Agrameri lete u nebo "A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno ovjek u tramvaju poprativi svaki puta psovku dubokim

uzdahom. Nakon izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je avo ovjee, to psujete neprestano?" - "Ker mi se sutra udaje za Hercegovca" - Na to e cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: "A u pizdu materinu." Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, tovie, u najjaem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruenje meutim, ruenje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu briljivo su odabrane i nepogreivo se sklapaju u fantom sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od roenja. Ve tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buduih ivotnih tenji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje ivotno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez ostaje u oima velegraana nepopravljivi primitivac, nedoueni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlai bijele arapice pretvarajui sebe u pripadnika plemena white socks , kako ga prekrtava met ropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskoiti drugaije no da u depu dri magnet - kako bi usprkos svemu bio privlaan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je na Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Napr otiv, u vicevima se esto poantira njegova brutalnost. to je prvo to e uiniti Hercegovac nakon prometne nesree koju je prouzroio svojim BMWeom? Zaklopit e mobitel. Postoji meutim jo neto to je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i bles avog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajedniko. To je mehanizam njihove tvorbe, ovinistika logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog graanstva istisku je se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju drutvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simboliki simptom -uzronik sveukupne drutvene nesree. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore neto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednikoga koliko je i onaj prljavi, egoistini, grabeljivi zelena iz antisemitskih viceva imao zajednikog sa stvarnim idovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvui, moe se rei da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci rtve hrvatskog antisemitizma, rtve upravo onog politikog projekta na ijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboraku slavu, projekta etniki iste hrvatske dravnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistikom kljuu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske dravnosti. On, koji je bio ispred svih na junakom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih doljaka, uljeza, tih opanara i iljoglavaca, on koji je najdublj e zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolikog, tisuljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma olieno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, naao se u ulozi svoje rtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovrio bosanskohercegovaki rat svih protiv sviju, simboliki je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao proitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nae Srbe, evo vam natrag vai Hercegovci. Na mjesto iskljuenog Srbina, oko ije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rije tek o ironiji sudbine, kao to ni u vicevima o Hercegovcima nije rije o samim Hercegovcima. Rije je o logici same stvari, o unutarnjoj nunosti pokrenutih drutvenih procesa. Nita bolje ne svjedoi o tomu od onog na poetku citiranog vica. Ondje naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uope i ne izlazi na scenu. Nimalo sluajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nita drugo do jedna pomona konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne graevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, slui samo jednoj svrsi - proizvoenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjeenosti, samosvjesne graanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako raspriti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebaka cura iju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s itavim tramvajem sugraana njen otac, je li dakle ta cura uope zasluila ita bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I to je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malograanske ideologije koja je na vlast dovela tog omraenog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim odreenu sudbinu: da slini po raspelu, raa Hrvate i bude ku. A ako joj kojim sluajem uspije probiti se na javnu scenu, onda e na njoj odigrati ve unaprijed pripremljene uloge. Ili e nastupiti kao glasnogovornik mukih elja, od onih politikih do onih intimnih, ili e kao dekorativni privjesak muke moi odutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se posluimo paralelom iz ivotinjskog carstva, kao kretavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta naa cura i uzjogunila, znamo to bi je ekalo. Nisu malo minke utroile zagrebake dame na prekrivanje masnih ljiva pod oima.

I to bi htio onaj otac iz vica. Bolje partije od Hercegovca svojoj keri ionako nee nai. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje keri, nego zbog vlastita ponienja i nemoi. Vic se poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u naem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske teine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije ime ona raspolae - predmet najveeg uivanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici iju otimainu grupa nemono promatra. Vic je dakle scena najveeg mogueg ponienja grupe, ponienja koje u naem sluaju primitivni Hercegovac nanosi uljuenom zagrebakom graanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponienje jest prije svega bespomona fascinacija, a sam vic mazohistiki je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebaki malograanski mlakonja onaj koji u ovoj prii najvie uiva - u ponienju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovaki grubijan. Ali, ve smo pokazali da je predmet otimaine u svojoj biti oduvijek ve bio predodreen za tu svrhu, da su ona fina zagrebaka cura i sirovi hercegovaki provincijalac upravo idealan par. No jednako je jasno i to, da o tac i njegovo tramvajsko drutvance oplakuju gubitak neega to nikada nisu posjedovali - samosvijest graanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i politikom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predoenom u Hercegovcu iz vica. Kerima te graanske samosvijesti, dakle zakonitim kerima graanske, a time i enske emancipacije ovog naeg stoljea, enama osloboenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno drave, tim vie meutim svjesnim socijalnog i politikog znaaja svoga spola, tim se enama neto takvo kao to je Hercegovac iz vica nikako ne moe dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebakom curom stvar stoji sasvim drugaije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek ivjela s njim, jer je on, odnosno ono to on reprezentira, dio njenog najintimnijeg ivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabeljivost, sve ono dakle to je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nita drugo do nalije njene zagrebake obiteljske idile, lajerom hipokrizije prekrivena ugnjetaka stvarnost njena kranskog morala, sirovi svakidanji sadraj fiktivne finoe njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu doljak. U svojoj biti i u naoj stvarnosti on je oduvijek bio roeni, premda nepriznati Zagrepanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fauk nae metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teke Matoeve rijei o Zagrebu i Zagrepanima, "oajna nemo polugrada, polukulture, poludrutva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet" Sva zla pripisana u vicevima njemu i smjetena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentina su zla glavnoga grada. Ovu istinu uostalom nita tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepani ti koji u njemu psuju ko koijai. Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokuaj da se izdigne iznad drutvenih, kulturnih i politikih prilika koje ga uvijek iznova sakate i poniavaju. Oni su izraz njegove nemoi da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igra ka, predmet njihova iivljavanja. U njima on ivi svoj fiktivni bolji ivot, doputajui, u dubokom samosaaljenju, da mu se otima i ono to nikada nije uspio izgraditi u sebi - njegov graanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni ovinist, ovaj oportunis t iz strasti, ovaj vjeiti nesretnik i polutan na trenutak umilja sebi da je neto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih ujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

Boris Buden