DIJALEKTI BOSANSKOGA JEZIKA Teren Bosne i Huma u srednjem vijeku je pripadao zapadnotokavskom narjeju (sredinjem narjeju junoslavenskog dijasistema).

Dolina Drine i teren istono od Neretve bili su u sastavu istonotokavskog narjeja, a dolina Une i krajevi zapadno od nje u sastavu akavskog narjeja. To znai da su na podruju srednjovjekovne Bosne i Huma bila zastupljena ak tri od pet srednjojunoslavenskih dijalekata. Na njemu je, ipak, dominirala zapadna tokavtina, kao prvobitna starodijalekatska osnova bosanskoga jezika. Nakon izvrene izmjene jata, unutar te zapadne tokavtine, bosansko-humski teren dijeli se na etiri dijalekta: zapadnobosanski (tip klia-ikavskoakavski), istonobosanski (tip klijeaijekavskoakavski), zapadnohumski (tip klita-ikavskotakavski) i istonohumski (tip klijetaijekavskotakavski). Takvo stanje stabilizirano je do kraja drugog perioda (do sredine XV vijeka), kad poetkom migracija ( iz treeg perioda razvoja bosanskoga govornoga jezika) dolazi do naruavanja i mijenjanja tadanje formirane dijalekatske podjele bosanskohumskoga prostora na etiri srednjovjekovna dijalekta. Granicu meu ovim dijalektima u vertikalnom smjeru (sjever-jug) ine rijek Neretva i Bosna. Istono od njih je ijekavska zamjena jata, zapadno je ikavska zamjena. Horizontalna linija dijelila je Bosnu od Huma, gdje su sjeverno od te linije bili akavski (bosanski) govori, a juno takavski (humski) govori. Poetkom treeg perioda razvoja bosanskoga jezika (ve u drugoj polovini XV vijeka) na podruju ova etiri srednjovjekovna dijalekta unutar Osmanskog carstva dolazi do procesa masovne islamizacije. U isto vrijeme poinje proces kretanja stanovnitva sa juga prema sjeveru i sjeverozapadu. Islamizirano stanovnitvo (veim dijelom bogumilskobosanskoga porijekla) uva veze sa naslijeenim srednjovjekovnim dijalektima. Vremenom na bh. terenu poinju prevladavati novotokavski govori. Tako se formiraju novotokavizirani bosanski govori u ijim se temeljima prepoznaju ostaci predmigracionog i predislamskog perioda. Te ostatke gotovo svuda je prekrio debeo sloj novotokavskih doseljenikih govora. On, ipak, nije do kraja izbrisao podjelu dijalekata bosanskoga jezika. Srednjovjekovna podjela dijalekata bosanskoga jezika u grubim crtama ouvala se do danas, mada se stanje vidno izmijenilo na bosanskohercegovakom prostoru prevladavaju novotokavski govori. Rijeke Neretva i Bosna ine iru granicu izmeu ikavskih i ijekavskih govora. Ouvana je podjela na sjevernije akavske i junije novotokavske govore. Bosanski govori starinom su akavski (ap, ognjie, zvii), a hercegovaki su takavski (tap, ognjite, zvidi). I bosanski i hercegovaki govori meusobno se dijele u dvije grupe kad je rije o zamjeni jata. Istoni bosanski i hercegovaki govori su ijekavski, a zapadni su ikavski. To znai da zamjena jata dijeli bosanske i hercegovake govore na dvije cjeline jedna je zapadna (hercegovako-bosanska) ikavska, a druga je istona (takoer hercegovako-bosanska) ijekavska. akavizam / takavizam razdvaja bosanske od hercegovakih govora. Bosanski govori predstavljaju jednu cjelinu (akavsku), a hecegovaki drugu (takavsku). Islamizacija stanovnitva djeluje u pravcu konzerviranja starijih jezikih osobina. Islamizirano stanovnitvo u doba turskih ratova i u vrijeme velikih migracija ostaje relativno stabilno i manje pokretljivo od pripadnika drugih srodnih dijalekata. Ono uspijeva sauvati vezu sa srednjim vijekom, odnosno sa predmigracionim stanjem od etiri prvobitna bh. dijalekta. Bonjako stanovnitvo u arijama dobrim dijelom takoer uva starije govorne osobine. Zato e se ti govori vremenom uobliavati i kao posebne oaze bosanskoga jezika, koje u sebi sadre i stare (slavenske) i nove (orijentalne) osobine.

BOSANSKI JEZIK ima pet dijalekata. etiri su sa matinog bh. prostora, a peti je sandaki, kojim govore sandaki Bonjaci. To znai da je bosanki jezik uoblien i sauvan u granicama administrativno-politike podjele koja je postojala na sredinjem junoslavenskom prostoru. To su bile granice Bosanskoga paaluka. Ti dijalekti bosanskoga jezika su: istonobosanki, zapadnobosanki, istonohercegovaki, zapadnohercegovaki i sandaki. ISTONOBOSANKI (IJEKAVSKOAKAVSKI) dijalekt ima posebnu vanost za bosanki jezik jer se smatra najtipinijim bosanskim dijalektom (ouvao je najvei broj starih zapadnotokavskih osobina). Tim dijalektom se govori u istonoj Bosni, prostoru oivienom Bosnom i Drinom, Fojnicom i Usorom. Stari sarajevski govor pripada tom dijalektu, jer se nalazi na njegovoj jugoistonoj granici prema istonohercegovakom dijalektu. Istonobosanki dijalekt ima dosta arhainih bosanskih osobina (ostaci stare akcentuacije i deklinacije, akavizam, neizvrena nova i jekavska jotovanja). Pored akavizama (kao jedne od glavnih odlika ovog dijalekta), u njemu se javljaju i sljedee osobine: ijekavizam posebnog tipa srjem, rjepa, smjejat se; grupa ne- daje nje-: njko, njkada; nestabilan vokalizam sa estim diftongizacijama; grupa ro daje re: greb, greblje; vokalno l u nekim sluajevima daje refleks uo: Postup, sa Stupa, na Stupu; novo jotovanje vri se samo u vezi sa sonantima l i n: pa imamo rbje, divj, zdravje, grmje, rodjk, djci, lstje, prutje, ntjk, plstje, pjdm, njdm, djvjka, ptjerati; sonant lj ponekad se zamjenjuje sa j: jubav, boj; grupa -ao daje -o: pos, valj; javljaju se primjeri kao kl, ksel, klca; suglasnik h uva se dosljedno: Hsan, halva, khva, mhrama, snha; afrikatski parovi , , d, nejednako se izgovaraju sa razlikovanjem: tiri, dmija; ali i sa nerazlikovanjem: tiri, mija; grupe dn, dnj, dm ili se uproavaju: glna, zanj, omh, ili se nakon gubljenja suglasnika d sonanti udvajaju: glanna, zanjnji, ommah, ili ak daju i refleks sa h: glhna (Vare); ostaci stare neprenesene akcentuacije: pos, bardk, su, kr (sa metatonijskim akutom); predakcenatske duine: rii, Bgii, Hsin, otrna. Posebna je osobina izostanak duljenja pred sonantima poslije gubljenja poluglasa: sunce, lvca, klca, orba, pamtit. Po toj akcenatskoj osobini istonobosanski dijalekt razlikuje se od svih tokavskih pa i akavskih govora, koji imaju duljenje ili sa silaznom ili sa uzlaznom intonacijom. Ovaj dijalekt ima i akcenatski tip: greblje, listje, sudje; razliiti akcenti u oblicima neodreenog pridjevskog vida u enskom i srednjem rodu: nva-novo, vdra-vedro, pamtna-pametno, krvva-krvvo; javljaju se jo stari oblici deklinacije: hiljd, godn, stotn. Javljaju se i dvije morfoloke inovacije. Jedna je u deklinaciji, nastavak m kod instr. im. . r.: krvim, solim (krvi-krvlju, soli-solju); druga u upotrebi posebnog glagolskog oblika habituala: on bi rci, ona bi polji, oni bi di i sl. Istonobosanski dijalekt dijeli se na sjeverni i juni poddijalekt. Sjeverni poddijalekt obuhvata govore sjeverno od rijeke Krivaje i istono od rijeke Bosne (tuzlanska oblast), gdje se javljaju neke originalne govorne osobine : a = a (zatvorenost vokala): glva, sma, mlda; grupe , s + afrikata ili nazal daju h: prhci, khci, boha, phe, vjhci, gvohe, postojanje (umekanog) glasa s' u grupi u oblicima nesvrenih glagola puat, puena; metatonijski akut i sl. Juni poddijalekt (fojniki) ima takoer svojih specifinosti, a najinteresantnija je izmjena vokalnog l u uo: uo. Novo jotovanje uglavnom se ne vri ili je slabo izraeno. ei su stari oblici deklinacije nego u sjevernom poddijalektu. Tu su primjeri mja, preja ili djm, djdm i sl.

ZAPADNOBOSANSKI (IKAVSKOAKAVSKI) dijalekt

snano je novotokaviziran jer su ga migracije sa juga (iz zapadne Hercegovine) i jugoistoka (iz istone Hercegovine) gotovo sasvim preplavile i zatrle njegove stare zapadnotokavske akavske osobine. Ovaj dijalekt se dijeli na dva poddijalekta: centralnobosanski i zapadnobosanski. Centralnobosanski zahvata prostor u meurijeju Bosne i Vrbasa. Pored ijekavizma i akavizma (p, kla, moan, zvi) ima ostatke stare akcentuacije, ali sa prevladavanjem etiri novotokavska narjeja, a javljaju se i slabiji ostaci stare deklinacije. Najdosljedniji akavizam javlja se u gornjem toku Vrbasa, u podruju Lave i gornjeg toka Rame. Govori u srednjem toku Vrbasa i u dolini Sane nemaju dosljedan akavizam. Ikavizam je takoer dosljedniji u gornjeme toku Vrbasa, u podruju Lave i gornjem toku Rame. Govori u srednjem toku Vrbasa imaju refleks je i u primjerima i u primjerima njeko, njeto, njekada; djeko kao i oblike ovijem, onijem, naijem, vaijem; grupa ir>ijer: mijer, pijer, kumpijer; izrazita je pojava redukcije neakcentiranih vokala: Znca, vidla, nsla; zatvorenost vokalske boje kod a u dugim slogovima: mjka, rdi. Promjena mukih imena odvija se po tipu promjene enskog roda (bosanska promjena): Mj-Mji, Mh-Mhi (kao n-ni). Prisvojni pridjevi Mjn, Mhn; neizmijenjene grupe ke, ge u rijeima orijentalnog porijekla: ker, lgen; dosljedno uvanje suglasnika h: havan, hasta, duhan, muha, mahana, proha, suha, mehak; nerazlikovanje afrikatskih parova u gornjem toku Vrbasa: tiri, mija; enska imena na -e tipa: Hanife, Kadire i na -o: Drvo, Hjro; oblici ovij, tij (dolina Sane), ovij, tij (dolina Busovae); upotreba bezlinih konstrukcija, odnosno reenica: blo ga, dvelo ga, zklalo ga, palo ga; upotreba instr. drutva (socijativa) bez prijedloga s: t mncima, razgvr sstrm itd. Zapadnobosanski (ikavskoakavski) dijalekt se govori na terenu zapadno od Bosanske Kostajnice i Bosanskog petrovca u granicama Bosne i Hercegovine. I ovdje se javlja ista pojava kao i u bosanskim akavskim govorima: udio zapadnobosanskih arhainih govornih crta poveava se kako ide pravcem zapad-istok, a ne obratno, kako bi se oekivalo. To je posljedica to ga to procent doseljenikog stanovnitva iz junih krajeva raste sve vie kako se ide prema zapadu, a smanjuje se prema istoku. Specifine crte ovog poddijalekta su odstupanja od ikavizma, koja su gotovo opeakavska: njeko, njeta, njekada, ali ima i onih za koja ne znaju ostali akavski govori; primjeri sa izvrenim primjer isa izvrenim jekavskim jotovanjem eca, e/i; zatvoreni dugi vokali a i o; mjka, rdi, nu; razlikovanje afrikatskih parova: aa, ovjek, eta, pla, dmija, hoda, hdija, had. Akcentuacia je uglavnom novija, metatonijski akut ouvan je u vrlo ogranienom broju primjera: stra; ostaci starih oblika deklinacije: po t, l, s mji sinovi, promjena mukih imena po tipu promjene imenica . r. na a: Mjo-Mj-Mji: Mho-Mh-Mhi; Sle-Sli-Slu, enska imena sa nominativom na -e: Hanfe, Kadre, Fte, Zlte, a tako i muka imena na -e: Hse, Hse, kao i enska imena sa nominativom na -o: Kdro, jko; esta upotreba bezlinih konstrukcija: blo ga, sblo ga, dvelo ga.

ISTONOHERCEGOVAKI (IJEKAVSKOTAKAVSKI) dijalekt.

Teren istone Hercegovine i jugoistone Bosne sa susjednim sandakim krajevima jeste podruje na kojem su se stari bonjaki govori nali u samom centru istonohercegovakih novotokavskih izmjena. Ti najjugoistoniji bosanskohercegovaki govori posluili su i kao migraciono arite u odnosu na itav sjeverozapadni bonjaki dijalekatski prostor. Oni su aktivni prenosioci novotokavskih osobina po bosanskohercegovakom terenu. Na taj se nain bosanski jezik (dio njegovih dijalekata) naao na irem prostoru govornog jezgra iz kojeg se dalje proirio i istonohercegovaki dijalekt. Ovaj se dijalekt dijeli na etiri poddijalekta: jugoistonobosanski, istonohercegovaki, centralnohercegovaki i sjevernohercegovaki. Jugoistonobosanski (ijekavskotakavski) podddijalekt bosanskoga jezika govori se u granicama prostora: Sarajevsko polje-eljeznica-Govza-Vuevo-Donji tok Lima i RzavaSrebrenica-Vlasenica-Sarajevsko polje. Ovaj poddijalekt predstavlja prijelazni tip izmeu tipinih istonobosanskih ijekavskotakavskih i istonobosanskih ijekavskoakavskih govora. Na podruju ovog podddijalekta razlikuju se dva govorna tipa: a)sjeverniji, od linije Sarajevo-Praa-Rogatica-Viegrad, koji je blii istonobosanskom dijalektu b)juniji, koji je po svojim osobinama blii istonohercegovakom dijalektu. Sjeverni govorni tip ima nerazlikovanje afrikatskih parova , , d i (mija, tiri); ima dosljednu sonantnu geminaciju : jnna, glnna, zanjnj, ollt i sl.; zna za sekundarno h: khci, lihce, puhaj. Muka imena se mijenjaju po tipu: Mj, Mh, Mjn, Mhn, kao i Mujinca, Mehinica. Juniji govori imaju, uglavnom, razlikovanje afrikatskih parova (tiri, dmija), geminacija je neto slabije izraena; imaju promjenu Mja, Mha, Mjov, Mhov; Mjovica, Mhovica; oblik plurala vbi, ljivi. Na prostoru itavog jugoistonobosanskoga poddijalektajavlja se akcent linih zamjenica mn, tb, sb kao i akcent lvca, starca, sunce, orba, zatim i enklitiki oblici hm, h (im, ih). Istonohercegovaki poddijalekt prua se u granicama: Uskoplje-Zavala-ravne-BerkoviiRabina-Podveleje-Zijemlja-Ulog-Bora, sve u granicama Bosne i Hercegovine, tamo gdje ivi bonjako stanovnitvo. Njegove glavne osobine su: dosljedan ijekavizam u dugim slogovima: bijlo, bijla, mlijko, dijte, sijeno, pijsak; razliiti refleksi za jat u kratkim slogovima: a) sa je: pjesma, vjera, eca, c' palo, grjela; b) sa e: bregovi, vremena, deko, csta. Znica, neko, nekakav; c) sa i: vlio, lio, cio, bljeg, seti, uselica; jekavsko jotovanje: ca, erati, pljesma, vljera, iz' elica, palo; razlikovanje afrikatskih parova: tiri, dmija; dosljedan takavizam: tp, itm, klijta, gnjte, dadevnjk, drdati, zvd; uvanje suglasnika h, promjena mukih imena po hercegovako-crnogorskom tipu: Mjo-Mja-Mju, Mho-Mha, Mhu; nastavci starih tvrdih osnova: naijem, vrijem; akcentuacija tipinanovotokavska sa dva silazna i dva uzlazna akcenta: nga, rka (nastalo od noga, rka), prenoenje akcenta an proklitike na rku, na vodu; d brata, prek ku. Centralnohercegovaki podddijalekt javlja se na irem podruju Mostara, Stoca i apljine. Njegove glavne osobine su: nedosljedna jekavtina u dugim slogovima: sjno, bjlo, snjg; ne tako dosljedno jekavsko jotovanje kao u istonohercegovakom: tu je pjesma, vjera, mjera; javljaju se ikavizmi: nvista, nsam, nsmo i sl.; grupa re umjesto grupe ra: rbac (vrabac), rsti (rasti), grblje (groblje); nerazlikovanje afrikatskih parova: tiri, mija; zamjena lj sa j: jbav, boj, poje; uvanje suglasnika h: mehak, malhan, plaho, merhab, hanma; skraivanje vokalnoga r: krv, crv; obezvuavanje suglasnika na kraju rijei: drk (drug), Bk (Bog), n (no); promjena mukih imena po bosanskom tipu (kao imenice mukog roda na -a) Mj-Mji-Mju; u zamjeniko-pridjevskoj promjeni nastavci starih mehkih osnova: mjm, dbrm, vrm,; gubljenje imperfekta.

Sjevernohercegovaki poddijalekt obuhvata sjeverni dio mostarskoga podruja i podruje Konjica. Glavne osobine su mu: dosljedan ijekavizam te mnogo vie ikavizama nego u druga dva istonohercegovaka poddijalekta; grupa ra daje re: rbac, rsti, grblje, kresti; jekavsko jotovanje znatno rjee nego u centralnohercegovakom; nerazlikovanje afrikatskih parova: tiri, mija; zamjena lj sa j: jdi, jeto; uvanje suglasnika h; akavizam: ne, p, gnje, strnje, moani; skraivanje vokalnoga r: krv, crv; promjena mukih imena po tipu imenica enskog roda na a (bosanski tip promjene): Mj-Mji-Mju; u zamjenikopridjevskoj promjeni nastavci starih mehkih osnova: dbrm, nam; gubljenje imperfekta, rijetke pojave starijih neprenesenih akcenata. Ova tri hercegovaka ijekavska poddijalekta, pored dosta zajednikih osobina, imaju meu sobom i krupnih razlika. Istonohercegovaki poddijalekt je tipino hercegovaki novotokavski, dok se centralnohercegovaki naao na granici izmeu istonohercegovakoga dijalekta i zapadnijih tokavskih govora. Sjevernohercegovaki podddijalekt ima i poneku osobinu primljenu iz susjednih sjevernijih bosanskih akavskih govora (i ijekavskih i ikavskih), ili u njemu razvijenih pod utjecajme tih govora. Ijekavskotakavski istonobosanski poddijalekt, meutim, svojevrstan je prijelazni govorni tip, sa novotokavtinom u osnovi, ali i sa nekim tipinim bosanskim odlikama koje se javljaju naroito u njegovim sjeverozapadnim govorima. Te osobine kombinirale su se na autentian nain u ovom poddijalektu. Ali taj poddijalekt u nekim sluajevima razvija i svoje originalne osobine, koje uglavnom ne prelaze granice toga poddijalekta: vrlo karakteristina geminacija tipa glnna, nna, zanjnj, ollt; upotreba istonobosanskoga geminatnog tipa: kppalo, zapp, dde, ttura i sl., ili dosljednost u ijekavizmu, koju ne poznaje ak ni klasini istonohercegovaki dijalekt, odnsono poddijalekt; neke akcenatske inovacije: mn, tb, sb, ili sekundarno kraenje akcenata na mjestu oekivanoga dugog akcenta (starac-starca) ili akcenti: pka, pjsma. ZAPADNOHERCEGOVAKI (IKAVSKOTAKAVSKI) DIJALEKT zahvata manji dio zapadne Hercegovine, podruje Ljubukog, apljine i Mostara. Pored skoro dosljednog ikavizma: dte, dca, mlko, sno, lipta, vrme, bsan, vrimna, di, bi, ovaj dijalekt ima i doslajedan takavizam; tp, tne, klta, gnjte, koste, modani, plndte, dadnjk. Po tom takavizmu on se razlikuje od sjevernijeg akavskog refleksa u srednjoj i zapadnoj Bosni, ikavizmom se vezujui za taj sjeverniji bosanski prostor. Sa istonohercegovakim dijalektom vezuju ga etiri akcenta (novotokavska akcentuacija) i nove forme deklinacije sa izjednaenou dat., instr., i lok. mn. Odlikuju ga jo i ove osobine: saimanja vokalske grupe -ao u korist prvog samoglasnika: d, p, , kz, bij, vidij, uj; samoglasniki o ispred sonanta n prelazi u u: n, und, lnac; uva se dosljedno suglasnik h: halva, hamjlija, hjvn, hber; sonant m na kraju rijei prelazi u n, to je tipina dalmatinska osobina primljena u govore hercegovakog zalea: ujen, ne dan, iden; grupa -re- umjesto grupe -ro-: zrsti, rsti, nrest, rbac, grblje; zamjena sonanta lj i nj sonantima j i n: Jbuk, jdi, zmja, grabje, knac, nemu, kon, trena; nerazlikovanje afrikatskih parova: tiri, vik, mija, daia; dosljedno vrenje novog jotovanja: snoplje, grblje, zdrvlje, grmlje, pre, le; nevrenje palatalizacije u imenicama . r.: rki, ngi, dvjki, mtiki, u biki,; obezvuavanje suglasnika na kraju rijei: grt (grad), n (no),; uproavanje suglasnikih grupa srt, t (d): prs, pr, grz; rijetki ostaci starijih oblika deklinacije: pt dinr, st govd, kuam, na ngam; specifian nastavak -mam, -man: vcamam, kokiman, vrtiman, drviman; muka imena se mijenjaju po tipu promjene imenica . r. na -a: Mjo-Mj-Mji; muka imena u nom. tipa: Muja, Sula, kao i enska: Fata; u vok. enskog roda nastavak -e: Fte; kraa mnoina od imenica m. r.: klji, prti, ni; pokazne zamjenice tj, t, t; u infinitivu infiks -ni- mjesto infiksa -nu-: svrniti, digniti; objekat u obliku gen. umjesto ak.: ptj, mjk, zvi snh, nije n ovc; esta upotreba partikula:

tzi, ovzi, tde, tdekna, tamkarance; dosljedna nova akcentuacija sa prenoenjem silaznih akcenata na proklitike: na rku, na nogu, d brata, u polje, s ku.

SANDAKI dijalekt.

Sandaki Bonjaci na irem prostoru izmeu Bijelog Polja, Novoga Pazara, Tutina i dublje dolinom Lima pripadaju posebnom dijalektu bosanskoga jezika. To su veim dijelom arhaini govori koje je susjedni jugozapadni novotokavski razvoj slabo zahvatao. Odlikuju se uglavnom neprenesenom starotokavskom akcentuacijom (blnica, vojnk) i nekim starijim oblicima deklinacije. Mada su ovi tokom migracija po prilici pomjereni neto prema sjeveroistoku, oni su sauvali stare bonjake govorne odlike sa krajnjeg jugoistonog dijela nekadanjeg Bosanskog paaluka. To najbolje pokazuje mijeani ijekavsko-ekavski refleks jata u bijelopoljsko-novopazarskoj zoni (tip mlijko, vetar). Taj refleks najverovatnije je nastao u srednjem vijeku kao organska tvorevina na prijelazu izmeu ijekavskih (junih) i ekavskih (istonih) govora unutar istonotokavskoga narjeja. Bonjaki govori zapadnog Sandaka, kao i oni u irem pljevljanskom karaju, po svojim osobinama pripadaju prijelaznom sandako-istonohercegovakom govornom tipu, u kojem se mijeaju istonije sandake bonjake i zapadnije istonohercegovake bonjake govorne osobine. Sandaki bonjaki dijalekt odlikuju sljedee osobine: akcentuacija je uglavnom starija tokavska: livada, blnica, vojnk, sa sauvanim predakcenatskim duinama: sma, glv, kzali; vokalska grupa -ao daje -a . pozv, po, izgovaranje glasova s', z' nastalih novim i jekavskim jotovanjem: s'ekira, kls'e, koz'; sonant l ispred velarnih vokala izgovara se velarizirano: labd, zahlpat; uproavanje krajnje konsonantske grupe -st, -zd, -t, svoenje na -s, -z, -: als, grz, pr; dat. I lok. Linih zamjenica u jd.mene, tebe, sebe (meni, tebi, sebi) i enklitike ni, vi za dat. (nama, vama), ili ne, ve za ak. mn. (nas, vas); aorist i imperfekt su u ivoj upotrebi, infinitiv se upotrebljava bez krajnjega i: orat, dj, pj; ouvane duine iza akcenta u nastavcima kao -ast, -ama, u infinitnim osnovama: kilo,mrt, dignsmo, brojevima devt, dest i sl.; u sintaksi poremeen odnosizmeu padea za obiljeavanje mjesta kao lokacije, orijentacije i cilja: eto ga u slo, kad smo bli pod Br, izde pret kum. Sandaki dijalekt dijeli se na sjeveroistoni (novopazarski), gornjopolimski (plavskogusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-roajski) i donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) poddijalekt. Njemu pripada i mrkoviki poddijalekt, koji nije u Sandaku, ve u junoj Zeti, odnosno Crnogorskom primorju (okolina Bara), ali govorno spada u sandaki dijalekt. Sjeveroistoni (novopazarski) poddijalekt obuhvata podruje sjevernoistonog Sandaka naseljeno Bonjacima, koje zahvata iri prostor Novog pazara, Sjenice i Tutina. Odlikuju ga sljedee specifine osobine: u dugim slogovima zamjena jata je sa ije a u kratkim sa e: belopoljsk, mesc, sedeo, hleb, vetar, pesma. To je mijeani ijekavsko-ekavski poddijalekt, ija osobina mijeanih refleksa jata zahvata i bjelopoljski kraj. uva se izgovor konsonanta h; neutralizirana je opozicija lj: l u poloajuispred vokala e i i: ulji, peljene; pojave umekavanja sonanata l i n, pod utjecajme susjednih kosovskoh dijalekata albanskog jezika; jak utjecaj novotokavske akcentuacije: ovc, rocima; pojave ujednaenosti dat., instr. i lok. Mn. Nastavkom -ma i sl. Gornjopolimski (plavsko-gusinjski) poddijalekt bosanskoga jezika ima sljedee tipine odlike: uvanje neprenesenog akcenta u zatvorenom slogu (slogu koji se zavrava suglasnikom): potik, nrod, dok se silazni akcenti sa otovrenog sloga prenose za jedna slog ka poetku rijei, pa je tu i novotokavski uzlazni akcent: sma daje sma, tma daje tma; u dugim slogovima jat daje refleks i: brg, blit, a u kratkim slogovima je refleks je: vjetar, pjesma. To su, dakle, ikavsko-jekavski govori. Refleksi starih poluglasaimaju vrijednost izmeu a i e: ae,ea: den/dan, kaed/kead, momaek, narameak; uvanje suglasnika h, ali sa slabim

izgovorom; dosljedno obezvuavanje konsonanata na kraju rijei: nrot (narod) grop (grob), rk (rog). Novopazarski i plavsko-gusinjski poddijalekt razvili su neke osobine (inovacije) u kontaktu sa dijalektima albanskog jezika. To su govori bosanskoga jezika koji su i sami u znatnoj mjeriizloeni utjecaju oijentalnih jezika. Srednjepolimski (bjelopoljsko-roajski) poddijalekt ima sljedee osobine: starija akcentuacija, ali i renoenje akcenta, tj. postojanje i uzlaznih akcenata; karakteristine postakcenatske duine: dest, knjigma, kila, bacla, dignsmo i sl.; jat u kratkim slogovima daje e: pesma, hleb, vetar, belopoljski, sedeo i sl.; uproavanje grupe dn u n: propan, dopan; izgovaranje suglasnika h i uglavnom razlikovanje afrikatskih parova , , d i : etiri, dmija; u jednom dijelu (roajski kraj) zamjena l sa lj: ljimn, iljhije; oblik gen. mn. Pridjevsko-zamjenike promjene: tij, dobrja; krai oblik infinitiva: orat, dj(d) itd. Donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) poddijalekt ima sljedee osobine: novotokavska akcentuacija: ljeto, ljepta, brd, brda; postakcenatske duine dosljedno se uvaju: gladmo, pm, glvm; prenoenje akcenta na proklitike: na rku, d brata,; standardni refleksi jata: bijel, snijeg, mlijko, dijte, vjera, mjera; dosljedno izvreno jekavsko jotovanje: vjka, ca, etelina, erati, per, s'ekira; razlikovanje afrikatskih parova , , d i : tiri, dmija; uvanje konsonanta h: promaha, mhrama, halva; nastavci starih tvrdih osnova u zamjeniko-pridjevskoj promjeni: ovijem, dobrijem, novijeh, naijem; uvanje imperfekta gvore, imdije, stajah. Mrkoviki poddijalekt ima sljedee osobenosti: ekavizam u dugim slogovima: lepo, mleko, jekavizam u kratkim: pjesma, vjetar,; to je dakle, ekavsko-jekavski govor sa mijeanim refleksima jata; neizmijenjena grupa dv kao u primjeru dvignut; ostaci starog ak. jd. Imenica m. r. jednakog nom. kod imenica koje znae ivo bie: lijek za ovcrv; izjednaavanje gen., ak. i dat. Kod linih zamjenica: mene; stariji pluralski oblici na -m: po selim, volom. Taj govor ima i svoje originalne inovacije: diftongizaciju i : buj (boj); gen. mn. ienaek; izgovaranje afrikate 3: 3vono, 3ora; mn. prezenta sa nastavkom -: oni zbor, oni znaj; trpni pridjev bez jotovanja: ostaven: potpuno skraivanje neakcentiranih duina itd. Ovom poddijalektu pridodaje se i govor Goranaca, muslimanskog stanovnitva podruja Gora, brdsko-planinskog predjela u jugozapadnom dijelu Kosova, gdje je prema popisu iz 1981. godine ivjelo oko 16.000 Muslimana junoslavenske dijalekatske pripadnosti. Njihov govor ima dosta osobina formiranih pod utjecajme makedonskog jezika, ali i osobina nastalih u kontaktu sa dijalektima albanskog jezika. Govor Goranaca zauzima posebno mjesto meu dijalektima bosanskoga jezika, jer je on najisturenija jugoistona taka toga jezika. To je govor koji cjelinu bosanskih dijalekata najneposrednije spaja i sa istonojunoslavenskom jezikom grupom, u formi govornih osobina zajednikih sa makedonskim jezikom odnosno njegovim dijalektima.