Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Ivan Basi HR, 10000 Zagreb Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu Ivana Luia 3 Autor daje pregled istraivanja nadgrobnoga natpisa opatice Ivane Sirmijske s nekropole Manastirine u Saloni koji se smatrao posljednjim salonitanskim natpisom. U drugom dijelu rada opisuju se procesi transformacije i nestanka kasnoantike metropole, kao i obiljeja tih procesa. Kljune rijei: Salona, Sirmij, kasna antika, rano kranstvo, epigraja

UDK: 904:930.271(497.5 Solin)05/06 726.829:930.271(497.5 Solin)05/06 Primljeno: 16. srpnja 2008.

Prije pionirskih radova eljka Rapania,1 interpretacija latinskih natpisa na istonoj obali Jadrana iivljavala se u konstatiranju korisnosti njihova sadraja za ciljeve tadanje, jo u mnogoemu pozitivistike historiograje: tragalo se za imenom kakva narodnog vladara ili lana drutvene elite; panja se usmjeravala prozopograji, pri emu su se zanemarivale druge mogunosti interpretacije.2 S druge strane, epigraki korpus koristili su i arheolozi i povjesniari umjetnosti, pokuavajui u osmozi svih triju disciplina prona i faktore za dataciju. Solidan epigraar trebao bi ispuniti odreene uvjete: poznavanje jezika, u naem sluaju latinskoga, njegovih pravila i strukture. Drugi je uvjet savladavanje tehnike strukturiranja natpisa u jezinom smislu, tj. poznavanje sustava kratica i redoslijed te

pravila uporabe ustaljenih formula, jezinih sklopova za pojedine vrste natpisa. Trei uvjet za epigraara je poznavanje konteksta u kojemu su natpisi nastali. (...) Odnos epigraje i povijesti je obostrano ovisan, ali je epigraja dublja specijalizacija samo jednoga dijela povijesne tematike. S druge strane, tko prouava natpise na takav specijalistiki, usko struni nain, mora osim povijesnog konteksta znati i barem temelje arheologije, povijesti umjetnosti i ikonograje, kako bi objasnio meusobni odnos natpisa i cjeline spomenika. Epigraja dakle jest specijalizacija prema uskom dijelu povijesnih vrela, ali istovremeno trai poznavanje srodnih i pomonih znanstvenih disciplina.3 No, kod dobrog broja starijih pisaca ovo nije bio sluaj, to je oteano nepostojanjem korpusa latinskih

1 . Rapani <1971>; . Rapani1976. 2 ire o problemu: . Rapani 1976; M. Jurkovi 1986, str. 83. Najraniji sustavan korpus za Hrvatsku i Slavoniju jest I. Kukuljevi Sakcinski 1891. Povijesno relevantni natpisni spomenici sakupljeni su u: F. ii 1914, 115-138. Od obalne Dalmacije korpus natpisa izraen je za Zadar (I. Petricioli <1962>), Split (. Rapani <1971>), djelomice Trogir (M. Ivanievi 1981), Peljeac (M. Jurkovi 1986) te otok Pag i zadarsko-ibensko otoje (A. Kurili 1994). Natpise s prozopografskom graom objavili su R. Mihalji R. Steindor 1982. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku dravu izraen je kompletan korpus epigrakih spomenika (V. Delonga 1996). U svim tim djelima nalazi se iscrpno navedena starija literatura. U pripremi je ve vie godina korpus starokranskih natpisa Salone, koji bi se trebao pojaviti kao etvrti svezak u seriji Salona (zajednika edicija Arheolokog muzeja u Splitu i cole franaise de Rome). O pripremama je ukratko izvijestio E. Marin <2000>, 344, 357 (skedirano je 1000 latinskih i 100 grkih starokranskih natpisa), kao i u predgovoru knjizi Salona, III, Manastirine. tablissement prromain, ncropole et basilique palochrtienne Salone, Rome-Split 2000, VIII. 3 R. Matijai 2002, str. 48.

81

Tusculum 1, 2008.

natpisa rezultiralo mnogim nespretnim pokuajima uspostave kronolokih orijentira za pojedini spomenik, pri emu se ili zanemarivala epigraka komponenta nautrb stilske ili obratno, a bilo je i sluajeva kad su zanemarene obje komponente te prednost dana prozopografskim informacijama iz natpisa koje su onda ve prema potrebi pripisivane ovoj ili onoj linosti iz ranosrednjovjekovne povjesnice. Manipulacija je bila olakana meuovisnou historiografskih konkluzija i formalnih kriterija likovnoga jezika, mada se nerijetko dogaalo da ni u jednom ni u drugom sluaju postavke nisu bile jednoznane i jasne. Godine 1906. don Frane Buli je objavio raspravu Sullanno della distruzione di Salona.4 Budui da u historijskoj znanosti do tada nije bilo pravoga suglasja o proverbijalnim posljednjim danima Salone, za to se smatralo moguim utvrditi apsolutnu kronoloku odrednicu, Buliev rad - jedan od najiscrpnijih o tom problemu sve do naega vremena - ostao je desetljeima stoernim orijentirom i polazinom tokom svim istraivaima transformacije antikoga svijeta na Jadranu. Stoga je potrebno u kratkim crtama rekapitulirati Buliev postupak, iji su zakljuci najue povezani s epitafom opatice Ivane. Buli kao posljednje sigurno kronoloko uporite za postojanje crkvene hijerarhije u Saloni uzima godinu 602., iz koje potjee posljednje sauvano pismo iz produljene korespondencije pape Grgura Velikoga sa salonitanskim nadbiskupom Maksimom.5 Nakon ovoga pisma nastupa mk izvora sve do godine 640., to je gornja kronoloka granica utrnua grada koji tada gubi i osnovni zalog kontinuiteta - relikvije muenika. U toj situaciji godine su pontikata Ivana IV. (640. - 642.) ostale povjesnicima jedinim uporitem zakljuivanja. Tako su se Lucius (1666.), Farlati (1753.), Dmmler (1856.) i Carrara (1844.) opredijelili za posljednje godine

Heraklijeve vladavine ( 641.), pri emu posljednja trojica izriito za godinu 639.6 Florinsky i Grot zalagali su se za godinu 626., kada bi se navodno Avari nakon neuspjele opsade Carigrada okrenuli na bizantski posjed u Dalmaciji. Ovome se usprotivio ve Raki, takoer skloniji godini 639. Buli je pak logino pretpostavio da je izmeu propasti grada i Martinove misije moralo proi barem nekoliko desetljea, to je potkrepljivao Arhiakonovim navodima o Salonitancima rasprenima po istonojadranskim otocima, ali i vlastitim arheolokim istraivanjima vrenima primjerice po olti, protegnuvi tamonjim nalazima dataciju sve do u VII. stoljee. Uprijevi se o naraciju Pavla akona, u uvenom pasusu o slavenskoj ekspediciji na Sipont godine 641., Buli smatra da je taj dogaaj nemogue uskladiti s hipotezom o padu godine 639. jer non si pu ammettere, che in soli due anni gli Slavi, soggetti e tributari degli Avari, avrebbero potuto scuotere il giogo di questi, rendersi indipendenti, mettere in assetto le proprie faccende e pensare a conquiste, fabbricare navi ed in tale numero, da poter passare lAdriatico e porre assedio a Siponto.7 Buli dvoji o historiografskoj vrijednosti Tomina prikaza pada grada - s jedne strane mu priznaje ispravno kronoloko pozicioniranje tog dogaaja nakon posljednjeg pisma Grgura Velikog Maksimu, zamjerajui mu s druge strane matovitost naracije, neuspjelo etimologiziranje i uopenost itava izvjetaja. tovie, opseni citat odgovarajuega Tomina pasusa donosi se pi a titolo di curiosit, di quelloch pel suo interesse storico. Jednak stav Buli ima prema umetku iz kasnije ruke koji na odgovarajuem mjestu u barberinskom kodeksu spisa poznatog kao Historia Salonitana Maior ovim dogaajima pripisuje godinu 625. Umetak Buli a priori odbacuje ve zbog interpolatorove zabune izmeu amteatra i teatra na zapadnom kraju Salone.

4 F. Buli 1906. Prevedena je na hrvatski jezik i tiskana 1984. godine u izboru iz Bulieva opusa koji je u nakladi Knjievnoga kruga Split uredio N. Cambi. 5 F. Buli 1906, str. 269. Usp. takoer F. Buli 1904. 6 Carrara je upozoravao na Appendinijev navod o nekom starom rukopisnom kodeksu iz Srbije gdje se nalazila godina 626. Meutim, rije je o mistikaciji: Appendini govori samo o osnutku Dubrovnika te godine, a kako se prema kronici Tome Arhiakona osnutak Dubrovnika drao izravnom posljedicom pada Salone posljedino je i ovaj tako datiran. Vrijedi ponoviti da se nakon Appendinija kodeksu o kojem je izvijestio gubi trag te da vie osim u mehanikom ponavljanju ipak prevladanih miljenja nije izazivao reviziju stavova historiograje o razmatranom problemu. Usp. F. Buli 1906, str. 274; N. Klai 1971, str. 114-115; M. Ivanievi <1994>, str. 174; M. Matijevi-Sokol 2002, str. 73-74, 242-243. 7 F. Buli 1906, str. 275.

82

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Na sljedeim stranicama Buli je donio opsene izvatke iz tada mjerodavnih sinteza Konstantina Jireeka (Die Romanen in den Stdten Dalmatiens whrend des Mittelalters) i Natka Nodila (Historija Srednjega vieka za narod hrvatski i srpski. Knj. III. Varvarstvo otima maha nad Bizantijom, do smrti cara Heraklija (566641).8 Oba su autora, oboruana opim znanjima o ranosrednjovjekovnom povijesnom razvitku bizantske drave, dola do razliitih, ipak bliskih datuma - Jireek posljednjih godina vladavine Foke ( 610.), Nodilo prvih godina Heraklijeva vladanja, tonije oko 614., to je miljenje koje e, kako emo vidjeti - preuzeti i Buli. On je istaknuo tri do tada poznata salonitanska natpisa iz prijelaza VI. u VII. stoljee. Prvi je natpis nadbiskupa Maksima (593. - oko 602.): +D(eu)S VITA MAX+SIMO ARC(hi)EP(i)SC(opo)+ Buliu je, mada vrsnu epigraaru, zaudo bila izmakla stvarna interpretacija uklesanog teksta, te ga je itao kao komemorativni natpis na sarkofagu nekog pojedinca po imenu Vita, nainjen u vrijeme nadbiskupa Maksima, to ga je u izvoenju daljnjih konkluzija odvelo na sasvim sporedan put.9 Kasnijom revizijom koju je

proveo R. Egger10 dolo se do novog, mnogo loginijeg itanja koje se i danas smatra znanstveno prihvaenim: Neka Bog da ivot nadbiskupu Maksimu! Natpis je vaan ne samo kao jedan od posljednjih salonitanskih natpisa, neprijepornih kronolokih pokazatelja,11 ve i kao zasad jedina epigrafska potvrda ustaljenja koritenja nadbiskupskoga naslova na koji su pretendirali salonitanski crkveni poglavari, a ija je upotreba inae ve za ranije razdoblje viestruko potvrena u izvorima na mekim materijalima.12 Drugi Maksimov natpis, zamijeen tek u novije vrijeme, takoer je uklesan na nadvratniku, s monogramatskom varijantom prelatova imena, ovoga puta s ednijim naslovom biskupa: Maximus episcopus.13 Postoje izvjesne indicije (kako pokazuje M. Matijevi-Sokol) da je Toma Arhiakon bio upuen u ove nedosljednosti tituliranja salonitanskih prvosveenika, a koje je, ini se, namjerice preutio.14 Moemo samo aliti to se nisu sauvali makar i priblini podatci o izvornom smjetaju ovih Maksimovih natpisa, jer nema sumnje da su krasili ulaze u jednu ili vie graevina koje je za svoga episkopata dao podii ovaj crkveni dostojanstvenik, to ve samo po sebi govori o jo neugasloj graditeljskoj aktivnosti u Saloni u osvit VII. stoljea.

8 F. Buli 1906, str. 281-291. 9 Iako je F. Buli 1906, str. 292, bilj. 3 jo dvojio pripada li natpis sarkofagu nekoga Vite ili pak nekom kamenom elementu (Non chiaro se questa iscrizione sia stata su di un sarcofago, oppure su di un blocco di pietra), izgleda da ga je slutnja rane potvrde o inltraciji slavenskoga onomastikona u salonitanski kulturni krug oko godine 600. posve zanijela. Usp. F. Buli J. Bervaldi 1912, str. 63: DEPOSITVS (!) VITA MAXSIMO ARCHIEPISCOPO, gdje se implicira nadgrobni karakter natpisa i slavensko porijeklo pokojnika. Gotovo je neshvatljivo to je strunjak Bulieva formata jednostavnu kraticu DS umjesto kao nomen sacrum razrijeio kao formulu depozicije uobiajenu na sepulkralnim spomenicima. Shodno tome, Buli je prosti dativ drugoga dijela natpisa itao kao ablativus temporis, to ga je navelo da itavu natpisu dade besprimjernu vanost kao jednom od najranijih primjera datiranja po vremenu vladavine odreene osobe, a ne po indikciji. Od toga ga nije odvratila ni injenica to bi natpis tom i takvom odlikom bio potpuni unikum u salonitanskoj epigraci, otro odudarajui od dva suvremena prezbitera Ivana s Marusinca i opatice Ivane s Manastirina. Kod J. Zeillera 1906, str. 153 i bilj. 2, kojemu je natpis oito bio loe dojavljen, on glasi +SWTA MAX+SIMO ARCEPSC+, a razrjeuje ga Depositus Sota (?) Maxsimo archiepiscopo, pozivajui se na Bulia (Avec Mgr Buli nous acceptons provisoirement la leon: depositus Sota). No, Buli ga odbacuje. 10 R. Egger 1926, str. 90 i sl. 50. 11 Natpis je uklesan na nadvratniku, a pronaen je u sekundarnoj funkciji recipijenta, ugraen u donjem dijelu Zlatnih vrata Dioklecijanove palae. Hipotetski bi se moglo raditi i o izvorno splitskom, spalatinskom, a ne salonitanskom nalazu, to bi s obzirom na kasnu dataciju, iskvarenu graju i vulgarni latinitet izriaja bilo zanimljiva karika u praenju crkvenoga kontinuiteta izmeu Salone i Spalatuma, osobito imajui u vidu jednake nadbiskupske pretenzije splitskih prelata. 12 J. Zeiller 1906, str. 151-153 (dri da je Maksimu nadbiskupska titula priznata tek nakon papine smrti 604.); F. Buli J. Bervaldi str. 1912, 63; M. MatijeviSokol 2002, str. 69-72. Usp. takoer N. Gauthier 2006. 13 Na manji natpis prvi je ukazao J.-P. Caillet 1989, str. 457; M. Ivanievi <1994>, str. 247. Otkriven je u depou Arheolokoga muzeja u Splitu tek 1986. ili 1988. godine, neinventariziran, bez podataka o mjestu i vremenu nalaza. Usp. takoer J.-P. Caillet 1990, str. 88, gdje je krivo prenesen vei natpis. 14 M. Matijevi-Sokol 2002, str. 65-72. Znakovito je da Toma Natala (582. - 592.) naziva nadbiskupom, a njegova dalekog prethodnika Glicerija (474. - 480.) samo biskupom. Prelate koji su ivjeli izmeu Glicerija i Natala ne spominje. injenica je da je Natal bio prvi salonitanski prelat kojeg je papa (Grgur Veliki u jednom pismu iz godine 592.) oslovio nadbiskupom. Osim toga, znamo da su se salonitanski biskupi sami smatrali nadbiskupima, to je moda odraz utjecaja carskoga dvora i carigradskoga patrijarha. Najraniji poznati nam sluaj da (lokalni) izvori jednoga salonitanskog biskupa tituliraju nadbiskupom potjee s poetka VI. stoljea: Stjepan (510. - 527.) se u epigrakim izvorima nerijetko upravo tako oslovljava.

83

Tusculum 1, 2008.

Drugi natpis (CIL III 9527) komemorira Ivana, prezbitera bazilike na Marusincu, Anastasii servans limina sancti.15 Marcelin spomenut u natpisu jest prokonzul Dalmacije, Ivanov sin ili sinovac, poznat kao jedan od protagonista iz spomenute uljive prepiske Grgura Velikog s nadbiskupom Maksimom. Lijepom i pravilnom kapitalom s tek neto odstupanja od latinske ortograje, pa i pokuajem versikacije (heksametri) te prozranim i dostojanstvenim izriajem, Ivanov natpis gotovo je u binarnoj opoziciji spram Maksimova, kojemu je pravi suvremenik. Datiran je po indikciji, i dok se svi prouavatelji slau da se u trinaestoj brazdi radi o klesarevoj pogreki (IND LI), postoje razlike u miljenju treba li izvornik itati kao indictione sexta (Buli) ili indictione secunda (Hirschfeld). No to nije presudno jer alternativne lekcije mijenjaju kronoloko odreenje natpisa za samo etiri godine - u prvom sluaju je to 603., u drugom 599. godina.16 Trei i najzanimljiviji od kasnih salonitanskih natpisa jest onaj opatice Ivane. To je Ivanin epitaf s prednje plohe sanduka sarkofaga u kojem je sahranjena, nedaleko apside bazilike na Manastirinama, ad sanctos: HIC QVIESCIT IN PACE SANCT(a) AB(a)TISSA IOHANNA SERMENSES QVI BIXIT ANNIS XL DIE VENERES EXIIT DE CORPORE IIII IDVS MAIAS INDICTIONE QV.. TADECIM(a) Sarkofag, bez poklopca i s manjkavom desnom stranom pronaen je godine 1884. istono od bazilike na Manastirinama. Kako su fragmenti sarkofaga koji se s njim spajaju po frakturi tek sukcesivno nalaeni, natpis je doivio nekoliko uzastopnih publiciranja.17 Prvo je Buli 1884. odmah objavio otkriveni epigrafski

sarkofag.18 Zanimljivo je da je pritom na zakljuku petoga retka naznaio slova IN (od QVIN(ta)), iako su se ona (navodno) nalazila na jednom drugom ulomku, pronaenom iste godine, ali objavljenom zasebno i tek naknadno atribuiranom ovom natpisu. Taj je ulomak (83 B) zajedno s jo jednim, pronaenim 1889. (1522 A), kompletirao natpis, a slova IN su se navodno nalazila jedan redak ispod brojke koja je oznaavala pokojniinu dob, na starijemu fragmentu. Meutim kada je godine 1893. Luka Jeli publicirao kompletirani natpis, slova IN koja je Buli navodno jo 1884. mogao vidjeti (na emu?) nisu vie bila razaznatljiva, te ih je Jeli restituirao pouzdajui se iskljuivo u Bulievo itanje. Ipak ih je zapisao minuskulom, iskazujui oprez i rezerve prema predloenoj lekciji. Buli je otisak natpisa poslao Konstantinu Jireeku i Pruskoj akademiji znanosti, koja ga je objavila u uglednoj ediciji Corpus Inscriptionum Latinarum (CIL III 9551) u kojoj je od osnutka strunoga odbora godine 1847. pod egidom Pruske akademije znanosti do danas objavljeno vie od 180.000 latinskih natpisa (prvi je svezak iziao 1853.). U meunarodnu mreu suradnika okupljenu oko CILa u cilju sistematinoga sakupljanja i objavljivanja rasprenih latinskih natpisa - iji je spiritus movens zavidna organizacijskog dara bio zasluni Theodor Mommsen - uao je, dakako, i don Frane Buli. To je bila prva publikacija kompletnog natpisa. Stoga smo tom kraticom - CIL III 9551 - naslovili i ovaj rad. Tom prilikom je izdava natpisa Hirschfeld prenio miljenje Theodor Mommsena koji je, imajui pred sobom otisak, u spornom petom retku proitao QVI, dok se sm Hirschfeld kompromisno zalagao za jedino nesporno QV. ini se da je ugled Mommsena kao epigraara ipak prevagnuo u korist Bulieva miljenja, jer je W. Kubitschek prihvatio lekciju quinta decima; on je zastupao i datum smrti pokojnice 12. svibnja 612. u prepisci s Hirschfeldom.19

15 16 17 18 19

J. Zeiller 1906, str. 61-62; R. Egger 1939, str. 156, Nr. 35; E. Marin 1994, str. 58. F. Buli 1906, str. 295-297. Usp. vrlo detaljan prikaz: B. Gabrievi 1975, str. 97-98; N. Duval et al. 2000, str. 580-581. F. Buli 1884, str. 50-51, Nr. 16. CIL III 9551: Admisi titulum quamquam a. 600 recentior est; nam post a. 327, de quo nullo modo cogitari potest, annis demum 612, 657, 702, 747, quibus indictio quinta decima convenit, diem Veneris in d. 12 Mai cadere notat Kubitschek in litteris ad me missis (Hirschfeld). Ipak se na temelju ovoga ne bi moglo bez ostatka rei da Kubitschek accetava questa lettura (F. Buli 1906, str. 297). L. Jeli 1892, str. 190-193 odbacivao je Bulievo datiranje pada Salone na temelju Ivanina epitafa, zalaui se radije za tradicionalniju 639. godinu.

84

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Slika 1 Sarkofag opatice Ivane (snimio Ivan Basi) Jireek je takoer izrazio sumnje u ispravnost Bulieva itanja; na kraju petoga retka vidio je - jo rigoroznije nego Hirschfeld - samo slovo Q i predloio alternativu quarta decima - petak, 12. svibnja 506. ili 551.20 Jireekovu skeptinost prema Bulievu itanju registrirao je i CIL, ali bez revizije itanja kojeg su prema Buliu prihvatili izdavai Korpusa. Posljednju rije dao je u svojoj glasovitoj raspravi iz 1906. opet Buli, izvjetavajui pro domo sua kako ripetute e ripetute volte abbiamo noi tasteggiato questi avanzi e trovato che essi sono di IN e non di AR.21 Moda i sm donekle pokoleban rezervama koje su izrazili drugi istraivai, pokazivao je natpis i laicima u historiografskoj disciplini i epigraci, omoguavajui im da se bez predrasuda vizualno i taktilno uvjere u ispravnost njegova itanja. I uvijek su slova IN appena visibili, appena riconoscibili, mada im na brojnim i uveanim fotograjama koje je Buli prilagao uz svoje rasprave nema traga. Danas je nemogue izvriti takve provjere, jer je u meuvremenu sporni fragment 83 B cementnim vezivom spojen s ostatkom sarkofaga.22 Interpretirajui pak sadraj epitafa Buli je upozorio na epitaf djevojice Domnike, takoer sa salonitanskih Manastirina (CIL III 9576, pronaen 1880.): (Depo)SETIO INFANTIS (Do)MNICAE VIII KALE(n)D(as) OCTOBRES QVAE A SIRMIO SALONA(s ad)DVCTA EST23

20 21 22 23

K. Jireek 1904, str. 102. F. Buli 1906, str. 298. B. Gabrievi 1975, str. 98. R. Egger 1926, Nr. 284. Usp. takoer N. Duval et al. 2000, str. 494-495.

85

Tusculum 1, 2008.

Jedan bez drugoga ova dva epitafa doista se ne mogu zamisliti, pri emu onaj djevojice Domnike sadrajno nosi jasne tragove posebna psiholokog odnosa spram djeteta koje je preminulo nedugo nakon dolaska u metropolu provincije Dalmacije, zacijelo u hektinoj atmosferi pred avarsko osvojenje grada godine 582. Dijete nije zadugo preivjelo bijeg pred neprijateljem i naporno putovanje na jug, pronaavi smrt u stranom gradu koji joj je imao biti civilizacijska retorta. To je vjerojatno razlog to su roditelji na nadgrobnom natpisu kerke tu injenicu - uz konvencionalne komemorativne izraze - posebno obiljeili. Ona je a Sirmio adducta, to je odlika koja kratko zemaljsko postojanje pojedinca ini distinktivnim, diferencijalno ga odreujui spram ostalih pokojnika. Buli je smatrao kako je slinu sudbinu doivjela i opatica Ivana Sirmijska. S obzirom na njezine godine (40) i pretpostavljeno vrijeme smrti (612.) te na pouzdano utvrenu injenicu o avarskom zauzimanju Sirmija godine 582., izdvojio je dvije mogunosti: (1) Ivana je u ranoj mladosti dola u Salonu, tu se posvetila redovnikom ivotu, prelazila institucionalne stube crkvene hijerarhije i napokon preminula u asnoj dunosti opatice; (2) Ivana je doivjela drutvenu armaciju ve za svoga ranijega ivota u Sirmiju, dola u Salonu nakon pada rodnog grada 582., u Saloni postala opatica i preminula 612. godine u etrdesetoj godini ivota.24 Buli je bio skloniji prvoj mogunosti. Zanimljivo je da je odbacivao svaki alternativni trei scenarij, uvajui se u svakom pogledu mogunosti da je Ivana postigla ast opatice ve u Sirmiju. To bi, naime, ozbiljno poljuljalo njegovu hipotezu o godini 612. kao okviru njezine smrti

(ako je roena godine 572., teko je vjerovati da bi Ivana ve u desetoj godini ivota postigla slubu poglavarice samostana - dakako uz premisu da se uope radi o godini 612.).25 I upravo je to, tu latentnu pristranost gotovo sedam desetljea kasnije Buliu zamjerio Gabrievi u svojoj analizi.26 Rearmirao je godine 506. i 551. za koje se davno zalagao Jireek, kao, ako ne potpuno dokazive, barem jednakovrijedne godini 612. Bulievu psihikom momentu oko spomena Sirmija dao je novi obrat, pledirajui za to da se apozicija Sermenses loginije shvati kao oznaka drutvene armacije (i opatske asti) koju je osoba stekla ranije, u Sirmiju, a ne u Saloni.27 Pa i kada bi, iznimno, posebna drutvena klima stvorena u situaciji predosjeanja avarske opasnosti i empatije Salonitanaca spram osvojenoga grada kakvu je zamiljao Buli - doista postojala, mnogo je vjerojatnije da bi se tada na nadgrobnom natpisu takve osobe, kojoj bi onda bilo vano istaknuti porijeklo, upotrijebila formulacija nata Sirmii, a ne Sirmiensis i sl. Zbog svega ovoga Gabrievi je skloniji lekciji quarta decima, oprezno datirajui natpis oko godine 551. Njemu pridodaje arheoloka zapaanja s obzirom da se Ivanin sarkofag nalazi ad sanctos, veoma blizu apside, okruen mlaim ukopima, datiranje u VI. stoljee je naelno vjerojatnije.28 Horizontalna stratigraja ranokranske nekropole na Manastirinama ne ostavlja mjesta sumnji da se ondje i nakon polaganja Ivanina sarkofaga pokapalo. A blizina apside cemeterijalne bazilike mjesto je velika ugleda i ekskluziviteta, upravo najveega prestia, rezerviranoga za drutvenu i kulturnu elitu grada. Rijeima Ejnara Dyggvea: Situacija oko grobova na Manastirinama predoava nam jasnije od rijei

24 F. Buli 1906, str. 300. Spomen opatice naveo je L. Jelia na pretpostavku o postojanju nekog samostana na lokalitetu znakovita naziva Manastirine. Usp. L. Jeli 1891, str. 26; neka Jelieva miljenja preuzeo je E. Ceci 1963, str. 146-147 u knjizi koja je kompilacijsko djelo pisano sa znanstvenim pretenzijama. 25 To je problem u koji Buli nije htio ulaziti, slutei kolike bi mu potekoe prouzroio, te ga je samo usputno tretirao, navodei primjere ranoga zareenja djece pobonih roditelja krana (ak su registrirani sluajevi zareenja in utero!). Meutim ni meu njima nema primjera uzdizanja desetogodinje djevojice na elo samostanske zajednice, a teko bi ga bilo i oekivati. Usp. F. Buli 1906, str. 301-302. Kasnije je Buli prihvatio i nategnuto Jelievo miljenje o samostanu na Manastirinama, sve u pokuaju da Ivaninu crkvenu karijeru pripie njezinu boravku u Saloni. Usp. F. Buli 1986, str. 167. 26 B. Gabrievi 1975, str. 98. 27 B. Gabrievi 1975, str. 99. 28 B. Gabrievi 1975, str. 99-100. Uz ovo miljenje svakako treba navesti i zanimljivo zapaanje J. Zeillera 1906, str. 162 i bilj. 1, koji inae pristaje uz Bulievu dataciju. On primjeuje da je Ivanin epitaf druga najstarija potvrda opatske slube u izvorima Zapada (prva je jedan sadrajno vrlo srodan epitaf opatice iz godine 514. iz bazilike San Agnese Fuori le Mura u Rimu). Dok je Zeilleru ovo potvrda toponima Manastirine kao uspomene na neki salonitanski samostan, prihvaanjem jedne od datacija koje nudi Gabrievi rimski bi se i salonitanski natpis mogli kronoloki pribliiti, ime nestaje nelogina lakuna od itavoga stoljea izmeu dva epigraka spomena slube.

86

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Slika 2 Tlocrt aree i oblinjih kapela s oznaenim sarkofagom opatice Ivane (prema N. Duval et al. 2000, str. 535, sl. 218)

87

Tusculum 1, 2008.

oajniku borbu da bi se ugrabila najbolja mjesta ( juxta loca sanctissima, martyribus adscita).29 Nedugo nakon Bulieve studije pojavila se kratka rasprava Vicka Tomaia, u kojoj je ovaj ueni franjevac pokuao osnaiti don Franine jo svjee argumente. Sebi je postavio u zadau dokazati kako su se kronoloke odrednice dies Veneris, IV idus Maias i indictione quintadecima s epitafa mogle meusobno podudariti iskljuivo godine 612.30 Nakon iscrpne kronoloke analize - u kojoj se posluio i raspravom Bede Preasnoga De ratione temporum - Tomai uistinu uspjeno dokazuje ono to si je u poetku zadao; besprijekornim prosedeom pokazao je da je indictio quintadecima pala u godinu 612., zatim da je petak IV idus Maias u kombinaciji s petnaestom indikcijom mogao odgovarati jedino upravo toj godini, napokon da itava formula datacije u obliku koji je donio Buli uope ne dolazi u obzir u vremenskome luku od 285 godina, tonije nakon 327., a prije 612. godine.31 Pritom, dakako, godina 327. ne dolazi u obzir iz historijskih razloga. Prividno je Tomaieva kalkulacija dala iznimno uspjean rezultat, podudarivi se potpuno s Bulievim zakljukom i koroborirajui ga kronolokim pomagalima. No, kao to sam autor na kraju rasprave vrlo ispravno istie tutto il questo ragionamento basato sulla indizione quintadecima32 to sve Tomaievo sukcesivno slaganje argumenata poiva iskljuivo na premisi o ispravnosti Bulieve lekcije QVINTADECIMA. Bez nje nadgradnja ostaje bez temelja na kojem je slagana te argumentacija nuno gubi na snazi, uruava se. Meutim, kao i da je sm osjeao nesigurnost svoje temeljne istraivake osnovice, Tomai je u zakljuku svoga izlaganja s velikim oprezom i ograujui se poteno od apsolutnoga povjerenja u rezultate Frane Bulia za trenutak hipotetiki pretpostavio alternativnu lekciju, u kojem sluaju bi prema njegovu miljenju godina 506. jedina dolazila u obzir, mada i dalje ne

vrlo vjerojatna zbog indikcionalnoga datiranja, koje se ustalilo tek oko polovine VI. stoljea (u tome se vodio zakljucima uglednoga Giovannija Battiste de Rossija). Tomaiev rad proao je relativno nezapaeno u kasnijim raspravama na ovu temu, ak i u novije vrijeme kada su postavke Bulia i njegovih suvremenika doivljavale progresivnu revalorizaciju.33 Ipak, rije je o radu strukturiranom na vrlo egzaktnim alatima te treba s uvaavanjem istaknuti dvije njegove komponente: dok nije sporno da je petak, 12. svibnja pete indikcije mogao pasti samo u godinu 612. - ali je sporna peta indikcija kao takva; isto tako, sma injenica da se jedini takav sluaj mogao dogoditi jedino jo godine 327. kao da upuuje na veu vjerojatnost lekcije quarta decima, ve i stoga to, prihvate li se Gabrievievi argumenti - koji se ine prilino uvjerljivima (vidi supra) - ne preostaje nijedna kronoloka odrednica za ovako odreen datum! No prvo kvalitativno novo, materijalno povijesno svjedoanstvo koje je uzdrmalo dotada prevladavajue gledite u historiograji dala su arheoloka istraivanja provedena u Solinu godine 1979. Rije je zapravo o prvim opsenijim, mada sondanog karaktera, istraivanjima provedenima unutar areala Salone nakon Dyggveova vremena. Podruje tada markirano za iskapanja bilo je podijeljeno u tri sektora, od kojih je Sektor I zapremao teren izmeu tvornice Voljak (ex perac) ukljuivo, zatim nekoliko privatnih posjeda istono od nje da bi na istoku bio zakljuen ulicom koja tee kroz Solin.34 Dok je najbljetavije nalaze pokazao Sektor II (terme, vani revizioni rezultati Dyggveove basilicae orientalis koja je superponirala kupalini kompleks),35 Sektor I je u svom zapadnom dijelu razotkrio stambeni blok relativno prostranih razmjera te (vjerojatno privatni) termalni sklop i ostatke gradskih bedema u blizini srednjovjekovne utvrde Gradina. Sva tri pak sektora zauzimala su najistoniji dio antikoga grada, pars orientalis, premreen potocima - sporednim odvjetcima

29 30 31 32 33 34 35

E. Dyggve 1989, str. 71. V. Tomai 1910, str. 137. V. Tomai 1910, str. 138-139 i tabla. V. Tomai 1910, str. 140. Npr. ni B. Gabrievi 1975. ni I. Marovi 1991. (1984.) u svojim radovima nisu citirali Tomaievu raspravu. F. Oreb 1984, str. 28-29. F. Oreb 1984, str. 30-31 i g. 1.

88

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

ogranaka delte Jadra i uslijed toga po svemu sudei slabije urbaniziran.36 Uz u Saloni rijetku arheoloku evidenciju o antikoj profanoj stambenoj arhitekturi, izuzetan nalaz spomenutoga sektora inio je depot bizantskoga bakrenog novca pronaen u zemlji iznad pokrovnih ploa antikoga kanala u jednoj od prostorija.37 Od 51 pronaene kovanice etiri su emitirane za vladavine cara Heraklija (610. - 641.) (est primjeraka je ostalo neidenticirano zbog loe ouvanosti). Dok za prva tri komada Heraklijeva perioda datacija i porijeklo nisu sporni - emitirani su iz konstantinopolske kovnice tree (612/13.) odnosno pete godine (614/15.) vladanja ovoga cara onaj posljednji otvara brojne probleme. Rije je o prekovanom polufolisu relativno pouzdano atribuiranom Herakliju, ali vrlo nesigurna itanja datuma emisije. Ovisno o itanju, kovan je u dvadesetprvoj ili esnaestoj godini Heraklijeve vladavine te se posljedino moe datirati 630/631. odnosno 625/626. godinom, pri emu se izdava depota opredijelio za kasniju dataciju.38 U konfrontaciji tih podataka s ostalima (dodue, prilino rijetkim) nalazima Heraklijeva novca iz Salone iskovana u periodu nakon godine 614. Marovi dolazi do zakljuka da se u Solinu trgovalo, odnosno boravilo i poslije 614. god. koja je godina - kako smo vidjeli - uzimana kao granini datum postojanja grada pa je stoga zahvaljujui navedenim nalazima potrebno spomenutu granicu podignuti navie sigurno za jedno, pa ak vrlo vjerojatno - i za dva desetljea. Vidjeli smo da je iz podruja grada dosad najmlai novac follis iz 624/625. god. odnosno polufollis iz 630/631. to ne mora znaiti da je on ba te godine morao dospjeti u zemlju. Radije bih pretpostavio da se to dogodilo koju godinu kasnije pa se time dobija neto poviena vremenska granica opticaja Heraklijevog novca u Saloni te prema dosad iznesenom i vii datum propasti grada.39

Mada bi se na prvi pogled moglo initi da se u Marovievoj analizi opetuje znanstveno riskantan princip preferiranja pojedine lekcije kakav smo ve susreli u Bulievu itanju spornoga retka epitafa s Manastirina, u ovom sluaju nema mjesta sumnji u autosugestiju ve stoga to opredjeljenje za ovu ili onu spornu lekciju rezultira relativno zanemarivom kronolokom razlikom od samo pet godina, a autorova teza je i drugim argumentima vre fundirana.40 Marovi, tovie, u interpretaciji odlazi i korak dalje te - uzimajui godinu kova ovoga najmlaeg Heraklijeva novca kao terminus post quem - pokuava preciznije utvrditi kada je grad mogao prestati postojati. Vraajui se miljenjima Farlatija, Dmmlera i Carrare, Marovi je kao gornju vremensku granicu toga dogaaja uzeo godinu 639. (uoi poetka pontikata Ivana IV., koji alje opata Martina u ove krajeve propter redemptionem captivorum), smjestivi ga okvirno u prethodnih osam ili devet godina. Ono to autor smatra sigurnim jest da u godinama putanja najmlae emisije Heraklijeva novca u optjecaj Salona jo uvijek ivi, dok je Martinova misija godine 641. pouzdano svjedoanstvo nestanku grada. S obzirom na ratne prilike i neuvjerljivost mogunosti da su zarobljenici leali u viegodinjem (desetogodinjem!) zatoenitvu dok nisu otkupljeni, logino zakljuuje da je pad Salone bio jo koju godinu poslije 631. tj. blie 639. god. ali za tu pretpostavku, osim pukog nagaanja, nema nikakvih arheolokih odnosno numizmatikih dokaza.41 Ipak, slabosti ovoga, naoko loginoga zakljuka su oite. Pronalazak Heraklijeva vrlo mladog novia sretan je nalaz, jedan od onih kakvima se u svoje vrijeme nadao i Buli. No, on je i nuno sluajan nalaz. Samim tim otpada potreba da ga se uope shvati kao posljednji numizmatiki ostatak staroga svijeta u Saloni (u protivnom, kako objasniti da u iduih osam

36 F. Oreb 1984, str. 34-35. Prostor na kojem se pruala istona nekropola Salone slabije je istraen. Usp. N. Cambi 1985-1986, str. 64, 80-83, 90; F. Bukariol 1988; . Mileti <1992>; J. Mardei 2003, str. 506. Radove na poloaju uplje crkve posljednjih godina provodi Muzej hrvatskih arheolokih spomenika iz Splita. Za najnovija istraivanja v. J.-Jelii Radoni 2006. 37 I. Marovi 1991, str. 61 detaljno opisuje okolnosti nalaza. 38 I. Marovi 1991, str. 66 i 79, br. 45. 39 I. Marovi 1991, str. 66-67. 40 Ikonograja likova dvaju suvladara na aversu potkrepljuje kasniju dataciju izokefalno prikazane gure ukazuju na razdoblje oko 629. - 630. kada su Heraklije i njegov sin Heraklije Konstantin prikazivani kao zreli suvladari. Usp. I. Marovi 1991, str. 66. 41 I. Marovi 1991, str. 69.

89

Tusculum 1, 2008.

ili devet godina do Marovieve predloene godine pada grada u metropolu provincije nije uope stizala dravna moneta?).42 Treba dakle ostaviti sasvim otvorenom mogunost da e se u Saloni nai i drugih, pa i mlaih, primjeraka Heraklijeva novca, a moda i novca njegovih nasljednika. S druge strane, otvara se pitanje opravdanosti interpretacije Martinove misije u smislu terminusa ante quem za ivot u Saloni. Dogaaj je u svakom sluaju vjerodostojan, a nekoliko slinih papinskih poduhvata u tom smjeru iz godine 640. i 702. samo ga potkrepljuju.43 Pitanje je, meutim, je li upravo pad Salone bio onaj dogaaj koji je inicirao papinu akciju i Martinovu misiju ili se, moda, radi o opem simptomu nemirnoga vremena? Gubitak Salone je u svakom sluaju kao osjetljiv udarac za Carstvo to mogao biti, osobito uzme li se u obzir moebitni federatski odnos izmeu doseljenih Slavena i Bizanta (Katii). Ipak, ini se da su koliko-toliko institucionalizirani kontakti izmeu starosjedilaca i barbara u Dalmaciji postojali ve u drugoj polovini VI. stoljea,44 to bi govorilo za jedan rani modus vivendi, iji nam se jedan od sluajeva sluajno sauvao u Liber ponticalis i kronici Tome Arhiakona. Marovieva je primarna zasluga to je svojom vrijednom numizmatikom analizom probio dugogodinju kronoloku barijeru koju je u historiograji inila Bulieva 614. godina kao apsolutna gornja granica kasnoantike civilizacije u rimskoj provinciji Dalmaciji. Pokazao je da se i nakon te godine ivot u glavnome gradu provincije i oko njega jo uvijek strukturirao prilino utabanim stazama, bez stroge cezure. Valja upozoriti da je Bulievo apriorno odbacivanje interpolacije u barberinskom kodeksu (vidi supra) dugo dralo izvan upotrebe veoma zanimljiv podatak o godini 625. Indikativno je to Buli nije taj podatak pokuavao pobiti u njegovoj kronolokoj odrednici, ve mu obezvrijediti itav sadraj tek isticanjem kasna postanka i slabe upuenosti autorove u antiku topograju Salone.45 Meutim, mladost toga zapisa
42 43 44 45 46 47

sama po sebi ne iskljuuje istraivaki i glosatorski njegov karakter, kao ni mogunost da su njegovu autoru - koji i nije morao biti vrstan poznavalac urbanoga lika antike Salone - bila dostupna neka starija vrela koja nisu stigla do naega vremena. Nada Klai smatrala je da je sastavlja HSM na tom mjestu unio jedinu godinu koju je znao - onu pada Salone,46 dok je Nikola Jaki uoio kronoloku povezanost s jednom od predloenih datacija posljednjega Heraklijeva novia, godinu dana prije avarsko-slavenske opsade Carigrada.47 Analizom romanske toponomastike u trokutu izmeu Zrmanje, Cetine i Jadrana, Nikola Jaki je pokazao kako je uloga ovoga podruja ponovno narasla u suton antike, kada su pred slavenskom provalom starosjedioci toga prostora jo jednom nali utoite u drevnim utvrdama, ija su imena najdulje trajala, nerijetko s reeksima do u nae doba. Tako oko VI. stoljea uloga zbjega i brania prelazi s ravniarskoga, za obranu nepogodnoga Aequuma na visinske kastrume Osinium i Tilurium. Stoga e i njihova latinska, odnosno romanska imena perzistirati kroz vjekove (Sinj i Trilj), dok e staro ime dananjeg itluka utrnuti. Novija istraivanja pokazuju da je salonitanska epitastika poput one ije bitne odlike nosi natpis opatice Ivane mogla vriti ulogu prijenosnika memorije u inae na vie naina potvrenom crkvenom kontinuitetu izmeu Salone i Splita. U tom je lancu kontinuitet pisane predaje zacijelo igrao nimalo beznaajnu ulogu. Sa sarkofaga nadbiskupa Ivana [u splitskoj krstionici] izbija jezini izraz kojemu su nedvojbeni predloci natpisi uklesani na sarkofazima salonitanskih cemeterija. Sline kranske formule, odnosno kliejizirani jednostavni izrazi s kratkim sadrajem i primjesama vulgarnolatinskih oblika, kojima zapoinje epitaf opatice Ivane iz 612. godine (Hic quiescit in pace sancta abbatissa Johanna Sermenses), ili tekst koji komemorira prezbitera Ivana, oko 599. godine (+Hic iacit Iohannes peccatur et indignus presbiter), nali su se i u natpisima

Usp. I. Goldstein 1992, str. 92 i bilj. 599 i 600. M. Ivanievi 1992, str. 43. I. Nikolajevi 1973. F. Buli 1906, str. 280-281. N. Klai 1967, str. 35. Autorica se drala Bulieve datacije propasti Salone godine 614. N. Jaki 1991, str. 436-438.

90

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

na sarkofazima biskupa Ivana, koncem VIII. stoljea te Petra, gradskoga priora, koji je nastao neto kasnije po uzoru na Ivanov. Slinost splitskih sa elementima jezinog formulara u epitama dvoje Salonitanaca je odvie uoljiva, da spomenute formule nisu moda bile ak i prepisane na licu mjesta. Tu su, u Saloni, zacijelo jo dugo poslije njena naputanja, bila posjeivana zamrla kranska groblja, a vidljivi spomenici, poput navedenih s Manastirina i Marusinca, ostali su vrlo poticajni splitskim klesarima i epitastima. K tome, dva spomenuta epitafa, onaj salonitanskog prezbitera Ivana i splitskog nadbiskupa iz VIII. stoljea, potvrdili su na osobit nain jezini kontinuitet u latinskim natpisima izmeu kasnoantike Salone i ranosrednjovjekovnoga Splita. Vezu pogotovo naglaava izraz peccator zastupljen u oba natpisa, koji je inae novina u kasnom sloju starokranske epitastike, tj. natpisima na prijelazu VI. u VII. stoljee.48 tovie, ta je rije upravo uestala u ranosrednjovjekovnim epitama splitskih crkvenih i civilnih odlinika, koji tekstovi u prvom razdoblju jo uvijek slijede kratkou i jednostavnost epitafa salonitanskih biskupa, dok e kasniji natpisi postati rjeitiji, pa i poetski sroeni.49 ** Qualiter autem naliter euersa fuerit, non satis perspicuum est. Nos uero, ut in precedentibus, partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes, conemur exponere. - A kako je konano razorena (sc. Salona) nije dosta jasno. Mi emo pak, kao i u prethodnom, pokuati to izloiti slijedei dijelom ono to je o tome zapisano, dijelom ono to se o tome pria, dijelom ono kako mislimo da je bilo.50 Oblikovanje historiografskih kriterija Tome Arhiakona eksplicirano je u gornjoj reenici. Ona se upravo

odnosi na pad i propast Salone, kataklizmiki dogaaj kojemu je Arhiakon posvetio itavo VII. poglavlje svoje kronike. Signikantno je to se na kroniar ba na ovome mjestu izrijekom opet ograuje od teksta koji nudi. Prije toga je neto slino, ne ba sasvim isto, uinio u I. poglavlju De Dalmatia, unutar mita o Kadmu, gdje se paljivim iitavanjem vrlo jasno razotkrivaju slojevi graenja Tomine naracije i njegova trojaka metoda iitavanja, raspitivanja i domiljanja: pjesnici u priama kau, sve do danas zadralo se miljenje, zbog toga se govorilo, takoer se moe proitati, povijest kae itd.51 Dok u poglavlju o kraju Salone kao da ponovno osjea nesigurnost u baratanju materijalom koji mu stoji na raspolaganju te ponovljenu potrebu za legitimacijom svoje metodologije s jedne i ogradom od njenih tumaenja s druge strane. Plural koji koristi, ut in precedentibus kao i u prethodnom, odnosi se na poglavlja in precedentibus capitulis.52 Dakle, jednostavno e ponoviti postupak kojim je vericirao sve svoje prethodno izlaganje, uzdajui se u njegovu stabilnost i pouzdanost tako donesenih zakljuaka. Tek e oni zbog nedostatka vrela biti manje vjerojatni od doprijanjih, to je i sam osjetio. Otud ona ograda. Nedostatak vrela o kojemu je rije vrlo se lijepo vidi u komparaciji ovoga s prethodnim poglavljem De Maximo Scismatico, koje je izgraeno oko obilne korespondencije pape Grgura Velikoga s istonojadranskim crkvenim i svjetovnim uglednicima, koja je Tomi bila dostupna. U njem se on mogao smireno osloniti na ta vrela, gradei oko njih svoj konstrukt. No, ve nakon prvoga itanja poglavlja o Saloni, vidljivo je kako su komponente relata i, osobito, opinio prevladale nad scripta. Izvornih dokumenata o propasti Salone nije bilo, pa sam razvoj dogaaja non satis perspicuum est. Ovo je signal da e se kroniar u Tomi povui pred spekulatorom, da e se prepustiti retorici opih mjesta te da e u njegovoj naraciji u-

48 E. Marin 1994, str. 81-82. 49 V. Delonga 2001, str. 68. Usp. takoer R. Katii <1988>; Katii1992; E. Marin 1994, str. 81-82. 50 HS c. VII, p. 30. Za potrebe ovoga rada iznimno koristim prijevod R. Katiia. Mjerodavni prijevod glasi: Kako je pak dolo do konane propasti, nije sasvim jasno. Mi emo, kao i u dosadanjem izlaganju, pokuati izloiti dijelom ono to je napisano, dijelom ono to je dolo predajom a dijelom slijedei miljenja drugih. 51 HS c. I, p. 4-7: secundum poetarum fabulas..., usque hodie opinio est..., ob hanc causam populi dicebantur..., legitur quod..., secundum ystoriam... Usp. N. Ivi 1992, str. 81 i d. 52 N. Klai 1979, str. 177.

91

Tusculum 1, 2008.

slijediti tekst za povjesnika vrijedan tek nevelike panje, koji ne nudi uporit provjerljivih u drugim izvorima.53 Velikim dijelom poglavlje Qualiter Salona capta est i jest takvo, to se ponajbolje egzemplicira s loci communes iz Homera i Herodota kojima je obogaeno. No, unutar sve te bogate i razvedene ahistorijske topike moe se ui u trag vrlo starome vrelu kojim se Toma sluio i kojega se usko drao pri vlastitoj rekonstrukciji zbivanja. Odavno je primijeeno kako se Historia Salonitana i Ljetopis Popa Dukljanina podudaraju u naraciji o Gotima u Dalmaciji, osvajaima provincije koji pod vodstvom Totile zauzimaju i razaraju Salonu, da bi ih, onako trijumrajue, Totila potom poveo u osvajanje Apeninskoga poluotoka. Moglo bi se pomisliti kako se Arhiakon pri sastavljanju svoje kronike sluio upravo Ljetopisom Popa Dukljanina (u Tomino vrijeme Dukljaninov je ljetopis bio barem ve jedno stoljee star) te iz njega napabirio podatke o Totili i drugo, uklopivi sve naknadno u vlastitu viziju. Meutim, kvaliteta sadraja pisane predaje o ovim dogaajima u obliku u kakvom je zabiljeena u Ljetopisu Popa Dukljanina u mnogoemu je inferiorna Tominu tekstu.54 Sadri brojne nepreciznosti, deformacije i kontradikcije. Kod Tome je, pak, sve izlaganje i izriajem i logikim slijedom vrlo isto (mada ne bez kontroverzi, o emu nie!), mada bi se oekivalo obrnuto, pa Ljetopis Popa Dukljanina kao Tomino vrelo u ovom sluaju ne dolazi u obzir. Vjerojatnije su se oba ljetopisca, svaki u svom stoljeu, sluila starijim vrelom koje je imalo jednako ishodite, tek to je Dukljanin crpio iz mlae njegove redakcije s ve uvelike korumpiranim podatcima, dok je Arhiakon imao u rukama bolje tradiran, stariji primjerak prijepisa originalnoga zapisa. Ono je sadravalo anakronistiko povezivanje triju neistovremenih povijesnih dogaaja: Teodorikova pohoda u Italiju kojim je osnovano Ostrogotsko kraljevstvo, bizantsko-ostrogotskoga rata (osobito ostrogotske vojne operacije oko Salone) te avarsko-slavenske invazije i zauzimanja istonojadranskih

zemalja, koja je za ove zemlje oznaila kraj staroga svijeta.55 Jo je Franjo Raki upozorio da se s obzirom na vrijeme pada Salone Tomino prianje podudara s istinom, kada je postavio pad grada u period nakon smrti nadbiskupa Maksima. Rakijeva opaska je primjerna jer ocrtava sumu problema preuzimanja izvora kod Tome i Popa Dukljanina: poto je, iscrpljivanjem Grgurove korespondencije, prvorazrednih vrela nestalo, kroniar se okree drugima to su mu dostupna, uklapajui dogaaje o kojima govore u kronoloku prazninu koju su za sobom ostavila prethodna vrela. Tako se dogodilo da se istonojadranske operacije Ostrogota i Totile nau na poetku VII. stoljea, umjesto u prvoj polovini VI., kamo pripadaju. U ahistorijskom svjetonazoru kompiliranje izvora je esto nekritiko, nesigurno, selektivno ili proizvoljno. Rezultat je, izmeu ostaloga, anakronizam. Vrijeme postanka tog zajednikog vrela ne da se na razini dananjih znanstvenih spoznaja preciznije odrediti. Ono je svakako starije od Dukljaninova ljetopisa, budui da u njegovo vrijeme cirkulira jedna ve vrlo kasna i iskvarena redakcija. Dade mu se, ipak, utvrditi terminus ante quem non: Konstantin VII. Porrogenet u De Administrando Imperio barata jo vrlo pouzdanim podacima o slavenskom zauzimanju Salone, bez trunke gotske komponente. Kod cara-pisca nema onoga anakronizma, kao ni tradicije o Gotima. Kako je generalno utvreno da se Porrogenetovi zapisi oslanjaju na podatke s terena koji, sakupljeni u knjizi oko godine 949., odraavaju stanje jo iz posljednjega dijela IX. stoljea, teko da tradicija sadrana u onom vrelu iz kojega su crpili Arhiakon i Dukljanin moe biti starija od tih pedesetak godina.56 Potraga za tim izvorom pokazala se neuspjena: oekivalo bi ga se u nekom povijesnom djelu zapadne provenijencije, to se bavi prolou Gota. No, ni kod Jordanesa (Getica) ni kod Pavla akona (Historia Langobardorum) nema niega ni izdaleka slinog.57 Datacija mu se, moda, moe poblie

53 54 55 56 57

Usp. I. Goldstein 1992, str. 87 (s kritikom L. Kati 1952), 89-111, 1995, str. 115-121; R. Katii 1998, str. 254-255. R. Katii <1988>, str. 19-20. R. Katii <1988>, str. 19. R. Katii <1988>, str. 20. N. Ivi 1992, str. 85 i bilj. 8. Autor svjedoi da ni u seriji Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum Langobardicarum et Italicarum nema navoda koji bi se makar izdaleka dao razluiti kao predloak za ovaj Tomin. Problem uoava i I. Goldstein 1992, str. 83. Osim DAI i HS, o padu Salone zapravo uope nema pisanih izvora, a oni arheoloki su diskutabilni.

92

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

utvrditi samo u svjetlu jedinoga drugog spomena Gota u ovom kontekstu, u jednom (od mnogobrojnih) ivotu sv. Dujma, pripisu u jednom splitskom brevijaru kojega je objavio Farlati.58 O dataciji, pak, ove sveeve biograje postoje razliita miljenja: Ferdo ii ju je smjetao najkasnije u svretak X. stoljea, dok je sm Farlati u njoj vidio upravo onu glasovitu Dujmovu vitu to ju je na traenje nadbiskupa Lovre u drugoj polovini XI. stoljea sastavio Adam Parianin zajedno s drugim pasijama Dujma i Anastazija koje su u davnini bile napisane neuglednim jezikom i metrikim dotjerivanjem himni o svecu.59 Adamovo i Lovrino vrijeme doista se lijepo usklauje s ovim izoliranim spomenom Gota, jer kronoloki sasvim odgovara pretpostavljenom vremenu nastanka vrela o koje su se u svom kazivanju o Gotima upirali Toma Arhiakon i Pop Dukljanin. Druga polovina XI. stoljea dovoljno je udaljena i od Porrogenetove knjige i od Dukljaninova ljetopisa da bi jedan tekst nastao tijekom nje mogao predstavljati kariku u razvoju izmeu prvoga i drugoga. Vrijeme u kojem je sjeanje na realije avarskoslavenskoga osvojenja - koje je na ovim prostorima jo zatekao Porrogenetov informator - izblijedilo, istovremeno je vrijeme gregorijanske reforme (upravo joj je nadbiskup Lovre jedan od istaknutih eksponenata), trenutak u kojem je bilo vie nego oportuno poistovjetiti suvremene nepoudne popove-glagoljae s Gotima, nositeljima kune arijanske hereze.60 Istovremeno, iz Tomina kazivanja proizlazi da je Totila samo djelomice (ex parte) opustoio salonitanski grad, dok su ga nakon odreenoga vremena dokrajili Slaveni, predstavnici sedam-osam plemenitih rodova koje je Totila sa sobom doveo iz Poljske. Pojam euersio diferencijalno se odreuje spram ranijega destructio.61 Drugi je konaan, kataklizmian i usudben, prvi tek parcijalan, privremen. Spomenuti slavenski rodovi od svoga zapovjednika

Totile su zatraili i dobili u posjed zemlju Hrvatsku (terram Chroatie (...) petierunt et optinuerunt eam a duce suo).62 Zaostavi za Totilom nakon njegova odlaska za Italiju, utvrdili su sebi ovdje stalna boravita, podvrgnuli starosjedilako stanovnitvo svojoj dominaciji, organizirali neki oblik drave, da bi tek na kraju toga procesa krenuli u zauzimanje dalmatinske metropole (moglo bi se slikovito rei da kod Tome epihorsko stanovnitvo Kureti funkcionira kao supstrat, Goti kao adstrat, a Slaveni kao superstrat; kasnije zajedniko ime Chroate je tek pocaklina). Ova je u meuvremenu uvelike regredirala na svim razinama (iam erat collapsa).63 Izmeu prve, djelomine pohare Salone (Goti i Totila), destructio, i druge, konane (slavenski rodovi), uastatio, euersio, postoje dakle kod Tome znaajni vremenski hijati. Oni odaju njegovo poznavanje i pokuaje usklaivanja dvaju proturjenih vrela, meu kojima je jedno raspolagalo mutnom predajom o ranijem, gotskom zauzimanju grada, a drugo predajom proizalom iz slavenske rodovske tradicije. Potonja tradicija, odnosno potonje vrelo, slavenska varijanta bijae pristupano i caru-piscu, tj. njegovu jadranskom informatoru iz prve polovine X. stoljea (s reeksima druge polovine IX. stoljea). Do splitskoga arhiakona stiglo je ve kontaminirano gotskom varijantom unutar jedinstvenoga vrela, ili je povezivanje dvaju neistovremenih dogaaja plod Tomina domiljanja nad dvama izvorima koje je pokuavao konkordirati. Budui da je u X. stoljeu ona varijanta koja uvaava slavensku rodovsku tradiciju jo uvijek bila tradirana u istom obliku (DAI), Radoslav Katii ju dri starijom od gotske predaje.64 U svakom je sluaju rije o jednom od najstarijih zapisa splitske crkve, iz kojeg su crpili i Konstantin Porrogenet i Toma Arhiakon.65 Vjerojatno su ga obojica pronali u pisanoj predaji bizantskoga Splita, gdje se uvao najkasnije od druge polovine IX. stoljea.

58 59 60 61 62 63 64 65

D. Farlati 1751, str. 419. HS. c. XVI, p. 68, 70. R. Katii <1988>, str. 21-23. N. Ivi 1992, str. 85. Ovako i Katii u svim svojim studijama o problemu. HS c. VII, p. 32. HS c. VII, p. 32. R. Katii <1988>, str. 24-26. R. Katii <1988>, str. 25. Usp. takoer: N. Ivi 1992, str. 81-100; M. Matijevi-Sokol 2002, str. 233-241.

93

Tusculum 1, 2008.

Ferdo ii pretpostavljao je da godinu pada grada treba staviti neposredno nakon spomenutoga posljednjeg datiranog natpisa, oko 614., to su prihvatili brojni povjesniari.66 U kasnije doba u historiograji su se najee spominjale godine 614. i 641., dakako tek kao okvirni datumi. Danas, meutim, sve vie prevladava miljenje kako se spomenuti dogaaj odigrao oko godine 625. ili 626., u predveerje neuspjene avarsko-slavenske opsade Konstantinopola, koja je oznaila poetak Heraklijeve reconquiste i kraj avarskoslavenskoga saveznitva. Navedena datacija skladno se uklapa u vrijeme izmeu 612. i 641., u koje ju implicitno smjeta Toma, a ujedno odgovara tvrdnjama Konstantina Porrogeneta o Heraklijevoj ulozi u uvoenju reda u istonojadranske carske provincije.67 Tom smo se godinom, dakle, vjerojatno u najveoj moguoj mjeri pribliili povijesnoj istini. Pitanje samoga naina pada i naputanja Salone mnogo je kompleksnije. Postoje jednakovrijedni argumenti u prilog postupnoj degeneraciji gradskoga ivota, ali i tradicionalnom tumaenju o prijekom unitenju grada u jednom mahu.68 Rjeenje se vjerojatno moe nai negdje na pola puta izmeu tih dvaju suprotstavljenih gledita: Salona je polagano odumirala jo od godine 582., preavi toku bez povratka oko 602., nakon uvoenja Fokine strahovlade; smrtni udarac zadala joj je provala Slavena i/ili Avara 625./626. Nakon te godine doista nije moglo vie biti rijei o bilo kakvom ponovnom naseljavanju nesigurne Salone, budui da je ona kao administrativna metropola ve poodavno zamrle provincije zapravo prestala funkcionirati. Time se donekle moe objasniti

nevoljkost odbjegloga stanovnitva da ponovno naseli razrueni grad. No, polagana retardacija urbanoga prostora u prethodnim desetljeima urodila je plodom ve u bliskoj budunosti: postupno preseljavanje stanovnitva, kako viih slojeva tako i prostoga puka, u bolje utvrene zbjegove na obali i otocima stvorilo je preduvjete nastavku urbanoga postojanja Salone u buduem Splitu. Ta su nastojanja apogej dosegnula obnovom salonitanske nadbiskupije u Splitu u VII. stoljeu.69 U tom je smislu ilustrativan jedan primjer s Visa, gdje je dokumentirano dugo trajanje jedne zoomorfne bronane bule, tokom koritenja barem jednom reparirane. S obzirom da ona tipoloki pripada salonitanskoj radionici iz druge polovine VI. i prve polovine VII. stoljea,70 ini se da ovaj primjer vrlo zorno pokazuje procese i krajnje domete onih dvaju stoljea (na koje se vjerojatno najbolje moe primijeniti Prelogova teza o pasivnoj negaciji antike),71 posredno, moda, potkrepljujui i navode Tome Arhiakona o disperziji salonitanskih izbjeglica po srednjodalmatinskim otocima.72 U tom kontekstu nije nezanimljiv ni nalaz zlatnog novca cara Leoncija (695. - 698.) na istom otoku,73 koji funkcionira poput numizmatikog pandana (dodue generaciju starijega) spomenu jednako kratkovjekoga vladara Teodozija III. (715. - 717.) u jednom zapisu koji potjee iz ostavtine oca hrvatske historiograje, povjesnika Ivana Luia-Luciusa (1604. - 1679.). Biljeka postoji u dvije verzije: jednu je objavio Daniele Farlati u etvrtom svesku Illyricum sacrum, dok se druga uva u rukopisu u Naunoj biblioteci u Zadru (Codex Lucianus).

66 E. Dyggve 1989, str. 40. 67 N. Budak 1994, str. 81; N. Budak 1996, str. 128. Za tonost datacije znaajno je spominjanje posljednjega salonitanskog nadbiskupa Teodora u Historia Salonitana Maior. Vanost tog argumenta rasvijetlio je N. Jaki 1985, koji je rekonstruirao posljednje dane zadnjega salonitanskog nadbiskupa Teodora. 68 N. Budak 1994, str. 82, 1996, str. 128 priklanja se Tominoj tvrdnji o opsadi i osvojenju grada nakon koje na teritoriju Salone nije opstao kontinuitet ivota ni u kakvom obliku; naglaava iznenaujuu preciznost Tominih podataka. Ugledni romanist Petar Skok analizom salonitanskoga toponomastikog materijala zakljuuje da Hrvati u Solinu nisu nali ni traga romanskim naseljima, to se oituje u potpunom nedostatku stare nomenklature P. Skok 1952, str. 55-56. Usp. suprotno gledite: N. Klai 1971, str. 24; M. Sui 1988; I. Goldstein 1992, str. 83-94; Goldstein 1995, str. 115-129. N. Budak 1994, str. 12-13 ipak naglaava da ivot u Saloni nastavljen u osiromaenom obliku i nakon prve etvrtine VII. stoljea. Slino i T. Raukar 1997, 504. 69 Veoma iscrpan pregled ove problematike dao je S. Gunjaa 1973, str. 35-68, 77-234. Gunjaini su historiografski pogledi, meutim, optereeni premisom o HSM kao konceptu i HS kao denitivnoj redakciji kronike Tome Arhiakona te njegove nerijetko vrlo vrijedne i sasvim prihvatljive rezultate treba vrednovati iz te perspektive. 70 Z. Vinski <1974>, str. 18-19, T. X, sl. 14. 71 M. Prelog 1954. Usp. takoer M. Jurkovi 1988-1989. 72 F. Bukariol <2000>, str. 235 i 252, sl. 4. Osobito zanimljiv aspekt te problematike analizira R. Buani 1996 i 2003. 73 F. Bukariol <2000>, str. 234, bilj. 6, 251, sl. 2. Novac je vjerojatno s Visa.

94

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Taj kratki memorijalni zapis do Luciusa je doao u pisanoj zaostavtini njegova istoimenog prastrica. Kronoloke odrednice sadrane u tekstu jasne su i jednoznane; meusobno se potkrepljuju: spomen cara Teodozija te nekoga, poimence nepoznatog, komesa, unuka Velikoga Severa, ksira dogaaj o kojem je rije vrsto na poetak VIII. stoljea, izmeu 715. i 717., za kratke vladavine bizantskoga cara Teodozija III., jedinoga vladara toga imena kojega je mogue smjestiti generaciju-dvije nakon vijeka Velikoga Severa. Potonji je glasoviti salonitanski patricij - poznat iz kronike Historia Salonitana - koji je, prema tradiciji, predvodio doseljenje Salonitanaca u Dioklecijanovu palau sredinom VII. stoljea. O vjerodostojnosti ove note mnogo se raspravljalo, ali bez uspjeha. Terminologija, prozopograja (imena zidara analizirao je Radoslav Katii) i opi izriaj govorili bi, uz kronologiju, u prilog autenticitetu zapisa. Time bi se on otkrio kao vaan povijesni izvor, osvjetljavajui ak vrlo reljefno - inae slabo dokumentirano razdoblje mranih stoljea u naim stranama. S druge strane, izrazito kasna rukopisna predaja i pojedini sumnjivi unutarnji elementi (neka kronika u kojoj je, navodno, naen) opravdano - kako istie eljko Rapani - dovode u pitanje njegovu iskoristivost. Posebno se zazornim ini spomen, u jednoj inaici teksta, grada Salone kao mjesta otkud su pozvani graditelji crkve, dok u drugoj verziji umjesto Salona stoji salina - solana! Vjerojatno je rije o novovjekovnoj mistikaciji, korekciji prvotnoga spomena solane u ime antikoga velegrada, koje na prvi pogled doista i djeluje loginije. Ipak, eljko Rapani s pravom postavlja pitanje smijemo li ovu pretpostavku uvaiti bez valjana razloga; a ako i smijemo, tko bi bili ti majstori-zidari koji bi poetkom VIII. stoljea dolazili iz odavno naputena grada?74 I bez neprijepornih pokazatelja, za proces traenja utoita na otocima je simptomatino to je, primjerice, skupni nalaz novca koji su emitirali Heraklije i nasljednici iz njegove dinastije do potkraj VII. stoljea iz Nereia na Brau ak i samo parcijalno dao sadrajno

i kronoloki vrlo bogate rezultate,75 dok naprotiv Numizmatika zbirka Arheolokoga muzeja u Splitu za itavo sedamdesetogodinje razdoblje od Heraklija do utrnua njegove dinastije raspolae s tek tucet kovanica. S ovim je direktno vezan fenomen potpunoga izostanka monetarne cirkulacije na podruju Salone nakon Heraklijeva vremena, to je (ne odbacujui ipak mogunost i mlaih nalaza) svakako indikativno i moe se u svjetlosti otokih numizmatikih nalaza objasniti tezaurizacijom materijalnih vrijednosti u atmosferi straha unutar pojedinih zbjegova kopnenoga stanovnitva. Nositelji kontinuiteta raspoznaju se u starosjedilakom stanovnitvu, a njegova svjedoanstva u naseobinskom i kulturnom dugom trajanju, s kojim je usko povezana hagioforna i toponimna onomastika. Neprekinutost ivota u VII. i VIII. stoljeu, kao vana karika izmeu ranokranskoga i predromanikoga razdoblja na ovom prostoru, ponajvie se oituje upravo odravanjem kultnih funkcija u bogoslunim prostorima ranokranskoga postanka, njihovim naslovnicima i s njima povezanim sanktoremima. Ta svjedoanstva jasno govore o stalnosti boravka i, uvijek na jednakim, za ivot pogodnim mjestima, rasporeda stanovnitva otprije privedenoga kranskom misteriju. Tu ni slavensko doseljenje nije moglo na bitno nov i kvalitativno drugaiji nain poremetiti ranije utvrene odnose. Preslojavanje puanstva neumitno se, ak i u vrlo povienim neprijateljskim tenzijama, oslonilo na zateenu autarkinu organizaciju, preuzevi barem djelomice postojee gospodarske, a onda i politike odnose. Susreti i proimanja zacijelo su od samoga poetka kao zajedniku polazinu bazu imali ekonomiku, pri emu je interferencija bila dvosmjerna (mada moda neto izraenija na raun doljak), to vrlo lijepo pokazuju grobni nalazi. Druge elemente kontinuiteta u spomenikoj batini uoio je Toni Buri,76 a unutar pisane predaje Radoslav Katii.77

74 75 76 77

. Rapani 1998, str. 52. I. Marovi 1991, str. 63, 65 gdje je i odgovarajua starija literatura. T. Buri 1992. Usp. R. Katii <1988> i R. Katii 1992.

95

Tusculum 1, 2008.

Sve uestalijim istraivanjima kompleksa kontinuiteta pridruio je Toni Buri svoja prouavanja skupine ranosrednjovjekovne plastike s lokaliteta Stombrate (Sv. Marta u Bijaima).78 Doprije neuoena, veoma heterogena a ipak oigledno jedinstvena skupina dijeli zajednike karakteristike s plastikom iz Gale, Trilja, Trogira, Solina i Crkvine u Biskupiji kod Knina. Stilski odudara od ranokranske skulpture te od one zrele predromanike, to je navelo Buria da joj potrai kronoloku pozadinu u VII. stoljeu. Nadovezujui se na zakljuke Ejnara Dyggvea, Rudolfa Eggera i Ivanke Nikolajevi o salonitanskoj Notphase u prvoj polovini toga stoljea, u kojoj je metropola perzistirala, zaahurena, barem dijelom svojih funkcija, Buri je Notphase povezao s istraivanjima Tomislava Marasovia i Mate Zekana te Radoslava Buania koja su u Splitu i na Brau razotkrila najraniji horizont ranosrednjovjekovnoga graditeljstva, tipoloki usko vezan uz salonitansku tradiciju. Kako gornja granica prestanka postojanja Notphase uope i nije denirana, autor joj pretpostavlja nastavak u drugoj polovini VII. stoljea, oslanjajui se na rezultate spomenutih istraivaa i objanjavajui ga kontinuiranom prisutnou bizantske vlasti u obalnim sreditima. Iako heterogena, skulptura o kojoj je rije oito proizlazi iz aktivnosti skupine majstora koja stvara u istom vremenu i na istom prostoru; disperzijom je ograniena upravo na salonitansku dijecezu, pa prema miljenju Tona Buria odraava realne mogunosti metropolije u prvoj polovini VII. stoljea, zadnju fazu iivljena ranokranskoga umjetnikog stvaralatva. U pojedinim stilskim rjeenjima odnosno kompozicijama ove skupine Buri zamjeuje naznake buduega razvoja, genezu predromanike: tako e (1) kri od ljiljana kao i (2) kri s palmetama pod vodoravnom hastom i rozetama nad njom postati jednima od najomiljenijih rjeenj zrele predromanike, s posrednicima upravo, izmeu ostaloga, u splitskom krugu VIII. stoljea (kojeg je denirao eljko Rapani). Dakle, Buri predlae direktnu vezu salonitanskoga kasnoantikog te splitskoga i trogirskoga ranosrednjovjekovnog

klesarstva, koja je na drugim poljima ve potvrena.79 Presudan je, dakako, trenutak prijenosa crkvenoga sredita. Nositelji te tradicije, posljednji salonitanski klesari, u stoljeima koja su dolazila raskrivaju se u Splitu i Trogiru kao generatori buduega stila, to je od izuzetne vanosti za prouavanje starije ranosrednjovjekovne povijesti tih gradova. Eventualni prigovor Burievim zakljucima mogao bi se, moda, nai u injenici to su primjeri ovakve skulpture registrirani iskljuivo u pagusu, dok u metropoli nisu zabiljeeni. A trebalo bi ih oekivati ukoliko je doista rije o jednoj radionici koja - to je nedvojbeno - sazrijeva unutar radijusa utjecaja glavnoga grada provincije. S druge strane, osobitosti plastike forme ove grupe upadljivo su inovativne (upravo su te inovacije zametci geneze buduega splitsko-trogirskog predromanikog kruga), to je karakteristika koju je teko pomiriti s, bez sumnje kriznom, atmosferom u kojoj nastaje. Postojanje, pak, proizvoda radionice iskljuivo u pagusu teko je objasniti samo procesom deurbanizacije.80 Stoga bi moda ovu grupu spomenika zasad radije trebalo razmatrati unutar vremenskih odsjeaka ranijega VIII. stoljea,81 dakako odjelito od aktivnosti klesar koje je u Splitu krajem toga stoljea utvrdio eljko Rapani; moda kao jednoga od njihovih prethodnika. Bez obzira na mogue korekcije u dataciji, nositelji tradicija ovakvoga klesarskog naina nesumnjivi su nasljedovatelji salonitanskih kasnoantikih radionica, te ih kao zametak buduega razvoja unose u repertoar ranosrednjovjekovnih gradskih lapicida. Pitanje kontinuiteta naseljenosti otvara problem (kasno)antikoga kontinuiteta. Sudbine primorskih gradova u suton kasne antike i osvit ranoga srednjeg vijeka bijahu razliite. Duboka politika, ekonomska, drutvena i demografska kriza za premnoga je gradska i ruralna naselja bila kobna. No, uz more smjetena naselja uspjeno su joj se othrvala manje-vie sva, to su imala zahvaliti morskim komunikacijama sa sredinjicom i s punktovima stabilnijega i nepoljuljanoga kontinuiteta na suprotnoj obali i drugdje. Kako veli car-pisac: More im je

78 79 80 81

T. Buri 1993, str. 180-188. Usp. R. Katii <1988> i R. Katii 1992. T. Buri 1993, str. 181, 183-184. A. Miloevi 2003.

96

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

omoguavalo da ive. (Generaliter, stari gradovi kojima nije poao za rukom pomak prema obali ili otocima, ili se integrirati u bizantsku pomorsku magistralu iezli su, poput Argyruntuma, Ortople, Vegija, Lopsike...) ak i kada su se ruralizirala (neprimjeren izraz),82 temeljne antike osobine sauvale su u preitcima urbanistike matrice i odranom romanskom imenu (npr. Aenona Nin).83 I kada se radilo o translaciji na novu, pogodniju lokaciju - kao kod Epidaura i Salone - te su lokacije zapravo stare, strukturirane na mjestima antikih i kasnoantikih naseobina koje su novima dale i ime. Kontinuitet se, dakle, veinom nije ugasio, to je bilo zalogom buduega, ranosrednjovjekovnoga razvoja. Rijeju, na nekim mjestima, u prvom redu obalnim gradovima, ivot je tekao bez prekida od VI. do IX. stoljea, od posljednjega homogenog i univerzalnog stila Justinijanova horizonta do punoga cvata predromanike. ivot je kontinuirao - dakako, u smanjenu opsegu - ne samo u smislu Prelogove teze o pasivnoj negaciji antike, nego i u smislu batinjenja mnogih ekskluzivno gradskih funkcija u njihovoj ukupnosti. Paralelno s ovim, bizantska pomorska magistrala funkcionirala je kao mostobran kranstva, ali i mostobran kasnorimske i paleobizantske civilizacije, diferencijalno odreene - barem do u IX. stoljee - spram barbarske unutranjosti. Maritimna komunikacija je u oba svoja smjera - uzdu i poprijeko jadranskoga bazena oploivala kulturni pejza, ostvarujui se u dodiru s domaim umjetnikim implementima utjelovljenima u lokalnoj radionikoj tradiciji koja nikad nije zamrla. U formativnom razdoblju predromanike umjetnosti presudna je bila uloga upravo ovakvih radionica, koje su u poetku cirkulacijom uzoraka, a potom i na druge naine, potaknuli razvoj predromanike u susjednim sklavinijama.

Kada govorimo o urbanizmu istonojadranskih gradova najranijega ranosrednjovjekovnog razdoblja, vrijedi opetovati misao da nijedan grad na hrvatskom povijesnom prostoru nema jasnu sliku strukturalnih i zikih promjena nastalih za Justinijanove rekonkviste i u stoljeu prvih suburbanih konsolidacija Slavena.84 Uistinu, nakon posljednjih usklaenijih i ravnomjernijih, dirigiranih urbanistikih poteza Justinijanova razdoblja - kada se, primjerice, obnavljaju i utvruju zidine (Salona), osuvremenjuju ili iznova grade svetita (uz Salonu, u Parentiju, Poli, Jaderu), sve s legislativnom ovjerom - preobrazba postojeih i dislokacija nedovoljno prikladno smjetenih naselja poetkom VII. stoljea nije nam ostavila suvislijih materijalnih tragova kojima bismo mogli raslojiti stratigraju i rekonstruirati proces urbanistike prilagodbe (i, gdjegdje, urbanistike inovacije) novom vremenu i/ili novom poloaju. Dok se taj proces jo moe kolikotoliko razaznati u gradovima koji tijekom Seobe naroda nisu promijenili poloaj, zadravi pritom izvornu urbanu planimetriju (Tragurij, pa opet Parentij, Pola, Jader), nije ga najlake rasplesti u sluajevima gradova poput Splita, koji je kao Nova Salona odigrao ulogu simetrinu onoj Grada naspram Akvileje (ili Torcella naspram Altina) nekoliko dekada ranije.85 Neke konstante ipak je mogue relativno pouzdano iznijeti. Prije svega, o planskom urbanizmu Bizanta na istonom Jadranu poetkom VII. stoljea vjerojatno nema opravdanja govoriti. Osobito u sluaju Splita. Ako bi se i moglo pretpostaviti kakvu usklaeniju i sustavniju akciju urbanistikoga oblikovanja postojeih naseobinskih struktura uz obalu, onih u spomenutom pomorskom limesu, teko da bi se na ita slinoga moglo pomiljati u sluajevima poput Splita ili Dubrovnika, naselj nastalih zbijanjem unutar i oko doprijanjega kastruma, sada

82 Vidi produbljeniju ralambu u N. Marakovi T. Turkovi 2006. 83 ire o problemu: B. Migotti 1992; I. Babi 1996; N. Cambi 1999. Drugdje suvremenici svjedoe o potpunom nestanku gradskih atributa prema standardima toga vremena, npr. sv. Ambrozije u Emiliji vidi semirutarum urbium cadavera. Usp. G. Cantino Wataghin 2004, str. 104-105. 84 Z. Kara 1998, str. 959. 85 C. La Rocca 2005, str. 288-289, 299 opisuje migracijske mitove koji su kasnije bili manje-vie automatizmom ugraeni u historiografske konstrukte. Tako su dvije temeljne matrice kontinuiteta bijeg pred Atilinim Hunima u V. stoljeu i kasnije bijeg pred Langobardima, koji ih u mitu zamjenjuju. Mit jami kontinuitet irealnim pogledom na nastanak novih obalnih sredita, usklaujui i uravnjujui njihov ipak razliit i specian razvoj prema zamiljenom cilju. Koliko takvi konstrukti ne odgovaraju istini pokazuje primjer Concordije, gdje langobardska prisutnost uope nije inicirala migraciju bilo naroda bilo crkvenih struktura.

97

Tusculum 1, 2008.

ugraenih u limes maritimus byzantinus, kao i u sistem refugij za okolna bedemima neutvrena ruralna naselja. No, pojavljivanje suburbanih naselja funkcionalno vezanih uz postojee utvrene strukture ni po emu se ne moe svesti pod objedinjujui pojam urbanizacije, osobito ne one s iole distinktivnim bizantskim peatom. Takvi kompleksi proizlaze iz funkcije vremena u kojemu se nalaze, izraavajui urbanistike elemente moda samo u opem dojmu. Tu su terminoloka razmatranja u literaturi ostala vrlo nejasna, jer se - ak i kada se (vrlo rijetko) pokuavalo preciznije denirati to bi to tono bio bizantski grad na ovim prostorima - ponajee utvrivala samo vrlo mutna razlika izmeu naselj estoga i sedmoga stoljea, u emu je upravo sukus problema.86 Kastrizacija i formiranje suburbanih habitata generika su forma i ne treba ih mijeati s planskom urbanizacijom ili njezinim pretpostavljenim derivatima iz bizantske graditeljske matice. Napose nakon numizmatikih nalaza Ivana Marovia vidi se da je ekonomska aktivnost grada trajala bar do sredine VII. stoljea, pa neki vide propast Salone kao dugu i postupnu.87 Ali ovi nalazi daju samo priblian datum, jer se mora uzeti u obzir ekonomsko-skalna kriza Carstva i povratak na razmjenu naturalnih dobara, zbog ega novac inae pomalo nestaje. Emigracija iz Salone u Dioklecijanovu palau ne znai nuno nagli prekid ivota grada i njegovo potpuno naputanje. Vjerojatno su neko vrijeme oba grada supostojala, za to ima niz analogija. Salonu je prvo napustila drutvena elita, a biskupov je odlazak bio logina posljedica. Legitimitet Splita kao nasljednika dalmatinske metropole potvren je carskim pismom (sacrum rescriptum dominorum principum), ija je svrha bila da potvrdi vanost novoga grada i stvori strateki vanu toku na istonojadranskoj trgovakoj ruti, funkcionalnoj unutar administrativnih i skalnih reformi Carstva. Tako bi jedno od loginih objanjenja transfera puanstva bila carska politika evakuacije, zbog nemogunosti ratovanja

na dva fronta odjednom.88 U mutnom vremenu prvih dekada VII. stoljea vidimo, dodue, i povod i potrebu za radikalnim urbanistikim preinakama perijadranskih urbanih cjelina u skladu s potrebama novoga vremena, ali ne i mogunosti za sustavno provoenje takve jedne objedinjene akcije koja bi na makro i mikrorazini provela jedinstven i kvalitativno nov program upravljan iz sredita drave te usklaen s urbanistikim normama razvijenim u suvremenim traktatima. Ako je dravno upravljane akcije uoi i neposredno nakon avarsko-slavenske invazije i bilo, ona se po svemu sudei zadovoljila rekompozicijom stanovnitva uzdu obalnih punktova i davanjem opih smjernica, dok bi urbanistika regulacija takvoga poteza - mada bi ju se oekivalo kao njegovu loginu posljedicu - traila od ionako ve prenapregnutoga Carstva, distraktiranoga na drugim stranama, da smogne snage za dodatni logistiki i nancijski napor u provinciji koja je u suvremenim politikim prioritetima Bizanta (u situaciji kada je prednost nedvosmisleno dana perzijskoj fronti) uistinu funkcionirala kao ultima Thule. Niti bi ovakvo zakljuivanje pronalo uporita u materijalnim tragovima heraklijevske epohe u jadranskim gradovima. Novi urbanizam je dakle postojao samo na jednoj vrlo uopenoj makrorazini, dok su pojedini zahvati u gradske segmente i njihove organike veze sa susjednim podrujima preputeni mjesnim zajednicama, kao uostalom i itava pokrajina, uvelike preputena samoj sebi. Opasnosti generalizacij razaznaju se u novim spoznajama o osobenom razvoju svakoga grada u kasnoj antici.89 Svaki grad je pria za sebe. Presudna je injenica to ni Split ni Dubrovnik u trenutku dislokacije Salone u prvi i Epidaura u drugi nisu bili pusti, ve otprije u prilinoj mjeri popunjeni stanovnitvom, pa ih se ne moe interpretirati kao puke refugije. Kljuni moment nije translacija stanovnitva, pa ak ni translacija administrativnih, civilnih funkcija, ve u prvom redu translacija crkvene organizacije.

86 Usp. npr. Z. Kara 1998, str. 965. Stoga nije najlake sloiti se s autorovim miljenjem, koje na vie mjesta opetuje. Problem uoava i I. Goldstein 1992. 87 . Rapani 1988; . Rapani 2007, str. 137-144. 88 I. Goldstein 1992; W. Liebeschuetz 1996; W. Liebeschuetz 2001; M. Kati 2003a; M. Kati 2003b; N. Marakovi T. Turkovi 2006. Posljednjih godina vri se potpuna revalorizacija prola kasnoantike Salone. Usp. P. Chevalier J. Mardei 2006, s uputama na preliminarno objavljene arheoloke nalaze (osobito u tzv. Oratoriju A). Fenomen je bio ustro raspravljan i na XII. meunarodnom kolokviju Meunarodnoga istraivakog centra za kasnu antiku i srednji vijek Grad u srednjem vijeku u Motovunu, 26. - 29. 5. 2005. 89 Usp. M. Kati 2003a i M. Kati 2003b.

98

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Kasnoantiko-ranosrednjovjekovno nazivlje koriteno za razliite tipove naselja u znanstvenom je istraivanju jo u toemu terra incognita. Grki i rimski pisci operirali su krajnje razgranatim i iznijansiranim terminolokim aparatom kada je bila rije o urbanim strukturama. No, ta terminologija nije bila normirana ili fosilizirana, ve je uktuirala ovisno o vremenu i znaenju koje su odgovarajuim pojmovima pridavali pojedini autori. Semantika bit naziva ponekad se mogla naslutiti samo iz konteksta: tako Mate Sui instruktivno upozorava kako je kod Plinija u ponekim sluajevima razlika izmeu oppida (u smislu generikoga naziva za grad, prvenstveno onaj utvreni, upravo gradinski) i oppida civium Romanorum (u drutveno-politikom smislu, kao zajednica ljudi s odreenim stupnjem rimskoga graanskog prava) gotovo intaktilna.90 Nijanse su, ponekad, vrlo ne; tako je castellum u naelu izraz koji se koristi za utvreno naselje na uzvienju, ime se poistovjeuje s terminom oppidum. Meutim, potonji je u 99 % sluajeva pravo gradsko sredite, a castellum redovito neka vrst gradine u ruralnom okruju. No, specino rimski, terminoloka razlika ne ovisi o zikom, ve o drutvenom aspektu. Oppidum e - za razliku od castelluma - posjedovati niz prestinijih atributa, koji proizlaze iz njegove uznapredovale drutveno-teritorijalne funkcije, kvalitativnoga skoka u odnosu na prethodnu fazu. S druge strane, termin urbs (kao generiki apelativ za grad, prvotno za sam Rim) mnogo je ekskluzivniji: iako se moe primijeniti na svaki grad, u naelu funkcionira kao opozicija svim apelativima za naselja u ruralnom okruju. Mnogo je ei naziv civitas, koji je - budui da je urbs bio rezerviran za glavni grad Carstva - s vremenom posvema istisnuo sve druge termine iz upotrebe. Lijepo oznaujui zbir stanovnika s graanskim pravom u dotinoj naseobini, civitas je varirao pravna znaenja ovisno o rangu civiteta kojega je drava dodjeljivala stanovnicima (ius Latinum, maius i minus, ius Italicum itd.), a od vremena Karakaline konstitucije (Constitutio Antoniniana, 212.) rimsko graansko pravo uivali su svi slobodni stanovnici Carstva.
90 M. Sui 2003, str. 51. 91 I. Goldstein 1992, str. 99-103. Usp. takoer Z. Kara 1998. 92 L. Mumford 1968, str. 275-276. Usp. takoer . Mano Zisi 1964, str. 106-110.

Po svretku staroga svijeta, na istonom Jadranu grada u pravom smislu rijei nee biti sve do velikih romanikih graditeljskih kampanja XII. i XIII. stoljea. ak ni na zapadnoj obali ovoga mora po kriterijima onoga vremena, uz iznimku Venecije, gradova nema u ranom srednjem vijeku. Dakako, ukoliko se mjerila urbaniteta utvruju po standardima suvremenih bizantskih gradskih sredita! Vodei se tim kriterijima, uistinu se ini kako zapadna Europa toga vremena proivljava svojevrsnu urbanu regresiju. Meutim, usmjerimo li nau panju iskljuivo na binarnost bizantski grad - zapadnoeuropski grad, drugaijem zakljuku i ne moemo izbjei. A ipak je rije o naseljima koja nastaju u razliitim drutvenim, gospodarskim i politikim uvjetima i potrebama, pa se ne moe oekivati jednake domete niti jednako obiljeje tih dometa. Koliko god se, dakle, usporedbe s ranosrednjovjekovnom bizantskom gradogradnjom doimale neprimjerenima, jedino se iz perspektive njezinih procesa moe pratiti razvoj prijadranskih gradova, jer je rije upravo o bizantskim gradovima.91 Ranosrednjovjekovni bizantski grad na Jadranu lijepo se usklauje s razvojem unutar Carstva: na obama podrujima rije je, u naelu, o naselju koje po njegovim gospodarskim obiljejima i po pravnim normama jedva ispunjava, ili uope ne dosie, nune urbane atribute. Meutim, oba spomenuta preduvjeta nadomjetaju dva elementa koji se - u kontekstu vremena - pokazuju vitalno vanijima: urbana tradicija (makar gdjegdje i s prekidom kontinuiteta) i zbir administrativnih funkcija, ostvarivanih na razliite naine. U toj atmosferi sve se upadljivije dokidaju, nekada neprikosnovene, razlike izmeu grada i sela. Grad se ruralizira u skladu s promijenjenim potrebama i percepcijama. Istovremeno i paralelno tee proces urbanizacije seoskih naselja. Ona se, tovie, opskrbljuju najosnovnijim elementom urbane topograje - zidinama. esto se i sama preobraavaju u strukturu vrlo nalik urbanoj, ipak zadravajui izvjesna rustina obiljeja, ime se zapravo gotovo sasvim poistovjeuju gradska i seoska naselja.92 Rijeju, skrovite na selu vrijedilo je koliko i palaa u gradu. Ovim procesom urbanizacije sela moe se

99

Tusculum 1, 2008.

barem djelomice osvijetliti impresivno ampliciran broj istonojadranskih civitates, to ih pobraja Anonimni Ravenjanin. U oskudici smjernica prema kojima bi se pouzdanije moglo identicirati ranosrednjovjekovne gradove, tonije razluiti ih od sela (s kojima, kako smo vidjeli, dijele elemente topograje nekada tipine iskljuivo za urbane centre), kriterij prepoznavanju moe se nai jedino u crkvenoj organizaciji. Pritom u obzir dolaze jedino u crkvenoj hijerarhiji visoko uzdignuta naselja, biskupska i nadbiskupska sjedita. Samo su ona nakon zalaska staroga svijeta - redovito posjedujui prestine relikvije svetaca kao zalog kontinuiteta i kao objekt kolektivne identikacije, snana simbolikog naboja - bila u stanju ostvariti odreen stupanj okupljanja, s radijusom u irem podruju. Nemalu ulogu u tome odigralo je periodiko pristupanje stanovnitva svetim moima (sveanosti i hodoaa, procesije, povremene i redovite svetkovine, ...) kao znaajan mehanizam integracije te, dakako, njihov primorski smjetaj, koji je ove gradove inio privlanim arinim tokama za trgovinu i druge aktivnosti.93 Sve navedeno, naravno, ne znai da na Jadranu gradove treba vidjeti samo u episkopalnim centrima; Kratice

uz njih postoje naselja koja zajameno nisu nikada bila uzdignuta na vii eklezijalni rang, no zbog prisutnosti itavoga niza drugih relevantnih atributa i njih treba shvatiti kao prave gradove. U uvjetima cvatue kastrikacije i fragmentacije nekada jedinstvenih (izvangradskih) podruja s jedne strane, te opadanja prosperiteta praena ruralizacijom u nekadanjim sreditima tih onomad jedinstvenih podruja s druge strane, stara terminologija preciznih distinkcij (castellum, castrum, civitas, ...) izgubila je smisao. Zajedniki nazivnik svim, bilo transformiranim ili novonastalim naseobinama, bile su zidine. Ipak se za jadranske gradove i dalje, ak prilino redovito, javljaju drevni apelativi oppidum, castrum, castellum (ak urbs i civitas!), sada lieni svoga strogog razlikovnog znaenja. Kod cara-pisca dalmatinski gradovi dosljedno su imenovani terminima ili , ak, u retrospektivi od tri stoljea, i Salona (to je oit anakronizam koji ipak mnogo kazuje o uvjetima vremena u kojem je nastao). Indikativno je to je stari termin sasvim izostao, to govori o novoj stvarnosti ranosrednjovjekovnoga urbaniteta.94

BASD = Bullettino di Archeologia e Storia Dalmata CIL III = Corpus Inscriptionum Latinarum, Vol. III, Berlin 1873. HAM = Hortus Artium Medievalium HS = Toma Arhiakon, Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika. Predgovor, latinski tekst, kritiki aparat i prijevod na hrvatski jezik O. Peri, povijesni komentar M. Matijevi-Sokol, studija Toma Arhiakon i njegovo djelo R. Katii, Split 2003. PPUD = Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Radovi = Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti Radovi IPU = Radovi Instituta za povijest umjetnosti SHP = Starohrvatska prosvjeta VAHD = Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku

93 I. Goldstein 1992, str. 102. 94 Najiscrpnije: I. Goldstein 1992, str. 99-103.

100

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

Literatura I. Babi 1996 Ivo Babi, Sudbina antikih naselja na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija, Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. Zbornik radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada 1992., Zagreb 1996, 29-35. Johannes Brndsted, Les inscriptions, Recherches Salone, I, Copenhague 1928, 168-174. Neven Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb 1994. Neven Budak, Pokrtenje Hrvata i neki problemi crkvene organizacije, Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. Zbornik radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada 1992., Zagreb 1996, 127-136. Frane Buli, Iscrizioni trovate nella Basilica cristiana a Salona e sue adiacenze, BASD VII, Split 1884, 50-53, 66-69, 83-87, 97-100, 113-116, 129-131, 145-146, 161-163, 179-180. Frane Buli, S. Gregorio Magno Papa nelle sue relazioni colla Dalmazia (a. 590-604), BASD XXVII, Split 1904, (Supplemento). Frane Buli, Sullanno della distruzione di Salona, BASD XXIX, Split 1906, 268-304. Frane Buli, Po ruevinama stare Salone, Split 1986. Frane Buli Josip Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenja Solina do polovice XI. v.), BASD XXXV, Split 1912, (Prilog). Toni Buri, Posljednji salonitanski klesari: geneza predromanike skulpture splitsko-trogirskog kruga, Disputationes Salonitanae IV, (VAHD 85/1992), Split <1993>, 177-197. Frane Bukariol, Pregled arheoloke topograje Salone, Mogunosti XXXVI, br. 3-4, Split 1988, 274-287. Frane Bukariol, Prilozi poznavanju prolosti otoka Visa od 5. do 15. stoljea, VAHD 92/1999, Split <2000>, 233-253. Radoslav Buani, Raanje srednjovjekovne arhitekture iz antikih korijena na otocima srednje Dalmacije, Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. Zbornik radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada 1992., Zagreb 1996, 339-348. Radoslav Buani, Quelques chantiers de construction du VIIe sicle aux environs de Salone, aprs la chute de la ville, HAM 9, Zagreb-Motovun 2003, 195-204.

J. Brndsted 1928 N. Budak 1994 N. Budak 1996

F. Buli 1884 F. Buli 1904 F. Buli 1906 F. Buli 1986 F. Buli J. Bervaldi 1912 T. Buri <1993> F. Bukariol 1988 F. Bukariol <2000> R. Buani 1996

R. Buani 2003

101

Tusculum 1, 2008.

J.-P. Caillet 1989

Jean-Pierre Caillet, Lapport de lpigraphie de Salone lhistoire de la Dalmatie dans lAntiquit tardive, Comptes-rendus des sances de lAcadmie des Inscriptions et Belles-Lettres, avriljuin, Paris 1989, 449-461. Jean-Pierre Caillet, veques btisseurs de Salone: le point sur les tmoignages pigraphiques, VAHD 83, Split 1990, 83-89. Nenad Cambi, Salona i njene nekropole, Radovi XXV, br. 12, Zadar 1985-1986, 61-108. Nenad Cambi, Kontinuitet ili diskontinuitet: kasna antika rani srednji vijek, Historijski zbornik LII, Zagreb 1999, 107-116. Gisella Cantino Wataghin, La citt tardoantica: il caso di Aquileia, Antichit Altoadriatiche LIX, Trieste 2004, 101-119. Emerico Ceci, I monumenti cristiani di Salona, Milano 1963. Pascale Chevalier Jagoda Mardei, La ville de Salone dans lAntiquit tardive: dprise spatiale, mutations et renouveau de la parure monumentale, HAM 12, Zagreb-Motovun 2006, 55-68. Vedrana Delonga, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996, (Monumenta medii aevi Croatiae, 1). Vedrana Delonga, Pismenost karolinkog doba i njeni hrvatski odjeci latinska epigraka batina u hrvatskim krajevima, Arhitektura, skulptura i epigraka karolinkog doba u Hrvatskoj, Split 2001, 54-87. Giovanni Battista de Rossi, Osservazioni sopra le iscrizioni trovate nella Basilica cristiana a Salona e sue adiacenze, BASD VIII, Split 1885, 169-172, 185-191, 206. Josip Duki, Salonitanske molitve u kamenu, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisuljeu kranske povijesti. Zbornik meunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice muenitva sv. Dujma, Split, 14.-15. svibnja 2004., Split 2008, 239-260. Nol Duval Pascale Chevalier Maja Bonai Mandini, Historique des recherches, Salona, III, Manastirine. tablissement prromain, ncropole et basilique palochrtienne Salone, Rome-Split 2000, 1-85. Nol Duval Miroslav Jeremi Emilio Marin Branko Pener Pascale Chevalier Jagoda Mardei, Le complexe architectural, Salona, III, Manastirine. tablissement prromain, ncropole et basilique palochrtienne Salone, Rome-Split 2000, 283-618.

J.-P. Caillet 1990 N. Cambi 1985-1986 N. Cambi 1999 G. Cantino Wataghin 2004 E. Ceci 1963 P. Chevalier J. Mardei 2006 V. Delonga 1996 V. Delonga 2001

G. B. de Rossi 1885 J. Duki 2008

N. Duval P. Chevalier M. Bonai Mandini 2000

N. Duval M. Jeremi E. Marin B. Pener P. Chevalier J. Mardei 2000

102

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

E. Dyggve 1989 (1951) R. Egger 1926 R. Egger 1939 D. Farlati 1751 B. Gabrievi 1975 N. Gauthier 2006

Ejnar Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951. Hrv. prijevod: Povijest salonitanskog kranstva, Izabrani spisi, Split 1989, 19-137. Rudolf Egger, Die Inschriften, Forschungen in Salona, II. Der altchristliche Friedhof Manastirine, Wien 1926, 73-118. Rudolf Egger, Die Inschriften, Forschungen in Salona, III. Der altchristliche Friedhof Marusinac, Wien 1939, 151-157. Daniele Farlati, Illyrici sacri tom. I. Ecclesia Salonitana ab ejus exordio usque ad saeculum quartum aerae christianae, Venetiis 1751. Branimir Gabrievi, Question de la datation du sarcophage de labbesse Jeanne, Disputationes Salonitanae 1970, Split 1975, 96-101. Nancy Gauthier, Salone entre Rome et Constantinople: lapport de lpigraphie chrtienne, Acta XIV Congressus Internationalis Archaeologiae Christianae, vol. I, Citt del Vaticano-Wien 2006, 375-386. Ivo Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992. Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. Stjepan Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. Knj. II. Rasprave, Zagreb 1973. Milan Ivanievi, Trogir u povijesnim izvorima od 438. do 1097. godine, Mogunosti XXVII, br. 1011, Split 1980, 964-992. Milan Ivanievi, Neobjelodanjeni ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Trogira, SHP III, br. 11, Split 1981, 169-177. Milan Ivanievi, Povijesni izvori, Starohrvatski Solin, Split 1992, 31-87. Milan Ivanievi, Salonitanski biskupi, VAHD 86/1993, Split <1994>, 223-252. Nenad Ivi, Domiljanje prolosti. Kako je trinaestostoljetni splitski arhiakon Toma napravio svoju salonitansku historiju, Zagreb 1992. Nenad Ivi, Dosezi sjeanja i zaborava: pad Salone i naseljavanje Splita u Tome Arhiakona, Toma Arhiakon i njegovo doba: zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog 25.-27. rujna 2000. godine u Splitu, Split 2004, 129-142. Nikola Jaki, Predromaniki reljef sa spomenom blaenog Teodora u Bolu na Brau, PPUD 25, Split 1985, 49-62.

I. Goldstein 1992 I. Goldstein 1995 S. Gunjaa 1973 M. Ivanievi 1980 M. Ivanievi 1981 M. Ivanievi 1992 M. Ivanievi <1994> N. Ivi 1992 N. Ivi 2004

N. Jaki 1985

103

Tusculum 1, 2008.

N. Jaki 1991 (1984)

Nikola Jaki, Constantine Porphyrogenitus as the Source for Destruction of Salona, Disputationes Salonitanae II, (VAHD 77), Split 1984, 315-326. Hrv. prijevod: Vijesti o padu Salone u djelu Konstantina Porrogeneta, Antika Salona, Split 1991, 427-441. Jos Janssens, Gli antichi cristiani di Salona davanti alla vita e la morte nelle loro epigra funerarie, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisuljeu kranske povijesti. Zbornik meunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice muenitva sv. Dujma, Split, 14.-15. svibnja 2004., Split 2008, 221-237. Jasna Jelii-Radoni, Salona, The Urbs Orientalis, HAM 12, Zagreb-Motovun 2006, 43-54. Luka Jeli, Der Sarkophag des Guten Hirt, Rmische Quartalschrift 5, Roma 1891, 13-26, 99-105. Luka Jeli, Descrizione sommaria del cemetero di Manastirine, BASD XV, Split 1892, 158-195. Konstantin Jireek, Die Romanen in den Stdten Dalmatiens whrend des Mittelalters. Bd. IIII, Wien 1901-1904. Miljenko Jurkovi, Ranosrednjovjekovni latinski natpisi s Peljeca (Epigrafski i stilski pokazatelji kao faktori za dataciju natpisa ranog srednjeg vijeka), Radovi IPU 10, Zagreb 1986, 83-89. Miljenko Jurkovi, Problem kontinuiteta izmeu antike i romanike u umjetnosti istonog Jadrana, Radovi IPU 12-13 (Milanu Prelogu u spomen), Zagreb 1988-1989, 41-48. Zlatko Kara, The Problem of the Exploration of 6th and 7th C. Urban Planning on Croatian Soil Within the Context of General Byzantine Urban Studies, Acta XIII Congressus Internationalis Archaeologiae Christianae, vol. II, Citt del Vaticano-Split 1998, 959-974. Radoslav Katii, Vetustiores ecclesiae Spalatensis memoriae, SHP III, br. 17/1987, Split <1988>, 17-51. Radoslav Katii, Kontinuitet pisane predaje od Salone do Splita, Prijateljev zbornik I (PPUD 32, Split 1992), 157-164. Radoslav Katii, Litterarum studia: knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb 1998. Lovre Kati, Vjerodostojnost Tome Arciakona i posljednji dani Solina, VAHD LIII/1950-1951, Split <1952>, 99-120. Miroslav Kati, Nova razmatranja o kasnoantikom gradu na Jadranu, Opuscula archaeologica 27, Zagreb 2003, 523-528. Miroslav Kati, The Late Antique town on the eastern Adriatic coast, Histria Antiqua 11, Pula 2003, 449-456.

J. Janssens 2008

J. Jelii-Radoni 2006 L. Jeli 1891 L. Jeli 1892 K. Jireek 1904 M. Jurkovi 1986 M. Jurkovi 1988-1989 Z. Kara 1998

R. Katii <1988> R. Katii 1992 R. Katii 1998 L. Kati <1952> M. Kati 2003a M. Kati 2003b

104

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

N. Klai 1967 N. Klai 1971 N. Klai 1979 I. Kukuljevi Sakcinski 1891 A. Kurili 1994

Nada Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. Nada Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. Nada Klai, Nain na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana Maior, VAHD LXXII-LXXIII, Split 1979, 171-198. Ivan Kukuljevi Sakcinski, Nadpisi sredovjeni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1891. Anamarija Kurili, Latinski natpisi antikog, kasnoantikog i ranosrednjovjekovnog razdoblja na otoku Pagu i zadarsko-ibenskom otoju, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 36, Zadar 1994, 191-246. Cristina La Rocca, Citt scomparse in area veneta nellalto medioevo: dati archeologici, fonti scritte e memoria storiograca, LAdriatico dalla tarda antichit allet carolingia. Atti del convegno di studio Brescia 11-13 ottobre 2001, Roma 2005, 287-307. Wolfgang Liebeschuetz, The End of the Ancient City, The City in Late Antiquity, London-New York 1996, 1-49. Wolfgang Liebeschuetz, Decline and Fall of the Roman City, Oxford 2001. ore Mano-Zisi, Pogled na pitanja urbanizacije i urbanizma u Ilirikumu, Zbornik Narodnog muzeja IV, Beograd 1964, 93-113. Nikolina Marakovi Tin Turkovi, Social Change and the Idea of Urbanity Between Late Antiquity and Early Middle Ages, HAM 12, Zagreb-Motovun 2006, 91-99. Jagoda Mardei, Istraivanja u Saloni od 1970. do 2000. godine, Longae Salonae, I, Split 2002, 105-114. Jagoda Mardei, Salonitanske nekropole, Opuscula archaeologica 27, Zagreb 2003, 503-511. Emilio Marin, Civitas splendida Salona. Geneza, prol i transformacija starokranske Salone, Salona Christiana, Split 1994, 9-104. Emilio Marin, Kronika. Izvjee o radu Arheolokog muzeja u Splitu u 1999. godini, VAHD 92/1999, Split <2000>, 331-370. Emilio Marin Jagoda Mardei, Revizijsko istraivanje groblja i starokranskog arhitektonskog sklopa Manastirine. Otkrie predrimskog sjedita, Salona, III, Manastirine. tablissement prromain, ncropole et basilique palochrtienne Salone, Rome-Split 2000, 87-182.

C. La Rocca 2005

W. Liebeschuetz 1996 W. Liebeschuetz 2001 . Mano-Zisi 1964 N. Marakovi T. Turkovi 2006 J. Mardei 2002 J. Mardei 2003 E. Marin 1994 E. Marin <2000> E. Marin J. Mardei 2000

105

Tusculum 1, 2008.

I. Marovi 1991 (1984)

Ivan Marovi, Reexions about the Year of the Destruction of Salona, Disputationes Salonitanae II (VAHD 77, Split 1984), 293-314. Hrv. prijevod: O godini razorenja Salone, Kulturna batina 21, Split 1991, 57-84. Robert Matijai, Uvod u latinsku epigraju, Pula 2002. Mirjana Matijevi-Sokol, Toma Arhiakon i njegovo djelo: rano doba hrvatske povijesti, Jastrebarsko 2002. Branka Migotti, Antiko-srednjovjekovni sakralni kontinuitet na podruju Dalmacije, Opuscula archaeologica 16, Zagreb 1992, 225-249. Rade Mihalji Ludwig Steindor, Glossar zur frhmittelalterlichen Geschichte im stlichen Europa, Beiheft 2: Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, Wiesbaden 1982. eljko Mileti, Istona i jugoistona nekropola Salone, Radovi XXX/1990-1991, br. 17, Zadar <1992>, 21-50. Ante Miloevi, Scultura ornamentale del VII e VIII secolo nei Balcani occidentali, HAM 9, ZagrebMotovun 2003, 357-382. Lewis Mumford, The City in History. Its Origins, Its Transformations, and Its Prospects. New York 1961. Hrv. prijevod: Grad u historiji: njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb 1968. Ivanka Nikolajevi, The Redemption of Captives in Dalmatia in the 6th and 7th century, Balcanoslavica 2, Prilep 1973, 73-79. Ivanka Nikolajevi, Salona Cristiana aux VIe et VIIe sicles, Disputationes Salonitanae 1970, Split 1975, 91-95. Ivanka Nikolajevi, Salona christiana u VI i VII veku, VAHD LXXII-LXXIII, Split 1979, 151-170. Franko Oreb, Archaeological Excavations in the Eastern Part of Ancient Salona in 1979, Disputationes Salonitanae II (VAHD 77, Split 1984), 25-35. Ivo Petricioli, Ranosrednjovjekovni natpisi iz Zadra, Diadora II/1960-1961, Zadar <1962>, 251270. Milan Prelog, Izmeu antike i romanike, Peristil I, Zagreb 1954, 5-14. eljko Rapani, Ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Splita, VAHD LXV-LXVII/1963-1965, Split <1971>, 271-312.

R. Matijai 2002 M. Matijevi-Sokol 2002 B. Migotti 1992 R. Mihalji L. Steindor 1982 . Mileti <1992> A. Miloevi 2003 L. Mumford 1968 (1961)

I. Nikolajevi 1973 I. Nikolajevi 1975 I. Nikolajevi 1979 F. Oreb 1984 I. Petricioli <1962> M. Prelog 1954 . Rapani <1971>

106

Ivan Basi CIL III 9551 i njegovi tumai

. Rapani 1976

eljko Rapani, Neka pitanja ranosrednjovjekovne latinske epigraje na naoj jadranskoj obali, Materijali XII, Zadar 1976, 319-336, (IX. kongres arheologa Jugoslavije Arheoloki problemi na jugoslavenskoj obali Jadrana, Zadar, 1972). eljko Rapani, Prilog prouavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku, VAHD LXXIV, Split 1980, 189-217. eljko Rapani, Dva splitska ranosrednjovjekovna sarkofaga, Arheoloki radovi i rasprave VIIIIX, Zagreb 1982, 233-258. eljko Rapani, Predromaniko doba u Dalmaciji, Split 1987. eljko Rapani, Marginalia o postanku Dubrovnika, Arheoloka istraivanja u Dubrovniku i dubrovakom podruju. Izdanja HAD-a 12, Zagreb 1988, 39-50. eljko Rapani, Il patrimonio dellAntichita nella poleogenesi dellAdriatico orientale nellalto medioevo: proposte per considerazioni ulteriori e approfondite, HAM 1, Zagreb-Motovun 1995, 7-13. eljko Rapani, Jedan primjer jadranske poleogeneze, Prilozi Instituta za arheologiju 1112/1994-1995, Zagreb <1997>, 63-70. eljko Rapani, Sancta Maria de Platea u Trogiru. De ecclesiis datandis - dissertatio (1), SHP III, br. 25, Split 1998, 43-62. eljko Rapani, Od carske palae do srednjovjekovne opine, Split 2007. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997. Petar Skok, Postanak Splita, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku I, Dubrovnik 1952, 19-62. Mate Sui, Ostaci limitacije naih primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, SHP III, br. 5, Split 1956, 7-19. Mate Sui, Nova post vetera ponovni pad Salone, Mogunosti XXXVI, br. 3-4, Split 1988, 329336. Mate Sui, Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb 2003. Ferdo ii, Prirunik izvora hrvatske historije I/1 (do god. 1107.): uvod, natpisi i isprave, Zagreb 1914.

. Rapani 1980 . Rapani 1982 . Rapani 1987 . Rapani 1988 . Rapani 1995

. Rapani <1997> . Rapani 1998 . Rapani 2007 T. Raukar 1997 P. Skok 1952 M. Sui 1956 M. Sui 1988 M. Sui 2003 F. ii 1914

107

Tusculum 1, 2008.

V. Tomai 1910 Z. Vinski <1974> Z. Vinski 1974 Z. Vinski 1975

Vicko Tomai, Ancora sullanno della distruzione di Salona, BASD XXXIII, Split 1910, 136-140. Zdenko Vinski, Kasnoantiki starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheolokoj ostavtini predslavenskog supstrata, VAHD LXIX/1967, Split <1974>, 5-86. Zdenko Vinski, O kasnim bizantskim kopama i o pitanju njihova odnosa s avarskim ukrasnim tvorevinama, Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu III, br. 8, Zagreb 1974, 57-81. Zdenko Vinski, Les autochtones de la Basse Antiquit dans la rgion salonitaine daprs lhritage archologique du substratum anteslave, Disputationes Salonitanae 1970, Split 1975, 102-110. Jacques Zeiller, Les origines chrtinnes dans la province romaine de Dalmatie, Paris 1906.

J. Zeiller 1906

Summary Ivan Basi CIL III 9551 and Its Interpreters Key words: Salona, Sirmium, late classical period, early Christianity, epigraphy Following the Bulis analysis of 1906 and the conclusion that the inscription on the sarcophagus of the abbes Ivana Sirmijska, from the Manastirine cemetery of Salona, dated precisely to 12 May 612, for over half a century it has been held a milestone - the last dated inscription of Salona, resulting in far-reaching conclusions. Since the inscription stands at the very turn of the classical world and the Middle Ages, in the literature it has been held a rare example of solid chronological grounds, often quoted. Only in 1970 Branimir Gabrievi showed how arbitrary and incorrect the Bulis initial reading was: reading of the indiction as QUINTA DECIMA (that provides for the years 327, 612, 657 and 702) was supported by its Mommsens and Kubitscheks non-critical acceptance. On the other hand, reading as QVARTA DECIMA enables the years 506 and 551 ehich - given that the Ivanas sarcophagus is located ad sanctos, very close to the apse, surrounded with subsequent burials - are generally more probable. However, the epitaph is still being quoted in part of expert literature as a rm chronological point from the year 612, the last dated Salonitan inscription. New opinions on demise of this late classical town reject the need of its absolute chronologically determined.

108