, a sam je tako suptilan, i noice su mu uzane, tanane. AGAFJA: Ne, nekako ne marim te suptilne... ne znam, ali na njima nita ne vidim. FJOKLA: Pa ako hoe malo krupnijega, a ti uzmi Ivana Pavlovia. Boljega ne moe odabrati. To je gospodin, da mu nema prigovora. Pravi plemi: jedva bi na ta vrata uniao, tako ti je divan. AGAFJA: A koliko mu je godina? FJOKLA: Ma to ti je cvijet mladahan. Jedno pedeset, ma nema jo pedeset. AGAFJA: A kako mu je prezime? FJOKLA: A prezime: Ivan Pavlovi Kajgana. AGAFJA: To mu je prezime? FJOKLA: Da! AGAFJA: A, boe moj, kakvo je to prezime! uj, Fjoklice, a kako to kad bih ja pola za njega, onda bih se i ja najednom zvala Agafja Tihonovna Kajgana? Kakvo je to prezime? FJOKLA: A moja duice, ima raznih prezimena, kad ih uje mora samo pljunuti i prekrstiti se. Pa ako ti se ne svia njegovo prezime, a ti uzmi Baltazara Baltazarovia evakina, to je divan enik. AGAFJA: A kakvu ima kosu?

FJOKLA: Divnu kosu. AGAFJA: A nos? FJOKLA: E... i nos mu je dobar, sve je na svom mjestu, i uope je divan. Samo se ne ljuti: u stanu svome ima samo jednu lulu, nista vie, nikakva pokustva. AGAFJA: A tko jo? FJOKLA: Akinf Stefanovi Panteljejev, inovnik, titularni savjetnik, malo muca, ali zato vrlo pametan. ARINA: Ali ta ti sve: inovnik, pa inovnik, a pije li on rado, eto, to ti, molim te, kai. FJOKLA: A pije, ne mogu rei, da ne pije. Pa ta ete, al je titularni savjetnik, pa mora da pije, ali je zato tih kao mi. AGAFJA: A ne, ja neu, da mi je mu pijanica. FJOKLA: Tvoja volja. Nee li ovoga, uzmi drugoga. Uostalom, a to je to zlo, ako katkad malkogucne? Ma nije cijele sedmice pijan, ima dana, kad je i trijezan. AGAFJA: No, a tko jo? FJOELA: A jo, jedan, a taj vam je takav... Bog s njim! Ovi e biti bolji. AGAFJA: No, a tko je taj? FJOKLA: Ma ne vrijedi ni da se govori o njemu. Ta to vam je neki dvorski savjetnik, nosi ak i orden u zapuku, ali nikako da ga izmami iz kue. AGAFJAi No, a tko jo? Tek ih je svega pet, a ti si kazala est! FJOKLA: Pa ta ti je to jo malo? Gle ti nje, kako se najednom raskuraila, a prije se tako uplaila. ARINA: A ta ima ona od njih, od tih tvojih plemia? Pa da ih je i est, a boga mi, jedan trgovac vie vrijedi od svih est. FJOKLA: A nemojte, Arina Panteljejmovna, plemi e biti potovaniji. ARINA: Ma ta si ti progutala u tom potovanju? Gledaj ti Aleksija Dmitrijevia, pa u samur-kapi i u saonicama, kad se prosanjka... FJOKLA: A plemi s epoletama kad mu dode u susret, pa kae: ta je trgoviu, s puta hajde, ili pokai mi trgove najbolji barun. A trgovac: Izvolite bauka, ma skidaj der prostae kapu, eto, to e rei plemi. ARINA: A trgovac moe, da i ne da sukna, pa da vidim plemia, goliava, nee imati u emu da hoda. FJOKLA: A plemi e izlupati trgovca. ARINA: A trgovac e e potuiti policiji. FJOKLA: A plemi e otii senatoru. ARINA: A trgovac gubernatoru. FJOKLA: A plemi... ARINA: Lae, lae plemi! Gubernator je vie od senatora. Uzvikala se s plemiem, a plemi bome katkad stite kapu. (Na vratima se uje zvonce.) Netko zvoni. FJOKLA: Ah, to su oni. ARINA: Tko to oni? FJOKLA: Ma oni, neki od prosaca. AGAFJA (vikne): Uh! ARINA: Boe sveti, pomiluj nas grijenice. U sobi je uasan nered, (hvata sve togod je na stolu) a stolnjak je uasno prljav. Dunjaka, Dunjaka! (Dunjaka se javi) Bre isti stolnjak. (Trgne ubrus i vrpolji se po sobi.) AGAFJA: Tetice, ma kao da sam u koulji.

ARINA: Ah, majko moja, idi brzo obuci se. (Dunjaka ode) FJOKLA (utrkavi unutra): A to ne idete? Agafja Tihonovna, zaboga, brzo! (uje se zvono.) Ah, a on ne moe da doeka. (Pojavi se Dunjaka.) ARINA: Dunjaka, uvedi ga i zamoli da prieka. (Dunjaka otri u predsoblje i otvara vrata.) (uju se glasovi) Je li kod kue? Jest, izvolite priekati. (Sve tri radoznalo proviruju kroz kljuanicu.) AGAFJA (uskliknuvi): Ah, ala je debeo. FJOKLA: Eto ga, ide! (Sve pobjegoe bezobzirno.) 3. Pirizor (IVAN PAVLOVI KAJGANA I DUNJAKA) DUNJAKA: Priekajte ovdje; oni e odmah doi. (Ode.) KAJGANA: Dakle da poekam, (sjedne), pa poekat u, ali samo da se ne zadrim. Udaljio sam se samo na as iz departementa. Najednom e puhnuti generalu u glavu: A gdje je eksekutor? Otiao da pogleda nevjestu... Da mu ja ne bih dao nevjestu! (Ustane.) Hajde da vidimo jo jedamput popis (ita): zidana kua, dvokatnica (die oi gore i pogledava sobu) Jest. (Dalje ita): Krila dva, podzidano i drveno krilo, no drveno je dosta traljavo, Koije dvoprene, krasne saonice s malim i velikim ilimom. Moda takve to ubre voze. Al baba uvjerava, da je prve sorte; pa dobro, neka bude prva sorta. Dva tuceta srebrnih lica. Dakako u kui trebaju srebrne lice. Dvije lisije bunde, hm, etiri velike perine i dvije male.) (Znaajno stisne usne) est pari svilenih i est pari cicanih haljina, dvije none koulje, dvi... No, to nije nita. Rublje... ubrusi., To nek joj bude po volji. Uostalom to sve treba prije pregledati. Sad obeavaju, dakako i kuu i koije, a kad se oeni, nae samo jastuke i perine. (uje se zvonce) DUNJAKA (bjei hitro preko sobe, da otvori vrata; uju se glasovi iz vana): Je li tko kod kue? Jeste. 4. Prizor (PRIJANJI ANIKIN) DUNJAKA: Poeajte ovdje, oni e odmah doi (Ode.) KAJGANA: Moj naklon, ANUKIN: Nemam li ast govoriti s, taticom prekrasne domaice? KAJGANA:Nemate, nipoto, ne s taticom. Ja tavie jo ni nemam djece. ANUKIN: Ah,oprostite, oprostite. KAJGANA: (Za se) Fizionomija mi je toga ovjeka nekako sumnjiva: Da nije po to isto doao, poto i ja. (Glasno.) Vi zacijelo neto trebate domaicu. ANUKIN: A ne, ne, ne trebam je ni zato, nego sam se tako samo navratio sa etnje. KAJGANA (za se) Lae, lae! Sa etnje! enio bi se nitarija. (uje se zvono. Potri Dunjaka i otvara vrata evakinu.) 5. Prizor (PRIJANJI EVAKIN) EVAKIN (Dunjaki): Molim te, duo da me malko oisti. Na ulici je, znai, dosta

praine palo na me. Eno, skini to perce. (Okree se.) Tako. Hvala ti, duice. De, jo pogledaj onde kao da ulazi pauk. A ostrag na repovima nema nita? Hvala, seko. Evo tu, kao da je jo neto. (Gladi rukom rukav fraka i pogleda Anukina i Kajganu) Pa to je englesko sukno, pa kako je jo divno. Sedamsto devedeset i pete kad je naa eskadra bila u Siciliji, kupio sam ga jo kao kadet i od njega saio mundir. Osamsto prve za Pavla Petrovia postao sam porunik. Sukno je bilo novo novcato. Osamsto etrnaeste putovao sam u ekspediciji oko svijeta, a tad se samo na avima malo otrcao. Osamsto petnaeste dao sam ostavku, onda sam ga preokrenuo, a sad ve deset godina nosim i jo je gotovo novo. Hvala, duice, ljepoto moja... (Mae joj rukom i stupaju k zrealu malo nauuruje kou.) ANUKIN: A, je li, dopustite, Sicillja, kako ste iz voljeli rei, Sicilija ... je li to lijepa zemlja? Sicilija? ... EVAKIN: A prekrasna! Ondje smo 34 dana proveli. Panorama, pokorno javljam, boanatvena. Ogromne gore, pa onda drvca, nekako granato isvagdje Talijanice, divne ruice, ma poljubio bi ih. ANUKIN: I dobro obrazovane? ZEVAKIN: Izvrsno. Tako obrazovane, kao to su kod nas samo grofice. Pa kad si poao ulicom, no, ruski lajtnant, naravno, ovdje zlatni epoleti (pokazuje na ramena), a krasotice divne garavue, znate, imaju vam na svakoj kui balkonie. Krovove, evo kao ovaj pod posve ravne; pa ja ovako pogledaj, a na balkonu sjedi takav pupoljak. No, naravno, da ne misli, da sam prostak, ja ovako (klanja se i rukom pozdravlja)... ona samo tako (mahne rukom) Odjevena je divno; ovdje nekakova pantliica, haljetak enski, razlini nakiti, no, rijeju, vrlo ukusan zalogaji. ANUKIN: A kako, da vas jo neto upitam, kako govore u Siciliji? EVAKIN: Naravno, asvi francuski. ANUKIN: I ba sve gospoice govore francuski? EVAKIN: Dakako, sve. Dapae, vi tome neete ni povjerovaii to u vam sad rei: mi smo ondje 34 dana proveli, pa kroz cijelo vrijeme nismo uli od njih jedne ruske. ANUKIN: Ni jedne? EVAKIN: Ni jedne. No neu nista da kaem o plemiima i ostalim sinjorima, to jest razliitim njihovim oficirima, al uzmite vi ba tamonjega prostog muika, koji prenosi na svojoj iji svata, pa ded kaite mu: Daj mi kruha, brate, nee vas razumjeti, boga mi, nee; ali kai mu francuski: Datei del pane ili portate vino, razumjet e, otrat e i dobro donijeti. KAJGANA: A mora da je ipak zaaimljiva ta, kako vidim, ta zemlja Sicilija. Vi ste kazali muik, da muik? ta je on? ta je ba tako, kao i ruski muik: irok u pleima, pa ore zemiju, ili ne ore? EVAKIN: Ne mogu vam rei, nisam opazio, oru li ili ne oru; ali to se tie mrkanja duhana, pokorno javljam, da svi ne samo mrka nego i vau duhan. Prevoz takoer vrlo jetftin. Ondje vam je gotovo sama voda i svugdje gondole... Naravno, da vam sjedi takva Talijanka pupolje, odjevena: bluzice, maramice, a s nama su biti i engleski asnici, no ljudi, kao i nai: mornari... i s poetka nam je bilo bas vrlo udno, ne razumije jedan grugoga; no onda, kad smo se bolje upoznali, onda smo se ve lako razumjeli. Kad si tako pokazao na butilju ili au, onda si odmah znao, da to znai piti; ako si tako metnuo prst na usta, pa samo usnicama, znao si, da znai: lulu puiti. Uope, pokorno vam javljam, jezik je prilino lak, nai su matrozi ve nekako u tri dana posve razumjeli jedan

drugoga. KAJGANA: A, preinteresantan je, kako vidim, ivot u toj Siciliju. Meni je vrio milo kad se sastanem s ovjekom, koji je vidio svijeta. A dopustite mi da vas upitam: s kim imam ast govoriti? EVAKIN: evakin, bivi porunik. A dozvolite, da vas i ja sa svojestrane upitam, s kim imam ast razgovarati? KAJGANA: Eksekutor, Ivan Pavlovi Kajgana. EVAKIN: (ne razumjevi ga) Da, ja sam takoer jeo. Odavle, dokue moje, znam, da je prilino daleko, a vrijeme je hladno, pojeo sam malu haringu i emiku. KAJGANA: No, ini se, vi ste me krivo razlimjeli: to je moje prezime Kajgana. EVAKIN (klanjajui se): Ah, oprostite! Ja sam nagluh. Ja sam istina, mislio da ste izvoljeli rei, da ste jeli kajgane. KAJGANA: Ma ta u! Ja sam ve htio moliti generala, ne bi li mi dozvolio da se zovem Kajganin; kau, bit e slino sa pasji sin. EVAKIN: Al ima ipak takvih imena. U nas je cijela trea eskadra, svi asnlci i matrozi, svi su imali vrlo udnovata imena: jedan se zvao uplov. Svi smo se rugali. (uje se u predsoblju zvono. FJOKLA bjei preko sobe da otvori.) KAJGANA: A zdravo matuka! EVAKIN: Zdravo! Kako je duo moja? ANUKIN: Zdravo, matuka, Fjokla Ivanovna, FJOKLA (bjei hitro): Hvala, gospodo moja, zdrava sam, zdrava. (Otvara vrata; u predsoblju se uju glasovi): Jeli kod kue? Jeste. (Onda nekoliko gotovo neujnih rijei, na koje Fjokla odgovara ljutito) Gle, ti njega! 6. Prizor PRIJANJI, KOKARJOV, POTKOLJESIN, FJOKLA KOKARJOV (Potkoljesinu): Ti upamti, samo kura i drugo nita. (Za se) Tu ti, koliko je tu gomila naroda! ta to znai? Nisu li enici? (Gura Fjoklu i govori joj tiho) S kojih sve strana obmami tolko vranih gavrana, a? FJOKLA (poluglasno): Tu ti nema gavrana, ve sami estiti ljudi. KOKARJOV (Fjokli): Gosti nepobrojeni, a kaftani otrcani. FJOKLA: Rugala se sova sjenici; a nema ni ti im da se pohvali. Ko paun se epuri, a iz depa sirotinja viri. KOKARJOV: U tvojih svega dosta ko u abe dlaka. (Glasno) Ma ta radi sad? Ta vrata vode sigurno u njezino spavaonicu? (Ode vratima.) FJOKLA: Bestidnice! Rekli su ti, da se jo oblai. KOKARJOV: Velike li nesree!, Pa to je? Ma samo u da vidim, a vie nita. (Gleda kroz kljuanicu) EVAKIN: A dozvolite, da se i ja malo naslaujem. KAJGANA: Meni dozvolite samo, jedared. KOKARJOV (opet gledajui): Ma nita se ne vidi, gospodo! I ne moe se raspoznavati to se bijeli, enska ili jastuk. (svi se ipak okupili na vrata i hoe da gledaju.) KOKARJOV: Pst... netko ide. (Svi odskoe od vrata.)

7. Prizor PRIJANJI, ARINA, AGAFJA (Svi se klanjaju. Velika pauza.) ARINA: A, molim lijepo, zato ste nas izvoljeli posjetiti? KAJGANA: A iz novina sam saznao, da primate narudbe i dostavljate u kuu drva; a poto sam ja u slubi kao carski eksekutor, to sam doao da saznam kakva su i koliko ih je i kad bi ih mogli dostaviti. ARINA: Iako ne primamo nikakve narudbine, molo nam je da ste doli, vae prezime? KAJBANA: Koleki asesor, Ivan Pavlovi Kajgana. ARINA: Izvolite sjesti. (Okrene se evakinu i gleda da.) A dozvolite da pitam... EVAKIN: I ja takoer u novinama vidim nekakav oglas. Pa hajde, pomislim u sebi, da ja poem. Vrijeme je pak lijepo. Na putu svugdje nie travica... ARINA: A molim, prezime? EVAKIN: A, bivi porunik mornarice, Baltazar Baltazarovi, evakin drugi. U nas je bio jo jedan evakin, ali taj je jo prije mene dao ostavku. Bio je ranjen, matuka, pod koljenom i tane je tako udno prolo, da se koljena nije ni dotaknulo, nego je kroz ile prosviralo, kao iglom sailo, tako, da kad si na primjer stajao s njim, sve ti se inilo, da te hoe koljenom udariti. ARINA: A molim, izvolite sjesti. (Okrenu se k Anukinu) A dozvolite da pitam, kojim poslom? ANUCKIN: Kao susjed. Stanujem prilino blizu. ARINA: Ne stanujete U moda u kui trgovkinje Tulubove, koja stanuje preko puta od nas? ANUKIN: O ne, ja za sad, jo stanujem na Pijescima, ali hou ipak s vremenom da doem amo u susjedstvo. ARINA: A molim, izvolite sjesti. (Okrenu se Kokarjovu) A dozvolite da vas... KOKARJOV: Pa ta me ne poznajete? (Okree se Agafji): A vi milostiva? AGAFJA: Kako mi se ini, nikad vas nisam vidjela. KOKARJOV: Ipak, sjetite se, vi ste me sigurno. AGAFJA: Vjerujte ne znam. Da nisam moda kod Birjukinih? KOKARJOV: Ba kod Birjukinih, (smije se) AGAFJA: Ah! Vi ne znate, ma s njom se dogodila prava nesrea. KOKARJOV: Znam, udala se. ARINA: A molim prezime? KOKARJOV: Moje prezime, Ilja Fomi Kokarjov, ta mi smo roaci? Moja ena neprestano govori o tom... dozvolite, dozvolite, (Hvata za ruku Potkoljesina i vodi ga pred njih): Moj prijatelj, Potkoljesin Ivan Kuzmi, dvorski savjetnik, ekspeditor, sve poslove obavlja sam. Prekrasan red uveo u svome uredu. ARINA: A molim, prezime? KOKARJOV: Potkoljesin, Ivan Kuzmi, Potkoljesin. Direktor je tako samo radi ina postavljen, ali sve poslove obavlja on, Ivan Kuzmi Potkoljesin. ARINA: Tako molim, izvolite sjesti. (uje se zvono. Dunjaka protri i otvara vrata Starikovu.) 8. Prizor

PRIJANJI I STARIKOV STARIKOV (klanjajui se ivo i brzo po trgovaki i malo se uhvativi za bokove): Zdravo, matuka, Arino Panteljejmonovna! Momci na sajmitu kazivali, da prodajete vunu, matuka! AGAFJA (odvraa s prezirom poluglasno, ali tako da on uje): Ovo nije nikakav duan. STARIKOV: Oho! Moda smo nezgodno doli? lii ste i bez nas svarili posao? ARINA: Molim, molim, Alekseju Dimitrijeviu, ne prodajemo vune, ali dobro ste nam doli. Molim lijepo, izvolite sjeti. (Svi posjedae. Duga pauza, ne znaju o emu bi govorili.) KAJGANA: udno je vrijeme danas. U jutro je bilo, kao da e zacijelo kia, a sada kao da je ve prolo. AGAFJA: Da, ba je udno to vrijeme. Katkad vedro, a katkad opet sasma oblano. To je vrlo, neugodno. EVAKIN: Eto vidite, matuka, mi smo bili u Siciiiji s eskadrom u jesenje doba, ako usporedite bit e onda kao na februar. Izide li iz kue, sunce, a na jednom ba kao da e kia. KAJGANA: Najneugodnije je, kad si za takvog vremena sam. Oenjenome je sasma drugaije, nije dosadno, ako li je pak sam, onda vam je to prosto ... EVAKIN: O, smrt, prava smrt. ANUKIN: Da, moe se rei... KOKARJOV: ta? Naprosto muka! Ne mili ti se na ivot. Ne dao mi bog to da doivim KAJGANA: A kako, milostiva gospoice, kad bi dolo, da vi sebi odaberet predmet. (Pauza.) Dozvolite, da upoznamo va ukus. Oprostite, to ja tako ba vilama u oi. Koga biste, vi najvie voljeli za mua? EVAKIN: Biste ii voljeli, milostiva, imati muem ovjeka, koji poznaje morske dubine i bure? KOKARJOV: Ne, ne, bolji je mu po mom miljenju onaj ovjek, koji sam upravlja gotovo cijelim departamentom. ANUKIN: A zato predrasude? Zato da vi hoete prezreti ovjeka, koji, ako je i sluio kod pjeadije, al ipak umije cijeniti vladanje vieg drutva. KAJGANA: Milostiva gospoice, odluite vi! SVI: Odluite! (AGAFJA uti) FJOKLA: Odgovori, za boga, kai mi to. KAJGANA: Dakle, milostiva gospoice. KOKARJOV: Dakle, vae miljenje, Agafja Tihonovna. FJOKLA (tiho njoj): Kai, ma kai: Blagodarim, kai, meni se mili. Ma to nije lijepo, tako sjediti. AGAFJA (tiho Fjokli): Mene je stid, zaista stid, ja idem, odista idem. Tetice, ostanite vi mjesto mene. FJOKLA: Ah, ne sramoti nas, ne idi; sasma e se osramotiti. Oni e bog zna to pomisliti. AGAFJA (tiho): Ne, zaista idem, idem! (Pobjegne. Fjokla i Arina za njom.)

9. P r i z o r PRIJANJI (bez ena) KAJGANA: Eto ti na, i odoe sve! to to znai? KOKARJOV: Neto se zacijelo dogodilo! EVAKIN: na toaleti, da valjda popravi neto.... da zakopa, da zavee. (Ulazi Fjokla.) SVI (k njoj u susret, pitajui): to je? to je? KOKARJOV: Neto se dogodilo? FJOKLA: A to bi se dogodilo? Due mi, nije se nita dogodilo. KOKARJOV: Pa zato je otila? FJOKLA: Ma postidjeli ste je, zato je i otila, sasma ste je zbunili, pa nije mogla dulje da ostane. Moli, da joj oprostite, pa da bi dovee izvoljeli na au aja. (Ode.) KAJGANA (za se) O, ta prokleta aa aja! Eto, zato ne volim prisidbe, nikad kraja: danas nije mogue, pa izvolite sutra, onda jo i prekosutra na aicu aja, a onda tek treba promisliti. Do vraga, ja sam sluben ovjek, ja nemam kad. KOCKARJOV (Potkoljesinu): A ma domaica nije runa, a? POTKOLJESIN: Da, nije runa. EVAKIN: Pa domaica je lijepa. KOKARJOV (za se): Do vraga! Ta se budala zaljubila., Jo e nam raune mrsiti. (Glasno): Ba ni malo, ni malo nije lijepa. KAJGANA: Nos ima velik. EVAKIN: A ne, nosa nisam ni opazio. Ona je divna ruica. ANUKIN: Ja dapae mislim, teko da poznaje i vladanje vieg drutva. Pa zna li ona francuski? EVAKIN: Pa zato niste, smijem li pitati, pokuali govoriti s njom francuski. Moe biti, da zna. ANUKIN: Vi mislite, da ja govorim francuski? (Nasmije se Starikov, koji sjedi po strani i promatra.) O ne, ja nisam imao sree, da se tako uzgojim. Moj otac bio je krt; nije ni mislio, da me dade nauiti francuski. Ja sam onda bio dijete, pa me se moglo lako nauiti, trebalo me samo proibati, i ja bih znao, ja bih zacijelo znao. EVAKIN: No, pa sada, kad vi ne znate, koja vam korist, ako ona zna... ANUKIN: A ne, ne, ena je sasma neto drugo: treba da svakako zna, jer ako ne zna, onda je u nje i ovo i ono (pokazuje gestama): sve je onda drukije. (Starikov ustane i superiorno sa strane promatra.) KAJGANA (za se): No, za to nek se brine, tko hoe, a ja idem da vidim sa dvorita kuu i krila: dali je sve onako, kako treba da je, e, onda emo na vee da se domognemo... ti mi enici nisu opasni, neto su odvie tanahni. Takvih nevjeste ne vole. (Ode.) EVAKIN (Anukinu): Hajdmo da zapuimo. A ne bismo li poli? A gdje vi, dopustite, da vas upitam, stanujete? ANUKIN: A na Pijescima. EVAKIN: Da, dosta daleko: ja na ostrvu na osamnaestoj liniji; no, uostalom, ja u vas ipak sprovesti. (Klanjaju se i odu.) STARIKOV: No tu neto strano podigoe nos! A, sjetiete se vi ve, Agafja Tihonovna, i nas! S potovanjem gospodo. (Odlazi.) 10. P r i z o r

POTKOLJESIN I KOKARJOV POTKOLJESIN: A ta ekamo mi? KOKARJOV: No to, zar domaica nije mila? POTKOLJESIN: Ta idi molim te, meni se zaista ne svia. KOKARJOV: Eto na! ta je to? Ma sam si priznao, da je lijepa? POTKOLJESIN: Ma sad mi je nekako drukija. I nos joj dugaak i francuski ne zna. KOKARJOV: Kojeta. Na to tebi francuski? POTKOLJESIN: Al ipak nevjesta treba da zna francuski. KOKARJOV: A zato? POTKOLJESIN: Pa zato jer .. .ja ne znam ni sam zato, ali sve je u nje odmah nekako drukije. KOKARJOV: Eto vidi, neka je budala to sad kazala, a on ve ulovio. Ona je krasotica, prava krasotica. Takve ti djeve nee nigdje nai. POTKOLJESIN: Ta meni se isprva i samom sviala, ali poslije, kad su poeli govoriti: dugi nos, ne zna francuski, ja pogledao, pa vidio i sam, zbilja ima dugi nos. KOKARJOV: Eh, ti ludo! Nisi se jadu dosjetio. Oni ba hotimice tako govore, da te odbiju od nje. Pa ni ja je nisam hvalio pred njima, ma tako se to radi. To ti je, bauka, divna djeva! Pogledaj joj samo oi: ima vrag ti znao kakve su to oi: govore, pale. A nos? Ja ne znam, kakav je to nosi. Bjelina, alabaster. Ma ni svaki alabaster nije takav. Pogledaj samo dobro. POTKOLJESIN (smjekajui se): Ma sad opet vidim i ini mi se, kao da je lijepa. KOKARJOV: A dakako, da je lijepa. uj me, sad poto su svi otili, hajdmo k njoj, kaimo joj i upriliimo sve. POTKOLJESIN: A, to ja neu. KOKARJOV: A zato? POTKOLJESIN: Ma kako bih se nametao; nek ona sama odabere. KOKARJOV: A ta tebe briga za njih? Boji li se suparnitva, a? Hoe, ja u ih sve u jedan as otpraviti. POTKOLJESIN: Ta kako bi ih otpravio? KOKARJOV: To je moja briga. Daj mi samo rije, da se onda vie nee nekati. POTKOLJESIN: A zato ne bih dao? Izvoli, neu se opirati: enit u se. KOKARJOV: Ruku! POTKOLJESIN: Evo. (Dade mu ruku.) KOKARJOV: To mi je samo i trebalo. (Obojica odu.) ZAVJESA

lN TREI (Soba u kui Agafje Tihonovne) 1. Prizor

AGAFJA onda KOKARJOV AGAFJA (sama): Zaista, to je tako straan izbor. Jo da je samo jedan, dva, ali etiri, pa sad biraj. Nikanor Ivanovi nije ruan, ako je i mrav; ni Ivan Kuzmi nije ruan. A da istinu kaem, nije ni Ivan Pavlovi, ako je i debeo; ali je zato vrlo ugledna ljudina. Molim, kako u da biram? Baltazar Baltazarevi to je mu s odlikama. Oh kako je to teko odluiti se, ne da se naprosto ni rei. Kad bi usne Nikanora Ivanovia metnuli uz nos Ivana Kuzmia, pa dodali malo okretnosti kakva je u Baltazara Baltazarevia, pa jo malo debljine Ivana Pavlovia, e, onda bih se odmah odluila. A ovako, razbijaj glavu, ma ve hoe da mi pukne. Ja mislim najbolje bi bilo, da vuem na sreu. Da se predam sasma volji bojoj, pa koga izvuem, taj nek je mu. Napisat u ih sve na papirie, zavrnut u ih, pa nek bude, to bude. (Pristupi k stoliu, vadi odande kare i papir, narezuje ceduljice i napisavi imena, uvre ih, daje govorei): Oh, ta je nesretan poloaj djevojke, pa jo zaljubljene. Od mukaraca to ne zna ni jedan, pa i nee da zna. Eto, svi su ve gotovi. Sad treba samo da ih bacim u torbicu, da zamurim i da bude, to bude. (Mee cedulje u torbicu i mijea ih rukom) Strah me, ah, kad bi dao bog da izvuem Nikanora Ivanovia! Ne, ne, zato ba njega? Bolje Ivana Kuzmia. A zato Ivana Kuzmia? to su gori oni drugi? Ne, ne, neu... koga izvuem, taj nek bude. (Mijea rukom u torbaku i vadi mjesto jedne sve): Uh! Sve! Sve sam izvukla! A, kako mi srce bije! Ne, jednoga. jednoga! Svakako jednoga. (Mee ceduljice u torbu i mijea. U to unie tiho Kokarjov i stane ostrag.): Ah, da izvuem Baltazara ... to govorim! Htjela sam rei Nikanora Ivanovia. Ne, neu, neu! Koga mi sudbina dosudi. KOKARJOV: Pa uzmite Ivana Kuzmia, on je najbolji. AGAFJA: Ah! (Krikne i pokrije lice obim rukama, boje e pogledati natrag.) KOKARJOV: Pa ta ste se uplaili? Ne plaite se, ja sam to. Zaista uzmite Ivana Kuzmia. AGAFJA: Vi ste prislukivali. KORKARJOV: Nita, nita. Ja sam vam rod. Od mene se ne trebate stidjeti. Otkrijte vae lijepo lice. AGAFJA (na pola otkrivi lice): Mene je zaista stid. KOKARJOV: No, pa uzmite Ivana Kuzmia. AGAFJA: Oh! (Stidi se i opet pokrije lice rukama.) KOKARJOV: Uistinu, to je udo od ovjeka, uredio posvema svoj ured, naprosto, udesan ovjek. AGAFJA (malo otkriva lice): No, a drugi? A Nikanor Ivanovi, pa i on je lijep ovjek. KOKARJOV: Ta molim vas, on je nula, nula, spram Ivana Kuzmia. AGAFJA: A zato? KOKARJOV: To je jasno zato. Ivan Kuzmi je ovjek... no, kad vam kaem, ovjek... ovjek, kakva neete nai. AGAFJA: No, a Ivan Pavlovi? KOKARJOV: I, Ivan Pavlovi, smee, svi su oni smee. AGAFJA: Pa ba svi? KOKARJOV: Ma samo pomislite; usporedite samo: kako je to mnogo reeno, Ivan Kuzmi! Ostali se svi zovu kako bilo. Ivan Pavlovi, Nikanor Ivanovi. Sve neto beznaajno, sve neto avo bi ga znao ta. AGAFJA Zaista oni su vrlo neznatni. KOKARJOV: Kaki neznatni. Ubojice! Zlikovci! Ma drugi dan poslije svadbe dobit ete

batina. AGAFJA: Ah, boe moj! Ta to je takva nesrea, da ve vee i ne moe biti. KOKARJOV: A nego! Gore ne moete nita ve ni zamisliti. AGAFJA: Dakle, po vaem miljenju najbolje uzeti Ivana Kuzmia? KOKARJOV: Ivana Kuzmia; dakako Ivana Kuzmia. (Za sebe.) Ide, ini se, ide na moju. Potkoljesin sjedi u slastiarnici, treba brzo po njega. AGAFJA: Dakle, vi mislite Ivana Kuzmia? KOKARJOV: Svakako Ivana Kuzmia. AGAFJA: A one druge zar da odbijem? KOKARJOV: A dakako, odbijte! AGAFJA: Pa kako bih to uinila? Mene je stid. KOKARJOV: A zato stid? Kaite, da ste jo mladi, pa se jo neete udavati. AGAFJA: Ali oni mi nee vjerovati, pitat e: A zato? Pa kako to? KOKARJOV: No, pa ako hoete, da odjedared svrite, a vi jednostavno recite: Napolje budale. AGAFJA: A kako bih to mogla rei? KOOKARJGV: Pa pokuajte, ja vas uvjeravam, da oe na to svi pobjei napolje. AGAFJA: Al to bi bilo nekako preotro. KOKARJOV: Ma vi ih i onako neete vie vidjeti, pa nije li vam svejedno? AGAFJA: Al ipak to nije lijepo... oni e se naljutiti. KOKARJOV: Alaj nesree, ako se naljute! Kad bi se od toga moglo ta dogoditi, e, onda bi bilo neto drugo. Al tu bi vam se najvie moglo dogoditi, da vam koji od njih pljune u lice. A to je to? Pljune, i to ti je sve! AGAFJA: No eto vidite. Jo i to! KOKARJOV: Veliko udo! Ta kolikima su pljunuli po nekoliko puta! Poznajem jednoga: prekrasan ovjek, rumen kao jabuka, pa tako je dugo napastovao i dodijavao svom naelniku radi doplatka, da ovaj, to jest, naelnik vie nije mogao podnijeti, nego mu je pljunuo ba u lice. Boga ini! Evo ti, ree, tvoj doplatak, mani me se sotono, Al je doplatak ipak dobio, Dakle, to ako pljune? To bi, dakako, drugo bilo, da je rubac bio daleko, on ga je iz depa izvadio, pa se obrisao i svren posao. (U predsoblju zvoni.) Zvono, netko je zacijelo od njih, ne bih rado, da se s njima susretnem. Nemate li ovdje koji drugi izlaz? AGAFJA: Imamo, tamo straga. Al zaista, ja sva drem. KOKARJOV: Nita zato, samo se saberite. (Za se): Doskora u dovesti Potkoljesina. 2. P r i z o r KAJGANA: Ja sam, milostiva, naroito doao malo ranije, da govorim s vama na samo, kad imate vremena. No, milostiva gospoice, to se tie ina, ja mislim, da vam je ve poznato, ja sam koleki asesor, ljubimac svojih poglavara, podinjeni sluaju... Nedostaje mi jedino drugarica ivota. AGAFJA: Da! KAJGANA: Sad sam naao i drugaricu ivota. Ta drugarica to ste vi. Kaite odmah, da ili ne? (gleda joj u plea, za se): O, ona je sasma neto drugo, no to su one mrave Njemice. AGAFJA: Ja sam jo mlada, ne da mi se jo udavati.

KAJGANA: A molim vas, a zato onda obilazi provodadinica okolo? No moda vi elite, to drugo da kaete? Izjasnite se. (uje se zvonce): Do vraga! Nikako mi ne daju ozbiljno na posao. 3. Prizor PRIJANJI, EVAKIN EVAKIN: Oprostite, milostiva, da sam moda odvie rano... (Okrenuvi se vidi Kajganu): Ah, ve je... Ivan Pavlovi, moj naklon. KAJGANA (za se): Do bijesa ti, sa tvojim naklonom. (glasno) Dakle, milostiva, recite samo jednu rije Da ili ne? (uje se zvonce. Kajgana pljuje ljutito. Opet zvonce.) 4. P r i z o r PRIJANJI I ANUKIN ANUKIN: Moda sam doao, milostiva, ranije, no to se pristoji i nalae dunost pristojnosti... (Vidi ostale, ustukne malko i klanja se) KAJGANA: (za se): Nek ti bude tvoj naklon! Kuga te donijela, polomio te mrave noge. (Glasno) Dakle, milostiva gospoice odluite se. Ja sam sluben ovjek, ja nemam mnogo vremena, da ili ne? AGAFJA (zbunjeno): Nije potrebno, nije potrebno. (Za se) Nita ne znam to govorim. KAJGANA: to nije potrebno? Kako da nije potrebno? AGAFJA: Nita... nita... Ja sam. (osvjeujui se) Napolje budale! (Za se, pljesnuvi rukuma) Ah, Boe moj, to sam to kazala. KAJGANA: to napolje? ta to znai napolje? Dozvolite, da vas pitam to hoete tim da kaete? (Podboivi se, nasre tijelom na nju.) AGAFJA (pogleda mu u lice, vie): Uh, ubit e me, ubit! (Pobjegne. Kajgana stoji zinuvi. Na krik doleti Arina i pogledavi mu u lice, vie takoder.) ARINA: Uh! Ubit e me! (I pobjegne.) KAJGANA: A ta je to? Zaista prava komedija. (Na vratima svoni zvonce i uju se glasovi.) GLAS KOKARJOVA: Ta hajde, unii, to si stao? GLAS POTKOLJESINA: Hajde ti naprijed. Samo asak, da popravim, popustila je naramenica od hlaa. GLAS KOKARJOVA: Ma opet e mi pobjei. GLAS POTKOLJESINA: Neu. neu! Boga mi, neu pobjei. 5. P r i z o r PRIJANJI, KOCKARJOV KOKARJOV: No eto, sad ba mora, da popravlja naramenice. KAJGANA (okrenuv se k njemu): Recite, molim vas, je li nevjesta luda, to li je? KOKARJOV: A to? Zar se to dogodilo? KAJGANA: Ma uasan postupak: pobjegla, stala vikati: Ubit e me, ubit e me! Vrag bi znao, to je to. KOKARJOV: Pa, dakako, ona je luda.

KAJGANA: Recite, ma vi ste njezin roak? KOKARJOV: Da, roak. KAJGANA: A kakav roak? Molim vas. KOKARJOV: Zaista ne znam: nekako tetka mojoj materi, tako neto njenom ocu ili otac njezin tako neto mojoj tetki, to zna moja ena, to su njene stvari. KAJGANA: Pa je li ve odavna luda? KOKARJOV: A jo od malena. KAJGANA: Ma bolje bi dakako bilo, da je pametnija, al u ostalom i luda je dobra, samo ako joj je miraz u redu. KOKARJOV: Pa nema ona nita. KAJGANA: Kako nema, a zidana kua? KOOKARJOV: Ala udo, to je zidana, al da vi znate, kako je zidana, zidovi jedna cigla, a u sredini svakakvo ubre, praina, piljevina, ostruina. KAJGANA: Ta ta vi ne govorite. KOOKARJOV: A nego. Kao da ne znate, kako danas grade kue? Samo da ih mogu zaduiti. KAJGANA: No valjda ipak nije zaduena? KOKARJOV: A tko vam to kae? Ma o tom se ba i radi, ta ne samo da je zaduena, nego nisu ni kamati ve dvije godine plaeni. Jos ima brata koji prua ruke za kuom, takve lole i vucibatine nije svijet jo zapamtio. Sa svoje roene majke zgulio suknju, bezbonik. KAJGANA: A kako mi je baba provodadinica, ah, ona prokleta betija... (Za sebe) Al, ipak moda i lae. Na najstroe presluavanje babu, pa ako je i malo istine... no ... ja u joj dati, kako jo nije dobila. ANUKIN: Dozvolite, molim, da vas i ja uznemirim pitanjem. Priznajem, ne poznavajui francuskog jezika, vrlo mi je teko suditi, znade li ta ena francuski ili ne zna. to zna domaica? KOKARJOV: Ni beknuti! ANUKIN: A to vi ne govorite? KOKARJOV: A nego? Ja to dobro znam. Ona je uila zajedno s mojom enom u penzionatu, ta bila je poznata lijenina, uvijek je sjedila u magareoj glupi. A uitelj francuskog tukao je neprestano palicom. ANUCKIN: Zar mislite, ja sam od prvoga maha, im sam je opazio, nekako predosjeao, da ne zna francuski. KAJGANA: Ma k vragu i francuski! Ah, glavna je stvar dvije cigle. Ta prokleta provodadinica, ah ti betijo, gadna vjetice. Ma da vi znate kako mi je ona to ocrtala., slikar, ma savreni slikar! Kuu, krilo, kae, na fundamentu, srebrne lice, saone, pa samo sjedaj i vozi se,, rijeju, u romanu e rijetko kad nai takve stranice. Ah, ti vjetice stara, da je ja samo uhvatim! 6. Prizor PRIJANJI, FJOKLA (Opazivi je, svi navaljuju na nju.) KAJGANA: A, evo je! Hodi der ovamo, stara vjetice, hodi der ovamo. ANUKIN: Dakle, vi me prevarili, Fjoklo Ivanovna? KOKARJOV: Ovamo, Varvara, na sud.

FJOKLA: Ma ta hoete? Ne derite se tako. KAJGANA: Kua graena na jednu ciglu, stara nesretnice, a ti nalagala, vrag te zna im sve. FJOKLA: A ta ja znam, ja je nisam gradila. Moda je moralo biti na jednu ciglu, pa su je tako i gradili. KAJGANA: Pa jo i u hipoteki zaduena. Vrazi te izjeli, vjetice prokleta! (Lupajui nogom.) FJOKLA: Gle ti njega! Jo bi se i pravdao. Drugi bio bio zahvalan, to sam se muila zbog njega, a on se dere. ANUKIN: Ali, Fjoklo Ivanovna, vi ste meni pripovijedali, da zna i francuski. FJOKLA: Zna, gospodine dragi, sve zna i njemaki i svakojako, kakve god hoete manire, sve zna. ANUCKIN: A nije istina, ini se, da ona govori samo ruski. FJOKLA: Pa zar je to zlo? Razumljivije je ruski, zato i govori ruski, a kad bi znala urmanski, to gore po tebe, jer ne bi nita razumio. A o ruskome ne treba ni da se pria, zna se, takva je besjeda! I svi sveci su besjedili ruski... KAJGANA: A hodi der ovamo, prokleta, hodi der k meni! FJOKLA (usmiui natrake, k vratima) Ba neu, znam ja tebe. Ti si opak ovjek, udario bi me. KAJGANA: No ekaj, golubice moja, neu ti to oprostiti. Ja u te ve dovui na policiju, pa e znati, kako se varaju poteni ljudi! ekaj, znat e. A nevjesti kai, da je nitarija! Zna, kai joj sigurno. (Ode.) FJOKLA: Gle ti njega! to se razljutio! to je debeo, misli, da mu nema ravna. A ja velim, da si ti sam nitarija, eto ti. ANUKIN: Moram vam rei, mila moja, nije mi bilo ni na kraj pameti, da bi vi tako varali. A da sam ja znao, da je nevjesta tako neobrazovana, ma ja... ma ni moja noga ne bi ovdje bila. Tako je to. (Ode.) FJOKLA: Ludih su se gljiva najeli, ili se vina napili. Vidi ti izbiraa! Kao da su poludjeli od mudrosti. 7. Prizor FJOKLA, KOKARJOV, EVAKIN KOKARJOV kikoe iz sveg grla, gledajui Fjoklu i pokazujui na nju prstom. FJOKLA. (ljutito): A to se ti dere? (Kokarjov se neprestano smije.) KOKARJOV: Provodadinica! Provodadinica! Vjetakinja, umije oeniti, zna, kako treba da se pone. (Smije se neprestano) FJOKLA: Ala si se raskokodakao! Da zna, pokojna ti je majka enula pameu, kad je tebe raala. (Ode.) 8. Prizor KOKARJOV, EVAKIN KOKARJOV (neprestano se smije): Oh, ne mogu, zaista ne mogu, ne mogu! Ne podnosim, osjeam, da u pui od smijeha! EVAKIN (gledajui ga, smije se i sam)

KOKARJOV (od umora padne u stolicu): Oh, zaista, iznemogoh! Osjeam, skapat u, ako se nasmijem jo jedared. EVAKIN: Meni se vrlo svida vaa vesela ud. Kod nas u eskadri kapetana Boldirjeva bio je kadet Pjetuhov, Anton Ivanovi: taj je takoer bio veseli udi. Nisi mu trebao nita drugo pokazati osim prsta, a on odjedared udri u smijeh. Boga mi, i do samoga se veera smije. No gledajui njega i samomu bi ti bilo smijeno, pa se, gle, najposlije i sam ba tako isto smije. KOKARJOV (uzdahnuvi): Oj gospode, pomiluj nas grijenike! Ali ta toj ludi pada na um? Ona da eni i udaje? Evo ja, na primjer, kad enim, ba enim i oenit u. EVAKIN: Tako? Dakle vi moete uistinu da enite? KOKARJOV: A nego! Koga elite i s kim elite? EVAKIN: Ako je tako, pa oenite vi mene s ovdanjom domaieom. KOKARJOV: Vas? Pa zato bi se vi enili? EVAKIN: Kako zato? To je, dopustite da primijetim, malo udno pitanje. Ma zna se zato. KOOKARJOV: Ali vi ste valjda uli, da nema nikakva miraza. EVAKIN: Pa nita zato. Naravno, to ba nije dobro, ali uostalom s tako premilom djevojkom uz njeno vladanje moe ovjek proivjeti i bez miraza. Mala sobica (mjeri od prilike rukama), eto, ovdje maleno predsoblje, mali zaklon kod postelje, ili kakvu god pregradicu. KOKARJOV: Pa to vam se na njoj ba tako svidjelo? EVAKIN: Pokorno vam javljam, svidjela mi se zato, to je puna enica. Ja sam veliki ljubitelj enske punoe. KOKARJOV (gledajui ga poprijeko, govori za se): Kud se on zaletio, a izgleda ba kao prazna duvankesa. (Glasno): O, za vas nije enidba. EVAKIN: Kako to? KOKARJOV: Pa tako. Ma kako samo izgledate? Meu nama budi reeno: Svraka. EVAKIN: Svraka? KOKARJOV: Dakako, tako vi izgledate! EVAKIN: Ali ipak, kako, svraka. KOKARJOV: Ma svraka, ovjee. EVAKIN: ini mi se, da se to valjda tie moje osobe. KOKARJOV: Ma ja ba zato i velim, jer znam, da ste vi pametan ovjek, drugome to ne bih kazao. Ja u vas oeniti, molim, ali samo s drugom. EVAKIN: Ne, ja bih molio da me ne oenite s drugom. Nego budite tako milostivi, pa ba s ovom. KOKARJOV: Molim, oenit u vas, ali samo pod uvjetom: vi se ne dirajte ni u to i ne pokazujte se ni na oi nevjesti, ja u sve uiniti bez vas. EVAKIN: Ali, kako je to mogue sve bez mene? Ipak bi valjda trebalo, da joj doem na oi? KOKARJOV: Ne trebate. Idite samo kui pa ekajte: veeras e biti sve gotovo. EVAKIN (tare ruke): E pa to je divno! A ne treba li moda atestat, slubeni prepis? Moda bi nevjesta htjela. Ja u u as otrati po nj! KOKARJOV: Ne, ne treba nita, idite samo kui, ja u vam jo danas javiti. (Isprati ga) Ma, do sto avola, nije nego jo neto? A to je to? Potkoljesin ne dolazi? To je ipak udnovato. Valjda ne popravlja jo svoje naramenice. Da pourim za njim. (Ode.)

9. Prizor KOKARJOV, AGAFJA, poslije EVAKIN AGAFJA (ogledavajui se): Zar su otili? Nema nikoga. KOKARJOV (vrati se): Nikoga, otili su, otili. AGAFJA: Ah, da znate, kako sam sva drhtala. Tako to jo nisam nikad doivjela. Ali kako je to straan ovjek taj Kajgana! Kakav to mora da je tiranin eni! Meni se tako ini, da e se sad vratiti i izlupati me. KOKARJOV: Taj se vie ne vraa. Evo glave, ako koji od njih dvojice ma samo nosom ovamo zaviri. AGAFJA: A trei? KOKARJOV: Koji trei? EVAKIN (provirujui na vrata): Ba bih rado da ujem, to li e rei ona ustaca o meni, Oh, slatki pupolji. AGAFJA: A Baltazar Baltazarovi? EVAKIN: Aha, aha, poinju slatka ustaca. (Tare ruke.) KOKARJOV: Do bijesa! Znao sam o kome to govorite, ma to vam je naprosto, vrag zna to, prava pravcata budala. EVAKIN (za se): ta? To boga mi nikako ne ra zumijem. AGAFJA: Ali on mi se ipak nekako ini vrlo pristao. KOKARJOV: Pijanica! EVAKIN (zaueno, za se): Boga mi, ne pojmim. AGAFJA: Zar jo i pijanica? KOKARJOV: Ta poznata nitarija. EVAKIN (glasno): No, dopustite, to vas nipoto nisam molio da govorite. Da kaete togod u moju korist, da me pohvalite, ali, takvim rijeima moete koga drugog preporuiti, a ja, onda sluga pokoran. KOCKARJOV (za se): Otkuda on? (Agafji): Gledajte, gledajte, ne moe ni da stoji. Tako on mjeri svaki dan sobu. Otjerajte ga, pa bog. (Za se): A Potkoljesina nema, pa nema. Nevrijednik. Dobit e ve. (Ode.) 10. Prizor AGAFJA I EVAKIN EVAKIN (za se) Obeao je, da e me hvaliti, a on me ocrnio. udan svat. (Glasno) Milostiva gospoice, ne vjerujte... AGAFJA: Oprostite, nije mi dobro. Boli me glava. (Hoe da ode.) EVAKIN: Ali moda vam se to svia na meni? (Pokazujui na glavu): Ne gledajte vi na to, to sam ja malo elav, to nije nita, to je od groznice, kosa e brzo narasti. AGAFJA: Meni je svejedno, imate li vi tamo to ili nemate. EVAKIN: Milostiva gospoice, kad obuem crni frak, postane lice odmah bjelije. AGAFJA: Tim bolje za vas. Zbogom. (Ode.) 11. Prizor EVAKIN (sam, govori za njom): Milostiva gospoice, molim, kaite razloge, zato?

Zato? Ili je na meni kakav nedostatak, ta li? Ode! udnovat sluaj. Ovo mi se dogaa ve sedamnaesti put i sve gotovo na isti nain. Najprije se ini kao po loju, a na koncu, eto, zbogom. (Hoda po sobi razmiljajui.) Da, to e biti ve nekako sedamnaesta nevjesta. Pa ta ona hoe najposlije? ta bi ona na primjer htjela... a zato? (Zamisli se) Nepojmljivo, vrlo nepojmljivo! Da nije to na meni zlo (Ogleda se.) Meni se ini, da se to ne moe rei. Hvala bogu, priroda me nije nakazila. Pa i u Siciliji sam se dopao Talijanicama. Nepojmljivo! Ne bih li poao kui i u sanduku potraio? Ondje sam imao stihova, kojima ne moe ni jedna odoljeti. Boga mi neprijatno. Isprva kao da... he, nije druge, put pod noge. A teta, zaista vjena teta. (Ode.) 12. P r i z o r POTKOLJESIN I KOKARJOV (Uniu i ogledavaju se) KOKARJOV: Nije nas opazio. Jesi li vidio kako je iziao duga nosa? POTKOLJESIN: Zar je i njega odbila, kao i one? KOKARJOV: Dakako, POTKOLJESIN (samozadovoljno se osmjehne): Al to bi neto bilo, da i mene odbije. KOKARJOV: Dakako. POTKOLJESIN: Al ja ipak jo ne vjerujem, da je ona ba otvoreno kazala, da me od svih najvie uvaava. KOKARJOV: Kakvi, uvaava? Ona naprosto luduje za tobom. Uasno te ljubi. Kakvih ti sve nije imena davala! Uasno! Ta sva gori. POTKOLJESLN (samozadovoljno osmjehujui se): Ama zaista ena, kad hoe, kakvim te sve rijeima ne obasiplje: Njukica moja, odojiu, bubice. KOKARJOV: Ma to je to? ekaj, dok se oeni, onda e ti tek vidjeti u prva dva mjeseca, to e ti sve da kae: ma brate, da se rastopi. POTKOLJESIN (smjeka se): Je li? KOKARJOV: Potenja mi. Al sad na poso! Reci joj i otkri svoje srce i zamoli njenu ruku, POTKOLJESIN: Ali kako bio mogao sad? ta govori? KOKARJOV: Svakako sad. Ma, evo je!... 13. Prizor PRIJANJI I AGAFJA KOKARJOV: Ja sam vam doveo, milostiva gospoice, smrtnika koga evo vidite. Jo nikad nije bio tako zaljubijena ovjeka, naprosto, ne daj boe ni neprijatelju ne bih elio. POTKOLJESIN (gurkajui ga, tiho): No, uje, brate, to kao da je odvie. KOKARJOV (njemu): Nita, nita. (Njoj, tiho): Budite smjeliji, on je vrlo miran. Nedostaje da bude to slobodniji. Podignite tako nekako obrve, ili oborite oi, a onda odjedared oinite lopova, ili mu okrenite lea, pa nek objeenjak gleda. Uostalom, niste badava obukli haljinu s kratkim rukavima, da. (Glasno) No, ja vas ostavljam u ugodnom drutvu. Ja idem samo na as u vau blagovaonicu i u kuhinju; treba da se premi, odmah e doi moj kuhar, kod kojega je naruena veera, moda i vino. Dovienja. (Potkoljesinu) Smjelije! Smjelije! (Ode.)

14. P r i z o r POTKOLJESIN I AGAFJA AGAFJA: Molim, izvolite sjesti. (Sjednu i ute.) POTKOLJESIN: Vi se, milostiva gospoice, rado vozate? AGAFJA: Kako mislite, vozate? POTKOLJESIN: Ljeti je vrlo ugodno vozati se barkom. AGAFJA: Da, provezemo se katkad sa znancima ... POTKOLJESIN: Kakvo e biti ljeto, ne zna se. AGAFJA: elimo, da bude lijepo. (Oboje zaute.) POTKOLJESIN: A, milostiva gospoice, kakav cvijet vi najvolite? AGAFJA: Koji jae mirii, karanfil. POTKOLJESIN: Za dame i jest karanfil. AGAFJA: Da, ugodna zabava. (Pauza.) U kojoj ste crkvi bili prole nedjelje? POTKOLJESIN: U Voznesjenskoj, a pretprole sam bio u kazanskom saboru. Uostalom, moliti je svejedno, bilo u kojoj mu drago crkvi. Ova je samo krasnija. (Pauza. Potkoljesin bubnja prstima po stolu.) Naskoro emo ve moi u Katarinin park. AGAFJA: Da, za mjesec dani ini se. POTKOLJESIN: Dapae jo prije. AGAFJA: Bit e divna etnja. POTKOLJESIN: Danas je osmi (broji na prste), deveti, deseti, jedanaesti, za dvadeset i dva dana. AGAFJA: Tako brzo! POTKOLJESIN: Ja dananji dan i ne brojim. (Pauza.) Ala je hrabar taj ruski narod. AGAFJA: ta? POTKOLJESIN: Ma radnici. Stoje na vrh vrka ... Ja prolazim mimo kue, a radnik popravlja krov i nita se ne boji. AGAFJA: Da, a gdje to? POTKOLJESIN: Na putu, kud ja idem svaki dan u departement. Ja idem svako jutro u ured. (Pauza. Potkoljesin pone opet bubnjati prstom, napokon se maa sa eir i klanja se.) AGAFJA: Vi ve idete? POTKOLJESIN: Da, oprostite, ako sam vam dosadivao. AGAFJA: ta govorite. Ba protivno; ja sam duna da vam zahvalim na ugodno sprovedenom vremenu. POTKOLJESIN (smjekajui se): A meni se zaista inilo, da sam vam dosaivao. AGAFJA: A u istinu niste. POTKOLJESIN: No dakle, ako nisam, onda dozvolite i drugi put, na vee koji put. AGAFJA: Bit e mi vrlo milo. (Klanja se PotkoIjesinu.) 15. P r i z o r AGAFJA (sama): Kako je to pametan ovjek. Sad sam ga tek dobro upoznala; istina, nije mogue, a da ga ne zavoli. Da, upravo je as prije kazao njegov prijatelj. teta samo to je tako brzo otiao, a ja bih ga jo htjela sluati, kako je ugodno s njim govoriti! I glavno,

to je dobro, to ne mlati praznu slamu. Uistinu, to e biti divan mu. Idem da kaem tetici. (Ode.) 16. P r i z o r POTKOLJESIN I KOKARJOV (uniu) KOKARJOV: Pa zato kui? Glupost! Zato kui? POTKOLJESIN: A zato da ostanem ovdje? Ma ja sam joj ve kazao sve, to treba. KOKARJOV: Dakle ve si joj ljubav izjavio? POTKOLJESIN: Da, to je jedino to nisam rekao. Ostalo sam sve rekao. KOKARJOV: Eto ti ga na! A zato nisi? POTKOLJESIN: Pa to bi ti htio, da joj odjedared bubnem: Budite mi enom. KOKARJOV: No pa to ste onda, kakve ste gluposti govorili cijelo po sata? POTKOLJESIN: Pa govorili smo o svemu i svaem, i velim ti, vrlo sam zadovoljan, vrlo sam ugodno proveo vrijeme. KOKARJOV: Ma uj, pa sudi sam: kad emo onda to sve posvravati? Ta za jedan sat treba da idemo u crkvu na vjenanje. POTKOLJESIN: to si poludio? Danas na vjenanje! KOKARJOV: A zato ne? POTKOLJESIN: Danas na vjenanje! KOKARJOV: Ma ti si dao rije, kazao si, da e se odmah eniti, im budu drugi enici otpravljeni. POTKOLJESIN: No pa ja nisam pogazio rije, samo ne odmah, bar mjesec dana treba da mi da oduka. KOKARJOV: Mjesec. POTKOLJESIN: Dabome! KOKARJOV: Ma jesi li poludio? POTKOLJESIN: Manje od mjesec dana nikako. KOOKARJOV: Ta ja sam kod kuhara naruio veeru, ti kladetino! No uj, Ivane Kuzmiu, ne luduj duice, eni se sad odmah. POTKOLJESIN: A ma brate, to govori! Kako bih sad odmah. KOKARJOV: Ivane Kuzmiu! No ja te molim, ako nee sebe radi, a ti, de, bar mene radi. POTKOLJESIN: Ma nije mogue. KOKARJOV: Ta jeste, duice, sve je mogue, no molim te, ne budi tako siuan. POTKOLJESIN: Ma kad ti kaem, ne ide! Neprilino mi je, vrlo neprilino. KOKARJOV: Ma kako neprilino? Tko ti je to kazao? Ta sam prosudi, ma ti si pametan ovjek. Ja ti ne velim, da ti se ulagujem, a ni zato, to si ekspeditor, nego ti naprosto velim, jer te ljubim No, pa de, odlui se duice, budi pametan. POTKOLJESIN: Ali kad bi bilo mogue, onda bih ja... KOKARJOV: Ivane Kuzmiu, dragane, zlatane! No, hoe li, ja u kleknuti preda te. POTKOLJESIN: A ma zato? KOKARJOV (Meknuvi): No, eto, vidi, ja kleim! No, vidi i sam, molim te! Nikad neu zaboraviti tvoje usluge, smiluj se, duice. POTKOLJESIN: Ma nikako brate, nikako. KOKARJOV (ustane, ljutito): Svinjo.

POTKOLJESIN: Samo ti psuj! KOKARJOV: Glupane! mokljane! Takva jo ni sam vidio. POTKOLJESIN: Psuj! Psuj! KOKARJOV:: A za koga sam se ja brinuo? Rad ta muio? Sve tebe radi, budalo. Ma to ja imam od toga? Ostavit u te odmah, ta me briga. POTKOLJESIN: Pa tko te je molio, da radi za mene? Pa ostavi me. KOKARJOV: A ti si propao; ma ti ne bi bez mene nita uinio. Ako te ja ne oenim, ti ostade dovjek budala. POTKOLJESIN: Pa ta te briga? KOKARJOV: Za tebe me, tikvane, briga. POTKOLJESIN: Ja ne trebam tvoje brige. KOKARJOV: E onda, neka te hiljadu i jedan avo nosi. POTKOLJESIN: No, pa i idem. KOKARJOV: avolu, tamo ti je put. POTKOLJESIN: Pa idem. KOKARJOV: Hajde, hajde, i dabogda, odmah prelomio ondje nogu. Od srca ti elim, da pijani voza natjera na tebe kola. Nitica, a ne inovnik. Evo kunem ti se, da je meu nama kraj i ne idi mi vie na oi. POTKOLJESIN: I neu. (Ode.) KOKARJOV: Do vraga, do svog starog prijatelja. (Otvara vrata i vie za njim): Budalo! 17. P r i z o r KOKARJOV (sam, hoda tamo amo, razmahujui se): No, je li ikad svijet vidio takva ovjeka. Ako emo pravo govoriti i ja sam divan. No recite, molim vas: nisam li ja bena, luda? ta se ja tu bijem i probijam i viem, da mi ve grlo presahnulo? Recite mi, to je on meni? Rod? to li? Rad kojeg vraga, rad ta, rad ta se ja brinem za njega, rad ta ne mirujem, odnio ga bijes. A vrag zna, rad ta! Hajde, pitaj ti koji put ovjeka, rad ta on to i to radi? Nitarija! Ogavna podla obrazina! Ja bih te, glupa marvo, akom u nos, pa za ui, pa po prstima, po zubima, svakud! (Ljutito udara po vazduhu.) To, to me ljuti, ode, ta ga briga, otrese se kao pas od buha, to je uasno! Sad e otii u stan, pa leati i lulu vakati. Ogavno stvorenje! Ima ogavnih ljudi, ali takvog nema, boga mi! Dakle, bi li, ne bi li... Idem, pa u objeenjaka, ba da vratim. Ne dam nu, da mi umakne. Idem, dovest u lupea. (Otri.) 18. P r i z o r AGAFJA (unie): Oh, kako mi srce bije, da ne mogu ni kazati. Svagdje kudgod okrenem, svagdje preda mnom Ivan Kuzmi. Ba je istina, da sudbini ne moe utei. Eto, as prije, ba sam htjela, da mislim o sem drugom, ali uzela ja ma to, kuala sam namatati konac, ila sam torbicu, ali sve mi Ivan Kuzmi pred oima. (Mala pauza.) I tako eto eka me promjena ivota! Uzet e me, povest e me u crkvu ... ostati sama s mukarcem, uf! Jeza me spopada. Zbogom moj dosadanji djevojaki ivote! (Plae.) Koliko sam ljeta provela u miru ... ivjela i ivjela, a sad eto udaj se. Koliko je tu samo briga. Djeca, malie, vraii, a onda e doi i djevojice, narast e, pa ih de udavaj. Jo, jo, ako pou za dobre, ali ako pou za pijanice, ili za takve, koji su odmah gotovi, da dadu sve na karte,

sve to god imaju. (Poinje opet malo po malo plakati.) Ba se nisam nimalo nauivala djevojakog ivota. Ni dvadeset i devet godina nisam djevojka. (Promijenivi glas.) A to Ivan Kuzmi tako dugo radi? (Pauza) 19. P r i z o r AGAFJA, POTKOLJESIN POTKOLJESIN (Kokarjov ga gura na pozornicu kroz vrata): Ja sam doao, milostiva gospoice, da vam neto kaem, samo bih najprije htio da znam, nee li vam to biti udno. AGAFJA: Ja ne znam to. POTKOLJESIN: Ali priznajte, zacijelo e vam biti udno, to u vam rei? AGAFJA: Ali molim vas, kako bi moglo biti udno. Od vas ja sve rado sluam. POTKOLJESIN: Ali to jo niste uli. (Kokarjov dode potiho i stane za njegovim ledima.) Evo to je... no radije u vam rei drugi put, poslije. AGAFJA: A to to, molim? POTKOLJESIN: A to... htio sam, priznajem, da vam sada kaem, al jo sam nekako neodluan. KOKARJOV (za se, sklapajui ruke): Gospode boe, kakav ti je to ovjek! To je ba prava baba, a ne ovjek. AGAFJA: A zato se neodluni. POTKOLJESIN: Ma sve me nekako sumnja hvata. KOKARJOV (glasno): Kako je to ludo, kako je to glupo! Ma vidite, milostiva gospoice, on moli vau ruku, hoe da vam kae, da bez vas ne moe ivjeti. Samo se pita, hoete li ovoga smrtnika usreit? POTKOLJESIN (gotovo prestraivi se, gura ga, govorei ivo): Smiluj se, ta ti je? AGAFJA: Ja nikako ne smijem pomisliti, da bih ja mogla usreiti... ali uostalom, pristajem. KOKARJOV: A dakako, dakako, to ste ve davno trebali! Dajte vae ruke. POTKOLJESIN: Odmah. (Hoe da mu neto priapne. Kokarjov mu pokazuje pesnicu i mrti obrve; on daje ruku.) KOKARJOV (saastavivi ruke): No, bog vas blagoslovio. I ja se slaem i odobravam vau vezu. Brak, to je takav in ... to ti nije kao uzeti vozaa, pa vozi, kud ti drago, to je sasma drukija dunost, to je dunost... sad samo nemam vremena, ali ja u vam ve poslije rei, kakva je to dunost. No, Ivane Kuzmiu, poljubi svoju nevjestu. Sad moe to uiniti, sad si duan da to uini. (Agafja mahne rukom.) Nita, nita, milostiva gospoice, to mora biti, nek poljubi, POTKOLJESIN: Ne milostiva, dozvolite, sada ve dozvolite. (Poljubi je l uzme za ruku.) Ala je to prekrasna ruica! A kako to, milostiva, da imate tako prekrasnu ruicu? Ma, molim vas, milostiva gospoice, ja bih elio, da sad odmah bude vjenanje, svakako sad odmah. AGAFJA: Kako sad odmah? To je moda prebrzo! POTKOLJESIN: Nita neu da ujem! Hou to bre, sad odmah da bude vjenanje. KOKARJOV: Bravo, bravo! Sad si ovjek! Ja sam uistinu svagda mnogo oekivao od tebe. Vi se sad, milostiva, zbilja pourite, da se to prije obuete; ja sam, da vam istinu

kaem, poslao ve po koije i pozvao goste; svi su otili ravno u crkvu. Ta vi imate ve gotovu vjenSanu haIjinu, ja to znam. AGAFJA: Da, da, ve odavna, Odmah u se obui. (Ode.) 20. P r i z o r POTKOLJESIN I KOKARJOV POTKOLJESIN: No sad, brate, hvala. Sad vidim da si dobar ovjek. Ni roeni mi otac ne bi to uinio, to ti. Vidim da si radio ko prijatelj. Hvala ti, brate, dovijek u se sjeati tvoje usluge. (Tronuto.) Na proljee pohodit u zacijelo grob tvoga oca. KOKARJOV: Nita brate, meni je milo i samomu. No, hodi, da te poljubim. (Ljubi ga u jedan obraz, a onda u drugi.) Daj boe, da proivi sretno (ljube se), u zadovoljstvu i izobilju, djece imali ko pilia ... POTKOLJESIN: Hvala ti, brate, sad sam tek saznao, to je ivot. Sad se preda mnom otkrio sasvim novi svijet! Sad eto vidim, da se sve neprestano mie, ivi, ustvuje, tako nekako isparuje, nekako tako, ne zna ni sam to biva. Prije toga nisam nita vidio, nisam shvatio, nisam prosuivao, nisam se zadubljivao, ivio sam kao to i svaki drugi ovjek ivi. KOKARJOV: Milo mi je, milo mi je. A sad idem, da samo vidim, kako su namjestili stol, odmah u se vratiti. (Za se.) A eir za svaki sluaj bolje da se sakrije. (Uzme i odnese mu sa sobom eir.) POTKOLJESIN: Zaista, to sam bio do sad? Jesam li shvaao ivot? Nisam! Nita nisam shvaao! Pa kakav mi je bio moj momaki ivot? to je bio? to sam radio? Zivio, ivio, sluio, iao u departement, ruao, spavao, jednom rijei: bio najobiniji ovjek. Sad tek vidi, kako su glupi svi ljudi koji se ne ene, a eto, kad pomisli: koliko ima takvih slijepaca! Kad bih ja bio gdjegod vladar, ja bih izdao naredbu: da se svi moraju eniti, svi bez iznimke! U mom carstvu ne bi bilo ni jednog neenje! Odista: kad pomisli, za nekoliko minuta, pa ve oenjen! Najednom e okusiti blaenstvo, kakvo samo biva u bajkama, koje naprosto ne moe ni iskazati, pa ni rijei naprosto ne nalazi da to iskae! Ali ipak, govorio sad to mu drago, ama nekako mi je ak i strano... kad bolje pomislim na to! Za cio ivot, za cio vijek vezati se! A poslije ti nema vie izgovora ni kajanja, nita, nita! Sve gotovo, sve uinjeno. Eto, ni sad ve ne moe natrag, za asak pa na vjenanje. Ne moe ni otii, ak ni pobjei. Eno, tamo su i zatvorene koije i sve stoji spremno!, A zar zaista nije mogue pobjei? Pa da, da nije mogue; eno na vratima i svagdje stoje ljudi, upitali bi zato? Nije mogue, nije... Ah! A evo prozor je otvoren, to kad bih kroz prozor? Ne, ne, nije mogue: dakako i neprilino je, pa i visoko. (ide prozoru.) No, ba i nije tako visoko! Samo temelj, pa i taj je onizak, all ne; pa kako bih, kad nemam ni eira? Nezgodno je. A zar zbilja nije mogue bez eira? A to kad bih pokuao? A? Da pokuam? (Popne se na prozor.) A? Gospode blagoslovi! (Skoi na ulicu.) Oho! Ipak je visoko! Ej, voza! GLAS VOZAA: Kola moda? GLAS POTKOLJESINA: Na kanal, kod Semnjovskog mosta! GLAS VOZAA: Deset kopejka. GLAS POTKOLJESINA: Hajde, tjeraj. (uju se kola kako odlaze.) 22. P r i z o r

AGAFJA zatim FJOKLA AGAFJA (u vjenanoj haljini, plaho i oborene glave): Ni sama ne znam, to je to sa mnom. Opet me stid i sva drem. Ah, samo da ga sad nema, bar na asak, da je poto iziao. Ma gdje je. Nema nikoga. A kamo je otiao? (Otvara vrata u predsoblje i govori onamo): Fjoklo, kamo je otiao Ivan Kuzmi? GLAS FJOKLIN: Ma on je tamo. AGAFJA: A ma gdje tamo? FJOKLA (unie); Ma tu je sjedio u sobi. AGAFJA: Ma nema ga, vidi. FJOKLA: A ni iz sobe nije izlazio, ja sam sjedila u predsoblju. AGAFJA: Ta gdje je? FJOKLA: Ja ne znam gdje nije li otiao ostrag preko stepenica ili ne sjedi li kod Arine Panteljejmonovne? AGAFJA: Tetice, tetice! 23. P r i z o r PRIJANJI, ARINA ARINA (sveano odjevena): A to je? AGAFJA: Je li Ivan Kuzmi kod vas? ARINA: Ma kako kod mene? Nije, on mora da je tu. FJOKLA: No, dakle, ni u predstoblju nije bio, ja sam ondje sjedila. AGAFJA: No, dakle, ni ovdje ga nema, vidite. 24. P r i z o r PRIJANJI, KOKARJOV KOKARJOV: to je? AGAFJA: Ma Ivana Kuzmiea nema. KOCKARJAV: to nema? Otiao? AGAFJA: Nije, nije ni iziao. KOKARJOV: Kako? Nije, nije ni iziao? FJOKLA: Pa kud bi se mogao djenuti, to ne pojmim. U predsoblju sam ja neprestano sjedila i nisam se maknula s mjesta. ARINA: Ma ni ostrag preko stepenica nije mogao izii. KOKAROV: ta, vrag ga odnio? Ma nije mogao ni propasti, ako nije iziao iz sobe, da se nije sakrio?, Ivane Kuzmiu! Gdje si? Ne luduj! Ovamo bre! No, kakve su to ale? Ve je vrijeme u crkvu! (Viri u ormar, popri jeko gleda i pod stolice.) Nepojmljivo! Ali ne, otii nije mogao, nikako ne. On je tu, u onoj mu je sobi eir, ja sam ga naroito onamo i odnio. ARINA: Da pitamo djevojku, ona je bila neprestano na ulici, ne zna li ona moda? Dunjaka! Dunjaka! 25. P r i z o r PRIJANJI, DUNJAKA

ARINA: A gdje je Ivan Kuzmi? Nisi li ga vidjela? DUNJAKA: Ma skoili su kroz prozor. (Agafja krikne i salomi rukama.) SVE TROJE: Kroz prozor! DUNJAKA: Daaa! Kad su skoili, onda su uzeli vozaa i odvezli se. ARINA: Ma govori li istinu? KOKARJOV: Lae, ne moe biti! DUNJAKA: Boga mi, skoili su! Eno i trgovac je u onom duanu vidio. Dali vozau deset kopejki i otili. ARINA (prilazei Kokarjovu): A to vi, bauko? Vi zar alu, a? Zar sprdnju da s nama zbivate? Zar da nas sramotite, a? Ma ja sam ve ezdeset godina, al takve sramote jo nisam doivjela. Ma ja u vam, bauko, zato pljunuti u lice, ala ste estit ovjek. Ma, vi ste nitarija. Pred cijelim svijetom sramotite djevojku! Ja, prosta, pa ne bih toga uinila, a vi jo plemi! Vidi se, da vam je plemstvo samo za lopovluke i huncutarije. (Ode ljutita i odvodi nevjestu. Kokarjov stoji smuen.) FJOKLA: Ha? To je dakle onaj, koji umije! Bez provodadinice svesti svadbu! Ma nek je u mene i ovakvih i onakvih enika, otrcanih i poderanih, ali ovakvih, da skau kroz prozor, takvih nema. KOKARJOV: To je budalatina, nita drugo, idem za njime. Vratit u ga ja! (Ode.) FJOKLA: Ma hajde de, vrati ga! Al eniti ne zna, a? Kad bi jo kroz vrata pobjegao, hajde de, ali kad ve enik strugne kroz prozor, e, onda laku no! KONAC