U malom selu u pokrajini Mancha zivio je pedesetogodisnji plemic Alonso Quijano, covjek snazna

rasta, suhonjav, mrsav u lieu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. Dosadan i jednolican seoski zivot
naveo ga je da zabavu i uzbudenje trazi u citanju starih viteskih romana, u kojima se vitezovi-lutalice
bore protiv divova, oslobadaju zatocene djevice i ubijaju strasne zmajeve. Uronivsi cijelim svojim
bicem u taj fantasticni svijet, osusi rau se mozak i pamet mu se pomuti pa zakljuci da se drevno
vitestvo moze i mora obnoviti. Nasavsi stari oklop, hrdavi mac i sljem (za koji mu dobro posluzi plitica
za brijanje), te osedlavsi staro kljuse koje prozva Rocinante, osjeti se spremnim da pode u avanture.
Kako su u romanima svi vitezovi- lutalice zaljubljeni, izabra za damu svog srea jednu seljakinju iz
obliznjeg sela, obdarivsi je u svojoj masti svim vrlinama i ljepotama plemenitih dama. Don Quijote od
Manche (to je bilo njegovo novo ime), obavivsi sve pripreme, jednoga jutra neopazen napusti svoj
dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne predvecer do male gostio
nice, koja mu se pricini dvorcem. Od gospodara (zapravo gostionicara) zatrazi da ga po propisanom
ceremonijalu posveti za viteza, sto gostionicar, koji je bio veliki saljivac, sa zadovoljstvom prihvati.
Tako je Don postao pravi vitez. Pustolovine su pocele na povratku kuci. Prvo je ozbiljno priprijetio
seljaku koji je tukao svoga slugu, sto je slugu kostalo jos vecih batina kada je Don otisao, a potom se
sukobio s grupom mazgara koji nisu ukazali propisanu cast Dulcineji od Tobosa, gospodarici njegova
srca. Videci pred sobom mahnita starca, mazgari su ga propisno istukli. Uz pomoc jednog seljaka, Don
se nekako dovukao kuci, gdje je nastala prava uzbuna kada su ga vidjeli u tako jadnu stanju.
Gazdarica i sinovica pozvase seoskog zupnika i brijaca ne bi l i ga oni priveli pameti. Za pocetak oni
odluce spaliti sve njegove viteske romane, jer su knjige bile otrov koji je zaludio Quijota, a uz to su
zazidali sobu u kojoj su bile knjige. Kada se Don oporavio i posao u sobu s knjigama, oni ga uvjerise da
je zli carobnjak ucinio da soba nestane. Cinilo se da je Don dosao pameti, jer u iducih petnaest dana
nije ucinio nista nenormalno. Za to vrijeme on je nagovarao svoga susjeda, dobrodusnog seljaka
Sancha Panzu da postane njegov stitonosa, obecavsi mu otok na kojemu ce on biti guverner. Sancho
pristane. Jednoga jutra oni potajno napuste selo i krenu u susret pustolovinama. Dogodovstine koje
slijede, a one se nizu jedna za drugom, uglavnom su smijesne, a istodobno i neugodne za nase
junake, jer u njima oni redovito izvlace deblji kraj. Usprkos svemu, don Quijote uvijek uspijeva naci
najnevjerojatnija objasnjenja za svoje lude akcije. Nemoguce je opisati sve epizode i dogadaje kroz
koje su prosli Cervantesovi junaci pa cemo se zadrzati na najpoznatijima. Neki od dogadaja postali su
tako popularni da su usli u svakodnevni govor. Tako je i izraz boriti se s vjetrenjacama aluzija na
jednu od prvih Donovih avantura. Stigavsi sa svojim vjernim slugom u polje u kojemu se nalazilo
tridesetak vjetrenjaca, Donu se pricini da su to divovi veoma dugih ruku pa podbovsi Rocinanta
nasrne na njih. Silno se muceci kako bi ga pridigao sa zemlje nakon neuspjelog napada, Sancho je
uzaludno pokusavao dokazati svome gospodaru da su to bile samo vjetrenjace. Drugom zgodom Don
je naisao na veliko stado ovaca, u kojima je vidio neprijateljsku vojsku, pa beskompromisno krenuo u
napad. Tom je prilikom jedva izvukao zivu glavu pred pobjesnjelim pastirima koji su ga poceli gadati
kamenjem. Poznata je Quijotova pustolovina u gostionici, kada je napao mjesine za vino misleci da su
divovi. U meduvremenu su se Do
nova obitelj i prijatelji ozbiljno zabrinuli za njegovo zdravlje. Seoski brijac i zupnik podu u potragu za
njim. Kada su ga konacno nasli, uspjese ga strpati u kavez i na volovskim ga kolima dovesti kuci. Prvi
dio obuhvaca odluku glavnog junaka da postane vitez-lutalica, njegov prvi i drugi odlazak od kuce
(prvi put sam, drugi put u pratnji perjanika Sancha Panze), njegove prve sudare sa svakodnevnom
stvarnoscu koji ne uspijevaju ohladiti njegov junacki zar, te napokon, njegov privremeni povratak
kuci. Po svojoj strukturi taj prvi dio u prilicnoj mjeri reproducira obrazac viteskih romana, ali
Cervantes u njega unosi izvjesne izmjene. Uz pustolovine glavnog junaka, on u svoje djelo unosi
nekoliko novela od kojih su neke vise, a neke manje u svezi s tijekom glavne radnje. On sam
objasnjava ovaj svoj postupak time da je htio razbiti jednolicnost pripovijedanja o samo dvojici
glavnih junaka. Umetnute pripovjedne cjeline su i prve objavljene Cervantesove novele, prvi primjeri
te za ono vrijeme nove prozne vrste u spanjolskoj knjizevnosti. Knjiga II . Drugi dio romana ima
jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi grade drugi dio je slozeniji od
prvog. Cervantes svog literarnog junaka predstavlja kao stvarnu osobu i suocava ga s onima koji su
citali prvu knjigu o njegovim pustolovinama (Cervantesovu) i drugu, laznu (Avellanedinu). Tako pisac
suprotstavlja dva vida jedne iste osobe koja pripada fikciji. Udvajajuci don Quijota, on pokazuje zelju
da svog viteza-lutalicu ucini istinitim i da premosti granicu izmedu stvarnosti i umjetnickog djela.
Inzistirajuci na istinitosti svog junaka, na uvjerljivosti njegovog psiholoskog lika, na sudbinskoj
odredenosti njegovih postupaka, on ga takvog stavlja naspram fantasticnih likova i viteskih romana.
(Lj. Pavlovic) Don Quijote (koji je u meduvremenu prizdravio, ali ne i dosao pameti) i njegov vjerni
perjanik Sancho Panza krecu po treci put na svoja uzbudljiva putovanja. Put ih vodi u Toboso, gdje
Don zeli posjetiti svoju Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti njihov susret, odluci se posluziti
lukavstvom pa mu za prvu seljakinju koju sretose rece da je Dulcineja. Na njegovo iznenadenje, don
Quijote mu rece da ta djevojcura nikako ne moze biti njegova dama, vec su tu sigurno svoje prste
imali zli carobnjaci, kada su njegovu prelijepu damu pretvorili u tako gadnu spodobu. U poglavljima
koja slijede, Sancho ce dobro platiti za pokusaj prijevare. Za to vrijeme Sanson Carrasco, Donov
znanac koji ga zeli odvratiti od njegovih ludih nauma, nakon savjetovanja s mjesnim zupnikom i
brijacem, odluci preobuci se u viteza i izazvati Dona na dvoboj, uz uvjet da se pobijedeni mora
podvrgnuti volji pobjednika. No na veliko iznenadenje prisutnih, u dvoboju Quijote pobijedi Carrasca,
koji jedva izvuce zivu glavu. Nakon niza dogodovstina, Cervantesovi junaci stignu na posjed vojvode i
vojvotkinje koji su bili dobro upoznati s Quijoteovim neobicnim avanturama. Videci pred sobom
Quijota u zivo, vojvoda odluci zadrzati ga i dobro se zabaviti. Njegov naum bio je jednostavan:
naredio je svima da se ponasaju potpuno u skladu s pricama o vitezovima, tj. da Dona uzmu vrlo
ozbiljno. Quijotu ukazuju visoke pocasti, dvorske gospodice se zaljubljuju u njega, a vrhunac
predstavlja pojava zacarane Dulcineje, koja ce biti oslobodena ako Sancho dobrovoljno primi 3300
udaraca bicem po straznjici. Znajuci da je Don obecao svome perjaniku mjesto upravitelja na otoku,
vojvoda odluci ispuniti i to obecanje. Otok je zapravo malo selo Barataria na vojvodinu posjedu,
cijim je stanovnicima dao upute kako trebaju primiti novoga upravitelja. Iako neuk i nepismen,
Sancho je vrlo ozbiljno shvatio svoj posao, iznenadivsi sve svojim mudrim upravljanjem. Medutim,
novi polozaj morao je napustiti nakon desetak dana, ostavsi tako bez polozaja i bez novaca. Sanson
Carrasco po drugi put izaziva Quijota na dvoboj. Ovoga puta pobjeduje i Don se mora pokoriti
njegovoj zapovijedi, tj. prekinuti svoj put skitnika viteza na godinu dana. Na povratku u selo javila se
Donu spasonosna ideja: ako vise ne moze biti vitez-lutalica, postat ce pastir i zivjeti zivotom kakav je
prikazan u pastoralnoj knjizevnosti. Vrativsi se kuci, Don se razboli. Na iznenadenje svih prisutnih, on
se odrice svojih viteskih lutanja kao ludosti. Ocajni Sancho moli ga da opet krenu na put, ali Don, sada
opet Alonso Quijano to odbija i , primivsi posljednju pomast, umire. Don Quijoteove i Sanchove
pustolovine su poznate i nije ih potrebno ponavljati. Ludi vitez je isao iz okrsaja u okrsaj i gotovo
uvijek bio pobijeden i ismijan. Sancho ga je neprestano upozoravao i dozivao pameti, ali uzalud. On je
postavio sebi cilj od kojeg nije odustajao. Istina, bio je bezuman u svojim postupcima, ali je bio dobar
i plemenit u svojim namjerama. Njegova svrha bila je da na svijetu uspostavi kraljevstvo pravde, da
ispravlja krivice, da osvecuje nepravde, da pomaze nemocnima. Zato njegova djela, koliko god bila
sumanuta, zrace velicinom. I dobro je netko primijetio da mancanski vitez jest lud, no da to nije
patolosko ludilo, nego nacin postojanja i djelovanja. Zato ga Cervantes nikad ne svodi na lakrdijasku
figuru. Svom nesretnom vitezu, zbog toga jer predstavlja simbol ljudske tragike, pisac uvijek cuva
ljudsko dostojanstvo. Iako lud, on je uzdignut iznad svoje okoline, a nikada nije pogazen ni odbacen
od nje. Jer don Quijote je utjelovljenje ljudskoga sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne
borbe za pravdu, istinu i nedostizne ideale. Bio je ludak, ali lucidan i vidovit, koji je na trenutke
dolazio do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. Kad mu vojvotkinja izrazi sumnju u Dulcinejino
postojanje, on ce reci: 'O tome bi se moglo mnogo govoriti. Bog bi znao ima li ili nema Dulcineje na
svijetu; da li je iz maste ili nije iz maste; i to su takve stvari koje se ne mogu do kraja provjeriti'. Zato
mu Cervantes pred smrt vraca razum. On nece da njegov dobri junak ode sa svijeta kao ludak. Sancho
je don Quijoteova suprotnost: on predstavlja stvarnost, razbor, oprez i egoizam. Istodobno, on je i dio
don Quijoteova svijeta. Opominje gospodara, ali i sudjeluje u njegovim cinima pa cesto i sam dobiva
po ledima. Ali ni on ne odustaje. Doduse, vode ga sebicnost i gospodareva obecanja, no, u biti,
Sancho je dobrijan i postenjacina. Jednom ce reci:
'Sve da mi i ne pokloni otok, ja sam onaj koji jesam'. I taj priprosti seljak mnogo puta ce se prepustiti
snovima svoga gospodara i radovat ce se ponovnom odlasku u svijet, na pocetku druge knjige:
'Krenut cemo u bijeli svijet da zatiremo nepravde i ispravljamo krivice' - veli on. A na kraju, don
Quijote, posto mu se vratila pamet, reci ce Sanchu: 'Oprosti mi, prijatelju, sto sam te naveo da se
cinis ludim kao i ja...' Tako su njih dvojica, razliciti, isli zajedno. Iznad svega, vezala ih je dobrota, od
koje je sazdano citavo ovo genijalno djelo.