Mladen Ančić: Što "Svi Znaju" I Što Je "Svima Jasno"

Mladen Ani
TO SVI ZNAJU I TO JE SVIMA JASNO

HISTORIOGRAFIJA I NACIONALIZAM
Mladen Ani
HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST
Zagreb 2008.
UDK 93/99 ISSN: 1845-4380
Hrvatski institut za povijest
Croatian lnstitute of History
lll. no. {2007)
Dr. sc. Mladen Ani
BIBLIOTEKA HRVATSKA POVJESNICA
Disputationes, knjiga I.
Nakladnik
HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST, Zagreb, Opatika 10
Za nakladnika dr. sc. Stjepan Matkovi
Recenzenti
Dr. sc. Zlatko Matijevi
Dr. sc. Stjepan Matkovi
Prijelom i tisak
Tiskara Zelina d. d.
Sv. Ivan Zelina
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i
sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 691274
ISBN 978-953-6324-72-9
Tiskano potporom Ministarstva znanosti,
obrazovanja i porta Republike Hrvatske
5
Sadraj
Zahvala .......................................................................................... 7
Proslov ili o kategorijama ........................................................... 9
1. U potrazi za zlatnim dobom:
Stvarni i zamiljeni hrvatski sveti prostori ......................31
2. Narativi hrvatske nacionalne povijesti izmeu
kolektivne memorije i historijske znanosti .....................51
3. Kolektivno pamenje i historijska znanost ....................71
4. Velika promjena - retorika i realnost ............................105
5. to svi znaju i to je svima jasno glede
rata u Bosni i Hercegovini .................................................157
6. Nacionalna rekonstrukcija ili de(kon)strukcija u
svjetlu historiografje ..........................................................181
Literatura ...................................................................................221
Kazalo imena.............................................................................247
7
ZAHVALE
Uvijek ugodna dunost iskazivanja zahvalnosti svima koji
su pomogli u nastanku i davanju konanoga oblika knjizi ima
i svoju neugodniju stranu hou li koga zaboraviti i nesvjesno
ispustiti? Zato bih poao redom i zahvalio prvo instituciji u ko-
joj sam radio u vrijeme nastanka knjige, a to znai Hrvatskoj
akademiji znanosti i umjetnosti i Upravitelju Zavoda za povi-
jesne znanosti HAZU u Zadru, Milku Brkoviu bez njegove
tolerancije i susretljivosti ne bi ni bilo ovoga djela. Potom bih
zahvalio Ivanu Vukoji, Lorandi Mileti i Stipi Grgasu, koji su
me kao organizatori/urednici jednostavno natjerali da priku-
pim i fokusiram ideje iskazane kroz razgovore. Konano (iako
ne na posljednjem mjestu ovoga niza) tu je i beskrajno strpljivi
ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, Stjepan Matkovi, koji
je rukopis prihvatio, (kreativno) recenzirao i gurao labirin-
tom hrvatskoga nakladnitva, uredio ga, a pri svemu tomu jo i
trpio te disciplinirao autorske hirove.
Dijelove rukopisa i prije objavljivanja su itali i svojim pri-
mjedbama uvelike popravili Ivo Lui i Darko Vitek treba li
uope pripomenuti kako njima idu zasluge zato to knjiga nije
tako loa kako je mogla biti, ali ne i krivnja za bilo kakve pro-
puste, oni su samo moje djelo. Najvei dio svega to je ovdje
napisano morali su u usmenoj formi podnijeti i na to kroz
duge razgovore reagirati pa i dosta toga ispravljati Nikola Jak-
i, Sero Dokoza i (opet) Ivo Lui. No, sve je njih svojim str-
pljenjem nadmaila Sanda, koja ve dvadeset i sedam godina
trpi slina maltretiranja i pojavljuje se u pozadini kao konana
porota svake ideje i zamisli. Hvala!
U Zadru, 23. prosinca 2008.
Mladen Ani
9
PROSLOV
ili
O KATEGORIJAMA
Vjerovali ili ne, reenice koje upravo ispisujem stvarno pred-
stavljaju kraj posla na knjizi koju ste upravo uzeli u ruke. Njezin
glavni dio, niz od est rasprava, nastajao je susljedno tijekom
posljednjih par godina, od prigode do prigode. Iako su prvotno
pisane kao zasebni tekstovi, kroz sve se te rasprave provlai ista
(i ne tako tanka) crvena nit sve su one pokuaj da se preci-
znije defnira odnos dvaju pojmova o kojima, na prvi pogled,
svi znaju sve. No, stvari o kojima svi znaju sve su zapravo
najtee za defnirati, pa su tako i ovi tekstovi rezultat napora da
u prvome redu samom sebi, koristei tue iskustvo i spozna-
je, pojasnim to su to historiografja (posao kojim se bavim i u
radno i u slobodno vrijeme), nacionalizam i nacija (pojmovi
koji su posljednjih dvadesetak godina vaan dio svakodnevni-
ce), a onda i u kakvom meusobnom odnosu stoje posao kojim
se bavim i pojmovi koji defniraju dio stvarnosti u kojoj ivim.
itajui kako bih produbio spoznaje, i usporedo piui o tome
to sam proitao (to je najbolji nain da ovjek sebi neto obja-
sni), vremenom sam mijenjao stavove i zakljuke (miljenje o
neemu, stavove i zakljuke, ovjek, valjda, ne mijenja samo
ako nita ne radi i nita ne misli). Na svu sreu, s mogunosti-
ma koje prua raunalo, nije bilo problem unijeti u ve gotove,
i na drugom mjestu objavljene tekstove, promjene i dopune. U
tome smislu, ali i objedinjavanjem te odreenim poretkom est
10
Mladen Ani
tekstova, knjiga predstavlja neto bitno razliito od rasprava
rasprenih po (uglavnom teko dostupnim) publikacijama.
No, tei dio posla u njezinoj pripremi bilo je ono to sam
uporno izbjegavao dok sam pisao rasprave sustavnije i preci-
znije defnirati temeljne pojmove. Umjesto da takve defnicije
naknadno ubacujem u pojedine tekstove, odluio sam se prisi-
liti na dodatni napor te u posebnoj uvodnoj cjelini (Proslovu)
pokuati razjasniti kako ja vidim to su nacionalizam, nacija i
historiografja (o njihovu meusobnom odnosu govori ostatak
knjige). Tekst koji se ovdje nastavlja ispod zvjezdice nije dakle
panoramski pregled tuih pogleda, on je pokuaj, dodue na
temelju onoga to su o pojedinim stvarima rekli drugi, uz tu
i tamo dodanu pokoju vlastitu misao, oblikovanja cjelovitoga
teorijskog okvira za ono to slijedi u ostatku knjige.
* * *
Koliina knjiga, studija, rasprava i lanaka to su u posljed-
njih petnaestak godina, od poetka 90-ih godina 20. stoljea,
objavljeni u svijetu, a iji se autori bave etnikim zajednicama,
nacijama, nacionalizmom te etnikim i nacionalnim identiteti-
ma, poprima zastraujue razmjere. O tome su pisali i piu f-
lozof, sociolozi, povjesniari, politolozi, antropolozi, etnolozi,
arheolozi, historiari umjetnosti i knjievnosti, zapravo svi oni
koji se bave znanostima o ovjeku i drutvu. Piui ove retke i
istodobno gledajui knjige na policama vlastitoga radnog kut-
ka, meu kojima ve postaje teko i pobrojati one koje ve svo-
jim naslovom otkrivaju da se njihovi autori bave tim temama (o
tekstovima u zbornicima i asopisima da se i ne govori), pisac se
ovih redaka pita ima li uope ikakva smisla bilo to dodavati na
tu temu, poglavito uzme li se u obzir koliko je onih tekstova za
ije postojanje znam a koje nisam ni vidio ni proitao. Postoji li,
zapravo, uope mogunost misliti o kolektivnim identitetima a
da te misli nisu ve nekoliko puta zapisane, pretresene, odbae-
ne i ponovno usvojene. to bi, zapravo, mogao biti novi i svjei
pristup u situaciji kad su ve i naslovi u takvu kljuu (ponovno
11
promiljanje ili postavljanje novoga okvira
1
) potroeni. ak
i noviji pokuaji ocrtavanja glavnih misaonih tijekova u razma-
tranju nacija i nacionalizma, ma kako ambiciozno zamiljeni,
ne mogu uzeti u obzir niti one najvanije pravce istraivanja.
2
S takvim stanjem stvari ini mi se opravdanim poi od jed-
nostavne pripomene kako je poetkom 80-ih godina 20. sto-
ljea stanje na ovom podruju znanstvenoga istraivanja izgle-
dalo posve drugaije. U to su doba, kako to priznaje francuski
povjesniar Guy Hermet, studije etniciteta i nacionalizma u
(zapadnoj) Europi bile prola moda. Hermet dodaje kako se
na anglosaksonske autore, koji su se u to doba bavili procesom
izgradnje modernih europskih nacija, gledalo s uljudnim res-
pektom, onako kako se gleda na nekoga tko s uenim samopri-
jegorom svoje vrijeme posveuje predmetu bez aktualnosti.
3

Nacije i nacionalizam, meutim, nisu kao predmet bili samo u
fokusu anglosaksonskih autora, poput Johna Armstronga, Be-
nedicta Andersona, Anthonyja Smitha, Ernesta Gellnera ili Eri-
ca Hobsbawma, ije studije upravo iz 80-ih godina 20. stoljea
i danas predstavljaju polaznu i referentnu toku gotovo svake
rasprave o ovim problemima.
4
O nacijama i nacionalizmu, na-
ime, vodila se u to vrijeme, dodue neto drugaija (u prvome
redu vrijednosna, a esto po konsekvencama i opasna) raspra-
va u tadanjim socijalistikim zemljama. Poglavito su se takve
rasprave vodile u onim zemljama koje su ve i svojim ustav-
no-pravnim ureenjem jasno odavale postojanje problema na
tome podruju drutvenoga ivota, poput SSSR-a, ehoslova-
ke ili Jugoslavije, pa su se i tu uli zahtjevi, u ono vrijeme jo
vrlo rijetki i ne tako glasni, za naputanjem starih (primordija-
listikih) shvaanja o prastarim narodima.
5
1
Usp. naslove koje svojim djelima daju, primjerice, R. JENKINS, odnosno
BRUBAKER, 1996.
2
Usp. ambiciozni i voluminozni pokuaj stvaranja sume znanja u: KATU-
NARI, koji je, meutim izvan vidokruga ostavio cijeli niz vanih djela i stru-
ja miljenja koje iz njih proizlaze.
3
HERMET, 7.
4
Rije je o sljedeim djelima: ARMSTRONG; B. ANDERSON; SMITH,
1985.; GELLNER; HOBSBAWM, 1993.
5
Primordijalistiki teorijski okvir, to znai shvaanje kako su narodi trajne
12
Mladen Ani
No, interes se znanstvenika iznenada usmjerio ka problemi-
ma kolektivnih identiteta od kraja 80-ih godina 20. stoljea, i
to, kako se ini, iz dva temeljna razloga: s jedne strane, raspad
bipolorane strukture svjetskoga poretka i susljedna propast ko-
munizma u lananoj su reakciji vodili do raspada multietnikih
socijalistikih federacija ehoslovake, Jugoslavije i SSSR-a
to je predstavljalo nemalo iznenaenje za promatrae i iza-
zov za znanstvenike
6
; s druge strane, politiko i teritorijalno
prepravljanje post-modernoga svijeta koje je potom, ponekad
i uz primjenu nasilja, uslijedilo poelo je pretvarati nacionalnu
dravu u sve manje vaan imbenik ukupnoga ureenja svijeta
mnoge su funkcije stare nacionalne drave, naslijeene jo iz
19. stoljea, preuzele u meuvremenu izrasle institucije, poput
multilateralnih organizacija (UN, NATO, Europska Unija, itd.
itd.), multinacionalnih kompanija ili, u novije vrijeme, ameri-
koga imperija, to je onda opet na dnevni red stavilo pitanje
kolektivnih identiteta.
7
Na oblikovanje znanja i znanstveni diskurs o kolektivnim
identitetima u takvim okolnostima presudno je utjecala kon-
i stabilne zajednice velike starosti, odreivao je nain rasprave o nacijama i
nacionalizmu u socijalistikoj Jugoslaviji, to se jasno moe razabrati uvidom
u djelo kakvo je primjerice kod: UVAR. Isti (neosvijeteni) primordijalizam
jasno se razabire i u povjesniarskom pristupu u raspravama nastalim i objav-
ljenim poetkom 70-ih godina 20. stoljea u sklopu posebno organiziranoga
znanstvenoga skupa Problemi etnikog razvitka u Bosni i Hercegovini (sve
rasprave s toga skupa objavljene su u asopisu Prilozi Instituta za istoriju u Sa-
rajevu 11-12/1975.-1976.). Zaudo, trag se takvih shvaanja moe zamijetiti
ak i kod I. Banca, povjesniara koji je radio doktorat tijekom prve polovice
80-ih godina 20. stoljea u SAD-u, pa je ipak bio u stanju napisati reenicu
da je jezik ak u davna vremena esto bio sinonim za neku nacionalnu zajed-
nicu (BANAC, 1995., 14 naglasio M. A.). Odmak, iako jo ne posve jasan i
precizan, od primordijalistikih shvaanja oitovao se, meutim, u radovima
kakvi su oni poljskoga povjesniara J. Chlebowczyka, ili ekoga povjesniara
M. Hrocha, pri emu je ovaj drugi privukao pozornost i u tadanjoj Jugoslaviji
(usp. CHLEBOWCZYK, te HROCH, 2000., djelo koje je prvi put objavljeno
1985. godine, i koje zapravo predstavlja engleski saetak dvije knjige to ih je
Hroch ranije objavio na njemakom jeziku; za objavljivanje Hrochovih re-
zultata interes je pokazalo urednitvo asopisa za suvremenu povijest usp.
HROCH, 1979.).
6
Kako izgledaju ozbiljne ralambe nastale iz takvoga interesa izvanredno ilu-
striraju BUNCE ili VERDERY.
7
Iz takvoga oita polaze primjerice ralambe u: M. ANDERSON.
13
struktivistika paradigma koja u drutvenim i humanistikim
znanostima poinje prevladavati od 60-ih godina 20. stoljea.
8

Ona se, pak, mogla ukorijeniti zahvaljujui irim drutvenim
okolnostima, odnosno sve veoj globalnoj mobilnosti, trgo-
vinskim odnosima, turizmu, ali i mjeovitim oblicima ivota
u 'vlastitome' (okruenju - op. M. A.), to je kao posljedicu,
kako zakljuuje U. Beck, imalo to da (p)rocesi individualiza-
cije, globalno miljeni, ukidaju pretpostavke podizanja i obnav-
ljanja nacionalnih suprotnosti vlastitoga i stranoga. 'Stranac', a
kao posljedica toga i vlastitost vlastitoga, postaje neodreenim,
detradicionaliziranim. No iz toga ne slijedi da oni nestaju u
onome 'i', ve, upravo obratno, da postaju konstruktivistikima
i aktivistikima.
9
Sumirajui rezultate do kojih se dolo istraivanjima u po-
sljednjih dvadesetak godina, naravno u okvirima nepotpunoga i
nespecijalistikoga poznavanja materije, moe se ustvrditi kako
se njihov jedini posve izvjesni zakljuak odnosi na potpuno
odbacivanje (dodue iskljuivo u krugovima znanstvenika, ali
i tu jo uvijek dobrim dijelom samo formalno) primordijalne
te u velikoj mjeri i perenijalne paradigme. Ona prva podrazu-
mijevala je, kako je ve reeno, da su nacije prvotne i prirodne
kategorije drutvenih podjela, da postoje oduvijek (njihovi se
poeci trae i u arheolokim tragovima, u onim najneobini-
jim sluajevima starim i po nekoliko tisua godina) i prakti-
no izvan povijest te da su sveprisutne. Iako je u znanstvenom
diskursu posve odbaen i naputen, takav se misaoni okvir jo
uvijek odrava u masovnoj percepciji, poglavito, pak, u onim
drutvima u kojima nacionalizam i iz njega izrasli nacionalni
identitet danas iz raznih razloga igraju vanu ulogu. Takva su
veim dijelom (bila) drutva to su poetkom 90-ih zapoela
proces tranzicije iz totalitarnoga u (liberalno-)demokratski
oblik ureenja. Perenijalizam se, s druge strane, moe smatrati
popravljenom verzijom primordijalizma, jer se u tom misa-
onom okviru priznaje vremenska i povijesna dimenzija dana-
8
Klasini iskaz te paradigme predstavlja djelo BERGER LUCKMANN, iz
60-ih godina 20. stoljea, koje je u Hrvatskoj prevedeno i tiskano tek 1992.
9
BECK, 127 (svi naglasci autorovi).
14
Mladen Ani
njih nacija (dakle, one imaju svoje povijesne poetke). No, pe-
renijalisti nacije nalaze u svim vremenima, od staroga Egipta
do danas, pa onda i gotovo cijelu ljudsku povijest, po inerciji
historiografskih shema postavljenih u 19. stoljeu, tumae uve-
like u kljuu nacionalnih trvenja i sukoba. Iako su zastupnici
teorija o dubokoj starosti nacija danas meu znanstvenicima
u svjetskim razmjerima relativna rijetkost, njihov je diskurs u
irim drutvenim okvirima podjednako prihvaen kao i onaj
primordijalista. I ne samo to. U tranzicijskim drutvima, opte-
reenim misaonim naslijeem autistinih totalitarnih reima,
veliki broj (u prosjeku znatno vei no u zemljama s liberalno-
demokratskom tradicijom) znanstvenika iz podruja humani-
stikih i drutvenih znanosti jo uvijek se dri primordijalisti-
kih ili perenijalistikih postavki.
10
Preteita se, dakle, veina suvremenih autora slae oko toga
da su nacije, kakve oko sebe vidimo i u kojima, htjeli ili ne, i
sami gotovo uvijek i neizostavno participiramo,
11
proizvod mo-
dernoga doba i da u tome obliku praktino postoje svega dvje-
sto godina. S druge strane, teko se ne sloiti s jednim od naj-
veih autoriteta na tome podruju, autorom koji je cijelu svoju
znanstvenu karijeru posvetio istraivanju nacija i nacionalizma,
Anthony D. Smithom, u njegovim pesimistinim prosudbama
dosegnutih znanja.
12
Naime, razmatrajui postignua moder-
nih i postmodernih istraivaa i teoretiara nacionalizma, Smi-
th zakljuuje da su oni prvi (Deutsch, Gellner, Nairn, Tilly
dodajmo ovdje i Hrocha i ostali) postigli stanovite rezultate
zahvaljujui osloncu na razmatranje drutvene, gospodarske i
politike determiniranosti pojave nacionalizma nakon Fran-
cuske revolucije. Post-modernisti (B. Anderson, Hobsbawm),
pak, sa svojim dosljednim inzistiranjem na sveobuhvatnom
postupku dekonstrukcije potpuno su napustili potragu za kau-
10
Boljeg dokaza za to, ini se, ne treba od djela kakvo je ono VUI (s par
excellance primordijalistikim shvaanjima), a koje se u Hrvatskoj moe jo
uvijek pojaviti poetkom 21. stoljea.
11
Problem participacije znanstvenika u naciji kao politikoj zajednici jasno i
pregnantno razlae CARDUS.
12
Za ovo to slijedi vidi: SMITH, 1999. 168-171.
15
zalnim razumijevanjem pojave nacionalizma te su umjesto toga
ponudili niz opisnih metafora djelovanja nacionalista. I jedni i
drugi se, pri tomu, slau da je nacija drutveno konstruirana,
zamiljena (ili ak izmiljena) zajednica, ovisna o teevinama
moderne, u prvome redu tiskarskom kapitalizmu, i usko pove-
zana s apsolutnom modernom dravom i masovnom politi-
kom mobilizacijom.
Nasuprot tomu, Smith dri, a to uvjerljivo i dokazuje, da se
veini dananjih modernih (uglavnom europskih) nacija lako
mogu pronai etniki korijeni, pa je susljedno tomu teko oz-
biljno zastupati tezu o razlici izmeu etno-kulturnih i gra-
anskih (civilnih) nacionalizama, kao to je to svojedobno
pokuavao Hans Kohn, a to nije ostalo bez odjeka sve do naj-
novijega vremena.
13
Kod svih autora koji reproduciraju takvu
sliku razvoja nacionalizma (Kohn, Plamenatz, M. Anderson),
rije je o jednome obliku kolonijalnoga diskursa, s obzirom na
injenicu da se etno-kulturni nacionalizam pripisuje isto-
noeuropskim zajednicama (onima koje su se, bez svoje volje,
nakon 1945. nale iza eljezne zavjese), kao manje vrijednima
od onih zapadnoeuropskih i sjevernoamerikih. Vrijedi uz to
svakako odmah pripomenuti kako se danas na taj problem u
dijelu znanstvene literature gleda na novi i posve drugaiji na-
in te se sve vie uoava da je nacionalizam uvijek spoj govora o
etno-kulturnim razlikama i potrebe (uspostave) odranja ci-
vilnog zajednitva i jedinstva.
14
Osim to su, dakle, pokazali da
se i u raspravama o nacionalizmu pojavljuje orijentalizirajui
diskurs o 'drugom' i drugaijem u razliitim oblicima (jedno-
stavno reeno to podrazumijeva nadmeni i, vrlo esto, podcje-
njivaki odnos zapadnjaka spram Istone Europe, Balkana,
itd.)
15
, noviji su (i vrlo brojni) radovi o nacionalizmu pokazali
13
Za zakljuak o tekoama pri razlikovanju ova dva tipa nacionalizma
vidi: SMITH, 1995., 99. O perpetuiranju Kohnovih shvaanja, preko Johna
Plamentza iz sedamdesetih do Malcolma Andersona na samome poetku 21.
stoljea, vidi: M. ANDERSON, 6.
14
Usp. LECOURS i HJERM te posebice CALHOUN, 2007 (poglavito 117 i d.)
i BRUBAKER, 2004, 132-146.
15
Kako taj diskurs ralaniti dobro pokazuju primjerice WOLFF, 1994, ili TO-
DOROVA, 1999.
16
Mladen Ani
jo neto vano. Rije je o tomu da se iz svih tih radova ipak
moe izvui i nekoliko prilino pouzdanih zakljuaka, od kojih
bi prvi bio onaj po kojemu je bilo kakva opa teorija o etnici-
tetu, etnikim identitetima, nacionalizmu, nacijama i nacional-
nim identitetima zapravo nemogua.
Slijedei iz te toke opih zakljuaka, sada ve osobnim iz-
borom vrlo uvjerljive novije postavke francuskoga politologa
C. Jafrelota, smatram kako bi u znanstvenom diskursu nadalje
valjalo posebno tretirati etnicitet i nacionalizam kao ideologije,
odnosno onaj dio kulture koji se izravno tie uspostavljanja
i odranja obrazaca vjerovanja i vrijednosti.
16
Susljedno tomu
stavu, etnike zajednice i moderne nacije postaju proizvod
djelovanja te i takve ideologije, to onda praktino znai da su
ti oblici kolektivnih identiteta izrasli iz razliitosti kulturnih
obrazaca vjerovanja i vrijednosti. U takvome se pristupu na-
cionalizam nadalje promatra kao ideologija uklopljena u fond
drutvenoga znanja modernog kapitalistikoga svijeta. Ta se,
pak, ideologija iri difuzijom uglavnom u smjeru od zapada ka
istoku, od svoje ishodine toke, Engleske, u kojoj se, zahvalju-
jui posebnom sklopu okolnosti, prvi put pojavljuje u 16./17.
stoljeu. Difuzno irenje utjee na ideologiju nacionalizma uto-
liko to se ona u svakoj novoj sredini prispodobljuje lokalnim
prilikama i tradicijama te se konano instalira kao izvana uve-
zeni nain organizacije postojeega drutvenoga znanja (deri-
vativni diskurs, kako je to zgodno razmatrajui nacionalizam
u Indiji formulirao P. Chatterjee). Takav izvana uvezeni i lo-
kalnim prilikama prispodobljeni govor o kolektivnome identi-
tetu dobiva forme koje omoguuju masovnu recepciju te time
postaje podlogom oblikovanju nove forme drutvene organi-
zacije, moderne masovne nacije.
17
Od kada poinje nastajati,
16
Za raspravu o nacionalizmu kao ideologiji usp. JAFFRELOT, 34-37.
17
Sastavnice nacionalnoga diskursa, zapravo listu znanja (etnografskoga, je-
zinoga, historiografskog) koja omoguuju diskurzivno nacionaliziranje va-
nih domena drutvenoga ivota, izvrsno prikazuje THIESSE. Praktini ui-
nak toga nacionaliziranja drutvenog (kulturnog) znanja vrlo je brzo, doavi
na podruje bive Jugoslavije, osjetio i jedan Danac, profesionalni antropolog,
koji to onda mogao osvijestiti i ovako opisati: ak sam i ja, stranac, nehotice
17
moderna masovna nacija dobiva formu kulturne/politike za-
jednice u kojoj se najvei dio interakcija izmeu njenih pripad-
nika odvija na neizravne naine (otuda se onda doista moe
govoriti o zamiljenoj zajednici, to je, naravno, ne ini nita
manje stvarnom). Konano, u procesima prilagodbe lokalnim
prilikama i tradicijama, odnosno masovne diseminacije, na-
cionalizam moe, a u najveem broju sluajeva se to doista i
dogaa, evoluirati do zahtjeva za teritorijalnim prepravljanjem
postojee politike organizacije kako bi ona bila prispodobljena
jednoj od temeljnih ideja cijeloga sklopa, naime onoj da svaka
nacija treba imati svoju dravu.
Etnicitet, pak, po uvjerljivom Jafrelotovom zakljuku, pred-
stavlja ideologiju iz fonda drutvenoga znanja predmodernih
drutava koja igra vanu i veliku ulogu u razliitim oblicima
drutvene komunikacije i poglavito konfikata, kako unutar
pojedinih drutvenih zajednica tako i u njihovim meusobnim
odnosima. Uz pomo se te ideologije organizira znanje o kul-
turnim znaajkama (jezik, obiaji, razliiti oblici legendi i mi-
tova) u kognitivne i interpretativne sheme, to onda omoguu-
je kategoriziranje ljudi u izravnim drutvenim interakcijama.
18

Kljune su distinkcije u odnosu na nacionalizam odsustvo ma-
sovne diseminacije ovako organiziranoga znanja, potom s time
povezani nedostatak neizravne masovne interakcije sudionika
drutvenih procesa te, konano, odsustvo jednoobraznosti ide-
olokoga poticaja koji se kroz prostor i vrijeme iri difuzijom.
Iz ovako postavljenih premisa proizlazi da su i predmoderni
etniki identiteti, kao i moderni masovni nacionalni identiteti,
uvijek situacijski konstrukti, kako je to poodavno za etnike
ali vrlo brzo stekao kulturno znanje dovoljno da 'provalim' neije nacionalno
poreklo, jer 'ono se prosto podrazumevalo', dodajui tome spoznaju da vrlo
slina situacija vlada i u Sjevernoj Irskoj (JANSEN, 172 valja ipak pripome-
nuti: i u Danskoj je stanje isto, ali je tamo takva vrst znanja za Jansena odvie
interiorizirana i naturalizirana da bi ga se tako lako moglo osvijestiti).
18
Ovdje se oslanjam i na razmatranja u: BRUBAKER, 2004., 64-87, uz opa-
sku da autor kao sociolog ne pokazuje snezibilitet za drutvene promjene na
dijakronoj osi, iz ega proizlazi i njegova nesklonost razlikovanju etniciteta i
nacionalizma na nain koji se ovdje predlae.
18
Mladen Ani
identitete ranoga srednjeg vijeka pokazao P. Geary.
19
Iz toga su
razloga svi ti oblici kolektivnoga identiteta nestabilni i fuidni,
aktiviraju se u specifnim oblicima komunikacije, poglavito
u onoj koja se odvija na rubovima zajednice, te su kao takvi
privlani i pododbni za razliite oblike manipuliranja. ini se
stoga u svjetlu reenoga opravdanim govoriti ne o postvare-
nim ili vrstim i stabilnim identitetima, ve o prigodnoj praksi
bivanja etnijom i bivanja nacijom. Ta je, pak, praksa realno
odreena sklopom duboko usaenih mentalnih dispozicija koje
pojedinac interiorizira kroz dugotrajne procese socijalizacije, a
koje se postupno oblikuju u sustav koji P. Bourdieu naziva ha-
bitus.
20
Takve duboko usaene dispozicije organizirane u habi-
tus omoguuju pojedincu, kako to veli P. Bourdieu, nesvjesnu
improvizaciju u praktinome svijetu prispodobljenu realnim
prilikama i okolnostima okruenja (o tomu e na slijedeim
stranicma jo biti rijei). Prevedeno u nae primjere to znai
da je biti plemeniti Hrvat u 1430. godini znailo jednu stvar
u interakciji s podlonim seljakom, drugu u susretu s Vlahom
(profesionalnim stoarom koji pripada i drugoj etniji), treu
na saboru Kraljevstva, a etvrtu na sudbenom roitu na kra-
ljevskome dvoru, gdje su se nali okupljeni predstavnici drugih
plemenitih etnija golemoga kraljevstva. Isto tako moderni
hrvatski nacionalni identitet (u teko dokazivom i realno ne-
postojeem prosjeku) nije znaio iste stvari 1918. i 1928. godi-
ne, kao to nije znaio istu stvar dravnom inovniku Banovine
Hrvatske iz 1939. godine i onodobnom seljaku iz Moslavine, itd.
itd. Uz sve to valja primijetiti da su novije ralambe, usmjerene
na istraivanje mehanizama oblikovanja i reproduciranja mo-
19
Za nain kako je pojam situacijski konstrukt uveden u literaturu usp.
GEARY, 1983. U jednom kasnijem pokuaju povezivanja svojih inovativnih i
uspjenih istraivanja ranosrednjovjekovnoga etniciteta s raspravama o mo-
dernim nacijama P. Geary je, meutim, zapao u isprazno moraliziranje, to je
njegovo djelo uinilo prilino promaenim (usp. GEARY, 2002., te za dobar
prikaz toga djela HUTCHINSON, 2005.).
20
Ideju je o habitusu Bourdieu prvi put sustavno izloio u djelu objavljenom
1972. godine (vidi: BOURDIEU, 1977., 72-87 rije je o engleskom prijevo-
du), a onda u nizu kasnijih dijela dalje dotjerivao. Kako se drutveno znanje
o nacionalnoj pripadnosti uklapa u habitus jasno demonstrira BRUBAKER,
1996.
19
dernih nacionalnih identiteta, pokazale da u njihovu temelju
ipak uglavnom i, bar u europskim okvirima, lei sedimentirana
graa predmodernih etnikih identiteta. Tradicijom preneena
shvaanja i vrijednosti posluili su kao duhovna i intelektualna
graa od koje je od kraja 18. stoljea nadalje bilo mogue izgra-
diti modernu masovnu naciju, koju injenica da je zamiljena,
valja to jo jednom ponoviti, ne ini danas nimalo manje stvar-
nom.
Konano, golema veina istraivanja upuuje na jo jedan
vaan opi zakljuak i etnicitet i nacionalizam, ali i iz njih
izrasla praksa bivanja etnijom i nacijom, nerazdruivo su, u
najmanju ruku jo od srednjega vijeka, povezani sa stvaranjem
i razvojem politikih tvorbi, drava.
21
Ta je povezanost osobito
dobila na snazi kada je u modernom drutvu, nakon francuske
Revolucije, stvarno i diskurzivno uklonjena boja providnost
iz politike strukture svijeta. Naime, legitimacija je politike
strukture predmodernih drutava poivala na vrsto ukorije-
njenoj predodbi o boijoj intervenciji u politiko polje, to se
ostvarivalo kroz ideju da vlast potjee od Boga i da on sam stoji
iza te vlasti, a to se onda na vidljivoj razini jasno potvrivalo
sklopom rituala vezanih uz javne manifestacije monarhijske
vlasti.
22
U post-revolucionarnoj Europi 19. stoljea teite se
legitimacije poretka (negdje bre, negdje sporije) prenosi na
apstraktnu zajednicu graana (realni se doseg toga pojma sve
vie sputao u dubinu drutva, dok uspostavom opeg i jedna-
kog prava glasa nije obuhvatio sve ukorijenjene stanovnike po-
druja pojedine drave), koji i na taj nain postaju nacija.
Ishod sloenih drutvenih procesa o kojima je ovdje rije
jest oblikovanje temeljne jedinice prvo europskoga, a onda i
svjetskog poretka drave/nacije, koja je kao institucija (u jed-
nom pogledu koji je neminovno eurocentrian) obiljeila dru-
gu polovicu 19. i cijelo 20. stoljee. I dok proces oblikovanja
21
Za vezu srednjovjekovnoga etniciteta i dravne organizacije usp. GUENE,
50-65, te REYNOLDS. Za odnos moderne nacije i drave jo su uvijek vrijed-
ni rezultati do kojih je poodavno doao BREUILLY.
22
Usp. nain na koji to prikazuje BERTELLI.
20
Mladen Ani
i stvaranja drava/nacija u suvremenom svijetu jo uvijek nije
okonan, ve se sada moe naslutiti i novi proces transforma-
cije (bar jedne, one europske) skupine drava/nacija u pravcu
koji nije posve jasan ak ni onima koji donose odluke vane za
tu transformaciju (ista se nejasna budunost i pravac razvoja
moe uoiti i u sluaju amerikoga imperija). U ovome sklopu,
meutim, svakako valja naglasiti da je ideologija nacionalizma
posve drugaija stvar u okolnostima nepostojanja nacionalne
drave u odnosu na one situacije u kojima ve postojea dra-
va usvaja a onda i kontrolira i koristi nacionalistiki diskurs.
ak i onda kada je (zbog ovih ili onih razloga) cilj nacionalista
doista ostvaren, pa je na ruevinama uglavnom predmoder-
nih dinastikih imperija oblikovan novi sustav drava/nacija,
nacionalizam (i nacionalistiki diskurs) e u daljim procesima
reprodukcije/transformacije jo zadugo pokazivati one izvorne
znaajke iz vremena prvoga oblikovanja, emu snaan poticaj
daje multietniko naslijee starih imperija.
23
U svezi s time i nadovezujui se na ve postavljeni zakljuak
o ulozi drave u oblikovanju nacionalizma, mogue je za ovu
prigodu konstruirati jednu vrst provizorne tipologije moder-
nih nacionalizama na europskome prostoru. U toj je provizor-
noj tipologiji, ija je jedina svrha lake razumijevanje razliitih
oblika u kojima se pojavljuje nacionalistiki diskurs, upravo
odnos drave i nacionalizma, uza sve rizike pojednostavljenja i
shematiziranja, temeljna razlikovna kategorija.
24
Naime, u tako
postavljenoj tipologiji u jednu skupinu bi valjalo staviti nacio-
nalizme krajnjega zapada Europe, gdje se ideologija nacionaliz-
ma (najranije) oblikovala pod okriljem ve postojee dravne
vlasti (Engleska, Francuska, panjolska, Portugal, Nizozemska,
Danska). Drugu skupinu tvore dananje zemlje Srednje Euro-
pe, u prvome redu Njemaka i Italija, u kojima nacionalizam
kao nova ideologija u 19. stoljeu dolazi u sukob s postojeim
(usitnjenim) oblicima dravne organizacije kroz nastojanje za
23
To je kontekst u kojem valja itati i razumijevati tekst kakav je primjerice
BIB.
24
Ovakva tipologija ima dosta toga zajednikoga s onom na koju se primjerice
oslanja BANAC, 2001, ali poiva na donekle drugaijim kriterijima.
21
usklaivanjem upravo oblikovane ideje moderne nacije i drav-
nih granica. Treu veliku skupinu tvore dananje zemlje Sred-
njo-istone Europe (Slovenija, Hrvatska, Maarska, Rumunj-
ska, eka, Slovaka, Poljska, Finska, pribaltike drave), koje
su jo do poetka 20. stoljea pripadale velikim multietnikim
dinastikim imperijima Habsburga i Romanova tu se nacio-
nalizam od poetka naao u sukobu s dravom ije su granice
daleko nadilazile bilo koju od modernih nacija koje su se upra-
vo u to vrijeme oblikovale, no gdje je istodobno naslijee starih
i vrlo razliitih etnikih identiteta prijeilo stvaranje i obliko-
vanje dravne nacije u okvirima golemoga imperija. Konano,
etvrtu veliku skupinu tvore europske zemlje sljednice, takoer
multietnikoga, Otomanskoga imperija (Srbija, Grka, Bugar-
ska, Albanija, Turska), gdje se nacionalizam opet razvijao pod
okriljem i zatitom dravne vlasti, ali ovdje su drave nastale
kroz uspjene seljake pobune protiv sredinje imperijalne (dr-
avne) vlasti (odnosno, u sluaju Turske, pod okriljem drave
koja je nastala otpadanjem vanjskih dijelova staroga imperija,
metaforiki reeno guljenjem do njegove jezgre).
* * *
Ovako postavljenom provizornom tipologijom europskih
nacionalizama defniran je teorijski okvir kojega sam se, negdje
i naknadno, pridravao u raspravama koje slijede. No, valja od-
mah dometnuti pojava je nacionalizma bila od presudne va-
nosti za razvoj, ali i za naknadno razumijevanje, historiografske
produkcije na istome podruju tijekom posljednjih stoljea i
pol. Temeljna postavka od koje u razmatranju mjesta i drutve-
ne uloge historiografje polazim je iroko rasprostranjeno shva-
anje da je prolost socijalna konstrukcija ija svojstvenost
proizlazi iz potrebe za smislom i spojnim okvirom pojedinih
sadanjosti. Uslijed toga prolost nam se ne daje prirodono-
sno, ona je kulturno ostvarenje.
25
U tome svjetlu treba onda
promatrati i tvrdnju da je unatrag stoljea i pol historiografja,
25
J. ASSMANN, 2005., 55.
22
Mladen Ani
u smislu posebno kvalifciranoga pisanja o prolosti, postala
profesionalnom akademskom disciplinom, djelatnost kojom se
danas bave ve desetine tisua profesionalaca s praktino ne-
sagledivom i stalno rastuom produkcijom tekstova u razlii-
tim oblicima. Profesionalizacija historiografje provedena je u
znaku vrstoga nexusa s apsolutnom modernom dravom, koja
je u prvome redu morala uvjeriti svoje graane da oni, una-
to silnim lokalnim i regionalnim kulturnim raznolikostima te
zasebnim svijetovima izgraenim na takvim temeljima, doista
predstavljaju odavno postojeu i vrstu zajednicu. Povjesniari
su se stoga bacili na izgradnju socio-biografje
26
tih novih za-
jednica graana, konstruirajui temeljem dostupnoga materi-
jala tradicija veliku pripovijest uz pomo koje se apstraktna
zajednica smjetala u stvarni prostor i duboku prolost. Institu-
cionalno i organizacijsko vorite toga posla postala su ponaj-
prije dravna sveuilita (drava nadzire i kontrolira i privatna
sveuilita, te kroz proceduru javnoga priznanja diplome ostva-
ruje i tu odluan utjecaj). Na taj je nain uspostavljen svoje-
vrsni reim istine u javnom govoru o prolosti koji se onda
reproducirao kroz masovni obrazovni sustav kojega je takoer
kontrolirala (neizbjena) drava. U tim okolnostima historio-
grafja se, kao sastavni dio moderne drave/nacije, oblikovala i
praktino reproducirala kao nacionalna disciplina, to znai
kao govor o prolosti drutvene zajednice koja, meutim, ak
ni kao zamisao nije stvarno postojala prije kraja 18. i poetka
19. stoljea.
27
Takvo se, gotovo shizofreno, stanje (govorimo o prolosti u
kategorijama dananjice, to automatski znai gubitak stvarne
veze s prolou)
28
odnedavna sve vie uvia kao realno ogra-
26
Pojam potjee iz: SUNY.
27
Dobar poetni uvid u probleme s kojima se znanstvena akademska histori-
ografja danas susree uslijed ogranienja nacionalnog diskursa o prolosti
moe se stei u zbornicima: BERGER DONOVAN PASSMORE te BER-
GER, 2007.
28
Prolost kao stranu zemlju i odreene probleme koji mogu proizai iz
susreta s tom stranom zemljom opirno raspravlja LOWENTHAL.

23
nienje daljem razvoju discipline,
29
pri emu svakako valja uze-
ti u obzir jo jednu vanu injenicu. Naime, profesionalizaci-
ja i uklapanje posla istraivanja i pisanja o prolosti u okvire
akademske djelatnosti (stvaranje, drugim rijeima, posebno-
ga polja djelatnosti) nosili su i neke nepredviene posljedi-
ce, izrasle iz injenice da reprodukcija odreenoga sustava u
sklopu mijena irega drutvenog konteksta neminovno vodi
ka transformaciji samoga sustava. U prvome je redu tu rije o
omasovljavanju, koje je posljednjih desetljea 20. stoljea dobilo
razmjere gotovo geometrijske progresije u rastu broja pripadni-
ka profesionalne zajednice. To je, uz umreavanje u internaci-
onalnim razmjerama pospjeeno proirenjem komunikacijskih
kanala, gotovo automatski vodilo ka sve glasnijim zahtjevima
za drutvenom autonomijom zasebnoga polja. U takve okvi-
re valja svakako smjestiti i oblikovanje zasebne poddiscipline,
historije historiografje, a u svezi s time i sve ozbiljnije oblike
autorefeksije samih povjesniara, pri emu se sve ee poelo
postavljati i pitanja o smislu uope i realnim dosezima povje-
sniarskoga djelovanja.
30
Problem se pri tomu postavlja u svezi
s realnim mogunostima prosjenog profesionalnoga (radno-
ga) povjesniara da prati, uz svoju redovitu djelatnost (primje-
rice istraivanje ranomoderne povijesti), i ono to se dogaa na
podruju teorijskih rasprava. Problem je tim ozbiljniji to su se
teorijske rasprave namnoile do razine na kojoj su se iz razlii-
tih shvaanja i postavki ve oblikovale posebne paradigme iz
kojih su onda izrasle i itave kole miljenja.
Odgovori na postavljene upite o smislu i dosezima povje-
sniarskoga posla u takvim okolnostima nerijetko gube stvarno
znaenje za radnoga povjesniara
31
, pa kao jedina realna korist
29
Problem je jo poodavno, 1930-ih, uoio M. Bloch (usp. BLOCH), ne dovo-
dei, meutim, u pitanje koncept nacionalne povijesti.
30
Osnovni uvid u takve rasprave moe se stei iz: JANEKOVI RMER. iro-
ki sintetiki pogled na povijest discipline i njezino aktualno stanje, s uputama
za dalje itanje, prua publikacija kakva je KRAMER MAZA.
31
Djela kakva su primjerice ona K. JENKINS, 2003. (prvi put objavljeno
1990.) i K. JENKINS, 1995., s panoramskim pogledom te kratkim i jasnim
razlaganjem, stvarno su rijetkost, ali i dragocjen materijal za radnoga po-
vjesniara.

24
Mladen Ani
ostaje svijest o ogranienim dometima mogue spoznaje i nai-
nima njezina prenoenja te odatle izvedeni skepticizam spram
davno (ili nedavno) utvrenih povijesnih istina. Stav autora
ovih redaka, oslonjen na neke od brojnih ponuenih shvaanja
i postavki (uz iskreno priznanje da je broj konzultiranih daleko
manji od onoga to se moe nai u ve sada nepreglednoj litera-
turi) svodi se na spoznaju da je prolost doista strana zemlja;
stvarnost se te strane zemlje moe (nekad manjim, nekad ne-
to veim dijelom, u ovisnosti o kvantiteti i kvaliteti) spoznati
kroz ostavljene tragove (povijesna vrela); vjetina se tuma-
enja tragova (to bi, kako to zorno oslikava Carlo Ginzburg,
doista moglo biti ishodite povjesniarskoga posla, koji se kao
takav, uvjerljivo dokazuje Moses Finley, u europskoj tradiciji
prvi put oblikujue u pisanoj formi u 5. stoljeu pr. Krista)
32
svla-
dava dugotrajnim kolovanjem; tijekom se toga kolovanja (u
jednoj vrsti idealne procedure) povjesniar (ili povjesniarka)
u prvome redu upoznaje s ve oblikovanim slikama prolosti
(u tome postoji opasnost potpunoga interioziranja utvrenih
istina, to realno kasnije moe predstavljati ozbiljan problem);
u sljedeoj fazi on/ona svladava odreene vjetine, u prvome
redu ui postavljati pitanja poput onih: tko je trag ostavio,
zato, u kojima okolnostima i s kojim namjerama, itd. (rije je
o rekonstrukciji historije teksta kojim se ima namjeru koristiti);
usporedo s time (u nas jo vrlo rijetko) otvara se i izotrava po-
gled na susjedne discipline (sociologiju, antropologiju, itd.),
to e kasnije, nakon usvajanja postojeih obrazaca rada, omo-
guiti da se konano tumaenje tragova pretvori u znanstve-
nu djelatnost; no, bez obzira na taj prijelaz u podruje znanosti,
rezultat rada na tumaenju tragova povjesniar moe i mora
izloiti samo i iskljuivo u obliku pripovijedanja (narativa),
ali pri tomu ostaje svijest da to pripovijedanje nikad ne moe
biti rekonstrukcija ukupne stvarne prolosti.
33
Na ovoj se toki povjesniareva djelovanja pojavljuju realni
problemi proizali u prvome redu iz ogranienih mogunosti
32
Vidi GINZBURG te FINLEY.
33
Izloena slika najvie duguje razlaganjima u: TOPOLSKI, 1997.
25
pripovijedanja, kako zbog maloga broja moguih oblika zaple-
ta pripovijesti, tako i zbog ogranienoga broja vremenskih she-
ma koje se pri tomu mogu uporabiti.
34
Drugi sklop ograniava-
juih imbenika odnosi se na injenicu da je historiografja, kao
i svaka druga znanstvena disciplina kumulativna djelatnost,
pa svaki (novi) pothvat poinje iz ve postojeega i akumulira-
noga znanja i razumijevanja, koje valja dalje testirati, isprobati,
proiriti ali i, to mora biti posebice istaknuto, uvijek ostaviti
otvorenim za radikalnu reinterpretaciju.
35
To, pak, praktino
znai da je naa spoznaja prolosti dodatno optereena nasli-
jeenim i nataloenim idejama i shvaanjima koja nerijetko
(obzirom na ishodinu toku ukupne djelatnosti) zastiru po-
gled na predmet kojim se bavimo. Dodatni problem predstavlja
to to struktura historijskih sudova nee biti odreena samo
predmetom istraivanja, ve i epistemolokim uklonom te kon-
ceptualnim oruima samoga istraivaa, pa e takvi sudovi
uvijek biti neraskidivo vezani uz specifnu drutvenu stvarnost
iz koje proizlaze.
36
Nije stoga udo to e se danas veina iole
teorijski osvijetenih povjesniara sloiti oko toga da ne postoji
objektivna povijest te nee vie u povijesnom gibanju traiti
velike zakonitosti ljudskoga i drutvenog razvoja. Svrha i cilj
interpretacije protekloga zbivanja usmjerava se u takvim okol-
nostima u krugovima akademskih profesionalnih povjesniara
sve vie na otkrivanje dimenzija subjektivnosti ljudskoga djelo-
vanja i znaenja koje nosi to djelovanje.
37
Pri tomu se kao neke
vrsti pomoi esto posee za rezultatima istraivanja drugih hu-
34
Usp. WHITE, 1975. i ZERUBAVEL, 2003.
35
W. THOMPSON, 99.
36
MOMMSEN, 20, 22. Izvrsnu ilustraciju naina na koji su suvremene dru-
tvene okolnosti utjecale na sudove amerikih povjesniara, i to glede uporabe
atomskoga oruja na kraju II. svjetskog rata, vidi u: BOYER, 323 i d. Dru-
tvenu ukorijenjenost pristupa povijesnim problemima, s druge strane, zorno
ilustrira ralamba A. Skeda, koji uoava znatne razlike, potekle iz ukupnih
okolnosti njihova djelovanja, u onome to i kako rade engleski i ameriki po-
vjesniari koji se bave historijom Habsburkoga imperija u 19. stoljeu (usp.
SKED).
37
MARTIN.
26
Mladen Ani
manistikih ali i drutvenih disciplina, u prvome redu kulturne
antropologije i sociologije.
38
Moe se ak bez zazora ustvrditi
da je jedna od najvanijih tema u interpretaciji povijesnoga gi-
banja postao odnos izmeu (postojeih) struktura instituci-
ja, oblika miljenja i uope simbolikih univerzuma pojedinih
drutava i djelovanja ljudskoga agenta, odnosno naina na
koji to djelovanje mijenja te iste strukture.
39
Uz punu, dakle, svijest o svim navedenim ogranienjima,
konani se povjesniarev uradak odnosi spram realne prolosti
o kojoj govori na slian nain kao i zemljovid u odnosu na real-
nost prirodnoga krajobraza koju eli predstaviti rije je doista
o tekstu (sa svim ogranienjima koje ta tvrdnja podrazumije-
va), koji meutim jest (vie ili manje uspjela, ali uvijek shemat-
ska) reprezentacija jedne ili vie dimenzija (duljeg ili kraeg)
prolog razdoblja.
40
Jednom napisan i objavljen, povjesniarev
tekst postaje dijelom historiografje, znanstvene discipline za
koju, u svjetlu svega reenoga, nije teko prihvatiti defniciju
prema kojoj ona predstavlja posebnu institucionaliziranu for-
mu drutvene regulacije tvrdnji o prolosti.
41
Glavni su nosi-
38
O mogunostima i nainima oslonca povjesniara na rezultate istraiva-
nja u sklopu drugih humanistikih i drutvenih disciplina opirno raspravlja
BURKE, 1995. i BURKE, 2006.
39
Usp. BURKE, 2005., 516 i d. (izvorno je tekst objavljen je u zborniku New
Perspectives of Historical Writing, Cambridge 1991., to ga je uredio sam P.
Burke). Znaenje pojma simboliki univerzum detaljno raspredaju BER-
GER LUCKMANN, 115-152, u jednome djelu koje je svojim postavkama
postalo temelj nazora u drutvenim i humanistikim znanostima druge polo-
vice 20. i poetka 21. stoljea.
40
Usporedba sa zemljovidom duguje puno duhovitom nainu na koji W. Par-
ks (vidi: PARKS, 51) odgovara literarnim kritiarima (dekonstruktivistima)
na njihove zamjerke, prema kojima je povjesniarev uradak tek tekst koji
nema vezu s predmetom o kojemu eli govoriti, naime s prolou. Argument
se svodi na pitanje: biste li eljeli povjeriti svoj ivot pilotu zrakoplova koji
je upravo prihvatio uenje Jacquesa Derride o nemogunosti kartografskog i
radiografskog predstavljanja prirodne realnosti te je spreman to novoprihva-
eno uenje primijeniti prvi put upravo na letu kojim trebate putovati?
41
Defnicija prema BENNET, 56. Takva se defnicija nadovezuje na stavove
T. Kuhna, koji znanstvenu djelatnost promatra kao polje u kojem se prepliu
zajednica znanstvenika, tradicija znanosti i ukupno okruenje (KUHN).
27
telji te institucionalizirane drutvene regulacije postali sami
pripadnici akademske zajednice, drugi povjesniari koji sada
moj uradak podlau pretresanju i provjeravanju. Svrha i smisao
toga provjeravanja jest utvrditi jesam li se u svome radu na tu-
maenju tragova i ocrtavanju slike prolosti drao utvrenih
pravila, procedura i postupaka. Njihovo potivanje trebalo bi
osigurati da moj govor o prolosti bude u okviru ve postavlje-
nih standarda, to mi onda omoguuje zauzimanje (odravanje
ili promjenu) odreene pozicije u profesionalnome polju (za-
jednici akademskih profesionalnih povjesniara).
Postupak provjere obavlja se na dvije razine. Na prvoj od
njih se, praktino prije objave (recenzija), provjeravaju formal-
ne znaajke tekst bi naime trebao imati odreene sastavnice:
defniciju problema kojim se bavim i uvodnu prezentaciju vla-
stitih rezultata; prikaz dosadanjih spoznaja o tome problemu
(status quo); osvrt na epistemoloki uklon i konceptualna orua
kojima sam se koristio; eksplikaciju postavki i rezultata; kona-
no, zakljuak u kojem se pojanjava u kojoj mjeri moji rezultati
potvruju ili mijenjaju postojee spoznaje. Svrha ovakve for-
malizacije znanstvenoga diskursa povezana je u prvome redu s
enormnim rastom produkcije te u takvim uvjetima od krucijal-
ne vanosti postaje pitanje brze i relativno pouzdane selekcije
onoga to svaki znanstvenik u sklopu svoga istraivanja treba
itati. Formalizacija oblika u kojima se iznose rezultati u takvim
okolnostima omoguuje svakome da unaprijed razazna nudi li
mu tekst objavljen u formi lanka ili knjige neto to ga zanima.
Provjera se na drugoj razini odvija u formi javne (tekstualne i
pisane) rasprave o stavovima, idejama i rezultatima izloenim
u objavljenim tekstovima, to naravno ne znai da ne postoji i
ona usmena (neformalna i nejavna) rasprava, koja je ponekad
isto toliko vana koliko i ona javna.
Krajnji smisao cijeloga ovoga sklopa postupaka ne razlikuje
se danas mnogo od onoga to je bio smisao povjesniarskoga
djelovanja prije 150 godina, a rije je zapravo o tomu da se osi-
gura stabilnost i reprodukcija sloenoga i osjetljivog drutve-
nog sustava (ma kako to ironino zvualo u odnosu na jasno
28
Mladen Ani
izraenu elju za subverzivnou u nizu primjera onih iji su
stavovi ovdje naznaeni). Nain, meutim, kako se to danas po-
stie stubokom se razlikuje od naina na koji su to povjesniari
radili prije stoljea i pol. Ako je povjesniarski zadatak u ono
doba bio konstruirati socio-biografju, u dananjem je svijetu
energija usmjerena na nastojanje na odranju (reprodukciji) i
stalnoj korekciji ve uspostavljenoga modela govora o prolosti.
Taj je, naime, ili bi bar trebao biti, posve drugaiji od onoga to
ga produciraju razliite drutvene skupine zainteresirane za tu
istu projekciju slike prolosti, ali kao legitimacije svojih vlastitih
projekata sadanjosti i budunosti (koji su na prostoru to je ov-
dje u fokusu pozornosti uglavnom jo uvijek nacionalistiki).
* * *
Govor o prolosti ija je svrha legitimiranje projekata sada-
njosti i budunosti zapravo je stvarno ishodite i suvremenoga
historiografskoga diskursa, koji se od takvoga govora, kako je
ve reeno, po svemu sudei poeo jasnije odvajati (ili je bar
prvi put zapisan u formi koja je ostala sauvana za kasnija vre-
mena) u 5. stoljeu pr. Krista. Naivno razlikovanje te dvije vrsti
govora o prolosti i njihovo otro suprotstavljanje rezultira vr-
stom distinkcijom izmeu mita i historije, pri emu bi mit bio
lana slika prolosti, a historija koju svojim tumaenjem tra-
gova stvara profesionalni (savjesni) povjesniar istinita slika
te iste prolosti. No, takva je otra distinkcija u najmanju ruku
naivna, ako ve i sama nije pokuaj dezavuiranja slike prolosti
drugaije od vlastite (opet, naravno, s ciljem legitimiranja vla-
stitoga projekta sadanjosti ili budunosti).
Jo je prije pedesetak godina P. Munz ustvrdio da su mit i
historija meusobno povezani i isprepleteni, da se historija lako
pretvara u mit, ali i da se mit moe pretvoriti u historiju, te da
im je najvanija zajednika znaajka da su i jedno i drugo uvijek
prie o konkretnim dogaajima, za koje se tvrdi da su se do-
godili u odreeno vrijeme i da su u njih bili upleteni odreeni
ljudi.
42
Prije petnaestak godina, pak, P. Heehs je, ralanjujui
42
MUNZ, 1.
29
jedan konkretan primjer u dalekoj Indiji, zorno ilustrirao u ko-
joj su mjeri Munzove tvrdnje bile umjesne te ponudio radne de-
fnicije mita i historije koje mi se ine prihvatljivim. Heehs prvo
upozorava na dvostruko znaenje historije, pri emu ono prvo,
ono to se dogodilo u prolosti ovdje moemo zanemariti, i
okrenuti se onomu drugom koje se odnosi na govor o tomu
to se dogodilo. U tome znaenju historija je izvjee o ono-
me to se dogodilo u prolosti, koje, uz poziv na Habermasovo
tumaenje, nastoji uvjeriti neusiljenom snagom boljega argu-
menta. Ta snaga boljega argumenta proizlazi iz ovladavanja
vjetinom tumaenja tragova prolosti i uvaavanjem spozna-
je da je prolost strana zemlja te se stoga po njoj treba kretati
pozorno i nastojati razabrati u kojoj se mjeri i kako razlikuje
od nae sadanjosti, kako bi uope mogli razumjeti to je u njoj
bilo mogue (primjerice, to znai da ne moemo oekivati kako
je u 9. stoljeu papinsko zazivanje bojega blagoslova na hr-
vatskoga vladara i njegovu zemlju predstavljalo meunarodno
priznanje njegove drave). Mit je, s druge strane, sklop pro-
pozicija, esto izreenih u pripovijednoj formi, koji se nekriti-
ki prihvaa u (cijeloj) jednoj kulturi ili govornoj zajednici i koji
slui kako bi se utemeljile ili potvrdile vlastite koncepcije o sebi
(odnosno legitimirali osobni ili kolektivni projekti sadanjosti i
budunosti op. M. A.).
43
Ve je iz ovakve defnicije mita posve jasno kolika je njegova
drutvena vanost, to ne moe biti dovoljno naglaeno, a onda,
naravno, nije ostalo nezamijeeno i u literaturi.
44
Kada bi se hi-
storija i mit, kao nain govora o prolosti, mogli drati u svojim
sferama ne bi bilo problema, no oni se u realnosti stalno mije-
aju i prepliu te se upravo tu, u reakciji na takvo preplitanje i
konstatnom razdvajanju dva naina govora o prolosti realno
locira posao modernoga akademskog profesionalnog povjesni-
ara, to sam pokuao pokazati na sljedeim stranicama.
43
HEEHS, 2-3.
44
Vidi, primjerice, SCHPFLIN, 1997., te KOLST, koji se uvelike oslanja
upravo na Schpfina.
31
U POTRAZI ZA ZLATNIM DOBOM:
STVARNI I ZAMILJENI HRVATSKI
SVETI PROSTORI
Pod nazivom sveti prostor ovdje se imam namjeru poza-
baviti onim prostornim cjelinama uz koje su se tijekom povijesti
emocionalno, svojim ideologijama i mitovima, vezivale zajed-
nice koje su se u razliitim vremenima i s razliitim znaenjem
i prizvukom nazivale imenom Hrvati. Budui da te zajednice,
povezane imenom ali ne i kontinuitetom oblika i organizaci-
je, nisu imale istu narav i znaajke, to ni njihov odnos spram
prostora nije bio isti. Stoga na samome poetku valja precizi-
rati znaenje pojma sveti u ovako skovanome izriaju. On,
naime, doista jako dobro odgovara duhu i shvaanjima kakvi
vladaju u onome to nazivamo modernom nacijom - obliku or-
ganizacije drutvene zajednice nastalom na zapadnoeuropsko-
me prostoru od kraja 18. stoljea, koji se u 19. stoljeu proirio
na ostatak europskoga kontinenta, a potom i na vei dio svije-
ta. Jedna od vanih dimenzija stvaranja moderne nacije jest i
proces posveivanja, sakralizacije njezine povijesti kao zami-
ljene zajednice.
45
U tome sklopu svojevrsnu posvetu dobiva i
onaj prostor uz koji se vezuje memorija zamiljene zajednice,
onako kako ga vide i zamiljaju moderni povjesniari reci
45
O karakterizaciji nacije kao zamiljene zajednice bit e jo govora na slje-
deim stranicama.
32
Mladen Ani
svjetovne religije nacionalizma. No, kako je moderna nacija u
najveem broju (europskih) sluajeva zapravo neke vrsti nad-
gradnje predmodernih etnikih zajednica ethniae
46
tako je i
njezin odnos spram prostora izveden iz shvaanja koja vladaju u
ovoj drugoj o sredinjem prostoru, prostornoj jezgri toga oblika
drutvene organizacije. Etnike zajednice, meutim, nisu svoju
prolost posveivale ta je prolost transponirana uglavnom
u mitove, pa je u okviru tih mitova prostor igrao doista vanu
ulogu. Vanost, meutim, nije podrazumijevala i sakralizaciju
kakvu donosi nacionalna povijest izgraena u 19. i 20. stoljeu,
pa stoga nije ni mogue govoriti o svetosti prostora etnije i
nacije na isti nain.
Obzirom da razlike u odnosu spram prostora proizlaze iz
opih razlika izmeu etnije i nacije, ini se opravdanim ukrat-
ko prikazati ta dva tipa drutvene organizacije. Iako rasprave
o tomu to je etnija, po emu se to ona razlikuje od nacije i
u kakvoj svezi one stoje, jo uvijek traju (nerijetko obiljeene
vrijednosnim stavovima autora
47
), trenutni status quo pitanja
mogao bi se sumirati na slijedei nain. I etnika i nacionalna
svijest poivaju na svijesti o kulturnim razlikama izmeu ljud-
skih skupina i postojanju granica izmeu njih te su po tome
obje interaktivni drutveni konstrukti, podloni dinamikim
procesima promjene i mogunosti manipulacije u realnom
prostoru i vremenu. Ti su drutveni konstrukti izrasli iz ideo-
lokih obrazaca etniciteta i nacionalizma i predstavljaju podlo-
46
To je prihvatljivi zakljuak iz razlaganja u: ARMSTRONG, SMITH, 1988. i
HUTCHINSON, 2000. Kako se stariji slojevi etnikoga identiteta presloja-
vaju i usklauju sa zahtjevima modernoga vremena pokazuje u izvanrednoj
raspravi HUTCHINSON, 2004.
47
Znanstvena rasprava na ovome osjetljivom tlu lako i neosjetno skrene po-
najprije u nalaenje primordijalnih korijena navlastito svoje nacije zorno se
to moe razabrati iz kritike novijih priloga njemakih povjesniara (kole
W. Pohla i H. Wolframa) kako ju predoava skupina anglo-amerikih autora
(usp. GILLETT, iako se sa svim tamo iznesenim tvrdnjama ne moe sloiti).
Nita manja, meutim, nije opasnost zapadanja u moralizatorske vode, kako
to ilustrira primjer Patricka Gearyja usp. GEARY, 2002., a onda i kritiku u:
HUTCHINSON, 2005., gdje se upravo moraliziranje na temu svih zala mo-
dernoga nacionalizma stavlja kao temeljna zamjerka.
33
gu ljudskome ponaanju i djelovanju u specifnim situacijama
(drutvenim interakcijama i transakcijama) drugaijem od-
nosu spram svojih, onih u ijem kulturnom faciesu prepozna-
jemo znaajke istovrsne vlastitim, i onih drugih, kod kojih ne
prepoznajemo te iste znaajke. Uz to, razlike se pojavljuju glede
mehanizama distribucije i reprodukcije onoga to nazivamo
etnikom ili nacionalnom svijeu, odnosno vezanosti naina
iskazivanja te svijesti uz irinu drutvene komunikacije i poli-
tike oblike organizacije. Naime, etnika se svijest distribuira i
reproducira u znakovitoj odsutnosti sredstava masovne komu-
nikacije te je neminovno obiljeena lokalnim varijacijama, to
postaje nepremostivom preprekom integriranog politikog dje-
lovanja. Tek pojava diskurzivne pismenosti kroz vernakularne
jezike i uestala drutvena interakcija (u znaku prijepora oko
oskudnih resursa) na irem prostoru srednjovjekovnih drava
stvaraju uvjete u kojima se raa zamisao o naciji, iji su pripad-
nici stanovnici takve drave (kraljevine). Mnogo kasnije, kori-
tenje masovnih sredstava komunikacije te razraeni sustav op-
ega i obveznog obrazovanja, pod nadzorom moderne apsolut-
ne drave, omoguuju distribuciju i reprodukciju univerzalnih
i jednoobraznih shvaanja o postojanju i znaenju kulturnih
razlika i hijerarhiji njihove relativne vrijednosti (zanemarivanje
lokalnih razlika unutar etnije i naglaavanje razlika u odnosu
na drugoga). Time se stvaraju preduvjeti za konano pretva-
ranje etnije u masovnu zamiljenu zajednicu, naciju - oblik
masovnoga politikog organiziranja utemeljen na (dotjeranim)
kulturnim specifnostima.
Kako se sve ovo odvija u svijetu obiljeenom znatnim ra-
zlikama u razvojnim razinama pojedinih drutava to su i isho-
di ovakvih procesa vrlo raznoliki, odnosno teko predvidivi.
Mnoge su etnije tijekom vremena nastale i nestale a da nisu
doekale uvjete u kojima su mogle postati nacije, dok se s druge
strane meu modernim (europskim) nacijama mogu nai i ta-
kve koje nemaju stvarnoga etnikog korijena, odnosno etnije iz
koje su izrasle. U hrvatskome sluaju, meutim, imamo posla s
onim to bi se moglo nazvati klasinom ili kolskom razvoj-
34
Mladen Ani
nom putanjom od etnije do nacije. Povijest drutvene zajednice
koja se naziva Hrvati, naime, moe se vrlo pouzdano pratiti
od poetka 9. stoljea, no ini se da korijeni te zajednice seu u
dublju prolost. Od poetka 9. stoljea, meutim, pripadnici te
zajednice stvaraju prvu politiku organizaciju dravu (Kne-
evinu, koja u 10. stoljeu postaje i Kraljevstvom) politiki
organizam koji e u relativno kratkome roku gurnuti u povi-
jesni zaborav susjedne, konkurentske etnike zajednice. U ka-
snijim e vremenima ta etnija, osnaena politikom osnovicom
srednjovjekovnoga Kraljevstva, ivjeti, sa svim svojim lokalnim
razlikama, u okvirima dravnih/politikih tvorbi (Habsburki
i Otomanski imperiji, Mletaka republika) koje nisu htjele ili
mogle stvarati oblike kolektivnoga identiteta to bi bili konku-
rentski ili ak guiti stari etniki okvir hrvatske identifkacije.
U takvu je stanju hrvatska etnija, odnosno srednjovjekovna
nacija, oslonjena na labave ali ipak jasno zamjetne politike
institucije sa srednjovjekovnim korijenom i tradicijom, i s ma-
nifestacijama kolektivnoga identiteta artikuliranim u vrlo ra-
zliitim oblicima na razliitim razinama drutvenosti, doekala
prvu polovicu 19. stoljea. Bilo je to vrijeme obiljeeno inte-
grativnim procesima stvaranja modernih nacija u europskim
razmjerima. Tijekom toga stoljea, u procesu tipinom za cijeli
niz slinih europskih malih naroda, kojega je kao obrazac iz-
vrsno ralanio eki povjesniar Miroslav Hroch,
48
iz hrvatske
je etnije i susljedne srednjovjekovne nacije, u dugom procesu
okonanom izmeu dva svjetska rata, izrasla moderna hrvatska
nacija. U tako postavljenom okviru u 20. stoljeu politiki je im-
perativ postala politika samostalnost, a ideoloki imperativ eli-
miniranje i niveliranje lokalnih kulturnih razlika i posebnosti.
U procesu je stvaranja moderne hrvatske nacije, dakle, povi-
jest etnije odigrala jednu od kljunih uloga u oblikovanju ideo-
logije nacionalizma i pri tomu, kako je ve reeno, bila na odre-
eni nain posveena. Posebice se to odnosi na onaj vremenski
isjeak te povijesti u kojemu se moglo identifcirati neto to je
liilo na politike zahtjeve kljune u samome procesu nastaja-
48
HROCH, 2000.
35
nja moderne nacije, zahtjeve za posebnim politikim/teritori-
jalnim okvirom nastajuega drutvenog organizma. Postojanje
ranosrednjovjekovne hrvatske Kneevine, a potom i Kraljev-
stva, postalo je, u sklopu politike kulture kakva je vladala u
Habsburkome imperiju, temeljnom legitimacijom zahtjeva za
konstituiranje modernog dravnog organizma kao prirodno-
ga nastavka (nakon stoljetnoga zimskog sna) onoga to je
postojalo u srednjem vijeku. Sve to je potjecalo iz toga razdo-
blja dobilo je poseban status u stvaranju i reproduciranju kolek-
tivne memorije kroz proces obrazovanja. Upravo u taj kontekst
valja staviti i stvaranje te razvoj svijesti o postojanju svetoga
prostora, onog prostora koji je predstavljen kao kolijevka na-
cije i njezino najvre uporite. Vano je, meutim, naglasiti
kako je cijeli postupak proveden izdvajanjem ljudi, dogaaja, pa
i predmeta, iz njihova izvornog povijesnog konteksta, koji im je
davao znaenje u oima suvremenika, i prebacivanjem u svoje-
vrsni Panteon nacionalne povijesti, u kojemu su dobili status
nacionalnih ikona.
49
Posljedica je toga bilo neminovno svoje-
vrsno skraivanje vremenske perspektive i posve novi i druga-
iji sustav vrednovanja tih istih ljudi, dogaaja i predmeta. Tako
je, primjerice, bilo mogue zamisliti da su svjetovni i crkveni
poglavari okupljeni na sinodu u Splitu 925. godine razmiljali u
istim idejnim kategorijama u kojima se odvijala politika borba
izmeu Hrvata (narodnjaka) i talijanaa (autonomaa)
u dalmatinskim gradovima u drugoj polovici 19. i na poet-
ku 20. stoljea.
50
To, opet primjerice, objanjava zato je i kako
dolo do toga da je apsolutno moderni zahtjev za politikom
samostalnou umetnut u duhovni svijet srednjovjekovlja, pa
je svaki postupak protagonista politikih i drutvenih gibanja
toga doba prosuivan kao da je ta moderna politika samostal-
nost primordijalno i trajno obiljeje svakog oblika politikog
djelovanja.
U tom zamiljanju i posveivanju nacionalne povijesti nije
teko pratiti kako je nastala, oblikovana i reproducirana ideja o
49
Pojmove koristim u smislu koji im pridaje A. ASSMANN, 2002.
50
Opirno o tomu u: BUDAK, 1994., 159-198.
36
Mladen Ani
hrvatskome svetom prostoru. Stvarni, injenini temelj te ide-
je jest sklop dokumenata i artefakata iz razdoblja ranoga sred-
njeg vijeka koncentriranih na podruju izmeu Splita i Trogira.
Posebno znaenje tome sklopu daje injenica da ti dokumenti i
artefakti predstavljaju glavninu, dakle vei dio ukupnoga mate-
rijala iz razdoblja 9. do 11. stoljea koji je uope poznat moder-
nim povjesniarima i arheolozima. U prosudbi, pak, znaenja
toga fundusa vrela napravljeno je nekoliko vanih previda nije
se vodilo rauna o tomu da je sklop povijesnih okolnosti bitno
utjecao na razinu ouvanosti vrela na pojedinim podrujima;
smatralo se kako su gradovi jo u 9. stoljeu imali iste znaajke,
ali i drutvenu vanost kakvu su imali u kasnijim stoljeima;
previdjelo se kako je sklop povijesnih okolnosti iz kasnijih vre-
mena djelovao tako da je materijal, kako onaj pisani tako i onaj
fzikih preostataka, upravo ovdje imao najvee anse ouvanja
i profesionalne valorizacije u 19. i 20. stoljeu. Drugim rijeima
reeno, zanemarene su ukupne povijesne okolnosti, kako one
trenutka nastajanja vrela, tako i one koje su utjecale na njiho-
vu daljnju sudbinu ali i modernu recepciju (lokacija modernih
arheologa i institucija koje su oni utemeljili bitno je utjecala na
dosege i samim time i rezultate arheolokih istraivanja). Re-
zultat svega toga bio je zakljuak da je upravo podruje izmeu
Splita i Trogira onaj sveti prostor ranosrednjovjekovne hrvat-
ske Kneevine i Kraljevstva, prostor na kojemu je roena i obli-
kovana prva Hrvatska, ona koju su onda Hrvati devet stoljea
nakon 1102. godine uporno nastojali obnoviti.
Cijeli je postupak danas mogue ilustrirati svim onim to
se u protekla dva stoljea dogaalo oko i pisalo o lokalitetu Bi-
jai u blizini Trogira. Polaznu toku svega to se u modernim
razglabanjima vezuje uz taj lokalitet tvori injenica da se on na-
vodi kao mjesto pravnih ina koji su rezultirali izdavanjem naj-
starijih pisanih dokumenata hrvatskih vladara, isprava kneeva
Trpimira i Muncimira iz 840.-843. i 891. godine. S obzirom da
su na lokalitetu koji je ouvao isto ime do dananjih dana bili
lako uoljivi i fziki ostaci starih graevinskih struktura nije
nikakvo udo to se o Bijaima poelo pisati relativno rano.
37
Spajajui lokalne legende koje je tek nauo, injenicu da se lo-
kalitet spominje u najstarijim pisanim dokumentima koje su
izdavali hrvatski knezovi, ali i injenicu da su na tomu mjestu
ouvani i jasno vidljivi tragovi relativno velikoga graevinsko-
ga kompleksa, povjesniar Filippo Riceputi je u prvoj polovici
18. stoljea doao do zakljuka da je tu morao biti veliki i sjajni
hrvatski vladarski dvor. Riceputijeve zakljuke nadogradio je
njegov nasljednik iz sredine 18. stoljea Daniele Farlati, ustvr-
divi kako se zapravo nije radilo o dvoru ve o prastarom i
preplemenitom gradu koji je bio sijelo hrvatskih ranosrednjo-
vjekovnih vladara. Farlatijeve tvrdnje, iznesene u jednome od
najutjecajnijih povijesnih djela sve do naih dana, uvenome
petotomnome Illyricum Sacrumu, generirale su bezbroj ponav-
ljanja u literaturi, osobito onoj koju su od sredine 19. stoljea
producirali pripadnici kruga prvih intelektualaca-nacionalnih
agitatora, oni koje M. Hroch naziva skupinama patriota. U
njihovoj je interpretaciji navodni sjaj vladarske rezidencije slu-
io kao podloga ponosa na veliinu tek otkrivene nacionalne
povijesti. Sa svoje je strane taj ponos od kraja 19. stoljea sve
vie motivirao pripadnike nacije i davao im sigurnost da se iz-
bore i za svoju suvremenu veliinu, to se sada iskazivala poli-
tikom samostalnou. Kasnija su, meutim, arheoloka iska-
panja pokazala da o nekome vladarskome dvoru, pogotovu ne
nekom osobito sjajnom, tu nema ni govora, a posve recentna
istraivanja Bijae ocrtavaju kao jedan od niza vladarskih po-
sjeda koji je meutim relativno rano, jo sredinom 9. stoljea,
prenesen na vladareva dunosnika podupana.
51
Drugo vano uporite shvaanju o svetome prostoru pred-
stavljaju objekti izgraeni tijekom stoljea ranoga srednjeg vije-
ka na irem vanjskom istonom obodu antike Salone. Rije je
tu prije svega o benediktinskome samostanu u Riincima, koji
je podigao ve spomenuti knez Trpimir, potom o sakralnom
graevinskom kompleksu zadubine kraljice Jelene na Otoku
iz druge polovice 10. stoljea, gdje je pronaena njezina nad-
51
Cjelovitu raspravu o ranosrednjovjekovnome sloju na Bijaima vidi u: AN-
I, 2004.
38
Mladen Ani
grobna ploa a za koji se vjeruje da je bio i kraljevski mauzolej,
te konano o crkvi sv. Petra i Mojsija, u kojoj se 1076. okrunio
kralj Zvonimir. U skraenoj vremenskoj perspektivi inilo se da
takva koncentracija vanih sakralnih gradnji, ili preciznije ree-
no vanih iz kuta povijesti nacije jer se vezuju uz one kojima je
mjesto u Panteonu, nosi posebnu poruku i ocrtava izvanred-
nu vanost koju je u oima onodobnih hrvatskih vladara igrao
ovaj prostor, koji ak i u tekstu inae vrlo opreznih povjesniara
postaje jedno od sredita rane hrvatske drave. Zaboravilo se,
meutim, kako se radi o gradnjama i dogaajima vezanim uz
njih rasporeenima na vremenskoj skali od skoro dva i pol sto-
ljea. Dodatni element koji svakako doprinosi tekoama u ras-
poznavanju realne vanosti ovoga prostora bio je i nedostatak
suvremenih vrela koja bi osvijetlila okolnosti podizanja svako-
ga od ovih spomenika, njihove funkcije i znaenja u specifno-
me suvremenom kontekstu. Sve tekoe koje iz toga proizlaze
moda najjasnije ocrtava situacija s crkvom sv. Petra i Mojsija,
za koju su recentna istraivanja nedvojbeno utvrdila da je u 11.
stoljeu podignuta unutar jo postojeih i visoko uzdignutih zi-
dina mnogo vee kasnoantike bazilike. to je takav postupak
znaio za suvremenike, kako ga se tumailo i kakve je poruke
nosio, pitanja su koja vjerojatno nee tako lako dobiti uvjerljive
odgovore. No, umjesto traganja za odgovorima na takva pitanja
i time stvaranja slike koja bi uvaavala pozorno rekonstruirani
povijesni kontekst, u svijest se prosjenoga pripadnika nacije
od kraja 19. stoljea, kroz obrazovni proces, urezuju predod-
be nacionalnih ikona, kakve su primjerice crkva u kojoj je
okrunjen kralj Zvonimir ili nadgrobna ploa kraljice Jelene.
Kako je to izgledalo ponajbolje ilustriraju okolnosti vezane uz
pronalazak upravo te ploe. Naime, nakon to je splitski arheo-
log don Frane Buli raspoznao o kakvu je nalazu rije, jedan od
prvih impulsa bio je brzojavno dojaviti u Zagreb to je u Solinu
izalo na vidjelo dana. U tome svakako valja vidjeti dijelom i
elju za osobnom promocijom, no da su i don Frane i oni koji-
ma je vijest dojavio stvar vidjeli i u drugaijemu svijetlu jasno
pokazuje injenica da je taj dogaaj u Zagrebu javnosti oglaen
zvonjavom crkvenih zvona. U pisanim porukama koje su tim
39
povodom razmjenjivali splitski i zagrebaki arheolozi mnogo
vie se govorilo o vezama i jedinstvenosti htijenja Splita i Za-
greba, no o sadraju, znaenju i okolnostima pronalaska spo-
menika. Uslijed takva odnosa spram spomenika, u kojemu se
vanost iscrpljuje na injenici da oni posvjedouju postojanje
hrvatskih vladara, knezova i kraljeva, ak i danas znamo vrlo
malo, ili preciznije gotovo nita, o tomu zato je i kako upravo
na solinskome otoku podignuta kraljiina zadubina, odnosno
kakvo je znaenje te graevine bilo za suvremenike. Bez takvih,
pak, uvida doista nije mogue bilo to preciznije rei o tomu
kakvo je i od kolikoga znaenja za hrvatske vladare 9., 10. i 11.
stoljea bilo podruje izmeu Splita i Trogira.
No, put je ka odreenim spoznajama posve neoekivano ipak
otvorilo nedavno sumiranje arheolokih nalaza iz 9. stoljea,
52

pokazujui poneto iznenaujue rezultate koji uvelike mije-
njaju sliku o znaenju i ulozi splitsko-trogirskoga podruja bar
to se tie ovoga ranog razdoblja. Svakako najvanijim u tome
kontekstu ini se podatak da dosadanja arheoloka iskapanja
na tome podruju jo nisu iznijela na vidjelo niti jedan ratniki
grob toga doba, onakav i onakve kakvih se nalazi na irokome
prostoru od Panonije do primorskih krajeva. Upravo ti i takvi
grobovi, naime, predstavljaju jedno od glavnih obiljeja arhe-
olokoga sloja koji pripada vremenu naseljavanja hrvatskoga
ratnikog elementa na podruju rimske provincije Dalmacije.
Ta doista vrlo vana arheoloka injenica nije na alost dobi-
la mjesto u nekoj novoj eksplanatornoj shemi, iako je sama po
sebi zahtjeva, tim prije to je veliki utjecaj hrvatskih kneeva
na splitsko-trogirskom podruju ve od 30-ih godina 9. sto-
ljea nedvojbena injenica. Unato, dakle, odsustvu uvjerlji-
voga objanjenja, ova tek nedavno uoena injenica pokazuje
razmjerno nisku vanost splitsko-trogirskoga podruja bar u
9. stoljeu i iz perspektive prvotnoga hrvatskog naseljenja, to
navodi na zakljuak o promaenosti nacional-romantiarske
konstrukcije o svetome prostoru.
52
MILOEVI, 2001.
40
Mladen Ani
S druge strane, meutim, injenica gustoga rasporeda upra-
vo takvih grobnih nalaza, kao uostalom i sve ono to se moe
razabrati iz cijeloga niza pisanih vrela, nameu potrebu razma-
tranja statusa i znaenja podruja irokoga zadarskog zalea,
ukljuujui cjelinu Ravnih Kotara, u vrijeme stvaranja i orga-
nizacije prve hrvatske Kneevine, ali i u kasnijem vremenu, sve
tamo do 14. stoljea. No, prije toga, u kontekstu rasprave o od-
nosu hrvatske etnike zajednice spram prostora, svakako valja
razmotriti otkrivaju li, dodue rijetka, sauvana vrela bilo to
o specifnome odnosu novodoseljenih Hrvata 9. i 10. stoljea
spram njihove prvotne postojbine. Problem, naime, proizlazi
iz u literaturi ve uoene pojave svojevrsne nostalgije za izvor-
nom postojbinom kod migrantskih populacija, pri emu se ta
nostalgija defnira kao ustrajna predodba o boljemu ivotu
u dalekoj prolosti. To je u stvari neka vrst 'kolektivne memo-
rije' sa snanim afektivnim implikacijama.
53
O takvoj pojavi
kod doseljenih Hrvata i drugih populacija koje su sudjelovale
u migracijskome valu s kraja 8. i poetka 9. stoljea, naalost,
nije mogue detaljnije govoriti i to stoga to o duhovnome svi-
jetu i ivotu tih populacija ne znamo danas gotovo nita. Taj
svijet, naime, raspoznajemo samo u onim fragmentima koje,
poput kava razbijenoga zrcala, odraava tekst bizantskoga cara
i pisca Konstantina VII. Porfrogeneta iz sredine 10. stoljea.
Danas se uobiajeno smatra kako su informacije o stanju i pri-
likama na istonoj obali Jadrana i njezinu dubokom zaleu u
Konstantinovo djelo dospjele iz izvjea jednoga ili vie carskih
dunosnika koji su u drugoj polovici 9. stoljea obnaali ad-
ministrativne i vojne dunosti na ovome podruju. injenica,
pak, da se tu relativno opirno govori o podrujima podrijetla
i Hrvata, ali i drugih susjednih i udaljenijih populacija (Hu-
mljani, Srbi) dade naslutiti da se predaja o postojbini odravala
i predstavljala jo uvijek vaan predmet u komunikaciji s car-
skim inovnicima, im su ovi nalazili za potrebno o tomu i pi-
sati. I to to je sam car-pisac u svoj tekst, za koji se pretpostavlja
kako je zapravo prirunik o diplomatskome umijeu, ukljuio
informacije o postojbinama doseljenih populacija daje naslutiti
kako je u kontaktima s njihovim vodstvima poznavanje takvih
53
ARMSTRONG, 16.
41
injenica moglo biti od koristi. Ukupni, pak, doivljaj ivota u
postojbini i odnos spram njega kod doseljenika ovisi ponajprije
o tumaenju koje e se pridati pojmu Bijeli kojim su i Hr-
vati i Srbi opisivali svoju postojbinu (Bijela Hrvatska, Bijela
Srbija). Je li uspomena na postojbinu doista nosila elemena-
ta nostalgije o kakvoj je bilo rijei, odnosno je li ona bila dio
kolektivnih predodbi to su se prenosile usmenom predajom
pa time bila uklopljena i u mit o doseljenju (koji u osnovnim
obrisima takoer biljei carski inovnik a onda u 10. stoljeu
preuzima i Konstantin VII.), pa ak i to je li imala i elemenata
svojevrsne posveenosti, pitanja su naalost koja jo uvijek ne-
maju odgovora. S druge strane valja zamijetiti injenicu da su
neke od doseljenih populacija prenijele naziv stare postojbine
na novi domicil (Humska zemlja kao dublet, na podruju iz-
meu Cetine, Neretve i Rame, s jedne, i u Poljskoj s druge stra-
ne
54
; Hlivno uz Elbu i u zaleu Splita
55
, itd.), to takoer jo nije
dobilo uvjerljivoga objanjenja. Isti takav postupak prenoenja
imena u novi prostor zabiljeen je i u vrijeme velikih migra-
cijskih gibanja izazvanih otomanskim upadima i osvajanjima
od kraja 15. stoljea nadalje. Seljaci podrijetlom iz Dalmacije
preseljeni (u kompaktnim skupinama) u tada sigurnije krajeve
Slavonije svoja su sela znali nazivati imenima gradova u ijoj su
blizini prvotno ivjeli, pa su tako na vlastelinstvu Velikoj u Kri-
evakoj upaniji zabiljeeni od 1476. godine nazivi villa Vene-
cianorum wulgo Benetk, ali i villa Zader (Zadar), villa Sybenyk
(ibenik) te villa Trogher (Trogir).
56
Bilo kako bilo, naseljavanje novoga prostora i proces izgrad-
nje politike tvorbe te njezina susljednoga teritorijalnog irenja
unosili su nove elemente u odnos spram teritorija i prostora.
Prvi i jo uvijek nedovoljno istraeni sloj problema predstavlja
proces u kojemu je postupno stari i naslijeeni zemljopisni na-
ziv rimske provincije Dalmacije zamijenjen novim, iz etniko-
ga imena skovanim zemljopisnim pojmom Hrvatska. U takvu
obliku pojam se zapravo i ne javlja sve do kraja srednjega vijeka,
54
ANI, 2001a, 149.
55
ANI, 2001b, 12.
56
ADAMEK, 67.
42
Mladen Ani
a uporaba njegove latinizirane inaice Croatia u srednjovje-
kovnim dokumentima krajnje je nekonzistentna i slobodno se
moe rei jo uvijek u velikoj mjeri neprozirna, to tim prije to
se kao njezin sinonim esto pojavljuje pojam Sclavonia. Moder-
ni su povjesniari u svojim ralambama odvie esto polagali
veliko znaenje krajnje nedosljednoj uporabi ovih zemljopi-
snih pojmova, izvlaei dalekosene zakljuke a da pri tomu
nije jasno odreeno je li kada, odnosno ako i jest, u kojim je to
drutvenim okolnostima i krugovima bilo jasnih predodbi o
razgranienju pojmova Croatia, Sclavonia i Dalmatia. Problem
je jo u 17. stoljeu uoio otac moderne hrvatske historiogra-
fje, Ivan Lucius Lui, no osim to ga je naznaio i upozorio
na razliita shvaanja i mjesta na kojima kontradiktornosti
najjasnije izbijaju na vidjelo, nije ponudio preciznijega tuma-
enja. Put ka raiavanju dvojbi i kontradiktornosti kojima
obiluju sauvana vrela vodi preko detaljne ralambe uporabe
ovih zemljopisnih pojmova u pojedinim drutvenim sredina-
ma za koje se moe utvrditi kontinuirano oslanjanje na starije
tradicije i prenoenje znanja, odnosno kolektivnih predodbi
kroz nizove generacija. U tome smislu moe se oekivati da e
valjane rezultate dati ralamba naina na koji se ovi pojmovi
koriste u vladarskim kancelarijama u vrijeme kada one poi-
nju sustavno prenositi kraljevske odluke u medij pisane rijei,
to u naem sluaju znai od kraja 12. stoljea nadalje, ili pak
ralamba naina na koji se ti pojmovi koriste i prenose kroz
vrijeme u takvim zajednicama kakva je splitski intelektualni
krug 13., 14. i 15. stoljea, u kojem je nastao cijeli niz susljednih
tekstova iji se autori oslanjaju jedan na drugoga i piu gotovo
u kontinuitetu.
No, ovaj prvi sloj problema u svezi odnosa spram teritori-
ja i prostora i nije ono to me u ovoj prigodi izravno zanima.
Kao to je ve reeno, ovdje valja upozoriti na kontradikciju
izmeu onoga to otkriva materijal prvorazrednih vrela, kako
onih pisanih tako i onih arheolokih, o tomu to je i gdje je
bila prvotna jezgra u kojoj je dolo do transformacije hrvatske
etnike zajednice u politiku tvorbu, i onoga to je kao hrvatski
43
sveti prostor defnirala moderna historiografja. Razliku, na-
ime, daje naslutiti ve naznaeni prostorni raspored ratnikih
grobova 9. stoljea, koji u potpunosti nedostaju upravo tamo
gdje historiografja smjeta sveti prostor, u splitsko-trogir-
skom podruju. S druge strane, najgua koncentracija upravo
takvih grobova nalazi se na irem podruju zadarskoga zalea,
prostoru grubo ogranienom Ninom, Kninom i Skradinom. Uz
koncentraciju arheolokih nalaza koji zasvjedouju najranije i
vrlo gusto naseljenje hrvatskoga ratnikog elementa, u istome
ovome prostoru smjeteno je i sjedite prvoga biskupa hrvatske
Kneevine (Nin), no i neki sakralni objekti koji su po svemu
sudei imali izvanrednu vanost u drutvenom ivotu hrvatske
Kneevine, odnosno Kraljevstva. Rije je o benediktinskom sa-
mostanu sv. Grgura u Vrani, katedrali sv. Petra u Biogradu te
crkvi sv. Petra u Bojiu, u blizini dananjega Benkovca.
Povijest samostana sv. Grgura u Vrani i danas je velikim
dijelom nepoznanica, no njegovu vanost dade se naslutiti iz
njegova prvog spominjanja u pisanome dokumentu, preciznije
u zavjernici to ju je prigodom krunidbe 1075. godine izdao
novi hrvatski kralj, Dmitar Zvonimir.
57
U tome se dokumen-
tu, naime, izrijekom navodi kako je kralj predao samostan papi
Grguru VII. kako bi se tu ubudue mogli smjestiti papinski le-
gati kada dou u Hrvatsko Kraljevstvo, no ono to pobuuje
posebnu pozornost u tome tekstu jest popis dragocjenosti koje
su se uvale u samostanskoj crkvi. Iako se u takvoj interpre-
taciji moderni povjesniari ne slau, ini se da u tome popisu
dragocjenosti (dvije zlatne krune ureene dragim kamenjem i
dva kria, kale i plitica te Evanelje izraeno srebrnim slovi-
ma) valja vidjeti kompletan pribor sveanoga obreda kraljevske
krunidbe, kojim se sluilo u prigodama krunidbe prije uspo-
na Dmitra Zvonimira na kraljevski prijestol. S obzirom da je
Zvonimir bio stvarno uzurpator kraljevskoga prijestola kojemu
je legitimaciju vlasti pruio papa Grgur VII. poslavi mu novu
krunu i druge znake kraljevske vlasti, ini se posve razumljivim
57
Dokument je posljednji put tiskan u: DIPLOMATIKI ZBORNIK I,
139-140.
44
Mladen Ani
zato je u takvoj situaciji kralj stari krunidbeni pribor, zajedno
s mjestom na kojem se uvao, predao na uvanje upravo pa-
pinskoj stolici. Da samostan sv. Grgura doista nije bio obina
kraljevska zadubina, kakvih je vrlo vjerojatno bilo mnogo vie
no to se to danas moe razaznati, uvjerava i ono to se o njemu
zna iz kasnijih vremena. Naime, 60-ih godina 12. stoljea tada-
nji ugarsko-hrvatski kralj Stjepan III. predao je samostan, koji
je u meuvremenu oigledno iskliznuo iz papinskih ruku,
templarima, koji e tu ostati do ukidanja reda poetkom 14.
stoljea, kada e ih naslijediti ivanovci. Ono to je posebice va-
no naglasiti jest injenica da su templari naslijedili graevinu sa
svim posjedima koji su doista bili ogromni i k tomu jo situirani
u izvanredno bogatu kraju.
Pretpostavku o priboru za krunidbu to se uvao u samosta-
nu sv. Grgura valja svakako vezati uz drugu, takoer defnitivno
i nedvojbeno nedokazivu, ali iroko prihvaenu pretpostavku
kako se in krunidbe prije Dmitra Zvonimira odigravao u kate-
drali sv. Petra u Biogradu. Najjai dokaz da je tomu doista bilo
tako predstavlja injenica da je 1102. godine novi (ugarsko-)
hrvatski kralj Koloman svoju krunidbu, koja je njegovoj dina-
stiji osigurala trajnu vladavinu nad Hrvatskim Kraljevstvom,
upriliio upravo ovdje. S obzirom da je Kolomanova krunid-
ba uslijedila nakon pregovora, koje zasvjedouju ak i arheo-
loki nalazi
58
, valja svakako pretpostaviti da je i izbor mjesta
odigravanja toga ina dio tih pregovora te da on na odreeni
nain zrcali shvaanja i elje onih kojima je Koloman sa svo-
jim nasljednicima namjeravao nadalje vladati. uvanje krune
i krunidbenoga pribora u Vrani te obred krunidbe u biograd-
skoj katedrali dobivaju svoje puno znaenje uzme li se u obzir
da se uz ovu prostornu cjelinu vezuje i odravanje sabora, to-
nije srednjovjekovnoga shoda hrvatskoga plemstva (Vrana,
Podbriani u blizini dananjega Benkovca).
59
Najstariji koliko
toliko cjeloviti prikaz rada toga tijela potjee iz prve polovice
58
Vidi JAKI, 1998., te ANI, 2002., za cjelovit prikaz okolnosti krunid-
be.
59
JAKI, 2001.
45
13. stoljea i moe ga se razabrati iz jedne sauvane isprave i
informacija koje u svojoj Kronici donosi suvremeni splitski po-
vjesniar i kroniar, Toma arciakon. Iz tih informacija, kao i
onih iz kasnijih vremena, jasno se dade razabrati kako se na
shodu prije svega sudilo, odnosno kako je to bila vrhovna
sudbena instanca Kraljevstva, ali su se odigravali i sveani cr-
kveni ini, vezani uz samostansku crkvu u Vrani koja je sada
pripadala templarima. Tako su upravo ovdje oko 1210. godi-
ne bili zareeni novi biskupi ninske i kninske stolice, a desetak
godina kasnije, u svibnju 1221. godine, na sveanome saboru
(u nazonosti bana, papinskoga legata Akoncija, hrvatskih bi-
skupa i velikaa) predstavljen i novi splitski nadbiskup, crkveni
metropolit Hrvatskoga Kraljevstva, Guncel, koji je tom prigo-
dom i zareen sveenikim redom. Konano, u Vranu je opet
novoga splitskoga nadbiskupa, Hugrina, izabranoga upravo po
njegovoj volji, doveo 1245. godine kralj Bela IV. te se ovaj odatle
uputio u Split.
60
Prostornoj cjelini Biograd Vrana Podbriani
valja pridodati i lokalitet Bojie, gdje je stajala crkva sv. Petra,
koja je i sama pripadala kompleksu samostanskih posjeda sv.
Grgura, prvo u vlasnitvu benediktinaca, a potom templara i na
kraju ivanovaca. Znaenje toga lokaliteta svakako valja dovesti
u svezu s njegovim imenom, izvedenim iz mjesta na kojemu su
se najvjerojatnije odigravali sudbeni dvoboji kao dio ustaljene
onodobne pravne procedure. Prostorna blizina Podbriana u
60
O zareenju biskupa Nina i Knina (oko 1210. godine) pripovijeda TOMA,
136, r. 14-20, (latinski) i 137, r. 13-20 (hrvatski tekst), a za detaljan komentar
tih vijesti vidi MATIJEVI SOKOL, 197-201. Isto tako splitski kroniar go-
vori i o dolasku nadbiskupa Guncela i putu preko Vrane (TOMA, 148, r. 1-6,
latinski, i 149, r. 1-6, hrvatski tekst). Isprave koje govore o sudbenim prijepo-
rima koji su se u ovo doba rjeavali na shodu kraljevstva (auanti delli nobili
di Croatia, odnosno coram comitibus Dalmatie et Chroatie) objavljene su u:
DIPLOMATIKI ZBORNIK III, 165-166 (1217. godina) i 202-203 (1221. go-
dine). Ovaj drugi dokument nastao je upravo na onome shodu na kojemu
je predstavljen a onda i zareen za akona novi nadbiskup, koji je doputovao
u pratnji hrvatskoga bana (to splitski kroniar ne navodi). Svakako vrijedi po-
sebice istaknuti da je taj dokument sastavio i napisao isti onaj splitski akon
Vuka koji je prema Tominu opisu otiao po Guncela u Ugarsku. Ova skupina
vrela dakle omoguuje kakav takav uvid u podruje i nain djelovanja sabora
u prvoj polovici 13. stoljea, ali nikad u historiografji nije koritena za takve
ralambe.
46
Mladen Ani
kojima je zasjedao shod pretpostavlja ureeni prostor dvo-
boja, svojevrsnoga Bojega suda, koji se u odsustvu drugih
dokaza sve do 13. stoljea koristio kao dokazno sredstvo. Valja
ovdje svakako naznaiti kako je znakoviti toponim Bojie s
crkvom posveenom sv. Petru, vrhovnom sucu i kljuaru ne-
beskih vrata, zasvjedoen i u blizini Trogira,
61
a moglo bi ga se
zapravo oekivati (s crkvom sv. Petra ili bez nje) u blizini svih
onih mjesta gdje su zasjedali srednjovjekovni upanijski sho-
dovi, koji su takoer bili sudita.
Diui pogled s mikroprostorne cjeline ograniene lokalite-
tima biogradske katedrale kao krunidbene crkve, samostansko-
ga kompleksa sv. Grgura gdje se uvao krunidbeni pribor, mje-
stom zasjedanja shoda u Podbrianima i mjestom sudbenih
dvoboja kod crkve sv. Petra u Bojiu, valja svakako primijetiti
dvije vane injenice. Ta mikroprostorna cjelina predstavlja
zapravo sredite podruja na kojemu su rasporeeni posjedi
pripadnika 12 rodova hrvatskoga plemstva, izmijeanih s vla-
darskim posjedima. Institucija 12 rodova i njezino znaenje
u hrvatskoj povijesti i danas su, poevi od sredine 20. stoljea,
predmet rasprava meu povjesniarima jedna skupina, nai-
me, smatra kako se radi o instituciji stvorenoj tek sredinom 14.
stoljea, koja je artikulirala interese sitnoga plemstva i s druge
strane bila svojevrsni oslonac vlasti tadanjega ugarsko-hrvat-
skog kralja, Ludovika Velikog;
62
druga skupina, meutim, sma-
tra kako se radi o rodovskim zajednicama koje imaju mnogo
duu povijest i vaniju ulogu u ivotu srednjovjekovnoga Hr-
vatskog Kraljevstva, pa su, izmeu ostaloga, pripadnici tih ro-
dova odigrali i kljunu ulogu u instaliranju vlasti nove dinastije,
Arpadovia, 1102. godine.
63
Ovo drugo shvaanje, u poneto
drugaijem znaenju i interpretaciji u odnosu na onu stariju,
moe se sada snano osloniti na arheoloke rezultate i u jed-
61
O tome lokalitetu opirno govori OMAI, 95-105, uz vane dopune u:
ANI, 2004., bilj. 129.
62
Posljednji put tako artikulirano, s pregledom starije literature, u: RAUKAR,
2002.
63
Opirno tako formuliran stav obrazlae i argumentira ANTOLJAK, 1980.
47
nom eksplanatornom modelu povezati s prostornim raspore-
dom i masovnou ratnikih grobova na istom onom podruju
gdje prevladavaju posjedi pripadnika ovih 12 rodova. U tako
postavljenom modelu, koji ovdje moe biti naznaen samo u
najgrubljim obrisima, upravo bi pripadnici tih rodovskih zajed-
nica bili nasljednici onoga ratnikog elementa koji je krajem 8.
ili poetkom 9. stoljea zaposjeo isti ovaj prostor i u kratkome
roku iz svoje etnike zajednice iznjedrio politiku organizaci-
ju Kneevine. Iz takvoga opeg objanjenja, koje neminovno
mora zanemariti pojedinane sluajeve i nuzgredne procese
koji se uklapaju u model (primjerice: uklapanje elita zateene
populacije, odnosno elita populacija doseljenih u isto doba kad
i Hrvati), onda jasno proizlazi zakljuak o tomu da je upravo
prostor izmeu Nina, Knina i Skradina, ono to bi se moglo na-
zvati teritorijalnom jezgrom ranosrednjovjekovne Kneevine i
kasnijega Kraljevstva. I upravo tu valja podsjetiti na drugu va-
nu injenicu koju otkrivaju kasniji dokumenti isti taj prostor
tijekom cijeloga srednjeg vijeka naziva se posebnim imenom
Hrvati, to e se zadrati ak i u prvo vrijeme nakon turskih
osvajanja u 16. stoljeu. Izvorni izriaj koji je odreivao taj pro-
stor glasio je v Hrvatih,
64
a njegova je latinska inaica bila ra-
nije ve spominjani pojam Croatia u uem znaenju, koje valja
pozorno luiti od istoga pojma u irem znaenju.
Dakako, upravo u vrijeme iz kojega potjeu prve znaajnije
i razgovjetnije informacije o prostornom rasporedu i funkcija-
ma objekata i lokaliteta uz koje se vezivala kolektivna memorija
(ranosrednjovjekovnih) Hrvata, to znai s kraja 12. i poetka
13. stoljea, ta etnika zajednica vie nije bila ni izbliza ono to
je bila u prvim stoljeima nakon doseljenja. Razvoj i transfor-
macije politike tvorbe nastale u 9. stoljeu, njezino teritorijal-
no irenje i ukljuivanje sve raznorodnijih etnikih elemenata
u drutveni ivot s jedne strane, odnosno dinamika drutvenih
gibanja, prije svega uspon jednih i propadanje drugih drutve-
nih zajednica, od obitelji do rodovskih skupina i cijelih dru-
tvenih slojeva, izmijenili su narav nutarnjih veza i funkciju
etnike zajednice. Moda se ta nova situacija ponajbolje zrcali
64
Vidi primjerice ovdje str. 66
48
Mladen Ani
u transformaciji njezinoga mitskoga materijala od mita o se-
lidbi, hrvatski se etniki mit do 13. stoljea pretvorio u mit o
ukorijenjenosti i kontinuitetu hrvatskoga elementa na prostoru
rimske provincije Dalmacije, dobivi svoj najjasniji izraz u vje-
rovanju o hrvatskome podrijetlu sv. Jeronima i tvrdnji kako je
upravo on autor hrvatskoga pisma, glagoljice. U takvoj situa-
ciji prostor prvotne jezgre Kneevine i Kraljevstva bio je posve
sigurno, ve na razini naziva, jedan od posljednjih elemenata u
kolektivnoj memoriji koji je zajednicu podsjeao na davno za-
boravljeno doba. Je li se uz njega u takvu kontekstu sada veziva-
la nostalgija za zlatnim dobom prvotnih uspjeha, ili je moda
taj prostor dobio znaajke memorijalne posveenosti, teko je
u nedostatku odgovarajuih suvremenih tekstova odgonetnuti.
injenica je meutim kako su integritet i funkcija te prostorne
cjeline narueni u 12. stoljeu u doba kada su ugarsko-hrvatski
kraljevi odustali od obiaja dvostruke krunidbe, jedne ugar-
skom a druge hrvatskom krunom, odnosno u trenutku kada su
templari preuzeli samostanski kompleks sv. Grgura. Integritet je
ipak mnogo tee naruen kada uslijed sklopa razliitih razloga
(politika gibanja; useljavanje hrvatskoga plemstva u grad; na-
darbine crkvenim institucijama u gradu; sve jednostavnije i sve
ee transakcije, prodaje i kupovina, zemljita itd. itd.) poinje
ubrzano irenje zadarskoga gradskog teritorija na podruje u
neposrednom susjedstvu. Jedan za drugim kompleksi zemljita
ulaze u jurisdikcijsko podruje gradskih vlasti, gradski kotar
(districtus srednjovjekovnih vrela), poevi od Biograda, koji je
ak i fziki razoren i opustoen 1117. godine, od kada i tvori
dio zadarskog gradskog podruja, do okonanja procesa poet-
kom 15. stoljea. Tada, naime, Venecija konano i trajno preu-
zima grad i vrlo iroki pojas njegova zalea, sve do Karinskog i
Novigradskog mora, podinjavajui ga upravi gradskoga kne-
za koji od ovoga vremena postaje namjetenik sredinje vlasti
bez lokalne ukorijenjenosti i blie veze s gradom i njegovim
puanstvom. Tijekom 15. stoljea, tovie, dade se pratiti pro-
ces izumiranja i nestajanja onih 12 rodova,
65
za koje se moe
slobodno rei kako su bili stvarni nositelji kolektivne memorije
65
ANTOLJAK, 1962.
49
prvotne etnike zajednice koja je, sada ve u davnoj prolosti,
i naselila ovaj prostor. Posljednji usklik te memorije, iz kojega
provijava jasna nota nostalgije jest Novigradski zbornik, pisa-
na kodifkacija obiajnoga prava koje je vrijedilo, kako se to u
uvodu teksta kae, na tlu Hrvatske izmeu Knina i Nina - nel
paese di Croacia, cominciando da Tnina fn a Nona.
66
Iako su tu
bili sabrani obiaji, kako su to naznaili autori teksta, kojih su
se drali nai djedovi i pradjedovi i mi poslije njih, suvreme-
ni dokumenti nastali u Zadru sredinom 15. stoljea, u vrijeme
kada je Zbornik doista i nastao,
67
jasno daju do znanja da je novi
poredak nametan iz grada uvelike nagrizao lojalnost starim
obiajima. Puanstvo i onih od grada vrlo udaljenih krajeva,
koji do 1409. godine nikad nisu ni stajali pod gradskom juris-
dikcijom, sve se vie okretalo i oslanjalo mediju pisane rijei i
njemu prispodobljenim pravnim normama kako bi regulirali
meusobne i odnose s vanjskim svijetom. Veliko je pitanje ko-
liko je uope ljudi ve u to doba doista znalo to su i kakve su
funkcije nekad imale biogradska katedrala i stari samostan sv.
Grgura, iz kojega je, uzgred reeno, izrastao pravi grad srednje
veliine po onodobnim shvaanjima (ije ruevine jo uvijek
ekaju pravo arheoloko istraivanje).
I tamo gdje je to znanje postojalo ono vie nije imalo ono
znaenje i vanost kakve su ga karakterizirale u ranijim vreme-
nima, pa tako i nije zabiljeeno u mediju pisane rijei, odnosno,
elimo li biti do kraja precizni - ako su takve stvari i zapisivane
bilo je to izvan okvira slubene dokumentacije, u sferi privat-
ne komunikacije te samim time podlono lakem propadanju
i unitavanju. Svemu ve reenom valja na kraju dodati i inje-
nicu da od druge polovice 15. stoljea politika gibanja, prije
svega sve ei i snaniji otomanski upadi a potom i osvajanja, s
jedne strane vode ka materijalnome propadanju a s druge otva-
raju migracijska kretanja koja e trajati stoljeima i dovesti do
gotovo potpune izmjene puanstva u krajevima o kojima je ri-
je. Uzimajui takav razvoj u obzir, nije nikakvo udo to je us-
66
Citirano prema izdanju teksta u: BARADA, 158.
67
Vidi JAKI, 2001., te ANI, 2003.
50
Mladen Ani
pomena na prostor koji se nazivao v Hrvatih, pojedine objekte
unutar njega i njihovu funkciju te ukupno znaenje koje je on
svojedobno imao, sve vie blijedjela, gubila drutvenu vanost i
bila potiskivana. Kada se, pak, u 19. stoljeu pod utjecajem ide-
ologije nacionalizma poelo stvarati drutveno znanje na ko-
jem poiva moderna hrvatska nacija te u sklopu toga sustavno
raditi na istraivanju povijesti u nacionalnome kljuu, sredita
te aktivnosti bila su udaljena od onoga to se nekad zvalo v Hr-
vatih. Praktino je to znailo kako taj prostor nije bio lako do-
stupan arheolozima, a i ono to je u takvim uvjetima izalo na
vidjelo dana nije predstavljalo nalaze spektakularne u novome
kljuu nije bilo imena vladara i ostataka izravno vezanih uz
njih na onakav nain kako je to bio sluaj s nalazima iz okolice
Splita i Trogira. Rezultat je bio zamiljena slika povijesnoga
gibanja i u njoj predodba o svetome prostoru nastajue naci-
je, predodba koju e postupno mijenjati tek podrobna i detalj-
na arheoloka i povijesna istraivanja najnovijega vremena.
51
NARATIVI HRVATSKE NACIONALNE
POVIJESTI
IZMEU KOLEKTIVNE MEMORIJE
I HISTORIJSKE ZNANOSTI
Povjesniarski posao, bilo onaj istraivaki, bilo onaj vezan
uz reprodukciju dosegnutih spoznaja kroz proces obrazovanja,
neraskidivo je povezan s prianjem pripovijesti naracijom.
Naracija i njezin temeljni oblik, pripovijest, i to ona koju obliku-
je profesionalni historiar, za koju u ovdje koristiti posuenicu
iz engleskoga jezika to se u nas sve vie ukorjenjuje narativ,
praktino su osnovni oblik u kojemu se materijalizira i prenosi
historijska spoznaja. Prisiljeni priati pripovijesti o proteklim
dogaajima, kroz koje onda posreduju i znanje o gibanjima i
procesima, povjesniari se uvelike razlikuju od svih ostalih
znanstvenika i stoje na sredokrai izmeu znanosti i umjetno-
sti. Za one koji se ele uputiti u literaturu koja sumira desetlje-
a teorijskih istraivanja na ovome podruju prva su postaja, s
obiljem referenci na ostalu literaturu, svakako djela amerikog
historiara i flozofa, Haydena Whitea.
68
injenica da se u svome poslu koristimo narativima ima,
meutim, i stanovite posljedice kojih vrlo esto nismo svjesni
68
Vidi WHITE, 1977., 1987., te vrlo sline ideje u neto jednostavnijoj i pri-
stupanijoj formi u: K. JENKINS, 2003, i isti, 1995.
52
Mladen Ani
i prihvaamo ih kao neizbjeni dio posla kojim se bavimo. Ri-
je je o tomu da je proces sklapanja, konstrukcije tih narativa,
uvijek defniran stanovitim pravilima koja prihvaamo i usva-
jamo kroz dugotrajni proces obrazovanja,
69
upornim ponavlja-
njem kroz itanje ukupnoga korpusa literature na kojoj poiva
nae znanje. No, povjesniarski posao nije posao usamljenoga
znanstvenika koji u tiini svoga kabineta ili laboratorija istra-
uje pojave i trai u njima niti poveznice iz kojih se oblikuju
zakonitosti. Taj povjesniarski posao, koji u prvoj fazi doista i
moe izgledati tako, zapravo je od velike drutvene vanosti i
on moe imati neoekivano iroki odjek i utjecaj. Narativi, na-
ime, koje povjesniari oblikuju i produciraju, preciznije neki
od njih, igraju jako vanu ulogu u ivotu njihove drutvene za-
jednice. Oni odgovaraju na kljuna pitanja o identitetu i mjestu
te zajednice, odreujui i utvrujui njezine granice, i omogu-
uju joj da predodbu o samoj sebi pojednostavi do mjere u
kojoj se moe masovno komunicirati i postati najmanji mogui
sadratelj identiteta goleme veine pripadnika te zajednice. Na
tome putu pojednostavljenja vrlo sloene povijesne zbilje i obli-
kovanja drutveno prihvatljivoga i praktinog znanja, koje je
time pretvoreno u kolektivnu povijesnu memoriju,
70
esto se,
meutim, dogaa da od poetnoga rezultata istraivanja pro-
losti ostane malo toga to je historiar otkrio. Posljedica je to
injenice da ira drutvena zajednica ima svoje zahtjeve, meu
kojima je i onaj za jasnom slikom svoje prolosti, koja, uz to,
mora korespondirati i s aktualnim stanjem i od veine prihva-
enim ciljevima te zajednice. Na ovoj toki se onda pojavljuje
opasnost da te aktualne potrebe i drutveno prihvaeni ciljevi
ugroze pouzdanost i realistinost slike prolosti, drugim rijei-
ma da tu prolost pretvore u ono to ona nije. Na taj se nain
povijesni diskurs udaljava od realnosti to drutvenu zajednicu
dovodi u slijepu ulicu nemogunosti komunikacije sa svijetom
koji ju okruuje.
Kamo to moe odvesti moglo se jasno vidjeti, ali i na vlasti-
toj koi vrlo dobro osjetiti na prostoru bive Jugoslavije u pr-
69
ZERUBAVEL, 2003.
70
O tome pojmu vidi: WERTSCH, 35-40.
53
voj polovici 90-ih godina 20. stoljea. Kako bi se ta slijepa ulica
izbjegla potrebno je osigurati drutvenu klimu otvorene raspra-
ve koja omoguuje odranje ravnotee izmeu rezultata poje-
dinanoga historiarskog istraivanja i potreba ire drutvene
zajednice za pojednostavljenim slikama i drutveno uporablji-
vim znanjem o prolosti. Tek stvaranjem onoga to se naziva
neutralno polje rasprave, u kojemu se a priori ne iskljuuje
nijedno miljenje ili stav, stvaraju se preduvjeti za dokidanje
totalitarnoga naslijea i naputanje obrazaca ideolokoga mi-
ljenja koji optereuju sva drutva u tranziciji. Takav nain
miljenja, kao ostavtinu totalitarnog socijalizma, ralanjuje
G. Schpfin polazei od postavke H. Arendt prema kojoj ide-
oloko miljenje poinje od identifkacije transcendentalne 'za-
konitosti' i primjene te 'zakonitosti' na stvarnu situaciju, da bi
doao do defnicije po kojoj ideoloko miljenje poiva na dva
kljuna postupka: pomicanju i emancipaciji od stvarnosti, koja
se onda zamjenjuje zamiljenom stvarnou; drugim rijeima,
ideoloko miljenje polazi od misli i zavrava na misli, umjesto
da polazi od predmeta i zavrava na misli ili obrnuto.
71
Ovaj, tek ukratko i provizorno orisani, teorijski okvir moe
posluiti kao uvod u razmatranje hrvatskih povijesnih narati-
va, jednu vrst inventure koja bi za praktine potrebe nastavnika
i profesora povijesti ukazala na sve ono to je postalo breme
naslijea u njihovome praktinom djelovanju. Istodobno, ta
bi inventura trebala pokazati na kojim tokama u odnosima s
vanjskim svijetom to breme naslijea izaziva svojevrsne kratke
spojeve, nerazumijevanje i oteanu komunikaciju.
U takvu bi inventuru svakako trebalo krenuti od onoga to
se moe oznaiti kao sredinji narativ nacionalne povijesti.
Taj je pojam zapravo opisni prijevod engleskoga izriaja ma-
ster narrative, koji je u literaturi ve iroko prihvaen i esto
koriten. Njime se oznauje elaboriranu pripovjednu strukturu
na temelju koje je organiziran prikaz cjelovite i kontinuirane
nacionalne povijesti u skraenome dijakronom nizu. Taj je sre-
71
SCHPFLIN, 2000., 100 i d.
54
Mladen Ani
dinji narativ, kako smatraju neki autori
72
, preduvjet integraci-
je moderne nacije, odnosno spoznajni temelj stvaranja njezine
svijesti o samoj sebi. U hrvatskome je sluaju izgradnja toga
sredinjeg narativa doista prethodila integraciji moderne hrvat-
ske nacije, ili preciznije reeno djela koja konstituiraju povijest
te moderne zajednice nastala su daleko prije no to su stekla
status drutvenoga znanja. Rije je o djelima povjesniara 17.
i poetka 18. stoljea, Ivana Luciusa-Luia i Pavla Rittera-Vi-
tezovia, kojima se u stanovitom smislu moe pridruiti i djelo
jo jednoga povjesniara 17. stoljea, ono Dubrovanina Mavra
Orbinija. Luieva i Vitezovieva djela, s njihovim naglaskom
na hrvatskoj posebnosti u odnosu na ostatak slavenskoga svi-
jeta (dakako jo uvijek ne onako kako e tu posebnost defni-
rati historiografja 20. stoljea), postat e podloga na kojoj e
prvi pravi, profesionalni povjesniari, s drutveno uvaenih i
uglednih pozicija sveuilinih profesora i pripadnika intelektu-
alne elite devetnaestog stoljea, uobliiti sliku prolosti nacije.
Orijentacijske toke u sklapanju narativa te prolosti postat e
(kronolokim) redom: doseoba Hrvata u 7. stoljeu; ustanak
Ljudevita Posavskoga poetkom 9. stoljea; vladavina prvoga
kralja, Tomislava, u poetku 10. stoljea; sjaj i veliina vladavine
kraljeva Petra Kreimira IV. i Zvonimira u drugoj polovici 11.
stoljea; gubitak dravne samostalnosti poetkom 12. stoljea.
Nastao u doba kada su procesi integracije hrvatske i maarske
nacije izazivali prijepore pa i otvorene drutvene sukobe, taj je
narativ zbivanjima iz godine 1102. dao posebno znaenje, kao
to je zbivanjima iz razdoblja do kraja 13. stoljea praktino
oduzeo bilo kakvu vanost. Nije, takoer, sluajno ni to to se u
toj novoj, ali i prvoj sustavnoj interpretaciji povijesnoga gibanja
na prostorima gdje je hrvatska nacionalna ideja naila na poziti-
van odaziv, posebno znaenje pridavalo dinastikim smjenama
s kraja 13. i poetka 14., odnosno kraja 14. i poetka 15. stolje-
a. Vana je, naime, bila injenica da su u tim vremenima brzih
i krupnih drutvenih promjena, izazvanih politikim krizama,
znatnu ulogu igrali i neki hrvatski velikai, to je onda, dakako,
72
WERTSCH, 67 i d.
55
i privlailo pozornost povjesniara koji su rekonstruirali naci-
onalnu povijest. Sam je, pak, narativ odatle dalje dobivao raz-
mjere tragedije pa je usmjeravan na pojavu Turaka, osvajanja i
irenje vlasti otomanskoga sultana na raun srednjovjekovnoga
Hrvatskog Kraljevstva itd. itd.
S vie ili manje vjetine povjesniari poput Franje Rakoga,
Tadije Smiiklasa, Vjekoslava Klaia, ime Ljubia, Ferde iia,
Milana ufaya i drugih, povezivali su ove dogaaje u suvislu
pripovjednu cjelinu koja je davala smisao nizu dogaaja i ocrta-
vala prolost homogene i organskim vezama iznutra povezane
zajednice koja se nazivala Hrvati. Slika je te povijesne zajednice,
defnirana pripovijedanjem pojedinanih povijesnih dogaaja
u kojima su akteri uvijek djelovali kao Hrvati, zapravo zrcalila
ideju moderne nacionalne zajednice. Kao stvarna podloga toga
pothvata ocrtavala se ambicija tih istih povjesniara i njihova
irega kruga suvremene politike i intelektualne elite da u svo-
me svijetu konstituiraju tu i takvu zajednicu. Ona je, sukladno
njihovim tadanjim shvaanjima, trebala postati ravnopravni
imbenik drugim slinim zajednicama na moderniziranoj su-
vremenoj politikoj sceni Habsburke Monarhije, u kojoj su se
u ovo doba osjeala snana strujanja intelektualnih i politikih
utjecaja iz zapadne Europe.
73
Jednom sklopljen, narativ je predan u naslijee novim ge-
neracijama, ali je u novim politikim i drutvenim okolnosti-
ma defniranim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
(kasnije Jugoslavije), dobivao posve nova znaenja i interpreta-
cije. Te su se interpretacije u praksi uglavnom ograniavale na
razliito vrednovanje pojedinih elemenata (pozitivan ili nega-
tivan predznak za pojedinu osobu ili dogaaj primjerice ban
Josip Jelai, politiar Ante Starevi, ili in stvaranja Jugoslavi-
je 1. prosinca 1918. godine), sa znatnim razlikama u slubenoj
i neformalnim verzijama. Reproduciran, uz takve intervencije,
73
Rezultate novijih istraivanja procesa izgradnje modernih nacija u habsbur-
kim zemljama sumiraju u izvanrednim sintetikim pregledima VICK i
CORNWALL, ocrtavajui okvir u koji valja smjetati odvijanje toga procesa
i u Hrvatskoj.
56
Mladen Ani
kroz proces, sad ve obveznoga, obrazovanja taj je narativ uti-
snut u svijest svih generacija 20. stoljea. Istodobno je, meu-
tim, bavljenje povijeu, poglavito u drugoj polovici 20. stoljea,
sve vie dobivalo dimenziju profesionalne znanstvene aktivno-
sti. To je, pak, znailo primjenu stanovitih novih istraivakih
procedura i protokola u radu s povijesnim vrelima. Pri tomu
su pojedinana istraivanja na razliitim tokama dovodila u
pitanje stare istine, otkrivajui esto i golemu razliku izmeu
sloene slike povijesno realnih drutvenih zajednica i proteklih
gibanja, s jedne, te pojednostavljenih predodbi stvorenih u
sklopu konstrukcije velike freske nacionalne povijesti s druge
strane. Razliku je moda najlake ilustrirati usporedbom izme-
u, s jedne strane, uvenih slika s povijesnom tematikom, to
ih je krajem 19. stoljea radio Oton Ivekovi (koje i danas vrlo
esto slue kao ilustracije u djelima s povijesnom tematikom,
nerijetko bez potrebnih objanjenja o emu se stvarno radi),
te, s druge strane, suvremenih znanstvenih monografja to na-
staju kao rezultat istraivakoga rada profesionalnih (akadem-
skih) povjesniara.
Kumulativni uinci irenja kruga profesionalnih povjesni-
ara-znanstvenika te njihova povezivanja i intenzivne komuni-
kacije sa svijetom u okruenju, to je vodilo prihvaanju novih
metoda i strategija istraivanja, pokazali su se u punome svjetlu
tek nakon formalnoga dokidanja totalitarnoga jugoslavenskog
politikog okvira poetkom 90-ih godina. Gubljenje elementa
dravne kontrole i represije u domeni intelektualnoga i znan-
stvenog rada, i s time povezano oslobaanje stega nutarnje cen-
zure, doveli su do nagloga procvata akademske, ali i bujanja (ne)
profesionalne historiografje. Svi ti procesi djeluju zbunjujue
ak i za same aktere, pogotovu onda kad su povezani s njihovim
realnim drutvenim poloajem i praktinim interesima i u situ-
aciji u kojoj obrasci ideolokog miljenja jo uvijek nisu iz-
gubili stvarnu relevantnost. U konstrukciji nove (demokratske)
drutvene zbilje praktini materijalni interesi i potraga za mje-
stom na otvorenom i slobodnom tritu ideja esto se zavijaju
u formu ideolokih prijepora i sukoba, meusobnih optubi za
57
sluganstvo starom ili novom reimu, odnosno vanjskim im-
benicima, ovoj ili onoj politikoj opciji. U toj novoj drutvenoj
utakmici sudionici nastoje nai potporu vanjskih akademskih
imbenika te na taj nain priskrbiti sredstva ali i zazivanjem
njihova autoriteta osigurati snagu svojim argumentima. Pri
zazivanju te vanjske pomoi operira se poluinformacijama,
pa ak i dezinformacijama, kojima se protivnike na domaoj
sceni nastoji prikazati u to goremu svjetlu. Na taj nain izvan
Hrvatske nastaje posve iskrivljena, jednodimenzionalna slika
razvoja historiografje u ovome tranzicijskom razdoblju,
74
bitno
razliita od one koja se ocrtava autorefeksijom samih hrvatskih
historiara.
75
U takvim se okolnostima i u Hrvatskoj sve aktualnijom uka-
zuje potreba za promjenom starih i naslijeenih paradigmi i
shema uz pomo kojih se objanjava proteklo gibanje, problem
koji se pojavio u svim drutvima to prolaze proces tranzici-
je.
76
U taj se tek otvoreni prostor djelovanja, koji podrazumi-
jeva veliko znanje, trud i obazrivost, ali i profesionalnu etiku i
osjetljivost za ire drutvene probleme, nastaje ubaciti i oni koji
takvu poslu nisu dorasli, i ije su ambicije daleko iznad realnih
mogunosti, to se onda nadoknauje neodgovornom agresiv-
nou.
77
Akutna potreba za de(re)konstrukcijom sredinjega narati-
va nacionalne povijesti ne znai, dakako, da hrvatskome dru-
tvu, u punome smislu konstituiranoj naciji (narodu koji je
oblikovao i svoju nacionalnu dravu), ili Dravi/Naciji, treba
oduzeti spoznajnu osnovicu svijesti o sebi. To samo znai da bi
taj narativ trebalo na jednoj strani uskladiti s dosezima moder-
ne historijske znanosti, discipline koja se i sama iznutra uveli-
74
Sve se to zorno zrcali u tekstovima kakav je onaj BRUNNBAUER, gdje se
jednostavno, bez ikakve ograde i provjere, preuzimaju krajnje problematini
stavovi jedne od sudionica (Iskra Ivelji) svih lokalnih prijepora i sukoba.
75
Usp. LIPOVAN DOBROVAK.
76
Vidi o tomu: BARFORD, 268 i d.
77
Kao primjer oprenih polaznih ideolokih pozicija ali vrlo slinoga (krajnje
neprofesionalnog) postupka vidi: MUI i GOLDSTEIN, 2003.
58
Mladen Ani
ke promijenila u odnosu na njezino stanje u vrijeme izgradnje
toga narativa u drugoj polovici 19. i na poetku 20. stoljea.
Na drugoj strani, to bi usklaivanje svakako moralo slijediti i
nove potrebe promijenjenih irih drutvenih okolnosti s poet-
ka 21. stoljea. To nije posao koji moe obaviti pojedinac, ma
kakve bile njegove sposobnosti, niti je to posao koji se obavlja u
kratkome roku. Rije je zapravo o dugotrajnome procesu koji se
moe oznaiti u nas jo uvijek neprevodivim engleskim izria-
jem work in progress. Procedura je to argumentirane rasprave o
pojedinanim pitanjima i problemima, iji se za veinu prihvat-
ljivi rezultati onda kroz razliite oblike prenoenja znanja ire u
dubinu drutva. Samo za ilustraciju injenice da se takva uskla-
ivanja provode i u drugim drutvenim zajednicama, odnosno
za ilustraciju toga kako taj postupak izgleda, moe se ovdje po-
zvati na jedan primjer, onaj djela poznatoga i uglednog povje-
sniara kakav je Karl Ferdinand Werner. Rije je o knjizi znako-
vita naslova, Roenje plemstva: Razvoj politikih elita u Europi,
78

djelu to ga je na francuskome jeziku napisao vrlo ugledni nje-
maki povjesniar, profesor na sveuilitima u Heidelbergu i
Mannheimu i ravnatelj Njemakog povijesnoga instituta u Pa-
rizu. Djelo je vrlo brzo prevedeno i na talijanski jezik, uz pot-
poru francuskoga Ministarstva kulture, to sve zajedno stoji u
neraskidivoj svezi s aktualnim procesima europskih integracija.
U samome tekstu, odnosno povijesnoj naraciji, utemeljenoj na
rezultatima svih ranijih, ali i svojih osobnih istraivanja, autor u
prvi plan istie i dosad poznate injenice kojima meutim daje
potpuno nova znaenja i interpretacije, upozoravajui na na-
slage povijesnih mitova gotovo neosjetno nastalih tumaenjem
povijesti sukladnim drutvenim potrebama razliitih generaci-
ja povjesniara. U nizu takvih valja se, za ovu prigodu, zausta-
viti na ideji koju Werner vrlo argumentirano i uvjerljivo brani,
ideji prema kojoj, nasuprot onomu to uimo u kolama ve
preko jednog stoljea, Rimsko Carstvo nije propalo s protje-
rivanjem cara Romula Augusta iz Rima 476. godine. Postavku o
propasti Carstva Werner naziva jednom od najveih povije-
78
WERNER.
59
snih mistifkacija
79
i istie, odnosno uvjerljivo dokazuje, da je
za srednjovjekovnoga ovjeka Carstvo nastavilo funkcionirati i
kao ideja i kao stvarnost jo dugo nakon odlaska Romula Augu-
sta iz Rima. Takva reinterpretacija ima velike i vane posljedice
za sredinje narative nacionalne povijesti velikih europskih
nacija, prije svega Francuske i Njemake. Izmeu ostaloga time
se njihove poetke izmjeta iz sfere herojskih pothvata barbar-
skih ratnikih skupina (predaka dananjih Nijemaca ili Fran-
cuza) u sferu vie ili manje mirnih, dugotrajnih i kontinuiranih
procesa nutarnje transformacije staroga Carstva i postupnoga
oblikovanja zasebnih srednjovjekovnih kraljevstava.
Treba li uope naglasiti da se iz ovakve reinterpretacije moe
(ali i ne mora) izvui i razviti posve nova povijesna argumenta-
cija kao opravdanje suvremenih europskih integrativnih proce-
sa (jo uvijek neizvjesnoga ishoda).
80
No, Werneru se svakako
ne moe imputirati da je rezultate svojih istraivanja podesio
kako bi zadovoljili potrebe za traenjem povijesne legitimacije
suvremenih drutvenih i politikih procesa. On je, naime, samo
upozorio na svu sloenost povijesnoga gibanja i potrebu da se
na njega prestane gledati samo, ili uglavnom kroz nacionalnu
vizuru (to se, meutim, moe dovesti u svezu sa irom dru-
tvenom atmosferom stvorenom kroz proces europske politike
integracije).
No, nisu svi pothvati reinterpretacije i u europskim okviri-
ma tako uspjeni i stvarno lieni suvremenih drutvenih i po-
litikih konotacija. Za primjer u ovdje uzeti jedan zanimljiv i
vrijedan pothvat iju je poetnu ideju uvelike kompromitiralo
vezivanje za politike aktualnosti. Rije je o zamisli proizaloj iz
djelovanja skupine znanstvenika vezanih uz Sveuilite u Utre-
chtu, koji se ve cijelo jedno desetljee sustavno bave povijeu
irenja kulture pisane rijei u srednjovjekovnoj Europi. U okvi-
ru te njihove aktivnosti odrana je u lipnju 2001. godine u Utre-
79
WERNER, 11.
80
U (ujedinjenoj) Europi se i inae otvoreno govori o potrebi svojevrsnoga
prepravljanja slike (i daleke i bliske) prolosti te njezinu prispodobljavanju
novoj politikoj stvarnosti usp. kako to predstavlja LAVILLE, 174-175.
60
Mladen Ani
chtu velika meunarodna konferencija pod naslovom Razvoj
literarnoga mentaliteta u Srednjoj-istonoj Europi. Priopenja
itana na toj konferenciji autori su dakako proirili i priredi-
li za tisak te je tri godine kasnije u nakladi vrlo poznate izda-
vake kue za akademska izdanja, Brepols Publishers, iz tiska
izaao i vrlo vrijedan zbornik rasprava pod istim naslovom.
81

Odreujui podruje svoga interesa i istraivanja, urednici su
naznaili da ga smjetaju negdje izmeu Njemake i Rusije i
precizirali da se odnosi na srednjovjekovna Kraljevstva Ugar-
ske, Poljske i eke.
82
No, pozivi upueni suvremenim znan-
stvenicima nisu ipak do kraja potivali ak ni takvo uopeno
odreenje, pa su na konferenciju praktino pozvani i na njoj se
pojavili samo znanstvenici iz zemalja nove Europe, odnosno
onih suvremenih drava koje su primljene u Europsku Zajedni-
cu iste godine kada je knjiga objavljena, 2004. Na konferenciju
nije pozvan nitko iz Hrvatske, niti se pak na njoj govorilo o po-
javi i ukorjenjivanju pismenosti u srednjovjekovnoj Hrvatskoj
samo iz jednog razloga Hrvatska, naime, u trenutku odrava-
nja konferencije nije bila kandidat za lanstvo u Zajednici! Taj
nesklad izmeu proklamiranih znanstvenih pretenzija i, moglo
bi se rei, vrlo prizemne politike manipulacije (povijest novih
zemalja lanica Zajednice legitimira se na novi nain uklapa-
njem u istraivanja europskih pojava i fenomena) primijetio je,
meutim, i obazrivo na njega upozorio ugledni maarski po-
vjesniar Gabor Klaniczay. U svojim zakljunim razmatranjima
rezultata konferencije Klaniczay je upozorio na propust da se i
Hrvatsku ukljui u razmatrano podruje. Po njegovim rijeima,
obrasci su politikoga, kulturnog i vjerskog srednjovjekov-
noga razvoja u njoj bili vrlo slini onima u ostalim obuhvae-
nim krajevima.
83
Njegovu argumentaciju svakako valja osnaiti
upozorenjem da se upravo u srednjovjekovnoj Hrvatskoj rano
ukorijenio relativno neobini obrazac trojezine i tropismene
kulture, o kojemu se ve danas puno zna,
84
i koji bi u sklopu
81
ADAMSKA MOSTERT.
82
ADAMSKA MOSTERT, 2.
83
KLANICZAY, 538.
84
Usp. HERCIGONJA.
61
pojave razmatrane na konferenciji sam po sebi bio od velika
interesa. Uz to, srednjovjekovna je Hrvatska ak i formalno bila
obuhvaena pojmom Ugarskoga Kraljevstva kako se on danas
koristi, pa je element toga to bi se moglo nazvati politikom
manipulacijom povijeu u njezinu isputanju iz vidokruga
konferencije jo jasnije vidljiv.
* * *
U svjetlu svega to je ovdje dosad reeno pokuat u sada
samo upozoriti na neke od onih toki u hrvatskome sredi-
njem narativu nacionalne povijesti, kljune dogaaje koji su
po starijem shvaanju utjecali na ukupni tijek nacionalne povi-
jesti, na koje danas moemo i moramo gledati drugaijim oi-
ma i interpretirati ih na posve novi nain.
Krenut u od bezbroj puta ponovljene konstatacije da su
Hrvati po doseljenju na podruje rimske provincije Dalmacije
organizirali dravu. Ta je konstatacija, bilo u implicitnom bilo
u eksplicitnom obliku, postala ope mjesto svakoga prikaza po-
vijesti te se uope ne bi isplatilo traiti gdje se sve u literaturi
ponavlja. No, podrobnija ralamba realnoga i sloenog povi-
jesnog gibanja
85
pokazuje da su instrumenti vladarske vlasti, iz
kojih e tijekom vremena izrasti institucije ranosrednjovjekov-
ne drave, nastali djelovanjem prvih ratnikih voa novodose-
ljene populacije i uskoga kruga rodovske elite okupljene oko tih
voa. Izgradnju tih mehanizama vlasti pomagao je, zbog svojih
specifnih interesa, posredno i neposredno vladajui sloj Fra-
nakoga Carstva, a rtve cijeloga procesa bili su, na odreeni
nain, upravo oni koji su se nazivali Hrvati. Golema, naime, ve-
ina onih koji su se tako nazivali u relativno su kratkome roku
od gotovo ravnopravnih pristaa ratnikoga voe, poglavice,
postali podanici vladara, kneza. Ukratko, nove su drutvene
okolnosti vodile oblikovanju takve zajednice u kojoj je vladar
postao uvjet samoga njezina postojanja, a ukupni se ivot fo-
kusirao u njegovu djelovanju, te je zajednica ula u doba he-
85
ANI, 2004., 2005.
62
Mladen Ani
rojske historije.
86
Na tu konstataciju svakako valja nadovezati
spoznaju proizalu iz novijih istraivanja jednoga od najvani-
jih protagonista u podruju nove i propulzivne discipline to se
naziva komparativna historija ili historijska sociologija.
87

Sociolog i povjesniar Michael Mann, naime, upozorava da su
ovakvi prijelazi od ureenja labavo povezanih ratnikih/ro-
dovskih skupina u oblike institucionalizirane nasljedne vlasti
pojedinca u pravilu bili ostvarivani uz znatan otpor drutvene
zajednice i praeni uporabom sile kojom se krio taj otpor.
88

S druge strane, meutim valja naznaiti i ono to bi se moglo
smatrati podlogom zamisli da su Hrvati organizirali dravu. Ri-
je je o tomu da je ratniki voa, poglavica, do uloge kneza,
teritorijalnoga vladara, doao zahvaljujui injenici to je stajao
na elu skupine koja je koristila hrvatsko ime. irenje nadzora
i njegove osobne vlasti, u sklopu nove uloge koju je dobio, nad
susjednim zajednicama i njihovim teritorijima vodilo je ujed-
no i ka irenju hrvatskoga imena. Trajne, pak, posljedice toga
irenja osigurala je injenica da se izgradnja tih mehanizama
i institucija vlasti vremenski preklapala i preplitala sa irenjem
kranstva kao religije koja poiva na pisanoj rijei i implicira
njezinu uporabu i irenje u dubinu drutva. Novo, dakle, i u for-
mi pisane rijei fksirano politiko vrhovnitvo kneza Hrvata,
prekrivalo je starije rodovske identifkacije i identitete, koji su
ogranieni na prenoenje kroz usmenu komunikaciju bili osu-
eni na brzi zaborav.
Prebacimo li se nekoliko stoljea blie naem dananjem
dobu zamijetit emo slian proces pojednostavljivanja sloene
povijesne stvarnosti u razmatranjima pojave Turaka i njihova
utjecaja na drutvene transformacije Hrvatskoga Kraljevstva
na izmaku srednjega vijeka. U sredinjem narativu nacionalne
povijesti razdoblje se nacionalne tragedije otvara porazom na
Krbavskom polju 1493. godine, obiljeenom pogibijom cvijeta
86
Ideju takvoga oblika zajednice opirno elaborira SAHLINS, 1985., 39-52.
87
O toj disciplini moe se opirnije informirati u: ROKSANDI, 2004., te
MAHONEY RUESCHEMEYER.
88
MANN, 1988.
63
hrvatskoga plemstva, i nastavlja stogodinjim protuturskim
ratom do prevrata ostvarenoga pobjedom pod Siskom, tono
stotinu godina kasnije, 1593. godine. U slici koju je hrvatska
historiografja izgradila o tome razdoblju Turci su poludivlja,
agresorska horda, koja se ak i u akademskom diskursu u naj-
novije vrijeme usporeuje s novim agresorima koji su tije-
kom Domovinskoga rata i opet stigli s Istoka.
89
Osim takve,
kako e se pokazati prilino neumjesne, usporedbe, slika koju
je orisala historiografja u velikoj mjeri korespondira s onim
to otkrivaju suvremena povijesna vrela. U takvu se kontekstu i
oni rijetki pokuaji da se takvu prikazu, bez jasnoga i preciznog
obrazloenja, oduzme otrica visoko emotivnoga protutursko-
ga naboja ine vie kao anakroni pokuaj prenoenja suvreme-
ne ideje tolerancije na jedno razdoblje u kojemu mu nije bilo
mjesta,
90
no kao ozbiljna povijesna ralamba. S druge strane,
meutim, suvremena historiografja uporno i sustavno zaobi-
lazi jednu temu koju jasno nameu ista ona povijesna vrela na
koja se povjesniari pozivaju. Problem, naime, nastaje razmotri
li se podrijetlo svih vrela koja s hrvatske, i ire kranske strane,
govore o Turcima i ratovima s njima. Sva su ta vrela, od kra-
ljevskih darovnica u kojima se od poetka 15. stoljea poinju
nabrajati herojski pothvati hrvatskih i ugarskih plemia u rato-
vima s Turcima, do protuturskih govora generacija hrvatskih
intelektualaca s kraja 15. i poetka 16. stoljea
91
redom djelo pri-
padnika vladajue suvremene elite. Nigdje u tim tekstovima ne
progovara podinjena seljaka masa tadanjega drutva, pa se
na prvoj razini valja zadovoljiti konstatacijom da je slika Turaka
i turske opasnosti ona koju su u svojim umovima, a susljedno
tomu i u svojim tekstovima, producirali pripadnici vladajue-
ga sloja. Tu se onda, na drugoj razini postavlja sljedee pitanje:
koliko su pripadnici elite uspjeli u prenoenju te i takve slike
na seljake mase i jesu li te seljake mase prihvatile protuturske
89
Takav, krajnje neprimjereni nain diskurzivnoga preplitanja prolosti i sa-
danjosti, i to u situaciji koja trai formalni akademski govor, vidi u: PAVLI-
EVI, 1997., 8.
90
Tako postupa GOLDSTEIN, 1997.
91
Dio je tih govora objavljen u: GLIGO.
64
Mladen Ani
stavove svoje elite. U odgovoru na to pitanje moe se citirati dio
govora koji je pred papom Leonom X., kao poklisar hrvatskoga
bana Ivana Karlovia, odrao plemi Stjepan Posedarski. Go-
vorei o Turcima i o prilikama koje vladaju u krajevima koje su
ve osvojili, odnosno u pograninim krajevima pod izravnom
upravom njegova gospodara, Stjepan je na jednome mjestu iz-
govorio i sljedei tekst:
Ne zna se da li nas (Turci op. M.A.) vie zlostavljaju svo-
jom silovitou ili varkama i spletkama. Osvojenim tvravama
i gradovima stavljaju na elo vojvode koji obeanjima i posje-
dima primamljuju kranske podanike da im budu podloni.
Jao, alosti, preblaeni Oe, krani ve sklapaju brakove s Tur-
cima i tako se s njima slau da moj gospodar s pravom mora
sumnjati da li uope ivi meu kranskim podanicima. Mogu
ti potvrditi, premilostivi Oe, da se on (ban Ivan op. M.A.)
mnogo vie boji neprijateljskih varki nego njihova oruja.
92
Tvrdnje o tomu da su mnogi seljaci skloniji prihvatiti vlast
turskoga sultana no ostati pod vlau svojih dotadanjih kr-
anskih gospodara bile su, zapravo, integralni dio protutursko-
ga diskursa u 16. stoljeu, i to je ona injenica koju suvremeni
historiari esto zanemaruju i preskau. Te je i takve tvrdnje,
naime, teko uskladiti sa slikom Turaka kao neprijatelja Krista
i kria kakvu produciraju vrela 15. i 16. stoljea, to onda upu-
uje na zakljuak da prenoenje protuturske ideologije u donje
slojeve drutva nije bilo do kraja uspjeno. Pri tomu se mora
uzeti u obzir da su pojava Turaka i njihov nain ratovanja pro-
dubili (takozvanu) krizu (feudalizma) u svijetu koji se ve na-
lazio u raskoraku izmeu srednjovjekovnih shvaanja i novih
drutvenih realnosti. Uz to je i sav novi i veliki fnancijski teret
potreba obrane svaljivan na plea seljakoga sloja, to je samo
poveavalo njihove postojee obveze spram gospodara.
93
S dru-
ge strane, esti i po posljedicama razorni turski upadi u dubinu
kranskoga podruja, koje je bilo vrlo teko pa i nemogue
92
GLIGO, 339.
93
BAK KIRLY.
65
zaprijeiti i osujetiti s organizacijom i sredstvima na koje su se
kranske snage oslanjale, stvarali su kod pripadnika podinje-
nih niih slojeva puanstva novu svijest. Njihovi, naime, dota-
danji gospodari nisu bili u stanju ispunjavati svoje drutvene
obveze, prije svega onu najvaniju koja se odnosila na pruanje
zatite, to je predstavljalo plodno tlo za raanje konfikata.
94

Valja, meutim, ovdje upozoriti na jo neto Otomansko se
Carstvo u ovo doba jo uvijek gotovo svakodnevno teritorijal-
no irilo, a vladajui je sloj ostvarivao znatan prihod i u obliku
ratnoga plijena, to je seljakim masama pod njihovom vlau
uvelike olakavalo teret izdravanja te i takve elite. Rezultat
je bila injenica da je do kraja 16. stoljea poloaj seljaka na
podrujima pod sultanovom vlau bio generalno (iako se ne
moe precizno rei u kojoj mjeri) laki, povoljniji ali i sigurniji
od poloaja pripadnika istoga sloja pod starim kranskim gos-
podarima. Istodobno su i anse za napredovanje i poboljanje
drutvenoga poloaja pojedinca, poglavito kroz sudjelovanje u
pljakakim i osvajakim pohodima, u krajevima pod sultano-
vom vlau bile neusporedivo vee. Vijesti su o tomu, kako se
iz svega dade razabrati, prenoene kroz usmenu komunikaciju
lako prelazile granicu i uvelike utjecale na oblikovanje stavova
niih slojeva drutva, poglavito na prijemivost za ideju pro-
mjene gospodara, tim vie to uspostava sultanove vlasti nije
znaila i prisilnu promjenu vjere. U takvoj su situaciji seljake
mase imale mogunost izbora izmeu mnotva opcija: prihva-
titi protuturske stavove svojih gospodara, sudjelovati u ratnome
naporu i onda, prije ili kasnije, doi u poziciju da napuste svoje
posjede i bjee u sigurnije krajeve; zanemariti protutursku pro-
midbu i bjeati u krajeve koji su ve doli pod sultanovu vlast;
ostati pasivan na vlastitoj zemlji i prihvatiti u perspektivi novu
vlast, s nadom da e ona biti laka, ili se ak i pobuniti pro-
tiv kranskoga gospodara, itd. itd. Svakako veliki problem za
dananje povjesniare predstavlja injenica da taj seljaki svijet
nije imao naina i puta da svoja razmiljanja, ideje, oekivanja
ili strahove, pretoi u pisani tekst koji bi danas sluio kao po-
94
BAK.
66
Mladen Ani
vijesno vrelo. S druge strane, sauvana vrela, ona nastala dje-
lovanjem pripadnika elite, biljee, ali ne u podjednakoj mjeri,
sve ishode ovdje naznaene kao mogue. No, u historiografji
se, pod teretom starih narativa najvea pozornost poklanja mi-
gracijskim gibanjima opisanima ovdje kao prvi izbor.
95
Rijetki
se, meutim, poput Sreka Daje, upuste u komentar injenice
da je prema jednome turskom popisu iz 1526. godine gotovo
20% islamiziranih profesionalnih vojnika u pratnji otomanskih
spahija iz Bosanskoga sandaka potjecalo iz Hrvatske.
96
S druge
strane, ini se da bi upravo u ovakvu kontekstu trebalo itati i
stavak iz ljetopisa fra imuna Klimantovia u kojemu se veli:
97
1499 tada pride skendjar baa s turci v hrvate na 20 i pr-
voga ijuna i vzee ljudi sedam tisui. I ivine vele i male 1700.
I ubie dom ivanka na hraah i dom luka na raicah. I dom
martina na mahurcih. I dom jurija oplania na prakviih. I
dom jakova na krah. I dom vida na mirah. I dom stipana na
rogovi pisca. Bog im dai pokoi vini. Amen.
Otomanski je upad zapravo trajao ipak dulje no to to fra
imun pripovijeda, nekih petnaestak dana, a koliko se moe ra-
zabrati iz sauvanih vrela vojsku su tvorila dva odreda (jednoga
je vodio Skender-paa, o kojemu govori fra imun, a drugoga
unuk nekadanjega hercega Stjepana Vukia Kosae) ukupne
snage oko 4.000 ljudi te je ona operirala na irokome prosto-
ru zadarskoga i ibenskog zalea, izmeu Zrmanje i Krke (to
stvarno odgovara zemljopisnoj odrednici v hrvate, kako ju
koristi fra imun).
98
Pozornost, meutim, privlai veliki broj
ljudi koje su otomanske snage povele sa sobom, kao i injenica
da je istom prigodom ubijeno ak sedam sveenika. Pri tomu
valja drati na umu da su uobiajeno u ovakvim operacijama
odnosi izmeu ugrabljene stoke i odvedenih ljudi bili upra-
95
Opirno i iscrpno o tomu, primjerice, pie RAUKAR, 406-439.
96
DAJA, 1999., 32.
97
Tekst reproduciran prema izdanju: ARKIV, 34-35. Za tumaenje pojedinih
toponima vidi JAKI, 2000, 242, i ovdje Kazalo.
98
Usp. HRABAK, 110-112.
67
vo obrnuti ovdje naznaenim brojevima. Kada su, primjerice,
ve sljedee 1500. godine kranske snage na elu s banovcem
iz Knina i s ukupno nekih 300 ratnika u dva navrata upali na
teritorij pod sultanovom vlau, plijen je izgledao ovako: prvi
put 400 grla sitne stoke, 900 volova, 110 konja i (svega) 50 za-
robljenika; drugi put 4.000 komada sitne stoke, 2.000 volova i
(samo) 16 ljudi.
99
Veliki broj odvedenih ljudi u pohodu iz 1499.
godine daje naslutiti da oni pri tomu nisu, u najmanju ruku,
pruali kakav otpor, niti su se pak sklonili pred turskim sna-
gama, kako je inae bio obiaj u to doba. Ubojstvo, pak, onih
sedam sveenika upuivalo bi na zakljuak da su seljaci stvarno
aktivno sudjelovali u cijeloj stvari i praktino bez velike prisile
napustili svoja dotadanja stanita, pri emu bi onda sveenike
otomanski ratnici poubijali najvjerojatnije stoga to su ovi se-
ljake pokuali odgovoriti od odlaska, a cijela bi pripovijest (uz
vjerojatno niz slinih dogaaja) postala realni temelj rijei koje
je pred papom izgovorio Stjepan Posedarski. Bilo kako bilo, ova
kratka ralamba ipak jasno pokazuje da je povijesna stvarnost
bila daleko od jednostavne i crno bijele slike o epskom sukobu
krana i neprijatelja Krista i kria na kojoj poivaju povije-
sni narativi izgraeni u 19. stoljeu.
Trei nas primjer vodi u relativno nedaleku prolost, vrijeme
stvaranja i oblikovanja jugoslavenske ideje. Tu su ideju prvi,
ali vrlo maglovito, artikulirali pripadnici hrvatske intelektualne
(i politike) elite druge polovice 19. stoljea oslanjajui se na
ideje Ilirskoga pokreta iz prve polovice istoga stoljea. Prema
njihovim zamislima, nikad do kraja i precizno elaboriranim,
meusobna politika solidarnost naroda koji su se upravo
u to vrijeme integrirali kao politike zajednice mogla je svima
pomoi u ostvarenju pune nacionalne integracije a onda i to
viega stupnja politike samostalnosti.
100
K tomu, s obzirom
da im je svima kroz odgoj i obrazovanje bila duboko usaena
ideja o bojem pravu dinastije Habsburga na vrhovnu vlast,
99
ISTO, 114.
100
Realnu sliku intelektualnih i politikih gibanja u sreditu toga kruga ocrta-
va BROOKS TOMLJANOVICH.
68
Mladen Ani
zamisao o politikoj solidarnosti i suradnji, s tek zamiljanom i
u daleku budunost smjetenom mogunou ujedinjenja, nije
podrazumijevala, pa ak ni pretpostavljala radikalno mijenjanje
politikoga poretka i zbacivanje vlasti dinastije. tovie, tvorci
su izvorne ideje predviali da e sredite toga, u prvome redu,
politikoga okupljanja biti u Zagrebu, a vrlo se realnim inilo
da je i institucionalno povezivanje mogue ostvariti u okvirima
postojee Monarhije. Podlogu je takvim zamislima tvorila jasna
svijest o kulturnoj i civilizacijskoj nadmoi Hrvata nad ostalim
Junim Slavenima, koju su dijelili svi pripadnici politike i
intelektualne elite, neovisno o meusobnim politikim razlika-
ma. Tako je, primjerice, tadanji hrvatski ban, inae ozloglaeni
maaron, grof K. Khuen-Hdervry 1889. godine u jednoj
neformalnoj prigodi izjavio da za vladanje Srbijom priprema
svoju ker Sofju,
101
iskazujui time svoj sud o razvojnoj razi-
ni tadanje Srbije. Zapravo je vrlo vjerojatno da nitko od pro-
tagonista tih idejnih gibanja nije ni sanjao da e poetkom
20. stoljea izbiti Svjetski rat u plamenu kojega e nestati i
Habsburke Monarhije. No, kada se to stvarno dogodilo i kada
je iz politikoga kaosa nastaloga raspadom Monarhije 1918.
godine, kao izraz imperijalnih ambicija srpske politike elite
a voljom i pod pritiskom prije svega tadanjih velikih sila po-
bjednica, izrasla Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929.
godine Kraljevina Jugoslavija), njezino je stvaranje proglaeno
ostvarenjem planova skovanih u drugoj polovici 19. stoljea.
Stvarna, meutim, i organska veza starih ideja i nove politike
realnosti zapravo nije postojala, pa bi se ak moglo slobodno
ustvrditi da je nova drava, nainom postanka i unutarnjim
ureenjem predstavljala konani poraz hrvatskih zaetnika ide-
je jugoslavenstva. No, kako je novoj dravnoj tvorbi ipak tre-
bala povijesna ideoloka legitimacija, to su interpretacije zami-
sli i politikih planova J. J. Strossmayera, F. Rakoga i njihovih
sljedbenika, usmjerene na uspostavljanje kontinuiteta izmeu
onoga o emu su oni razmiljali i raspravljali i politike real-
101
KRNJAVI, 19.
69
nosti poslijeratnoga svijeta.
102
Skoro sedamdeset godina posto-
janja Jugoslavije u ovom ili onom obliku i ureenju uvrstilo je
takve interpretacije i pretvorilo ih u kanon ugraen u temeljni
narativ nacionalne povijesti. Traumatino iskustvo nasilnoga
raspada Jugoslavije u prvoj polovici 90-ih godina u hrvatskoj je
javnosti izazvalo preispitivanje jugoslavenske ideje, ali samo
u onome vrijednosnome smislu dok su do 1990. zamiljena (i
sutinski krivotvorena) stremljenja i ciljevi autora te ideje pro-
glaavana pozitivnim i slobodarskim, nakon svih iskustava
raspada drave ista je interpretacija dobila negativni predznak
a imena Strossmayera i Rakoga optereena su u javnom dis-
kursu stigmom intelektualnih tvoraca jugoslavenske tamnice
naroda. Realno, meutim, ni J. J. Strossmayer ni F. Raki za-
pravo nisu imali nita s politikom tvorbom osmiljenom i kre-
iranom u posljednjim godinama I. svjetskoga rata i na parikoj
mirovnoj konferenciji, a pitanje kako bi se u njoj osjeali da su
doivjeli njezino stvaranje i funkcioniranje ostat e bez trajnog
odgovora.
102
RUSINOW; nove i zanimljive vizure na cijeli sklop problema povezanih s
jugoslavenstvom otvara zbornik u kojemu je tiskana i citirana rasprava
usp. DJOKI.
71
IZMEU KOLEKTIVNOG PAMENJA
I POVIJESNE ZNANOSTI
Epopeja i susljedni pad opsjednutoga Vukovara predstav-
ljaju svakako jednu od kljunih toki Domovinskoga rata u
Hrvatskoj te se, uz jo neke pojave i dogaaje, poput dolaska
UNPROFOR-a ili Oluje, mogu smatrati okosnicom mentalne
slike koju o tome ratu ima prosjeni stanovnik dananje Hrvat-
ske. Dakako, percepcija svega to se zbivalo, a i iz toga izvedeno
znaenje koje se tim zbivanjima pridaje kod svakoga ponaosob,
ovisi o mnogo kulturnih imbenika (nacionalnom identitetu,
obrazovnoj razini itd.), pa bi svako dublje elaboriranje ove po-
stavke moralo izdvajati zasebne skupine unutar onoga to sam
nazvao prosjenim stanovnikom. Kako sam si, meutim, u ovoj
prigodi postavio druge zadatke, takvo razlaganje ostavljam za
neku drugu prigodu. Ovdje naime imam namjeru progovoriti
o nainu na koji se takve mentalne slike o prolosti stvaraju i u
kakvu su odnosu s historiografskim znanjem. Slika opsjednu-
toga Vukovara slui kao povod tome razglabanju stoga to se
nedavno pojavilo historiografsko djelo koje otvara posve novi
pogled na zbivanja u i oko Vukovara, pogled koji bitno odskae
od uobiajenih pristupa toj temi.
Rije je o djelu Davora Marijana,
103
koje zbivanja u i oko Vu-
kovara (uvaavajui i njihovu emocionalnu dimenziju) tretira
103
MARIJAN, 2004.
72
Mladen Ani
kao klasini historiografski problem, odnosno nastoji temeljem
dostupnih i relevantnih dokumenata razabrati to se i kako do-
ista dogaalo s opsjednutim gradom, u okolnostima kakve su u
to doba vladale. Rezultati do kojih autor dolazi takvim postup-
kom iznenaujui su u odnosu na diskurs kakav se u hrvatskoj
javnosti u vezi s tim zbivanjima uobliio od 1991. godine do da-
nas. Tako se na stranicama Marijanove knjige umjesto rasprava
o zakulisnim igrama oko Vukovara (kakve su vodili upleteni
sudionici postavljajui pitanja poput ovih: tko je i zato sprjea-
vao dopremu pomoi opsjednutom gradu, odnosno preusmje-
ravao tu pomo; ili, tko je i zato prekidao uspjene napade,
itd.) moe pronai detaljan prikaz svih nevolja koje su pratile
ustrojavanje i oblikovanje Hrvatske vojske u uvjetima rata s
jedne, i transformiranja dravne vlasti u Republici Hrvatskoj
s druge strane. Podrobna ralamba hrvatske dokumentacije
tako pokazuje da su za razvoj prilika tijekom viemjesene bit-
ke za grad od kljune vanosti bili realni i prozaini problemi,
od tehnike (ne)opremljenosti, preko (ne)obuenosti asni-
kog kora ali i obinih vojnika, (ne)raspolaganja relevantnim
informacijama i realnim prosudbama, do sa svim tim usko
povezanih pojava dezertiranja, odnosno odbijanja izvravanja
zapovijedi, problema s uspostavom hijerarhijskoga sustava za-
povijedanja, i tomu slinih. Iako nije raspolagao doista relevan-
tnom srpskom (jugoslavenskom) dokumentacijom, autor po-
sveuje pozornost i drugoj strani, u mjeri u kojoj to doputaju
uglavnom objavljeni dokumenti, sjeanja sudionika i novinska
izvjea. Premda taj i takav materijal ne omoguuje sigurnije
dalekosene zakljuke, ipak se iz njega dade iitati to su bili
realni problemi druge strane u sukobu. Prije svega, rije je o
nejasno formuliranim politikim ciljevima proizalim iz elje
da se Jugoslavija transformira u Veliku Srbiju (uza sve ostalo,
to je impliciralo zahtjev za potpunim zaposjedanjem odree-
noga teritorija i susljednu kampanju etnikoga ienja), to je
izazvalo znatna kolebanja u praktinom vojnom djelovanju s
pogubnim posljedicama po moral vojske. Uz to se naziru i ele-
menti koji ukazuju na profesionalnu nesposobnost unutar voj-
nih struktura staroga reima, odnosno nesposobnost prilagod-
be drutvenim promjenama i novim situacijama, to se i inae
73
moe smatrati jednim od kljunih elemenata koji su doveli do
propasti SFRJ.
Sa svim time Marijanova knjiga zapravo pokazuje kako se
dio javnih rasprava o i oko Vukovara vodio na posve pogre-
nom kolosijeku. Te su rasprave poivale na narativu koji uope
nije uvaavao realnost povijesne zbilje i koji je pretpostavljao da
se bitka vodila izmeu dvije ravnopravne sukobljene strane, pri
emu je njezin ishod ovisio samo i iskljuivo o volji hrvatskoga
politikog vrhovnitva. Poemo li korak dalje mogue je kao
konano objanjenje nazrijeti misao kako bi Vukovar u stvari
bio obranjen da nije bilo neke vrsti izdaje iznutra. Dakako,
taj i takav podrazumijevani narativ bio je tek jedan dio javno-
ga diskursa. U ovisnosti o kontekstu, pojavljivalo se i njegovo
drugo lice, a tu je u prvi plan bila istaknuta upravo materijalna
i tehnika neravnopravnost dviju sukobljenih strana. Na pod-
lozi se te neravnopravnosti onda jasno ocrtavalo herojstvo sla-
bije, hrvatske strane, koja je svoju snagu crpila iz injenice da je
pravda na naoj strani. ini se, iako bi za vjerodostojniji sud
svakako trebalo provesti opirnija istraivanja, da je i na srpskoj
(odnosno, tada jo uvijek, bar formalno, jugoslavenskoj) strani
mogue zamijetiti narative koji ne potuju povijesne realnosti
drutvene zbilje s kraja 80-ih i poetka 90-ih godina prologa
stoljea. Naime, ve i iz samih naslova memoarskih djela koja
Marijan navodi i koristi moe se razabrati postojanje narativne
podloge u kojoj veliku ulogu igra pojam izdaje. Upravo se ta
zamiljena izdaja (bilo unutarnja, bilo ona vanjska, od stra-
ne nekad prijateljskih sila) smatra presudnim razlogom ishoda
ukupnih ratnih zbivanja iz 1991. godine, dakle nestanka SFRJ.
Uvoenje, meutim, pojma narativ u ovu raspravu zahti-
jeva i stanovito teorijsko objanjenje, koje je ovdje neto ire od
onoga usko historiografskoga i polazi od rezultata suvremenih
interdisciplinarnih kulturolokih studija. Naime, onako kako
je ovdje uporabljen, pojam narativ (u smislu pripovijedanja
prie) odnosi se na sklop informacija uoblienih u povezanu,
koherentnu i zaokruenu sliku okolnosti, sudionika i dogaaja
pojedinih epizoda blie ili dalje prolosti. Ta zaokruena slika
neizostavno ima moralnu dimenziju i poruku. Ona u jednu cje-
74
Mladen Ani
linu moe obuhvatiti kronoloki i prostorno vrlo udaljene do-
gaaje i sudionike kako bi stvarnost bila objanjena iz odreene
perspektive zainteresirane zajednice konzumenta narativa.
Uvjeti, pak, produkcije i reprodukcije takvih narativa u uskoj
su ovisnosti o ukupnoj drutvenoj, u tome sklopu i kulturnoj
atmosferi. Inae se, u suvremenoj literaturi, uobiajeno dri da
takvi zaokrueni sklopovi informacija, narativi, igraju sredi-
nju ulogu u ljudskoj svijesti, poglavito pak u poimanju povijesti,
odnosno u kolektivnom pamenju te samim time predstavljaju
iroko rabljeno kulturno orue. U dananjim drutvima takvi
narativi postaju sastavni dio kolektivnoga pamenja dobivajui
tekstualnu formu posredovanjem informacija bilo kroz proces
obrazovanja i uope sekundarne socijalizacije, bilo kroz medije
masovnoga komuniciranja.
104
Na ovoj toki vrijedi se bar ukratko osvrnuti i na pojam
kolektivnoga pamenja i njegov odnos spram historiografje,
kako se on ocrtava u suvremenoj literaturi.
105
Pri tomu svakako
valja upozoriti da on, s punim pravom, ta dva pojma konfron-
tira tek uvjetno i uzima ih kao idealne tipove diskursa koji u
stvarnosti kao takvi ne postoje. U tome idealnotipskome smislu
kolektivno je pamenje prije svega obiljeeno subjektivnim
pogledom. To znai da se prolost promatra iz jedne specifne
toke, koja zrcali stavove stanovite (zainteresirane) drutvene
skupine. Pri tomu ne postoji svijest o takvoj defniranosti po-
gleda, ali ni sklonost raspravi glede motiva i ambivalencija u
interpretaciji dogaaja. U aritu je, pak, pozornosti narativa
iz sklopa kolektivne memorije stabilna, nepromjenljiva sutina
(zainteresirane) drutvene skupine. U njima se proli dogaaji
usko povezuju sa sadanjou te cjelokupna slika odaje dojam
ahistorinosti. Polazei korak dalje od Wertschovih rezultata,
moglo bi se ustvrditi da iz pojedinih narativa, u ovisnosti o nizu
104
O narativu kao vrlo vanom drutvenom kulturnom oruu, s uvidom u
iroku literaturu, vidi WERTSCH (citirane rijei str. 57). O pripovijedanju
prie, meutim, iz neto drugaijega kuta, onoga profesionalnoga povjesni-
ara, vidi WHITE, 2004., te mnogo blie shvaanjima profesionalnoga aka-
demskoga povjesniara TOPOLSKI, 1997.
105
Vidi WERTSCH, 33 i d., posebice pak tabelu (str. 45) s prikazom razlika
dvaju diskursa, od kojih su najvanije ovdje prepriane.
75
okolnosti i uvjeta koji utjeu na njihovu drutvenu recepciju,
postupno izrastaju mitovi, koji onda tvore najvre uporine
toke ukupnoga drutvenog pamenja.
106
Mitovi, pak, i kolek-
tivno pamenje izazivaju zazor i krajnje negativne reakcije u
veem dijelu suvremenih intelektualnih i akademskih krugova,
iako je njihova uloga u stvaranju i odranju drutvene stabilno-
sti slobodno se moe rei neprocjenjiva. Takav se zakljuak te-
melji na poetnoj premisi koju priznaje stanoviti broj modernih
autora, poput G. Schpfina. Prema toj premisi postoje stano-
viti aspekti naega svijeta koji ne mogu biti obuhvaeni uobia-
jenom racionalnou, i to stoga to bi se time ugrozila cjelovita
drutvena konstrukcija (jednostavni primjer: izgubili smo bitku
ili rat zato to je naa vojska nesposobna, zato to su nai vojnici
bjeali u strahu od nadmonijega protivnika i sl.). U takvoj si-
tuaciji mitovi (i kolektivno pamenje), ali i njihovo istraivanje,
otkrivaju zakuasti svijet kriterija selekcije, skrivenoga dijela
miljenja i // predrasuda koji se pokazuju neophodnim in-
strumentima u procesu konstrukcije drutvenih stvarnosti.
107

Autor, inae, raspravljajui negativne strane drutvene uporabe
mitova i vezujui ih prije svega za sferu kulture, kao njihove
glavne funkcije (to se, mutatis mutandis, moe protegnuti i
na kolektivno pamenje) navodi da su, odnosno mogu biti: in-
strumenti samoidentifkacije, instrumenti transfera identiteta i
uspostave solidarnosti bez konsenzusa te nain ograniavanja
spoznajnoga polja i pojednostavljivanja kompleksne stvarnosti
(to su kljuni elementi komuniciranja unutar drutvenih sku-
pina). Spomenuti, pak, zazor veega dijela intelektualnih i aka-
demskih krugova od tih kulturnih instrumenata potjee otuda
to mitovi i kolektivno pamenje naelno stoje pod kontrolom
drutvenih elita, bilo da se oni prenose kroz usmenu ili pisanu
komunikaciju. Ova injenica dobiva posebno znaenje s pogle-
dom na razvoj moderne, apsolutne Drave/Nacije u 19. i 20.
stoljeu, koja sve dublje prodire u drutvo i stavlja pod nad-
106
Slina se zamisao nazire u: SCHPFLIN, 1997., 25-26, iako autor ne operi-
ra pojmom kolektivnog pamenja.
107
Usp. SCHPFLIN, 1997., odakle (str. 19) potjeu i navedene rijei.
76
Mladen Ani
zor mnoge dimenzije drutvenosti.
108
U tome su sklopu, posve
prirodno, kolektivno pamenje i njegovi kljuni mitovi sve vie
dolazili pod nadzor nacionalnih/dravnih elita. Od sredine 19.
stoljea taj se nadzor provodi ponajprije kroz dravni nadzor
nad procesom obrazovanja. Kroz taj se proces pojedincu po-
sredovanjem odreenih tekstova utuvljuje niz narativa i mitova
to relativno jednostavno opisuju sutinske elemente ivota za-
jednice. Recepcija, ovladavanje i usvajanje tih narativa i mitova
osiguravaju onda funkcioniranje nacije kao zamiljene za-
jednice, zapravo jedne vrsti tekstualne zajednice.
109
Nasuprot ovako orisanom diskurzivnom kompleksu ko-
lektivnoga pamenja (i u njega ukljuenim mitovima) stavlja
Wertsch diskurs historiografje. Idealno, taj je diskurs obiljeen
posve oprenim znaajkama, pa bi tako idealni historiografski
diskurs trebao u prvome redu biti obiljeen objektivnou.
To znai da bi trebao iskazivati kritinost, sagledavati prole
dogaaje iz razliitih kutova i uzimati u obzir razne motive i
ambivalenciju pri interpretaciji. Historiografski bi prikaz trebao
biti fokusiran na transformaciju prole drutvene stvarnosti te
bi trebao smjetati prole dogaaje u njihov, onodobni drutve-
ni kontekst. Sve to, pak, podrazumijeva da u historiografskome
diskursu treba biti jasno naznaena razlika izmeu prolih do-
gaaja i onoga to se dogaa u svijetu u kojemu ivi i djeluje
sam povjesniar. Naglasak je ovdje svakako na pojmu idealan
108
Te procese na posve novi nain tumai MANN, 1993., koristei u raspra-
vi metaforiki te stoga i teko prevodivi pojam caging, koji slikovito opisuje
postupak zatvaranja pojedinca u sve nove i nove drutveno-institucional-
ne okvire pod nadzorom drave (sam pojam teorijski podrobno objanjava
MANN, 1986., 73 i d.).
109
Naciju je kao zamiljenu zajednicu defnirao B. ANDERSON. Njegova je
osnovna premisa, ona o naciji kao zajednici u kojoj participira golemo mno-
tvo ljudi koji se meusobno ne poznaju i nikad se nee upoznati, dakle meu
njima ne postoji izravna komunikacija i interakcija (otuda oni zamiljaju
da su zajednica), uspjela preivjeti sve kritike. Iako sam o tome ne govori
izravno, iz Andersonove je argumentacije jasno da unutar te zajednice ipak
postoji komunikacija i interakcija posredovanjem konzumacije istih pisanih
(tiskanih) tekstova. Funkcioniranje, pak, takvih, tekstualnih zajednica, prvi je
uoio i jasnije obrazloio, na primjerima iz 11. i 12. stoljea STOCK, a njiho-
vu modernu inaicu oslikava WERTSCH, 62 i d.
77
i kondicionalu trebao bi, budui je rije o diskursu koji u ta-
kvom, zamiljenom obliku, praktino nije mogu. Povjesniari
su, naime, takoer samo ljudi koji i sami participiraju u punini
drutvenoga ivota iz kojega se ne bi mogli iskljuiti osim po
cijeni ozbiljnog mentalnog poremeaja. Osim bavljenja svojim
poslom, oni moraju voditi ivot u realnom prostoru i vremenu,
to znai imati odreene interese i koristiti se prikladnim stra-
tegijama za njihovo ostvarenje. Takva se pozicija onda neizo-
stavno zrcali i u njihovu profesionalnom djelovanju.
110
Glede,
pak, drutvenoga znaenja i funkcije idealnoga historiograf-
skoga diskursa, kako je on ovdje predstavljen, valja upozoriti
da je on od presudne vanosti za odranje osjetljive drutvene
ravnotee. Kroz njega se, u okvirima drutvene zajednice, odr-
ava sposobnost za suoavanje s realnim svijetom. Iz toga onda
proizlazi i sposobnost za suoavanje s drutvenim promjenama
i transformacijama na kraju moramo spoznati da nismo iz-
gubili bitku ili rat zbog izdaje nego zbog nekih vrlo realnih i
prozainih promjena koje su stari model drutvene organizacije
uinile neuinkovitim i neodrivim.
U realnosti, kako je ve reeno, nema ovako zamiljenih ide-
alnih tipova diskursa. Ukupni se, naime, drutveni diskurs o
prolosti kree u kontinuumu izmeu idealnih, zamiljenih ti-
pova te se u njemu mijeaju elementi i jednog i drugog od njih,
a njihov meusobni omjer ovisi u prvome redu o ukupnom
sociokulturnom okruenju. U zapadnoeuropskim drutvima,
s razvijenom akademskom tradicijom i ukorijenjenim demo-
kratskim institucijama civilnoga drutva, postoji teko zamjet-
ljiva ali ipak vrsto defnirana infrastruktura javnoga diskur-
sa. Ona, kroz javnu raspravu, omoguuje stalnu i produktivnu
transformaciju opeprihvaenoga miljenja, a u tome sklopu
i kolektivnoga pamenja, u skladu s idejama koje dolaze iz sfe-
re historiografskoga diskursa. To, meutim, ne znai da su se
tamo politike elite odrekle nastojanja da kolektivno pamenje
nadziru i po mogunosti instrumentaliziraju. Kako bi se odra-
110
Tek kao primjer, za oris intelektualnog i duhovnog krajolika u kojemu se
kree suvremeni historiar vidi JANEKOVI RMER te iz neto drugaijega
kuta HAMERAK.
78
Mladen Ani
la drutvena stabilnost, a time i stabilnost njihova poloaja, te
su elite prisiljene za ostvarenje takvih svojih ciljeva stalno razvi-
jati nove strategije u okviru sloenog procesa drutvenog pre-
govaranja. U bivim je, pak, socijalistikim zemljama situacija
bitno drugaija. Iako je u njima totalitarizam doivio formalni,
institucionalni poraz, u vladajuim mentalnim sklopovima jo
uvijek, negdje manje negdje vie, prevladava totalitarni duh,
odnosno bipolarno duhovno polje (stara podjela za socija-
lizma i protiv socijalizma transformira se u novostvorenoj
Dravi/Naciji u oporbe rivalskih drutvenih/politikih/ideo-
lokih klika, koje zahtijevaju bespogovornu lojalnost). Umjesto
opeprihvaenoga, tu jo uvijek vlada diktirano miljenje,
miljenje nastalo u nexusu politike elite i pojedinaca iz aka-
demskih i intelektualnih krugova ljudi koje bi se, moda i
malo aljivo, moglo nazvati duhovnim gromadama. Valja se
ovdje samo prisjetiti statusa i uloge Miroslava Krlee: njegov
je ukupni status bio odreen bliskim osobnim prijateljstvom s
najveim sinom naih naroda i narodnosti, Josipom Brozom,
i funkcijom efa Enciklopedije, a uloga se moe razaznati us-
poredbom njegovih i stavova i miljenja profesionalnih, aka-
demskih povjesniara njegove su ideje imale zapravo status
svojevrsnih duhovnih direktiva.
111
Orisani se sustav odnosa re-
producirao, dakako, i na lokalnim razinama, pa se kao primjer
moe uzeti sarajevski flozof i polihistor Muhamed Filipovi,
iji je politiki patron svojedobno bio istaknuti lokalni politiar
Hamdija Pozderac (osobno se prijateljstvo na simbolian na-
in javno produciralo), a koji je tijekom 80-ih godina bio ef
Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu.
112
Sliku svakako valja
proiriti i produbiti upozorenjem da je u Srbiji situacija bila ne-
to drugaija zbog posebnoga, privilegiranog statusa Srba, koji
je proizlazio iz tradicije, utemeljene 1918. godine, i injenice da
se radilo o najbrojnijoj naciji. Zahvaljujui tome privilegiranom
poloaju strategije su tamonje politike elite tijekom 70-ih i
111
Kao primjer za ovo posljednje vidi ralambu u: ANI, 1997., 27-31.
112
Ukupni profl i stvarnu podlogu statusa duhovne gromade M. Filipovia
(koji on svim silama kroz razliite strategije nastoji perpetuirati i u novim
okolnostima) izvrsno ocrtava HAVERI.
79
80-ih godina prologa stoljea ukljuivale preutnu podrku i
praktinu zatitu alternativne (izrazito nacionalistike) intelek-
tualne hijerarhije (ideje i zahtjevi koji su dolazili iz tih krugova
koristili su se, kao sredstvo zastraivanja, kod pregovaranja u
federalnim institucijama). Ta je alternativna hijerarhija, meu-
tim, preuzela ulogu matice s politikim usponom Slobodana
Miloevia i odrala punu kontrolu duhovnog polja tijekom 90-
ih godina.
Takve su, dakle, duhovne gromade, stojei na vrhu inte-
lektualnih piramida, i u skladu s voljom svojih politikih patro-
na, redefnirale starije narative i mitove kolektivnog pamenja
iz razdoblja konstrukcije nacije (nacionalnog preporoda) i
prispodobili ih novoj, socijalistikoj stvarnosti. Politika je, pak,
elita tomu dodala vlastite mitove i narative koji su objanjava-
li blisku prolost (priznajem samo sud svoje Partije, sedam
neprijateljskih ofenziva, Titovo historijsko Ne staljinizmu
itd.), ime je izgraeno zdanje slubenog kolektivnog pamenja
nad ijim je reproduciranjem budno bdjela socijalistika dra-
va.
113
Mitovi i narativi kolektivnoga pamenja, redefnirani ili
nastali u takvom postupku, a potom utuvljivani kroz obrazovni
113
Jedan od najistaknutijih srpskih akademskih povjesniara, ija su djela i
stavovi i u bivoj SFRJ uivali visoku razinu drutvene relevantnosti (skoro pa
duhovna gromada, to je konano i postao u treoj Jugoslaviji), nedavno
je, opisujui nastojanja meunarodnih imbenika u BiH na uspostavi nad-
zora nad obrazovnim procesom, to bi trebalo osigurati uspjeh drutvenih
promjena kako ih ti imbenici zamiljaju, napisao i slijedeu reenicu: Da
bi se javno mnenje uverilo u opravdanost takvog pogrenog opredeljenja (za
stvaranje multietnike i multireligiozne zajednice u toj zemlji op. M. A.),
upuivali su na Balkan prosvetljene funkcionere koji su poeli da vode po-
litiku knjievnih jezika, pisanja udbenika istorije i svega onoga u emu je
komunistika vlast pre njih bila i umerenija i znala da stane na racionalnoj
granici (EKMEI, 2001., 55 - naglasio M. A.). Iz podrobne ralambe niza
starijih i novijih djela istoga autora, ali i iskustva izravnoga osobnog kontak-
ta, nije teko razabrati to on smatra ispravnim opredeljenjima, onakvima
kakve su vlasti bive SFRJ kroz svoje umerene i do racionalne granice do-
vedene politike knjievnih jezika i pisanje udbenika istorije utuvljivale
uenicima i studentima. Ukratko, ini se da uvaeni profesor jo nije svjestan
toga da su ta i takva ispravna opredeljenja, saeta u ideju o Jugoslaviji kao
jednoj dravi za sve Srbe (usp. ovdje Poglavlje 6), jasno i precizno trasirala
put raspada bive drave.
80
Mladen Ani
proces, jo su uvijek nazoni u umovima svih onih koji su u
ili u socijalistiku kolu.
114
Taj duhovni i intelektualni sklop jo
uvijek predstavlja dio simbolinoga kapitala za kojim se posee
u transakcijama drutvenoga ivota. to je mnogo vanije, isti
taj materijal tvori integralni dio duhovnoga krajolika ak i u
akademskoj zajednici. tovie, moglo bi se ak rei da su stari
mitovi i narativi upravo tu najvre i ukorijenjeni, odnosno da
se iz toga miljea jo uvijek reproduciraju.
U takvoj bi situaciji napraviti iole potpuniju listu bilo mi-
tova, bilo narativa kolektivnoga pamenja, koji kolaju u ze-
mljama nastalim iz bive SFRJ bio posao koji bi iziskivao go-
dine istraivanja cijeloga tima ljudi. Nedavno tiskani zbornik
radova pripremljenih za meunarodnu konferenciju odranu
u Sarajevu, a koja se bavila povijesnim mitovima,
115
moe se
smatrati pionirskim korakom u tome pravcu. Valja, meutim,
svakako pripomenuti da tekstovi nastali za tu prigodu zrcale
poneto iskrivljenu sliku s obzirom na injenicu da su se autori
bavili gotovo iskljuivo mitovima nacionalistikoga predznaka.
Tako je iz vidokruga posve ispao kompleksni sklop kolektivnog
pamenja i njegovih povijesnih mitova produciran u krugovi-
ma akademskih povjesniara a pod okriljem dravne vlasti u
dvije Jugoslavije. Samo za primjer valja se ovdje prisjetiti po-
sljednjega kongresa historiara Jugoslavije, odranoga 1987.
godine u Pritini, u situaciji kada se ve jasno vidjelo da SFRJ
i socijalistiko samoupravljanje ekaju teka iskuenja. Njego-
va glavna tema odnosila se, ni manje ni vie, na procese hi-
storijskog pribliavanja jugoslavenskih naroda. Sudjelujui u
radu toga skupa i kasnije izvjeujui kratkom notom o tomu
na stranicama lokalnog (sarajevskog) povijesnog asopisa,
116

autor je ovih redaka nevino i naivno primijetio kako je glavna
tema bila promaaj jer do sredine 19. stoljea pribliavanja ju-
114
Opirno o tome, temeljem rezultata istraivanja provedenih u Rusiji, pie
WERTSCH, 149 i d.
115
Vidi: KAMBEROVI.
116
Vidi: ANI, 1987. Narav je kongresa povjesniara Jugoslavije I. Banac
lakonski precizno defnirao izriajem ritualna okupljanja - usp. BANAC,
1994.
81
goslavenskih naroda nije bilo i nije ga moglo biti. Takav je stav,
iskazan u publikaciji neznatne cirkulacije i u uvjetima kada vie
slube dravne sigurnosti nisu funkcionirale na isti nain kao
desetljeima ranije, ipak imao posve neoekivani glasni (dodu-
e neformalni) odjek u krugovima profesionalnih povjesniara
u Sarajevu i Beogradu (moram priznati da mi je u ono doba
takva reakcija bila zagonetna, jednostavno stoga to nisam ni
bio svjestan svih implikacija napisanoga). Uzimajui, dakle, u
obzir ovakve potekoe, u ovoj u se prigodi ograniiti na ne-
koliko primjera koji ilustriraju nain reproduciranja elemenata
kolektivnoga pamenja u sklopu formalno akademskoga histo-
riografskog diskursa. Pri tome u, u najkraem, pokuati orisati
i kako oni iskrivljuju sliku povijesne realnosti, sliku to ju zrcale
sauvana vrela.
Prvi primjeri odnose se na dva djela
117
pisana u formi sinteze
nacionalne povijesti, a koja otkrivaju kako je teko u toj formi
uspostaviti diskurs koji bi imao makar neke znaajke histori-
ografskoga diskursa. Umjesto toga autori su prisiljeni stvarati
narative poput onih iz fonda kolektivne memorije, sve do one
razine na kojoj njihova djela kao zaokruene cjeline ne posta-
nu upravo takvim narativima. Pri tomu se mora naglasiti da
oba autora polau pravo na znanstveni kredibilitet i akademski
status, osvjedoen znanstvenim titulama i potvren slubenim
poloajima, kako se jasno razabire iz kratkih biljeki koje govo-
re o njima. Tako je autor Povijesti Hrvatske, dr. Dragutin Pavli-
evi, u vrijeme izlaska njegova djela, bio znanstveni savjetnik
u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita
u Zagrebu, dok je dr. Mustafa Imamovi bio (i jo uvijek je) re-
doviti profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Am-
biciju dosezanja, od takvih autora oekivane, akademske razine
rada obojica potvruju bibliografskim naputcima kojima su
propratili svoja djela. Obojica autora, meutim, unato privid-
noj razlici u naslovima (Povijest Hrvatske Pavlievia naslovom
obeava neto drugo no Historija Bonjaka Imamovia), ve na
prvoj stranici i u prvoj reenici teksta (Imamovi u Uvodu,
117
Rije je o: PAVLIEVI, 2002. i M. IMAMOVI, 1997.
82
Mladen Ani
a Pavlievi u Predgovoru)
118
daju do znanja da e njihova
pria biti ispriana u prvome licu mnoine, iz kuta suvremenih
nacija. Pavlievievo e djelo tako postati ilustracijom poetne
tvrdnje prema kojoj u Hrvata postoji stoljeima spoznaja da
su jedan od starijih naroda u Europi zbog ega ele opet ima-
ti svoju samostalnu dravu. Imamoviev e, pak, napor biti
okrenut dokazivanju neispravnosti jednoga od prvih pozna-
tih sudova o Bonjacima i njihovoj zemlji, onoga, naime, koji
Bonjake i njihovu zemlju vidi kao egzotini svijet i tamni
vilajet na rubu Orijenta i Evrope. Ove razlike potjeu od razli-
ka u ve postojeim narativima kolektivnoga paenja hrvatski
se identitet vrsto temelji na etnikoj matrici i u ravnoj crti vodi
od plemena Hrvati (ija se povijest prati od 5. stoljea po Kri-
stu) do dananje hrvatske nacije.
119
U bonjakome je identi-
tetu sociokulturni element mnogo izraeniji, ili kako to kae
Imamovi: od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka
na bosanskom dravnom tlu i bosanskoslavenskoj etnikoj
podlozi (u kasnijoj fazi knjige ipak e se pojaviti i neko vee
slavensko pleme Bosna op. M. A.), te novotokavskom jezi-
nom izrazu, asimiliranjem islama konano (se) oblikuje bosan-
skomuslimanski ili, krae, bonjaki etnos.
120
Dakle, ve je od
prvih reenica posve jasno da i jedan i drugi autor pred sobom
imaju stabilne i nepromjenjive zajednice, narod i njegovu
zemlju, koje traju stoljeima i odolijevaju svim promjenama
svijeta oko njih, nastupaju kao objektivni akteri povijesnoga gi-
banja i to s uvijek nazonom idejom vodiljom ostvarenjem
samostalne drave (a upravo su to postigle, ili su na put posti-
i, elite s kojima su autori povezani). Sami se, pak, autori pojav-
ljuju kao ponizni slubenici te velike i vane zajednice i njezine
ideje vodilje,
121
preuzimajui na sebe teki zadatak nalaenja
118
M. IMAMOVI, 1997., 7; PAVLIEVI, 2002., 15.
119
Tako PAVLIEVI, 2002., 30 i d.
120
M. IMAMOVI, 1997., 9, 25. Imamovievu konstrukciju bonjakoga
identiteta, inae, podrobno razlae KVRNE, smjetajui je, po mome sudu
povrno, u okvir nacionalistikoga diskursa.
121
PAVLIEVI, 2002., 30, izrijekom smjeta znanstvenike u okvire naroda te
kao njihovu primarnu dunost podrazumijeva pronalaenje prave istine o
narodu. Takve, naime, zamisli izravno proizlaze iz rijei: Kao i mnogi drugi
83
kljunih toki orijentira u prijeenome putu, onih toki
koje defniraju aktualno stanje zajednice. Pri tomu e ve u for-
muliranju poetnih premisa, a pogotovu razvijajui dalje svoje
narative, oba autora neizostavno naznaiti i moralnu pouku
koja povijest povezuje s aktualnim dogaajima. Po Imamoviu,
koji pie u uvjetima svjeih uspomena na stradanja u ratu 1991.
do 1995. (s procjenama o uasavajuoj stopi od 8,5% gubitaka
ukupne bonjako-muslimanske populacije), Bonjaci su kao
muslimani ubijani, progonjeni ili silom pokrtavani, tako da ih
danas nema u mnogim zemljama i krajevima gdje su nekad u
veini ili velikom broju ivjeli. Tako je Bonjaka potpuno nesta-
lo u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotorskoj,
dananjoj zapadnoj Srbiji, te staroj Crnoj Gori i bivoj istonoj
Hercegovini.
122
Isticanje moralne superiornosti muslimana
kao rtve u rukama kranskih krvnika, to je zapravo stvarni
smisao ove tvrdnje, poiva na logikom salto mortaleu to ga je
autor napravio od devete do desete stranice svoje knjige. Nai-
me, samo dvadesetak reenica ranije, Imamovi je ustvrdio da
se bonjaki etnos uobliuje na bosanskom dravnom teri-
toriju i to od sredine XIV i u XV st., s dolaskom Turaka (vidi
ovdje bilj. 120), da bi onda taj etnos na zagonetan nain (valjda
eksponencijalnim demografskim rastom) postao veina u
mnogim zemljama i krajevima (koji nisu bili dio bosanskog
dravnog teritorija). Takvih situacija u kojima autor, ak i na
istoj stranici tiskanoga teksta, uspijeva pomiriti nepomirlji-
vo, odnosno koristi oprene tvrdnje u sklopu jednoga narati-
va, u njegovoj knjizi ima na desetine. S obzirom na to da mu je,
po vlastitoj izjavi, flozofska elja ovim djelom ostvariti savez
izmeu mrtvih, ivih i onih jo neroenih
123
, neobaziranje na
logike proturjenosti i ne treba uditi. Nije ovdje, meutim,
nevano upozoriti da sline logike probleme, poput onoga na
koji je upozoreno, imaju i zastupnici ideja o pravocrtnoj tran-
sformaciji etnikih zajednica (plemena) u moderne nacije.
narodi (njihovi znanstvenici), i Hrvati jo ne znaju postanak i znaenje svog
nacionalnog imena.
122
M. IMAMOVI, 1997., 10.
123
M. IMAMOVI, 1997., 8.
84
Mladen Ani
I njima je, naime, potreban eksponencijalni demografski rast
na praznom prostoru, odnosno teritoriju, pa tako Pavlievi u
svoje razlaganje uvodi pretpostavku o jakom i dobro organi-
ziranom, vjerojatno ratnikom, konjanikom plemenu obja-
njavajui kako je mogue da se tragovi hrvatskoga imena nala-
ze od Poljske do Grke i od Ukrajine do zapadne Austrije.
124

Njegov je, meutim, stvarni cilj, a ne valja zaboraviti da on pie
dok jo traje Domovinski rat u Hrvatskoj, pokazati gotovo
neprekinutu nit trinaestostoljetne hrvatske dravnosti, teri-
torijalnog kontinuiteta i borbe za svaki pedalj zemlje, za nae
povijesne i prirodne granice te ukazati na vlake seobe, na
pravoslavnu unutarnju agresiju i, u posljednja dva stoljea, na
organizirane tenje za stvaranje Velike Srbije na raun hrvatske
zemlje.
125
Dakako, treba li to uope i pripomenuti nakon to
su ovako ocrtane konstante nacionalne sudbine, kroz obje e
knjige Hrvati i Bonjaci, bezvremenske kategorije, ostati glavne
dramatis personae.
Tehnika kojom se slue Pavlievi i Imamovi u izvedbi
onoga to su citiranim uvodnim pripomenama defnirali kao
svoje ciljeve prilino je jednostavna. Obojica, naime, postupaju
na slian nain uzimaju ve gotove narative iz historiografje
i mijenjaju im naglasak u skladu sa svojim moralnim poukama.
Za primjer Pavlievieva postupka uzet u tekstualnu cjelinu
naslovljenu Hrvatski pokret potkraj XIV. i na poetku XV.
st.. Tu se ukratko prepriava zbivanja nakon smrti ugarsko-
hrvatskoga kralja Ludovika, 1382. godine,
126
dosad nebrojeno
puta pretresena u literaturi. Kroz te se prikaze iskristalizirao
zakljuak da je temeljna podloga dugih sukoba, koji e nakon
brojnih zapleta kao konani ishod (iz hrvatske perspektive)
imati mletako zaposjedanje istonojadranske obale, bila lokal-
na refeksija mnogo ire, europske krize feudalizma. Ovdje
se ona na pojavnoj razini manifestirala kao suprotnost dvaju
skupina velikaa. Razdjelnicu izmeu njih nije, meutim (kako
124
PAVLIEVI, 2002., 31.
125
PAVLIEVI, 2002., 16.
126
ISTO, 113-119.
85
to implicira ve i sam Pavlieviev naslov), tvorila etnika pri-
padnost (koju u mnogim sluajevima i nije jednostavno utvr-
diti), ve narav odnosa i veza s dvorom Ludovikovih nasljed-
nica, kraljice-majke Elizabete i okrunjene kraljice Marije.
127

Skupina pobunjenika protiv vlasti kraljica uspjela je majku i
ker 1385. godine prisiliti na odstupanje s prijestola i namet-
nuti za novoga kralja svoga kandidata, dovedenog iz Napulja.
Novi je kralj, meutim, ubrzo ubijen kao rtva dvorske urote, a
vijest je o tome izazvala sablazan u suvremenoj Italiji, a vjero-
jatno i na europskim dvorovima. Kod Pavlievia je to u dvije
reenice prikazano tako kao da je narod zahtijevao da kraljice
Marija i Elizabeta odstupe, a potom su one dale ubiti Kar-
la Drakog, drugog kralja kojeg su zajednikoj dravi izabrali
Hrvati.
128
etrnaest godina kasnije sin i nasljednik ubijenoga
Karla Drakoga, Ladislav, stavio je toku na tu neslavnu epizo-
du, prodavi svoja kraljevska prava i Zadar (jedini dio kraljev-
stva koji je stvarno drao pod nadzorom) Mletakome dudu.
U meuvremenu je Ladislav dugo bio (neuspjeni) protukralj
okrunjenome kralju Sigismundu (muu kraljice Marije), pa je
ak nepoznatom krunom 1403. godine u (po ondanjim shva-
anjima) neregularnom ceremonijalu bio u Zadru i okrunjen
za ugarsko-hrvatskog kralja. Pavlievi, dodue s neodreenom
rezervom (pretpostavlja se - kao da je rije o postavci koju
prihvaa vei broj autora), nalazi za potrebno ustvrditi da je to
bilo uraeno Zvonimirovom krunom. Taj mu podatak (koji
nema nikakva temelja u suvremenim dokumentima), zapravo,
treba kako bi to vie naglasio dramatski klimaks do kojega do-
lazi inom prodaje kraljevskih prava, to on opisuje sintagmom
Ladislav izdade vjerne Hrvate.
129
Kako rekompozicija ve dobro poznatih narativa izgleda
kod Imamovia pokazat u na njegovu prikazu zgusnutih i dra-
matinih dogaaja nakon otomanskoga neuspjeha pod Beom
1683. godine, takoer mnogo puta prikazanih u literaturi.
130

127
Usp. ANI, 1997., 202 i d.
128
PAVLIEVI, 2002., 114 (naglasio M.A.).
129
ISTO, 116.
130
M. IMAMOVI, 1997., 276 i d. Kao mogui historiografski kontrapunkt
moe se za prikaz istih zbivanja uzeti ROKSANDI, 2003.
86
Mladen Ani
U svome prikazu tih zbivanja Imamovi stalno, i naizgled nesu-
stavno, mijea pojmove Otomansko carstvo i Bosna. Tako se u
njegovoj interpretaciji rat dvaju carstava od prilaza Beu brzo
prenio na june granice Bosne, gdje je izbio morlaki ustanak
kojemu je centar bio u Ravnim kotarima, odakle se brzo
proirio na jug do Cetine i Makarskog primorja,
131
to znai da
su neposredno zalee Zadra kao i jadranska obala od Neretve
do Omia juna granica Bosne. Tuna povijest o stradanju
Bosne i Bonjaka od ruke nemilosrdnih krana nastavlja se ve
u sljedeoj reenici, prema kojoj su morlaki uskoci i hajduci
na prepad napali i opljakali sve osmanske trgovce, uglavnom
Bonjake, koji su se u tom trenutku nali na mletakoj terito-
riji. U sljedeem naletu morlaci su pobili i protjerali bosanske
pandure na granici. Iako se, dakle, na ovaj nain rat prenio na
june granice Bosne, u slijedeoj reenici nastaje obrat, pa se
sada pojavljuje Osmansko carstvo s kojim Venecija tada jo
nije bila u ratu. Stoga su tamonje vlasti nastojale primiriti
pobunjene morlake, koji su, prisjetimo se, divljali na junim
granicama Bosne i tamo ubijali, maltretirali i pljakali Bo-
njake. U meuvremenu je trajao rat francuskoga kralja pro-
tiv Austrijanaca zbog panjolske Holandije, koji je ubrzo
okonan, to je Habsburgovcima (a to je isto to i Austrijan-
ci) oslobodilo snage za sukob s Otomanskim carstvom. Na toj
toki se pojavljuje prigoda za moralnu pouku: Da je Francuska
nastavila rat protiv Habsburgovaca, Osmanlije bi vjerovatno
bile u stanju da se oporave i obnove ofanzivu. Francuzi su ubr-
zo po ostvarenju svojih ciljeva napustili savez sa Osmanlijama,
to se Porti redovno dogaalo sa njenim eventualnim saveznici-
ma na Zapadu (stoga, onima sa Zapada ne treba ni danas
vjerovati neizgovoreni je i nenapisani prirodni zavretak ove
misli). U velikoj ofenzivi kranskih snaga Svete lige granice
su Otomanskoga carstva pomaknute daleko unatrag, a najvee
teritorijalne gubitke Osmanlije su pretrpjele u Ugarskoj, pa su
hiljade osmanskih spahija, meu kojima brojni Bonjaci, mo-
rale napustiti te krajeve Juna 1686. pao je Budim, najvaniji
131
Za ovaj i slijedee citate vidi: M. IMAMOVI, 1997., 277-278.
87
bonjaki centar sjeverno od Save i Dunava
132
(to znai da
je takvih centara bilo vie). Sumirajui situaciju prigodom
sklapanja mirovnoga sporazuma u Srijemskim Karlovcima,
Imamovi daje zavrni udarac: to se Bosne tie, Osmanlije
su izgubile praktino sve svoje posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi
i Dalmaciji
133
, pa neka se itatelj sad snae to je to Otman-
sko carstvo, to Bosna i dokle ona see (do Budima sigurno, a
moda i do Bea). Uza sve to, Imamovi nije naao za potrebno
naznaiti jednu od najvanijih posljedica Karlovakoga mira
sukladno njegovim odredbama Otomansko i Habsburko
carstvo od sada su prvi put u povijesti bili razdvojeni precizno
povuenom i utvrenom graninom crtom. To je znailo uvo-
enje europskih pravila meudravnoga ponaanja i nadzora
vlastitoga teritorija te poetak nestajanja Krajine, na tromei
kao jedinstvenu prostoru imperijalnog sraza i slinog naina i-
vota, koji je proizvodio, iz dananjega kuta, neobini kulturni
facies to je recidive ostavio sve do naega doba.
134
Nakon svega ovog valja primijetiti: ni jedan ni drugi autor
nemaju nikakvih dvojbi glede svojih (re)interpretacija starijih
narativa i kroz to iskazanih stavova, pa se recimo Pavlievi
niti ne pita (ovo je samo jedan od bezbroja moguih primjera)
je li doista mogue da hrvatski plemi (nobilis Croata) iz prve
polovice 14. stoljea, s posjedom od desetak kmetova u zadar-
skome zaleu, ima bilo to zajedniko sa suvremenim kmetom
na posjedu cistercitske opatije iz Topuskoga, postolarskim e-
grtom iz Gradeca (slobodna kraljevska varo koja e tek postati
dio Zagreba kakav danas znamo), ili kanonikom azmanskoga
kaptola. Na koji bi nain, kroz koje medije i drutvene situacije,
ovi suvremenici, ili neki od njih (a u tome sluaju, koji) mogli
ostvariti bilo kakvu interakciju kao preduvjet da ih se doista
smatra pripadnicima iste zajednice? Kakva je narav takve za-
132
ISTO, 279.
133
ISTO, 289.
134
O povlaenju i utvrivanju meunarodno verifcirane granine crte
ROKSANDI, 16 i d. O naravi i obiljejima jedinstvenoga pograninoga svi-
jeta. ISTO, 119 i d. (odakle potjee i citat).
88
Mladen Ani
jednice (ako ona doista postoji), njezin doseg u dubinu drutva,
odnos s dravom kakva tada postoji, ili kakvo je stvarno dru-
tveno znaenje takve zajednice?
Slijedei logiku ovako postavljenih pitanja mogao bih, u naj-
kraemu, ovako ocrtati stanje problema geneze moderne hr-
vatske nacije: u interpretaciji, koja zapravo odbija mogunost
koritenja pojma narod polazim od ranije izloene postavke
prema kojoj su nacionalizam kao ideologija, te iz njega proiza-
lo masovno bivanje nacijom (u smislu stvarnoga postojanja
nacije) doista dio moderne stvarnosti, u naem sluaju pojave
kojih nee biti sve do 19. stoljea. No, taj je moderni masovni
nacionalizam koristio sedimentiranu tradiciju predmoderne
ideologije etniciteta i na njoj utemeljeno praktino postoja-
nje etnikih zajednica.
135
Sa irenjem diskurzivne pismenosti i
stvaranjem tekstualnih zajednica, u kasnom se srednjem vijeku
praksa bivanja etnijom poinje iskazivati u razliitim novim
oblicima zajednikoga djelovanja vladajuega sloja, poglavito
u sukobima oko ogranienih resursa, pa ponekad ideologija
etniciteta moe liiti na moderni nacionalizam, ali joj uvijek
nedostaje element moderne masovnosti te ostaje ograniena
iskljuivo na vladajui sloj.
136
Pri tomu svakako valja naglasiti
da se jasno moe razabrati uska povezanost vladajuega sloja s
drutvenim miljeima u kojima se iri diskurzivna pismenost.
137
Da sve ovo ne bi ostalo na razini uopenog teorijskoga pri-
kaza, odnosno da bi se jasnije ukazalo kakvu su vrst pojava svo-
jom uporabom pojma narod zamaskirali Pavlievi i Imamovi,
135
Za etnike identitete kasnoantikog i ranosrednjovjekovnoga doba vidi:
POHLREIMITZ, GEARY te POHL.
136
Vidi izvanrednu raspravu S. Benea kojom je propraeno novo izdanje Spo-
mena na kraljeve i banove Juraja Rattkaya (BENE).
137
Pojam diskurzivne pismenosti preuzet je iz: MANN, 1993., gdje je defni-
ran (str. 36) kao sposobnost itanja i pisanja tekstova koja nije jednostavno
reproduciranje formula ili lista, ve podrazumijeva ovladavanje pismenou
kao oblikom argumentiranoga dijaloga. Takav se oblik pismenosti javlja na
onim vorinim tokama srednjovjekovnoga drutva gdje sve vanijom po-
staje uloga pisane rijei (rudimentarni oblici administracije vezani uglavnom
jo uvijek uz crkvene ustanove ili gradske vlasti te trgovaki krugovi usp.
ANI, 2005a, i ANI, 2005b)
89
pokazat u na jednome primjeru kako se u konkretnoj povije-
snoj situaciji manifestira ono to bi se moglo oznaiti kao ide-
ologija etniciteta i iz nje izvedeno bivanje etnijom. Primjer
vodi u prvu polovicu 15. stoljea, preciznije u 1430. godinu i
trenutak kada su skupina velikaa i drugi pojedinci i zajednice
plemia, prvaka i posjednika Hrvata cijeloga kraljevstva Hr-
vatske i banata, naime plemii sudbenih stolova (slijedi popis
dvanaest upanijskih sudbenih stolova iji su se predstavnici tu
zatekli) nala kod kninske katedrale sv. Bartula. Tom su prigo-
dom okupljeni sklopili udrugu, onodobnim rijeima nazvanu
bratovtina (fraternitas), kako bi zatitili hvalevrijedne stare
obiaje i slobotine prije reenoga naeg kraljevstva Hrvat-
ske i prije reenih sudbenih stolova protiv svih Vlaha na-
stanjenih u prije reenom kraljevstvu Hrvatske (laudabiles et
antiquas consuetudines et libertates dicti regni nostri Croacie
et sedium predictarum contra vniuersos Vlachos in predicto
regno Croacie constitutos).
138
Ovako izloeni osnovni sadraj
dokumenta mogue je interpretirati na vrlo razliite naine. Na
jednome bi polu moglo stajati tumaenje koje u obzir uzima
samo pojmove Hrvati, kraljevstvo Hrvatske i Vlasi. Ta-
kva bi interpretacija, u jednoj od krajnjih konzekvenci, vjero-
jatno zavrila zakljukom po kojemu je ovo konani i krunski
dokaz genetski uvjetovane genocidnosti Hrvata, koji su jo u
15. stoljeu (a ne tek u 17. stoljeu, kako je to svojedobno
otkrio beogradski povjesniar V. Kresti), nastojali istrijebi-
ti Srbe, to jest vlahe (to je, po tome tumaenju, uvijek i samo
drugi naziv za Srbe). U slinome bi duhu, polazei od vae-
nja navedenih pojmova iz njihova vremenskog i drutvenog
konteksta, dokument mogao biti tumaen i kao krunski dokaz
samosvijesti hrvatskoga naroda. Ralamba, pak, koja u ob-
zir uzima drutvene i gospodarske realnosti prve polovice 15.
stoljea,
139
mogla bi se smjestiti na suprotan pol diskurzivnoga
138
Latinskim jezikom pisani dokument je transkribiran u opirnom izvodu
objavio KARBI, 110-111, izostavljajui, iz nepoznatih razloga, citirani izri-
aj o Vlasima.
139
Kontekst ocrtava ANI, 1987a, a za razumijevanje srednjovjekovnoga
vlakog kompleksa od presudne je vanosti, od trenutka publiciranja, po-
stalo voluminozno djelo MIRDITA.
90
Mladen Ani
polja. Kroz takav e, meutim, pristup u prvi plan izbiti suprot-
nosti izmeu posjednika zemlje (nobiles Croati) i profesional-
nih stoara (Vlachi). Oni su se prvi, naime, osjeali viestruko
ugroenima dubokom krizom to se najvidljivije manifestirala
sve eim seljakim naputanjem posjeda, pri emu se dio te
dotad poljodjelske populacije prikljuivao vlakim skupinama
organiziranim u katune (dosadanja istraivanja nisu uspjela
preciznije odrediti kronologiju i razmjere takvih gibanja). Ra-
zloge tomu treba prvenstveno vidjeti u injenici da su izgledi
za unovavanje vlakih proizvoda bili viestruko vei u odnosu
na istovrsne izglede poljodjelskih proizvoaa. Uz to je natpro-
sjeni demografski rast vlake zajednice (prirodni prirast i me-
haniki priljev) vodio k umnoavanju katuna i samim time do
ugroze postojeih odnosa te zahtjeva za preraspodjelom zemlji-
ta (obrazac pendularnoga godinjeg gibanja izmeu nizinskih
zimskih i visinskih ljetnih pasita otvarao je problem zimskih
pasita u upnim krajevima, tamo gdje su bili posjedi odreeni
za poljodjelstvo). Konano, i dakako ne najmanje vano, Vlasi
su zemljoposjednicima postali i konkurenti pri novim raspo-
djelama posjeda kroz kraljevska darivanja. Bila je to prirodna
posljedica injenice da su ih znaajke njihove profesionalne
orijentacije inile posebno pogodnima za obavljanje stanovitih
vidova vojnike slube, to im je u vladarevim oima dizalo ci-
jenu i bilo razlogom pravome valu darivanja posjeda na kraju
14. i poetkom 15. stoljea. U takvome je, dakle, gospodarskom
i drutvenom okruenju kulturna distanca (obiaji stanovanja,
odijevanja, govor, nain privreivanja i sl.), uobliena dotad u
zasebne etnike identitete te uoljiva ali ne i posebno znaajna
i u ranijem razdoblju, dobivala sve vie na teini. Posljedica je
bila manifestirano jaanje horizontalne solidarnosti i u jednoj
i u drugoj skupini. Jasno to ilustrira dokument iz 1433. godi-
ne, koji je zapravo zrcalni odraz onoga o stvaranju bratovtine
plemenitih Hrvata iz 1430. (dokumenti se meusobno nado-
punjuju i nisu posve razumljivi u odvojenome itanju). Tim je,
naime, dokumentom registrirano postojanje skupine opisane
kao vsi dobri Vlasi v Hrvatih i njihovi glavari, a koja u ovoj
prigodi zajedniki donosi odluku o nadarbini crkve sv. Ivana
91
na Velebitu.
140
Uz to valja odmah primijeti da je i dokument o
ustrojavanju bratovtine plemenitih Hrvata predviao godi-
nja okupljanja i donoenje zajednikih odluka. Zapravo se iz
svega jasno dade razabrati svojevrsno zgunjavanje komunika-
cije i interakcije u okvirima ve postojeih etnikih zajednica, a
upravo je to ono to sam pokuao opisati pojmom promjene u
praksi bivanja etnijom. Iz nae, pak, dananje perspektive ini
se vanim naglasiti jo jednu stvar. Sve se ovo odigrava izvan
institucija suvremene drave, iji je aparat u ovo doba ionako
nedostatan za bilo kakav ozbiljniji zahvat u drutveni ivot. Ta
je drava u ovo doba jo uvijek samo agencija koja organizira
prikupljanje poreza i kakve takve vojske za kraljeve potrebe,
141

pa je sporovi podanika, ak i kada dobivaju etnike konotaci-
je, zanimaju tek onda kada podanici trae kraljevu arbitrau.
Zapoeti pravac istraivanja svakako bi, u situaciji u kojoj bi to
vrijeme i prostor dozvoljavali, valjalo dalje usmjeriti na pitanje
kako su se uoene suprotnosti a potom i sukobi manifestirali u
ideolokoj sferi. Pri tomu bi svakako valjalo uzeti u obzir jasno
raspoznatljivu vezu vlake zajednice u onodobnoj Hrvatskoj i
franjevaca koji su organizacijski pripadali Bosanskoj vikariji
(ak je i citirani dokument iz 1433. godine uvan u franjeva-
kome samostanu na Trsatu, kamo je pred osmanskim snagama
izbjegao dio franjevaca bosanske vikarije). Kontrapunkt toj vezi
tvori povezanost bratovtine plemenitih Hrvata uz kninsku
katedralu, kaptol, a time i biskupa, pa stoga ne bi bilo iznena-
enje ako nova istraivanja otkriju neku vrst trvenja ili sukoba
izmeu ove dvije hijerarhije upravo tijekom ovoga razdoblja.
Valjalo bi dalje istraiti i eventualnu povezanost ovih gibanja
sa suvremenom produkcijom narativa kolektivnoga pamenja,
itd. No sve to ipak ostaje za neku drugu prigodu ovdje je,
naime, bilo potrebno samo upozoriti kako jedan, od mnogih
moguih, historiografskih pristupa moe izgledati.
140
Dokument je pisan hrvatskim jezikom i objavljen u: URMIN, 132-133.
141
Takvu sliku srednjovjekovne drave ocrtavaju, meusobno se nadopunju-
jui, BRUNNER, MANN, 1987., te HALDON (u kritici Mannovih stanovita
s marksistikih pozicija).
92
Mladen Ani
Vraajui se nakon ovoga ekskurza djelima Pavlievia i
Imamovia, valja, bez velike dalje rasprave, u prvome redu na-
glasiti odsustvo svijesti kod obojice, ali i mnogih drugih sa sli-
nim nazorima koje bi ovdje bilo teko i nabrojiti, da postavljanje
niza ovakvih i slinih pitanja predstavlja uvjet za iole ozbiljniji
historiografski diskurs. Moe se, zapravo, zakljuiti da je nain
pisanja nacionalne povijesti za koji su se ova dvojica odluili
tek perpetuiranje modela diskursa kolektivnoga pamenja pre-
ureenog u vrijeme konstrukcije nacije (nacionalnog prepo-
roda) i do kraja uvrenoga u doba komunizma.
142
S time u
vezi ovdje bi se u raspravu mogao uvesti zamiljeni kontinuum
moguih opcija produkcije diskursa o prolosti. Na jednome bi
njegovu kraju stajao pjeva/kaziva (narodnih) pjesama i pri-
a (kao idealni reproduktivac/kreator koji, u ovisnosti o trenut-
nom kontekstu, konstantno prepjevava ili prepriava stanoviti
repertoar narativa)
143
, a na drugome znanstvenik koji nakon po-
mnoga istraivanja sauvanih vrela formulira rezultate rekon-
strukcijom nestaloga drutvenog miljea. U tako zamiljenome
kontinuumu autori poput Imamovia i Pavlievia mnogo su
blii onoj prvoj no ovoj drugoj poziciji.
144
Poput pjevaa/kazi-
vaa, Imamovi i Pavlievi ak spremno reagiraju na promjenu
drutvenoga konteksta u kojemu obavljaju svoj posao. Naime,
i jedan i drugi su svoje znanstvene karijere ostvarili i pozicije
stekli u doba komunistike vlasti, to znai da su u uvjetima
pune kontrole produkcije tekstova o prolosti zadovoljavali bar
minimum zahtjeva koje je postavljala tadanja vlast (u tome je
Imamovi oigledno bio mnogo uspjeniji, pa je uspio predava-
ti na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru
i Rijeci, ocrtavajui curriculum vrlo uspjenog socijalisti-
142
Pavlievi svjesno prihvaa taj arhaini model, navodei kao neke vrsti uzo-
ra knjige T. Smiiklasa, F. iia, S. Srkulja, L. Katia i T. Macana, i stavljajui
nasuprot tomu model rada mlaih povjesniara, koji su obino specijalisti za
manje cjeline i kraa vremenska razdoblja (PAVLIEVI, 2002., 15).
143
Slika sintetizira opirnu raspravu u: BATES i TONKIN.
144
Imamovi ak i svjesno prihvaa takvu ulogu, to se dade razabrati iz nje-
govih rijei izreenih u jednom razgovoru: Ako je moja knjiga zaista stvorila
mit o Bonjacima, onda drim da mi je to veliki kompliment (citirano pre-
ma KVRNE, 85). Usp. takoer ono to je reeno ovdje u bilj. 17.
93
koga znanstvenika; k tomu je iskazivao zavidnu razinu snala-
ljivosti u prilagodbi drutvenim promjenama 1970. godine
se kao asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu
pridruio organiziranoj partijskoj kampanji usmjerenoj protiv
Envera Redia i njegove teze o nacionalnom bosanstvu/bo-
njatvu Muslimana, da bi poetkom 21. stoljea postao po-
nosan to je stvorio mit o Bonjacima).
145
To ih, meutim nije
smetalo da u uvjetima nove slobode izgrade narative koji su
u suprotnosti s onim to su i sami gradili u desetljeima ranije
znanstvene karijere. To, dakako, ne bi predstavljalo nikakav
stvarni problem da su se, s bar nekoliko reenica, osvrnuli i
na promjenu svoje osobne pozicije i iskustvo izvueno iz toga.
Ovako, meutim, postavka o podudarnosti s pjevaima/kaziva-
ima ostaje mnogo vie od obinoga i povrnog dojma.
Sve do sada napisano o dva odabrana djela, nastala na posve
istim zasadama i u posve istome duhu, ali s razliitih motrinih
toki (hrvatske i bonjake), ne bi bilo dostatno za zaokru-
enu sliku ukoliko se ne uzme u obzir i recepcija tih djela. Tu,
meutim, postaju oigledne vrlo velike razlike. Pavlievieva je
knjiga, naime, ostavila minorni trag u hrvatskoj javnosti, pa ju se
u javnim raspravama gotovo nikada ne potee kao argument (o
citiranju u ozbiljnijim profesionalnim raspravama i koritenju
za izvoenje nastave da i ne govorimo). Sa svojim sklopovima
narativa nacionalnog kolektivnog pamenja ona je ipak nala
svoju publiku, pa je 1999. uslijedilo i drugo, proireno izdanje
(o broju izvoda i distribuciji nema dostupnih podataka). S dru-
ge je strane Imamovievo djelo imalo posve drugaiju sudbinu.
Za tu je knjigu u vrlo pretencioznoj sarajevskoj tiskovini (tjed-
nik Dani, koji se nastoji predstaviti kao nacionalni news ma-
gazine) napisano da ju treba proitati svaki Bosanac, to se
na odreeni nain i ostvaruje, sudei po nakladi od 20.000 pri-
mjeraka. Uz to, i u tekstovima koji imaju akademske pretenzije
i objavljuju se u periodinim tiskovinama namijenjenim uem
krugu profesionalaca, ta se knjiga tretira kao referentno djelo.
146

145
Formulacije potjeu iz: LOVRENOVI, 282, gdje su navedena i vrela za
takve tvrdnje.
146
O recepciji Imamovieva djela usp. KVRNE, to bi svakako valjalo dopu-
niti podrobnijim bibliografskim istraivanjem.
94
Mladen Ani
Ve i ove saete informacije o recepciji analiziranih djela, a u
svjetlu onoga to je ranije reeno o irem drutvenom znaenju
razlika izmeu diskursa kolektivnoga pamenja i historiograf-
je, jasno upuuju na zakljuak o razlikama u sociokulturnom
miljeu izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
147
Dakako, te
razlike ne bi trebalo ni apsolutizirati, ni idealizirati, niti, pak,
ostaviti bez pokuaja bar najsaetijega objanjenja razloga. Ne-
ophodno je, dakle, u najmanju ruku naznaiti da je u igri vrlo
sloeni sklop razlika u prijeenim putanjama povijesnoga ra-
zvoja i na temelju toga stvorenih razlika u tradiciji, potom razli-
ka u otvorenosti spram strujanja iz vanjskoga svijeta, aktualnih
drutvenih prilika itd.
Drugi par tekstova
148
koje u kao primjer ovdje pokuati
analizirati u postavljenom teorijskom okviru ima posve razli-
ita obiljeja i smjeta se u razliite anrovske kategorije, pa su
im i meusobne slinosti daleko manje no u sluaju Pavlievia
i Imamovia. Oba teksta, meutim, imaju zajedniki imenitelj
u tome to nastoje biti to je mogue vie u podruju historio-
grafskoga diskursa, kako po akribinosti i vanjskim obiljeji-
ma (brojne biljeke) tako i po nastojanjima autora da zauzmu
objektivnu poziciju. U prvome od odabranih tekstova autor, ve
spomenuti ugledni akademski historiar M. Ekmei, nastoji
objasniti vanjskopolitike okolnosti rata u bivoj SFRJ tijekom
prve polovice 90-ih godina; u drugome, dvoje mlaih autora,
D. Bonacci Skenderovi i M. Jareb, vode dijaloku raspravu s
drugim parom autora (M. Brkljai i H. Sundhaussen), ospo-
ravajui neke njihove stavove o tomu kako su se tijekom istoga
razdoblja koristili i tumaili nacionalni simboli.
U svojoj je raspravi, predoenoj na jednome okruglom stolu,
M. Ekmei nastojao stvoriti dojam nezainteresiranoga, objek-
tivnoga promatraa. Njegov bi govor trebao biti govor znanstve-
nika koji povijesno gibanje gleda iz neutralne toke uz pomo
iroke palete teorijskih orua (na samome poetku on tako go-
147
Zakljuak e samo potvrditi rezultati do kojih, piui o istom sklopu pro-
blema, ali na drugaiji nain, dolazi DAJA, 2003.
148
EKMEI, 2001. i BONACCI SKENDEROVI JAREB.
95
vori o religioznom tipu nacionalizma kao uzronoj podlozi
rata u bivoj SFRJ). Akteri njegove verzije povijesnih dogaaja
nisu jednoznano odreeni to su as pojedinci, as vie ili
manje precizno odreene drutvene grupacije (dve nemake
konzervativne stranke ili Vatikan), as neodreeni kolektivi-
teti (uglavnom Srbi). On ak ne prihvaa pojedine tvrdnje koje
bi mu mogle ii u korist jer sumnja u njihovu utemeljenost i
vjerodostojnost.
149
Stvaranju ukupnog dojma objektivnosti do-
prinose metodoloke pripomene i upozorenja o mogunostima
povijesnoga istraivanja pri ovako kratkoj distanci u odnosu na
zbivanja o kojima se govori, te svijest o ogranienjima u do-
stupnosti relevantnih vrela.
150
No, pozornije itanje otkriva da
su takva upozorenja, ini se, samo posljedica inercije i davno
usvojenoga obrasca historiografskoga diskursa, kao u drugome
od citiranih primjera. Tu ogranieni broj raspoloivih izvora,
usput skupljenih nije prepreka za formuliranje osnovne teze
149
Kazivanje amerikoga istoriara Vilijema Stivensona 1976. da je Tito bio
u poverljivoj vezi sa britanskom obavetajnom slubom, ne izgleda uverlji-
vo (EKMEI, 2001., 25). S druge strane, meutim, takav se komentar ne
pojavljuje u slijedeem sluaju: U Sarajevu se tada aputalo da mu je (sc. A.
Izetbegoviu, za razgovora u Bonnu op. M. A.) obeana nezavisna dra-
va, ak da e Beograd biti bombardovan, ako se bude protivio (Isto, 48). U
biljeci autor kao vrelo informacije navodi lana Glavnog odbora SDA, a
komentarom nisam u to verovao, bez obzira to se sve vie pokazivalo da je
Izetbegoviu u Bonu obeana nezavisnost jedinstvene drave BiH samo se
potie zakljuak da se ipak radi o utemeljenoj i vjerodostojnoj interpretaciji
onoga to je u Bonnu izgovoreno. Nije teko naslutiti predmnijevanu emoci-
onalnu reakciju potencijalnoga srpskog konzumenta na tezu o elji Nijemaca
za bombardiranjem Beograda ta uradili su to 1941. godine, pa su to isto
eljeli i pedeset godina kasnije! Autorstvo ovakve glasine, ako je ona doista
i kolala po odreenim krugovima (a nije plod autorove mate, ili, pak, elje
lana Glavnog odbora SDA da zaplai svoga srpskog sugovornika, prida
sebi znaenje kao osobi upuenoj u tajne i sl.), vrlo je teko utvrditi. Mogli
su je lansirati mnogi, no teko da bi bilo koja upuenija osoba u nju povjero-
vala bilo 1991. godine bilo danas.
150
Samo kao primjeri: Treba naglasiti da se izvori za ovakve studije skupljaju
nenamenski, usput i sluajno. Glavni zadatak istoriara je da odoleva popla-
vi literature koja je pisana kao instrument manipulacije javnim mnenjem
(EKMEI, 2001., 23-24). Ili: U pitanju kako su zapadne drave odluile
da podstiu razbijanje jugoslovenske federacije u samostalne drave, svako
zakljuivanje je ogranieno brojem raspoloivih izvora, a u ovom prilogu jo i
injenicom da su oni usput i nenamenski skupljeni (ISTO, 45).
96
Mladen Ani
da su zapadne drave odluile da podstiu razbijanje jugo-
slovenske federacije. Naime, tu je tezu (koja je stvarna oko-
snica cijeloga narativa), unato spomenutu ogranienju, autor
bio u stanju jasno formulirati, ali mu je ostalo nejasno samo
to kako su u zapadnim zemljama do te odluke doli. Ekmei,
uz to, osim to zna da je takva odluka postojala, zna i zato je
ona donesena. Takva je odluka, po njemu, posljedica odluno-
ga utjecaja Katolike crkve, koja je pronala zajedniki interes
s amerikim imperijalizmom i slobodnozidarskim loama u
izgradnji novog svjetskog poretka.
151
To se, pak, refektiralo
na situaciju Jugoslavije tako to je jedan od motiva radikali-
zovanja amerikih ciljeva i metoda ponaanja na Balkanu bila
lakoa kojom su pridobili bosanski fundamentalistiki islam i
jednog njegovog svetski priznatog mislioca. A sve to zato to
je islam oruje za razaranje budunosti Rusije i Kine!
152
Pri
tomu je Katolika crkva imala i nutarnjega saveznika u Jugosa-
viji, Hrvate i Slovence, kojima je drutvenu relevantnost i snagu
davalo pomirenje jugoslovenske vlade i katolike crkve, u pre-
govorima od 1966. do Titove dravne posete Vatikanu 1971.,
koje je pomirenje, inae, bilo organski nastavak pravca od vre-
mena stvaranja novog profla jugoslovenske Komunistike par-
tije 1937. godine.
153
I sve je to, i mnogo toga slinog u istome
(ne ba koherentnome) duhu, potvreno i dokazano brojnim
citatima iz svjetske literature.
Nevolje, meutim, poinju s provjerom tih brojnih vrela, i
to onda kad se pokae da argumentacija dobrim dijelom po-
tjee iz ogranienoga broja zbornika koji su okupili autore, iz
raznoraznih razloga, oporbeno nastrojene spram politike vlada
u svojim zemljama. Stvar jo mnogo gore stoji s neto lake pro-
vjerljivom tvrdnjom o pregovorima od 1966. s Katolikom
crkvom, koji su samo organski nastavak pravca odreenoga
1937. godine (a koji je, to se tek nazire, element kontinuiteta
izdaje iznutra). Autoru oito pri takvoj tvrdnji ne predstavlja
151
EKMEI, 2001., 35.
152
ISTO, 23.
153
ISTO, 28.
97
nikakav problem injenica da su izmeu 1945. i 1952. godine
odnosi izmeu komunistike Jugoslavije i Katolike crkve bili
vrlo napeti te da su diplomatski odnosi, kao simbolini odraz
ukupnih odnosa, prekinuti 1952. godine. Pregovore je, pak,
za obnovu odnosa mogue pratiti ne od 1966. ve od svibnja
1963. godine.
154
Kao i u svemu ostalome to se u to doba do-
gaalo u Jugoslaviji, poticaj je za obnavljanje odnosa doao od
J. B. Tita, koji je cijelu stvar pokrenuo za svoga puta po Junoj
Americi razgovarajui s papinskim nuncijem u Boliviji.
155
Slu-
bena jugoslavenska dokumentacija o pregovorima, a kojom se
M. Akmada koristio, oigledno ne otvara uvid u nain na koji
se inicijativa prenosila kroz jugoslavensku komunistiku hije-
rarhiju, od J. B. do institucija zaduenih za odnose s vjerskim
zajednicama i vanjsku politiku, koje su svemu davale konanu
i slubenu formu. No, svakako vrijedi upozoriti na okolnosti
u kojima je tadanji veleposlanik FNRJ u Rimu, Ivo Vejvoda,
koji je u pregovorima oigledno igrao ulogu kljune povjerljive
osobe s jugoslavenske strane, morao kao najtei argument izvu-
i podatak o J. B. kao zaetniku procesa bilo je to na sjednici
Savezne komisije za odnose s vjerskim zajednicama u prosincu
1963. godine, u trenutku kada se u tome tijelu artikulirao ot-
por zapoetome procesu. U svemu tomu traiti kontinuitet od
pravca odreenog dolaskom J. B. na elo KP 1937. godine
potpuni je promaaj. S druge strane, u tim pregovorima nije
teko prepoznati dio uspjenih strategija kojima se voa jugo-
slavenske Revolucije sluio kako bi stekao to ire uporite za
svoju zamisao nesvrstane politike. Treba li uope podsjetiti
da je Juna Amerika, gotovo iskljuivo naseljena katolicima,
bila pravo vrelo potencijalnih saveznika za ve oformljeni po-
kret nesvrstavanja, pa su i dobri odnosi s Katolikom crkvom
(unato neprevladanim ideolokim suprotnostima) u tome
kontekstu imali veliko znaenje (ostaje, dakako, otvorenim
pitanje je li razgovor s papinskim nuncijem u Boliviji rezultat
ad hoc odluke, ili ve odranije smiljenoga plana). Uostalom,
154
Opirno o tim pregovorima, temeljem slubene dokumentacije, s tonim
datumom otpoinjanja procesa pregovaranja AKMADA, 481 i d.
155
ISTO, 482.
98
Mladen Ani
na isti e nain J. B. vremenom poeti koristiti i manipulirati
muslimanskom zajednicom u SFRJ kao dijelom simbolikoga
kapitala u transakcijama s islamskim nesvrstanim zemljama.
Podrobnijom bi se ralambom moglo, vrlo vjerojatno, doi
do istih ili slinih rezultata za svaki pojedini element u Ekme-
ievu sloenom narativu. Taj, naime narativ ocrtava grandi-
ozne razmjere meunarodne urote amerikoga imeprijalizma,
Katolike crkve, slobodnozidarskih loa i zapadnoeuropskih
vlada (posebice one njemake, koja je, pod utjecajem prei-
vjelih nacistikih snaga, samo ispunjavala zadatke dobivene
od Amerikanaca sic!), podranih od domaih izdajnika,
protiv Srba i Jugoslavije. Ili, reeno drugaijim rijeima, pa sto-
ga i drugaije po duhu, svi nabrojeni imbenici su poetkom
90-ih odustali od podrke Jugoslaviji (i srpskoj politikoj eliti).
Jasno to u jednom trenutku, nabrajajui tko je sve svoj auto-
ritet javne osobe uloio u podrku Bonjacima-muslimanima
tijekom sukoba u BiH, priznaje i sam Ekmei: Ovi isti ljudi
su nekada ovako branili Srbe.
156
Konstruirajui narativ o uroti
i izdaji, Ekmei se, zapravo, pribliava na poetku analizira-
nome hrvatskom narativu o Vukovaru. Razlika je u tome to
su ovdje za poraz u ratu od 1991. do 1995. godine, a potom i
za susljednu katastrofu amerikoga bombardiranja Srbije 1999.
godine, krivi meunarodna urota i izdaja starih prijatelja. To,
pak, zaklanja od pogleda nerealne ciljeve, postavljene od loega
politikog vodstva, koje je onda za njihovo ostvarenje bilo pri-
siljeno koristiti sredstva koja su irom svijeta izazvala gaenje i
naputanje staroga politikog saveznika. Uzme li se u obzir da
je u svemu tomu i sam M. Ekmei aktivno sudjelovao kao in-
telektualna siva eminencija srpskog politikoga vodstva,
157
eto
valjana praktinog razloga za pokuaj da se kolektivnom pam-
enju vlastite zajednice podvali kukavije jaje. Drutvenu ko-
rist i tetu ovakvoga pristupa, koji (a to se ini posebice vanim
za istaknuti) producira akademski autoritet velikoga ugleda u
vlastitoj sredini, moraju prosuivati sami akteri te drutvene
156
EKMEI, 2001., 23.
157
Usp. EKMEI, 2001., 60 i d.
99
sredine. Za probleme, pak, koji se ovdje raspravljaju predoena
je ralamba vana u dvije dimenzije. S jedne je strane vano
uoiti da narativi sa znaajkama diskursa kolektivnoga pam-
enja mogu imati veliki dio formalnih obiljeja historiograf-
skoga pristupa, a pri tomu ipak biti stvarno prispodobljeni za
konzumiranje u procesu konstrukcije kolektivnoga pamenja.
U njega, dakako, nee ui u obliku u kojem su lansirani, ali e
u svojoj opirnoj formi predstavljati iroku tekstualnu podlogu
na temelju koje e se u javnom diskursu, kroz postupak pojed-
nostavljenja, artikulirati eljeni uinak. S tim u vezi stoji i drugo
upozorenje, mnogo uopenije od onoga prvog. Iako, ne samo
naizgled, nacionalistiki po duhu, pristup uoen u tekstu M.
Ekmeia ima i vrlo praktinu i prozainu osobnu pozadinu.
Takav zakljuak upozorava na injenicu koja se preesto zabo-
ravlja u povijesnim ralambama nacionalizma kao ideologije
ivi ljudi u svome praktinome djelovanju esto se ravnaju
prema ideolokim odrednicama, no ipak mnogo ee realnim
i prozainim interesima i potrebama, posebice onda kada im
mogu dati obrazloenje ili opravdanje sukladno prihvaenim
ideolokim odrednicama.
Posljednji od za ovu prigodu izabranih primjera razlikuje se
od svih prethodnih po injenici da njegovi autori ne konstrui-
raju nikakav novi povijesni narativ, ali se zato u svojoj raspravi
pozivaju na niz ve uoblienih i postojeih. Naime, D. Bonacci
Skenderovi i M. Jareb pokuavaju u svome prilogu raspoznati
kako se u drutvenoj komunikaciji koriste nacionalni simbo-
li, odnosno kako se u toj komunikaciji konstruira znaenje tih
simbola u skladu s ve postojeim narativima. U naizgled vrlo
utemeljenoj raspravi, dvoje autora zamjera drugom autorskom
paru da su u svome tekstu podlegli negativnim stereotipima koji
prate uporabu hrvatskih nacionalnih simbola grba, zastave,
pleternoga ornamenta itd. Pojam negativnog stereotipa, koji se
javlja ve u naslovu njihova priloga, svakako zasluuje poseb-
nu pozornost, ako nita drugo ono stoga to bi bilo zanimljivo
utvrditi na koji su nain autori postavili koordinate unutar ko-
jih se kreu i koje omoguuju da se neto (u ovom sluaju stere-
100
Mladen Ani
otipi, kao poseban oblik znanja) odredi kao negativno, neto
kao neutralno, a neto kao pozitivno. Taj se koordinatni
sustav dodue kroz njihovo izlaganje nasluuje kao implicitan,
ali to ipak ostavlja stanovite dvojbe. Naime, iz konteksta je cijele
rasprave vidljivo da je negativan onaj stereotip koji uobia-
jene hrvatske nacionalne simbole sve odreda poistovjeuje sa
simbolima NDH, to onda doista ostavlja nejasnim to bi bili
neutralni a to pozitivni stereotipi. ini se, po svemu, da
D. Bonacci Skenderovi i M. Jareb i nisu previe lupali glavu
oko toga, ve su na razliite naine iskazanu odbojnost spram
javne uporabe hrvatskog nacionalnoga znakovlja jednostavno
kolokvijalno nazvali negativnim stereotipom. No, vratimo se
tekstu. Kao argumente za osporavanje stavova svojih protiv-
nika, D. Bonacci Skenderovi i M. Jareb se pozivaju na utvr-
enu i povijesnim primjerima potvrenu uporabu tih simbola
te rekonstruiraju znaenje kakvo se tim simbolima pridavalo
u pojedinim povijesnim situacijama. U tome kontekstu mnoge
od zamjerki upuenih M. Brkljai i H. Sundhaussenu ine se
opravdanim i utemeljenim primjerice objanjenje kako se i
zato u socijalistikoj heraldici koristilo penicu i crvenu zvi-
jezdu, kako izgleda stvarna pozadina prie o prvom polju hr-
vatskoga grba (puki arenice, a donekle posprdno ahov-
nice), itd. Posebice se utemeljenom i pronicljivim pokazuje
analiza spora oko navodne konstitutivnosti Srba u Ustavu SR
Hrvatske, do 1990. godine, i navodnoga dokidanja te pozicije
u novome Ustavu donesenom 22. prosinca iste godine. Iako ga
sami, bar formalno, ne prihvaaju (to se iskazuje tvrdnjom da
je zloest), njihov zakljuak da cijela ova rasprava pokazuje
kako su Srbi drali da su vrjedniji od drugih,
158
zapravo po-
gaa stvarnu sutinu cijele rasprave. Dakako, ostaje samo def-
nirati koga se i u kojem trenutku podrazumijeva pod skupnim
navodom Srbi. I upravo s tim zakljukom o superiornoj dru-
tvenoj poziciji pripadnika (i to ne svih i ne uvijek) jedne nacije
stoji u vezi problem zbog kojega se na ovaj tekst i osvrem.
Naime, raspravljajui s M. Brkljai i H. Sundhaussenom,
zagrebaki autorski dvojac u jednom trenutku sa uenjem
158
BONACCI SKENDEROVI JAREB, 737-739.
101
komentira stav svojih protivnika prema kojemu je crvena
komunistika zvijezda bila za Srbe 'iznad svega znak njihove
ravnopravnosti s Hrvatima u Hrvatskoj'. Oni pri tome sma-
traju da je vie nego dvojbeno da bi jedan totalitarni simbol
mogao predstavljati simbol jednakosti
159
te nastavljaju raspre-
dati opravdane (za veinu Hrvata i za stotine milijuna ljudi
u bivim totalitarnim komunisitikim dravama) razloge za
prestanak njegove javne politike uporabe. Pri tomu D. Bona-
cci Skenderovi i M. Jareb argumentiraju gotovo kao pravnici,
tako kao da politiki simboli imaju jednom, za sva vremena i
sve situacije vrsto defnirano znaenje. To se pokazuje u no-
vome svjetlu neto dalje u tekstu, pri objanjenju okolnosti u
kojima se tijekom desetljea komunistike vlasti (ni)je moglo
rabiti hrvatske nacionalne simbole bez socijalistikih obiljeja.
Tu, naime, oni citiraju presude prekrajnoga suca iz Makarske
donesene u rujnu 1969. i 1971. godine. Prvom od tih presuda
sudac je odbacio prijavu protiv nekih sudionika hodoaa u
svetite Vepric, kraj Makarske, odluivi da uporaba hrvatske
zastave bez socijalistikoga znakovlja u takvoj prigodi nije ra-
zlog za prekrajno gonjenje. Tono dvije godine kasnije isti je
sudac kaznio zatvorskom kaznom u trajanju od 30 dana peto-
ricu mladia zbog crtanja hrvatskoga grba bez socijalistikoga
znakovlja na stijeni iznad sela Brela. Obrazloio je opirno ta-
kvu svoju odluku, a iz toga obrazloenja valja opirno citirati
izvadak koji iznenaujue precizno opisuje moduse komuni-
kacije simbolima u politikom polju: Izlaganje zastave ili grba
bez socijalistikih oznaka samo po sebi nije zabranjeno i ne
predstavlja navedeni prekraj, ovo pogotovo ne u situaciji kada
se takovi simboli istiu kao sastavni dio nacionalnih obiaja,
narodne nonje, folklora, u sklopu povijesnih kao i muzealni
eksponati i t.d. ali svako drugo neuobiajeno demonstrativno ili
provokativno javno isticanje takovih simbola bez socijalistikih
oznaka predstavlja navedeni prekraj, pa se takovom radnjom
nastoji kod graana stvoriti antisocijalistiko raspoloenje, ras-
poloenje protivno bratstvu i jedinstvu
160
. Ono to u svemu
159
ISTO, 734.
160
ISTO, 743.
102
Mladen Ani
ovome izaziva zbunjenost jest injenica da u ovdje predoenoj
situaciji dvoje povjesniara u znanstvenoj raspravi o drutvenoj
komunikaciji politikim simbolima raspravljaju i razmiljaju
kao pravnici (sjetimo se sada negativnih stereotipa, a onda se
okrenimo simbolima koji imaju svoje vrsto i objektivno zna-
enje te stoga postoje opravdani, odnosno neopravdani razlozi
za njihovu uporabu). S druge se strane pravnik s kraja 60-ih
i poetka 70-ih godina prologa stoljea ponaao i rezonirao
kao teoretiar komunikacije, jasno naznaujui i obrazlaui da
znaenje politikoga simbola defnira u prvome redu kontekst
njegove drutvene uporabe, odnosno da taj kontekst odreuje
u velikoj mjeri sadraj poruke koju se odailje uporabom sim-
bola (utvrivanje namjere doista je dio sudbene procedure,
to, meutim, postaje problem u totalitarnom sustavu kada se
pone kanjavati politika namjera potpkopavanja sustava
tvrdnjom da postojei nije dobar ili da je neki drugi bolji).
Nakon upozorenja na ovu neobinu inverziju, postavlja se
pitanje ima li sve izreeno i neko praktino znaenje. Uz teo-
rijski pouak makarskoga prekrajnog suca, kontekstualnim
tumaenjem predmeta rasprave, naina uporabe nacionalnih
simbola u politikom polju, doi emo relativno lako do stano-
vitih iznenaujuih zakljuaka. Oni bi, ukratko izloeni, mogli
izgledati ovako: Za veliki je dio Srba u Hrvatskoj uklanjanje
zvijezde imalo jasno simbolino znaenje time je oznaen po-
remeaj dotadanjega stanja odnosa, naruen njihov dotadanji
(privilegirani) drutveni poloaj u pojedinim sferama ivota i
doista ugroena njihova ravnopravnost (dakako onako kako
su je oni, u okviru narativa o Jugoslaviji kao jednoj dravi za
sve Srbe, dotad shvaali i praktino provodili u ivotu; to to
su drugi takve odnose shvaali kao neravnopravnost nije do
1990. veinu zainteresiranih meu Srbima nimalo zbunjivalo).
Na drugoj je simbolinoj razini, onoj tekstualnoj, takvo tuma-
enje razvoja prilika potvreno prebacivanjem Srba iz povlate-
ne ustavne kategorije (posebno navedene u formulaciji prema
kojoj je Hrvatska bila nacionalna drava hrvatskog naroda,
drava srpskog naroda u Hrvatskoj i drava narodnosti koje u
103
njoj ive) u novu kategoriju manjina (ime je dokinut privi-
legirani poloaj u odnosu na pripadnike drugih nacija, s kojima
su sada, bar prema slovu Ustava, bili izjednaeni). Razumljiva
nelagoda pred neizvjesnou rekonstrukcije drutvene stvarno-
sti (nitko nije sretan kad mu se uskrauju steena prava, ma
kakvo njihovo stvarno podrijetlo i znaenje bili), pretoila se
u odbojnost spram politikih simbola pod kojima je ta rekon-
strukcija tekla. Njihova, pak, formalna slinost sa simbolima
NDH (koju se nije moglo izbjei, sve da je to netko doista i
htio, a ne znam i zato bi) omoguila je politikoj eliti da ih u
javnom diskursu poistovjeti ime je u prvi plan kolektivnoga
pamenja izvuen narativ o masovnim progonima, stradanjima
i zloinima poinjenim pod tim simbolima. Moe li se, pak, sve
to pokriti izriajem negativni stereotipi? Odgovor je kratak i
jasan: u ozbiljnom historiografskom diskursu svakako ne. Hi-
storiara, naime, ne bi trebalo zanimati je li neto negativno,
ve kako je i zato neto postalo negativno.
105
VELIKA PROMJENA
RETORIKA I REALNOST
Pad Berlinskoga zida i susljedni ubrzani proces propasti
komunizma poetkom 90-ih godina 20. stoljea u svim je biv-
im socijalistikim zemljama, pa tako i u onima nastalim iz
nekadanje socijalistike Jugoslavije, ostavio puno munoga
naslijea. Ostavljajui za sada po strani ostale bive zemlje so-
cijalizma, valja primijetiti kako se u drutvenom ivotu drava
nastalih iz Jugoslavije esto pojavljuje sklop problema vezanih
uz jednu osobitu dimenziju socijalistikoga naslijea. Naime,
(dodue tek djelomino) otvaranje arhiva i iznoenje njihova
sadraja u javnosti iznijelo je na vidjelo neprijepornu injenicu
da je (bar u prvoj fazi) nakon uspostave revolucionarne vlasti
1945. godine u cijeloj zemlji uslijedio pravi val klasinoga re-
volucionarnog terora. Ta pojava, dakako, moe biti tumaena
i prikazana na razliite naine ovdje u i za ovu prigodu za
ralambu te pojave iskoristiti eksplanatornu shemu Gerharda
Lenskoga o politikim ciklusima, proizalu iz njegovih kom-
parativnih studija. Prema Lenskome,
161
dakle, tipini bi politi-
ki ciklus izgledao ovako:
a/ nova elita nasilno preuzima vlast, to podrazumijeva i inici-
jalnu fazu naknadnih nasilnih obrauna u kojoj je organizi-
rani otpor ili potpuno uniten ili u velikoj mjeri potisnut;
161
LENSKI, 59 i d.
106
Mladen Ani
b/ u slijedeoj fazi protagonisti novoga sustava nastoje smanjiti
to je mogue vie ovisnost o goloj sili te izgraditi legitimaci-
ju svoje vlasti tijekom ove faze sklonost za izgradnju ustav-
ne, odnosno vlasti utemeljene na pravnome sustavu, moe
biti dovedena u pitanje zbog vanjske ili nutarnje ugroze;
c/ ako nema susljednoga nizanja ovakvih izazova i ugroza, su-
stav se dugorono razvija u pravcu sve manje uporabe sile
i sve veega oslonca na uvjeravanje i inicijativu, sve dok ne
postane rtvom nasljednika (nove elite), ili vanjskoga osva-
jaa.
Razvoj prilika u bivoj (socijalistikoj) Jugoslaviji izvrsno se
uklapa u ovako postavljenu shemu, to onda omoguuje da se
ciklus poratnoga terora, kao i susljedno ponaanje komunisti-
ke elite sagledaju na nove naine.
No, prije toga valja upozoriti kako su ire drutvene reakcije
to su uslijedile nakon djelominoga otvaranja arhiva i prvih ja-
snih spoznaja o razmjerima revolucionarnoga terora bile izne-
naujue mlake, pa se moe ak rei kako ih zapravo i nije bilo.
Ovdje, naravno, ostavljam po strani one pojedinane sluajeve
u kojima se tijekom 90-ih godina politike protivnike pokua-
lo u javnome diskurs difamirati nikad ozbiljno dokazivanim ili
dokazanim optubama za poinjene i poinjene zloine. Na
teorijskoj, pak, razini pojava cijeloga niza vie ili manje ozbiljnih
historiografskih radova omoguuje da se danas razloi i objasni
taj val terora, raspoznaju njegove razmjere, pa ak i razaberu
uinci ozbiljne ralambe govore o najmanje 180.000 ubije-
nih rtava komunistikih vlasti.
162
Moj cilj, meutim, u ovoj
prigodi nije takva ralamba. Namjera mi je pozornost itatelja
usmjeriti na problem koji se uporno zaobilazi i zaboravlja u
javnome diskursu vrstu vezu koja postoji izmeu injenice
da nitko za poratne zloine nije odgovarao i kompozicije irih
elita koje danas upravljaju dravama nastalim na ruevinama
Jugoslavije.
U pojanjavanje dananjega stanja valja svakako krenuti od
injenice da je taj revolucionarni teror provoen u sklopu ire-
162
Vidi: PORTMANN.
107
ga obrauna sa snagama poraenim u Drugom svjetskom ratu.
Posvuda, naime, u Europi kraj je toga rata donio val fzikoga
obrauna s pristaama Hitlerova novog poretka, pri emu
su znali stradati i posve nevini ljudi.
163
No, revolucionarne su
vlasti socijalistike Jugoslavije pole mnogo dalje od u to doba
uobiajene (opravdane) osvete, pa su umjeno iskoristile tu
prigodu za obraun sa svim politikim protivnicima, od kojih
mnogi nisu imali nikakve veze ni s nacistima ni s faistima. r-
tve su bili prije svega pripadnici crkvenih hijerarhija (ini se
ipak najvie one katolike, od nadbiskupa Alojzija Stepinca, do
irokobrijekih fratara),
164
a onda i predratni politiari i njihove
pristae. Meu ovima drugima su stradali oni koji, s jedne stra-
ne, nisu imali nikakve veze s okupatorima i kvislinzima, ali se,
s druge strane, nisu mogli lako pomiriti s injenicom drutve-
noga prevrata i uspostave novoga modela odnosa. Samo za ilu-
straciju valja se prisjetiti kako je predratni voa Hrvatske selja-
ke stranke, Vladko Maek, bio zatvaran od ustakih kvislinkih
vlasti, a onda nakon kraja rata oglaen ratnim zloincem, ije
se vjerne pristae surovo proganjalo. Na taj je nain u bivoj Ju-
goslaviji poinjen cijeli niz posve neopravdanih pojedinanih,
ali i masovnih zloina, za koje nikad nitko nije snosio ak ni
moralnu odgovornost. Tek dijelom s time u svezi, u javnome
se diskursu s vremena na vrijeme pojavljivala tema lustracije,
165

iako nikad u zemljama slijednicama Jugoslavije nisu poduzeti
ozbiljni koraci ka provoenju toga postupka. No, valja odmah
primijetiti lustracija je tek djelomino povezana s problemom
zloina poinjenih tijekom trajanja revolucionarnoga terora.
Tim bi postupkom iz javnoga ivota bili udaljeni tek oni koji su
pred poinjenim zloinima zatvarali oi i onda aktivno sudje-
lovali u konstrukciji (socijalistike) drutvene stvarnosti koja je
163
Duhovni kontekst, u koji valja smjestiti obraun s okupatorima i njihovim
pomagaima u cijeloj Europi, ocrtava: FRANOIS, 225 i d.
164
Usp. prilino izbalansiranu najnoviju raspravu o odnosu jugoslavenskih
komunista spram vjerskih zajednica i crkvenih hijerarhija u: BOECKH.
165
Lustracija se defnira kao postupak utvrivanja injenica glede suradnje
s komunistikim reimom (osobito s tajnom policijom) u krenju ljudskih
prava te susljednoga diskvalifciranja za istaknute poloaje u javnome sektoru
usp. APPEL, 383.
108
Mladen Ani
poivala na tim zloinima. Izravni krivci, inspiratori i poinite-
lji, a vrlo esto uope nije teko utvrditi tko su oni bili, morali
su meutim krivino odgovarati za svoje ine i postupke, a to
nikad nije dolo ak ni na dnevni red irih drutvenih raspra-
va. Ovdje, dakle, elim ponuditi neke od moguih odgovora na
pitanja zato se to nije dogodilo i kakve su posljedice toga pro-
pusta.
* * *
Etniki rat i elite
U odgovor na prvo pitanje ini se prikladnim krenuti od re-
zultata do kojih je doao ameriki politolog V. P. Gagnon istra-
ujui stanje i prilike u Hrvatskoj i Srbiji tijekom 90-ih godina
20. stoljea. Gagnonova temeljna teza moe se nazrijeti ve iz
naslova njegove monografje Mit o etnikom ratu, objavljene
2004. godine.
166
Krajnje pojednostavljeno, Gagnon smatra da
je etniki rat koji se u prvoj polovici 90-ih godina vodio na
veem dijelu nekadanje Jugoslavije zapravo tek strategija to
su je koristile stare elite, koje su vladale u socijalistikoj Jugo-
slaviji, kako bi se u sklopu propasti socijalistikoga modela i
dalje odrale na vlasti. Takav je autorov zakljuak rezultat jed-
nodimenzionalne ralambe politikoga polja jugoslavenske i
post-jugoslavenske, odnosno socijalistike i post-socijalistike
stvarnosti. Jedna od vanih premisa od kojih Gagnon polazi
jest zakljuak da je propast socijalizma zahtijevala konstituira-
nje novoga politikoga polja te da je ono konstituirano nasiljem
u nacionalnom kljuu. To su, pak, nasilje uspjeno provocirale
svojim nacionalistikim diskursom upravo pripadnici stare eli-
te, onoga njezina krila koje Gagnon oznauje kao ortodoksna
komunistika frakcija. Ta se frakcija, po njegovoj rekonstruk-
ciji, tijekom post-titovskoga razdoblja 80-ih godina sukobila
s pragmatinom reformistikom frakcijom, pa je upravo u
sklopu toga sukoba i pribjegla nacionalistikoj mobilizaciji kao
strategiji ouvanja vlasti.
167
166
GAGNON.
167
Vidi: GAGNON, 21 i d.
109
Cijeli, meutim, Gagnonov zaplet poiva na usvajanju na-
rativa to ga je u godinama poslije izgubljene bitke sa Sloboda-
nom Miloeviem i susljednoga raspada Jugoslavije konstruirao
Miloeviev nekadanji prijatelj i politiki istomiljenik, Ivan
Stamboli. Gagnon se oslanja na Stambolievu knjigu tiskanu
1995. godine, ali i jo vie na usmena pojanjenja koja mu je
dao sam Stamboli u razgovoru voenom upravo u vrijeme po-
jave te knjige.
168
U procesu naknadnoga, selektivnog prisjea-
nja, Stamboli se sam sebi ukazao kao pristaa reformi, iako
sredinom 80-ih godina 20. stoljea njemu i njegovim kolegama
nije ni na kraj pameti padalo bilo kakvo reformiranje socijali-
stike stvarnosti. Ponajmanje im je, pak, padalo na pamet kre-
sati vojni proraun, uvoditi viepartijski sustav ili povui neki
slian potez cijela se socijalistika elita u to doba jo uvelike
klela imenom J. B. Tita, a one koji su takve poteze predlagali
smatrali su otvorenim neprijateljima i uredno ih, ako su ikako
mogli, zatvarali na dugogodinju robiju. To se jasno razabire
ve i iz smuenoga Gagnonova prikaza djelovanja tzv. pragma-
tine reformistike frakcije nakon Titove smrti.
169
Tipina je
ilustracija te Gagnonove smuenosti to to je u prikaz zahtje-
va nepostojeih srpskih reformista uao i zahtjev S(aveza)
s(ocijalistike) o(mladine) Slovenije za ukidanjem JNA.
170
Au-
tor ak ne zna ni slubeni naziv te organizacije, pa govori o ne-
koj organizaciji Mlade Komunistike Partije Slovenije (Young
Slovene Communist Party Organization). Zahtjevi su, meutim,
slovenskih omladinaca bili legendarni upravo po tomu to su
u Srbiji, u gotovo svim segmentima drutva, a poglavito u po-
litikoj eliti, doekivani kao svetogre i propraeni histerinim
napadima. No, ima u Gagnonovoj knjizi i drugih elemenata
koji ak pobuuju sumnju u autorove intelektualne sposobnosti
primjerice, tvrdnja
171
da je HDZ uspostavio vru i autori-
tarniju kontrolu drutva od one koja je postojala u posljednjim
godinama vlasti SKH (kada je, izmeu ostaloga, postojala i
famozna Bijela knjiga kao index prohibitorum autorum). U
168
Usp. GAGNON, 65 i d.
169
Usp. GAGNON, 61.
170
ISTO, 62, bilj. 25
171
ISTO, 134.
110
Mladen Ani
takve spada i misaona konstrukcija
172
da su zloini kakvi su bili
ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu i 24 civila u Gospiu tek vrh
ledenoga brijega opega terora nad srpskim civilima ele-
i ilustrirati taj ledeni brijeg terora autor se poziva jedino na
privatnu izjavu profesorice ruske literature iz Zagreba, Srp-
kinje, koja mu je priala da su joj u stan upali i maltretirali je
hrvatski policajci (kontekst prie vjerojatno treba traiti u
potragama za snajperistima koje su obiljeile poetak rata u
gradovima kako u Hrvatskoj tako i u BiH; te potrage i stvarne
razmjere pojave snajperista nisu do danas razjanjene). Tek
za razjanjenje svega pogrenoga u Gagnonovu pristupu valja
naznaiti da strukturalna ogranienja koja su u bivoj Jugosla-
viji onemoguavala reformu socijalizma kao zamisao elita u
vrlo uvjerljivoj ralambi ocrtava sociolog Josip upanov.
173
Na
kraju, Gagnon nije bio puno bolje sree ni u analizi oblikovanja
politikoga polja nakon raspada socijalizma. Obzirom da spada
u onu skupinu vanjskih promatraa koji su dolazili u bivu Ju-
goslaviju i bili zadivljeni njezinom idilom koju su im servirali
vjeti domaini, Gagnon uope nije svjestan da je politiko po-
lje socijalistike Jugoslavije oblikovano kroz intenzivnu primje-
nu nasilja, s rezultatom od (najmanje) 180.000 mrtvih, ili 1,5 %
ukupne populacije. Rije je, naravno, o ve spomenutome valu
revolucionarnoga terora u godinama nakon Drugog svjetskog
rata. Da je, naime, o tomu vodio rauna i ozbiljno istraivao
probleme koji su se otvorili u ralambi onoga to se u i oko
bive Jugoslavije dogaalo poetkom 90-ih godina protekloga
stoljea, ne bi mu bilo teko zakljuiti da korijen nasilja valja
traiti u povijesti totalitarizma na ovome prostoru, ali i (ne ma-
nje vano) u politikoj kulturi Kraljevine Srbije.
No, bez obzira na sve mane koje njegovu knjigu ine pot-
punim promaajem (naalost tek jednim u cijelome nizu ta-
kvih ralambi post-jugoslavenskih ratova), Gagnon je svojom
temeljnom tezom postavio pravi istraivaki problem raz-
matranje udjela starih elita u oblikovanju i konstrukciji nove
172
ISTO, 152.
173
Vidi: UPANOV, 27.
111
drutvene stvarnosti nakon 1990. godine, odnosno razmatranje
dananje uloge i mjesta u drutvu pripadnika tih elita. Ono to
prvo upada u oi pri razmatranju tih problema jest, uz vrlo ri-
jetke izuzetke, odsustvo, na cijelome prostoru bive Jugoslavije,
ozbiljnih istraivanja usmjerenih na rasvjetljavanje tih proble-
ma
174
. Stoga je svako nastajanje da se u jednome kratkome tek-
stu o tomu neto kae ogranieno na anegdotalni pristup, ija je
ambicija da se s nekoliko primjera ukae na trendove, bez mo-
gunosti solidnih i utemeljenih kvantifkacija. Zapravo je na-
mjera upozoriti na postojanje problema i eventualno potaknuti
prave istraivake zahvate koji bi ponudili ozbiljne i utemeljene
odgovore. ini se, dakle, da e ak i anegdotalni primjeri biti
dostatni za glavni argument ovdje pokrenute rasprave, a to je
povezanost dva problema politika sjeanja te (ne)odgovor-
nosti za uinjena djela na jednoj, i oblikovanje i reprodukcija
drutvenih elita na drugoj strani.
Okreui se u prvome redu eliti, zadovoljit u se jednostav-
nom i iroko postavljenom defnicijom pojma to se oslanja na
tradiciju Paretovih stavova, a prema kojoj je taj sloj najvie
rangirani segment bilo kojeg drutva ili njegova dijela, hije-
rarhijski ustrojenog po bilo kojem kriteriju.
175
Polazei, dakle,
174
Usp. kao tipian primjer GOLUB KRITOFI ENGI, te PAPI,
gdje se vrlo stidljivo i tek nuzgred govori o problemu kontinuiteta elita. Je-
dan od rijetkih izuzetaka jesu radovi D. Sekulia (vidi: SEKULI PORE-
Ra, i SEKULI PORERb). Rezultati koje predoavaju Sekuli i porer su
uvelike komplementarni s mojim ovdje iznesenim zakljucima, no s druge
strane, unato jasnim empirijskim pokazateljima (vidi: poglavito SEKULI
PORERb, 400-405, s najvanijim pokazateljem prema kojemu je elita
nastala prije 1989. godine jo i 1996. godine predstavljala 40,7% ukupne eli-
te), autori u zakljunim razmatranjima iznose stav koji je suprotan onome
koji zastupam u ovome tekstu. Prema njihovu eksplicitnom zakljuku, nai-
me, Hrvatska je prola kroz proces smjene politike elite (vidi: SEKULI
PORERb, 417). Ovdje vrijedi pridodati da bi preciznije defniranje kategorija
moda uklonilo vei dio (u tom sluaju prividnih) razlika.
175
LENSKI, 78-79. Za sve dvojbe koje proizlaze iz Paretovih stavova, a koji se
inae uvelike oslanjaju na ideje G. Mosce, te se veu uz suprotstavljanje mar-
ksistikim stavovima, usporedi saeti i vrlo jasni prikaz u: BOTTOMORE,
1-40. Vrijedi, meutim, svakako upozoriti da je u socijalistikim (totalitar-
nim) sustavima stvarnost bila mnogo blia Moscinim i Paretovim idejama no
to je to sluaj sa stvarnou suvremenih demokratskih sustava.
112
Mladen Ani
od takve defnicije nije teko uoiti kako ukupnu sliku jasno
ocrtava injenica da je u Hrvatskoj, unato prividu velike pro-
mjene na poetku 90-ih godina 20. stoljea, vladanje i uprav-
ljanje u tranzicijskome razdoblju obiljeeno djelovanjem goto-
vo iskljuivo (na razne naine preodjenutih) pripadnika stare
socijalistike elite. Od prvoga predsjednika, dr. Franje Tuma-
na, preko njegova neko vrijeme najvanijega suradnika, Josipa
Manolia, i voa oporbenih politikih stranaka (Ivice Raana,
Slavka Goldsteina, Draena Budie, Vlade Gotovca), cijeloga
segmenta akademske i intelektualne zajednice, do brojnih ne-
kadanjih direktora socijalistikih poduzea koji su u kratkom
roku postali kapitalisti i vladajua gospodarska elita, zemljom
posljednjih sedamnaest godina vladaju i upravljaju u golemoj
veini pripadnici stare, socijalistike elite.
U ovakvome instant-proflu tranzicijske elite za razumijeva-
nje procesa u kojemu je ona oblikovana bit e dovoljno navesti
da su empirijska istraivanja vrsto potvrdila stavove Josipa u-
panova glede razvojnih putanja managerske elite koju je kao
svoju ostavtinu namro socijalizam, a to se mutatis mutandis
moe primijeniti i na ostale segmente drutva. upanov je, na-
ime, tvrdio kako e se ti socijalistiki manageri odluiti za
dvije strategije: ulaniti se u vladajuu stranku ili kupiti zna-
tan (ako je mogue veinski) paket dionica (poduzea kojim
upravljaju). Istodobno je smatrao da se na treu predvidljivu
strategiju, pouzdati se u vlastitu strunost i sposobnost ... vje-
rojatno nitko nije kladio.
176
Valja ovdje svakako pripomenuti neki su od pripadnika
nove elite, poglavito oni koji se danas mogu smatrati politi-
176
Usp. GOLUB KRITOFI ENGI, 43 i d. Pitanje preivljavanja stare
elite postavilo se u svim bivim socijalistikim zemljama, pa tako rumunj-
ski autor TNASE, 362-363, skeptino zakljuuje da je posvuda u bivim
socijalistikim zemljama izostala pojava nove elite, odnosno da je ona stara
prvo krenula osigurati svoj poloaj a tek onda i eventualno rjeavati drutvene
probleme. Njegovi zakljuci poivaju, prije svega, na empirijskim istraiva-
njima provedenim 1993.-94. u Bugarskoj, ekoj, Maarskoj, Poljskoj, Rusiji
i Slovakoj, rezultati kojih su onda objavljeni u posebnome broju asopisa
Teory and Society 24(5)/1995. Zaokrueni pogled na takva istraivanja daje
BOZKI.
113
kom elitom novih drava, u doba socijalizma pripadali krugu
out-elite, onima koji su iz ovih ili onih razloga u jednome tre-
nutku iskljueni iz procesa donoenja odluka te postali di-
sidenti. No, ti su pojedinci ak i u takvoj poziciji zahvaljujui
nizu okolnosti (kao junaci urbanih legendi i usmene predaje,
kroz veze i interakciju s onima koji su ih zamijenili na elnim
pozicijama, ili pak zahvaljujui injenici da su povremeno za-
tvarani), sauvali karizmu predvodnika steenu u doba totali-
tarne vlasti.
Kako bi slika postala jasnija valja svakako pripomenuti da
je ono, to se na razini predstava i predodbi pokuavalo pri-
kazati kao velike promjene nakon izbora 1990. godine, bilo
u samome zaetku sutinski razvodnjeno konceptom nacio-
nalne pomirbe to ga je promovirao sam prvi predsjednik, dr.
F. Tuman. Ideja pomirenja ideolokih protivnika iz vremena
dominacije totalitarnih sustava (1941. 1990.) u sebi je sadr-
avala retorike promjene, a onda su nove drutvene okolnosti
(rat) unijele i diskurzivne ideoloke promjene.
177
No, ideja je
pomirenja, a to je ovdje posebice vano, ukljuivala i element
bacanja koprene zaborava preko svega onoga to je u ime to-
talitarnih ideologija poinjeno u realnome svijetu. Tako su iz
prividno nesocijalistikoga javnoga diskursa, ubrzano konstru-
iranoga nakon 1990. godine, postupno nestajali zloini to su ih
poinili ustae i (hrvatski) partizani tijekom 40-ih i poetkom
50-ih godina 20. stoljea.
Dodue, ovisno o poziciji u politikom polju, pojedinci su
povremeno znali potezati razliite verzije sjeanja na drugu po-
lovicu 20. stoljea. Iz tabora su (tadanje) lijeve oporbe s vre-
mena na vrijeme dolazile optube da je vlast zaboravila ustake
zloine, ali se pri tomu uporno izbjegavalo spomenuti komuni-
stiki teror, pa se u nekim (ekstremnim) sluajevima ak i negi-
ralo njegovo postojanje. Sve do danas ljevica se poziva na svoju
177
Okolnosti u kojima je dolo do diskurzivne promjene izvanredno je rala-
nio UPANOV, 49-50. Vrlo uvjerljivo djeluje objanjenje koje daje HOEP-
KEN, 216, prema kojemu je ideja o pomirenju zapravo nastojanje otresti se
povijesti u situaciji kada bi s tom povijeu trebalo izai na kraj (u smislu
prihvaanja injenice da naa prolost ima i svjetle i tamne trenutke).
114
Mladen Ani
tradiciju antifaizma, ali se slika toga antifaizma uvijek de-
fnira uz zaborav onih 180.000 mrtvih to su ih ondanji anti-
faisti poubijali nakon zavretka neprijateljstava. Desno krilo
same vlasti i desna oporba, s druge strane, uporno su nametali
problem komunistikih zloina, zaboravljajui naravno usta-
ke zloine, iznosei ponekad i takve nevjerojatne tvrdnje poput
onih da su logori bili zapravo tek nekomforni hoteli. Sredinja
politika vlast, oliena u samome predsjedniku, izvrsno je kon-
trolirala taj diskurs na takav nain da su se ekstremne tvrdnje
meusobno potirale, pa se zapravo inilo da se sredinom 20.
stoljea i nije desilo nita ozbiljno. Opravdanje je za ovakvo po-
stupanje bilo da se zemlja nalazi u ratu i da je potrebno okupiti
sve snage spremne za pruanje otpora, to se kao argument sva-
kako i moe prihvatiti, ali tek uz odreena ogranienja. Naime,
ratovi su na prostoru bive Jugoslavije praktino zavrili do kra-
ja 1995. godine, a ostaje injenice da ni nakon toga vremena, u
proteklih dvanaest godina, niti jedna hrvatska dravna institu-
cija nije pokrenula pitanje odgovornosti za desetine tisua ljudi
pobijenih bez suda, a esto i bez ikakve stvarne krivnje (da i ne
spominjem one koji su proveli godine po tamnicama) nakon
1945. godine.
Preusmjerimo li pogled s Hrvatske na Srbiju, u jednoj po-
jednostavljenoj slici iz ptije perspektive pokazat e se brojne
razlike, no u strukturalnome smislu iznenaujua slinost. Ra-
zlike se ocrtavaju ponajprije u injenici da u Srbiji tijekom 90-ih
nije bilo ak ni privida, u dimenziji simbolike reprezentacije,
velike promjene stara se elita ovdje ak nije ni trudila prika-
zivati promjene, pa je do toga dolo tek s padom S. Miloevia
1999. godine. I ovdje su disidenti iz doba socijalizma dobili
zadovoljtinu, esto i istaknuto mjesto u poneto transformi-
ranoj drutvenoj ljestvici. No, dok je bio na vlasti Miloevi je
uspjeno nadzirao i donekle usmjeravao i ljevicu i desnicu,
ali ih nikad nije ni pokuao i formalno pomiriti. Posljedica je
toga bila injenica da se javno diskurzivno polje samo mehani-
ki proirilo, pri emu je vlast zadrala ak i staru retoriku, na-
115
slijeenu iz socijalizma
178
. Obzirom da mi nisu poznate poblie
okolnosti javnoga tretmana pitanja rtava poratnoga terora u
Srbiji tijekom 90-ih godina, mogu se samo ograniiti na konsta-
taciju da je pitanje tko je odgovoran i kriv za (najmanje) 20.000
poubijanih ljudi (od ega 10.000 samo u Beogradu ovi brojevi
ne podrazumijevaju njemake rtve poubijane u Vojvodini)
179

ostalo i tamo bez pravoga odgovora i sudbenoga epiloga.
U Bosni i Hercegovini slika je neto sloenija.
180
Na sa-
mome poetku 90-ih godina 20. stoljea izgledalo je da stare
elite upravo ovdje imaju najmanje anse za odravanje stee-
nih pozicija. ak se nekoliko mjeseci inilo da je i u bonja-
ko-muslimanskome i u hrvatskome korpusu doista dolo do
smjene u politikoj eliti te da e se val promjena pokrenut s
vrha politike piramide i retoriki jasno vidljiv nezaustavljivo
iriti u dubinu drutva. No, nakon izborne pobjede potkraj
1990. godine valjalo je i praktino preuzeti mehanizme vlasti,
od upravnih preko sigurnosnih slubi sve do kontrole nad (jo
uvijek drutvenim) gospodarstvom. Vrlo se brzo, meutim,
ispostavilo da osim relativno uskoga kruga ljudi okupljenih oko
Alije Izetbegovia i aice nepovezanih pojedinaca heterogenih
pogleda, okupljenih u HDZ-u, ne postoji kritina masa koja bi
se mogla oznaiti kao alternativna elita. Oblikujui se kroz
proces preuzimanja poluga vlasti i uprave, nova je elita zapra-
vo sve vie i bre liila na onu staru, koju je, kao i u Hrvatskoj,
karakterizirala promjena retorike, ali ne i susljedna temeljita
promjena ideolokoga diskursa (osim u hrvatskom segmentu,
i to po logici utjecaja koji je dolazio iz Hrvatske). Drutvena
realnost nacionalnih podjela, s vrlo snanim utjecajem to je
strujao iz susjednih matinih republika, a uskoro i drava,
178
U kojoj su se mjeri preklapali diskurs (socijalistike) vlasti i nekadanjih
disidenata tijekom 90-ih u Srbiji zorno pokazuje u najnovije doba SLAP-
AK.
179
Za ove podatke usp. PORTMANN, 61.
180
Ovdje znatieljnijega itatelja valja svakako uputiti na asopis Status 7/2005,
u kojemu je tema broja glasila Drutvene i politike elite u BiH, pa je u tome
okviru objavljeno ukupno 12 razliitih tekstova (naalost, nijedan nije bio
utemeljen na empirijskim istraivanjima).
116
Mladen Ani
dvaju ovdanjih nacija, jo je vie onemoguavala bilo kakav
ozbiljan pokuaj promjene. Vrijednost simbolinoga kapitala
u obliku poznavanja mehanizama i poluga vlasti i uprave na-
glo je skakala u okolnostima sve otrijih sukoba, pa su uskoro
bonjako-muslimanske i hrvatske jezgre alternativnih elita
ostale izolirane i realno marginalizirane. To ih je onda prisi-
ljavalo na traenje neformalnih i alternativnih mehanizama i
poluga moi, to je u praksi znailo oslonac na kriminalni milje
i (u sluaju Bonjaka-muslimana) uvezene ratnike za pravu
vjeru. U konanici sve je to rezultiralo potpunim propadanjem
drutvenoga tkiva i rekonstituiranjem u obliku tri zasebna na-
cionalna drutva koje u politikoj zajednici odrava iskljuivo
vanjska intervencija. Naravno da se u takvim okolnostima moe
govoriti onda i o zasebnim politikama sjeanja, u sklopu izra-
zito nacionalistikoga diskursa i vie no vidljive selektivnost. S
druge strane, upravo je u BiH nakon revolucionarnoga prevrata
1944./45. palo zasigurno najvie (nevinih) rtava, pri emu e
se injenica da nacionalni sastav korpusa rtava najvjerojatnije
ipak nije vjerno zrcalio sastav ukupne populacije pokazati vrlo
vanom u oblikovanju politike sjeanja i pokretanja eventualne
odgovornosti za poinjena nedjela oni koji su najvie stradali
(Hrvati) najglasniji su u traenju odgovornosti (predmnijeva-
jui krivnju pripadnika drugih nacija), ostali se uglavnom, uz
izuzetak uskoga kruga obnovljene organizacije Mladi musli-
mani, ponaaju kao da se nita nije dogodilo.
No, postupak pretvaranja rtava komunistikoga terora u
nacionalne rtve i njihova susljednoga prebrojavanja po naci-
onalnom kriteriju nije bio ogranien samo na BiH. Naime, to
je vie krajem 80-ih godina 20. stoljea drutveni sukob oko
(politike) budunosti Jugoslavije dobivao elemente nacional-
noga (po anglo-amerikoj terminologiji etnikoga) sukoba,
to je i diskurs o nedavnoj prolosti jasnije oblikovan kao isklju-
ivo nacionalni diskurs. Putanju razvojne linije odredilo je od
sredine 80-ih godina meusobno javno nadmetanje slovenskih
i srpskih nacionalista u tome tko je vei Slovenac ili Srbin i u
jednom i u drugom sluaju nacionalisti su (dotad kontrolirani),
117
slikovito reeno, puteni s lanca kako bi ih republika ruko-
vodstva (kao neku vrst straila) iskoristila u procesu prego-
varanja na federalnoj razini. No, tako otvoreni ventil slobode
vrlo je brzo izazvao lananu reakciju i u ostalim nacijama bive
Jugoslavije, jer vie praktino nije moglo biti zabranjeno ono
to je dozvoljeno u Sloveniji i Srbiji. Pred narastajuom lavinom
pritiska javnosti najsnalaljiviji pripadnici vladajue elite i sami
su prihvatili nacionalistiki argument u objanjavanju krize
izazvane strukturalnom nesposobnou sustava za drutvene
promjene. Ukratko, u Srbiji su ve u drugoj polovici 80-ih godi-
na za sve nevolje proizale iz dugotrajne vlasti komunista javno
okrivljeni Hrvat Tito i Slovenac Kardelj (kao da upravo Srbi
nisu bili najbrojniji u njihovoj pratnji), to je onda dobilo sime-
triju i u tada aktualnoj neprincipijelnoj koaliciji slovenskoga
i hrvatskog politikog vodstva. U Hrvatskoj su, pak, svi grijesi
komunizma svaljeni na kolektivna plea Srba, kao da nikad nije
bilo (povelikoga broja) hrvatskih komunista koji su vrlo aktivno
sudjelovali tijekom cijeloga poratnoga razdoblja u socijalisti-
koj konstrukciji drutvene zbilje. U BiH, pak, politika sjeanja
dobila je novu dimenziju pronalaskom, u nekim sluajevima,
ak i nacionalnih socijalistikih heroja, poput . Bijedia i H.
Pozderca, koji su proglaeni muslimanskim rtvama srpskih
hegemonistikih nastojanja.
No, kakve sve to veze ima s kompozicijom drutvenih elita u
post-komunistikim i post-jugoslavenskim dravama i drutvi-
ma i pitanjem njihova kontinuiteta? Ovdje se sada vraamo na
problem defnicije elite s jedne, i vanost modela politikoga
ciklusa na drugoj strani. Elita je, dakle, regrutirana i oblikova-
na u vrijeme ekstremne uporabe nasilja kao politikoga oruja,
prvo u narodnooslobodilakome ratu, a potom kroz onaj spo-
minjani val revolucionarnoga terora koji je potresao zemlju do
poetka 50-ih godina 20. stoljea. U takvim se uvjetima ak
moe govoriti i o postojanju svojevrsnoga krvnoga bratstva
to su ga tvorili svi oni koji su prolili neprijateljsku krv. Izvr-
snu ilustraciju patologije krvnoga bratstva izrasloga na ritual-
nom ubijanju neprijatelja prua, u dostupnim vrelima inae ri-
118
Mladen Ani
jedak takav sluaj, muni opis to ga u svojim memoarima daje
M. ilas. ilas je, naime, tijekom borbi na Sutjesci u proljee
1943. godine naiao na dva zarobljena njemaka vojnika, pa mu
je prvo, po vlastitom kazivanju, kroz glavu prostrujala misao
kako su zarobljenike njegovi drugovi ostavili ive da ne pla-
te za pokolje koje su njihovi drugovi vrili, koje e i oni sutra
vriti (naglasio M. A.). Potom nastavlja: Skinuo sam puku
i budui nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad
nas, visokoj etrdesetak metara, tako da se ulo njihovo doviki-
vanje udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomio,
Nemac pao na lea. Izvadio sam no i jednim mahom presekao
Nemcu grkljan. Zatim sam dodao no Raji Nedeljkoviu, poli-
tikom radniku kojega sam poznavao od pre rata i ije su selo,
Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine
dodao sam mu no da dokraji drugog Nemca. Nedeljkovi
je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio.
Divljaki je postupak dinih boraca za slobodu (u kojem nije
teko prepoznati model ponaanja tipian za rat to se u prvoj
polovici 90-ih vodio na podruju bive Jugoslavije) iznenadio
ak i pripadnike po zlu uvene 7. SS Prinz Eugen Divizije, a
da to nije bio jedini sluaj u praksi jednoga od voa jugoslaven-
skih partizana i antifaista odaje i njegov komentar. Nemci
su bili kao uzeti kao mahom zarobljenici, i nisu ni pokuali
da se brane ili pobegnu.
181
Sudjelovanje je, dakle, u ovakvim
inima nasilja imalo funkciju inicijacijskoga obreda, to dakako
ne znai da su svi sudionici tih ina automatski postajali dio
elite. U strukturalnome smislu ta elita nije bila ni klasina elita
moi ni drutvena klasa, ali ni funkcionalna elita, a vano
joj je obiljeje predstavljao sustav patronatsko-klijentelistikih
odnosa to se razvio i tijekom vremena premreio cijelo dru-
tvo. Stoga se moda moe govoriti kako se ona najvie priblia-
va obliku poliarhije sustava u kojemu se razliite individue i
neformalne skupine sukobljavaju u borbi za mo i utjecaj, pri
emu nitko ne raspolae monopolom. Pripadanje se eliti teme-
ljilo na pripisanome drutvenom statusu, u prvo vrijeme ste-
181
Cijela pria, na koju me je ljubazno upozorio kolega dr. I. Lui, na emu
mu i ovdje zahvaljujem, u: M. ILAS, 1990., 292.
119
enom sudjelovanjem u oruanoj borbi, dok je u kasnijim vre-
menima pri regrutaciji podmlatka imbenik naslijea igrao sve
vaniju i vaniju ulogu. Konano, u krug se elite moglo dospjeti
i odreenim profesionalnim sposobnostima i zaslugama, ali
pod uvjetom socijalizacije u kljuu bespogovornoga i bezrezer-
vnoga prihvaanja i javnoga ispovijedanja temeljnih postulata
samoupravno-socijalistike politike religije (u tome su dis-
kursu elemente svetinje imali: uloga druga Tita, epopeja
NOB-a i socijalistike revolucije, bratstvo i jedinstvo naroda i
narodnosti, samoupravni socijalizam itd.)
182
. Na taj su nain
u krug elite inicirani i prihvaani ak i ostaci staroga reima,
u sluajevima kada se radilo o pojedincima koji su uivali veliki
ugled njihovo javno prihvaanje socijalistike agende i iz nje
izrasle legitimacije donosilo je znatno poveanje simbolino-
ga kapitala sustavu. Ne treba, naravno, zaboraviti da je to bilo
vrijeme kada su protagonisti toga politikog sustava nastojali
prijei iz faze primjene gologa nasilja u fazu uvjeravanja i vla-
davinu utemeljenu, bar donekle, na pravu.
Oblikovanje elite
Ovdje se, dakle, valja prisjetiti dva primjera koji e nazna-
enome shematskom prikazu razvoja dati ivotnu puninu, ali i
pomoi razumijevanju susljednih transformacija. Prvi se odno-
si na poznatoga knjievnika Ivu Andria, koji je ubrzo nakon
1945. godine postao prvi dravni pisac tadanje socijalistike
Jugoslavije, pri emu je postupno socijaliziran u pristau nove,
socijalistike stvarnosti sve dok nije 1954. godine i formalno
postao lan KPJ. Jedan dio razloga, uz injenicu da se radilo o
ve vrlo poznatu piscu, koji su komunistike vlasti navele da
upravo Andria odaberu kao osobu koju e moi pripitomi-
ti saeo je u lakonski dogovor u jednome intervjuu Ivo Banac.
Ustvrdio je, naime, kako je posrijedi bila prosudba komunisti-
koga vodstva prema kojoj je poznati pisac ve u doba postojanja
Kraljevine SHS-Jugoslavije pokazao konformizam koji je omo-
182
Pojam politike religije najjasnije defnira GENTILE, 29-30.
120
Mladen Ani
guavao da se od njega napravi to god vlast poeli.
183
Realnost
takve prosudbe nije teko pokazati ni danas, i to ve na razini
uvida u njegovu biografju, koja otkriva Andriev gotovo sa-
vreni osjeaj orijentacije u odnosu na vladajuu drutvenu i
kulturnu klimu
184
.
Tako je u vrijeme studija, prije Prvog svjetskoga rata, An-
driu prema slubenim dokumentima maternji jezik bio hr-
vatski, dok je u rubriku narodnosti pri upisu na Sveuilite
u Krakowu uredno upisao Hrvat. U to vrijeme, 1914. godine,
objavljuje i est pjesama u antologiji Hrvatska mlada lirika, da
bi osamnaest godina kasnije, u studenome 1932. godine, sada
ve kao visoko pozicionirani inovnik ministarstva vanjskih
poslova Kraljevine Jugoslavije, u pismu upuenom M. Kom-
bolu, nadobudno odbio da mu se pjesme objave u Antologiji
novije hrvatske lirike teko moe biti dvojbe da je to odbijanje
rezultiralo postavljanjem na mjesto urednika Srpskog knjiev-
nog glasnika ve idue, 1933. godine. No, valja primijetiti da je
Andri mnogo ranije, ve u kasnu jesen 1918. godine, savreno
dobro procjenio odakle puu politiki vjetrovi te je u zagreba-
kim Novostima tada objavio tekst Nezvani neka ute, u koje-
mu, prema rijeima njegova srpskog biografa, otro odgovara
na prve simptome nesloge u dravi koja jo nije ni stvorena i
poziva na jedinstvo i razum. Ispravnost se njegovih prosudbi
jasno pokazala kada je godinu dana kasnije, u listopadu 1919.
godine, iako s nezavrenim studijem, poeo raditi kao inov-
nik Ministarstva vera u Beogradu. Idue, 1920. godine, prelazi
183
Citirano prema: WACHTEL, 195. U skladu sa svojim uvjerenjima u dubo-
ku ukorijenjenost jugoslavenstva i silne simpatije spram takvih stavova, to
se oituje na gotovo svakoj stranici njegove knjige, Wachtel e ustvrditi samo
da u ovom razmiljanju moe biti i zrnce istine.
184
Biografje Ive Andria, s teitem na razliitim injenicama iz njegova i-
vota, dostupne su na http://www.ivoandric.org.yu/html/biografja.htm (rije
je o biografji sastavljenoj u sklopu djelovanja Fondacije Ivo Andri iz Beo-
grada) te http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Andri%C4%87 (rije je o biogra-
fji sastavljenoj u sklopu izrade Leksikona hrvatskih pisaca u BiH pristup
je objema biografjama ostvaren 10. veljae 2007.). Svi detalji o Andrievu
ivotu u daljem izlaganju, ako nije drugaije naznaeno, potjeu iz ove dvije
biografje.
121
u diplomatsku slubu, a nakladnike za svoje knjievne uratke
ubudue trai i nalazi iskljuivo u Beogradu, da bi devetnaest
godina kasnije sastavio zloglasni elaborat o nasilnom nainu
konanog rjeenja albanskoga pitanja (s tek neznatnom do-
zom cinizma moglo bi se rei kako je tu do kraja razvio misao o
suzbijanju nesloge i uspostavi jedinstva sukladno nazorima
koji su vladali u politikoj kulturi ijim je integralnim dijelom
u meuvremenu postao). Nagrada za taj plan, koji e u kasni-
jim vremenima skrivati na svaki mogui nain, uslijedila je iste
godine u obliku mjesta veleposlanika u Hitlerovu Treem rajhu
(moe li biti dvojbe o tomu da je ugledni diplomata jako do-
bro razumio Hitlerovu elju za konanim rjeenjem idov-
skoga pitanja kad se jednom ponu traiti konana rjeenja
postaje svejedno radili li se o Albancima, idovima ili nekom
treem ili desetom).
185
Na tome je poloaju doekao i poetak
Travanjskoga rata 1941. godine, pa je neto prije toga, tonije
25. oujka, bio i slubeni predstavnik Kraljevine Jugoslavije pri
sveanome inu potpisivanja sporazuma o pristupu Kraljevine
Trojnom paktu.
Cijeli je rat proveo mirno ivui i piui u Beogradu, da bi
odmah po zavretku rata objavio svoja najpoznatija djela, ona
nastala tijekom rata Travniku hroniku i Na Drini upriju.
Tim se, izvanredno napisanim, djelima i konano kvalifcirao
za miljenika novih vlasti, pri emu su zacijelo vanu ulogu kod
donoenja odluke na strani predstavnika te vlasti igrale izra-
zito vidljive znaajke negativna odnosa spram otomanskoga
(orijentalnoga) naslijea u Andrievu knjievnom diskursu.
Naime, tretman islama, otomanske vlasti, islamskoga naslijea
i muslimana, u Andrievim najpoznatijim djelima posve je su-
kladan tretmanu istih problema u balkanskome javnom diskur-
su konstruiranom i u tradiciju oblikovanom jo u 19. stoljeu
185
Andriev hrvatski biograf daje naslutiti da je istaknuti pisac i diplomata
nudio svoje znanje, iskustvo i usluge i vlastima novouspostavljene NDH, pa
ga ne bi bilo teko zamisliti kako konano rjeava u istome duhu i na isti
nain i srpsko pitanje. Moe se dakle (opet uz odreenu dozu cinizma) za-
kljuiti kako je Andri imao sreu utoliko to je Pavelieva vlast odbila nje-
gove usluge.
122
Mladen Ani
(i tu je Andri pokazao zavidnu razinu orijentacije u odnosu
na prevladavajuu drutvenu i kulturnu klimu). Valja se ovdje
samo prisjetiti kako je svojedobno M. Todorova uoila u dis-
kursima koji preovlauju u razliitim balkanskim zemljama ...
veliku meusobnu slinost i zapanjujuu istrajnost. Traei i
nalazei onu najvaniju zajedniku nit u tim historiografskim
tradicijama, ona zakljuuje Otomani se uvek opisuju kao no-
sioci jedne sutinski tuinske civilizacije, koja se odlikuje fa-
natinom i militantnom religijom ... Prilikom opisivanja te
civilizacije, akcenat se stavlja na nasilje, zloine i okrutnost,
pa ta slika 'najtunijega i najmranijeg perioda' balkanske
istorije prikazuje pet vekova otomanske vlasti kao istoriograf-
ski ekvivalent zapadnoevropskom 'mranom dobu' pre pojave
istorijskog revizionizma.
186
Tomu svakako valja dodati i zapa-
enje njemakoga antropologa K. Rotha koji zakljuuje da je
opi stav spram otomanskoga naslijea u mladim nacional-
nim dravama (na Balkanu) /.../ bio krajnje negativan /.../ a
'otomansko' (ili 'tursko') uskoro je postalo sinonim za sve to
je negativno i tetno u svakodnevnoj kulturi nacije. U tome
je kontekstu onda bilo sasvim logino to je umanjivanje ove
zaostavtine, 'de-otomanizacija' nacionalne kulture, postala je-
dan od prioritetnih politikih interesa tog vremena,
187
pa se i
Andrievo knjievno djelovanje u toj dimenziji ukazuje samo
kao pridruivanje opemu trendu. Andriev se, dakle, odnos
spram islama i njegova ukupnoga naslijea na Balkanu realno
smjeta u ovakav drutveni kontekst, dok je injenica da je taj
i takav odnos zauzeo vano mjesto u bonjako-muslimansko-
me javnom diskursu od kraja 80-ih godina 20. stoljea,
188
posve
drugi problem. Valja tek naznaiti kako se u takvim rasprava-
ma moderni bonjako-muslimanski identitet, pa i cijela nacija,
jednostavno izjednauju s otomanskim naslijeem, a u okvi-
ru se takve diskurzivne strategije nacija zapravo konstituira u
186
TODOROVA, 1999, 312-313, O tretmanu otomanskoga i islamskoga nasli-
jea u balkanskim kulturama 19. i 20. stoljea usporedi i izvanrednu studiju
JEZERNIK, gdje se opirno obrazlau okolnosti i uvjeti stvaranja slike o kojoj
govori i Todorova.
187
ROTH, 196-197.
188
Usp. kao ogledni primjer zbornik Andri i Bonjaci, Tuzla 2000.
123
povijesnoj dimenziji i u vremenu kada o njoj na takav nain
Andri sigurno nije ni razmiljao. Posljedica je toga da se An-
driev stav spram islama i otomanskoga naslijea arobnim
tapiem pretvara u stav o Bonjacima-muslimanima, a da je
tomu doista bilo tako je naravno nemogue dokazati. Stvarni se
stavovi velikoga pisca nikad nee saznati, kao to neemo nikad
saznati na koje je sve naine te probleme doista promiljao Ivo
Andri te kako je gledao na promjene koje je donosilo vrije-
me. Uglavnom, antiotomanski diskurs kojega je i on prihva-
tio doista je nalazio jasnu rezonancu i kod velikoga dijela nove
komunistike elite, kako to izvanredno ilustrira neobini detalj
to ga u biografju J. Broza Tita, objavljenu 1958. godine, unosi
V. Dedijer. Opisujui rodni kraj J. Broza, srpski i partizanski
povjesniar Dedijer ve u uvodu nalazi za potrebno posebice
istaknuti: Turci nisu nikad ovladali Zagorjem, to onda dovo-
di u izravnu svezu s injenicom da se u tome od Turaka nikad
osvojenom kraju negovala i razvijala nauka i kultura, istina u
jednom vrlo ogranienom krugu.
189
Iz tih detalja proizlazi ja-
sna spoznaja o tomu koliko su i kakvo znaenje imali narativi
o Turcima u svijesti velikoga dijela nove komunistike elite,
odnosno zato je toj eliti upravo Andri, s njegovim jasno iska-
zanim negativnim stavovima o otomanskome naslijeu, odgo-
varao kao idealna osoba za poziciju dravnoga pisca.
Uglavnom, Andri je, unato mrlji veleposlanike slube u
Treem Reichu, ili moda ba i zbog nje, inkorporiran u novu
189
Citirano prema BRKLJAI, 185. Autorica Dedijerove rijei objanjava
time to se radi o zemlji koje je najvei dio njegovao mit o predziu kran-
stva te se hranio na legendi o '500 godina turskog jarma', oito nesvjesna
mjesta i znaenja turskoga toposa u kulturi iz koje je ponikao Dedijer, ali i
suprotnosti dvaju narativa koje je spojila u jednoj reenici. Oni, naime, koji
su se identifcirali s mitom o predziu nikako nisu mogli svojim smatrati
i narativ o 500 godina turskog jarma naprotiv, narativ se o predziu
uvijek koristio kao podloga diskursu o kulturnoj superiornosti nad onima
koji su trpjeli jaram. Promakla joj je, opet s time u svezi, misaona podloga
povezivanja injenice da je kraj ostao izvan domaaja otomanske vlasti s tvrd-
njom o negovanju i razvijanju nauke i kulture kao izvanredna diskurzivna
eksplikacija metanarativa o najtunijem i najmranijem razdoblju povijesti
naalost to nisu jedina uplja mjesta u ovoj krajnje bljedunjavoj studiji o
konstrukciji ljudske prie o djetinjstvu jednog surovog diktatora.
124
Mladen Ani
elitu pa su mu ve 1945. godine dodijeljene ceremonijalne
funkcije, poput one predsjednika Saveza knjievnika Jugosla-
vije ili vijenika na III. Zasjedanju ZAVNOBiH-a. Uz njih je
dobio i jednu poziciju koja mu je omoguavala ubrzano ue-
nje i prispodobljavanje novim prilikama postao je, naime, i
potpredsjednik Drutva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim
savezom. Na tim se dunostima oito iskazao pa je 1947. go-
dine dobio i mjesto lana Prezidijuma Narodne skuptine NR
BiH, a konanu je provjeru proao kao lan tijela zaduenoga
za cenzuriranje inozemnih flmova, u kojemu sjedi od lipnja
1953. godine.
190
Sjedei u tami projekcijske dvorane i donosei
pravilne odluke o tomu koje flmove publika tadanje Jugo-
slavije moe bez opasnosti gledati, konano je svojim novim
drugovima dokazao da je jedan od njih, pa su ga idue,
1954. godine, i formalno primili u KPJ no, i to valja posebice
naglasiti, Andri nikad nije uao u onaj nutarnji krug partijskih
pisaca/intelektualaca koji su osim istaknutoga poloaja imali i
realnu politiku mo te sjedili na mjestima i u tijelima koja su
donosila vane odluke.
191
Potpunu transformaciju iz gospodi-
na diplomate u druga narodnog pisca koji je u potpunosti
ovladao egalitarnim kolektivnim diskursom konano je doka-
zao izjavom to ju je dao nakon objavljivanja vijesti da je dobio
Nobelovu nagradu za knjievnost. Ta je izjava poznata u dvije
verzije prema jednoj, manje vjerojatnoj, a koja vie lii na izja-
vu predsjednika zemljoradnike zadruge no autora Andrieva
kalibra, poznati je pisac rekao Mislim da je ovo pre svega na-
grada za moju zemlju ... Svet je obratio panju na jugoslovensku
knjievnost. Vie od 400 knjiga jugoslovenskih autora objav-
ljeno je u razliitim zemljama od 1945. godine. Poast koja mi
je ukazana obuhvata itavu Jugoslaviju. Druga varijanta, koje
se ipak ini vjerodostojnijom, glasi: Znam da se ova nagrada
190
Za Andrievo sudjelovanje u radu cenzorske komisije usp. MILORADO-
VI, 112.
191
Zapaanje koje iznosi KULJI, 435, a prema kojemu su u Titovom reimu
... vodeu organsku inteligenciju tvorili ljudi koji su uz simbolini kapital to
je proizlazio iz djelovanja u kulturnom polju imali na raspolaganju odree-
nu mo, zasluuje u ozbiljnoj ralambi, kakvu sam poduzima, mnogo vie
pozornosti no to mu Kulji pridaje svojim lakonskim izriajem.
125
dodeljuje pojedincu, ali poast koja mi je ukazana protee se na
itavu zemlju, zbog njene velike borbe na svim poljima ljudske
delatnosti, naroito na polju kulture.
192
Sluaj, dakle, Ive Andria zorno ilustrira kako se u krug
nove elite, pripadnika krvnoga bratstva, inkorporiralo ista-
knute pojedince koji su, poput kakvih ikona, trebali osnaiti
legitimaciju nove vlasti, pri emu se pojedineva biografja, a
samim time i sjeanje, mijenjalo i reinterpretiralo sukladno no-
vom diskursu. Drugi, pak, odabrani primjer omoguuje uvid u
to kako se ta elita transformirala u iduih dvadesetak godina i
kako se pri tome oblikovao diskurs onoga disidentskog sloja
koji e, bar u Hrvatskoj, stvarno preuzeti politiku vlast na sa-
mome poetku 90-ih godina 20. stoljea. Pozovemo li opet G.
Lenskoga u pomo nee biti teko zakljuiti da je od sredine
50-ih godina, odnosno preciznije od vremena Staljinove smrti
1953. godine, kada je uklonjena izravna vanjska ugroza, socija-
listika Jugoslavija ula u treu fazu svoga politikoga ciklusa.
Legitimacija je novoga poretka ve bila u potpunosti izgraena,
nije vie bilo ozbiljne vanjske ugroze, a nutarnja je oporba (ne
zaboravimo: uz velike rtve) bila u korijenu sasjeena. Sustav se
sada mogao i morao osloniti na uvjeravanje i dopustiti inicija-
tivu onima koji su bar generalno bili u njega uspjeno ukloplje-
ni te time doista postati poliarhija. No, tu se pojavio ozbiljan
problem i ogranienje stari aparat prisile, oblikovan u slube
sigurnosti u doba nasilnoga obrauna s protivnicima, ostao je
integralnim dijelom politikoga i dravnog sustava. On je bio
defniran i izgraen tako da otkriva neslogu, praktino sve
one koji su se protivili uspostavi novoga modela drutvenih od-
nosa, te da ih eliminira i odri drutveno jedinstvo u izgrad-
nji novoga poretka.
193
Kao i svaki takav aparat prisile, i ovaj je
192
Obje izjave donosi WACHTEL, 217. Prvu je prenio Primorski dnevnik a
drugu Borba, to joj samo po sebi daje veu vjerodostojnost.
193
VODUEK STARI, 115, ovako defnira pojam jedinstva kako se on
meu komunistima rabio krajem Drugog svjetskoga rata i u neposrednom
porau: jedinstvo je ... imalo viestruko znaenje: uvrivanje partijske vla-
sti u okviru OF-a i istodobno likvidiranje opozicije unutar Partije, kao i par-
tijsko podreivanje centru.
126
Mladen Ani
po inerciji morao nastaviti traiti neprijatelje i istim metodama
kao i do tada, a to znai (velikim dijelom) podmetanjem i nasi-
ljem kao odgovorom, tragati za (zamiljenom) neslogom i us-
postavljati narueno (zamiljeno) jedinstvo. Problem je bio u
tome to je tim aparatom upravljao mali dio komunistike elite
koji je, uz to, imao i svoje agende i vizije budunosti. Posljedica
je toga bila da se svaka inicijativa to je dolazila iz kruga same
elite, a nije dogovarala agendi efova aparata prisile i s njom po-
vezanim vizijama, poela tumaiti kao nesloga koja naruava
jedinstvo. Na elu toga aparata, drei ga pod punom kon-
trolom i nadzorom, stajao je inae Aleksandar Rankovi, loe
obrazovani i beskrajno surovi pas uvar revolucije i njezina
voe, Josipa Broza Tita. On je s toga poloaja u dva desetljea
nakon rata izgradio gustu mreu klijenata (utemeljenu na dje-
lovanju unutar aparata prisile, odakle se za nagradu odlazilo na
vane rukovodee poloaje) koja je pokrivala cijelu tadanju
Jugoslaviju, ali je pri tomu najiru bazu i oslonac imala u Srbi-
ji i krajevima gdje su Srbi tvorili koherentnu masu populacije.
Praktino je, meutim, Rankovi svojim ukupnim djelovanjem
uspio naruiti ravnoteu poliarhije, i to kroz stvaranje monopo-
la nad sigurnosnim slubama, ime je stekao izrazitu prednost
u odnosu na svoje politike konkurente. Da bi se doista razu-
mjelo to je to znailo mora se par rijei potroiti na pojanjenje
misaonih struktura iz kojih je polazilo kako Rankovievo, tako
i djelovanje njegovih suparnika.
Jedno od vanih pitanja na kojemu se testiralo shvaanje o
tomu to je jedinstvo bilo je ono nacionalno. U gruboj podjeli
moglo bi se rei da se komunisitika elita u doba oblikovanja
socijalistike Jugoslavije podijelila na dva osnovna tabora: na
jednoj strani pristae izgradnje politike nacije Jugoslavena,
kojima bi stari nacionalni identiteti ubudue bili tek stvar fol-
klora, bez realne politike vanosti; na drugoj su strani staja-
li pristae dosljedno provedene federalizacije, koji su smatrali
da su federalne jedinice, defnirane kao nacionalne drave, no
bez punoga suvereniteta, idealan okvir za dalji razvoj nar da
127
i narodnosti bive Jugoslavije.
194
Aleksandar je Rankovi, po-
put svoga efa, J. Broza, pripadao onoj prvoj grupi, koja e na-
kon kraja rata odnijeti, ponajprije zbog iroke srpske podrke,
konanu prevagu (treba li uope naznaiti da e ta pobjeda, u
skladu s komunistikom i staljinistikom tradicijom nasilnih
obrauna, oznaiti i fziku eliminaciju njihova ideolokoga
protivnika, Andrije Hebranga). Rankovi je, dakle, i formalno
i stvarno bio integralni Jugoslaven, pa je taj element jugoslo-
venstva u njegovoj interpretaciji, a onda i u interpretaciji cijele
slube koju je vodio, predstavljao vaan dio onoga jedinstva
koje je uvao i branio.
No, ta pozicija nije bila bez ugraenih proturjenosti, ve-
zanih ponajprije uz samo federalno ureenje Jugoslavije kakvo
je defnirano jo 1943. godine i stvarno potvreno nakon kraja
Drugog svjetskog rata. Bilo je, naime, vrlo teko unutar takvoga
ustavno-pravnoga okvira praktinim djelovanjem odrati ideju
o jedinstvenoj politikoj naciji Jugoslavena, ak i pod uvjetom
da su ingerencije federalnih jedinica svedene na vrlo nisku razi-
nu samostalnosti Hrvatska, Slovenija ili Srbija, onako kako su
ograniene nakon Drugog svjetskoga rata, i nadalje su ostajale
teritorij nacije, pa se i komunistika elita ponaala sukladno
takvu shvaanju, radei uvijek na korist svoje zemlje i kroz to
sve vie uvrujui nacionalni identitet naslijeen iz predko-
munistikoga doba. U novijoj se literaturi esto uzima da su se
nacije u Jugoslaviji znatnije teritorijalizirale u okvirima svojih
republika tek u ezdesetim godinama te se to povezuje s nor-
mativnim promjenama to ih je donio Ustav iz 1963. godine.
195

Ovakav ustavni argument kao objanjenje dezintegrirajuih
procesa u bivoj Jugoslaviji tipian je za diskurs najveeg dijela
srpske historiografje, a do paroksizma ga je, pod prepoznatlji-
vim utjecajem svojih srpskih prijatelja, doveo ameriki pravnik
194
Najistaknutijim predstavnikom ove druge struje moe se smatrati ratni
voa K(omunistike) P(artije) H(rvatske), Andrija Hebrang. Njegove ideje i
djelovanje tijekom II. svjetskoga rata izvrsno portretira IRVINE.
195
Kao primjer vidi: PAVLOWITCH, 208: Konanim uvoenjem stvarne
decentralizacije, Ustav iz 1963. podsticao je povezivanje nacionalnosti s te-
ritorijom.
128
Mladen Ani
i antropolog, R. M. Hayden.
196
Da je autor, umjesto rasprava s
beogradskim prijateljima, iju poduu listu donosi u Pred-
govoru i zahvalnosti
197
, pozornije itao primjerice dnevnike
zabiljeke Borisava Jovia, koje inae citira na samo jednome
nevanom mjestu,
198
pokazala bi mu se posve drugaija sli-
ka prilika koje su dovele do raspada Jugoslavije. Snaan utje-
caj beogradskih intelektualnih krugova koji su, svjesno ili ne,
svojim djelovanjem inspirirarli rat u bivoj Jugoslaviji, jasno se
inae razaznaje u Haydenovu stavu da su slovenski jednostra-
ni (ustavni) ini doveli do toga da je opstanak jugosloven-
ske federacije postao nemogu u ustavnom, a iz toga razloga
i u politikom smislu, to je izbijanje unutranjeg rata uinilo
neizbenim.
199
Ostavljajui po strani pitanje to je izazivalo po-
jedine ine, a ni u tome Hayden nije ba bio sretne ruke, osta-
je injenica da je zakljuak o neizbjenosti rata nakon raspada
zemlje tipian argument srpske politike elite primjeri eho-
slovake ili SSSR-a jasno pokazuju da raspad federacije ne vodi
nuno u rat, odnosno dokazuju da je rat u toj situaciji izborna
opcija. No, vraajui se na ustavni argument, vrijedi upozo-
riti kako ozbiljnija istraivanja jasno pokazuju da je republiki
interes vrlo rano postao argument u raspravama razliitih dr-
avnih i paradravnih tijela socijalistike vlasti
200
. U sklopu ta-
kve drutvene reprodukcije nacionalnoga identiteta referentna
toka, onaj vani drugi, sve su vie postajale susjedne nacije,
koje su se poele, u skladu s egalitaristikim diskursom, tretirati
kao kompetitori u borbi za oskudne resurse (tko e dobiti vei
dio kolaa od sredstava prikupljenih i dijeljenih na razini cijele
196
Vidi: HAYDEN.
197
HAYDEN, 13.
198
ISTO, 46.
199
ISTO, 45 naglasio M. A.
200
Vidi kao primjer SELINI. U raspravama o podjeli primjerice uvoznih
kvota za vjetaka gnojiva potezali su se i argumenti ovakvoga tipa: Ja sam
protiv socijale, ja sam protiv toga da se mi udruujemo u cilju nekog apso-
lutnog izjednaenja u svemu, pa da budemo svi jednaki radi neke familijarne
sloge, a da u isto vreme delujemo van zakona trita gde se razvija borba za
najpovoljnije uslove. Isti je diskutant dodao da se u ovim pitanjima ne moe
primenjivati 'bratstvo i jedinstvo', jer se radi o poslovnoj stvari (SELINI,
179).
129
drave). U takvoj je situaciji mjesto u institucijama sredinjih,
federalnih vlasti, postalo poluga i mehanizam kojim se dono-
sila korist svojoj zemlji te se ujedno iskazivala premo nad
drugim.
201
Sve je to vodilo u situaciju u kojoj, tijekom vremena i zahva-
ljujui gotovo neosjetnim promjenama u drutvenoj klimi kroz
prihvaanje starih misaonih obrazaca, (zamiljeno) jedinstvo
politikoga jugoslovenstva u sluaju A. Rankovia nije na-
ruavao element srpskoga nacionalizma. Prvotni marksistiki
diskurs je takve promjene mogao tolerirati sve dok je dobrobit
srpskoga naroda nacionalizam povezivao s projektom socijali-
stike revolucije. Tako se u njegovim shvaanjima i djelovanju
podruje tolerancije za iskazivanje nacionalnoga vremenom
sve vie irilo. Na ovome bi se mjestu, kako bi se pokazalo (i do-
kazalo) da sluaj Rankovi nije zapravo nikakva posebnost,
svakako valjalo prisjetiti naina na koji je svojedobno, u prvim
godinama tranzicije nekadanjih socijalistikih drava, meu-
sobni odnos marksizma i nacionalizma predstavila M. Todo-
rova.
202
Ona je, naime, izmeu ostaloga (pri tomu se sa svim
tvrdnjama nije mogue bez ostatka sloiti) ustvrdila:
a/ svijest o etnikom identitetu i nacionalizam su fenomeni
vezani uz modernost;
b/ moraju se jasno razdvajati komunizam kao ideologija s jed-
ne, i praktino djelovanje unutar dravnih organa u komu-
nistikim drutvima s druge strane;
c/ i komunizam i nacionalizam su kao ideologije specifni
201
Institucionalizacija bivanja nacijom provedena je u socijalistikoj Jugo-
slaviji doslovnim kopiranjem sovjetskoga modela rjeavanja nacionalnoga
pitanja. O problemima koji su iz toga proizlazili raspravljam na drugom
mjestu u ovoj knjizi, a ovdje se ini dostatnim uputiti itatelja na dva djela
koja daju misaonu podlogu ovdje predoene skice razvojne putanje usp.
BRUBAKER, 1996., te BUNCE, 1999.
202
Vidi: TODOROVA, 1993., posebice zakljuke na str. 152-153. Do slinih
je rezultata, istraujui stavove najvanijih komunistikih dravnika, doao
i KRYUKOV. Na neto drugaiji nain, s pogledom ogranienim samo na
prostor bive Jugoslavije, problem odnosa marksizma i nacionalizma tretira
i SEKULI.
130
Mladen Ani
odgovori na izazove modernizacije, ali kako izmeu njih
postoji teorijska inkompatibilnost ne moe doi do njihove
organske simbioze;
d/ nacionalizam i dravni komunizam (institucionalizirano
bivanje nacijom u socijalistikim zemljama) predstavljaju
dio kontinuirane razvojne putanje u Istonoj Europi, zapo-
ete jo krajem 18. ili poetkom 19. stoljea;
e/ u okviru (socijalistike) drave nastale nakon 1917. godine
dolo je do spajanja komunistike prakse (koja je inkorpori-
rala vane elemente marksistike doktrine) i nacionalizma;
f/ tijekom postojanja istonoeuropskih komunistikih drava
(u koje svakako treba ubrojiti i SFRJ) hegemonija je klasine
marksistike doktrine predstavljala kratku cezuru u konti-
nuiranome razvoju nacionalizma te je tijekom toga kratko-
ga razdoblja klasini marksizam zapravo postao irelevantan,
unato verbalnoga zazivanja Marxa i njegovih nastavljaa.
U domeni praktinoga djelovanja sve to izvrsno ilustrira i-
njenica da je, primjerice, upravo Rankovi osobno uredio po-
vratak iz emigracije u tadanju Jugoslaviju poznatog predrat-
noga pisca ali i jedne od ikona srpskoga nacionalizma, Miloa
Crnjanskoga,
203
ime je oigledno ugaao nacionalistikim in-
telektualnim krugovima u Beogradu. tovie, osobno je krenuo
iz Dubrovnika u Rijeku kako bi se s Crnjanskim prvi susreo
te tako i njemu i onima s kojima e kasnije pisac komunicira-
ti na simbolian nain stavio do znanja tko je zapravo glav-
ni Srbin koji je intelektualnu veliinu doekao po povratku u
otadbinu.
204
Da je doista upravo sebe doivljavao kao glav-
203
Ne ulazei ovdje u njegov knjievni prosede, kao ni u razloge zato je to
bilo tako, valja samo naznaiti da je Crnjanski odmah 1945. godine proglaen
narodnim neprijateljem te da je njegovo ime dospjelo na index prohibito-
rum autorum usp. MILIEVI, 128.
204
O dolasku Crnjanskoga i svome susretu s njim pie Rankovi u zabiljeka-
ma nastalim neposredno nakon to je uklonjen sa svih funkcija RANKO-
VI, 107-108. Obzirom da mu je sam J. Broz zamjerio postupak dovoenja
u zemlju Crnjanskoga, Rankovi naknadno nastoji umanjiti svoju ulogu u
tome pa veli da su cijeli postupak vodili drugovi iz Srbije vie od dve godine
131
noga Srbina pokazuje Rankovi u sauvanim i objavljenim bi-
ljekama kada svoje uklanjanje iz politikoga ivota tumai kao
udar na Srbiju. Objanjavajui, naime, okolnosti u kojima je
dolo do obrauna koji je zavrio njegovim porazom, Rankovi
veli: ine se razni pokuaji da se o jednom troku, uglavnom
mom, prevaziu sve nevolje, zamagle pravi problemi, prikriju
ili bar odloe line i kolektivne odgovornosti. Prvo to se moe
pritom primetiti jeste da sve to nije rasporeeno na ravne delo-
ve od Maribora do evelije. Srbija je, izgleda, morala da plati
cenu i zbog neeg nepostojeeg.
205
Zato je, pak, ovjeku koji
je pretendirao na poziciju glavnoga Srbina, ali i bio ef repre-
sivnoga aparata, trebalo popravljanje imagea kroz dovoenje
Crnjanskoga otkrivaju dnevniki zapisi suvremenika, revolu-
cionara i knjievnika, Dobrice osia. Zapis o kojemu je rije
potjee iz vremena kada se pripremao partijski sastanak na ko-
jemu je trebalo dotui ve uklonjenoga Rankovia. U sklopu
tih priprema, osi, i sam dio onodobne elite, i to onoga kruga
koji je imao mo, vodio je rasprave sa svojim kolegama knji-
evnicima (Borislav Mihajlovi, Slobodan Seleni) i istaknutim
intelektualcima (Vojislav uri), od kojih je uo ovakve stavo-
ve: Svima je nezamislivo da se ja opredeljujem za 'policiju', da
stajem na stranu Udbe, bez obzira na istinu ... Ne treba danas
stati uz ljude koji su bili Udba i policija.
206
Nema dvojbe da je
i sam Rankovi bio vrlo dobro upuen u to kako se na njega
gledalo u intelektualnim krugovima, pa je i dovoenje Milo-
a Crnjanskoga oigledno trebalo promijeniti ve oblikovanu
sliku ovjeka koji se surovo i bez milosti obraunavao sa svim
stvarnim i zamiljenim neprijateljima.
te dodaje da je do susreta s poznatim piscem dolo sasvim sluajno. Koliko
je sluaja bilo u tome da se na proputovanju iz Dubrovnika ... u Beograd
svrati na jedan dan u Rijeku moe prosuditi samo onaj tko poznaje zemljopis
bive Jugoslavije, pa zna da je takvo putovanje 1965. godine iziskivalo veliki
napor i da se nije poduzimalo bez vrlo vanih razloga.
205
RANKOVI, 83 (naglasio M. A.).
206
Stavak iz osievih dnevnikih biljeki, tiskanih 2000. godine u Beogradu,
prenesen je u: RANKOVI, 281, gdje se njime u naknadnoj ralambi doka-
zuje nevinost nekadanjega efa sigurnosnih slubi.
132
Mladen Ani
Sve je to, naravno, izazivalo reakcije na drugim stranama,
obzirom na injenicu da su svi komunisti odreda pripada-
li istoj tradiciji i bili socijalizirani kao pripadnici neke nacije.
Protokom vremena, a u odsustvu institucionalnih demokrat-
skih okvira dogovaranja i pregovaranja, reakcije su se taloile i
potom pretvarale u nesporazume, nesporazumi u trvenja, a tr-
venja u otvorene sudare i sukobe, koji su formalno ostajali skri-
veni oku javnosti. Kljuni je problem u takvu kontekstu, meu-
tim, predstavljala injenica da su Rankovi i njegov krug svaki
drugi nacionalizam, onaj hrvatski, slovenski ili albanski, bez
obzira na njegove socijalne konotacije, doivljavali kao otvore-
nu ugrozu jedinstva, praktian iskaz nesloge. Obzirom, pak,
na realni monopol u uporabi slube iji je zadatak bilo uklanja-
nje nesloge i uspostavljanje jedinstva, nije nikakvo udo to
se Rankovia i njegov krug u iroj javnosti sve vie percipiralo
kao zatitnika Srba, odnosno velikosrpskog nacionalistu.
Pri tomu svakako valja upozoriti da u toj iroj javnosti naci-
onalistiki diskurs nikad nije bio potisnut diskursom o dru-
tvenoj transformaciji u duhu komunistike ideologije, na nain
na koji se to (u jednom, kako je ve reeno, relativno kratkom
razdoblju
207
) dogodilo s komunistikom elitom. Duboke zasa-
de i izvanredno vano mjesto to ga je nacionalizam imao u
konstrukciji socijalistike drutvene stvarnosti, unato prividu
stvorenom jugoslavenskim marksistikim diskursom tijekom
50-ih godina 20. stoljea, otkriva pogled na kolske programe
jezika i knjievnosti jugoslavenskih republika u prvoj polovici
60-ih godina 20. stoljea. U vrijeme, dakle, dok su Rankovi i
njegove sredinje dravne slube jo uvijek nadzirali sve pojave
nacionalizma, a sam Rankovi dovodi iz izgnanstva pisca-na-
207
Jedan od prvih javnih signala naputanja ideje o postupnome gaenju
nacionalistikoga diskursa u korist internacionalistikoga/klasnog/jugosla-
venskog bila je rasprava izmeu srpskoga knjievnika Z. Miia i slovenskoga
kritiara D. Sege, voena 1956. godine usp. kratak prikaz u: PAVKOVI,
138. No, paljivu promatrau vana se pitanja ukazuju ve i iz injenice da je
jo 1945. godine u Srbiji kazneno djelo za koje se odgovaralo pred sudom na-
rodne asti bila i odgovornost za poraz i kapitulaciju Jugoslavije 1941., dok
takvoga kaznenoga djela nije bilo na popisu djela za koje su sudili isti sudovi
u Hrvatskoj i Sloveniji usp. VODUEK STARI, 211.
133
cionalnu ikonu, dogodilo se da je Ministarstvo prosvete Srbije
napravilo potpun spisak tekstova koji e se koristiti od 5. do
8. razreda. Izuzev tekstova posveenih Titu i ratu (koji su po
defniciji nadnacionalni), u srpskom programu skoro da uopte
nije bilo hrvatskih pisaca (jedini izuzeci bili su odlomci iz e-
noine Seljake bune u programu za esti, i delovi Mauranieve
Smrti Smail-age engia u programu za sedmi razred).
208
Na
drugoj strani, slian popis to su ga napravile hrvatske prosvjet-
ne vlasti ipak je ukljuivao Stefana Mitrova Ljubiu, Petra Koi-
a, Steriju Popovia, Branislava Nuia, Desanku Maksimovi,
Ivu Andria, Milovana Gliia, Lazu Lazarevia te Svetolika
Rankovia.
209
U situaciji odsustva prava na javni govor o ovakvim pro-
blemima, uz obrazloenje da bi to moglo izazvati poremeaje
u meunacionalnim odnosima (kao da ovakvi problemi nisu
ve sami po sebi bili poremeaji), pribjegavalo se zaplotnja-
kom diskursu i anonimnim porukama. Jednu takvu dobio je
i sam J. Broz u kasno proljee 1966. godine, neposredno pred
odravanje Brionskoga plenuma na kojemu je A. Rankovi
uklonjen sa svih dotadanjih pozicija. Pismo su potpisali ano-
nimni komunisti iz Bosne i Hrvatske, a brojne pritube izne-
sene u njemu pokazuju da je diskurs koji e obiljeiti sam kraj
sedmoga desetljea i konstituirati ono to se danas uobiajeno
(s razliitim vrijednosnim konotacijama) naziva hrvatsko pro-
ljee, ve 1966. godine bio u potpunosti uoblien.
210
Tu se jasno
i otvoreno govori o velikosrpskoj politici, koju se onda anali-
zira na razini simbola ali i realnih uinaka: od zanemarivanja i
zaborava injenice da je ustanak protiv njemakih okupatora
i kvislinga u bivoj Jugoslaviji zapoeo formiranjem sisakoga
208
WACHTEL, 222. Nije teko naslutiti da je odlomak Seljake bune zapravo
ocrtavao Zagorje kao buntovni rodni kraj najveega sina, J. Broza, dok je
Mauraniev tekst u program uao kao izraziti primjer anti-turskoga diskursa
koji opravdava de-otomanizaciju.
209
ISTO, 222-223. Wachtel, naravno, i Ivu Andria ubraja u srpske pisce.
210
Anonimno pismo, sastavljeno na jedanaest stranica tipkanoga teksta,
prepriava, uz posve nesuvisle i neumjesne komentare, MITROVI, 2005.,
210-215.
134
Mladen Ani
partizanskog odreda 22. lipnja 1941. godine, do srpske prevage
u organima represije, i prelijevanja novca kroz savezne fondove
a kojim se onda izgrauje Srbija.
U kojoj je mjeri upravo ovo pismo, kao jasan simbol stanja
duhova u zemlji u tome trenutku, utjecalo na J. Broza pri dono-
enju odluke o odstranjenju A. Rankovia nemogue je u ovo-
me trenutku precizno spoznati. Pa ipak, njegovu se vanost, ali
i iz toga proizalu reakciju, dade razabrati na posredan nain,
kroz tretman obljetnice formiranja Sisakoga odreda upra-
vo te 1966. godine. Kako je to primijetio D. Roksandi, 1966.
godine je na stranicama Vjesnika ta obljetnica dobila potpuno
novi tretman, i to takav da se to nije moglo usporediti s bilo
ime u razdoblju nakon 1945. (godine).
211
Roksandi to s pra-
vom dovodi u svezu s predstojeim obraunom s Rankoviem
na Brijunima i smatra takav tretman obljetnice pouzdanim
barometrom, koji je signalizirao promjenu u sustavu odnosa
moi i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Pismo, pak, anonimne sku-
pine komunista iz Bosne i Hrvatske i Brozov promptni od-
govor u obliku novoga tretmana obljetnice Sisakoga odreda
(ne moe biti dvojbe o tomu je li taj novi pristup, kakav zrcali
pisanje Vjesnika, mogao proi bez Brozovog miga) upuuju na
zakljuak da je promjena sustava moi ila u korist javno ve
odavno zaboravljenih tradicija Hebrangove verzije NOB-a i
socijalistike revolucije. Pri takvoj prosudbi valja svakako uze-
ti u obzir da je predstavka anonimnih komunista iz Bosne i
Hrvatske ukljuivala i pritubu na injenicu da u resorima
unutranjih poslova i miliciji preovlauju kadrovi sa srpskom
nacionalnom pripadnou.
212
Odgovor je na to doao odmah
sutradan po odranome Plenumu na kojemu je defnitivno
odstranjen Rankovi, na sastanku I(zvrnoga) k(omiteta) CK
SKJ odranom, takoer na Brijunima, 2. srpnja. Tom je prigo-
dom, oigledno se izravno referirajui na anonimnu predstav-
ku, moda ak predmnijevajui da tu sjedi i netko od njezinih
autora, J. Broz prema zapisniku sa ove sednice, traio da u Sa-
211
ROKSANDI, 1995., 266.
212
MITROVI, 2005., 214.
135
veznom SUP-u bude vie Hrvata.
213
U tradicionalnoj se, pak,
socijalistikoj literaturi obino uzimalo da je Brozov obraun
s Rankoviem bio znak stajanja na stranu liberala (pristaa
reformi) a protivu konzervativaca i dogmata (protivnika
reformi),
214
no u novije se doba dvije strane u sukobu defniraju
kao statisti i centralisti na jednoj te federalisti na drugoj
strani.
215
Ovaj novi rjenik zrcali zakljuak da kljuno pitanje u
sukobu nije bio odnos spram reformi ve pitanje nadzora nad
slubama sigurnosti, a onda, i s time u svezi, nadzora nad re-
distributivnim funkcijama socijalistike drave te, posredno i iz
toga izvedeno, drugaiji pristup nacionalnim odnosima.
Valja, meutim, ovdje svakako upozoriti i na osobnu razinu
i njezinu vanost pri donoenju odluke o uklanjanju A. Ran-
kovia. Naime, nije teko razaznati da je u osobnoj motivaciji
promjene kod J. Broza posve sigurno vanu ulogu igrala spo-
znaja da se na mnogim mjestima i u mnogim prigodama ve
poelo govoriti o mogunosti da ga Rankovi ne samo nasli-
jedi po smrti, ve i da ga jo za ivota ukloni s elnih funkcija.
Takvu, osobnu pozadinu njegova uklanjanja, ocrtava u svojim
zapisima i sam Rankovi te eksplicitno navodi situacije koje su
u Brozov um posadile klicu sumnje u stvarnu ulogu i namje-
re vjernoga psa uvara. Tako govori o: Brozovom prigovoru
da neki Rankovievi bliski suradnici priaju okolo kako je on,
Tito, posenilio i da ivi na drogama; bapsko-traerskim pri-
ama o Rankovievim ambicijama koje da su lansirale supru-
ge nekih zvaninika zateene u nekom imaginarnom strahu za
213
Kratki prikaz te sjednice, s citiranim rijeima, donosi redakcijski tekst
Hronologija jedne farse, u: RANKOVI, 263.
214
Tako, primjerice, ostajui u tradiciji diskursa oblikovanoga u doba socija-
lizma, KULJI, 261-265.
215
Vidi primjerice D. JOVI, 2003(a), 271-273. Slino i DAJA, 2004.,
147-149. SEKULI, 43-44, zastupa stav prema kojemu se komunistika elita
dijelila na centraliste i decentraliste, pri emu su oni prvi saveznitva
sklapali sa srpskim nacionalistima nadajui se da e tako moi obnoviti me-
uratnu srpsku dominaciju i u novoj Jugoslaviji, dok su oni drugi ulazili u
nelagodne veze s tradicionalnim nacionalistima i zastupali 'modernizirane'
nacionalne interese ini se, meutim, da nema razloga praviti distinkciju
izmeu komunista centralista i decentralista na jednoj i klasinih naci-
onalista na drugoj strani.
136
Mladen Ani
sudbine svojih mueva; zatim navodi incident u Bilei izazvan
ovinistikim ispadom jednog Srbijanca u koli rezervnih of-
cira, kada je ovaj proricao da e uskoro na zidu visjeti Ranko-
vieva umjesto Brozove slike, a epilog je incidenta bio taj da je
iz Saveza komunista iskljuen Zagrepanin koji je obavestio
o ovom sluaju, a Srbijanac je zatien; tu je i sluaj dovoe-
nja Crnjanskoga natrag u zemlju; konano, u Jugoslaviju je, a
onda i do samoga J. Broza, doprla vijest da se Rankoviu, prigo-
dom posjeta SSSR-u u proljee 1966. godine, nazdravljalo kao
buduem predsedniku Republike.
216
Iz svega toga onda nije
teko zakljuiti da se J. Broz odluio odstraniti A. Rankovia u
najmanju ruku iz predostronosti s pozicijama koje je imao i
s resursima s kojima je raspolagao, ef je represivnoga aparata
mogao vrlo lako doi na ideju, ili ak biti nagovoren, da preuz-
me kormilo u svoje ruke. Za odstranjivanje, pak, potencijalno-
ga i stvarno monoga suparnika valjalo je pronai saveznike i tu
je vraanje iz zaborava Hebrangova pristupa nacionalnom pi-
tanju, kao ustupak (sukladno Brozovom rasuivanju oito broj-
nim) hrvatskim komunistima kojima je ono jo (mada potajno)
bilo na srcu, odigralo vanu ulogu. Novo znaenje obljetnice
sisakoga dogaaja, ali i zahtjev za veim brojem hrvatskih ka-
drova u represivnom aparatu, bili su u tome kontekstu sigurni i
pouzdani signali prihvaanja diskursa nezadovoljnika.
217
Javnost je, meutim, unato ezopovskome jeziku politi-
kih tribina na svoj nain tumaila promjene do kojih je dolo
sredinom 1966. godine. Kako to pokazuju izvjea niih par-
tijskih instanci u Hrvatskoj, upuena sredinjim republikim
organima u Zagrebu, sva su nastojanja sredstava javnoga pri-
216
RANKOVI, 52, 105-108, 161, 169.
217
Uzimajui u obzir politiku kulturu komunistikoga totalitarizma, ne smije
se u potpunosti iskljuiti niti mogunost da je J. Broz, na ovaj ili onaj, nain
ak i naruio (izravno, ili moda tek u napola skrivenim natuknicima u
razgovorima koje je vodio) pismo anonimnih komunista iz Bosne i Hrvat-
ske. U svakome je sluaju, meutim, znakovito da je zahtjev za drugaijim
tretmanom onoga to se dogodilo u Sisku u lipnju 1941. godine stavljen na
prvo mjesto u anonimnoj predstavci time se jasno stavljalo do znanja da je
rije o pravovjernim komunistima, koji stvarnost dosljedno utemeljuju na
ratnim tradicijama, ali ih samo ele neto drugaije tumaiti.
137
opavanja da Rankovievo uklanjanje tumae u ideolokome
kljuu ostala bezuspjena. Na sve se strane govorilo u tonu
koji ilustriraju dvije izjave: dobro (je) to se na vrijeme otkrila
namjera Srba, jer bi inae Srbi preuzeli vlast i zauzeli jo goru
diktaturu od ove koju provodi Tito, odnosno ovom (su) situ-
acijom Srbi uvrijeeni i da bi lako moglo doi do grubog reagi-
ranja s njihove strane.
218
Zapravo se moe bez zazora zakljuiti
kako je uklanjanje Rankovia, s uvoenjem izrazitih elemenata
nacionalistikoga diskursa, imalo za posljedicu masovnu poli-
tiku mobilizaciju kakve u socijalistikoj Jugoslaviji nije bilo od
vremena njezina stvaranja 1945. godine. Naravno, ni J. Broz, ni
bilo tko drugi, tada nije mogao niti pretpostaviti da e za pet
godina, do 1971. godine, iz toga proizai cjelina masovnoga
pokreta, sa zahtjevima koji su ili do zasebne vojske i mjesta u
Ujedinjenim narodima za Hrvatsku.
Rankoviev odlazak i susljedna promjena odnosa moi
bitno je utjecala na promjene u javnome diskursu elite, na isti
nain na koji su uklanjanje Hebranga iz Hrvatske, a kasnije i
njegova fzika eliminacija, doveli do diskurzivnoga zaborava
njegovih ideja i prakse ureenja odnosa sredinjih i republikih
vlasti. Ta je, pak, promjena iz 1966. godine imala dalekosene
posljedice koje se jasno oituju sve do danas pa joj stoga valja
posvetiti pozornost. Diskurzivnu promjenu, inae tipinu za
politiku kulturu totalitarnih sustava, u kojima pad jedne vane
osobe ili skupine predstavlja signal ostalima za prenoenje sve
krivnje na lea palih, koji time postaju neka vrst rtvenoga
jarca,
219
mogu opisati ak i rijei samoga Rankovia. On, nai-
me, u rijetkim trenucima suvisloga miljenja biljei: Svako ima
pravo da se u neemu zaleti, ali, verujte, drugovi, ne moe se ba
sve objasniti mojom 'strahovladom', odnosno 'vaim' strahom
od mene, jer kad bi toga belaja i bilo, znam da mnogi meu vama
218
Ovakve je reakcije registriralo izvjee upueno ve tijekom srpnja 1966.
godine iz Zadra u CK SKH vidi SPEHNJAK, 1999., 480, gdje se inae regi-
strira cijeli niz vrlo slinih izvjea iz svih krajeva Hrvatske.
219
O takvoj praksi, dodue sad ve i u tranzicijskim drutvima, raspravlja
PK, s vanim upozorenjem (532): ne moe biti rtvenoga jarca bez osjeaja
krivnje, a krivnja dolazi od krenja normi.
138
Mladen Ani
nisu bili kukavice! Zato, ako biste nastavili sa takvim objanja-
vanjima moga sluaja, mogao bi se vrlo lako dobiti utisak da ste
tek sada, posle godina zajednikog rada, 'progledali vlastitim
oima', nekim nevidljivim udom doli sebi, prikupili svu hra-
brost, pa celu nau prolost stavili na vagu i potanko izvagali,
pomerili jeziak i utvrdili samo i iskljuivo moje grehove.
220

Sve se to doista i vidi u reakcijama izazvanim Rankovievim
padom, poglavito pak u Hrvatskoj, gdje su prilike kakve su
zavladale nakon odluka donesenih na Brijunima koliko toli-
ko istraene.
221
Tu je, naime, novi politiki kurs i oivljavanje
duha Hebrangovih shvaanja naina rjeavanja nacionalnoga
pitanja, kroz visoku razinu samostalnosti republika, omoguilo
prenoenje krivnje za sve ono to je poinjeno u razdoblju re-
volucionarnoga terora na slube sigurnosti. Placet je zapravo za
takav postupak dao sam prvi ovjek drave i partije, J. Broz, jo
na Brijunima izjavom kako je bilo pogreno ostaviti S(lubu)
d(ravne) s(igurnosti) 'dvadeset i vie godina' postojanja samoj
sebi, jer je tako stvoren mehanizam 'koji je pritiskao itavo nae
drutvo. Po njegovu javno izreenom i u tisku ponovljenom
sudu najvii funkcionari te slube s Rankoviem odgovorni su
za zloupotrebe pojedinaca 'koji su se osilili, koji su stvorili vlast
nad ljudima, vlast nad Savezom komunista'.
222
Kako je to izgledalo i kamo je vodilo posve dovoljno i jasno
ilustrira injenica da je Dragutin Despot, tada na funkciji pot-
predsjednika Izvrnoga vijea Sabora (dananjim rjenikom:
potpredsjednika Vlade) odrao sredinom kolovoza 1966. godi-
ne konferenciju za tisak na kojoj je, kao njezin lan, predstavio
rad posebno formirane Komisije za reorganizaciju i unapre-
220
RANKOVI, 134. Mora se, meutim, upozoriti da je i sam Rankovi tako
postupao u svojim naknadnim racionalizacijama, kako se jasno razabire iz
njegove kratke biljeke pod naslovom Tito i afere (RANKOVI, 223), u ko-
joj izmeu ostaloga za svoga nekadanjega efa tvrdi: Sumnje u sve i svakoga
su bile u njegovoj prirodi. Ako je u tim rijeima puno istine, kao to se ini da
bi moglo biti, to psu-uvaru nije nimalo smetalo sve dok nije i sam postao
rtva sumnjiavosti svoga gospodara.
221
Vidi: SPEHNJAK, 1999.
222
SPEHNJAK, 1999., 469.
139
enje Slube unutranjih poslova.
223
Dvadesetak godina prije
toga, meutim, u prosincu 1944. i sijenju 1945. godine, isti je
Drago Despot obilazio Dalmaciju, tada kao lan Sudskoga od-
sjeka Glavnog taba NOV i PO Hrvatske, te na kraju podnio
izvjee od kojega se i danas obinom ovjeku doslovno die
kosa na glavi.
224
O Despotovu mentalnome sklopu dovoljno
govore slijedee njegove rijei, napisane u onome dijelu izvjea
gdje se govori o ubojstvima i strijeljanjima (dakako, bez suda)
provedenim u onim krajevima gdje su partizani preuzeli vlast:
Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mi-
ljenju nije prevelik, to vie on je na nekim sektorima mnogo
premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano
svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i oko-
licu u kojem su za ovo itavo vrijeme carevali i ustae i et-
nici, Talijani i Nijemci, a ogromna veina Dubrovana s njima
se je povezala. Osim toga u samom Dubrovniku radjale su se
ideje i izgradjivali planovi vrenog nasilja nad itavom Junom
Dalmacijom. Petokolonatvo i pijunaa bilo je u punom cvatu.
Miljenja sam da je uzrok tako malog broja likvidiranih ba u
nainu sprovodjenja date direktive, jer je uslijed toga javnost za
istu brzo saznala, te se je osjetila reakcija javnog miljenja. Nai
drugovi su pred tim i takovim 'javnim miljenjem' zastali i pre-
li u drugi ekstrem, u drugu pogreku u pretjeranu blagost.
225

Despotov je, dakle, primjer informativan i ilustrativan na
vie razina. Prvi i osnovni problem vezan uz djelovanje takvo-
ga pojedinca je jednostavno pitanje: kako je on stvarno mogao
gledati na djelovanje slube sigurnosti obzirom na injenicu
da sve njezine zloporabe tijekom kasnih 50-ih i prve polovice
60-ih godina 20. stoljea djeluju naivno u usporedbi s masov-
nom kampanjom terora (u drugoj polovici 40-ih i poetkom
50-ih godina) u kojoj je i sam takav pojedinac aktivno sudje-
lovao. Na drugoj je razini vano upozoriti da je Despot pripa-
dao krugu Hebrangova partizanskoga vodstva (NO i PO Hr-
223
ISTO, 471.
224
Despotovo izvjee objavljeno je u: Partizanska ..., 56-61.
225
Partizanska ..., 58-59 (naglasio M. A.).
140
Mladen Ani
vatske), pa je njegova sklonost gotovo neogranienom teroru
(mnogo premaleni broj od svega stotinu ubijenih bez suda
u Dubrovniku) kao obliku obrauna s politikim suparnicima
u tome kontekstu jasan znak. Naime, nema druge do zakljuiti
kako drugaiji nain gledanja na rjeenje nacionalnoga pitanja
nije istodobno podrazumijevao bitno drugaiji stav od onoga
koji se pripisuje Rankovievu represivnom aparatu kada se radi
o tehnologijji uspostave i odravanja vlasti.
226
Konano, ali izve-
deno iz ovoga to je upravo reeno, Despot je masovni teror
oigledno smatrao legitimnim politikim sredstvom, pa je ak
iao tako daleko te je drao da ga se ne treba odrei ni kad po-
stoji pritisak javnog miljenja.
Zapravo, za njega i njemu sline, a takva je bila golema ve-
ina komunistike elite iznikle u ratu, pad je Rankovia bio iz-
vrsna ansa da se sve to su poinili izmeu 1944. i 1953. go-
dine sada pripie jednoj osobi (i njegovim zlim pomagaima),
pa se na taj nain vlastita biografja (ali i biografja pokreta),
bar javno, popravi i dotjera. Jasno se to razabire u javnome
tretmanu danas ve uvene informacije o oko 1.300.000 poli-
cijskih dosjea u Hrvatskoj ve i malo ozbiljnija ralamba
K. Spehnjak pokazala je da se tu radi o namjernoj mistifkaciji.
Kako veli autorica, ostaje nejasno zato golem broj dosjea nije
javno objanjen, pogotovo u kontekstu politikih ocjena da je
osim 'zavjerenike' aktivnosti u SDS-u u Hrvatskoj bilo svih
drugih deformacija.
227
Slika postaje jo jasnijom uzme li se u
226
VODUEK STARI, 212, ilustrira taj mentalni sklop izjavom jednoga de-
legata na utemeljiteljskom kongresu KP Srbije u svibnju 1945. godine, prema
kojoj: Zakonitosti mora biti, ali takve da mi na jedan zakonit fziki nain
likvidiramo nae neprijatelje. Valja, meutim, buduega istraivaa ipak
upozoriti i na dojmove koje o sredini stvorenoj oko Hebranga (oigledno kao
kontrapunkt onome to je raeno u Brozovom i Rankovievom okruenju)
iznosi M. ilas: opaalo (se) i u partiji zaziranje od razgranate i zatvorene
obavetajne slube: izuzetnost, znaajnost tajne slube ini da ona postaje si-
lom izvan i iznad utoliko neodoljivije ukoliko su ideje 'nepogreivije', a vlast
'nezamenljivija' ... Svega toga nije bilo, jo uvek, oko (Hebrangovog op. M.
A.) Vrhovnog taba zbog stalnih borbi i pokreta, a svakako i zbog drukijeg
kulturnog i politikog naslea: Vrhovni tab i CK su administrirali iz potrebe,
a hijerarhinost se zasnivala ponajvema na linom ugledu i sposobnosti ...
(M. ILAS, 320).
227
SPEHNJAK, 1999., 485.
141
obzir da je, primjerice s obzirom na Osijek, javnost obavijetena
o postojanju ukupno 137.482 dosjea, od kojih je prema pisanju
Vjesnika veina unitena prije dolaska posebnoga povjerenstva
koje je ispitivalo rad sigurnosne slube, tako da su lanovi po-
vjerenstva zatekli jo samo 32.129 dosjea. No, slubeni doku-
ment, pod naslovom Informacija o radu kotarske komisije i
reorganizaciji Slube unutranjih poslova na podruju kotara
Osijek otkriva posve drugaiju sliku. Tu se, naime, govori o
32.120 dosjea koji ostaju u operativnoj evidenciji (to su oni
isti o kojima je Vjesnik pisao kao da su samo oni doekali po-
vjerenstvo), potom se spominje 63.237 odbaenih dosjea (no
autorica upozorava na injenicu da se u dokumentu ne govori
izrijekom o njihovu unitenju, iako je bilo spisa koji su doista
uniteni), te o ostatku (a to znai 42.125 dosjea) koje se zadra-
va zbog 'operativne' ili 'arhivske zanimljivosti'.
228
Veliko ie-
nje i spremanje nakon otkria zloporaba ostavilo je, dakle,
vie od polovice dosjea aktivnima, ili drugim rijeima tada-
nja je Jugoslavija, a u njezinu okviru i Hrvatska, i nadalje ostala
policijska drava kakva je bila i pod Rankovievom slubom
sigurnosti. Promjene su se praktino svodile na redistribuciju
nadlenosti razliitih razina sigurnosne slube, to je na jednoj
strani bilo pokriveno promjenom diskursa, dok je u stvarnosti
to znailo da e (idealno) od tada Srbi nadzirati Srbe, (uglav-
nom) Hrvati nadzirati Hrvate itd. itd. Takvo rjeenje, meutim,
nije znailo neku veliku promjenu za sredine kakva je bila BiH
tu e sporovi i sukobi oko toga tko kontrolira koga, za raun
koje elite i s kojim ciljem, trajati punom estinom sve do (for-
malne) propasti socijalizma.
Vraajui se nakon ova dva ekskursa pitanju socijalistike
elite, valja zakljuiti da je idealni lik pripadnika te elite bio od
sredine 50-ih godina 20. stoljea nadalje drutveno-politiki
radnik, iji je specifni mentalni krajolik bio oblikovan du-
gotrajnim procesom socijalizacije. Vaan strukturalni element
toga mentalnoga krajolika bila je spremnost na laku promje-
nu diskursa u skladu s promjenama u drutvenim odnosima
228
Sluaj Osijeka, uz usporedbu s pisanjem Vjesnika, detaljnije je pretresen u:
SPEHNJAK, 1999., 486-487.
142
Mladen Ani
moi pojedinih klika, pri emu je potencijal za nacionalistiki
diskurs od sredine 60-ih godina 20. stoljea predstavljao sve
vaniji element. Rije je, nadalje, o osobama koje su u pravi-
lu podjednako (ne)uspjeno mogle proi kroz uloge visoko
rangiranoga politikog (partijskog ili dravnog) dunosnika,
direktora poduzea s nekoliko stotina ili tisua zaposlenih, sve-
uilinoga profesora (poglavito na fakultetima drutvenoga i
humanistikog usmjerenja, mada ni ostali nisu bili iskljueni),
kazalinog ili flmskog redatelja, ili pak knjievnika
229
. Mjesto
u hijerarhiji odreivale su osobne ambicije i realne sposobno-
sti prilagodbe promjenljivim okolnostima stalne borbe klika ili
frakcija, dok je neuspjeh u borbi za elne i istaknute pozicije u
pravilu bio okonan dodjelom statusa disidenta.
to je stvarno Velika promjena?
Kako je, dakle, takav drutveno-politiki radnik mogao
reagirati na val promjena to ih je nosila druga polovica 80-ih
godina 20. stoljea? Obzirom na injenicu da golema veina nije
imala nikakvih profesionalnih sposobnosti, nije teko zakljuiti
da su praktino jedini otvoreni izlazi, u elji da se sauva ste-
eni drutveni poloaj i status, bili oni koje je kao vjerojatne
naznaio J. upanov pridruiti se politikoj opciji koja odno-
si prevagu, ili pokuati iskoristiti okolnosti pretvorbe niijeg
(drutvenog) vlasnitva u neije (privatno), pokrenute pod
motom izgradnje trinoga gospodarstva.
230
Tu se, meutim,
pojavio problem vlastitih biografja. U takvim su okolnostima,
229
Ne ini mi se potpuno uvjerljivim zakljuak koji iznose SEKULI
PORER(b), 411, prema kojemu U Hrvatskoj // relativna otvorenost
Komunistike partije i nastojanje da se u nju ukljue posebno inteligencija i
tehnokrati uinili su Partiju visoko tehnokratskom u koju vrst tehnokrata
bi ovjek svrstao sve one lanove Partije, a poglavito pripadnike elite, koji
su zavrili studij Openarodne obrane i samozatite, studij politologije, ili,
uope, studije humanistikih i drutvenih disciplina (to se i kako tamo uilo
posebna je i sloena pria, koja se tek dijelom preklapa s predmetom koji ov-
dje raspravljam), iz ijih se redova regrutirao najvei broj visokoobrazovanih
lanova Partije a onda i pripadnika elite.
230
Okolnosti u kojima je to bilo mogue ocrtava GRZYMAA-BUSSE.
143
naravno, disidenti imali prednost na stanoviti nain oni su,
u predodbama koje su se stvarale u javnosti, okajali svoje
grijehe samim time to su u jednome trenutku bili iskljueni iz
strukture moi. Tko se, primjerice, pitao: u kojim je i kakvim
okolnostima F. Tuman postao najmlai general Titove voj-
ske; to je on doista radio i na koji nain sudjelovao u (kako
se to danas veli) zloinakome pothvatu, to je socijalistika
Jugoslavija (po svim moguim mjerilima) bila sve do 1953. go-
dine. Kako uope pitati te i takve stvari kad su istoga ovjeka
komunistike vlasti dva puta slale u zatvor, kada je javno 1989.
godine istupio s anti-komunistikom retorikom i s tom retori-
kom dobio izbore. No, naravno, ovdje nije rije o tomu moe
li ovjek promijeniti svoja shvaanja i od komunista postati
gorljivi anti-komunist (jednostavni odgovor glasi: naravno da
moe), ve o tomu krije li ili ne onaj komunistiki dio biografje
samo preutno pristajanje, ili moda ak i aktivno sudjelovanje
u zloinakoj organizaciji jugoslavenskih komunista.
Ovdje se dakle vraamo na hipotezu koju je postavio V. P.
Gagnon etniki rat je bio strategija starih elita za odranje
vlasti i steenih pozicija. Ve sam, meutim, zakljuio kako je
s tako sroenom postavkom Gagnon pogodio u nita, i to iz
vrlo jednostavna razloga etniki rat nije bio stvar dogovora,
ve svjesni izbor jedne strane, srpskoga politikoga vodstva na
elu sa S. Miloeviem.
231
Ta je odluka dijelom bila motivira-
na upravo injenicom da su F. Tuman i HDZ dobili izbore u
Hrvatskoj, pa se moe i govoriti o tomu da je ulazak u rat za
srpsko politiko vodstvo na odreeni nain bio (izmeu osta-
loga, i zbog niza razloga) strategija za ouvanje vlasti i pozicija.
Na hrvatskoj, slovenskoj i bonjakoj strani, meutim, oruani
je sukob, u koji su svi bili nasilno uvueni, postao dobra izlika
za nepokretanje pitanja biografja i eventualne odgovornosti u
aktima komunistikoga nasilja i terora, odnosno suradnje s, ili
ak i izravnoga djelovanja u, komunistikim organima represije
i njihovom krenju ljudskih prava sve do propasti socijalizma.
231
Najsolidniju argumentaciju za takav zakljuak prua GOW. Politiki cilj
toga rata najjasnije artikulira CONVERSI.
144
Mladen Ani
Ovdje se opet vraam ve spominjanome prvom hrvatskom
predsjedniku F. Tumanu, kako bih na primjeru konstrukcije
javne slike njega i njegova djelovanja pokazao diskurzivne stra-
tegije kojima se i danas, kroz jednostrano prikazivanje, prikri-
vaju prava pitanja o prolosti. Prikazujui nedavno est knjiga
objavljenih u prethodnih petnaestak godina, a koje za predmet
imaju biografju i politiko djelovanje F. Tumana, J. J. Sadkovi-
ch je morao zakljuiti da su one tek dobro mjesto za poetak
traenja odgovora na pitanje tko je bio F. Tuman.
232
Najvea
nevolja s novijim knjigama o Tumanu, onima koje potpisuju
D. Hudelist, N. Ivankovi, ili Z. Tomac, je injenica da njihovi
autori imaju svoje politike agende. Za sve je njih pisanje o Tu-
manu tek nain profliranja i prezentiranja vlastite politike
agende, a ne pokuaj da se rasvijetli konkretna osoba, ali i vri-
jeme i okolnosti njegova djelovanja. Unutar tako postavljenih
okvira i nastaje slika u kojoj je, u ovisnosti o autorovom politi-
kom proflu i flijaciji, F. Tuman ili autoritarni samodrac, ili
veliki domoljub i dravnik, odnosno krivac za raspad Jugo-
slavije koju je unitila njegova srbofobija, ili tvorac neovisne
i demokratske Hrvatske. Oni koji F. Tumana glorifciraju i u
njemu vide velikoga domoljuba i dravnika koji je stvorio
neovisnu Hrvatsku (a u svemu tomu ima i veliki dio istine),
ne vide njegovu generalsku karijeru u komunizmu i sva pita-
nja koja ona pokree, kao ni one nedemokratske elemente u
njegovu djelovanju koji su bili neprimjereni prilikama kakve su
vladale na samome kraju 20. stoljea. S druge strane, autori koji
u F. Tumanu vide autoritarnoga samodrca koji je skrivio
propast Jugoslavije te bio antisemit i srbofob,
233
svoju sliku
temelje samo na (neprijeporno) nedemokratskim navikama,
prividno krajnjoj nespretnosti u javnome komuniciranju (na taj
u se problem jo vratiti) te ponaanju uvjetovanom ratnim pri-
likama i kasnije tekom boleu (danas je vrlo teko razumjeti i
objasniti kako se moglo dogoditi da F. Tuman tri godine obna-
a predsjedniku dunost s dijagnozom terminalne bolesti, da
232
SADKOVICH.
233
Duhovnu mizeriju diskursa u krugu prvoboraca prtiv Tumanova rei-
ma, iz kojega se velikim dijelom regrituraju informatori inozemnih istraiva-
a i istraivaa, zorno ocrtava RASPUDI.
145
bi joj na kraju i podlegao prije isteka mandata!). Ta i takva slika
onda slui kao podloga javnim zahtjevima za de-tumanizaci-
jom, i to u drutvu i dravi u kojima nikad ozbiljno na dnevni
red nije stavljen akutni problem de-komunizacije!
K tomu, oblikovana djelovanjem gotovo iskljuivo pripad-
nika stare, komunistike (intelektualne) elite, ta je negativna
slika postala okvirom za portret prvoga hrvatskog predsjednika
i u veem dijelu znanstvenih i znanstvenih prikaza raspada
Jugoslavije na kraju 20. stoljea. Ostavi li se po strani tekstove
autora koji su se, iz ovih ili onih razloga, otvoreno stavili na
srpsku stranu prikazujui proces raspadanja SFRJ i time iza-
zvane ratove, poput ve spominjanoga R. Haydena, ili pak G.
Uzelac,
234
velika veina onih koji su pisali o ovim zbivanjima
pripada krugu znanstvenika koji su ranije dolazili u Jugoslaviju
i ve stvorili mreu poznanstava s pripadnicima komunistike
intelektualne elite. Komunikacijski kanali oblikovani kroz takve
mree posluili su za distribuciju vrlo odreenih i selekcioni-
ranih informacija kojima se ocrtavalo zbivanja tijekom 90-ih
godina 20. stoljea. Klasian primjer kako to izgleda pred-
stavljaju ve uvena izjava F. Tumana o (tek jednom od niza
moguih) znaenja uspostave NDH, ili mit o podjeli Bosne u
Karaorevu.
235
S obzirom da se pitanju mita o podjeli Bosne
234
Vidi: UZELAC. Kad autorica polazi od toga (463) da su se Srbi u Hrvat-
skoj nakon prvih viepartijskih izbora 1990. godine izjasnili (declared) ugro-
enima narastajuim hrvatskim nacionalizmom, pa onda jo potpomognuti
od svoje subrae iz Srbije ubrzo postali i dobro naoruani da bi mogli traiti
teritorijalnu autonomiju i stvaranje Velike Srbije (kao da su teritorijalna au-
tonomija, podrazumijeva se unutar Hrvatske, i Velika Srbija komplemen-
tarni pojmovi), onda je posve prirodno da e zavriti na tome da izjave F.
Tumana zlonamjerno kontekstualizira, pa mu ak i pripie ono to nikad
nije izgovorio primjerice (465): Fraza 'hrvatska drava drava hrvatskoga
naroda' moe (u Tumanovu govoru op. M. A.) isto tako znaiti iskljuivo
za hrvatski narod (naglasio M. A.). Do zakljunih razmatranja (470), ono je
moe kod G. Uzelac ve postalo injenica: Tako je (za Tumana op. M.
A.) ultimativni nacionalni interes hrvatske nacije ne samo stvaranje nacio-
nalne drave, ve stvaranje nacionalne drave u doslovnom smislu: Hrvatska
nacionalna drava samo za Hrvate (naglasio M. A.).
235
O tomu tko je i kako stvarao politiki mit o podjeli Bosne, vidi: LU-
I.
146
Mladen Ani
nakon Luieve rasprave nema to dodati, vrijedi se osvrnuti
na nain i okolnosti u kojima je izjava s jednim opim mjestom
(truizmom) o NDH zasluila slavu i postala krunskim doka-
zom da su se Srbi u Hrvatskoj imali ega bojati od F. Tumana i
njegova HDZ-a. Naime, na prvoj konvenciji svoje novostvorene
stranke 1990. godine, F. Tuman se u svome poznatome duhu
dugotrajnih solilokvija osvrnuo na povijest i usput ustvrdio da
NDH nije bila samo kvislinka tvorevina i faistiki zloin, ve
i izraz volje hrvatskoga naroda za svojom dravom. injeni-
ca da je NDH bila ne samo zloin, ve i neto drugo, toliko je
notorna da je ne treba posebice ni objanjavati, jer ak ni ne
sadri element revizije povijesti u bilo kojem smislu svako
ljudsko djelo i postupak ima mnogo lica i pojavljuje se u mnogo
dimenzija, pa na to niti ne treba troiti rijei. K tomu, da kao
ideja NDH nije bila ostvarenje tenje za vlastitom hrvatskom
dravom, a ta tenja ima kontinuitet u hrvatskoj politikoj misli
od sredine 19. stoljea, ne bi Nijemcima i Talijanima ni palo na
pamet da trae kandidata koji e, pod njihovim protektoratom,
uspostaviti neovisnu Hrvatsku i da ga, na kraju, nau u liku
Ante Pavelia. Naravno, lik koji je bio spreman saditi tikve s
Hitlerom i Mussolinijem morao je i sam imati puno toga zajed-
nikog s njima, pa je to od poetka i defniralo NDH kao zlo-
inaki pothvat, isti onakav kakve su ve organizirali njegovi
zatitnici. Uostalom to je i sam Tuman u svome govoru jasno
rekao, ustvrdivi da NDH nije bila samo zloin.
ak i u vrijeme kada je izgovorena ova misao nije imala
neki poseban potencijal, niti ju je sam F. Tuman dosljedno
elaborirao bilo koji ozbiljan povjesniar nee imati proble-
ma spoznati da je upravo injenica postojanja NDH, zajedno s
injenicom postojanja Banovine Hrvatske, kreirane politikim
dogovorom V. Maeka i kruga oko regenta Pavla Karaore-
via 1939. godine, bila jak razlog da se komunisti, na elu s J.
Brozom, tijekom II. svjetskoga rata odlue za federalno uree-
nje budue Jugoslavije. Kako bi uope mogli raunati na uspjeh
meu Hrvatima morali su komunisti ponuditi neto to se mo-
glo usporeivati s onim za to se izborio V. Maek, odnosno s
147
onim to je trijumfalno slavio A. Paveli. No, u uarenoj prediz-
bornoj atmosferi kakva je vladala poetkom 1990. godine, za-
muljana i dekontekstualizirana misao postala je podlogom za
tvrdnju, izalu iz redova izravnih politikih protivnika u samoj
Hrvatskoj (SKH), kako F. Tuman pravi stranku opasnih na-
mjera. Ni sam Tuman, ni njegovi izravni politiki protivnici iz
S(aveza) K(omunista) H(rvatske) koji se upravo transformirao
u S(tranku) D(emokratskih) P(romjena) (to je iz kuta orto-
doksnih komunista takoer bila opasna namjera), nisu vje-
rojatno pretpostavljali da e jedno ope mjesto iz dugakoga
govora postati takav signum mali ominis. Da bi se uope moglo
razumjeti to je prevrtanje i razvlaenje te misli kroz komuni-
kacijske kanale beogradskoga propagandnoga stroja znailo,
valja uzeti u obzir injenicu da je u to doba u Srbiji, primjerice,
sustav informiranja bio takav da je 60% populacije vijesti do-
bivalo preko nekoga od kanala dravne televizije, a samo 2% te
populacije vijesti trailo kroz itanje tiska
236
(ostalih 40% valjda
su se oslanjali na usmeni prijenos informacija).
Bilo kako bilo, lavina je pokrenuta i valja se praktino sve do
danas evo samo dva svjeija primjera kako se tretira ta izjava.
Ameriki historiar/politolog s dobrim vezama na prostoru
bive Jugoslavije, G. Stokes, tumai izjavu kao zloslutnu (ali je
bar korektno reproducira i prevodi) te ju uklapa u narativ koji
se nastavlja razornom Tumanovom predizbornom kampa-
njom (kao potvrdu citira S. Woodward, poznatu po zastupanju
pro-srpskih stavova), produljuje tvrdnjom o rehabilitaciji onih
koji su sluili faistikom reimu NDH (naravno, bez elabori-
ranja tko, kada, kako, to i koliko, kao i bez poziva na bilo koju
injenicu i koroboriranje vrelom) da bi zavrio istkom Srba
koja se iz policije prenosi i na privredna poduzea (ni tu, opet
naravno, nema poziva i potvrde bilo kojega vrela)
237
.
236
Vidi STOKES, 11.
237
Vidi STOKES, 10. Prema kome je bila usmjerena istka Srba otkrivaju
podaci koje donose SEKULI PORER(b), 408. Prema njihovim istraiva-
njima, jo 1989. godine Srbi i Jugoslaveni su tvorili ukupno 27,5% elite (prema
14,4% udjela u ukupnoj populaciji Hrvatske), da bi pripadnika tih skupina u
eliti 1996. godine bilo svega 0,5%!
148
Mladen Ani
Vrijedi ovdje pripomenuti: mogao se Stokes primjerice posluiti
bar informacijom o prikupljenim izjavama Srba, rtava etni-
kog ienja u Hrvatskoj, prema skraenim verzijama koje do-
nosi M. Mitrovi,
238
i to tim prije to je tadanji urednik asopi-
sa u kojemu je tekst objavljen, Mile Bjelajac, sudjelovao u radu
istraivakih timova na ije se rezultate i sam Stokes poziva.
No, da je to stvarno i uradio, jednostavno bi utvrdio kako, osim
manjega broja stvarnih zloporaba i realnih problema izazvanih
gospodarskom tranzicijom (pri emu su poslove gubili i Hrvati
i Srbi), velika veina rtava etnikoga ienja zapravo nije
jednostavno mogla izai na kraj s diskurzivnim promjenama
izazvanim politikom krizom, nacionalnim konfrontacijama i
susljednim ratom. Tipini bi primjeri takvih izjava bili: Stariji
slubenik je sa mesta rukovodioca poslovne jedinice prebaen
na radno mesto komercijaliste, sa platom manjom od trgovaca
u prodavnici, a na tom mestu esto su ga vreale kolege, poseb-
no jedna koleginica koja je javno postavljala pitanje: 'Kaj emo
mi sa ovim etnikom?' Na drugoj strani, supruga mu u drugoj
radnoj organizaciji nije imala nikakvih problema. Izbeglica je,
kae, imao slinih iskustava 1971. godine, za vreme maspoka.
Tada ga je vreao jedan od kolega, nakon ega je dolo do f-
zikog obrauna i sudskog procesa; ili: Vie neprilika imala
je i Hrvatica udata za Srbina. ak vie neprilika od supruga,
koji je odbijao da ide u vojsku Republike Hrvatske. Njoj je go-
voreno da je etnikua itd.
239
Naiao bi pri tomu i na ne mali
broj apsurdnih sluajeva, poput ene koja se udi tretmanu iza-
zvanom injenicom da joj je mu bio sudionik srpske pobune,
na kninskom ratitu Suprug na kninskom ratitu, kerka
u Nemakoj, ona u trosobnom stanu u Zagrebu. Skoro svaki
dan dva mupovca su joj pretresala stan, 'razbijali i unitavali
ta su htjeli'. Telefonski pozivi i pretnje iz dana u dan bili su
uestaliji i uglavnom se svodile na 'pretnje da se mora otii. Bio
je to ivot pun straha i patnje. Nismo smjeli nikud izlaziti i ni-
skim se sastajati. Bili smo u kunom pritvoru i razmiljali kako
238
MITROVI, 2003.
239
MITROVI, 2003., 90-91.
149
da napustimo Zagreb'. Paso je dobila preko veze i sa linom
garderobom krenula put Srbije.
240
Da se, dakle, Stokes poslu-
io ovim materijalom, umjesto gotovim slikama produciranim
kroz srpski promidbeni stroj temeljem izvrnutih i dekontek-
stualiziranih izjava i izjava F. Tumana, onda bi mogao go-
voriti o drutvenoj konstrukciji neprijateljstva (u emu su i Tu-
manove izjave, ali i njihova interpretacija, imale vanu ulogu)
i njezinim stvarnim uincima. No, svoj posao on jednostavno
nije uradio kako treba pa ovako njegovo istraivanje ostaje tek
svjedoanstvo akademske lijenosti! Rezultat toga je dojam koji
se stjee nakon itanja onoga to je G. Stokes napisao, a koji
vodi ka pitanju: to su drugo ugroeni Srbi mogli uraditi ve
uzeti oruje u ruke i krenuti u borbu protiv aveti prolosti?
Jo samo korak i zavrit emo s punim opravdanjem tvrdnje G.
Uzelac da ugroeni Srbi nisu ni mogli traiti bilo to drugo do
li teritorijalnu autonomiju i stvaranje Velike Srbije. To, meu-
tim, to u jednom trenutku i sama G. Uzelac mora priznati da je
u analiziranim (dakle ne svim op. M. A.) govorima Tuman
garantirao Srbima lokalnu samoupravu (spomenuto jedanput),
kulturnu autonomiju (1), sva graanska prava (12), sva etnika
prava (15), manjinska prava (3), teritorijalnu autonomiju (3) te
posebni status (1) ,
241
i to je sve to ostalo bez ikakva odgovora
i pokuaja pregovora, i nije neki argument za Stokesa i sve one
koji govore o Tumanovoj srbofobiji. Moe se zapravo jedno-
stavno konstatirati s takvim stilom rasprave argumenti nisu
ni potrebni, jer je sve ve unaprijed poznato!
Za razliku od G. Stokesa, koji je bar korektno reproducirao
i preveo Tumanove rijei, stanovita Ilana R. Bet-El nije se mo-
gla potruditi ak ni toliko, otkrivajui ne vie samo akadem-
sku lijenost ve i stvarno zle namjere. Rije je o osobi koja je,
uz akademske kvalifkacije (doktorat branjen na University of
London, predava povijesti na Tel Aviv University), obnaala i
odgovorne dunosti u institucijama meunarodne zajednice
bila je od 1995. do 1997. vii politiki istraiva pri misiji
240
ISTO, 95.
241
UZELAC, 464.
150
Mladen Ani
Ujedinjenih Naroda u BiH, a potom od 1999. do 2000. i vii
savjetnik za Balkan u Odjelu za politike poslove Ujedinje-
nih Naroda.
242
U verziji Tumanove izjave koju reproducira
nes(p)retna Ilana R. Bet-El nema vie onoga ne samo, ve i, to
predstavlja okosnicu izvorno izgovorene misli. Tu su stvari do-
vedene do kraja: prvo se tvrdi da Tumanova izjava potjee iz
govora izreenoga u izbornoj kampanji 1990. (iako se moe
initi cjepidlaenjem, distinkcija izmeu konvencije HDZ-a
i izborne kampanje ipak igra znatnu ulogu u daljem razvoju
autoriina argumenta, pa ju je stoga valjalo notirati); u izrav-
nome, pak, citatu stoji: Ovi ljudi ne vide da (valjda ta, to jest
NDH op. M. A.) drava nije bila kreacija faistikih krimina-
laca, ona je takoer bila iskaz historijskih aspiracija hrvatskoga
naroda za neovisnom dravom.
243
Potpuno izmijenivi smisao
Tumanove reenice autorica dalje lepravo razvija svoju mi-
sao: Snaga ovakvih rijei je nemjerljiva kao gorivo za hr-
vatski nacionalizam baziran na naslijeu i srpski nacionalizam
baziran na strahu. To su rijei koje aktivno rekreiraju prolost,
dajui javno znaenje svakoj proaptanoj memoriji koja je u-
vana u okrilju privatnosti tijekom pedeset godina. To su rijei
koje memoriju pretvaraju u gradivo rata. Da, doista bi moglo
biti i tako, samo da je Tuman to stvarno izgovorio, ali nije!
Izgovorio je, quod est demonstrandum, neto posve drugo i na
drugom mjestu i u drugim okolnostima i s posve drugim zna-
enjem. ovjek se tu moe i mora zapitati oko mnogo ega, no
zaustavio bih se na samo dva upita: je li ovo metodologija ko-
jom se stjee doktorat na University of London (kad vrela ne
kau ono to nam treba, moemo ih i malo prepraviti kako bi
odgovarala lepravom argumentu), i to je i kako prvo istrai-
vala a potom i savjetovala nes(p)retna Ilana R. Bet-El unutar
sustava Ujedinjenih Naroda (je li moda razumjela kako je za
njezina boravka u BiH iz srpskoga nacionalizma baziranog na
242
Podaci su preuzeti iz biografske natuknice u: MLLER, ix.
243
BET-EL, 212. Da ne bi bilo zabune reproduciram autoriin engleski tekst:
Tese people fail to see that the state was not the creation of fascist criminals;
it also stood for the historic aspirations of the Croatian people for an indepen-
dent state (naglasio M. A.).
151
strahu kao posve prirodna obrambena reakcija proizaao po-
kolj 8.000 ljudi u Srebrenici).
Dok se, dakle, istraivai i savjetnici s dobrim vezama
i iskustvom na prostoru bive Jugoslavije lako povode za odre-
enim politikim diskursom, odnosno moralnim imperativom
kako ga sami (vrlo slobodno) shvaaju, i na taj nain oblikuju
sliku stvarnosti koja niti je postojala niti postoji, komparativna
istraivanja na prvi pogled skromnijih ambicija daju stvarne
rezultate. Ovdje se tako moe pozvati u pomo engleskoga ko-
munikologa J. K. Chalaby, koji je istraivao kulturu politike
komunikacije druge polovice 20. stoljea, posebice pak ulogu
televizije u tome sklopu, i to na primjeru odnosa francuskoga
predsjednika Charlesa de Gaullea spram televizije kao medija, a
onda empirijski i suvremenu situaciju u Ukrajini.
244
Razmatra-
jui uporabu televizije kao komunikacijskoga kanala u tipoloki
vrlo odreenim drutvima, onima koja se uobiajeno nazivaju
predsjedniki sustavi u ne-konsolidiranim demokracijama
(to su N.B. bile i de Gaullove 60-te godine u Francuskoj), Cha-
laby pojanjava kako se u novije vrijeme radi o onim nacija-
ma koje su usvojile predsjedniki ustav za vrijeme tranzicije iz
totalitarnoga ili autoritarnoga sustava u demokratski reim.
Dajui primjere takvih situacija Chalaby lakonski spominje i
Hrvatsku, grijeei tek toliko to tvrdi da je tu predsjedniki
sustav uveden nakon graanskoga rata (on je doista uveden
upravo u okolnostima tranzicije iz totalitarnoga u demokratski
reim 1990. godine).
245
Razmatranja znaajki (idealnoga) tipa
politike komunikacije u takvim drutvima otkrivaju pozadi-
nu na prvi pogled neobinih javnih nastupa prvoga hrvatskoga
predsjednika. Tek uz slijedee postavke, koje ocrtavaju jednu
vrst kulturnih ogranienja stvarnoga djelovanja, ti nastupi po-
staju jasni i prozirni:
1. drava u ne-konsolidiranim demokracijama ostaje kljuni
imbenik u medijskome polju;
244
Vidi: CHALABY, 1998(a), te CHALABY, 1998(b).
245
CHALABY, 1998(b), 436-437.
152
Mladen Ani
2. u takvim drutvima televizija je atribut nacionalnoga suve-
reniteta; ona je nacionalna institucija, jednaka nacionalnom
baletu ili nacionalnom kazalitu; kanalima nacionalne te-
levizije pripisana je jedna vrst slubenoga karaktera i, ko-
nano, televizija se koristi kako bi se uspostavila nacional-
na kohezija;
3. predsjedniki reimi ne-konsolidirane demokracije ne pri-
bjegavaju nasilnim sredstvima protiv novinara i toleriraju
opozicijski tisak;
4. u takvim reimima postoji osobna kontrola nad televizijom,
dok su specifan oblik pristranoga izvjeivanja protoko-
larne vijesti; predsjednik, oslanjajui se na svoju karizmu,
nastoji ostvariti osobnu vezu sa svojom izbornom bazom,
i to kroz komunikaciju koja se poziva na emocije; na taj
nain, kroz nemedijatizirani komunikacijski kanal govori
preko glava dravnih dunosnika, novinara i stranakih
uglednika.
246
Ovdje se odmah moemo prisjetiti kompozicije TV Dnev-
nika 90-ih godina (s protokolarnim vijestima u prvim minu-
tama), Tumanovih nastupa koji su poinjali osobnim tonom
i emotivnim pozivom Drage Hrvatice i Hrvati, svojedobnoga
govora o televiziji kao katedrali hrvatskoga duha, predsjedni-
kove, za politiare neobine, iskrenosti pri javnom opisu susre-
ta i pregovora koje je vodio s razliitim politikim imbenicima
itd. itd.
Polazei, dakle, od istraivanja kulture politike komunika-
cije nije teko uspostaviti teorijski okvir u kojemu bi valjalo raz-
matrati 90-te godine 20. stoljea u Hrvatskoj bile su to doista
godine predsjednikoga sustava u ne-konsolidiranoj demo-
kraciji, u zemlji koja je, uz jedan oblik graanskoga rata i vanj-
ske agresije (o njoj se, naravno, moe govoriti tek nakon me-
unarodnoga priznanja Republike Hrvatske), upravo prolazila
tranziciju od totalitarnoga sustava ka demokratskome reimu.
Prihvatiti, pak, taj teorijski okvir znai stvarno prestati s politi-
246
ISTO, 437.
153
kim dijatribama o F. Tumanu, zaboraviti de-tumanizaciju,
a onda se okrenuti stvarnim problemima s prolou, odnosno
de-komunizaciji, ako ona vie uope ima ikakva smisla!
to je proputeno i kakve su posljedice toga
propusta?
Na prethodnim sam stranicama pokuao prikazati kako se i
zato dogodilo da su u zemljama bive Jugoslavije proces tran-
zicije (izlaska) iz totalitarizma predvodili uglavnom pripad-
nici stare, komunistike elite. Posljedica je toga injenica da ni
u jednoj od tih zemalja nije proveden postupak de-komuniza-
cije, pa se o njemu i o potrebi da se provede ak nije ni javno
govorilo.
247
Postupak je, meutim, de-komunizacije, isto onako
kao i postupak de-nacifkacije, kako to pokazuje golema vei-
na istraivanja procesa tranzicije bivih komunistikih drava,
bio akutna drutvena potreba. On je, naime, bio potreban kako
bi se jasno razabralo to se to tono dogaalo u desetljeima
komunistike vlasti kojim se i kakvim laima vlast sluila ma-
nipulirajui graanima, koji su i kakvi bili mehanizmi represije
kojom se guilo drugaije miljenje, koje su i kakve veze spajale
politiko polje i represivni sustav te, konano, kako izgleda koli-
ko toliko iscrpan katalog poinjenih zlodjela i zloporaba
248
(po-
evi od onih, najmanje, 180.000 rtava komunistike represije
u poratnim godinama). Na taj bi se nain mogao uspostaviti
zdrav odnos spram neposredne prolosti, a onda i precizno ra-
zluiti tko su, meu onim to su ih sudili komunistiki sudovi,
stvarno bile rtve totalitarizma a tko kriminalci (svi su u ko-
247
Vanjskim promatraima to, dakako, nije promaklo usp. samo kao primjer
BORNEMAN, 104-105, 155. Vrijedi takoer upozoriti da su prema ovome
kriteriju drave-sljednice Jugoslavije najslinije Rusiji, gdje takoer nije bilo
stvarnoga pokuaja de-komunizacije. Pitanja koje se iz ovakve slike mogu
izvui (prije svega ona o kreativnom sudjelovanju domae populacije u iz-
gradnji socijalizma) ostavljam za neku drugu prigodu.
248
To su, uglavnom, ciljevi de-komunizacije kako ih predoava STAN, 383.
154
Mladen Ani
munizmu sueni prema nekom zakonu, kao to su, uostalom,
i u nacizmu pogromi takoer provoeni sukladno zakonima).
Takav je postupak onda trebao biti okonan u klasinoj sudbe-
noj proceduri protiv onih za koje bi se mogla dokazati stvarna
krivnja, te bi tako oblikovanjem osvetnike pravde drutvo
moglo proi kroz ritual moralne katarze i ienja. Vanost i
uinak takvih poteza antropolog J. Borneman sumira u slijede-
e etiri toke:
1. pojedineva odgovornost za postupke, mjerena moralnim i
zakonskim normama, ima sredinje znaenje u defniciji de-
mokratske drave, za razliku od starih monarhija i moder-
nih diktatura, u kojima se osobna odgovornost uspostavlja
prema mjerilima sredinje vlasti;
2. takva se odgovornost pojedinca, dijelom, uspostavlja kroz
osvetniku pravdu; rije je o ritualu u kojem se kroz re-
trospekciju prolosti vlast proiuje periodikim progo-
nom stvarnih zloporaba i greki poinjenih u centru;
3. osvetnika pravda u pravilu povezuje progon zloporaba
i greki sa sudbinom rtava, ime se obnavlja povjerenje u
pravni sustav kao jednu od kljunih toki legitimacije dra-
ve;
4. izostanak osvetnike pravde vodi izravno u oblikovanje
ciklusa osvetnikoga nasilja, bilo nad rtvenim jarcima
na nutarnjoj sceni, bilo nad vanjskim neprijateljima.
249
Upravo se ovo posljednje dogodilo u svim zemljama sljed-
nicama bive Jugoslavije ciklusom zaetim stvarno u Srbiji
(u kojoj je strategija vladajue elite vodila iz totalitarizma u us-
postavu autoritarnoga reima S. Miloevia, i u kojoj se ne-
konsolidirana demokracija uspostavlja tek od 2000. godine)
osvetniko nasilje bilo je usmjereno gotovo iskljuivo spram
249
BORNEMAN, 144-145. Palijativne simbolike mjere koje su poduzele hr-
vatske vlasti, dajui pravo na novano obeteenje (hrvatskim) politikim r-
tvama i (nedosljedno) restituirajui otetu imovinu, a bez utvrivanja krivnje,
samo su dodavale gorivo vatri osvetnikoga nasilja im su rtve defnirane
kao hrvatske bilo je jasno da krivci ne mogu biti drugi do Srbi.
155
pripadnika drugih nacija. Svi grijesi komunistikoga totalita-
rizma natovareni su na plea vanoga drugog, to je starim
elitama (poglavito u Sloveniji i Hrvatskoj; zbog posljedica rata i
meunarodnoga protektorata, stanje u BiH je mnogo sloenije)
dalo ansu da konsolidiraju svoje drutvene pozicije i transfor-
miraju se u ugledne politiare, gospodarstvenike i intelektual-
ce. Strah od ispitivanja prolosti, meutim, jo uvijek postoji i
on se jasno razabire u diskurzivnim strategijama, ilustriranim
primjerom stvaranja javne slike o F. Tumanu nakon 2000. go-
dine.
Uinak izostanka uspostavljanja osvetnike pravde i pri-
bjegavanja osvetnikome nasilju jasno je danas vidljiv u re-
trospekciji ratnih zbivanja od 1991. do 1995. godine (samo je
u atmosferi osvetnikoga nasilja mogla biti roena teza da
u obrambenome ratu ne moe biti poinjen zloin). Pokuaj,
pak, da se to nadoknadi uspostavom Meunarodnoga suda
za bivu Jugoslaviju u den Haagu, ali i procesi pred domaim
sudovima protiv onih koji su u ratu poinili zloine, ostat e
nedoreeni izvor novih frustracija sve dok se konano sustavno
ne uhvatimo u kotac sa svim elementima nae komunistike
prolosti. Tek nakon to se, makar i u nekoliko simbolinih slu-
ajeva, utvrdi odgovornost za ono to se dogaalo od 1944. do
1990. godine, bit e mogue uspostaviti povjerenje u pravni po-
redak i dravu, koja moe i sebe samu istiti, i to upravo time
to je u stanju suditi za stvarne zloine poinjene u posljednjem
ratu.
157
GLEDE RATA U BOSNI
U ustrim polemikama koje su se svojedobno vodile u hr-
vatskoj javnosti oko pitanja kako je poeo rat izmeu Bonjaka-
muslimana i Hrvata 1993. godine vanu je ulogu igrala i prof.
dr. Vesna Pusi, sveuilina profesorica i politiarka kojoj je to
bila jedna od omiljenih tema u javnim istupima, podjednako
u vrijeme dok je jo istupala samo u ulozi znanstvenika kao i
onda kada se odluila profesionalno baviti politikom. U jed-
nom takvom (pisanom) istupu vrla je znanstvenica/politiarka,
izmeu ostaloga, izrekla i ovo: Nema nikakve dvojbe da je
Tumanova politika prema Bosni i Hercegovini u proteklom
desetljeu bila destruktivna i negativna za Bosnu, za Hrvate
u Bosni i za Hrvatsku. Svima je to jasno, svi to znaju .
250

Dakako, nedvojbena je injenica da je politika dr. F. Tuma-
na prema BiH bila destruktivna i negativna za jednu viziju
budunosti te zemlje, da je bila destruktivna i negativna za
neke Hrvate u toj zemlji, i da je imala negativne reperkusije za
Hrvatsku kakvu zamilja i eli prof. dr. V. Pusi.
251
Citirani je,
250
Citirano prema: LUI, 35.
251
Treba li ovdje uope naglaavati da su vizije budunosti, unato novijoj
praksi tribunala u Haagu, koji sve vie lii na sudbenu instancu koja se uputa
u politike kvalifkacije i na njima temelji presude, jo uvijek domena politi-
kih sloboda. Pitanja koji su to Hrvati iz BiH bili oteeni, a kojima je hrvatska
politika prema toj zemlji tijekom 90-ih donijela korist, odnosno o kojim je
skupinama rije i koja je njihova veliina, daleko je od toga da bi bilo jasno.
158
Mladen Ani
dakle, izriaj tipina politika foskula on interpretira povijest
u skladu s vlastitim, partikularnim politikim idejama i ciljevi-
ma, i tomu eli dati privid opeg znanja, notorne injenice,
neega to je svima jasno i to svi znaju. No, izjava je prof.
dr. V. Pusi tek dio cjelovita politikog mita, zamiljenoga
objanjenja jednog politikog trenutka,
252
u ovom sluaju ma-
ster-mind plana po kojemu su dr. F. Tuman i S. Miloevi etiri
godine vodili fngirani rat na dijelu teritorija bive SFR Jugosla-
vije. Taj je rat, objanjava dalje ovaj mit, bio fngiran utoliko to
su se dvojica politiara jo u ljeto 1991. godine dogovorili kako
e on okonati, no te su im etiri godine trebale kako bi traj-
no uvrstili svoju vlast. Ne treba biti prevelikih sposobnosti
pa zakljuiti kako neto u ovome objanjenju nije kako treba
odugovlaiti etiri godine ratnoga stanja, potroiti silna tisu-
e ljudskih ivota, neprocjenjivu drutvenu energiju i golema
materijalna dobra, za ostvariti ciljeve koji su se mogli postii
jednostavnijim putem i bez svih tih gubitaka pretpostaviti,
dakle, takvu neracionalnost dvojice politiara koji su se uspjeli
odrati na vlasti praktino cijelo jedno desetljee, ipak zahtijeva
preveliku logiku petlju, pravi ali i neizvodivi intelektualni
salto mortale.
No, koliko god bio racionalno neodriv i neuvjerljiv, mit o
ratu dogovorenom u Karaorevu daleko je od toga da bi bio
jedini koji objanjava rat(ove) na teritoriju bive SFRJ iz prve
polovice 90-ih godina 20. stoljea. Postoji, zapravo, cijeli splet
arolikih narativnih sklopova, meu kojima su neki postali i
pravi mitovi, poput onoga o Karaorevu, a koji objanjavaju
poetak rat(ov)a, njegov (njihov) tijek, kao i rezultate. Sve su
te pripovijesti dakako uvijek u skladu s ovakvim ili onakvima
interesima i ciljevima pojedinih, partikularnih skupina (govor-
nika u ime cijelih nacija, politikih stranaka, razliitih grupa,
itd. itd.). Veina tih naracija i mitolokih objanjenja ima za cilj
pokazati da je ona druga strana (bilo da je rije o protivni-
cima u ratu, ili o politikim protivnicima, koje se diskvalifci-
252
Tako politike mitove defnira GIRARDET, 207. U takvu se defniciju po-
sve uklapa sve ono to je LUI, zorno pokazao o dogovorima iz Karaor-
eva.
159
ra stigmom krivnje za rat) kriva za poetak sukoba. To, pak,
uglavnom ide za stvaranjem dojma moralne superiornosti, ali i
opravdanja za sve to je naa strana poinila tijekom sukoba.
Takve su, dakle, pripovijesti i mitovi postali sastavni dio diskur-
sa o zbivanjima iz prve polovice 90-ih protekloga stoljea, kako
onoga koji se eli prikazati kao znanstveni, tako i onoga otvore-
no politiki pragmatinog. U ovoj, dakle, prigodi namjeravam
upozoriti na narav i vanost takvih intelektualnih konstrukcija,
jednostavnih objanjenja povijesnih gibanja iz prve polovice
posljednjega desetljea prethodnog stoljea, objanjenja koja
su na razliitim stranama dobila status onoga to svi znaju i
to je svima jasno te se na taj nain, bar dio njih, pretvorio u
prave politike mitove. Ovaj tekst stoga nije ni zamiljen kao
povijesni prikaz tih zbivanja, on zapravo ima posve druge am-
bicije elim pokazati kako se kroz (re)konstrukciju nedavnih,
predratnih i ratnih zbivanja, stvara narativna podloga objanje-
njima aktualnih odnosa i rasporeda politike moi, odnosno
zahtjeva za njihovom redefnicijom i promjenom, i kolikoga
uspjeha takvi pothvati imaju na razliitim stranama. Navedeni
je mit o ratu dogovorenom u Karaorevu upravo izvrstan
primjer interpretacije nedavne prolosti kao podloge aktualnim
politikim ciljevima - njega su prof. dr. V. Pusi i njezini poli-
tiki sumiljenici u Hrvatskoj koristili kao objanjenje zahtjeva
za promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj tijekom 90-ih go-
dina. Nakon 3. srpnja 2000. godine, i promjene rasporeda po-
litike moi u skladu s izbornim rezultatima, taj se mit koristio
i kao objanjenje zato bi bilo loe ako HDZ ponovno preuzme
vlast. Konano, postavka je o dogovorenom ratu prihvaena
i u bonjakim politikim krugovima, a odatle se prenijela i u
javno mnijenje, ponajprije stoga to je ona vrlo prikladan na-
in prikrivanja pitanja odgovornosti bonjake politike elite za
vlastite prosudbe i eventualne pogreke.
* * *
Prije no to pokuam ralaniti neka od objanjenja o ko-
jima je upravo bila rije, pokuat e ukratko predoiti to se
160
Mladen Ani
kao strukturalna pozadina drutvenih i politikih procesa iz
devedestih godina 20. stoljea moe ocrtati temeljem rezul-
tata novije ozbiljne akademske historiografje. Toj su, naime,
historiografji upravo ova zbivanja, izmeu ostaloga ali u pr-
vome redu, bila poticaj za istraivanja procesa oblikovanja ko-
lektivnih identiteta i naina na koji su ti identiteti utjecali na
praktino ponaanje. Pri tomu valja poi od injenice da model
politikoga ureenja, izgraen tijekom posljednjih dvije stotine
godina (ali na temeljima koji su postavljeni davno prije toga) u
zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi, predstavlja danas uzor
i eljeni ishod (srednjoronoga) procesa tranzicije kroz koji
prolaze bive komunistike drave. Uz to treba svakako pose-
bice naglasiti da su te drave redom relativno mlade sve su
one, naime, izrasle kroz (dugoroni) proces koji traje neto vie
od jednoga stoljea, formalno od Berlinskoga kongresa 1878.
godine. Rije je o procesu koji podrazumijeva raspadanje i raz-
gradnju velikih predmodernih, multietnikih i multikulturnih
imperija (Habsburko i Otomansko Carstvo, Rusija), utemelje-
nih na ideji o boanskome podrijetlu dinastike vlasti. Rezultat
je toga procesa raspadanja i razgradnje, to se naravno odnosi i
na svijet nazora i ideja, bila istodobna konstrukcija te etablira-
nje moderne masovne nacionalne svijesti, utemeljene na ideji
o jednakosti pojedinaca koji participiraju u jedinstvenom (ta-
koer konstruiranom) modelu kulture. S razvojem takve svije-
sti i kulturnoga modela koji ona implicira organski je povezan
proces izgradnje nacionalne drave, kao drave jednakih (bar
teorijski) pojedinaca. Temelj, u smislu povijesne legitimacije,
gotovo svih onih dravnih projekata to izniu na ruevinama
starih carstava, iz ovakvoga idejnog kompleksa, trai se i nalazi
u srednjovjekovnim kraljevstvima, odreda uklopljenim tijekom
kasnoga srednjeg vijeka u okvire dinastikih imperija. Realni,
pak, poticaj svim tim isprepletenim dugoronim procesima
dolazi kroz irenje ideja oblikovanih u sjeverozapadnoj Euro-
pi, odnosno kroz ugledanje lokalnih (novonastajuih) elita na
zapadne uzore.
253
253
O svim se ovim procesima temeljni uvid i naputke za dalje itanje moe
nai u: SCHPFLIN, 2003., te BUNCE, 2005.
161
Trajni uinak ovih procesa, vezan uz politiku sferu, jest eta-
bliranje nacionalistikoga diskursa i njegovo irenje u dubinu
drutva, pri emu su se uvelike koristili obrazovni sustav, prak-
sa uprave u modernoj apsolutnoj dravi (ono to je svojedob-
no M. Foucault nazvao governmentality), ali i komunikacijski
kanali politikih procesa.
254
Puninu, pak, slike stvarnoga ivota
ovako ocrtanoj slici daje sljedei primjer. U proljee 1841. go-
dine dvije su skupine ljudi, na elu s dvojicom uenjaka i kul-
turnih/nacionalnih radnika ija e imena biti zapisana zlatnim
slovima u povijesti nastajanja modernih nacija jugoistoka Eu-
rope, putovali od Zagreba ka jugu. Tijekom toga putovanja te
su se dvije skupine vrlo esto sustizale, pa i istodobno boravile
na istim mjestima, bavei se vrlo slinim poslom. Obje te sku-
pine zanimalo je, izmeu ostaloga, kako svoju pripadnost, svoj
kolektivni identitet, iskazuje puanstvo na putu od Zagreba do
Zadra i dalje uz jadransku obalu sve do Dubrovnika. Da bi to
doznali posvuda su, kako priprostom puku tako i pripadnicima
viih drutvenih slojeva, postavljali ista pitanja kako nazivaju
svoj jezik i iru zajednicu kojoj pripadaju. Na elu je jedne sku-
pine bio Vuk Stefanovi Karadi, samouki lingvist, u to doba
prognanik s privremenim boravkom u Habsburkoj Monarhiji,
ije je ime i danas zatitni znak srpskoga nacionalizma. Na elu
je druge skupine bio zagrebaki intelektualac, Ljudevit Gaj, o-
vjek koji je osmislio i vodio cijeli jedan kulturni pokret (Ilirski
pokret) iz kojega e se, moda i ne ba po njegovoj volji, roditi
moderna hrvatska nacija. Ono to im se dogodilo na poluotoku
Peljecu, odnosno odgovori koje su tamo dobili od jednog lo-
kalnog seljaka, zavrjeuje punu pozornost dananjega itatelja
upravo u kontekstu ovakvih rasprava kakva je ova. Naime, se-
ljak je, na kratki upit: tko je i kojim jezikom govori, odgovorio:
Dalmatinac i da govori naki. Kada su mu, pak, podrobnije
254
Kako se nacionalistiki diskurs etablirao u dotad multietnikim i multire-
ligijskim sredinama Habsburkoga imperija u najnovije doba i iz netradici-
onalnoga oita raspredaju autori ija djela prikazuje WOLFF, 2006. Toj listi
djela svakako valja dodati i JUDSON, potom UNOWSKY te BAYCROFT
HEWITSON. Za pogled na istodobni razvoj u okvirima Otomanskoga car-
stva i drava koje su ga naslijedile valja poi od sljedeih naslova: KITROMI-
LIDES, 1989.; KITROMILIDES,1996.; DUU; DERINGIL; BIEBER; ROU-
DOMETOF.
162
Mladen Ani
protumaili to ga pitaju, pozivajui se na talijanski primjer
onaj tko govori talijanski je Talijan, seljak kaza 'slovinski'
a onda e Vuk k njemu dohramati i pita ga zna li jo
jezik srbski
on kae da nezna
onda Vuk: razumije li kako ja govorim.
Razumijem
e to je srbski razumije dakle?
razumijem
Jeste li uli gospodo?
A Maurani (lan druge, Gajeve skupine op. M. A.):
a jeste li vi prijatelju uli to o hrvatskom jeziku?
Ta kako ne bi? Ta to je ono to mi ne pada odmah na
um, i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski.
255
Tono stoljee i pol kasnije, u proljee 1991. godine, na
istim onim podrujima koja su obilazili Vuk i Gaj sazrijevala je
atmosfera u kojoj e se ubrzo voditi nesmiljeni rat. Tijekom se
toga rata zbog onoga to seljaku na Peljecu 1841. godine nije
palo odmah na um vrlo lako gubio sav posjed a nerijetko i
ivot. Daleki potomci i nasljednici istih onih to su nesigurno i
ponekad vrlo neprecizno (iz naega dananjeg kuta) odgovarali
na anketna pitanja kulturnih/nacionalnih radnika sada su vrlo
precizno znali kojim jezikom govore i kojoj naciji pripadaju.
Te su informacije kroz stoljee i pol razvoja uklopljenje u
fond drutvenoga znanja to ga se ui i interiorizira kroz proces
socijalizacije u obitelji, koli, u dodiru s dravnim slubenicima,
255
Cijeli je dijalog pribiljeio hrvatski jezikoslovac druge polovice 19. stoljea,
inae profesor Bekoga sveuilita, Vatroslav Jagi, prema iskazu jednoga od
sudionika i to upravo onoga koji je seljaku postavio pitanje o Hrvatima, a
koji se zvao Antun Maurani. Tekst je u hrvatskoj i srpskoj literaturi o na-
cionalnom i jezinom pitanju esto citiran, a ovdje je preuzet iz: STANI,
2002., 82.
163
krmi i na izborima (od 1918. do 1941. i ponovno 1990-91.),
a potvruje u cjelokupnome drutvenom komuniciranju. Na
simbolikoj je razini sve to zapeaeno glasovanjem na refe-
rendumima o neovisnosti (odnosno referendumima o srpskoj
autonomiji) koji su u roku od godinu dana (1991./92.) odrani
u Hrvatskoj i BiH. S time u svezi valja svakako pripomenuti
da je na teorijskoj ravni promiljanja svijest o jasnoj razliito-
sti prijeenih razvojnih putanja dvaju dijelova Europe i iz toga
proizalim razlikama u ishodima artikulirana u posve orijen-
talizirajuem duhu. Naime, u literaturi je ta svijest o razlikama
rezultirala od vremena Hansa Kohna (kako se danas sve vie
pokazuje promaenim) postavkama o razliitoj naravi miro-
ljubivih i konstruktivnih zapadnih (graanskih, odnosno
dravnih) te virulentnih i destruktivnih istonih (etni-
kih ili organskih) nacionalizama dananje Europe.
256
Ovakav sumarni, hladni i analitiki pogled na dugorone
i srednjorone povijesne procese ocrtava komparativni kon-
tekst u kojemu valja promatrati sluaj bive Jugoslavije. On,
meutim, zanemaruje moralnu prosudbu, povezanu s kvalif-
kacijama konstruktivnih i destruktivnih nacionalizama, koja
e odmah ukazati na injenicu da stoljetni proces izgradnje
istonoeruopske nacionalne drave i unutar njezinih okvira
liberalno-demokratskoga politikoga sustava podrazumijeva i
tamnu stranu. Tu tamnu stranu izgradnje liberalnih demo-
kracija, danas (zbog relativne blizine povijesnih procesa) jasno
vidljivu poglavito u istonoj polovici europskoga kontinenta,
analitiki sustavno i detaljno, s vie ili manje uspjeha, razlau
mnogi autori, ponekad i u tako golemim djelima kakvo je ono
M. Manna.
257
Pod tim se, pak, pojmom podrazumijeva obilatu
uporabu nasilja usmjerenoga na cijele drutvene grupe koje,
256
Za novije poglede na graanski i etniki nacionalizam i njihove stvar-
ne i zamiljene razlike vidi: LECOURS, te HJERM. Poticaj za reviziju pojmov-
noga razlikovanja graanskoga od etnikog nacionalizma, koji je doao
iz podruja drutvene teorije, naiao je na jasan odjek i kod povjesniara
usp. VICK.
257
Uz primjere kakav je STOLA, obvezatna je literatura za ovaj problem dje-
lo MANN, 2005. Mannu je mogue, poglavito u ralambama pojedinanih
sluajeva, pronai mnoge zamjerke, no unato tomu njegove temeljne ideje
ostaju neupitne.
164
Mladen Ani
iz ovih ili onih razloga, nisu bile u stanju nai svoje mjesto u
jedinstvenom kulturnom obrascu. Nemogunost nametanja je-
dinstvenoga modela kulture odreenim skupinama pri tomu se
esto pretvarala i u problem teritorijaliziranja nacije u obliku
nacionalne drave, pa se tako nastale probleme obino razr-
jevalo kroz ratne sukobe oko teritorija.
Uglavnom, latentno se drutveno nasilje u ovakvu kontek-
stu otvoreno ispoljavalo, poglavito u (kratkotrajnim) rozdoblji-
ma politikih kriza, u formama koje literatura danas defnira u
pojmovne kategorije od genocida, preko raznih oblika (vie ili
manje nasilnoga) etnikoga ienja do organizirane razmjene
puanstva. Valja se ovdje samo letimino prisjetiti genocida nad
Armencima u Turskoj, milijuna Nijemaca konano protjeranih
(uz vie no obilatu primjenu nasilja i brojne rtve) sa irokoga
prostora srednjo-istone i jugo-istone Europe nakon Drugo-
ga svjetskoga rata, ili organizirane razmjene puanstva izmeu
Grke i Turske nakon Prvoga svjetskog rata. Konani je uinak
svega toga injenica da danas, na prostoru gdje su prije stoljea
i pol, po naelu leopardove koe (to je omiljena metafora
kojom su se opisivale prilike kakve su vladale u BiH do prve
polovice 90-ih godina 20. stoljea), izmijeani ivjeli pripadnici
razliitih vjera, govornici razliitih jezika, odnosno pripadni-
ci razliitih etnikih (nacionalnih) zajednica, funkcioniraju
klasine nacionalne drave. tovie, te drave, kako primjeuje
jedan od povjesniara koji se bave ovim procesima, a rije je
o ekoj, Slovakoj, Austriji, Maarskoj, Hrvatskoj i Sloveniji,
danas vie odgovaraju idealu nacionalne drave no to je to
ikad u povijesti bio sluaj s bilo kojom skupinom zemalja.
258
* * *
Okreui se sada ponovno nainu na koji se pripovijeda-
njem nastojalo objasniti to se to u prvoj polovici 90-ih godina
20. stoljea dogodilo na prostoru bive Jugoslavije, kao izvan-
rednu ilustraciju arolikoga mnotva naracija, od kojih su neke
258
Citat potjee iz: KING, 112.
165
ukopljene i u mitove, te manje ili vie pedantno i vjeto izgra-
enih zamisli (cjelovitih konstrukta) o tomu to je i kakav je
bio rat u BiH, prua zbornik radova s okrugloga stola Karak-
ter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995., tiskan u nakladi, u
najmanju ruku, neobine institucije Naunoistraivakog
instituta 'Ibn Sina' Sarajevo
259
. Ta je nevelika knjiga, osim po
nakladniku, neobina iz jo nekoliko razloga iako je rije o
Zborniku radova, iz pregleda je sadraja nemogue utvrditi tko
su autori priloga, jer oni tamo nisu navedeni (autor je naveden
tek na poetku svakoga teksta); propratne su biljeke, fusnote,
numerirane vrlo zagonetno - u nekim tekstovima numeracija
kree od broja jedan, biljeke u prilozima fra L. Markeia i F.
Muslimovia su numerirane kao da se radi o jednom tekstu (str.
31-65), doim od priloga prof. dr. K. Trnke (str. 68) do kraja
Zbornika numeracija tee kontinuirano, kao da se opet radi o
jednom tekstu; tiskani tekst ima golemo mnotvo tipfelera, dok
je, neovisno o tomu, jedan dio autora u svojim prilozima ostao
gotovo na granici pismenosti. Formalne znaajke, odnosno ne-
vjetost urednitva Zbornika u stvarima koje se tiu forme ci-
jele publikacije, jasno govore da ljudi iz Naunositraivakog
instituta 'Ibn Sina' Sarajevo oigledno nemaju ba puno toga
to ih vezuje za znanstvenoistraivaku djelatnost. Konano,
ponuda knjiga koje su izale u nakladi Instituta (uglavnom se
radi o prijevodima djela s perzijskoga jezika, posveenih isla-
mu, a meu njima se mogu nai i pisma imama Homeinija)
upuuje na zakljuak da je rije o institucionalnom paravanu
za promidbeno djelovanje skupina ili institucija iz Irana. No,
unato svim tim neobinostima vezanim za publikaciju ali i na-
kladnika, Zbornik je dragocjen jer donosi sueljene vizije toga
to je bio rat u BiH iz kuta i pera Bonjaka-muslimana, Hrvata
i Srba. I jedni, i drugi i trei operiraju cijelim nizom konstruk-
ta izgraenih na krajnje selektivnom odbiru injenica, za koje,
meutim, oigledno predmnijevaju da ih svi znaju i da su svi-
ma jasne.
259
Puni naslov knjiice tiskane u nakladi od svega 300 izvoda glasi: Karakter
rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.
11. 2001., Sarajevo 2002.
166
Mladen Ani
Tako se, primjerice, svi autori priloga u Zborniku Bonjaci-
muslimani slau glede toga da je rat u BiH bio agresija dviju
susjednih drava, s ciljem unitenja (politikoga subjektiviteta)
drave Bosne i Hercegovine, odnosno istrebljenja bonjako-
muslimanske populacije (najvee rtve rata), a da je pri tomu
izostala zatita koju je bila duna pruiti meunarodna za-
jednica.
260
Pokuamo li ovako formulirani niz tvrdnji ralaniti
pokazat e se da one tvore klasian primjer zaokruena poli-
tikog mita. Polazei od prve tvrdnje valja svakako naglasiti
temeljnu postavku: da bi drava Bosna i Hercegovina bila
unitena ona bi prije toga morala biti konstituirana i stvarno
djelovati, o emu je poneto ak i pokuao rei jedan od sudio-
nika okrugloga stola. Naime, dr. S. Sofi u svome prilogu pola-
zi od stava strunoga tijela koje se nazivalo Arbitrana komi-
sija Konferencije o Jugoslaviji, a koji se svodi na to da jedan
entitet konstituira dravu onda kada se radi o zajednici koja
se sastoji od teritorije i stanovnitva koji podlijeu organizira-
noj politikoj vlasti, kao i da takvu dravu karakterizira suve-
renost, pri emu su efekti meunarodnog priznanja drave
isto deklaratorni.
261
Kada, meutim, pokua primijeniti takvu
defniciju na sluaj Bosne i Hercegovine, dr. S. Sofi moe na-
vesti samo to da je Republika Bosna i Hercegovina priznata
kao drava 6. aprila 1992. godine, da je taj in bio puko pri-
znanje injenice njenog postojanja, i potom razglabati nebu-
260
Samo kao primjere vidi MUSLIMOVI, 56; TRNKA, 69; SOFTI, 89, itd.
Poseban sluaj, vrijedan podrobnije analize, jest POPRANOVI, koji ve
u naslovu istie krajnje neobian, da ne kaem besmislen, pojam totalicid,
koji u sebi sadrava, prema autoru, etnocid, kulturocid, sakrocid, i razne dru-
ge -cide. Autor ak operira i nekim statistikim podacima za koje, dakako,
ne daje nikakve informacije o vrelima i autoritetu koji stoji iza njih. No, sva-
kako je najzanimljiviji dio dugaki popis okrutnih postupaka agresora pre-
ma Bonjacima-muslimanima isti takvi okrutni ini, naime, na drugim se
stranama pripisuju, pa i dokazuju i za Bonjake-muslimane u odnosu na Srbe
i Hrvate. Popranoviev popis temelji se, kako sam on to kae, na iskazima
preivjelih (kao uostalom i u sluaju slinih tvrdnji na srpskoj ili hrvatskoj
strani), a autoru ak nije ni palo na pamet da bi te iskaze trebalo eventualno
koroborirati, jer ionako svi znaju i svima je poznato kakvi su bili agre-
sori.
261
SOFTI, 86.
167
lozne teorijske postavke izvedene iz, u ovome kontekstu posve
irelevantne, tvrdnje da dravnost Republike Bosne i Hercego-
vine see u historiju najmanje onoliko koliko i dravnost onih
koji je osporavaju.
262
No, stvarnost je u trenutku meunarodnoga priznanja u
travnju 1992. bila posve drugaija - BiH nije imala zajednicu
teritorija i stanovnitva podlonoga organiziranoj politi-
koj vlasti, ak ni u onome smislu kako je to predviao ustavni
poredak kakav je bio na snazi dok je jo BiH tvorila dio SFR
Jugoslavije. Proces raspada struktura dravne vlasti (u smislu
jedinstvene organizirane politike vlasti) u okviru SR BiH
okonan je jo krajem 1991. godine ustavom predvieno ure-
enje nestalo je u trenutku proglaenja i poetka realnoga funk-
cioniranja srpskih autonomija, a dalji korak u tome pravcu
uinjen je proglaenjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
Sredinji republiki organi nisu krajem 1991. godine bili u sta-
nju kontrolirati dravne organe prisile (policijske snage niti
snage Teritorijalne obrane, a da ne govorimo o vojsci, JNA) na
vie od polovice dravnog teritorija, a i tamo gdje su navodno
kontrolirali stanje dolo je do stvarnoga raspada sustava, pogo-
tovu kada su ve poeli sukobi u proljee 1992. godine.
263
Da-
kako, ove tvrdnje ne impliciraju podrobne ustavno-pravne ra-
lambe, niti nain kako je ovakvo stanje nastalo,
264
ve opisuju
realnost na teritoriju koji je u travnju 1992. meunarodno pri-
znat kao zasebni dravni organizam. Priznajui takvo faktino
stanje, meunarodna zajednica je jo prije priznanja postoja-
262
Isto, 87.
263
Za opis razvoja prilika i stanja u prvoj polovici 1992. godine, uz materijal
danas jo nedostupnih arhivskih vrela, svakom e buduem istraivau biti
dragocjeno ono to se moe nai u VULLIAMY. Tek kao primjer onoga to
se posvuda, pa i na podrujima pod nadzorom sredinjih vlasti iz Sarajeva,
dogaalo usp. prikaz prilika u Zenici prema uspomenama jednoga od aktera,
u ANI, 2001., 101-2.
264
Problem nefunkcioniranja drave onako kako ju je sam defnirao, SOFTI,
88, pokuava rijeiti tvrdnjom da su bosanskohercegovake politike stran-
ke sa srpskim i hrvatskim predznakom pripremile i proglasile paradravne
tvorevine na teritoriji BiH, prekrivajui tako prigodnom koprenom zabora-
va ono to je sam napisao tek nekoliko redaka prije.
168
Mladen Ani
nja zasebnog dravnog teritorija otvorila proces pregovaranja s
ciljem ureenja politikih prilika i ustrojavanja stvarne dravne
vlasti. Na tim su naelima pregovori, uz simultane ratne opera-
cije, i okonani sporazumom u Daytonu u jesen 1995. godine.
Tada postignuti sporazum tretirao je Bosnu i Hercegovinu kao
teritorij na kojemu tek treba uspostaviti dravnu organizaciju,
posve u skladu sa stvarnim stanjem. Zakljuak koji iz ovoga sli-
jedi jednostavno je negativno odrediti rat doista nije voen s
ciljem unitenja drave BiH, jer ona u trenutku izbijanja rata
nije ni postojala.
to su, pak, bili stvarni ciljevi upletenih imbenika, jesu li
oni bili iole vrsto odreeni, ili su se politike elite pridravale
tek labavo postavljenih osnovnih ideja vodilja, prispodobljuju-
i javno postavljene i deklarirane ciljeve aktualnim prilikama i
potrebama odravanja vlastitih pozicija, tek treba utvrditi sa-
vjesnom i pozornom ralambom. Meu osnovnim idejama
kojih se pridravala srpska strana od poetka krize, dakle jo od
1991. godine, praktino sve do trenutka u kojem nastaju ovi re-
dovi, svakako valja uoiti ideju sprjeavanja konstituiranja bilo
kakvih oblika dravne vlasti s realnim ovlastima i autoritetom,
a sa sjeditem u Sarajevu.
Drugi dio konstrukta, tvrdnja naime da je cilj rata bio uni-
tenje bonjako-muslimanske populacije, koja je time postala i
najvea rtva rata, doista nije potrebno podrobno elaborirati.
Plimni val terora srpskih snaga bitno se razlikovao od iz povije-
sti poznatih (bolje ili loije organiziranih) pokuaja masovnoga
istrebljenja on je, zapravo, bio uspjeno izvedena operacija
masovnoga zastraivanja s jednim jedinim i prilino jednostav-
nim ciljem. Izvorna je namjera, proizala iz srpskoj javnosti e-
sto predoavanih rezultata ralambi demografskih gibanja na
teritoriju bive Jugoslavije tijekom druge polovice 20. stoljea,
bila iz temelja promijeniti demografsku sliku na teritoriju koji
je bio poznat kao SR Bosna i Hercegovina i uspostaviti nove
prostorne i brojane odnose razliitih nacionalnih grupacija na
tomu teritoriju. U tome je sklopu valjalo tehnikom, za koju se
ustalio naziv etniko ienje, pokrenuti migracijska gibanja
169
velikih razmjera. Te su vie-manje prisilne migracije trebale
smanjiti udjel Bonjaka-muslimana i Hrvata u ukupnom pu-
anstvu na teritoriju SR BiH te stvoriti to je mogue vei te-
ritorij pod punim nadzorom srpskih snaga i na tome teritoriju
svesti na najmanju moguu mjeru broj pripadnika druge dvije
nacionalne skupine. Gotovo nekontrolirano nasilje pojedinaca
u tome je sklopu imalo svrhu unoenja psihoze straha kao mo-
tivacijskog imbenika migracija, dok se drava, onakva kakva je
i koliko je uope postojala u takvim prilikama, u to uplitala tek
periferno (primjerice organizacija sabirnih logora u kojima,
meutim, nije provoena praksa masovnoga istrebljenja, ali su
zatvorenici bili preputeni na milost i nemilost uvara koje nit-
ko nije kontrolirao; ureenje prostora na kojemu su stajale
katolike crkve i damije nakon njihova ruenja; usmjeravanje
izbjeglikih gibanja, i sl.).
Postupak su etnikoga ienja, meutim, vrlo brzo pri-
hvatile i druge dvije strane upletene u sukob, ali ga nisu uspje-
le (ili htjele) dovesti do onoga stadija do kojega ga je dovela
srpska strana. to se, pak, tie statusa najvee rtve rata rije
je zapravo o injenici da je bonjako-muslimanska strana, to
iz objektivnih to iz subjektivnih (loe ili pogrene prosudbe
politike elite) razloga u rat ula i cijelo vrijeme ostala najloije
organizirana. Iz toga je proizala nemo u ratnim operacijama -
sve do samoga kraja rata Armija RBiH nije u sukobu sa Voj-
skom RS ostvarila ni jednu uspjenu ofenzivnu operaciju, osim
osvajanja sela Vozua na obroncima planine Ozren na samome
kraju rata
265
; u sukobima s H(rvatskim) V(ijeem) O(brane)
Armija je ostvarila nekoliko uspjenih ofenzivnih operaci-
ja, preuzevi potpuni nadzor nad Travnikom, Bugojnom, Foj-
nicom i Vareom, ali je pretrpjela i ozbiljne poraze nastojei
265
Jedina stvarno velika ofenzivna operacija, ona pokrenuta iz Bihaa nakon
Oluje u Hrvatskoj, zavrila je totalnim fjaskom i bezglavim bjeanjem sna-
ga Armije RBiH nakon pregrupiranja i kontraudara Vojske RS, o emu je
potresno svjedoenje dao u televizijskom intervjuu novinar britanske mree
Sky, Aeronaut van Linden. Kao novinar, on je, naime, bio u pratnji zapovjed-
nika operacije, generala Atifa Dudakovia te je zajedno s njima i bjeao pred
srpskim snagama. Cjeloviti kontekst akcija u zapadnoj Bosni jezgrovito ali i
vrlo slikovito ocrtava u svojim memoarima ARINI, 303-4.
170
Mladen Ani
ostvariti iste ciljeve u epu, Vitezu, Busovai i Kiseljaku. Takva
je, dakle, vojna situacija onda vodila do toga da je bonjako-
muslimanska populacija doista bila ostavljena na milost i nemi-
lost protivnika, pa su zasigurno i ljudski gubici tu bili najvei.
Pitanje rtava, meutim, daleko je sloenije no to bi se inilo
na prvi pogled, kako to pokazuju podaci institucije Meuna-
rodni forum 'Bosna Internacional', citirani kod jednoga od su-
dionika okrugloga stola.
266
Prema tim podacima, prikupljenim
dodue nepoznatom metodologijom i teko provjerljivih, ljud-
ski su gubici bili daleko najvei kod Bonjaka-muslimana i do-
segli su vrtoglavu stopu od 8,1% ukupne populacije (kod Srba
su iznosili znatno niih 5,3%, a kod Hrvata jo niih 4%). No,
istodobno je tijekom rata raseljeno, to na druga podruja unu-
tar zemlje, to izvan nje, gotovo nevjerojatnih 65,4% Hrvata,
dok je stopa raseljavanja Bonjaka-muslimana i Srba bila znat-
no nia (prvi 52,8%, drugi 52,3%), pri emu svakako valja uzeti
u obzir da je ovo raseljavanje u daleko najveem broju sluajeva
bilo rezultat raznih oblika nasilja i prisile. Iz ove grube i kraj-
nje nehumane statistike jasno, meutim, proizlazi zakljuak da
pitanje rtava nije jednostavno i da kategorija najvee rtve
zapravo i nema racionalne podloge. Sa svim se time insistiranje
bonjako-muslimanske elite na takvome statusu ukazuje kao
pokuaj manipulacije problemom golema emocionalnog nabo-
ja, vrlo slian licitiranjima s brojem rtava koncentracijskoga
logora Jasenovac nakon Drugog svjetskog rata. Vrijedi se stoga
podsjetiti kako se procjene broja rtava Jasenovca kreu se od
(provjerljivih) 60.000-80.000 do (posve nevjerojatnih) preko
milijun ubijenih. Licitiranje golemim brojkama (kao da 60.000
ubijenih samo po sebi ve nije uas) imalo je nakon 1945. go-
dine razliite funkcije, od toga da su se time pokrivale megalo-
manske procjene broja rtava u sklopu zahtjeva za ratnim repa-
racijama, preko toga da se autoritetom odreivanja tonoga
broja reprezentiralo postojee odnose politike moi i ujedno
opravdavalo privilegirane pozicije jedne skupine (Srbi, kao
najvea rtva), do toga da se eskalacijom ionako nevjerojat-
266
BLAANOVI, 190. Nisam uspio utvrditi vrelo na koje se autor ovdje po-
ziva, pa podatke uzimam samo kao grube pokazatelje stanja, a ne egzaktne
injenice.
171
nih brojeva stvaralo atmosferu revanizma koja je, u krajnjoj
liniji, opravdavala i teror u rat(ovima) prve polovice 90-ih. O
svim tim aspektima krajnje osjetljivog Jasenovakoga proble-
ma postoji ve povelika literatura, iji bi ak i elementarni ori-
jentacijski prikaz zahtijevao poseban rad.
Konano, tvrdnja o uskraenoj zatiti meunarodno pri-
znatoj dravi potpuni je nonsens. Nedavno su, dakako zbog
svojih vlastitih potreba, neki ameriki dunosnici javno po-
jasnili kako rat jo uvijek nije zabranjeno sredstvo rjeavanja
meunarodnih prijepora i sukoba, iz ega onda svakako pro-
izlazi i obveza svake drave (ako to ona doista i jest) da skrbi
sama za sebe, bilo vlastitim sredstvima, bilo u sklopu razliitih,
bilateralnih ili multilateralnih obrambenih saveza. Tek kio-
bran takvoga obrambenoga saveza osigurava odreenu obve-
zu vanjskih imbenika za pruanjem zatite, na to BiH nije u
doba izbijanja rata ni mogla raunati jer, kako je reeno, nije ni
bila konstituirana kao drava te nije ni mogla pristupiti nekom
obrambenom savezu. S druge strane, oekivanja da UN zati-
ti svoju lanicu rezultat su dezinformacija koje je (namjerno
ili iz neznanja) lansirala bonjako-muslimanska politika elita
i mediji pod njezinim nadzorom, s ciljem da pogled javnosti
preusmjeri s pitanja vlastite odgovornosti i tu odgovornost pre-
baci na drugoga. No, i u ovoj, kao i kod dvije ve analizirane
tvrdnje, ipak postoji element oslonca na neke realne injeni-
ce rije je, prije svega, o pozivu na zabranu prodaje oruja
stranama upletenim u rat(ove) na teritoriju bive Jugoslavije,
to ju je izglasala Opa skuptina UN. Iako politika pozadina
te zabrane do danas nije posve razjanjena, ostaje neprijeporna
injenica da se zabrana krila ne sve strane, a njezin je jedini
stvarni uinak bila mogunost za prodavae da enormno podi-
gnu cijene oruja pri svakoj transakciji s upletenim imbenici-
ma. Ono, pak, to bonjako-muslimanska politika elita nikad
nije objasnila svojoj javnosti odnosi se na povezanost odrava-
nja zabrane s jedne, i formalnih veza vlasti u Sarajevu s islam-
skim teroristikim mreama s druge strane.
Niz, dakle, tvrdnji o dvostrukoj agresiji, najveoj rtvi i
uskraenoj zatiti, kao temeljnim znaajkama rata u BiH, po-
172
Mladen Ani
kazao se kao konstrukt izgraivan na pogreno tumaenim i
u krivome svjetlu prikazivanim realnim injenicama. Dijelovi
su toga konstrukta s vremena na vrijeme lansirani zbunjenoj i
uasima rata gotovo izbezumljenoj javnosti na podrujima pod
nadzorom vlasti u Sarajevu od strane bonjako-musliman-
ske politike elite i medija pod njezinim nadzorom. S istim je,
meutim, tezama A. Izetbegovi nastupao i u meunarodnim
pregovorima, tretirajui europske dravnike na isti nain kao
i publiku kod kue
267
. Teko bi bilo ak i pretpostaviti da je
ovako nastali mit, skup injenica koje svi znaju i koje su svima
jasne, nastao kao rezultat unaprijed postavljene ideje vodilje.
ini se da bi ga radije trebalo promatrati kao rezultat prigodnih
strategija odvraanja pozornosti s pravih pitanja izravne odgo-
vornosti politikoga vodstva za stanje u zemlji, s jednim jedi-
nim ciljem odranja postojeega rasporeda politike moi.
268

Nakon zavretka rata, nezadovoljni mirovnim sporazumom
koji im je omoguio sudjelovanje u vlasti po naelu 30% vlasti
nad 100% teritorija BiH (umjesto zacrtanih i stalno obeava-
nih 100% vlasti nad 100% teritorija - ili, kako se o tome u
javnosti govorilo, oslobaanja cijele zemlje), pripadnici su te
politike elite poeli javno manipulirati elementima ve uobli-
ena mita. Na takvoj, naime, rekonstrukciji nedavne prolosti
utemeljen je sada zahtjev za promjenom stvorenoga stanja, pod
izlikom odstranjenja iz politikoga ivota zemlje onih kojima je
prigodno pripisana stigma sudjelovanja u dvostrukoj agresiji
i stvaranju najvee rtve.
267
Usporedi samo kao primjer kako njegov istup na pregovorima u Genevi
29. studenoga 1993. u svojim sjeanjima rekonstruira ARINI, 53-4: BiH
nee da popusti ako nam Srbi ne vrate okupirani teritorij i ako ne dobijemo
adekvatan izlaz na more kod Neuma. Ne pare zemlje ve izlaz na more. Ako
ne bude tako, treba da se pootre sankcije prema Srbiji, da se uvedu prema
Hrvatskoj i da se digne embargo na uvoz oruja za BiH. Mi se nalazimo u ma-
kazama dva napadaa, a i vi ste (op.a. Europska unija) sauesnici. Uz ovakve
istupe i nije nikakvo udo to su europski pregovarai tretirali bonjako-mu-
slimansku stranu onako kako su je tretirali, sve dok se u problem i pregovore
za njegovo rjeenje nisu uplele USA sa svojim strategijskim zamislima u svezi
s odnosima spram islamskoga svijeta, u okviru kojih je BiH imala vrlo odre-
eno znaenje.
268
Za te mehanizme usp. ANI, 2001., 229-253.
173
Brojni su, dakle, Bonjaci-muslimani sudionici okrugloga
stola Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. pokaza-
li visok stupanj unisonosti u svojim istupima te su se sloili u
glavnim postavkama, prezentirajui praktino jedinstveni sklop
injenica koje svi znaju i koje su svima jasne, bar kada je rije
o stavovima kakvi vladaju javnim mnijenjem na podrujima
koje su tijekom rata kontrolirale vlasti iz Sarajeva (drugaije
formulirano - primjerice: u bonjako-muslimanskoj javnosti -
ne bi imalo isto znaenje). Slika, pak, koju ocrtavaju prilozi au-
tora Hrvata i Srba u Zborniku izgleda bitno drugaije, to sva-
kako valja pripisati mjestu i okolnostima odravanja okrugloga
stola Sarajevo, u organizaciji institucije s (u najmanju ruku)
proiranskim usmjerenjem. Mjesto i okolnosti, naime, uvjetovali
su nedolazak onih meu Hrvatima i Srbima za koje bi se moglo
rei da ne bi pretjerano vodili rauna o tomu to e rei druge
strane o njihovim izlaganjima. Reeno drugaijim rijeima,
hrvatski i srpski sudionici okrugloga stola iznosili su uglavnom
i na prvi pogled izbalansiranije i uravnoteenije tvrdnje. No,
obzirom da se izlaganja na ovakvim skupovima pripremaju za
publiku, valja voditi rauna da se autori uvijek u stanovitoj mje-
ri ponaaju sukladno oekivanjima predviene publike te tekst
pripremaju kao neku vrst socijalnoga konstrukta.
269
Zbog
toga vanog elementa valja svakako pretpostaviti da bi veina
bonjako-muslimanskih (ali na isti nain i hrvatskih i srpskih)
autora svoja izlaganja koncipirali na drugaiji nain i s drugai-
jim naglascima da se skup odravao primjerice u Zagrebu, iro-
kom Brijegu, Beogradu ili Banja Luci. Pri svemu tomu valja ipak
naglasiti da je (ne samo) vei broj hrvatskih sudionika stvorio
i dojam ire lepeze stavova od fra L. Markeia, za kojega se
moe rei da je u svojim stavovima blizak prof. dr. V. Pusi, do
prof. dr. B. epia, koji je zastupao stavove i ideje vrlo bliske
dananjoj vladajuoj skupini unutar H(rvatske) D(emokratske)
Z(ajednice) BiH. Zanimljivo je svakako primijetiti da meu
sudionicima okrugloga stola nije bilo niti jednoga autora koji
269
Istraivanja poput TONKIN, ili BATES, potvruju tu tezu ak i za povje-
sniare - pjevae i kazivae narodnih pjesama i pria - u drutvima u kojima
prevladava usmena komunikacija, a osobno iskustvo brojnih konferencija i
skupova to jasno potvruje i za moderne znanstvenike.
174
Mladen Ani
bi otvoreno zastupao tezu po kojoj je sukob izmeu Armije
BiH i HVO-a rezultat strategije bonjako-muslimanskog
politikog i vojnog vodstva, tezu koja u hrvatskome javnom
mnijenju ima danas veliki broj pristaa
270
, pa se moe rei da
u nekim krugovima predstavlja injenicu koju svi znaju i koja
je svima jasna. Uza sve reeno, mora se svakako primijetiti da
se u pristupu problemima rata u BiH zamjeuje jasna razlika
izmeu bonjako-muslimanskih na jednoj, i hrvatskih i srp-
skih autora na drugoj strani. Naime, dok prvi uglavnom svo-
jim tekstovima stvaraju iluziju da se radi o posebnom ratu koji
nije imao nikakve veze s onim to se dogaalo u neposrednom
okruenju Bosne i Hercegovine, i hrvatski i srpski autori treti-
raju taj rat uglavnom kao epizodu irega rata na podruju biv-
e Jugoslavije.
271
Svakako bi na ovome mjestu valjalo upozoriti
kako se povijesni diskurs bonjako-muslimanskih autora u
ovome bitno razlikuje od praktinoga djelovanja politike elite
tijekom samoga rata, sve do sredine 1994. godine. U to su doba
A. Izetbegovi i ljudi iz njegova kruga vrlo uspjeno uspijevali
manipulirati hrvatsko-srpskim sukobom, drei stalno na oku
stanje u Hrvatskoj i prispodobljujui svoje postupke i zahtjeve
stanju na tamonjim bojinicama.
272
No, kako taj dio politike
prakse nikad nije prodro u javni politiki diskurs, to se ni u
naknadnim rekonstrukcijama na toj strani o tako postavljenoj
strategiji djelovanja nikad ne govori.
270
Ovakvu je ideju do danas najpodrobnije elaborirao SHRADER, a njezin
se veliki odjek u hrvatskoj javnosti mogao razaznati iz vrlo brojnih reakcija
i odobravanja u vrijeme kada je hrvatski prijevod djela objavljen u Zagrebu.
Slian se stav moe implicitno razaznati u EPI, a njegovu bi implicitnost
najvjerojatnije trebalo dovesti u svezu s onim to je reeno o ovakvim izlaga-
njima kao situacijskim konstruktima (epievi bi stavovi zacijelo bili dru-
gaije artikulirani i naglaeni da je nastupao u Mostaru ili Zagrebu).
271
Izuzetak u tome smislu meu hrvatskim autorima predstavlja KOUL, koji
oigledno ne smatra da je rat u BiH dio procesa raspada Jugoslavije, ve nje-
gove uzroke pripisuje duboko usaenim strukturama, nekoj vrsti povijesnih
procesa duga trajanja. U tome je zapravo vrlo blizak onoj skupini zapad-
nih autora koji uzroke rata, ali na irem prostoru bive Jugoslavije, vide u
atavizmima i duboko usaenim etnikim animozitetima i iz njih izrasloj
mrnji.
272
U tome su smislu vrlo instruktivni brojni detalji koje u svojim memoarima
donosi ARINI.
175
Srpski, meutim, autori idu nekoliko koraka dalje od pro-
matranja sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, kao jedinstveno-
ga rata, smatrajui da je, unato mirovnom sporazumu potpi-
sanom u Daytonu 1995. godine, dio toga rata i ono to se na
Kosovu i u svezi s njime dogaalo 1998. i 1999. godine. Dvojica
srpskih autora, iz Republike Srpske,
273
u Zborniku pokazuju
vrlo visok stupanj unisonosti i u onome to bi se moglo sma-
trati izborom injenica koje svi znaju i koje su svima jasne,
dakako onih za koje se moe rei da vladaju srpskim javnim
miljenjem. Ukratko orisana, njihova bi zajednika slika izgle-
dala ovako: rat su pokrenuli nacionalisti koji su doli na vlast
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poetkom 90-ih godina, i to
tako to je njihov zahtjev za izdvajanjem (secesijom) iz Jugo-
slavije, podran od meunarodnih imbenika, izazvao prirod-
nu obrambenu reakciju Srba koji su stalno pred oima imali
vlastito stradanje na tome prostoru tijekom Drugog svjetskog
rata; brojni ini novih nacionalistikih vlasti ili su za iskljui-
vanjem Srba iz javnoga i politikog ivota i samo potvrdili strah
da e se povijest ponoviti; to su bili razlozi koji su Srbe pri-
silili stvoriti svoje (para-)dravne okvire, dok se JNA interven-
cijama nacionalista (pozivi Slovencima i Hrvatima, a kasnije i
ostalima, da je napuste) pretvorila u srpsku vojsku; tako je na-
stala vojska onda vodila pravi obrambeni rat protiv paravojnih
nacionalistikih organizacija. Valja, meutim, svakako ukazati
i na stanovite razlike u pristupima dvojice autora. Naime, Mio
Carevi ipak dio odgovornosti za rat i stradanja stavlja na teret
i srpskom vodstvu u BiH, u dodue pomalo neobinoj (i teko
razumljivoj) formulaciji: Srpski nacionalisti napravili su stra-
teku greku, zbog ega su poraeni u ovom ratu, to su umjesto
oslobodilakog vodili etniko-vjerski rat i zagadili cijelu svoju
historiju i donijeli stradanje svom i drugim narodima
274
. Klju
za razumijevanje ovakve tvrdnje vjerojatno bi trebalo traiti par
redaka dalje, na mjestu na kojem autor veli: Ouvanje Jugosla-
vije bilo je u interesu svih njenih naroda, posebno Srba, Hrvata
273
BLAANOVI; CAREVI.
274
CAREVI, 206.
176
Mladen Ani
i Bonjaka, koji su u Jugoslaviji bili najrasprostranjeniji i inili
njeno 'vezivno tkivo'. Stvarni interesi naroda izgubili su bitku sa
vlastitim nacionalizmom i meunarodnim banditizmom. Ta-
kve formulacije vjerojatno znae da su dr. R. Karadi i njegovo
drutvo pogrijeili zato to se nisu borili za Jugoslaviju, to
je logiki odrivo tono toliko koliko su odrivi upozoravanje
na meunarodni banditizam uz istodobno pozivanje na C.
Vancea, J. Bakera, H. Kissingera, lorda Carringtona i W. Chri-
stophera, kao kljune svjedoke u prilog autorovih tvrdnji samo
stranicu dalje.
Glede ovakvih stavova valja odmah naglasiti da je vrlo sli-
na projekcija zbivanja jo od kraja 80-ih i poetka 90-ih godina
prologa stoljea duboko ukorijenjena u javni diskurs novoga
srpskog nacionalizma, kakav se razvio tijekom 80-ih godina, a
koji je kulminirao usponom S. Miloevia na vrh srpske politike
piramide.
275
Koliko su, meutim, sve naprijed navedene tvrdnje
realan opis gibanja s poetka 90-ih godina moe se jednostav-
no utvrditi usporede li se s onim to primjerice nudi nedavno
objavljeni transkript videozapisa s osnivake skuptine ogranka
S(rpske) D(emokratske) S(tranke) za Dubrovnik.
276
Odnos real-
nih injenica i politikoga diskursa srpskog politikog vodstva
reprezentiranog u ovoj prigodi zacijelo najbolje zrcali konfron-
tacija rijei voa SDS-a iz BiH, dr. R. Karadia i B. Vuurovi-
a, sa statistikim podacima na kojima su te rijei utemeljene.
Naime, svoj je pozdravni govor na tome skupu, odranome 10.
oujka 1991. u selu Ivanica (na teritoriju BiH u dubrovakome
zaleu), dr. Karadi poeo ovako: Mora da su dola posljed-
nja vremena kada u gosparskom Dubrovniku, u kome je u dav-
na vremena bilo demokratije i u kom se knez birao, a ne nasle-
275
Reprezentativan uzorak stavova novoga srpskog nacionalizma prua A.
ILAS, 1991. Iako se pozivao na ukupne nacionalistike tradicije, manipuli-
rao starim temama i tezama, pa je ak kroz pojedine intelektualce uklopljene
u tadanja strujanja uspio ostvariti i stvarni kontinuitet s nacionalizmom ka-
kav je obiljeio razdoblje od 1945. do 1966. godine, novi je val nacionalizma
ipak bio zaseban drutveni konstrukt, bitno razliit od onoga koji je obiljeio
vrijeme poratne Jugoslavije (otuda i potreba da se pojam novi stavi pod na-
vodne znake).
276
RAGU, 2003.
177
ivao, nije bilo toliko tople i sigurne atmosfere da Srbi, desetak
hiljada ljudi, osnuju svoju politiku organizaciju usred grada
Dubrovnika i uz prisustvo Dubrovana svih vjera i nacionalno-
sti. Uz govornikov podatak o desetak hiljada ljudi prireiva
teksta citira rezultate popisa provedenog te iste godine prema
kojima je na teritoriju dubrovake opine tada ivjelo 4765 Sr-
ba.
277
Da ovdje nije rije o greci nego o pravoj injenici koju
svi znaju i koja je svima jasna potvrdio je B. Vuurovi ustvr-
divi: Ne traimo mi ni to da Dubrovnik bude srpski grad, ali
ne dozvoljavamo da u njemu ivi preko devet 'iljada obesprav-
ljenih Srba.
278
Ovakav su potpuni prijezir spram injenica te
spremno, s autoritetom i u istom dahu s nizom opih mjesta,
izgovorena la bili, zapravo, tek dio krupnije manipulacije koja
je u trenutku generiranja pokrivala ambicije tadanjega srpskog
politikog vrha za preureenjem ustavnoga ustroja SFR Jugo-
slavije i uspostavom novoga rasporeda politike moi, uz izbje-
gavanje stvarne demokratizacije. Kada su takve ambicije naile
na snaan otpor postojeega politikoga establishmenta u Slo-
veniji, a potom i Hrvatskoj, otpor koji je silom prilika u jednom
trenutku preao u proces stvarne demokratizacije (i zbog toga
dobio podrku vanjskih imbenika), srpsko se politiko vod-
stvo brzo prilagodilo. U javnome su diskursu svi protivnici nji-
hovih ideja oznaeni kao protivnici Jugoslavije, a u masovnu
je uporabu uveden pojam secesionizma zapadnih republika,
kojim se zapravo pokrivalo ideju nutarnje secesije, zamisli da
se iz dravnih okvira uklone Slovenija i dio Hrvatske te tako
stvori zemlja u kojoj e Srbi predstavljati natpolovinu veinu.
S. Miloevi i njegov krug uspjeli su uvjeriti golemu veinu Srba
da je drava svih Srba vanija od demokracije. Ta e tvrd-
nja ostati trajno obiljeje politikog diskursa inauguriranog od
strane novog srpskog politikog vodstva, od S. Miloevia, pre-
ko dr. R. Karadia, do milicionera M. Martia, ali i veine
asnika koji su ostali u JNA, odnosno njezinim flijalama, Voj-
sci Republike Srpske Krajine i Vojsci Republike Srpske.
277
ISTO, 67.
278
ISTO, 70.
178
Mladen Ani
Ova kratka ralamba pokazuje da se javni diskurs politi-
koga vrha, prenesen monim medijima masovne komunikacije
do posljednje drutvene pore, reproducirao u dubini drutva,
pri emu se na njemu, zapravo na injenicama koje svi znaju
i koje su svima jasne, gradila cjelovita mitska slika neposred-
ne prolosti. Uvjete u kojima je to bilo mogue i mehanizme
kojima se politika elita koristila u takvu poslu podrobno je
pretresao M. Tompson, naavi jako uporite u razlaganjima
beogradskoga antropologa I. olovia.
279
Za Tompsonovo se
djelo mora, meutim, posebice naglasiti jedan vaan nedosta-
tak, zamjetljiv kod stanovitoga broja zapadnih autora koji su
pisali o SFR Jugoslaviji dok je postojala, ali i kod onih koji su
se bavili njezinim raspadom tijekom 90-ih. Naime, nastojei
biti to objektivniji, ti su autori tretirali SFR Jugoslaviju kao je-
dinstveno drutveno podruje, ne zamjeujui sitne razlike, koje
kumulativnim uincima ipak jasno konstituiraju nacionalna
drutva kao zasebna drutvena podruja to se grubo poklapa-
ju sa sada ve uvrenim politikim granicama iscrtanim na
tome podruju tijekom procesa raspada. Dakako, u uoavanju
i ocrtavanju tih razlika, pogotovu ako se autor oslanja na iskaze
domaih ljudi, valja biti vrlo oprezan, jer se pri takvu poslu
vrlo lako otklie u podruje stereotipa kao niza slika onoga
drugog. Oni, pak, poput R. Haydena,
280
koji otkriju stereotipe i
nain kako se u drutvenoj komunikaciji njima manipulira, e-
sto vie nisu (ponekad, kao u ovome sluaju, zbog jednostrana
izvora informacija) u stanju razabrati i stvarne razlike na koji-
ma su stereotipi izgraeni. Uglavnom, manipulacija kroz sred-
stva masovne komunikacije strahom za egzistenciju zajednice,
281

duga tradicija autoritarizma te konformizam kao nevoljkost
pojedinca da u socijalnoj konstrukciji svoga diskursa ulazi u
sukob s okolinom, sve su to elementi koji su doveli do toga da
javnost poruke masovnih medija, a prije svega televizije (koja
u tim okolnostima mora biti pod vrstim nadzorom politike
279
THOMPSON, 309-326.
280
HAYDEN, 15 i d.
281
Za irenje te vrsti straha postoji pogodno tlo u svim zemljama srednjo-
istone i jugo-istone Europe, kako je to zorno pokazao BIB.
179
elite) tretiraju kao oglasne table i semafor (formulacija I. o-
lovia), naputke za drutveno prihvatljivo ponaanje i reakcije.
Iz ove perspektive arolikost stavova i istupa hrvatskih su-
dionika na okrugom stolu Karakter rata dobiva posve novo
znaenje. Ona upozorava da hrvatsko drutvo doista izlazi iz
faze u kojoj postoji jedinstvena i opeprihvaena mitska slika
prolosti, sadanjosti i budunosti, utemeljena na nizu injeni-
ca koje svi znaju i koje su svima jasne, slika iji su se elementi
mogli nazrijeti jo tijekom 90-ih godina. Bez elje da u ovako
kratkome tekstu ulazim u podrobniju raspravu o tomu kako je
do ove korjenite promjene (a ona se takvom ini posebice ako
se pogled usmjeri malo dublje u prolost, u 80-te godine, kada
je upravo u Zagrebu prof. dr. Stipe uvar sastavljao Bijelu knji-
gu nepoudnih autora, onih koji nisu prihvaali tadanji set
opepoznatih i svima jasnih injenica) dolo, valja svakako
primijetiti da je ona ponajmanje rezultat volje politikoga vrha i
njegove elje da se dragovoljno odrekne prerogativa neupitnoga
autoriteta. Takva, meutim, situacija u retrospektivnom pogle-
du opravdava i sve one rtve podnijete na putu izlaska iz Jugo-
slavije, kao to u novom svjetlu prikazuje zahtjeve za naputa-
njem toga (jugoslavenskog) politikog okvira, u kojem zapravo
nije bilo mogue ostvariti realnu demokratizaciju i promjenu
ukupne drutvene klime. To, pak, to se u javnom diskursu jo
uvijek pojavljuju izriaji o onome to svi znaju i to je svima
jasno, poput onoga prof. dr. V. Pusi citiranog na poetku ovo-
ga teksta, samo je bezazleni oblik mitolokoga diskursa iji je
jedini cilj stjecanje legitimiteta za vlastite projekte sadanjosti
i budunosti. Takvih e rekonstrukcija bliske prolosti s ciljem
opravdanja postojeih odnosa ili kao objanjenja zahtjeva za
njihovom promjenom i nadalje biti, ali je njihova prava sfera
politiko. Na svu sreu vremena u kojima su takve rekonstruk-
cije mogle postati jedinom istinom i time obvezujuim mi-
tom i smjernicom djelovanja profesionalnih povjesniara ini
se da su defnitivno iza nas.
181
NACIONALNA REKONSTRUKCIJA ILI
DE(KON)STRUKCIJA U SVJETLU
HISTORIOGRAFIJE
Proces raspada SFR Jugoslavije postao je tijekom 90-ih go-
dina jedan od najeksploatiranijih problema moderne histori-
ografje, moda ak i vie u okolnom svijetu no u dravama
koje su je naslijedile. injenica je, takoer, da je u sklopu toga
procesa rat u BiH, voen od kraja 1991. do kraja 1995. godine,
bio svakako najspektakularniji, propraen medijskom ekspozi-
cijom dovedenom gotovo do razine izravnoga prijenosa. Stoga
nije nikakvo udo to se o dotad tek relativno poznatoj zemlji i
jednoj od njezinih republika, za koju je u svijetu do 1992. rijet-
ko tko i uo, poelo pisati na svim stranama. Nedavno objav-
ljena bibliografja N. Malcolma i Q. Hoarea,
282
nastala kako bi
se kako-tako sistematizirala produkcija, pokazuje da je u deset-
ljeu izmeu 1990. i 1999. godine objavljeno preko 350 naslova
(djela) koja se na ovaj ili onaj nain bave Bosnom i Hercegovi-
nom, i to samo na zapadnim jezicima. Tomu svakako treba
pridodati veliki broj rasprava, reportaa, novinskih lanaka i
slinog tiva, objavljenoga na stranicama periodinoga tiska,
odnosno u posebnim zbornicima, i opet samo na zapadnim
jezicima. Podigne li se potom pogled u ptiju perspektivu te sa-
282
HOARE MALCOLM.
182
Mladen Ani
gleda i produkcija na podruju same bive Jugoslavije, odnosno
u ostatku svijeta koji se ne koristi zapadnim jezicima, sli-
ka postaje zastraujuom. Ukratko, pod naslovima u kojima se
spominju Jugoslavija i Bosna i Hercegovina pisali su svi
i pisalo se o svemu to je u svezi i to nije u svezi s raspadom
SFRJ i ratovima koji su iz njega proizali. Malcolmov i Hoareov
kritiki pristup
283
u izradi bibliografje to vrlo zorno pokazuje.
Iz nje jasno proizlazi da veliki dio produkcije nastale tijekom
90-ih godina 20. stoljea, formalno posveene bivoj Jugoslaviji
i BiH, zapravo malo, a ponekad i gotovo nita ne govori o ono-
mu to se naslovom podrazumijeva.
U takvoj situaciji veliki problem postaje ak i temeljna ori-
jentacija ozbiljnijega itatelja, koji vrlo teko moe razabrati to
se u toj golemoj produkciji isplati a to ne isplati itati. Problem,
naime, proizlazi iz injenice da, zahvaljujui medijskoj ekspo-
niranosti i iz nje izraslom prividu prema kojemu se u ratovima
na podruju bive Jugoslavije iskazalo neuobiajene koliine i
oblike nasilja, djela s Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom
u naslovu imaju dobre izglede na knjiarskom tritu. To je, s
druge strane, ponukalo stanovit broj autora da pri izboru naslo-
va svojih djela, koja na ozbiljan nain govore o uzrocima svega
to se u Jugoslaviji i oko nje dogaalo krajem 80-ih i tijekom
90-ih, pokuaju izbjei izravno referiranje na medijski eksponi-
rane odrednice. Upravo je to sluaj s knjigom amerikoga po-
vjesniara i sociologa Victora Roudometofa, koja otvara posve
novi kut gledanja na rat u bivoj SFRJ, pa u tome sklopu i na
rat u Bosni i Hercegovini. Pri tomu Roudometof u naslov svoje
knjige (Nationalism, Globalization, and Orthodoxy. Te Social
283
Iako autori doista zauzimaju kritiki pristup spram tekstova koje su obra-
dili, ipak valja naglasiti i jednu neobinu stranu toga pristupa, koja zorno
pokazuje da je njihov stav kontekstualno kritiki. Naime, kako sami obja-
njavaju u uvodu, Hoare i Malcolm nisu uzeli u obzir ozbiljna znanstvena djela
posveena povijesti BiH prije 20. stoljea. Predmet njihove pozornosti zapra-
vo je produkcija namijenjena irem itateljskom krugu, i to uglavnom ona
produkcija koja se bavi ratom na teritoriju te drave. Autori pri tomu imaju
i jasno uoblien i iskazan politiki stav (o potrebi izgradnje BiH kao suvere-
ne multikulturne i multietnike drave s liberalno-demokratskim ureenjem
doslovno kopiranom po zapadnim uzorima), pa djela uvelike prosuuju su-
kladno tome stavu.
183
Origins of Ethnic Confict in the Balkans), tiskane 2001. godi-
ne, stavlja pojmove koji precizno defniraju predmet rasprave,
no istodobno izbjegava ak i natuknuti kako raspravlja velikim
dijelom upravo o raspadu Jugoslavije, ocrtavajui duboke po-
vijesne uzroke toga raspada. Oslanjajui se, dakle, na njegove
rezultate pokuat u u ovoj prigodi pokazati to donosi multi-
dimenzionalna ralamba kakvu Roudometof predlae i pro-
vodi. Temeljna je zamisao ovoga teksta pokazati koliko takva
ralamba pomae u obrani ili obaranju teze po kojoj su Jugo-
slavija i Bosna i Hercegovina tek spojene posude, pri emu se
u ovoj drugoj samo ponavlja sluaj one prve, samo u manjim
razmjerima.
Glavna teza koju ameriki autor zastupa djeluje na prvi po-
gled iznenaujue, pogotovu usporedi li se s korskim napjevima
velike veine autora koji u raspadu Jugoslavije vide retrograd-
ne procese. Ve je, naime, u literaturi postala ope mjesto tvrd-
nja prema kojoj se raspad jedne vienacionalne zajednice, u
svijetu koji se sve dublje i vre integrira, pripisuje retrograd-
noj ideologiji nacionalizma. Ideologiji se, dakle, nacionalizma
u takvoj slici daje negativan predznak te se uspjehe nacionaliz-
ma promatra kao povratak na potroene ideoloke obrasce
i politike diskurse. Taj nacionalizam, meutim, i to onaj koji
se javlja u balkanskim drutvima proprie dictu (Turska, Grka,
Bugarska, Rumunjska, Srbija, Albanija, Makedonija), Roudo-
metof promatra kao loginu konzekvencu dugotrajnoga proce-
sa modernizacije. Uoavajui da na Balkanu taj proces doista
dugo traje, Roudometof ipak uoava i posebno istie onu fazu
kojoj on poetak vidi u prvim desetljeima 19. stoljea. Kroz
taj proces iz okvira starih shvaanja, izgraenih u sklopu mi-
lletskoga ureenja Otomanskoga Carstva, raaju se, oblikuju i
dozrijevaju u sekvencijalnome nizu prvo drave, a potom i mo-
derne nacionalistike ideje te iz njih izvedena praksa, koja, za-
sad, rezultira stvaranjem nacionalnih drava. Posebnost tome
procesu, poglavito u odnosu na slian proces modernizacije
u susjednoj regiji Srednje-istone Europe, koji je svojedobno
uspjeno analizirao i opisao M. Hroch, no o kojemu se danas
184
Mladen Ani
zna neusporedivo vie,
284
daje uporaba pravoslavlja i tradicija
izraslih iz njega u konstrukciji novih nacionalnih identiteta.
Pojavu, pak, i ukorjenjivanje nacionalizma Roudometof vezuje
uz proces globalizacije, odnosno sve veega uvlaenja Otoman-
skoga Carstva u europske i svjetske gospodarske i politike ti-
jekove 19. stoljea.
Ono to se u sloenoj ralambi pojavljuje kao jedan od svje-
ijih ali i vanijih rezultata jest autorov stav sukladno kojemu
se oslobodilakim ratovima voenim u Grkoj i Srbiji u pr-
vim desetljeima 19. stoljea nikako ne moe pripisati znaajke
nacionalne revolucije. To praktino znai da se s tih seljakih
pobuna skida romantina koprena nacionalnih pokreta, a
onda se prve pojave ideologije nacionalizma zapravo vezuju uz
stvaranje i izgradnju dravnih organizama nastalih kao rezultat
seljakih pobuna. Zakljuak, s dalekosenim posljedicama, jest
da su oslobodilaki ratovi bili zapravo seljake pobune, u
uspjehu kojih je vanu ulogu imalo i sudjelovanje profesional-
nih bandita (hajduka) s vojnikim iskustvom. Nacionalisti-
ka, pak, ideologija, pa susljedno tomu i praksa izrasla iz nje,
odreene su realnim iskustvom stvaranja i izgradnje dravnih
organizama nastalih u pobunama. U tome je procesu, meu-
tim, veliku ulogu odigrao i proces globalizacije, dakako ona-
kav kakav je bio tijekom 19. stoljea. Tu svakako valja istaknuti
prodor novih europskih ideja, meu kojima je ona o nacio-
nalnoj dravi kao dijelu masovnoga drutva svakako najjasni-
je vidljiva. No, u domeni realnih odnosa najvanija posljedica
uklapanja balkanskih politikih gibanja u globalizacijske tije-
kove onoga doba jest injenica da teritoriji drava nastalih na
europskom dijelu Otomanskoga Carstva nisu bili rezultat au-
tohtonih procesa nacionalne integracije, nego volje velikih sila.
Svaki, naime, ozbiljniji balkanski sukob rjeavan je u globaliza-
cijskom okviru, za meunarodnim pregovarakim stolom. Pri
tomu su interesi onodobnih velikih sila igrali presudnu ulogu
u iscrtavanju buduih granica. Kako je, meutim, Otomansko
Carstvo bilo stvarno multietniko, multikonfesionalno, pa su-
284
Vidi: HROCH, 2000., te u novije vrijeme djela prikazana u: WOLFF, 2006.,
kao i JUDSON, BUNCE, 2005., CORNWALL i VICK.
185
sljedno tomu i multikulturno, stvaranje bilo kakve (homogene)
nacionalne drave na njegovu nekadanjem teritoriju nije bio
jednostavan posao, ponajprije stoga to nijedna provincija ne-
kadanjega Carstva nije imala etniki i konfesionalno, pa stoga
ni kulturno homogenu populaciju. Izravna posljedica toga je
ustaljivanje prakse etnikoga ienja (pri emu su nasilje i
humano preseljenje dva najvanija mehanizma) nakon is-
crtavanja politikih granica. Ta je praksa, s temeljnim ciljem
stvaranja etniki, konfesionalno i kulturno homogene popula-
cije Nacije, postala integralnim dijelom procesa izgradnje na-
cionalne drave na balkanskome prostoru, za to Roudometof
podastire brojne dokaze.
No, razmatrajui i ralanjujui dvostoljetna gibanja, Roudo-
metof ne zanemaruje ni pitanje kako su suvremenici, kako oni
unutra (stanovnici pojedinih zemalja, odnosno njihove elite)
tako i oni izvana (europsko i svjetsko javno mnijenje), gledali
i ujedno predstavljali ta zbivanja. Rije je zapravo o tomu kako
je izgraena suvremena slika Balkana, o emu je i inae u novije
vrijeme puno toga s razliitih zrenika napisano.
285
Ostavljajui
po strani pitanje postanka balkanizma kao jedne vrsti ori-
jentalizma u javnome diskursu Zapada, valja ovdje u prvi plan
izvui ono to ameriki povjesniar tek naznauje, ne uputaju-
i se u detaljnu ralambu. Naime, na nutarnjemu planu novih
balkanskih drutava zadatak pravdanja, odnosno legitimiranja
nasilja u okviru prakse etnikoga ienja, pripao je akadem-
skoj nacionalnoj historiografji. Ona je, fnancirana dravnim
novcem u okvirima izgradnje masovnog nacionalnog obrazov-
nog sustava, poela stvarati sliku nacionalne povijesti. Ta je
slika dobila oblik teleolokog procesa kojemu je konani cilj i
ishod upravo stvaranje nacionalne drave, a u konanici legiti-
miranje aktualnih struktura moi.
286
U takvu okviru, a u sklo-
pu uvoza ideja kao dijela modernizacijskih i globalizacijskih
procesa, dolo je do onoga to su svojedobno E. Hobsbawm i
skupina drugih povjesniara opisali kao postupak izmiljanja
285
Kao primjere te produkcije vidi TODOROVA, 1999. i BIJELI SAVI.
286
U takvome svjetlu valja itati primjerice prikaze i analize u: JELAVICH.
186
Mladen Ani
tradicija. Rije je o postupku kojim se pojedinanim dogaaji-
ma i pojavama iz okvira povijesti odreenoga podruja pripisu-
je u nacionalnim razmjerima univerzalna vanost.
287
K tomu je
stvoren i nacionalni povijesni Panteon,
288
u koji su smjeteni
gotovo nasumce izabrani povijesni likovi kojima je pripisana
kljuna uloga u povijesti, odnosno stvaranju Nacije. Cijeli je
tako nastali konstrukt, dakako, podrazumijevao i sliku sila
zla, u koju je strpano sve ono to je stajalo na putu ostvarenja
tisugodinjega sna kako ga je zamislila i postavila nova elita.
Pod tu je, pak, kategoriju podvedeno sve to se razlikovalo i
to je remetilo projekciju homogenog drutva kako je ono sada
zamiljeno sve je to valjalo ukloniti, a to je pripalo u zadatak
dravi i njezinim slubenim i poluslubenim organima represi-
je. I tako je zatvoren krug u kojemu je nastao i stoljee i pol se
reproducirao obrazac ponaanja politikih i gospodarskih elita
u novostvorenim nacionalnim dravama.
* * *
to, dakle, ovako predoena paradigma nudi za razumije-
vanje raspada Jugoslavije, odnosno za razumijevanje situacije
nastale nakon toga? Prije odgovora na to pitanje valja se bar
na trenutak zadrati na nekim teorijskim premisama koje, uo-
stalom, izravno potvruju i rezultati predoeni u djelu ameri-
koga povjesniara. U prvome redu valja svakako naglasiti da
ralambe Victora Roudometofa jasno podupiru zakljuak koji
nacionalni identitet tretira kao situacijski konstrukt usmjeren
na masovnu politiku mobilizaciju. Rije je, dakle, o drutve-
noj tvorbi ija forma, ali i sadraj, presudno ovise o ukupnom
drutvenom kontekstu, a koja se javlja kao posljedica europskih
procesa modernizacije u 19. i 20. stoljeu i implantacije ideolo-
gije nacionalizma.
289
To, pak, to nacija i nije Nacija (primordi-
287
Usp. HOBSBAWM RANGER, s temeljnom idejom izloenom u uvodnoj
raspravi E. Hobsbawma.
288
Pojam je preuzet iz A. ASSMANN.
289
Vidi ovdje str. 16 i dalje.
187
jalna i vjeito prisutna kategorija ije se podrijetlo gubi u tami
neistraive pretpovijesti) moe za jedan dio ljudi predstavljati
razoarenje, a za drugi dio razlog trijumfalnoga zadovoljstva i
podsmjeha naciji kao izmiljenoj kategoriji. No, ini se da
ni jedni ni drugi zapravo nisu u pravu. Samo za ilustraciju valja
se osvrnuti tako na stav uvenog teoretiara otvorenog dru-
tva, Karla Poppera, koji je u povodu rata na podruju bive
Jugoslavije ustvrdio kako je ovdanji nacionalizam smijean, i
to stoga to stavlja jedne naspram drugih skupine koje su Sla-
veni
290
. To bi, zapravo, trebalo znaiti da je kategorija Slave-
ni stvarnija i nadreena kategorijama Bonjaci, Hrvati ili
Srbi, da je rije o rasno istoj populaciji, koja onda valjda kao
bratska ne bi smjela biti u meusobnom sukobu. No, sva rele-
vantna novija istraivanja jasno pokazuju kako je i identitetska
oznaka Slaveni, kao uostalom i sve sline, tipa Germani,
Romani itd., tek situacijski konstrukt.
291
Dodue, rije je
o mnogo starijim konstruktima, nastalim u posve drugaijim
okolnostima i za druge potrebe, no to u sutini i nije vano, ili
moda jest? To bi znailo da drutveni konstrukti tek nakon
odreenoga vremena stjeu legitimitet stvarnosti i objektivno-
sti, to se ipak ini smijenim!
Ako, dakle, doista i jest nastala kao zamiljena zajednica,
292

nacija nije ostala na tome. Kao i mnotvo drugih drutvenih
proizvoda i ona se reifcirala, postala je stvarnom (sutinu pro-
cesa iskazuje u nas neprevodivi engleski izriaj make-believe), a
skoro dvostoljetno funkcioniranje ovoga drutvenog konstruk-
ta ostavilo je silnoga traga u povijesti
293
. injenica da je zami-
ljena naciju ne ini manje stvarnim drutvenim fenomenom.
Ono to, meutim, veina teoretiara koji su se bavili nacional-
nim identitetom i nacionalizmom ne vidi, jer je samo po sebi
razumljivo i tvori dio njihova dnevnoga iskustva (veina teore-
290
Citirano prema VLAISAVLJEVI, 227.
291
Takav zakljuak jasno proizlazi iz rezultata rasprava u djelima kakva su
BARFORD, KURTA, PLETERSKI.
292
Pojam je u uporabu uveo B. ANDERSON, no za vane kvalifkacije toga
pojma vidi ovdje str. 76.
293
Samo kao primjer vidi: WEHLER, 129 i d.
188
Mladen Ani
tiara potjee iz zapadnih drutava), jest zakljuak da je stva-
ranje nacionalne drave podrazumijevalo i stvaranje posebne,
nove politike klime. Ta je klima sa svoje strane omoguila obli-
kovanje civilnog drutva i liberalne demokracije kao (s oita
kulturnoga obrasca kojemu pripada autor ovih redaka, najma-
nje loe) forme drutvenoga i politikoga ureenja. Drugim
rijeima reeno, bez nacionalne drave nema ni civilnoga
drutva ni liberalne demokracije, ili upravo je nacionalna
drava ona politika posuda u kojoj je mogue natjecanje za
drutvenu mo urediti po pravilima liberalne demokracije.
S ovako formuliranim teorijskim premisama moemo se
okrenuti jugoslavenskom sluaju, opskrbljeni oruima ana-
lize kako ih je defnirao Roudometof. Tek uz pomo njegovih
ralambi mogue je dublje i izravnije razumijevanje razlika (i
slinosti) srpskoga i hrvatskog nacionalizma, odnosno razloga
zbog kojih je njihov susret i pokuaj kohabitacije u politikom
okviru nazvanom Jugoslavija zavrio tako kako je zavrio. Pri
takvoj ralambi valja, dakako, voditi rauna i o nainu na koji
su se gibanja na prostoru bive Jugoslavije uklapala u globaliza-
cijske i europske modernizacijske procese.
U kratkome orisu koji ovdje namjeravam predoiti valja sva-
kako poi od konstatacije da je srpski nacionalizam oblikovan u
sklopu izgradnje nacionalne drave. Okolnosti u kojima je ta dr-
ava bila uspostavljena a onda i izgraivana bile su raspad Oto-
manskoga carstva i borba za njegovo naslijee. U toj je borbi i
Srbija, kao i sve ostale drave-sljednice propadajuega Carstva,
imala otvorenu perspektivu teritorijalnoga irenja. Upravo je to
kontekst u kojemu nastaje uveno Naertanije Ilije Garaani-
na, tekst koji se danas preesto razmatra izvan svoga povijesnog
konteksta i uz negativan emocionalni naboj, kao da je njegov
autor u najmanju ruku biio lan skupine ljudi okupljene oko
Sloboda Miloevia.
294
Druga je vana okolnost koja e utjecati
na oblikovanje srpske nacionalne ideologije injenica da se ona
oslanja na shvaanje drutvene zajednice kao milleta, shvaanje
294
Relativno uravnoteen prikaz okolnosti nastanka dokumenta i susljedne
prakse izvedene iz njega vidi u: AGII.
189
naslijeeno iz otomanskoga svijeta, a prema kojemu drutvenu
zajednicu tvore pristae jednoga vjerozakona. Iz takvih temelj-
nih odrednica jasno proizlazi glavni povijesni narativ nacional-
ne ideologije nova je drava zapravo sljednica srednjovjekov-
ne Srbije; Srbi su svi oni koji pripadaju Srpskoj pravoslavnoj
crkvi (to je, dodue, stara ideja slavenosrpstva, no prije 30-ih
godina 19. stoljea ona nije imala stvarne drutvene teine jer
nisu postojali komunikacijski kanali kroz koje bi se mogla iri-
ti); iz tih premisa proizlazi da nova drava prirodno polae
pravo na teritorije koji su pripadali srednjovjekovnoj Srbiji (pri
tomu se zanemaruju razlike spram srednjovjekovnih shvaanja
to je kraljevstvo, a to vlast pojedinoga vladara), ali i na one
teritorije koje su u vrijeme otomanske vlasti naselili pravoslavni
vjernici koji su u novome domicilu ostali uklopljeni u organi-
zacijski okvir Srpske pravoslavne crkve. U tako stvorenoj slici
koprenom zaborava se prikrivaju injenice koje stoje u su-
protnosti s temeljnim postavkama zateeni muslimani koji se
nisu mogli uklopiti u kategoriju Srbi, uz puno nasilja (oprav-
danog 400-godinjim ropstvom), protjerani su iz nastajue
drave; zateeni pripadnici etnikih skupina (Grci, Cincari,
Armenci, itd.) pravoslavnoga vjerozakona asimilirani su; u dis-
kursu o podrujima na koja je nova drava refektirala nije se
govorilo o populaciji koja se nije mogla podvesti pod kategoriju
Srbi (a koja je posvuda tvorila veinu u odnosu na vjernike
Srpske pravoslavne crkve), pa je stvoren dojam da na Kosovu,
Bosni, Hercegovini, Vojvodini, ive samo Srbi koji jedva ekaju
stresti jaram tuinske vlasti. U ovome je kljuu konstruirana
slika nacionalne povijesti, da bi u njoj sredinje mjesto bilo
dodijeljeno kosovskom mitu koji je trebao opravdati revindi-
kacije na raun omraene Turske i Turaka koji su unitili
srednjovjekovnu srpsku veliinu te time postali omraeni dru-
gi (to ne znai da mitske slike kosovske bitke nije bilo i ranije;
to samo znai da je tom motivu sredinje mjesto dala upravo
nova nacionalna historiografja).
Dakako, sve ovo nije bilo plod djelovanja nekoga zastra-
ujueg zloinakog uma koji je samo ostvarivao unaprijed
190
Mladen Ani
postavljeni grandiozni plan. Intelektualni konstrukti o kojima
je rije bili su u svojim temeljima djelo male skupine loe i po-
lovino obrazovanih ljudi, koji su samo nastojali dati prihvat-
ljivo objanjenje i intelektualnu formu djelovanju elite (koju
su, inae, tvorili trgovci svinjama i seoski knezovi) na vlasti.
295

Dovoljno je ovdje samo navesti sluaj Vuka Stefanovia Karad-
ia, jedva pismenoga seljaka, kojemu su kasnija nacionalna
propaganda (ali i anti-propaganda) pripisale status velikoga
jezikoslovca i vanog nacionalnog mislioca. Vuk je, sa svoje
strane, do uvenoga zakljuka o Srbima govornicima tokav-
skoga narjeja doao svojom jednostavnom seljakom logikom,
poduprtom onim to je u Beu nauo o njemakom i tali-
janskom sluaju: ako sam ja Srbin, onda su i svi koji govore
mojim jezikom takoer Srbi. Njegov nain razmiljanja sa-
vreno ilustrira ve puno puta citirana epizoda o nacionalnoj
anketi na Peljecu iz 1841. godine.
296
Slina je situacija bila i s
razvojem srpske historiografje, koja u doba stvaranja nacional-
noga identiteta imala tek slabane tradicije, kao elementa koji bi
nametao ogranienja i postavljao krajnje dosege zamiljanju.
Snagu je, meutim, cijeli pothvat intelektualne konstrukcije na-
cije dobio zahvaljujui mehanizmima drave, prije svega njezi-
na obrazovnog sustava. Kroz taj su se sustav konstrukti u svo-
jim poetnim obrisima reproducirali i irili u dubinu drutva,
dok nisu postali sastavni dio i kunoga odgoja, odnosno onoga
to se modernim rijeima naziva primarni krug socijalizacije.
Istodobno, taj je obrazovni sustav, dodue sporo i mukotrpno,
stvarao i svoju autonomnu akademsku zajednicu, unutar koje
e se vremenom, uz oslonac na ideje uvezene sa Zapada, kon-
strukti dotjerivati, iriti i dopunjavati, dobivajui akademsku
uvjerljivost (nai uenjaci tako kau), potvrenu i dravnim
autoritetom. ak ni uvoenje jugoslavenskoga elementa, koji
je za Garaanina sredinom 19. stoljea bio toliko nerazumljiv
da je bez ikakva komentara iz radne verzije Naertanija koju
295
Kako je doista izgledala dravna vlast u Srbiji prve polovice 19. stoljea
moe se jasno razabrati iz: STAVRIANOS, 230-268.
296
Pripovijest, koju je kasnije prepriavao jedan od sudionika, prepiana je i
ovdje, str. 162-163.
191
mu je podastro jedan poljski politiki emigrant brisao Hrvate,
nije u tome smislu donijelo stvarnih promjena. Jugoslavenstvo
se u srpske intelektualno-politike krugove probilo onog tre-
nutka, nakon aneksije BiH a pred izbijanje Balkanskih ratova,
297

kada je postalo jasno da bi se Srbija mogla iriti ne samo na
raun Otomanskoga Carstva ve i na raun Austro-Ugarske,
koju su iznutra poeli rastakati nacionalni problemi. No, kako
je to jugoslavenstvo bilo samo ideoloki pokrov realnim poli-
tikim ambicijama, odnosno instrument preko kojega se prav-
dala tenja za teritorijalnim irenjem drave, tako e i odnos
izmeu pojmova Jugoslavija i Srbija ostati trajno nedefni-
ran. Zapravo, Jugoslavija e uvijek i gotovo bez izuzetka, bez
obzira na sve druge intelektualne i ideoloke razlike, za srpsku
humanistiku inteligenciju ostati jedna drava u kojoj ive svi
Srbi
298
. Status, pak, ostalih u toj dravi i nije bio predmet po-
sebnoga interesa, a na neki se nain podrazumijevalo da e se
ti ostali na kraju utopiti u Srbima/Jugoslavenima, jer, uostalom,
veina njih i govori srpskim jezikom, a od srpske matice ih
je odvojila tek njemako-vatikanska zavjera
299
. Takve su misli, u
prvo vrijeme ucjepljivane generacijama kroz obrazovni sustav a
onda i kroz kuni odgoj, postale i ostale temelj svakoga pristupa
ralambama suvremenih prilika i novije povijesti. Moe ih se
nai u djelima korifeja nacionalne historiografje, kakvo je ono
upravo citirano Milorada Ekmeia,
300
ali i u onima moderno-
ga europskog liberalnog intelektualca, kakvim se eli predsta-
viti Dejan Jovi.
301
Stoga nije nikakvo udo to glavni povijesni
297
O tomu vidi: JELAVICH, 54.
298
Taj duh vjerno zrcali naslov uvodnoga lanka u radikalskome glasilu Sa-
mouprava objavljenog dva dana nakon usvajanja Vidovdanskoga ustava 1921.
godine, a koji je glasio Ovogodinji Vidovdan povratio nam je Carstvo (usp.
BANAC, 334, koji je tom injenicom izvanredno poantirao svoja razlaganja).
299
Samo kao primjer toga podrazumijevanoga narativa moe se uzeti IVI.
Najopirnije je, pak, taj narativ, dodue ne u jasno izreenoj ve u implicitnoj
formi, obrazloen u golemom djelu EKMEI, 1989.
300
Usp. takoer i: SAMARDI.
301
Samo za ilustraciju: Jovi hrvatski i slovenski nacionalizam naziva nasil-
nima, za Slobodana Miloevia dri da je u prvoj fazi bio jugoslavenski
nacionalist te da nikada nije postao srpski nacionalist, dok etniki pokret
192
Mladen Ani
narativ srpskoga nacionalizma nikad nije doveden u pitanje, pa
primjerice ak i Vesna Pei, ugledni sociolog s meunarod-
nim referencama ali i politiki oporbenjak Miloevievu re-
imu, moe napisati: Srpski narod, kao i svi ostali balkanski
narodi, gradio je svoj identitet na resantimanu. On je vekovi-
ma bio podreen imperijalnoj upravi borei se da sauva svoj
identitet (jezik i veru), sanjajui o obnovi svog izgubljenog
srednjovekovnog carstva
302
, kao da je srpski identitet trajna i
nepromjenljiva injenica, odnosno kao da je svaki Srbin uvijek
i svuda na isti nain svjestan pripadnosti zajednici koja je pod
stalnom ugrozom sila zla.
303
Na drugoj strani hrvatski je nacionalizam imao jednim di-
jelom bitno drugaiju razvojnu putanju, bar do vremena stva-
ranja Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. On je generiran u
intelektualnim krugovima, kao odgovor na krizu multietnike
Habsburke Monarhije, izazvanu modernizacijom i novom
ulogom masa u politikom ivotu, a posluio je kao ideologi-
ja zahtjeva za promjenom oblika dravne vlasti. U defniranju
svoga glavnog povijesnog narativa hrvatski je nacionalizma
bio ogranien intelektualnom tradicijom, kako (manje ili vie)
kritike historiografje (Lucius-Lui, Orbini, Rattkay, Kreli
itd.
304
) tako i jezikoslovlja (Kai), kao i utjecaja modernizacij-
skih procesa to su zraili sa zapada. Isto tako vano ogranie-
nje proizlazilo je iz injenice da je i drutvo Habsburkoga Car-
stva, poput onoga u Otomanskom, bilo multietniko, multikul-
turno i multikonfesionalno. No, za razliku od drava sljednica
Osmanskoga Carstva, Austro-Ugarska Monarhija nije ni mogla
ni htjela provesti nasilni proces homogenizacije puanstva.
305

Drae Mihailovia vidi kao projugoslavenski - usp. D. JOVI, 2003., 52, 65
bilj. 40, 141, bilj 25.
302
PEI, 40 naglasio M. A.
303
Jedino gradivo drutvene zajednice e u stoljeima otomanske vlasti ostati
sklop crkvenih obreda (uspomena je na srednjovjekovnu dravu u tome sklo-
pu izgubila svoje realno znaenje) i hijerarhija koja ih je odravala usp. o
tome jo uvijek relevantnu raspravu u: HADROVICS.
304
Usp. pregled djelovanja nabrojenih prema: ANTOLJAK, 1992.
305
Posljedice takve situacije na razvoj malih naroda od vremena kada na
193
Uslijed takvih ogranienja glavni je oslonac novoj ideologiji na-
en u idejnom svijetu plemike natio Croatica, koji je posluio
kao onaj element s kojim su se pripadnici drugih slojeva relativ-
no lako mogli identifcirati.
306
Istodobno je, meutim, iz istoga
idejnoga svijeta izrastala i tradicija prodravnih, ili bar neu-
tralnih ideolokih stavova. To je kao posljedicu imalo stvaranje
atmosfere dijaloga i jasnih ogranienja dosega zamiljanja,
pa je, primjerice, Tomislav Mareti, kasniji predsjednik JAZU,
mogao upozoravati ali i djelovati u smislu da se Andriju Kaia-
Mioia, Nikolu Zrinskoga i Krstu Frankopana djeci u kolama
ne smije predstavljati kao lanove Stranke prava.
307
U tako postavljenim okvirima prihvatljivima su se pokazali
upravo mitovi plemike natio Croatica o dravnom kontinui-
tetu (ban kao prorex i Sabor kao nositelj dravnosti) i drav-
nom pravu (shvaanja Pacte convente), koji su mogli posluiti
i u politikim okrajima s maarskim dravnim vlastima. Kao
prihvatljivi, ti mitovi nalaze put i do obrazovnoga sustava, no
oni e ostati ograniena drutvenog dosega, bez one neodolji-
ve privlanosti jednostavnih i agresivnih postavki temeljnoga
povijesnoga narativa srpskog nacionalizma. injenica, pak, da
je hrvatski nacionalizam nastao u multietnikom, multikul-
turnom i multikonfesionalnom okruenju, ali i pod pritiskom
gibanja u kojima su se te drutvene dimenzije vrlo lako i esto
politiki instrumentalizirale, ostavila je u njegovu razvoju jasne
i vane tragove. S jedne strane, sukob sa snanom dravom za-
htijevao je traenje saveznika po svaku cijenu, to je rezultiralo
izgradnjom i ukorjenjivanjem jugoslavenstva u intelektualnim
krugovima. To je jugoslavenstvo tek na prvi pogled bilo posve
opreno onom jugoslavenstvu kakvo je u Srbiji pustilo korijen
od poetka 20. stoljea stvarno, meutim, zemlju Junih Sla-
vena hrvatska inteligencija nikad nije do kraja zamislila, pa
se ona mogla ostvariti kako trijalistikim planovima u okviru
ruevinama monarhije poinje izgradnja drava/nacija jasno detektiraju raz-
matranja u: BIB.
306
Opirno o tomu: STANI, 2002.
307
JELAVICH, 65.
194
Mladen Ani
Monarhije, tako i izvan njezinih okvira kroz ujedinjenje sa slo-
bodnim (bratskim slavenskim) zemljama, Srbijom i Crnom
Gorom. No, poput srpskih shvaanja, i hrvatska je intelektualna
verzija zemlje Junih Slavena u najveem broju sluajeva bila
kao zamisao zapravo tek instrument koji je vodio ka ostvarenju
veega i vanijeg politikog cilja - hrvatske dravnosti.
S druge strane, esto politiko instrumentaliziranje multiet-
ninosti sa strane dravnih organa (posebice izigravanje srpske
karte protiv Hrvata u banskoj Hrvatskoj, ali i slian postupak
s malobrojnim Srbima i Talijanima u Dalmaciji) rezultiralo je
stvaranjem dojmljive i iroko rasprostranjene slike drugog
(prije svega Srba) kao remetilakoga imbenika. Ono to pro-
izlazi kao nedvojben zakljuak iz svega reenog jest da je hr-
vatski nacionalizam kakav je uoblien tijekom 19. stoljea kao
svijet ideja bio pun protuslovlja i daleko od monolitnosti kakva
je vladala u Srbiji, k tomu ograniena dosega glede recepcije u
dubini drutva i, to svakako nije najmanje vano, tek u potrazi
za dravom koja bi mu pruila podrku. Situacija se, meutim,
promijenila s pojavom i politikim djelovanjem brae Radi,
koji su poetkom 20. stoljea uspjeli kreirati doista masovni
nacionalizam, utemeljen na pukoj seljakoj kulturi. U tradi-
cionalne puke predodbe
308
obrazovni je sustav do toga doba
uspio ucijepiti neke elemente to su potjecali iz nacionalne ide-
ologije, elemente koje su sada braa Radi koristila kao poluge
u politikoj mobilizaciji masa. No, svakako je najvaniji rezultat
djelovanja brae Radi bio modernizacijski pomak u demokra-
tizaciji politike sfere u obliku shvaanja kako je upravo seljaki
element bio temelj hrvatske nacije. Toj se novoj zamisli sada u
svojim interpretacijama povijesti i stvarnosti postupno morala
prispodobljavati i intelektualna elita. Otuda dolazi, primjerice,
znakovito odbijanje moderne hrvatske historiografje da pre-
pozna jasno iskazanu socijalnu konotaciju u srednjovjekovnoj
uporabi pojma Hrvati. Stoga i danas vrlo ozbiljni povjesnia-
ri koriste pojam hrvatski narod ak i u kontekstu ralambi
ranosrednjovjekovne povijesti.
309
308
Izvrsno ih je ocrtala RIHTMAN-AUGUTIN.
309
Usp. samo kao primjer RAUKAR, 1997.
195
* * *
S ovakvim ulaznim vrijednostima, zajednica Junih Sla-
vena stvorena 1918. godine i nije mogla imati pred sobom
neku blistavu budunost. Njezino je stvaranje bilo rezultat
sklapanja kompromisa izmeu dijelova intelektualnih i politi-
kih elita njezinih sastavnica (u prvome redu srpske, hrvatske i
slovenske), kompromisa koji je bio potaknut i prihvaen pod
utjecajem smjese ideologije i stvarnih interesa na strani sila
pobjednica Prvoga svjetskog rata (naelo samoopredjeljenja i
zapreivanje irenja njemake sfere utjecaja). Taj sporazum eli-
ta, meutim, pokuavao je pomiriti dvije nepomirljive ideje
prema njemu je trebalo stvoriti jednu dravu za sve Srbe, u
kojoj bi Hrvati imali svoju dravnost. To je protuslovlje bilo
tako snano da je svaki oblik njegova rjeenja izazivao nezado-
voljstvo bar jedne od zainteresiranih strana u unitarnoj Jugo-
slaviji hrvatska elja za dravnou nikako nije mogla biti za-
dovoljena, dok je jedini pokuaj zadovoljavanja hrvatskih tenji
kroz stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine izazvao lavinu
srpskoga nezadovoljstva.
310
Dvadesetogodinju realnost pokuaja usklaivanja tih
oprenih zahtjeva ponajbolje ilustriraju okolnosti ujedinjenja
ostvarenoga 1. studenoga 1918. godine, dakle onoga sklopa
dogaaja u kojima je Svetozar Pribievi s dijelom drugih hr-
vatskih politiara vjeto pripremio akt ujedinjenja bez ikakvih
pregovora i garancija nesrpskim sudionicima toga posla. Tim
su inom inaugurirane manipulacija i prijevara kao instrumen-
ti koji e, uz masovno ali i kontrolirano nasilje, trajno obiljeiti
politiku kulturu Jugoslavije izmeu dvaju svjetskih ratova. No,
iako je srpska strana (pod ime podrazumijevam politiku ali
i intelektualnu elitu) tijekom dvadeset i tri godine postojanja
prve Jugoslavije bila nedvojbeno najsnanija, ipak nije mogla
do kraja provesti svoje ideje. U prvome je redu na putu puno-
310
Sumarni prikaz stavova moderne srpske elite prema Banovini Hrvatskoj
moe se razaznati u: AVOKI, 101-5, te A. ILAS, 1990., 181-191.
196
Mladen Ani
ga ostvarenja ideje jedna drava za sve Srbe stajala injenica
da na teritoriju te drave potencijalni Srbi nisu imali ak ni
apsolutnu demografski veinu, pa su i sva nastojanja nasilne
homogenizacije, po balkanskome receptu ustaljenom tijekom
19. stoljea, ostala bez realnoga uinka. Jedini je stvarni rezultat
homogenizacijskih napora bio poluen na podruju obrazov-
noga sustava, to je postavilo temelje za pretvaranje potenci-
jalnih Srba u realnu politiku zajednicu srpski narod. S
druge strane, uspostavljanje novoga politikoga okvira i mo-
dernizacija, u mjeri irenja temeljnih politikih prava na cijelo
puanstvo, omoguili su zavretak procesa hrvatske nacionalne
integracije po receptu brae Radi. Rije je o tomu da su se nji-
hove ideje i djelovanje rairili i u onim krajevima gdje to prije
rata nije bilo mogue zbog starijih administrativno-politikih
granica (Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina itd.). To
je bilo ostvareno uz perpetuiranje tradicije oporbe hrvatskog
nacionalnog identiteta i postojeega dravnog okvira, odnosno
s projekcijom konanoga cilja u ostvarenju zasebne dravnosti
za Hrvate. Nain, pak, vladanja centralistike elite iz Beograda
i jasno vidljiva politika instrumentalizacija Srba (vjernika
Srpske pravoslavne crkve izvan Srbije, one u granicama pred
Balkanske ratove), posebice u krajevima gdje su ivjeli izmijea-
ni s Hrvatima (svima koji su se sada identifcirali s politikim
pokretom Stjepana Radia), imali su za rezultat sve snanije
utiskivanje slike o srpskom remetilakom imbeniku. Ree-
no jednostavnim rijeima, na svim drutvenim razinama, od
seljaka, preko inteligencije do buroazije, poklopile su se sli-
ke Srbina kao uivatelja privilegija u obliku lakega pristupa
oskudnim resursima (radna mjesta u dravnoj administraciji i
drugim dravnim slubama, povlateni poloaj u poslovima i
uope dodiru s dravom i njezinim agencijama, itd.), sa slikom
Srbina koji predstavlja glavnu prepreku na putu ostvarenje
hrvatske dravnosti (koja bi, a to je bio novi i jo neizgovore-
ni dio misli, osiguravala isti privilegirani poloaj Hrvatima). Iz
toga je na kraju izala projekcija Jugoslavije kao drave Srba
na jednoj, odnosno tamnice naroda na drugoj strani, koju
su u veoj ili manjoj mjeri prihvatili pripadnici svih nesrpskih
197
skupina. Ta je slika bitno doprinijela procesu samoidentifkaci-
je i integracije razliitih nesrpskih i nehrvatskih skupina,
koje su se, potaknute hrvatskim primjerom i Radievim uspje-
sima, nastojanjima lokalnih elita poele oblikovati u zasebne
nacije. Otvoreni u meuratnom razdoblju (u sluaju Slovenaca
i znatno ranije, nakon to je za hrvatsku nacionalnu integraciju
odabran tokavski jezini okvir), ti su procesi u poetnoj fazi
potaknuti negativnim odreenjem nismo ni //, a nismo ni
// - da bi kasnije lokalne elite uobliile i misao o tome to
jesmo.
U takvim je uvjetima dakako bilo nemogue do kraja pro-
vesti modernizacijske procese izgradnjom politike kulture li-
beralne demokracije po ugledu na zapadni model, pa je tehno-
logija vlasti u Jugoslaviji tijekom cijeloga meuratnog razdoblja
ostala obiljeena krajnje nasilnom diktaturom koja nije prezala
od fzike eliminacije politikih protivnika. S obzirom na inje-
nicu da je Jugoslavija bila skrojena po volji i u interesu sila po-
bjednica Prvoga svjetskog rata i da su one imale odluan utjecaj
na njezinu vladajuu elitu, to se problem diktature uvijek sagle-
davao u tome kontekstu bolje da se takva drava odri u bilo
kakvom obliku, no da se pritiskom za demokratizaciju i moder-
nizaciju izazove njezin nutarnji raspad i fragmentacija, to bi
otvorilo mogunost redefniranja zona utjecaja. U ideolokoj,
pak, sferi drava unato svom nasilju nije mogla dokinuti na-
cionalistiki diskurs, koji je postupno osvajao podruje pri-
marne socijalizacije. To je praktino znailo da se pojedinac
ve u okrilju roditeljskoga doma odgajao kao pripadnik nacije
sa znakovitom razlikom u odnosu spram drave kako je re-
alno iskustvo pokazivalo da je ona doista u velikoj mjeri funk-
cionirala kao jedna drava za sve Srbe, tako je odanost ideji
te drave usaivana u srpskoj kui, dok je istodobno u svim
ostalim kuama prevladavao u najboljem sluaju neutralan, ili
negativan odnos spram nje. Ono to su dravne agencije po-
kuavale propagirati kroz obrazovni sustav, u fazi sekundarne
socijalizacije, kao domoljublje i neku vrst narodne sinteze
s preteito srpskim elementima, jednostavno je ponitavano
198
Mladen Ani
djelovanjem drugih imbenika koji su sudjelovali u tom istom
procesu. Suprotne ideje, naime, dolazile su kroz vjersku po-
duku i praksu, ili pak kroz sudjelovanje u raznim udrugama
(uglavnom nacionalistikoga predznaka i sutine), a potvrdu
dobivale stjecanjem realnoga iskustva kroz drutvenu praksu
koja je stalno oitovala srpsku prednost u veini situacija (to
je u javnome diskursu pravdano pripadnou dravotvornoj
naciji i rtvama u ratu kojim je izboreno ujedinjenje). Kona-
ni rezultat, nespremnost velikoga dijela dravljana Jugoslavije
na rtvu u oruanom sukobu s vanjskim imbenikom, jasno se
oitovalo u kratkotrajnom travanjskom ratu 1941. godine.
Uslijedilo je dokidanje drave i njezina podjela, to je, me-
utim, izazvalo srpsku reakciju u onim krajevima koji su do-
spjeli u granice NDH, dravne tvorbe koja je u prvom trenut-
ku svojim imenom uspjela emocionalno angairati i jedan (do
danas se nije tono utvrdilo koliki) dio hrvatske populacije. U
pukoj predaji u Hrvata, onomu to bi se moglo nazvati usmena
i neslubena povijest, ta e dravna tvorba ostaviti duboki trag,
to se kao fenomen moda i moglo istraivati pred tridesetak
godina, no to je danas, taloenjem drugih iskustava, ve otilo
u zaborav. U sklopu, pak, djelovanja te i takve drave Srbi su
se prvi i jedini put u novijoj povijesti nali u ulozi koju su cije-
lo vrijeme namjenjivali pripadnicima drugih skupina postali
su predmet nasilne i surove homogenizacije. Upravo je na Srbe
bio primijenjen recept treinu prekrstiti, treinu protjerati a
treinu pobiti koji je svojedobno, 1917. godine, Stojan Proti
predoio Anti Trumbiu kao sudbinu to ju je srpska politika
elita namijenila bosanskim muslimanima, a ve ranije tijekom
19. stoljea isprobavala na drugim skupinama u granicama Sr-
bije. U tome kontekstu vrijedi ovdje citirati znakovite rijei S.
Protia, prema kojima se u Bosni s Turcima ne e moi po
evropsku, nego po nau.
311
Rijei koje je Metrovi godinama
kasnije zapisao mogle bi i biti apokrifne, i to u svakome sluaju
nije mogue utvrditi, no ovdje su uzete kao izvrsna ilustracija
311
METROVI, 63.
311
Citirano prema: LOVRENOVI, 273.
199
dispozicije, koja se stalnim ponavljanjem uglavila u kolektivni
habitus srpskih politiara 19. i 20. Stoljea. Nakon 1918. godine,
sa stvaranjem Kraljevine SHS/Jugoslavije, taj se habitus repro-
ducirao u politikoj kulturi nove drave. Njegove duboke korje-
ne jasno potvruje dijalog to ga je pribiljeio bosanski franje-
vac Antun Kneevi nakon puta po Srbiji 1870. godine, kojom
mu je prigodom kneevski namjesnik Jovan Risti predoio po-
stupak s Turcima rijeima ol nek se odmah krste, ol odmah
nek sele kuda znadu, ako ne misle biti sasjeeni.
312
Uglavnom
oruani i organizirani otpor takvom tretmanu u NDH postao
je temeljem uspjeha J. B. Tita i njegova partizanskoga pokreta,
no pri tomu se ne smije zaobii injenica da takva uspjeha nije
moglo biti bez otpora i dijela Hrvata, motiviranoga razliitim
ideolokim razlozima (kako socijalnim tako i nacionalnim).
Titov se uspjeh iz dananje perspektive ukazuje kao grandi-
ozan pothvat sa svega desetak tisua lanova svoje Komuni-
stike partije on je stavio pod svoj plat veliki dio otpora teroru
NDH, a one koji nisu bili spremni prihvatiti njegovo vodstvo
(etnici, razne lokalne milicije) potpuno je politiki marginali-
zirao. Tijekom etiri ratne godine Tito se uspio nametnuti sila-
ma pobjednicama Svjetskoga rata kao partner u poslu obnove
predhitlerovske Europe. U tome je sklopu provedena i obnova
Jugoslavije, koju je novi diktator gradio iskljuivo po mjeri odr-
anja svoje osobne vlasti, rabei ideoloku manipulaciju kako
bi se rijeio svakoga tko je mogao ugroziti njega osobno. No,
Josip je Broz bio savreno svjestan da se krug njegovih komu-
nistikih sljedbenika sastoji od pojedinaca koji su ispod svoje
komunistike ideologije u najveem broju sluajeva jo uvijek
bili pripadnici nacije u koju su socijalizirani ve u ranome dje-
tinjstvu, a ega ni sami esto nisu bili do kraja svjesni. Sve dok
mu je za uvrenje osobne pozicije trebala podrka dravnog
terora, provoenog preko organa represije, oslanjao se na srp-
sku komponentu nove elite, koja je tako dobila ansu obnoviti
koncept Jugoslavije kao jedne drave za sve Srbe. Kada se,
meutim, osjetio osobno ugroen ambicijama svojih pouzda-
nika, i kada je njihova praksa poela sve vie podsjeati na pre-
312
Citirano prema: LOVRENOVI, 273.
200
Mladen Ani
dratnu Jugoslaviju, odnosno izazivati probleme te generirati sve
glasnije nezadovoljstvo kod pripadnika drugih skupina i time
ugroavati i njegovu uvijek osjetljivu poziciju arbitra, J. B. se
odluio za promjene.
Prvo je ispitao stanje duhova na sjednici Izvrnoga komiteta
CK SKJ u oujku 1962. godine,
313
kojom se prigodom isposta-
vilo kako ak i Jakov Blaevi, koji je stekao neporecivi ugled
antinacionaliste ulogom tuitelja u procesu protiv nadbiskupa
Stepinca, iskazuje nezadovoljstvo djelovanjem vladajue srp-
ske/centralistike vrhuke. K tomu se na sjednici prilino ja-
sno ocrtala podjela na one koji se podvrgavaju neporecivom
autoritetu voe (E. Kardelj, V. Bakari i svi oni koje su njih
dvojica predvodili), i one (A. Rankovi i skupina koju Bilan-
di oznauje kao vrstorukae) koje je sustav stvoren nakon
1945. uljuljkao u ideji da mogu i bez voe, pa su mu zabo-
ravili iskazati lojalnost u prvoj reenici svojih istupa. Nove je
protivnike, krug ljudi oko A. Rankovia (ovaj se naao u krajnje
nelagodnoj poziciji u svakom osobnom reimu proglaen je
nasljednikom voe, pri emu to nije bila designacija diktatora
nego ideja interesnih skupina vezanih uz njega samog) na koje
se dotad bezrezervno oslanjao, i koji su mislili da su na spo-
menutoj sjednici odnijeli pobjedu, J. B. polako poeo izolirati.
Cijelim nizom manevara, oslanjajui se i na manipulaciju ma-
sama, postupno ih je marginalizirao a onda, nakon pune etiri
godine, i formalno uklonio s politike pozornice. Pokuaj da se
ti sukobi interpretiraju kao posljedica ideolokih razlika,
314
pri
emu se zanemaruje Titov diktatorski duh i samoljublje (rije je
o ovjeku koji je, u najmanju ruku, ako to ve i nije sam smislio,
pristao biti dvostruki doivotni Predsjednik i k tomu jo bio
bonvivan nezasitnih prohtjeva) neminovno vodi u pogrenu
projekciju razloga odranja, ali i kasnijega raspada Jugoslavije.
Naime, nakon to je shvatio kako je upravo Jugoslavija po-
zornica na kojoj njegova osobna vlast dobiva neupitnu vanjsku
313
Vie no zanimljivi izvod zapisnika s te sjednice objavio je BILANDI,
417-432. Dostupan je, meutim i integralni tekst svih izlaganja u: ZEEVI,
no Bilandi ga, zaudo, ne citira.
314
Tako, primjerice, u najnovije vrijeme postupa D. JOVI, 2003.
201
(meunarodnu) podrku, J. B. se spretno koristio manipula-
cijom u dvije ideoloke sfere kako bi tu dravu organizirao i
uredio po svojoj mjeri (ovime se ne iskljuuje mogunost da
je J. B. i samoga sebe uspio uvjeriti u svoju veliku misiju, pri
emu je bezgranina vlast i odanost podreenih bila sredstvo
njezina ostvarenja a beskrajne ugodnosti tek neznatna utjeha i
propratna pojava veliine zadatka). Odranje dravnoga okvira
Jugoslavije kao vanoga pa i stabilizirajueg imbenika poratne
arhitekture svijeta donosilo mu je oprost svih grijeha osob-
ne diktature u meunarodnoj areni. Na domaoj su pozorni-
ci manipulacija i politiko instrumentaliziranje nacionalnih
ideologija samo produbljivali proturjeja naslijeena iz prve
Jugoslavije. Poetna premisa prema kojoj komunisti ne mogu
biti i nacionalisti vrlo se brzo nasukala na realnosti uvjetovane
povijesnim naslijeem tako je, primjerice, jedan od partijskih
glaveina, Petar Stamboli, na spomenutoj sjednici u oujku
1962. iznenaeno komentirao slina shvaanja izmeu dana-
njih partijskih kadrova i bivih buruja, zakljuujui da su se
stari misaoni obrasci nali u glavama mnogih komunista.
315

U takvim okolnostima Titov izbor Kardelja i Bakaria za glavne
oslonce poetkom 60-ih godina nije, dakle, bio uvjetovan bilo
kakvim ideolokim, ve isto pragmatinim razlozima. Njih su
dvojica bezuvjetno prihvaali njegovu ulogu voe, dok je dio
srpske elite, predvoen Rankoviem, pomislio kako je stvaranje
jedne (komunistike) drave za sve Srbe uz pomo dravno-
ga nasilja po isprobanom receptu (ne po evropsku, nego po
nau - kako bi rekao S. Proti) ve gotov posao, pa im ni J. B.
vie ne treba. Puna je osveta za takvu heretiku misao uslijedila
ne sa smjenama iz 1966. godine, ve s Ustavom iz 1974. Njime
je umjesto jedne stvoreno ak est (polu)drava, pri emu je u
praksi Jugoslavija sve vie poela liiti na personalnu uniju,
u kojoj su jedini objedinjujui imbenici ostali diktator (nakon
1980. godine njegov nasljednik, korporativno Predsjednitvo
koje je on instalirao) i (jo uvijek dominantno srpska) vojska.
Kao i u svakoj diktaturi, poraeni su gurnuti duboko na dru-
tvenu marginu, s koje e se u sredite politike arene vratiti tek
315
BILANDI, 420.
202
Mladen Ani
za petnaestak godina u posve novim vanjskim i unutarnjim
okolnostima.
Duboka kriza koja je Jugoslaviju pogodila poslije diktato-
rove smrti, 80-ih godina, a koja e se okonati njezinim ras-
padom poetkom 90-ih, bila je kumulativni uinak svih loih
poteza vuenih kako bi J. B. odrao svoju poziciju nepriko-
snovenoga voe, ali i globalizacijskih procesa koji vie nisu
doputali funkcioniranje autistine drave (pravljene po mjeri
jednog diktatora), makar ona bila i na margini Europe. Jugosla-
vija zbog svoje veliine i uloge koju je imala u svjetskom poret-
ku jednostavno nije mogla ostati izvan svjetskoga trita ljudi,
roba i ideja. S druge je strane njezino sve vee ukljuivanje u
to trite zbog unutarnje neracionalnosti moralo izazvati gos-
podarsku, a onda lananom reakcijom i drutvenu krizu. Dok
je vladajua elita smatrala da se iz krize moe izai punom i
dosljednom primjenom ve zacrtanih (nesuvislih) rjeenja, kao
prva alternativa tome putu ponuena je revitalizacija ideje o
jednoj (komunistikoj) dravi za sve Srbe, koju je iz taktikih
razloga prihvatio ovjek s ambicijama novoga voe, Slobo-
dan Miloevi. Kalkulacija s tim obrascem nije, meutim, uze-
la u obzir mogunost kraha dotadanjega bipolarnog sustava
moi u svijetu, kraha koji je sa svoje strane otvorio proces re-
defniranja globalne politike arhitekture. Amerika je, naime,
pobjeda u hladnom ratu krajem 80-ih godina preusmjerila
globalizacijske procese te je odjednom pred sve komunistike
diktature stavila izazov prispodobljavanja zapadnom modelu
liberalne demokracije i civilnog drutva. To, meutim, iz struk-
turalnih razloga nije bilo mogue ostvariti u multinacionalnim
dravama. U tim se, naime, dravama na putu modernizacije
i globalizacije isprijeila nemogunost konstituiranja civilnog
drutva upravo zbog meunacionalnih suprotnosti i proturje-
ja (ilustrativan primjer o punoj svijesti to su mogue konze-
kvence demokratizacije pokazuje ponaanje srpske politike
elite u odnosu spram kosovsko/albanskoga problema
316
). P r i
donoenju odluka u velikim sreditima moi to initi s ta-
kvim dravama, dozvoliti da se odravaju pod nekim oblikom
316
Usp. elaboraciju problema u: B. JOVI, 1995., 62
203
diktature ili ii na njihov raspad i fragmentiranje kako bi se u
novim dravno-politikim okvirima drutvo moglo konstitu-
irati na novi nain, prevagnula je ideja jednoobraznosti orga-
nizacijskog oblika. Susljedno tomu Jugoslavija je izgubila onaj
vanjski obru, meunarodnu podrku vladajuoj eliti, koji ju
je najvre uvao od raspada cijelo vrijeme postojanja. Njezin
je opstanak od toga trenutka ovisio iskljuivo o volji njezinih
stanovnika da je odre. Iako je proces njezina raspada, za koji
su se lokalne elite odluile uz punu suglasnost veine nesrp-
skoga puanstva, ubrzo poprimio nasilne oblike, on je ipak
cijelo vrijeme bio pod stalnim nadzorom. Cijelo vrijeme rata
i na razne naine, pravac je gibanja korigiran vanjskim inter-
vencijama (ovdje se samo treba prisjetiti amerike uloge u ratu
u Hrvatskoj i BiH) kada god bi se za tim osjetila potreba. No,
te su intervencije bile uvjetovane i odreene globalnim intere-
sima jedine preostale supersile, interesima koje nije uvijek jed-
nostavno razaznati i defnirati.
Orisani politiki model poratne Jugoslavije nije, kako je ve
pokazano, bitno utjecao na nacionalistiki diskurs naslijeen iz
prve Jugoslavije, osim to je svojom socijalnom ideologijom na-
glaavao egalitarni element u njemu. Nedvojbeno se moe za-
kljuiti kako se ono to je u 19. stoljeu osmiljeno kao intelek-
tualni konstrukt u razdoblju socijalizma posve uvrstilo i upilo
u svaku poru drutva, dok je lepeza nacionalne identifkacije u
granicama drave Jugoslavije proirena pojmovima Makedo-
nac, Crnogorac, Musliman. Prijeeni put moda ponajbo-
lje ilustrira injenica da se tijekom ve spominjanje nacionalne
ankete na Peljecu 1841. godine od seljaka nikako nije mogao
dobiti jasan i precizan odgovor o nacionalnoj pripadnosti
(seljak nije znao srpski jezik, a nije mu odmah palo na um
da je Hrvat). Stopedeset godina kasnije, meutim, nacionalna
je pripadnost postala temeljnom kategorijom osobne identif-
kacije.
317
Dakako, s tom se svijeu o nacionalnoj pripadnosti
sada moglo i manipulirati, u ovisnosti o drutvenome kontek-
317
Kako je to izgledalo u oima jednog stranca paradigmatino i plastino
ocrtava VULLIAMY.
204
Mladen Ani
stu isticati ju ili se pozivati na njezino prevazilaenje, no ona
je u svakome sluaju imala teinu simbolikoga kapitala. ak se
ni odnos nacionalne identifkacije i osjeaja pripadanja Jugosla-
viji nije kroz ovo vrijeme bitno mijenjao jugoslavenstvo se
uvrstilo u bliskoj korelaciji sa srpstvom, do one toke u kojoj
su se ti pojmovi jedva razlikovali. S druge strane, sve su ostale
identifkacije stajale na zamjetnoj (negdje veoj, negdje manjoj)
distanci od Jugoslavije, odnosno sve su se ue i preciznije po-
vezivale s republikom pripadnou. Izuzetak su, dakako, bile
dijaspore, od kojih su brojem i realnom drutvenom snagom
doista bile relevantne samo srpska i hrvatska u Jugoslaviji a
izvan Srbije ivjelo je izmeu 20 i 25% Srba, dok je istodobno
izvan Hrvatske, u drugim jugoslavenskim republikama, ivjelo
izmeu 15 i 20% Hrvata. Upravo je za ove Srbe Jugoslavija u
punome smislu bila jedna drava za sve Srbe te su njihovi
povlateni poloaj i drutveni izgledi i oekivanja stajali su u
uskoj svezi s postojanjem sredinje vlasti. Susljedno tomu je i
identifkacija s dravnim okvirom u toj skupini bila najsnanija,
pa je s njima, kako se to i dokazalo krajem 80-ih i poetkom 90-
ih, bilo i najlake manipulirati u politike svrhe. S druge strane,
najvei dio Hrvata koji su u Jugoslaviji ivjeli izvan Hrvatske
ivio je u Bosni i Hercegovini. Sve do sredine 70-ih godina 20.
stoljea veliki je dio te populacije, u Hercegovini ali i u sredi-
njoj Bosni, ivio pod stigmom grijeha iz razdoblja postojanja
NDH, pa bi se moglo smatrati kako su upravo oni bili skupina
u kojoj je nezadovoljstvo Jugoslavijom bilo i najsnanije (to
je od pripadnika ove skupine takoer inilo materijal pogodan
za politiku manipulaciju). Iako iz dijelom razliitih razloga i u
razliitim okolnostima, tijekom 70-ih i 80-ih godina ove su dvije
skupine praktino glasovale nogama protiv Jugoslavije kakva
je bila, jer se za obje moe raspoznati trend migracija (Srbi iz Hr-
vatske i BiH, Hrvati iz BiH) prema matinim republikama.
U kontekstu problema o kojemu se ovdje raspravlja vri-
jedno je obratiti pozornosti i na postojanje transnacionalno-
ga jugoslavenstva, obzirom na injenicu da je ono, po nekim
projekcijama, moglo bitno utjecati na opstanak ili pak raspad
Jugoslavije. Mora se, meutim, odmah naglasiti da je ono, u
205
onom vidljivom segmentu koji se prikazivao javnosti, bilo do-
mena rezervirana za politiku i intelektualnu elitu usko vezanu
uz dravu. Pristae su toga koncepta kao pojedinci oekivali ali
i dobivali, od inae slabo vidljive savezne drave, patronat i
potporu u svojim umjetnikim, znanstvenim ili poslov-
nim pothvatima. Paradigmatian primjer za tu skupinu pred-
stavlja Dejan Jovi, koji je prema podacima iz Biljeke o au-
toru i Bibliografje, priloenih uz ve citirano djelo
318
, kao
vrijedan omladinac s osamnaest godina intervjuirao partijske
i drutvene tekae, poput Jakova Blaevia, Pepce Kardelj,
Marije Bakari itd., da bi s dvadeset i dvije godine postao asi-
stent na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu (je li pri tomu
pripadnost istoj, ali ne hrvatskoj naciji, kao i profesor/mentor
bila samo igra sluaja). Svoj krug tadanjih sumiljenika Jovi
vidi kao Jugoslavene u kulturi, ljude koji su se oduevljava-
li mijeanjem elemenata razliitih kultura u jedan zajedniki,
jugoslavenski miks i prosvjedovali protiv novih vladara, nji-
hovih beskrajnih parcijalizacija i zatvaranja jednih od drugih,
protiv volje veine.
319
Stvari su, meutim, bile daleko od toga jednostavnog i prili-
no uljepanoga prikaza. Jugoslavenska je drava, naime, nakon
1945. godine postala golema redistributivna agencija u kojoj su
vrijedila vrlo precizna pravila o prvenstvu pri alokaciji priku-
pljenih sredstava, pravila koja su svakome odreivala njegovo
mjesto i to upravo u nacionalnome kljuu. Ostavljajui po stra-
ni stanje iz razdoblja prije 1971. godine, o kojemu je ve i pre-
vie toga napisano, ovdje e biti dostatno upozoriti na nekoliko
krupnih i vidljivih stvari iz razdoblja kada je Ustavom iz 1974.
godine koliko toliko obuzdana jugoslavenska administracija,
ali i onih sitnica koje su se pokazivale na svakom koraku dnev-
noga ivota, kako bi se stvorila ira slika o jugoslavenskom
miksu i nainu na koji ga se takoer moglo percipirati. Tako
je cijela zemlja morala fnancirati uvenu prugu Beograd Bar,
ali istodobno nije bilo mogue podii auto-cestu prema Jadra-
318
D. JOVI, 2003., 499
319
ISTO, 42.
206
Mladen Ani
nu, iako su svi parametri isplativosti bili na strani ovoga dru-
gog projekta. Golemi poslovi u klirinkoj trgovini sa zemljama
SEV-a vodili su se preko dravnih agencija u Beogradu, koje su
arbitrarno i uz masne provizije distribuirale ostvareni izvozni
prihod. Isto su tako svi znali tko ima pravo prvenstva pri dobi-
vanju dravnih slubi, pogotovu u onim za dravu osjetljivim
(ali i dobro plaenim) agencijama diplomaciji, policiji, voj-
sci, slubama sigurnosti, itd. (samo u Zadru, gradu u kojemu
je ivjelo izmeu 10 i 15% Srba, u policiji je jo krajem 1980-ih
sastav bio takav da su Srbi tvorili preko 90% osoblja sa slube-
nim ovlastima). Sa svim ovim zapravo ne treba previe duljiti,
dovoljno je danas pogledati Hrvatsku i njezine gradove u ovih
etrnaest godina otkako ima svoj vlastiti proraun, unato ratu,
udnoj privatizaciji, gospodarskoj krizi i svim drugim nepo-
voljnim trendovima, zemlja se preporodila i posve izmijenila
izgled. to se sitnica koje defniraju kulturni ivot tie, bit e
dostatno da autor ovih redaka poe od prisjeanja na nepri-
jatno iznenaenje nakon pogleda na oglasnu plou odsjeka za
povijest Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (gdje je studirao), a
gdje su 1975. godine bile izvjeene teme za seminarske radove
iz srednjovjekovne povijesti. Na fakultetu na kojemu je glavnu
rije imao bard jugoslavenske historiografje Milorad Ekme-
i, bilo je posve normalno da su teme poput Statutarnoga
ureenja Splita ili Templarskoga samostana u Vrani ulazile
u sklop Ope povijesti, dok su teme Zakonik cara Duana
ili Vladavina kralja Milutina tvorile dio kurikuluma Nacio-
nalne povijesti. Dio te dimenzije jugoslavenskoga kulturnoga
miksa bila je i prisilna cjelogodinja proslava 2 veka Vuka,
velianje rasistikih besmislica Jovana Cvijia ili ivot na adresi
Trg X KNOUD (to u prijevodu znai: Deseta Krajika narod-
no-oslobodilaka udarna divizija).
Dakako, ova panorama poiva na anegdotalnom pristupu
koji nema ambicije cjelovita i preciznog prikaza, ve zajedno
s citiranim stavovima D. Jovia pokuava predoiti dva opre-
na pogleda na Jugoslaviju i jugoslavenstvo. Ono kao koncept
nije bilo u danom trenutku mogue to zbog naslijeenih, uvr-
enih ali i proirenih obrazaca nacionalistikoga diskursa, to
207
zbog ivotnih realnosti koje su potvrivale percepciju Jugosla-
vije kao jedne drave za sve Srbe. Jugoslaviji, pak, kao dra-
vi anse su se za odranje bitno umanjile od onoga trenutka
kada je srpska politika i intelektualna elita odabrala Slobodana
Miloevia za novoga voda. Onima koje je to zanimalo bilo
je vrlo brzo jasno kako je njegov zadatak revitaliziranje i pro-
vedba upravo programa jedne drave za sve Srbe. Kljuni je,
meutim, trenutak nastupio kada je Jugoslavija izgubila bezu-
vjetnu meunarodnu podrku, odnosno onoga trenutka kada
je postalo jasno da globalizacija i modernizacija vie ne trae
odreene granice, ve jednoobrazni oblik drutvene organiza-
cije civilno drutvo i liberalnu demokraciju. Stoga se doista
moe smatrati prividom da su Jugoslaviji glave doli (nasilni)
nacionalisti njezin je ivot okonan zbog nemogunosti pri-
lagodbe jednoga nacionalizma, u danoj situaciji i najsnanijega,
onoga srpskog, potrebama novoga vremena. Srpski se naciona-
lizam nikako nije mogao otresti tradicionalnih orua, diktature
i nasilja (to znai probleme rjeavati ne po evropsku, nego
po nau - da jo jednom citiram S. Protia). U tome je smislu
izgradnja nacionalnih drava u Sloveniji i Hrvatskoj doista bio
iskorak u pravcu koji svijetu nameu dananji obrasci globali-
zacije i modernizacije, odnosno neophodni preduvjet za uspo-
stavu civilnoga drutva i liberalne demokracije.
* * *
to, dakle, ovako predoena situacija govori glede problema
s kojima se susree Bosna i Hercegovina nakon to je u procesu
raspada i ona postala neovisnom dravom, odnosno moe li se
o njoj govoriti kao Jugoslaviji u malom, koja je osuena pri-
jei isti put koji vodi k raspadu? Osim uopenoga odgovora po
kojemu u povijesnome gibanju nema predodreenosti (i Jugo-
slavija se mogla odrati, pod uvjetom da su akteri birali druga-
ije dugorone ciljeve), i uz ralambu koju je ovdje mogue tek
ukratko predoiti, odgovor bi ukratko glasio: poloaj i izgledi
BiH loiji su od onih Jugoslavije, pa se susljedno tomu o njoj i
ne moe govoriti kao Jugoslaviji u malome.
208
Mladen Ani
Elementi na kojima se takav zakljuak temelji odnose se u
prvome redu na injenicu da BiH nikad nee imati tako vrst
vanjski obru kakav je imala Jugoslavija. Od vremena stvara-
nja, pa preko obnove 1945. godine, Jugoslavija je, dijelom i zbog
svoje veliine, uvijek bila vaan element svjetskoga poretka, pa
se na raun toga dugo mogla odravati i kao diktatura. Bosna
i Hercegovina, odnosno njezin dravni integritet, u ovome tre-
nutku, dodue, uiva vrstu meunarodnu podrku, no razlozi
za to nisu ni transparenti ni lako vidljivi, pa stoga ni predvidljivi
(ljudi koji su 60-ih ili 70-ih zagovarali dezintegraciju Jugosla-
vije bili su tek marginalci bez ikakva utjecaja; danas se svako
malo, i to od ljudi koji su daleko do toga da bi bili marginalci,
uju ozbiljni upiti o tome treba li i dalje odravati BiH ako ona
doista nije samoodriva). injenica je da je tijekom rata upravo
iz krugova meunarodne zajednice dolazilo mnogo naznaka
o tomu da je ne treba sauvati, ali su u njezinu preivljavanju
kljunu ulogu ipak odigrali interesi i politika jedine super-sile,
SAD. Do kada e iz svojih razloga i interesa SAD podravati
dravu koja ne moe iznutra sama funkcionirati ostaje, dakle,
nejasno. No, u vanjskome obruu BiH postoji jedan vaan
element koji njezinu situaciju ini neusporedivo teom od one
u kojoj je bila Jugoslavija. Na vanjskim je, naime, granicama
Jugoslavija imala neprijatelje, sile zla, od kojih su njezini
sastavni dijelovi (Hrvatska i Slovenija) svojedobno na stanoviti
nain i pobjegli u zagrljaj istorodne brae, odnosno koje su u
sluaju Srbije bile stari suparnici s kojima se tijekom 19. stoljea
vodila ilava i surova borba za teritorijalno irenje. BiH, pak,
na granicama ima dvije drave koje, na ovaj ili onaj nain, kao
svoje doivljava vie od polovice njezina puanstva, pa bi nje-
zina dezintegracija i pripajanje dijelova tim susjednim drava-
ma bili doivljeni kao ispunjenje najvanijega dugoronog po-
litikog cilja. Bilo bi to ispunjenje klasinoga nacionalistikoga
ideala o ivotu u jednoj dravi, koji jo uvijek i kod Hrvata i
Srba u BiH ima veliku privlanu snagu.
Na ovo se odmah vezuje i pitanje koliko su BiH verzije
nacionalizma sline onim oblicima te ideologije koji su vlada-
209
li u Jugoslaviji. Pitanje je u uskoj svezi s osobinom etnikoga
(nacionalnog) identiteta koju naglauje R. Jenkins, a koja se
odnosi na injenicu da je on uvijek i segmentaran i hijerarhij-
ski.
320
Polazei, pak, u ralambi od hrvatskoga nacionalizma
valja svakako primijetiti da njegova BiH verzija (segment)
ne dijeli u potpunosti tradiciju s uom, hrvatskom verzijom.
Taj je nacionalizam izgraen na Radievim temeljima, ali i u
znakovitoj odsutnosti ogranienja u zamiljanju (potrazi za
etnikim korijenim), zbog nedostatka tradicije ali i ukorijenje-
nosti lokalne intelektualne elite. Problem proizlazi iz injenice
da se onaj dio intelektualne elite koji je formiran u Sarajevu, kao
najveem sreditu BiH, uglavnom percipira kao odnaroeni
element, to donekle stoji u svezi s injenicom da su se ti poje-
dinci iz ovih ili onih (ideolokih, egzistencijalnih, itd.) razloga
nalazili i nalaze u vie ili manje vrstoj sprezi s dravom, i to
dravom (Jugoslavija) koja je bila percipirana, odnosno koja se
(Bosna i Hercegovina) jo uvijek percipira kao antihrvatska.
S druge strane, vea se sredita u Hrvatskoj (Zagreb, Split) i da-
lje percipiraju kao naa sredita, ali se istodobno od onoga to
kao intelektualna i duhovna strujanja dolazi od tamo u novo lo-
kalno sredite (Mostar) pravi selekcija po kriteriju bliskosti fol-
klornim zasadama (nai obiaji) nacionalne ideologije koja je
u samoj Hrvatskoj ve na izdisaju. O tome sklopu problema jo
uvijek ne postoje bilo kakva istraivanja, no nedvojbeno bi bilo
zanimljivo istraiti recepciju tako disparatnih historiografskih
djela kakva su ona N. Stania, s jedne, i M. Brkovia, s druge
strane.
321
Bez detaljnih studija hrvatskoga sluaja, poput one
kakvu je o bosanskim Muslimanima (sadanjim Bonjacima)
radila T. Bringa,
322
ostaje za prikaz puke razine nacionalizma
i njegovih suvremenih trendova osloniti se na ture injenice
koje donosi Bringa. Njezin glavni zakljuak, po kojemu je iden-
titet na ovoj primarnoj razini graen na kontrastima uoljivim
320
JENKINS, 73 i d.
321
Ovdje se STANI uzima kao primjer historiografskoga pristupa, a BR-
KOVI kao primjer konstrukcije narativa prispodobljenog potrebama kolek-
tivnog pamenja.
322
BRINGA.
210
Mladen Ani
u drutvenoj interakciji,
323
valja svakako dopuniti snanijim na-
glaskom na razlike koje se iskazuju kao rezultat ugledanja na
prakse iz vanjskoga svijeta, a zapravo su posljedica moder-
nizacijskih procesa. U tome je smislu za oekivati ak i produ-
bljivanje postojeih razlika, jer je pod utjecajem nove politike
i intelektualne elite u bonjakim (muslimanskim) krugovima
sve rairenija navada ugledanja na prakse iz islamskoga svijeta i
njihovo integriranje u nae obiaje. O tome govori i materijal
koji donosi T. Bringa raspravljajui ulogu obrazovanih vjerskih
slubenika, koji ulau veliki trud u restrukturiranje bonjako-
ga (muslimanskog) simbolikog univerzuma u skladu s utje-
cajem integralnoga islama kakav se propagira kroz obrazovni
sustav pod patronatom IVZ.
324
Ovo nas vodi k pitanju bonjakoga nacionalizma i njegovih
temeljnih znaajki. On je, naime, mnogo mlai od srpskoga i
hrvatskoga nacionalizma, a injenica da se integracija bonja-
ke nacije odigrava bez reference na stariji etniki korijen i pred
naim oima, nasuprot tradicijom defniranim i uvrenim
identitetima susjeda, stvara iluziju o njegovoj vjetakoj nara-
vi. U defniranju svoga povijesnog narativa, prije svega u potra-
zi za starijim etnikim korijenom koji prua osjeaj legitimiteta,
bonjaka intelektualna elita tijekom 90-ih godina 20. stoljea
slijedi u velikoj mjeri srpski model, prije svega vezujui se na
dravni okvir Bosne i Hercegovine kakav je defniran tek oku-
pacijom iz 1878. godine. Taj se okvir nekritiki prenosi u daleku
prolost, ponekad ak i antiko doba. Dio intelektualne elite ne
priznaje nikakve okvire zamiljanju povijesti svoje zajedni-
ce, pri emu nadmauje svoje srpske uzore i pokazuje znakoviti
prijezir ak i prema neupitnim injenicama, ulazei u podruje
iste fantazije.
325
Primjeri su za to izmiljanje plemena Bosna,
diskurs o srodnosti katarske verzije kranstva s islamom, itd.
itd. Iako se u novije vrijeme pojavljuju glasovi koji upozoravaju
323
ISTO, 91 i d.
324
ISTO, 207 i d.
325
Samo kao primjere iz mnogo ire produkcije moe se ovdje navesti FILI-
POVI, E. IMAMOVI, 1995., te M. IMAMOVI, 1997. (pri emu je ovaj
posljednji na prethodnim stranicama i detaljnije analiziran).
211
na ovakve distorzije povijesne percepcije, a koji dolaze kako iz
redova samih Bonjaka
326
tako i izvan njih,
327
drutveni doseg
onoga zamiljenog ve je sada na pragu sklopa narativa iz
kruga primarne socijalizacije. O tome rjeito govori injenica
da je do 2001. godine prodano 20.000 primjeraka Imamovieve
Historije Bonjaka,
328
to praktino znai da svaka trea ili e-
tvrta bonjaka kua ima po jedan primjerak knjige. Politiki
su, pak, ciljevi koji se legitimiraju ovim narativom takoer vrlo
slini onima koje je imala srpska elita od BiH se eli napraviti
drava po uzoru na Jugoslaviju. Ona bi trebala postati redistri-
butivna agencija preko koje bi se alimentirao povlateni poloaj
Bonjaka, temeljnoga i dravotvornog naroda koji je kona-
no nakon teke i mune borbe i rtava tijekom posljednjega
rata stekao pravo uivati u blagodatima svoje drave. No, u
bonjakoj politikoj eliti postoji i jedan struja koja u svojim
zamislima ide i korak dalje te u sklopu globalizacijskih procesa
mjesto BiH vidi u okviru islamske umme, to dakako podrazu-
mijeva i mijenjanje naravi dravnog i politikog sustava.
Takve ideje, dakako, samo pothranjuju prijepore s druga dva
nacionalizma, pri emu onaj srpski kao odgovor nudi svoju,
vrlo slinu verziju zamiljanja vezanu na politiki okvir usta-
novljen u Daytonu Republiku Srpsku. U ovome je trenutku
bosanski segment srpskoga nacionalizma usmjeren na izgrad-
nju legitimacije samoga postojanja Srpske kao zemlje, koja,
dakako, nema nikakva povijesnoga uporita,
329
a u fazi je iz-
gradnje prela istu putanju nasilne homogenizacije kao i Srbija.
S druge strane, meutim, Republika Srpska u ovome trenutku
funkcionira kao legitimna nacionalna drava s punim instru-
mentarijem preko kojega se nacionalizam u svom naslijeenom
obliku reproducira u dubini drutva.
326
KAMBEROVI (a); REDI.
327
DAJA, 2003., KVRNE.
328
KVRNE, 87.
329
U tome na zaprepaujui nain sudjeluju ak i vrhunski srpski akademski
autoriteti primjer: IRKOVI, gdje se zastupa stav da su Srbi jo u 7. stolje-
u naselili upravo onaj prostor koji i danas ulazi u granice Republike Srpske.
212
Mladen Ani
U ovako ocrtanoj slici postaje razumljivo zato se za BiH
doista moe rei kako nije samoodriva i kako su njezini izgle-
di za budunost loiji od onih koje je u oba trenutka konstitu-
iranja imala Jugoslavija. Dananja BiH ak ni kroz obrazovni
sustav ne moe ponuditi alternativu sukobljenom nacionali-
stikom diskursu koji potjee iz kruga primarne socijalizaci-
je, a svaki pokuaj da se to uradi vie lii na karikaturu i u
pravilu poluuje uinak suprotan predvienom. Savjeti, pak,
i ideje prema kojima bi se trebalo boriti protiv zloudnoga
i retrogradnog nacionalizma rezultat su potpunoga nepo-
znavanja stvarnosti i ideolokih predrasuda ljudi koji dolaze iz
posve drugaijega drutvenoga konteksta. Kako to izgleda po-
kuat u ilustrirati tek jednim primjerom, koji poinje uspored-
nim itanjem. U svom prilogu u ovdje ve citiranom zborniku
Upotreba historijskih mitova na Balkanu S. Daja se na jedno-
me mjestu osvre i na R. Mahmutehajia te citira dio njegova
teksta iz 1999. godine u kojemu, izmeu ostaloga, stoji i ova
misao: U osnovi je netona i esta tvrdnja o BiH kao multi-
kulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politiki
homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je mogue govoriti o
multikulturnom sadraju Srbije, ak Hrvatske, ali ne i Bosne i
Hercegovine.
330
Moe se uzeti da misao pokazuje ili autorovo
neznanje i nerazumijevanje pojma multikulturnosti, ili pak
pokuaj svjesnoga manipuliranja pojmom, to se obzirom na
profl publikacije za koju je tekst raen (nije rije ni o kakvoj
poetnici ili itanci, namijenjenoj publici koja ne razumije
taj pojam) onda ini besmislenim trudom. No, mnogo je inte-
resantnije da se ime autora ove misli nalazi na popisu lanova
odbora koji je iste 1999. godine proglasio knjigu Davida Cam-
pbella, National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice
in Bosnia za knjigu godine u izboru Meunarodnog foruma
Bosna. Moglo bi se moda pomisliti da je gospodin Mahmut-
ehaji, kao lan Odbora, dao svoj glas nekoj drugoj knjizi, no
nakon to se utvrdi da je on i lan urednitva asopisa Forum
Bosn koji je 2003. godine odluio prijevod iste knjige tiskati
kao broj 21 istoga asopisa,
331
postaje jasno da on ipak Campbe-
330
Citirano prema DAJA, 2003., 60 bilj. 46
331
CAMPBELL.
213
llovu knjigu smatra vrijednom. E tu ve poinju ozbiljni proble-
mi, jer David Campbell tretira BiH kao ogledni primjer, para-
digmu multikulturnosti te ak smatra kako se perpetuiranjem
te njezine dimenzije moe uiniti veliki (progresivni) korak
za ovjeanstvo. Pri tomu ne treba zaboraviti ni injenicu da
je gospodin Mahmutehaji jedan od utemeljitelja S(tranke)
D(emokratske) A(kcije) (koja se za izbore 1991. biraima u
promidbenom materijalu, prije svega na plakatima, ali i u istu-
pima svojih elnika, predstavljala kao muslimanska stranka),
odnosno da je kao takav bio i potpredsjednik Vlade BiH nakon
tih izbora i nekoliko mjeseci nakon to je u BiH poeo rat.
to, dakle, poeti s ovolikim proturjejima ovjek koji je
jedan od utemeljitelja (po europskim standardima) klerikalne
i nacionalistike stranke tvrdi kako BiH nije multikulturna ze-
mlja ali istodobno podrava i na svaki nain promovira knjigu
prema kojoj je ta zemlja zapravo uzorni obrazac multikulturno-
sti. Proturjeje se, meutim, ne zavrava na tome, jer D. Cam-
pbell u svojoj knjizi izravno zagovara de(kon)strukciju nacije
u BiH u ime progresivne multikulturnosti, to bi znailo da
se i gospodin Mahmutehaji (kao utemeljitelj jedne klerikalne
nacionalistike stranke) s time izravno ili neizravno slae. No,
ostavimo za sada R. Mahmutehajia, kojemu emo se neto
kasnije ipak vratiti, i pogledajmo to kao viziju budunosti na-
paenim stanovnicima BiH nudi D. Campbell. Pri tomu valja
prvo ocrtati misaoni koordinantni sustav u kojemu se autor
kree: po njegovu shvaanju, koje sam dri visoko etinim, na-
cije su neto retrogradno (regresivno), neto to upornim
djelovanjem (i to, gle uda, upravo u BiH) moe biti dokinuto u
korist radikalne multikulturnosti, koja nikad ne moe biti dose-
gnuta, ali kao ideal nadahnjuje ine u sadanjosti, ine to vode
ostvarenju toga nikad uhvatljivoga cilja. Da bi dokazao svoju
poetnu premisu, onu o retrogradnosti, pa i antidemokrat-
skoj naravi nacije, Campbell se uputa u ralambu konstitui-
ranja nacionalne drave u procesu raspada Jugoslavije i u tome
sklopu naglauje performativne vrijednosti nasilja iskazanog
tijekom rata koji je dio toga procesa. Njegova je ralamba za-
pravo dekonstrukcija nacije, kojoj se negira bilo kakav povije-
214
Mladen Ani
sni razvoj, kao to se uostalom posve negira znaenje povijesti
kao realnoga iskustva (ona se svodi samo na dimenziju zami-
ljanja povijesti). No, i sam je Campbell sklon zamiljanju
povijesti, pa tako moe ispjevati cijelu odu otomanskome su-
stavu milleta kao naslijeu deteritorijaliziranih identiteta koje
je on potakao,
332
proputajui (gle uda) naznaiti njegovu
hijerarhijsku strukturu i eksluzivnost koja iz nje proizlazi, ali
i injenicu da je srpski identitet takoer obiljeen tradicijom
milletskoga sustava (a unato tomu nije obiljeen deteritori-
jaliziranjem - oigledno neto s argumentom ne tima). U
takvu zamiljanju povijesti na odreenim tokama njegova
dekonstruktivna misao spaja u nove konstrukte posve dispa-
ratne injenice i objanjenja, stvarajui na takav nain paralel-
nu realnost, iluziju, iji je jedini cilj dokazati poetnu premisu.
Jedan takav konstrukt poinje slikom hrvatskoga vojnika koji
je na uniformu priio ustaki simbol (ne znamo koji, moda
stari hrvatski grb, koji se u slinim tekstovima redovito tretira
kao ustaki simbol), a nastavlja se tvrdnjom da je Hrvatska
nakon proglaenja neovisnosti 1991. godine uvela mjere koje su
rezultirale konfiktom s drugima, a posebno sa Srbima koji su
ivjeli na njenoj teritoriji. Ta se tvrdnja potvruje pozivom na
opis svoje izloenosti tim strategijama u Hrvatskoj Slavenke
Drakuli, koja pak tvrdi zajedno sa milion drugih Hrvata, za-
kaena sam na zid nacionalnosti ne samo putem izvanjskih
pritisaka iz Srbije i Savezne Armije, nego i putem nacionalnog
homogeniziranja u samoj Hrvatskoj.
333
Pogledajmo sastavnice
konstrukta: hrvatski vojnik s ustakim simbolom - kada, gdje, i
u kakvoj svezi s vlau u Hrvatskoj (to se, inae, zove kontekst),
ne zna se! Mjere koje su nakon osamostaljenja 1991. izazvale
konfikt sa Srbima pa Srbi (onaj dio koji su organizirale i kon-
trolirale SDS, JNA i Miloevi) su prve barikade postavili jo u
ljeto 1990. godine, u vrijeme kada su Miloevi i srpsko vod-
stvo ve postavili jasan cilj, stvaranje krnje Jugoslavije, zemlje
od sedamnaest milijuna stanovnika sa srpskom veinom, koju
332
ISTO, 239.
333
ISTO, 100.
215
je trebalo stvoriti kroz nasilni postupak centralne secesije.
334

Slavenka Drakuli (autorica koja je posve racionalno zakljuila
da ono to je ona pisala do 1990. nema vie trite u Hrvat-
skoj, ali zato, ako se malo zaini disidentstvom i naznakama
progona u nacionalistikoj Hrvatskoj, ima lijepih izgleda
na svjetskom tritu) ipak ne tvrdi nita to bi se moglo do-
vesti u korelaciju s dva prethodna elementa konstrukta (osim,
dakako, kao insinuacija) njoj je smetala homogenizacija, no
ve je iz njene reenice posve jasno da ta homogenizacija stoji
u jasnoj korelaciji s pritiskom koji dolazi iz Srbije i iz krugova
vojne klike (ne samo nego). I tako od narativa naega vrlog
(de)konstruktora na kraju ostade jedna zamiljena slika ali
ne i pravilo, jedna notorna la i jedan krivo uporabljeni citat
sve zajedno, pak, postupak koji se teko moe opisati rijeima
primjerenim znanstvenom diskursu!
Sklonost izmiljanju stvarnosti Campbell nadopunjuje me-
todolokim postupkom u kojemu kljuni dokaz postaje niz
anegdota, prikupljenih neselektivnom uporabom jedne vrsti
vrela i ignoriranjem svih ostalih. To je metodologija u kojoj
se Jovana Zameticu diskvalifcira kao glasnogovornika R. Ka-
radia, ali se bez ikakvih ograda koriste tekstovi M. ame i S.
Avdia, koji su bili profesionalni propagandisti Armije BiH i
kao takvi tvorci niza dezinformacija, lai, podvala i slinih stva-
ri (kojima su se u ratu sluile sve strane, u veoj ili manjoj
mjeri). Iz toga proizlaze nebulozne kvalifkacije o nekanjenoj
aktivnosti 'muslimanskih bandi' nasuprot zvanino organizira-
nom nasilju srpskih vlasti,
335
o Sarajevu kao simbolu multi-
kulturalnoga etosa u Bosni,
336
to je kvalifkacija s kojom se
sigurno ne bi sloio jo uvijek nepoznati broj rtava Muana
Topalovia Cace (ili je, moda, i Caco ubijao po multi-
kulturnom kljuu), o Stranci za BiH, socijaldemokratima i li-
334
Za defniranje toga cilja u krugu tadanje (vladajue) politike elite vidi: B.
JOVI, 1995., 131-2, 161. Takvu strategiju kao centralnu secesiju karakte-
rizira CONVERSI.
335
CAMPBELL, 117.
336
ISTO, 113.
216
Mladen Ani
beralima kao multikulturnim grupama,
337
koje, dodue, kao
politike stranke ni na jednim izborima nisu dobile ni jednoga
glasa tamo gdje ne ive Bonjaci (muslimani). Sve to, i jo jako
mnogo toga slinog, dolazi otuda to je D. Campbell ostao odu-
evljen ahistorijskom ralambom identiteta bosanskih musli-
mana T. Bringe (autorica oito nije shvatila da je identitet koji
je ona uoila i uobliila velikim dijelom rezultat politike prak-
se jugoslavenske drave od sredine 60-ih godina 20. stoljea,
kada je u sklopu promocije politike nesvrstavanja Titu trebao
i muslimanski izlog). Polazei od takve, dijelom invalidne
ralambe, Campbell identitet bosanskih muslimana kvalifcira
kao identitet realiziran u zajednici bez biti!
338
Takav bi, dakle,
identitet trebalo, nizom strategija, nametnuti i ostalima u BiH
(a poslije, valjda, i u svijetu). Meu strategijama uz pomo kojih
bi se to moglo ostvariti Campbell nudi i onu diskriminatorne
fnancijske pomoi u korist multikulturalnih politikih snaga i
uskraivanje te pomoi ostalima
339
- to bi se moglo (ovo dalje
je prijedlog M. A.) nastaviti i strategijom diskriminatorne po-
moi za preivljavanje, pa ako ni to ne pomogne moe se prei
i na zatvaranje pa i fziku eliminaciju svih koji ne pristanu na
zajednicu bez biti, ljudi su ionako tu ve bili podvrgnuti istim
strategijama etrdeset i pet godina. Nakon to je zabrinutost
vlasti Federacije BiH oko nemogunosti utjerivanja poreza na
trgovinu, u sklopu uvenoga vercerskoga raja pijace Ari-
zone, proglasio birokratskom (ta tko je vidio ubirati porez
od multikulturnoga komuniciranja, makar ono bilo i trgovina),
Campbell na kraju, citirajui W. E. Conollya, iznosi viziju o dr-
avi manjina u kojoj ivi generalni etos koji proistie iz mnotva
kulturnih izvora u kojoj veina grupa priznaje spornu narav
vjerovanja koja stoje u samoj osnovi njihova identiteta, a ujedno
koristi takvo uzajamno priznanje kako bi premostila viestruke
razlike.
340
Dakako, mudrovati (ili, kako se to u ovim krajevima
puki veli, flozofrati) na fonu nesreenih i gotovo nasumce
337
ISTO, 252.
338
ISTO, 245.
339
ISTO, 252.
340
ISTO, 269.
217
izabranih dnevnih vijesti, bilo konstruktivno ili de(kon)struk-
tivno, i to proglasiti progresivnom milju, stvar je osobnoga
uvjerenja, mentalnih i duhovnih sklonosti. No, problem nastaje
kada se takva flozofja u jednom trenutku pokua ostvariti u
realnom vremenu i prostoru posljednja svima poznata takva
epizoda bila je ona jugoslavenskoga uenika Pola Pota (ko-
lovan u sklopu radnih akcija u bivoj SFRJ, to je bilo oito
nadahnue nekim od poteza koje je vukao nakon to je doao
na vlast) i njegovih crvenih Kmera, koja je ostavila krvavi
trag stotina tisua mrtvih koji se nisu sloili s radikalnim pro-
gresivnim iskorakom u drutvenom razvoju. Zbog vrlo akutne
opasnosti da bi se u nestabilnom drutvu kakvo je ono u BiH
ak i mogao nai netko tko bi sve ovo pokuao pretoiti u real-
nu politiku praksu, bilo bi vrlo uputno vrijednog mislioca Da-
vida Campbella lijepo zamoliti da prestane skrbiti za BiH. Valja
ga svakako upozoriti, jer ini se on to ne zna, da ima vrlo slinih
problema i puno blie njegovoj kui, pa se on ne mora vui po
bosanskim zabitim kako bi spasio svijet. Neka lijepo ostane
doma i pozabavi se, primjerice, uvjeravanjem britanske vlade
te protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj da bi i oni mogli
spasiti svijet stvaranjem zajednice bez biti i organiziranjem
drave manjina u kojoj ivi generalni etos (itd.). Siguran sam
da e uspjeti!
Otkud, meutim, u svemu ovomu R. Mahmuehaji? Od-
govor je vrlo jednostavan i vidljiv iz ve reenoga - on je u D.
Campbellu prepoznao ovjeka kojemu se moe prodati rog
za svijeu, osobu koja vjeruje deklarativnom multikulturnom
diskursu bonjake intelektualne i politike elite. To, pak, aka-
demskoga istraivaa u trenutku pretvara u orue ostvariva-
nja odreenih politikih strategija, koje, po irokom uvjerenju
kakvo vlada u BiH, uvelike ovise o meunarodnoj podrci.
injenica da pri tomu samoga R. Mahmutehajia i njegovu
zajednicu taj isti D. Campbell tretira kao egzotinu vrstu i na
odreeni nain kao zamorce, s kojima i nad kojima bi trebalo
provoditi pokus, to nema veze. Ili, kako se to moe proitati u
jednoj anegdoti, ije univerzalno znaenje u diskursu Bonja-
ka-muslimana D. Campbell oito nije shvatio: mi ne elimo
muslimansku zemlju, ali trebamo glasati za SDA kako bismo
218
Mladen Ani
dobili dravu Kasnije moda moemo imati razliite stran-
ke, ali sada to mora biti SDA, inae emo ostati bez drave, kao
Kurdi.
341
Rije je, dakle, o tomu da mi Bonjaci trebamo do-
biti svoju dravu, dravu koju neemo dijeliti ni sa kime i
u kojoj e se ostali osjeati kao u naoj dravi, jer ako tu
dravu budemo dijelili s drugima onda emo biti kao Kurdi.
Na putu ostvarenja tako postavljenoga cilja sve valja pretrpjeti,
i sumnjivu demokraciju SDA, ali i kojekakve D. Campbelle i
njihov orijentalizam/balkanizam, ako oni osiguravaju ostva-
renje ovoga par excellance nacionalistikoga (narod sa svojom
dravom = nacija) cilja.
Nacionalizmi, dakle, kakve su ovdje tek orisani imaju u
drutvenoj stvarnosti BiH duboki korijen, pa kljuno pitanje
nije mogu li se oni prebrisati krpom zaborava, de(kon)strui-
rati ili u kratkom roku zamijeniti nekim transnacionalnim
bosanstvom, ve kako e i za koje svrhe politike elite kori-
stiti taj duboko usaeni nacionalistiki diskurs (mogunost je
izbora uvijek otvorena i stvar je osobnoga odbira). Predstojei,
pak, procesi modernizacije (a u dananjemu svijetu to prakti-
no znai vesternizacije u smislu izgradnje civilnoga drutva
i liberalne demokracije) postavljaju pred lokalne elite jo vee
izazove. Globalizacija i trenutna dostupnost informacija u tome
sklopu otvaraju ve naznaeni i akutni problem identifkacija
s dijelovima vanjskoga svijeta prema naelu vjerske/civiliza-
cijske opredijeljenosti, identifkacija koje su daleko od toga da
BiH donesu bilo kakvu korist. Zakljuujui, dakle, ova nevesela
razmatranja moe se konstatirati da u ovome trenutku BiH tre-
ba posve novu garnituru politike i intelektualne elite koja bi
bila u stanju odgovoriti na postavljene izazove, oslanjajui se
na jo uvijek postojeu i potencijalnu vanjsku pomo. Njezin
bi primarni zadatak bio upregnuti upravo nacionalizam, kao
realnu drutvenu snagu i sredstvo masovne politike mobiliza-
cije, za izgradnju procedura zajednikoga djelovanja, rjeavanja
konfikata i donoenja odluka, a kroz to i za pothvat ulaska, ma-
kar i na mala vrata, u krug modernih europskih drava.
341
ISTO, 253, gdje se iskaz tumai kao taktika podrka nacionalistima (di-
jelove citata naglasio M.A.).
LITERATURA
221
ADAMEK = Josip ADAMEK, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od
sredine XV do kraja XVII stoljea, Zagreb 1980.;
ADAMSKA MOSTERT = Anna ADAMSKA Marco MO-
STERT (ur.), Te Development of Literate Mentalities in East
Central Europe, Turnhout 2004.;
AGII = Damir AGII, Tajna politika Srbije u XIX. stoljeu,
Zagreb 1994.;
AKMADA = Miroslav AKMADA, Pregovori Vatikana i Ju-
goslavije u pogledu potpisivanja protokola 1966. godine,
asopis za suvremenu povijest 36(2)/2004.;
ANI, 1987 = Mladen ANI, IX kongres historiara Jugo-
slavije, Pritina 28 - 30. septembra 1987, Prilozi Instituta za
istoriju 23/XXII/1987.;
ANI, 1987a = M. ANI, Gospodarski aspekti stoarstva
cetinskog komitata u XIV st., Acta historico-oeconomica Iu-
goslaviae 14/1987.,
ANI, 1997 = M. ANI, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko
kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeu, Zadar-Mostar, 1997.;
ANI, 2001 = M. ANI, Tko je pogrijeio u Bosni, Mostar
2001.;
ANI, 2001a = M. ANI, Humsko knetvo, u: ISTI, Na
rubu Zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb
2001.;
222
Mladen Ani
ANI, 2001b = M. ANI, Hrvatska u karolinko doba, Split
2001.;
ANI, 2002 = M. ANI, Od kralja 'poluboga' do prvih ide-
ja o 'nacionalnom' kraljevstvu, u: Kolomanov put, Zagreb
2002.;
ANI, 2004 = M. ANI, Od vladarske curtis do gradskog
kotara. Bijai i crkva sv. Marte od poetka 9. do poetka 13.
stoljea, Starohrvatska prosvjeta 26/1999.(2004.);
ANI, 2005 = M. ANI, Lombard and Frankish Infuences
in the Formation of the Croatian Dukedom, u: G. BROGI-
OLO P. DELOGU (ur.), L'Adriatico dalla tarda antichit
all'et carolingia (Atti del convegno di studio Brescia 11-13
ottobre 2001), Firenze 2005.;
ANI, 2005a = M. ANI, "Inventar splitskog kancelara i jav-
nog biljenika Tome Colutii de Cingulo (Prilog poznavanju
prvih humanistikih krugova u Dalmaciji)", Radovi Zavoda
za povijesne znanosti HAZU u Zadru 47/2005.;
ANI, 2005b = M. ANI, Registar Artikucija iz Rivignana
(Srednjovjekovni registri zadarskoga i splitskoga kaptola 1
Fontes 11), Zagreb 2005.;
B. ANDERSON = Benedict ANDERSON, Nacija: zamiljena za-
jednica (izv. Imagined Communities. Refections on the Ori-
gin and Spread of Nationalism, 1983.), Beograd 1998.;
M. ANDERSON = Malcolm ANDERSON, States and Nationali-
sm in Europe since 1945, London 2000.;
ANTOLJAK, 1962 = Stjepan ANTOLJAK, Izumiranje i nesta-
nak hrvatskog plemstva u okolici Zadra, Radovi Instituta
JAZU u Zadru 9/1962.;
ANTOLJAK, 1980 = S. ANTOLJAK, Pacta ili Concordia od 1102,
Zagreb 1980.;
ANTOLJAK, 1992 = S. ANTOLJAK, Hrvatska historiografja do
1918, 1, Zagreb 1992.;
223
LITERATURA
APPEL = Hilary APPEL, Anti-Communist Justice and Foun-
ding the Post-Communist Order: Lustration and Restituti-
on in Central Europe, East European Politics and Societies
19(2)/2005.,
ARKIV = (Ivan KUKULJEVI SAKCINSKI), Kratki ljetopisi
hrvatski, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku IV/1857;
ARMSTRONG = John A. ARMSTRONG, Nations before Natio-
nalism, Chapel Hill 1982.;
A. ASSMANN, 2002 = Alaida ASMAN, Rad na nacionalnom
pamenju (izv. Aleida ASSMANN, Arbeit am nationalen Ge-
dchtnis. Eine kurze Geschichte der deutschen Bildungsidee,
1993.), Beograd 2002.;
J. ASSMANN, 2005 = Jan ASSMANN, Kulturno pamenje (izv.
Das kulturelle Gedchtnis, 2002.), Zenica 2005.;
BAK = Jnos M. BAK, Derelinquent Lords and Forsaken Serfs:
Toughts on War and Society During the Crisis of Feudali-
sm, u: S. B. i A. H. VARDY (ur.), Societes in Change. Studies
in Honor of Bla K. Kirly, New York 1983.;
BAK KIRLY = J. M. BAK Bla K. KIRLY (ur.), War and So-
ciety in Eastern Central Europe III, From Hunyadi to Rkczi.
War and Society in Late Medieval and Early Modern Hun-
gary, Brooklyn NY, 1982.;
BANAC, 1994 = Ivo BANAC, Rat prije rata: raspad jugoslaven-
ske historiografje (izv. Te Dissolution of Yugoslav Histo-
riography, 1993), u: ISTI, Cijena Bosne, Zagreb 1994.;
BANAC, 1995 = I. BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izv.
Te National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politi-
cs, 1984), Zagreb 1995.
2
;
BANAC, 2001 = I. BANAC, Nacionalizam u jugoistonoj Euro-
pi, u: ISTI, Raspad Jugoslavije, Zagreb 2001.;
BARADA = Miho BARADA, Starohrvatska seoska zajednica,
JAZU, Zagreb 1957.;
224
Mladen Ani
BARFORD = Paul M. BARFORD, Te Early Slavs. Culture and
Society in Early Medieval Europe, Ithaca N.Y. 2001.;
BATES = Albert Lord BATES, Te Singer of Tales, Cambridge
(Mass.) 2000.;
BAYCROFT HEWITSON = Timothy BAYCROFT Mark
HEWITSON (ur.), What is Nation? Europe 1789-1914,
Oxford 2006.;
BECK = Urlich BECK, Pronalaenje politikoga: Prilog teoriji
refeksivne modernizacije (izv. Der Erfndung des Politischen:
Zu einer Teorie refexiver Modernisierung, 1993.), Zagreb
2001.;
BENE = Sndor BENE, Ideoloke koncepcije o stalekoj dravi
zagrebakoga kanonika, u: J. RATTKAY, Spomen na kra-
ljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije,
Zagreb 2001.;
BENNETT = Tony BENNETT, Outside Literature, London
1990.;
BERGER LUCKMANN = Peter L. BERGER Tomas LUC-
KMANN, Socijalna konstrukcija zbilje (izv. Te Social Con-
struction of Reality, 1966), Zagreb 1992.;
BERGER, 2007 = Stefan BERGER, Te Power of National Pa-
sts: Writing National History in Nineteenth- and Twentieth-
Century Europe, u: ISTI (ur.), Writing the Nation: A Global
Perspective, Basingstoke New York 2007.;
BERGER DONOVAN PASSMORE = Stefan BERGER
Mark DONOVAN Kevin PASSMORE (ur.), Writing Na-
tional Histories: Western Europe since 1800, London New
York 1999.;
BERTELLI = Sergio BERTELLI, Te Kings Body: Sacred Rituals
of Power an Medieval and Early Modern Europe (izv. Il corpo
del re: Sacralit del potere nellEurope medievale e moderna,
1990), University Park (Penn.) 2001.;
225
LITERATURA
BET-EL = Ilana R. BET-EL, Unimagined communities: the
power of memory and the confict in the former Yugosla-
via, u: MLLER;
BIB = Istvan BIB, Bijeda istonoevropskih malih drava
(izv. Vlogattot tanulmnyok, 1986), u: I. BIB - T. HU-
SZR - J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb 1995.;
BIEBER = Florian BIEBER, Muslim Identity in the Balkans
Before the Establishment of Nation States, Nationalities Pa-
pers 28(1)/2000.;
BIJELI SAVI = Duan I. BJELI - Obrad SAVI (ur.), Bal-
kan kao metafora: Izmeu globalizacije i fragmentacije, Beo-
grad 2003.;
BILANDI = Duan BILANDI, Hrvatska moderna povijest,
Zagreb 1999.;
BLAANOVI = Jovo BLAANOVI, O indikatorima ka-
raktera sukoba na prostoru bive SFRJ, u: Karakter rata u
Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto,
Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002.;
BLAEVI = Zrinka BLAEVI, Vitezovieva Hrvatska izme-
u stvarnosti i utopije, Zagreb 2002.;
BLOCH = Marc BLOCH, Za komparativnu historiju europ-
skih drutava, u: ROKSANDI, 2004.;
BOECKH = Katrin BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji
1944. 1953.: staljinizam u titoizmu, asopis za suvremenu
povijest 38(2)/2006.;
BONACCI SKENDEROVI JAREB = Dunja BONACCI SKEN-
DEROVI Mario JAREB, Hrvatski nacionalni simboli
izmeu negativnih stereotipa i istine, asopis za suvreme-
nu povijest 36(2)/2004.;
BORNEMAN = John BORNEMAN, Violence, Justice, and Acco-
untability in Postsocialist Europe, Princeton (N.J.), 1997.;
BOTTOMORE = Tom BOTTOMORE, Elites and Society, Abing-
don 1993.;
226
Mladen Ani
BOURDIEU, 1977 = Pierre BOURDIEU, Outline of a Teory of
Practice (izv. Esquisse dune thorie de la pratique, precede de
trios etudes dethnologie kabyle, 1972.), Cambridge 1977.;
BOURDIEU, 1990 = P. BOURDIEU, Te Logic of Practice (izv.
Le sens pratique, 1980.), Cambridge 1990.;
BOZKI = Andrs BOZKI, Teoretical Interpretations of
Elite Change in East Central Europe, Comparative Sociolo-
gy 2(1)/2003.;
BOYER = Paul BOYER, ija je to povijest? Pamenje, politika i
historijska znanost, (izv. Whose history is it anyway? Me-
mory, politics, and historical scholarship, 1996.), u: Maja
BRKLJAI Sandra PRLENDA (pr.), Kultura pamenja i
historija, Zagreb 2006.;
BREUILLY = John BREUILLY, Nationalism and the State, Chi-
cago 1993.;
BRINGA = Tone BRINGA, Biti musliman na bosanski nain (izv.
Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a
Central Bosnian Village, 1995.), Sarajevo 1997.;
BRKLJAI = Maja BRKLJAI, Svinjska glava. Pria o dje-
tinjstvu, u: Lada ALE FELDMAN Ines PRICA (ur.),
Devijacije i promaaji: Eetnografja domaeg socijalizma, Za-
greb 2006.;
BRKOVI = Milko BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum -
identitet i kontinuitet, Mostar 2002.;
BROOKS TOMLJANOVICH = William BROOKS TOMLJANO-
VICH, Biskup Juraj Strossmayer: nacionalizam i moderni ka-
tolicizam u Hrvatskoj, Zagreb 2001.;
BRUBAKER, 1996 = Rogers BRUBAKER, Rethinking nation-
hood: nation as institutionalized form, practical category,
contingent event, u: ISTI, Nationalism reframed: Nationho-
od and the national question in the New Europe, Cambridge
1996.;
BRUBAKER, 2004 = R. BRUBAKER, Ethnicity without Groups,
Cambridge (Mass.) 2004.;
227
LITERATURA
BRUNNBAUER = Ulf BRUNNBAUER, Kontinuitete in spre-
membe. Aktualni trendi v zgodovinopisju Jugovzhodne
Evrope, Zgodovinski asopis 57(3-4)/2003.;
BRUNNER = Otto BRUNNER, Land and Lordship. Structures of
Governance in Medieval Austria (izv. Land und Herrschaf.
Grundfragen der territorialen Verfassungsgeschichte ster-
reichs im Mittelalter
4
), Philadelphia 1992.;
BUDAK = Neven BUDAK, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb
1994.;
BUNCE, 1999 = Valerie BUNCE, Subversive Institutions: Te
Design and the Destruction of Socialism and the State, Cam-
bridge 1999.;
BUNCE, 2005 = V. BUNCE, Te National Idea: Imperial Le-
gacies and Post-Communist Pathways in Eastern Europe,
East European Politics and Societies 19(3)/2005.;
BURKE, 1995 = Peter BURKE, Storia e teoria sociale (izv. Hi-
story and Social Teory, 1992.), Milano 1995.;
BURKE, 2005 = P. BURKE, Povijest dogaaj i preporod pripo-
vijedanja (izv. History of events and the revival of narrati-
ve, 1991), Scrinia Slavonica 5/2005.
BURKE, 2006 = P. BURKE, to je kulturalna povijest (izv. What
is Cultural History, 2004.), Zagreb 2006.;
CALHOUN = Craig CALHOUN, Nations Matter: Culture,
History, and Cosmopolitan Dream, Abingdon New York
2007.;
CAMPBELL = David CAMPBELL, Nacionalna dekonstrukcija.
Nasilje, identitet i pravda u Bosni (izv. National Deconstruc-
tion: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, 1998.), Forum
Bosn 21/2003.;
CARDUS = Salvador CARDUS, Nationalism, Democracy, and
Human Rights, Human Rights Review 2(1)/2000.;
CHALABY(a) = Jean K. CHALABY, A Charismatic Leader's
Use of the Media: De Gaulle and Television, Te Harvard
International Journal of Press/Politics 3(4)/1998.;
228
Mladen Ani
CHALABY(b) = J.K. CHALABY, Political Communication in
Presidential Regimes in Non-Consolidated Democracies,
International Communication Gazette 60(5)/1998.
CHLEBOWCZYK = Jzef CHLEBOWCZYK, On Small and
Young Nations in Europe: Nation-Forming Processes in Eth-
nic Borderlands in East-Central Europe, Worclaw Warsza-
wa 1980.;
CONVERSI = Daniel CONVERSI, Te Dissolution of Yugo-
slavia. Secession by the Centre?, u: John COAKLEY, Te
Territorial Management of Ethnic Confict, London Por-
tland (Or.) 2004.;
CORNWALL = Mark CORNWALL, Te Habsburg Monarchy:
'National Trinity' and the Elasticity of National Allegiance,
u: BAYCROFT HEWITSON;
IRKOVI = Sima IRKOVI, 'Naseljeni gradovi' Konstanti-
na Porfrogenita i najstarija teritorijalna organizacija, Zbor-
nik radova Vizantolokog institua 37/1998.;
AVOKI = Kosta AVOKI, Jugoslavija i srpsko pitanje, u:
A. ILAS, 1991.;
A. ILAS, 1990 = Aleksa ILAS, Osporavana zmelja: Jugoslo-
venstvo i revolucija, Beograd 1990.;
A. ILAS, 1991 = A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd
1991.;
M. ILAS, 1990 = Milovan ILAS, Revolucionarni rat, Beograd
1990.;
DAJA, 1999 = Sreko DAJA., Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine (izv. Konfessionalitt und Nationalitt
Bosniens und der Herzegowina - Voremanzipatorische Phase
1463-1804, 1984), Mostar 1999.;
DAJA, 2003 = S. DAJA, Bosanska povijesna stvarnost i nje-
zini mitoloki odrazi, u: KAMBEROVI;
DAJA, 2004 = S. M. DAJA, Politika realnost jugoslavenstva
(1918-1991) (izv. Die politische Realitt des Jugoslawismus
(1918-1992), 2002), Sarajevo Zagreb 2004.;
229
LITERATURA
DERINGIL = Selim DERINGIL, Te Ottoman Origins of Ke-
malist Nationalism: Namik Kemal to Mustafa Kemal, Euro-
pean History Quarterly 23/1993.;
DIPLOMATIKI ZBORNIK = Tadija SMIIKLAS et al., Diplo-
matiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
I-XVIII, Zagreb 1905-1990.;
DJOKI = Dejan DJOKI (ur.), Yugoslavism: Histories of a Fai-
led Idea 1918-1992, London 2003.;
DUU = Alexandru DUU, National Identity and Tensional
Factors in South Eastern Europe, East Eurpean Quarterly
XXXI(2)/1997.;
EKMEI, 1989 = M. EKMEI, Stvaranje Jugoslavije 1790-
1918, 1-2, Beograd 1989.;
EKMEI, 2001 = M. EKMEI, Spoljni uzroci graanskog
rata u Bosni i Hercegovini 1992, u: G. OGO (ur.), Poetak
rata u Bosni i Hercegovini: Uzroci i posledice (ir.), Beograd
2001.;
FILIPOVI = Muhamed FILIPOVI, Bonjaka politika, Sara-
jevo 1996.;
FINLEY = Moses FINLEY, Myth, Memory, and History, Hi-
story and Teory 4(3)/1965.;
FRANOIS = Etienne FRANOIS, Velike pripovijesti i lomovi
brana sjeanja. Sjeanje na drugi svjetski rat izmeu naci-
onalizacije i univerzalizacije, u: Maja BRKLJI San-
dra PRLENDA (ur.), Kultura pamenja i historija, Zagreb
2006.,
GAGNON = Valre Philip GAGNON, Te Myth of Ethnic War;
Serbia and Croatia in the 1990s, Ithaca London, 2004;
GEARY, 1983 = Patrick J. GEARY, Ethnic identity as situati-
onal construct in the early middle ages, Mitteilungen der
Anthropologischen Gesselschaf in Wien 113/1983.;
GEARY, 2002 = P. J. GEARY, Te Myth of Nations. Te Medieval
Origins of Europe, Princeton University Press, Princeton and
Oxford 2002.;
230
Mladen Ani
GENTILE = Eugenio GENTILE, Political Religion: A Concept
and its Critics A Critical Survey, Totalitarian Movements
and Political Religions, 6(1)/2005;
GILLETT = Andrew GILLETT, On Barbarian Identity: Critical
Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, Turnhout
2002.;
GINZBURG = Carlo GINZBURG, Morelli, Freud, and Sher-
lock Holmes: Clues and Scientifc Method, History Wor-
kshop 9(1)/1980.;
GIRARDET = Raul IRARDE, Politiki mitovi i mitologije (izv.
Raoul GIRARDET, Mythes et mythologies politiques, 1986),
Beograd 2000.;
GLIGO = Vedran GLIGO (ur.), Govori protiv Turaka, Split
1983.;
GOLDSTEIN, 1997 = Ivo GOLDSTEIN, Znaaj krbavske bit-
ke 1493. godine u hrvatskoj povijesti, u: D. PAVLIEVI
(ur.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb 1997.;
GOLDSTEIN, 2003 = I. GOLDSTEIN, Hrvatska povijest, Zagreb
2003.;
GOLUB KRITOFI ENGI = Branka GOLUB Branimir
KRITOFI Drago ENGI, Znanstvene i privredne elite,
Zagreb 1997.;
GOW = James GOW, Te Serbian Project and its Adversaries: A
Strategy of War Crimes, London 2003.;
GRZYMAA-BUSSE = Anna GRZYMAA-BUSSE, Political
Competition and the Politicization of the State in East Cen-
tral Europe, Comparative Political Studies 36(10)/2003.;
GUENE = Bernard GUENE, States and Rulers in Later Medi-
eval Europe (izv. L'Occident aux XIV
e
et XV
e
sicles, 1981),
Oxford 1985.;
HADROVICS = Laszlo HADROVICS, Srpski narod i njegova cr-
kva pod turskom vlau (izv. Le peuple serbe et son glise sous
la domination turque, 1947), Zagreb 2000.;
231
LITERATURA
HALDON = John HALDON, Te State and the Tributary Mode
of Production, London New York 1993.;
HAMERAK = Filip HAMERAK, Jerko Iljadica, Hrvatski bi-
ografski leksikon i hrvatska margina u XX. stoljeu, Biobi-
bliographica 1/2004.;
HASTINGS = Adrian HASTINGS, Gradnja nacionaliteta (izv.
Te Construction of Nationhood. Ethnicity, Religion, Natio-
nalism, 1997), Sarajevo Rijeka 2003.;
HAVERI = Tarik HAVERI, as lobotomije, Sarajevo 2007.;
HAYDEN = Robert M. HEJDEN (R. M. HAYDEN), Skice za
podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba (izv.
Blueprints for a House Divided. Te Constitutional Logic of
the Yugoslav Conficts, 1999), Beograd 2003.;
HEEHS = Peter HEEHS, Myth, History, and Teory, History
and Teory 33(1)/1994.;
HERCIGONJA = Eduard HERCIGONJA, Tropismena i trojezi-
na kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 1994.;
HERMET = Guy HERMET, Nazioni e nazionalismi in Europa
(izv. Histoire des nations et du nationalisme en Europe, 1996),
Bologna 1997.;
HJERM = Mikael HJERM, National Sentiments in Eastern and
Western Europe, Nationalities Papers 31(4)/2000.;
HOARE MALCOLM = Quentin HOARE Noel MALCOLM
(ur.), Books on Bosnia, London s.a. (2001.);
HOBSBAWM RANGER = Erik HOBSBOM Terens REJN-
DER (ur.), Izmiljanje tradicije (izv. Eric HOBSBAWM
Terence RANGER, Te Invention of Tradition, 1983), Beo-
grad 2002.;
HOBSBAWM, 1993 = Eric HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam
(Nations and Nationalism since 1780, 1992), Zagreb, 1993.;
HOEPKEN = Wolfgang HOEPKEN, War, Memory, and Edu-
cation in a Fragmented Society: Te Case of Yugoslavia,
East European Politics and Societies 13(1)/1999.;
232
Mladen Ani
HRABAK = Bogumil HRABAK, Vlaka i uskoka kretanja u
severnoj Dalmaciji u XVI stoleu, u: Benkovaki kraj kroz
vjekove: Zbornik 2, Benkovac 1987.;
HROCH, 1979 = Miroslav HROCH, Oblikovanje modernih
nacija i nacionalni pokret 19. stoljea, asopis za suvreme-
nu povijest 29/1979.;
HROCH, 2000 = M. HROCH, Social Preconditions of National
Revival in Europe, New York 2000.;
HUTCHINSON, 2000 = John HUTCHINSON, Ethnicity and
modern nations, Ethnic and Racial Studies 23(4)/2000.;
HUTCHINSON, 2004 = J. HUTCHINSON, Myth against
myth: the nation as ethnic overlay, Nations and Nationali-
sm 10(1-2)/2004.;
HUTCHINSON, 2005 = J. HUTCHINSON; Patrick J. Geary,
Te Myth of Nations: the Medieval Origins of Europe. Prin-
ceton, NJ and Oxford: Princeton University Press, 2001. 261
pp. d26.95 (hbk), d11.95 (pbk), Nations and Nationalism
11(4)/2005.;
E. IMAMOVI, 1995 = Enver IMAMOVI, Korijeni Bosne i bo-
sanstva, Sarajevo 1995.;
M. IMAMOVI, 1997 = Mustafa IMAMOVI, Historija Bo-
njaka, Sarajevo 1997.;
IRVINE = Jill A. IRVINE, Tito, Hebrang, and the Croat Qu-
estion 1943-1944, East European Politics and Societies
5(2)/1991.;
IVI = Pavle IVI, Jezik i problemi oko njega, u: A. ILAS,
2001.;
JAFFRELOT = Christophe JAFFRELOT, For a Teory of Nati-
onalism, u: Alain DIECKHOFF C. JAFFRELOT (ur.), Re-
visiting Nationalism: Teories and Processes, London 2005.;
JAKI, 1998 = Nikola JAKI, Materijalni odrazi Kolomano-
ve vojne u Sjevernoj Dalmaciji, Povijesni prilozi 17/1998.;
233
LITERATURA
JAKI, 2001 = N. JAKI, Hrvatski povijesni krajobrazi (Scin-
tillae Stephano Gunjaa dicatae vol. 4), Split 2001.;
JANEKOVI RMER = Zdenka JANEKOVI RMER, Po-
vijesna spoznaja i metodologija povijesti u postmoderni,
Radovi zavoda za hrvatsku povijest FF Sveuilita u Zagrebu
32-33/1999.-2000.;
JANSEN = Stef JANSEN, Antinacionalizam (izv. Antinationali-
sm, 2005), Beograd 2005.;
JELAVICH = Charles JELAVICH, Junoslavenski nacionalizmi
(izv. South Slav Nationalisms Textbooks and Yugoslav Uni-
on before 1914, 1990), Zagreb 1992.;
JELI = Luka JELI, Povjesno-topografske crtice o biograd-
skom primorju, Vjesnik hrvatskog arheolokog drutva n.s.
3/1898.;
K. JENKINS, 1995 = K. JENKINS, On What Is History?: From
Carr and Elton to Rorty and White, London New York
1995.;
K. JENKINS, 2003 = Keith JENKINS, Re-thinking History, Lon-
don New York 2003.;
R. JENKINS = Riard DENKINS, Etnicitet u novom kljuu
(izv.: Richard JENKINS, Rethinking Ethnicity, 1997.), Beo-
grad 2001.;
JEZERNIK = Bogdan JEZERNIK, Wild Europe: Te Balkans in
the Gaze of Western Travellers, London 2004.;
B. JOVI, 1995 = Borisav JOVI, Poslednji dani SFRJ (ir.), Be-
ograd 1995.;
D. JOVI, 2003 = Dejan JOVI, Jugoslavija drava koja je odu-
mrla, Zagreb 2003.;
D. JOVI, 2003(a) = D. JOVI, Yugoslavism and Yugoslav Co-
mmunism: From Tito to Kardelj, u: DJOKI;
JUDSON = Pieter M. JUDSON, Guardians of the Nation: Activi-
sts on the Language Frontiers of Imperial Austria, Cambridge
(Mass.) London 2006.;
234
Mladen Ani
KAMBEROVI = Husnija KAMBEROVI (ur.), Historijski mi-
tovi na Balkanu, Sarajevo 2003.;
KAMBEROVI (a) = H. KAMBEROVI, 'Turci' i 'kmetovi'
mit o vlasnicima bosanske zemlje, u: KAMBEROVI;
KARBI = Damir KARBI, Hrvatski plemiki rod i obiaj-
no pravo. Pokuaj analize, Zbornik Odsjeka za povijesne
znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU
16/1998.;
KATUNARI = Vjeran KATUNARI, Sporna zajednica novije
teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb 2003.;
KING = Jeremy KING, Te Nationalization of East Central Eu-
rope: Ethnicism, Ethnicity, and Beyond, u: Maria BUCUR
Nancy M. WINGFIELD (ur.), Staging the Past: Te Politics
of Commemoration in Habsburg Central Europe, 1848 to the
Present, West Lafayette (Ind.) 2001.;
KITROMILIDES, 1989 = P. M. KITROMILIDES, 'Imagined
Communities' and the Origins of the National Question in
the Balkans, European History Quarterly 19/1989.;
KITROMILIDES, 1996 = Paschalis M. KITROMILIDES, 'Bal-
kan Mentality': History, Legend, Imagination, Nations and
Nationalities 2(2)/1996.;
KLANICZAY = Gabor KLANICZAY, A View from Inside, u:
ADAMSKA MOSTERT;
KOLST = Pal KOLST, Procjena uloge historijskih mitova u
modernim drutvima, u: KAMBEROVI;
KOUL = Franjo KOUL, Povijesni novom rata 1992-1995.
godine, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini ;
KRAMER MAZA = Lloyd KRAMER Sarah MAZA (ur.), A
Companion to Western Historical Tought, Malden (Mass.)
Oxford 2002.;
KRNJAVI = Iso KRNJAVI, Zapisci: Iza kulisa hrvatske politike,
knj. 1, Zagreb 1986.;
235
LITERATURA
KRYUKOV = Mikahil V. KRYUKOV, Self-determination from
Marx to Mao, Ethnic and Racial Studies 19(2)/1996.
KUHN = Tomas KUHN, Struktura znanstvenih revolucija (izv.
Te Structure of Scientifc Revolutions, 1962), Zagreb 1999.;
KULJI = Todor KULJI, Tito: socioloko-istorijska studija,
Zrenjanin 2005.;
KURTA = Florin KURTA, Te Making of the Slavs. History and
Archeology of the Lower Danube Region c. 500-700, Cam-
bridge 2001.;
KVRNE = Jon KVRNE, Da li je Bosni i Hercegovini potreb-
no stvaranje novih povijesnih mitova, u: KAMBEROVI;
LAVILLE = Christian LAVILLE, Historical Consciousness and
Historical Education: What to Expect from the First for the
Second, u: P. SEIXAS (ur.), Teorizing Historical Cnsciou-
sness, Toronto 2006.;
LECOURS = Andr LECOURS, Ethnic and Civic Nationalism:
Towards a New Dimension, Space and Polity 4(2)/2000;
LENSKI = Gerhard E. LENSKI, Power and Privilege: A Teory of
Social Stratifcation, Chapel Hill (N.C.) London 1985.;
LIPOVAN DOBROVAK = Sreko LIPOVAN Ljiljana
DOBROVAK, Hrvatska historiografja XX. stoljea: Izmeu
znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva, Zagreb 2005.;
LOVRENOVI = Dubravko LOVRENOVI, Povijest est magi-
stra vitae, Sarajevo 2008.;
LOWENTHAL = David LOWENTHAL, Te Past is a Foreign
Country, Cambridge 1985.;
LUI = Ivo LUI, Karaorevo: politiki mit ili dogovor?,
asopis za suvremenu povijest 35/1/2003.;
MAHONEY RUESCHMEYER = James MAHONEY Dietrich
RUESCHEMEYER (ur.), Comparative Historical Analysis in
the Social Sciences, Cambridge 2003.;
236
Mladen Ani
MANN, 1986 = Michael MANN, Te sources of social power I. A
history of power from the beginning to A.D. 1760, Cambridge
1986.;
MANN, 1993 = M. MANN, Te sources of social power II. Te
rise of classes and nation-states, 1760-1914, Cambridge
1993.;
MANN, 2005 = M. MANN, Te Dark Side of Democracy: Expla-
ining Ethnic Cleansing, Cambridge 2005.;
MARIJAN, 2003 = Davor MARIJAN, Rat u BiH ili nepodno-
ljiva lakoa 'povjesniarenja', Motrita 26/2003.;
MARIJAN, 2004 = D. MARIJAN, Bitka za Vukovar, Zagreb
Slavonski Brod 2004.;
MARKEI = Luka MARKEI, Moje vienje karaktera rata u
BiH 1992-1995., u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini ;
MARTIN = Raymond MARTIN, Te Essential Diferen-
ce Between History and Science, History and Teory
36(1)/2001.;
MATIJEVI SOKOL = Mirjana MATIJEVI SOKOL, Toma Ar-
hiakon i njegovo djelo, Jastrebarsko 2002.;
METROVI = Ivan METROVI, Uspomene na politike ljude
i dogaaje, Zagreb 1993.;
MILIEVI = Nataa MILIEVI, 'Graanski orman za knji-
ge' kulturno naslee i oblikovanje novog identiteta srp-
skog drutva 1944-1950., Tokovi istorije 3/2006.;
MILORADOVI = Goran MILORADOVI, Lica u tami: dru-
tveni profl flmskih cenzora u Jugoslaviji 1945-1955. godi-
ne, Godinjak za drutvenu istoriju 2-3/2004.;
MILOEVI, 1991 = Ante MILOEVI, Steci i Vlasi, Split
1991.;
MILOEVI, 2001 = A. MILOEVI, Karolinki utjecaji u
kneevini Hrvatskoj u svjetlu arheolokih nalaza, u: Ante
MILOEVI - eljko RAPANI - eljko TOMII, Arheo-
loki nalazi karolinkog obiljeja u Hrvatskoj, Split 2001.;
237
LITERATURA
MIRDITA = Zef MIRDITA, Vlasi u historiografji, Zagreb
2004.;
MITROVI, 2003 = Momilo MITROVI, Etniko ienje
Srba iz Zagreba 1992-1994. (Po oralnoj istoriji) ; Tokovi
istorije 3-4/2003.;
MITROVI, 2005 = M. MITROVI, Jugoslovenska stvarnost
u anonimnim dostavama Josipu Brozu Titu 1956-1966. go-
dine, Godinjak za drutvenu istoriju 1-3/2005.;
MOMMSEN = Wolfgang J. MOMMSEN, Social Conditioning
and Social Relevance of Historical Judgments, History and
Teory 17(4)/1978.;
MLLER = Jan-Werner MLLER (ur.), Memory and Power in
Post-War Europe: Studies in the Presence of the Past, Cam-
bridge 2002.;
MUNZ = Peter MUNZ, History and Myth, Te Philosophical
Quarterly 6(22)/1956.;
MUSLIMOVI = Fikret MUSLIMOVI, Politiki i vojni as-
pekti karaktera rata u BiH 1992-1995. godine, u: Karakter
rata u Bosni i Hercegovini ;
MUI = Ivan MUI, Hrvati i autohtonost; Split 2001.;
OMAI = Vjeko OMAI, Povijest Katela, Split 1986.;
PARKS = Ward PARKS, Te Textualization of Orality in Li-
terary Criticism, u: Alger Nicolaus DOANE Carol Braun
PASTERNACK (ur.), Vox intexta. Orality and Textuality in
the Middle Ages, Madison (Wis.) 1991.;
Partizanska ... = Partizanska i komunistika represija i zloini
u Hrvatskoj 1944.-1946.; Dokumenti (priredili: Z. Dizdar, V.
Geiger, M. Poji, M. Rupi), Slavonski Brod 2005.;
PAVKOVI = Alexander PAVKOVI, Multiculturalism as a
prelude to state fragmentation: the case of Yugoslavia, Jour-
nal of Southern Europe and the Balkans 3(2)/2001.;
238
Mladen Ani
PAVLIEVI, 1997 = Dragutin PAVLIEVI, Pozdravna ri-
je, u: ISTI (ur.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb
1997.;
PAVLIEVI, 2002 = D. PAVLIEVI, Povijest Hrvatske, Za-
greb 2002.;
PAVLOVITCH = Stevan K. PAVLOVI, Srbija: istorija iza ime-
na (izv. Stevan K. PAVLOVITCH, Serbia: Te History Be-
hind the Name, 2002), Beograd 2004.;
PEI = Vesna PEI, Rat za nacionalne drave, u: N. PO-
POV (ur.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorij-
skom pamenju, Beograd 1996.;
PLETERSKI = Andrej PLETERSKI, Etnogeneza Slovanov, Lju-
bljana 1990.;
POHL = Walter POHL, Le origini etniche dell'Europa, Roma
2000.;
POHL REIMITZ = Walter POHL Helmut REIMITZ (ur.),
Strategies of Distinction: Te Construction of Ethnic Commu-
nities, 300-800. Leiden 1998.;
PK = Attila PK, Atonement and Sacrifce. Scapegoats in
Modern Eastern and Central Europe, East European Quar-
terly XXXII(4)/1999.;
POPRANOVI = Zijah POPRANOVI, Totalicid rata, u:
Karakter rata u Bosni i Hercegovini ;
PORTMANN = Michael PORTMANN, Communist retaliati-
on and persecution in Yugoslav territory during and afer
World War II (1943-1950), Tokovi istorije 1-2/2004.;
POUTIGNAT STREIFF-FENART = Filip PUTINJA oselin
STREF-FENAR, Teorije o etnicitetu (izv. Philippe POUTI-
GNAT Jocelyne STREIFF-FENART, Tories de lethnicit),
Beograd 1997.;
PRPI = Katarina PRPI (ur.), Elite znanja u drutvu (ne)zna-
nja, Zagreb 2005.;
239
LITERATURA
RAGU = Jaka RAGU, Osnivaki skup SDS-a za Dubrovnik
Otvorena najava agresije na dubrovako podruje, aso-
pis za suvremenu povijest 35/1/2003.;
RAPANI = eljko RAPANI, Predromaniko doba u Dalma-
ciji, Split 1987.;
RANKOVI = Aleksandar RANKOVI, Dnevnike zabeleke,
Beograd s.a.;
RASPUDI = Nino RASPUDI, Od 'rosnog dupeta' do metka
uglavu, Status 10/2006.;
RAUKAR, 1997 = T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Za-
greb 1997.;
RAUKAR, 2002 = T. RAUKAR, Seljak i plemi hrvatskoga sred-
njovjekovlja, Zagreb 2002.;
REDI = Enver REDI, Sto godina muslimanske politike u
tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.;
REYNOLDS = Susan REYNOLDS, Te idea of the nation as
a political community, u: L. SCALES O. ZIMMER (ur.),
Power and the Nation in European History, Cambridge
2005.;
RIHTMAN-AUGUTIN = Dunja RIHTMAN-AUGUTIN,
Struktura tradicijskog miljenja, Zagreb 1984.;
ROKSANDI, 1995 = Drago ROKSANDI, Shifing Referen-
ces: Celebrations of Uprisings in Croatia, 1945-1991, East
European Politics and Societies 9(2)/1995.;
ROKSANDI, 2003 = D. ROKSANDI, Triplex confnium, Za-
greb 2003.;
ROKSANDI, 2004 = D. ROKSANDI (ur.), Uvod u kompara-
tivnu historiju, Zagreb 2004.;
ROTH = Klaus ROT (K. ROTH), Slike u glavama, Beograd
2000.;
ROUDOMETOF = Victor ROUDOMETOF, Nationalism, Glo-
balization, and Orthodoxy. Te Social Origins of Ethnic Con-
fict in the Balkans, Westport (Conn.) London 2001.;
240
Mladen Ani
RUSINOW = Denison RUSINOW, Te Yugoslav Idea before
Yugoslavia, u: DJOKI;
SADKOVICH = James J. SADKOVICH, Who was Franjo Tu-
man, East European Politics and Socities 20(4)/2006.;
SAHLINS, 1985 = Marshall SAHLINS, Other Times, Other
Customs: Te Anthropology of History, u: ISTI, Islands of
History, Chicago London 1985.;
SAHLINS, 2004 = M. SAHLINS, Apologies to Tucydides: Under-
standing History as Culture and Vice Versa, Chicago 2004.;
SAMARDI = Radovan SAMARDI, Istorijski karakter
Srba, u: A. ILAS, 2001.;
SCHPFLIN, 1997 = Georg SCHPFLIN, Te Functions of
Myth and a Taxonomy of Myths, u: G. HOSKING G.
SCHPFLIN (ur.), Myths and Nationhood, London 1997.;
SCHPFLIN, 2000 = G. SCHPFLIN, Ideological Tinking
and Post-Communism, u: ISTI, Nations, Identity, Power:
Te New Politics of Europe, London 2000.;
SCHPFLIN, 2000a = G. SCHPFLIN, Yugoslavia: State Con-
struction and State Failure, u ISTI, Nations, Identity ...;
SCHPFLIN, 2003 = G. SCHPFLIN, Identities, politics and
post-Communism in Central Europe, Nations and Natio-
nalities 9(4)/2003.;
SEKULI = Duko SEKULI, Nacionalizam protiv demokra-
cije: naslijee marksizma, u: D. SEKULI (et al.), Sukobi i
tolerancija: O drutvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demo-
kracija, Zagreb 2004.;
SEKULI PORER(a) = D. SEKULI eljka PORER, For-
miranje poduzetnike elite, u: Duko SEKULI (et al.), Su-
kobi i tolerancija ...;
SEKULI PORER(b) = D. SEKULI . PORER, Repro-
dukcija i cirkulacija elita, u: Duko SEKULI (et al.), Suko-
bi i tolerancija ...;
241
LITERATURA
SELINI = Slobodan SELINI, Suprotstavljeni interesi jugo-
slovenskih republika oko uvoza i podele poljoprivrednih
maina i sredstava 1957/58., Tokovi istorije 3/2006.;
SHRADER = Paul SHRADER, Te Muslim-Croat Civil War in
Central Bosnia, College Station (Tex.) 2003.;
SKED = Alan SKED, Historians, the Nationality Question, and
the Downfall of the Habsburg Empire, Transactions of the
Royal Historical Society, Fifh Series, Vol. 31/1981.;
SLAPAK = Svetlana SLAPAK, Osveta slabih uenika: Stili-
stika i raspad predratne disidencije u Srbiji , u: Lada ALE
FELDMAN Ines PRICA (ur.), Devijacije i promaaji: Etno-
grafja domaeg socijalizma, Zagreb 2006.;
SMITH, 1986 = Anthony D. SMITH, Te Ethnic Origins of Na-
tions, Oxford 1986;
SMITH, 1997 = A. D. SMITH, Te 'Golden Age' and National
Renewal, u: Geofrey HOSKING G. SCHPFLIN, Myths
and Nationhood, London 1997.;
SMITH, 1998 = A. SMIT, Nacionalni identitet (izv. A.D. SMITH,
National Identity, 1991), Beograd 1998.;
SMITH, 1999 = A.D. SMITH, Myths and Memories of the Nati-
on, Oxford 1999.;
SMITH, 2003 = A. D. SMITH, Nacionalizam i modernizam. Kri-
tiki pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma (izv.
Nationalism and Modernism. A critical survey of recent theo-
ries of nations and nationalism, 1998), Zagreb 2003.;
SMYTH = Alfred P. SMYTH (ur.); Medieval Europeans. Studies
in Ethnic Identity and National Perspectives in Medieval Eu-
rope, Basingstoke 2002.;
SOFTI = Sakib SOFTI, Pravna priroda rata u Bosni i Herce-
govini, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini ;
SPEHNJAK, 1999 = Katarina SPEHNJAK, 'Brionski plenum'
odjeci IV. sjednice CK SKJ iz srpnja 1966.godine u hr-
242
Mladen Ani
vatskoj politikoj javnosti, asopis za suvremenu povijest
31(3)/1999.;
SPEHNJAK, 2000 = K. SPEHNJAK, Vlast i javnost u Hrvatskoj
1945-1952., asopis za suvremenu povijest 32(3)/2000.;
STAN = Lavinia STAN, Te Vanishing Truth? Politics and Me-
mory in Post-Communist Europe, East European Quarterly
XL(4)/2006.;
STANI, 1999 = Nika STANI, Etninost na hrvatskom
prostoru u XIX. stoljeu, u: Emil Herak (ur.), Etninost i
povijest, Zagreb 1999.;
STANI, 2002 = N. STANI, Hrvatska nacija i nacionalizam
u 19. i 20. stoljeu, Zagreb 2002.;
STAVRIANOS = Lefen Stavros STAVRIANOS, Ta Balkans sin-
ce 1453, London 2000.;
STOCK = Brian STOCK, Te implications of literacy: Written
language and models of interpretation in the eleventh and
twlefh centuries, Princeton 1983.;
STOKES = Gail STOKES, From Nation to Minority: Serbs in
Croatia and Bosnia at the Outbreak of the Yugoslav Wars,
Problems of Post-Communism 52(6)/2005.;
STOLA = Dariusz STOLA, Forced Migrations in Central Euro-
pean History, International Migration Review 26(2)/1992.;
SUNY = Ronald G. SUNY, Constructing Primordialism: Old
Histories for New Nations, Te Journal of Modern History
73(4)/2001.;
ARINI = Hrvoje ARINI, Svi moji tajni pregovori sa Slobo-
danom Miloeviem: izmeu rata i diplomacije, 1993. - 1995.
(1998.), Zagreb 1998.;
II = Ferdo II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vlada-
ra, Zagreb 1925.;
URMIN = uro URMIN, Hrvatski spomenici (Monumenta hi-
storico-juridica Slavorum meridionalium VI), Zagreb 1898.;
243
LITERATURA
UVAR = Stipe UVAR, Nacije i meunacionalni odnosi u soci-
jalistikoj Jugoslaviji, Zagreb 1970.;
TNASE = Stelian TNASE, Changing Societies and Eli-
te Transformation, East European Politics and Societies
13(2)/1999.;
THIESSE = Anne-Marie THIESSE, National Identitie: a Tran-
snational Paradigm, u: A. DIECKHOFF C. JAFFRELOT
(ur.), Revisiting Nationalism: Teories and Processes, London
2005.;
M. THOMPSON = Mark TOMPSON, Proizvodnja rata. Mediji
u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (izv. Mark THOMP-
SON, Forging War: Te Media in Serbia, Croatia, Bosnia and
Hercegovina), Beograd 2000.;
W. THOMPSON = Willie THOMPSON, What Happened to Hi-
story, 2000.;
TODOROVA, 1993 = Maria TODOROVA, Ethnicity, Natina-
lism and the Communist Legacy in Eastern Europe, East
European Politics and Societies 7(1)/1993;
TODOROVA, 1999 = M. TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv.
Imagining the Balkans, 1997), Beograd 1999.;
TOMA = TOMA ARHIAKON, Historia Salonitana (priredila
i prevela O. Peri; povijesni komentari M. Matijevi Sokol),
Split 2003.;
TONKIN = Elizabeth TONKIN, Narrating our past. Te social
construction of oral history, Cambridge 1995.;
TOPOLSKI, 1981 = Jerzy TOPOLSKI, Conditions of Truth of
Historical Narratives, History and Teory 20(1)/1981.;
TOPOLSKI, 1997 = J. TOPOLSKI, Narrare la storia. Nuovi prin-
cipi di metodologia storica, Milano 1997.;
TRNKA = Kasim TRNKA, Naznake karaktera rata u tubi BiH
Meunarodnom sudu pravde protiv SRJ, u: Karakter rata u
Bosni i Hercegovini ;
244
Mladen Ani
UNOWSKY = Daniel L. UNOWSKY, Te Pomp and Politics
of Patriotism: Imperial Celebrations in Habsburg Austria
1848-1916, West Lafayette (Ind.) 2005.;
UZELAC = Gordana UZELAC, Franjo Tuman's Nationalist
Ideology, East European Quarterly XXXI(4)/1997.;
VERDERY = Ketrin VERDERI, ta je bio socijalizam i ta dolazi
posle njega (izv. Katherine VERDERY. What Was Socialism,
and What Comes Next, 1996), Beograd 2005.;
VICK = Brian VICK, Language and Nation: National Identity
and the Civic-Ethnic Typology, u: BAYCROFT HEWIT-
SON;
VLAISAVLJEVI = Ugo VLAISAVLJEVI, Junoslovenski
identitet i suta stvarnost rata, u: BIJELI SAVI;
VODUEK STARI = Jera VODUEK STARI, Kako su komuni-
sti osvojili vlast 1944.-1946. (izv. Prevzem oblasti, 1944-1946,
1992), Zagreb 2006.;
VUI = Petar VUI, Fenomenologija nacije; idovstvo i hr-
vatstvo - prilog istraivanju hrvatsko-idovskih odnosa, Za-
greb 2000.;
VULLIAMY = Ed VULLIAMY, Seasons in Hell. Understanding
Bosnia's Wars, New York 1994.;
WACHTEL = Endru B. Vahtel (Andrew Baruch WACHTEL),
Stvaranje nacije, razaranje nacije (izv. Making a Nation, Bre-
aking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia,
1998.), Beograd 2001.;
WEHLER = Hans-Ulrich VELER (WEHLER), Nacionalizam.
Istorija - forme - posledice (ir. - izv. Nationalismus. Geschich-
te - Formen Folgen, 2001), Novi Sad 2002.;
WERNER = Karl Ferdinand WERNER, Nascita della nobilt: Lo
sviluppo delle lite politiche in Europa, Torino 2000;
WERTSCH = James V. WERTSCH, Voices of Collective Remem-
bering, Cambridge 2002.;
245
LITERATURA
WHITE, 1975 = Hayden WHITE, Metahistory: Te Historical
Imagination in Nineteenth-Century Europe, Baltimore
London 1975.;
WHITE, 1987 = H. WHITE, Te Content of the Form: Narrati-
ve Discourse and Historical Representation, Baltimore (Mar.)
1987.;
WHITE, 2004 = H. WHITE, Historijska pripovjednost i pro-
blem istine u historijskom prikazivanju, asopis za suvre-
menu povijest 36(2)/2004.;
WOLFF, 1994 = Larry WOLFF, Inventing Eastern Europe: Te
Map of Civilization on the Mind of the Enlightement, Stan-
ford (Cal.) 1994.;
WOLFF, 2006 = L. WOLFF, Revising Eastern Europe: Memory
and the Nation in Recent Historiogrpahy, Te Journal of
Modern History 78(1)/2006.
ZEEVI = Miodrag ZEEVI (pr.), Poetak kraja SFRJ. Ste-
nogram i drugi pratei dokumenti proirene sednice Izvrnog
komiteta CK SKJ odrane 14-16. marta 1962. godine, Beo-
grad 1998.;
ZERUBAVEL, 1997 = Eviatar ZERUBAVEL, Social Mindscapes:
An Invitation to Cognitive Sociology, Cambridge (Mass.)
1997.;
ZERUBAVEL, 2003 = E. ZERUBAVEL, Time Maps: Collective
Memory and the Social Shape of the Past, Chicago 2003.;
EPI = Boo EPI, Karakter rata u Bosni i Hercegovini u
svjetlu zahtjeva za podjelom drave, u: Karakter rata u Bo-
sni i Hercegovini ;
UPANOV = Josip UPANOV, Drutveno nasljee komuniz-
ma, u: ISTI, Od komunistikog pakla do divljeg kapitalizma,
Zagreb 2002.;
247
KAZALO
Osobna imena:
Adamek, Josip (povjesniar) 41 b. 56, 221,
Adamska, Anna (povjesniarka) 60 b. 81-82, 221,
Agii, Damir (povjesniar) 188 b. 294, 221,
Akmada, Miroslav (povjesniar) 97, 221,
Akoncije (papinski legat) 45,
Ani, Mladen (povjesniar) 37 b. 51, 41 b. 54-55, 46 b. 61,
49 b. 67, 61 b. 85, 78 b. 111, 80 b. 116, 88 b. 137, 167 b. 263,
172 b. 268, 221-222,
Anderson, Benedict (povjesniar) 11, 14, 76 b. 109, 187 b.
292, 222,
Anderson, Malcolm (povjesniar) 12 b. 7, 15, 222,
Andri, Ivo (pisac) 119-125, 133,
Antoljak, Stjepan (povjesniar) 46, 48 b. 65, 192 b. 304, 222-
223,
Anuvinci (dinastija)
Elizabeta 85,
Karlo Draki 85,
Ladislav 85,
Ludovik (Veliki) 46, 84-85,
Marija 85,
248
Mladen Ani
Appel, Hilary (sociologinja) 107 b. 165, 223,
Armstrong, John (povjesniar) 11, 32 b. 46-47, 40 b. 53, 223,
Arpadovii (dinastija) 46,
Bela IV. 45,
Koloman 44,
Stjepan III. 44,
Arendt, Hannah (flozof) 53,
Assmann, Aleida (povjesniarka) 35 b. 49, 186 b. 288, 223,
Assmann, Jan (povjesniar) 21 b. 25, 223,
Avdi, Senad (novinar) 215,
Bak, Jnos (povjesniar) 64 b. 93, 65 b. 94, 223,
Bakari, Marija (politiarka) 205,
Bakari, Vladimir (politiar) 200-201,
Baker, James (politiar) 176,
Banac, Ivo (povjesniar/politiar) 12 b. 5, 20 b. 24, 80 b. 116,
119, 191 b. 298, 223,
Barada, Miho (sveenik/povjesniar) 49 b. 66, 224,
Barford, Paul (povjesniar) 57 b. 76, 187 b. 291, 224,
Bates, Albert Lord (jezikoslovac) 92 b. 143, 173 b. 269,
Baycrof, Timothy (povjesniar) 161 b. 254,
Beck, Ulrich (sociolog) 13,
Bene, Sndor (povjesniar) 88 b. 136,
Bennet, Tony (sociolog) 26 b. 41,
Berger, Peter (sociolog) 13 b. 8, 26 b 39,
Berger, Stefan (povjesniar) 22 b. 27,
Bertelli, Sergio (povjesniar) 19 b. 22,
Bet-El, Ilana (povjesniar) 149-150,
Bib, Istvan (povjesniar) 20 b. 23, 178 b. 281, 193 b. 305,
Bieber, Florian (povjesniar) 161 b. 254,
Bijedi, emal (politiar) 117,
249
KAZALO
Bijeli, Duan (sociolog) 185 b. 285,
Bilandi, Duan (povjesniar) 200, 201 b. 315,
Bjelajac, Mile (povjesniar) 148,
Blaanovi, Jovo (povjesniar) 170 b. 266, 175 b. 273,
Blaevi, Jakov (politiar) 200, 205,
Bloch, Marc (povjesniar) 23 b. 29,
Boeckh, Katrin (povjesniarka) 107 b. 164,
Bonacci Skenderovi, Dunja (povjesniarka) 94, 99-101,
Borneman, John (antropolog) 153 b. 247, 154,
Bottomore, Tom (sociolog) 111 b. 175,
Bourdieu, Pierre (sociolog/antropolog) 18,
Bozki, Andrs (sociolog) 112 b. 176,
Boyer, Paul (povjesniar) 25 b. 36,
Breuilly, John (povjesniar) 19 b. 21,
Bringa, Tone (antropologinja) 209-210, 216,
Brkljai, Maja (povjesniarka) 94, 100, 123 b. 189,
Brkovi, Milko (povjesniar) 7, 209,
Broz, Josip Tito (politiar) 79, 95 b. 149, 96-98, 109, 117,
119, 123, 124 b. 191, 126-127, 130 b. 204, 133-138, 143, 146,
199-202, 216,
Brubaker, Rogers (sociolog) 11 b. 1, 15 b. 14, 17 b. 18, 18 b.
20, 129 b. 201,
Brunnbauer, Ulf (povjesniar) 57 b. 74,
Brunner, Otto (povjesniar) 91 b. 141,
Budak, Neven (povjesniar) 35 b. 50,
Budia, Draen (politiar) 112,
Buli, Frane (sveenik/arheolog) 38,
Bunce, Valery (povjesniarka) 12 b. 6, 129 b. 201, 161 b. 253,
184 b. 284,
Burke, Peter (povjesniar) 26 b. 38-39,
Calhoun, Craig (sociolog) 15 b. 14,
250
Mladen Ani
Campbell, David (sociolog) 212-218,
Cardus, Salvador (sociolog) 14 b. 11,
Carevi, Mio (sociolog/politiar) 175,
Carrington, Peter (politiar) 176,
Chalaby, Jean (sociolog) 151,
Chatterjee, Partha (sociolog) 16,
Chlebowczyk, Jozef (povjesniar) 12 b. 5,
Christopher, Warren (politiar) 176,
Connolly, William (politolog) 216,
Conversi, Daniele (politolog) 215 b. 334,
Cornwall, Mark (povjesniar) 55 b. 73, 184 b. 284,
Crnjanski, Milo (knjievnik) 130-131, 136,
Cviji, Jovan (geograf/politiar) 206,
amo, Mehmed (novinar) 215,
irkovi, Sima (povjesniar) 211 b. 329,
osi, Dobrica (knjievnik/politiar) 131,
avoki, Kosta (sociolog) 195 b. 310,
engi, Drago (sociolog) 111 b. 174,
olovi, Ivan (antropolog) 178-179,
Dedijer, Vladimir (povjesniar) 123,
Deringil, Selim (povjesniar) 161 b. 254,
Derrida, Jacques (flozof) 26 b. 40,
Despot, Dragutin (politiar) 138-140,
Deutsch, Karl (politolog) 14,
Dobrovak, Ljiljana (povjesniarka) 57 b. 75,
Donovan, Mark (povjesniar) 22 b. 27,
Djoki, Dejan (povjesniar) 69 b. 102,
Drakuli, Slavenka (knjievnica) 214-215,
Dudakovi, Atif (vojni zapovjednik) 169 b. 265,
Dutu, Alexandru (povjesniar) 161 b. 254,
251
KAZALO
ilas, Aleksa (povjesniar) 176 b. 275, 195 b. 310,
ilas, Milovan (politiar) 118, 140 b. 226,
uri, Vojislav (povjesniar umjetnosti) 131,
Daja, Sreko (povjesniar) 66, 66 b. 96, 94 b. 147, 135 b.
215, 211 b. 327, 212,
Ekmei, Milorad (povjesniar) 79 b. 113, 94, 95 b. 149-150,
96, 98-99, 191, 206,
Farlati, Daniele (povjesniar) 37,
Filipovi, Muhamed (flozof/politiar) 78, 210 b. 325,
Finley, Moses (povjesniar) 24,
Foucault, Michelle (flozof) 161,
Franois, Ettiene (povjesniar) 107 b. 163,
Frankopan, Fran Krsto (velika) 193,
Gagnon, Valre Philip (povjesniar) 108-109, 143,
Gaj, Ljudevit (nacionalni djelatnik) 161-162,
Garaanin, Ilija (politiar) 188, 190,
de Gaulle, Charles (politiar) 151,
Geary, Patrick (povjesniar) 18, 88 b. 135,
Gellner, Ernest (sociolog) 11, 14,
Gillett, Andrew (povjesniar) 32 b. 47,
Ginzburg, Carlo (povjesniar) 24,
Girardet, Raoul (antropolog) 158 b. 252,
Gligo, Vedran (povjesniar) 63 b. 91, 64 b. 92,
Glii, Milovan (knjievnik) 133,
Goldstein, Ivo (povjesniar) 57 b. 77, 63 b. 90,
Goldstein, Slavko (publicist/politiar) 112,
Golub, Branka (sociolog) 111 b. 174,
Gotovac, Vlado (politiar) 112,
Gow, James (politolog) 143 b. 231,
Grgur VII. (papa) 43,
Grzymaa-Busse, Anna (politolog) 142 b. 230,
252
Mladen Ani
Guene, Bernard (povjesniar) 19 b. 21,
Guncel (splitski nadbiskup) 45,
Habermas, Jrgen (flozof) 29,
Habsburzi (dinastija) 21, 67, 86,
Hadrovics, Laszlo (povjesniar) 192 b. 303,
Haldon, John (povjesniar) 91 b. 141,
Hamerak, Filip (povjesniar) 77 b. 110,
Haveri, Tarik (politolog) 78 b. 112,
Hayden, Robert (pravnik/antropolog) 128, 145, 178,
Hebrang, Andrija (politiar) 127, 134, 136-139,
Heehs, Peter (antropolog) 28, 29,
Hercigonja, Eduard (knjievni povjesniar) 60 b. 84,
Hermet, Guy (povjesniar) 11,
Hewitson, Mark (povjesniar) 161 b. 254,
Hitler, Adolf (politiar) 107, 121, 146,
Hjerm, Mikael (sociolog) 15 b. 14, 163 b. 256,
Hoare, Quentin (prevoditelj/pisac) 181-182,
Hobsbawm, Eric (povjesniar) 11, 14, 185, 186 b. 287,
Hoepken, Wolfgang (povjesniar) 113 b. 177,
Homeini, Ruholah (vjerski poglavar/politiar) 165,
Hrabak, Bogumil (povjesniar) 66 b. 98,
Hroch, Miroslav (povjesniar) 12 b.5, 14, 34, 37, 183, 184 b.
284,
Hudelist, Darko (novinar) 144,
Hugrin (splitski nadbiskup) 45,
Hutchinson, John (politolog) 18 b. 19, 32 b. 46,
Imamovi, Enver (povjesniar) 210 b. 325,
Imamovi, Mustafa (povjesniar) 81-88, 92-94, 210 b. 325,
211,
Irvine, Jill (povjesniarka) 127 b. 194,
Isus Krist 24, 28, 64, 67, 82,
253
KAZALO
don Ivanko (upnik u selu Hraane) 66,
Ivankovi, Nenad (novinar/politiar) 144,
Ivekovi, Oton (slikar) 56,
Ivi, Pavle (jezikoslovac) 191 b. 299,
Izetbegovi, Alija (politiar) 95 b. 149, 115, 172, 174,
Jafrelot, Christopher (socilog) 16, 17,
Jagi, Vatroslav (jezikoslovac) 162 b. 255,
don Jakov (upnik u selu Trani) 66,
Jaki, Nikola (povjesniar umjetnosti) 44 b. 58-59, 49 b. 67,
Janekovi Rmer, Zdenka (povjesniarka) 23 b. 30, 77 b. 110,
Jansen, Stef (antropolog) 17 b. 17,
Jareb, Mario (povjesniar) 94, 99-101,
Jelai, Josip (vojni zapovjednik/politiar) 55,
Jelavich, Charles (povjesniar) 185 b. 286, 191 b. 297,
Jelena (hrvatska kraljica) 37,
Jenkins, Keith (povjesniar) 23 b. 31, 51 b. 68,
Jenkins, Richard (sociolog) 11 b. 1, 209,
(sveti) Jeronim 48,
Jezernik, Boidar (antropolog) 122 b. 186,
Jovi, Borisav (politiar) 128, 202 b. 316, 215 b. 334,
Jovi, Dejan (politolog) 135 b. 215, 191, 192 b. 301, 200 b.
314, 205-206,
Judson, Peter (povjesniar) 161 b. 254, 184 b. 284,
Kai-Mioi, Andrija (knjievnik) 193,
Kamberovi, Husnija (povjesniar) 80 b. 115, 211 b. 326,
Karaorevii (dinastija)
Pavle 146,
Karadi, Radovan (politiar) 176-177, 215,
Karadi, Stefanovi Vuk (jezikoslovac) 161-162, 190, 206,
Karbi, Damir (povjesniar) 89 b. 138,
254
Mladen Ani
Kardelj, Edvard (politiar) 117, 200,
Kardelj, Pepca (politiarka) 205,
Karlovi, Ivan (hrvatski ban) 64,
Kai, Bartol (biskup/jezikoslovac) 192,
Kati, Lovre (povjesniar) 92 b. 142,
Katunari, Draen (sociolog) 11 b. 2,
Khuen-Hdervry, Karlo (politiar) 68,
Khuen-Hdervry, Sofja 68,
King, Jeremy (povjesniar) 164 b. 258,
Kirly, Bla (povjesniar) 64 b. 93,
Kissinger, Henry (politiar) 176,
Kitromilides, Paschalis (povjesniar) 161 b. 254,
Klai, Vjekoslav (povjesniar) 55,
Klaniczay, Gabor (povjesniar) 60,
Klimantovi, imun (kroniar) 66,
Kneevi, Antun (sveenik/nacionalni djelatnik) 199,
Koi, Petar (knjievnik) 133,
Kohn, Hans (povjesniar) 15, 163,
Kolst, Pal (povjesniar) 29 b. 44,
Kombol, Mihovil (knjievni povjesniar) 120,
Konstantin VII. Porfrogenet (bizantski car/pisac) 40, 41,
Kosaa, Stjepan Vuki (bosanski velika) 66,
Koul, Franjo (sociolog) 174 b. 271,
Kramer, Lloyd (povjesniar) 23 b. 30,
Kreli, Baltazar (sveenik/povjesniar) 192,
Kresti, Vasilije (povjesniar) 89,
Kritof, Branko (sociolog) 111 b. 174, 112 b. 176,
Krlea, Miroslav (knjievnik) 78,
Krnjavi, Iso (povjesniar umjetnosti/politiar) 68 b. 101,
Kryukov, Mikhail (politolog) 129 b. 202,
255
KAZALO
Kuhn, Tomas (povjesniar znanosti) 26 b. 41,
Kulji, Todor (sociolog) 124 b. 191, 135 b. 214,
Kurta, Florin (povjesniar) 187 b. 291,
Kvrne, Jon (povjesniar) 82 b. 120, 92 b. 144, 93 b .146, 311
b. 327,
Laville, Christian (povjesniar) 59 b. 80,
Lazarevi, Laza (knjievnik) 133,
Lecours, Andre (politolog) 15 b. 14, 163 b. 256,
Lenski, Gerhard (sociolog) 105, 111 b. 175, 125,
Leon X. (papa) 64,
van Linden, Aeronaut (novinar) 269 b. 265,
Lipovan, Sreko (povjesniar) 57 b. 75,
Lovrenovi, Dubravko (povjesniar) 93 b. 145,
Lowenthal, David (povjesniar) 22 b. 28,
Lucius Lui, Ivan (povjesniar) 42, 54, 192,
Luckmann, Tomas (sociolog) 13 b. 8, 26 b. 39,
Lui, Ivo (povjesniar) 118 b. 181, 145 b. 235, 146, 157 b.
250, 158 b. 252,
don Luka (upnik u selu Raice) 66,
Ljubi, ime (povjesniar) 55,
Ljubia, Stefan Mitrov (knjievnik) 133,
Ljudevit Posavski (knez Donje Panonije) 54,
Macan, Trpimir (povjesniar) 92 b. 142,
Maek, Vladko (politiar) 107, 146,
Mahmutehaji, Rusmir (politiar) 212-213, 217,
Mahoney, James (povjesniar/sociolog) 62 b. 87,
Maksimovi, Desanka (knjievnica) 133,
Malcolm, Noel (povjesniar) 181-182,
Mann, Michael (sociolog/povjesniar) 62, 76 b. 108, 88 b.
137, 91 b. 141, 163,
Manoli, Josip (politiar) 112,
256
Mladen Ani
Mareti, Tomislav (jezikoslovac) 193,
Marijan, Davor (povjesniar) 71-73,
Markei, Luka (sveenik) 165, 173,
Marti, Milan (politiar) 177,
don Martin (upnik u selu Mahurci) 66,
Martin, Raymond (flozof) 25 b. 37,
Marx, Karl (sociolog/povjesniar) 130,
Matijevi Sokol, Mirjana (povjesniarka) 45 b. 60,
Maza, Sarah (povjesniarka) 23 b. 30,
Maurani, Antun (jezikoslovac) - 162,
Maurani, Ivan (knjievnik/politiar) 133,
Metrovi, Ivan (kipar) 198,
Mihajlovi, Borislav (knjievnik) 131,
Mihajlovi, Draa (vojni zapovjednik/politiar) 192 b. 301,
Milievi, Nataa (povjesniarka) 130 b. 203,
Miloradovi, Goran (povjesniar) 124 b. 190,
Miloevi, Ante (arheolog) 39 b. 52,
Miloevi, Slobodan (politiar) 79, 109, 114, 143, 154, 158,
176-177, 188, 191 b. 301, 192, 202, 207, 214,
Mirdita, Zef (povjesniar) 89 b. 139,
Mii, Zoran (knjievnik) 132 b. 207,
Mitrovi, Momilo (povjesniar) 133 b. 210, 134 b. 212, 148,
Mommsen, Wolfgang (povjesniar) 25 b. 36,
Mosca, Gaetano (sociolog) 111 b. 175,
Mostert, Marco (povjesniar) 60 b. 81-82,
Muncimir (hrvatski knez) 36,
Munz, Peter (povjesniar) 28, 29,
Muslimovi, Fikret (dravni slubenik) - 165, 166 b. 260,
Mussolini, Benito (politiar) 146,
Mui, Ivan (odvjetnik/pisac) 57 b. 77,
257
KAZALO
Nairn, Tom (sociolog) 14,
Nedeljkovi, Raja (politiar) 118,
Nui, Branislav (knjievnik) 133,
Omai, Vjeko (povjesniar) 46 b. 61,
Olani, don Juraj (upnik u selu Praskvii) 66,
Orbini, Mauro (sveenik/povjesniar) 54, 192,
Pareto, Wilfried (sociolog) 111,
Parks, Ward (povjesniar) 26 b. 40,
Passmore, Kevin (povjesniar) 22 b. 27,
Paveli, Ante (politiar) 121 b. 185, 146-147,
Pavkovi, Alexander (povjesniar) 132 b. 207,
Pavlievi, Drago (povjesniar) 63 b. 89, 81-82, 84-85, 87-88,
92-94,
Pavlovitch, Stevan (povjesniar) 127 b. 195,
Pei, Vesna (sociolog/politiar) 192,
Plamenatz, John (povjesniar) 15,
Pleterski, Andrej (arheolog) 187 b. 291,
Pohl, Walter (povjesniar) 32 b. 47, 88 b. 135,
Pk, Attila (povjesniar) 137 b. 219,
Pol Pot (Saloth Sar) (politiar) 217,
Popper, Karl (flozof) 187,
Popovi, Sterija (knjievnik) 133,
Popranovi, Zijah (?) 166 b. 260,
Portmann, Michael (povjesniar) 106 b. 162, 115 b. 179,
Posedarski, Stjepan (velika) 64, 67,
Pozderac, Hamdija (politiar) 78, 117,
Pribievi, Svetozar (politiar) 195,
Proti, Stojan (politiar) 198, 201, 207,
Pusi, Vesna (sociologinja/politiarka) 157-159, 173, 179,
Raan, Ivica (politiar) 112,
258
Mladen Ani
Raki, Franjo (povjesniar) 55, 68-69,
Radi, Antun (etnolog/politiar) 194, 196,
Radi, Stjepan (politiar) 194, 196-197, 209,
Ragu, Jaka (povjesniar) 176 b. 276,
Ranger, Terence (povjesniar) 186 b. 287,
Rankovi, Aleksandar (politiar) 126-127, 129-141, 200-201,
Rankovi, Svetolik (knjievnik) 133,
Raspudi, Nino (teoretiar knjievnosti) 144 b. 233,
Rattkay, Juraj (velika/povjesniar) 192,
Raukar, Tomislav (povjesniar) 46 b. 62, 66 b. 95, 194 b. 309,
Redi, Enver (povjesniar) 93, 211 b. 326,
Reimitz, Helmut (povjesniar) 88 b. 135,
Reuschemeyer, Dietrich (povjesniar/sociolog) 62 b. 87,
Reynolds, Susan (povjesniar) 19 b. 21,
Riceputi, Filippo (povjesniar) 37,
Rihtman-Augutin, Dunja (antropologinja) 194 b. 308,
Risti, Jovan (politiar) 199,
Ritter-Vitezovi, Pavao (povjesniar) 54,
Roksandi, Drago (povjesniar) 62 b. 87, 85 b. 130, 87 b. 134,
134,
Romanovi (dinastija) 21,
Romul Augustul (rimski car) 58-59,
Roth, Klaus (antropolog) 122,
Roudometof, Victor (povjesniar) 161 b. 254, 182-186, 188,
Rueschmeyer, Dietrich (povejsniar/sociolog) 62 b. 87,
Rusinow, Denison (povjesniar) 69 b. 102,
Sadkovich, James (povjesniar) 144,
Sahlins, Marshall (antropolog) 62 b. 86,
Samardi, Radovan (povjesniar) 191 b. 300,
Savi, Obrad (flozof) 185 b. 285,
259
KAZALO
Schpfin, George (politolog) 29 b. 44, 53, 75, 161 b. 253,
Sega, Duan (knjievnik) 132 b. 207,
Sekuli, Duko (sociolog) 111 b. 174, 129 b. 202, 135 b. 215,
142 b. 229, 147 b. 237,
Seleni, Slobodan (knjievnik) 131,
Selini, Slobodan (povjesniar) 128 b. 200,
Shrader, Paul (povjesniar) 174 b. 270,
Sigismund Luksemburki (ugarsko-hrvatski kralj) 85,
Sked, Alan (povjesniar) 25 b. 36,
Skender-paa (otomanski velika) 66,
Slapak, Svetlana (antropologinja) 115 b. 178,
Smiiklas, Tadija (povjesniar) 55, 92 b. 142,
Smith, Anthony (politolog) 11, 14, 15, 32 b. 46,
Sofi, Safet (politolog) 166,
Spehnjak, Katarina (povjesniarka) 137 b. 219, 138 b. 221-
222, 140,
Srkulj, Stjepan (povjesniar) 92b. 142,
Staljin, Josif Visarionovi (politiar) 125,
Stamboli, Ivan (politiar) 109,
Stamboli, Petar (politiar) 201,
Stan, Lavinia (povjesniarka) 153 b. 248,
Stani, Nika (povjesniar) 162 b. 255, 193 b. 306, 209,
Starevi, Ante (politiar) 55,
Stavrianos, Lefen Stavros (povjesniar) 190 b. 295,
Stepinac, Alojzije (zagrebaki nadbiskup) 107, 200,
don Stipan (sveenik iz Rogova) 66,
Stock, Brian (povjesniar) 76 b. 109,
Stokes, Gail (povjesniar) 147-149,
Stola, Dariusz (povjesniar) 163 b. 257,
Strossmayer, Josip Juraj (akovaki biskup) 68-69,
Sundhaussen, Holm (povjesniar) 94, 100,
260
Mladen Ani
Suny, Ronald (antropolog) 22 b. 26,
arini, Hrvoje (politiar) 169 b. 265, 172 b. 267, 174 b. 272,
enoa, August (knjievnik) 133,
ii, Ferdo (povjesniar) 55, 92 b. 142,
porer, eljka (sociologinja) 111 b. 174, 142 b. 229, 147 b.
237,
ufay, Milan (povjesniar) 55,
urmin, uro (jezikoslovac) 91 b. 140,
uvar, Stipe (politiar/sociolog) 12 b. 5, 179,
Tnase, Stelian (sociolog) 112 b. 176,
Tiesse, Anne-Marie (politologinja) 16 b. 17,
Tompson, Mark (novinar) 178,
Tompson, Willie (povjesniar) 25 b. 35,
Tilly, Charles (sociolog/povjesniar) 14,
Todorova, Maria (povjesniarka) 15 b. 15, 122, 129, 185 b.
285,
Toma arciakon (kroniar) 45,
Tomac, Zdravko (politiar) 144,
Tomljanovich, Brooks William 67 b. 100,
Tonkin, Elisabeth (antropologinja) 92 b. 143, 173 b. 269,
Topalovi, Muan Caco (vojni zapovjednik) 215,
Topolski, Jerzy (povjesniar) 24 b. 33, 74 b. 104,
Trnka, Kasim (pravnik/politiar) 165, 166 b. 260,
Trpimirovii (dinastija)
Petar Kreimir IV., kralj 54,
Tomislav, kralj 54,
Trpimir, knez 36, 37,
Trumbi, Ante (politiar) 198,
Tuman, Franjo (povjesniar/politiar) 112-113, 143-147,
149-150, 152-153, 155, 157-158,
Unowsky, Daniel (povjesniar) 161 b. 254,
261
KAZALO
Uzelac, Gordana (povjesniarka) 145, 149,
Vance, Cyrus (politiar) 176,
Vejvoda, Ivo (politiar) 97,
Verdery, Catherine (antropologinja) 12 b.6,
Vick, Brian (povjesniar) 55 b. 73, 163 b. 256, 184 b. 284,
don Vid (upnik u Miranju) 66,
Vlaisavljevi, Ugo (flozof) 187 b. 290,
Voduek Stari, Jerca (povjesniarka) 125 b. 193, 132 b. 207,
140 b. 226,
Vui, Petar (politolog) 14 b. 10,
Vuurovi, Boidar (politiar) 176-177,
Vuka (splitski akon) 45 b. 60,
Vulliamy, Ed (novinar) 167 b. 263, 203 b. 317,
Wachtel, Andrew Baruh (knjievni povjesniar) 120 b. 183,
125 b. 192, 133 b. 208,
Wehler, Hans-Ulrich (povjesniar) 187 b. 293,
Werner, Karl Ferdinand (povjesniar) 58-59,
Wertsch, James (antropolog) 52 b. 70, 54 b. 72, 74, 80 b. 114,
White, Hayden (povjesniar) 25 b. 34, 51, 74, 76 ,
Woodward, Susan (povjesniarka) 147,
Wolf, Larry (povjesniar) 15 b. 15, 161 b. 254, 184 b. 284,
Wolfram, Herwig (povjesniar) 32 b. 47,
Zametica, Jovan (politiar) 215,
Zec, obitelj 110,
Zeevi, Miodrag (povjesniar) 200 b. 313,
Zerubavel, Eviatar (sociolog) 25 b. 34, 52 b. 69,
Zrinski, Nikola (velika) 193,
Zvonimir (Dmitar), hrvatski kralj 38, 43-44, 54, 85,
epi, Boo (sociolog) 173, 174 b. 270,
upanov, Josip (sociolog) 110, 112, 113 b. 177, 142,
262
Mladen Ani
Zemljopisni nazivi:
Albanija 21, 183,
Austrija 84, 164,
Balkan 15, 79 b. 113, 96, 122, 150, 183, 185,
Banja Luka 173,
Bar 205,
Be 85-87, 190,
Benkovac 43-44,
Beograd 81, 92-93, 95 b. 149, 115, 120 b. 184, 121, 130, 173,
196, 205-206,
Bijai 36,
Biha 169 b. 265,
Bilea 136,
Biograd (n/m) 43-45, 48,
Bojie 43, 45-46,
Boka Kotorska 83,
Bolivija 97,
Bonn 95,
Bosanski sandak 66,
Bosna 86-87, 133-134, 145, 189, 198, 215,
Bosna i Hercegovina 78, 79 b. 113, 94, 110, 115-117, 141,
150, 155, 157, 163-168, 171-176, 181-183, 196, 203-204, 207-
213, 216-218,
Federacija BiH 216,
NR BiH 124,
Brela 101,
Brijuni 134, 138,
Budim 86-87,
263
KAZALO
Bugarska 21, 112 b. 176, 183,
Bugojno 169,
Busovaa 170,
Cetina 41, 86,
Crna Gora 83, 194,
ehoslovaka 11, 12, 128,
eka 21, 60, 112 b. 176, 164,
Dalmacija (Dalmatia) 39, 41, 42, 48, 61, 83, 87, 139, 194,
196,
Juna Dalmacija 139,
Danska 20,
Dayton 168, 175, 211,
Dubrovnik 130, 139-140, 161, 176-177,
Dunav 87,
evelija 131,
Egipat 14,
Elba 41,
Engleska 16, 20,
Europa 19, 20, 55, 58-60, 82, 107, 160, 161, 163-164, 199,
202,
Srednja Europa 20,
Srednjo-istona Europa 21, 60, 183,
Istona Europa 15, 130,
Jugo-istona Europa
Europska Unija 12, 60,
Finska 21,
Fojnica 169,
Franako Carstvo 61,
Francuska 20, 59, 86,
Geneva 172 b. 267,
Gospi 110,
264
Mladen Ani
Grka 21, 84, 164, 183-184,
Gronica 118,
den Haag 155, 157 b. 251,
Habsburka Monarhija (imperij) 34, 35, 55, 68, 87, 160, 161,
192,
Austro-Ugarska 191,
Heidelberg 58,
Hercegovina 83, 189,
Hlivno (Livno) 41,
Holandija 86,
Hrae = Hraani 66,
Hrvatska (Croatia) 21, 36, 41, 42, 49, 57, 60-61, 66, 71, 84,
91, 94, 101-102, 108, 110, 111 b. 174, 112, 114-115, 117, 125,
127, 133-134, 137-141, 143-144, 146-148, 151-152, 155, 157,
159, 163-164, 169 b. 265, 175, 177, 203-204, 206-209, 212, 214-
215,
Banovina H. 18, 146, 195,
H. Kneevina 34-36, 43, 47-48,
H. Kraljevstvo 34-36, 43-48, 55, 62, 89,
NDH 100, 103, 121 b. 185, 146-147, 198-199, 204,
SR Hrvatska 100,
Republika H. 72,
Hrvati (prostorna odrednica) 47, 49-50, 66,
Humska zemlja 41,
Indija 16, 29,
Iran 165,
Italija 20,
Ivanica 176,
Jadran 40, 205,
Jasenovac 170,
Jugoslavija 11, 12, 52, 69, 72, 79 b. 113, 80, 96, 98, 102, 105-
265
KAZALO
108, 110-111, 114, 116-120, 124-130, 133-134, 136-137, 141,
143-147, 151, 153-155, 163-164, 166, 168, 171, 174-177, 179,
182-183, 186-188, 191-192, 195-204, 207-208, 211-214,
Kraljevina J. 55, 68, 120-121, 199,
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 55, 68, 120, 192,
199,
Socijalistika Federativna Republika J. 73, 79 b. 113,
80, 95, 98, 158, 167, 177-178, 181, 217,
Juna Amerika 97,
Karaorevo 145, 158-159,
Karinsko more 48,
Kina 95,
Kiseljak 170,
Knin 43, 45 b. 60, 47, 49, 67,
Kosovo 175, 189,
Kragujevac 118,
Krakow 120,
Krbava 83, 87,
Krbavsko polje 62,
Kra = Trani 66,
Krka 66,
Krievaka upanija 41,
Lika 83, 87,
London 149-150,
Maarska 21, 112 b. 176, 164,
Mahurci 66,
Makarska 101,
Makarsko primorje 86,
Makedonija 183,
Mannheim 58,
Maribor 131,
266
Mladen Ani
Miranji 66,
Moslavina 18,
Mostar 92, 209,
Napulj 85,
Neretva 41, 86,
Neum 172 b. 267,
Nin 43, 45 b. 60, 47, 49,
Nizozemska 20,
Njemaka 20, 59-60, 148,
Novi Sad 92,
Novigradsko more 48,
Omi 86,
Osijek 141,
Otok (u Solinu) 37,
Otomansko (Osmansko) Carstvo (imperij) 21, 34, 65, 86-87,
160, 183-184, 188, 191-192,
Ozren 169,
Panonija 39,
Pariz 58,
Peljeac 161-162, 190, 203,
Podbriani 44-46,
Poljska 21, 41, 60, 84, 112 b. 176,
Portugal 20,
Praskvi 66,
Pritina 80,
Raice 66,
Rama 41,
Ravni Kotari 40, 86,
Republika Srpska 175, 211,
Rijeka 92, 130,
267
KAZALO
Rim 58-59,
Rimsko Carstvo 58-59,
Riinci 37,
Rogovo 66,
Rumunjska 21, 183,
Rusija 60, 96, 112 b. 176, 160,
Sjedinjene Amerike Drave (SAD; USA) 208,
Salona (Solin) 37, 38,
Sarajevo 80-81, 95, 165, 167 b. 263, 168, 171-173, 206, 209,
215,
Sava 87,
Sclavonia 42,
Sisak 63, 136 b. 217,
Sjeverna Amerika 160,
Sjeverna Irska 217,
Skradin 43, 47,
Slavonija 83, 87,
Slovaka 21, 112 b. 176, 164,
Slovenija 21, 117, 127, 155, 164, 175, 177, 207-208,
Split 35-36, 39, 41, 45, 50, 206, 209,
Srbija -21, 41, 68, 72, 78, 83-84, 98, 108-109, 114-115, 117,
126-127, 131, 133-134, 147, 149, 154, 183-184, 188-191, 193-
194, 198-199, 204, 208, 211-212, 214-215,
Kraljevina S. 110,
Srebrenica 151,
Srijemski Karlovci 87,
SSSR 11, 12, 128, 136,
Sutjeska 118,
ibenik 41,
iroki Brijeg 173,
panjolska
268
Mladen Ani
Tel Aviv 149,
Topusko 87,
Travnik 169,
Trogir 36, 39, 41, 46, 50,
Trsat 91,
Turska 21, 164, 183, 189,
Tuzla 122 b. 188,
Ugarska , Ugarsko Kraljevstvo 45 b. 60, 60-61, 83, 86,
Ukrajina 84, 151,
Utrecht 59,
Vare 169,
Vatikan 95-96,
Velebit 91,
Velika 41,
Venecija
Mletaka Republika 34, 48,
Vepric 101,
Villa Venecianorum 41,
Vitez 170,
Vojvodina 115, 189, 196,
Vozua 169,
Vrana 43-45, 206,
Vukovar 71-73, 98,
Zadar 41, 49, 85-86, 161, 206,
Zagorje 123, 133 b. 208,
Zagreb (Gradec) 38, 39, 81, 87, 110, 137, 148-149, 161, 173,
179, 205, 209,
Zenica 167 b. 263,
Zrmanja 66,
epe 170,
269
KAZALO
Etniki i nacionalni nazivi:
Albanac 121,
Amerikanac 98,
Armenac 164, 189,
Austrijanac 86,
Bosanac
Bonjak-musliman 82-84, 86, 93, 98, 123, 157, 165-166, 169-
170, 173, 175, 187, 209, 211, 216-218,
Cincar 189,
Crnogorac 203,
Dalmatinac 162,
Francuz 59, 86,
German 187,
Grk 189,
Hrvat 31, 34, 35, 36, 40, 41, 47, 54-55, 61-62, 68, 82, 84-85,
89, 96, 101, 116, 135, 141, 148, 152, 157, 162, 165, 169-170,
173, 175, 187, 191, 195-196, 198-199, 203-204, 208, 214,
plemeniti H. (nobilis Croata) 18, 87, 89-91,
Humljanin 40,
Jugoslaven 126-127, 205,
Kurd 218,
Makedonac 203,
Musliman 93, 203, 209,
Nijemac 59, 118, 139, 146, 164,
Osmanlija 86-87,
Roman 187,
Slaven 187,
Juni Slaven 68, 194-195,
270
Mladen Ani
Slovenac 96, 116, 175, 197,
Srbijanac 136,
Srbin 40, 41, 78, 89, 95, 98, 100-102, 110, 116, 126, 131-132,
137, 141, 147-149, 165, 170, 173, 175, 177, 187, 189-192, 194-
196, 198-199, 201, 204, 206-208, 214,
Talijan 139, 146, 162, 194,
Turin 55, 62-64, 82-83, 123, 189, 198-199,
Vlah 18, 89-90,
idov 121

Mladen Ančić: Što "Svi Znaju" I Što Je "Svima Jasno"

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mladen Ančić: Što "Svi Znaju" I Što Je "Svima Jasno"

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mladen Ani

TO SVI ZNAJU I TO JE SVIMA JASNO

You might also like