JEDINSTVO U DJELU

AN AK RUSOA
Ernst Kasirer
The lecture of Professor Ernest Cassirer at the meeting
of the French Philosophic Society, held on 27 February in
1932.

Problem koji postavlja Jean-Jacques Rousseau jedan je od

fundamentalnih problema povijesti filozofije, jedan od onih koji
su, jo i danas, daleko od toga da budu rijeeni, koji nisu postali puka povijesna pitanja. Taj problem, jo i danas, ne prestaje
nam se nametati na neodoljiv nain. Rousseauova osobnost i
djelo i dalje nam se ine podjednako udnima, podjednako sloenima, podjednako paradoksalnima kao i njegovim suvremenicima. Tom je problemu posveen gotovo beskrajan trud.
Filozofi i povjesniari, politiari i knjievni kritiari strastveno
su se odali potrazi da nau rjeenje za njega. Ali svaki put kada
se inilo da je neko konano rjeenje gotovo dosegnuto, uskoro
bi iskrsla nova pitanja, nove dvojbe. A u nae vrijeme tih smo
dvojbi svjesniji negoli ikad prije. Uvaimo li u cjelini rad koji
je u tijeku ovih dvadeset godina posveen tom problemu u oblasti povijesti filozofije i knjievne povijesti, utvrujemo da je
prouavanje Rousseaua postiglo vane i odluujue napretke.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

405

Ernst Kasirer

Za gotovo su sva Rousseauova djela objavljena u nae vrijeme

nova kritika izdanja, u veini sluajeva popraena izvrsnim
komentarima. Bit e dovoljno da vas ukratko podsjetim na novo
Dufourovo izdanje Prepiske (do sada se pojavilo esnaest svezaka), na van Beverovo izdanje Ispovijesti, na Massonovo izdanje Ispovijesti vjere savojskog vikara, na Mornetovo izdanje
Nove Heloize (s izvrsnim predgovorom koji ocrtava cijelu povijest djela i detaljno prouava utjecaj koji je ono izvrilo). Tim se
izdanjima pridruuju monografije, meu kojim u navesti samo
onu Hubertovu, Rousseau i Enciklopedija, kao i veliko
Schinzovo djelo Miljenje Jeana-Jacquesa Rousseaua (Pariz,
1929). Ali pokuamo li utvrditi bilancu svih tih novijih radova i
usporedimo li postignute rezultate, nai emo se odmah pred
neobino zbrkanom slikom. Izmeu razliitih tumaenja, izmeu shvaanja cjeline Rousseauova djela koja nude Masson,
Mornet, Hubert, Schinz, ustanovljujemo krajnje zaotrene i
naprosto nesvodljive opreke. A te se opreke ne oituju samo u
tumaenju detalja: one se naprotiv stvaraju glede cijelog djela i
smisla koji tom djelu valja dati. U nazonosti te raznovrsnosti u
opim shvaanjima, preostaje samo to da se vratimo smom
Rousseauovu djelu da bismo pokuali otkriti njegovo unutarnje
jedinstvo. Da to djelo sadri mnijenja koja je iznimno teko
pomiriti, da se sile koje se u njemu oituju, koje su ga obrazovale, esto pojavljuju kao dijametralno suprotne neosporna je
injenica. Ali ti temeljni kontrasti ne iskljuuju jedinstvo u idejama. Jer ako je ikada postojao mislilac ije nam djelo mora
izgledati da ima dijalektiko, a ne statiko jedinstvo, jedinstvo
koje ne moemo dokuiti naprosto usporeujui rezultate njegova miljenja, nego koje bismo morali potraiti, naprotiv, u
ivom procesu obrazovanja ideja i napretka u miljenju to je
doista Rousseau.
Rousseauovi prvi filozofijski spisi, njegovi odgovori na dva
pitanja to ih je na natjeajima iznijela Akademija u Dionu,
406

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

slau se u bitnoj toki. Oba zavravaju u egzaltaciji prirodnog

stanja, kojemu se suprotstavlja nagli pad koji se ovjeku dogodio prelazei u drutveno stanje, u stanje civilizacije. Sve toliko
hvaljene prednosti te civilizacije otkrivaju se kao puke tlapnje,
kada ih se ocjenjuje strogim moralnim mjerilom. Prvi korak to
ga je ovjek uinio prema miljenju, svjesnom razmiljanju,
zauvijek ga je istjerao iz raja jednostavnosti i nedunosti. On ga
je izravno odveo u oholost znanja, a ta oholost bila je u ishoditu svih tih kobnih nagnua; izruio ga je ambiciji, neobuzdanoj
potrebi za dominacijom, tatini i onoj iluziji koja umjesto da mu
omogui da ivi u sebi smome i za sebe smoga, navodi ga da
ivi jedino u mnijenju drugih. Tako je ovjek, jedini od svih
ivih bia, rastrgao vezu koja ga je povezivala s prirodom:
ovjek koji razmilja izopaena je ivotinja. Ali nam se
Rousseau predstavlja u posve drukijem vidu im uemo u sferu
ideja Drutvenog ugovora; tu se nalazimo pred naglim obratom,
istinskim preokretom u idejama, preokretom koji je oduvijek
izazivao uenje tumaa Rousseauova miljenja. U Drutvenom
ugovoru, naime, Rousseau je sastavio kodeks zakon izrijekom
namijenjenih onom drutvu koje je osramotio i oznaio uzrokom
cjelokupne korupcije i cjelokupnog zlog udesa ovjeanstva. A
kako nam se taj kodeks zakon predstavlja? Morali bismo oekivali da e zaprijeiti djelovanje drutva koliko je to god mogue, da e sve njegove ovlasti razgraniiti i umanjiti tako da bilo
kakav napadaj protiv pojedinca postane nemogu. Ali je pokuaj da se dravi utvrdi granice djelovanja, onakav kakav e
kasnije poduzeti Wilchelm von Humboldt, apsolutno stran
Rousseauovu duhu. Drutveni ugovor najavljuje i velia uistinu
neogranieni apsolutizam dravne volje. Svaka je partikularna
volja, svaka je individualna volja skrena pred moi openite
volje. Sma injenica da se postaje lanom drave istoznana je
s potpunim naputanjem svih partikularnih udnji. Nemogue je
dati se Dravi i Drutvu, a ne dati se im na totalan nain. Moe
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

407

Ernst Kasirer

biti rije o istinskom jedinstvu drave tek ako se pojedinci u tom

jedinstvu gube i nestaju. Nema mogueg ogranienja. Otuenje
se provodi bezuvjetno, jedinstvo je onoliko savreno koliko to
moe biti, te nitko uope ne moe biti nezadovoljan..1 A ta se
dravna svemo ne zadrava samo na djelovanju ljudi, ona sebi
prisvaja takoer pravo da upravlja njihovim mislima, koje
podvrgava najstrooj prinudi. I sma je religija civilizirana i
podrutvljena. Kraj Drutvenog ugovora razmatra ustanovu
graanske religije, koja je, ni vie, ni manje, negoli obvezatna
za sve graane. Ona pojedincu ostavlja svu slobodu glede dogmi
koje su nevane za oblik zajednikog ivota; ali obznanjuje i
prinuda je utoliko stroa niz lanaka o vjeri o kojima nije
doputeno iskazati dvojbu, pod prijetnjom da se iz drave bude
iskljuen. Iznosi li Taine prestrog sud kada u svojim Izvorima
suvremene Francuske naziva Drutveni ugovor slavljenjem tiranije, kada Rousseauovu dravu naziva zatvorom i samostanom?
Rjeenje toga temeljnog proturjeja ini se nemoguim. Pa je
veina tumaa Rousseauova miljenja doista izgubila nadu da ga
je mogue pronai. U literaturi posveenoj Rousseauu, poznata
djela navest u samo imena Morleya, Fagueta, Ducrosa,
Morneta* bez okolianja priznaju kako Drutveni ugovor razbija jedinstvo Rousseauova djela i oznauje potpun prijelom s
filozofijskim idejama iz kojih je to djelo prvobitno proizalo.
Ali, prihvaajai da je takav prijelom bio mogu, kako objasniti
da je Rousseauu smome mogao ba u potpunosti promaknuti?
1 Drutveni ugovor, knjiga I, pogl. 6.
* Cassirer ima na umu sljedea djela: John Morley, Rousseau, sv. I-II, 1886
(1. izd. 1873); mile Faguet, Rousseau penseur, 1910 (uz jo nekoliko djela o
Rousseauu); Louis Ducros, J.-J. Rousseau (1712-1778), 1888; Daniel Mornet,
La Pense franaise au XVIIIe sicle, 1926 (jo su mu poznatija kasnija djela :
Les Origines intellectuelles de la Rvolution franaise, 1933 ; Rousseau,
lhomme et loeuvre, 1950) op. prevod.
408

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

Jer, sve do svoje duboke starosti, on je neumorno potvrivao i

branio jedinstvo svog djela. Za njega, Drutveni ugovor ne opovrgava bitne ideje koje je zagovarao u svojim dvama odgovorima na pitanja to ih je postavila dionska Akademija; on ih samo
logiki razvija, iz njih izvodi sve posljedice koje su u njima bile
sadrane u klici. Ali nikada on to neprestano ponavlja cilj
njegova napada na umjetnost i znanost nije bilo puko poricanje
tih dviju vrednota i tako ovjeanstvo ponovno uroniti u njegovo prvobitno barbarstvo. Put ovjeanstva nikada ne moe
voditi unazad, on uvijek vodi naprijed. Ljudska priroda ne
kree se unazad. Samo bismo pali s Karibde na Scilu ako
bismo, na stadiju na koji je danas ovjeanstvo u svojoj evoluciji dospjelo, htjeli odustati od umjetnosti i znanosti. Nadamo li
se da emo izbjei korupciju, koja je od umjetnosti i znanosti
neodvojiva, time bismo ponovno pali u puno bezvlae. Kako
ukloniti tu dvostruku opasnost u sadanjem stanju ovjeanstva,
stanju od kojeg ono treba poi u svojim potonjim naporima, ako
ovi nisu osueni na to da budu uzaludni i iluzorni? Kako konstituirati istinsku zajednicu, istinski ljudsku, uz to izbjegavajui
zla i iskvarenost koji su inherentni svakom drutvu koje poiva
na konvenciji? To je pitanje koje Drutveni ugovor sebi postavlja. Zaprijeeno nam je da se vratimo u jednostavnost i sreu prirodnog stanja, ali nam je otvoren put koji vodi u slobodu, a taj
put mi moemo i trebamo slijediti. Dospjevi do te toke, tumaenje se nedvojbeno nalazi na tekom i skliskom tlu. Jer od svih
Rousseauovih ideja upravo je ideja slobode bila podvrgnuta najraznovrsnijim i najproturjenijim tumaenjima. U kontroverzi,
staroj blizu dva stoljea, koja se razvila glede te ideje, ona je
gotovo u potpunosti izgubila svako obiljeje jasnoe. Mrnja i
naklonost stranaka navlaile su je u svim smjerovima; ona je
uinjena pukom politikom formulom blistavom formulom
kojoj je bilo sueno da se prilagoava najraznovrsnijim ciljevima politike borbe. Jedna je stvar izvjesna: Rousseau sm nije
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

409

Ernst Kasirer

nipoto odgovoran za te raznovrsne i zbrkane interpretacije. On

je jasno i precizno definirao specifini smisao i fundamentalno
znaenje svoje ideje slobode. Sloboda, za njega, nije istoznana
sa samovoljom; naprotiv, taj izraz otklanja i iskljuuje svaku
samovolju. On oznauje podvrgavanje strogom, nepovredivom
zakonu, koji svaki pojedinac daje sebi smome. Bitni karakter
slobode ne oituje se u injenici odvraanja ili izdvajanja od tog
zakona, nego u slobodnom suglasju s njime. A upravo taj bitni
karakter zakona treba biti ozbiljen u openitoj volji, u volji drave. Drava prisvaja pojedinca u njegovoj cjelini, bez ikakva
ogranienja, ali njezino djelovanje nije djelovanje neke prisilne
sile, ona se ograniava na to da pojedinca podvrgne obvezi koju
on sm smatra pravednom i nunom te koju, prema tome, prihvaa kako zbog nje sme tako i zbog svog interesa za nju. A to
je sredinja toka cijeloga politikoga i drutvenog problema.
Nije rije o tome da se pojedinca emancipira i oslobodi u smislu
da mu se omogui da se izbavi iz dobro ureenog okvira drutva; rije je, naprotiv, o tome da se pronae takav oblik zajednice koji s pomou svih ujedinjenih snaga tog udruenja koje
tvori drava titi individualnu osobnost: tako se pojedinac, ujedinjujui se sa svima ipak pokorava samo sebi smome.
Budui da svatko dajui se svima ne daje se nikome, te kako
nema nijednog udruenoga nad kojim se ne stjee isto pravo
koje mu se ustupa nad sobom, time se zadobiva ekvivalent
onoga to se gubi, a vie snage da se ouva ono to se ima. Sve
dok su graani podvrgnuti samo uvjetima na koje su smi pristali, na koje su barem mogli pristati slobodno i s punim poznavanjem stvari, sve dotle se pokoravaju samo svojoj vlastitoj
volji. Time oni bez ikakve dvojbe odustaju od prirodne nezavisnosti, ali nju razmjenjuju za istinsku slobodu, koja se oituje
u meuovisnosti svih pojedinaca.2
2 Drutveni ugovor, knj. II, pogl. 4.
410

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

Upravo na taj nain pojedinci postaju individue u viem smislu te rijei, autonomne osobnosti. Rousseau ne oklijeva niti tren
da tu moralnu koncepciju osobnosti postavi iznad pukoga prirodnog stanja. Njegove rijei o tome odlikuje jasnoa i strogost
koje ne ostavljaju mjesta dvosmislenosti i koje ne bismo oekivali da emo nai kod onoga koji slovi kao slijepi oboavatelj
primitivnog ovjeka. Ulazei u drutvo, ovjek se nedvojbeno
liava raznovrsnih prednosti koje je posjedovao u prirodnom
stanju; zauzvrat pritom dospijeva do takvog razvoja svojih sposobnosti, do takvog irenja svojih ideja, do takvog oplemenjivanja svojih osjeaja da bi kada u tome novom stanju stvari ne
bi bilo zloupotreba koje ga esto srozavaju ispod prirodnog stanja morao neprestance blagoslivljati sretni trenutak koji ga je
zauvijek otrgnuo iz prirodnog stanja i koji je od njega, ograniene i glupave ivotinje, uinio razumno bie, ovjeka.3 Istina
je da je na taj nain definitivno naputena teza za koju se inilo
da je Rasprava o nejednakosti brani. Jer, u tom spisu, in kojim
je ovjek uspostavio vladavinu duha bio je predstavljen kao
neka vrst aljenja vrijednog naputanja sretnoga prirodnog stanja, kao biologijska izopaenost. A Rasprava o znanostima i
umjetnostima bila je obznanila, slino, da je priroda htjela ovjeka potediti od znanja poput briljive majke koja iz ruku svojeg djeteta oduzima opasno oruje.4 Je li Rousseau sada sve to
zaboravio? Je li se bez ikakve ograde opredijelio za duh, protiv
prirode, i tako se izloio svim opasnostima to ih je on sm bio
tako jasno uvidio i prokazao s tako malo ustruavanja? I to
moe objasniti i opravadati tu promjenu gledita? Da bismo
nali objanjenje za to, neophodno je da se ne prevarimo glede
prave meukarike. Znanje je takav je zakljuak do kojega je
Rousseau sada doao bezopasno sve dotle dok se ne nastoji
3 Drutveni ugovor, knjiga I, pogl. 8.
4 Prva rasprava, prvi dio, pred kraj.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

411

Ernst Kasirer

naprosto uzdii iznad ivota smog, nasilno se odijeliti od njega,

sve dotle dok eli, nasuprot tome, biti u slubi postojeeg ivotnog poretka. Ono nema za sebe zahtijevati apsolutni primat: jer
u oblasti duhovnih vrijednosti, prvo mjesto pripada moralnoj
volji. I stoga, kad je rije o ljudskoj zajednici, jasna i osigurana
organizacija svijeta volje mora, slino, prethoditi izgradnji svijeta znanja. Potrebno je da ovjek u sebi pronae dragocjen i
stabilan zakon, prije negoli osvoji zakone svijeta, vanjskih objekata. Jednom kada je taj problem osnovni i prei od svih rijeen, jednom kada je duh u politiko-drutvenom univerzumu
dospio do istinske slobode, na volju mu je da se slobodno posveti, u posvemanijem duhovnom spokojstvu, znanstvenom istraivanju. Znanje za njega vie ne predstavlja opasnost; jer ono
vie nee pasti na razinu puke rafiniranosti; nee od ovjeka
napraviti enskasto i mlitavo bie. Samo je pogreno moralno
razvrstavanje vrijednost skrenulo znanje u pravcu koji ga je
sveo na to da bude pukim intelektualnim rafinmanom, nekom
vrstom duhovnog luksuza. im ta zapreka nestane, sam e se po
sebi vratiti na dobar put. Intelektualna sloboda bez ikakve je
koristi za ovjeka ako nije sjedinjena s moralnom slobodom; no
ta potonja ne moe biti postignuta bez radikalne preobrazbe
postojeeg drutvenog poretka, preobrazbe koja ukida svaku
samovolju i osigurava pobjedu zakona kao unutarnje nunosti.
Drutvo ako cjelinu te evolucije elimo obuhvatiti u jednom
simbolu podsjea na Amfortasovo koplje u legendi o Gralu.*
Ono je ovjeku nanijelo ozbiljne rane; ali samo ono moe osigurati izlijeenje tih rana, a time, putem unutarnje obnove, pruiti lijek za zlo koje je uzrokovalo.
Ta moralna misija, koju Rousseau pripisuje politici, taj moralni
imperativ pod koji ju podvrgava, eto to tvori njegov navlastito
* Sveto koplje, kojim je probijen Isus na krstu, a koje je uvao Amfortas,
kralj Svetog grala (ae iz koje je pio Isus Krist na Tajnoj veeri).
412

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

revolucionarni in. U tom pogledu nema nikoga u njegovu stoljeu ije bismo ime mogli navesti pored njegovoga. Nipoto
nije prvi ili jedini koji je predosjetio ozbiljna zla od kojih je njegova epoha patila u politikoj i drutvenoj oblasti, i koji ih je
glasno prokazao. Cijelo je XVIII stoljee proeto dubokom i
iskrenom voljom za reformom. Ali ta volja ne ide dotle da formulira revolucionarne zahtjeve, ni u oblasti vanjskih stvari, ni u
oblasti due. Filozofi iz enciklopedistikih miljea ele popraviti
i lijeiti, ali gotovo nitko meu njima ne vjeruje u nunost ili
mogunost radikalne promjene, integralne obnove. Dostatno im
je da uspiju poniiti najgore zloupotrebe i da ovjeanstvo malopomalo dovedu do boljih politikih uvjeta. Ta se temeljna opreka izmeu Rousseaua i Encisklopedista na karakteristina nain
oitovala u DAlembertovu sudu o Rousseauovu mileu. Uzaludno je (takav je DAlembertov prigovor Rousseauu) uputati
se u dijatribe protiv zala drutva; filozof treba tragati za lijekovima, imajui uza sve to na umu da je rije samo o palijativima.
Nije rije o tome da se neprijatelja potue, suvie je u zemlji
uznapredovao a da bismo se uputali u to da ga otjeramo; rije
je o tome da s njime vodimo sitne arke [guerre de chicane].
Cijelom svojom osobnou i nainom miljenja Rousseau nije
bio sklon takvom arkanju, kao to za to, dodue, nije bio ni sposoban. Ni on takoer nije bio aktivni revolucionar i nikad nije
pomiljao da se izravno ukljui u politiku. Kao istinski osamljenik, kakav bijae, pribojavao se agitacije javnog mjesta i metea borbi. A upravo je od njega, ipak, a ne od ljudi koji su predstavljali javni duh ondanje Francuske i koji su taj duh oblikovali, doao navlastito revolucionarni impuls. Jer on nije zaokupljen izdvojenim zlima, ne trai lijek za posebne sluajeve. Za
njega nema mogueg suglasja s ondanjim drutvom; nije prihvaao pokuaje poboljavanja koji bi se primjenjivali tek na vanjske simptome. On odbacuje svako djelomino rjeenje; ve od
samog poetka, i u svakoj svojoj reenici, on ima u vidu cjelinu.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

413

Ernst Kasirer

Jer, za njega, funkcija drave nije u tome da omogui raanje i

zatitu sree, niti da brani ili poveava mo. Ideji drave kao
ustanove blagostanja ili moi, on suprotstavlja ideju drave utemeljenu na Pravu. A u tom pogledu on ne prihvaa nikakvo vie
ili manje; zahtijeva kategorino da ili ne. Samo je mislilac koji
nije samo mislilac kojim ne dominira refleksija, nego ga naprijed pokree moralni imperativ, sposoban za takovrsni radikalizam. A to je razlog zbog kojega je jedini apsolutni moralist to
ga je XVIII stoljee proizvelo, prvak primata praktikog Uma,
bio jedini, ili gotovo jedini, koji je u tom pogledu razumio
Rousseaua; upravo ideja, osjeaj nadahnut Rousseauom navela
je Kanta da izjavi da bi bivstvovanje ljudi na zemlji bilo neto
lieno bilo kakve vanosti ako se ne osigura trijumf pravde.
No time smo dospjeli pred novi problem, koji e nam omoguiti da uinimo korak naprijed i pribliimo se onome to uistinu
tvori sredite Rousseauove filozofije. U poznatom sudu o
Rousseauu, Kant mu je pripisao veliku zaslugu: zaslugu da je
rijeio problem teodiceje; iz toga mu razloga dodijeljuje mjesto
pored Newtona:
Newton je prvi vidio red i pravilnost povezane s velikom jednostavnou ondje gdje su se prije njega mogli susresti nered i
loe sparena raznolikost, i otad se komete kreu geometrijskim
putanjama. Rousseau je ispod raznolikosti likova to ih ljudi
poprimaju prvi otkrio ovjekovu duboko skrivenu prirodu i skriveni zakon koji, na temelju njegovih zapaanja, opravdava
Providnost. Prije njega jo je bio valjan prigovor Alfonsa i
Manesa. Nakon Newtona i Rousseaua Bog je opravdan, i odsad
je Popeov pouak istinit.5
To su zaudne reenice, koje su teke za tumaenje. Jer, kakva
su to Rousseauova zapaanja kojima je Bog opravdan? I koju
je to novu temeljnu ideju glede problema teodiceje Rousseau
5 Kant, Werke (Hartenstein) VIII, 630.
414

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

dodao idejama Leibniza, Shaftesburya, Popea? Zar se sve to je

rekao o tom problema ne kree u idejnim sferama dobro znanim
cijelom XVIII stoljeu? I zar to ne pripada, osim toga, onoj dogmatskoj metafizici koju je sm Kant potkopao u njezinim temeljima i ije je sve nedostatke kasnije prokazao u posebnom lanku O neuspjehu filozofijskih pokuaja glede teodiceje? Pa
ipak, ak i Kant iz Kritike istog uma i Kritike praktikog uma
nije odstupio od uvaavanja Rousseaua. Zato to je ispod vanjtine metafizikog rasuivanja prepoznao jezgru, bit
Rousseauovih moralnih i religijskih ideja. A u tim je idejama
nalazio ideje koje su njemu samome svojstvene. Sve je dobro,
tako poinje Rousseauov mile, koji je bio, kao to je znano,
jedno od omiljenih Kantovih djela sve je dobro to proistjee
iz ruku Tvorca stvari; sve se izopauje u rukama ovjekovim.
Tako je Bog osloboen svake odgovornosti; ovjek je proglaen
odgovornim za sve zlo. Ali smo time dovedeni do novog problema, eto nas pred proturjejem koje se ini nerjeivim. Jer nije
li sm Rousseau neprestance obznanjivao nauk o izvornoj
dobroti ljudske prirode i od toga uinio sredinju toku cijeloga
svojeg miljenja, os oko koje ona evoluira? Kako zlo i grijeh
mogu biti pripisani ljudskoj prirodi, ako nije postojala radikalna
izopaenost? Rousseau taj problem rjeava smjetajui tu dvojbu tamo gdje je nitko nije traio prije njega, stvarajui na neki
nain novi subjekt na koji prenosi odgovornost, okrivljivost.
Taj subjekt nije izdvojeni ovjek nego ljudsko drutvo. Dan
kada e se autoritarno drutvo, onakvo je do danas postojalo,
sruiti da bi ustupilo mjesto novoj zajednici, ujedno i politikoj
i moralnoj, u kojoj e se svatko, umjesto da bude podreen
samovolji stranih osoba, pokoravati samo openitoj volji, koju
priznaje kao svoju vlastitu i koju prema tome prihvaa tog e
dana kucnuti as osloboenja. Nikakav bog ne moe osigurati
njegov dolazak; potrebno je, naprotiv, da ovjek postane vlastiti spasitelj, svoj stvoritelj u moralnom smislu rijei. Odsada
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

415

Ernst Kasirer

breme odgovornosti ne poiva na ovjeku kao izdvojenom pojedincu, nego na njegovoj tvorbi, zajednici. Eto rjeenja koje je
Rousseau dao za problem teodiceje: time je naime taj problem
prenio na posve novo tlo. Izvukao ga je iz sfere metafizike da bi
ga smjestio u smo sredite morala i politike. Time mu je dao
poticaj koji se, jo i naih dana, osjea u svoj svojoj snazi. Sve
drutvene borbe dananjeg vremena pokrenute su tim izvornim
poticajem; njihov je korijen u tom osjeaju odgovornosti koja
pada na drutvo, koju je Rousseau prvi spoznao i namro je svim
epohama koje su slijedile.
Tako taj navodni iracionalist dospijeva dotle da ima apsolutnu vjeru u um; ali, za njega, vjerovati u trijumf uma i vjerovati
u trijumf istinskog kozmopolitiskog ustrojstva samo je jedna
ista stvar. Tu je vjeru takoer prenio na Kanta. Potonji misli i
rasuuje na Rousseauov nain kada kae da najvei problem
postavljen ovjeanstvu jest konstituiranje graanskog drutva
koje e posvuda bdjeti nad odravanjem prava i kada povijest
ovjeanstva u cjelini razmatra kao ozbiljenje tajnog plana prirode, teei da za dravu stvori savreno ustrojstvo u njegovoj
unutarnjoj biti i nunom povezanou jednako savreno s
vanjskog gledita. Problem teodiceje moe rijeiti samo drava
i u njoj. ovjeku pripada da ostvari opravdanje Boga, to mu
je najvia dunost; u tome e uspjeti ne tako to e se gubiti u
metafizikim spekulacijama o srei i zlom udesu, o dobru i zlu,
nego slobodno stvarajui, oblikujui po svojoj volji drutveni
poredak u skladu s kojim eli urediti svoj ivot.
Da bi osigurao trijumf ideja koje tvore temelj njegova morala, istina je da se Rousseau smatra prinuenim utei se pomoi
religije. Ali ta potpora moe i treba biti vrijedna samo u mjeri u
kojoj Rousseau priznaje da ideja slobode, budui da ima svoj
temelj samo u djelovanju, ne moe biti utemeljena na obinoj
zbiljnosti osjetilnog svijeta, nego da pripada drugom poretku
isto inteligibilnih stvari. Akti savjesti nisu sudovi, nego
416

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

osjeaji; premda nam sve nae ideje dolaze izvana, osjeaji koji
ih prosuuju su u nama i jedino preko njih spoznajemo suglasje
ili nesuglasje koje postoji izmeu nas i stvari za kojima trebamo
teiti ili ih izbjegavati.
Piui te reenice, Rousseau se konano odvojio od
Condillacove spoznajne teorije. Ve je dugo Rousseau bio pod
veoma snanim utjecajem sredinje ideje Condillacova sustava.
Potonji je s njime bio sjedinjen vezama bliskog prijateljstva; k
tome, rano je Rousseauu bio vodi i uitelj, kojemu se divio, u
svemu to se ticalo teorije spoznaje i analitike psihologije. ak
ni u mileu Rousseau se jo nije bio oslobodio te ovisnosti.
Jasno se to oituje u nainu na koji je Rousseauov uenik bio
naveden da se korak po korak uzdie od konkretnoga do
apstraktnoga, od osjetilnoga do intelektualnoga. Sve u
svemu, pred nama je pedagogijska primjena uvene slike koju je
Condillac stvorio u Raspravi o osjetima, slike statue koja malopomalo oivljava, u mjeri u kojoj se zamjedbe raznih osjetila
urezuju u nju. Ali dosljedno razvijajui tu sliku, Rousseau se
sudara s granicama preko kojih ona vie nije primjenjiva. ak i
prihvaajui da cjelokupna spoznaja koju imamo o vanjskoj
zbiljnosti dolazi samo od skupljanja, od sloaja osjetnih zamjedbi unutarnji se svijet na taj nain ne moe objasniti, izgraditi.
Udahnimo mrtvoj grani osjetni ivot; proirimo sve vie i vie
granice sve dotle da u njih ue sav vidljivi obzor, svi vanjski
objekti: ono to joj se tim postupkom ne moe izvana udahnuti,
to je osjeaj autonomnog djelovanja, savjest volje; jer ta savjest
ima izvorite u biu smome. Nemogue je u svijetu vanjskih i
mehanikih fenomena nai analogiju s time: nit povezanosti du
koje bi se trebao nanizati, prema Condillacovoj teoriji, sav sadraj due, svi psihiku fenomeni, lomi se na tom mjestu. Jer
pasivnost ne moe biti uzeta kao polazina toka za objanjenje
aktivnosti, ba kao to jedinstvo Jastva, kao jedinstvo njegova
moralnog karaktera, ne moe biti shvaeno kao neto to
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

417

Ernst Kasirer

proistjee iz ukupnosti pukih osjeta. im pokuamo produbiti

prirodu volje, im poelimo razumjeti njezin navlastiti karakter
i njezin temeljni zakon, potrebno je odluiti se na rizik i upustiti se u svijet drukiji od onoga koji nam otkrivaju nai osjeaji.
Prijelom sa svakim pozitivizmom za Rousseaua postaje dakle
neizbjeivim. Taj prijelom je traio i obavio ne kao teoretiar
spoznaje nego kao moralist. U svojim Elementima filozofije
DAlembert je veoma dosljedno metodski princip pozitivizma
primijenio na temelje morala i socijalne filozofije. Drutva
svoje raanje duguju, objanjava on, isto ljudskim pobudama; religija nije imala nikakvu ulogu u njihovu obrazovanju.
Filozof je zaokupljen samo time da ovjeka smjesti u drutvo i
da ga u njega uvede; na misionarima je da ga zatim privuku oltaru. Kad je rije o Rousseauu, pitanje nije mogue postaviti na
taj nain. Suglasan u tome sa svim Enciklopedistima, ni on ne
prihvaa da se etici, filozofiji drave i drutva dade transcendentno utemeljenje. ovjek ne moe biti rastereen skrbi da
organizira svijet koji je njegov; da bi ga ustrojio i njime upravljao on ne moe i ne eli raunati na pomo odozgor, na nadnaravnu ispomo. Njemu je ta misija povjerena: mora je izvriti
svojim vlastitim, isto ljudskim sredstvima. Ali upravo dok
nastoji produbiti karakter svoje misije, on stjee izvjesnost da
granice osjetilnog svijeta nisu granice njegova vlastitog Jastva.
Polazei od imanencije, od moralne volje, prodire on sve do sredita inteligibilnog svijeta. Dajui zakon sebi smome, misli
da nije naprosto podvrgnut determinizmu koji pritiskuje prirodu.
Ideja slobode tako je, za Rousseaua, neodvojivo povezana s religijom, ali nije utemeljena u religiji; religija je, naprotiv, utemeljena u njoj. Sredite religije odsad se nalazi jedino u moralnoj
teologiji. Ta crta koja Rousseauovo filozofijsko shvaanje religije razlikuje od bilo kakvoga empiristikoga i pozitivistikog
shvaanja [religije], razlikuje ga takoer od svih oblika vjerskog
pragmatizma. Schinz, u knjizi koju je posvetio Rousseauu, a u
418

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

kojoj nastoji ponuditi posve novo tumaenje cjeline nauka,

Rousseauovu je religijsku filozofiju usko povezao s modernim
oblicima religijskog pragmatizma. On hoe pokazati da, za
Rousseaua, religija ima smisla samo u mjeri u kojoj se ozbiljuje
u praksi; no, veli on, njezina najvia zadaa, njezina jedina zadaa ak, jest poveavanje i osiguravanje sree ljudi; njezina e
istina uvijek ovisiti o ispunjavanju te misije. U oblasti religije
nema isto apstraktne istine: vrijedi samo ono to se izravno
odnosi na ovjekovo konkretno bivstvovanje, to u to bivstvovanje intervenira da bi ga podralo i omoguilo mu napredak.
Sljedstveno tome, u religiji je valjano i izvjesno samo ono to
tei tom cilju, to izravno pridonosi da ga se postigne. Prema
Schinzu, Rousseauu je cilj bio utemeljiti ne toliko istinitu
koliko korisnu religiju; pod time je razumijevao nauk koji
ovjeku osiguravae sreu, ne u nekom buduem bivstvovanju
nego na ovoj zemlji smoj.6 Ali time se tek oznauje osobiti
aspekt Rousseauova shvaanja religije; nipoto nije otkrivena
sredinja toka. Jer nju ne valja traiti u problemu sree, nego u
problemu slobode. Kao i cijelo XVIII stoljee, Rousseau se
neprestance upinje da rijei pitanje spoznaje o tome mogu li se
vrlina i srea pomiriti, ostvariti sklad izmeu injenice da se
bude sretan i injenice da se bude dostojan sree. Ali upravo su
ga te borbe izdigle iznad naina na koji je problem postavljao
isti i jednostavni eudemonizam. Srea sma sve vie tei k
tome da osjetni predmet nadomjesti isto inteligibilnim predmetom. Samo ono to ovjeka tom predmetu pribliava zasluuje da bude nazvano sreom u dubokom smislu te rijei. Pa
tako do najvie sree, do sree slobodne osobnosti, mi ne dospijevamo preputajui se slobodnom toku naih nagona, nego
obuzdavajui ih, svladavajui ih. To je uistinu sredinja toka ne
samo teorije spoznaje i morala koju Rousseau izlae u
6 Schinz, La Pense de Rousseau, str. 466, 506 i dalje.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

419

Ernst Kasirer

Ispovijesti vjere savojskog vikara nego i njegova religijskog

nauka: sve niti njegove filozofije vode ideji osobnosti, a ne
ideji sree.
Moram ovdje odustati od ulaenja u podrobnosti
Rousseauove religijske filozofije, ali ne mogu zakljuiti, a da
ne bacim pogled na teoriju odgoja u Rousseaua. Nije sluajno
da Ispovijest savojskog vikara nije uinio temom zasebnog
djela i da ga je, naprotiv, umetnuo u milea. Rije je o posve
drugoj stvari a ne o pukom knjievnom dodatku to je dodatak koji je utemeljen u koncepciji cjeline milea. Najbolji
nain da se ta opa koncepcija osvijetli jest da se razmotri kako
se Rousseauov odgojni nauk odrazuje u njegovu religijskom
nauku i obrnuto. I jedan i drugi samo izlau jednu istu ideju,
koju razvijaju u razliitim smjerovima. Prvi dio milea eli
nam utuviti taj princip da nam ak i ono to nazivamo vanjskim iskustvom samo prividno dolazi izvana. A ukupnost
vanjskog svijeta, oblasti osjetnog univerzuma, doista e poznavati samo onaj tko ga je obiao u doslovnom smislu rijei.
Znanost odgoja ne moe se sastojati u tome da se uenika
potedi tog rada, da mu ga se prui unaprijed u obliku znanost organiziranih kao odreena ukupnost znanja o fizikom
svijetu. Takvo znanje iz druge ruke ne moe a da ne bude nesigurno i problematino; uenikova memorija time moe biti
obogaena; njegovo znanje nee zbog toga biti obrazovano i
utemeljeno na vrstim osnovama. Kao svugdje drugdje i ovdje
svatko moe samo u sebi smome pronai istinsko razumijevanje, ak i osjetnih predmeta. Uenikov je posao da to razumijevanje u sebi uzgoji: nije to posao odgojitelja da mu ga
utuvi. On svijet spoznaje samo utoliko ukoliko ga korak po
korak osvaja i prisvaja. To se osvajanje ne moe postii s
pomou isto apstraktne, nedjelatne znanosti. Samo e onaj
spoznati fiziki svijet tko je zarana nauio mjeriti ga prema
sebi. Tek smo nepotpuno svjesni sila ovog svijeta ako ih poku420

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

avamo svesti na teorijske formule; moramo ih u praksi iskusiti, u praksi nadvladati ako ih elimo, uistinu, intimno poznavati. Samo iz takvog izravnog kontakta s predmetima moe
proistei, prema Rousseauu, nae poznavanje fizikog svijeta.
Neposredne veze sa stvarima, veze koje moemo imati samo
putem djelovanja, posvuda trebaju prethoditi intelektualnoj
spoznaji i sluiti mu kao temelj. Zato se ak ni fizika ne moe
poduavati u navlastitom smislu rijei: potrebno je, naprotiv,
da se uenik izgrauje u mjeri napredovanja svojeg osobnog
iskustva. Potrebno je da ne zna nita to nije osobno iskusio,
da istinitim ne dri nita to nije sm spoznao, bez ikakvog
posrednika. A to to Rousseau ovdje trai za osjetilno iskustvo,
u Ispovijesti vjere savojskog vikara zahtijeva i za duhovno
iskustvo. I ovdje isto tako princip apsolutne autopsije zadrava svu svoju vrijednost. A taj princip, zahtijevajui da se vidi
vlastitim oima, da se traga vlastitim nainima, zadobiva utoliko veu vanost zato to tek sada uistinu ulazimo u sferu
svjesnog jastva, u kraljevstvo osobnosti. Postulat autopsije, postajui sve zahtjevnijim, postaje postulatom autonomije.
Svako duboko, moralno i religijsko, uvjerenje treba se temeljiti na njoj; svako je moralno poduavanje, svako je religijsko
nauavanje osueno da ostane jalovim i bez uinka ako se,
od samog poetka, ne ogranii na to da nas hoe voditi cilju
samospoznaje. To je dakle preobrazba ideje odgoja koja iziskuje i omoguuje preobrazbu, reformu religije. Ako je
Lessing, kasnije, evoluciju religije pojmio kao odgajanje
ljudske vrste, time je samo dovrio sintezu koja se u klici
nalazi ve u Rousseaua i koja je nunost, sa stajalita filozofije potonjega.
Ali koliko god iz toga jasno proistjee jedinstvo u koncepciji
milea, potekoe koje to djelo predstavlja nisu time nita manje.
Sm je Rousseau u toj knjizi vidio istinsku krunidbu svojeg
miljenja i svojeg knjievnog djela. U vie navrata napomenuo je
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

421

Ernst Kasirer

kako je ona bila konani cilj kojemu su smjerale raznovrsne tendencije njegova miljenja i u kojemu one nalaze svoje jedinstvo.7 Pa ipak, ini se na prvi pogled teko, ak nemogue, odrati to jedinstvo. Jer, meu svim Rousseauovim spisima, toliko
bogatim paradoksima, mile je moda najparadoksalnije djelo.
Vie nego u svim drugima, ini se da se ovdje preputa uzletu
svoje uobrazilje, svojoj sklonosti ideologijskim konstrukcijama;
vie nego igdje drugdje, ini se da je izgubio svaki smisao za
prozainu zbiljnost stvari. Ponajprije, njegovo se djelo smjeta izvan uvjeta drutvene zbiljnosti. Ono ukida svaku vrstu
odnosa izmeu ljudske zajednice i uenika, zatvarajui ovoga,
da tako kaemo, u prostor bez zraka. Zidovi tog zatvora sve vie
se steu oko njega. Briljivo ga se dri podalje od bilo kakvog
kontakta s drutvom i njegovim oblicima ivota; umjesto toga
okruen je isto fiktivnim prizorom, nekom vrstom drutvene
fantazmagorije, koju odgoj umjetno zaziva za njegovu upotrebu.
A ono to jest i bit e najbizarnije u svemu tome jest da je cjelokupni sustav drutvenih fikcija, koji se s toliko muka izgradio, namijenjen jedino tome da bude u slubi istine. Uenika
treba osloboditi od drutvenih konvencija koje su suprotne prirodi i natrag ga dovesti naivnoj jednostavnosti prirode. Ali ueniku skrivati postojei poredak stvari, zar to nije prirodi najsuprotnije? A zar taj pokuaj, s druge strane, nije smjesta osuen
na nemo? Odgojitelj je naime u svakom trenutku prinuen ne
samo da postojanje te zbiljnosti bez rijei toleririra, nego ak da
je priziva u pomo, da se njome slui da bi postigao svoj cilj. U
odluujuim prekretnicama intelektualne i moralne evolucije
(prisjetimo se, primjerice, razgovora izmeu milea i vrtlara,
razgovora ija je svrha da ueniku utuvi prve pojmove o vlasnitvu i da postigne da ga on razumije) zaziva se pomo izvana,
slui se njima. Fanatina ljubav prema istini, koja bi taj sustav
7 Cf. Rousseau sudi o Jeanu-Jacquesu, 3. dijalog, i Ispovijesti, 1, XI.
422

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

odgoja trebala usmjeravati, tako se izopauje u zaudno sloen

sustav fikcija, briljivo proraunatih pedagogijskih umjetnih
tvorbi.
Ali se tome prikljuuje drugo pitanje. Koji je istinski cilj tog
odgoja? Gdje pronai svrhu za koju mile treba izobraen?
Rousseau se ne umara ponavljajui nam da tu svrhu ne treba traiti izvan djetetova jastva. Ali o kakvom je jastvu rije? Da li
individua, kao takva, doista treba ostati zatvorena u svojoj sferi?
Treba li tolerirati sve njezine posebnosti, sve njezine kaprice, i
potvrditi je u njima? Nastoji li odgoj sve svoje skrbi nemilice
rasipati na sve posebnosti jastva, na sve njegove prolazne eljice, na sve njegove muice? Zar odgoj ne nudi svim pojedincima
zajedniki cilj, zar im ne namee objektivnu obvezu? Prigovor
da je ponitio svaki oblik takovrsne obveze Rousseauu je bio,
naime, prilino esto upuen. Zamjereno mu je ne samo to da je
iz odgoja uklonio svaku vrstu prinude nego da je isto tako napustio ideju dunosti. Tome odgoju manjka, reeno je, ono to
je moda temelj odgoja, pojam dunosti. Rije je o tome da se
stvori ovjek. Istinska je definicija ovjeka da je on bie koje se
osjea obvezanim. To je dakle temelj odgoja, humanitasa. Kod
Rousseaua ga ne nalazimo.8 Kad bi to shvaanje bilo tono,
tada bi teorija odgoja koju Rousseau propovijeda bila ne samo
osuena kao filozofijski sustav, nego je ak ne bismo mogli
razumjeti sa stajalita povijesti i ivotopisa. Nisu li naime svi
Rousseauovi politiki projekti bili proeti najveim entuzijazmom za zakon? A nije li Rousseau tvrdio da je istinski cilj
cjelokupne politike teorije u izradi plana ustrojstva koje e
smo po sebi omoguiti punu i potpunu prevlast zakona? Zar je
u mileu zanijekao ono to je neko zagovarao? Je li sebe doveo
u flagrantno proturjeje s Drutvenim ugovorom, koji pojedinanoj volji kao takvoj ne preputa nikakvo mjesto, koji naprotiv
8 Faguet, Dix-huitime Sicle, Pariz, 1898, str. 356 i dalje.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

423

Ernst Kasirer

zahtijeva da se ta volja bez ikakve ograde podvrgne openitoj

volji, da se u njoj izgubi? Tko god ideju dunosti ukloni iz plana
odgajanja izloenog u mileu mora doista doi do ovog zakljuka: valja priznati kako izmeu Rousseauove pedagogije i politike postoji opreka koja ne moe biti svladana, koja jedva da
moe biti pojmljena. Teko bismo se odluili prihvatiti takovrsno tumaenje, i nije nuno prihvatiti ga, sve dok jo postoji ikakva mogunost da se tenja milea i tenja Drutvenog ugovora u stvari usuglase. No takvo suglasje nije teko dokuiti prisjetimo li se da je od samog poetka pojmu drutvo Rousseau
dao dvostruko znaenje. On na najjasniji nain razlikuje izmeu
empirijskog oblika i idealnog oblika drutva; izmeu onoga to
je ono u dananjim okolnostima i onoga to ono moe i treba da
bude u budunosti. Rousseauov plan odgoja nipoto ne odbija
da milea uini graaninom; istina je pak da ga ini jedino
graaninom buduih drutava. Dananje drutvo nije na visini tog plana odgoja. Valja ga drati po strani e da njegova empirijska zbiljnost ne zamrai idealne mogunosti koje treba
organizirati i braniti protiv skepticizma tog stoljea. Snaga koja
dananje drutvo prijei da se rastoi nije nita drugo doli snaga
konvencije, obiaja, prirodne lijenosti. To e drutvo zauvijek
ostati takvo kakvo jest ako se nasuprot njemu ne uzdignu kategoriki imperativ, apsolutna volja za obnovom. A kako takva
volja moe nastati, kako se moe organizirati i ojaati ako se
pojedinac neprestance giba u sferi drutva, usvajajui tako njegove obiaje, sudove i predrasude? Plan odgoja u mileu eli
sprijeiti tu intelektualnu i moralnu korupciju. Uenika smjeta
izvan drutva da ne bi bio zaraen njime, da bi pronaao i slijedio svoj vlastiti put. Ali taj nain razvijanja originalnosti,
buenja neovisnosti prosuivanja i htijenja nipoto ne implicira
volju da se pojedinca na kraju izolira. Rousseau se za svojeg
uenika pribojava kao to se Lessingov Nathan pribojavao za
Ali-Hafija da mu se ne dogodi da upravo meu ljudima ne
424

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

naui da vie ne bude ovjek. Upravo zbog ljubavi prema

ovjeanstvu iskljuuje suradnju drutva: jer ono na najstroi
nain odijeljuje ovjeanstvo, shvaeno u univerzalnom smislu,
od ovjeanstva u isto kolektivnom smislu. Od kolektiviteta
ovjeanstva odustaje da bi stvorio novi univerzum, istinski
univerzum ovjeanstva. Za to uope nije potrebna suradnja
velikog broja ljudi; jer svatko moe svojim vlastitim snagama u
sebi smome otkriti model tog univerzuma i izraditi ga vlastitim
nainima. Ono to Rousseau apsolutno nijee, to je odgojna vrijednost primjera. Primjer otupljuje i nivelira karaktere; svima koji
ga slijede daje zajedniki oblik. No ono to je zajedniko svima
nije nipoto ono to je openito, ope u zbiljskom i istinskom smislu pojma. Potonje e biti postignuto, naprotiv, kada svatko, preputajui se vostvu vlastitog prosuivanja, pronae u njemu i
njime nunu solidarnost izmeu svoje volje i openite volje. Ali
da bi dotle stigao, valja mu prijei dugaku etapu. Ta se etapa ne
moe prijei u djetinjstvu. Jer prijei tu etapu tvori povlasticu
razuma. To je ak njegova razlikovna oznaka; no u djeteta razum
postoji tek kao mogunost; jo ne moe oitovati svoje djelovanje. A uzaludno je htjeti ga siliti prije vremena. Rousseau na apsolutan nain osuuje sve to je moralni odgoj u uobiajenom
smislu izraza, sve to tei samo tome da djetetu utuvi apstraktne
moralne istine, ak i kad mu se one utuvljuju u obliku za koji se
tvrdi da je na dohvat djetetova duha, u obliku basni, primjerice. I
ovdje se jasno izjanjava za ideal negativnog odgoja. Odgojitelj
ne moe razvoj razuma pourivati; samo mu moe pripremati put,
uklanjajui sve zapreke koje se pred njime podiu. im postigne
ponitenje uinaka tih zapreka, uinio je sve to je bilo u njegovoj
moi. Sve ostalo mora biti djelo samog uenika. Jer u svijetu
volje, zakon tvori mudra izreka da svatko jest samo ono to uspije postati svojim vlastitim snagama.
Kakogod, sa sistematskog stajalita, prosuivali tu temeljnu
Rousseauovu koncepciju, jedna stvar ostaje izvjesna: izmeu nje
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

425

Ernst Kasirer

i drugih dijelova Rousseauova djela nema nikakve vrste nesuglasja. Rousseau kod ovjeka, kao iskljuivo biologijskog bia, ne
prihvaa postojanje drutvenog nagona: izrijekom se borio protiv
Grotijusova nauka koji drutvo eli utemeljiti na takvom nagonu,
kao i Shaftesburijeve teorije koja govori o uroenoj simpatiji
koja bi ovjeka zbliavala s njemu slinima. Taj prirodni, biologijski temelj drutva, to nauavanje o ovjeku kao
, on nadomjeta isto idealnim, tj. moralnim temeljem. Ne
moe se od djeteta zahtijevati da shvati iste ideje, jer njegovo
bivstvovanje i njegov razum ne prekorauju sferu nagonskog
ivota. A uvjeti njegova bivstvovanja ne mogu biti promijenjeni
samim poduavanjem. Neka se, dakle, odustane od bilo kakvog
moralnog bodrenja, od svakog poduavanja, s obzirom na to da se
ono odmah pokazuje nemonim. Ovdje, kao i posvuda, uenika
valja ostaviti da pronae ono to e nuno pronai, to e pronai
kada doe za njega pogodan trenutak da sudjeluje u zrijenju
ideja. Tada e istinski politiki i drutveni idealizam (Rousseau
je u to vrsto uvjeren) proistjei iz te vrste moralnog idealizma.
ovjek za ciljem zajednice vie nee tragati u obinom i jednostavnom zadovoljenju svojih nagona; kad bude rije o tome da o
toj zajednici sudi vie se nee pitati samo u kojoj mjeri ona uspijeva da mu prui zadovoljenje. U njoj e, naprotiv, vidjeti stvoriteljicu i uvaricu prava; pa e razumjeti da je u ispunjavanju te
misije sauvano ovjekovo dostojanstvo, ako ne njegova srea.
Valja mi se ovdje, gospodo, zaustaviti, ako ne elim vau strpljivost izloiti prevelikim kunjama. Svoj predmet nisam
mogao iscrpiti; jedva da sam Rousseauovu filozofiju ukratko
skicirao. A ispitao sam samo jedan aspekt Rousseauova djela:
morao sam ostaviti po strani sve to se ne tie mislioca nego
poznavatelja i slikara ljudi.
Da je ta posljednja crta neodvojivo povezana s Rousseauovom
osobnou, da velikim dijelom objanjava utjecaj koji je izvrio na
svoje suvremenike kao i na epohe koje su slijedile, to je injenica
426

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me

Jedinstvo u djelu an ak Rusoa

koja ne podlijee nikakvoj dvojbi. Iz posve izvanjskih razloga,

da bih dobio na vremenu i svoje izlaganje usredotoio, morao
sam ostaviti po strani taj aspekt mog predmeta: ali dobro znam
da je svakome tko nastoji stvoriti tonu sliku o Rousseauovoj
cjelini nemogue zanemariti probleme koji se s tim u vezi
postavljaju. Dodat u tek jednu stvar: Rousseau umjetnik
nedvojbeno je bitna dopuna Rousseaua filozofa, ali izmeu njih
nikada ne postoji proturjeje. Jer prvak osjeaja, autor Nove
Heloize, nipoto nije odustao od postulata, od ideala Rousseaua
moralista. Upravo tu Rousseau daje najslobodnijeg maha moi
osjeaja, gdje nam ga ocrtava na najzanosniji nain, suelice
njemu podie drugu mo, iju legitimnost i nunost brani s istim
entuzijazmom. Protiv snage strasti, poziva se na snagu vrste,
neslomljive volje, slobodne od svake nesigurnosti. Ni sma
Nova Heloiza ne smjera tome da bude apoteoza senzualnosti.
Prikazuje nam sliku ljubavi koja je drukije vrste, s drugim
izvoritem. Istinska ljubav, ljubav koja proima cijelo ljudsko
bie, ne tei prema jednostavnom uitku, nego prema savrenstvu. Oduzmite ideju savrenstva, oduzimate entuzijazam; oduzmite entuzijazam, ljubav vie nije nita. Nama e se moda
initi da takve rijei odaju unutarnji prijelom u Novoj Heloizi;
nama veza izmeu poetka i kraja djela moda nee vie biti
vidljiva. Pa ipak, za Rousseaua takav prijelom nije postojao.
Nije se ograniavao na to da svoj ideal savrenstva suprotstavi
idealu ljubavi; za njega su ta dva ideala intimno i nuno zajedno
povezana. Samo to sjedinjenje Rousseauovoj osjeajnosti daje
njezin osebujni karakter. Velik utjecaj koji su Rousseauovi spisi
izvrili u Njemakoj, a kojemu ak ni duhovi tako malo sentimentalni kao to su Kant i Lessing nisu izmakli, bitno se time
objanjava. U toj je zemlji Rousseau probudio savjest prije nego
je potakao raanje novog osjeaja prirode: obnova koja je od
njega potekla bila je shvaena kao unutarnji preporod, kao reforma moralnog uvstva.
www. maticacrnogorska.me

MATICA, ljeto 2012.

427

Napomena za kraj. Ako sam u razmatranjima koja sam vam

izloio nastojao pokazati da postoji jedinstvo u Rousseauovu
djelu, to ne znai da se to jedinstvo na eksplicitan nain nalazi
kod smog Rousseaua, niti da je on razvio i izgradio cjelinu svojih ideja u doista koherentan sustav. Ni u svojem ivotu, ni u
svojem djelu, Rousseau nije izgradio takvu sistematiku.
Sustavi su svih vrsta, kae on sm u jednom fragmentu koji je
nedavno otkriven, iznad mene; ne postavljam nikakav ni u
mom ivotu, ni u mom ponaanju. Razmiljati, usporeivati,
prepirati se, ustrajavati, boriti se vie nije moj posao. Preputam
se trenutanom dojmu bez otpora i ak bez obzira... Sve zlo koje
sam u ivotu poinio, uinio sam ga razmiljanjem, a ono malo
dobra to sam mogao uiniti, uinio sam nagonski.
Nemogue je naime gotovim dogmatskim formulama izraziti
Rousseauov nauk, oznaiti ga jednim od onih imena za klase i
sekte koje uobiajeno upotrebljavamo; on uza sve to tvori cjelinu, koja je daleko od toga da bude puki spoj meusobno neovisnih dijelova; nju, naprotiv, pokree jedna sredinja ideja, koja
joj daje njezino organsko jedinstvo.

428

MATICA, ljeto 2012.

www. maticacrnogorska.me