O ivotu vjenom i mukama vjenim Sveti Teofan Zatvornik

Ne grese ni prevodioci ni tumaci: Gospod govori o muci vecnoj i zivotu vecnom. Kako spojiti muku vecnu sa dobrotom Bozijom? Samo za nepokajane nema pomilovanja. Ad je mesto mucenja, a ne ociscenja. Pravda stupa na snagu kada dobrota istrosi sva sredstva. Vrag nam nasaptava mudrovanje. Demonski sofizmi.

Ne grijese ni prevodioci ni tumaci: Gospod govori o muci vjecnoj i zivotu vjecnom

A sada bih s Bozijom pomoci da pocnem da vaspostavljam pokolebanu vjeru vasu u vjecnost mucenja i da uspokojavam dusu vasu. Ovo je vasa nedoumica: "Kako je moguce da buduca mucenja budu vjecna to nikako ne moze biti, to je protivno Dobroti Bozijoj". Prije svega pitajte svoju vjeru zna li ona da je Bog upravo tako odredio? Ako ne zna prosvjetlite je, ukazavsi joj na neposredne Bozije iskaze o tome. Gospod jasnim rijecima, koje ne dopustaju nikakvo pretumacenje, kaze: "Oni idu u muku vjecnu". To kaze Gospod, Koji se nas radi i nasega spasenja radi ovaplotio, postradao, umro, vaskrsao i vazneo se na nebesa i Koji sjedi sa desne strane Oca, da bi se i tamo takodje zauzimao za spasenje svih i svakoga. Ako, dakle, tako kaze Onaj kome je toliko stalo do nasega spase-nja i Koji nista tako ne zeli kao da se svi spasu valjda drugacije to biti ni ne moze! Cini se da je taj zakljucak toliko istinit i neizmjeniv da nikakva kolebanja ne dopusta. a ja i vi sta smo ucinili? Tako smo se zanijeli svojom nedoumicom, da smo posumnjali i u izvornost Svetoga Pisma i vrijednost ovog tumacenja, govoreci: ili tako nije napisano u izvorniku ili nije dobro protumaceno. Nasa nedoumica nam se tako dopala, da smo radi nje gotovi sve izokrenuti! Ali, mi ipak raspolazemo izvornim tekstom Novozavjetnog Pisma. U njemu stoji: "Oni odlaze u muku vjecnu!" Zatim, koliko god da je prevoda Novog Zavjeta, u svim stoji: "Oni odlaze u muku vjecnu". I nijedan od prevodilaca nije pomislio i nije mu na pamet palo da nekako drugacije prevede te strasne rijeci "u muku vjecnu". Zato ne moze podlijegati sumnji da je Gospod upravo tako rekao. Nema se sta tu mnogo tumaciti, rijeci su jasne i bez tumacenja. Nevjerujuci su pokusali da daju rijeci "vjecna" krivo tumacenje, kao da pridjev vjecan ovdje znaci relativnu vjecnost dugo, dugo, ali ne bez kraja,

toliko dugo da se ta dugotrajnost pokazuje kao vjecnost, ali ce ipak tome doci kraj. Da je takvo tumacenje neispravno razotkriva druga tu postojeca rijec u zivot vjecni. Zivot vjecni i ti krivotumaci razumiju kao da mu nece biti kraja. Tako treba shvatiti i muku vjecnu. Oba iskaza stoje u jednakom kontekstu. Ono sto se razumije o jednome, ne moze se poricati o drugome. Ako je bez kraja zivot, i muka je bez kraja. Izvolite sada upitajte svoju djetinju vjeru vidi li ona da je Sam Bog rekao da su muke vjecne. No, kako ne bi vidjeli? Ako, pak, veruje, neka tako vjeruje od sve duse i svaku tome protivnu nedoumicu odgoni dalje, ne prepustajuci joj se nerazborito u ropstvo.

Kako spojiti muku vjecnu sa dobrotom Bozijom?

Ali, dajmo za trenutak rijec vasoj nedoumici i zapitajmo je: kakvo pravo ti mozes da imas na postojanje? Nije mi jasno, odgovorice ona, kako se vjecne muke mogu spojiti sa Dobrotom Bozijom, sa bezgranicnim Bozijim Milosrdjem? Ta, uzasno je kakva se muka tu ukazuje! Oganj neugasivi, crv neumiruci, tama krajnja, skrgut zuba! Gospode moj! Bacuska! Kako ce milostivi Gospod gledati na takva istjazanja (mucenja). Gospod nam je zapovjedio da prastamo pa zar Sam nece oprostiti?! On se molio na Krstu za one koji sagrjesise protivu Njega iajstrasnijim sagresenjem takvim od kakvoga vecega biti ne moze! Zar je moguce da nece moci da oprosti i u buducem zivotu?! Sta da kazemo na takvu nedoumicu?! Ti zastupas dobrotu i milosrdje Bozije... Ali rijec tvoja imala bi smisla kada bi vjecnost muka odredjivali ljudi bezdusni i neumoljivi rigoristi! A da bi im se osnovano moglo prigovoriti vas stav ne moze da se pri hvati jer je protivan dobroti Bozijoj. Ali kada je takvo odredjenje vjecnosti savrsio sam Gospod, Sve-blagi i Svemilostivi, da li bi bilo umjesno kao u lice Mu govoriti: "To ne moze biti, to je protivno Tvojoj Dobroti!" Kao da bi Gospod govorio i radio nesto sto ne zna?! Zar je On, izrekavsi to o vjecnim mukama, prestao da bude dobar? Naravno da nije! A ako nije prestao da bude dobar, onda nema sumnje da je takvo odredjenje savrsio u skladu sa svojom dobroTom. Jer, Bog nikada ne cini i ne govori nista sto bi bilo protivno njegovim svojstvima. Za djetinju vjeru ovo. objasnjenje bilo bi sasvim dovoljno. I ja se njime uspokojavam vise nego na bilo kakvim drugim razjasnjenjima, sto i vama savjetujem.

Samo za nepokajane nema pomilovanja.

Kazete: Gospod se na Krstu molio za raspinjatelje je li moguce da bi On kaznio nekoga od gresnika vjecnim mukama?" Gospod se molio i molitva je Njegova istoga casa donijela plod. Razbojnik se pokajao i, povjerovavsi u Gospoda, otvorio sebi ulaz u Raj. Kapetan je ispovijedio Gospoda kao Sina Bozijeg i, osvetivsi se sopstvenom vjerom, ubrojao se medju Svete. Tacno je i da svi oni koji su posli sa Golgote, bijuci se u grudi nijesu liseni dobroga dijela. Tako i svi koji se, sagrijesivsi pred Bogom, obracaju k Njemu u suzama pokajanja, svagda dobijaju oprostaj i pred takvima vrata Raja nijesu zatvorena. Kada bi svi ljudi, koji su grijehom ogrijesili, tako postupali, svi bi usli u Raj, i ad bi ostao ispunjen samo duhovima zlobe,

ozlobljenim i nepokajanim. Vi se oslanjate na milostivi oprostaj i pred takvima vrata Raja nijesu zatvorena. Kada bi svi ljudi, koji su se grijehom ogrijesili, tako postupali, svi bi usli u Raj, i ad bi ostao ispunjen samo duhovima zlobe, ozlobljenim i nepokajanim. Vi se oslanjate na milostivi oprostaj. Ali, oprostaj nije bezuslovan: "Pokaj se i dobices!" A nepokajanome, kako oprostiti!? Milostivi Gospod gotov je da svima oprosti samo se pokaj i pribjegni k Njegovom Milosrdju. Kada bi se bijesi pokajali, i oni bi bili pomilovani. Ali, kako su oni okorjeli u svome upornom protivljenju Bogu, pomilovanja im nema. Isto je i u odnosu prema ljudima. Nemoguce je pomilovanje onih koji se uporno protive Bogu. Da je mnogo takvih koji i onaj svijet odlaze kao bogoborci i bogomrsci, pretpostavljam, necete poricati. Sta njih tamo ceka? Vec se zna sta! Kao sto oni za Boga nijesu htjeli da znaju, to ce i njima Bog reci: "Ne poznajem vas, odlazite!" A kada takva odluka od Boga potekne, ko ce je ukinuti? Eto to je vjecna odbacenost - pecat ada! Ostaje da se gaji nada - nema li pokajanja s one strane groba?! O, kada bi to bilo moguce! Kakvo bi olaksanje bilo to za nas gresnike! Gospod je toliko milostiv da, tek sto se pokajes, makar bilo to i s one strane groba neizostavno oprasta?! Ali. U tome i jeste nas jad sto tu nadu nemamo na cemu da zasnivamo! Zakon zivota je takav da, cim covjek polozi ovdje sjeme pokajanja, makar to bilo i pri posljednjem izdisaju, on vec nece poginuti. To sjeme ce uzrasti i donijece plod - spasenje vjecno. A ako ovdje covjek ne polozi sjeme pokajanja i tamo predje sa duhom nepokajanog uporstva u grijesima, to ce i tamo zanavijek ostati sa istim duhom i plod njegov u vijeke ce se ubirati shodno rodu njegovu, bice - vjecna bogoostavljenost... U prici o bogatasu i Lazaru, Avraam odgovara bogatasu: "Medju vama i nama provalija je velika, da oni koji hoce odavde da predju k vama, ne uzmognu, nigi otuda k nama prelaze" (Lk. 16, 26). Tako je odresita medjusobna odvojenost njihova. Ja ovdje uzimam iz price samo jednu crtu - da cim neko, presavsi u drugi zivot, dopadne s lijeve strane, njemu vise nema Prelaska na desnu stranu. Ali u ovoj prici promice i ova misao: kada bi covjeku na onome svijetu i bilo moguce da odbaci svoje gresno uporstvo, to mu vise ne bi bilo od koristi. Tako je po zakonu pravde: u ovome zivotu si primio dobra a tamo trpi (Lk. 16,25). Tesko nama gresnima! Pozurimo sto prije da se pokajemo ovdje i dobijemo razresenje na vijeke ne samo za zemlju nego i za nebo! Tako vidite u cemu je stvar! Zato ili neka vasa bolecivost ucini sve gresnike pokajanima ili neka se saglasi sa tim da je moguc jedan dio ljudi, koji nece primiti oprostaj i koji ce biti osudjeni zbog svoga neraskajanog uporstva. Kada neko grijesi, grijeh nagrdjuje svekoliki sastav njegov, oskrvnjuje ga i pomracuje. Ako bi se gresniku oprostilo spoljasnjom presudom, a unutra u njemu sve ostalo kako je bilo, ako se ne bi iscistio iznutra, on bi i poslije takvog oprostaja ostao sav skvrn i mracan. Takav bi bio i onaj kome bi Bog oprostio Svojom mocnom vlascu, bez njegovog unutarnjeg ociscenja. Zamislite da takav, necist i mracan, udje u raj? Sta bi on bio? Pocrnjeli medju ubeljenima. Da li bi to islo? I kod nas, kada se stvaraju neke zajednice u njihov sastav ulaze obicno srodna, da ne kazem jednorodna, lica - lica drugog soja ni sama nece u njih da stupe, a ako bi odnekud i htjela, ne bi bila primljena. I Raj isto tako prima samo

ono sto je jednorodno, cisto i precisto, a sve sto ne potpada pod tu normu ne moze u njega da udje. Pretpostavimo, dakle, da se na neki nacin gresnik uvuce u raj, sta bi on tamo radio? Za njega bi se i raj u ad prevratio! U njega ne bi bilo organa kojim bi okusao rajske sladosti a to sto je tamo sve nastrojeno suprotno njemu, pritiskalo bi ga i tistalo, i mjesta za sebe ne bi nalazio. Uvedite u krug ljudi istancanih manira prostaka - za njega ce boravak medju njima biti pravo mucenje. To isto bi morao osjecati i gresnik, kada bi neociscen usao u raj.

Ad je mesto mucenja, a ne ociscenja.

Reci cete: "No, pa nek se ocisti!" Zar to opet nije u mocnoj vlasti Milostivoga Boga? Kada bi to moglo tako da bude, to vec ovdje na zemlji odavno ne bi bilo ni jednoga gresnika. Bog bi rekao: "Neka svi budu Sveti!" Ali u tome i jeste stvar, sto se ociscenje ne moze savrsiti bez voljnog ucesca covjekovog, koga ako je na zemlji nedostajalo, tim ce vise nedostajati na onome svijetu. A kada bi se ono i pojavilo, cega bi se prihvatilo? Pocetak je ociscenja -pokajanje, a na onom svijetu mjesta za pokajanje nema, pa ako bi ga i bilo, nije moguce da bude okoncano i zapecaceno svetotajinskim razresenjem, jer je to moguce samo ovdje. Poslije pokajanja ociscenje se nastavlja i do konca dovodi podvizima samoumrtvljavanja i dobrocinstvovanja, postovima, milostinjom, molitvama. Sve to je na onome svijetu neostvarivo. Ne moze se, dakle, tamo ocekivati ociscenje. Prema tome, htjeli vi to ili ne htjeli, morali biste da se saglasite sa time da je neizbjezno da jedan dio ljudi ostane ispred rajskih vrata. Pretpostavljam da se, cuvsi to "ispred vrata rajskih", vasa bolecivost malo umiruje - dobro, neka su ispred vrata raja, ali one muke i istjazanja, oganj neugasivi, crv neumiruci, skrgut zuba, tama najkrajnja... uzas su koji prenerazava! No, pa sta onda? Ispred vrata rajskih je - ad! A ad je vec, ne umeksavajte tu rijec, mjesto mucenja. Nerazumne djevojke su ostale ispred vrata Zenikove odaje i nikakvim mukama nijesu izlozene bile?! Ali, suditi treba ne po tome spoljasnjem polozaju njihovom, nego po onome sto im je na dusi bilo - kako su one pocele da osjecaju posto su zacule glas Zenikov koji ih je odbacio u vijeke. Stepeni mucenja ce u adu, kao i blazenstva u Raju - postojati, naravno, ali kao sto ce na svakom stepenu Sveti u Raju piti punim ustima, tako ce i u adu gresnici muke trpjeti do poslednje mjere trpljenja, do te mjere upravo, jer ako bi se ona imalo prevrsila, sve bi se bice rasprsilo u prah, a ono se gaak nece rasprsiti, nego ce se svejednako muciti i muciti, i tome kraja nece biti! Izrazi "crv neumiruci", "oganj neugasivi" idr. oznacavaju samo tu krajnju mjeru mucenja za svakoga, a te muke se mozda u tome nece sastojati. Kao sto je o blazenstvu Pravednih Apostol rekao da je za njih pripremljeno ono sto "oko ne vidje i uho ne cu, niti u srcu covjeku ne dodje", tako i o mukama gresnika treba reci da je bar to van svake sumnje da ce one biti za svakoga odredjene u, za njega, krajnjoj mjeri, i bice kako dusevne tako i tjelesne, ali u cemu ce se bas sastojati, odredjeno se ne moze reci. U rijeci Bozijoj se za oznacavanje toga koriste slike koje su najmucnije na zemlji, isto kao sto se i za oznacavanje

blazenst-va koristi ono sto se na zemlji smatra najvecim i najradosnijim, ali da li ce blazenstvo biti bas u tome ili necem drugom, ne moze se tacno reci. Tamo ce biti sve Novo - Novo Nebo i Nova Zemlja, nove radosti i nove muke. Naravno, sve ovo strahom porazava. Ali, to nam je zato i otkriveno da, porazavajuci strahom, poucava i urazumljava gresnike. Bog i ne bi otkrio ovo o adu, ali buduci da ne zeli vjecnu smrt gresnika, da, znajuci to, ovaj ne bi eebi u svemu davao na volju, a ako se desi da sagrijesi, da bi se sto prije obratio k Gospodu i kajao. Poznavao sam jednog covjeka koji je imao obicaj da govori: "Kakvu je premudru stvar iznasao Gospod - smrt i ad! Kada ih ne bi bilo, posli bismo losim putem". Njemu su ljudi govorili: "A ti zatvori oci i na to ne gledaj, ili izgoni iz srca vjeru u to!" On bi odgovarao: "Rado bih ja zatvorio oci, ali kako ces ih zatvoriti kad svejednako vide smrt i ad. A sto se tice odgnanja vjere, vec sam ja probao da je odagnam, podmetao joj razne stvari na sablazan, ali sve je uvelo i gnjilo, sto god pomislis! Kao sto je istina o smrti neotklonjiva, tako je i istina o vjecnosti ada - neunistiva. Bolje je krilcima kretati i sto tise se drzati..."

Pravda stupa na snagu kada dobrota istrosi sva sredstva.

Vi imate samilosti... A zar je Gospod nema?! Mislite li da ce Svoju konacnu rijec odbijanja Bog izgovoriti tako, bez ikakvog razloga? Ne, On ce to reci tek posto upotrijebi sva moguca sredstva za pobjedjivanje uporstva neraskajanih gresnika. Kolikom briznoscu okruzuje On svakoga gresnika, da bi ga urazumio! I kada vec sve pokusa i nicim ne uspije da ga privoli, tek tad mu kaze: "Pa ostaj zdravo!" To kaze ovdje, a na Sudu ce takvome zajedno sa njemu slicnima reci: "Odlazi!" To vidimo na starom Izrailu. Nosio se Bog s njim, nosio, i na kraju odlucio: "Neka ostane dom vas pust!" Tako biva i sa svakim gresnikom odbacenim. Njegova odbacenost se konacno rjecgava posto se sa njim vise nista ne moze uciniti - koliko je on u uporstvu svome okorjeo. Vi sami to rijesite - moze li se covjek odjavoliti? Naravno da moze. A ako moze, kuda bismo sa njim, nego ga smjestili zajedno sa bijesima kojima se upodobio! Vi se svi pozivate na Dobrotu Boziju, a na Pravdu Boziju zaboravljate, a " Gospod je dobar i pravedan". Pravda Bozija stupa na snagu kada Dobrota istrosi vec sva sredstva. Spiritisti su smislili da ad zamijene mnostvom gresnoga covjeka prevaplocenjima (reinkarnacijom). Vrlo nesrecno! Jer, ko je ostao neispravljen tokom jednog zivota, on grijeh svoj moze nastaviti i u drugom zivotu, i ne samo nastaviti nego i produbiti, ili time neizbjezno i produbiti sto ga u njemu produzava. A, sto je bilo o drugom rodjenju moze biti i o trecem, i tako dalje, do potpunog odjavoljenja. A za takve je ad vec neizbjezan. Drugi zamisljaju da bez muka i kazni gresnici ne mogu proci, naravno, ali da te muke nece biti vjecne: pomucice se, pomucice se odbaceni a potom - u raj! Strast kao da hoce da se pokaze milostivijom od Samoga Gospoda! Ali, i ta izmisljotina je neodrziva: jer, ad nije mjesto ociscenja no mjesto kazne, koja muci, ali ne ociscuje. Koliko god ga ad zegao, zezeni ce svejednako ostajati necist, dostojan sazizanja a ne Raja. Zato sazizanju i nece biti kraja.

Vrag nam nasaptava mudrovanje.

Nase mudrovanje ne daje nista dobro no samo poradja visokoumlje i ruke i noge raslabljuje za cinjenje dobra i bjezanje od.zla. Odbacimo ga!... Nasem mudrovanju sve se predstavlja kao glatko i siroko. "Zivi kako ti je volja, to je prirodno! Umrijeces, Bog je milostiv! Ako i izvuce neku kaznu, to nije nista, proci ce". Njegovim ustima med tece... Ali, tamo, kada umres, hvataju te crna gospoda, bacaju na vruce mjesto i zabravljuju tvrdim bravama. Vikao ne vikao, nikome do tebe nece biti - ti si vec odredjen na svoje mjesto i tamo ces ostati na vjecna vremena. I eto kako je mudrovanje tvoje mudrost pokazalo!? Odgonimo zato takvo mudrovanje i svom dusom se pokorimo prostoj vjeri. Da nema otkrivenja Bozijeg mudri bi jos i imao sta da radi. Ali, pored otkrivenja, kakva je potreba mudrovati? Mi necemo izmisliti nista bolje od onoga sto je Gospod ustanovio. Mudrujemo, dakle, isprazno i ne samo isprazno nego i bez smisla, jer znamo da ne treba nesto samo izmudrovati, nego i sprove.sti u djelo, a vlast i moc za to, ocito, nije u nasim rukama. Sva ta umovanja vrag nam u sluh nasaptava i narocito ih danas poradja. Nista, naime, tako silno ne opamecuje covjeka kao strah od adskih mucenja. Koliko njih izbavlja on od grijeha ili vodi pokajanju sjecanje na to! I eto, vrag i pokusava na svaki nacin otkloni tu covjekoljubivu prijetnju! O, kakvoga li lukavca! Boga zastupa, Dobrotu Boziju brani, a medjutim, protivu Boga naoruzava i bogoborce stvara! "Ti kod mene, veli on, umnice ili umnice, zivi kako ti je volja. A to da su tamo ad i muke, od toga nema nista. To su popovi i monasi izmislili, krivo tumaceci slovo Bozije!" Kakav je on! Pretvorili se u uho nasi ljepotani i ljepotice i posli losim putem. A vrag stoji i sve se kezi i pljeska rukama. Koliko je plijena na taj nacin ulovio za ad svoj!

Demonski sofizmi.
Jos ste napisali: "Kako ce se Pravedni nasladjivati nepomucenom srecom pri saznanju da negdje stradaju ziva bica i da ce neprestano stradati?! Ako bi mogli da pritom budu srecni, oni bi prestali da budu pravedni i takva ravnodusnost prema bliznjima na nebu bacila bi ih u istu tu geenu, od koje su se spasli, praktikujuci sastradanje i ljubav drema stradalnicimana zemlji". Ovo je cisto advokatski postupak - baciti prasinu u oci sofizmima. Ako bi se pravednici zbog nesastradanja sa osudjenima u ad bacili, kuda bismo sa Bogom Osuditeljem?! Vi stalno zaboravljate da ad nije ljudska izmisljotina, nego da je Bogom ustanovljen i da ce po opisanoj Bozijoj presudi biti napunjen. Tako nam je Bog otkrio u rijeci Svojoj. Ako je to tako, dakle, takvo djelanje nije protivno Bogu i ne narusava unutarnju harmoniju, da tako kazemo, Bozijih Svojstava, nego ga, ona naprotiv, i trazi. Ako je kod Boga tako, kako bi se moglo rastrojiti blazeno dobro nastrojenje Pravednika, kada su jedan duh sa Gospodom?! Ono sto Bog smatra ispravnim i potrebnim, to smjatraju i oni. Ako Gospod smatra potrebnim da pbsalje u ad neraskajane, i oni ce o tome tako misliti. Sastradanju tu mjesta nema. Jer ostavljeni od Boga, bice ostavljeni i od njih, osjecanje srodstva sa njima presjeci ce se. I na zemlji je duhovno srodstvo nesto sasvim drugo od prirodnoga, i ukoliko posljednje nije u saglasju sa prvim, ono se hladi i sasvim iscezava: krvni srodnici postaju tudji jedan drugome.

Na to nas je uputio Gospod, kada je rekao: "Ko je brat Moj i mati Moja?" I odgovorio: "Onaj koji tvori volju Oca Mojega!" Ako je na zemlji tako, na Nebu ce se to ispoljiti sa krajnjom silinom, osobito poslije Posljednjeg Suda. Odbaceni ce biti u istom redu sa onima u cije ce mjesto poci, a za koje je prigotovljen oganj vjecni. Vi nastavljate: "Zar cu ja poginuti zato sto sam se zamislila nad tom dilemom i kazem sebi: tu ili nesto nije dobro prevedeno ili nijesu pravilno istumacene rijeci Spasiteljeve?" Da li cete zbog te nedoumice poginuti, nije na meni da sudim, nego na Onome Koji ispituje srca, Koji vidi sve, pa vidi i to zbog cega se i kako radjaju misli covjekove, i shodno tome okrivljuje ili opravdava. Ali, trebalo bi da vam kazem da nije bez opasnosti osporavati ocigledno opredjeljenje Bozije, radi ugadjanja sopstvenim mud-rovanjima, ciji je sofisticki sklop tako ocit. To sto nedoumice nailaze, nije uvijek grijeh, ali kada pri njihovoj pojavi covjek odmah staje na njihovu stranu, u tome lezi lukavstvo malovjernog i nebogoljubivog srca. Ja sam vec na pocetku napomenuo da nedoumice ne treba pustati u srce, no cim se pojave, odbijati ih, a zatim, kada das pokoja vjeri srca, spokojno traziti objasnjenja, ne uznemirujuci se pretjerano, ako i ne mozes do njih odmah da dodjes, jer vjera nasa stoji na tvrdom kamenu: Bog je tako zapovijedio da vjerujemo. Ali, o tome sam vec pisao. Vasu rijec sam naveo, da bih prokomentarisao sljedecu recenicu: "Ili nije dobro prevedeno ili nije dobro istumaceno". To znaci da vi smatrate mogucim da mislite da mi nemamo izvornu Rijec Boziju niti njeno pravilno tumacenje. Gdje ste pokupili takvu premudru misao?! Evo grckog izvornika Novoga Zavjeta, evo naseg slovenskog prevoda, evo ruskog, potpuno su sa njim saglasni. Citajte tamo, citajte ovdje - svugdje cete citati istinsku rijec Gospoda Spasitelja nasega, a da se to slovo istinito poima i pravilno tumaci, jemac nam je Sveta Crkva Pravoslavna, Koju je Sam Gospod postavio da bude "Stub i Tvrdjava Istine!" U tome je nasa si)gurnost! I izbavi nas od toga, Gospode, da dopustimo sebi tome protivne misli! Ako takve misli dopustimo (tj. "ili izvornika nema ili tumacenje nije tacno"), na sta cemo se osloniti i na cemu zasnovati svoje misli?! Bice potrebno ili da sasvim ostavimo slovo Bozije, kao osumnjiceno zbog neoriginalnosti, ili da drzeci ga u rukama, prevrcemo po pretpostavkama sta se moze smatrati originalnim i sta sobom tvori izvornu rijec Boziju. To je put Strausov i Renanov! Oba ta postupka srodna su medjusobno. Jer i tamo i tu djelovao je jedan isti razum. A pogledajte po istoriji koliki je on darmar pravio! Kako sa njim takvim ne lutati?! Boze izbavi! Eto, kod nasih susjeda na zapadu um vrslja po stvarima vjere! I cega se tamo sve nijesu nakupili!? Izbavi nas, Gospode, od takve nesrece! Kad se odbijemo od obale, tada nas talasi mudrovanja razuma bacaju tamo-amo. I mi - ginemo. Vi zakljucujete:" Ako odgovorite da nije moje da sudim, da treba slijepo da vjerujem, moracu prosto da zamuknem, ostajuci svejednako pri svojoj nedoumici". Ne, ja necu reci da bilo ko nema pravo da sudi o stvarima vjere. Jer, sta bismo mi sa svojim razumom? Ali, reci cu - svako je rasudjivanje drukcije, a neka uopste ne valjaju. Rasudjujuci rasudjujte, ali pokornost vjeri ne slabite i ne Potkopavajte, jer ona znaci pokornost Bogu, protiv Koga se sporiti ne smije. Po vasem ispada: ako ne rasudis, vjera je slijepa. A u stvari, kao sto sam

vec pisao, istina je da nije slijepa nego vidovita vjera koja ne rasudjuje nego koja iskreno i nepokolebivo vjeruje, oslanjajuci se na to uvjerenje da je Bog tako zapovijedio da vjerujemo, kao sto dijete bez rasudjivanja vjeruje rijeci majke i oca. Rasudjivanje se priblizava vjeri i nek rasudjuje saglasno sa njom, ne prisvajajuci ipak sebi vecu vaznost. Mi obicno, kada o necemu rasudjujemo, pretpostavljamo da smo ne znam kako veliku stvar ucinili, uslugu vjeri ucinili, potkrijepili je i podrzali. A u sustini stvari, rasudjivanje nimalo ne pridaje moci i znacaja vjeri. Naprotiv, onaj ko u stvarima vjere pocne da pripisuje vecu vaznost svome misljenju i rasudjivanju, on tim samim umanjuje znacaj svoje vjere pred Bogom, kao sto se jacina vina smanjuje dolivanjem vode u njega. Ko svome rasudjivanju pridaje mnogo vaznosti, taj vjeruje svome razumu, a ne Bogu. I, upravo, tu vise nema vjere. Tako je to: rasudjujte, zasto ne biste rasudjivali, samo sto je u oblasti vjere neophodno rasudjivati po nacelima vjere i sa pokornoscu vjeri koja treba da je veca nego paznja poklonjena sopstvenim rasudjivanju. Cini se da sam vec sve rekao sto sam smatrao potrebnim da kazem nakon vasega pisma. Zavrsavam. Neka vas Gospod blagoslovi!