NOVA IZDANJA

19

KVARTAL III - 2 - 2006

Klaudio tefani

STARA I NOVA POVIJEST UMJETNOSTI

Umjetniko djelo kao drutvena injenica: Perspektive kritike povijesti umjetnosti, (ur.) Ljiljana Kolenik, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2005., 427 str., ISBN 953-6106-52-3

uvodnom poglavlju svoje knjige Picture Theory Thomas W. J. Mitchell opisuje situaciju iz 1988. godine kada je amerika Zaklada za humanistike znanosti u svom godinjem izvjeu izrazila veliku zabrinutost stanjem humanistikih znanosti na sveuilitima, tvrdei da predmeti njihova zanimanja nisu vie istina i ljepota, ve spol, rod i klasa. O gotovo identinoj promjeni interesa na podruju povijesti umjetnosti informira nas i najnoviji zbornik Ljiljane Kolenik Umjetniko djelo kao drutvena injenica koji je prole godine izaao u ediciji Male biblioteke Instituta za povijest umjetnosti. Povijest povijesti umjetnosti, koju nam ovaj mali i informativni depni reader pokuava prikazati, odnosi se na posljednjih etrdeset godina njezina odvijanja, na period u kojem je tradicionalna povijest umjetnosti dobila svojevrsnog suparnika u neemu to su sami sudionici te borbe za znaenje (Stuart Hall) nazvali kritikom povijeu umjetnosti. Ukoliko razliite derivate marksistike teorije pripiemo tradiciji 19. stoljea, drutvenohumanistike znanosti u 20. stoljeu doivjele su dva kljuna obrata (onaj trei, slikovni,

ini se da e biti pripisan novom mileniju): lingvistiki i feministiki. Nijedan od njih nije mimoiao povijest umjetnosti. Lingvistiki se obrat u povijesti umjetnosti dogodio poetkom 80-ih, puno kasnije od, primjerice, slinog obrata na podruju teorije i povijesti knjievnosti. Preko Bahtinove i Pierceove teorije znakova on se u povijesti umjetnosti pojavio prije svega kao pokuaj Normana Brysona i Mieke Bal - dvoje kolovanih knjievnih kritiara, odnosno teoretiara - da, na drugim podrujima uznapredovalu, semiotiku teoriju primijene na povijest umjetnosti. S druge strane, po svjedoanstvima najpoznatijih sudionika teorijske scene, obrat koji su ene krajem 70-ih godina izvele na podruju drutvenih znanosti bio je toliko iznenaujui i dalekosean da se povijest teorije britanskih kulturalnih studija, primjerice, pie i kao povijest prije i poslije izdavanja zbornika Women Take Issue: Aspects of Womans Subordination. Lingvistiki i feministiki epistemoloki obrat u povijesti umjetnosti, ukljuujui i onaj marksistiki, predstavljeni su tekstovima sljedeih autora: Janet Wolff, Timothy James Clark, Norman Bryson, Mieke Bal, Keith Moxey, Lisa Tickner, Griselda

NOVA IZDANJA
20

KVARTAL III - 2 - 2006

Pollock, James Baldwin, Charles Harrison, Mel Ramsden, Michael Ann Holly, odnosno pogovorom same urednice zbornika Ljiljane Kolenik. Promjena znanstvene paradigme na podruju povijesti umjetnosti, kako svjedoi veina autora prevedenih tekstova, nije bila laka. tovie, drutveno-humanistika znanost povijesti umjetnosti - kako se ona slubeno imenuje na hrvatskim sveuilitima - nerijetko je tijekom dugog razdoblja borbe izmeu pozitivistikog i kritikog pristupa znanosti, predstavljala pravi bastion reakcionarnih nazora na funkciju drutvenih znanosti. Ipak kako nam pokazuje ovaj zbornik - neto se tijekom druge polovice 20. stoljea promijenilo u shvaanju povijesti umjetnosti kao drutvene znanosti. Prije svega, to je promje-

na u shvaanju znaenja, funkcije i uloge umjetnikog djela. Predstavnici kritike povijesti umjetnosti umjetniko djelo ne vide kao rezultat od drutva i povijesti odvojenog rada, kao mistinu emanaciju umjetnike osobnosti, kao po svemu iznimno ljudsko djelo. Naprotiv, oni ga vide kao proizvod odreenog sustava: umjetnikog, kulturalnog, drutvenog, politikog. Ono nije samo proizvod specijalistikog, individualnog rada, nego i proizvod u velikoj mjeri odreen razliitim kolektivitetima u kojima se pojavljuje, prodaje, izlae ili interpretira. Onda kada je modernistiki koncept umjetnike autonomije bio naruen, dogodila se i druga bitna promjena u diskursu povijesti umjetnosti, a to je njegova svojevrsna politizacija. Na temelju marksistikih i neomarksistikih uvida u funkcioniranje kulture, odnosno drutva u cijelosti, povjesniari umjetnosti ozbiljnije su se okrenuli prouavanju onih drutvenih i kulturnih odnosa koji su izravno ili posredno ukljueni u odreivanje umjetnikog djelovanja (umjetniko trite, galerijsko-muzejski sustav, likovna kritika, fenomen umjetnike publike i slino). Povijest umjetnosti, koja se posvetila istraivanju sloenih odnosa izmeu dominantnih i podreenih diskursa na podruju kulture, gotovo je istodobno prihvatila jo jednu paradigmu drutvene kritike: feministiku intervenciju u povijest umjetnosti, kako tu pojavu u okviru drutveno-humanistikih znanosti imenuje Griselda Pollock. Iako je feminizam politika, a ne ideologija, kako pie Lisa Tickner, analize u odnosu na ene represivnog, mukog diskursa u okviru povijesti umjetnosti, senzibilizirale su budue povjesniare umjetnosti za one fenomene koji su u novim konstelaci-

NOVA IZDANJA
21

KVARTAL III - 2 - 2006

jama moi ostali na margini, kao udni, perverzni ili nepoznati. Trea kljuna promjena u antimodernistikoj povijesti umjetnosti tie se primjene rezultata lingvistikog strukturalizma i poststrukturalizma, te tzv. filozofije dekonstrukcije, koju uglavnom predstavljaju Derrida i Foucault. to se tie utjecaja lingvistike i teorije znakova na kritiku povijest umjetnosti, ona se ogleda ponajprije u pokuaju da se slika ita kao tekst. Posredovanjem semiotike u diskurs kritike povijesti umjetnosti poetkom 80-ih ui e i koncept semioze znaenja, koji e destabilizirati svaki pokuaj da se znaenje umjetnikog rada fiksira, zaokrui ili instrumentalizira. Semioza umjetnikog rada oznaava dvostruko kodiranje: kodiranje znaenja u trenutku nastanka umjetnikog rada i kodiranje znaenja u trenutku njegove interpretacije. U osnovi, kodiranja su bezbrojna, jer ovise o mnogobrojnim faktorima i kontekstima, pa je jedini smisleni govor o umjetnikim djelima, kao i o svim proizvodima kulture, onaj koji uzima u obzir neprestano kruenje znakova i njihovih promjenjivih znaenja od djela prema promatrau i natrag. Krajem 80-ih jenjava kritika semiotikih metoda, a znanost se povijesti umjetnosti okree poliperspektivnim strategijama u kojima kombinira i umreava razliite, kroz povijest nerijetko disparatne znanstvene metode. Tekst Keitha Moxeya Semiotika i socijalna povijest umjetnosti, u kojem pie o mogunostima kooperacije izmeu marksistike i semiotike teorije, pritom je dobar primjer ove nove, pluralistike, fleksibilne povijesnoumjetnike paradigme. Da je takva paradigma trenutno epistemoloki plafon kritike

povijesti umjetnosti, svjedoi i Griselda Pollock, koja u tekstu iz 1994. - koji radi uvida u mogunosti govora o umjetnosti moram citirati u cijelosti - kae: Predlaem stoga da napustimo formulacije kao to su umjetnost i drutvo ili umjetnost i njezin socijalni kontekst, umjetnost i njezina historijska pozadina, umjetnost i klasne formacije, umjetnost i rodni odnosi. Sve istinske potekoe s kojima se dosad nismo suoili taloe se u tom vezniku i. Ono s ime se moramo nositi jest suigra viestrukih povijesti - umjetnikih kodova, ideologija svijeta umjetnosti, umjetnikih institucija, oblika proizvodnje, klasa, obitelji, oblika spolne dominacije - ija se meusobna uvjetovanost ili neovisnost moraju mapirati zajedno, u precizne i heterogene konfiguracije. Kako uvide, metode i rezultate kritike povijesti umjetnosti primijeniti na hrvatsku sredinu? Osobito s obzirom na injenicu da se etiri najcitiranija imena u bibliografijama prevedenih autora - iskljuimo li povjesniare umjetnosti - Michael Foucault, Louis Althusser, Raymond Williams i Roland Barthes ne nalaze na veini popisa literature potrebne za pohaanje kolegija na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu? Ili s obzirom na injenicu da hrvatska povijest umjetnosti raspolae dvama prikazima povijesti modernog slikarstva i kiparstva (Lj. Babi, G. Gamulin), najstroe koncipiranim na konzervativnim vrijednostima tradicionalne povijesti umjetnosti? Nije li, uostalom, primjena znanstvenih dostignua kritike povijesti umjetnosti na sredinu, koja na nekim podrujima nije odradila ni primarnu, modernistiku historizaciju, neprimjeren trud? Ima li smisla govoriti o semiozi znae-

NOVA IZDANJA
22

KVARTAL III - 2 - 2006

nja na primjeru radova umjetnica u Hrvatskoj ako kao kultura ne posjedujemo respektabilnu biblioteku velikih povijesnih pria s velikim i, kako sugerira Griselda Pollock? Naravno. U uvjetima pregrupiranja starih i novih drutvenih snaga, u tromim manevrima starih i novih ideologija, povijest umjetnosti kao drutveno-humanistika znanost ima slobodu da uvijek ispoetka interpretira umjetniki rad. Doputa li joj pritom pojmovni i metodoloki aparat da djeluje fleksibilno, brzo i aktualno, tim bolje. Napokon, neki od zakljuaka kritike povijesti umjetnosti oslobaaju diskurs (domae) povijesti umjetnosti od modernistike koncepcije centra i periferije i tako prolim i suvremenim umjetnikim pojavama pridaju sasvim drugaija znaenja. Posljedice epistemolokih rezova na podruju drutveno-humanistikih znanosti nisu zanemarive. tovie, neki od njih uzdrmali su i poslovino intaktnu paradigmu prirodnih znanosti, pa se, primjerice, u astrofizikalnoj teoriji struna danas govori o nemogunosti da se fizikalna pravila nama poznatog svemira linearno primijene na cijeli svemir. Ispravnije bi bilo, tvrde fiziari, govoriti o bezbroj razliitih svemira, koji mogu biti sedmodimenzionalni, jednodimenzionalni, multidimenzionalni itd., ve u ovisnosti o danom kontekstu. Primjena novih metoda u analizi umjetnosti, kulture i drutva u hrvatskoj povijesti umjetnosti, ini mi se, bila je vie sporadina nego sustavna, vie intuitivna nego racionalna, i odvijala se najveim dijelom na podruju likovne kritike. Primjer suvremenog, meu likovnim kritiarima i kustosima izuzetno po-

pularnog termina relacijska estetika francuskog likovnog kritiara Nicolasa Bourriauda to najbolje pokazuje. U tom smislu, viestruko je utjean posljednji tekst zbornika, tekst Michael Ann Holly Gledanje prolosti, u kojem se nakon opravdanih kritika na raun modernistike likovne kritike povijest umjetnosti kao znanstvena disciplina i likovna kritika izjednauju u zajednikom pokuaju da interpretiraju i osmisle umjetniki rad u radikalno promijenjenim odnosima suvremenog drutva. Ljiljana Kolenik ovaj je zbornik koncipirala po svim pravilima anra, to, kolokvijalno govorei, znai da je informiranje javnosti najvaniji aspekt izdanja: iscrpna bibliografija svakog od prevedenih tekstova, kratak prikaz svakog od autora i iscrpan tekst/pogovor kao zavrna naracija prvog predstavljanja kritike povijesti umjetnosti na hrvatskom jeziku. Iako je hrvatska znanstvena i struna javnost u najmanju ruku bilingvalna, prijevod odreenih kljunih tekstova povijesti umjetnosti na hrvatski jezik nosi nemali viak znaenja. Nadam se da e pojam reprezentacije, odnosno prikazivanja (kako ga je, ini mi se, uspjeno udomaila Ljiljana Kolenik) ui u najiri diskurs domae povijesti umjetnosti, i to u onom smislu u kojem o njemu govori Thomas W. J. Mitchell: kao o specifinoj djelatnosti ija e nam analiza omoguiti da se lake svakodnevno kreemo kroz svijet slika u kojem je umjetnika slika tek jedna od vie nimalo privilegiranih vizualnih pojava.