18

Ivan Basi

Antologija ranoga jadertinskog kranstva

Pavua Vei, Zadar na pragu kranstva: Arhitektura ranoga kranstva u Zadru i na zadarskome podruju, Zadar, Arheoloki muzej, 2005. (2006. i.e. 2007.), 232 str., isbn 953-16478-8-6

Nakon prvih sinteza Carla Federica Bianchija i Wilhelma Gerbera te arhivskih i arheolokih sondiranja Luke Jelia te, to je moda manje poznato, Ejnara Dyggvea i irila Metoda Ivekovia, ranokranska arheologija na zadarskom podruju procvat je doivjela 50-ih godina 20. stoljea. Kao dies natalis sustavnih arheolokih istraivanja moe se uzeti 1953., kada Mate Sui zapoinje dalekosenu arheoloku kampanju na lokalitetu Stivan (Sv. Ivan Krstitelj) u Mulinama na otoku Ugljanu gdje je otkriven monumentalni etverolani kasnoantiki kompleks (memorija, bazilika, mauzolej i villa rustica) iz prvih stoljea jadertinskoga kranstva. U godinama koje su slijedile pojavili su se, gradei na tim temeljima, drugi pionirski radovi M. Suia i, naroito, Ive Petriciolija te mlae generacije istraivaa (Ksenija Raduli, Pavua Vei, Nikola Jaki i dr.). Ipak, usprkos nizu vrijednih priloga sve do najnovijega vremena nije bilo cjelovite sinteze ranokranske umjetnosti toga podruja. Ona se pojavila potkraj prole godine, u izdanju Arheolokog muzeja u Zadru, iz pera povje-

sniara umjetnosti i konzervatora P. Veia. Ranokranska arhitektura zadarskoga podruja autorova je stalna preokupacija, koju je razvio u nizu studija i istraivanja tijekom proteklih tridesetak godina. Jedna od vanijih meu njima je ona Zadar na pragu kranstva iz 1993., eponim ove knjige (ta studija ponovljena je, uz neke dopune, u prvom poglavlju). Knjiga kao godinu objavljivanja nosi 2005. Ipak, podatak o izlasku iz tiska 2006. godine paljiviji e itatelj pronai u bibliotenom CIP zapisu na predlistu. No knjiga je objavljena zapravo tek 2007. godine, pa moemo samo sa aljenjem ustanoviti da nam razlozi antedatiranju ovako reprezentativnoga izdanja i nakon pomnoga itanja ostaju nedokuivi. Moda se kriju u onome vremenskom luku koji je, nakon ratnih razaranja, uvjetovao da se suradnja na ovome projektu otegnula od prvotnoga teksta do konane publikacije na vrijeme due od jednoga desetljea (iz Predgovora). Prije nekoliko godina pojavila se gotovo identino (pod)naslovljena knjiga Ante Ugleia, koja takoer pokuava ocrtati profil gra2

Iznimka je Branka Migotti, ija je disertacija (Ranokranska topografija na podruju izmeu Zrmanje i Cetine, Zagreb, 1991.) objavljivana segmentirano u arheolokoj periodici tijekom prve polovice 90-ih godina, ali nikada nije doivjela integralnu objavu. Usp. ISTA, Ranokranska topografija na podruju izmeu Krke i Cetine, Zagreb, 1990. ire je zasnovana sinteza: PASCALE CHEVALIER, Ecclesiae Dalmatiae. Larchitecture paleochrtienne de la province romaine de Dalmatie (IVe-VIIe S.) en dehors de la capitale, Salona. Tom. 1-2, Rome, 1995.-1996.

Pavua Vei, Zadar na pragu kranstva, Diadora, 15 (1993.), 29-54. Uz studiju citiranu gore usp. npr. PAVUA VEI, Starokranska arhitektura u Zadru i na zadarskom podruju, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 12 (1986.), 161-177; ISTI, Starokranski sloj katedrale u Zadru, Diadora, 10 (1988.), 165-181; ISTI, Krstionica u Zadru, Peristil, 34 (1991.), 13-23; ISTI, Episkopalni kompleks u Zadru (doktorska disertacija, rukopis), Zadar, 1993.

19

nova izdanja
No, time se ne iscrpljuje komplementarnost mlae knjige u odnosu na njezinu prethodnicu. Ona joj, tovie, nastupa kao lekcija i kao mjera te se u tom smislu moe shvatiti kao reakcija i odgovor na Ugleievo izdanje. Uz ve nabrojena obiljeja toga odnosa, on se otkriva i u prostornom determiniranju podruja prouavanja. Tako je A. Uglei rubove svoje topografije markirao dananjim prostiranjem Zadarske nadbiskupije, logina posljedica ega je bilo za ilustraciju potpuno izostajanje vanih sakralnih graevina sjevernog dijela otoka Paga (na jugu Paga postoje samo dva ranokranska lokaliteta Vlaii i Povljana, oba manje znaajna od ostalih sa sjevera otoka, u Novalji i oko nje). Nasuprot tome, P. Vei je po mojem miljenju vrlo ispravno postavio premisu kako zadarsko podruje ne omeuju administrativne granice u sustavu crkvenih dijeceza ve srodni arhitektonski oblici. U uvodnim poglavljima o oblikovanju kranskoga grada u Zadru autor pokuava nazrijeti akvilejsku vezu korijene likovnih i urbanistikih utjecaja ve od 4. stoljea, u svjetlu posebnog odnosa (ne samo crkvenohijerarhijskog) izmeu zadarskog biskupa i akvilejskog te milanskog kulturnog kruga. Poslije veoma detaljne obrade ranokranske sakralne topografije grada Zadra prijelaz k ruralnim svetitima otvara se poglavljem Kristijanizacija sela, vrlo lucidno pisanim i rijetkim pokuajem sinteze tog problema u naoj literaturi. Vei razlikuje dvije faze procesa: spontanu kristijanizaciju sela iji su nositelji bogati privatnici kranske vjeroispovijesti (oituje se u privatnim oratorijima i memorijama 5. stoljea) i organiziranu kristijanizaciju koju provode ve formirane crkvene strukture, jo uvijek u okvirima istih toposa (oituje se u adaptacijama i dogradnjama prvotnih bogoslunih prostora kongregacijskim i krstionikim zgradama), ali ovog puta za veu zajednicu vjernika. Pritom se case study provodi upravo na Mulinama, koje su se od 4. do 6. stoljea razvile od rustikog imanja bogatog kranina do podrunoga upnog sredita, s naseljem formiranim

diteljskih ostvarenja ranoga kranstva na priblino istom teritoriju. Stoga se namee poneto nezahvalna zadaa njihove usporedbe. Ne ulazei u detalje, rekao bih da razlike kod dvaju autora proizlaze iz njihovih razliitih metodolokih impostacija. Obojici autora bio je na raspolaganju manje-vie isti materijal; no Ugleiev je pristup tipino arheoloki, s obilnim deskripcijama, podacima o dimenzijama graevina i njihovih segmenata, odnosima zia, superponiranju starijih zdanja novima, spolijaciji itd., ali i zaudnim manjkom stilske, tipoloke ili ikonografske analize, dok je onaj Veiev par excellence povijesnoumjetniki te ga karakterizira znanstvena akribija i stilska istananost, s mnogo susretljivijim obraanjem itatelju. Kao to ni arhitektura nije samo zbir konstruktivnih elemenata sloenih po odreenom redu u slubi odgovarajue namjene, ve je ono to ostane kada se graevini oduzme kamenje upravo umjetnost graenja tako ni sinteza (u sluaju ranije knjige arheoloka topografija ranokranskoga razdoblja) nije samo zbroj sastavnih dijelova, ve umjetnost graenja teksta.
4 ANTE Uglei, Ranokranska arhitektura na podruju

kvartal V -1-2008

dananje Zadarske nadbiskupije, Zadar, 2002.

20
uz vilu. Interakcija vila-kultna graevina u pagusu omoguuje autoru da dalje razvije pregled izvangradske ranokranske arhitekture finom gradacijom tog meuodnosa i njegovih obiljeja (Pridraga, Bilice). U posebnim su poglavljima opisani, tipoloki raznoliki, ranokranski sadraji u manjim urbanim sredinama (Nin, Asseria, Varvaria, Novalja) te uz istonojadranski plovni put (Zaton, Toreta na Kornatu, Vrgada, Ugljan). Uz poglavlja koja pokrivaju tipologiju graevina i tehniku graenja, nisu zanemarene ni arhitektonska plastika i liturgijski predmeti kao sadraji neodvojivi od ranokranske arhitekture kao temeljca ove knjige. Mnoge nove i tek preliminarno objavljene ranokranske lokalitete sa zadarskoga podruja (npr. brojne Garke crikve na otocima zadarskog arhipelaga) autor principijelno nije uzeo u razmatranje budui da jo nisu provedena sustavna arheoloka istraivanja. Meu vanijima od onih kojima je istraivanje uglavnom kompletirano svakako je, primjerice, Podvrje-Glavine, s dvojnim bazilikama koje je nedavno istraio upravo A. Uglei. Bilo bi zanimljivo uti autorovo miljenje o nekim crkvenim spomenicima dosada ubrajanima meu predromanika ostvarenja, koje je Uglei nedavno redatirao u ranokransko razdoblje, primjerice o vrlo zanimljivoj dvoetanoj crkvi Sv. Stoije u Puntamiki nadomak Zadra. U literaturi se nerijetko susree obiaj da se u ranokranskim crkvama trodijelno rijeena svetita ili sa zaeljem opremljenim aneksima sporedni dijelovi uz prostor glavnog oltara imenuju pastoforijama, ak da se u pojedinima od njih prepoznaju funkcije prothesisa i diakonikona. To je zadrano i u ovoj knjizi. No zalaui se za raiavanje terminologije, treba upozoriti da svi ti termini imaju vrlo precizno i iznijansirano znaenje: takvi se prostori javljaju nakon polovice 6. stoljea u Bizantu kao refleks liturgijskih reformi i kao arhitektonska pozadina obrednih povorki u vezi s liturgijom tzv. Velikoga ulaza, te ih ne bi trebalo arbitrarno upotrebljavati u terminolokom aparatu kada je rije o raznim varijantama trodijelnog zaelja crkava, naroito ne onima predjustinijanskog razdoblja. Poloaj tih prostora unutar crkvene graevine bio je fleksibilan (katkad su sasvim dislocirani od oltara kao liturgijskog fokusa), kao i sma njihova forma; stoga su prothesis i diakonikon radije nego za normirani oblik imena za funkciju. A nju tek treba razaznati iz konteksta, arheolokog i onog koji nude povijesna vrela. Iako autor izbjegava neizbjenu asocijaciju poligonalnih apsida s Ravennom 6. stoljea, gledajui na njih radije kao na statikokonstruktivno rjeenje nego kao na stilem, ipak dosta inzistira na utjecajima ravenatsko-akvilejskoga kulturnog kruga, traei u njemu ishodita arhitektonskog tipa, npr. dalmatinskih trikonhosa (cellae trichorae Concordije Sagittarije, Betike i Doljana). Kako su trikonhosi u Dalmaciji poput svojih pandana u sjevernojadranskim italskim gradovima naknadno optoeni prigradnjama poprimili oblik tzv. kompleksnih crkava, autor pretpostavlja da u oba sluaja trikonhalna jezgra datira iz predjustinijanskog razdoblja (mada se u naoj literaturi polikonhalne graevine najradije vezuju uz Justinijanov horizont). Jednako tako P. Vei inzistira na (uglavnom prevladanom) terminu kompleksna bazilika za temeljno tijelo crkve optoeno ovisnim prostorijama, mada na itavom zadarskom podruju i nakon to se zanemare obogaeni trikonhosi preostala etiri primjera tog tipa svejedno ne predstavljaju homogenu i graditeljski-likovno zrelu koncepciju, budui da je rije o improvizaciji (meu njima etirima Begovaa, Lepuri, Korlat, Biina-Polaa jedino dva potonja, uvjetno, predstavljaju tip). Treba, naime, naglasiti da su tzv. kompleksne crkve gotovo uvijek izvorno najvjerojatnije ranija zdanja, s kompleksnom kronologijom izgradnje i naknadne prigradnje bonih i aksijalnih prostorija. Tu pretpostavku potkrepljuju i oblici njihovih jezgri, tipo5

Usp. NOL Duval, Les installations liturgiques dans les glises paleochrtiennes, Hortus Artium Medievalium, 5 (1999.), 9.

21
loki ubrojivih u stariji period razvoja ranokranske arhitekture, to naglaava i Vei. Neke e druge hipoteze tek trebati verifikaciju, poput one usputno iznesene u jednom ekskursu u kojem se nudi posve nova datacija poznatog mozaika konsignatorija salonitanske katedrale s ilustracijom Psalma 42, u prijelaz 7. i 8. stoljea. Autor je zadrao, bez novih analiza, i raniju zanimljivu pretpostavku o zadarskom baptisteriju kao prototipu dalmatinskih esterolisnih crkava predromanikoga razdoblja, misao iji je, rekao bih, bio najdosljedniji zagovaratelj. Njome se zatvara posljednje poglavlje knjige. Posebna je vrijednost knjige izvrstan ilustrativni materijal, s preglednim i preciznim planovima ujednaena mjerila i grafikog oblikovanja te kvalitetnim fotografijama. Time je stvoren korpus koji e ostati referentnim mjestom buduim istraivaima ka6

nova izdanja
snoantikog kranstva srednjeg Jadrana. Izdvojio bih i uspjele reprodukcije crtea iz putopisa Konrada von Grnemberga iz 15. stoljea, s najranijim vedutama srednjovjekovnog Zadra. Dakako da e se u ovakvu izdavakom pothvatu potkrasti pokoja pogreka. Treba imati razumijevanja prema temeljnoj zamisli pruanja sveobuhvatnog pregleda, pa iz te perspektive vrednovati i pojedine sitnije previde. Dok se moe raspravljati o odreenim autorovim gleditima te o preicima iz starije literature i istraivake prakse (dio je ocrtan gore), metodoloka jezgra kao i spoznajna masa, izbruena dugim iskustvom na terenu, ostaje vrlo suverena. Nesumnjivo, knjiga Zadar na pragu kranstva postavlja nove standarde u pisanju o ranokranskom periodu u Dalmaciji i otvara nova pitanja te nova poglavlja u promiljanju toga vremena.

P. Vei, O centralnim graevinama Zadra i Dalmacije u ranom srednjem vijeku, Diadora, 13 (1991.), 366-367.

Primjerice u (inae veoma iscrpnom i auriranom) popisu literature suvremenoj francuskoj arheologinji Pascale Chevalier pripisana je enciklopedijska natuknica iz 1959. godine.

kvartal V -1-2008

summary: ANTHOLOGY OF THE EARLY CHRISTIANITY IN ZAdar

Review of the book by P. Vei Zadar on the doorstep of Christianity (Zadar na pragu kranstva), which represents complete synthesis of the Early Christian art in Zadar and its surroundings. While some standpoints of the author are opened to discussion, methodology

remains sovereign. The book is excellently illustrated, with precise plans and good photographs. The book is surely to become a valuable point of reference for all future researchers of the Christianity of late antiquity in the middle Adriatic.