Izvorni lanak UDK 141.333: 17: 159.964.

2/Freud
Primljeno 22. 01. 2007.
eljko Senkovi
Sveuilite J. J. Strossmayera, Filozofski fakultet, Lorenza Jgera 9, HR-31000 Osijek
zsenkovic@ffos.hr
Antropoloko-etika perspektiva
u Freudovoj psihoanalizi
Saetak
U Freudu svojstvenom etikom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konanici
su odreeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogueni reduciranjem djelovanja na
prirodnouzroni determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihikog
funkcioniranja, pri emu se zanemaruje mogunost neempijskog kauzaliteta iz slobode.
Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gledi-
tem o psihikim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fiziolokih procesa, koji su k tome
prvenstveno odreeni hereditarnim ili konstitucionalnim imbenicima. No, upravo kod nje-
ga psihoanaliza je imala najsnaniji kulturni i antropologijski impetus.
Kljune rijei
Freud, moral, libido, determinizam, eros, thanatos, psihoanaliza
Za Freuda, moral je epifenomen temeljno empirijske konstelacije, koja se
moe objasniti prirodnouzrono, a njegova teorija psihe ima antropologij-
ski karakter. On se slui mehanicistiki koncipiranim modelom psihikog, te
pretpostavlja da u osnovi nema razlike izmeu psihikog aparata ljudi i onog
kod viih ivotinja.
Glede pitanja ovjekova ivota i smisla, za njega je dinamika psihikog apa-
rata odreena programom principa ugode. Samoodranje instance Ja moe
uspjeti samo u okviru individualne ekonomije libida. U osnovi, tu se radi o
predrazumijevanju prakse u specifinom hedonistikom smislu. Taj Freudov
hedonizam pesimistian je, jer se princip ugode moe samoogranieno reali-
zirati. Kroz navedeni princip i kroz skladite nagonske energije freudovsko
Ono pojam uma instrumentaliziran je, te daleko od toga da postane misliv
u klasinom filozofskom smislu kao transcendentalan. Zbog toga je znaenje
moralnosti empirijski nivelirano na motivaciju ugoda-neugoda.
U tom pristupu eventualna etika koncepcija postaje tek nuan produkt kul-
ture, a proizlazi iz ekonomije libida, odnosno u znamenitom Edipovom kom-
pleksu poetci su religije, morala, drutva i umjetnosti. I danas, u jednom vi-
em smislu, sveukupnost kulturnog podruja rastereuje pojedinca u njegovoj
uvjetovanosti libidom, ona je zatita ovjeka od iste prirode u njemu, te je
regulator meuljudskih odnosa. Stoga postoji trajna i principijelna napetost
izmeu principa ugode i zahtjeva kulture. S jedne strane kultura rastereuje,
a s druge strane permanentno kolidira s individualnom libido ekonomijom,
pri emu od pojedinca trai potiskivanje i(li) poricanje nagona. Takav odnos
spram nagona ipak je pozitivno istumaen pojmom sublimiranje koji razvi-
ja i jaa kulturnu dimenziju u nama.
Nadalje, sustav nagona nije odreen samo principom ugode nego i kroz agre-
siju, tj. takoer ima i destruktivan potencijal. Agresivnost je po sebi ekstrem-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
58
no neprijateljska spram kulture, ali se upravo kulturom mora ograniiti i nad-
vladati. Tj. princip ugode i agresije, eros i thanatos uzajamno se ograniuju,
to se, recimo, u podruju seksualnosti pokazuje kroz fenomene sadizma i
mazohizma.
Prihvatanje nagona smrti ili destruktivnosti nailo je na otpor ak i u krugu analitiara. Znam
koliko smo skloni da sve to u ljubavi osetimo da je opasno i neprijateljsko pripiemo iskonskoj
bipolarnosti njene sutine Jasno mi je da smo u sadizmu i mazohizmu uvek gledali ispoljava-
nje nagona destrukcije upravljenog napolje ili unutra, i jako legiranog sa erotikom, ali vie ne
mogu da shvatim kako smo mogli prevideti ubikvitarnost neerotine agresivnosti i destruktivno-
sti i propustiti da im damo mesto koje zasluuju prema svome znaaju za objanjavanje ivota.
Nagon destrukcije okrenut unutra, ukoliko nije obojen erotski, obino promakne zapaanju.
Seam se sopstvenog otpora kada se u psihoanalitikoj literaturi prvi put pojavila ideja o nagonu
razaranja, i koliko mi je trebalo da je prihvatim.
1
U ovoj konstelaciji nastaje moral kao strategija ozbiljenja kulturnog podruja,
unato destruktivnosti u nama. Ako kultura slui principu ugode, moral se
pokazuje kao funkcija ekonomije libida, a strategija kulture se onda sasto-
ji u tome da u pojedincu instalira Nad-Ja. ovjek stoga nije u bti moralno
bie, nego su moralne okolnosti rezultat kulture, uz opet nuno ponovljeno
odnoenje spram libidinoznog elementa. Nad-Ja nam je potrebno, jer je nae
Ja slabo, ovisno i potrebuje zatitu. Zato je Ja upueno na razliite pomoi:
u djetinjstvu to je primarno lik oca, ali s ispoljavanjem agresije Ja je uvijek
u opasnosti izgubiti blagodati na koje je upueno. Tu je takoer i strah od
gubitka ljubavi, to amortizira strategija kulture i uspostavljanje Nad-Ja. Nad-
Ja (savjest) svoju mudrost usmjerava ka konformiranju da se ne bi izgubile
blagodati, zatita i pomo. Glede navedenog, oigledno je da se u etikom
smislu radi o heteronomnom fundiranju. Ukoliko se moe govoriti o Freu-
dovoj etikoj teoriji, ili ipak prvenstveno implikacijama u tom smjeru, onda
treba ukazati na tendenciju da se njegovim pristupom dovodi u pitanje mo-
ralni fenomen, odnosno tu se praxis reducira na prirodnouzrono objanjenje.
Svakako treba rei da ova redukcionistika tendencija nije tipina za dananju
cjelokupnu psihologiju; mnogi psiholozi i psihoanalitiari razlikuju svoja em-
pirijska znanstvena istraivanja i filozofsko postavljanje problema. Mogui
kritiki prigovori glede navedenog redukcionizma jesu slijedei.
a) Naelno, empirijske znanosti grade modele, te pojedine isjeke iskustve-
nog svijeta mogu zahvatiti samo onako kako im doputa njihova meto-
da. tovie, model empirijskih znanosti konstrukcija je koja istraivako
tematsko podruje pojednostavljuje na odreenu strukturu. Vrijednost
pojedinog modela u njegovu je teorijskom objanjavajuem potencijalu.
Naravno, ti modeli ne odslikavaju stvarnost, nego su prije konstrukti, she-
matske fikcije koje se u svom teorijskom objanjenju fenomena potvruju
kao praktini. Radi se o tome da ove modele ne treba ontologizirati. U
Freudovoj psihoanalizi takoer je na djelu konstrukcija modela psihikog
aparata, ija se vrijednost objanjenja psihikih fenomena sastoji u nji-
hovoj terapeutskoj upotrebljivosti. No, kad se takav psihiki model us-
postavi, iz toga ne slijedi da se njegovi dijelovi, instance i funkcije (Ono,
Ja, Nad-Ja, Edipov kompleks, princip ugode, nagon za smrti itd.) smiju
ontologizirati i uzeti kao relevantna podruja ljudskog u antropologijskom
smislu. Kod Freuda se upravo dogaa da ontologizira model bez uvaa-
vanja kako je taj isti model rezultat pojednostavljene metodske redukcije.
Njegov prijelaz od prikazanog metodikog puta do filozofskog empirizma
(tj. hedonizma, instrumentalizacije uma, otklanjanja moralnog principa
itd.) pokazuje jedno filozofsko optiranje koje se ne moe niti empirijski
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
59
potvrditi niti ue filozofski utemeljiti. No, naravno, on ipak ima znaajne
filozofske implikacije.
b) Empirijsko-psiholoka objanjenja djelovanja teila su pomou teorijskog
modela objasniti podruje praxisa kao da je rezultat psihiko-empirijskog
uzajamnog djelovanja. Takva objanjenja su u temelju prirodnouzrona
i zasjenjuju praktiki doseg neempirijskog kauzaliteta iz slobode i stoga
iskljuuju vlastitost znaenja moralnosti i odgovornosti. Praxis se ten-
denciozno reducira na empirijski objanjeno djelovanje. No, treba rei da
moralna karakteristika prakse nije odreena injenicom to je konkretna
impregniranost savjesti empirijski uvjetovana. Kada se radi o djelovanju
iz strogo moralnog podruja, empirijske znanosti (pa i psihologija) uvijek
mogu ukazivati na nune, ali nikako i na dovoljne uvjete njegova odree-
nja. Ipak, s druge strane, glede zbiljnosti konkretne savjesti, njezin mo-
tivacijski horizont i struktura izgradnje umnogome su zaista upueni na
empirijske rezultate, napose koliko se moe raunati na nesvjesne kompo-
nente motivacijskog horizonta (potiskivanje, kompleksi, arhetipovi itd.), a
koje proizlaze iz konstelacije individualnog djetinjstva ili kolektivno kul-
turnog konteksta. Sigurno je da socijalno-psihologijski tumaiteljski po-
tencijal pomae ustanoviti kulturno etiku dijagnozu, tj. razumjeti zadani
ethos u genetskom smislu.
Deterministiki pristup psihikim procesima znai da ovi procesi funkcioni-
raju kao fiziki. Premda je ovo za nas dananje vjerojatno jedna od najslabi-
jih toaka kod Freuda, mora se rei da upravo ova pretpostavka omoguuje
istraivanje psihikih motivacija koje su prije toga smatrane beznaajnim ili
tajanstvenim podrujem, rezultantama organskih stimulansa. Takoer, zahva-
ljujui deterministikom mehanicizmu, moglo se konstruktivnije pristupiti
pojavama koje su dotada bile poimane kao posljedica vanjskih imbenika,
te nisu bile intresantne psihologijskom istraivanju: npr. dinamika razloga za
stvaranje i zadravanje odreenih navika, psihiki imbenici izazvani izlaga-
njem opasnostima i sl. Freudovi odgovori o ovim i mnogim drugim temama
nisu konano apsolvirali probleme, ali su otvorili prostor za istraivanja i pri-
skrbili odreene pravce razumijevanja. Dakle, dobra (korisna) strana hipote-
ze o determiniranosti psihikih procesa jest u pruanju smjernica za uvid u
dublje psihike veze.
Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezulti-
rala je gleditem o psihikim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fiziolo-
kih procesa, koji su k tome prvenstveno odreeni hereditarnim ili konstituci-
onalnim imbenicima. Ukoliko je Freud smatrao da je psihiki ivot odreen
emocionalnim nagonima s psihologijskom osnovom, moe ga se proglasiti
teoretiarem instinkata. On na instinkte gleda kao na unutranje somatske
poticaje koji neprestano funkcioniraju i tee rastereenju napetosti; instin-
kti su na granici organskih i psihikih procesa. I jo naglasimo, za Freuda
je karakteristino suzdravanje od bilo kakvih vrijednosnih stavova, apstini-
ranje od moralne procjene. To je u skladu s njegovom prirodoznanstvenom
(samo)kvalifikacijom, a utjecalo je i na neke njegove teorijske pojmove, kao
to je, recimo, Nad-Ja.
1
Sigmund Freud, Nelagodnost u kulturi, u: Iz
kulture i umetnosti, Matica srpska, Beograd
1979., str. 327.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
60
* * *
Psihoanaliza je odgovarala pesimistikoj viziji ljudske socijalizacije, jer je
ovjek po svojim nagonskim dispozicijama asocijalno i polimorfno perverzno
bie. Struktura njegove psihe, izraena topoloki u tri instancije kao Nad-Ja,
moralna svijest, Ja ili konkretni subjekt, i Ono, nagonska i podsvjesna priroda,
odgovarala je, iako sasvim autonomna, drutvenoj patrijarhalnoj organizaciji
obitelji. Tako se socijalizacija pojedinca odvijala nuno u strogo autoritar-
nom okviru, i bilo je lako zakljuivati je li subjekt (Ja), ravnajui se naelom
potivanja zbilje, uspio ili ne potisnuti nagonske porive u ime pritisaka
moralne svijesti (Nad-Ja) koju nam namee oinski ili drutveni autoritet.
Kad potiskivanje nagona ne bi bilo dovoljno uspjeno, onda bi prema tom
hidraulikom modelu asocijalni nagoni probijali moralnu opnu i praznili
se u obliku razliitih neurotinih simptoma, veinom asocijalne naravi. Tek
teorijski model, u kojemu se Freud rukovodio strogo scijentistikim i mate-
rijalistikim redukcionizmom, svodei sve vie psihike sloene procese na
razliite transformacije osnovne nagonske erotike energije-libida, doao je u
pitanje iz dviju perspektiva: a) kad je sama topoloka struktura bila napadnuta
kao mitoloka, odnosno kao subjektivacija ili introjekcija hipostaziranih
drutvenih odnosa (patrijarhalnih) i b) kad je sama drutvena struktura pod
utjecajem drutvenih initelja gubila svoje karakteristine graansko-patri-
jarhalne crte. Dakle, napad s gledita psihike genetike, kao i s gledita hi-
storijskih procesa, istovremeno psiholoko-genetiki i historicistiki. Stara
dijalektika subjekta i objekta, individue i drutvene stvarnosti ponovno se
na drukiji nain odrazila u procesu socijalizacije ovjeka. Vanost psiho-
analize u znanosti o ovjeku pokazuje se kroz: psihologizaciju drutvenog,
biologizaciju psihikog, naturalizaciju ljudskog. Time se dolazi do situacije
da se povijest objanjava pojmovima koji nisu historijski, a pripadaju teoriji
o ljudskoj prirodi.
Naravno, za kritiku drutva najvaniji su oni oblici socijalizacije koji poka-
zuju kako se stvaraju karakteri, uslijed fiksacije libida na odreene razvojne
faze, to pogoduje nesocijalnom ponaanju ljudi u drutvu. Tako je fiksacija
libida uz poetnu fazu razvoja, oralnu fazu, stvarala narcisoidni karakter koji
se mogao dovesti u svezu s okrenutou modernog ovjeka prema sebi i svo-
joj samorefleksiji. Meutim, slijedea faza fiksacije, takozvana analna faza,
bila je mnogo vie iskoritena za kritiku drutva, jer je analni karakter vezan
uz tendenciju zgrtanja stvari i krtost, s jedne strane, te uz sadomazohistike
agresivne tendencije, s druge, a to je jako pogodovalo tomu da se analiziraju
neke crte kapitalistikog drutva, kao i pojave agresivnog i militaristikog
ponaanja. Nakon ovih predgenitalnih faza i faze latencije, dolazila je i tre-
a, isto tako veoma vana za analizu karaktera, vezana uz buenje genitalne
funkcije, a to je faza Edipovog kompleksa, mrnje prema ocu i ljubavi prema
majci, tipine za poloaj mladog ovjeka u graanskoj patrijarhalnoj obitelji
i bezbroj puta analizirana za mnoge linosti iz podruja kulture, naroito u
umjetnosti, ija je tematika pruala bogat materijal za analizu Edipovog kom-
pleksa.
Freudu je psihoterapeutski rad posluio izgradnji ope univerzalne teorije o
ljudskoj naravi, a pritom kauzalna objanjenja nije traio samo u pojedincima
nego openito u ljudskom rodu. Slijedom analogija izmeu nekih neurotinih
pojava i drutvenih ponaanja (napose u religiji) doao je do teze da bi indi-
vidualna ljudska psiha mogla predstavljati model. Uz to, psihiko se podruje
mehanicistiki anatomizira pa se dua, ovjekova osoba u svojoj cjelovitosti,
nekako razara i depersonalizira. U toj je teoriji posebice ostala upitnom kon-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
61
cepcija destruktivnog nagona koja proizlazi iz uroenog biolokog supstrata,
nazvanog thanatos.
Fromm
2
navodi da je kod Freuda uoio tri oblika agresivnosti: 1) Impulsi
okrutnosti, neovisni o seksualnosti, koji se temelje na instinktima samoou-
vanja; njihov je cilj prepoznavanje stvarne opasnosti i obrana protiv napada.
Funkcija ove agresivnosti jest postizanje onoga to je neophodno za odranje
ili obranu od opasnosti koje prijete ivotnim interesima. 2) Postoji destruk-
tivnost kod koje je in unitavanja i muenja poudan, a on je kombinacija
seksualne poude i neseksualnog instinkta smrti (sadizam). 3) Agresivnost
bez ikakvog seksualnog cilja, ali gdje je zadovoljavanje instikata praeno vi-
sokim stupnjem narcisoidnog uivanja, jer dozvoljava egu da ispuni svoje
stare elje za svemoi. Meutim, ni Freud niti Fromm ne uzimaju u obzir da
pored dinamike koja se odvija unutar psihe pojedinca mogu djelovati i me-
hanizmi kojima se pojedinac izjednauje s gomilom, sve do gubitka osobne
samosvijesti. Ulogu ove identifikacije pojedinca s gomilom ili kolektivom ne
uvode u dinamiku agresivnosti, iako je oito da ona upravo u destruktivnosti
igra veliku ulogu.
U starijoj koncepciji eros (instinkt ljubavi ili instinkt ivota) poistovjetio je
sa seksualnim instinktom (zajedno s instinktom samoouvanja), tako da je
eros u ime iste libidinalne energije tumaio funkcioniranje Ja i nagonske sfere
(Ono), te je nosio u sebi proturjenost ljubavi i samoodranja. Ono razvija
stanovitu koliinu napetosti koja se, kad dosegne odreenu jainu, mora raste-
retiti i smanjiti, a nain rastereenja kontrolira Ja, koji promatrajui stvarnost
sprijeava da ne bi dolo do sukoba s vanjskim uvjetima ili pritiscima, pa tako
izbjegava konflikt s potrebom opstanka. Poslije uvoenja thanatosa u svoju
teoriju, Freud se okree jednom irem biolokom modelu, u kojem osnovne
sile ivota i smrti postaju ono bitno motivirajue za ovjeka. Rije je o opoj
biolokoj dinamici koja je zapravo dualizam ivotnih procesa. No, i ovdje
ostaje vaeom misao da psihikim sustavom vlada zakon tendencije svoe-
nja napetosti na neku nisku razinu ili na potpuno gaenje. S tim se mijenja nje-
govo stajalite da libido odreuje sve psihike energije, jer je thanatos shva-
en kao opa tendencija ivih bia ka smirivanju energetskih potencijala.
Fromm smatra Freudovo poopavanje erosa i thanatosa promaenim, jer tako
reducira mnogobrojne aktivne procese do neprepoznatljivosti. Nirvana prin-
cip i strast za destrukcijom razliite su stvari koje ne treba, prema From-
mu, stavljati u istu kategoriju s instinktom smrti. Ako je ivotu svojstvena
tendencija k usporavanju i vremenom k smrti, onda to treba razlikovati od
aktivnog impulsa za unitavanjem. Glede erosa, Freud je taj pojam proirio na
tendenciju spajanja stanica ivih bia, tj. postavio ire nego to implicira sek-
sualni nagon spajanja, ali nije napustio teoriju o fazama seksualnog razvitka,
te suprotstavio predgenitalnu seksualnost (oralnu i analnu) kao izvor destruk-
tivnosti genitalnoj seksualnosti kao izvoru ljubavi. Sredinji stav u Freudovoj
teoriji libida jest moda u tome da su svi prijatni tjelesni doivljaji, ili stre-
mljenja k njima, po prirodi seksualni. To obuhvaa organska zadovoljenja, od
sisanja, preko jedenja do defekacije i miinih pokreta. Prema Freudu razliiti
prijatni doivljaji mogu biti povezani s odreenim seksualnim aktivnostima
odraslih, ukljuujui perverzije i fantazije masturbacije. S takvim hipotezama
on je umnogome potpomagao nae poznavanje raznovrsnosti imbenika koji
2
Usp. Erich Fromm, The Heart of the Man, Har-
per and Row, New York 1964.; Erich Fromm,
Djela u 12 svezaka, Naprijed, Zagreb 1984.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
62
mogu podsticati seksualni podraaj, ali ono to ostaje nedokazano jest da su
ovi imbenici po sebi seksualne prirode. Neoprezna uopavanja i nepotvrene
analogije napose su u ovom osjetljivom podruju esto stranputice, vie inspi-
rativna i upuujua za razmiljanje nego na tragu onoga to je psihologija kao
znanost htjela ustanoviti. Tj. vrijednost podataka koje se kod Freuda odnose
na erogene zone ini se vrlo sumnjivim.
Takoer, teorija libida je kod ovog mislioca rezultirala stavom da neke ka-
rakterne crte ili stavovi mogu biti neposredni, inhibirani ili sublimirani izraz
libidnih nagona. One mogu biti npr. uobliene prema seksualnim svojstvima
kao reakcijska formacija libidnih impulsa ili njihovih frustracija. Takvo mo-
trite o sveobuhvatnom utjecaju libida u psihikom ivotu dovodilo je, kako
je ve reeno, do optubi psihoanalize za panseksualnost. Umjesto povijesti
pristupa toj problematici ovdje je vanije ukratko razmotriti samo to pitanje,
tj. da li je branjiva Freudova psihoanalitika teza po kojoj je svaka tenja k za-
dovoljstvu u osnovi tenja k specifinom libidinoznom zadovoljavanju. Sma-
tram da je to preslobodna i proizvoljna postavka, a ono to se inae iznosi kao
dokaz prvenstveno je preiroka generalizacija inae odlinih zapaanja. Sli-
nosti koje postoje izmeu fiziolokih funkcija i mentalnog ponaanja koriste
se kao dokaz da one prve odreuju ove druge. Unaprijed je pretpostavljeno
da karakteristike iz seksualnog podruja proishode u slinim koegzistentnim
karakternim obrisima. Ne postoje nikakvi dokazi za uopene tvrdnje da su
sve nae tenje namjerno inhibirani instinktivni nagoni. Tj. racionalno je za
pretpostaviti da uvstva mogu izrasti i iz razliitih nelibidinoznih izvora, na
primjer iz roditeljske brige. Mogue je vrlo oprezno ustvrditi kako seksualne
i neseksualne tenje i potekoe vjerojatno esto koincidiraju. Ako je neka
osoba naglaeno sklona osamljivanju, njezin izbor seksualnih odnosa zasi-
gurno e biti na nain u kojemu e moi zadrati svoju preferenciju distance
spram ljudi. Meutim, Freudove tvrdnje idu preko ovakvih stajalita; on sma-
tra da su seksualne karakteristike uzrok, a nae ostale osobine posljedica. Za
pretpostaviti je da ovakav smjer zakljuivanja prati povrne iskaze njegovih
pacijenata.
Ako teorija libida i ne stoji odve vrsto u Freudovoj sloenoj psihologij-
skoj konstrukciji, ona mu je kao radna hipoteza pruala mnogobrojne inspi-
rativne putokaze za daljnja doraivanja, preciziranje, proirivanje teorijskog
diskursa. Ona je konstrukcijska uputa za ostvarivanje nekih opservacija. K
tome, teorija libida umnogome je pomogla zapadnjakom kulturnom krugu
da bespredrasudno pristupi tematici spolnosti i seksualnim potekoama, da
prepoznamo slinosti izmeu karakternih i seksualnih svojstava, te da se te-
rapijski rasvijetle funkcionalni poremeaji koji koegzistiraju s konfliktnim
seksualnim tenjama.
Nagon smrti i njegov derivat, nagon za unitavanjem, prema Freudu, obja-
njavaju kvantitetu neprijateljske agresivnosti kod neuroza, strah od nepri-
jateljstva, optuivanje, sumnju, razliite egzistencijalne moduse koji ostaju
neobjanjivima pod vidikom teorije libida. ovjek ima unutranji nagon
prema zlu, agresivnosti, okrutnosti tvrdnja je koju bi se vrlo teko moglo
opovrgavati s obzirom na nae znanje povijesti ovjeanstva i konflikata vla-
stite duevnosti. No, ono to je s ovim u svezi diskutabilno jest upravo sama
nagonska i instinktivna narav destruktivnog ponaanja; naime, estost i in-
tenzitet pojavljivanja destruktivnih impulsa jo uvijek nisu dokaz da je takvo
ponaanje uroeno. To bi znailo da e se neprijateljstva i sukobi zapravo po-
javiti pod bilo kakvim uvjetima; kad-tad e oivjeti svojevrsno zadovoljstvo
pokazivanja nezadovoljstva (s drugima i sobom). Ipak, ako postoje odgovara-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
63
jui razlozi da se bude neprijatelj s obzirom na zadanu situaciju, destruktivni
nagon kao da gubi svoje uporite. Mogue je tvrditi da ako elimo da (se)
povrijedimo ili ubijemo, to inimo jer se osjeamo ugroenima, povrijeeni-
ma i sl.; ako razaramo ne inimo li to zbog vanog nam naela sigurnosti (koji
nas s principom uitka vjerojatno najznaajnije psihiki konstituira), zato jer
nastojimo oko svoje sree (odnosno onoga to nam se takvim ini), a u kraj-
njoj perspektivi zbog ivota, tj. vjerojatno ne razaramo zbog razaranja samog
(osim u graninim patolokim stanjima).
U knjizi Nelagodnost u kulturi osnovna je teza da ljudski porivi agresije i sa-
modestrukcije ometaju ivot u zajednici; borba izmeu erosa i thanatosa jest
vjena. Konflikt o kojemu je tu rije zapoeo je od trenutka potrebe ivljenja
u zajednici, a psihoanalitiki uvid u poetak povijesti ljudskog rada poiva
na uvidu o destruktivnosti koja ini jednu instinktivnu dispoziciju, primarnu i
autonomnu u odnosu na ljudsko bie. Stoga, agresivnost treba dobiti znaajno
mjesto u istraivanju naravi ovjeka, te kae:
Nevinaca, naime, ne vole da im se spomene uroena sklonost ovjeka zlu, agresiji, destrukci-
ji, a time i okrutnosti. Bog ih je stvorio po obliju svog savrenstva i nitko ne eli da se podsjeti
koliko je teko spojiti usprkos uvjeravanju kranske nauke njegovu svemo i bezgraninu
dobrotu s nesumnjivim postojanjem zla.
3
Freud svoje objanjavanje kulture u pravilu reducira na temeljnu bioloku
ulogu nagona; ako i razmatra utjecaj kulturnih imbenika na npr. neuroze,
njegovo je gledite ogranieno na pitanje: kako kulturni uvjeti djeluju na ljud-
ske nagone? On smatra da je kultura sa svojim pojaanim ogranienjem libid-
nih, a posebno destruktivnih nagona, tek sredstvo za izazivanje potiskivanja,
osjeaja krivnje i elje za samokanjavanjem. Kulturne blagodati moramo
platiti nezadovoljstvom i nesreom. Svojevrstan izlaz nalazi se u sublimaciji,
ali budui da je sposobnost za sublimaciju ograniena, te jer je potiskivanje
nagona jedan od kljunih imbenika za stvaranje neuroza, Freud pretpostavlja
kako postoji kvantitativni odnos izmeu stupnja potiskivanja to ga namee
kultura i intenziteta nastalih neuroza.
Bitna karakteristika naeg Ja jest slabost; svi izvori energije nalaze se u ne-
modificiranom dijelu nae psihe kojeg, kako je poznato, naziva Ono. Sve
sklonosti naeg Ja odreuju Ono i Nad-Ja, a pored zavisnosti od njih, Ja se
mora suprotstavljati i vanjskom svijetu. Slabost Ja slina je slabosti neke
osobe koja nema nikakvih vlastitih izvora, a svoju viestranu uvjetovanost
postavlja tako da eli da se koristi jednom od strana, no pritom mora paziti
da odnos s drugom(-im) stranom ne bude naruen. U osnovi bi se moglo rei
kako psihoanaliza zna dosta vie o podruju kojeg naziva da je Ono (tree-
lino-bezlino) nego o Ja. Tome je tako zbog Freudova primarnog razvoja te-
orije o nagonima, a vjerojatno bi se samo njezinim naputanjem moglo neto
bitno novo saznati o egocitetu, o Ja, pri emu je, naravno, osnovni problem
to to bi se na taj nain potpuno udaljili od onoga to je postulirao zaetnik
psihoanalize. Za Freuda je Nad-Ja unutranja instanca moralnih zahtjeva, iji
je prvenstveni zadatak moralno zabranjivanje. Uopeni je zakljuak da se
radi o istovjetnosti sa savjesti, samo to je u sadraju psihoanalitikog pojma
rije o veoj zahtjevnosti. Slino tajnoj policiji, ova moralistika instanca ot-
kriva sve nae skrivene tenje i kanjava nas ukoliko se pojave takve pobude,
naroito agresivne naravi. Budui da Nad-Ja pobuuje anksioznost i osjeaj
3
S. Freud, Nelagodnost u kulturi, str. 327328.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
64
krivnje, Freud smatra kako su u njemu destruktivni potencijali; na neuroti-
nu potrebu za savrenou gleda se npr. kao na tiransko diktiranje Nad-Ja.
Problem je u tome to pojedinac mora na neki nain postii slaganje s tom
instancom, te se projicira u normama posredovanu ideju usavravanja kako bi
izbjegao kanjavanje.
Nagoni su potiskivani od Nad-Ja zbog svog antisocijalnog karaktera; trivi-
jalnim moralnim iskazom, reeno zlo i negativnosti uope se u ovjeku poti-
skuju. Neto preciznije, rije je o tome da ono to se u potiskivanju potiskuje
ovisi od vrste maske (persona) koju je individua prinuena nositi; sve to se
ne uklapa pod tu masku treba priguivati. Maska e se u grubim crtama po-
dudarati s onim to se smatra dobrim, a to se priguuje na raun toga, bit e
loe. Medicinsku psihoanalizu naelno ne trebaju zanimati moralna gledita
pacijenta, ali mora biti zainteresirana za patnju koju mu odreena gledita
nanose, te spreavaju njegov dobar odnos sa samim sobom i s drugima. A va-
an aspekt ovoga pokazuje se u osjeaju krivnje, pri emu se istinski osjeaj
od hinjenog moe razlikovati s obzirom na ozbiljnost elje za poboljanjem
stanja. Krivnja se sastoji u prekraju moralnih zahtjeva i zabrana koje se na-
laze u odreenoj kulturi; osjeaj krivnje izraz je bolnog uvjerenja da je takav
prijestup uinjen. Inae, u psihoanalitikoj literaturi pojam osjeaj krivnje
upotrebljava se bilo za reagiranje na neku nesvjesnu krivnju ili kao sinonim
potrebe za kanjavanjem. U svakodnevnoj upotrebi ovaj se termin tako esto i
iroko koristi da zaista moramo razmisliti da li osoba koja kae da osjea kriv-
nju to zaista i osjea. No, s obzirom na moralni aspekt u svezi ovoga, moe se
ipak rei da su (kada razmiljamo o psihoanalizi u medicinskom, klinikom
smislu) moralni problemi sastavni dio bolesti i da je dunost terapeuta pomoi
mu u rasvjetljavanju ovih problema. Pritom, primarno treba biti razlikova-
nje moralnih od pseudomoralnih problema, otkrivanje moralnih pretvaranja i
sagledavanja njihove stvarne funkcije. U tome je funkcija medicinske psiho-
analize izuzetno korisna.
* * *
Prema Russellu Jacobyju,
4
afirmatoru izvornog djela zaetnika psihoanalize,
sredinom prolog stoljea dogaalo se hotimino drutveno potiskivanje Fre-
udova miljenja. Radilo se o planiranom i sistematskom guenju kritike misli
uope, a glede psihologije realistinu i kritiku Freudovu misao zamijenile su
navodno progresivnije i humanije teorije i terapije. Rezivionizam u ime esto
trivijalnih zdravorazumskih stavova u osnovi se dogaao pod okriljem triju psi-
holokih kola: a) neofreudovci od Adlera do Fromma postulirali su sumnjive
apstraktne vrijednosti, ponovno otkrivali svijest, kreativno Ja i sl.; b) humani-
stika psihologija je, suprotno Freudu, uvjerena u dobru narav ovjeka i vjeruje
u spontani samorazvoj linosti; c) te, naposljetku, antipsihijatrija s Laingom,
Cooperom i ostalima precjenjuje drutveni znaaj psihoterapije, te mijeaju in-
dividualno poboljanje mentalnog zdravlja s radikalnim mijenjanjem drutve-
nih odnosa koji su u konanici odgovorni za nastajanje psihikih bolesti.
R. Jacoby u svom djelu prvenstveno pokuava rekonstruirati i revitalizira-
ti Freudovu teoriju, pri emu je ukazivanje na regresivni razvoj suvremene
psihologije stalno prisutan pozadinski motiv. U neofreudovskim pristupima,
izvorne se psihoanalitike teze na povran nain sociologiziraju; sociologizi-
rana psihoanaliza na neki nain postaje sredstvom drutvenog prilagoavanja.
K tome, psihoanalitika teorija deseksualizirana je i na taj nain izgubila je
svoju vrlo vanu otricu ukazivanja na antagonistiku narav ovjeka i po-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
65
nore nesvjesnog. Umjesto nastavljanja na analize seksualnosti i teorije poti-
skivanja na nain kako je to bilo ingeniozno zapoeto, sve se vie bjealo u
idealistiku etiku i religiju, ali teorijskom trivijalizacijom. Ovakve teze prati
jo jedan, vjerojatno bitniji uvid o tome da poslije Freuda psihoanaliza nije
zadrala svoj izvorni kulturni i antropologijski impetus. Nekada, ona je bila
teorija ljudske prirode i kulture s otvorenim granicama izvan uskog psihija-
trijskog podruja i akademske psihologije: raspravljalo se o fenomenu religi-
je i zaetku kulture, moralu, odgoju, umjetnosti, mitologiji, knjievnosti itd.
Psihoanaliza je nekada bila reformator i dio ireg drutvenog projekta; bilo je
vano raditi na mijenjanju socijalnih i kulturnih institucija, a ne kao kasnije
prvenstveno teiti akademskoj profesionalizaciji i palijativnom terapeutskom,
dobro plaenom drutvenom funkcioniranju. Nasuprot inovativnoj psiholo-
koj i antropolokoj teoriji dolo je, ponajprije u SAD, do medikalizacije psi-
hoanalize, novog specijaliziranog argona dalekog iroj kulturnoj javnosti.
Kako znamo i iz Freudove Autobiografije, on se nije elio ograniiti samo
na medicinsku specijalnost, jer mu je to znailo reduciranje psihoanalize s
njezinih irokih izvornih intencija.
Korijen gubitka kritinosti psihoanalitike teorije utjecajni pripadnik tzv.
frankfurtske kole, Herbert Marcuse, pronalazi
5
u naputanju psihoanalitike
teorije seksualnosti. Suvremeno drutvo karakterizira svjesno odvajanje na-
gonske od intelektualne sfere, uitka od misli; drutvo se svim silama suprot-
stavlja punom zadovoljenju libida, pa ovjek ne moe biti sretan u takvom
represivnom drutvu. Za Freuda su srea i sloboda blisko povezani sa zado-
voljavanjem seksualnog nagona, a kultura je (nuno) upravo ograniavatelj
ovjekove bioloke i nagonske strane. Povijest ovjeka je, dakle, povijest nje-
gova libidinoznog i erotinog aspekta, jer neobuzdani eros mora biti ukroen.
Stvar je u tome da bi svako smanjenje drutvenih kontrola nad spolnim na-
gonima okrenulo organizaciju spolnosti ka pre-civiliziranim stadijima. Takva
bi regresija ukinula kanaliziranje spolnosti u monogamnu reprodukciju i tabu
na perverzije. Uope, odnosi o kojima ovisi civilizacija pretpostavljaju da se
spolni nagon inhibira u svojem cilju. Za Marcusea je mogunost prevladava-
nja takvog represivnog stanja u tome da se libido ne oslobodi naprosto, nego
transformira; bilo bi to premjetanje fokusa sa spolnosti ogranienoj u geni-
talnoj prevlasti na erotizaciju cijele linosti. Takav preobraaj libida bio bi
rezultat drutvenog preobraaja koji omoguuje slobodnu igru individualnih
potreba i sposobnosti:
Marcuseovo neprestano inzistiranje na povijesnoj i drutvenoj odreenosti ljudske egzisten-
cije, sve do odreenja strukture ovjekove psihe, njegovo tumaenje represije kao povijesne i
drutvene pojave, nalaenje u Freudovom biologizmu drutvenih sadraja, njegova upozorenja
na promjene u oblicima dominacije kao i ukazivanje na tendencije suvremene tehnologije ka
ukidanju individua, vezivanje promjena oblika naela ugode s promjenama formi naela stvar-
nosti svim tim ukazuje Marcuse na nunost da se u analizama ovjeka neizostavno uzima u
obzir i drutvena dimenzija njegova bivstvovanja. Taj zahtjev, kao to je ve ranije upozoreno,
ne moe znaiti zalaganje za iskljuivost drutvenoteorijskog pristupa ili pak ikojeg drugog
shematizma odnosno redukcionizma, ve svojevrsno upozorenje da ne moe dostajati nikakva
teorijska analiza koja iskljuuje drutvenu optiku.
6
4
Russell Jacoby, Drutveni zaborav, Nolit, Be-
ograd 1981., str. 25 itd.
5
Usp. Herbert Marcuse, Eros i civilizacija.
Filozofsko istraivanje Freuda, Naprijed, Za-
greb 1965.
6
Gvozden Flego, Um, eros i drutvo, Politika
kultura, Zagreb 2006., str. 107108.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
66
Prema Erichu Frommu,
7
Freudova slika ovjeka ima dvostrano odreenje: li-
bidinozni aspekt proima njegova drutvenost, jer mu za zadovoljenje trebaju
drugi ljudi. Usmjeren prema pitanjima drutva i kulture openito, Freud je tra-
gao za korijenima drutvenih problema na bazi vlastitih, recimo, filozofskih i
biologijskih pretpostavki. Fizioloki supstrat nagona i odlino hermeneutiko
polazite bila mu je seksualnost. Uope, teorija libida odraava njegov odnos
prema drutvu: tenja spram zadovoljstva zasnovana je na potrebi otklanja-
nja nezadovoljstva, na nevolji i oskudnosti. Dinamiko shvaanje ovjeka
protee se kroz itav njegov rad, u razliitim proturjejima njegova opusa,
8

u shvaanju ovjeka kao bia unutranjeg sukoba (nagona ivota i nagona
smrti), pri emu je mitologizirajua dijagnoza Edipov kompleks, drama par
excellence.
Nadalje, Fromm smatra da je kod prvog psihoanalitiara rije o hipotezi ne-
promjenjive naravi ovjeka, stalno odreenog konfliktno suprotstavljenim
nagonima, kao racionalno iracionalnog bia. Freud je lutao izmeu vjere
u snagu uma i uvida u njegove slabosti, kroz ponor nemogunosti krajnjeg
shvaanja/upravljanja suodnosom svjesno-nesvjesno. Nesvjesno ovjeka de-
terminira, ali ne potpuno, jer um ipak moe ostvariti odreenu kontrolu nad
nesvjesnim. Freud ne priznaje moralnost u klasinom filozofskom smislu;
ovjek se razvija iz svojih interesa, optimalno pokuava razviti svoje libidino-
zne nagone, ali tako da ga to ne ugrozi u samoodranju. Savjest nema objek-
tivno vaenje, jer je Nad-Ja u krajnjoj instanci personalna varijanta drutvenih
uvjetovanosti. Posljedica ovog stava jest relativizam i kritika morala, premda
vjerojatno tek implicitna.
Nagon smrti, prema Freudu, tei vratiti sve to je ivo u poetno stanje anor-
ganske, beivotne prirode. Seksualni nagon ide, dodue, k produenju ivota,
ali Ja-nagoni, u koje je svrstao i agresiju, tee k smrti. S ovim se uspostavlja
dualizam u suprotstavljanju Ja-nagona nagonu smrti i seksualnog nagona na-
gonu ivotu. Za njega (kako razrauje u djelu Ja i Ono) nae nesvjesno, koje
ne zna za prostor i vrijeme, zakone logike i morala, ne zna niti za smrt. Stoga
bi se, na osnovi ovakvih stavova, moglo zakljuiti da je za njega smrt neto se-
kundarno; strah od smrti sekundaran je fenomen koji pripada svijesti, dok nae
nesvjesno ima sasvim drukiji odnos prema smrti.
9
Smrt je apstraktan pojam
negativnog sadraja za koji u nesvjesnom nije prisutno nita odgovarajue.
Freud mijenja znaenje pojmu nesvjesno; prije njega, on je u filozofskoj
i knjievnoj tradiciji bio prilino mraan, nedokuiv i uvijek miljen samo iz
perspektive ne-svjesnog (negacije svjesnog). On nesvjesnom prilazi iz nje-
govih sopstvenih kvaliteta, kao to su: san, dosjetke, govorne greke. Npr.
znaaj Freudova pristupa nesvjesnom podruju vjerojatno je najvaniji i naj-
intrigantniji aspekt njegova teorijskog diskursa. To podruje pripada onim
idejama koje se ine opeprihvaenim, ali se zbog svojih implikacija ne shva-
aju potpuno. Specifinost Freudove pozicije glede nesvjesnog jest u dva sta-
jalita. U prvom se tvrdi da potiskivanje odreenih tenji iz svijesti ne spri-
jeava te tenje da postoje i budu aktivne. Tj. nae interese, nezadovoljstva
i ljubavi mogu odreivati motivacije koje ne poznajemo. Drugo, nesvjesne
motivacije ostaju nesvjesne jer smo mi zainteresirani da ih ne budemo svjesni.
Vjerojatno je u ovome srika razumijevanja psihikih pojava: ako pokuamo
osvijestiti nesvjesne motivacije, otvaramo podruje unutranjih sukoba, jer
postoji opasnost da neki od naih interesa ne budu zadovoljeni. O tome se u
psihoterapiji govori kao o otporu.
Uope, Freudova psihoanaliza za cilj ima ustrojavanje i promatranje nesvje-
snog, pa je pitanje: kakvu antropologiju potrebuje ta teorija da bi si osigurala
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
67
optimalan znanstveni razvoj? Kod njega je rije o shvaanju ovjeka kao re-
lacijskog bia, na nain da je ukotvljen u dvostruki odnos, prema ocu i majci
(kao to je prikazano u djelu Totem i tabu), za to se prvi empirijski dokazi
mogu pronai ve u prvobitnoj hordi. ovjekova bit je, psihoanalitiki milje-
no, da primarno bude sin ili kerka; rije je o skupu kompleksno strukturira-
nih osobina koje se razvijaju u naponu prevladavanja Edipovog kompleksa.
No, tijekom itavog ivota nune su konfliktnosti, pokuaji prevladavanja,
napetosti i nerjeivosti u naem najunutranjijem psihikom podruju.
Odabrana literatura
Bastide, Roger: Sociologija i psihoanaliza, Naprijed, Zagreb 1987.
Bhme, Gernot und Hartmut: Das andere der Vernunft, Frankfurt am Main 1983.
Flego, Gvozden: Um, eros i drutvo, Politika kultura, Zagreb 2006.
Freud, Sigmund: Aus den Anfngen der Psychoanalise. Briefe an Wilhelm Fliess, Abhan-
dlungen und Notizen aus den Jahren 18921902, S. Fischer Verlag, Frankfurt 1962.
Freud, Sigmund: Autobiografija, Zagreb, Zora 1970.
Freud, Sigmund: Budunost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb 1986.
Freud, Sigmund: Nelagodnost u kulturi, u: Iz kulture i umetnosti, Matica srpska, Beograd
1979.
Freud, Sigmund: Uvod u psihoanalizu, Matica srpska, Novi Sad 1973.
Fromm, Erich: Filozofska antropologija i psihoanaliza, u: Filozofija modernog doba, Ve-
selin Maslea, Sarajevo 1986.
Jacoby, Russell: Drutveni zaborav, Nolit, Beograd 1981.
Jaspers, Karl: Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb 1988.
Marcuse, Herbert: Eros i civilizacija; Filozofsko istraivanje Freuda, Naprijed, Zagreb
1965.
Marcuse, Herbert: Um i revolucija, Veselin Maslea, Sarajevo 1966.
Reich, Wilhelm: Analiza karaktera, Naprijed, Zagreb 1982.
Savi, Obrad (ur.): Filozofsko itanje Frojda, Istraivako-izdavaki centar SSOS, Beo-
grad, 1988.
Taylor, Charles: The Sources of the Self. Making of the Modern Identity, Cambridge Uni-
versity Press, Cambridge 1989.
7
Usp. Erich Fromm, Filozofska antropolo-
gija i psihoanaliza, u: Filozofija modernog
doba, Veselin Maslea, Sarajevo 1986., str.
220237.
8
Usp. G. Flego, Um, eros i drutvo, str. 4445.
9
Moda je uz ovo primjereno navesti anegdotu
o prvim Freudovim rijeima koje je izrekao
nakon jednog (u nizu) napada nesvjestice:
Sigurno je slatko umrijeti prema: Vincent
Brome, Sigmund Freud und sein Kreis, List,
Mnchen 1969.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (5768)
. Senkovi, Antropoloko-etika perspek-
tiva u Freudovoj psihoanalizi
68
eljko Senkovi
Anthropological-Ethical Perspective
in Freuds Psychoanalysis
Summary
In ethical relativism characteristical for Freud, moral and the meaning of being are in the end
determined by the economy of libido. Such attitudes are enabled by action being reduced to
naturally caused determinism, where construction of the theoretical model of psychological
functioning acts as an intermediary, and the possibility of non-empirical causality from freedom
is disregarded. Freuds orientation towards biology (he considered himself a scientist of nature)
has resulted in his stand on psychological motivations as a result of chemical-physiological
processes, which are, in addition, primarily determined by hereditary or constitutional fac-
tors. Nevertheless, it is with Freud that the psychoanalysis has had the strongest cultural and
anthropological impetus.
Key words
Freud, moral, libido, determinism, eros, thanatos, psychoanalysis