Petrovic

129
Gajo Petrovi
PREGLED POVIJESTI LOGIKE*
1
Etimologija i upotreba rijei logika
Naa rije logika i nazivi za logiku u drugim evropskim jezicima
(latinski i talijanski logica, francuski logique, njemaki Logik, engleski
logic) izvedeni su iz grke rijei koja oznaava filozofsko
uenje o logosu, a logos je izvorno rije obinog grkog jezika koja,
izmeu ostalog, znai govor, rije, um, razum, razlog, razbor, raun,
misao, miljenje, zakon (Stjepan Senc). Rije logos izvedena je iz
grkolatinskog korijena leg- koja znai brati, birati (Branko Bo
njak).
Nazive logiki () i logiar () nalazimo kod Aristote
la, ali ne u onom smislu u kojem ih danas upotrebljavamo niti kao naziv
za ona Aristotelova djela i shvaanja koja danas smatramo logikima.
Prema Heinrichu Scholzu u duhu Aristotela pod logiarem moe
mo misliti ovjeka koji zna dobro govoriti odnosno ovjeka koji
dodue zna dobro zakljuivati, ali ne raspolae solidnim znanjem, nego
samo zalihom stavova koji su tako neodreeni da se uz nekoliko vie
ili manje smionih (dodatnih) pretpostavki za odgovarajui sluaj iz njih
moe dokazati sve. To znai da bi za Aristotela logiki bio dokaz koji
je dodue formalno korektan, ali nije konkluzivan, jer ne polazi od osi
guranih ishodinih stavova.
Prema Jzefu Mariu Bocheskom izraz logiki () kod Aristo
tela znai isto to i nae vjerojatan ili spoznajnoteorijski. U priblino
dananjem smislu izraz logika () pojavljuje se tek kod stoika,
koji svu filozofiju dijele na fiziku, etiku i logiku, a logiku na retoriku
i dijalektiku. Dananjoj logici odgovara, zapravo, onaj dio logike koji
oni nazivaju dijalektika. Tek u srednjem vijeku izraz je suen na njego
vo dananje znaenje, a u tom smislu uvrstio se nakon nekih kolebanja
(napose u razdoblju renesanse) u novom vijeku.
Pored izraza dijalektika, izrazu logika u raznim su razdobljima
vie ili manje konkurirali takoer izrazi organon, analitika, kanonika,
*

Ovo je do sada neobjavljeni tekst iz rukopisne ostavtine Gaje Petrovia. Rukopis
je za objavljivanje priredio Vinko Grgurev. Zahvaljujemo Asji Petrovi to je tekst uinila
dostupnim javnosti.
G. Petrovi: Pregled povijesti logike METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 129182
130
medicina mentis, scientia scinetiarum, lart de penser, Vernunftlehre,
Wissenschaftlehre, Denklehre, Denkkunst
Definicija i podjela logike
Tijekom 19. i 20. stoljea voeni su (i jo se vode) mnogi sporovi
o svim osnovnim problemima logike (o njezinom predmetu, zadatku,
prirodi, mjestu, podjeli itd.). Po jednima logika se bavi miljenjem,
po drugima milju, po treima jezinim tvorevinama, po etvrtima ma
tematikim simbolima (ili simbolima uope) itd.
Po nekima logiku zanima samo valjano izvoenje jednih misli (su
dova, iskaza, reenica, propozicija, formula) iz drugih (formalna istina,
pravilnost, valjanost, ispravnost), a po drugima takoer slaganje misli
s onim o emu mislimo (materijalna istina ili istinitost); po treima ona
treba prouavati oblike valjane misli, ali i primjenu tih oblika u procesu
spoznaje.
Po nekima logika nije teorijska nauka nego samo vjetina (umije
e) ili uenje o vjetini odnosno praktina nauka, po drugima ona
je ne samo praktina nego takoer (ili u prvom redu ili ak iskljuivo)
teorijska nauka.
Prema nekim miljenima logika je normativna (ili i normativna i
praktina) nauka, po drugima je ona samo praktina, ali ne normativna
(ili normativna, ali ne praktina).
Mnoge rasprave vode se i o odnosu logike prema drugim granama
filozofije i nauke. Dok neki smatraju logiku zasebnim dijelom filozofije
(filozofskom disciplinom) ili dijelom neke filozofske discipline (npr.
ontologije, spoznajne teorije, filozofije nauke), drugi je smatraju poseb
nom naukom ili dijelom neke nefilozofske nauke (npr. psihologije, ling
vistike ili matematike). Po nekim logika je dio semiotike, a semiotika
jest stoga univerzalna i sveobuhvatna nauka koja bi trebala zamijeniti
ili pak obuhvatiti filozofiju.
U prirunicima logike, kao rezultat svih tih neslaganja, mogu se
nai njezine najrazliitije definicije.
Tako prema Christophu Sigwartu logika je uenje o umijeu mi-
ljenja (eine Kunstlehre des Denkens). Njezin je zadatak promiljanje
uvjeta pod kojima se moe doi do izvjesnih i opevaeih stavova
(Stze) i odreivanje pravila kojih se treba pridravati da bi se postigao
taj cilj.
131
Prema Wilhelmu Wundtu logika je normativna nauka koje je za
datak utvrditi kakav treba biti tok naih misli da bi vodio do naunih
spoznaja.
Prema Theodoru Lippsu logika je uenje o formama i zakonima
miljenja.
Logika je, prema Theodoru Ziehenu, uenje o formalnoj zakonitos-
ti miljenja s obzirom na njegovu tonost (Richtigheit) ili pogrenost
(Falschheit).
Prema Edmondu Goblotu logika je teorijska i praktika (ali ne i
normativna) nauka o radnjama duha ako ove vode istini odnosno o
uvjetima istinite spoznaje.
Prema Valentinu Ferdinandoviu Asmusu logika je teorijska nauka
o pravilnim formama miljenja.
Misli Nikolaj Ivanovi Kondakov kako je logika cjelokupnost nau
ka o zakonima i formama miljenja:
matematikologikim zakonima rauna (formaliziranih simbo
likih jezika),
najopenitijim (dijalektikim) zakonima miljenja.
Prema Morrisu Raphaelu Cohenu i Ernestu Nagelu logika je nauka
o vrijednosti dokaza i o teini dokaznog materijala (weight of evidence)
odnosno nauka o implikaciji ili o valjanom zakljuku zasnovanom na
takvoj implikaciji.
Prema Alonsu Churchu tradicionalno se (formalna) logika bavi
analizom reenica ili propozicija i dokaza s obzirom na formu apstra-
hirajui od sadraja materije (matter).
Paul Lorenzen smatra da je formalna logika nauka o implikacijama
iskaznih formi.
Slinu raznolikost nalazimo u prirunicima logike filozofa juno
slavenskih naroda.
Tako prema uri Arnoldu logika je nauka o pravilnom miljenju.
Stajalite je Svetozara Ristia da je logika nauka koja se bavi for-
malnim pretpostavkama naunog miljenja, a osobito nunim zakonima
i oblicima miljenja.
Branislav Petronijevi istie da je logika nauka o formama pra-
vilnog i istinitog miljenja ili nauka o formama miljenja i metodama
saznanja.
132
Vladimir Filipovi istie pak da je logika znanost o razloitom mi-
ljenju.
Prema Ivanu Veerini logika je nauka o formama i zakonima pra-
vilnog i istinitog miljenja i metodama naune spoznaje.
Neposredan je predmet logike prema Mihailu Markoviu utvri-
vanje zakona saznanja istine o objektivnoj stvarnosti ili, to je to isto,
utvrivanje takvih pravila s kojima se nae miljenje mora nuno sagla-
avati ako tei da sazna istinu.
Isti autor istie da je predmet logike prouavanje i utvrivanje nu-
nih uvjeta koje miljenje treba zadovoljiti da bismo saznali objektivnu
istinu (pod miljenjem pritom treba misliti formulirano, jeziki izraeno
miljenje).
Po dijalektikomaterijalistikom shvaanju logike predmet logike
su, misli Bogdan ei, procesi, oblici i zakoni miljenja kao stvarala-
kog subjektivnog odraavanja objektivne materijalne stvarnosti. Prema
istom autoru predmet logike su oblici, procesi, principi, pravila, zakoni
i metode predmetno-sadrajnog, logiki zasnovanog i logiki vrijednog
miljenja.
Svetlana KnjazevAdamovi i Stania Novakovi piu kako je
zadatak logike ispitati kakve zakonitosti vrijede u odnosima izme
u naih uvjerenja koja su naa uvjerenja neovisna jedna od drugih,
koja utjeu jedna na druge, u tome smislu to istinitost jednih utjee na
istinitost ili neistinitost drugih i kojim kriterijima se taj utjecaj moe
opravdati.
Ni u pitanju o podjeli logike nisu svi logiari suglasni.
U sklopu tradicionalnom terminologijom izraene logike najee
se susree podjela na elementarnu ili formalnu logiku koja prouava
forme (oblike) i principe valjane (pravilne, ispravne) misli, i na meto-
dologiju, koja prouava razliite metode (naine, postupke) spoznaje. U
sklopu elementarne logike prouavaju se najee pojam, sud, zakljuak
i osnovni principi misli, a u okviru metodologije definicija, divizija, in
dukcija, dedukcija, analiza, sinteza, dokaz, hipoteza, teorija itd.
Ali, susreu se i mnoge druge podjele, kao npr. podjela na opu i
na specijalnu logiku (ili logike), na istu i na primijenjenu, na induk-
tivnu i deduktivnu, na formalnu i na sadrajnu (npr. transcendentalnu,
spekulativnu, dijalektiku itd.), na logiku i na metalogiku, na strunu
(tehniku) i na filozofsku itd.
133
Christoph Sigwart je podijelio logiku na analitiki, normativni i
tehniki dio. Mihailo Markovi na teoriju znaenja, teoriju dokaza i
teoriju verifikacije.
U suvremenoj simbolikoj logici susreemo neke podjele koje zvu
e sasvim drukije (npr. podjela na raun predikata ili raun funkcija
i raun reenice ili raun propozicije). Ponekad je rije vie o novom
imenu za neku staru podjelu.
Autor ovoga teksta definirao je u svojem udbeniku logiku kao
filozofsku disciplinu o oblicima valjane misli i o metodama spoznaje. Iz
toga je proistekla podjela logike na uenje o oblicima misli i na uenje o
metodama spoznaje. Za daljnje strukturiranje problematike u oba dijela
su posebno koritene distinkcije izmeu:
a) dedukcije i indukcije,
b) tradicionalne formalne logike i suvremene simbolike logike,
c) uelogikih pitanja i logikofilozofskih.
Navedena je definicija pokuaj da se saeto izraze neke osnovne
koncepcije:
da logika nije neka zasebna nauka (ni dio neke nefilozofske
nauke), nego dio filozofije (jedna filozofska disciplina tijesno
povezana s ostalima),
da predmet logike nije miljenje, nego misao, i to s obzirom na
svoj oblik (a ne sadraj) i s obzirom na valjanost (a ne istinitost)
i
da su problematika oblika misli i problematika metoda spoznaje
tijesno povezani, pa se mogu uspjenije prouavati kao dijelovi
iste logike, nego kao dvije sasvim zasebne discipline (kako se
to esto ini, najee tako da se metodologija izdvaja iz logike
i osamostaljuje ili povezuje s filozofijom nauke ili s pojedinim
naukama).
Sve te koncepcije, naravno, mogu biti sporne, pa ni definicija koja
ih izraava ne mora biti najbolja ak ako se pretpostavlja da ona za
dovoljava kao ishodina kratka definicija, ipak, njome jo nije mnogo
reeno o logici.
134
Osnovne etape u razvoju logike
Preambula
Evropska logika nastala je u staroj Grkoj. Smatra se da je nje
zin osniva Aristotel. On raspravlja o gotovo svim osnovnim pitanji
ma logike. Velike zasluge za logiku su u staroj Grkoj stekli i filozofi
megarskostoike kole. Aristotel i oni detaljno su prouili deduktivan
zakljuak (Aristotel deduktivnu logiku pojmova; megarani i stoici de
duktivnu logiku sudova).
U ranom Srednjem vijeku antika logika bila je zaboravljena, ali je
kasnije, u skolastici, ponovno otkrivena i zadobila je znaajno mjesto.
Deduktivna logika koju su stvorili Aristotel i filozofi megarskostoike
kole u Srednjem vijeku intenzivno se komentirala, sistematizirala, do
punjavala i korigirala. Uinjen je i niz pojedinanih otkria, ali ne takvih
na osnovi kojih bi trebalo govoriti o principijelno novom liku logike.
U renesansi srednjovjekovna i grka (osobito Aristotelova) logika
podvrgnuta je otroj kritici, ali kako kritiari nisu umjeli na njezino
mjesto staviti nita bolje, ona je te napade uspjeno nadivjela. Zadobi
vao se dojam da se na podruju logike ne moe stvoriti nita bitno novo.
Tako je krajem 18. stoljea Kant pisao da logika poslije Aristotela nije
uinila niti je mogla uiniti ni jedan korak naprijed.
Razvoj logike u 19. i 20. stoljeu potpuno je demantirao to mi
ljenje. Prije svega, u to vrijeme razvila se induktivna logika. Zamisao
i prvu skicu te logike nalazimo ve poetkom 17. stoljea u radovima
Francisa Bacona, ali su je temeljito razvili i afirmirali John Stuart Mill
i drugi engleski logiari 19. stoljea.
S druge strane, u drugoj polovici 19. stoljea i u 20. stoljeu raz
vila se simbolika logika, koja je u poetku predstavljala samo novi,
razvijeniji oblik deduktivne logike, ali se kasnije poduhvatila da na nov
nain obradi i induktivnu logiku. Premda neke ideje simbolike logike
nalazimo mnogo ranije, te su ideje razvili tek engleski i njemaki fi
lozofi i matematiari 19. i 20. stoljea (George Boole, Gottlob Frege,
Bertrand Russell).
Razvoj induktivne i deduktivne logike u 19. i 20. stoljeu potaknuo
je ive diskusije o predmetu i zadatku logike kao i o njezinom mjestu
u sklopu filozofije i znanosti (nauke) te u sklopu ovjekove teorijske i
praktike djelatnosti uope. I taj intenzivni razvoj filozofije logike jedan
je od aspekata nove faze u razvoju logike.
135
Pored evropske logike (koja je u nae vrijeme postala planetar
na) ponekad se kao specifini zasebni likovi logike spominju indijska,
kineska i arapska logika. Meutim, arapska logika od 8. do 15. stoljea
predstavlja obnovu i nastavak grke (Aristotelove) logike. Kao speci
fina prijelazna faza izmeu grke logike i skolastike pripada u razvoj
evropske logike. Kineska logika, koja se poela razvijati izmeu 5. i
3. stoljea prije nae ere, nije stigla dalje od poetka. Indijska logika
razvijala se samostalno tijekom vie od 20 stoljea i oblikovala se kao
originalno drukiji lik logike.
Sokrat i Platon
Prve zaetke logike u grkoj filozofiji nalazimo kod predsokratov
skih filozofa sofista, Sokrata i Platona.
Aristotel je pripisivao Sokratu dva vana otkria na polju logike:
indukciju i definiciju. Ova dva doprinosa tijesno su povezana meu
sobno i s cijelom Sokratovom filozofijom. ivei u razdoblju snanih
socijalnopolitikih previranja, Sokrat je nasuprot etikom skepticizmu
i relativizmu sofista razvio uenje o objektivnom karakteru dobra i o
istovjetnosti vrline i znanja. Odreeni i jasni pojmovi za njega su najsi
gurniji lijek protiv etikog relativizma, a indukcija i definicija sredstvo
da ne doe do takvih pojmova.
Prema Platonu pravu zbilju ne ine osjetilno opaljive stvari, pro
mjenljive i prolazne, nego nadosjetne, izvanprostorne i izvanvremenske
ideje. Metoda spoznaje te prave zbilje zove se dijalektika. Platonova
dijalektika predstavlja sloen skup metodikih postupaka te ukljuuje
Sokratovu indukcijskodefinicijsku metodu, kao i uenje o diobi pojma
(diaresis) i zaetke dedukcije. ulo se i miljenje da je Platon prvi stvo
rio i formulirao jasan pojam logike. To miljenje nije nikad dovoljno
potkrijepljeno uvjerljivijom argumentacijom.
Aristotel
Aristotel kao utemeljitelj logike
Ni za jednu filozofsku disciplinu osim logike ne moe se jedno
znano tvrditi da ju je stvorio samo jedan ovjek. Meutim, moe se
rei da je logiku stvorio samo Aristotel. Ono to je na tome podruju
uinjeno prije njega ne moe se ni usporediti s njegovim doprinosom.
136
I po irini shvaanja logike problematike i po stupnju do kojeg je
dovelo rjeavanje pojedinih problema, Aristotel je znatno nadmaio sve
svoje prethodnike. Pojam, sud i zakljuak, kategorije i osnovni principi
miljenja, indukcija i dedukcija, definicija, dokaz i logike pogreke
svi ti problemi opirno su razmotreni u Aristotelovim djelima. Pored
detaljno razvijene teorije asertorikog kategorikog silogizma, nalazi
mo i veoma sloenu modalnu logiku, kao i klice logikih uenja koja su
potpuno razvijena tek puno kasnije.
Aristotelova logika djela
Premda svu ovu problematiku ne naziva logikom, Aristotel odli
no osjea njezinu svojevrsnost i zasebno je obrauje u nizu djela:
1. Kategoriai (Kategorije): uenje o deset najopenitijih rodova
bia odnosno predikata;
2. Peri hermeneias (O tumaenju): uenje o reenici i sudu;
3. Analytika protera (Prva analitika): dvije knjige o zakljuku od
nosno o silogizmu;
4. Analytika hystera (Druga analitika): dvije knjige o dokazu i de
finiciji;
5. Topika (Topika): osam knjiga o dijalektikim zakljucima na
osnovi vjerojatnih premisa;
6. Peri sofistikon elenhon (O sofistikim opovrgavanjima): deveta
knjiga Topike o varljivim zakljucima koji su samo prividno
valjani.
Nekima od tih spisa osporavala se autentinost, ali se danas smatra
da su svi (osim moda djelomino Kategorija) doista Aristotelovi.
Poslije Aristotelove smrti sva navedena djela dobila su zajedniki
naziv Organon (Orue). Time se htjelo istaknuti da logika nije sastavni
dio filozofije nego njezino orue. Meutim, kod Aristotela ne na
lazimo eksplicitnu tvrdnju da je logika samo filozofska propedeutika.
Njegovo logiko uenje tijesno je povezano s ontolokim.
U sreditu Aristotelove logike teorije nalazi se silogizam. Ele
menti su silogizma sudovi; elementi sudova su pojmovi.
Pojam ili termin (logos ili horos) za Aristotela je misaonojeziki
izraz biti stvari, a spoznaja te biti izraava se definicijom (horismos).
Kod Aristotela jo nije eksplicitno provedena distinkcija izmeu sadr-
137
aja i opsega pojma. Ona je terminoloki fiksirana tek u 17. stoljeu u
Logici Port-Royala. Aristotel je zbilja prouavao pojam i po njegovu
sadraju i po njegovu opsegu. Pritom je stvorio sloeno uenje o defini-
ciji i o diviziji (metodama za odreivanje sadraja i opsega pojma).
Aristotelovo uenje o pojmu
Aristotel je prouavanjem raznih vrsta pojmova izrazlikovao po-
jedinane i ope pojmove. Proveo je diviziju opih pojmova na vrsne
i rodne pojmove. Najvie rodove, koji ne mogu biti vrste, nazvao je
kategorije.
U svojem djelu Kategorije nabrojio je i razmotrio deset takvih naj
openitijih pojmova: supstancija (ousia), kvantiteta, kvaliteta, odnos,
mjesto, vrijeme, poloaj, posjedovanje ili stanje, radnja, trpljenje.
Aristotel ponekad, u drugim djelima, navodi i manji broj kategorija
(ponegdje osam, ponegdje etiri, a ponegdje tri). To pokazuje da nije
od bitnog znaenja ba broj deset. Bitna je misao da postoje pojmovi
bez viega roda koji se ne mogu definirati na uobiajeni nain, ali da ne
postoji jedan najvii pojam pod koji bi se mogli podvesti svi ostali. Kas
nije se esto raspravljalo o tome jesu li Aristotelove kategorije najvii
rodovi bivstvujueg ili najopenitiji pojmovi ili samo najopenitije rije
i. U stvari, ontologija, logika i gramatika jo su toliko tijesno povezane
kod Aristotela da su njegove kategorije i jedno i drugo i tree. Do danas
je stvoreno mnogo razliitih uenja o kategorijama, meutim Aristotel
je zajedniko ishodite za sva ta uenja.
Aristotelovo uenje o sudu
Pored problematike pojma, Aristotel je detaljno razmotrio i proble
matiku suda. Sud ili stav (apofansis) za Aristotela je veza pojmova,
ali ne svaka, nego samo takva kojom se neto tvrdi ili porie i koja je
istinita ili neistinita. Sastavni su dijelovi suda hypokeimenon (subjekt) i
kategorema (predikat). Istinitost ili neistinitost suda ovisi o tome slae
li se on ili ne slae s realnou, koja je takva kakva jest, bez obzira na to
to mi o njoj mislimo. Na taj je nain Aristotel u klasinom obliku for
mulirao ono shvaanje istine koje je kasnije nazvao teorijom korespon
dencije ili teorijom adekvacije. To je shvaanje dva tisuljea suvereno
dominiralo u filozofiji da bi tek u 19. i 20. stoljeu zadobilo odlune
kritiare.
138
Pored podjele sudova na istinite i neistinite, kod Aristotela nala
zimo i podjele (radi vee komunikabilnosti upotrebljavamo kasnije
latinske nazive) sudova po kvaliteti: afirmativni i negativni; po kvanti
teti: univerzalni i partikularni (ali i individualni odnosno singularni ili
neodreeni) i po modalitetu: problematiki, asertoriki i apodiktiki.
Ova Aristotelova podjela, dopunjena podjelom po relaciji: kategoriki,
hipotetiki i disjunktivni, a koja potjee od njegova uenika Teofrasta,
bila je polazna toka za sve kasnije podjele sudova. Kantova podjela
sudova, koja je suvereno vladala u 19. stoljeu, razlikuje se od Aris
totelTeofrastove samo po tome to u podjeli po kvantiteti izostavlja
neodreene sudove, a u podjeli po kvaliteti dodaje limitativne.
Aristotelovo uenje o zakljuku
U sreditu Aristotelove logike teorije nalazi se uenje o silogizmu,
obliku deduktivnog zakljuka kojim iz dva pretpostavljena suda (prota-
seis ili premise), ralanjena na pojmove, izvodimo trei (simperasma
ili konkluzija), koji iz njih nuno slijedi, i to na temelju odnosa meu
pojmovima iz kojih se sastoje premise: vei pojam, koji je subjekt ili
predikat vee premise, i manji pojam, koji je subjekt ili predikat manje
premise, u konkluziji se dovode u odreeni odnos, koji nuno slijedi
iz naina na koji se srednji pojam (koji se kao subjekt ili kao predikat
pojavljuje u obje premise) odnosi u veoj premisi prema veem, a u
manjoj premisi prema manjem pojmu.
Prema poloaju srednjega pojma u premisama (to jest prema tome
pojavljuje li se on u premisama kao subjekt ili kao predikat), Aristotel
je razlikovao tri figure te je u okviru njih razmotrio sve mogue moduse
(sve vrste silogizma koje mogu nastati ako se kao premise smiju po
javljivati etiri vrste sudova po kvantiteti i po kvaliteti: univerzalno-
afirmativni, partikularno-afirmativni, univerzalno-negativni i partiku-
larno-negativni sudovi) i razdvojio valjane od nevaljanih. Ta je analiza
izvrena tako temeljito i precizno da je u njoj i danas teko otkriti neki
nedostatak ili pogreku. Jedini joj je vei nedostatak to je Aristotel
od etiri mogue figure proanalizirao samo tri pretpostavljajui da je
etvrta figura samo inverzni oblik one koju je on oznaio kao prvu
te da ne donosi neke nove specifine probleme. Tako se Aristotelovo
uenje o figurama i modusima, kasnije dopunjeno analizom etvrte
figure, reproduciralo stoljeima u neizmijenjenom obliku, a doprinos
139
se kasnijih logiara (uz navedenu analizu etvrte figure) sveo na neto
drukiju interpretaciju prirode silogizma i premisa koje ga ine.
Aristotel je shvaao silogizam kao sloeni sud, a njegovi su kasniji
sljedbenici interpretirali silogizam kao shemu zakljuka. Isto tako, Aris
totel je davao prednost sadrajnoj interpretaciji sudovapremisa (i cije
log silogizma), a kasniji su logiari preferirali opsegovnu interpretaciju.
Tako je od Aristotelovog prvog silogizma prve figure: Ako A pripada
svakom B, i ako B pripada svakom , onda A pripada svakom , nastao
modus Barbara: Svi M su P. Svi S su M. Dakle, svi S su P. Takozvana
opa pravila kategorikog silogizma, kao i posebna pravila za pojedine
figure takoer su utvrena ve u Organonu.
Pored asertorikog kategorikog silogizma, u kojem su obje pre
mise asertoriki sudovi (i koji se obino misli kada se govori o katego-
rikom silogizmu ili jo krae o silogizmu), Aristotel je prouavao i mo
dalni kategoriki silogizam, u kojem je bar jedna premisa problematiki
ili apodiktiki sud. Broj moguih kombinacija premisa ovdje je znatno
vei, a problem pronalaenja ispravnog zakljuka mnogo tei.
Vrlo briljivo Aristotel je prouio 137 modusa modalnog silogiz
ma, no te njegove analize daleko su od toga da bi bile opeprihvaene.
U novovjekovnoj aristotelovskoj logici modalna logika bila je gotovo
sasvim zapostavljena, ali u suvremenoj simbolikoj logici problema
tika modalne logike predmet je intenzivnog istraivanja. Aristotelove
analize jo uvijek su vrelo inspiracije. U svakom sluaju, Aristotelovo
otkrie silogizma jedno je od najznaajnijih otkria u historiji logike.
Otkrivajui silogizam, Aristotel je
otkrio jedan od osnovnih tipova logiki nune veze meu sudo
vima,
analizirao osnovne tipove zakljuivanja koje poiva na ovom
tipu veze, i
uveo u logiku upotrebu slova kao znakova za pojmove, a to je,
zapravo, znailo poetak stvaranja logike simbolike, koja pred
stavlja snano orue za analizu logikih formi miljenja.
Aristotelovi aksiomi logike
Razvijajui uenje o silogizmu, Aristotel naglaava da nam naunu
spoznaju ne prua svaki silogizam, nego samo onaj ije su premise isti
nite. Istinitost premisa takvog silogizma moe se dokazati nekim dru
140
gim silogizmom, ali ako bismo pretpostavili da se premise ovog drugog
moraju dokazati nekim treim itd., dobili bismo beskonaan niz silogi
zama i izgubili mogunost da bilo to doista dokaemo. Dokazivanje je
mogue samo zato to postoje neposredni oevidni principi, kojima nije
potreban nikakav dokaz, i od kojih dokazivanje, u krajnjoj liniji, polazi.
Ti oevidni principi (aksiomi) moraju postojati u svim naukama koje
dokazuju svoje teze i u svakoj od njih moraju biti drukiji.
Novovjekovna aristotelovska logika obino navodi etiri osnovna
principa miljenja: princip identiteta, princip proturjenosti, princip
iskljuenja treega i princip dovoljnog razloga. Prva tri pripisuju se
Aristotelu, a etvrti Leibnizu. Kod Aristotela doista nalazimo neto kao
princip identiteta, a princip proturjenosti i princip iskljuenja treega
formulirani su u vie mahova vrlo jasno, iako ne uvijek posve jednako.
U svojoj Metafizici Aristotel izriito tvrdi da je princip proturjenosti
najjai od svih principa te da se iz njega mogu izvesti svi ostali. Me
utim, on nijednom nije pokuao pokazati kako je to mogue.
S druge strane, Aristotel je pokazao kako se svi modusi asertori
kog silogizma mogu svesti na etiri, pa ak i na dva modusa prve figure
(na moduse koji su kasnije nazvani Barbara i Celarent). To drugim
rijeima znai da se sheme ovih modusa mogu promatrati kao aksiomi
na kojima poiva itav sistem asertorike silogistike. Na taj nain, od
Aristotela, izmeu ostalog, potjee i ideja aksiomatske izgradnje logike
i prvi pokuaj aksiomatizacije jednoga znaajnog dijela logike.
Ovdje ne moemo ii ni u najkrae razmatranje mnogih drugih
Aristotelovih doprinosa logici (zaeci uenja o indukciji i analogiji, teori
ja dokaza, definicija, dijalektiki silogizam, logike pogreke itd.).
Glavni razlozi zbog kojih Aristotela moemo smatrati osnivaem
logike ve su spomenuti (irok tematski zahvat u dotad neprouava
nu problematiku logike, obrada te problematike u nizu zasebnih djela,
otkrie opevaeeg logikog zakona, poeci stvaranja logike simbo
like kao sredstva za analizu logikih zakonitosti). Iz gornjeg izlaganja
naziru se i neke bitne karakteristike Aristotelove logike po kojima je
ona ostala kao poticaj i izazov za budue logiko raspravljanje i istra
ivanje:
1. Ta je logika formalna, jer prouava forme miljenja, apstrahira
jui od sadraja, ali nije formalistika (u antiontolokom
smislu), jer smatra da te forme nisu odvojene od zbilje. Pojam
se shvaa kao izraz bti predmeta, sud kao izraz odnosa meu
141
stvarima, njegova istinitost kao svojstvo to ga on ima samo u
odnosu prema zbilji; veza sudova u zakljuku shvaa se kao
pandan veze odreenih odnosa u stvarnosti. Pitanje o odnosu
izmeu logikog i ontolokog prouavanja formi miljenja u
njoj je ipak vie postavljeno kao zadatak nego to je definitivno
rijeeno.
2. Aristotelova logika tijesno je povezana s gramatikom, ali se ne
svodi na nju. Njezina tijesna veza sa strukturom grkoga jezika
vidi se u uenju o kategorijama, kao i u mnogim drugim aspek
tima Aristotelovih logikih analiza. Ipak, najvanije logike
zakonitosti to ih je otkrio Aristotel ne zavise od strukture gr
koga jezika i mogu se vrlo dobro izraziti i na drugim i drukije
strukturiranim jezicima. to se tie gramatike grkog i drugih
evropskih jezika, izgleda da su te gramatike ne manje zavisne
od Aristotelove logike. Odnos logike i jezika (te napose grama
tike i lingvistike) i danas je veliko prijeporno pitanje.
3. Aristotelova logika je deduktivna, samo sa zaecima indukcije.
Njezin je glavni problem kako se iz jednog ili vie danih sta
vova mogu izvesti neki drugi koji iz njih nuno slijede. Ona ne
pridonosi mnogo pitanju o mogunosti otkrivanja istinski novih
stavova, ali to pitanje postavlja i ostavlja u naslijee buduim
istraivaima.
4. Aristotelova logika bitno je silogistika. Ona se koncentrira na
one oblike deduktivnog zakljuka u kojima se operira sa sudo
vima ija je unutranja struktura (odnos pojmova koji ih konsti
tuiraju) specificirana, pa se u tom smislu moe nazvati logika
pojmova. Ali, u njoj ima zaetaka i logike sudova, pa je i raz
voj logike sudova i odreivanje odnosa izmeu logike sudova
i logike pojmova jedan od zadataka koje je Aristotel zavijetao
potomcima.
5. Aristotel je s podjednakom strau istraivao i asertoriku i mo
dalnu silogistiku, a u znatnoj mjeri razliiti rezultati, u stvari,
uvelike su odgovarali razlikama u sloenosti i teini same stva
ri. Gotovo savrena analiza asertorike silogistike poticala je
mnoge na pokuaje da se to savrenstvo dovede do kraja. Oito
nesavrena analiza modalne silogistike inspirirala je mnoge na
pokuaje da se i na tom polju postigne ono to je ve postignuto
na polju asertorike.
142
6. Aristotel je proklamirao i djelomino realizirao ideju aksiomat
ske izgradnje logike. Aksiomatizacija cjelokupne logike jedna
je od vodilja ideje suvremene logike.
Jedan od najznaajnijih predstavnika suvremene logike, Bertrand
Russell, naao je u Aristotelovoj logici tri osnovne slabosti:
1. pojedine formalne defekte u samom sustavu,
2. precjenjivanje silogizma u odnosu na druge oblike deduktivnog
zakljuka, i
3. precjenjivanje deduktivnog zakljuivanja u odnosu na induk
tivno.
S ovim se primjedbama u osnovi moemo sloiti, ali one ne mogu
umanjiti Aristotelove zasluge kojima je zaduio logiku vie nego bilo
tko drugi prije ili poslije njega. Moemo se sloiti s Hegelom kada kae
da spoznaja i odreivanje oblika koje misao uzima u nama ini besmrt
nu zaslugu Aristotelovu. Ako se u naunim radovima iz entomologije
priznaje vanim otkrie nekog insekta, crva, stjenice itd., ipak je mno
go vanije da se upoznaju razne vrste kretanja misli (Hegel).
Megarsko-stoika logika
Pored Aristotela, velike zasluge za logiku stekli su u Grkoj filozofi
megarskostoike kole. Megarska kola jedna je od takozvanih sokra
tovskih kola, a stoika kola pripada meu najznaajnije postaristo
telovske kole. Osnivai stoicizma uili su filozofiju od Megarana pa
se pretpostavlja da su od ovih preuzeli i osnovne logike koncepcije.
Neki historiari logike zato i ne govore o dvjema filozofskim kolama,
nego o jednoj: megarskostoikoj. Pri tome se pretpostavlja da su osnov
ne logike ideje kole megarske, a njihovo tehniko izvoenje stoike.
Od brojnih predstavnika megarskostoike kole za logiku su naj
znaajniji Megarani Euklid, Diodor i Filon, te stoiar Hrizip, autor 705
knjiga, od ega 311 iz logike. Sva su ta djela, naalost, propala pa sve
to znamo o megarskostoikoj logici znamo iz djela njezinih protivni
ka. Drugim rijeima, sve poznate koncepcije megarskostoike logike
predstavljaju, zapravo, rekonstrukciju na osnovi djela u kojima se te
koncepcije pobijaju.
Cijelu filozofiju stoiari su dijelili na fiziku, etiku i logiku. Izraz
logika tu je prvi puta upotrijebljen otprilike u onome smislu koji ima
143
danas, samo to je stoika logika pored logike u uem smislu obuhvaa
la i ono to se danas naziva spoznajnom teorijom i retorikom. Predmet
su logike, prema stoiarima lekta, a lekton je izvedeno iz legein, to
jest govoriti, i znai ono reeno, dakle ono to se misli kada se smisleno
neto kae. Kada govorimo smisleno o neem onda je, prema stoiciz
mu, naime, u igri troje:
1. ono to neto znai odnosno ima znaenje glas,
2. ono to glas znai, to jest njegovo znaenje lekton, i
3. sama stvar, neto izvanjski postojee to oznaavamo glasom
odnosno mislimo pomou lektona.
Pritom su glas i sama stvar neto tjelesno, a ono tree, lekton, neto
to nije tjelesno, ali nije ni psihika tvorevina. Lekton je tako anticipaci
ja onoga treeg carstva istog smisla to ga u 19. i 20. stoljeu nalazimo
kod Bernarda Bolzana, Hermanna Lotzea i Edmunda Husserla.
Lekta su pojmovi, sudovi, zakljuci, dakle sve logike tvorevine.
Uvoenjem lekta, kao predmeta logike, stoiari su osigurali autono
mnost logike sfere i ujedno ostavili u nasljee buduoj filozofiji teak
problem blieg odreivanja i razjanjavanja bivstvenog statusa tih en
titeta.
Meu megarskostoikim doprinosima logici najznaajniji je stva
ranje deduktivne logike sudova, onoga dijela logike koji se bavi pro
uavanjem zakljuaka iji su elementi sudovi neralanjeni na pojmove,
sudovi kao nosioci istinosne vrijednosti. Konkluzija se u ovim zaklju
cima izvodi iz premisa na temelju pretpostavljenog odnosa istinosnih
vrijednosti sudova koji konstituiraju premise. Kako je ve spomenuto,
zaetke prouavanja deduktivnih zakljuaka te vrste nalazimo ve kod
Aristotela i njegova uenika Teofrasta, ali u sreditu Aristotelovih lo
gikih istraivanja bio je kategoriki silogizam kao oblik deduktivnog
zakljuka, iji su dijelovi sudovi ralanjeni na pojmove. Drugim rijei
ma, Aristotelova logika ostala je uglavnom logika pojmova.
Razvijenu logiku sudova stvorili su tek filozofi megarskostoike
kole. O pojedinim problemima logike sudova voene su u ovoj koli
neobino ive diskusije. Naroito je bio sporan problem implikacije.
Diskusije o ispravnoj interpretaciji implikativnog suda bile su toliko e
stoke i burne da su, prema jednom piscu iz 2. stoljea prije nove ere, ak
i gavrani po krovovima graktali o tome koje su implikacije pravilne.
Pored stvaranja logike sudova, znaajan doprinos megarskostoi
ke kole logici predstavlja pokretanje diskusije o logikim paradoksima
144
ili antinomijama. Megaranin Eubulid otkrio je najstariju logiku anti
nomiju, poznatu pod imenom Laljivac, i o toj se antinomiji u megar
skostoikoj koli ivo raspravljalo. Tijekom jednog dugog razdoblja
logike su antinomije brkane sa sofizmima i tek je suvremena simbo
lika logika jasno razluila antinomije kao ozbiljne misaone tekoe od
paralogizama i sofizama kao logikih pogreaka.
I problematika logike stavova i problematika logikih antinomija
bila je pogreno shvaena i zanemarena u novovjekovnoj aristotelov
skoj logici pa nije udno to tradicionalna logika historiografija nije
mogla shvatiti vrijednost i znaenje megarskostoike kole. Razvija
jui logiku sudova kao jedan od svojih osnovnih dijelova (i kao temelj
logike pojmova) i otkrivajui odluno znaenje logikih antinomija za
fundamente logike i matematike, suvremena simbolika logika omogu
ila je pravedniju ocjenu megarskostoikog doprinosa logici.
U odnosu na doprinose Aristotela i logiara megarskostoike ko
le, drugi se antiki prilozi logici (barem u ovakvom kratkom osvrtu)
mogu zanemariti.
Razdoblje od 200. godine prije nove ere do smrti Boetija poetkom
6. stoljea nove ere nije bilo stvaralako. U tome razdoblju, obiljee
nom nizom poznatih imena (Galen, Aleksandar iz Afrodizije, Porfirije
iz Tira), piu se opirniji udbenici i komentari uz Aristotela, a po
kuava se i sinteza Aristotelove i stoike logike, ali brojni veoma ueni
autori koji piu u to vrijeme nemaju mnogo originalnih logikih ideja.
Svojim prijevodima Aristotela i Porfirija na latinski, Boetije je poloio
temelje latinske filozofske terminologije.
Srednjovjekovna logika
U razdoblju patristike, kada se u djelima crkvenih otaca izgra
uju osnovne dogme kranske religije, logika je u drugom planu te se
ponekad ak direktno napada i odbacuje kao eksponent antike pogan
ske mudrosti i smetnja vjeri.
U razdoblju skolastike, kada glavni zadatak postaje obrana i oprav
danje ve utvrenih crkvenih dogmi, u pomo se poziva i logika. Kao i
na drugim podrujima filozofije, Aristotel u logici postaje vrhovni au
toritet. Njegova logika djela uvelike se prevode na latinski, prepisuju,
prouavaju, komentiraju i sistematiziraju.
U poetku, rasprave se zasnivaju na Aristotelovim djelima Cate-
goriae i De interpretatione, na Porfirijevom tumaenju Kategorija i na
145
radovima Boetija. Na toj osnovi razvija se stara logika (logica veta).
U 12. stoljeu prevode se i intenzivno prouavaju i preostali dijelovi
Organona (Analytica priora, Analytica posteriora, Topica, De sophis-
ticis elenchis) te se na toj osnovi razvija logica nova. Razvijaju se i
neka vlastita, originalna uenja, koja se nazivaju logica moderna i su
protstavljaju onim nadreenima koja se oznaavaju kao logica antiqua.
Svojim doprinosom logikim raspravama istiu se, izmeu ostalog, u
12. stoljeu Pierre Ablard; u 13. stoljeu Albert Veliki (Albertus Ma
gnus), Petar panjolac (Petrus Hispanus), William Sherwood; u 14. sto
ljeu William Ockham, Walter Burleigh, Jean Buridan, Albert Sakson
ski, Pavao Venecijanski (Paulus Venetus).
Velik dio suvremene logike terminologije potjee od skolastiara.
Da bi olakali uenje logike, skolastiari su takoer uveli niz mnemo
tehnikih naziva (naziva koji olakavaju pamenje). Tako od njih po
tjeu oznake za razliite vrste sudova po kvantiteti i kvaliteti (a, e, i, o),
imena silogistikih modusa (Barbara, Celarent, Darii, Ferio), pjesmi
ca koja omoguuje da se ta imena naue napamet i mnogo to drugo.
Sistematizirajui i razraujui Aristotelovu logiku, skolastiari su
je u nekim tokama dopunili i usavrili. Tako njima pripada otkrie si
logizama sa singularnim terminima (meu kojima je i slavni silogizam:
Svi ljudi su smrtni. / Sokrat je ovjek. Dakle, Sokrat je smrtan.), kao
i otkrie praznih klasa i njihove relevantnosti za teoriju zakljuka. U
mnogim pojedinostima oni su pokuavali korigirati i dopuniti Aristote
lovu modalnu logiku, a pored logike pojmova intenzivno su obraivali
i logiku sudova (pod nazivom uenje o konzekvencijama, consequenti-
ae). Veoma intenzivno zaokupljao ih je problem antinomija (pod nazi
vom insolubilia). Uz probleme preuzete iz grke logike nalazimo i neke
nove, specifine, kao to su problem supozicije, apelacije i analogije.
Naroito se intenzivno raspravljalo o vrstama supozicija, a u tim raspra
vama nalaze poticaj i neki suvremeni logiari.
Za daljnji razvoj logike i filozofije uope veliko je znaenje imao
srednjovjekovni spor o prirodi univerzalija, spor o pitanju postoji li ono
ope realno ili samo u rijeima odnosno mislima. Pristalice realizma
smatrali su da ope postoji realno, prema jednima prije i nezavisno
od individualnih stvari (ekstremni realizam), prema drugima u samim
stvarima (umjereni realizam). Nasuprot realistima, pristalice nominaliz-
ma tvrdili su da realno postoje samo individualne stvari. Prema ekstre
mnim realistima, ope je samo rije, prazan zvuk (flatus vocis), prema
146
umjerenim nominalistima, koje neki uzimaju kao poseban trei pravac
nazivajui ih konceptualistima, ope postoji samo u duhu kao pojam
(conceptus).
Kada je rije o opoj ocjeni skolastike logike, miljenja se jako
razilaze. Prema jednom miljenju, skolastika je u Aristotelu ubila sve
ivo i sauvala mrtvo, Srednji vijek je vrijeme izgubljeno za logiku; a
prema drugom miljenju skolastiari su stvorili jedan novi, originalni
i visokorazvijeni oblik logike koji se po znaenju moe usporeivati, s
jedne strane, s grkom logikom, a s druge strane, sa suvremenom sim
bolikom logikom.
ini se da su oba ta miljenja pretjerana. Nema sumnje da su sko
lastiari spasili od zaborava Aristotelovu logiku i u mnogim je pojedi
nostima dopunili i usavrili, ali njihova otkria teko da se mogu mjeriti
s otkriima Aristotela i megarskostoikih logiara (ili s otkriima Fre
gea i drugih predstavnika suvremene logike).
Renesansna logika i Francis Bacon
Usavravajui deduktivnu silogistiku logiku, skolastiari su je
ujedno zloupotrebljavali iskoritavajui je kao sredstvo za dokaziva
nje nedokaljivih crkvenih dogmi. Zato nije udno to progresivni re
nesansni mislioci, ustajui protiv srednjovjekovne crkvene ideologije,
podvrgavaju otroj kritici i srednjovjekovnu logiku. Previajui razlike
izmeu deduktivne logike i njezine zloupotrebe, oni su esto nepra
vedni i prema logici i prema njezinom osnivau Aristotelu. Pored toga,
otro kritizirajui postojeu logiku, mnogi od njih nemaju sami nikakav
pozitivan logiki program. Karakteristian je u tome pogledu Pierre de
la Rame (Petrus Ramus), koji je podvrgnuo otroj kritici naslijee
nu aristotelovsku logiku, a u vlastitoj logici nije mogao pruiti vie od
drukije razraenih fragmenata Aristotelove logike dopunjene idejama
ciceronovske retorike.
Meu mnogobrojnim kritiarima Aristotelove i skolastike logike
izdvaja se Francis Bacon. Pored otre kritike silogizma, kod njega na
lazimo i pozitivnu zamisao jedne nove logike koja, prema njegovom
miljenju, treba zamijeniti Aristotelovu. O toj velikoj ambiciji svjedoi
i sam naslov njegovoga najznaajnijeg djela Novum organum scienti-
arum sive indicia de vera interpretatione naturae (Novi organon zna-
nosti ili upute za istinito tumaenje prirode).
147
Cilj je nauke, prema Baconu, da otkrivajui prirodne zakone u
Baconovoj terminologiji forme jednostavnih svojstava tijela pomae
savladavanju prirode i poboljavanju ljudskog ivota. Ovaj cilj ne moe
se postii deduktivnim silogistikim dokazivanjem, nego samo empirij
skim istraivanjem. Tu ne pomae ni indukcija putem jednostavnog na
brajanja, nego samo nova forma postupne i sistematske indukcije, koja
polazi od osjeta i pojedinanih injenica te se neprekidno i postupno
uzdie do najopenitijih konkluzija.
Indukcija za koju se zalae Bacon poinje prikupljanjem pojedi
nanih injenica i sastavljanjem triju tablica tablica postojanja i pri
sutnosti, tablica odstupanja ili odsutnosti i tablica stupnjeva ili uspo
reenja a nastavlja se formuliranjem provizorne hipoteze i njezinim
provjeravanjem pomou prerogativnih instancija (povlatenih sluaje
va). U Novom organonu Bacon je detaljno opisao 27 vrsta prerogativ
nih instancija. Time induktivno istraivanje nije zavreno, ali njegove
daljnje faze Bacon nije stigao opisati.
Premda nedovreno i u mnogome nesavreno, Baconovo uenje o
induktivnoj metodi odigralo je veliku ulogu u razvoju logike. On je otac
induktivne logike koju su razvili i usavrili engleski prirodoznanstve
nici i logiari iz 19. stoljea (John Herschel, William Whewell, John
Stuart Mill, Alexander Bain)
Induktivna logika nije uinila suvinom deduktivnu, ali je stvara
nje induktivne logike znailo proirenje i obogaenje logike proble
matike.
Logika 17. i 18. stoljea (osobito Leibnizova)
U 17. i 18. stoljeu odnosno, tonije, u razdoblju od Bacona do
Kanta, logikim pitanjima u uem smislu bave se preteno filozofi
drugoga reda. U sreditu filozofskih rasprava nalaze se ontoloki i
spoznajnoteorijski problemi, a posebno se intenzivno raspravlja o ulo
zi razuma i iskustva u spoznaji. Ova rasprava u kojoj se filozofi (u
donekle pojednostavljenoj optici) dijele na engleske empiriste: John
Locke, George Berkeley, David Hume i kontinentalne racionaliste:
Ren Descartes, Baruch de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz mno
gim je svojim aspektima relevantna i za logiku.
U Lockeovom Ogledu o ljudskom razumu nalazimo, na primjer, i
ideju jedne nove logike semiotike, ideju koja je u veoj mjeri uvaena
i realizirana tek u 19. i 20. stoljeu.
148
Najpoznatiju logiku u 17. stoljeu (iz 1662. godine) Logiku Port-
Royal (La Logique ou lart de Penser) napisali su Descartesovi ue
nici Pierre Arnauld i Pierre Nicole.
Veliki ugled, osobito u Njemakoj, postigla je Logica Hamburgen-
sis (Hamburg, 1638.), iji je autor Joachim Jung (Jungius).
Najutjecajnija logika djela u 18. stoljeu bile su knjige Leibnizova
uenika Christiana Wolffa.
Od filozofa prvoga reda logikom se intenzivno bavio jedino
Gottfired Wilhelm Leibniz. Lebniz je bio izvanredan poznavalac nasli
jeene aristotelovske logike i u mnogim svojim radovima analizirao je
sve njezine probleme (pojam, sud, zakljuak i osnovne principe milje-
nja). Vrlo suptilno Leibniz je posebno proanalizirao tri tradicionalna
osnovna principa miljenja i njihove meusobne odnose.
Nasuprot Aristotelu, koji je najjaim smatrao princip proturje
nosti, Leibniz je na prvo mjesto stavio princip identiteta. Kao etvrti
osnovni princip formalne logike dodao je princip dovoljnog razloga.
Ako se ostavi po strani jedan donedavno nepoznati tekst na hebrejskom
iz 13. stoljea, u kojem je navodno ve dano uenje o etvrtoj figuri
kategorikog silogizma, Leibniz je prvi koji je dokazao neophodnost
etvrte figure i detaljno je analizirao.
Kao prvi, Leibniz je takoer doao na ideju dijagramatskog prika
zivanja silogistike (na dva naina: pomou krugova i pomou ravnih
linija). To je poznato iz rukopisa koji je objavljen tek 1903. godine (na
kon to su uz Eulerove dijagrame u obliku krunica ve bili otkri
veni i mnogi drugi).
Popis Leibnizovih doprinosa tradicionalnoj logici time nije zavr
en. Ali jo vie nego kao predstavnik i unapreiva tradicionalne logi
ke, Leibniz je znaajan i kao pretea simbolike logike. Ve u svojem
mladenakom djelu Dissertatio de Arte Combinatiria 1666. godine,
Leibniz je predloio da se ustanove:
a) univerzalni nauni jezik (characteristica universalis), u kojemu
bi se svi nauni pojmovi mogli prikazati kombinacijama osnov
nih ideograma, i
b) univerzalni logiki raun (calculus ratiocinator), pomou kojeg
bi se mogli automatski rijeiti svi problemi koji bi se mogli izra
ziti univerzalnim jezikom.
Characteristica universalis i calculus ratiocinator inili bi zajed
no kombinatorno umijee (ars combinatoria), a ova, zajedno s logisti
149
kom ili algebrom univerzalnu nauku: Mathesis universalis. Leibniz
je mnogo oekivao od ostvarenja ovoga projekta. Kada se jednom on
ostvari, pa ako doe do razlike u miljenju izmeu dva filozofa, nee
biti potrebno da o tome raspravljaju. Uzet e u ruke pero, sjesti za stol i
rei jedan drugome: Raunajmo!
Sam Leibniz nastavio je sve do smrti sporiti se s drugim filozofi
ma, jer svoj projekt univerzalne nauke i kombinatornoga umijea nije
nikada ostvario. Godinama je u vie navrata pokuavao realizirati svoju
mladenaku zamisao, ali su svi ti pokuaji ostali nedovreni, odnosno u
poetnoj fazi izvoenja.
Immanuel Kant:
formalna i transcendentalna logika
Odlian pokuaj sinteze empirizma i racionalizma jest kriticizam
Immanuela Kanta.
Prema Kantu, moramo razlikovati empirijsku i istu spoznaju. Em
pirijska spoznaja sadri dva faktora:
empirijski ili aposteriorni, i
transcendentalni ili apriorni.
Materija empirijske spoznaje potjee od stvari, njezina forma od
duha.
Apriorne forme osjetilnosti jesu prostor i vrijeme; apriorne spo
znaje razuma dvanaest kategorija. Te apriorne forme konstitutivni su
elementi empirijske, a ujedno predmet iste spoznaje.
S osnovnim tezama Kantova kriticizma tijesno je povezano njego
vo uenje o formalnoj i transcendentalnoj logici.
Kant je znaajan za logiku prije svega zbog svojih opih razmatra
nja o prirodi i zadatku logike. Logika se, prema Kantu, dijeli na:
logiku ope upotrebe razuma, i
logiku specijalne upotrebe razuma.
Prva sadri apsolutno nuna pravila miljenja, bez kojih nije mo
gua nikakva upotreba razuma, druga sadri pravila po kojima treba
misliti o jednoj odreenoj vrsti predmeta. Opu logiku moemo dalje
podijeliti na istu i primijenjenu. U istoj logici apstrahiramo od svih
empirijskih uvjeta u kojima djeluje razum (od utjecaja osjetila, igre fan
tazije, zakona pamenja, moi navike itd.). Primijenjena logika bavi se,
150
naprotiv, pravilima upotrebe razuma u subjektivnim empirijskim uvje
tima koje prouava psihologija.
Specijalna logika moe se promatrati kao organon ove ili one zna
nosti, a primijenjena logika kao dio psihologije. Logika u uem smislu
bila bi, dakle, opa i ista logika. Kao opa, ta logika apstrahira od
svakog sadraja spoznaje i bavi se samo formama miljenja; kao i
sta, ona nema nikakvih empirijskih principa i potpuno je nezavisna od
psihologije. Drugim rijeima, ona je apriorna formalna disciplina. Kao
takva ona formulira samo negativne uvjete istinitosti, a nikako ne neki
opi materijalni kriterij istine, to je, uostalom, contradictio in adiecto.
Osim formalne logike, Kant smatra prijeko potrebnom i transcen-
dentalnu. Transcendentalnom naziva on openito spoznaju koja se ne
bavi predmetima, nego mogunou njihove spoznaje a priori. U skla
du s time, transcendentalna logika je znanost koja odreuje porijeklo,
opseg i objektivnu vrijednost naih spoznaja a priori. Za razliku od ope
logike, ta logika je sadrajna utoliko to vodi rauna o razlici izmeu
istog i empirijskog miljenja predmeta, to se bavi zakonima razuma i
uma samo ako se oni odnose na predmete a priori. U uobiajenoj termi
nologiji transcendentalna logika je, zapravo, spoznajna teorija.
U Kantovim podjelama logike na formalnu i transcendentalnu,
opu i specijalnu, istu i primijenjenu sadre se vani problemi o ko
jima se ivo raspravlja i u suvremenoj filozofiji. Osobito je jo uvijek
aktualan problem mogunosti i uzajamnog odnosa formalne i sadr
ajne logike.
Hegelova ontoloka logika
Hegelova ontoloka logika
Kant je u svojoj filozofiji pomirio barem dvije logike: formalnu
i transcendentalnu; u Hegelovu filozofskom sistemu nalo se mjesta
samo za jednu.
Filozofija je prema Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu apsolutna
spoznaja apsolutne zbilje u njezinu totalitetu. U svojem dijalektikom
samorazvojnom procesu, apsolutna ideja jedino to postoji poprima
tri osnovna oblika: ona je ista ideja, koja se otuuje od sebe u priro
di da bi se ponovno vratila k sebi u konanom (ljudskom) duhu. Tim
osnovnim fazama u razvoju apsolutnog duha odgovaraju tri osnovne
filozofske discipline:
151
logika,
filozofija prirode, i
filozofija duha.
Kao to je ista ideja logika osnova prirode i duha, tako je i logika
osnovna filozofska disciplina. Filozofija prirode i filozofija duha samo
su primijenjena logika.
Logika je znanost o istoj ideji odnosno o ideji u apstraktnom ele-
mentu miljenja. Meutim, miljenje nije samo ovjekova subjektiv
na djelatnost nego i najunutranjija unutranjost cjelokupne objek
tivne stvarnosti. Sve to jest zbiljsko, jest umno, a sve to jest umno,
jest zbiljsko. Logika kao znanost o mislima poklapa se s metafizikom
kao znanou o stvarima shvaenim u mislima.
Takozvane forme miljenja (pojam, sud i zakljuak) nisu neko
mrtvo, nedjelotvorno i indiferentno posue za predstave i misli, nego
ivi duh stvarnosti. Takozvane ontoloke kategorije (bivstvovanje,
nebivstvovanje, postojanje, kvantiteta, kvaliteta, bt, pojava) nisu
samo objektivne odredbe stvarnosti nego i forme istinitog miljenja.
Dijalektikim procesom negacije, koji poinje od najjednostavni
je, sadrajno najsiromanije ontoloke kategorije, kategorije istog
bivstvovanja (bitka), postupno se razvija izvanredno bogat zaokruen
sustav filozofskih kategorija, koji u sebi sadri ne samo ontoloke ka
tegorije nego i one spoznajnoteorijske i logike. Sve te kategorije su,
prema Hegelu, logike kategorije, a znanost koja ih prouava, logika.
Hegelova logika, dakle, svojevrsna je sinteza ontologije, spoznajne te
orije i logike na osnovi ontologije. Takva logika naziva se obino meta-
fizika, ontoloka ili sadrajna. Posljednji naziv dvosmislen je utoliko
to se njime moe oznaiti i spoznajnoteorijska logika.
Misao o nunoj povezanosti ontologije, spoznajne teorije i logike
u osnovi je tona. Pitanje je samo iskljuuje li tijesna povezanost cjelo
kupne filozofske problematike nuno njezino unutranje razlikovanje i
ralanjivanje. Teorijski poriui svaku samostalnost tradicionalnoj lo
gikoj problematici, Hegel joj je, ipak, i sam posvetio zaseban odjeljak
Subjektivni pojam u treem dijelu Logike.
Hegelova kritika formalne logike
S pozicije svoje sadrajne, ontoloke logike, Hegel je podvrgnuo
otroj kritici tradicionalnu formalnu logiku. itav program formalne lo
152
gike iz osnova je pogrean: forma je uvijek forma odreenog sadraja,
pa ni forme miljenja ne mogu biti prazne forme. Meutim, Hegel ne
ostaje pri opoj kritici formalizma formalne logike. Detaljnoj kritikoj
analizi on podvrgava etiri osnovna principa formalne logike: princip
identiteta, princip proturjenosti, princip iskljuenja treega i princip
dovoljnog razloga.
Identitet, proturjenost i dovoljan razlog imaju, dodue, svoje mje
sto i u Hegelovoj logici, ali ne kao osnovni zakoni miljenja, nego
kao nesamostalne odredbe biti. S istim pravom s kojim se te kategorije
izraavaju u formi opih zakona miljenja, mogle bi se u toj formi izra
ziti i sve druge kategorije. Kao to se kae da je sve identino samo sa
sobom, moglo bi se rei da sve ima postojanje ili da sve ima neku
kvalitetu.
Princip identiteta za Hegela je samo prazna tautologija. Ako se na
pitanje to je biljka? odgovori Biljka je biljka, istinitost toga stava
nee nitko poricati, ali e se svatko sloiti da time nije reeno nita.
Princip proturjenosti je negativan izraz principa identiteta. Taj princip
je potpuno pogrean jer su sve stvari same po sebi proturjene. Protu
rjenost je korijen svakog kretanja i ivota.
Princip iskljuenja treeg obino se shvaa tako da od svih predi
kata nekoj stvari pripada ili samo ovaj predikat ili njegovo nebivstvo
vanje (nebitak). Meutim, ako se, na primjer, o duhu kae da je sladak
ili nesladak, zelen ili nezelen itd., onda je to trivijalnost koja niemu
ne vodi. U samom, pak, stavu iskljuenja treeg postoji tree, koje je
indiferentno prema suprotnosti, naime A. To nije ni +A ni A, a isto je
tako i +A i A.
Principom dovoljnog razloga izraeno je da se sve stvari moraju
bitno promatrati kao posredovanje. To je tono. Ipak, i taj princip ima
svoje defekte. Tako, na primjer, uvijek se mogu nai dovoljni razlozi
za i protiv istog sadraja. Kada vojnik pobjegne iz borbe da spasi ivot,
postupa suprotno svojoj dunosti, ali je razlog koji ga je naveo da tako
postupi oito bio dovoljan, jer bi on inae bio ostao na poloaju. Kao
to svi razlozi mogu biti dovoljni, tako, s druge strane, nijedan razlog
nije dovoljan.
Openito govorei, principi formalne logike za Hegela su ili tauto
loki ili pogreni. Princip dovoljnog razloga doista je tautoloki, ali ba
zato ne moe biti pogrean. On postaje pogrean samo ako se pogreno
shvati.
153
Hegelova kritika formalne logike stimulirala je diskusije o temelj
nim pitanjima logike i pozitivno utjecala na njen daljnji razvoj. U svojoj
kritici formalne logike Hegelom su se uvelike inspirirali i neki marksisti.
John Stuart Mill:
induktivna logika i problem indukcije
Hegelova kritika formalne logike polazila je od identifikacije for
malne logike s aristotelovskom deduktivnom logikom. To je shvatljivo
i prirodno, jer neke druge logike, barem kao respektabilne realizacije, u
to vrijeme nije bilo. Meutim, jo poetkom 17. stoljea iznio je Francis
Bacon svoj projekt induktivne logike. Ovaj projekt u punoj su mje
ri realizirali engleski logiari 19. stoljea John Stuart Mill, Alexander
Bain i drugi. Za razliku od Bacona, ti logiari ne odbacuju Aristotelovu
deduktivnu logiku, nego nastoje utvrditi njezinu vrijednost i granice. S
druge strane, oni nastoje to potpunije i preciznije formulirati induktiv
nu logiku oslobaajui je od neobuzdanih spekulacija s kojima je ova
bila povezana kod Bacona.
Najznaajniji je meu tim logiarima svakako John Stuart Mill. U
sve kolske udbenike logike on je uao kao tvorac metoda za otkriva
nje uzronoposljedine povezanosti meu pojavama, koje se po njemu
najee skraeno i nazivaju Millove induktivne metode:
metoda slaganja,
metoda razlike,
kombinirana metoda slaganja i razlike,
metoda ostatka,
metoda popratnih promjena.
Nije teko vidjeti da su te metode razrada ideja sadranih u tri slav
ne Baconove tablice. U tome smislu Mill nije bio tvorac ex nihilo.
Ali Mill je ne samo potpunije i adekvatnije formulirao te metode nego
i kritiki razmotrio mogunosti i granice njihove primjene. Pored toga,
Millova logika koncepcija ne svodi se na spomenutih pet metoda.
U svojoj opsenoj Logici (A System of Logic Rationacinative and
Inductive) iz godine 1843. (najutjecajnijem logikom djelu u 19. stolje
u), Mill je, izmeu ostaloga, detaljno prikazao i razmotrio problemati
ku silogizma i deduktivne logike uope.
Mill u tradicionalnoj teoriji silogizma nalazi njezinu bitnu protu
rjenost. S jedne strane, zahtijeva se da u konkluziji ne bude niega
154
ega nije bilo u premisama, a s druge strane oekuje se od silogizma da
nam prui neku novu spoznaju. Smatrajui da prvi zahtjev proizlazi iz
same bti silogizma kao zakljuka u kojem konkluzija nuno slijedi iz
premisa, neki su kritiari silogizma zakljuili da je drugi zahtjev neodr
iv. No odatle proizlazi da je silogistiki zakljuak beskoristan, da to i
nije zakljuak, nego samo jo jedan primjer za logiku pogreku petitio
principii.
Prema Millu, ova je kritika opravdana ako se pretpostavi da je si
logizam zakljuak od opeg na posebno (ili ope u niem stupnju). Ali
svako zakljuivanje ide od posebnog ka posebnom, pa to vrijedi i za
silogizam. Kada silogistiki zakljuujemo: Svi ljudi su smrtni. / Vojvo-
da od Wellingtona je ovjek. Dakle, Vojvoda od Wellingtona je smrtan.
mi na smrtnost vojvode od Wellingtona ne zakljuujemo na osnovi
neke utvrene i provjerene smrtnosti svih ljudi, nego na osnovi toga to
su umrli njegovi preci i nai preci i sve druge osobe koje su bile njihovi
suvremenici. Prava premisa silogizma su one pojedinane injenice na
osnovi kojih je indukcijom postavljena opa propozicija, pa tu opu
propoziciju treba shvatiti kao svojevrstan podsjetnik ili zapis o prove
denoj induktivnoj proceduri i kao izraz naeg uvjerenja da na osnovi
dosad prouenih pojedinanih sluajeva smijemo neto tvrditi i o onim
dosad neprouenim ili nepoznatim. Silogizam je, prema tome, proces
hermeneutikog karaktera.
Mill tvrdi da ta operacija nije zakljuivanje, nego interpretiranje.
Shvaen na taj nain, silogizam ima svoju vrijednost, prije svega, kao
sredstvo za provjeru naih zakljuaka koji sami po sebi nisu deduktivni,
nego induktivni. Zadatak je dedukcije interpretacija opih propozicija
koje su dobivene indukcijom, ali ni taj interpretativni zadatak ne treba
podcijeniti.
Smatrajui da se svako zakljuivanje i dokazivanje, svako otkri
vanje istina koje nisu same po sebi oevidne, sastoji od indukcija i od
interpretacije indukcija, Mill je u sredite svoje logike stavio indukciju
i pomone operacije indukcije, a to ga je prije njega, na svoj nain,
postavio David Hume.
U svakom induktivnom zakljuku zakljuujemo od poznatog na
nepoznato, od ispitanog na neispitano. U analogijskom induktivnom
zakljuku zakljuujemo od nekih (poznatih) sluajeva na neke druge
(nepoznate), a u generalizirajuem induktivnom zakljuku od nekih
poznatih sluajeva na sve istovrsne sluajeve (ukljuujui i one nepo
155
znate). Induktivan zakljuak je valjan samo ako su ti neki sluajevi
ispravno odabrani. Ali bez obzira na to na koji smo ih nain odabrali,
neki sluajevi ostaju, ipak, samo neki. to nam daje pravo da od ne-
kih, makar i na specijalan nain odabranih sluajeva, prijeemo na neke
druge ili na sve sluajeve? Ovim pitanjem izraava se ono to se obino
naziva logiki problem indukcije.
Opi princip na kojem poiva generalizirajua indukcija moe se
izraziti rijeima: Ono to vrijedi za neke (na odreeni nain odabrane)
lanove klase, vrijedi za sve lanove te klase. Ako ovaj princip nazo
vemo principom indukcije, logiki problem indukcije moe se izraziti i
pitanjem: Gdje je osnova principa indukcije? Ili: Moemo li, i ako da,
na koji nain opravdati princip indukcije?
Fundamentalni princip ili opi aksiom indukcije da je njezina osno
va pretpostavka o uniformnosti prirode kae da je tok prirode jedno
obrazan; da svemirom upravljaju opi zakoni (Mill). Prema Millu, taj
univerzalni princip nije proizvoljno pretpostavljen, pa je istina da je ova
velika generalizacija sama zasnovana na ranijim generalizacijama. Dru
gim rijeima, s obzirom da smo u bezbroj pojedinanih sluajeva utvr
dili da je zbivanje u prirodi podinjeno odreenim zakonima, zakljuili
smo da je sve prirodno zbivanje podinjeno zakonima jednoobrazno.
Nije teko vidjeti da se ovo zasnivanje vrti u krugu i da se njime
ne moe biti zadovoljan. Ako princip indukcije treba opravdati i uiniti
moguim sve pojedine induktivne zakljuke, onda on sam ne smije biti
izveden pomou tih istih zakljuaka, induktivno. Ali, ako nije uspjeno
rijeio problem indukcije, Mill ga je vrlo jasno postavio. O tom proble
mu intenzivno se raspravlja i u suvremenoj logici, a nijedno od dosad
predloenih rjeenja (intuitivno, deduktivno, pragmatiko, nove vari
jante Millova induktivnog opravdanja itd.) nije openito prihvaeno
kao uspjelo.
Psihologizam i logicizam u logici
S razvojem empirijske psihologije u 19. i 20. stoljeu razvija se
i psihologistika logika. Pristalice psihologizma u logici Friedrich
Eduard Beneke, Theodor Lipps, Theodor Ziehen i drugi smatraju da
je logika samo dio ili praktina primjena psihologije.
Argumentacija je psihologista jednostavna: logika je znanost o
formama i zakonima miljenja, a miljenje je samo jedna od psihi
kih funkcija. Budui da sve psihike djelatnosti prouava psihologija,
156
logika je nuno posebna disciplina psihologije. Na prigovor da logiku
zanima samo valjano miljenje, Lipps odgovara da nevaljano miljenje
uope nije miljenje. Drugi psihologisti priznaju da je mogue nevalja
no miljenje, ali odgovaraju da je i valjano miljenje vrsta miljenja. Pi
tanje kako trebamo misliti ako elimo spoznati istinu svodi se na pitanje
kako faktiki mislimo kada je spoznajemo.
Kao antiteza psihologizmu razvio se pravac koji se, zato to in
zistira na apsolutnoj autonomnosti logikog podruja, obino naziva
logicizam. Najznaajniji su predstavnici logicizma Bernard Bolzano i
Edmund Husserl. To je u okviru simbolike logike Gottlob Frege.
Logicisti smatraju da je logika potpuno nezavisna i od ontologije
i od psihologije, jer njezin predmet nije ni objektivna stvarnost ni ljud
sko miljenje, nego posebno tree carstvo, carstvo izvanvremenskih,
idealnih logikih tvorevina. Prema Bolzanu, uz miljene i rijeima izra
ene stavove postoje i stavovi po sebi, a elementi su tih posljednjih
predodbe po sebi. Stav po sebi je svaki izraz da neto jest ili nije, bez
obzira na to je li taj iskaz istinit te izrie li ga ili misli bilo tko. Stavovi
po sebi, dakle, nisu psihiki doivljaji: to su idealne izvanvremenske
tvorevine potpuno nezavisne od spoznajnog subjekta. Upravo te idealne
tvorevine zanimaju logiku. Istu misao moemo izraziti i tako da psiho
logija prouava realne duevne procese poimanja, suenja i zakljuiva
nja, a logika idealne izvanvremenske tvorevine pojam, sud i zakljuak.
Psihologistika koncepcija logike ima konzekvencije koje su oito
neprihvatljive. Da psihologija ne moe biti osnova logike vidi se, izme
u ostalog, i po tome to se psiholoki zakoni i savjeti po svojoj
prirodi bitno ne razlikuju od zakona i savjeta logike i ne mogu
biti njihova osnova. Logiki se zakoni mogu formulirati egzaktno
i, ako su valjani, vrijede bez izuzetka. Tako je, na primjer, silogistiki
modus Barbara (Svi B su C. / Svi A su B. Dakle, Svi A su C.) formu
liran egzaktno, bez neodreenosti, i vrijedi apsolutno (bez izuzetaka).
Psiholoki se zakoni, naprotiv, formuliraju neegzaktno, samo priblino,
i vrijede samo veinom, ne bezizuzetno. Oito je da takvi priblini i
samo vjerojatni zakoni ne mogu biti osnova egzaktnih i bezizuzetnih
zakona logike.
Logicistika koncepcija logike izgleda prihvatljivija, ali i ona ima
svoje tekoe. Najtei je problem za logiciste odrediti ontiki status
svojeg idealnog carstva logike nunosti, objasniti na koji nain te ideal
ne logike tvorevine ipak jesu.
157
Simbolika logika
Osnovne pretpostavke simbolike logike
Najznaajnija je pojava u logici 19. i 20. stoljea nastanak i razvoj
simbolike logike (nazivaju je takoer matematikom ili algoritmi-
kom). Naziv simbolika logika ne znai samo da ta logika upotrebljava
simbole. Svaki je jezik sistem simbola pa se, prema tome, svaka zna
nost slui simbolima. Karakteristika je simbolike logike univerzalna
upotreba ideograma (simbola za pojmove) umjesto fonograma (simbo
la za glasove).
Poetak upotrebe ideograma u logici nalazimo jo kod Aristote
la, ali je simbolika logika stvorila neusporedivo bogatiju i savreniju
ideografsku simboliku od one kojom se sluila tradicionalna logika.
Izgradnja te simbolike naravno nije krajnji cilj simbolike logike. Sim
boli joj slue kao sredstvo za analizu logikih odnosa.
Kao to je simbolika simbolike logike mnogo bogatija od tradici
onalne, tako je i njezino logiko uenje (u smislu uelogikog uenja,
ne nuno i filozofije logike) bogatije i savrenije. Pritom to uenje ima
ne samo teorijsko nego i veliko praktino znaenje. Mnoge vane gra
ne suvremene znanosti i tehnike ne mogu se zamisliti bez simbolike
logike.
Slaui se, uglavnom, u tezi da univerzalna upotreba ideograma
nije jedino, pa ni najvanije obiljeje simbolike logike, njezini pred
stavnici i poznavatelji simbolike logike ne slau se u odgovoru na pi
tanje koja su njezina bitna distinktivna obiljeja i kako bi je eventualno
trebalo definirati.
Prema Bertrandu Russellu, simbolika ili formalna logika (atributi
simbolika i formalna kao sinonimi) predstavlja prouavanje razliitih
opih tipova dedukcije, a graa simbolike logike sastoji se od:
rauna propozicija,
rauna klasa, i
rauna relacija.
Prema Davidu Hilbertu i Wilhelmu Friedrichu Ackermannu, mate
matika logika (simbolika logika ili logistika) predstavlja proirivanje
formalne metode matematike na podruje logike.
Prema Clarensu Irvingu Lewisu, simbolika logika je razvijanje
najopenitijih principa racionalne procedure, pomou ideografskih
158
simbola i u obliku koji pokazuje meusobnu povezanost tih principa.
Za Alonsa Churcha, matematika logika je logika tih principa tretirana
matematikom metodom, specijalno formalnom aksiomatskom ili logis
tikom metodom.
Openito, razjanjavanje vlastite prirode i specifinosti nije jaka
strana simbolike logike. U mnogim prirunicima i prikazima te discipli
ne uope se ne razjanjava sam pojam simbolike logike. Meutim, na
osnovi eksplicitnih iskaza njenih istaknutih predstavnika, kao i na osno
vi njenih najznaajnijih elaboracija, moglo bi se rei da je simbolika
logika novi oblik formalne logike koji se od tradicionalnog oblika razli
kuje, prije svega, prema trima glavnim obiljejima. To su:
1. univerzalna upotreba ideograma;
2. konzekventni formalizam, koji ostavlja po strani sve sadraj
no, smatrajui da valjanost procesa analize ne ovisi o inter
pretaciji simbola koji se upotrebljavaju, nego samo o zakonima
njihove kombinacije;
3. konzekventni deduktivizam u smislu izgradnje logike kao aksio
matskog sustava koji se sastoji od sudova (stavova, iskaza, re
enica), a koji se prihvaaju bez dokaza (aksiomi ili postulati),
te i od sudova izvodivih iz njih (dokaljivi sudovi ili teoremi)
pomou definicija i prema odreenim pravilima (pravilima de
dukcije ili sintaktikim pravilima).
Razvoj simbolike logike
Premda neke osnovne ideje simbolike logike nalazimo ve kod
Leibniza, a elaboraciju nekih njezinih bitnih pretpostavki kod Williama
Hamiltona, njezin kontinuirani razvoj poinje tek u 19. stoljeu, tonije
nakon 1847. godine, s obzirom da su tada objavljene dvije znaajne
knjige: Matematika analiza logike Georgea Boolea te Formalna logi-
ka ili raun nunog i vjerojatnog zakljuivanja Augustusa de Morgana.
U tome razvoju moemo razlikovati tri osnovne faze:
1. fazu algebre logike,
2. fazu logistike, i
3. fazu metalogike i heterodoksnih (neklasinih) logika.
Algebra logike raa se u Booleovim radovima, a dostie svoj vrhu
nac potkraj stoljea u Predavanjima o algebri logike Ernsta Schrdera.
159
Logistika poinje Fregeovim djelom Pojmovno pismo (Begriffsschrift),
a kulminira u trotomnom djelu Bertranda Russella i Alfreda Northa W.
Whiteheada Principia Mathematica. Znaajne priloge dali su joj, izme
u ostalih, Giuseppe Peano, a po nekim svojim koncepcijama i Charles
Sanders Peirce. Za posljednje razdoblje karakteristino je veliko obilje
najrazliitijih teorija: logika sintaksa Rudolfa Carnapa, semantika Al
freda Tarskog, modalna logika Clarensa Irvinga Lewisa, polivalentna
(plurivalentna) logika Jana Lukasiewicsa i E. L. Posta, intuicionistika
logika A. Williama Stenleya Jevonsa, Johna Venna, Lewisa Carolla i
Charlesa Sandersa Peircea, Arenda Heytinga, te prirodna logika Ger
harda Karla Ericha Gentzena i Stanislawa Jaskowskog. Intuicionistika
i prirodna logika su oslabljene logike.
Glavna je teza algebre logike da je logika dio matematike i da se
svi logiki principi mogu izraziti pomou neznatno prilagoene tradi
cionalne matematike algebre. Sudovi se u algebri logike prikazuju po
mou algebarskih jednadbi i nejednadbi, a zakljuci pomou sustava
takvih jednadbi i nejednadbi.
Glavna je teza logistike da logika nije dio matematike, nego da je
matematika dio logike. Tonije reeno, izmeu logike i matematike ne
moe se provesti stroga granica, jer se itava matematika moe izvesti
iz logike. Logiki pojmovi i principi samo su openitiji od pojmova i
principa matematike.
Osnovna je ideja metalogike da treba razlikovati logiku kao de
duktivan sustav od metalogike kao raspravljanja o karakteristikama tih
sustava. Metalogika se moe podijeliti na logiku sintaksu, koja pro
uava internu strukturu logikog sistema, semantiku, koja prouava od
nos logikog sustava prema onome to on oznaava, i pragmatiku, koja
prouava odnos logikog sustava prema onome tko ga upotrebljava.
Meu heterodoksne ili neklasine logike pripadaju modalne, po
livalentne i oslabljene logike. Modalne logike prouavaju zakljuke u
kojima se, pored nemodalnih (asertorikih) sudova, pojavljuju i mo
dalni (apodiktiki i problematiki). Polivalentne (plurivalentne) su one
logike koje ne doputaju da sud moe imati vie od dvije istinosne vri
jednosti. Najee su polivalentne logike one s tri istinosne vrijednosti
(istinito, neistinito, mogue) i one s beskonano mnogo (razni stupnjevi
vjerojatnosti) istinosnih vrijednosti. Oslabljene su logike one u kojima
je naputen princip iskljuenja treeg i koje su srodne trovalentnoj lo
gici.
160
Ui u detaljnije izlaganje i analizu svih tih logika sasvim je ne
mogue u ovome kratkome pregledu, meutim moramo rei nekoliko
rijei posebno o Gottlobu Fregeu.
Gottlob Frege
Gottlob Frege bio je gotovo nepoznat sve dok Bertrand Russell
1903. godine nije skrenuo panju na njegovo logiko djelo. Frege se
danas openito smatra najznaajnijim predstavnikom simbolike logi
ke, a neki ga smatraju ak i najveim logiarem svih vremena. Dvije su
osnovne ideje vodilje Fregeova cjelokupnog djela:
1. stvaranje jedne nove, bolje logike, i
2. logiko zasnivanje matematike.
Obje su prisutne, a prva je uvelike i izvedena u njegovu djelu pro
boja: Pojmovno pismo (Begriffsschrift); drugoj je prvenstveno posve
eno djelo Temelji aritmetike (Die Grundlagen der Arithmetik). Pokuaj
potpunog i svestranog izvoenja obje ideje predstavljaju Osnovni zakoni
aritmetike (Grundgesetze der Arithmetik). Osnovna intencija Pojmov-
nog pisma vidi se ve iz njegova podnaslova: Jezik formula [formulski
jezik] istoga miljenja stvoren prema uzoru na aritmetiki (Eine der
arithmetischen nachgebildete Formelsprache des reinen Denkens).
Frege, koji je, kao i Boole, bio matematiar, jednako je, kao i Boole,
teio k tome da povee logiku i matematiku, ali je, za razliku od Boolea
koji se zalagao da logika postane dio algebre i da se izraava djelo
mino modificiranim jezikom algebre, smatrao da logika treba izgraditi
vlastiti ne-algebarski jezik (pojmovno pismo), koji e biti napravljen po
uzoru na postojei jezik aritmetike, ali sam nee biti aritmetiki, nego
upravo logiki.
U Predgovoru Frege posebno istie da se to stvaranje po uzoru
na aritmetiki jezik formula odnosi vie na osnovne misli nego na po
jedinano oblikovanje. Logika se treba izgraditi neovisno o bilo kojoj
matematikoj disciplini, prije svega nezavisno od aritmetike, koja bi se
tek trebala zasnovati na njoj.
Iako je ideja izvoenja aritmetike iz logike proklamirana i djelo
mino iskuana ve u Pojmovnom pismu, u punoj je mjeri ona razvijena
u Temeljima aritmetike. Podnaslov toga djela Logiko-matematiko
istraivanje o pojmu broja (Eine logisch-mathematische Untersuchung
161
ber den Begriff der Zahl) dobro oznaava njegov glavni sadraj i
ujedno donekle dovodi u zabludu. Glavni je sadraj te knjige doista
pokuaj da se pojam broja kao sredinji pojam aritmetike definira uz
pomo isto logikih pojmova, ali u knjizi nije rije samo o izolirano
uzetom pojmu broja nego i o zakonima brojeva (Zahlgesetze), o cijeloj
aritmetici.
U Zakljuku Frege, izmeu ostaloga, pie:
Nadam se da sam u ovom spisu uinio vjerojatnim da su aritmetiki zakoni
analitiki sudovi i, dakle, a priori. Prema tome bi aritmetika bila samo da-
lje razvijena logika (eine weiter ausgebildete Logik), a svaki aritmetiki stav
(Satz) neki logiki zakon, ali izvedeni. Primjene aritmetike na objanjenje
prirode bile bi logike obrade promatranih injenica; raunanje bi bilo za
kljuivanje.
Booleova teza zakljuivanje jest raunanje tako je direktno pre
okrenuta.
U djelu Principi matematike (The Principles of Mathematics) Bert
rand Russell je univerzalizirao Fregeov program proklamirajui (i u
odreenoj mjeri realizirajui) tezu da se sva matematika (ukljuujui i
geometriju) moe izvesti iz simbolike logike. Ta je teza u svim detalji
ma izvedena u ve spomenutom zajednikom djelu Bertranda Russella
i Alfreda Northa Whiteheada Principia Mathematica.
Moe se initi neobinim to ve sam Frege nije pokuao iz logike
izvesti i geometriju. U Temeljima aritmetike (i u drugim Fregeovim ra
dovima) vidi se da nije rije o nekom prividu ili nadosjetljivosti, nego
o Fregeovom uvjerenju da stavovi geometrije, za razliku od stavova
aritmetike, nisu analitiki nego sintetiki:
Za potrebe pojmovnoga miljenja moe se, meutim, pretpostaviti suprot
no ovom ili onom geometrijskom aksiomu, ne upadajui u proturjenosti sa
samim sobom kada se izvode zakljuci iz takvih pretpostavki koje proturjee
intuiciji. Ta mogunost pokazuje da su geometrijski aksiomi nezavisni i me
usobno i od logikih primitivnih zakona, dakle, sintetiki.
U Predgovoru Osnovnim zakonima aritmetike Frege najavljuje:
Ovim izvodim nakanu koju sam imao pred oima ve u svojem Pojmov-
nom pismu iz 1879. godine i najavio u svojim Temeljima aritmetike iz 1884.
godine. Ovdje elim dijelom potvrditi shvaanje o broju koje sam izloio u
drugospomenutoj knjizi.
162
Uvjeren da su u meuvremenu njegove ideje jo vie sazrele i da e
uspjeno obaviti postavljeni zadatak, Frege ne oekuje razumijevanje ni
meu matematiarima ni meu filozofima:
Inae su izgledi moje knjige prilino mali. U svakom sluaju treba dii ruke
od svih matematiara koji, kada naiu na logike izraze kao pojam, sud, od-
nos, misle: Metaphysica sunt, non leguntur! A isto tako i od filozofa koji,
kada vide neku formulu, kliu: Mathematica sunt, non leguntur! a ima ih
vrlo malo koji nisu takvi.
Jo manje je Frege oekivao razumijevanje predstavnika tada vla
dajue psihologistike logike. Frege je vrlo uvjerljivo podvrgnuo kritici
psihologistiko shvaanje logike, a nasuprot psihologistikim i svim
drugim heteronomnim koncepcijama logike formulirao je svoj logici
stiki credo:
Na pitanje zato i s kojim pravom priznajemo kao istinit neki logiki zakon,
logika moe odgovoriti samo tako da ga svede na druge logike zakone. Kada
to nije mogue, ona mora ostati duna odgovora.
Pokuavajui realizirati svoju koncepciju u samoj sebi zasnovane
logike, Frege nije mogao (niti je pokuao) izbjei i upotrebu opefilo
zofskih pojmova, koji nisu samo logiki nego su ne manje i ontoloki
i spoznajnoteorijski (istina, predmet, misao, znaenje, smisao, mogu-
nost). Frege je neke od tih pojmova paljivo analizirao u svojim glav
nim radovima, kao i u nizu manjih rasprava: Funktion und Begriff, ber
Sinn und Bedeutung, ber Begriff und Gegenstand. Iako sam Frege nije
nikad u punoj mjeri osvijestio prirodu tih svojih analiza (koje se preko
filozofije logike uzdiu do sredinje ontolokospoznajnoteorijske pro
blematike) niti je imao ambiciju izgraditi neku sistematsku filozofiju,
neke od tih analiza mogu biti zanimljive i za suvremene ope filozofske
rasprave.
Fregeova filozofija logike i matematike te njegove opefilozofske
koncepcije znaajni su doprinosi i poticaji filozofskoj diskusiji. Nje
gova logika u uem smislu neosporan je temelj suvremene simbolike
logike. Logika pojmova i logika sudova, kako ih je razvio Frege, i po
bogatstvu razvijenih odnosa i po strogosti izvoenja predstavljaju novu
epohu u razvoju simbolike logike i ostaju uzor logike dosljednosti i
temeljitosti analize.
Teko je nabrojiti sve Fregeove pojedinane doprinose logici. Re
zimirajui znaenje djela Pojmovno pismo (Begriffsschrift), Alonso
Church pie:
163
U ovome djelu prvi se puta pojavljuju: propozicionalni raun u osnovi u
svojem modernom obliku, pojam propozicionalne funkcije, upotreba kvan
tifikatora, eksplicitna formulacija primitivnih pravila zakljuivanja, pojam
hereditarnog svojstva i logika analiza dokaza matematikom indukcijom ili
rekurzijom.
Sam je Frege meu svojim pojedinanim otkriima posebno ista
knuo novu analizu suda:
Naroito vjerujem da e se trajno potvrditi zamjena pojmova subjekta i pre
dikata pojmovima argumenta i funkcije.
Frege se vie nego bilo kojim pojedinanim otkriem ponosio
strogou svojeg izvoenja, besprijekornou nizova zakljuaka
(die Lckenlosigkeit der Schluketten). Stoga nije teko zamisliti
kakav je udarac za njega predstavljalo Russellovo pismo od 16. VI.
1902. u kojem mu ovaj pie da je u Grundgesetze der Arithmetik otkrio
kontradikciju koja dovodi u pitanje cijeli sustav: Vae otkrie kontra
dikcije, odgovorio je on Russellu 22. VI. 1902., izazvalo je kod mene
najvee iznenaenje i gotovo bih rekao konsternaciju, jer je potreslo
temelj na kojem sam namjeravao sagraditi aritmetiku. Izraavajui
nadu da e pronai adekvatan odgovor na Russellovu primjedbu, Frege
mu je ujedno dao priznanje: U svakom sluaju Vae je otkrie vrlo
znaajno i ma koliko u prvi mah izgledalo nezgodno, moda e dovesti
do velikog napretka u logici. Daljnji razvoj simbolike logike uvelike
je potvrdio to Fregeovo predvianje.
Logika u Jugoslaviji
U razdoblju renesanse neki su Hrvati i Slovenci postigli svjetski
glas filozofskim radovima na latinskom i talijanskom jeziku. Na polju
logike naroito se istaknuo Juraj Dragii, koji je u svojim logikim
spisima pokuavao pomiriti koncepcije tomistike i skotistike struje
skolastike.
Filozofija na narodnom jeziku: hrvatskom, srpskom, slovenskom,
makedonskom jeziku, nastaje u 19. i 20. stoljeu. Njezini poeci u Hr
vatskoj padaju u doba ilirskog preporoda. Stjepan Ilijaevi objavio je
svoju Obuku malenih 1850. godine, koja sadri elemente logike, psiho
logije i pedagogije. Prvi srednjokolski udbenik logike Logika ili mi-
sloslovje izdao je 1868. godine Vinko Pacel. Udbenik Logika za sred-
nja uilita, koji je 1888. godine napisao poznati pjesnik i sveuilini
164
profesor uro Arnold, doivio je pet izdanja i vie od pola stoljea bio
je bez ozbiljne konkurencije u Hrvatskoj. Iz kolske upotrebe defini
tivno ga je potisnula tek knjiga Vladimira Filipovia Logika za srednje
kole 1941. godine.
Osim navedenih i jo nekoliko kraih prirunika, u Hrvatskoj je
do rata objavljeno i nekoliko manjih logikih rasprava: Bla Magjer,
Sofizmi i paralogizmi (1911.), Marijan Petras, Teorija suda (1935.), K.
Grimm, Indukcija (1941.)
Prvu logiku u Srbiji, Logika serbskoga jezika I.II., objavio je
1808.1809. godine u Budimu Nikolaj Simi. Prvi udbenik logike,
Misloslovje ili logika, objavio je 1851. godine za Veliku kolu u Beo
gradu Konstantin Brankovi. Najobimnije logiko djelo, Logika udee-
na za kolsku upotrebu; Po D. St. Milu i drugim najnovijim i najboljim
piscima, I.III., u 19. stoljeu napisao je Alimpije Vasiljevi i objavio u
Beogradu 1871.1873. godine.
Krajem 19. i poetkom 20. stoljea izalo je nekoliko srednjokol
skih udbenika logike, a poznati knjievni kritiar Ljubomir Nedi
objavio je na njemakom jeziku studiju o kvantifikaciji predikata u no
vijoj engleskoj logici.
Prvi univerzitetski prirunik logike na srpskohrvatskom jeziku,
Osnovi logike. Formalna logika i opta metodologija, napisao je Bra
nislav Petronijevi. Objavljen je u Beogradu 1932. godine. Hegelovu
logiku Dijalektika. Logika nauka preveo je i popratio komentarom
Duan Nedeljkovi. Izdana je u Beogradu 1939. godine.
Poslije Drugog svjetskoga rata objavljeno je u Jugoslaviji nekoliko
srednjokolskih udbenika logike kojih su autori Ivan Veerina, . Ra
dovi, Mihailo Markovi, Gajo Petrovi, Svetlana KnjazevaAdamo
vi, Stania Novakovi
Univerzitetski udbenik Logika I.II. 1963. objavio je Bogdan e
i koji je napisao i Uvod u dijalektiku logiku 1957. godine. Mihailo
Markovi pisac je knjige Formalizam u suvremenoj logici (1957) i knji
ge Dijalektika teorija znaenja (1961.). Valja spomenuti da su znaajne
logike studije objavili takoer i Andrija Krei: Relacioni sudovi i re-
lativnost spoznaje (1958.); Andrija Stojkovi: Lenjin o formalnoj logici
(1959.), M. Ili: Logike osnove teorije verovatnoe (1961.), Svetla
na Knjazeva: Filozofija lavovsko-varavske kole (1964.), Aleksandar
Kron: Odnos polivalentnih logika i teorije verovatnoe (1967.), Jovan
T. Aranelovi: Uloga indukcije u naunom istraivanju (1967.), Dra
165
goljub Miunovi: Logika i sociologija (1971.), F. Jerman: Med logiko
in filozofijo (1971.), Goran vob: Frege: Pojmovno pismo (1992.).
Prilog metodici logike dali su Svetlana KnjazevAdamovi knji
gom Logika u praksi (1964.) te Boris Kalin knjigom Logika i oblikova-
nje kritikog miljenja (1982.).
Pregled povijesti logike objavio je Jone Josifovski: Istorija na lo-
gikata (1973.).
Najznaajnije priloge simbolikoj logici dali su Vladimir Devid:
Matematika logika I. (1964.), S. Prei: Elementi matematike logike
(1968.), M. i S. Prei: Uvod u matematiku logiku (1979.). Mogu se
spomenuti i uvodi N. Prijatelja: Uvod v matematiko logiko (1960.) i
Joneta Josifovskog: Uvod v simbolikata logiko (1970.).
Marksisti i logika
Filozofska i metafilozofska misao Karla Marxa njegova filozofi-
ja prakse odnosno miljenje revolucije otvara perspektivu za dublje
sagledavanje svih pitanja tradicionalne filozofije, pa tako i za proble
matiku logike. Meutim, sam Karl Marx nije se blie bavio logikom, a
doprinosi njegovih suradnika i stvarnih odnosno deklariranih sljedbeni
ka logikim raspravama ini se da su doista sporni.
Friedrich Engels:
formalna logika i dijalektika
Engels u Anti-Dhringu tvrdi kako ostaje samostalno, od cijele do
sadanje filozofije, uenje o miljenju i o njegovim zakonima formal-
na logika i dijalektika. Sve ostalo prelazi u pozitivnu znanost o prirodi
i povijesti. Engels je do toga stajalita doao razradom teze prema kojoj
materijalizmu, kada postane dijalektiki, vie nije potrebna nikakva fi
lozofija, koja stoji iznad ostalih znanosti jer im se svakoj pojedinoj
znanosti postavi zahtjev da razjasni sebi svoje mjesto u opoj cjelini
stvari i znanja o stvarima, svaka posebna znanost o toj cjelini postaje
suvina.
Ta Engelsova misao nalazi se u knjizi Ludwig Feuerbach i kraj
klasine njemake filozofije, u kojoj je rije da za filozofiju, prognanu
iz prirode i povijesti, ostaje jo samo carstvo iste misli: znanost o za
konima samoga miljenja: logika i dijalektika. Formalnoj logici kako
166
se kae u Anti-Dhringu, odnosno logici prema Ludwigu Feuerba-
chu i kraju klasine njemake filozofije, iskazana je ovdje velika ast.
U vrijeme kada svu tradicionalnu filozofsku problematiku, navodno,
preuzimaju znanosti, ona je, uz dijalektiku, jedina koja od dosadanje
filozofije ostaje samostalna. Pitanje je, meutim, to se tu misli pod
logikom i kakav je njen odnos prema onoj drugoj filozofskoj disciplini,
koja se zajedno s njome odreuje kao kako misli Engels uenje o
miljenju i njegovim zakonima, odnosno znanost o zakonima samoga
miljenja i koja zajedno s njome treba nadivjeti invaziju znanosti.
U Anti-Dhringu, pa i u Dijalektici prirode, Engels ne govori o
dijalektici samo kao o znanosti o miljenju nego je takoer odreuje
kao znanost o opim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskoga
drutva i miljenja. U istim djelima Engels oznauje dijalektiku kao
odreenu metodu, nain ili formu miljenja, na primjer, kao u posljed
njoj instanciji jedini ispravan nain miljenja. Kao klju za razumijeva
nje tih razliitosti vjerojatno mogu posluiti Engelsova razmatranja o
objektivnoj i subjektivnoj dijalektici.
Dijalektika to jest objektivna dijalektika vlada u itavoj prirodi,
a subjektivna dijalektika dijalektiko miljenje samo je odraz sve
opeg kretanja u prirodi putem suprotnosti, koje upravo i uvjetuju ivot
u prirodi svojom neprekidnom borbom i svojim konanim prijelazima
jedne u drugi odnosno u vie oblike. Prema ovome, dijalektiko mi
ljenje odraz je dijalektikog kretanja u prirodi pa se ini da dijalektika
moe biti znanost o dijalektikom kretanju u cijeloj prirodi i ujedno
znanost o dijalektikom miljenju. Ali zato je tu potrebna jo i formal-
na logika (ili jednostavno logika)?
Oito inspiriran Hegelom, Engels u Anti-Dhringu i u Dijalektici
prirode daje kritiku osnovnih principa formalne logike (principa iden
titeta, principa proturjenosti i principa iskljuenja treega), koje on
pritom naziva metafizikim (u smislu u kojemu bi metafizika bila
neto suprotno dijalektici). Tako o principu identiteta Engels pie da
princip identiteta u starometafizikom smislu jest osnovni princip sta
rog nazora: A jest A, jer je svaka stvar jednaka samoj sebi. Prirodne
znanosti opovrgle su taj princip u svakom pojedinom sluaju, korak po
korak, ali u podruju teorije on jo ivi. Novija prirodna znanost u po
jedinosti dokazala je injenicu da istinski konkretni identitet ukljuuje
u sebi razliitost, mijenu. Engels stoga misli da kao ostale metafizike
167
kategorije, apstraktni identitet zadovoljava za kunu upotrebu, gdje su
sreemo sitne razmjere i kratka vremenska razdoblja i gdje su granice
u kojima je upotrebljiv razliite u gotovo svakom pojedinom sluaju i
odreene su prirodom predmeta. Ali, da je za prirodnu nauku koja uop
ava, apstraktni identitet potpuno nedovoljan, ak i u svakoj pojedinoj
njezinoj grani.
Polemizirajui s Dhringom, prema kojem je proturjenost bes
mislica pa je u stvarnom svijetu ne moe biti, Engels u Anti-Dhringu
pie da dok stvari promatramo u miru i bez ivota, svaku za sebe, jednu
pored druge i jednu za drugom, onda svakako u njima ne nailazimo ni
na kakve proturjenosti i da tu nalazimo izvjesne osobine koje su im di
jelom zajednike, a dijelom razliite, pa ak i meusobno proturjene.
Ali da su u svakom sluaju one razdijeljene na razne stvari pa, dakle,
ne sadre proturjenost. Engels misli da nam je u granicama ovog pod
ruja promatranja dovoljan i obian, metafiziki nain miljenja. Ali
da je sasvim drugaije im stvari promatramo u njihovu kretanju, nji
hovu mijenjanju, njihovu ivotu, u njihovu meusobnom i uzajamnom
djelovanju. I da tu nailazimo na proturjenosti i da je samo kretanje
proturjenost.
Nakon to je kao primjere proturjenosti koja postoji u samim stva
rima i pojavama razmotrio mehaniko mijenjanje mjesta, ivot i ljudsku
spoznaju, Engels navodi i nekoliko primjera proturjenosti na podruju
matematike pa zakljuuje da se matematika promjenljivih veliina od
nosi prema matematici nepromjenljivih veliina isto onako kao to se
uope dijalektiko miljenje odnosi prema metafizikom.
Na slian nain Engels analizira i zakon iskljuenja treeg, a svoju
analizu zakljuuje da za onaj razvojni stupanj nazora na prirodu gdje se
sve razlike slijevaju u meustupnjevima, gdje sve suprotnosti prelaze
jedna u drugu putem posrednih lanova, stari metafiziki nain milje
nja vie ne zadovoljava i da dijalektika koja isto tako ne poznaje nika
kve hard and fast lines, nikakav bezuvjetno primjenljivi iliili!, koja
nepomine metafizike razlike prevodi jedne u druge te osim iliili!
poznaje takoer i jedno i drugo na pravom mjestu.
Posredujui izmeu suprotnosti, ta je dijalektika, u posljednjoj
instanciji, jedini ispravni nain miljenja. Naravno, u svakoj dnevnoj
upotrebi, u naunoj sitniariji, metafizike kategorije zadravaju svoje
vaenje.
168
Kada gospodin Dhring dijalektiku smatra za instrument golog dokazivanja,
kako ogranieno moe da se shvati, recimo, formalna logika ili elementarna
matematika, onda ve to znai totalno nerazumijevanje prirode dijalektike.
ak je i formalna logika, prije svega, metoda za iznalaenje novih rezultata,
za napredovanje od poznatog k nepoznatom, a isto tako je to, samo u mnogo
eminentnijem smislu, i dijalektika, koja, pored toga, zato to probija uzani
horizont formalne logike, nosi u sebi klicu ireg pogleda na svijet.
U matematici postoji isti odnos. Elementarna matematika, matematika posto
janih veliina, kree se u okviru formalne logike, bar uope uzeto; matemati
ka promjenljivih veliina kojoj je najvaniji dio infinitezimalni raun, u suti
ni nije nita drugo nego primjena dijalektike na matematike odnose. To golo
dokazivanje dobiva sasvim podreenu ulogu pred mnogostrukom primjenom
metoda na nova podruja istraivanja. Ali gotovo svi dokazi vie matematike,
poevi od prvih dokaza diferencijalnog rauna, pogreni su, strogo uzevi, s
gledita elementarne matematike. Drukije ne moe ni da bude, ako hoemo,
kao to je tu sluaj, da pomou formalne logike dokaemo rezultate postignu
te na dijalektikom podruju. (Engels, Anti-Dhring)
Rije je o razmatranju odnosa izmeu formalne logike i dijalektike.
Moe se rei da Engels misli kako formalna logika i dijalektika jesu nau
ka o miljenju. Engels ne shvaa dijalektiku samo kao nauku o miljenju.
Taj termin pojavljuje se kod njega u najmanje etiri razliita naina:
1. dijalektika kao objektivna dijalektika, koja vlada u itavoj pri
rodi,
2. dijalektika kao subjektivna dijalektika, dijalektiko miljenje,
3. dijalektika kao nauka o objektivnoj dijalektici odnosno o naj
openitijim zakonima svega kretanja, i
4. dijalektika kao nauka o zakonima miljenja ili kao dio te nauke.
Za razliku od dijalektike, koja se tako definira ak i na vie raz
liitih naina, formalna logika sama po sebi nikako se ne definira
niti se poblie razjanjava. Oito pretpostavljajui da je poznato to je
to formalna logika, Engels se usmjerava prvenstveno na to da razjasni
njen odnos prema dijalektici, pa tek u tome kontekstu govori poneto i
o formalnoj logici samoj po sebi.
Engels kvalificira formalnu logiku prije svega kao metodu za pro
nalaenje novih rezultata, za napredovanje od poznatog k nepoznatom,
a ne kao instrument pukog dokazivanja (kako bi se isprva moglo ogra
nieno shvatiti).
to se tie odnosa formalne logike i dijalektike, jasno se vidi da ih
Engels smatra razliitim i u odreenoj mjeri, ali ne i potpuno suprot
169
nim, da obje smatra u svakodnevnom ivotu i u znanosti (ali za razliite
upotrebe) neophodnim, da dijalektiku stavlja iznad formalne logike
te da odnos izmeu formalne logike i dijalektike smatra analognim od
nosom izmeu nie i vie matematike.
Takoer se vidi da Engels dovodi u neku vezu formalnu logiku i
metafiziku. Ontoloki interpretirani osnovni principi logike kritiziraju
se kao metafiziki (u smislu u kojemu je metafizika neto u odree
nom smislu suprotno dijalektici), to svakako ne iskljuuje mogu
nost da u nekoj drugoj interpretaciji ti principi i nisu metafiziki, a
pored odnosa formalne logike prema dijalektici, i odnos metafizikog
miljenja prema dijalektikom proglaava se analognim odnosu
matematike nepromjenljivih veliina prema matematici promjenljivih
veliina.
Meutim, usprkos svim tim openito uzevi jasnim odreenjima,
mnogoto ostaje nejasno. Nejasno je kako konkretno treba shvatiti ana
logiju s matematikom i dopunske slike pomou kojih se razjanjava
odnos meu njenim dijelovima i meu analognim naukama o milje
nju (slike kao svakodnevna upotreba, nauna sitniarija, kuna
upotreba i slino). Ali nedovoljno jasno ostaje na kraju krajeva ak i
Engelsov odgovor na najopenitije pitanje: Je li formalna logika samo
dio ili poseban sluaj dijalektike ili su to dva relativno neovisna dije
la cjelovite nauke o miljenju?
Georgij Valentinovi Plehanov:
nadovezivanje na Engelsovo miljenje
Plehanov razlikuje formalnu ili obinu logiku i logiku proturje-
nosti ili dijalektiku. Kao i Engels, Plehanov usporeuje odnos formalne
logike i dijalektike s odnosom izmeu nie i vie matematike istiui da
se logika u uobiajenom smislu ove rijei odnosi prema dijalektici kao
nia matematika prema vioj. Upravo ovo usporeivanje slui Plehano
vu kao nit vodilja pri rjeavanju problema, samo to on nastoji problem
razviti konkretnije od Engelsa.
Plehanov, kao ni Engels, ne odgovara jasno na pitanje jesu li dija
lektika i logika dvije koordinirane discipline ili je jedna subordinirana
drugoj. Kao i Engels, on je ipak skloniji drugom shvaanju i jasnije
ga formulira da isto onako kako je mirovanje poseban sluaj kretanja,
tako je i miljenje po pravilima formalne logike (prema osnovnim za
170
konima misli) poseban sluaj dijalektikoga miljenja. Odatle bi se
moglo zakljuiti da je predmet logike jedno posebno podruje (ili pose
ban skup pojava) unutar onoga podruja koje je predmet filozofije i da
su zakoni formalne logike poseban sluaj zakona dijalektike. Plehanov
izvodi takav zakljuak, iako ne sasvim konzekventno.
Obiljeje je formalne logike, prema Plehanovu, to se dri formule:
da jest da, a ne jest ne. Drugim rijeima, formalnologiko miljenje
odvija se prema zakonima identiteta, proturjenosti i iskljuenja tree
ga. Drugi i trei od ovih zakona mogu se, prema berwegu na kojeg
se poziva Plehanov (mogao se radije pozvati na Leibniza!), spojiti u
jedno logiko pravilo prema kojemu se na svako odreeno pitanje da li
svakom odreenom predmetu mora odgovoriti ili da ili ne, a ne smije
se odgovoriti i da i ne.
Za dijalektiko miljenje ne vrijede spomenuti logiki principi pa
dijalektika na prethodno spomenuto pitanje moe odgovoriti i da i ne.
Ukratko reeno, dijalektiko se miljenje ne odvija po formuli da jest
da i ne jest ne, nego po suprotnoj: da jest ne i ne jest da.
Ako bismo htjeli pokazati da je miljenje po pravilima formalne
logike poseban sluaj dijalektikog miljenja, morali bismo pokazati da
je formula da jest da i ne jest ne poseban sluaj formule da jest ne i
ne jest da. Plehanov to ne ini. Meutim, on dokazuje da je podruje na
koje se moe primijeniti formalnologiko miljenje posebno podruje
unutar onoga na koje se moe primijeniti dijalektiko miljenje. U tome
on nije posve konzekventan pa se ponekad primjeuje i tendencija da se
ova dva podruja shvate i kao dva posebna koordinirana podruja.
Plehanov smatra da osnovu svih pojava u prirodi ini kretanje ma
terije. Kretanje je, meutim, proturjenost i o njemu moramo suditi
dijalektiki. Molekule materije spajaju se u kretanju, meutim, u rela
tivno stabilne kombinacije predmete ili stvari. Kada se radi o njima,
moramo zakljuivati po principima formalne logike. Ali ni na ovome
podruju vlast formalne logike nije apsolutna. Ako se radi o predmetu
koji nastaje ili nestaje, ili ako se radi o predmetu koji se nalazi u stanju
mijenjanja odnosno o predmetu koji ve gubi ili jo tek stjee neko
svojstvo, opet vrijedi dijalektika.
Formalna logika vrijedi, dakle, samo za predmete ukoliko se ne
mijenjaju odnosno dok odreene kombinacije ostaju odreene kom
binacije. Meutim, ni za takve predmete formalna logika ne vrijedi
uvijek. Postoje, naime, ne samo jednostavni predmeti nego i sloeni,
171
osobito takvi koji ujedinjavaju direktno suprotna svojstva. Za takve slo
ene predmete vrijedi opet dijalektika.
Tako Plehanov jako suava podruje na kojemu vrijedi formalna
logika. Ali, s druge strane, on daje formalnoj logici izvjesna prava i na
podruju dijalektike mislei da kada stojimo pred pitanjem o prijelazu
jedne vrste kretanja u drugu, na primjer mehanikog kretanja u toplinu,
takoer moramo zakljuivati prema osnovnim berwegovim pravili
ma. Ta vrsta kretanja je ili toplina ili mehaniko kretanje Ali, ako je
to tako, onda se osnovni zakoni formalne logike u stanovitim granica
ma mogu primijeniti takoer i na kretanje.
Bilo bi zanimljivo saznati neto vie o tim izvjesnim granicama
u kojima se zakoni formalne logike mogu primijeniti i na kretanje.
Umjesto toga, Plehanov na citirani odlomak nadovezuje sljedei opi
zakljuak: Dijalektika ne ukida formalnu logiku, nego samo liava nje
zine zakone apsolutnog znaenja koje im pripisuju metafiziari.
Iz svega ovoga proizlazi da, prema Plehanovu, dijalektika vrijedi
na svim podrujima zbilje osim na spornim podrujima jednostavnih
i sloenih ali neproturjenih stvari, ali da formalna logika kojoj su
rezervirana ta dva podruja u izvjesnim, blie nespecificiranim gra
nicama vrijedi i na cijelom podruju dijalektike. Na osnovi ovakvih
dosta kompliciranih i ujedno nedovoljno preciznih odreenja ne bi bilo
jednostavno, ni u svakodnevnom ivotu ni u znanosti, odluiti po kojoj
logici u kojoj situaciji ili sluaju trebamo umovati. Prije nego to odlu
imo po kojoj logici misliti, trebalo bi u svakom sluaju provesti pret
hodno istraivanje. Ali nije jasno kojom bismo se od ovih dviju logika
(ili moda kojom treom) trebali pri tome sluiti.
Vladimir Ilji Uljanov Lenjin:
identitet logike, dijalektike i spoznajne teorije
U svojim filozofskim spisima i napose politikim polemikama, Le
njin se esto pozivao na logiku predbacujui protivnicima neloginost
i logine pogreke. Iz konteksta se vidi da je i on u takvim sluajevi
ma mislio tradicionalnu formalnu logiku, a pod logikim pogrekama
ogreenja o njezina pravila. Sasvim u skladu s formalnom logikom, Le
njin je npr. u polemici protiv Pjatakova pisao da logike proturjenosti,
naravno pod uvjetom da se pravilno, logiki misli, ne smije biti ni u
ekonomskoj ni u politikoj analizi.
172
Samo jednom, nekoliko godina prije smrti, ali u jednoj znaajnoj
polemici (protiv Trockog i Buharina o sindikatima), Lenjin se pozvao
na dijalektiku logiku. Lenjin je istaknuo da treba obuhvatiti, da bi se
predmet stvarno spoznao, i prouiti sve njegove strane, sve veze i po
sredovanja. Lenjin je istaknuo da to nikada neemo potpuno postii,
ali da e nas zahtjev svestranosti sauvati od pogreaka i od umrtvlji
vanja. Dijalektika logika zahtijeva da se predmet uzima u njegovom
razvitku, samokretanju (kako ponekad kae Hegel) i izmjeni Sva
ljudska praksa treba ui u potpuno odreenje predmeta i kao kriterij
istine i kao praktiki odreiva veze predmeta s onim to je potrebno
ovjeku te, naposljetku, da dijalektika logika nauava kako nema ap
straktne istine i da je istina uvijek konkretna.
Treba li ovo Lenjinovo zakanjelo pozivanje na dijalektiku logiku
shvatiti kao prijelaz s pozicija formalne logike na pozicije dijalektike
logike ili moda (zajedno s ranijim pozivanjima na formalnu logiku)
kao primjer svojevrsnog kombiniranja formalne logike i dijalektike?
Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti izmeu ostalog i zato to se
Lenjin, koji je inae filozofirao u direktnom nastavku na Engelsa i Ple
hanova, nije direktno izjanjavao o njihovoj koncepciji odnosa formal
ne logike i dijalektike.
Ipak, ono to on pie o logici i dijalektici u Filozofskim biljenica-
ma ini se kao negacija koncepcije Plehanova i Engelsa. Prouavajui
Hegelovu veliku Logiku, Lenjin se oduevio Hegelovom koncepcijom
prema kojoj je logika u isti mah spoznajna teorija i ontologija, i doao
je do zakljuka da su i u Marxovoj misli logika, dijalektika i spoznajna
teorija bili (i u autentinom marksizmu trebaju biti) identini. Iz Le
njinovog konspekta Znanosti logike dobro se vidi kako je on postupno
doao do toga zakljuka.
Poinjui itati Hegelovu Logiku, Lenjin ve u predgovoru susree
misao da logike forme nisu samo izvanjske forme strane sadraju pa u
vezi s tim biljei da Hegel, meutim, trai logiku u kojoj bi forme bile
sadrajne forme, forme ivog, realnog sadraja, nerazdvojno povezane
sa sadrajem. U vezi s Hegelovim izvoenjima on pokuava odmah
formulirati i vlastiti stav da logika nije uenje o vanjskim formama mi
ljenja, nego o zakonima razvitka svih materijalnih, prirodnih i du
hovnih stvari, tj. razvitka cijelog konkretnog sadraja svijeta i njegove
spoznaje, tj. rezultat, suma, zakljuak historije spoznaje svijeta. Ovo
oduevljenje i u velikoj mjeri identificiranje s Hegelom opaa se i pri
173
daljnjem prouavanju teksta Logike. Lenjin ne ita Hegela nekritiki pa
se povremeno javljaju i primjedbe i sumnje. Citiravi Hegelovu misao
da logika koja izuava samo formalne funkcije miljenja, a ne bavi se
pitanjem njihove istinitosti, ne moe dati vie od prirodnohistorijskog
opisa pojava miljenja.
Lenjin u Filozofskim biljenicama zapisuje Hegelovu tvrdnju da su
ne samo opis formi miljenja i ne samo prirodno-historijski opis pojava
miljenja nego i slaganje s istinom, rezultati i rezimei historijske misli.
Lenjin s odmjerenom simpatijom prema Hegelu dodaje da se u takvom
shvaanju logika poklapa (sovpadaet) sa spoznajnom teorijom. Na idu
im stranicama ponovno nalazimo direktno oduevljavanje Hegelom
pa, nakon to ga je citirao, istaknuo je Lenjin:
Vrlo dobro! Najobinije logike figure, samo potanko opisani sit venia
verbo, najobiniji odnosi stvari.
Lenjin je u skladu s time odao priznanje Hegelu na tome to je
stvarno dokazao da logike forme i zakoni nisu puki omota, nego odraz
objektivnog svijeta. Tonije, nije dokazao, nego je genijalno pogodio.
Hegelova teza o podudaranju logike i spoznajne teorije sada se vie ne
pojavljuje samo kao vano pitanje, nego kao Lenjinova eksplicitna
teza: Logika je uenje o spoznaji. Ona je spoznajna teorija. Ali, Lenji
novo usuglaavanje s Hegelom nije pasivno. Hegel je u osnovi u pravu,
ali ga treba korigirati i dopuniti materijalistikim itanjem odnosno
obrtanjem.
Kada se Hegel trudi da ovjekovu svrsishodnu djelatnost supsumira pod ka
tegoriju logike, govorei da je ta djelatnost zakljuak (Schluss), da subjekt
(ovjek) igra ulogu takvog i takvog lana u logikoj figuri, u zaklju
ku itsl. to nije samo natezanje, ni samo igra. Tu je vrlo dubok sadraj,
isto materijalistiki. Treba obrnuti: ovjekova praktika djelatnost morala
je milijarde puta navoditi ovjekovu svijest na ponavljanje vanih logikih
figura, kako bi te figure mogle dobiti znaenje aksioma. (Lenjin, Filozofske
biljenice)
Uz tezu o identitetu logike i spoznajne teorije, Lenjin u fragmentu
Prilog pitanju o dijalektici formulira i tezu o identitetu dijalektike
i spoznajne teorije tako to dijalektika i jest spoznajna teorija Hege
la i marksizma. Lenjin naglaava to na koju stranu stvari (to nije
strana stvari nego bit stvari) nisu obratili panju ni Plehanov ni drugi
marksisti.
174
To moe zbuniti, ali se razjanjava Lenjinovom fundamentalnom
tezom o Marxu:
Ako Marx nije ostavio Logiku, on je ostavio logiku Kapitala, i to bi trebalo
posebno iskoristiti u ovome pitanju. U Kapitalu je na jednu nauku primije
njena logika, dijalektika i spoznajna teorija materijalizma (nisu potrebne tri
rijei: to je jedno te isto), koji je od Hegela uzeo sve vrijedno i to je vrijedno
unaprijedio. (Lenjin, Filozofske biljenice)
Neki interpreti shvaali su izraz dijalektika u ovome kontekstu kao
naziv za ontologiju pa su Lenjinovu misao tumaili kao tezu o identitetu
logike, ontologije i spoznajne teorije; drugi su smatrali da pod dijalekti
kom ovdje treba misliti dijalektiku logiku te da tezu treba shvatiti kao
proklamiranje identiteta formalne logike, ontologije i spoznajne teorije.
Bilo je i nekih drugaijih interpretacija. U stvari, kako se vidi iz
drugih Lenjinovih spisa, on nikad nije mislio da je potrebna neka za
sebna ontologija. U Materijalizmu i empiriokriticizmu ontoloka pro
blematika ukljuena je u spoznajnu teoriju.
Na mnogim mjestima u Filozofskim biljenicama, Lenjin pod
dijalektikom misli ne samo subjektivnu dijalektiku nego i objektiv-
nu dijalektiku: ne samo objektivnu dijalektiku po sebi nego i njezino
osvjetavanje, odnosno istraivanje a to je istraivanje u tradicional
noj terminologiji ontoloko. U Lenjinovoj tezi o identitetu ontologija
je indirektno spomenuta ak dva puta: preko spoznajne teorije i preko
dijalektike. Na slian je nain dvostruko miljena i dijalektika logika,
ne samo kao jedan od dijelova dijalektike nego kao i vrsta logike.
Pod logikom koju on identificira s dijalektikom, Lenjin tu oito ne
misli formalnu logiku kao neto nepomirljivo suprotstavljeno dijalek
tikoj. Ali on tu svakako misli onaj glavni, relativno neutralni sadraj
formalne logike koji (silogistike figure) ima trajnu vrijednost, samo ga
moda treba filozofski drugaije interpretirati. U svakom sluaju, bez ob
zira na sve eventualno sporne detalje, u Lenjinovoj programatskoj kon
cepciji oito nema mjesta za dvije logike (kao kod Engelsa i Plehanova),
nego samo za jednu koja e ujedno biti dijalektika i spoznajna teorija.
Sovjetski marksisti i logika
Ako je logika identina s dijalektikom i spoznajnom teorijom, su
vino je da se ona izuava kao zaseban nastavni i znanstveni predmet
usporedo s dijalektikom. Taj je zakljuak, ini se, i povuen u Sovjet
175
skom Savezu izmeu dva svjetska rata. Meutim, u Logikom priruni-
ku rjeniku Nikolaja Ivanovia Kondakova ukidanje logike ne dovodi
se u vezu s Lenjinovim koncepcijama. Prikazuje se, tovie, kao neto
to je bilo u kontradikciji s Lenjinovim stalnim pozivanjem na logi
ku te, prije svega, sa sudom Josifa Visarionovia Dugavilija Staljina,
koji je veliao neodoljivu snagu logike u Lenjinovim govorima.
Prema Kondakovu,
sada je teko s iscrpnom potpunou utvrditi uzroke toga [ukidanja lo
gike]. Po svoj prilici, u prvim godinama postojanja sovjetske vlasti, kada su
sve snage nae drave bile baene u borbu protiv rasula u ekonomiji i pro
tiv ofenzive kontrarevolucije i intervencije, u kolama se sva panja morala
koncentrirati na glavne predmete matematiku, fiziku, kemiju, narodni jezik
i morali su se privremeno smanjiti satovi za predavanje drugih predmeta
(psihologija, logika). Izvjesnu ulogu odigrala je i ta okolnost to su prilino
esto logiku u gimnazijama kao dopunski rad predavali sveenici. Zato nije
udno to se logika ponekad predavala prilino suho, odvojeno od drugih
predmeta. Moda je bilo i drugih razloga, ali injenica ostaje injenica: logi
ka je na kraju krajeva nestala iz spiska disciplina koje se predaju u srednjoj
koli. (Kondakov, Logiki prirunik rjenik)
Prema Kondakovu, ta se situacija poela mijenjati 1946. godine
kada je, da bi se podigla logika kultura naih kadrova, ponovno uve
deno predavanje logike u sve srednje kole i u neke visoke kole od
nosno na univerzitete. Meutim, prema nekim drugim informacijama,
nalog za hitno uvoenje logike u sva vojna i civilna uilita izdao je
poetkom rata, 1941. godine, sam Staljin, jer je bio nezadovoljan kon
tradiktornim izvjetajima to ih je dobivao s fronti.
Nakon ponovnog uvoenja logike u kole i na sveuilita, u prvo se
vrijeme predavala iskljuivo tradicionalna formalna logika, a suvreme
na simbolika logika kritizirala se kao primjer suvremene buroaske
dekadencije. Ali i ta se situacija izmijenila poslije desetak godina, pre
ma svemu sudei na zahtjev Armije, kojoj je simbolika logika bila
potrebna radi njenih znaajnih primjena u suvremenoj (i napose vojnoj)
znanosti i tehnici.
Nakon to je logika (kako tradicionalna tako i simbolika) progla
ena neutralnim podrujem i dobila autonomiju u odnosu na opefi
lozofske koncepcije (i napose u odnosu na slubenu doktrinu dijalek
tikog materijalizma), na njezino su podruje pohrlili mnogi daroviti
filozofi eljni samostalnog istraivakog rada bez stalnog ideoloko
politikog ocjenjivanja, a prikljuili su im se i brojni matematiari, koji
su se u razdoblju negativnog ocjenjivanja simbolike logike ustruavali
176
zakoraiti u to podruje. Tako se u posljednjim desetljeima razvio in
tenzivan rad na podruju logike te su u velikoj mjeri nadoknaeni raniji
zaostaci.
S priznanjem formalne logike ponovno se pojavilo i zaotrilo pi
tanje o prirodi i potrebi zasebne dijalektike logike i o njenom odnosu
prema formalnoj logici. U ivim diskusijama koje su o tome voene
ula su se najrazliitija miljenja, a diskusija svakako ni do danas nije
zavrena.
M. M. Rozental, E. P. Sitkovski i I. S. Narski zastupali tezu da di
jalektika logika ne postoji izvan i nezavisno od dijalektike, nego kao
jedna od njenih strana ili aspekata. V. P. Roin tvrdio je da je predmet
dijalektike logike dio predmeta marksistike spoznajne teorije, a ova
dio predmeta marksistike dijalektike. Drukije stanovite zastupao je
B. M. Kedrov tvrdei da se problematika dijalektike logike razlikuje
od problematike spoznajne teorije materijalizma i od ope problema
tike dijalektike kao nauke. Razlog je u tome to se dijalektika logika
odnosi posebno na forme miljenja, u kojima se na specifian nain
odraavaju veze objektivnog svijeta. Slinih su shvaanja S. B. Cerete
li, V. I. erkasov i V. I. Maljcev. Takoer tako misli i M. N. Aleksejev
zastupajui tezu da je dijalektiko miljenje, kao posebna vrsta milje
nja, predmet dijalektike logike.
Sasvim drukije stanovite zastupao je jo 1951. godine K. M. Ba
kradze (u mladosti Husserlov uenik), tvrdei da postoji samo jedna,
formalna logika, a dijalektika je filozofska metoda spoznaje i preobra
avanja stvarnosti:
Ne postoje samo dvije nauke o formama i zakonima pravilnoga miljenja;
postoji samo jedna nauka i ta je nauka logika ili formalna logika () Dijalek
tika logika nije uenje o formama i zakonima pravilnog, dosljednog milje
nja, nego opa metodologija spoznaje, metodologija praktine djelatnosti.
(Kondakov, Logiki prirunik rjenik)
ini se da otprilike takvo miljenje ima danas sve vie pristalica
meu sovjetskim logiarima i filozofima.
Henri Lefebvre:
formalna i dijalektika logika
Zapadni marksisti, osobito oni nedogmatskog karaktera, nisu se
mnogo bavili logikom. Meutim, u drugoj polovici etrdesetih godina
177
zapaena su dva rada posveena problematici dijalektike logike: Uvod
u dijalektiku logiku meksikog filozofa Elia de Gortarija i Logique
formelle, logique dialectique Henria Lefebvrea.
Lefebvreova knjiga, napisana 1946.1947. godine, bila je zami
ljena kao prvi svezak velike osmotomne Rasprave o dijalektikom
materijalizmu (Trait du materialisme dialectique), ali daljnji tomovi
nisu objavljeni (ni napisani) jer je, prema direktivi nadlenog partij
skog foruma, partijski izdava nakon prvoga sveska raskinuo ugovor s
Lefebvreom, a on se kao tada disciplinirani lan Partije pomirio s tom
odlukom. S obzirom na shvaanje to ih Lefebvre tu zastupa, moe se
zakljuiti da zabrana nije dana zbog glavnih teza te knjige, nego prije
zbog njihove konkretne elaboracije i napose zbog nedogmatskog, slo
bodnijeg i svjeijeg naina pisanja.
Prema Lefebvreu, Aristotelova i uope tradicionalna logika srodna
je gramatici. Gramatika razlikuje sadraj i formu jezika, ostavlja po
strani sadraj i bavi se iskljuivo formom, klasificiranjem rijei i utvr
ivanjem pravila njihove korektne upotrebe. Na slian nain formalna
logika klasificira oblike misli i, ostavljajui po strani sadraj, odreuje
pravila njihove konkretne upotrebe, to jest opa pravila koherentnosti,
slaganja misli sa samom sobom. Iz te njene biti proistjeu njene mogu
nosti i granice:
Formalna logika, kao i gramatika, ima samo relativno znaenje i ogranienu
primjenu. Ona nema smisao izvan sadraja, ali ona dobiva svoj smisao i cijelo
svoje znaenje kada naa misao izriito zanemaruje velik dio svojeg sadraja
i kree se na granici: tono na toki gdje sadraj iezava i gdje preostaje go
tovo samo forma. Imat emo vie puta priliku pokazati da naa misao nuno
vri takvu eliminaciju (djelominu i trenutnu) svojeg sadraja; i da je ta jedna
faza, etapa, aspekt, moment njene aktivnosti, moment apstrakcije. (Henri
Lefebvre, Logique formelle, logique dialectique)
Upravo kao logika apstrakcije, formalna logika nije dovoljna. Tre
ba je nadopuniti konkretnom, sadrajnom dijalektikom logikom.
Kada se naa misao poslije te provizorne redukcije sadraja vraa njemu
da ga se ponovno domogne, formalna logika pokazuje se kao nedovoljna.
(Henri Lefebvre, Logique formelle, logique dialectique)
Treba je zamijeniti jednom konkretnom logikom: logikom sadra
ja. Formalna logika je logici sadraja samo jedan element. Formalna lo
gika je skica koja vrijedi na svom formalnom planu, ali je aproksimativ
na i nepotpuna. Budui da taj sadraj ine interakcije suprotstavljenih
178
elemenata kao objekt i subjekt ispitivanje takvih interakcija naziva
se prema definiciji dijalektikim, a konkretna logika ili logika sadraja
bit e dijalektika logika.
U skladu s ovom koncepcijom, Lefebvre je u svojoj knjizi, na
kon uvodnih poglavlja Spoznajna teorija i Kretanje misli, izloio
ukratko Formalnu logiku i zatim, znatno opirnije Konkretnu (dija
lektiku) logiku. U Predgovoru drugom izdanju 1969. godine iznio
je niz dodatnih objanjenja i napose niz zanimljivih opih razmiljanja
o problematici suvremene logike. Na alost, knjiga sve do danas nije
pobudila vei interes.
Jugoslavenski marksisti i logika
Duan Nedeljkovi u svojim predratnim komentarima uz Hegelovu
logiku detaljno je komentirao Hegelovo shvaanje logike, kao i odgo
varajua shvaanja Engelsa, Plehanova i Lenjina. Priznajui Hegelu da
je formalnu logiku iz osnova revolucionirao, stavljajui u njenu osnovu
ono to je ona sustavno ignorirala i to joj je bilo nemogue obuhvatiti
i objasniti, a to je ivot, proces, kretanje i logiku kao nauku shvatio
kao put samog tog ivota, put koji sam sebe konstituira, Nedeljko
vi mu je ujedno zamjerio da je u oima dijalektikog materijalizma fa
talno pogrijeio to je pitanje ovoga dijalektikoga puta postavio na
glavu, mislei da se razvoj konkretnog prirodnog i duhovnog ivota
ima zakljuivati iz logike, iz apstraktnog kategorijalnog procesa.
U skladu s time, Nedeljkovi je razlikovao ne samo formalnu logi
ku i dijalektiku nego i dvije razliite dijalektike:
apstraktnu dijalektiku Hegela, i
konkretnu dijalektiku Marxa, Engelsa i Lenjina.
to se tie odnosa formalne logike i dijalektike, Nedeljkovi otro
polemizira s Plehanovljevom tezom (za koju ne kae da je i Engelsova)
prema kojoj je miljenje po pravilima formalne logike poseban sluaj
dijalektikog miljenja.
U svojim komentarima povodom prijevoda Hegelove Logike Ne
deljkovi je istaknuo:
Razumije se da Plehanov grijei kada misli da se formalna logika identi
nosti i neproturjenosti moe s konkretnog dijalektikog stajalita smatrati
kao poseban sluaj dijalektike koja se zasniva ba na kretanju, znai neem
bitno proturjenom, kao osnovnom prirodnom i historijskom faktu. Formalna
179
logika moe u ovome smislu biti samo povrno i reakcionarno pristupanje
koje unaprijed i po svojoj principskoj strukturi negira kretanje.
U svojem poslijeratnom tekstu Za Lenjinovu dijalektiku logiku
1950. godine, Nedeljkovi se i dalje zalae za jedinstvenu konkretnu
dijalektiku logiku, ali se suprotstavlja i nihilistikom stavu prema tra
dicionalnoj logici, tvrdei da se ne smije, poput Hegela
s prljavom vodom iz korita izbaciti i dijete, s formalnom iz logike kakva
se ona razvijala od Heraklita i Aristotela do Bacona i Milla, izbaciti klasinu
elementarnu logiku.
Ovo preimenovanje tradicionalne logike u klasinu elementarnu
logiku omoguilo je Nedeljkoviu i jo nekim naim filozofima da ka
snije i tu logiku (prema modelu dijalektike) podijele na:
apstraktnu (formalnu) logiku, i
konkretnu logiku.
Tu je ideju napose detaljno razvio Bogdan ei. Prema njemu,
formalna ili elementarna logika moe biti poseban sluaj dijalektike,
ako se shvati konkretno, a ne apstraktno. Drugim rijeima, ei pred
lae da se razlikuju etiri logike:
1. apstraktna elementarna (formalna) logika,
2. konkretna elementarna logika,
3. apstraktna dijalektika logika, i
4. konkretna dijalektika logika.
Za razliku od apstraktne elementarne logike, koja se ne moe po
miriti s konkretnom dijalektikom logikom, konkretna elementarna lo
gika dio je konkretne dijalektike logike.
Svaka od etiri spomenute logike poiva, prema eiu, na est do
sedam osnovnih principa (koji predstavljaju svojevrsne modifikacije tra
dicionalnih principa formalne logike ili njihovih negacija), pri emu se
pojedini principi te etiri logike nalaze u tono odreenim odnosima:
u apstraktnoj elementarnoj logici nalazimo princip apstraktnog
elementarno-logikog identiteta,
u konkretnoj elementarnoj logici nalazimo princip konkretnog
elementarno-logikog identiteta,
u apstraktnoj dijalektikoj logici nalazimo princip apstraktnog
dijalektikog neidentiteta identinog,
u konkretnodijalektikoj logici nalazimo princip konkretno-di-
jalektikog identiteta razliitog.
180
Ovaj etvrti u suprotnosti je s prvim, ali obuhvaa u sebi drugi.
Openito govorei, konkretna dijalektika logika iskljuuje ap
straktnu elementarnu logiku, ali u sebi ukinutom obliku sadri konkret
nu elementarnu logiku.
U radu Revizija filozofskih osnova marksizma u SSSR-u 1952. go
dine Mihailo Markovi otro kritizira vraanje sovjetskih filozofa na
staru davno nadienu i (u postojeem obliku) ukinutu formalnu logi
ku odnosno izvanredno drski poduhvat sovjetske birokracije, kojim
je trebalo minirati sam temelj marksistike ideologije dijalektiku i
zamijeniti je davno ve sahranjenom formalnom logikom.
U Logici 1956. godine Markovi ini pokuaj da se elementarna
problematika logike obradi sa stajalita dijalektikog materijalizma,
odnosno da se izloi dijalektika logika, koja je ne samo tonija, nego
i tea i kompliciranija od klasine formalne logike. U historijskom
razvoju logike, formalna logika je prvobitna faza, ali ako je nastanak
formalne logike bio nuan, to jo ne znai da logika treba uvijek ostati
formalna.
Mislei da formalna logika ima velike nedostatke te je treba ne
girati i prevladati dijalektikom, Markovi istie:
Logika suprotna formalnoj, koja kao svoj cilj postavlja utvrivanje uvjeta
spoznaje objektivne istine jeste dijalektika logika. I dijalektika se logi
ka bavi prouavanjem formi miljenja i utvrivanjem opih pravila prema
kojima se ono treba obavljati. Zato ona preuzima sve pozitivne rezultate for
malne logike kao istinsku tekovinu logike nauke. Meutim, u principijelnim
pitanjima ona formalnu logiku odluno negira i nadilazi, jer forme prouava
uvijek u nerazdvojnoj vezi sa sadrajem, a na potovanju pravila insistira
uvijek u vezi s konkretnim injenicama o kojima se misli.
Prema Markoviu, formalna i dijalektika logika razlikuju se u
shvaanju zakona miljenja. Formalnologiki dijalektika logika za
mjenjuje
zakon identinosti dijalektikim zakonima razvojnosti i odree-
nosti,
zakon neproturjenosti dijalektikim zakonima dosljednosti i je-
dinstva suprotnosti,
zakon iskljuenja treeg dijalektikim zakonima jedinstva suprot-
nosti,
zakon dovoljnog razloga dijalektikim zakonima dokazanosti.
U tekstu Perspektive dijalektike logike iz 1957. godine Markovi
tvrdi da se dijalektika i formalna logika fundamentalno ne razlikuju
181
s obzirom na probleme s kojima se bave ili se u principu mogu baviti,
nego u nainu kako se ti problemi rjeavaju. Konkretnije reeno, raz
lika je meu njima prije svega u tome to je opa filosofska teorija i
metoda u formalnoj logici formalizam, a u sadrajnoj dijalektika. Od
posebnih razlika naroito su bitne te to
1. dijalektika logika nikada u principu ne moe svesti istinu na
formalnu pravilnost (to, prema ovoj pretpostavci, formalna
logika oito ini ili bar moe initi),
2. dijalektika logika dopunjuje logika pravila znaenja i doka
zivanja pravilima verifikacije.
Razmatrajui i pitanje u emu se treba sastojati unoenje sadraja
u logiku, Markovi zakljuuje da se to moe postii samo tako da se,
pored ope dijalektike logike, izgradi i niz specijalnih logika (za po
sebna podruja). U izgradnji specijalnih logika on vidi put nadlaenja
suprotnosti formalne i sadrinske logike.
Markovi posebno formulira sljedeu tezu:
Ako se formalna logika produi ispunjavati sadrajem specijalnih nauka i
ako se, s druge strane, dijalektikoj logici jedno intuitivno voenje rauna o
sadraju zamijeni sukcesivnim izgraivanjem sve specifinijih zakona (pra
vila) miljenja (kojim bi se u sutini vrilo progresivno konkretiziranje formi
odnosno oformljivanje sadraja), onda postoji tendencija da se barem u po
gledu osnovnog sadraja pravila s kojim e raspolagati ova dva pravca u
doglednoj budunosti sretnu.
Ove osnovne ideje konkretizirane su, dopunjene i primijenjene u
Markovievoj knjizi Formalizam u suvremenoj logici 1957. godine, u
kojoj je precizirano, meu ostalim, da specijalne logike, pomou kojih
se opa dijalektika logika treba ispuniti sadrajem, trebaju biti spe
cijalne dijalektike logike. Takoer je objanjeno da je suprotnost
formalizma i dijalektike relativna te da praksa rjeavanja specijalnih
problema predstavlja onaj medijum u kojemu formalizam i dijalekti
ka prelaze jedno u drugo. Uglavnom iste ideje vodilje nalazimo i u
Markovievim knjigama Dijalektika teorija znaenja iz 1963. godine
i Filozofski osnovi nauka iz 1981. godine.
O naelnim pitanjima logike i napose o odnosu formalne logike i
dijalektike raspravljali su i brojni drugi autori, kao npr. Vladimir Filipo
vi, Predrag Vranicki, Zagorka Mii, Andrija Stojkovi, Ivan Focht, M.
Popovi, Jovan Aranelovi, Svetlana Knjazeva, F. Jerman, Vojan Rus,
uro Kurepa, Abdulah arevi, Andrija Krei, . Radovi i drugi.
182
Pisac ovoga teksta zastupao je u svojoj Logici, koja je prvi puta
publicirana 1963. godine, miljenje da je logika, kao nauka o oblicima
valjane misli i metodama spoznaje, filozofska disciplina koja se ne
moe svesti ni na koju drugu filozofsku disciplinu niti na neku nefilo
zofsku posebnu nauku, ali kao ni druge filozofske discipline nije apso
lutno autonomna, jer su filozofske discipline samo razni aspekti istih
osnovnih pitanja. U skladu s time mogu se u logikoj problematici
razlikovati filozofsko-logika i ua logika pitanja, ali bi njihovo pot
puno i sustavno razdvajanje bilo tetno i za razvoj logike tehnike i za
cjelokupno shvaanje smisla logike.
Pristalice formalistikog shvaanja logike u pravu su kad smatraju
da postoje neki oblici misli koji su valjani bez obzira na sadraj, i da se ti
oblici mogu uiniti predmetom zasebnog prouavanja. Meutim, forma
listi grijee odnosno suvie suavaju podruje logike kada odbijaju svaki
filozofski razgovor o tim oblicima. U kojoj sferi bivstvovanja bivstvuju
(ako uope bivstvuju) oblici valjane misli, kakav je njihov odnos prema
drugim oblicima bivstvovanja, kakva je njihova spoznajna vrijednost, na
koji ih nain otkrivamo i opravdavamo ova i slina pitanja logiar ne
bi smio zaobii. Logiar takoer ne moe biti ravnoduan prema pitanju
o primjeni oblika valjane misli u praksi miljenja (u spoznavanju).
Oblika valjane misli ima bezbroj i logika nikad nee moi istraiti ih do
kraja. Zato je vano da logika vodi rauna i o tome koji su oblici valjane misli
najvaniji u praksi spoznaje i da tim oblicima posveti posebnu panju. (Gajo
Petrovi, Logika)
S druge strane, sadrajno shvaanje logike takoer je neprihvat
ljivo. Tono je da je valjanost samo jedan od uvjeta istinitosti, ali to ne
znai da logika se ne moe koncentrirati ba na prouavanje valjanosti.
Prijedlog da se logika definira kao nauka o oblicima valjane i isti-
nite misli promaen je jer ne postoje nikakvi posebni oblici istinite mis
li. to se tie definicije logike kao nauke o oblicima i sadrajima isti
nite misli, prema njoj bi logika progutala sve ostale filozofske i naune
discipline.
Najzad, teza najradikalnijih antiformalista, prema kojoj valjanost
nije ak ni samo jedan od nunih uvjeta istinitosti, jer toboe i valjanim
zakljuivanjem moemo od istinitih premisa doi do neistinitih konklu
zija, najee se i ne potkrepljuje nekim teorijskim argumentima, nego
primjerima, koji samo pokazuju elementarno nepoznavanje toga istoga
sadraja, na koji se pozivaju pristalice sadrajne logike.

Petrovic

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Petrovic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

129

You might also like