PEINA

Bilo je to prije mnogo hiljada godina. Hladno, tmurno, kino jutro na obali jedne neobino iroke rijeke. Rijeka juri, bui kao okean, nosi i valja u svojim brzim utim talasima stabla dinovskih drveta, teko kamenje zamrzio u ogromnim ledenim santama. A na obali rijeke djeak. ui pored tek svezanog naramka trske. Njegovo majuno tijelo kao da nije osjealo studen. Grozni um i tresafe ledenih santi koje su se sudarale i krile nisu ni najmanje privlaile njegovu panju. S obje strane niske obale opake rijeke u gustoj trsci diu se kao zidovi bijeli bregovi ispresijecani beskrajnim redovima crnih i mrkih taaka. To su strmi presjeci brda od krede koja se u daljini gube negdje u maglovitom, plaviastom sumraku. A bregovi su gusto obrasli neprohodnim umama kroz koje nema ni puta ni staze. Tu se gue dinovske smreke i jele, tamo vjekovne breze i brijestovi. Nedaleko od maliana, na ivici stijene koja se iza njega dizala okomito malo neto iznad mjesta gdje rijeka zapljuskuje brijeg, zjapi crna rupa nalik na ogromnu razjapljenu eljust.

Ta rupa to su vrata, a takoe i prozor i dimnjak malianovog stana. To je duboka jedna peina. U njoj su se jo preci njegovih predaka, kako su mu roditelji priali, sklanjali u toku dugih hladnih godina koje su nastale poslije jednog dugog, beskrajno arkog ljeta. Za peinu je svega taj jedan ulaz. Kroza nj ulaze i izlaze njeni surovi itelji, kroza nj dolazi u peinu vazduh i svjetlost, kroza nj kulja napolje dim s ognjita na kome se s najveom panjom i nou i danju podrava vatra. Pod razjapljenom eljusti peine nagomilano je, jedno na drugo, veliko kamenje koje ini neto nalik na stepenice. Na samom ulazu pojavio se jedan suh, visok starac s crnom koom koja kao da je utavljena. Sav smeuran. Njegova duga siva kosa dignuta je na tjemenu i svezana u snop. Njegovi oni kapci mirkaju, crveni od neprestanog dima koji ispunjava peinu. Starac podie ruku, zakloni dlanom oi, drei aku nad upavim obrvama. On pogleda u pravcu rijeke. Zatim iz njegovih debelih, mesnatih usana izrazi se hrapavi zvuk nalik na krik ptice grabljivice: Krek! Krek je ime ili, tanije, nadimak derana sa snopom prua. On je to ime dobio zato to je od ranog svog djetinjstva pokazivao izvanrednu sposobnost da, nou, u gnijezdu, iznenadi pospale ptice i da ih pobjedonosno donese u peinu, zajedno s jajima ili s tiima.

Za taj njegov uspjeh nagraivan je, ponekad, velikim paretom sri iz kostiju koja se obino uvala za starjeine i za oeve porodica. U ta davna vremena nije bilo ni imena, ni prezimena. U najboljem sluaju pojedinci i porodice razlikovale su se po nadimcima koji su uvijek imali nekakvu vezu s njihovim tjelesnim svojstvima, na primjer: rastu, boji kose, snazi ili spretnosti. im je uo svoje ime, koje je s gordou nosio, jer ga ono podsjealo na njegove podvige, Krek je skoio i s nevjerovatnom brzinom poletio starcu nosei pritom svoj snop prua. Kad je stigao do stepenica, poloio je svoj naramak; podigao ruke prema glavi u znak potovanja i rekao: Tu sam, Starjeino! ta ti treba? Dijete, odgovorio je starac, svi nai su jo prije zore poli u ume da love sjevernog jelena i irokorogog bika. Vratie se tek o veeri, jer, upamti, kia kvasi i brie tragove, spira i odnosi miris koji ivotinje ostavljaju za sobom u mahovini, spira vunu koju one ostavljaju na kori drveta i nai e morati dobro da zapnu dok ne sretnu plijen. To znai cijeli ovaj dan je na. Ostavi svoj naramak. Imamo dovoljno prua za strijele, ali zato e nam uskoro nestati kotanih vrhova a isto tako i dobrih, otrih ljusaka za noeve. Nai noevi su se otupjeli i iskrzali. ta zapovijeda da uradim, Starjeino?

 Ti i tvoj brat hajdete sa mnom u podnoje brijega. Snabdjeemo se komaem kremena koje se odlomilo prilikom posljednjeg topljenja leda, sa stijenja koje se nalazi po strani gdje se raa sunce. Sad komade kremena lei po obali. Tamo u ti otkriti tajnu kako ga valja lomiti. Vrijeme ti je ve, Kreku, porastao si, ojaao si ve, sad si dostojan da nosi oruje koje sam svojom rukom napravi. Priekaj me, ja odoh po djecu. Starjeina se vratio u peinu i otuda su se uskoro zauli gromoglasni krici koji su vie liili na krike razjarenih mladih zvijeri nego na ljudske glasove. Starac je rekao Kreku da je velik i snaan, svakako da bi ga ohrabrio, jer, u stvari, Krek je bio malen, ak veoma malen, a osim toga mrav kao to je mrav bio i sam starac. Njegovo lice je iroko, opaljeno i preplanulo; nad elom mu stri ria kosa, masna, strano zapraena, puna pepela i svake prljavtine. On je ruan. Samo su mu oi, plave, duboke, pune ivota i iz njih zrai razum. Krek gori od nestrpljenja da se to prije krene na put i on lupka o zemlju svojim irokim stopalom i dugim prstima, a cijelom akom vue sebe za usnicu, kako to i sada rade afrikanski crnci u trenucima velikih uzbuenja. Starac, eto, silazi niz visoke kamene stepenice brzinom koja za njegove godine prosto iznenauje. Za njim stupa cijela gomila djeurlije divljaka. Kao i Krek svi su oni vrlo slabo zatieni od hladnoe olinjalim koama zvijeri. Tu je Hel najstariji meu njima. Njemu je petnaest godina. Jo prije nego to je nastupio dan kad e ga stariji povesti sa sobom u lov on je uspio da se proslavi kao odlian lovac na ribu. Pod nadzorom Starjeine, nauio je da pravi od

koljaka, sluei se otrim ljuskama kremen'a, otre kukice za udice. Pomou jednog harpuna koji je sam napravio od prelomljene ivotinjske kosti jako iljate na vrhu on lovi u vodi ogromne pastrmke. Za njim ide klempavi Rug. Za njega bi se moglo reci da ima psei sluh i njuh, da je u vremenu kada je Rug ivio pas uopte bio poznat. Po mirisu Rug pogaa gdje se u gustom ipraju nalaze sazreli plodovi i gdje su se iz zemlje pomolile mlade peurke; po umu lia on zatvorenih oiju poznaje drveta. Dva derana gordo idu naprijed a za njima, s ozbiljnim izrazom, gura se gomila ostale djeurlije. Razvijeni su kao njihovi stariji; a svaki od njih ve ima po neku naroitu sposobnost, koju su roditelji dobro zapazili. Starjeina daje znak da je vrijeme ve da se kree na put i stupa pred djecom. Mali starevi saputnici nose neto nalik na torbe, grubo opletene od uzanih kaieva kore drveta i dre u rukama jednu kratku palicu s tekom glavicom, drugi koplje s kamenim vrkom, trei neto nalik na teki kameni malj. To kamenje su dugo glaali tarui ga o ljebove stijenja ispunjene pijeskom i vodom. Oni stupaju lako, bez uma, jer su dobro upamtili zapovijest Starjeine i svojih oeva da se moraju navikavati za vrijeme kad e i na njih doi red da idu u gluve ume u lov i da na sebe privuku to manje panju divljai i neprijatelja. Majke su ostale same u peini. Izile su sve na otvoi! i s blagim osmijehom gledale za njima, s blagim osmijehom na surovim, kotunjavim, preplanulim i blijedim licima, s dugom, raupanom kosom. S njima su ostale i dvije djevojke, visoke, stasite. One se zovu Mab i On. I one sa zaviu gledaju za malianima.

A u peini pored vatre na ognjitu koja puckara u velikoj gomili pepela i ugaenog ugljevlja, meu polomljenim kostima, klei na koljenima jedan sasvim mali djeak. To je najmlai od sve djece po imenu Oo. Njemu je teko na dui. Tz njegovih pognutih grudi otru se tihi uzdasi. Njemu je tako krivo to nije mogao da poe sa Starjeinom. Ali on uzdrava suze i muki vri svoju dunost: danas je na njemu red da od zore do mraka podlae vatru. Njemu je povjeren taj vaan posao. Malian se time ponosi i stara se da dostojanstveno podnese tu veliku odgovornost koja mu je pala u dio. On vrlo dobro zna da je vatra najdragocjenija stvar u peini i da ga, ako pusti da se vatra ugasi, eka grozna kazna. Eto zato, im primijeti da vatra poinje da gasne, malian brzo baca na ognjite granje masnog smolastog drveta. To to se Oeve oi ponekad napune suzama koje mu smetaju da gleda, to nije zbog tuge, to je zbog dima koji tipa oi. Uskoro je prestao da misli o tome ta njegova braa u tom asu rade. Njega mue sasvim druge misli, i zaista te misli su mnogo tee: on je gladan, a svega mu je, najzad, est godina. On misli da ako se roditelji vrate noas praznih ruku, on e se za veeru morati zadovoljiti sa dva ili tri lista mlade paprati uzabrane ko zna kada i ispeene na aru.

II JEDAN DAN PRAISTORIJSKOG MALIANA

Ako je Oo gladan, gladna su i njegova braa, ak i vie od njega, zbog dugog hoda i zbog vjetra. Zato se kod malih putnika, dok im je apatom i raznim znacima Starjeina objanjavao kako da pronau na obali vodeno rastinje, ije mesnato korijenje moe, kojekako, da napuni eludac, javlja neodoljiva elja da kradimice, uz put, oupaju i pojedu koju rijetku divlju jagodu ili plod, spasen na bunju nekim udom od silnoga vjetra. Ali jo od najranijeg djetinjstva svi su oni strogo naueni da donesu u peinu sve to nau, bio to plod ili ivotinja koja moe da poslui za hranu. Navikli su bili da se samo u peini, poto stariji sve pregledaju, hrana dijeli meu sve i zato su savladavali iskuenje i sputali u svoje torbe sve to su po putu nalazili. Od polaska iz peine polo im je bilo za rukom da pokupe svega osam ili deset malenih sasuenih jabuka, nekoliko mravih polusmrznutih pueva i jednu suvu zmiju, debelu kao ovjeji prst, i ne mnogo duu od prsta. Zmiju je naao Krek: spavala je pod kamenom koji je on digao. Kud god bi iao, Krek je uvijek prevrtao svaki kaiien po putu samo ako je imao za to dovoljno snage. Ako su zalihe hrane bile rijetke, zato je bar u podnoju brda bilo do mile volje odlomaka kremena. Zato su i torbe maliana uskoro postale veoma teke. Najmanji su se jedva vukli pod teretom, sasvim pognuti, ali su se svim silama starali da ne pokau svoj umor. Oni su znali da e stariji, navikli da utei podnose patnje, na njihove jadikovke odgovoriti prezrenjem. Ne obraajui ni najmanju panju na kiu, koja je padala izmijeana sa sitnim gradom, Krek je cijelo vrijeme razmiljao kako e i on uskoro, moda, biti pravi lovac, koristan lan

porodice, kako e nositi pravo oruje a ne vie malu djeju toljagu. On je dobro koraao, stopu u stopu za Starjeinom. Pod gradom, znoj je oblivao njegovo tijelo. A nije ni udo: on je nosio dva velika kamena kremena. Za njim su, nabranih obrva, koraali Hel i Rug. Njih je muila misao: ni jedan ni drugi, kao za pakost, za sve vrijeme puta nita nisu nali. Bar da im je pala pod ruku kakva ribica ili, u najgorem sluaju, peurka. Jedva su pronali jednog grenog pauka, gladnog kao to su i oni bili gladni, kako uti u svojoj mranoj duplji. Ostali su koraali bez reda, jedva vukui umorne noge, pognute glave, jeei se. S lica su im lili prljavi mlazevi vode. Kia se stakala s njihovih prljavih glava i sli vala se niz obraze ne spirajui, ipak, sloj prljavtine koji je pokrivao kou. Praistorijska djeca nikad se nisu umivala, osim sluajno, naprimjer kad su uila da plivaju. A plivali su tako vjeto kao to plivaju psi ili poneki dananji divljaci. Poslije dugog i napornog hoda Starjeina je najzad .dao znak za poinak. Eno, tamo pod nagibom stijene, oko onog klanca, imamo zgodno mjesto za odmor, rekao je starac. Sjedite! Sad emo jesti. Otvorite torbe! Jedni su legli, drugi unuli na pijesak, ustupajui zaklon pod stijenom Starjeini. Pokazujui Starjeini sadrinu svoje torbe Krek mu je s puno potovanja pruio malu zmiju koju je bio naao. On je smatrao da taj slatki zalogaj, na koji sam nije smio da pomisli, s punim pravom pripada Starjeini. (I danas u nekim zemljama, na primjer u Francuskoj i u Italiji, jedu seljaci male beznoge gutere koji veoma lie na zmije.) Ali starac je blago odgurnuo protegnutu ruku djeteta i rekao: To je za vas. Kad nemam mesa, ja vie volim da vaem korijenje. Ja sam na to odavno navikao; tako su radili i moji stari. Pogledajte moje zube i uvjeriete se da sam odmalena

raskidao ivo meso i sirovo rastinje. Kad sam ja bio mlad, djeco, vatra na prijatelj koga moramo svi potovati esto je iezavala iz naih naselja na obalama rijeka, iezavala bi kad god bi naile velike poplave. Mjesecima, ponekad i godinama, mi smo ostajali bez vatre, muili smo svoje snane vilice jedui sirovu hranu ... Nego, djeco, jedite bre, vrijeme je ve! Djeca su halapljivo skoila na svoj mravi ruak koji im je starac bio razdijelio. Poslije svog jadnog, brzo pojedenog obroka koji jedva da im je malko utolio glad, starac je naredio djeci da se odmore prije nego se late posla. Djeca su se smjesta pribila jedno uz drugo, da se bolje ugriju, i zaspala su vrstim snom. Samo Kreku, pomisao na skoro vrijeme kada e se svi prema njemu ponaati kao prema pravom ovjeku nije dalo oka da sklopi. On je u svom kutu leao nepomian i,

kriom, s velikom ljubavlju ali i s izvjesnim oprezom, posmatrao je starca koji je u svom vijeku vidio toliko raznih stvari, koji je nauio toliko mnogo tajanstvenih divnih stvari! vaui zamiljen svoj korjen starac je za to vrijeme otrim i vinim pogledom razgledao, sve jedan po jedan, komade kremena koji su oko njega leali. Krek je paljivo pratio svaki njegov pokret. Zapazio je kako je starac odabrao jedan dug, okrugao kremen nalik na krastavac i stegao ga svojim stopalima, poto je noge privukao blie sebi. Kad je kremen bio vrsto stegnut, starac je objema rukama podigao drugi jedan veliki kamen i stao paljivo da udara njime nekoliko puta u zaobljeni vrh kremena. Zatim je stao, navalio se cijelom teinom na kamen i poeo brz?o da se kree as na jednu as na drugu stranu. Od kremena su se stale da od val j uju tanke ljuske, otre, prave, neke i u obliku polumjeseca. Padale su po pijesku kao krunini listii uveloga cvijeta. Te prozirne ljuske bile su otre kao nai najotriji noevi, samo to nisu bile tako izdrljive. Morale su se esto mijenjati. Kreku se nehotice oteo usklik divljenja. Sad je roenim oima vidio na koji se nain prave noevi i otre vrhovi kopalja i strijela. Ali starac nije poklonio panje njegovom uzviku. Kupei oko sebe otrice koje je tako vjeto spravio on je najedared zastao, okrenuo brzo glavu put rijeke, i na njegovom licu ukazao se najprije izraz uenja a uskoro zatim izraz uasa. Takav izraz Krek nikada dotle nije vidio na vjeno spokojnom, gordom licu Starjeine. Kreka je obuzeo strah iakoje bio mlad i smion. pa ipak se staro da to ne ispolji: napregao je svu panju,

ogledajui se na starca i vrsto stegao rukom svoju teku batinu. Niz rijeku, odnekud sa sjevera dopirao je nekakav straan, nerazgovjetan um. Istina, um je dolazio iz doline. S vremena na vrijeme isprekidan je bio uasnom rikom. Djeca su u strahu skoila na noge. Starjeina im je naredio da se uspentraju uz klizavu, strmu stijenu. Po njegovom savjetu svi su dospjeli do jednog usjeka na polovini visine stijene i legli potrbuke. Pri tome im je prva dunost bila da obliu prste raskrvavljene prilikom opakog pentranja. Starac nije bio u stanju da poe njihovim putem. Ostao je u podnoju stijene. A Krek je uporno ostao pored njega, odbijajui odluno i pomisao da ga ostavi samog. Starjeino! po vikao je, nama prijeti opasnost kako ti to kae. I ja neu da te ostavim samoga. Umrijeemo zajedno, ili emo zajedno pobijediti. Ti si jak i niega se ne boji. Ti e se boriti, a ja u ti pomagati, pa bili oni ljudi ili zvijeri. Meutim, strani um postajao je sve razgovjetniji. Iz trenutka u trenutak pribliavalo se to to ih je ispunjavalo uasom. Kreku, tvoje su oi mlade, vid ti je prodoran. Pogledaj uz rijeku, tamo, ka sjeveru. ta vidi u tom pravcu? Nebo se crni od velikih ptica. One krue, svakako nas je uplailo njihovo gakanje. A nita ne vidi na rijeci? Pogledaj jo jednom. Ptice krue nad rijekom. To znai da prate neki plijen koji rijekom plovi, oekujui trenutak kada e bez opasnosti moi da na plijen navale. Ali ko to tako strano rie? To ne mogu da budu ptice! ekaj da te podignem malo, pogledaj bolje!

Ali i iz starevog naruja Krek je uzaludno zurio u daljinu. Hej, djeco, ta vi otuda, odozgo, vidite? doviknuo je starac djeci koja su leala na lijebu stijene, nad samom njegovom glavom. Vidimo, odgovorio je mali s velikim uima, vidimo, tamo, u dolini, nasred vode, na jednom bijelom polju neku crnu gomilicu. Ali ta je to ne znamo. Crna gomila se mie. Dobro, Rugu! Da to nije orni bik s velikim rogovima? Oni su danas u naim krajevima rijetki, ali se ipak ponekad viaju. Ne, to udovite je mnogo vee od bika s dugim rogovima, povikao je Rug. Starjeino! kliknuo je najedared Hel, ja sad vidim: ne kree se samo jedno crno udovite ve dva I bijelo polje na nekim mjestima postalo je crveno. I ja ih sad vidim! Vidim ih! povikao je urno Krek blijed od uzbuenja i ceptei cijelim tijelom. To su dvije ivotinje, obje neobinih razmjera. Oe! obje ivotinje su na santi leda koja je vea od cijele nae peine. ivotinje se ne miu. Starjeino! Sad e voa ovamo da ih nanese ... Pogledaj! Starjeina je spustio Kreka na zemlju i uporno upro svoj pogled u brzu maticu rijeke. To to je vidio ispunilo je njegovu duu jezivim uasom, uprkos njegovoj hrabrosti i injenici da je na smrt s prezrenjem gledao. Po valovitoj matici, uz buku talasa i krik grabijivih ptica, jurila je ledena santa strahovitih razmjera. Santu su sa svih strana okruavale vodene zmije i krokodili, i rijene i druge odavno sa zemlje iezle ivotinje. A na santi,

je stajao dinovski slon tih davnih vremena, gorostasni mamut sav obrastao u dugu dlaku. Zadnje mamutove noge upale su bile u jednu pukotinu kao u procijep. Gorostas je stajao gotovo uspravno na svojim zadnjim nogama. Njegovi krivi onjaci bili su dignuti uvis a iz surle koja je bila uspravna kao katarka ikljao je put neba krvavi vodoskok. Cijelo njegovo tijelo bilo je obliveno krvlju koja je curila takoe i iz njegovog trbuha. ivotinja je strahovito rikala. Pored mamuta leao je upavi nosorog koji je svojim rogom bio proburazio mamutov trbuh. Nosorog je bio nepomian, davmo ve mrtav. U asu kad je ledena santa dolazila prema Starjeini mamut se stropotao na le svoga pobijeenoga neprijatelja. Zemlja kao da je zadrhtala od toga krika. Dugo se odbijao o bregove njegov odjek. A vazduni i vodeni grabljivci, uplaeni njegovom silinom, za as su zamrli i preplaeno su zastali. Ali su uskoro ponovo navalili na ledenu santu na kojoj su sada leala dva dinovska lea. Ptice grabljivice popadale su po leevima, a krokodili su se uspuzali na santu koja je sve dalje odmicala niz rijeku. Kad je santa iezla iz vida starac je svojom hrapavom rukom obrisao znoj sa lica i pozvao svoje male pratioce da siu sa stijene. Cvokoui zubima, jedva vukui svoje drhtave noge, djeca su se skinula i prila starcu iju je ruku jo uvijek vrsto drao mladi Krek. Poslije toliko uzbuenja teko je bilo latiti se zapoetog posla. Lekcija spravljanja kremenog oruja bila je odloena za kasnije i svi su, tuni, nepouzdani u sebe, krenuli put peine. Svakog trenutka djeca su se obazirala za sobom i inilo im se da uju um krila grabijivih ptica, inilo im se da ih vrebaju krvoedne zvijeri koje su pratile leeve mamuta i nosoroga.

Ali, malo pomalo, djeca su se umirila i Krek je, smijeei se, rekao na uho Rugu: Oo je bio tuan jutros to odlazimo bez njega. A veeras e biti zadovoljan to je ostavljen bio da uva vatru, on nije preivio uas koji smo preivjeli mi. Ali Rug je odmahnuo glavom i uzvratio: Oo je hrabar, moda e on, ba, poaliti to nije vidio ono to smo vidjeli mi.

III

VJENI NEPRIJATELJ

Bez smetnje djeca su se prije mraka vratila svome ubogom domu. Poslije prie o stranom doivljaju od koje su majke clrhtale a Mab i On plakale, uboga i aava peina uinila se svima kao pravi raj. U njoj su se djeca osjeala sasvim srena, zatiena, jer su pored njih bile njihove majke koje su ih othranile svojim mlijekom, jer su sa svih strana bile vrste stijene i najzad jer je tu bio njihov veliki prijatelj vatra koja ih je grijala. Ali vatra, iako je jaa od studeni, iako je pobjednica, zime, ipak je nemona bila da zatiti itelje peine od navale drugog jednog smrtnog neprijatelja koji je, kolikogod puta bio pobijeen, stalno vaskrsavao svaki put sve bjenji, sve svirepiji. To je vjeni neprijatelj, uvijek na strai, uvijek spreman da se sveti im itelji petere prestanu s njim da se bore bilo iz nesmotrenosti, bilo iz lijenosti, bilo usljed nedostatka sredstava da mu se odupru; taj vjeni neprijatelj bio je otkako postoje ljudi uvijek njihov najljui dumanin. Tome neprijatelju, koji ak i do dananjeg dana napada ljude i ubija hiljade i hiljade nevinih, ime je glad.

Prola su ve etiri dana otkako su se djeca vratila u peinu, a lovci jo nisu stigli iz lova. Meutim od njih je cio taj mali svijet oekivao jelo. Da se nisu izgubili u umi, i pored sve svoje umjenosti? Ili su se, moda, uzalud muili i u oajanju jo tumaraju po umi traei divlja? Na to pitanje niko nije bio u stanju da odgovori. Uostalom, svi oni, i Starjeina, i majke, i djeca, navikli su bili na takva duga ekanja. Za svoje roditelje nisu se mnogo brinuli jer su uvjereni bili da su to snani ljudi, vjeti, brzi i dovitljivi. I sve bi bilo u redu samo da je u peini bilo hrane. U to prastaro vrijeme drukije je bilo nego danas: u dugom iekivanju da se roditelji vrate iz lova nije patila dua ve eludac. Jo prvoga dana pojedeno je bilo posljednje pare jelenskog mesa koje je briljivo uvano za nevolju. Od divljai ak i trule, nita nije preostalo. itelji peine prinueni su bili da se zadovolje koama, poinjui od najmanje bajatih. ene su uzimale u ruke otro kamenje, strugale njime krzno i odvajale ilice. Zatim se tako spremljene koe sasijecale u male komade, a te komade, pokrivene, gdjegdje krvlju, kvasile pa zatim kuvale sve dok se koa nije pretvorila u gustu, ljepljivu kau. Ta kaa je zatim halapljivo gutana. Kaa se kuvala bez lonca, jer prvobitni ljudi u toku mnogo vi jekova nisu znali za posue od peene gline. Oni su kuvali vodu u vjeto nainjenim dakovima od kore drveta. Taj dak, dabome, nije stavljen nad vatru. Ljudi su se dosjetili da u vodu bacaju komade usijanog kamena. Na taj nain voda je kljuala. Ali ta voda je bila mutna i prljava od pepela.

Povre koje mi danas jedemo tada ili nije postojalo, ili za njega ljudi nisu znali. U svakom sluaju nije bilo takvog povra kakvog danas ima. Dananje povre je dobilo i svoj izgled i svoj ukus blagodarei razliitom usavravanju i gajenju. Ali da se nekadanje divlje korijenje pretvori u dananje ukusno povre trebalo je da proe mnogo vijekova. Zaboravljajui svoje sopstvene patnje majke su tuno sluale kako stenju njihova djeca, smotana u klupad po tamnom pepelu oko ognjita. A ene su neumorno, danima kuvale tu gadnu, ljepljivu kau. Neto korijenja, iupanog s velikim trudom iz zamrzle zemlje brzo je bilo savakano i pojedeno. Uvee, Hel je donio jednu ribu koju je uspio da uhvati. Taj uspjeh doivio je jednodunu pohvalu i priznanje. Riba je bila podijeljena na komade i onako iva poerana. Nikome ni na um nije palo da je ispee na aru. Ali riba je bila malena, a gladnih eludaca je mnogo tako da je svakom dopao po zalogaj. Tada je Starjeina odluio da svakome dodijeli kakav posao kako bi se zavarala glad i skrenula panja na drugu -stvar. U peini je vazduh bio straan. S njim se moe sravniti samo vazduh u eskimskim ledenim zemunicama, izjutra, jposlije jedne noi spavanja. Eto kako je jadno izgledao dan prvih ljudi na zemlji. Peina u kojoj je Krek ivio liila je na veliki podrum, okrugao, pod svodom. Izgubila je vi jekovima voda u mekoj kamenoj stijeni. Peina je bila u vezi s drugim, ma-

njim podzemnim prostorijama. S kamenog svoda svuda su visili stalaktiti, nalik na velike ledene svijee. Na podu peine, pokrivenom suvim liem, mahovinom i raznim smetijitem, prostrte su bile ivotinjske koe s prljavim, upavim krznima. To su bile porodine postelje. A na sredini peine gomila pepela i ugljevlja. S krajeva pepeo je bio jedva topao, jer je vatra odravana samo na sredini, odakle su se dizali jezici plamena preko kojih je Krek, kome je toga dana povjerena bila dunost uvara vatre, bacao s vremena na vrijeme po koju suvu granu, izvuenu iz bremena. Po pepelu su se valjali svakojaki otpaci od jela, kosti rasjeene uzdu, iz kojih je izvuena sr poto su prethodno dobro oglodane, borove iarke, najraznovrsnije koljke, cijeli riblji kosturi, zubi, svakojako komade kremena. Ti dugaki komadi kostiju bili su ostaci noeva koji nisu vie bili za upotrebu, a isto tako i iskvareni drugi alat. Toga je bilo vrlo mnogo, jer su se ovi predmeti usljed neotpornosti materijala brzo kvarili. Ovi divljaci, okupljeni dko ognjita, koje je za njih bilo i kuhinja i trpeza, nisu mogli mi da sanjaju da e jednoga dana, ti ostaci njihovog posua i te izlomljene alatke posluiti njihovim potomcima da saznaju kako su njihovi divlji preci nekada ivjeli, ta su radili, da e se ti predmeti briljivo okupljati, kupovati po cijeni suvoga zlata i izlagati u raskonim muzejskim dvoranama. Ovi divljaci u svojim upavim glavama nisu mogli ni da pomisle da e ostaci njihovih alata, njihovih rukotvorina, sabranih na pojedinim mjestima, biti jednoga dana rjeiti tumai njihovog tekog paenikog ivota. U peinama, moe se rei, namjetaja uopte nije bilo nikakvog. Od domaih predmeta spomenuemo samo: neto koljaka, neto korpi od pletenog prua i dakova od drvene like a gdjegdje i po koja aa koja je prelazila u nasljedstvo sa oca na

sina a bila je, prosto, polovina kokosovog oraha. Ali te ae su bile rijetke, jer kad su se ljudi nastanili u tome kraju, u njemu nisu vie rasle kokosove palme. Oruja, naprotiv, bilo je grdno mnogo. I to oruje, iako vrlo grubo izraeno, bilo je strano za ta vremena. U peini se nalazilo veliko skladite svakojakih kopalja i. strijela za bacanje iz ruke, s otrim vrhovima od kremena privrenim raznim smolama ili vezanim ivotinjskim ilama. Bilo je u velikoj koliini noeva od kosti, vrhova jelenskih rogova, pa i cijelih rogova od jelena i bivola, zatim raznih batina, buzdovana, dralja sa privrenim onjacima divljih zvijeri, kremenih sjekira bez dralje, najraznovrsnijih kremenih sjeiva i najzad gomile okruglog kamenja za prake. Domaa ivotinja nigde se nije vidjela, ni pored ognjita, ni kod djece: ni pas, ni maka, ni kokoka, ni konj. Tada su sve te ivotinje ivjele slobodno, divlje. ovjek ih jo nije bio pripitomio da mu slue, da u njima uvijek ima na raspolaganju rezervne snage koje mi danas dobij amo od krupnih domaih ivotinja ili da mu slue u lovu kao to nam danas slue konji i psi. Tada su ljudi jeli konje, aiko se uopte mogu nazvati konjima etveronoge ivotinje, odavno ve iezle s ovog svijeta, koje su bile preci dananjeg konja i dananjeg magarca. U svom ivotu Krek i njegova braa nikada nisu vidjeli a jo manje okusili kravlje ili kozje mlijeko. I tada niko niti je kad vidio niti je znao za klas rai ili jema. ak ni sam Starjeina! Uostalom, ko zna, moda je Starjeina i sretao gdjegdje u svojim lutanjima po svijetu visoko njemu nepoznato rastinje, svjee klasje ita, trljao ga dlanom o dlan i jeo, nalazei da je vrlo prijatnog ukusa. Moda je o tome ak i priao svojim savremenicima, a ovi se ugledali na njega i jeli. Pa ipak, trebalo je da prou vijekovi, stotine vi jekova pa da ljudi dou, sopstvenim iskustvom na misao da treba skupiti sjeme tog visokog rastinja, odnijeti ga u blizinu naselja, posijati

ga i doi na taj naini do mnogo takvih ukusnih zrna koja su ukusna i hranljiva. U Krekovoj peini nije bilo niega, ak ni u danima izobilja, to bi bar iz daleka podsjealo na hljeb. Toga dana o kome je rije itelji peine doli su bili do stanja takve iscrpljenosti da su glodali davno ve oglodane i u pepeo baene kosti. Starjeina je naredio da dugouhi Rug pokupi sve te oglodane kosti i da ih istuca u jednom udubljenju kamena. Kad je taj prah, nalik na tamno brano, bio gotov, Rug je poeo da strue unutarnju stranu kore velike paprati koju mu je donosio Oo. A djevojke, Mab i On, trpei bez roptanja glad, dobile su nareenje da krpe poderana krzna koja su sluila za odjeu cijeloj porodici. Jedna je ilom od kosti briljivo probadala rupe po ivicama poderanih krzna, dok je druga, pomou jedne vrlo tanke igle, takoe od kosti, provlaila naroito spremljene ivotinjske ile koje su sluile umjesto konca. Taj teki i lagani posao zahtijevao je svu njihovu panju i blagoda- rei tome one su zaboravljale na greve u svojim gladnim elucima.

Po savjetu Starjeine ostala djeca opravljala su oruje i uila se da iskoriste najsitnije ljuske otroga kremena od kojih su pravili vrhove za strijele. Iako je vrijeme bilo vrlo hladno, Ou je povjerena dunost da u umi po najskrovitijim mjestima potrai da nije, kojim udom, ostao kakav jo nepojedeni ir. Ovaj posao bio je utoliko nezahvalniji to zimi, kad je zemlja pokrivena snijegom, divlje svinje isto tako odlaze da trae ir i tad je s njima vrlo opasno sresti se. Ali se Oo nije plaio susreta s divljim svinjama. On se vrlo spretno pentrao po drveu, kao i Krek, uostalom, i za tren oka mogao je izbjei toj vrsti opasnosti. S vremena na vrijeme Rug s dugim uima izlazio je na prag peine i pogledao u pravcu kud je Oo poao. Nekoliko puta peo se uskom, strmom stazom koja vodi na stijenu iznad peine i onda je hrabrio svog malog brata oslukujui paljivo prema vjetru umove koji bi mogli nagovijestiti kakvu opasnost. A kad je i pc deseti put izaao na vrh stijene i uzaludno naprezao sluh ne bi li uo Oove korake, on je zabrinuto zavrtio glavom. Istina, moda je um koraka gutala meka mahovina, ali Rug se vraao u peinu sve zabrinuti]i i zlovoljno vakao oporo korijenje. Meutim, dan se primicao kraju. A s nestankom dana sve vie je nestajalo i nade da e se toga dana lovci vratiti. Strano oajanje obuzelo je sve itelje peine. Da bi na neki nain podigao duh svojih mlaih, Starjeina nareuje da svi zajedno krenu put ume, sad prema jugu, opet u tranju. Moda e djeca po njegovim savjetima i po uputstvima svojih majki uspjeti ipak da nau togod to bi se moglo pojesti, kakvu voku ili crvia koji se od studeni sakrio pod koru drveta. Pokorni, bez glasa, svi se pokoravaju nareenju Starjeine, ak, moda, s nekom skrivenom nadom u srcu. ene uzimaju oruje u svoje snane, miiave ruke a djeca se snabdijevaju tapovima. I svi odlaze.

Zabrinuta On iekuje maloga Ooa, ikoji kupi po umi polutrule irove koje nisu htjele da pojedu ni one zlosrene ivotinje ija je zla sudbina da po umi usred zime tumaraju.

IV

DUNOST I GLAD

Dugo vremena sjedio je pored ognjita Krek, prkao po pepelu i svesrdno se brinuo da se vatra ne ugasi. Istovremeno imao je i drugi posao: lovio je po svome tijelu gamad koja je svuda gmizala. Najedared do njega je dopro um sitnih brzih koraka po kamenju i koljkama ispred peine, Krek se osvrnuo i spazio Ooa kako urno ulazi. Oi su mu se sijale od radosti, a u ruci je nosio, drei za rep, neto nalik na velikog mrkog pacova. To je bilo jedno zamor e, jedna od onih ivotinja kojih i danas ima svuda po svijetu. Evo, vidi, ubio sarn je, po vikao je pobjedonosno Oo, sam sam je ubio! Zatim je ivo dodao, bacajui ivotinjicu pred noge svoga brata i neprimjeujui u svome oduevljenju da je Krek bio sam: Idite svi za mnom! Bre! Tamo gore ima ih jo mnogo. Ali za mene odve brzo tre. Ako svi zajedno poemo, naloviemo koliko nam je dui volja i veeras emo slatko veerati. Hajde, svi za mnom. Ne deri se toliko, mali, zar ne vidi da su svi poli u umu? rekao je Krek. Ostao sam samo ja. Zar si slijep?

Oo se obazreo po peini i uvjerio se da njegov brat govori istinu. To ga je veoma zabrinulo. Oekivao je da e njegova vijest izazvati optu radost, raunao je da e ga cijela porodica nagraditi zahvalnou. Uvjeren je bio ak da e ga Starjeina pohvaliti. A umjesto svega toga, umjesto radosnog doeka, uo je hladne rijei svoga brata u kojima je nasluivao skoro podsmijeh. Ipak on se pribrao i zamuckujui od urbe stao je da pria kako bi se moglo, smjesta, bez velikog truda na loviti dovoljno hrane za cijelu porodicu, samo ako se poe na gornju zaravan iznad peine, u susjedstvu velike hrastove ume. Kreku je bilo jasno kakvu veliku vanost za cijelu porodicu predstavlja Oovo otkrie. I njega je obuzelo uzbuenje, trgao se i skoio na noge. Bre! uri se! povikao je trimo. On se silno obradovao to e za svoju brau i za roditelje donijeti hrane. Utoliko vie to jc dan zaista proao u stranom muenju, u neizdrljivoj gladi. On je zgrabio svoju teku batinu i poao s mlaim bratom. Ali najedared sjetio se vatre koja mu je bila povjerena. Sjetio se svoje dunosti. Kao da se otrijeznio. Stao je u nedoumici. Hajde, uri, doviknuo je Oo koji je uspio ve bio da izie iz peine. Hajde, inae e kasno stii. Nije ih tako mnogo, svega jedan mali opor sam vidio. Vidio sam ih kako jure pored Tri suve jele. Moemo ih jo stii ako pourimo, jer ne zaboravi da sam ja trao kao bez due. A vatra, Oo? povikao je Krek. Pogledaj, vatra sva plamti, kao da se raduje, a kroz nekoliko trenutaka e ve da se ugasi: i vatra je gladna. Nju takoe treba hraniti.

Dobro, daj joj da jede, odgovorio je malian. - Daj joj dosta. Mi se neemo dugo zadrati. Vatra nee uspjeti da proguta sve dok se mi ne vratimo. Misli li, Oo? Pa dabome. Mi idemo samo do Tri suve jele i natrag. Udvoje uspjeemo da donesemo dosta jela. Sluajui rijei svoga brata, rijei tako ubjedljive za gladan eludac, jadni Krek stao je neodluan, razmiljajui: ako na ognjite nabaca dosta granja, vatra se, moda, nee ugasiti, utoliko prije to e se Krek brzo vratiti. A zatim, mislio je, odstranjivanje od dunosti, iako je nuna stvar, jedino moe da ga spase od drugog jednog prestupa, po njegovom miljenju isto tako vanog. On nije imao prava da propusti iznenadnu priliku da pomogne svojoj porodici u nevolji, priliku, koju mu je Oo saoptio. Ptukovoen glau svojom i svojih, glau koju bi tako jednostavno i tako brzo mogao da utoli, on se najzad odluio da od dva zla odabere ono koje mu je izgledalo manje. Bre-bolje nabacao je na ognjite drva i u dva-tri skoka stigao je Oa. A zatim su obadvojica otrali uz brijeg. Otuda su treim korakom poli prema proplanku kod Tri suve jele. Na proplanku dizala su se u nebo tri gorostasna etinara, odavno ve suva, mrtva. Ta tri drveta liila su na kosture dinova. Maliani su smjesta primijetili da je cijela paprat i sva visoka uta trava u podnoju jela po- legla. To im se uinilo udnovato, jer u tom asu ni s koje strane nije bilo vjetra.

Eno ih! rekao je apatom Oo i zadrhtao cijelim tijelom od silnog uzbuenja. Navaliemo na njih prije nego nas opaze. Oni su to oborili travu. Dva maliana poletjela su s uzdignutim batinama i u nekoliko skokova obrela su se meu ivotinjicama koje su neujno stupale po travi. Kazmahnuli su svojim tapovima, lijevo i desno, mislei samo na to kako e obezbijediti to vie hrane. Ali dok su djeca radila svoj posao, nemilosrdno, svakako, ali rukovoeni jakim razlozima, iz ume su poeli da dopiru krici drugih ivotinja, veih, strasnijih mnogo svirepijih. U istom asu nad Oom i Krekom zaulo se zagluujue graktanje hiljada ptica grabljivica. Zadihani, umorni, jedva mlatarajui rukama Oo i Krek su zaas ostavili svoj posao privlaeni kricima i sa zemlje i iz vazduha. Gledajui paljivo u daljinu, odakle su sve blie i blie dopirali krici zvijeri, oni su razabrali da je opor ivotinjica mnogo vei nego to su to oni mogli misliti. opor je najzad uzeo takve razmjere da su se oni obreli usred jednog mora ivih tijela. Bilo je tu mnogo i mnogo desetina i stotina hiljada ovih udnih stvorova. Na koju god su stranu okretali pogled, vidjeli su da je na ogromnom prostoru trava pogaena i da se iblje njie kao povrina uzburkanog mora. Tada su Krek i Oo shvatili ono o emu su ranije sluali, da su zapali usred velikog krda zamoradi koji se sele s jednog kraja na drugi. Polarne stepe, ak i danas, doivljavaju takve prizore kada se velika krda manjih ivotinja krenu da potrae nove predjele. I tada ih nita na svijetu ne moe zaustaviti, nita ih ne moe skrenuti s puta koji su sebi odabrali. Oni plivaju preko rijeka, prekrivaju grdno velika prostranstva. Krek i Oo bili su u udnom, ak opasnom poloaju. Jer poslije prvih trenutaka uzbuenja obuzeo ih je osjeaj umora i straha. Bilo im je jasno, istina kasno, kakvu su

nesmotrenost uinili ulazei u krdo ovih malih putnika koji su pristizali kao veliki okeanski valovi, sa svih strana, iz nedogleda. Spoetka ivotinjice su bjeale od djece. Ali uskoro nisu vie mogle da bjee, jer su bile gurane onima koje su pristizale. Malo po malo sasvim su stale da se eu od djeje noge. A djeca su skakutala s noge na nogu. Samo im to nita nije moglo pomoi. I zamalo da nisu pala preko tih ivih, glatkih tijela u pokretu. Iako nikad nisu bili u slinom poloaju, Krek i Oo prestali su da se kreu. Jer im je jasno bilo da ako padnu nee vie ustati. Pasti znailo je za njih umrijeti stranom smru. ivotinjice bi ih uguile i rastrgle otrim noktima svojih nogu, jedna za drugom, satima prelazei preko njihovih tijela. Ili bi ih rastrgle grabljivice ptice koje su pratile krdo ovih glodara i hranile se njima. U tom trenutku Krek je spazio suve jele kojima su se, nesvjesno, na svoju veliku sreu bili prilino primakli. Na stara stabla moglo se lako popeti pridravajui se suvoga granja koje je inilo neku vrstu ljestvica. A uz to i djeca su bila vjeta u pentranju. Iako su bili veoma umorni, iako su ih glodari bili estoko izgrizli po nogama, Krek i Oo su ponovo stali da razmahuju svojim tapovima i da se s tekom mukom probijaju put suvih jela. S velikom mukom stigli su do stabla. Krek je podigao na svoja lea Oa i spretno se popeo na drvo. Gore je poloio svoga brata na jednu od najvrih i najviih grana i drhtei od uasa stao je da gleda po ravnici. Svuda unaokolo unedogled, zemlja je izgledala kao da je iva, pokrivena ilimom neujnih crnih i sivih ivotinja. A od visoke trave ni traga nije ostalo. Prvi talasi satrli su je do korjena. Selidba ovog ivog mora nije izgledala da e uskoro prestati. U svakom sluaju Kreku je bilo jasno da e morati da zanoi na

drvetu. to se tie Oa, on je obamro bio od straha i studeni i vrsto se pripijao uz svoga brata. A Krek, videi da je izbjegao neposrednu opasnost, brzo se pribrao i svojim tapom branio se od grabljivih ptica koje su se, bilo usljed umora, bilo slutei u djeci dobar plijen, sputale na suve jelove grane. Prije nego je pao mrak ravnica se pokrila sivom ledenom maglom. To je za djecu bila prava srea, jer inae bi ih primijetio na drvetu veliki medvjed iju je crnu priliku Krek kroz maglu jasno zapaao. Uostalom, ni medvjedu, izgleda nije bilo lako u tom moru glodara. I njega su sa svih strana okruili otri zu- bii. I on je neprestano skakutao stenjui alostivo s vremena na vrijeme. Brate, rekao je Krek, ne moe biti ni pomisli da se noas vratimo u peinu. Ja, istina, nita ne vidim, ali ujem stalno isti um. Te ivotinje idu bez prestanka. Moraemo ovdje da ostanemo do zore. Pa nita, priekaemo dok svane, odgovorio je mali Oo. U tvome naruju meni nije hladno i ne bojim se niega. Nisam ak ni gladan. Krek je odmahnuo glavom i rekao: Spavaj! A ja u da uvam strau. I dok je malian spavao Krek je s gorinom u dui, oajan mislio na vatru, na prodrljivu vatru, koju je ostavio s tako malo drva, na tu vatru koja se odavno ve Ugasila njegovom krivicom. Jer nije bilo sumnje da vatra ne moe dotrajati do povratka Starjeine i ostalih lanova porodice u peinu.

VATRA SE UGASILA

Dok je Krek sa svojim mlaim bratom spasavao glavu od navale milionskog opora, Starjeina, ene i djeca tra ili su po umi crvie i bube pod korama i po dupljama natrulih drveta, kako to i dandanji rade divlji Australijanci. Oni su traili takoe i razne smole koje cure niz stabla dinovskih etinara. I tek to su stali da skupljaju po zemlji, opale, sasu ene plodove bukve, Starjeina je dozvolio djeci da ih tu, na istom mjestu podjelu kako bi bar koliko-toliko zavarali glad koja ih je teko muila. Ali u tom asu, iz daljine uo se um koji ine bose noge gazei po suvom liu i po mahovini. Starjeina je naredio svojoj pratnji da zastane i da od sebe ne da ni glasa ni uma. Zatim je poloio kaiprst preko usta i stao da oslukuje zabrinut, nemiran. Uskoro njegovo lice se razvedrilo. Dugouhi Rug prislonio je glavu zemlji, zario je u travu i stao da oslukuje. Rugu, uje li? upitao je starac. Idu ljudi, Starjeino. Mnogo ljudi. To su nai, djeco. Umirite se.

Radosno klicanje otrglo se iz grla i djece i matera. A to klicanje smjesta je zamrlo. Oslunite, nastavio je starac. Ljudi idu lagano i teko koraaju. To znai da nose nekakav teret. Sta li to nose? Moda je neko ranjen? Ili vuku bogat lov? Sada emo vidjeti um se sve vie primicao i iz asa u as postajao je sve jasniji. Najzad se u daljini ukazala grupa ljudi. Pronicljive oi ena brzo su raspoznale mueve i brau. One-su to smjesta saoptile Starjeini. Djeca su od radosti stala da skau, ali im je Starjeina strogo naredio da budu mirni. Sam, bez ikakve pratnje, on je poao u susret ljudima maui iznad glave neim to je bilo nalik na starjekisko ezlo izraeno od jelenskog roga. Ruica toga ezla, od slonovae, bila je pokrivena naivnim, skoro djeakim crteima. Lovci su donijeli sobom nekoliko dijelova mladog divljeg jelena i pola jednog ubijenog konja. Divlja je bila sve rjea, gonili su je i lovili toliki lovci iz okolnih plemena. esto se deavalo da se morala voditi borba sa susjedima, ali su oni mahom bjeali, jer su bili malobrojni] i a osim toga i oruje im je bilo mnogo slabije. Ali, iako lov nije bio nasjajnip, iako je usto bio vrlo teak, lovci su se vratili svi na broju. Istina, mnogi su na svome tijelu imali duboke ogrebotine i modrice, mnogi su na svojim rukama i nogama nosili velike biljege usirene krvi. Neki su hramali i jedva vukli noge, oslanjajui se na komade grana koje su im sluile umjesto taka.

Kad su se lovci pribliili toliko da im se glas mogao razaznati, ene su podigle svoju djecu na ruke i utei, s puno potovanja sklonile se s puta svojim muevima i brai. Uprkos stranom umoru lovci su usrdno odgovarali na ove znake panje i u njihovim krupnim oima pojavio se radostan osmijeh upuen djeci. Starjeina je ispriao lovcima o nevoljama kroz koje su proli, o gladi koja ih je strahovito muila ve etiri puna dana. Smjesta je bilo rijeeno da se svim prisutnim da po jedno pare svjeeg mesa, a zatim da se pode u peinu. Ostatak lova ostavie se za sutradan, da ga ispeku na aru. Sto je reeno uraeno je. Jedan jelenji but isjeen je na komade, koji ni izdaleka nisu bili jednaki: lovci su uzeli za sebe najbolje dijelove, a majke i djeca pokorno su prihvatili ono to im je ostavljeno. ene i djeurlija jeli su sa strane, podalje od lovaca. A kad je Starjeina dao znak, poelo je, kao po komandi, slono vakanje. Snane vilice i bijeli zubi brzo su sjekli krvavo meso. Dostojanstveno, s vanou koja mu po poloaju pripada i po godinama, Starjeina je dobio sadrinu jelenskog eluca, koja je bila briljivo izvaena i jo briljivije uvana za njega. To je bila jedna odvratna kaa napola svarene trave, kaa koja se, uostalom, i danas jo uvijek smatra kao najbiranije i najpoasnije jelo kod Eskima. Starac se brinuo da jede lagano, uivajui u ovoj udnoj poslastici koju su mu sinovi donijeli. Ali kad god bi primijetio da mlai na njega ne gledaju, on je bre-bolje trpao u usta velike komade i u halapljivosti se takmiio sa svojim maloljetnim praunucima.

Starjeina je bio gladan i u tome trenutku jedina mu je briga bila da najzad napuni svoj gladni, prazni eludac. Ni mislio nije, kao, uostalom, ni svi ostali, o odsutnima, o onima koji nisu bili prisutni toj divljoj gozbi, o Oou i o Kreku. Kad je jelo pojedeno, svi su stali da misle o povratku u peinu. Siti i umorni lovci su krenuli na put, eljni odmora. U peini su ih ekale, pored vatre, tople ivotinjske koe, a hrane su imali za nekoliko dana. Takvi sreni dani su rijetki bili u ivotu nekadanjih ljudi. U potpunom miru, siti, oni su s radou pratili kako njihova tijela iz asa u as postaju svjeija, snanija, a njihov um, pri sjeanju na dogaaje iz prolih lovova i borbi, radio je, inio sravnjen ja, uporeivao dogaaje. Zahvaljujui takvim razmiljanjima i mislima koje su im se iznenadno raale prvi ljudi su usavravali svoje oruje, pronalazili nove rijei da njima oznae bia i stvari koje su po umama sretali. Glave su se odmarale od napora u asovima tekih iskuenja i u miru, u spokojstvu, u zbrci pojmova koji su obino dolazili kao posljedica iskustva, injeni su pokuaji da se stvori neto novo. Strpljivo su ti pokuaji ponavljani vi jekovima i vi jekovima i dovodili su neizostavno do pronalazaka. Ponekad su lovci, da ne zaborave, a i da svoju djecu natjeraju da upamte nevjerovatne ivotinje i biljke koje su u ogromnim umama nalazili, pokuavali da to izraze crteom, grubim, vrlo nespretnim, ali obino vjernim. Oni su otrim kamenjem crtali po kostima, po ravnim povrinama kamena ili na zidovima peina. Neki su postizali veliku vjetinu u tom poslu i postajali dobri crtai. Oni su uz to morali biti i vrlo uporni posmatrai. A crtali su mahom stvari i bia koja su na njih ostavila snaan, obino i straan utisak.

Cijela ova velika porodica uputila se peini. Cijela grupa zastala je u podnoju stijene i poela da se savjetuje. Koraali su lagano, teko jer su bili siti. A no je padala ukoliko su se vie pribliavali svome ubogom domu. Na svoje veliko uenje nisu iz daljine primijetili crvenu svjetlost koja je obino obasjavala mranu rupu kroz koju se u peinu ulazilo. Odsustvo te svjetlosti, vesele i radosne, koja ih je prosto mamila iz daljine kada su kroz gusti mrak urili visokoj stijeni, porazilo je sve, ispunilo uasom i staro i mlado. ta se to desilo u mom odsustvu? gunao je starac, a zatim se obratio svojim saputnicima: Danas je uvar ognja Krek. Da mu javimo da dolazimo. Jedan lovac uzeo je zvidaljku od ivotinjske kosti koja mu je oko vrata visila i snano zviznuo. Ali iz peine nije bilo odgovora. Pa to znai, rekao je apatom Starjeina, a njegovo srce zadrhtalo je, to znai da je Krek umro. To znai da je umro i Oo. Svakako je djecu neko napao. Oni su mrtvi ili odvedeni kao zarobljenici u kakvo nama neprijateljsko pleme. Ne, odvratio je drugi jedan lovac, to ne moe biti: po okolini nema sada nikakve druge druine osim nae. Mora da su Oo i Krek zaspali, to je sve.

 Onda hajdemo u peinu rekao je Starjeina groznim glasom. Iznenadiemo ih na spavanju. Tolika nemarnost, ako je nemarnost po srijedi, zasluuju brzu i stranu kaznu. Smrt! Smrt! zauli su se svirepi glasovi. Na smrt s njima ako je, teko nama, oganj ugaen. Sama pomisao da se vatra ugasila, da se desila ta velika nepopravljiva nesrea, da je nestalo hranitelja, druga i prijatelja, ije se blagodati ne mogu nabrojati, ukazala se lovcima u svoj svojoj strahoti. Ispoetka oni na to nekako nisu ozbiljno ni pomislili, ak ni kada su zapazili da kroz otvor peine ne izbija radosna crvena svjetlost, odsjaj plamena. Ali sad je ta misao obuzela cijelo njihovo bie i bolno odjeknula u njihovim srcima. Nestanak dvoje djece izgledao im je sada kao malenkost. To najzad, ne moe ni da se smatra kao neka nesrea, jer djeca nisu ak ni radna snaga. Ali je zato nestanak vatre, koja je tako veselo, tako radosno puckarala u peini, unio u njihove due osjeaj uasa i oajanja. Kad se vatra ugasila to znai da svi oni moraju umrijeti. Oni su to znali, oni su to osjeali. Jer ak kad su ili za lovom odsustvo vatre bilo im je vrlo teko. Ako je istina da su vatru zauvijek izgubili, onda je zaista njihova propast neizbjena. Nikad jo otkako pamte ljudi nisu bili u takvoj opasnosti. Vatra, vjerna i topla ivjela je u peini od pamtivijeka. Nju je tu donio nekada neko, a ko i kada o tome niko nije znao. Otkuda da nau novu vatru u dugoj, beskrajnoj zimi kad su lugovi i ume, koje su se nekad palile od munja pokrivene snjegovima i tekom ledenom korom. Od koga da trae kao najviu milost upaljenu glavnju kad ne znaju ni gdje se nalazi najblie ljudsko naselje koje je moda i

samo bez vatre, a ako i ne bi bilo bez nje, teko je povjerovati da bi ljudi pristali podijeliti bilo s kim to neoeje- njivo blago. Naprijed! naredio je Starjeina. itelji peine odavno su, po prianju Hela i Ruga, znali da ogromni opori hijena tumaraju oko peine i da ih jedino oganj plai da ne navale na ljude. Jer hijene je privlaio miris ljudske hrane. Zato su se lovci i peli po strmoj stazi uz stijene, paljivo, oprezno, s orujem u pripravnosti, kako bi se mogli braniti od krvolonih zvijeri ako su one ve uspjele da se uvuku u tamnu peinu. U podnoju stijene ostale su ene i djeca, utke, u oajanju. Pipajui, mukarci su ispitivali svaku stopu putanje, Zatim su kroz mrak opipali svaki predmet u peini, rasprkali sav pepeo na ognjitu. Na sredini gomile pepeo je jo bio topao ... Hel se baci na tu gomilu i duvajui iz sve snage na mjesto gdje je bilo najtoplije pokuavao je da pronae blagodatnu iskru. Ali iskre nije vie bilo. Vatra se ugasila, ugasila sasvim. A djeca, njeni uvari, bili su iezli. Tu crnu vijest odnio je Hel majkama i djeci, poruujui im zapovijest Starjeine da dou u peinu. Tamo su ih ekali lovci potiteni, utueni stranom nesreom. Najzad su se svi okupili u hladnoj mranoj peini. Niko vie nije mogao da uzdri glasno grcanje. Ljudi i ene popadali su po zemlji i uskoro su svi, od diece do staraca, guei se u suzama zaspali. Samo trojica nisu spavali. To su bili Starjeina, dugouhi Rug i Hel-ribolovac. Rugu i Helu nareeno je bilo da uvaju strau na ulazu u peinu sve dok dan ne svane.

Starjeina nikako nije mogao oka da sklopi. On se trudio da se prisjeti svega to je od svojih roditelja i predaka u davnoj davnini sluao o tajanstvenom ivotu i porijeklu vatre, o tome kako neka plemena, vele, umiju ponovo da stvore oganj kad se vatra na ognjitu usljed kakve poplave ili bure ugasi.

VI

KAZNA

Kad je siva zora lagano razagnala tamu nad zemljom, Krek je otvorio oi i zaudio se kad je vidio da se nalazi na drvetu. Uskoro se svega sjetio, pogledao je svog malog brata koji mu je u naruju spavao i brzo bacio pogled na ravnicu koja se pred njim protezala. Sav prostor, sve do same ume, bio je sasvim opustoen. Zemlja je bila uta, nigdje se nije vidjela nijedna jedina travka. opori su bili iezli, a sa njima je nestalo opasnosti, bar za trenutak. Krek je probudio svoga brata i dva maliana, promrzla do kostiju, brzo su se spustila s drveta na zemlju. Stali su da razmiljaju kako e to prije da stignu u peinu nosei bogatu zalihu hrane, kojom e, valjda, umilostiviti starije i izmoliti oprotaj za tako dugo odsustvo iz peine. Oo se smijao iz sveg srca. Njega nije muila nikakva briga. Ali je zato Krek osjeao svoju krivicu i njegovo srce silno je kucalo. Pokupili su po polju pobijene ivotinje koje zvijeri nisu uspjele da pojedu i brzim korakom krenuli su ka peini. Niz stazu stijene Krek je sve jasnije osjeao iako se ugrijao bio od hoda, kako mu se krv u ilama ledi od straha.

Dugouhi Rug s praga peine prvi je uo um njihovih koraka. On je dotle mislio da su njegova braa izginula i urno im je poao u susret. U nekoliko rijei djeca su mu ispriala ta im se desilo i kako su prinueni bili da provedu no na drvetu. Razumije se, rekao je Rug, po prirodi blag, vi ste mislili da ete svima nama uiniti veliku uslugu. A i inae vi ne moete biti krivi, jer ste jo djeca. Sve bi to Starjeina svakako uzeo u obzir, ali za vrijeme vaeg odsustva lovci su se vratili i njihov gnjev je straan. Oni u peini nisu nikoga nali. Ti si, Kree, zaboravio na svoju dunost, zanemario si vatru. I dobra vatra se ugasila. Vi ste propali. Rugu! ta e s nama da rade? Isto ono to se radi sa sjevernim jelenima i s konjima kad ih opkole i uhvate. Ubie nas? r Takav je obiaj u naem plemenu. Krekova glava pala je na grudi. A Oo je gorko zaplakao. Dva maliana dobro su znala ta je to smrt. Rugu ih je bilo ao i on im je posavjetovao da bjee: Sakrijte se u umi, to dalje odavde, govorio im je, idite u pravcu istoka, i svakoga dana izjutra, u podne i uvee, udarajte po tri udarca u stabla drveta. Ja u uti va znak, nai u vas i donijeu vam hrane i odijela. Bjeimo! rekao je Oo, pokuavajui da odvue svoga brata. Stoj te! zauo se najedared strogi glas Starjeine. Ruga i djecu obuzeo je strah, oni su pali na koljena i preklinjui stali su da proteu svoje ruke put Starjeine.

 Hel mi je javio da ste se vratili, rekao je Starjeina. Ja sam poao za Rugom. Sve sam uo to vam je savjetovao. Ali sad je ve kasno da se koristite tim savjetom. Ja sam vas uhvatio. Kazna je pravina i potrebna. Vi je neete izbjei. Hajdemo! Nai ekaju. Starjeino! Imaj milosti, molila su djeca. Oo nije kriv, oe, povikao je Krek iskreno. Ali ga starac nije sluao. On je nastavio da govori, samo to je sad u njegovom glasu provijavala tuga. Kreku, zar si tako iznevjerio moje nade u tebe! Ja sam se divio tvojoj mukosti, tvojoj poslunosti, tvom ivom i radoznalom umu, tvome dobrom pamenju. Ja bih od tebe napravio lovca bez takmaca. A ta si ti uinio? Da li ti to razumije? Ti si uradio najtei, najgadniji zloin. Ti si ubio naeg dobrotvora, ubio si vatru! Vatra mora da bude osveena. Ti si sve nae, kolikogod nas je osudio da umremo od studeni. Zato ti mora da umre prije njih. Oe, smiluj se! Ja sam doznao ... Jest, znam im e da se pravda. Ali otkud to moe da se sravni s tvojim zloinom. Naa vatra, draga, sveta vatra ugasila se! Idite naprijed, zloinaka djeco! I nemojte se bar pred naim ponijeti kukaviki, ne zasluite jo i da vas prezru. Nesrena djeca silazila su teka srca niz strmu stazu kojom su se jue tako radosno pentrala. Od silnog straha oznojila su se, ali kad su uli u peinu osjetili su studen koja im se svalila na duu kao teak kamen. U peini je bila grobna tiina, iako je cijelo pleme bilo okupljeno u njoj. Duboki oaj oborio je sve glave zemlji. Djeca su oekivala da e uti povike prokletstva: spremni su bili da trpeljivo podnesu u svojim malim srcima sve

prekore ali umjesto toga ... To u tanje i taj opti oaj bili su za njih strasniji i od najstranijih prijetnja. Oko ugaenog ognjita sjedili su stariji i s vremena na vrijeme sa strahopotovanjem dodirivali rukom hladni pepeo, kao to se dodiruje tijelo umrlog druga u nevjerici da ga je vjena smrt udaljila. Za starijima su sjedili, nepomini, liei na mrtvace, ostali mukarci. Njihova kosa, obino vezana na tjemenu, bila je sputena, raupana. U znak dubokog bola pustili su je tako, a mnogi su i plakali. Suze na grubim, ovrslim licima mukaraca porazile su Kreka vie nego sve drugo. Njemu je tada bilo sasvim jasno da je propao. Drhtei, Oo je u dubini peine traio pogledom svoju majku koja ga je mlijekom othranila. Ali nije mogao da je nae ni u jednoj gomili ena koje su stajale za mukarcima. Tada je Oo zgrabio svoga brata za ruku i pokrio drugom rukom oi. Evo djece, rekao je Starjeina. Iz gomile ena zauo se jedan vapaj, zatim opte grcanje. Neka govore, mi ih sluamo, po vikao je jedan od efova plemena, najstariji poslije starjeine. ista srca, iskreno, Krek je ispriao onako isto kako je ispriao Rugu. Objasnio je da mu je s bratom nemoguno bilo vratiti se na vrijeme u peinu, kako su mislili da urade. Molio je starije da imaju u vidu njihov uzrast, da ne zaborave da su i on i Oo djeca, prema tome i slabi i neiskusni. Vatra je umrla! rekao je Starjeina. Zadihan, Krek je govorio dalje kako je prije nego su izali iz peine preduzeo sve potrebne mjere da se vatra ne ugasi i kako se nadao da e za sve svoje nabaviti dosta hrane i spasti ih od smrti. Vatra je umrla! ponovili su mrano stariji lovci. Vatru treba osvetiti! po vikali su smjesta zatim. urimo se!

Krek i Oo obazirali su se oajno oko sebe, a povici negodovanja i osvete postajali su sve jai. Djeca su pokuavala da nau na licima svojih starijih bar kakav trag milosti, ali sva su lica bila hladna i neprijateljska. Na njima je bila ispisana odlunost. Rug i Hel okrenuli su se u stranu. A Starjeina je pokrio lice rukama. Najstariji poslije Starjeine ustao je, priao djeci, zgrabio ih je za ruke i povikao gromoglasno: Starjeine su presudile! Njihova presuda mora biti izvrena. Vatra je umrla! Izdajnici moraju takoe da umru, i to od moje ruke!... A vama, oevi, majke i djeco naega plemena, neka njihova sudbina bude nauk! Ali kad je taj ovjek nad glavama maliana digao svoju teku kamenu sjekiru, Krek kome je uas udeseto- struio snagu, trgao se iz ruku svoga delata i pao pred noge Starjeine. Oe, povikao je on glasom koji je udno zvuao, glasom koji je uzbudio cio skup. Vatra je umrla, ja sam je ubio ja sam zasluio smrt. Ali ti... tebi su poznate tolike tajne. Ti si se druio sa Foom-tuincem. O, dragi oe, ti moe vatri dati ivot. Zar ti nisi u stanju da uini ono to je uinio Fo-tuinac? Fo-tuinac? ... ta tim hoe da kae Kreku? Kakvo si to ime izgovorio? promrmljao je u udu Starjeina. Ja sam to ime ve zaboravio. Oe, u mojoj glavi sinulo je sjeanje o tome ovjeku koji se nalazi odavno tamo gdje u uskoro biti i ja. Sjetio sam se da je on bio tvoj drug. To znai da i ti moe uraditi ono to je radio on. A ta je to radio Fo-tuinac? upitao je Starjeina. Ja ne razumijem ta znae tvoje rijei? Govori. Malian je vrsto pritiskao rukom grudi kao da hoe da zadri svoje srce da ne udara tako jako.

Obratio se Starjeini i rekao: Oe sviju nas! Ti mi dozvoljava da govorim! Ja sam se sjetio tajne koju je uvao Fo-tuinac, tajne na koju za sve vrijeme nisam mislio. Sada sam se, ni sam ne znam zato, toga sjetio. Sjetio sam se svega. Fo-tuinac priao mi je kad sam ivio s njim u njegovoj peini, kada sam se o njemu starao dok je bio bolestan, kako mi je bio naredio Starjeina. ta ti je govorio Fo-tuinac? Govori, derane, niko nee smjeti da te prekida u rijei. Jednom, Starjeino, poeo je svoju priu Krek, kad sam tumarao po peinama koje su se nalazile u blizini nae, ja sam, po svom obiaju, prevrtao razno kamenje, ne bi li ulovio kakvu bubu koja se pod kamenom skriva. Pod jednim takvim kameno, tako tekim da sam ga s mukom krenuo s mjesta, naao sam stvari koje dotle nikad nisam vidio. I u udu sam povikao. Fo-tuinac uo je moj usklik. Iako je bio bolestan, on je tada ustao i priao mi. To je moje rekao mi je, nikad nikom ne smije da kae ta si sada vidio ili u te ubiti! Zatim je dodao: Kad bude dolo vrijeme da odem tamo otkuda se vie ne vraa, ja u ove stvari ostaviti Starjeini koji mi je ukazao gostoprimstvo. Ali sve dotle on ne treba nita da zna. uti, nee se kajati ako me poslua. Fo nikad sa mnom nije govorio ni o emu slinom. Nastavi! ... povikao je Starjeina. Starjeino! Fo-tuinac rekao mi je jo: Kad si ve pronaao moje skrovite, onda znaj emu ono slui. Poto je to rekao, on je dohvatio komad kremena i udario po njemu jednim malim kamenom koji je bio vrlo teak: davao mi ga je u ruke da oprobam koliko je teak. Uvjeravao me da je taj kamen jednom prilikom pao s neba uz nevjerovatan tresak. I tek to je udario tim kamenom po kremenu, i iz kremena je sinula iskra. Fo-tuinac skupio je te iskre na suvu mahovinu i stao da duva. Pojavio se plamen. On je tada bacio na plamen nekoliko suvih granica i vatra, ta ista vatra koju sam ja ubio,

poela je da ivi. Ali Fo-tuinac smjesta je stao da tape po njoj nogama i vatra se za tren oka ugasila. Kree, da nam ne lae? Ili si moda usnu vidio tu nevjerovatnu stvar? Ne, oe! Poslije toga je Fo-tuinac sasvim tihim glasom rekao da on po svojoj volji moe oivjeti ili ubiti vatru. Rekao je isto tako da u sluaju ako mu neko ukrade ili sam on izgubi taj teki mali kamen, ipak bi mogao da oivi vatru i na drugi jedan nain: on je izabrao tada meu stvarima koje sam pronaao jednu malenu vrlo tvrdu daicu s rupicom na sredini, zatim je sjeo, poloio dasku meu noge, privrstio je snano stopalima i namjestio u rupu vrh jednog drvenog tapia. Kada je sve to bilo spremno, on je meu dlanovima stao vrlo brzo da okree tapi na jednu i drugu stranu. Uskoro se iz rupice pojavio dim, a zatim je doao i plamen kojim je Fo- -tuinac zapalio suvu mahovinu... E to sam ja od njega saznao. Dok je malian priao na licima njegovih slualaca pojavio se izraz uenja i ogromne panje. ak i Starjeina, kome se to nikad nije deavalo, ovoga puta nije mogao da obuzda svoje uzbuenje i da ostane spokojan. Malian je zautao. Starjeina ja uzdahnuo i rekao kao da govori sam sa sobom: Kreku, moje srce silno udara od radosti i od nade. Fo-tuinac umro je i nije mi povjerio svoju tajnu. Ali sad, blagodarei tvojim rijeima, u mranoj dubini moga sjeanja kao da je sinula svjetlost. Ja se sada svega sjeam. Tajna tuineva poznata je bila mojim precima. U davnom djetinjstvu ja sam o njoj uo. Znao sam za nju, ali ona mi je iezla iz pameti i noas, u besanici, uprkos svom staranju, ja se nisam mogao sjetiti u emu se sastojala njihova tajna. A sad, ako si rekao istinu i ako u peini naemo te stvari o kojima si govorio, mi emo svi biti spaseni. Vatra e ponovo oivjeti, vesela, radosna, ponovo e nam se smijeiti i uvati nas. Moe se nadati naoj zahvalnosti.

 Starjeine peine! obratio se starac ostalima, vi ste uli rijei ovoga djeteta! Zajedno s njegovim zloinom vi ete sada imati da cijenite neuporedivu uslugu koju nam je ukazao. Neka bude! rekao je najstariji poslije Starjeine. Pod nadzorom Ruga djeca e izai iz peine i saekae dok mi ne rijeimo. Rug je ve poveo bio djecu izlazu, kad je Starjeina doviknuo Kreku: A zato mi ranije nisi o svemu tome govorio, mali? Starjeino, odgovorio je Krek, oprosti mi ako sam pogrijeio, ali obeao sam bio da u u tati. I drao sam rije datu Fou-tuincu. A zatim sam mislio da je tebi ta tajna poznata. Dani su prolazili i ja sam uopte prestao bio o tome da mislim. A ta je bilo sa stvarima koje ti je Fo pokazao? Ne znam. Ja se nikad vie nisam usudio ui u peinu gdje su stvari bile. Vjerovatno su jo tamo, ako ih Tu- inac nije unitio. Dobro, Kreku, odgovorio je starac. Dobro, nadaj se. I ti se nadaj, mali Oo ubrii suze. A to se tebe tie, Kugu, ti dri svoj jezik za zubima: ja ti povjeravam djecu i ti mi za njih odgovara. Samo bez savjeta onakvih kakve si im maloprije davao. Jesi li razumio? S uzbuenjem koje se uzaludno starao da sakrije, Starjeina je gledao kako djeca odlaze iz peine. Pomou daica o kojima je govorio Fo-tuinac i u nae vrijeme mnogi divljaci pale vatru kad se vatra na njihovom ognjitu ugasi. Trenje razvija toplotu, a toplota postaje sve vea ukoliko je trenje due i bre. To danas svi mi znamo. Ako poete u kakvo brodogradilite i prisustvujete sputanju novog broda u vodu, vi ete svojim oima vidjeti da je to tano, posmatrajui strme grede po kojima novi brod klizi ka puini. Ako bi brod klizio dugo, i kad se grede ne bi polivale za to vrijeme vodom, one bi planule kao palidrvce. Jer, iako

se grede polivaju vodom, ispod trupa broda ipak izbija crni gusti dim, a, meutim, trenje Iproda o strmu drvenu stazu traje svega nekoliko minuta. U toplim krajevima deavaju se umski poari vrlo esto usljed trenja grana pod navalom vjetra. U vremenu kad su ivjeli Fo i Krek vrlo su rijetki bili ljudi koji su znali da trenjem mekog tapia o tvrdu dasku moe planuti vatra i ti ljudi obavijali su svoje znanje neprodornom tajanstvenou. Zahvaljujui tome oni koji su znali iskoriavali su svoje znanje da do ogromnih razmjera poveaju svoj uticaj na sve svoje neprosvijeene savremenike. Fo-tuinac skrivao je svoju tajnu vjerovatno zato da je jednoga dana, kada se potreba ukae, iskoristi pred. ljudima koji su ga primili u svoj krug. Ali takav sluaj nije se ukazivao u peini gdje je oganj, briljivo uvan, danju i nou gorio. Pa kako mu smrt nije dopustila da Starjeini povjeri tajnu, on bi je i odnio sobom u grob da sluajno Krek nije podigao teki kamen u njegovoj peini. Crni, teki kamen koji je svojim udarcem istjerivao iz kamena iskru bio je vjerovatno komad gvoa koje je tada bilo sasvim nepoznato. On je zaista bio pao s neba, kao to je to Fo tvrdio, odvalio se od kakvog meteora. Takvi otpaci gvoa nalaeni su u svim vremenima i na svim stranama svijeta. Vjerovatno je Fo primijetio, koristei se tim pronalaskom kao ekiem prilikom obrade kremenog oruja, da njegov eki prilikom udarca istjeruje jae i svjetlije iskre od obinih kamenih ekia. Moda su te iskre sluajno upalile suvu mahovinu koja je mogla leati negdje u blizini, a moda je i sam izgled tih svijetlih snopova naveo Foa na misao da to iskoristi i da podmetne suvu mahovinu.

Vatra je bila spasena za cijelo pleme. Ono se vie nije moglo bojati nesrenog sluaja. Vatra se mogla paliti kad god se eli i gdje se eli. Starjeina je raunao s tim da oduevi svoje sinove i ostale potomke i da pred njihovim oima sam zapali vatru. Pvaunao je takoe da e mu to posluiti da od njih izmoli milost za osuenu djecu Meutim, dok je starac s ostalim plemenom razgledao peinu i traio Tuinevo skladite, krivci su utke sjedili na stijeni oekujui kad e nad njima biti izvrena kazna. Rug ih je posmatrao ne govorei ni rijei. Njegove ui, to za nas izgleda sada vrlo udnovato umjesto da stoje nepomino, poinjale su da se kreu kad god bi Rug paljivije oslukivao. Dugo su se stariji savjetovali. Najzad je starac iziao iz peine i uputio se djeci. Njegovo izborano lice bilo je mrano. On je rekao: Vatra ponovo gori! Oo moe da se vrati u peinu. Njemu je oproteno, jer je jo dijete. Jo mu treba majka. Hvala, povikao je mali Oo, ali se smjesta trgao i oajnim glasom dodao: A on, Starjeino! ta e s njim biti? Kreku je poklonjen ivot. Ostae iv! Ali vijee starijih donijelo je presudu: ko se ijednom ogrijei o svoju dunost u tim godinama kad je ve u stanju da rasuuje, taj ponovo moe da padne u iskuenje. Pleme se na Kreka ne moe osloniti. Zato se Krek protjeruje iz plemena. Neka odlazi! Ah! uzdahnuo je Rug. uti, Rugu! Vijee starijih reklo je jo: neka uzme sobom oruje, odjeu i neto jela. Prije veera Krek mora da ode daleko odavde u umu. Neka trai, tamo otkuda izlazi sunce, novu porodicu. Stareve rijei prekinuo je Krekov vapaj. Ali starac se okrenuo u stranu i nastavio:

 Helu i tebi, Rugu, nareeno je da pokaete Kreku put ka susjednim plemenima. Niko ne eli da se on u umi izgubi i da padne kao rtva divljih zvijeri. Sutra, zorom, Hel i ti, Rugu, morate da se vratite u peinu. Uitelju na! To je strano! progunao je Rug. Krek je jo dijete. uti, dugouhi, Rugu! Otkud ti smjelost da pravi zamjerke presudi starjeina? ak ni Krekova majka nije smjela da se protivi. uti i hajde u peinu. Tamo te ekaju da ti daju posljednja uputstva. A ti, Oo, idi s njim. Bre! Rug se udaljio, oborene glave, ne govorei ni rijei. Za njim je poao, spotiui se, maleni Oo. On nita nije mogao da vidi od silnih suza. Uitelju! Dragi uitelju! povikao je Krek kad su se njegova braa udaljila. Zar te vie neu vidjeti? Nikada, Kreku. Ali ne zaboravi moje savjete, ne zaboravi to si od mene nauio, jer ja sam se starao od sveg srca da od tebe nainim potenog, vjetog, opreznog i smjelog mladia koji e vrstog srca umjeti da doeka svaku nepredvien ost u ivotu. Ne treba plakati! Muki podnesi svoju nesreu. Mukarac ne smije da plae. Zbogom! Krek se nagnuo nad ruku koju mu je pruio starac. Kad je podigao glavu, starjeine nije bilo. Tada je nesreni Krek pao licem na kamen i gorko zaplakao. Mislio je na svoju majku, na brau i sestre, pred oima su mu iskrsle Mab i On, koje sada mora zauvijek da zaboravi.

VII

IZGNANIK

Velianstvena hrastova uma nalazi se daleko o' peine. Mrak pada. Ko to koraa sitnim korakom, majuan medu granatim dinovima koji proteu svoje gole ruke. Ko to tumara bez cilja? To je Krek. Hel i Rug pratili su ga do veeri, kao to im je bilo nareeno. A kad su stigli na ulaz te ume, ostavili su ga samoga i vratili se u peinu. Preporuili su mu na prvom mjestu da spava u krunama drveta, jer mu je tamo sigurnije. A zatim su mu preporuili da ide jednako istim pravcem, prema istoku, rukovodei se sunevim izlaskom. Krek je vrlo dobro znao gdje je sunce ak i onda kada je skriveno gustim oblacima. Divlji stepski i umski skitai i danas mogu u svakom trenutku utvrditi gdje se sunce nalazi po kori drveta i izgledu ostalog bilja, tako da za njih sunce kao da nikada ne zalazi za oblake, ma koliko nevrijeme trajalo. Po najoblanijem vremenu, u svakom asu dana, oni e vam lako pokazati gdje je sunce. esto vrlo ueni ljudi, putujui po magli kroz movare, dolazili su u oajanje mislei da su izgubili pravi put, ali

tada su ih njihovi divlji voi svirepo ismijavali i diui prst put neba, u jednom odreenom pravcu, govorili im pouzdano: Eno, tamo se sunce nalazi, prema tome mi moramo ii ovim putem. Nismo zalutali. Hajdemo dalje. I ispostavljalo se uvijek da su voi bili u pravu, da se nikad nisu prevarili. Tako je i Krek, Starjeinin ljubimac, odmalena bio naviknut da primjeuje ta se u prirodi deava. Poznavanje priroda, poznavanje naina ivota prirode, koristilo mu je ovom prilikom utolikoj mjeri, da bez toga ne bi svakako mogao da odri ni svoj ivot. Kreku ni na um nije padalo da e se u umi izgubiti, iako je bio jo dijete, iako je bio daleko od svojih roditelja. On se samo brinuo to ga snaga izdaje, to u sluaju borbe sa zvijerima ili ljudima ne moe ni s koje strane da oekuje pomo, i to e, pored sve svoje hrabrosti i svoje pronicljivosti, poginuti prije nego to doe do plemena od kojih je imao namjeru da zatrai gostoprimstvo. Krek je koraao, a mrane, teke misli pritiskivale su mu grudi. Da se umiri, on je neprestano vakao razno korijenje koje ga je Starjeina nauio da raspoznaje. Iao je gledajui pravo preda se u mutnu daljinu, starajui se da razabere ta ga eka u mraku koji je postajao sve gui. Preko ramena nosio je Krek neto zalihe u hrani, a rukom je vrsto stegao veliki no s kamenim sje- ivom. Pored toga u paretu koe koje mu je sluilo mjesto pojasa umiveno je bilo nekoliko kremenih otrica. Kad je najzad mrak sasvim pao i nastala no, Krek je zastao u podnoju jedne ogromne jele i ne razmiljajui mnogo popeo se na nju. Krek se lijepo namjestio na jednu od grana, prihvatio se jelom, uzdahnuo, sjetio se Oa koji u tom asu spava u peini pored svoje majke, i, najzad, i sam zaspao

Ali njegov san nije dugo trajao: najedared malian je osjetio kako mu po licu i rukama klizi neto ljepljivo, dugako, nalik na remen. On se trgao. Toplota tog ivog remena ipak ga je donekle umirila. Njemu je namah postalo jasno da to ne moe biti zmija. Znao je Krek vrlo dobro da su zmije hladne, znao je da to ne moe biti otrovnica. Pa ipak, u dui mu nije bilo mnogo lake usljed toga saznanja. On je izvukao svoj najvri i najotriji no i stao hrabro da eka kada e ga ta gnusna stvar, taj tajanstveni stvor, jer svakako to je morao da bude neki ivi stvor, ponovo da dodirne. U jednom trenutku drvo se zaklatilo od korjena do vrha, kao da ga je zatresao snaan vjetar. Ali vjetra nije bilo. Krek je s uasom pomislio da je pod jelom dinovski medvjed, nalik na onoga kojeg je vidio kod Tri suve jele. Krv mu se sledila pri pomisli da se medvjed za koji as moe uspuzati do vrha drveta. Sreom, ni s koje strane nije dopirao ni najmanji ivotinjski glas, iako je stablo na kome se Krek nalazio odjekivalo od tupih udaraca. Krek je takoe znao da medvjed, ako je gladan, uvijek mumla. Najedared Krek je po svome tijelu osjetio hiljade nekih sitnih, brzih ivotinjica koje su ga bole i priinjavale mu neizdrljiv bol. On se branio rukama, istio ih sa sebe i po mirisu prstiju, mirisu koji mu je bio vrlo poznat, zakljuio je da su to krupni umski mravi. udilo ga je samo otkud mravi nou, kada nou mravi spavaju. Mora da ih je natjerala neka opasnost da napuste svoje mravinjake i potrae spasa po granama drveta. Drvo se stalno klatilo i treslo.

I opet je onaj topli, ljepljivi remen stao da klizi du lea bjegunevih. Doao je do vrata. I zaudo nije ga udavio, nije ak pokuao nikakvo zlo da mu nanese. Krek se opet trgao od uasa i od gaenja. Zgrabio je jednom rukom tu dugaku ljepljivu stvar koja je bila mekana kao veliki pu. I to je bre mogao, udarajui u luakom strahu bez mjere, Krek je svojom kamenom otricom presjekao remen. Tada se samo uo jedan tup pad. Krek je odbacio daleko od sebe odsjeeni, mokri dio remena. Zatim je ponovo pomirisao svoje prste. Na ruci je imao jasan, nesumnjiv miris krvi. Dok se malian, drhtei od straha i uzbuenja, dovijao da rijei zagonetku ta je to moglo biti, iz podnoja drveta dopiralo je sve slabije i slabije stenjanje koje je uskoro sasvim zamrlo. Do same zore Krek oka nije sklopio. S ogromnim nestrpljenjem ekao je dan. Najzad se razdanilo. I ta je vidio Krek. Vidio je, opruenu po zemlji, jednu ogromnu ivotinju udnovatog oblika. ivotinja je izgledala mrtva, leala je u velikoj lokvi krvi ve odavno usirenoj. Iz duguljaste njuke virilo je pare plaviastog, odrubljenog jezika. Tu grdosiju Krek nikada nije ranije vidio. O njoj ak ni Starjeina nikad nije govorio. To je bio dinovski guter, a u vremenu kada je Krek ivio guteri su ve bili rijetki. Ali potomci ovih dinovskih gutera i danas ive. To su oklopnici, pokriveni titom i mravojedi s izduenom njukom koji se hrane mravima, zatim Ijenivci koji su dobili svoje ime zbog tromosti pokreta i lijenih, dugih krikova koje od sebe daju.

Sve su to vrlo bezazlene ivotinje, uprkos njihovom stranom izgledu i ogromno dugim kandama. Hrane se uglavnom insektima koje iz daljine hvataju nesrazmjerno dugim i ljepljivim jezikom. Bezazleno udovite koje je ubio Krek moglo je da ima u duini est metara. Po leima i na glavi imalo je debele iroke krljuti poredane kao crepovi na krovu. Te krljuti pravile su neto nalik na vrst i pokretljiv pancir i bile su jedina guterova zatita kada bi se on savijen u klupe starao da spase od otrih nokata i snanih zuba grabi jivih ivotinja. Krek o tome pojma nije imao. Sputajui se sa drveta on je uzbuen, pun straha i gordosti, posmatrao to glomazno nepokretno tijelo. On, maleni Krek, pobijedio je neprijatelja koji je deset puta vei od njega! Zar nije to nevjerovatno. Da je znao, da je mogao i da posumnja, da guter nema nikakve namjere da ga ugui, da mu je jedina namjera bila da pohvata mrave koji su jurili po njegovom tijelu, moda ne bi bio tako gord. Zato je guter i tresao drvo. Ali Krek to nije znao. Razgledajui otre kande dinovskog gutera Krek je sasvim zaboravio na prvo pravilo obazrivosti kome se treba u divljoj umi pokoravati: utati uvijek, naroito pri pobjedi. I Krek je, opijen svojom pobjedom, iz svega glasa kriknuo. Iz daljine, odnekud, odgovorila su tri slina uzvika. Zaprepaen, Krek je osjetio kao da mu je srce u grudima stalo. Ali se ipak na vrijeme sjetio da to moe biti odjek njegovog glasa, odjek kojim je esto mlau brau plaio. Zato se Krek stiao, vratila mu se hrabrost.

Pa ipak jasno mu je bilo da mora biti obazriv. Zgrabio je svoje koplje, otrao je pod drvo gdje je no proveo i oslanjajui se leima o stablo obazreo se na sve strane. U tom trenutku do njega su doprla ponovo tri nekakva krika. Samo to mu je sada jasno bilo da to ne moe biti odjek njegovoga glasa Krek je utao. A krici su bili blie nego prvi. Otkud krici? Nema sumnje da su to bili ljudski glasovi. I zaista, Krek je jo bio u nedoumici a iz ume su izili ljudi. To su bila dva mladia naoruana sjekirama i kopljima. Kreku! po vikali su oni. Evo nas! Kreku je od uzbuenja palo koplje iz ruku. Zanijemio je bio od uda. Jedva je uspio da progovori: ; Hel! Rug! Jeste, brate! Mi smo! Sad se neemo vie razdvajati. Starjeina nam je dopustio da poemo zajedno s njim da te traimo. Starjeina! rekao je apatom Krek. Da, ja. Istina je! progovorio je za njima, njemu poznat glas. Krek se trgao, okrenuo se. Bio je poraen neoeekivanou dogaaja. Na dva koraka pred njim stajao je Starjeina ogrnut medvjeom koom koju je nosio kad se spremao na daleki put. I on je nosio oruje, najbolje oruje, kao kad se polazi u lov ili u borbu. Lice mu je bilo iarano crvenim i bijelim prugama, izvuenim kredom kako to ve dolikuje poglavici plemena. U ruci je starac drao svoje starjeinsko ezlo od ukraenog roga sjevernog jelena. Oe, ti me nisi ostavio sama u izgnanstvu! povikao je Krek. Hvala ti! A da li se ti sjea, mali, da ti nisi ostavio Starjeinu, onda, na obali rijeke, kada mu je prijetila opasnost?, Ja sam se toga sjetio. I zauvijek sam ostavio peinu. Zatim je starac naredio Kreku da mu opie kako je savladao tako veliku zvijer i nije mogao da se naudi Krekovoj prii.

Nad leom dinovskog gutera Starjeina i njegovi unuici sluali su nevjerovatni doivljaj izgnanika. U udu Rug s velikim uima zaboravio je bio da zatvori usta. A Hel je iskoristio vrijeme da iz torbe izvadi ruak. Kad je Krek zavrio svoju priu, sjeli su da jedu. Noas rekao je Starjeina Kreku nee morati da spava na grani, kao ptica, i da strahuje od divljih zvijeri. Veeraemo peenog mesa jer sam donio sobom i crni kamen, a ostavio sam naima u peini, ognjene tapie. Vatru emo, poslije veere, ostaviti da gori cijele noi. Ona e nam biti i hranitelj i branitelj. Poto su se potkrijepili, svi zajedno krenuli su na put, u daleki svijet, u neizvjesnost, starac tekim odmjerenim, korakom, a djeca vedra, skakuui. Prvi dan proao je sasvim mirno, bez ikakvih dogaaj a, ako se ne uzme u obzir da su uhvatili jednu lisicu. Sutranji dan bio je isto tako spokojan. Istina, ukazala se prilika da se Hel pokae na djelu. Prolazei pored jednog jezera okruenog visokom trskom i drugim vodenim biljem, Hel je primijetio jednu grdno veliku pticu iz roda naih dananjih pelikana. Po veliini mogli bismo je sravniti s noj em. Ptica je spavala na obali. Divna ptica! pomislio je Hel bacajui na nju pogled. Budi oprezan! upozorio ga je Starjeina. Nita lake nego je uhvatiti. Spava. Ja u da zaronim i zgrabiu je za noge. To je bar laka stvar. Hel je smjesta uradio to je naumio. Neujno spustio se u evar, zaronio i zgrabio zaspalu pticu. Starjeina, Rug i Krek primijetili su da je Hel iezao i stali su da ga dozivaju. Najedared su uli njegov alo- stivi glas visoko iznad svojih glava. Obazreli su se i zaprepaeni primijetili Hela kako leti nad jezerom. Ptica se bila probudila, uzletjela, i odnijela Hela sobom.

Malian se snano drao za njene duge noge i ulo se kako u bijesu i strahu grdi i psuje, ne elei ipak da pusti iz ruku tako rijedak plijen. Ogromni pelikan, preplaen, srdit, letio je tamo-amo starajui se da se oslobodi tereta. Najzad je nesreni Hel morao da prizna da je pobijeen i da pusti pticu. Pao je usred jezera s takvim treskom da su se sa svih strana jata vodenih ptica razbjeala, a velike jezerske abe bunule su krekeui u vodu. Postien, Hel se vratio svojoj druini prljav i mokar. Starjeina ga je otro ukorio i izgrdio. A Krek i Rug smijali su se bez milosti. Eto, letio si! Samo to si bunuo u jezero! Jesam! odgovorio je neraspoloeno Hel. Ali ako me bude ismijavao pokazau ti kako se leti...

VIII

U NESLUENOM SVIJETU

Poslije ova dva dana sljedovali su drugi, as mrani i kini, as svijetli od ledenoga snijega koji je padao. Sunce se ukazivalo vrlo rijetko, a Starjeina sa svojim unucima iao je naprijed, kroz umu, ka istoku, prolazio ravnice, prelazio planine i presijecao rijene doline. Nije bilo dana a da Krek o Starjeine ili od brae nije nauio pogdjeto korisno. Tako je nauio da raspoznaje ubor vode, dah vjetra, krike, pjesmu, zviduk, riku, jednom rijeju glasove zemlje, vazduha, stvari i ivih stvorova. Za njega je priroda bila velika jedna kola, a uitelji su mu bili njegova nevolja, nematina i Starjeina sa svojim dugim iskustvom. Krek je izuio i razne vjetine korisne u lovu na zvijeri, izuio kako se postavljaju zamke, prouio koja su mjesta na njihovim tijelima najosjetljivija, na kojim je mjestima rana smrtonosna.

U njemu se razvila neobina spretnost i vjetina. A uporedo s tim razvijala se i njegova tjelesna snaga. I pored svojih mladih godina on je trao, skakao, puzao, plivao i ronio bolje od svoje brae. Otisci stopala i drugi tragovi ivotinja, jedva primjetni znaci koje zvijeri za sobom ostavljaju, naprimjer, majune ogrebotine njihovih kanda po drveu, nisu nikada promicali njegovom otrom, pronicljivom pogledu. On je umio da uhvati ribu isto tako spretno kao Hel, a sluh mu se razvio u tolikoj mjeri da nije niukoliko ustupao Rugu. Na velikim odstojanjima on je po mirisu osjeao razno bilje ili zvijeri. Ali Krek je i pored svega toga bio veoma skroman. On se i dalje kao nekada divio svojoj brai, on se uvijek s istim potovanjem odnosio prema svome uitelju, iako je, ponekad, posmatrajui stvari sam dolazio do saznanja koja su bila u oprenosti s onim to je od Starjeine nauio. Lutali su tako danima, a vrijeme je postajalo sve gore, sve hladnije. Bila je upravo sredina zime. esto je starac razmiljao da bi mnogo razumnije bilo zadrati se na jednom mjestu i saekati toplije dane u nekom privremenom zaklonu. Ali zemunica od prua i zemlje koju bi oni mogli da sagrade ne bi bila u stanju da ih zakloni od nepogode; nju bi poruile provale oblaka i slistile je sa lica zemlje navale vjetra. Zato je Starjeina iao naprijed, koraao svojim starakim umornim korakom, traei kakvu peinu u kojoj bi se sklonili. A kraj je bio ravan i peine nigde nije bilo. Jednom prilikom pokuali su da iskopaju zemunicu iskoriujui neku rupagu koju su u umi nali. To je bila vjerovatno jazbina kakvog udovita iz davnih vremena. Ali prve noi koju su proveli u toj rupi, voda je iznenadno prodrla u zemunicu, potopila im sklonite i jedva su glave spasli. Kako je voda navalila dok isu spavali, pobjegli su umorni, u posljednjem trenutku.

Drugom prilikom, idui odvojeni, sto nije bio obiaj, a nije bilo ni dobro, jer se zajedniki svaka opasnost moe lake prebroditi, dugouhi Rug spazio je na vrhu jednog brijega neku gomilu udnovato poredanih kamenova, ogromnih razmjera. Radoznalo je priao gomili i obiao je unaokolo. S obje strane jednog mranog otvora, koji je podsjeao na ulaz u peinu gdje se Rug rodio, poredani su bili uspravno pljosnati veliki kamenovi, vii od Ruga. A preko njih, poloene, poredane su bile iroke kamene ploe. To kamenje i te ploe inili su zidove i krov neobino vrstim. Ovo su svakako napravili ljudi pomislio je Rug. Moda ti ljudi ive, jer ovakvo sklonite je zbilja zgodno. Rug je ponovo obiao oko ove udne graevine i uvidio da je sa svih strana vrsto zatvorena, osim na jednom kraju gdje je bila mrana rupa. Ali i ta rupa obrasla je bila bunjem. Zvijeri nisu mogle ui unutra ni na koju drugu stranu osim na taj otvor. A otvor je vrlo lako bilo braniti. Rug se zamislio i sam glasno rekao: i Sad emo da pogledamo ta ima unutra. Paljivo je pomjerio iblje i bunje koje je izraslo bilo na otvoru, naulio svoje osjetljive ui i pogledao u mrano udubljen je. Unutra je potpun mrak rekao je za sebe. Ali se nita ne uje. Ba u da uem. I on je uao drei svoje koplje u pripravnosti. Rug je bio otkrio jednu od najstarijih ljudskih graevina, koju su podizala, neizvjesno kada, ko zna koja davno iezla plemena, jednu od onih graevina koje se dosta esto i danais nalaze. Niko upravo ne zna emu je ta graevina prvobitnim ljudima sluila. Da li su u njoj stanovali? Ili su im to bile grobnice? Ovo posljednje izgleda vjerovatnije. Moda su ih podizali za uspomenu na velike ratnike podvige, ili u ast

velikih voa tih vremena? Vjerovatno o svemu tome mi nikada neemo nita podrobnije znati. Nije prolo bilo ni nekoliko sekundi otkako je Rug uao u mranu duplju, kad je iz ove vjetake peine odjeknuo najprije nerazgovjetili tresak, zatim pronicljivi krici, snani udarci i Rugova vika. Na otvoru se ukazao Rug. Bio je silno uzbuen, zadihan, Sav je bio uprskan krvlju. A u ruci je imao prebijeno koplje. Obuzet uasom on je stao da bjei koliko ga noge nose ne obazirui se, trao je u pravcu mjesta gdje je znao da se nalazi Starjeina. Starac se, meutim, vratio bio davno, zajedno sa Helom i Krekom, i dugo Rugovo odsustvo veoma ga je brinulo. Rug je kao bez due dotrao i sruio se pored vatre. utao je i drhtao je cijelim tijelom. ta se desilo, Rugu? rekao je najzad starac. Otkuda ta krv? Koplje ti je slomljeno! ta se dogodilo? Ljudi! Ljudi! promucao je Rug dolazei malo pomalo sebi. Ljudi! Gdje? Jeste, ljudi! Tamo u peini. Napali su na mene u mraku. Ja sam se borio, iako se nita nije vidjelo, borio sam se sve dok sam imao oruja, a zatim sam pobjegao. Pobjegao sam, jer je trebalo da vas obavijestim, da vas sprijeim da ne padnete u zasjedu, kao to se meni to desilo. Njih je mnogo, grdno mnogo. Ova pria ostavila je ogroman utisak i na starca i na djecu. Ustajte! hajdete da ispitamo tu stvar rekao je Starjeina. udnovato je samo kako te nisu gonili. Po Starjeininoj zapovijesti Hel je izvukao sa vatre jednu upaljenu glavnju i ponio je sobom.

Oprezno, lagano prilazili su ulazu ove udne kamene graevine. Koliko je dalje mogao Hel je ubacio u nju svoju upaljenu glavnju, a svi skupa stali su da se deru, kao to je obiaj meu ratnicima, maui svojim orujem. ekali su neko vrijeme. Uvjereni su bili da e neprijatelj izii iz zasjede i navaliti smjesta na njih. Ali umjesto ljudi iz mrane rupe izletjela su neka ugasito ria stvorenja s ogromnim rutavim krilima. Pri prolazu ona su poprskala lovce krvavom kiom. Jedna su brzo odletjela, druga, tee ranjena, padala su na zemlju uz oajne krike. Ispostavilo se da je dugouhi Rug od velikih slijepih mieva iz prastarih vremena pomislio da su ljudi. Ta vrsta slijepih mieva odavno je iezla sa zemlje, ali i danas naunici nalaze otiske njihovih kostura u stijenama. Izgnanici su stali da zagledaju ove neobine ivotinje, ali, iako su im izgledale manje strane nego ljudi, oni nisu ismijavali Ruga, jer su zaista eljusti ovih slijepih mieva bile strane, to su bile prave tigrovske eljusti, a osim toga udovi su im bili naoruani otrim dugim kandama. Samo je Hel doapnuo Rugu: Ovo je za onog velikog bijelog pelikana! Umireni, prili su graevini. Krek je prvi uao. Podigao je s poda glavnju, raspalio je i potpalio suvu travu kojom je zemlja bila pokrivena. A kad se dim raziao uli su svi. Starjeina je saoptio da je graevina vrlo podesna za stanovanje, a isto tako da je odlian i zaklon protiv zvjerinja, vjetra, kie i snijega. Smjesta je rijeeno da se tu ostane sve do boljih vremena. Te noi izgnanici su spavali u toploti, pod dobrim krovom. Krek je prvi uvao strau i pazio na oganj. Zima je prola brzo, bre nego to su se putnici nadali. Poslije jakih mrazeva dole su tople kie. itava jedna rijeka proticala je sada nedaleko od novoga stana lovaca. A kad su sjeverni jeleni, od ijeg su

mesa putnici uglavnom ivjeli, poli u sjevernije krajeve i sasvim se prorijedili, Starjeina i njegovi unuci stali su da love divlje svinje po obali rijeke, da hvataju ptice, pelikane, vidre i mnotvo drugih rjeih ivotinja. Neke su bile ogromne, druge sasvim majune. Sve su te ivotinje i bube rile po ilovai, ronile i plivale, traei ribu i korijenje vodenog bilja. Velike ivotinje imale su njuku koja se zavravala nekom vrstom surle, podsjeajui na dananje tapire. Manje su imale zadnje udove s plovnim opnama kao plovke i dabrovi. Gonei takvu jednu ivotinju Krek je nainio jedno otkrie od neobino velike vanosti. ivotinja koju je lovio iezla je najedared u svojoj jazbini. Zanesen lovom malian je najedared stao da kopa i da proiruje ulaz u jazbinu. Sluio se rukama i drvenom drkom svoga koplja. Zurei u jazbinu on je primijetio neto nalik na veliku neku koljku. Nastavio je da kopa i pozvao je u pomo svoju brau. Svi zajedno latili su se posla. Kad se starac pojavio, djeca su ve otkopala bila dobar dio te koljke. Uskoro je cijela bila izvuena iz zemlje. To to su oni drali za koljku bilo je dugako tri metra. Jo dok su kopali Hel i Starjeina su naslutili ta to moe biti. Bilo im je jasno da je to pancir neke ogromne, u davnini iezle kornjae, koji je leao tu u pijesku ko zna koliko vi jekova. Krek i Hel smjesta su rijeili da vodom operu taj oklop. Upinjui se svim silama prevrnuli su ga i stali da vuku po pijesku. A kad su ga dovukli do vode, on je stao da klizi, da

klizi tako sreno da nije potonuo. Klatei se plovio je meu evarom. Tada su Rug i Hel, ushieni, oduevljeni, bacili u ovu prvu ljudsku lau, nekoliko snopova trske. Zatim su poeli da bacaju pijesak. A oklop je plovio i dalje. Teret mu nije niukoliko smetao. Oak, naprotiv, ukoliko su vie pijeska bacali, utoliko je ljuska vre stajala na vodi. Posmatrajui ta se deava Starjeina je naredio Kreku da paljivo sjedne u oklop. Krek ga je posluao. A ljuska je i dalje plovila. Vrlo lako je podnijela i ovo novo optereenje. Tada je i sam Starjeina zagazio u vodu i sjeo pored Kreka. Carnac, jer to je zaista bio amac, prvi amac prvih ljudi, nije potonuo. Vjerovatno putnici se u ovakvoj lai nisu osjeali najprijatnije, ali otkrie je predstavljalo i za njih i za sve ljude veliki znaaj. Ono e im kasnije uiniti ogromne usluge. Kako je rijeka tekla prema istoku, Starjeina je odluio da e put nastaviti niz vodu, ovim novim saobraajnim sredstvom. Djeca su bila ushiena. I sutradan poele su pripreme za dalji put. Pod nadzorom Starjeine djeca su stala da sijeku i da sue duge, pljosnate drvene poluge koje e im sluiti da upravljaju amcem. Vrijeme je bilo divno. Vjetar je bio sasvim prestao a rijeka, iako brza, spokojno je tekla izmeu ravnih obala. Otplovili su bez straha, iako uzbueni, to je bilo sasvim prirodno kad se ima u vidu da su bili sasvim nevini putovanju po vodi. Kad se amac izvukao iz evara, on je zaplovio brzo, slobodno, klatei se blago. S obje strane, na obalama, sunce je obasjavalo nepregledno zelenilo.

IX

ITELJI NASELJA N A KOLJU

Plovidba je bila zamorna i opasna. Valjalo je izbjegavati sudare sa stablima koja su po rijeci plovila, valjalo je izbjegavati susrete sa zvijerima Valjalo je isto tako brinuti se da se amac ne prevrne. Putnici su upravljali amcem pomou kolja i poluga kojim su iz dana u dan sve vjetije rukovali. estoga dana plovidbe, kako je tokrijeke otro skretao u stranu, pred njima je puklaogromna plava (ravnica okruena planinama) po kojima se bjelasala magla. Po rijeima dalekovidoga Kreka rijeka kao da se zavravala i gubila se u toj ravnici. Starjeina je objasnio djeci da je ta plava ravnica veliko jezero u kome se odraava plavetnilo neba. Na to je dugouhi Rug rekao: Ja ve odavno ujem neki um. Taj um dopire s desne obale, iz ume, tamo, koja okruuje jezero. Najprije sam pomislio da e to biti topot kopita sjevernih jelena u trku, a sad mi se ini da su to udarci kamena o kamen. Osluni Kreku! ta je to? Da li to kakve velike ivotinje riju obalu, ili emo uskoro sresti tesae kremena? Poto je paljivo oslunuo, Krek je rekao da e to biti um kamenja koje pada na kamenje. Bie bolje da razgovaramo lagano, primijetio je starac. Hele, dodaj mi taj dak to ti je pod nogama. Ako to kamenje udara, svakako to ine ljudi. Bolje je da imamo oruje pri ruci, moe nam biti od koristi. A s druge strane, to nam moe sluiti i kao poklon koji e ostaviti dobar, utisak na ljude s kojima se budemo sreli i uiniti moda da nas prijateljski doekaju. S tim rijeima starac je odvezao dak. Djeca pojma nisu imala ta se u njemu nalazi.

Pokloni o kojima je starjeina govorio bili su za to vrijeme zaista veoma dragocjeni. To su bili komadi crnog i utog ilibara, gorskoga kristala, agata i mermera u raznovrsnim bojama. Svako pare bilo je probijeno. Moglo se nizati u erdane. A bilo je i prugastih koljaka koje su vode donijele iz najdaljih krajeva. Bilo je kremenja, vrhova strijela, raznog oruja, izvanredno lijepo izraenog, komadia crvene krede za ukraavanje lica, ila od sedefa, kukice i igle od slonove kosti. To blago skupljao je starac postepeno cijeloga svoga ivota. Djeca su stala da razgledaju s razrogaenim oima od uda. Ali nisu imala prilike dugo da se dive. Morali su se latiti svojih primitivnih vesala, jer je amac noen maticom, stao da juri pravo onome mjestu na desnoj obali otkuda je dopirao iz asa u as sve jai um. Starac je bio u nedoumici da li da nastavi istim putem ili da se to prije iskrca na obalu, u umu. Najedared spazili su da im neto, to nisu tano znali da li je stvar ili je ivotinja, plovi u susret. Krek je dirnuo starevu ruku i apatom rekao: Uitelju, nas su primijetili. Ja vidim nasred rijeke na stablima drveta neke ljude. Daju nam znak da priemo.

 ta da radimo! Sad je kasno da se krijemo, hajdemo im smjelo u susret odgovorio je Starjeina i stao da mae rukom neznancima. Kroz nekoliko minuta njihov udni amac okruile su pio vee naprave koje ni djeca ni starac u ivotu dotle nisu vidjeli: to su bili amci, izdubljena ogromna stabla, zaotrena s obje strane. U amcima su stajali ljudi i drali u rukama vesla iroka kao lopate. Ovi ljudi znaju vie od mene, ali mi izgledaju miroljubivi pomislio je starac gledajui njihov amac s neskrivenim divljenjem. Moda e nas oni primiti i dopustiti da sa njima prozivim ostatak ivota, a da djeca budu njihova braa. Postarau se u svakom sluaju da susret bude dobar. Miroljubivim rijeima on se obratio tim nepoznatim ljudima koji su ih s ogromnom radoznalou zagledali. Jedan drugome pokazivali su iuavajud se neobini amac divljih putnika. Veslai nisu ni rijei razumjeli od svega to im je Starjeina govorio. Ali izraz starevog lica, njegovi mirni pokreti rukom, blagi ubjedljivi glas, sve je to djelovalo da ljudi shvate s kim imaju posla. amci su se pribliili bjeguncima. Sa obje strane izmijenjani su pozdravi. Ljudi sa amca i po odijelu i po svom oruju veoma su liili na putnike. ak se ni crte na njihovim licima nisu mnogo razlikovale od izraza divljih lovaca iz dalekog kraja. Dok su oni tako radoznalo zagledali jedni druge, svi zajedno spustili su se niz rijeku i stigli skoro do ulaza u jezero, do pjeane obale na kojoj su i Starjeina i njegovi unuci spazili prizor koji ih je prosto zaprepastio.

Nedaleko od obale, po padini i po vrhu breuljka, koji je bio sav od ljunka i krupnog pijeska, hodali su tamo amo ljudi u povorci. Jedni su punili svoje kone dakove kamenjem, drugi su ih nosili do obale i njihovu sadrinu sipali u amce. um toga posla iznenadio je bio, neto ranije, Kreka i Kuga. Za to vrijeme i doljaci i njihova pratnja pristali su uz samo podnoje brijega. Na samom brijegu Starjeina i njegovi saputnici, spazili su na mjestu odakle je ljunak vaen kostur neke grdno velike ivotinje. Vjerovatno je, nekad, davno, le ivotinje donijela tu voda, poplava, a vremenom ga, u stojeem poloaju, zasuo sloj pijeska. A kasnije tok rijeke se promijenio i kostur ostao na breuljku. Na plaviastoj pozadini neba ogroman kostur ocrtavao se ne vjerovatno jasno. Izgledalo je kao da se nekim udom njegove pobijeljele kosti dre meu sobom. Strahoviti, pljosnati rogovi, ukraeni reckama i zupcima, strili su s obje strane snane lobanje, dizali pravo uvis svoje grane. To je bio prepotopski jelen, po imenu los. Toliko puta je u svome ivotu Starjeina lovio ali jelena takvih razmera on nikada nije vidio. Dok je velika veina ljudi na brijegu radila bez prestanka svoj posao, koji doljaci nisu shvatili, manji broj je oigledno upravljao radom i izdavao nareenja. Nekolicina od ovih posljednjih prila su doljacima. Po njegovom gordom dranju, po pouzdanosti u ophoenju, po erdanima i ukrasima u kosi, najzad po starjeinskim ezlima, Starjeina je u njima prepoznao voe plemena i pruio im je svoje poklone.

Poglavice su se blagonaklono nasmijeile ne gubei nita od svoga dostojanstva. Tada je izmeu Starjeine i njih nastalo dugo objanjavanje i sporazumijevanje pomou znakova. Starjeina se svim silama starao da im objasni kako bi on i njegova djeca bili sreni da u njihovom plemenu nau pribjeite i dobar prijem. U zamjenu za zatitu koju trae oni e s njima dijeliti dobro i zlo i postarati se da dobrim i korisnim radom uzvrate za gostoprimstvo. Kad je ova molba izraena i kad je najzad shvaena, plemenske starjeine stale su paljivo da zagledaju Hela, Ruga i Kreka. Oigledno spoljanjost djeaka ostavila je na njih najbolji utisak. Njima su potrebni bili snani i razboriti radnici da izvre veliki posao koji su nedavno na obali jezera zapoeli. Poslije kratkog vijeanja oni su usliili molbu doljaka. Istoga asa Hel, Rug i Krek prihvatili su se posla: stali su da skupljaju pijesak i ljunak, nemajui pojma jo emu to treba da slui. A radili su s istom usrdnou i spretnou kao i ostali. Plemenske poglavice primile su Starjeinu kao ovjeka sebi ravnog. Posadili su ga pored sebe i ispili s njim zajedno zdjelu rijene vode u znak prijateljstva i drube. Meutim, amci su za to vrijeme bili napunjeni do vrha. Ljudi su posjedali u njih, a doljaci su uli u kornjainu ljusku i u nedoumici poli za njima. Uskoro su doplovili do mjesta gdje se rijeka uli vala u jezero. Peinske itelje porazilo je prostranstvo jezera. Uskoro njihov pogled se zaustavio na jednoj od jezerskih obala. Bili su ushieni. Na prilinom odstojanju od zemlje vidjeli su mnotvo koliba, pokrivenih evarom i oblijepljenih glinom. Te kolibe bile su podignute na jednoj velikoj povrini koja se drala na kolju pobodenom u vodi. Stubo vi su strili dosta visoko nad jezerom.

A voda je bila tako prozrana da su putnici lako mogli da primijete kako je svaki pobodeni stub pri svome podnoju privren gomilom ljunka. Tek tada im je bilo jasno zato je iz brijega vaen kamen i s toliko truda prevoen do toga mjesta. Kolje, grubo otesano kamenim sjekirama nije moglo da se pobode u tvrdo jezersko dno, a tada jo nisu poznate bile sprave kojima se to danas s vrlo malo truda postie. Umjesto toga oni su pomou vjetih gnjuraca postavljali kolje, a zatim ga zatrpavali u podnoju tekim kamenom i ljunkom. Takva naselja, iji su ostaci pronaeni na nekim vajcarskim jezerima, svjedoe o ivotu prvih ljudi. Izbezumljeni Starjeina i njegovi unuii posmatrali su te kue na vodi. U ovim peinama od trske rekao je Kug moe se mirno odahnuti. Osim ptica, tu se ovjek nema ega da boji. To isto su mislili, kao po dogovoru, Hel i Krek. Iako se mnogo radovao ovako srdanom doeku tuinaca, Krek se nije mogao odbraniti od misli kako bi to lijepo bilo kad bi gore, na ivici tog naselja, spazio sada draga lica svoje majke i svojih sestara. ta li one sada rade? Da li su ga ve zaboravile, premiljao je Krek u svojoj maloj glavi. Meutim, gore, pred kuama, s prostranog doksata, na doljake su gledali radoznali stanovnici ovog udnog sela i piljili kao u pravo udo u njihov amac od kornjaine kore. U selu prijem doljaka bio je jo srdani j i. Njihovo oruje i odjeu zagledali su mjetani, naroito mladi ljudi, s nevjerovatmm interesovanjem. A kako se prijateljstvo meu omladinom uopte mnogo lake i bre vezuje, to je izmeu Kreka i brae vrlo brzo dolo do najboljih odnosa s mladim iteljima naselja na kolju. Poslije nekoliko asova ponaali su se jedni prema drugima kao da su se oduvijek znali. Hel-ribolovac smjesta se prijavio onim radnicima iji se posao sastojao da rone i da podravaju kolje u uspravnom poloaju, dok su drugi nabacivali unaokolo kamenje.

Hel je sjajno ronio. I mogao je pod vodom da ostane vrlo dugo. Rug je ostao na amcu i pomagao pri sputanju kolja u vodu. On se vrlo brzo nauio da tee balvane i da otri sjekirom vrhove stubova. Samo to se sjekira itelja na kolju nije drala u aci, kao to je to raeno meu peinskim svijetom, ve je ona imala drvenu ruicu privrenu uz kamenu otricu. Starjeina je razgledao ovo za njega novo orue kojim je bilo mnogo lake raditi. I on se ponovo obradovao to je sreo pleme s kojim e mu biti mnogo lake da se bori za opstanak. Uvee, kad su ostali sami u jednoj prostranoj, lijepoj, od svake nepogode dobro zatienoj kolibi, koja im je bila odreena za stanovanje, Starjeina se obrati djeci: Djeco moja, ja sam srean to smo sreli ljude koji znaju mnogo vie od voa naih plemena, pa i od samoga mene. Radite s njima, uite se od njih. Vi ste mladi i brzo ete naviknuti na njihovo oruje i na njihov alat. U ovom mirnome kraju njih je manje muila teka briga nego nas. Oni imaju vie vremena na raspolaganju da pronalaze podesni je alate. Moda ete ih i vi jednoga dana dostii, moda ete ih i prestii. Uitelju, upao je u. rije Krek, ja sam danas posmatrao ta ti ljudi rade da kamenim sjekirama naprave rupu u koju treba da se privrsti drka od vrstog drveta. Jedan od radnika mi je kazao da je za to potrebno uzeti jednu polugu od ivotinjske kosti, a osim toga pijeska i vode. Poluga se stalno vrti na istom mjestu sjekire, dok se kremen na kraju krajeva ne probui. To traje dugo, treba mnogo vremena i mnogo strpljenja. Prva no protekla je sasvim mirno. I prvi put otkako su iz peine poli, san izgnanika nisu remetili krici divljih zvijeri. Naprotiv, uspavljivalo ih je tiho zapljuskivan je vode o kolje na kome se drala njihova topla koliba. Sutradan probudili su se odmorni i veseli. Izali su iz kolibe na trijem, upravo na uzani mosti koji je vezivao naselje s obalom. Uz put su se pridruili grupi ljudi koji su polazili na rad.

ene su pekle ribu i meso na ognjitima ozidanim od pljosnatih kamenova, slijepljenih glinom, koja je i sama bila postala kao kamen. Vjerovatno je ta peena glina dala prvim ljudima migao da od nje prave lonce za kuvanje, koji e biti mnogo zgodniji nego nesigurne korpe od prepletene kore drveta. Starjeina je objasnio djeci da zahvaljujui tom kamenu i glini drveno podnoje ognjita ne moe da prihvati plamen. Zato se vatra i ne loi ma gdje u naselju, ve na naroito odreenim mjestima, na zidanim ognjitima. Dok su oni tako razgovarali, djeca itelja ovog naselja na kolju prinosila su ustima velike koljke i duvali u njih iz sve snage. Iz koljke izlazili su zvui koji su dosezali vrlo daleko. Na taj znak ljudi sa obale, na radu u umi i na brijegu, ostavljali su posao i urili se naselju. To je bio as doruka. Uskoro su se svi radnici skupili oko egnjita i u savrenoj tiini pristupijeno je diobi jela. Neko vrijeme ulo se samo vakanje. Najedared Krek je izbezumljen spazio, pored ognjita, dvije zvjerke koje su ne vjerovatno liile na lisicu, a za razliku od lisica imale su go rep. Te dvije zvjerke uale su u blizini ljudi i halapljivo gledale kako ljudi ruaju. Zaprepaen optom ravnodunou prema ovim ivotinjama Krek je ustao, zgrabio svoju motku i krenuo da napadne ove udne zvjerke. Ali vrhovni poglavar plemena dao mu je znak da poloi oruje i mirno je nastavio da jede. Voa je zatim bacio nekoliko oglodanih kostiju ivotinjama koje su se bacile na njih reei i otimajui se ko e da ih zgrabi. Meu djecom zaorio se blaen smijeh. Vo se obratio tada Starjeini, kojega je ova stvar zaudila nita manje nego to je zaudila Kreka, i objasnio mu da su ove dvije zvijerke, jednom, za vrijeme stranog mraza, pobjegle u naselje. Ljudi su ih gaali oglodanim kostima da ih otjeraju ali zvjerke ne samo to nisu pobjegle, ve su prile sasvim blizu i stale da grizu baene kosti. Tako

je stvar ila nekoliko dana. ivotinje su mirno pratile radnike kad god bi oni promijenili svoj logor. Tako su, najzad inastavio je Vo ove ivotinje viei da ih niko ne progoni i da se pored naselja mogu hraniti otpacima naega jela, ostale s nama. Mnogo je dana otada prolo, a one nas ne naputaju, i kada nai lovci gone sjevernoga jelena i drugu neku divlja, ove zvjerke tre pred njima, oblijeu oko gonjene zvijeri i natjeraju je na nae strijele. Mi smo uvidjeli da su nam veoma korisne. Primili smo ih u naselje i niko vie na njih ne obraa panju. Dugo i paljivo je Starjeina zagledao ove ivotinje. Ni na um mu nije padalo, razumije se, da e potomci tih zvjferki koje su sluajno prile ljudima, jednoga dana izgubiti svoju divlju ud i pretvoriti se u ovjekove pomonike, drugove, u vjerne pse. Poslije jela ljudi su prilegli i zaspali. A kad su se odmorili, ustali su i ponovo poli na rad. Nekoliko lovaca, za kojima su smjesta potrale i one dvije udne zvjerke s otrim uima, uputile su se u umu. S njima su poli Hel, Rug i Krek. Svi ostali nastavili su da ukrepljuju kolje, a ene su pokupile krzna divljai, trljale ih pijeskom, mau i ispirale vodom, spremajui na taj nain od njih meku odjeu za svoje mueve i svoju djecu. Starjeina i Vo sjeli su pred ognjite i stali da spremaju otre vrhove strijela za lovce, takmiei se meu sobom u vjetini. Po zavrenom poslu oni su pokazivali jedan drugome svoje djelo, hvalili jedan drugoga bez zavisti. Sad se ti vrhovi strijela nalaze moda u nekom velikom muzeju i mi se gledajui ih divimo strpljivom radu prvobitnih ljudi. Uistinu, to je tako bilo izraeno da bismo i mi danas naim usavrenim alatima teko mogli bolje da postignemo. Dok su starci sjedili pored ognjita radili i razgovarali, Krek je tumarajui sa svojim drugovima po prostranoj umi

najedared uo negdje gore, u granju, njemu dobro poznati tresak kao da se razbija vrsta orahova ljuska. Krek je podigao glavu da pogleda kakva je to neoprezna zvjerka na drvetu. I zaudio se ne malo kad je u granju, umjesto nekog bezazlenog glodara opazio ovjeje noge. Glas mu je zamro. Jedva diui on se jo dublje sakrio u travu, i bez uma, kao zmija, stao da iekuje ta e da se desi. Na drvetu ovjek je traio orahe i usljed toga svakako nije ni primijetio Krekovo prisustvo. Uskoro, poto je naao ta je traio, on se rijeio da se spusti na zemlju. A spustio se sasvim tiho i veoma spretno. U podnoju drveta osmotrio je oko sebe i brzo se izgubio u estaru. Kreka uopte nije primijetio. A sa svoje strane Krek je sve spazio. Ni po licu ni po odijelu taj ovjek nije liio na itelje naselja na vodi. Ko li je mogao to da bude? Lice mu je bilo obraslo gustom dlakom, a oko vrata imao je ogrlicu od medvjeih kanda. Krek je blaeno uzdahnuo kad se ovaj ovjek udaljio. U prvom trenutku htio je bre-bolje da se vrati svojima, ali kad je malo razmislio, promijenio je plan i odluio da pogleda kud je taj ovjek poao. Brzo, spretno, poao je njegovim tragom i stigao ga. Ali iao je tna prilinom odstojanju, tako da ga ovaj nije mogao primijetiti. Uskoro osjetio je miris vodenog bilja. Taj miris postajao je sve jai. Po njemu je Krek zakljuio da se primiu obali jezera. I zaista, nije se prevario. Do njega je dopro um malenih talasa koji zapljuskuju brijeg. Meu visokim drvetima postajalo je svjetlije, primicao se kraj ume. Na samom kraju ume Krek se zaustavio. On je posmatrao kako ovaj tuinac, ne skrivajui se ni najmanje, odlazi prema ravnoj obali i iezava u ipraju, pored same

vode. Iao je tako meu zelenilom, a iznad vrhova trsaka vidjela se njegova crna glava. Uskoro iz gustia su se pojavile i druge sline glave. Krek je stao da broji, upravo stao je da nabraja na prste, jer djeca prvobitnih ljudi nisu znala da raunaju, koliko tu ima stranih ljudi. Bilo ih je tano toliko koliko je Krek imao prstiju na rukama, ak i jedan vie. Vrlo paljivo Krek je razgledao strance. U njegovoj dui nije ostalo ni trunke sumnje u pogledu njihovog porijekla. Bilo mu je jasno da nijedan od njih ne pripada velikoj porodici itelja naselja na kolju. I rijeio se da smjesta obavijesti svoje drugove o ovoj neobinoj pojavi. Jer, najzad, ti ljudi su lako mogli da budu neprijatelji. S pouzdanou kojom mladi pas pronalazi sebi put, Krek se vratio istom stazom kojom je i doao. Za kratko vrijeme stigao je grupu svojih prijatelja koja je radila u umi. Kada im je Krek opisao kako izgledaju tuinci, svi su bili veoma uznemireni. Na njihovim licima pojavio se izraz gnjeva i straha. Na brzu ruku isjekli su ulovljenog jelena na komade i urnim koracima poli put naselja. U trenutku kad su se spremali da uu u amce, opazili su da su im nestala dva amca. Kud li su mogli da nestanu? Na mekoj zemlji obale jasno su se vidjele brazde koje su za sobom ostavili amci kada su izvlaeni iz jezera na suvo. Ali isto tako jasno se vidjelo da nedostaju tragovi dvaju amaca od kopna ka jezeru. Oevidno lae nisu sputane na vodu kao to se to obino radi. Osim toga meu otiscima stopala Krekovi prijatelji razabrali su samo otiske svojih koraka. Drugih nije bilo. Kako nije bilo vremena za razmiljanje, lovci su urno odvukli amce na vodu i snano zaveslali u pravcu naselja. Kada su stigli, jo urnije su se uputili Voinoj kolibi. Zaas se okupio savjet starijih. Krek je pozvan da prisustvuje skupu i da uzme uea u vanom vijeanju. Voi su ga sluali. Bili su mrani, zabrinuti. Svaki odrasli mukarac iskazao je svoje miljenje, a zatim se pristupilo

odluivanju. Kada je Krek bio sasvim ispitan, lovci su mu zahvalili i pohvalili Starjeinu to je tako dobro vaspitao svoje unue. Bez njega, rekao je Vrhovni vo, bez njegove obazrivosti i smjelosti, na nas bi svakako bio izvren uskoro opasan napad. Napala bi nas rulja umskih skitaa koji su se dovukli neznano otkuda i koji se skrivaju po okolini jezera oekujui lak plijen. Sada smo obavijeteni. Opasnost je, istina, velika, ali ko se uva tome je lako da se odbrani. Mi smo vjerovali da su skitnice odavno napustile na kraj. Izgubili smo im bili svaki trag. A sada smo se uvjerili da su se vratili na jezero i da nam rade o glavi. Nastala je no. Na brzu ruku ljudi su veerali, a zatim su, po zapovjeti Voe, najsnaniji mukarci stali da izvlae duge grede koje su prebaene bile preko pobodenog kolja u vodi i koje su obrazovale prilazni most za naselje. Taj most izraen je bio da bi enama i djeci bilo lake saobraati s kopnom, a takoe i za one koji su htjeli da se prebace na suvo kad amci nisu bili u blizini. enama i djeci nareeno je najstroije da ne izlaze iz koliba koje se nalaze u srednjem dijelu naselja. Uostalom, te noi niko nije spavao. Svaki je bio zauzet nekim poslom, ali je posao obavljen u najveoj tiini. Mukarci su se naoruali i smjesta su raspodijeljeni po raznim takama naselja. Prazan je ostao samo srednji dio naselja na kome je, kao i obino, mirno gorjela vatra. Isto tako prazan je bio i most. Jednom dijelu najsnanijih mladia nareeno je da se neujno spuste u amce i da se u njima prikriju. A amci su kao i obino ostavljeni pored mostovskih stubova. Samo to je u njih nabacano neto evara, koliko da se straari sakriju. Zatim je nastalo iekivanje. Rug, u ije su rijetke sposobnosti ula sluha njegovi novi drugovi bili ve uvjereni, dobio je nareenje da oslukuje i da, im bi spazio neprijatelja, osvijetli most jednom zapaljivom rukoveti suvog evara, koji je za tu

svrhu naroito natopljen bio smolom i mau i ostavljen u blizini ognjita. Nareenje starjeina bilo je tano ispunjeno. Usred noi Rug je, ne govorei ni rijei, digao ruke nad ognjitem. Idu, rekao je apatom Vrhovni vo, shvatajui Rugov znak. Budite na oprezi! Pazite, neprijatelj je ekao da nastupe najhladniji asovi, jer misli da tada ljudi najvre spavaju. Nadali su se da e nae strae zadrijemati. Cijelo naselje utonulo je bilo u tamu, a tiina je bila savrena. Samo s vremena 11a vrijeme u daljini, na obali, ulo se kako avkaju vodene ptice. I po drugi put Rug je digao ruke. Evo ih! rekao je Vrhovni vo. Napregnuti sluh itelja naselja na kolju razgovijetno je uo s vremena na vrijeme, usred tihog ubora vode, kako vesla lupaju o jezersku povrinu. Uskoro udarci vesala 0 vodu bili su sasvim blizu. Rug je hrkao duboko i mirno. Njegovo spokojno hrkanje, svakako, davalo je neprijatelju hrabrost i dralo ga u uvjerenju da niko u naselju i ne sumnja ta se sprema. Uskoro su udarci vesala prestali i Vo je po tome shvatio da su zlikovci pribjegli drugom jednom pogonskom sredstvu. Izvanredni plivai, oni su se smjenjivali vukui za sobom, plivajui, ukradene amce pune napadaa. To se uskoro ispostavilo kao tano. Napadai su privukli amac do samog mjesta gdje su bili i drugi amci u kojima su sakriveni leali itelji naselja. Jedan za drugim zloinci su stali da izlaze iz amca, neujno kao vodeni parcovi. Uskoro iz naselja, preko drvene ivice ograde, jasno su se stale razlikovati glave napadaa. Jedan za drugim izlaili su kao aveti. Svi su bili mokri do koe. Njihov poglavica pokazao je rukom na Ruga koji se pravio da spava dubokim snom. Ali Rug nije spavao. On se samo malo po malo sasvim primakao bio ognjitu drei u ruci snop trske natopljene smolom, koji je mogao svakog trenutka da plane.

Kada je vod zlikovaca doao pored njega i podigao ruku da ga svojim kopljem pribije za pod, malian je uinio jedan pokret, podraavajui ovjeka koji se u snu prevre na svom leitu: za tren oka u njegovoj spretnoj ruci planule su trske i osvijetlile cio prostor. Obasjan nenadno jarkom svjetlou plamena, poglavica napadaa zastao je zbunjen, s uzdignutim kopljem u ruci. U istom asu sa svih strana naselja skoili su ljudi i navalili na napadae. Udarci batinama i motkama pljutali su na zaprepaenu bandu pljakaa. A plamen je snano gorio pomaui ljudima da brane svoje ognjite. Usred grozne bitke, sasvim mirno, bez i traga uzbuenja, Rug je bacao na ognjite sve novo i novo snoplje suve trske. A kada bi mu koji od neprijatelja priao na domak ruke, on ga je odgonio od sebe upaljenim glavnjama. Napadaima je uskoro bilo jasno da su pobijeeni i oni su u neredu stali da odstupaju. Njihov plan je bio da se dokopaju svih laa i da na njima umaknu, onemoguujui na taj nain svako gonjenje. Ali im su stigli do mjesta gdje su se amci nalazili, straari, koji su u njima bili sakriveni, nadali su strahovitu ratniku dreku. Prestravljeni ovim poklikom napadai su shvatili da su propali. Oni koji su bili ranjeni smjesta su se glavake bacili u jezero i stali plivajui da trae spas. Za njima su nagli ohrabreni mjetani. Bitka je bila zavrena. Uvjereni da su.se oslobodili napasti, ljudi su, premoreni, stali da piju hladnu jezersku vodu da se osvjee. Mislili su da mogu mirno da se odmore, ali u tom trenutku uo se Rugov glas koji je dozivao ene i djecu u pomo. On je koliko je mogao glasnije dovikivao da to je mogue bre ene i djeca sputaju u vodu sva krzna koja su im pod rukama i da ih tako mokra donesu njemu. Nema smisla da izgorimo svu zalihu goriva, objanjavao im je Rug. Treba da ugasimo vatru. I to to prije, jer i pod naselja poinje da gori.

Uistinu, drvenom naselju stala je da prijeti nova velika opasnost poar. ene su vukle mokra ivotinjska krzna i urno ih prostirale po drvenom podu, svuda unaokolo. Ljudi su priskoili u pomo, dovlaei vodu u posudu od kore drveta. Vatra je uskoro bila ugaena. Tek tada je pristupljeno njezi ranjenika. Poslije ove nemirne noi nastupilo je mnogo spokojnih tihih dana. Godina za godinom prolazila je. Mnogo puta meu svojim drugovima Krek se istakao hrabrou, spretnou, obazrivou i pameu. Toliko puta on je sluio za primjer mlaima i mlai su se starali da budu kao on. U njemu su svi nasluivali dobrog starjeinu, iskusnog savjetnika, neustraivog zatitnika. Hel i Rug, koje je Krek rastom skoro dostigao, rado su mu priznavali prvenstvo i voljeli ga kao i ranije. A Starjeina se radovao, srce mu je bilo puno gordosti to Krek uiva takvu ljubav i toliko potovanje. Osjeajui da mu se primie kraj, starac je preporuio Helu i Rugu da onoga asa kada on bude umro predaju Kreku njegovo nasljee, da ga smatraju kao Starjeinu i da mu u znak pokornosti urue starjeinsko ezlo od jelenskog roga kojim je on asno i ponosno vladao svojim plemenom skoro stotinu godina. Kada je prebrinuo tu brigu Starjeina se ogrnuo u vuje krzno i s velianstvenim spokojstvom stao da eka svoj posljednji as. Na dan smrti sve poglavice okruile su ga. Pokazujui rukom na Kreka Starjeina im je rekao: ujte ta vam kae ovjek koji odlazi sa ovoga svijeta: ja vam zahvaljujem za vae gostoprimstvo i ostavljam vam ovoga mladia. On neka upravlja vaim narodom i neka ga vodi napretku! Zbogom! im je izgovorio te rijei Starjeina je sklopio oi zauvijek.

SLIJEPI VODI

Sutradan poslije smrti Starjeine prvaci svakog zase- oka okupili su se da vijeaju. Odlueno je bilo da se starevo tijelo ne sputa u jezero, gdje bi zasuto bilo gomilom kamenja, kako je to obino u plemenu raeno, ve da se na svean nain sahrani u zemlju, usred ume, u znak visokog potovanja prema poloaju i pameti pokojnikovoj. Zajedno sa orujem tijelo je uvijeno u drvenu koru i sputeno u amac. Kreku je bilo povjereno da ovaj amac od veze na obalu. Na drugim amcima pratili su ga plemenski prvaci i vojnici. Stareva posljednja volja ispunjena je sutradan zorom. Kad su amci pristali uz obalu mladii su napravili nosila, poloili na njih tijelo Starjeine, i povorka je krenula na put. Tijelo su najprije nosili Hel i Rug. A za njima je, tuan, s ostalim prvacima koraao Krek. Za povorkom ili su drugi, nosei meso, hranljivo korijenje i ribu, jestivo odreeno za gozbu. Nosili su takoe u mjeinama vodu, za sluaj ako ne naiu na izvor. Poslije dugog i tekog pjeaenja po umi, povorka koja se kretala po uputstvima Vrhovnog voe stigla je najzad u jednu dolinu u koju, osim Voe, nikad niko nije dolazio. A Vo je izabrao namjerno to skrovito mjesto da bi starevo tijelo moglo u miru boraviti tu svoj posljednji san. Jer je smatrao da je Starjeina zasluio taj odmor poslije cijelog jednog dugog ivota, brige i borbe. Usred doline iskopana je rupa i u nju poloeni ostaci staroga voe koji je doao iz tue zemlje. I sve dok nije pao mrak ljudi su bez prestanka radili. Donosili su kamenje i

zemlju i nad grobom podigli veliku gomilu. Kad se spustio mrak, gomila je dostigla bila visinu od est metara. Taj vjetaki brijeg od zemlje i kamena trebalo je da pokae buduim starjeinama ne samo mjesto gdje je pokopan ovjek ije je ime dostojno da bude upameno, ve je on imao i da zatiti njegovo tijelo od krvolonih zvijeri. Kada je mogila, tako se danas zovu ti nadgrobni bre- govi, bila zavrena, svi uesnici su naloili veliku vatru i stali da spremaju dau. U tiini, spominjui samo s vremena na vrijeme za- slage pokojnikove, spremili su zadunu gozbu. A zatim su, izmueni hodom i radom, legli i zaspali vrstim snom na samom mjestu gdje je Starjeina sahranjen. Sutradan zorom, svi su bili na nogama, spremni da odaju posljednju poast uspomeni Starjeine. Vo je naredio da se navaljaju veliki, teki kamenovi i poredaju po pravilnom krugu u samom podnoju nadgrobne gomile. Oko podne ovaj veliki i teki posao bio je zavren. Gomila se dizala taono u sredini kruga. Krek i njegova braa, djeca divljeg umskog plemena, ni pojma nisu imali o ovim pogrebnim sveanostima i prisustovali su svemu to se deavalo s velikim divljenjem. Dirnuti su bili izrazom potovanja koji se ukazuje njihovom pretku. A kad je sve bilo gotovo, Vo je priao malianima i zamolio ih je da kau svima prisutnima, jasno i glasno, da li su zadovoljni obavljenim poslom. Djeca su na prvom mjestu zahvalila Voi na njegovoj panji, a zatim su sa nekoliko rijei zahvalili i ostalima. Dok su oni govorili, iskupljeni ratnici su mahali svojim kopljima i lagano, dostojanstveno obilazili u krug oko ugaenih ognjita. S vremena na vrijeme oni su snano klicali. Najzad je taj udni mar zavren. Ljudi su se okupili oko Voe oekujui da im on da znak kada e krenuti svojim domovima.

Krek i njegova braa koraali su utke, osvrui se s vremena na vrijeme put gomile koja je iezavala u izmaglici, put gomile koja je zauvijek skrila od njihovih pogleda voljenog starca. Ostali ratnici mirno su koraali naprijed i ravnoduno govorili o svojim poslovima. Tada ljudi uopte nisu ni o emu drugom mislili osim o svojim svakodnevnim brigama i poslovima, a jedina im je radost bila povratak u kolibe, svojim porodicama. Tada ljudi nisu dugo tugovali, jer su odve imali da se bore sa svakim tekoama, a na prvom mjestu s opasnostima po ivot. Zato su ljudi, vraajui se sa starevog pogreba, ili vedri, veseli. Brojno su bili dovoljno jaki, tako da se nisu imali ega bojati. Uvjereni su bili da e se svi ivi vratiti svojim domovima. A nadali su se takoe da e usput imati sree da ubiju kakvu divlja. Pred mrak, kada je grupa izila iz ume u ravnicu, izvidnici su naili na neto to ih nije toliko uplailo koliko ih je iznenadilo. Spazili su, pored jednog starca koji je bio jako iznemogao, koji je ak moda i bio mrtav, jednoga djeaka i dvije djevojice. Bili su iznureni umorom, vjerovatno i glau. Na nekoliko koraka od starca, u lokvi krvi, leao je ubijen jedan medvjed. Izvidnici su krikom dali znak ostalima i cijela grupa, uskoro, okruila je nevoljnike. Djevojice i djeak ustali su posrui od umora i stali da preklinju doljake da im potede ivote. Njihove rijei ljudi s jezera -nisu razumjeli, ali im je smisao bio jasan, Krek je najedared zadrhtao cijelim tijelom. Blijed, uzrujan, on je bacio pogled na Ruga i na Hela. Sva trojica bili su silno uzbueni. Odavno nisu vie govorili meu sobom svojim materinjim jezikom, a drugoga nisu mogli da uju. Ali ni Krek, ni Rug, ni Hel nisu zaboravili rijei koje su, u peini od svoje majke, u ranom djetinjstvu nauili.

Sad su, eto, ta djeca govorila jezikom koji ih je podsjetio na rodnu peinu. Mrak je ve bio prilino gust. Lica i odjea stranaca nisu se razgovijetno vidjela. Krek i njegova braa pomislili su da su doljaci iz nekog plemena bliskog njihovom, moda iz nekog sasvim susjednog. Svoju sumnju saoptili su Voi, koji im je naredio da smjesta ispitaju strance. Dok su oni razgovarali, naloene su u blizini vatre, itelji jezerskog naselja pourili su se da ugoste iznemogle putnike jelom. Mueni eu nevoljnici su najprije pili. to se jela tie odbili su i da okuse. Ljudi su pokuali da okrijepe starca s malo vode, ali njegove usne otkazale su ita da prime. Kad su bolje zagledali, ljudi su vidjeli da je starac mrtav. Krek je poeo da ispituje strance. Pri svjetlosti vatre Krek je stao paljivije da ih zagleda. Bili su mravi, kotunjavi, prljavi. Tijelo im je bilo izgrebeno, izranjavljeno dugim tumaranjima po gustoj umi. Djevojke su leale nepomine, bile su sasvim iscrpljene. Na pitanja je odgovarao samo mladi. Priao je kako dolaze izdaleka i kako su vjerovatno jedini oni ostali u ivotu od cijele mnogobrojne porodice koju su unitili svojim estim napadima susjedna neprijateljska plemena. Posljednji put, pripovijedao je tuinac, poslije jednog nonog napada, nai ratnici, koji nisu bili ranjeni, kao na primjer ja, rijeili su da potrae spasa bjekstvom u umu i poveli su sobom ene i djecu. Ali mnoge su stigli u bjekstvu nai neprijatelji, pobili ih ili odveli u ropstvo. Samo je nama, ovim djevojkama, starcu i meni, polo za rukom da pobjegnemo. Ili smo, ne zadravajui se nigdje, noima i danima. Usporavali srno hod samo kad smo uvjereni bili da nam ne prijeti opasnost. I ili smo tako ne nasumce, kao ranije, ve pravcem koji nam je pokazivao na stari drug i saputnik. Ponekad je on padao u oajanje i molio nas da nastavimo sami, a da njega ostavimo usred ume.

 udnovata molba! primijetio je Krek. On je mislio da nam u trenucima opasnosti moe samo biti na teretu, da nam moe samo smetati, jer je bio potpuno slijep. Slijep? Da, nita nije vidio. A nije ni bio iz naeg plemena. Sreli smo ga u umi, jednoga dana. Tumarao je umirui od gladi. Otkud je doao, to niko nije znao. Nai stariji su ga prihvatili i poveli sobom. Prihvatili su slijepca? Pa ta im je on bio potreban? povikao je u udu Krek. To nije bilo razborito od strane vaih starjeina. Nai starci nisu tako mislili, odgovorio je mladi. Oni su prihvatili slijepoga tuinea zato to im je on obeao da e, ako mu spasu ivot, pokazati naem plemenu put u jednu nepoznatu, divnu zemlju, gdje je uvijek toplo i gdje ima mnogo divljai, gdje raste ukusno korijenje i dobri plodovi, gdje na sve strane ubore potoci, u zemlju gdje se lako i mirno ivi, gdje se stanuje po kolibama koje su podignute usred jezera. Pa taj starac je morao nekada vidjeti nae jezero! pomislio je iznenaen Krek A mladi je nastavio: I eto tako slijepac je ostao kod nas oekujui dan kada e se stariji odluiti da krenu u tu obeanu zemlju. Na nesreu nisu se na vrijeme odluili. Najstarije nae poglavice, oekujui taj as, hranile su starca uvjeravajui da nam je on koristan svojim priama. I zaista, starac je mnogo stvari znao, mnogo nas je nauio. To znai da vam je bio od koristi i da ste dobro uradili to ste mu poklonili ivot i brinuli se za njega rekao je Krek. Meu prvobitnim ljudima, u davnini, svaki ovjek morao je neprestano da uestvuje u optem poslu, prema svom uzrastu i prema svojoj snazi. Svaki je morao snabdijevati pleme hranom ili ga tititi od neprijatelja. Zato je na svakoga pojedinca, koji je roen bio kao bogalj ili je bogalj postao kasnije, cjelina koju je nevolja natjerala da bude surova, gledala kao na lana nesposobnog da obavlja svoje obaveze i prema tome kao na teret.

Takve ljude obino su osuivali na smrt. Cjelina se oslobaala od takvog nepotrebnog tereta, jer je zdravim lanovima njenim teko bilo boriti se za opstanak zajednice, a esto nemogue hraniti jo i bogalje. Mladi iz dalekog, tueg kraja nastavio je svoju priu: Mi nismo prepustili starca njegovoj sudbini. On nam je zato zahvalio i dobrom uzvratio. Pomogao nam je savjetom i bio nam je koristan, iskusan vodi. Mi smo mu priali o svemu to smo oko sebe vidjeli, o nebu, zemlji, drveu i bilju, a on nam je kazivao na koju stranu treba da idemo. Put je bio dug. Jednom, nou, osjeajui da ga snage izdaju, bojei se da e umrijeti prije nego to nas dovede do zemlje o kojoj nam je priao, starac nam je dao tana uputstva kojim putem treba da nastavimo pa da stignemo cilju. Ljudi koje tamo naete svakako e vas lijepo primiti. A primie vas lijepo zato to ne dolazite k njima kao neprijatelji ve da ih molite rekao je on. Kada sam ja prolazio kroz njihov kraj, ja tada nisam bio sam i moje odi nisu bile slijepe. Djeca moja posmatrala su te ljude, mnogo dana i ja sam ih iz daljine posmatrao. Oni su mirno lovili ribu na obali jezera, plovili na svojim drvenim izdubljenim stablima. Posmatrajui te ljude, u mojoj dui i u dui mojih drugova rodila se elja da zavojujemo njihovim kolibama na vodi, da doemo do divnog oruja i alata pomou kojeg su oni spokojno ivjeli i imali hrane u izobilju. Nekoliko puta pokuali smo da ih pobijedimo, ali sve je bilo uzalud. Opreznost tih ljudi redovno je pobjeivala. Jednom, usred noi mi smo napali na samo naselje, ali te noi pretrpjeli smo pun poraz. Veina mojih drugova poginula je tu. Neki su uspjeli da se spasu bacajui se u mrano jezero. Meu njima sam bio i ja. Ostao sam iv, ali sam izgubio vid. I otada je moj ivot vjeita no. Mladi je zautao jedan trenutak, zamislio se i nastavio: A sad sam, eto, sam, bez oruja, nemoan, doao upravo tim ljudima o kojima nam je slijepac govorio. O, Starjeino! radi sa mnom ta hoe, ali potedi ivot enama: Ja sam va zarobljenik! Va neprijatelj nije vie meu ivima: poginuo je u borbi s medvjedom koji je napao na njega dok je spavao, a za to vrijeme mi smo ili da traimo vodu. Ja sam medvjeda ubio, ali na stari dobri prijatelj je mrtav. To je bio hrabar ovjek i mnogo dobra je uinio mome plemenu. Ja sam sin poglavice naeg plemena i zovu me Oo.

 Oo! ponovili su uglas sva trojica, Krek, Rug i Hel. A ko su te ene? upitao je uvijek oprezni Krek prije nego to e dati izraza svojoj radosti. To su moje sestre. Zovu ih Mab i On. Tek to je doljak izgovorio te rijei, osjetio je da ga sa svih strana steu snane ruke. U udu on nije mogao da doe sebi. Bio je zaprepaen kada je razabrao ko su ti mladii za koje je mislio da su tuinci. Krek je tada priao Vrhovnom voi. Ispriao mu je ta se desilo. Oo je vjet, odvaan, snaan i estiti mladi. O, Voo, on e se starati, kao i ja, cijelog svog ivota da bude od koristi plemenu koje ga primi. Ja odgovaram za njega. U tom sluaju, Kreku, ja ti moram biti zahvalan, rekao je Vo, jer dovodei nam svoga brata ti si obogatio nae pleme. Neka bude kako ti kae. Sutra u tvoga brata predstaviti plemenu. No je prola mirno. Ljudi su spavali mirno oko velikih vatara, gdje se ko naao. Samo su Krek, Hel-ribolovac i dugouhi Rug sjedili pored svoga brata i sestara, priali o svome ivotu, a Oo im je ponovo pripovijedao sa svim potankostima o jadnom ivotu posljednjih itelja peine u kojoj su se rodili. Nekoliko asova kasnije peinska djeca ponovo zdruena, ovoga puta zauvijek, pola su zagrljena prema jezeru,

D'ERVIL DJEAK IZ PEINI! Izdava: Veselin Maslea,izdavako preuzee, Sarajevo / Za izdavaa: Ahmet Hromadi / Tehniki urednik: Ahmed Muhamedagi / Korektor: edomir Jaro / tampa: Vjesnik, Zagreb