O EKRANU I KNJIGAMA

G
ospoe i gospodo, dopustite da ovo predavanje otponem jednostavnim pitanjem: zato itati knjige? Vi se
vjerojatno pitate kako se moe postaviti tako neodreeno i nejasno pitanje. elim li govoriti o nostalgiji ljubitelja itanja knjiga, osobito onih iz podruja knjievnosti, pa alim za vremenima kada one nisu bile lako dostupne u elektronskim medijima? Zar nije svejedno na koji su
nam nain dostupni sadraji knjiga? Zato bi se itanje na
kompjutoru i iPadu razlikovalo od itanja ukorienih svezaka u kojima se prenose iskustva duhovnog stvaralatva, kako to navode leksikoni u objanjenju pojma knjige? elim li govoriti o bibliofiliji, o ljubavi prema knjigama kao osobitim, esto zanimljivo opremljenim i posebno
ukraenim predmetima koji nam se mogu sviati bez obzira na ono to je u njima napisano i koji su u naoj dugoj povijesti odigrali vrlo vanu ulogu? No, u tom sluaju,
kakve to veze ima s itanjem? Nije li tako pitanje: Zato
itati knjige?, posve bespredmetno? Naime, moda bi se
i moglo govoriti zato bi trebalo itati ovakve ili onakve
knjige, no openito o itanju knjiga moe se tek manje ili
vie zanimljivo raspravljati govorei o navikama, obiajima i vremenima u kojima su one imale ulogu koju danas
vie nemaju? Odve je, rei ete, velika raznolikost meu
knjigama da bi se moglo govoriti o neemu takvome kao
178

to su razlozi zato ih itamo ili zato bismo ih trebali itati.

Pa ipak, gospoe i gospodo, vi ste sigurno primijetili kako su knjige kao sredstvo komunikacije u nae doba izgubile onu ulogu koju su imale jo u ne tako davnoj
prolosti. Knjiga, pisaca i itatelja ima, dodue, mnogo vie no ikada u prolosti, no vjerujem da svi imate dojam
kako su se njihovo znaenje i vanost u svakidanjem ivotu i u kulturi openito promijenili. Jo nedavno su se
znanstvenici, politiari i uglednici javnog ivota voljeli slikati s pozadinom u kojoj su dominirale knjige, a danas se
iza njih redovno nalazi kompjutor, televizor i moda jo
neka sofisticirana tehnika oprema. Jo uvijek se, dodue, kupuju knjige i mnogi ele imati vlastite knjinice, no
oni kao da se svode na veliku, ali ipak samo zajednicu od
posebnog interesa, nalik hobiju. U tzv. intelektualnom radu itanje knjiga ini se ostatkom prolosti. Sve to je potrebno uenicima, studentima, profesorima i znanstvenicima moe se jednostavnije, lake i bre dobiti pritiskom
prekidaa na strojevima. A da i ne govorim o svakodnevnoj komunikaciji: vrijeme koje se jo uvijek troi na itanje knjiga gotovo sigurno tek je neznatni dio onoga koje se
troi na gledanje televizije, pretraivanje interneta, razgovore mobitelom i sms-om. Razmjeri obuhvata i brzina kojom se to dogodilo u naem vremenu ini se zahtijevaju da
o tome razmislimo. Kulturologija nas uvjerava kako je za
svaku kulturu od bitnog znaenja upravo komunikacija,
da je i ini upravo komunikacija meu njezinim lanovima i komunikacija s drugim kulturama. Pa, ako se to u tako brzom ritmu mijenja, ne zahtijeva li i sama ta injenica
da se pomnije razmotri i onaj poseban nain komunikacije
koji nazivamo itanje?
A itanje se, smatram, moe razmotriti i s aspekta medija koji ga omoguuje, pa se nije loe podsjetiti kako je
179

McLuhan jo dosta davno ustvrdio da je medij poruka.

Iako su se njegove analize pokazale nedostatnim, a njegova se predvianja nisu ostvarila, ipak ta temeljna misao nije bez opravdane osnovice. A upravo to opravdava neku
prvu razliku izmeu itanja knjige i itanja s ekrana. Drim da je pri tome vaan pojam ekrana, jer je on zajedniki filmu, televiziji, kompjutorima i mobitelima. Ekran je,
naime, najprije zastor, platno na kojemu se projiciraju slike, a zatim, danas, fluorescentna povrina katodne cijevi
na kojoj se stvara slika. Uz neka dodatna mogua znaenja, jo uvijek drim kako je bitno to se radi o neemu
poput zastora to je prvobitno znaenje koji na svoj
nain prikriva zbilju i omoguuje projekciju rijei i slika
u nesluenim razmjerima. ini mi se da zato mogu pitati:
ima li neke razlike u itanju s ekrana i itanju iz knjige?
Vi ete, dakako, odmah primijetiti da je naelno medij,
kao tekst, isti: rijei i reenice u knjizi iste su kao i one na
ekranu, pa zato bi onda bilo neke razlike u itanju? No,
moda ste ipak zamijetili da nerijetko postoji i neka nelagoda kada se knjiga naprosto prenese na ekran. Je li to
samo stvar navike i nevoljkosti prihvaanja novine, ipak
drim otvorenim pitanjem. itanje je, naime, osobit nain komunikacije, takav kakav je izazvao veliku pozornost
teorije knjievnosti od sredine prologa stoljea do danas.
Neu vas, meutim, zamarati navoenjem raznolikih stajalita o itanju kao recepciji tekstualnih poruka duhovnog stvaralatva. To nije u sreditu mojega zanimanja, jer
su takve rasprave, voene u okvirima novijih knjievnih
teorija, redovno zaokupljene razumijevanjem teksta, osobito knjievno vrijednog teksta, a ne bave se knjigama i
njihovim odnosom prema ekranima. Napomenut u zato jedino da se uza svu raznolikost analiza razumijevanja
i smisla itanja, teoretiari od fenomenologa do semiotiara, a posebno onih koji se bave teorijom recepcije, sla180

u u tome da itanje nije naprosto reproduktivan, nego je

u neku ruku, i barem u nekoj mjeri, i produktivan stvaralaki in.75 Takav naglasak na iskljuivu vanost itanja,
rei u, ini mi se pretjeranim, jer u radikaliziranim verzijama vodi do krajnjeg relativizma i mora pretpostaviti,
donekle pojednostavljeno, da svaki itatelj razumije samo
svoju osobnu Gospou Bovary. Ipak, da bi itanje moralo biti i neto vie od reprodukcije, mislim da je potrebno
imati na umu.
S druge strane elim upozoriti kako se svi teoretiari
ipak slau da je za razumijevanje bilo kakvog teksta nuan
odnos prema kontekstu, a kontekst pretpostavlja i uvjete koji ukljuuju namjere, oekivanja, svjesne i nesvjesne
pretpostavke, pa tako i sama priroda medija, smatram,
mora imati neku vanost i znaenje. A to onda i u najirem
obzoru nee biti bez vanosti, pa nee biti sasvim isto itamo li neto na ekranu ili itamo knjigu. Takva se razlika
jasno razabire kada se radi o komunikaciji licem u lice
i u itanju, pa se na temelju toga moe poneto zakljuiti i
o tome postoje li razlike u komunikaciji s tekstom u knjigama ili na ekranu. Razliku izmeu razgovora i itanja,
naime, primjeujete ak u naoj izreci da ste nekoga proitali. U njoj je, naime, sadrano uvjerenje da neku osobu proitate kada ste razabrali kakva je ona zapravo, za
razliku od onoga to glumi ili samo nastoji prikriti. Proitali ste nekoga kada ste shvatili kakva je on osoba, a to
u stvarnom razgovoru uspijevate ili ne uspijevate na temelju niza detalja, kao to su govor tijela, mimika, izraz lica,
pa i pozadina, u nekoj vrsti konanog uvida koji se odnosi na cjelinu, na smisao cjeline. Ve na tom primjeru primjeujete kako se razgovor na ekranu, a onda i itanje na
75

Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb 2000.

181

ekranu, moe razlikovati upravo u manipulaciji detaljima,

koja neki smisao unaprijed namee i cjelinu uvida podreuje namjerama redatelja, snimatelja ili onoga tko je tekst
stavio na ekran. U stvarnom razgovoru, naime, i pozadina igra neku ulogu, a detalji izraza nisu izabrani, nego su
naprosto prisutni: komentator na televiziji bira kadrove u
kojima e pokazati pozadinu te ovaj ili onaj izraz lica, neki pokret tijela i gestikulaciju. Takoer bira i detalje pozadine: ugledni je predstavnik slavnih okruen knjigama, djecom, ivotinjama ili obinim ljudima, ve prema
namjeri koja se eli sugerirati. Manipulacija kontekstom
igra presudnu ulogu. Vi ete, moda, napomenuti da u tome nema nikakve bitne razlike izmeu knjige i ekrana, jer
i knjigama se moe itekako manipulirati, i u njima nema
stvarnog konteksta, i u njima autor bira detalje koje e
spomenuti ili izostaviti. Tekst u knjizi takoer uvijek neto prikriva; on nije i ne moe biti odslikavanje zbilje.
Ipak drim da se moe zamijetiti kljuna razlika na razini
namjere, pa onda i konteksta na temelju kojega se tekst razumijeva. A da to obrazloim, moram se osvrnuti na dvoje. Prvo na svrhu itanja upravo knjige, a zatim na prirodu ekrana.
to se tie svrhe, moram se u nekoj mjeri vratiti na
obrazloenje o ljubiteljima knjiga koje sam ranije odbacio kao nedovoljno. Unato tome moram rei da itatelj
koji uzima knjigu u ruke moe, dodue, to initi zbog toga da naui lekciju ili da se naprosto razonodi, ali da je
u tome uvijek prisutan i neki daleki trag rituala. Njegov
je povijesni poetak svakako u itanju svetih knjiga, koje bijae ritual i koje je to do danas ostalo, no neki trag
toga javnog, opeg rituala sauvao se i u privatnom ritualu itanja, osobito, recimo, romana. Izvrsno ga je zapazio i opisao Calvino u poetnim reenicama svojega djela:
Poinje itati novi roman Itala Calvina Ako jedne zim182

ske noi neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe
svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okruuje iezne u neodreenosti.76
Calvino je tako primijetio i da je privatni ritual donekle paradoksalan: opusti se i priberi se zapravo su
suprotnosti. No, upravo u tom je paradoksu izraena prikrivena ritualna nakana: moramo se odrei stvarnog konteksta, moramo se usredotoiti, ali se ne smijemo usredotoiti na razumijevanje pojedinih poruka, recimo, podataka koje elimo nauiti, nego na smisao cjeline. Ironian
Calvinov ton pri tome upozorava na preputanje igri mate koja e zamijeniti razumijevanje na temelju stvarnog
konteksta. Mi uzimamo bilo koju knjigu u ruku s namjerom da je proitamo u onom smislu u kojem sam rekao da
moemo proitati osobu. Dakako, pri tome moe biti,
pa i ima, izuzetaka, no o njima kasnije.
Vi ete rei da s istom koncentracijom moemo pristupiti ekranu filma, televizije ili kompjutora. Pa ipak, rei
u, ako izostavimo mogue izuzetke, privatni je ritual u
sluaju filma znatno drugaiji, a ako se radi o tzv. malim
ekranima, on naelno izostaje. Dakako da se i tada moramo u nekoj mjeri koncentrirati, no nakana se svodi ili naprosto na rad, traganje za potrebnim podacima, ili jedino
na oputanje, razonodu ili razgovor zbog dosade i potvrivanja da postoji komunikacija. A za kontekst razumijevanja teksta ve na filmu uloga je mate manja jer se ini
da je zbog slike, zvuka i rijei naelno sve prikazano kao
u zbilji. Na malom pak ekranu takva je uloga jo manja:
poruke se oslanjaju na prethodno ve poznate; one su podaci, informacije, a smisao cjeline samo je naa nakana,

76
Calvino, Italo, Ako jedne zimske noi neki putnik, Znanje, Zagreb 1996., str. 5.

183

usvojiti informacije ili uivati u njihovom brzom izmjenjivanju.

Upravo da to objasnim, moram razmotriti i drugi aspekt takve mogue analize, a to je priroda ekrana. Priroda
ekrana, naime, nisu slike ili rijei koje su na njemu projicirane, nego je njegova priroda brzi protok, brza izmjena
slika i rijei odnosno reenica. Mo ekrana nije u tome to
se na njemu moe vidjeti ovo ili ono, nego je njegova mo
u tome to se moe sve vidjeti u brzom ritmu izmjena koje
daju iluziju da je sve trenutno prisutno. Ako se rijei i slike
mogu nizati u gotovo beskonanim nizovima, ini se da na
ekranu moe biti prisutan kozmos u cjelini, neto poput
alepha u Borgesovoj noveli: (...) Vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnoljivo
ljeskala. Isprva sam pomislio da se okree; potom sam dokuio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadran svemir, u naravnoj
veliini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonaan
broj stvari, zato to sam je bjelodano vidio iz svih toaka
univerzuma.77
Borges je, ini se, jo mnogo prije kompjutora i e-readera shvatio da se cjelina svijeta i ivota ne moe saeti u
sukcesivnost bilo kakvoga jezika ili teksta, ali da se krajnje ubrzanom izmjenom moe postii dojam svemogueg
pregleda svega to se zbilo u prolosti i sadanjosti. Taj je
pregled, dakako, iluzija, ali golema je mo takve iluzije jer
ona obeava da se uz mali napor moe dobiti tako golem
broj informacija da nam se moe initi kako smo postigli
neto nalik doivljaju mistike. Ne znam moe li se neto
takvo doivjeti i u pretraivanju interneta, no iluzija sve77

Borges, Jorge Luis, Sabrana djela 1923-1982., Grafiki zavod

Hrvatske, Zagreb 1985., str. 89.

184

moi u dostupnosti informacija ne ini mi se neozbiljnom

matarijom. Ona, naime, pretvara gledanje u ekran i itanje s ekrana u djelatnost koja je nadmona svakoj drugoj
intelektualnoj djelatnosti. Ljubitelji ekrana zato nisu posebna zajednica poput ljubitelja knjiga; nitko danas uporabi ekrana ne moe odoljeti.
A njegova priroda odgovara njegovoj uporabi. Bilo da
se radi o poslu ili o razonodi, mogunost je njegove uporabe neodoljiva. No, iluzorni karakter svemoi dostupnosti informacija ne bismo smjeli zaboraviti. Mogui protok
informacija u najmanju ruku usporava, ako i ne omoguuje, koncentraciju na jednu sliku, jednu reenicu, jedan
podatak i/ili jednu relativno cjelovitu uoblienu spoznaju.
A to bi bila neka prva pretpostavka da se uspostavi komunikacija kakva je osnovica razumijevanja umjetnosti,
kao i znanosti i filozofije. Svaka idua informacija moe
ponititi vanost prethodne, jer one nisu uspostavljene na
nain na koji ovjek misli i na koji razumijeva umjetnost,
nego su usustavljene na nain na koji kompjutor moe
oponaati odreene, ali samo strogo odreene, operacije kakve odgovaraju spoznaji. Nizovi podataka na kraju
su ipak samo nizovi poznatih podataka, a nain na koji
ih kompjutor uspijeva i povezivati nisu cjelovite smislene
teorije, niti daju onaj dojam koji moe dati gledanje jedne umjetnike slike ili itanje nekog umjetnikog djela.
Kompjutor nas sam ne moe uputiti na vanost pojedinih
informacija; u njemu je sve to je uneseno u bazu podataka naelno ravnopravno.
Zato se moemo vratiti knjigama. Pa zato bi, rei ete,
priroda knjige bila drugaija? Zar takvom dojmu umjetnike knjievnosti ne odgovara i film koji takoer pria
priu kao i roman, i zar znanstvene teorije takoer ne niu podatke, teze i zakljuke koje moete nai i na internetu? Zato bi virtualna stvarnost na ekranu bila drugaija
185

od virtualne stvarnosti u knjigama? Zato bi privatni ritual itanja knjige u tome neto promijenio?
Moj odgovor glasi: zato to nas nain na koji nas dostupnost informacija na ekranu i njihova prikladnost odreenim ivotnim svrhama usmjerava prema vrijednostima ivota koje ak ni danas nisu neprijeporne, tovie o kojima
se moe i treba razgovarati. Ne mislim pri tome, dakako,
da bismo trebali razbijati televizore i kompjutore, kao to
su engleski radnici na poetku prve industrijske revolucije
razbijali strojeve. Vrijednost je tehnolokih dostignua neprocjenjiva, no i pri tome vai napomena kako sve ovisi o
nainu uporabe, a to vie nije tehnoloko, nego je ne samo
moralno nego moda i kljuno pitanje budunosti ovjeanstva. Ne mislim se takoer ni pozivati na tradicionalne
kulturne vrijednosti, jer napredak tehnologije po svoj prilici zahtijeva da se i one iznova tumae i razumijevaju. Jedino mi se ini da se teko prilagoavamo brzim, ak eksplozivnim promjenama u najire shvaenoj komunikaciji,
a to e rei da sveopa dostupnost informacija proizvodi
i njihovu nepreglednost, pa se namee problem njihovog
izbora i vanosti, kao i smislenih sinteza znanja, kakve u
novim nainima komunikacije lako potpadaju iskljuivo u
okvire uvjerenja, pretpostavki, pa i predrasuda. Novi naini komunikacije, koji su zauzeli u tolikoj mjeri prostor
i vrijeme suvremenog ivota, nisu, rekao bih, posve bez
opasnosti.
Tako upravo iluzija neogranienih mogunosti raspolaganja prostorom i vremenom, kakvu nude mali, srednji
i veliki ekrani, ne otvara samo jo vee mogunosti manipulacije, nego i proizvodi dojam da se cjelokupno ljudsko
iskustvo moe svesti na sinkroniju. Kako su svi mogui
podaci podjednako dostupni bez njihove povijesne pozadine i bez razumijevanja njihova porijekla i postupnog razvoja, u gledanju i itanju na ekranu gubi se bilo kakav
186

dojam dijakronije. A to e rei da je tradicija podjednako

prisutna kao i suvremenost: informacije recimo o Epu o
Gilgameu podjednake su s legendama o Tarzanu, pa je
ono to je zapisano prije gotovo pet tisua godina izravno
i neposredno prisutno u sadanjosti i tako se razumije. A
slino se dogaa i u odnosu prema prostoru: mobitelska
poruka iz Kuala Lumpura ni po emu se ne razlikuje od
one iz susjedstva. Tehnologija daje dojam da su povijesni
filmovi sada s pravom nazvani kostimiranima, a nain
ivota australskih domorodaca ini se istim danas kao i u
dalekoj prolosti jer o njima moemo jednostavnim pritiskom prekidaa dobiti podjednako uvjerljive informacije.
Jo je dosta davno ugledni povjesniar Arnold Hauser u svojem djelu o socijalnoj povijesti umjetnosti i knjievnosti primijetio kako se nae, zapravo njegovo vrijeme, moe nazvati filmsko doba,78 jer tehnika filmske
umjetnosti doputa nesluene mogunosti manipulacije
prostorom i vremenom: dijakronija se razbija u odsjeke
koji se mogu slagati po volji, a isto je i s prostorno udaljenim lokalitetima. Na taj nain sve moe biti podjednako
vano jer je sve istovremeno dostupno. On, dakako, jo
nije imao iskustvo televizora, mobitela i kompjutora, pa
mu se inilo da film otkriva nove mogunosti cjelokupne
umjetnosti koje e dovesti do procvata cjelokupne umjetnike komunikacije.
To se, naalost, nije dogodilo. Dogodilo se neto drugo, to u najprije opisati kao prevlast koliine nad kvalitetom. A to mogu pokuati ovako obrazloiti: gomilanje
informacija, kakvo ekran omoguuje, daje dojam da to
vie podataka osigurava i kvalitetu znanja, to moete lako prepoznati kako u znanstvenim raspravama tako i u
78
Hauser, Arnold, Socijalna istorija umetnosti i knjievnosti, II.
tom, Kultura, Beograd 1966.

187

svakidanjem ivotu, gdje se ini da je dovoljno biti informiran pa da vas dre pametnim. Trebam li rei da to
ima itekakve posljedice na ideal obrazovanja, koji kritiar
drutva znanja Liessmann s pravom otro osporava, podsjeajui nas na kviz Tko eli biti milijuna? i na posljedice u njemu prisutnog shvaanja obrazovanja i znanja.79
Ne mislim time samo na pretrpavanje kolskih programa
podacima koje je uostalom lako nai na internetu nego i na neto vanije, a to je nunost da se nove generacije to bre osposobe za ovladavanje novom tehnologijom
i vjetinama potrebnim da se ona koristi. Dakako da je to
prijeko potrebno za napredak gospodarstva i uspjenu politiku, no ako je to jedino to od obrazovanja oekujemo
a ini se da jest nema ni vremena ni mjesta za one vrijednosti na kojima je ideal obrazovanja uspostavljen u prosvjetiteljstvu. A taj je ideal, naime, da obrazovanjem valja
stei ne samo spoznajne podatke nego i moralnu orijentaciju i estetike vrijednosti, bez ega se ureeni drutveni ivot ne moe ni zamisliti, jer pojedinac ne mora biti samo
materijalno osiguran nego i zadovoljan, moda i sretan,
to moe biti jedino ako sam sebe razumije.
Vjerujem osim toga da ste svi primijetili kako je koliina knjievnih djela dostupnih na internetu dobila goleme
razmjere, kao i da svi piu knjievna djela, odnosno ono
to misle da su knjievna djela jer je vrijedno zapisivanja i
objavljivanja na blogovima. I opet, mogu rei da nemam
nita protiv takve komunikacije, no ini mi se da se to svelo i na pomalo zauujue fenomene kao to su natjecanje
u broju proitanih knjiga, u brzom itanju, u opisivanju
opepoznatih podataka i spoznaja te u vjetini manipulacije.
79
Liessmann, Konrad Paul, Teorija neobrazovanosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2008.

188

A to me moe vratiti na pitanje o itanju knjiga. Ve

rekoh da je brzo itanje neto to odgovara prirodi ekrana kao brzog protoka informacija. Spomenuo sam i potrebu zaustavljanja, pa je sada i u ovom kontekstu mogu
objasniti. Neki opi odnos prema knjigama, sigurno ste
primijetili, naelno je drugaiji od onoga prema oruu i
aparatima. I one slue itanju kao i ekran, no ta je uporaba poneto drugaija jer nas, recimo, knjiga moe i razoarati. Stroj nas razoara jedino ako ne radi, pa se rad
s njim prekida kako bismo ga popravili. Knjigu, meutim, poinjemo itati jer oekujemo neki smisao cjeline.
Ne oekujemo samo upoznavanje s pojedinim porukama,
s pojedinim informacijama. Razoaramo se jedino kada
takav cjelokupni smisao izostaje: oekujemo suvislu priu
ili manje ili vie kontinuiran opis, odnosno izlaganje neke
teorije. Ne prestajemo itati zato to nema vie informacija; prestajemo u onom trenutku kada nam je izostao nagovjetaj smislene cjeline. Ako se itanje i tada nastavlja,
ono ne odgovara ni minimalnom oekivanju, koje je, usuujem se rei, u biti estetikog karaktera.
Estetikog je karaktera zato to lirska pjesma, roman
ili esej, ali i opiran opis nekog znanstvenog podruja ili
izlaganje teorije zahtijevaju gledanje i razumijevanje
koje ne odgovara uobiajenoj svakodnevnoj percepciji i
razumijevanju ve unaprijed poznatoga. Davno je primijeeno u estetici da postoji poseban nain gledanja u kojem
vidimo i ono to se u obinoj percepciji ne vidi: vidimo, recimo, da je cvijee ivo, a nije vjeto napravljeno, da preparirana ivotinja nije lijepa i da je pejza tuan i sumoran. Oekujemo zato da se u itanju knjige obnovi neto
od takvog naina gledanja, a mata nam slui kao osnovica. Zamiljamo, recimo, knjievne likove kao stvarne osobe, ali osjeamo da, kada bismo ih stvarno gledali, detalji
izraza njihovih lica ne bi naprosto odgovarali uobiajenoj
189

percepciji, nego onome to spomenuh kada sam rekao da

smo proitali ovjeka u stvarnom razgovoru. Ne tvrdim da se neto od takvog estetikog doivljaja ne bi moglo ostvariti i na temelju gledanja ili itanja na ekranu, ali
tvrdim da mu itanje knjige izrazito pogoduje, a da mu ne
pogoduje ekran koji je unaprijed odreen kao uporabni
predmet za drugaije svrhe.
Ne elim rei da i brzi protok rijei i slika, recimo, u
filmu, ne moe biti pogodan za postizanje estetikog doivljaja, no njega ipak ometa mogunost da e idua informacija bolje objasniti prisutnu, pa se u biti sve svodi
na traganje koje ni s ime ne moe zavriti. Primjetljivo je
to na televiziji gdje se serije nastavljaju u beskraj, a slino
je i s traganjem za podacima na internetu. Knjiga, naime,
ima u svakom sluaju poetak i kraj; njezin sadraj mora se itati, ako nas nije razoarala, od poetka do kraja
i jedino smo je tada razumjeli. Roman i drama zatvaraju
svoje izlaganje izmeu poetka i kraja, a i u teoriji postoji
uvod, izlaganje i neto poput zakljuka. Konani kraj prie ili neku sintezu na ekranu ne moete oekivati. Gotovo
je prirodno da znate kako slijedi nastavak ili barem da je
nastavak mogu.
Ako je barem naelno tako, mogu upozoriti na posljedice u odgoju i obrazovanju, kako se to obino kae, pri
emu se u samom izrazu odgoj i obrazovanje odjeljuju kao
dvije razliite djelatnosti, to je u najmanju ruku prijeporno. Ako se, naime, obrazovanje svodi na usvajanje nekih
osnovnih podataka i nunu vjetinu u ovladavanju tehnikom, neto poput moralnog odgoja samo je jedva koristan
dodatak, to svima vam poznata kriza morala uvjerljivo
potvruje. Jo manje mi se ini da povremeno upuivanje
na estetike vrijednosti u nekim predmetima postie neku
veu svrhu, osim kod malog broja pojedinaca. A ako bi
jo uvijek ideal obrazovanja morao sadravati i moralnu i
190

estetiku dimenziju, to e rei i dimenziju ukusa, mogao

bih ustvrditi da tek itanje knjiga tome pogoduje.
Ako to to sam govorio nije dovoljno, rei u jo sljedee: vjerojatno i nije sporno da ivimo u doba takve relativizacije ukusa da se to moe smatrati i gubitkom svakoga ukusa.80 A ako ste pak primijetili da i to potvruje nedostatak smisla za kvalitetu, onda bi neto poput odgoja
ukusa upuivalo i na potrebu da se vratimo, barem zasad,
dok nas ne iznenadi nova eksplozija napretka tehnologije,
upravo knjigama.
A knjigama zato to nas itanje uokvirenih smislenih
cjelina, koje nas mogu upravo u tom smislu i razoarati,
moe uputiti na sposobnost izravnog prepoznavanja onoga to nam se svia, i to zato to nam se svia osobno, a ne
zbog toga to to preporuuju moda i mediji. Sposobnost
ukusa, naime, nije dana, nego je zadana; nju treba na
neki nain odgajati. Pa ako se svi elimo jedino informirati i ovladati manipulacijom podataka, jasno je da prestajemo itati knjige, a meni se ini da upravo time nuno gubimo i sposobnost razlikovanja kvalitete, koja se moe stei jedino usporeivanjem iskustva s knjigama koje su nas
razoarale i iskustva s knjigama koje nas potiu da ih ponovno itamo. itanje je tako u dobu ekrana postalo rad,
koji nam tehnologija moe olakati, ili je postalo razonoda koja prazninu dosade ispunja zanimanjem za nedostinim nam uivanjem u fikciji bogatstva i slave.
Ne elim vas zavaravati: doista drim da su prednosti tehnologije nune i neodoljive, pa im podlijee i svako
itanje, ali se time u najmanju ruku smanjuju razlike koje sam pokuao objasniti. Odavno sam, prije gotovo pola
stoljea, pisao da bi itanje trebalo biti negdje izmeu rada
80
Solar, Milivoj, Ideja i pria, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2004.

191

i razonode, a da je ono postalo ili samo rad, ili samo razonoda.81 Usudio bih se rei da mi se ini kako se to potvrdilo u razmjerima koje nisam mogao ni naslutiti, ali jo
uvijek drim da o posljedicama takvog procesa u kulturnoj komunikaciji treba pomno razmisliti. Pa, ako knjige
itamo jo samo zato jer tako moemo stei neto od moda ve izgubljenog ukusa, ne ini mi se da je to od male
vanosti. Moda nas i nova iznenaenja u tehnologiji komunikacije oekuju, no ako smatramo da e ona sama donijeti opi procvat kulture i umjetnosti, mislim da bismo
se mogli nai u svijetu koji vie neemo moi ni prepoznati, a kamoli razumjeti.

81

Solar, Milivoj, Pitanja poetike, kolska knjiga, Zagreb 1971.

192