OSTAVLJENO VESLO NA GALIJI NACIJE: KNJIEVNI MODERNIZAM I KULTURA PUTOVANJA

DEAN DUDA

odruje interesa koje se u posljednje vrijeme uvrijeeno naziva kulturom putovanja (travel culture, Reisekultur) izloeno je viestrukoj razmjeni. Budui da je problemski uspostavljeno kao interdisciplinarno odnosno postdisciplinarno, okuplja razliite tipove znanja i analitike pristupe koji, uz veoma rairenu (postdisciplinarnu) svijest o sloenosti problematike putovanja, ipak razumljivo privilegiraju ili hijerarhiziraju neke njezine elemente i aspekte. Ta se privilegiranost ili hijerarhizacija vjerojatno moe povezati s polaznim disciplinarnim stajalitima i ogranienjima ili pak s porastom i padom vrijednosti odreenih pitanja na akademskom tritu, ali upravo je postdisciplinarna lociranost podruja kulture putovanja ono to omoguuje cirkulaciju i razmjenu, svojevrstan dijaloki viak koji, s jedne strane, slui kao dobrodoao korektivni mehanizam pretpostavljenim disciplinarnim ogranienjima, a s druge kao prijeko potreban epistemoloki kapital. Pitanje je, naravno, u kojoj se mjeri mogunost viestruke razmjene doista prakticira na razliitim lokacijama koje openito artikuliraju interes za mobilnost i putovanje, bilo da su, na primjer, usmjerene prema dokolici, turizmu i godinjem odmoru, identitetima i imagologiji, kolonijalnim i postkolonijalnim pitanjima, fenomenima modernosti i postmodernosti ili pak razliitim putnikim tekstualnim praksama. Najmanje su dva mogua obrazloenja upotrebe sintagme kultura putovanja za oznaavanje podruja koje okuplja povijest i analizu praksi putovanja i njima pripadnih socijalnih, ekonomskih i tekstualnih formi. Jedno je vjerojatno openito vezano uz prikladnost kulture kao kiobranskog termina, osobito nakon Williamsove analize (1965), obrata ka kulturi i ekspanzije kulturalnih studija.1 Ako bismo kategorijama diskurza kulturalnih studija
1 U tom je smislu naslovljen zbornik to ga je priredila Traynor Williams (1998).

98

opisali podruje, mogli bismo rei da kultura putovanja obuhvaa, sa stajalita putovanja kao integrirajue prakse, sve procese koji upotpunjuju kruni tok kulture, i to u rasponu od proizvodnje, tekstova i njihovih formi, preko itanja i potronje do ivljenih kultura i drutvenih odnosa (Johnson 1996), odnosno preko putovanja viestruko povezane momente reprezentacije, identiteta, proizvodnje, potronje i regulacije (du Gay i dr. 1997).2 Drugo mogue objanjenje upotrebe kulture putovanja ukljuivalo bi prijevod, preuzimanje i irenje njemakoga termina Reisekultur (Bausinger i dr. 1999; Brenner 1997) kojim su slini aspekti podruja pokriveni iz neto drukije analitike perspektive.3 Ne samo to se ve i u ovako selektivnom izboru razloga koji mogu posluiti za imenovanja podruja susreu razliite intelektualne tradicije, nego se njihov rad, naravno, prepoznaje i u nainu pristupa fenomenu putovanja, meto-

dologiji i kategorijalnom aparatu. Taj raspon od socijalne i kulturne povijesti preko sociologije, etnologije, etnografije i antropologije do kritike geografije i prouavanja knjievnosti logino izaziva niz pitanja to ih je u elaboraciji krunog toka kulture postavio Johnson: to ako postojee teorije i s njima povezani oblici istraivanja zapravo iskazuju razliite strane istoga sloenog procesa? to ako su sve, u granicama svojih mogunosti, tone za one dijelove procesa u koje imaju najbolji uvid? to ako su sve netone ili nepotpune i ako nas vode u pogrenom smjeru, budui da su samo djelomine i stoga ne mogu obuhvatiti proces kao cjelinu? to ako pokuaji da se njihova nadlenost rastegne (bez izmjene teorije) vode k doista openitim i opasnim (ideolokim?) zakljucima? (1996: 82)4

2 Pri tom se, naravno, ne podrazumijeva da su pristupi nekom od spomenutih procesa povezani s kulturalnim studijima, kao ni to da su u potpunosti osvijestili svoju problemsko-aspektualnu lociranost u odnosu na kruni tok kulture. 3 Koshar (2000: 9) napominje da njemaki prouavatelji terminom kultura putovanja (Reisekultur) openito oznaavaju prakse i tradiciju putovanja u slobodno vrijeme, to moda nije ba najpreciznije odreenje. Zanimljivijim se ini veoma esto reduciranje putovanja na turistiku praksu, uz obaveznu etimologiju koja travel povezuje s travail u vremenima prije sveope komercijalizacije i masovnog turizma. U tom kontekstu nije zgorega podsjetiti na usporedbu koja iako moe izgledati neozbiljno, to uope nije: U definiranju industrije dokolice pojavljuje se niz problema. Na primjer, mogu li se cigarete promatrati kao stvar dokolice sve dok se pue i u radno i u slobodno vrijeme (Jones 1986: 35). Istodobno ono to je za nekoga slobodno vrijeme (dokolica) uvijek ukljuuje tui rad. Teza da je dokolica pomaknula rad iz sredita drutva, pomalo podsjea na nain na koji karneval kratkotrajno mijenja drutvene odnose moi i zakratko ih izvre da bi se stvari zatim iznova vratile u dominantni poredak. Stoga smo skloniji problem putovanja povezati s problemom mobilnosti, razmjene i translacije kao to to ine Gilroy (1993), Clifford (1997) ili Morley (2000). 4 ini se da bi spomenuti kruni tok kulture ako bismo se oslonili na Johnsonove teze, mogao posluiti i za opis stanja u kojemu se nalazi znanje o kulturi putovanja. Naime, vrlo bi se lako moglo ustanoviti na koji se od elemenata u cirkulaciji oslanjaju razliiti pristupi u podruju.
Re no. 73/19, 2005.

Ta nam aspektualnost nije vana zbog sistematizacije i pregleda znanja koje cirkulira podrujem, iako bi takav pregled bio i te kako koristan, nego zbog toga to se u sreditu naega interesa nalazi artikulacija izmeu knjievnosti i kulture putovanja, odnosno nain participacije knjievnosti u spomenutom podruju konkretno: jedne male/rubne/slabo vidljive evropske knjievnosti (hrvatske) u odreenom vremenu (modernizam) i prema odreenim anrovskim kriterijima (putopis, dakle, nefikcionalni narativni anr). Knjievnost kao institucija koja raspolae odreenim tekstovima ili anrovima koji ulaze u podruje kulture putovanja posjeduje prepoznatljivu, povijesno dinaminu unutarnju hijerarhiju koja tekstove zanimljive za kulturu putovanja ve unaprijed obiljeava na odreeni nain, izlae politici ukusa, odreenim dispozitivima moi i s tim u skladu procjenjuje, optereuje i distribuira kao neki oblik kulturnog kapitala. Ti su tekstovi, dakle, ve sa stajalita knjievnosti zauzeli neke lokacije u razliitim reimima vrijednosnih sustava, u povijesti anra, knjievnog razdoblja ili pak u povijesti neke nacionalne knjievnosti. U tom su smislu putopisni tekstovi, a o njima je, naravno, ovdje rije, zapravo najmanje dvostruko artikulirani: s jedne su strane povezani s institucijom knjievnosti u njezinim razliitim povijesnim i kulturnim konfiguracijama, a s druge s kulturom putovanja i tekstualnim ili vizualnim praksama koje joj pripadaju. Ta dvostruka artikulacija ako se posluimo modelom razlikovanja koje u modificiranom liku preuzimamo od Bourdieua (1992) ili u neto drukijoj varijanti od Fiskea (1987) istodobno je i njihova dvostruka ekonomija.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

U prvom momentu artikulacije na djelu je knjievna ekonomija: postavlja se ve pomalo starinsko pitanje o literarnosti putopisa i njegovu mjestu u knjievnom repertoaru odreenog razdoblja. Postoje tekstovi poput Sterneova A Sentimental Journjey through France and Italy, Goetheova Italienische Reise ili, u hrvatskoj knjievnosti, Nemievih Putositnica koji nisu samo najbolji primjeri anra u odreenom razdoblju, nego s obzirom na poetika obiljeja aktivno i gotovo povlateno definiraju dominantne knjievne prakse razdoblja kojemu pripadaju. Moda Smollett, Seume, ili Matija Maurani nude u svojim putopisima vie materijala za analitiki pluralizam u podruju kulture putovanja, moda zauzimaju i vano mjesto u povijesti anra, ali u njihovim se tekstovima, za razliku od ranije spomenute trojice ne mijenja ritam knjievne povijesti. Neki e putopisni tekst biti zanimljiv sa stajalita kulture putovanja jer, na primjer, prvi put izvjetava matinu kulturu o obiajima razliitih balkanskih naroda i pri tom proizvodi enciklopediju dugotrajnih stereotipa. Na slian e nain i neki putnik s Balkana ili iz jugoistone Evrope, kao Stjepan Mileti dok 1888. putuje u Bayreuth da bi vidio izvedbu Wagnerove opere, biti zanimljiv jer primjeuje kako Amerikanci obuvaju papue u vlaku dok njegovo drutvo uzbueno naglas ita Parsifala. To to je posrijedi zanimljiv motiv putnike svakodnevice, osobito sa stajalita komfora na putovanju i prevoenja kunih rituala u putnike, ne mora znaiti da je tekst vidljiv i s obzirom na dominantne prakse knjievnog stvaranja koje uglavnom oblikuju profil nekog knjievnog razdoblja. Iako, dakle, ne izgleda odve atraktivno, pitanje o literarnosti putopisa i njegovoj ulozi u

99

100

knjievnoj hijerarhiji mora posredno opteretiti i podruje kulture putovanja. Carr (2002), na primjer, primjeuje da moderni engleski putopis u razdoblju ire definiranog modernizma (18801940) prolazi kroz tri stupnja: do prijelaza stoljea dominira dulja, realistika (ne u smislu knjievnog razdoblja), instruktivna pripovijest o junakoj pustolovini; u vremenu do Prvoga svjetskog rata, iako jo uvijek postoje realistiki tekstovi, putopis openito gubi didaktinost i postaje subjektivnija i literarnija forma; i napokon u meuratnom razdoblju knjievni putopis postaje dominantnim oblikom: niz najpoznatijih tekstova u anru napisali su autori koji su bili poznatiji (ili barem jednako poznati) po svojim proznim i pjesnikim tekstovima (Carr 2002: 75). Putopis tako na svretku modernizma dobiva na autonomiji i literarnosti, to istodobno znai da je postao subjektivnija forma, vie zabiljeeno sjeanje nego prirunik i za romanopisce esto alternativna forma pisanja (2002: 74). Meutim, iako se mijenjaju njegove karakteristike, mnoge se teme nisu promijenile (2002: 75). Dakle, taj se moment knjievne artikulacije oevidno veoma teko moe zaobii, a sluaj engleskoga modernistikog putopisa, mogao bi posluiti kao vrijedan komparativni moment kad je rije o drugim nacionalnim knjievnostima u spomenutom razdoblju. Drugi moment artikulacije ukljuuje ekonomiju problematike putovanja i smjeta knjievne putopise u ire kulturno polje putnike tekstualnosti bilo da je rije o proizvodima namijenjenim masovnoj putnikoj potronji (vodii, fotografije, razglednice, posteri, plakati, televizijski programi, turistiki prospekti,

suveniri itd.), ili o putnikim proizvoakim praksama (putniki dnevnici, biljeke, foto-albumi, privatne obiteljske video-snimke itd.) i povezuje ih s razliitim praksama putovanja. Ako, na primjer, pokuamo usporediti naraciju u razliitim oblicima putnike tekstualnosti primjetit emo povezanost i utjecaj: Tijesna veza izmeu suvenira i prianja (story-telling) podsjea nas da postoji mnotvo malih putopisnih (travel narrative) anrova koji ive u sjeni velikih anrova putopisnih knjiga i poezije, vodia ili prireenih dnevnika. Kao i u vizualnoj reprezentaciji, mali anrovi ive pod neprestanim utjecajem velikih. Oni nastaju, na primjer, kad zatraite od ljudi da vam pripovijedaju o svojim godinjim odmorima (...). Ali mali anrovi postoje i kao subtekstovi u foto-albumima, u dnevnicima s odmora koji nisu namijenjeni objavljivanju, u zapisima iz knjige gostiju, u priama koje se, nakon povratka, priaju uz kavu u vrijeme stanke na poslu ili pak u prisjeanjima u krugu obitelji i prijatelja. (Lfgren 1999: 88) Ali primjetit emo i drukiji hijerarhijski raspored. Za razliku od popularne kreativnosti koja paralelno s razvitkom tehnologije multiplicira svoje tekstove, knjievni putopis zauzima u ovoj artikulaciji gotovo povlateno mjesto i na odreeni nain kao da upuuje na razliku izmeu visoke i popularne kulture. Dakle, anr koji je u instituciji knjievnosti doista rijetko pri vrhu anrovske hijerarhije, postaje u podruju kulture putovanja stabilan orijentir, gotovo nedosegnuti uzor i, tovie, analitiki viRe no. 73/19, 2005.

dljivo i dobro istraeno podruje, to znai da o velikim putopisnim anrovima postoji opsena literatura (Lfgren 1999: 88). Oevidno da tekst koji u knjievnosti moda i nije stekao potvrdu svoje literarnosti, ulazi u kulturu putovanja optereen ekonomijom matinog polja. U knjievnosti moda slabije vidljiv, putopis sudjeluje u podruju kulture putovanja kao sistematiziran, obiljeen i, uvjetno, visoki anr. Naravno, bilo bi naivno i posve pogreno pretpostaviti da u podruju putnike tekstualnosti ne postoji zona dodira, neprestana cirkulacija, viesmjerna razmjena izmeu malih anrova kulture putovanja i putopisne knjievnosti. Meutim, ta cirkulacija nije privilegij samo putopisa, nego obuhvaa knjievne motive putovanja koji se kao rasuti teret pojavljuju u diskurzima kulture putovanja, a potjeu iz razliitih knjievnih anrova, esto bez razmatranja njihove knjievne ekonomije, odnosno elementarne osjetljivosti jesu li posrijedi fikcionalni ili nefikcionalni, poetski ili prozni, dominantni ili marginalni tekstovi.5 Osim to se zanemaruju uvjeti proizvodnje nekoga knjievnog teksta i njegovo mjesto u institucionalnom rasporedu, esto se ne vodi dovoljno rauna ni o njegovoj recepciji, odnosno reimima itanja kojima je podvrgnut, a ni o njegovoj ulozi u i-

vljenoj kulturi. Istodobno postoji jo jedan oblik razmjene koji, zahvaljujui industriji turizma, pretvara knjievnost u neku vrst spomenike batine. Turizam, naime, iskoritava njezin javni ivot kao turistiku injenicu onih par mjeseci (od studenog 1904. do oujka 1905) to je Joyce boravio u Puli kao nastavnik engleskoga jezika na Berlitzovoj koli postali su distinktivna turistika injenica (skulptura, spomen-ploa) koja je ula u proces razmjene, odnosno oznaka (marker) koji izaziva pozornost (attraction) (MacCannell 1999). Buzardova (1993) analiza Byronova sluaja na stanovit nain potvruje nain upotrebe knjievnih tekstova u podruju kulture putovanja, ali i turistiku cirkulaciju u proizvodnji znaenja: neko skandalozno otjelovljenje antibritanskoga kontinentalnog stajalita, Byron je zauzeo mjesto neizbjenoga britanskog stereotipa i postao uobiajeni inventar putnikih i turistikih vodia /the regular stock-in-trade of guidebooks and ciceroni/ (1993: 129). Na slian nain Joyce, koji je iz Pule otiao u Trst im mu se ukazala prva prilika, kao primjer modernistikog egzila u javnom ivotu knjievnosti, ulazi u turistiki diskurz postkomunistike/neokapitalistike tranzicije i male anrove to ih spominje Lfgren.6

101

5 Razlog te neselektivnosti vjerojatno lei u tome to je putovanje tema dugoga trajanja u povijesti knjievnosti. Kad su posrijedi glavni smjerovi istraivanja koja posljednjih nekoliko desetljea formiraju zonu dodira i iz polja prouavanja knjievnosti obuhvaaju kulturu putovanja (uglavnom u ritmu postkolonijalne kritike), ve je primijeeno njihovo grupiranje, ali i meusobna povezanost oko problema moi, reprezentacije i imperijalne stilistike (Duncan & Gregory 1999; Clark 1999). 6 Gotovo je izlino spomenuti da se uz zgradu u kojoj se u Joyceovo vrijeme nalazila Berlitzova kola, dakle u kompleksu zgrada / spomen-ploa / skulptura, nalazi i kafi karakteristinog imena Uliks.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

102

Vratimo se razlici izmeu visokog i popularnog koja u liku frekventne dihotomije putnik (traveller)/turist (tourist) (Fussell 1980; Buzzard 1993; Rojek 1993; Rauch 2001; Urry 2002) oblikuje kljunu socijalnu distinkciju kulture putovanja u drugoj polovici devetnaestog stoljea i aktivno traje u ire definiranom razdoblju modernizma koje nas zanima. Ta je dihotomija aktivna kao toka razlikovanja izmeu autentinog i patvorenog kulturalnog iskustva (Buzard 1993: 80), iako porijeklo iskoritenih termina nije posve jednoznano. Naime, termin turist, kako ga je koristio Stendhal u svojim Mmoires d'un touriste (1838), oznaava putnika koji putuje zbog vlastite osobne kulture (Rauch 1996: 96), unato njegovoj dezorijentiranosti prilikom susreta s remek-djelima talijanske renesanse. Pojava turista na socijalnoj pozornici predstavlja za putovanje neku vrst benjaminovskog gubitka aure. Za razliku od vremena u kojemu je putovanje bilo umjetnost (Brilli 1996), najee kao grand tour, aura je u zavrnim desetljeima devetnaestog stoljea nepovratno izgubljena zbog mogunosti socijalno rairene reprodukcije djelatnosti nekad privilegiranog, pojedinanog iskustva pripadnika drutvene elite. Proces u kojemu kapitalizam daje zamah industriji dokolice (zabave, razonode, slobodnog vremena), u kojoj jednu od glavnih uloga zauzima turizam, znai demokratizaciju putnikog iskustva, ali i upuuje na njegovu reproduktivnu, konfekcijsku

praksu. Turistiki vodii, kao anr koji legitimira socijalnu promjenu, uvode nain putovanja iz dokolice /introduit une manire de voyager par loisir/ i prenose stil, nain upotrebe putovanja koji e zadugo definirati kultivirani turizam /diffus une style, un mode d'emploi du voyage qui dfinit pour longtemps le tourisme cultiv/ (Rauch 2001: 60). Ta dihotomija izmeu putnika i turista nagovjeuje ili moda odraava sistem diferencijacije koji karakterizira povijesno vrijeme koje uobiajeno nazivamo modernizmom. Urry (2002) napominje da modernizam ukljuuje strukturnu diferencijaciju, naime odvojeni razvitak brojnih institucionalnih i normativnih sfera ekonomije, obitelji, drave, znanosti, morala i podruja estetike. Svaka od spomenutih sfera razvija vlastite konvencije i naine vrednovanja, a vrijednost u sferi kulture ovisi o tome kako kulturalni objekt udovoljava normama pripadnim toj sferi (2002: 76). Taj proces naziva horizontalnom diferencijacijom i vjerojatno bismo ga, na primjer, u knjievnoj teoriji mogli potvrditi osnovnim zahtjevom ruskih formalista za autonomijom knjievnosti. Meutim, svaka je samozakonodavna sfera izloena i vertikalnoj diferencijaciji koja u sferi kulture ukljuuje brojne distinkcije: izmeu kulture i ivota, izmeu visoke i niske kulture, izmeu kolske ili auratike umjetnosti i popularnih zadovoljstava, i izmeu elitnih i masovnih oblika potronje (2002: 76).7

7 Vrijedi spomenuti da Urryjeva analiza modernizma ne polazi od razdoblja koje mu je eventualno prethodilo, nego nastaje u usporedbi s postmodernizmom koji nasuprot modernizmu nudi dediferencijaciju, odnosno slom distinktivnosti svih sfera drutvene aktivnosti, posebice kulturalne (2002: 76) i imploziju. Moda je i postdisciplinarno podruje kulture putovanja posljedica te implozije.
Re no. 73/19, 2005.

Kad bismo kulturu putovanja sustavnije locirali u procese modernistikih diferencijacija vjerojatno bi opreka izmeu putnika i turista zadobila potpuniji smisao kao neka vrst poetne toke u formiranju modernistike kulture putovanja. Kad je rije o mobilnosti, ta se dihotomija moe dodatno zakomplicirati uvoenjem figure modernistikog egzila kao opreke kolektivnom turizmu, a moe se pratiti i njezino rastvaranje u likovima post-turista, postmodernog nomada (Blanton 1997; Kaplan 1997; Urry 2002), odnosno prijelaz modernoga hodoasnika u njegove (postmoderne) sljedbenike flneura, skitnicu, turista i igraa (Bauman 1996). Kako se knjievni modernizam posve uklapa u Urryjevu ideju horizontalne i vertikalne diferencijacije, logino bi bilo postaviti pitanje o putnikim praksama u polju knjievnosti, odnosno pitanje o tome kako i u kojoj mjeri putopisi proizvode i dijele vrijednosni sustav modernistikih poetika. Prema frekventnim odreenjima vremenskih granica, modernizam u knjievnosti zapoinje izmeu 18801890, a traje do 19301940, kao to smo ve vidjeli na primjeru tri stupnja razvitka engleskog putopisa (Carr 2002), odnosno kako su ga za evropske knjievnosti vremenski pozicionirali Bradbury i McFarlane (1991). Istodobno moramo voditi rauna da ova slika modernizma, iako strukturno veoma sloena, ipak nije povijesno homogena. Svako se povijesno vrijeme moe otvoriti u njegovoj heterogenosti kao istodobnost raznovremenoga /Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen/ (Koselleck 1979), kao sinkronija u kojoj se susreu i presijecaju mnoge dijakronijske putanje i

fenomeni razliitog tipa trajanja. To da istodobno mogu postojati, kako bi Williams (1980) rekao, dominantne, preostale i novonastale (putnike) kulturne prakse, pa samim tim i tekstovi, osnovna je pretpostavka ovako zamiljene modernistike kulture putovanja. U tom smislu modernistiku kulturu putovanja, kad je knjievnost, tonije knjievni putopis posrijedi, ne stvara svaki putopisni tekst objavljen u omeenom razdoblju, nego putopisna praksa koja dijeli dominantne modernistike znaajke, nadovezuje se na njih, potvruje ih ili, tovie, stvara kao prepoznatljive i distinktivne. Razvitak hrvatskog putopisa, uz sve kvantitativne razlike, uglavnom odgovara opisanom Carrovu (2002) modelu, iako bi, naravno, vrijedilo postaviti pitanje u kojoj mjeri gubitak didaktinosti, naglaena subjektivnost i pretpostavljena literarnost vode prema modernistikim tendencijama. Na primjer, Put po Italiji Milana Begovia (putovanje u dva navrata tijekom 1924. i jednom 1925; knjiga objavljena tek 1942), udovoljava svim spomenutim kriterijima, ali ga je teko povezati s tekstovima na kojima temeljimo nau analizu modernistike kulture putovanja u hrvatskoj varijanti. U strategijama samoreprezentacije njegova putopisnog subjekta teko je pronai suvisliji znak modernistike poetike. Dakle, modernistiki putopis mora na neki nain pokazati vrijednost s obzirom na mjerne instrumente kulturalne seizmologije koja je registrirala promjenu i pojavu modernizma, ali u dvostrukoj artikulaciji s jedne strane s obzirom na knjievnost, a s druge na praksu putovanja. Drugim rijeima,

103

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

104

zanima nas kako knjievni putopisi proizvode modernizam.8 Da bismo odgovorili na taj zahtjev, odnosno da bismo barem pokuali strukturirati polje moguega odgovora, moramo postaviti neke orijentire: 1. postoje li specifino modernistiki itinerarij, odnosno privilegirani kulturni prostori ili destinacije koji se mogu uspostaviti kao znakovi modernistike kulture putovanja; 2. koriste li se u putopisima narativne tehnike koje se mogu usporediti s dominantnim narativnim praksama modernistikih fikcionalnih tekstova, kako u oblikovanju naratora putovanja tako i u posredovanju obavijesti o prostoru kojim se putuje ili u kojemu se boravi; 3. mogu li se prepoznati mjesta legitimacije subjekta putopisnog diskurza koje jasno

upuuju na modernistike mentalne figure od percepcije preko polja razliitih referencija koje se aktiviraju u tekstu do naina ponaanja na putu; 4. kakvog recipijenta pretpostavljuju, ako uope postoje, takvi modernistiki putopisi, i to ne samo implicitnog itatelja nego i uu ili iru kulturnu zajednicu, pa tako i knjievnu ili svakodnevnu naraciju o putovanju kao posljedicu razmjene u zoni kontakta.9 Primjeri to emo ih analizirati dolaze iz hrvatske knjievnosti koja je u sredinjim desetljeima devetnaestog stoljea proizvela zanimljiv korpus putopisnih tekstova koji bi, kad je rije o naciji kao zamiljenoj zajednici i elementima koji je stvaraju, gotovo mogao zauzeti mjesto to ga Anderson (1991) dodjeljuje romanu. ini se da bi objavljeno putovanje u tekstualnom liku kao

8 Analiza nekih modernistikih obiljeja putopisnog diskurza na materijalu uglavnom iz engleske knjievnosti (Fussell 1980; Cocker 1992; Blanton 1997), na primjer, esto izdvaja osjeaj nezadovoljstva i tjeskobe koji, uz modernu tendenciju za samoistraivanjem, stvara od putovanja dominantnu knjievnu metaforu vremena. Gubi se zamisao o esencijalnom jastvu i realnome svijetu. Ja je fragmentirano i tekst je, s jedne strane, tek pokuaj uspostavljanja prividne cjeline, a s druge zapravo potvrda fragmentiranosti svijeta. Modernistiki putopis, konkretnije putopis dvadesetih i tridesetih godina, naglaava temu samootkrivanja i funkcionira poput dvoplanskoga teksta s toboe jakom realistikom povrinom koja je esto zapravo parabola. Temeljni je postupak ironijska deziluzija, odnosno mentalnim okvirom modernoga putopisca ravna disjunktivna ironija. On u pravilu ironijski gleda na moderni svijet kao nepovezanu i fragmentarnu cjelinu. Teret, tegoba ili pak obveza spram subjektivnosti tipina je pozicija modernistikog putopisca, a to se vie Drugi svjetski rat pribliava, njegov diskurz postaje sve gori i politiki agresivniji. Godine nakon 1945, tvrde povjesniari modernistikog putopisa, definitivno oznaavaju svretak ishodine modernistike kulture putovanja, svretak koji je obiljeen pojavom masovnoga turizma i nestajanjem nezavisnog putovanja. 9 Oslanjam se, u neto preraenoj verziji, na elemente knjievno-povijesne retorike putopisa (obrazloenje/okvir, itinerarij, subjekt diskurza, leksikon/katalog, dotematizacija, pria, naslovljenik) koju sam pokuao uspostaviti na hrvatskoj putopisnoj grai (Duda 1998).
Re no. 73/19, 2005.

javno dostupna djelatnost kojom nacija naznauje vlastiti kronotop, omeuje kulturne granice, gradi unutarnju koheziju, iscrtava rubove zaposjednutog prostora i definira druge moglo predstavljati zanimljiv pridrueni element u (hrvatskom) zamiljanju zajednice. Meutim, izgleda da se u poetnim godinama formiranja modernistike kulture ne vidi ili se pak ne eli vidjeti romantiarsku putopisnu praksu. A. G. Mato, na primjer, kao vana knjievna poveznica izmeu kasnog romantizma i modernijih strujanja, hotimice proizvodi manjak kad je rije o hrvatskoj kulturi putovanja. Dva su njegova teksta zanimljiva za kulturu putovanja Ferije (objavljen 1908) i Napuljske etnje (objavljen 1911). Prvi bi mogao podnijeti odrednicu putopisa, a drugi je zapravo knjievna kritika u povodu knjige putopisa Milorada Pavlovia Napuljske etnje (objavljene u Beogradu 1911). Tekst Ferije (Mato 1973a) u etiri petine je apologija modernoga putovanja, a u jednoj, i to zavrnoj, kritika ocjena hrvatske kulture putovanja. Mato je iznimno otar spram putnike umalosti hrvatske inteligencije koja za razliku od seljaka (u liku ekonomskog emigranta) koji odlazi u Amerike kao njegov djed na protenja sjedi u zapeku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina. Seljaci su stoga evropejci, dok kroz hrvatsku inteligenciju duva movarno 'hinterveldlerstvo' /zabaenost, zaostalost/. Usporedbom zaziva susjede kao primjer: Dok su glasnici i vjesnici moderne Srbije putnici kao mudri Dositej i duhoviti ia Lj. Nenadovi, kod nas se ne putuje zbog samog putovanja nego iz nude. Zato Srbi, tvrdi Mato, imaju bogatu putopisnu knjievnost, dok u Hrvatskoj postoje tek putopisne bijele vrane. Zakljuak to ga Mato izvlai iz ovakva stanja dijagnosticira
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

kulturalnu ksenofobiju: Hrvati ne putuju, pa ne poznaju ni Hrvatsku, a onaj tko ne poznaje sebe ne moe upoznati ni svijet. Stoga su Hrvati, tvrdi Mato jedan od najposljednijih naroda Evrope i zato mladi Srbi i Bugari idu jatimice u sredita evropske kulture, dok mi Hrvati, djeca Juga i Jadrana, susjedi, aci i branioci klasine kulture, kulturno tavorimo i putujemo itajui tue putopise (1973b: 282). Matoeva slika nacije izniman je hrvatski prilog auto-imagologiji jugoistone Evrope/Balkana. Putovanje nije izgubilo auru jer je jednostavno nije ni steklo. Njegova kritika prosudba nastaje na proturjeju izmeu dva tipa senzibiliteta kao sinkronijski lik razliitih dijakronijskih momenata. S jedne se strane oslanja na skupnost, na zajednicu u kojoj je svaki putnik vrijedan kameni u mozaiku kojim se stvara nacionalna putnika kultura, kao to je to, primjerice, u razdoblju romantizma i zamiljanja/formiranja nacije. S druge strane, Mato je moderni individualac, egzilant, hodoasnik i putnik, koji ipak ne moe posve prekinuti veze sa zamiljenom zajednicom i probuditi se, poput Stephena Dedalusa, iz zagrljaja povijesti/nacije kao iz none more. Zanimljivo je da spomenuto proturjeje karakterizira i njegovu prilino plodnu putopisnu praksu. Razapet izmeu evropskog iskustva i stanja u Hrvatskoj, Mato funkcionira u diskurzu etnocentrinog individualca tragino zabrinutog za stanje u domovini. Je li posrijedi barem objektivna procjena stvarnog stanja, diskurz kulturalnog compradora ili tekstualna proizvodnja vlastite iznimnosti koja esto zavrava u nacionalnoj patetici, ostaje pitanje. Meutim, Matoeva dijagnoza donekle pokazuje kakva kulturna klima i simbo-

105

106

liko optereenje, s obzirom na dvostruku artikulaciju ili ekonomiju, prethodi modernistikom putopisnom diskurzu. Modernistiki se putopisni diskurz pojavio u hrvatskoj knjievnosti posve nezainteresiran za Matoevu prosudbu. Njegov je nastup, u skladu s tipinim avangardistikim poetikim naelom, gotovo manifestan. Naime, 1926. godine Miroslav Krlea objavljuje putopis Izlet u Rusiju u kojemu je legitimacija putopisnog subjekta bez ostatka modernistika. Knjiga obuhvaa tekstove o njegovim putovanjima u Berlin (lipanj 1924), Be (prosinac 1924) i Moskvu (veljaasvibanj 1925) koji su prethodno objavljeni u novinama i asopisima (Hrvat, Knjievna republika, Obzor) u razdoblju od rujna 1924. do svibnja 1926.10 Krlea se Izletom u Rusiju upisuje u zanimljiv krug putnika, vie ili manje politiki srodnih, koji svjedoe o onodobnim ruskim prilikama: Ernst Toller, na primjer, posjeuje Rusiju u proljee 1926. na deset tjedana i zatim, iste godine, objavljuje Russische Reisebilder, 1927. izlaze Le Voyage Moscou Georgesa Duhamela i Zaren, Popen, Bolschewiken Egona Erwina Kischa, a i

Walter Benjamin boravi u Moskvi od 6. prosinca 1926. do kraja sijenja 1927. zbog nervous breakdown Asje Lacis kad nastaje njegov, posthumno objavljen, Moskauer Tagebuch. Ako smo pretpostavili da itinerarij moe biti znak modernistike kulture putovanja, onda bi to Rusija 1920-ih doista i mogla biti. Revolucionarni socijalni eksperiment svakako nije samo bezinteresna putnika egzotika, nego gotovo utopijski magnet za sve koji dijele komunistiku ideologiju. Meutim, Rusija nije tek modernistiki znak po sebi, nego se mora u tekstu proizvesti akcijom i percepcijom putopisnog subjekta. Zato se Krlea posluio viestrukom antitezom koju, s jedne strane, oblikuju socijalni rituali hrvatske malograanske zajednice i kolektivna percepcija, a s druge modernistika gestualnost putnika u Rusiju. Ta je antitetika igra prisutna ve u naslovu putopisa koji gotovo da je strukturiran kao oksimoron u kojemu se, sa stajalita zajednice kojoj putnik pripada, spajaju socijalno nespojivi elementi izlet i Rusija. Tko, naime, kako i zato kree sredinom 1920-ih na izlet u Rusiju?11

10 Struktura knjige znatno je izmijenjena prigodom njezinih kasnijih izdanja. Preinake obuhvaaju proirenje naslova godinom boravka u Rusiji, isputanje uvodnih dijelova (itinerarij do Berlina), uvrtavanje lanaka o ruskim politikim temama te niz autorskih zahvata na sadrajnoj i jezinoj razini teksta. Time je Izlet u Rusiju u znatnoj mjeri izgubio autentinost modernistikog nastupa. 11 Gumbrecht (1997) napominje da karta svijeta 1926, promotrena kroz opreku Center vs. Periphery, jo uvijek ima Evropu i Veliku Britaniju u svome sreditu, ali bez panjolske i Sovjetskog Saveza. Zemlje centra nisu ni simboli budunosti, niti ostaci prolosti (1997: 274). Istodobno, zapadnu i istonu Periferiju te karte zauzimaju Sovjetski Savez i Sjedinjene Drave. Zbog uvrijeeno razliitih razloga na sovjetsko i ameriko drutvo obino se gleda kao na predstavnike budunosti, a taj pogled vidi u njima opasnost za jedne i nadu za druge ljude. udnja za gledanjem u budunost mora da je razlog koji uzbuuje mnoge i zbog kojeg mnotvo novinara, intelektualaca i pjesnika posjeuje te dvije zemlje i pie o njima. togod da Sjedinjene Drave otjelovljuju kao potencijalna budunost, ona je pretjerano buna, agresivna i povrinski orijentirana. To je budunost artificijelnosti. Iako nuno nije opreka artificijelnosti, budunost povezana sa Sovjetskim Savezom je san o kolektivnosti, san (ili
Re no. 73/19, 2005.

Izgleda da je uvrijeena dihotomija putnik/turist ovdje prisutna, ali ne u izvornom nego u izvrnutom znaenju. Poduzevi putovanje u Rusiju kao izlet traveller je navukao masku turista, preuzevi njegovu praksu u kojoj se izlet doivljava kao uglavnom krai put poduzet zbog uitka. Ono to je za matinu malograansku sredinu, koja svakodnevno ita lane i tendenciozne vesti o stanju u Rusiji (Krlea 1926: 11), prostor zazora i opasnosti, nespojiv s idejom izleta, putopisni subjekt doivljava kao mjesto uitka. Zato je razumljivo da putovanje u Rusiju definira kategorijom koja pripada polju dokolice (slobodnog vremena), dakle, kao izlet. Vlastitu iznimnost antitetiki oblikuje uobiajenim turistikim ritualom zajednice, ali taj ritual izvodi u prostoru koji zajednica ba ne doivljava kao prikladnu izletniku destinaciju, kao neto to pripada uitku. ak je i pripreme za put odradio posve bezbrino kao da odlazi u susjedni park: Uzeo sam boicu kolonjske vode, najnovije izdanje Vidrievih pesama sa predgovorom g. Vladimira Lunaeka i zaputio

se na kolodvor da otputujem u Moskvu (1926: 11). Dakle, Krlea putuje zbog pleasure, kao to i dolikuje turistu i izletnikoj praksi, ali ne kao konfekcijski proizvod turistike industrije ili predstavnik zajednice, nego putnik koji odabirom destinacije pokazuje vlastitu distinktivnost. Meutim, antitetika igra time nije iscrpljena jer izlet moe znaiti i ekskurs, udaljavanje, odmak ili otklon od glavne teme to iznova potvruje modernistiku iznimnost i podudara se s ulogom putnika. Stoga, moemo zakljuiti, da je ve u naslovu teksta prisutna semantika igra dviju toki gledita koja put u Rusiju proizvodi kao dvostruku devijaciju i znak modernizma. Naslov ne samo da legitimira putopisca, nego na stanovit nain pretpostavlja i recipijenta. Naslovljenici Izleta u Rusiju jesu svakako i oni koji e logikom modernistike poetike doivjeti takvim inom ok i zgraanje, oni kojima je teko dokuivo da netko uope moe u to doba poi na izlet u Rusiju. Odabir itinerarija funkcionira kao pljuska drutvenom ukusu, kao prijestup.12

107

nona mora) individualnih ciljeva i nada stopljenih u suglasje i sklad (1997: 272-273). Krlea ovu sovjetsku koncepciju opisuje kao ravnopravnost, dostojanstvo i slobodnu selekciju sposobnosti u korist kolektiva (1926: 140). 12 Leksem izlet nema ovakvo znaenje u kasnijim Krleinim putopisnim naslovima iz 1950-ih i 1960-ih godina (Izlet u Madarsku 1947, Izlet na omladinsku prugu BrkoBanovii, Izlet u Istru). Iskoriten izvan izvornoga povijesnog konteksta i bez podloge ishodine poetike, izlet funkcionira po naelu autorske inercije kao puka oznaka anra. Izlet na omladinsku prugu BrkoBanovii pripada zanimljivom podruju socijalistike kulture putovanja, kao vjerojatno dalekom odjeku modernistike zaokupljenosti tehnikom i napretkom, ali upuuje i na artikulaciju putovanja i rada. Svrha putovanja je mobilizatorska jer i knjievnost mora dati prilog izgradnji poruene domovine. Rad (knjievni i graditeljski) se u tom ideolokom spoju doivljava kao pleasure. Na slinom su projektu (pruga amacSarajevo) sudjelovali i engleski lijevi intelektualci. E. P. Thompson bio je, na primjer, 1947. commandant of the British youth group assisting the People's Youth of Yugoslavia in building a 150-mile railroad from Samac in Slovenia to Sarajevo (Dworkin 1997: 18). Daleko od namjere da Dworkinu pripiemo diskurz imperijalne stilistike, teko je preutjeti da Samac (amac) nije u Sloveniji nego je u to doba bio, kao i danas, u Bosni i Hercegovini.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

Drugi primjer antiteze odnosi se na legitimaciju putopisnog subjekta s obzirom na dominantnu praksu putovanja, uvrijeeni nain strukturiranja informacija o prostoru kojim se putuje i itateljska oekivanja. Da ne bi dolo do nesporazuma u komunikaciji, putopisac se na poetku teksta manifestno deklarira. Antiteza se pojavljuje u formi narativnog ugovora to ga nudi itatelju, a njezina je funkcija iznova uspostavljanje distinktivne uloge modernistikog putnika: Ko je dakle pristaa laljive patetinosti, taj u ovim mojim putnim uspomenama ne e nai lektire za sebe. Ja ne volim putovanja sa patetinim kulturnohistorijskim reminiscencama! Kolikogod je subjekt klupko mesa i krvi, i kao takav potpuno prolazna pojava na zemaljskoj kori, to sve vode, gradovi i ljudi to se valjaju kroz putujui subjekt, nastaju tek u subjektu, pa se dakle i gube s njim; prema tome, ni ovo nekoliko mojih redaka nema nekih veih pretenzija, ni kulturnohistorijskih ni naroito informativnih. Ja kad putujem, pre svega ne polazim mnogo crkve, a u muzeje idem vrlo retko. Moram da naglasim da vie volim demonstracije, uline strke, trajkove, parostrojeve, ene, mrtvake sanduke i sve ostalo prljavo i svakodnevno zbivanje, nego slike po Akademijama, Barok i Renesansu. Na jednom od naih renesansnih otoka bio sam jedne noi baen u venecijansku tamnicu i tamo sam sluao jugovinu kako bije o zidove tvrave. Bilo mi je kao grofu Monte Hristu ili Konradu Fajdtu kada u napetom filmu oekuje krvnike sa golim maevima, a

sve se dogodilo zato jer nisam skinuo kape kada su pevali Boe pravde i slobode! Od onda mrzim renesansu. Ne mogu da pojmim staroga Gjalskoga, kako je mogao da sedi sate pred venom lepotom Venere Milonske. Ja sam pred tom veno lepom Venerom slegnuo ramenima, poslao sve one snobove pred njom k vragu i okrenuo lea. (1926: 4) Potreba za razlikovanjem mijenja i formu i sadraj posredovanja putnikog iskustva. Kulturno-povijesne reminiscencije, kao uobiajeni formalni element putopisa, znak su tradicionalne putnike kultiviranosti. Ako je turistiki vodi definirao kultivirani pogled, uinio je to upravo preko kulturno-povijesnih informacija. One omoguuju da se putovanje u prostor udvostruuje u putovanje u vrijeme /Le voyage dans l'espace se double d'un voyage dans le temps/ (Rauch 2001: 46). Meutim, prolost, svakako, nije modus vremena koji ulazi u modernistike preferencije. Krlei ne treba regresivno udvostruenje vremena, nego progresivno. U njegovu koncepciju vremena ulazi sadanjost koja u sebi sadri klicu buduega kao (utopijskog) projekta. U graanskom drutvu, napominje putopisac, svi ne moemo gledati paralelno (1926: 4). Zato renesansi, baroku, crkvama i muzejima, kao znaku prolosti i snoberaja, pretpostavlja demonstracije, trajkove, mrtvake sanduke, odnosno prljavo i svakodnevno zbivanje. Gotovo da je rije o varijanti Joyceove ideje o povijesti kao nonoj mori iz koje se moramo probuditi. Uz to, grad kao privilegirano mjesto modernistike kulturalne kartografije kljuno je polje
Re no. 73/19, 2005.

108

interesa. Odustajanje od forme kulturno-povijesnih reminiscencija uvjetovano je izborom drukijega pogleda, drukijom koncepcijom vremena, ukratko: modernistikim mentalitetom. Taj mentalitet ujedno pretpostavlja i konflikt, a to je vana karakteristika Krleina putopisnog subjekta. On mrzi renesansu jer je na nekom renesansnom otoku bio zatoen u tvravi, sukobio se u Genovi s mornarima kojima je pokuavao objasniti da je glupo to se njihova oklopnjaa zove 'Dante Alighieri', izazvao je incident meu putnicima u vagonu dok je putovao Litvom, prezire ustaljene oblike turistikog razgledavanja, a sluajne suputnike ili ljude koje susree na putu svodi na grotesknu karikaturu. Konflikt, kao jo jedna realizacija antiteze, podrazumijeva u Krleinu sluaju akciju. Akcija je putovanje u Rusiju: Ovako stoji stvar: Svi mi ivimo na jednoj provincijalnoj stanici austrijske june eljeznice i kolodvor na je jednokatnica iz crvene cigle. Provincija! Crna, blatna, nesretna provincija! I sve to se zbiva poslednjih pedeset godina, to je to, da u ovim surovostima hodaju neki glupani i u njima brena bolno nemoni zvuk sordinantne ice, kako nema smisla ovako ranjen povlaiti se po blatnim gradskim periferijama, disati teko, ivce zamatati u salo, oseati enju za daljinama i leno glibiti sve dublje u mulj. Gledati kolodvorsku jednokatnicu iz crvene cigle, jablanove, pilane, kasarne, sluati harmoniku, oseati perspektive, a istodobno i to kako mi sa naim malograanskim pseudointeligentnim nazovispoasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

sobnostima, to zevaju i zvone od praznine kao prazni sudovi, nikako ne emo moi da prebacimo mostove u Realno i Stvarno. Da pograbimo, da se dignemo, da uinimo neto. Sve to prislukivanje harmonike za staklenim vratima, to usideliko razmiljanje o mrtvim slepcima, o zaboravljenim devojkama, o razbitim mirozovima zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledeega dana. (1926: 5) Nizu elemenata pridruuje se i provincijalnost matine sredine. Akcija je reakcija na stanje u kojem se ona nalazi. Stoga je potrebno da se dignemo, da uinimo neto da bismo mogli da prebacimo mostove u Realno i Stvarno. Tenzija se vie ne moe izdrati. Avangardistika gesta logina je pljuska postojeem stanju: Krlea je pljunuo i otputovao u Rusiju. Akcija je, primjeuje Gumbrecht (1997) u analizi kodova koji oblikuju godinu u kojoj je objavljen Izlet u Rusiju, prepoznatljiva mentalna figura vremena. Akcija je suprotstavljena Nemoi (Impotenciji) ona je prijestup usmjeren prema budunosti, znak iznimnosti: Izravna Akcija, dakle, jest Akcija koja ne slijedi nuno iz okolnosti u kojima se odvija. To je akcija koja privlai pozornost kroz napetost to je uspostavlja s okruenjem. Tko god izvodi izravnu Akciju ini se da implicitno zahtijeva apsolutno pravo za to to ini, mimo opeprihvaenih razloga, oekivanja ili zakonskih odredaba. (...) Ne postoji Akcija, nema ina, bez te napetosti koja dolazi iz budunosti i koja je prema njoj usmjerena. (1997: 253254)

109

110

Takva koncepcija dovodi u pitanje uvrijeene granice i kljune pretpostavke homogenih konstrukcija kulturalnog prostora.13 Zato se Krlea napominje da je teko odrediti gde poinje Evropa, a gde svrava Azija (1926: 55), afirmirajui tako ideju o sinkroniji kao strukturi razliitih dijakronijskih trajanja. U toj koncepciji Evropa i Azija funkcioniraju kao isprepletene mentalne figure koje se mogu susresti u Berlinu, Zagrebu i Moskvi. Ako se i pomisli da je Evropa u toj artikulaciji kulturnohistorijska i snobovska figura estetske aristokracije, u njoj postoji socijalni element koji je povezuje s Azijom kao metaforom zaostalosti jer slijepe prosjakinje u Berlinu plau istim glasom kojim plau uz harmoniku svi nai slepci na ulinekom mostu (1926: 55). Rjeenje je, naravno, lenjinizam kao projekt, kao svetlost, to je obasjala tminu evropskih vidokruga i to na horizontu sjaji iz dana u dan sve jasnije (1926: 141). Naime, projekcija u budunost omoguuje da se raznovremene, pa i konfliktne, strukture percipiraju u postojeoj sinkroniji, ali i da se ponudi rjeenje njihovih proturjeja. Iz budunosti se, vjerojatno, bolje vidi. Ovih nekoliko zapaanja o Krleinu Izletu u Rusiju vodi nas prema strukturiranju polja moguega odgovora o modernistikoj kulturi putovanja, ali i do pitanja o vidljivosti autora malih/rubnih evropskih knjievnosti/jezika. Putopis, naravno, nije anr koji knjievni povjesniari svrstavaju u prvi plan modernistikog potresa, barem kako ga biljee knjievna i kul-

turalna seizmologija. Ali Krlein tekst jedan je od rijetkih koji eksplicitno i bez ostatka oblikuje modernistiku promjenu i dijeli njezino polje. Promjena u preferenciji putnikih praksi i njihov tekstualni lik pokazuju razmjensku vrijednost Izleta u Rusiju u dvostrukoj ekonomiji. Radikalna gestualnost i antitetika legitimacija putopisnog subjekta, koncepcija vremena kojom raspolae, kao i odabir destinacije, usporedivi su s kljunim elementima modernistikog, tovie avangardistikog knjievnog nastupa. S druge strane, u percepciji prilika u SSSR-u, u putopisnoj konstrukciji sovjetske stvarnosti, Krlea nije zalueni ideoloki slijepac. Metaforika kojom se, na primjer, Lenjin prikazuje kao putokaz i svjetionik frekventna je u tekstu upravo stoga to putopisac Rusiju ne doivljava kao dovrenost i definirano stanje stvari, nego kao projekt u nastajanju. U Krleinu je diskurzu modernizam uoljiv na prvi pogled, gotovo kao sistemski proizvod Urryjeve (2002) diferencijacije. Meutim, vehementnost je samo jedan dio modernistike pripovijesti. Introvertnost i introspekcija njezino su drugo lice. To drugo lice modernistike kulture putovanja prepoznajemo u putopisnom diskurzu Slavka Batuia. U formativnim godinama, a i kasnije, vezan uz Krleu, Batui je ponudio drukiji tip modernistikoga putnikog senzibiliteta. Njegovo iskustvo ne dotie periferiju u Gumbrechtovu (1997) znaenju. On je privilegirani putnik evropskoga centra. Putopise je poeo pisati ranih 1920-ih, a u razdoblju iz-

13 Osobito onih koje privilegiraju etnocentrine modele. Da spomenemo tek neto noviju Gilroyevu ideju koji izvodi niz zanimljivih zakljuaka iz kritike kobne veze izmeu pojma nacionalnosti i pojma kulture (1993: 2).
Re no. 73/19, 2005.

meu dva rata proputovao je itavu Evropu i objavio tri putopisne knjige Kroz zapadne zemlje i gradove objavljuje 1932, Od Kandije do Hammerfesta 1937. i Od Siene do Haarlema u sijenju 1941. Ako bi Krlea predstavljao manifestni, avangardistiki lik modernistike kulture putovanja, Batui prakticira, kao to smo ve spomenuli, modernistiku introvertiranost i introspekciju. Modernizam openito preferira pojedinca, samou, melankoliju, eksperiment sa stranim i nepoznatim, svijet kojemu je sredite upitno, pa je umjetnik/putnik zapravo subjekt u egzilu, egzistencijalni usamljenik koji nema svoje mjesto ili dom. Modernizam se, dakle, temelji na specifinoj logici smjetaja: njegovi su subjekti locirani tako to su zapravo dislocirani. Stoga Batui, prilikom boravka na Kreti 1935, moe rei: Bijeg moj na crnom brodu u crnu no bijeg je oajnog prognanika (1959: 250). Takva pozicija nuno implicira drukiju narativnu ekonomiju. Kako usamljeni subjekt u egzilu moe posredovati svoje putniko iskustvo? Ako je moderni roman uvelike utemeljen na injenici da se dogaaji iz svijeta prebacuju u svijest lika, to se naelo, ini se, moe posve regularno primijeniti i na modernistiki putopis, osobito u Batuievu sluaju. U pretpostavljenoj trijadi koju ine subjekt djelovanja, subjekt percepcije i subjekt naracije, oevidna je dominacija subjekta percepcije, i

to ne kao pukog ina promatranja i biljeenja stvari to se nude putnikovu oku, ve kao djelatnost usamljenike, tjeskobne i socijalno osjetljive moderne svijesti koja vizualizira fragmentarnost svijeta i pretae je u putopisni diskurz u kojemu se leksiki materijal esto oblikuje prema naelima likovnosti. Ekonomija izraza privilegira monoloki fragment. Fragmentarnost svijeta i uz nju nuna fragmentarnost svijesti imaju stoga znaajne posljedice za kompoziciju Batuievih putopisa. Njegove putopisne tekstove mogli bismo s pravom nazvati putopisnim razglednicama: usmjereni su na nekoliko pojedinanih motiva i autorizirani svijeu koja kroz njih govori najvie o sebi samoj.14 Druga karakterisika Batuieva modernizma odnosi se na participiranje subjekta u tvorbi kolektivnih identiteta. Zatvoren u sebe, proizveden kao individualac, putopisni subjekt ne moe dijeliti postojea mjesta identifikacije u kolektivnom imaginariju. Lirski preludij Vonja iz 1928, kojim Batui otvara svoju prvu knjigu putopisa, sadri u tom smislu nekoliko paradigmatinih stihova: Sm samcat, mesarski ranjen ivotnom prozom, zatvoren u se trostrukom bravom, spasavam duu prvim vozom. (...)

111

14 Navodim tek nekoliko primjera iz Prvoga pohoda Italiji, uvrtenoga u knjigu Kroz zapadne zemlje i gradove: Crna masa ljudi prolila se kao tinta po geometrijskim figurama trga, dere se, gura, hihoe (1959: 30); Strah me za bistrinu svijesti, i bjeim u najbliu crkvu kao u hladnu kupelj (159: 45); Volim ovu tiinu, volim da ne susreem ljude, jer se instinktivno bojim cicerona, prodavaa razglednica i souvenira, a najvie fotografa (1959: 54); Proao sam osam gradova, a kolodvori su mi se uvijek inili kao groblja. Vazda sam na odlasku bio pijan od tuge, a to je pijanstvo bilo ljepe od vina. Mnogo, mnogo (1959: 63).
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

A onda bacim kroz prozor brnjicu, naputam veslo na galiji nacije bez svake lane komemoracije (1959: 910). U tih se nekoliko stihova gotovo saima modernistika putnika ideologija: samoa, neprijateljska svakodnevica koja brutalno ranjava, ivot kao klaonica, hiperbolizirana introvertiranost (zatvoren u se trostrukom bravom), koja je odabrana kao nain preivljavanja i, naposljetku, putovanje, odnosno egzil kao jedina mogunost za spas due. Putovanje znai bacanje brnjice kroz prozor, ali i naputanje nacionalnog kolektiviteta prikazanog metaforom veslaa na galiji, u hrvatskom kolektivnom imaginariju jasne ropske, podanike pozicije iz vremena mletake vlasti. To odustajanje bez lane komemoracije podsjea na Joyceovo Non serviam, odnosno na Dedalusov umjetniki projekt iz Portreta: modernistiki subjekt ne moe sluiti onome u to ne vjeruje, zvalo se to njegov dom, domovina ili crkva, a jedino oruje koje mu pri tom stoji na raspolaganju jesu utnja, progonstvo i lukavost. Putovanje je logina metafora takva modernistikog odnosa prema ivotu.15 Taj moderni-

112

stiki privilegij, odnosno izboreno pravo na pojedinanu razliku, najee se pokazuje kao opreka spram ponaanja skupine, mase ili svjetine i na putovanju. Batui se, na primjer, u Reminiscencijama na postaji Mestre prisjea gravire iz 1848. Hrvatski serani, utaboreni u mletakom predgrau Mestre. Smjeteni u atriju neke palae, pobacali su slamu po mramornom podu i povjeali svoju odjeu na klasine i pseudoklasine skulpture koje su se oko njih nalazile. Batui napominje da nee putovati s atavistikim nagonima serana iz Otoca i Korenice, ali se nee ni pritajiti i odigrati omiljelu ulogu naih feljtonista: da sam u svojim rukavicama i svome trench-coatu vie graanin Kanala Grande i Carcassonna, nego to su oni, koji su tamo roeni (1959: 117118). On je jednostavno ni jedno ni drugo (1959: 118). Ako mu se i omakne neki oblik socijalizacije, pribjegava praksama koje ga legitimiraju kao kozmopolita, graanina svijeta. Tako je na brodu za Hammerfest, kad su traili da otpjeva ili otplee neto porijeklom iz njegove nacionalne kulture, odluio zainteresiranima pokazati neki japanski trik. Zaziranje od identifikacije s kolektivom logino se nadopunjuje modernistikom varijan-

15 Koliko je do putovanja, ne samo kao metafore, ve kao jamca i znaka istinskog ivota, Batuiu zapravo stalo, jo rjeitije svjedoi tekst Putopisac mata, napisan poetkom svibnja 1945. Kraj rata znai nestanak Hulje Terora: Duga je bila no paklinasto crna, otrovna i zloguka. O ponoima tih dugih noi, kad se zrakoplov mate moje uzdizao na svoj neujni i potajni let, on nije mogao da se probije u svijetle horizonte daljina. Poput eljugara oslijepljenog uarenom iglom, on je udarao u ice krletke. A ice su bile trnovite, bodljikave. Posrtao je omamljen zrakoplov mate moje, kovitlao se, sudarao se bolno u padu s materom zemljom, masnom od krvi i nagnojenom polomljenim udovima. (...) Krletku su zamijenile tranice. Tranice su jo polomljene i raskidane, ali one hlepe i ude, da se njihove tetive sljube. ovjek e tranicama opet povezati zemlju kao mudar pauk mreom svojom, stari mudri pauk, i tranice e se zemljom arati kao vijuge i brazde u mozgu, u kojem neugasivo ivi um (1959: 442).
Re no. 73/19, 2005.

tom dihotomije putnik/turist. Introvertirani individualac svoju e opreku pronai u neosvijetenom konfekcijskom turistu koji, logino, u njegovoj interpretaciji zasluuje svaki prezir. Amerikanci u Evropi omiljena su Batuieva tema jo od 1925. i teksta O sretnim i nesretnim putnicima: Ukrcaju ovako izvjesnu partiju graana Sjedinjenih Drava negdje u New Yorku, iskrcaju ih negdje u Le Havre-u ili u Genovi, i onda za njih nastaje grozan mjesec dana strahovite jurnjave kroz gradove, crkve, galerije i prekrasne vidike. Tko zna, to oni na koncu konca misle o toj naoj Evropi. (...) Naguraju ih u jedan vagon, odvuku koju stotinu kilometara, izbace iz vagona, natrpaju u ogromne plave autobuse po pedeset individua zajedno, a na daski autobusa stoji profesionalni cicerone, vie, tumai svaku sitnicu, provede ih kroz sve, ega ima i ega nema, onda ih opet, odveze na stanicu, ugura u vagon, oni odu opet koju stotinu kilometara u drugi grad (...). I tako u paklenom zamornom tempu u beskraj. (...) Dovuku ih ovako u koju crkvu; oni se smjesta bace na klupu i sjednu, jer su umorni. (1959: 63)16 Amerikanci dolaze u tu nau jadnu Evropu kao na staretinarski vaar, i bue glasno i neukusno (1959: 111). Oni su za Batuia nesretni putnici dok on pripada povlatenoj manjini sretnih jer je individualac, traveller koji ne participira u skupnim ritualima i ne nasjeda na ko-

lektivnu turistiku praksu ne fotografira s golubovima, ne ga lau ciceroni, ne ga mue u plavim autobusima. Istu stvar ponavlja i kad govori o amerikim turistima u Mnchenu ili kad procjenjuje mlade amerike suprunike na brodu za Hammerfest: Tuna, otuna i oajna industrija. Ali sami su sebi krivi: imaju previe dolara (1959: 63). Meutim, Amerikanci nisu jedina, povlatena figura Batuieve opozicijske legitimacije. To mogu biti i motivi svakodnevnog ivota Italija koja se naoruava u prvim godinama faizma, prljava plaa na Lidu gdje more slui kao koara za smee (1959: 43), faistika arhitektura ili rad burze u Parizu. Sve to pripada turistikoj industriji, osobito kad je rije o markerima kulturalne atrakcije, vrijedno je zazora. Tako se u Helsingru nee podati sugestiji legende i posjetiti neki humak zemlje koji bi trebao predstavljati Hamletov grob: Ne, tamo nisam iao; ipak bi me bilo stid (1959: 169), a u Veroni ne eli pogledati sarkofag koji se zvuno zove 'tomba di Giulietta', a pred kojim stenju i uzdiu profesionalne turistike usidjelice iz Ipswicha i Southamptona (1959: 312). Vlastita se senzibiliziranost, dakle, proizvodi i neprestanim prokazivanjem svoga putnikoga Drugog, ali i uvrijeenih kolektivnih identifikacija. Tako je zapravo stvorena gotovo arhetipska dramska napetost izmeu usamljenoga, senzibilnog pojedinca na jednoj i bilo kakvog oblika kolektiviteta na drugoj strani. To nije Krlein konflikt bez respekta, otvoreni sukob, nego rad percepcije i njezino filtriranje kroz modernistiki monoloki diskurz.

113

16 Amerikance u Parizu i uope u Evropi, kao i evropsku percepciju amerikih turista ukratko obrauje Gumbrecht (1997).
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

114

U Batuievoj koncepciji pojedinani itinerarij ili neka odreena destinacija teko da moe biti samostalni, distinktivni znak. Njegovo se modernistiko iskustvo gradi adiranjem proputovanih dionica i frekvencijom putovanja. Budui da ima opseniji putopisni opus u relativno kratkom i koherentnom vremenu izmeu dva svjetska rata moemo u njemu vidjeti i nagovjetaj situacije koja e u engleskoj knjievnosti poslije Drugoga svjetskog rata autorima putopisa omoguiti literarnu karijeru (Hulme 2002). Njegovi su putovi uglavnom poznati, a i kad su posve novi sa stajalita hrvatske kulture putovanja kao to je sluaj s Hammerfestom, najsjevernijim gradom u Evropi, daleko su od izvjetaja ili diskurza novinske reportae.17 Naposljetku, ukratko, i zavrna toka u ovako postavljenom problemu modernistike kulture putovanja. Pripada Marijanu Matkoviu (19151985). To ne znai da se modernistike tendencije ne mogu prepoznati i kod drugih autora, ali Matkovi, takoer Krlein suradnik, predstavlja dijelom svoga putopisnog opusa iz 1960-ih gotovo posljednju uoljivu modernistiku varijantu. To se posebno odnosi na dijaloku koncepciju svijesti koja se pojavljuje najprije u rudimentarnoj formi u njegovim dnevnikim zapisima kao pripovijedanje u 2. licu, odnosno kao neki oblik autokomunikacije, a zatim i u putopisu Ameriki triptih (napisan u ka-

snu zimu i proljee 1964, objavljen kao samostalna knjiga 1974). Iako je Matkovi i prije toga a i poslije pisao putopise, njegovi su ameriki tekstovi zanimljivi jer rastvaraju putniko iskustvo kao uinak rada barem dviju svijesti. Te instance ja i ti Matkovieva diskurza jesu meusobno nadopunjui glasovi koji u dramskoj formi oblikuju sloeni postupak naracije: Ne, do mosta tako nee stii nikada: uhvatila te enja za nedjeljnim pustim vaingtonskim skverovima. Odluio si: prijei u jo ovu cestu, zatim onu tratinu, moram se barem dokopati obale Potomaca, pa onda uzvodno, ipak u stii do nekog prijelaza. I do taksija. Dosta je toga lutanja. I, do avola, gdje sam to nabasao? Zateen si zastao. Ne zna pravo kako si se naao preko spletova cesta odjednom u nekom parku. (2001: 145) Posve je logino da se ovakav putopisni diskurz nalazi na granici izmeu posredovanja putnikog iskustva i samoanalize. Za Matkovia je svako putovanje gubljenje iluzija i zato ga strukturira kao dijalog izmeu oekivanog, doivljenog i naknadne refleksije o razlici. Putniko iskustvo Amerike distribuira se izmeu nekoliko narativnih instanci i velikim dijelom posreduje kao zdrueno u narrated monologue ili pak razdvojeno u dijalokoj dramskoj formi. Tje-

17 Na slian su nain strukturiran i egedinov Staromodni zapis iz Brugesa, uvrten u knjigu Susreti (1962). Elementi egzistencijalistike poetike osobito su razvidni na samom svretku teksta: Progonjen lutao sam ulicama ne opaajui vie niega. Samo me lice ljudsko susretalo i iz njega isti mrani besmisao prisustva mog, progonio. Kako gorko noenje sebe... Sve su mi rijei jasne sada, sve prie to spasavaju i odvode. Strepim od plaa i vriska luda. Gdje je taj oltar kojemu se moe prii i spasiti od sebe sama (1999: 235).
Re no. 73/19, 2005.

skoba, strah, neodlunost i znatielja, s jedne strane, mijeaju se s umorom i boleu s druge. On svoga Drugog ne nalazi samo u prostoru koji posjeuje nego i u strukturi vlastite svijesti. Tako se putovanje fokalizira iz razliitih pozicija to ujedno vodi prema kompleksnijoj koncepciji vremena. Matkovievo ameriko iskustvo nije vie iskustvo periferije kao to bi to moglo biti da je u Sjedinjene Drave putovao nekoliko desetljea ranije. Njegova Amerika je hladnoratovska zemlja daleko od djeakih iluzija, istodobno fascinantna i nasilna neugodni komar boja, oblika i zvukova (2001: 194). Ona je posve preraena, podvrgnuta pripovjednim postupcima karakteristinim za moderni roman. New York u tom svijetu zauzima povlateno mjesto: Grle se u tom mravinjaku nacije, rase, kontinenti, snovi, nade a ipak jo nikome se nije otkrilo i objasnilo da li je to zagrljaj ili davanje meusobno do unitenja (2001: 196). Sustavnija analiza morala bi voditi rauna da se nakon Drugog svjetskog rata promijenila slika i percepcija matinoga prostora. Socijalistika Jugoslavija je u to doba politika injenica izmeu dva bloka, a to nas vodi prema novoj artikulaciji u kojoj hrvatski putopisci sudjeluju u specifinoj (socijalistikoj?) kulturi putovanja i novom polju razmjene izmeu knjievnosti i kulture putovanja. Repertoar modernistikih postupaka i iskustvo modernistikih putopisaca ulazi u artikulaciju s izmijenjenim politikim prilikama i u toj se vezi vjerojatno dogaaju neke promjene koje bi morale zanimati kulturalnu seizmologiju.
115

LITERATURA:
Anderson, B. (1991 /1983/) Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London: Verso. Batui, S. (1959) Pejzai i vedute: sabrani putopisi 19231958. Zagreb: Naprijur. Bauman, Z. (1996) 'From Pilgrim to Tourist or a Short History of Identity', u: Stuart Hall & Paul du Gay (ur.) Questions of Cultural Identity. London Thousand oaks New Delhi: Sage, 1836. Bausinger, H. et al. (1999 /1991/) Reisekultur: von der Pilgefahrt zum modernen Tourismus. Mnchen: Beck. Blanton, C. (1997) Travel Writing: The Self and the World. New York: Twayne Publishers. Bourdieu, P. (1992) Les rgles de l'art. Genese et structure du champ littraire. Paris: Seuil. Bradbury M. and McFarlane J. (1991) 'The Name and Nature of Modernism' u: Malcolm Bradbury & James McFarlane (ur.) Modernism 18901930. Penguin: Harmondsworth.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

116

Brenner, P.J. ur. (1997) Reisekultur in Deutschland: von der Weiimarer Republik zum 'Dritten Reich'. Tbingen: Niemeyer. Buzard, J. (1993) The Beaten Track: European Tourism, Literature, and the Ways to Culture, 18001918. Oxford: Calderon Press. Carr, H. (2002) 'Modernism and Travel (18801940)', u: Peter Hulme & Tim Youngs (ur.) The Cambridge Companion to Travel Writing. Cambridge: Cambridge University Press, 7086. Clark, S. (1999) 'Introduction', u: Steve Clark (ur.) Travel Writing and Empire: Postcolonial Theory in Transit. London & New York: Zed Books, 128. Clifford, J. (1997) Routes: Travel and Translations in the Late Twentieth Century. Cambridge & London: Harvard University Press. Cocker, M. (1992) Lonliness and Time: The Story of British Travel Writing. New York: Pantheon Books. Duda, D. (1998) Pria i putovanje: hrvatski romantiarski putopis kao pripovjedni anr. Zagreb: Matica hrvatska. Duncan, J. & Gregory, D. (1999) 'Introduction', u: James Duncan and Derek Gregory (ur.) Writes of Pasage: Reading Travel Writing. London & New York: Routledge, 113. Dworkin, D. (1997) Cultural Marxism in Postwar Britain: History, the New Left, and the Origins of Cultural Studies. Durham & London: Duke University Press. Fiske, J. (1987) Television Culture. London & New York: Routledge. Fussell, P. (1980) Abroad: British Literary Traveling between the Wars. New York: Oxford University Press. Gilroy, P. (1993) The Black Atlantic: Modernity and Double Consciousness. Cambridge: Harvard University Press. Gumbrecht, H. U. (1997), In 1926: Living at the Edge of Time. Cambridge & London: Harvard University Press. Hulme, P. (2002) 'Traveling to Write (19402000)', u: Peter Hulme & Tim Youngs (ur.) The Cambridge Companion to Travel Writing. Cambridge: Cambridge University Press, 87101. Johnson, R. (1996 /198687/) 'What is Cultural Studies Anyway?', u: John Storey (ur.) What is Cultural Studies? LondonNew YorkSydneyAuckland: Arnold, 75114. Jones, S. G. (1986) Workers at Play: A Social and Economic History of Leisure 19181939. London: Routledge and Kegan Paul. Kaplan, C. (1996) Questions of Travel: Postmodern Discourses of Displacement. Durham & London: Duke University Press.
Re no. 73/19, 2005.

Koselleck, R. (1989) Vergangene Zukunft: zur Semantik geschichtlicher Zeiten. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Koshar, R. (2000) German Travel Cultures. Oxford & New York: Berg. Krlea, M. (1926) Izlet u Rusiju. Zagreb: Izdanje 'Narodne knjinice'. Lfgren, O. (1999) On Holiday: A History of Vacationing. BerkeleyLos Angeles London: University of California Press. MacCannell, D. (1999/1976/) The Tourist: A New Theory of the Leisure Class. Berkeley Los AngelesLondon: University of California Press. Matkovi, M. (2001) Stope na stazi I. Izabrana djela, sv. 7. Zagreb: HAZU MH NZMH. Mato, A. G. (1973a) 'Ferije', u: Antun Gustav Mato, Sabrana djela, sv. XI. (O likovnim umjetnostima, Putopisi), ur. S. Batui i D. Jeli, Zagreb: JAZU,159163. Mato, A. G. (1973b) 'Napuljske etnje', u: Antun Gustav Mato, Sabrana djela, sv. VIII. (O srpskoj knjievnosti), ur. N. Mihanovi, Zagreb: JAZU, 278282. Morley, D. (2000) Home Territories: Media, Mobility and Identity. London & New York: Routledge. Rauch, A. (1996) 'Le vacanze e la rivisitazione della natura (18301939)', u: A Corbin (ur.) Invenzione del tempo libero. Roma & Bari: Laterza, 85122. Rauch, A. (2001 /1996/) Vacances en France de 1830 nos jours. Paris: Hachette. Rojek, C. (1993) Ways of Escape: Modern Transformations in Leisure and Travel. London: Macmillan. egedin, P. (1999 /1962/) 'Staromodni zapis iz Brugesa', u: Putopisi, prir. D. Duda, Vinkovci: Rije, 228236. Traynor Williams, C. ur. (1998) Travel Culture: Essays on What Make Us Go. Westport: Praeger. Urry, J. (2002 /1990/) The Tourist Gaze. London Thousand Oaks New Delhi: SAGE Publications. Williams, R. (1965 /1961/) The Long Revolution. Harmondsworth: Penguin. Williams, R. (1980 /1973/) 'Base and Superstructure in Marxist Cultural Theory', u: Problems in Materialism and Culture. London & New York : Verso, 3149. 117

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja