Izvorni lanak UDK 177.

7: 111

Primljeno 12. 10. 2007.

Lino Veljak
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, HR-10000 Zagreb veljak@yahoo.com

ovjek kao metafizika utvara

Identitet individue i zajednice
Saetak

U ovom radu1 ukazuje se na metafiziko utemeljenje pojma ovjek, kao nadomjesne novovjekovne kategorije temelja klasine metafizike. Iako se (ogranieni) emancipatorski potencijali antropocentrike slike svijeta sadrani u programu moderne ne smiju olako zanijekati ili odbaciti, konstitucija ovjeka kao noseeg pojma moderne sadri u sebi redukcionistiko poimanje identiteta ljudskog bia, koje ukoliko se ne osvijesti s obzirom na svoje korijene i na u njemu implicirane kontroverzije nuno rezultira nizom aporija, kako onih koje proizlaze iz antropocentrikog karaktera nove onto-antropologije (jednog od obnovljenih likova metafizike), tako i onih koje se oituju u nemoi adekvatnog pristupa kompleksnosti individualnih i kolektivnih identiteta i njihovih meusobnih odnosa.
Kljune rijei

ovjek, metafizika, moderna, identitet, antropocentrizam

Misliti se moe samo pomou pojmova. Ta je tvrdnja naizgled posve banalna, samorazumljiva, gotovo redundantna misao, a insistiranje na njoj moe pro izvesti samo uvrivanje poznatih predrasuda o filozofiji kao besmislenoj (u svakom sluaju: beskorisnoj) djelatnosti obiljeenoj cjepidlaenjem i slinim udnim i udakim postupcima. Pa ipak, nuno je poi od te konstatacije. Nuno je stoga to se u pojmovnosti miljenja krije korijen niza zavodljivih i opasnih zamki, od kojih nisu osloboeni ni znanost, odnosno znanstveni pogled na svijet, jednako tako ni zdravorazumski pogled na svijet, a konano niti oni pristupi svijetu koji osjeajnosti i volji (ili jednomu od toga) daju prednost u odnosu na pojmovno miljenje i openito na intelektualnost; ako, primjerice, hoemo iskazati bilo koju emociju, ne preostaje nam drugo nego da se sluimo rijeima, a u rijeima su sadrani pojmovi. Ali kakav je to problem s pojmovima? Pojam nastaje, znano je, procesom apstrakcije. Apstrakcija, pak, pretpostavlja redukciju, odvajanje bitnoga od nebitnog i postavljanje odreenja bti kao istovjetnoga sa samim pojmom, te, posredno, s predmetom na koji se pojam odnosi. U tom identitetu pojma sa samim sobom krije se jedno nuno (ali, rei e se, korisno, a ne samo nezaobilazno) sadrajno osiromaenje dotinog predmeta. Tu jo nema niega po sebi problematinog. Nije problematino niti uspostavljanje hijerarhije pojmova
1

lanak je nastao na temelju izlaganja na meunarodnoj konferenciji ovjek i kultura, odranoj u okviru 16. Dana Frane Petria,

a izraen je u sklopu projekta Identitet drugih (glavna istraivaica: doc. dr. sc. Jasenka Kodrnja).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

14

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

(opi su pojmovi obuhvatniji od posebnih, a ovi od pojedinanih), kojom se uvodi red u kaos moguih predmeta misli. No, problematino je svako apsolutiziranje pojma, na to po prirodi stvari navodi sam postupak oblikovanja pojmova, od zahtjeva za jednoznanou i nekontradiktornou pojmova koje oblikujemo i kojima se sluimo, pa nadalje. Najlake je svakom pojmu dati jedno jedinstveno i nepromjenjivo znaenje i dosljedno ga koristiti u skladu s takvim jednom zauvijek fiksiranim znaenjem. Jednako tako, najlake je uspostavljenu hijerarhiju pojmova definirati kao vjenu i nepromjenjivu. Postupi li se tako, imamo ne samo apsolutizaciju svakog mogueg (ili bar svakog relevantnog) pojma s konzekventnim fiksiranjem onto-logikog smisla bia, na koje se pojedini apsolutizirani pojam odnosi, ve i apsolutizaciju uspostavljene hijerarhije pojmova, ali i hijerarhije bia na koja se pojmovi odnose. Tu se ne radi tek o logikoj hijerarhiji (kada se odnos superordiniranih i subordiniranih pojmova postavlja kao jednom zauvijek definiran i determiniran) nego i o ontologijskoj, te aksiologijskoj hijerarhiji, o emu nas uvjerljivo moe pouiti Aristotel.2 Imamo, dakle, posla s gotovim i dovrenim svijetom, u kojemu bia jesu ono to uope i mogu biti, uspjenija se bia svojim aktualiziranjem pribliavaju punoi svoje potencije, dok manje uspjena ili manje sretna bia zastaju na putu i ne uspijevaju aktualizirati znaajniji dio svoje potencije.3 Odatle slijedi jo jedan korak, a to je uspostavljanje hijerarhije meu biima, od neivih, preko ivih, pa do razumnih i do duhovnih, a onda i unutar pojedinih kategorija bia. I tu nam Aristotel moe posluiti kao ilustracija: dovoljno je obratiti pozornost na hijerarhiju to ju je on uspostavio izmeu pojedinih vrsta ljudi, gdje se, usput, profilira (ne, dodue, po prvi puta, ali svakako u sasvim sustavnom obliku) pojam ovjeka kao razliitoga od, primjerice, pojma orua koje govori: rob nije zoon politikon, ena nije ovjek, muko je dijete ovjek u mogunosti, i tako redom. Tu je na djelu metafizika, definirana kao miljenje gotova i zatvorena svijeta (tonije: kozmosa, jer se o svijetu u modernom smislu rijei jo ne moe govoriti), gdje se zateenost i danost uzimaju kao samorazumljiv okvir bitka i miljenja, opstanka i ivota. No, ona po sebi nije zloudna, kao to bi to rado ustvrdili oni koji ne razumiju ili ne ele razumjeti koliko pojava filozofije (izvorno u liku kozmologije, a potom u liku metafizike) predstavlja epohalan iskorak iz duha samorazumljivog preuzimanja nasljeenih otakih i djedovskih predaja, mitova i predrasuda. Metafizika uistinu postaje zloudnom onda kada posebno uzdie na razinu oposti, apsolutizirajui neku partikularnost i izjednaujui je s univerzalnou. Moemo raspravljati je li takva vrsta apsolutizacije sadrana ve u Aristotelovu pojmu ovjeka, ali argumentacija e nam se tu zaplesti u antinomije: anthropos kao zoon politikon pojmovno ne obuhvaa druge kategorije ljudskih bia idiote, strance, robove, djecu ili ene , on im naprosto uskrauje punou ljudskosti, ali, s druge strane, osporavanje ljudskosti, primjerice, barbarima u sebi sadri (pod pretpostavkom rimskog, kranskog i modernog definiranja ljudskosti pojmovno nedopustivu)4 identifikaciju ovjek = Grk, koja bi mogla posluiti kao ilustracija za onu logiku pogreku o kojoj u Organonu raspravlja i sam Aristotel, a koja je u tradiciji poznata pod imenom pars pro toto. No, u punom e se smislu ta zloudnost uzdizanja partikularnoga na rang univerzalnog iskazati u modernim i postmodernim vremenima. Na taj se nain oblikuje ono to bi se moglo imenovati loom metafizikom, a to bi se paradigmatiki dalo ilustrirati arijevskom teorijom vie rase, koja implicira pojmove poput pojma potovjek (Untermensch). Istinski je ovjek bermensch (to, dakako, ne treba dovoditi u bliu vezu s istoimenim Nietzscheovim pojmom),5 a tko individualno ili po svojem partikularnom rasnom, etnikom ili drugom pripadnitvu, odnosno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

15

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

po svojoj prirodi ne spada u tu nadljudsku kategoriju ne moe pretendirati na sudionitvo u punoi ljudskosti ili u ljudskosti uope. U takvim apsolutiziranim identifikacijama partikularnosti s univerzalnou (koji ne moraju imati a najee i nemaju tako zastraujue pojavne oblike kakav odlikuje metafiziku i kozmo-antropologiju nacistikog pogleda na svijet) ne treba gledati tek zloporabu pojmovnog miljenja, niti se zadovoljavati uvidom u redukcionizam koji uporabljive i korisne pojmove oblikuje tako to ih preobraava u utvare svojstvene looj metafizici ili truleu metafizike, nego i najdublji korijen metafizikog zla, kao to je upozoravano s razliitih motrita i na temelju meusobno veoma diferenciranih polazita.6 U obinom se govoru srazmjerno lako moe uoiti svaki pokuaj koritenja sofistike i falsifikatorske procedure pars pro toto; jo se lake to moe razotkriti u znanstvenoj raspravi, ali je mnogo tee primijetiti uzdizanje partikularnoga na rang univerzalnoga kada se radi o nosivim pojmovima klasine i moderne metafizike, posebno ako do takvih oblikovanja dolazi u vremenima trulea metafizike. Problemi takve redukcionistike identifikacije stari su koliko i pojmovno miljenje i njihova sloenost, a tekoe njihova uoavanja ovdje mogu biti tek naznaeni, nipoto i elaborirani.7 Moramo se ograniiti tek na nosivi pojam dominantnog lika novovjekovne, antropocentriki utemeljene metafizike, kojoj se po samorazumijevanju i samoprikazivanju, dakako, najee pripisuje nemetafiziki ili antimetafiziki karakter ili se ak proglaava nadmaivanjem i ukidanjem metafizike kao takve, transmetafizikim i postmetafizikim miljenjem. To je, razumije se, pojam ovjek (ili, da bude sasvim jasno, ovjek). ovjek je u tzv. metafizici subjektivnosti (tonije, u novovjekovnim antropocentrikim filozofijama, koje po pravilu odbacuju ideju da bi po svojoj
2 6

Kod Aristotela tako moemo sresti indikativnu primjenu metafizike hijerarhije bia na sferu ljudskoga, koja je vidljiva u ontologijskoj nadreenosti drave obitelji, a ove pojedincu (Politika, 1253a, 1924).
3

O srei se ovdje, dakako, ne moe govoriti drukije negoli hipotetiki: ako se punoglavcu koji je uspio izbjei sve zmijske zamke u rodnoj bari i izrasti do razvijene abe i moe pripisati neka vrsta sree (pa emo o abi koja krekee u svojoj bari kazati da je to jedna sretna aba, te da je njezino glasanje izraz sree punoom ivota do kojega je dospjela jedino je pitanje: bi li se ta ili bilo koja aba sloila s nama), onda je sasvim apsurdno ako bismo ustvrdili da je sretan onaj kamen koji je postao graom za Praksitelov kip Apolona.
4

Uvid u to da je korijen zla u identifikaciji partikularnoga s univerzalnim stariji je uistinu od svake filozofije i svake metafizike. Nalazimo ga u najdrevnijoj knjizi zajednikoj svim monoteistikim religijama, u biblijskoj Knjizi postanja, gdje se zlo u svijetu izvodi iz pobune stvorenja protiv stvoritelja, a ta je pobuna zapravo rezultat pokuaja partikularnog bia, Lucifera, da se postavi na mjesto apsolutnog bia, Jahvea. Na sasvim drukijim pretpostavkama neke je naznake ukorijenjenosti zla u (protupovijesnom) nametanju partikularnosti nad opost dao Milan Kangrga u zakljunim razmatranjima svoje Etike (usp. Milan Kangrga, Etika, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2004., str. 490491).
7

Jednako vai na temelju suvremenih, bar naelno prihvaenih kriterija jednakopravnosti mukaraca i ena i za Aristotelovo svoenje ene na bie hijerarhijski smjeteno negdje izmeu ovjeka i domae ivotinje.
5

Usp. Danko Grli, Friedrich Nietzsche, SN Liber, Zagreb 1981.

Jednu od bitnih dimenzija takve elaboracije svakako predstavlja preispitivanje pojma bitak u kontekstu sporova izmeu kozmocentrikih, teocentrikih, biocentrikih i antropocentrikih metafizika, to ukljuuje i tematiziranje pojmovnog (i logikog i ontologijskog) odnosa spomenutog pojma s odgovarajuim sredinjim pojmovima kozmos (ili priroda), bog/ovi (ili Bog), ivot i ovjek, primjereno tomu kako se taj odnos oblikuje i postavlja u raznim inaicama dotinih, ali i drugih (starih i novih) metafizika.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

16

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

naravi mogle biti neki od likova metafizike) strukturalno zadobio ono mjesto koje u klasinim metafizikama dre priroda, Bog ili ivot.8 Dok kod Aristotela ovjek zaposjeda jednu ljestvicu u ontocentrikoj (uistinu kozmocentrikoj) hijerarhiji bia, dotle se kod pretee antropocentrizma Protagore ovjek uspostavlja kao mjerilo stvari (opstojeih da jesu, a neopstojeih da nisu), ali se uslijed oskudnosti elaboracije Protagorina koncepcija ne moe definirati kao oblik antropocentrike metafizike, niti mu se mogu dokazati redukcionistike tendencije.9 ovjek i kao zoon politikon i kao anthropos kod Aristotela predstavlja pojam homologan realnim odnosima u polisu i u grkom drutvu, u kojima su zbiljska ljudska bia faktiki zateena; taj pojam ve utoliko nije nikakva hipostaza niti utvara. Taj se realan pojam preobraava u metafiziku utvaru tek u novovjekovnom kontekstu antropocentrikog obrata u metafizici,10 gdje miljenje, svim proklamacijama i svim svojim antimetafizikim ambicijama unato, ne uspijeva pronai izlaz iz okruja metafizike strukturiranosti filozofije, teorije znanosti i praktikog/praktinog djelovanja, ve se jedino dospijeva do toga da se stari nosivi pojmovi nadomjetaju jednim novim pojmom. Taj novi pojam zadobiva u ovom novom sklopu ili individualno oblije, pa ovjek postaje ovjek,11 ili pak, a to se dogaa u naelno zloudnijim varijantama, zadobiva kolektivno oblije, gdje bia ukljuujui posebno ona ljudska stjeu svoj smisao i imaju svoj bitak po kolektivnim entitetima, po hipostaziranim kolektivnim pojmovima koji su izvorno izvedeni iz razliitih diferencijacija unutar sfere ljudskoga, a koji se onda imenuju na razliite naine, pa se suoavamo sa irokim rasponom utvara, od Rase od Klase i od Nacije do Partije. I dok historijska iskustva, posebice ona steena u 20. stoljeu, jasno i jednoznano upuuju na zloudnost spomenutih kolektivistikih likova antropocentrike metafizike, dotle nije, barem ne na prvi pogled, evidentno u emu bi se imala sastojati problematinost individualistikog antropocentrizma. Ipak, i tu je rije o utvari, ija se funkcija moe razotkriti u oblikovanju misaonog sklopa koji prikriva znaaj zbiljskih odnosa meu ljudima i u drutvu te, ve i utoliko, gui zbiljske ivotne mogunosti. Takav individualistiki antropocentrizam moe tako, primjerice, omoguiti apsolutizaciju atomistikog individualizma, a ovaj se u svojim konzekvencijama obre protiv zbiljske individue, svedene na subjekt ljudskih prava12 i liene mogunosti otpora svemu onomu to u faktikim konstelacijama ta prava i preesto svodi na pravo jaega. Jednako vai i za neprozirnost robovanja imperativima slobodnog trita (u obliku prisilne potronje kao samosvrhe), kao i za u antropocentrizmu novovjekovne metafizike utemeljenom autodestruktivnom grabeljivom odnosu spram prirode. Jo je vei problem s hipostaziranim pojmom ovjeka u tomu to on, ak i kad se postavlja individualistiki, izravno slui ne samo prikrivanju ve i metafizikom opravdavanju iskljuivanja pojedinih kategorija ljudskih bia iz punoe dionitva u (na taj nain tek fiktivnoj) univerzalnosti.13 Faktike neravnotee moi i faktike hijerarhije (zajedno sa svim vidljivim i empirijski ustanovljivim, kao i manje vidljivim i tee ustanovljivim, oblicima ugnjetavanja, uskraivanja ljudskog dostojanstva, te izrazitim nejednakostima i neravnopravnostima u pogledu participacije u ljudskosti) stjeu u tom okruju etiki bezuvjetnu legitimnost, epistemiki se liavaju mogunosti prepoznavanja, a retoriki mogunosti imenovanja, te se, konano, praktiki uskrauju mogunostima ukidanja. Je li rjeenje u tomu da se pojam ovjek nadomjesti politiki korektnim poj mom ljudsko bie (human being) ili, jo korektnije, dvojstvom mukarac/e

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

17

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

na? Ako je ovo rodno/spolno dvojstvo takoer u nekom smislu nekorektno ne samo zato to otvara prostor rodnog esencijalizma ve i zbog toga to u
8

Pitanje je li recentna (moderno/postmoderna) inaica antikog kozmocentrizma, fiziocentrizam, opskrbljena potencijalima nadmaivanja metafizike ne moe se razmatrati na ovom mjestu. Naelno valja rei da su ti potencijali ekvivalentni njezinoj emancipaciji od klasine metafizike strukture miljenja, tj. ako se bitak vie ne poima u okviru koncepta gotova i dovrena svijeta.
9

ne prolosti i povijesno relevantne budunosti ili lik kosmikog ovjeka (usp. Pavao Vuk-Pavlovi, Vrednota u svijetu, HFD, Zagreb 2007., str. 221). Iako Vuk-Pavlovi ovdje ima u vidu etiko-aksiologijsku dimenziju sveovjetva, nije teko u njezinoj pozadini prepoznati antropocentriko utemeljenje metafizike, koje je, meutim, u konkretnom sluaju ublaeno neprevladanou teocentrikoga konanog utemeljenja njegove metafizike.
12

Problem Aristotelova redukcionizma, koji bi se dao ustanoviti u svoenju korijena svakog bia na njegovu kozminost, uroenost u poretku prirode, ne moe se elaborirati u ovom kontekstu. On bi nuno zahtijevao i preliminaran odgovor na pitanje, je li obuhvatnost antikog (pa utoliko i aristotelovskog) poimanja prirode, posebice u sklopu odnosa izmeu physisa i kosmosa, takva da unaprijed iskljuuje opravdanost i smislenost optube za bilo kakav redukcionizam.
10

Premda se u recentnoj literaturi pojam antro pocentrizam gotovo iskljuivo koristi u bio etikim i ekologijskim raspravama, pa se vode sporovi je li ovjek sredite i smisao svemira, ivota, Zemlje (to je u svom nauku o natovjeku klasino formulirao Nietzsche), pri emu se vodeim zastupnikom takvog antropocentrizma dri autora djela ovjekova odgovornost za prirodu J. Passmorea (Usp. John Passmore, Mans Responsability for Nature, Duckworth, London 1974.), istina je da su metafiziki temelji takvih primijenjenih varijanti antropocentrizma poloeni na samim poecima novovjekovlja, u humanizmu i renesansi, a simbolizira ih i ujedno legitimacijski potie Kopernikovo otklanjanje geocentrike astronomije (gdje se ukidanje vizije Zemlje kao sredita svemira obilno nadoknauje uspostavljanjem moralne i metafizike sredinjosti ovjeka). Najstarija oblikovanja antropocentrizma u ovom smislu sreemo u renesansi, a meu relevantnim renesansnim misliocima antropocentrikog obrata treba obratiti osobitu pozornost na Pica della Mirandolu (usp. Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu ovjekovu, Nova stvarnost, Zagreb 1998.). Zanimljiva je, meutim, i rekonstrukcija geneze antropocentrike metafizike koju oblikuje tienne Gilson (usp. La philosophie au moyen-ge, sv. II: De saint Thomas dAquin Guillaume dOccam, Payot, Pars 1922.), a prema kojoj su korijeni antropocentrizma stariji od renesanse.
11

Bilo bi veoma neodgovorno ako bi se previdjela jedna opasna zamka koja se krije u ukazivanju nedostatnosti formalnog jamstva ljudskih prava u pogledu osiguranja ljudskog dostojanstva svake osobe, a ta se zamka moe sastojati u relativiziranju bezuvjetnosti ideje ljudskih prava s konzekventnim padom ispod formalno i faktiki dosegnute razine zatite spomenutih prava: primjerice, pravo na poteno suenje, koje ukljuuje mogunost angairanja branitelja u skladu s materijalnim mogunostima optuenih, ne bi se na temelju uvida u neravnopravnost imunijih i manje imunih stranaka u sudskom postupku smjelo nadomjestiti supstancijalnom pravednou autoritarnog suenja ili pak zakona lina, kao to se evidentno nedostatnoj liberalno-demokratskoj proceduri demokracije ne bi kao alternativu moglo postavljati ohlokraciju ili tiraniju legitimiranu nekakvom autentinom demokracijom.
13

Taj fantazmagorian pojam iskazuje meu ostalima i Pavao Vuk-Pavlovi, svojim formulacijama kao to su: bistvena povezanost i zaiskustveno jedinstvo ovjeka i ovjetva sadanjosti sa ovjekom i ovjetvom i povijes

A ti Drugi su, dakako, klasino aristotelovski, ene (to u kontekstu suvremenosti meu ostalima nadmono tematizira Simone de Beauvoir, usp. Drugi pol I-II, BIGZ, Beograd 1982.), stranci, kulturno razliiti, ali i moderno i postmoderno neprilagoeni, uskraeni, nepodobni u ovom ili onom pogledu. Jedan od uinaka uvida u iskljuivanje i iskljuenost oituje se i u oblikovanju alternativnih i decentriranih likova metafizike (gdje se decentriranje naposljetku iskazuje kao puko preslagivanje koje ne dovodi u pitanje same temelje, ali ih zato ini jo nevidljivijima i jo nespoznatljivijima). Sve to rezultira jo viim stupnjem neprozirnosti kakva svoj vrhunac dosee u totalnoj postmodernistikoj zbrci. U pravilu se svaka varijanta alternative zateenim neravnoteama koja ostaje zarobljena u metafizikim strukturama miljenja (usp. Lino Veljak, Ontologizacija rodne diferencije kao apstraktna antiteza klasinoj metafizici, u: Filozofija i rod, HFD, Zagreb 2005.) konano ispostavlja kao neki novi (i utoliko jo neprepoznatljiviji) lik trulea metafizike, od feministikog esencijalizma, pa do niza jo diferenciranijih likova neosvjetenog (po samorazumijevanju nerijetko buntovnog i revolucionarnog) mirenja s danou.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

18

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

sebi sadri iskljuenje svih onih ljudskih bia koja se iz bilo kojih razloga ne mogu ili ne ele uvrstiti u reenu bipolarnost14 onda ipak nema sumnje da je na razini javnog i svakoga drugog govora politiki korektna formulacija uvijek prihvatljivija od tradicionalistikog govora, koji svoju nakaradnost oituje u iskazima tipa: Sudac je ostala u drugom stanju.15 No, politiki korektan govor ne zadire u bit problema: samo politiki korektno imenovanje nee po sebi ukloniti faktike neravnotee i nepravde (kakve se, primjerice, mogu oitovati u socijalnoj marginalizaciji feminiziranih zanimanja ili u statistiki upadljivoj spolnoj distribuciji na hijerarhijskoj ljestvici unutar pojedine profesije na tetu jednog spola), iako nee izravno doprinositi njihovu perpetuiranju ili uvrivanju. Moglo bi se ak ustvrditi da je zadovoljavanje politiki korektnim imenovanjem u konanici tek prikrivanje zbiljskih simptoma kojim se nadomjeta suoavanje s korijenima faktikih neravnotea i nepravdi. To, ipak, ne bi smjelo implicirati totalno relativiziranje: nedostatnost korekt nog govora, pa i funkcija prikrivanja koja se moe pripisati spomenutom govoru, ne opravdavaju zakljuak da je sve isto i da tu nema ba nikakvih emancipatorskih proboja i potencijala. Ovdje, meutim, nije rije o socijalnoj lingvistici, pa ni o filozofijskoj terminologiji, ve o samim korijenima uskraenosti ljudskih bia u mogunostima ljudskog dostojanstva i autentinosti opstanka. A ti nas korijeni neumitno upuuju na metafiziku, preciznije na metafiziko poimanje bitka. ak i u antropocentrikoj varijanti koja na rang utemeljujueg momenta bitka uzdie (nuno ogranienu) utvaru ovjeka (te bi time na prvi pogled mogla djelovati kao koncepcija u principu osloboena od bilo kakve apsolutizacije), metafizika struktura bitno obiljeena poimanjem bitka kao vjenog i nepromjenjivog iskona svega to jest rezultira identifikacijom zbiljnosti sa zateenou i danou. Konzekvencija te identifikacije sastoji se u legitimiranju faktikih odnosa, ukljuujui i impersonalnu strukturu proizvodnje moi. A u toj impersonalnosti nema za bilo kakvog zbiljskog ovjeka, za bilo kakvo ljudsko bie, za nikakvog mukarca, nikakvu enu, nikakvog bijelca ni bijelkinju, crnca ni crnkinju, za nikakvog/u pripadnika/cu bilo koje skupine ili zajednice drugoga mjesta doli zajamenog (a metafiziki neprozirnog) poloaja objekta i, ujedno, instrumenta reprodukcije (i proirene reprodukcije) onoga to je zateeno i dano, svejedno u kakvim se konstelacijama i pojavnim oblicima ta reprodukcija zbivala. Nije, dakako, svejedno ako se antropocentrizam oblikuje u zloudnom obliju androcentrizma16 ili u intencionalno emancipatorskom liku radikalnog antropocentrizma (koji je ponekad sklon pomirenju s kozmocentrizmom).17 Izmeu egocentriki motiviranoga uzdizanja neke parcijalnosti (kojoj, ne sluajno, ja pripadam ili pak mi pripadamo) na rang oposti18 i pokuaja uspostavljanja to je mogue obuhvatnije univerzalnosti kao nove i zadovoljavajue, ne-iskljuujue oposti razlika se ne sastoji tek u karakteru motivacije (dakle, u etikoj ili ak estetikoj sferi) nego i u praktikim konzekvencijama koje se mogu oitavati na razliitim razinama zbiljnosti: ono to zapoinje kao svjesna afirmacija zla nee se nikakvim dijalektikim obratom preobraziti u svoju suprotnost i nee osim, eventualno, posredstvom uinaka otpora zlu uroditi nikakvim pozitivnim posljedicama. Stoga se ta razlika ne moe minorizirati, ali njezino uvaavanje ne bi smjelo dovesti do previanja zajednike osnove svih tipova miljenja koji se temelje na neproblematiziranoj metafizikoj strukturi zasnovanoj na stajalitu da je sve to jest i to uope moe biti sukladno vjenoj i nepromjenjivoj zakonitosti ili zakonomjernosti bitka. Tek ako se taj metafiziki temelj (metafizika strukturiranost miljenja u kojoj je antropocentrikim obratom ovjek, kako ga se god shvatilo, nado-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

19

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

mjestio prirodu ili Boga, ali je sama struktura ostala sauvanom i neupitnom) dovede u pitanje otvara se prostor za problematiziranje one postvarujue impersonalnosti koja bi se morala moi razotkriti kao najdublji iskon moi to nas sve dakako, u izrazito raznolikoj mjeri ini instrumentima i objektima produkcije, reprodukcije i proirene reprodukcije nitavila. I tek se time stjeu pretpostavke za prepoznavanje zbiljskih (u svojoj biti nihilistikih) interesnih mehanizama koji sve ine onakvim kakvim ono jest, a tu je onda mogue i praktiko (ne puko moralistiko) problematiziranje faktikih neravnotea moi i dostojanstva, kao i faktikih i strukturalnih i kontingentnih nepravdi i neopravdanih patnji. Navedeno problematiziranje metafizike utemeljenosti antropocentrizma ujedno omoguuje prepoznavanje korijena redukcionistikih apsolutizacija ljudskih identiteta (kako onih koje se temelje na ve spomenutim uzdizanjima parcijalnoga na rang oposti, tako i onih koje nasuprot dominantnih identiteta apsolutiziraju podreene i nevidljive identitete, neumitno se zapliui u aporije esencijalizma).19 Nasuprot redukcionizmima nude se novi putovi obiljeeni relativizirajuim mrvljenjima identiteta, koji tek zapeauju neprovidnost korijena puzee napredujueg nitavila. Relativizam je lana alternativa redukcionizmu, njime se zajedno s formama stare metafizike izbacuje i um, stoga to se on historijski oblikovao u okruju metafizike (pa bi navodno imao biti neprolazno njome kontaminiran), ali nijedan relativizam niti iracionalizam ne dovode u pitanje i same temelje metafizike, budui da je miljenje (ili ono to je od miljenja preostalo) u sklopovima to ih relativizmi i iracionalizmi oblikuju lieno instrumenta prepoznavanja i imenovanja korijena nitavila. Um nema alternativu. Um jedino valja osloboditi od robovanja metafizikim utvarama, ak i kada one naizgled nemaju nikakve veze s bilo kakvom metafizikom, a valja ga osloboditi zato da bi se zbiljski svijet smio nadati oslobaanju od destruktivne reprodukcije samosvrhovita nitavila. Na tom putu oslobaanja od metafizikih utvara i od vladavine njihovih impersonalnih gospodara nedvojbeno e nam pomoi i politiki korektan govor i ispravljanje zateenih (patrijarhalnih i svih drugih) nepravdi, ali bez zahvaanja u korijen stvari sve te preinake ostaju tek aspirin ili sedativ, lijekovi koji dodue otklanjaju glavobolju, ali netaknutim ostavljaju razorno arite bolesti koja principijelno onemoguuje izlaz iz zateena stanja. Ako bolest nije neizljeiva, onda valja prionuti njezinu otklanjanju.

14

17

Usp. Milan Poli, Rod u dekonstrukciji i rekonstrukciji spola, u: Filozofija i rod.

15

Usp. John David Barrow Frank J. Tipler, The Anthropic Cosmological Principle, Oxford University Press, Oxford 1986.
18

Formulaciju dugujem Nenadu Mieviu, koji je otprilike tako naslovio jednu svoju kolumnu u Novom listu.
16

Usp. npr. Evelyn Fox Keller, Reflections on Gender and Science, Yale University Press, New York 1985.

Klasian, nipoto hipotetian primjer: zapadnjaki mukarac bijele rase postaje takvim uzdizanjem parcijalnosti na rang oposti ovjek kao takav.
19

Usp. npr. Josef Seifert, Sein und Wesen, Winter, Heidelberg 1996.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (1320)

20
Lino Veljak

L. Veljak, ovjek kao metafizika utvara

Der Mensch als metaphysisches Gespenst

Die Identitt des Individuums und der Gemeinschaft
Zusammenfassung

In diesem Beitrag wird die metaphysische Begrndung des Begriffs Mensch erlutert. Es geht um eine neuzeitige Ersatzkategorie fr die Grnden der klassischen Metaphysik. Obwohl man keineswegs die im Programm der Moderne gehaltenen begrenztenen emanzipatorischen Potentiale des antropozentrischen Weltbildes leichtfertig verneinen oder verwerfen drfte, msste doch klar werden, da die Konstituierung des Menschen als grundlegenden Begriffs der Moderne eine reduktionistische Auffassung der Identitt des menschlichen Wesens impliziert. Man mu die Wurzeln und die dahin implizierten Kontroversen dieser reduktionistischer Auffassung zum Bewutsein bringen. Sonst wird eine Reihe von Aporien notwendigerweise produziert: die jenige Aporien, die durch die antropozentrische Natur neuerer Onto-Anthropologie (die nur eine von der erneuerenten Formen der Metaphysik darstellen sollte) als auch diejenige Aporien, die im Ohnmacht, ein angemessener Zutritt zur Komplexitt von individueller und kollektiver Identitten und ihrer gegenseitigen Verhltnisse herauszufhren, geuert werden.
Schlsselwrter Mensch, Metaphysik, Moderne, Identitt, Anthropozentrismus