I

Prisiljen sam progovoriti jer su ljudi od znanosti odbili posluati moj

savjet ne znajui zato. Potpuno protiv svoje volje iznosim razloge za
protivljenje tom namjeravanom osvajanju Antarktika s ogromnim lovom na
fosile i buenjem na veliko i otapanjem drevnih ledenih pokrova. A jo sam vie
nerad jer bi moje upozorenje moglo biti uzaludno.
Sumnja u stvarne injenice, kakvima ih moram iznijeti, neizbjena je, pa
ipak, ukoliko bih potisnuo ono to e se initi pretjeranim, ne bi preostalo nita.
Do sad zatajene fotografije, i obine i zrane, bit e meni u prilog, jer su jasne i
oite. Ipak, bit e sumnje zbog intenziteta uvjerljivosti koji je vjetim
krivotvorenjem mogue postii. Crtei u tinti, naravno, bit e ismijavani kao
oite izmiljotine, i pored udne tehnike koju bi strunjaci za umjetnost valjali
primijetiti i biti zbunjeni njome.
Na kraju se moram osloniti na sud i ugled malobrojnih istaknutih
znanstvenika koji posjeduju, sjedne strane, dovoljnu neovisnost u razmiljanju
da odvagnu moje podatke na osnovu njihovih vlastitih uasavajue uvjerljivih
odlika ili u svjetlu stanovitih pradavnih i veoma zbunjujuih ciklusa mitova; a s
druge strane, dostatan utjecaj da odvrate istraivaki svijet uope od bilo
kakvog prenagljenog i preambicioznog programa na podruju tih planina ludila.
Nesretna je injenica da relativno opskurni ljudi poput mene i mojih suradnika,
povezani tek s jednim malim sveuilitem, imaju premale anse da uine
dostatan utisak kad se radi o stvarima izrazito bizarne ili veoma kontroverzne
naravi.
Takoer je protiv nas injenica da mi nismo, u najuem smislu,
specijalisti u diseiplinama o kojima se prvenstveno radi. Kao geologu, moj cilj u
predvoenju ekspedicije Miseatonikog sveuilita bio je iskljuivo osigurati
dubinske uzorke stijena i tla s raznih dijelova antarktikog kontinenta, uz pomo
izuzetne builice koju je smislio profesor Frank H. Pabodie s naeg strojarskog
odjela. Nisam imao elje biti pionir na bilo kom polju osim tog, ali se jesam
nadao da e uporaba ove nove mehanike naprave na razliitim tokama
prethodno istraenih putova iznijeti na svjetlo dana materijale vrste prethodno
nedosegnute uobiajenim postupcima istraivanja.
Pabodiejeva aparatura za buenje, kao to javnost ve zna iz naih
izvjea, bila je jedinstvena i radikalna po svojoj lakoi, prenosivosti, i
sposobnosti da kombinira uobiajeno naelo arteke builice s naelom male
cirkularne builice za stijenu na takav nain da se lako nosi sa slojevima
razliite tvrdoe. elini vrak, zglobne ipke, benzinski motor, sklopivi drveni
okvir, oprema za miniranje, uad, uglavnica za uklanjanje nakupljenog otpada, i
spojive cijevi za buotine ire od dvanaest centimetara i do tristo metara duboke,
su skupa inili, s potrebnom dodatnom opremom, ne vei teret od onog kojeg su
mogle ponijeti troje sanjke sa zapregom od po sedam pasa. To je bilo mogue

zahvaljujui vrsnoj aluminijskoj leguri od koje je nainjena veina metalnih

dijelova. etiri velika zrakoplova Dornier, konstruirana osobito za ogromne
visine leta neophodne na antarktikoj zaravni i s dodatnim grijanjem goriva i
spravama za brzo paljenje koje je smislio Pabodie, mogla su prenijeti cijelu nau
ekspediciju iz tabora na rubu velike ledene barijere do raznih odgovarajuih
sletnih toaka u unutranjosti, a iz tih toaka mogao nanije posluiti dovoljan
broj pseih zaprega.
Planirali smo pokriti onoliko veliku povrinu koliko nam jedna
antarktika sezona ili due, ukoliko bude apsolutno neophodno dopusti,
operirajui uglavnom u planinskim lancima i na zaravni juno od Rossovog
mora, podrujima koje su u raznoj mjeri istraili Shackleton, Amundsen, Seott i
Byrd. Uz este promjene logorita, postignute pomou zrakoplova, i
obuhvaajui razdaljine dovoljno velike da budu od geolokog znaaja,
oekivali smo izvui dotad nezapamenu koliinu materijala osobito u
pretkambrijskom sloju iz kojeg je prethodno dobavljen tako mali raspon
antarktikih uzoraka. Takoer smo eljeli osigurati to vei raspon gornjih
fosilofernih stijena, poto je pradavna ivotna povijest ovog ogoljenog carstva
leda i smrti izuzetno bitna za nau spoznaju o prolosti Zemlje. Da je antarktiki
kontinent jednom bio umjeren i ak i tropski, s bujnim biljnim i ivotinjskim
ivotom od kojeg su liajevi, morska fauna, arahnidi i pingvini na sjevernom
rubu jedini ostatak, stvar je opeprihvaene injenice, i nadali smo se tu
informaciju proiriti u rasponu, preciznosti i detaljima. Kad obino buenje
otkrije znakove fosilofernosti, proirili bismo otvor eksplozivom da dobijemo
uzorke odgovarajue veliine i stanja ouvanosti.
Naa buenja, raznolike dubine u skladu s izgledima koje je davao gornji
sloj zemlje ili kamena, trebala su biti ograniena na izloene, ili zamalo
izloene, kopnene povrine to je uvijek znailo padine i grebeni, zbog
kilometra ili dva debljine vrstog leda iznad donjih slojeva. Nismo si mogli
dopustiti da razbacujemo dubinu buenja u bilo kojoj znatnijoj mjeri na puku
glacijaciju, mada je Pabodie razradio plan zavlaenja bakrenih elektroda u guste
grozdove buotina i otapanja ogranienih podruja leda strujom iz benzinom
pokretanog dinama. Upravo taj plan koji smo mi, na misiji kao to je naa mogli
sprovesti u djelo samo pokusno sljedea Starkweather-Mooreova ekspedicija
namjerava slijediti, i pored upozorenja koja sam ja izricao od naeg povratka s
Antarktika.
Javnost je upoznala miseatoniku ekspediciju kroz nae este izvjetaje
beinim putem Arkham Advertiseru i Associated Pressu, i kroz kasnije lanke
Pabodieja i mene samog. Sastojali smo se od etiri ovjeka sa Sveuilita
Pabodieja, Lakea s odjela biologije, Atwooda s odjela fizike, takoer i
meteorologa, i mene samog, koji sam predstavljao geologiju i imao formalno
zapovjednitvo pored esnaest pomonika: sedmorice studenata s Miseatonica i
devet strunih mehaniara. Od te esnaestorice, dvanaest su bili kvalificirani
piloti zrakoplova, a svi osim dvojice kompetentni operateri beine telegrafije.

Osmorica od njih su se razumjeli u navigaciju pomou kompasa i sekstanta, kao

i Pabodie, Atwood i ja. Pored toga, naravno, naa dva broda biva drvena
kitolovca, ojaana za ledene uvjete i s dodatnim parnim pogonom imala su punu
posadu.
Zaklada Nathaniel Derby Pickman, uz pomo nekoliko posebnih priloga,
financirala je ekspediciju; stoga su nae pripreme bile iznimno temeljite, i pored
odsustva velikog publiciteta. Psi, sanjke, strojevi, logorska oprema i rasklopljeni
dijelovi naih pet zrakoplova bili su isporueni u Boston, i tamo su utovareni u
nae brodove. Bili smo iznimno dobro opremljeni za nau posebnu svrhu, i u
svim stvarima koje se odnose na zalihe, ustroj, transport i konstrukciju logora,
okoristili smo se vrsnim primjerima mnogih nedavnih i izuzetno briljantnih
prethodnika. Neuobiajena brojnost i slava tih prethodnika bili su ono to je
nau ekspediciju makar je bila obimna inilo tako slabo zamijeenom od strane
svjetske javnosti.
Kao to su novine priopile, isplovili smo iz bostonske luke 2. rujna
1930., lagano plovili niz obalu i kroz Panamski kanal, sa zastancima na Samoi i
u Hobartu na Tasmaniji, gdje smo utovarili zadnji dio zaliha. Nitko iz nae
istraivake skupine nije nikad prije bio u polarnim krajevima, stoga smo se u
velikoj mjeri oslanjali na nae brodske kapetane J. B. Douglasa, koji je
zapovijedao brodom Arkham, i Georga Thorfinnssena, zapovjednika jedrenjaka
Miseatonic koji su obojica bili veterani kitolova u antarktikim vodama.
Kad smo ostavili naseljeni svijet za sobom, sunce je tonulo sve nie i nie
na sjeveru, i ostajalo sve dulje i dulje iznad horizonta svakog dana. Na nekih
62 june irine ugledali smo prve ledene brjegove objekte nalik stolu s
okomitim stranicama i, neposredno prije nego to smo doli do antarktikog
kruga 20. listopada uz odgovarajue tradicionalne ceremonije, imali smo
prilinih nevolja s ledenim santama. Opadajua temperatura mi je prilino
smetala nakon naeg dugog putovanja kroz trope, ali sam probao ovrsnuti zbog
otrijih mrazova koji e uslijediti. U mnogim prilikama su me snano opinile
udesne atmosferske pojave, u koje je spadao i upeatljivo jasni privid prvi
kojeg sam ikad vidio u kojem su udaljeni brjegovi postali zidine nezamislivih
kozmikih dvoraca.
Gurajui kroz led, koji na sreu nije bio ni rasprostranjen niti gusto
sabijen, ponovo smo stigli do otvorenih voda na 67 june irine, 175 istone
duine. U jutro 26. listopada jak odbljesak od kopna pojavio se na jugu, i prije
podneva svi smo osjetili marce uzbuenja ugledavi ogromni, uzdignuti i
snijegom prekriveni planinski lanac koji se irio i prekrivao cijeli pogled prema
naprijed. Konano smo sreli istaknuti dio velikog nepoznatog kontinenta i
njegovog tajnovitog svijeta smrznute smrti. Ti vrhovi su oito bili lanac
Admiralty koji je otkrio Ross, i sada e na zadatak biti da obiemo rt Adarc i
otplovimo du istone obale Victorijine zemlje do naeg predvienog logora na
obali tjesnaca McMurdo, u podnoju vulkana Hrebusa na 77 9' june irine.
Posljednja etapa puta bila je ivopisna i pobuivala matu. Veliki ogoljeni

vrhovi puni tajni stalno su se uzdizali na zapadu dok je nisko sjeverno sunce
podneva ili jo nie horizontsko juno sunce po noi slalo svoje mutne
crvenkaste zrake na bijeli snijeg, plaviasti led i vodene putove, i crne komade
izloene granitne padine. Kroz puste vrhunce ibali su prodorni povremeni udari
stranog antarktikog vjetra, ije su kadence ponekad donosile neodreene
nagovjetaje divljakog i polurazumnog muzikog piskanja, s notama koje su
pokrivale irok raspon, i koje su mi se iz nekakvog podsvjesnog
mnemotehnikog razloga inile uznemiravajuima i ak nejasno stranima.
Neto u toj sceni podsjetilo me na udne i uznemirujue azijske slike Nikolaja
Rocricha, i na jo udnije i vie uznemirujue opise po zlu znane zaravni Leng
koji se javljaju u stravinom Necronomiconu ludog Arapina Abdula Alhazreda.
Bilo mi je prilino ao, kasnije, to sam ikad zavirio u tu udovinu knjigu u
sveuilinoj knjinici.
Na dan 7. studenog, privremeno izgubivi iz vida zapadni planinski lanac,
proli smo otok Franklin, i sljedeeg dana ugledali kratere Mount Erebusa i
Mount Terrora na Rossovom otoku ispred, s dugom crtom planina Parry iza.
Sad se na istoku protezala niska, bijela crta velike ledene barijere, diui se
okomito na visinu od ezdeset metara poput stjenovitih litica Quebeca, i oznaavajui okonanje plovidbe na jug. Popodne smo uli u tjesnac McMurdo i
stali pri obali u zavjetrini zadimljenog Mount Erebusa. Troani vrh strio je
nekih tri tisue osamsto metara naspram istonog neba, poput japanskog
drvoreza svete Fujiyame, dok se iza njega uzdizala bijela, utvarna visina Mt.
Terrora, tri tisue tristo metara visokog, sada ugaslog vulkana.
Oblaci dima su iz Erebusa izlazili povremeno, i jedan od pomonika
diplomaca briljantni mladi po imenu Danforth pokazao je neto to je izgleda
bilo lava na snjenoj padini, primjeujui da je ova planina. otkrivena 1840.,
nesumnjivo bila izvor Poeovog nadahnua kad je napisao sedam godina kasnije:
-lave koje neumorno gone
Svoj sumporni tok niz Yaanek
U krajnjim klimama pola
Stenju tekui niz Mount Yaanek
U oblasti borealnog pola.
Danforth je dosta itao bizarne stvari, i puno je priao o Poeu. Ja sam i
sam bio zainteresiran zbog antarktike scene u Poeovoj jedinoj duljoj prii
uznemirujuem i zagonetnom Arthuru Gordonu Pymu. Na ogoljenoj obali, i
uzdignutoj ledenoj barijeri u pozadini, mnotvo grotesknih pingvina je krialo i
mahalo perajama, dok se mnotvo debelih foka vidjelo na vodi, plivajui ili se
valjajui po velikim komadima sporo plutajueg leda.
Koristei brodice, izvrili smo naporno iskrcavanje na Rossov otok
neposredno nakon ponoi u jutro devetog, nosei dulji kabel sa svakog od
brodova i spremajui se iskrcati zalihe pomou sustava plutaa. Nai osjeaji
prigodom prvog koraka na Antarktik bili su duboki i sloeni, mada su nam ba
na ovoj toki prethodile ekspedicije Shackletona i Seotta. Na logor na

smrznutoj obali ispod padina vulkana bio je tek privremen, poto se stoer
nalazio na Arkhamu. Iskrcali smo cijeli sustav za buenje, pse, sanjke, atore,
namirnice, spremnike benzina, pokusnu opremu za topljenje leda, kamere i
obine i zrane, dijelove za zrakoplove i drugu opremu, ukljuujui tri mala
prenosna sustava beine telegrafije pored onih u zrakoplovima sposobna za
komunikaciju s Arkhamovim velikim sustavom s bilo koje toke antarktikog
kontinenta koju bismo mogli posjetiti. Brodski sustav, komunicirajui s
vanjskim svijetom, imao je prenositi izvjea za tisak Arkham Advertiserovoj
snanoj beinoj postaji u Kingsport Headu u Massachusettsu. Nadali smo se
okonati nae radove tijekom samo jednog antarktikog ljeta; ali, ukoliko se to
pokae nemoguim, prezimili bismo na Arkhamu, aljui Miseatonic na sjever
prije zamrzavanja leda, po zalihe za jo jedno ljeto.
Ne moram ponavljati ono to su novine ve bile objavile o naem ranom
radu: o naem usponu na Mount Erebus, naim uspjenim mineralokim
buenjima na nekoliko toaka na Rossovom otoku i jedinstvenoj brzini kojom ih
je Pabodiejeva aparatura obavila, ak i kroz slojeve vrste stijene; naem
pokusnom testu male opreme za topljenje leda; naem pogibeljnom usponu na
ledenu barijeru sa sanjkama i zalihama, i nae konano sklapanje pet velikih
zrakoplova u logoru na barijeri. Zdravlje nae kopnene ekipe dvadeset ljudi i
pedeset pet vunih pasa s Aljaske bilo je izvrsno, mada se naravno do tada
nismo suoili s doista razornim temperaturama ili olujnim vjetrovima. Veim
dijelom, termometar je varirao izmeu minus sedamnaest i minus est do tri
stupnja, a nae iskustvo sa zimama u Novoj Engleskoj naviklo nas je na tekoe
te vrste. Logor na barijeri je bio napola stalan, i zamiljen kao mjesto za
uskladitenje benzina, namirnica, dinamita i drugih zaliha.
Samo su etiri naa zrakoplova bila potrebna za prijenos istraivakog
materijala; peti je ostavljen s pilotom i dva ovjeka s brodova u skladitu kako
bi predstavljao nain da se doe do nas s Arkhama u sluaju da svi nai
istraivaki zrakoplovi budu izgubljeni. Kasnije, kad ne bismo koristili sve
ostale zrakoplove za prebacivanje materijala, rabili bismo jedan ili dva za transportnu slubu izmeu ovog skladita i druge stalne baze na velikoj zaravni
nekih devetsto do tisuu kilometara junije, s druge strane gleera Beardmore. I
pored skoro jednoglasnih izvjea o uasavajuim vjetrovima i olujama koje
ibaju po zaravni, odluili smo odbaciti posrednike baze izmeu, riskirajui u
cilju utede i vjerojatne uinkovitosti.
Beina izvjea govorila su o vratolomnom, neprekidnom etverosatnom
letu nae eskadre 21. studenog preko uzdignute ledene plohe, s ogromnim
vrhovima koji su se uzdizali na zapadu, i neistraenim tiinama kojima je
odjekivao zvuk naih motora. Vjetar nas je uznemiravao tek u manjoj mjeri, i
nai radio-kompasi su nam pomogli proi jedinu neprozirnu maglu na koju smo
naili. Kad se ogromno uzdignue pojavilo pred nama, izmeu 83 i 84 irine,
znali smo da smo stigli do gleera Beardmore, najveeg dolinskog gleera na
svijetu, i da je zaleeno more sad ustupalo mjesto namrekanoj planinskoj obali.

Konano smo doista zalazili u bijeli, eonima mrtvi svijet krajnjeg juga. Dok
smo to shvaali ugledali smo vrh Mount Nansena u daljini na jugu, koji je strio
u svojoj punoj visini od etiri i pol tisue metara.
Uspjeno postavljanje june baze iznad gleera na irini od 86 7' istonoj
duljini 174 23', i iznimno brza i uinkovita buenja i miniranja obavljena na
raznim tokama do kojih smo doli izletima sanjkama i kratkim letovima
zrakoplovom, ve su povijest, kao i naporni i pobjedonosni uspon na Mount
Nansen Pabodieja i dvojice studenata Gedneya i Carolla od 13. do 15. prosinca.
Bili smo na nekih dvije i pol tisue metara iznad razine mora, i kad su pokusna
buenja otkrila vrsto tlo na samo tri i pol metra ispod snijega i leda na nekim
tokama, u znatnoj mjeri smo iskoristili malu opremu za topljenje i izvrili
miniranje na mnogim mjestima gdje nijedan prethodni istraiva nije ni
pomiljao osigurati uzorke minerala. Pretkambrijski granit i ohrabrujui komadi
pjeanika osigurani na taj nain potvrdili su nae vjerovanje da je ova zaravan
jednoobrazna s veim dijelom kontinenta na zapadu, ali unekoliko razliita od
dijelova koji se nalaze istono ispod June Amerike za koje smo tada smatrali
da ine odvojeni i manji kontinent koji od veeg razdvaja zaleeni spoj
Rossovog i Weddellovog mora, mada je Byrd kasnije dokazao pogrenost te
pretpostavke.
U nekima od pjeanika, izminiranih i dlijetom izbijenih nakon to su
buenja otkrila njihovu prirodu, nali smo vrlo zanimljive fosilne otiske i
fragmente; isticale su se paprati, morske trave, trilobiti, krinoidi, i takvi mekuci
kao to su linguele i gastropodi to se sve inilo zbilja bitnim u svezi s
prapovijeu tog podruja. Takoer je tu bio i udan, trokutasti nabrani otisak,
oko treine metra u promjeru, koji je Lake sastavio od tri ulomka kriljca
iznijetih iz otvora napravljenog pomou dubinskog miniranja. Ti ulomci doli su
iz jedne zapadnije toke, blizu Lanca kraljicc Alexandrc i inilo se da Lake, kao
biolog, nalazi da su njihove zanimljive oznake neuobiajeno zbunjujue i
provokativne, mada je to mom geolokom oku izgledalo ne razliito od nekih
uinaka nabiranja, razumno estih u sedimentnim stijenama. Poto je kriljac
tek metamorfni oblik u koji je utisnut sedimentni sloj, i poto sam taj pritisak
izaziva udne izobliujue uinke u bilo kakvim zamislivim otiscima, nisam
vidio nikakav razlog za krajnje uenje nad tim nabranim otiskom.
estog sijenja 1931., Lake, Pabodie, Danforth, estorica studenata i ja
preletjeli smo tono iznad Junog pola u dva velika zrakoplova, i odmah nas je
prisilio na sputanje nagli jak vjetar, koji se sreom nije razvio u tipinu oluju.
To je bio, kako su novine navele, jedan od nekoliko izviakih letova, tijekom
kojih smo pokuali uoiti nove topografske odlike u podrujima prethodno
nedosegnutim od strane ranijih istraivaa. Nai rani letovi bili su
razoaravajui glede toga, mada su nam priutili neke velianstvene primjere
bogato fantastinih i varljivih privida iz polarnih krajeva, za koje nam je nae
pomorsko putovanje pruilo nekoliko kratkih nagovjetaja. Udaljene planine su
lebdjele u zraku poput zaaranih gradova, i esto bi se cijeli bijeli svijet pretopio

u zlatnu, srebrnu i grimiznu zemlju Dunsanyjevskih sanja i pustolovnih

iekivanja pod arolijom niskog pononog sunca. Tijekom oblanih dana imali
smo znatnih nevolja pri letenju, zbog sklonosti snijegom pokrivene zemlje i
neba da se stope u jednu mistinu svjetlucavu prazninu bez ikakvog vidljivog
horizonta koji bi oznaavao razdjel to dvoje.
Konano smo rijeili sprovesti na prvobitni plan letenja osam stotina
kilometara na istok sa sva etiri istraivaka zrakoplova i uspostavljanja nove
podbaze na toki koja bi vjerojatno bila na manjem kontinentalnom dijelu, kako
smo mi pogreno smatrali. Geoloki uzorci skupljeni tamo bili bi poeljni u
svrhu usporedbe. Nae zdravlje je do tad ostalo izvrsno - sok limete je dobro
nadopunjavao stalnu ishranu usoljenim i konzerviranim namirnicama, a
temperature openito ne pretjerano ispod nitice omoguavale su nam da ne
rabimo nau najdeblju krznenu odjeu. Sad je bila sredina ljeta, i uz neto urbe
i panje mogli bismo biti u stanju dovriti posao do oujka i izbjei muno
prezimljavanje tijekom duge antarktike noi. Nekoliko estokih oluja je udarilo
na nas sa zapada, ali smo izbjegli tetu zahvaljujui Atwoodovom umijeu u
konstruiranju rudimentarnih sklonita za zrakoplove i vjetrobrana od velikih
snjenih blokova, te ojaavanju glavnih zgrada logora snijegom. Naa dobra
srea i uinkovitost su zbilja bili skoro neprirodni.
Vanjski svijet je znao, naravno, za na program, i bilo mu je reeno i za
Lakeovo udno i uporno insistiranje na zapadnom ili prije sjeverozapadnom
istraivakom putovanju prije naeg radikalnog pomaka u novu bazu. ini se da
je on dosta razmiljao, s onespokojavajue radikalnom smjelou, o onom
trokutastom nabranom otisku u kriljcu, itajui iz njega stanovite kontradikcije
prirode i geolokog razdoblja koje su mu do krajnosti pobudile znatielju, i
uinile ga eljnim da bui i minira po zapadno stremeoj formaciji kojoj su
iskopani odlomci oito pripadali. Bio je udnovato uvjeren da je otisak trag
nekog oveeg, nepoznatog organizma potpuno neuklopivog u klasifikaciju,
znatno napredovale evolucije, i pored toga to je stijena u kojoj je ostavljen bila
toliko ogromne starosti kambrijske ako ne i pretkambrijske da iskljui mogue
postojanje ne samo svakog visoko evoluiranog ivota, ve i bilo kakvog ivota
iznad jednostaninog ili najvie trilobitskog stupnja. Ti odlomci, s njihovim
udnim oznakama, morali su biti petsto do tisuu milijuna godina stari.

II
Mata javnosti je, prosuujem, aktivno reagirala na naa beina dnevna
izvjea o Lakeovom kretanju na zapad u podruja u koja nikad nije kroila
ljudska noga ili prodrla ljudska mata, premda nismo spominjali njegove lude
nade za revolucionariziranje cjelokupne bioloke i geoloke znanosti. Njegovo
putovanje sanjkama zbog buenja od 11. do 18. sijenja, s Pabodiejem i pet
drugih pokvareno gubitkom dva psa u prevrtanju prilikom prelaska jednog od
velikih pukotinskih grebena u ledu otkrilo je jo arhajskog kriljca; i ak i ja
sam bio zainteresiran jedinstvenom uestalou oitih fosilnih oznaka u tom
nevjerojatno starom sloju. Te oznake su, meutim, pripadale vrlo primitivnim
oblicima ivota to nije ukljuivalo nikakav paradoks osim da se bilo kakvi
oblici ivota javljaju u stijeni tako definitivno pretkambrijskoj kao to se za ovu
inilo da jest; stoga jo nisam vidio razumnost u Lakeovom zahtjevu za
prekidom u naem programu utede vremena prekidom koji je iziskivao
koritenje sva etiri zrakoplova, mnogo ljudi i mehanike opreme ekspedicije u
cijelosti. Nisam, na kraju, stavio veto na taj plan, mada sam odluio ne
uestvovali u sjeverozapadnom putu i pored Lakeovih vapaja za mojim
geolokim savjetima. Dok njih nije bilo, ostao bih u bazi s Pabodiejem i pet
ljudi i razraivao nae konane planove za pomak na istok. Pripremajui se za
taj premjetaj, jedan od zrakoplova je poeo prebacivati znatne zalihe benzina iz
tjesnaca McMurdo, ali je to moglo privremeno saekati. Zadrao sam uz sebe
jedne sanjke i devet pasa, poto nije mudro u bilo kom trenu biti bez mogunosti
transporta u potpuno nenastanjenom svijetu eonima duge smrti.
Lakeova podekspedicija u nepoznato, kao to e se svatko sjetiti, slala je
svoja vlastita izvjea s kratkovalnih odailjaa u zrakoplovima; njih je
istodobno hvatao na aparat u junoj bazi i Arkham u tjesnacu McMurdo,
odakle su slani dalje u vanjski svijet na valnoj duljini od pedeset metara.
Krenuli su 22. sijenja u etiri u jutro; a prva beina poruka koju smo primili
dola je nakon samo dva sata, kada je Lake spominjao sputanje i otpoinjanje
topljenja leda i buenja, u manjoj mjeri, na toki na nekih petsto kilometara od
nas. est sati nakon toga druga i veoma uzbuena poruka je govorila o radu
frenetinom poput mravljeg kojim je jedna plitka buotina probijena i minirana,
kulminirajui otkriem kriljanih krhotina s nekoliko otisaka otprilike nalik
onom koji je uzrokovao prvotnu zbunjenost.
Tri sata kasnije kratak izvjetaj je objavio nastavljanje leta ravno u surov
prodoran vjetar, a kad sam otposlao poruku u kojoj sam se bunio protiv novih
rizinih poteza. Lake je nadmeno odgovorio da njegovi novi uzorci ine svaki
rizik vrijednim poduzimanja. Uvidio sam da je njegovo uzbuenje dostiglo
toku pobune, i da ne mogu uiniti nita da zaustavim to bezglavo riskiranje
uspjeha cijele ekspedicije, ali bilo je uasavajue misliti o njegovoj jurnjavi sve
dublje i dublje u tu podmuklu i zlokobnu bijelu ogromnost oluja i neproniknutih

tajni koje su se protezale nekih dvije i pol tisue kilometara do napola znane,
napola nasluene obalne crte Zemlje kraljice Marije i Knoxove zemlje.
Onda je, nakon jo nekih sat i pol, prispjela ta dvostrano uzbuujua
poruka iz Laneovog zrakoplova u pokretu, koja mi je skoro preobratila osjeaje
i navela me da poelim da sam se pridruio ekipi.
"10:05 na veer. U letu. Nakon snjene oluje, uoio naprijed planinski
lanac vii od bilo kog dotad vienog. Moda ravan Himalajama, raunajui
visinu zaravni. Vjerojatna irina 76 15'. Istona duljina 113 10'. Dosee dokle
god mogu vidjeti desno i lijevo. Nagovjetaj dva dimea kratera. Svi vrhovi crni
i nepokriveni snijegom. Jak vjetar s njih omela navigaciju. "
Nakon toga smo se Pabodie, ostali ljudi i ja bez daha okupili oko
prijamnika. Pomisao na taj divovski planinski bedem tisuu kilometara udaljen
uspalila je na najdublji pustolovni osjeaj, i radovali smo se da je naa
ekspedicija, ako ve ne mi osobno, bila njegovim otkrivaima. Za pola sata
Lake nam se opet javio:
"Moultonov zrakoplov prisiljen sletjeli na zaravan u brdima podnoja, ali
nitko povrijeen i moda mogue popraviti. Prenijet emo sve potrebno u ostala
tri za povratak ili daljnje pokrete ako neophodno, ali nepotrebna daljnja vea
putovanja zrakoplovom ovog trena. Planine nadilaze bilo to iz mate. Idem
izviati u Carollovom zrakoplovu, sa svim optereenjem izvaenim.
Ne moete zamisliti nita nalik ovom. Najvii vrhovi sigurno preko deset
tisua metara. Everest ispao iz takmienja. Atwood izraunava visinu
teodolitom dok Caroll i ja nadlijeemo. Moda grijeim za kratere, jer formacije
izgledaju stratificiranima. udne pojave na rubu neba pravilni odsjeci kocke
pri najviim vrhovima. Cijela stvar udesna u crveno-zlatnom svjetlu niskog
sunca. Poput zemlje tajanstva iz sna ili vrata u zabranjeni svijet neistraenih
udesa. elio bih da ste vi ovdje kako bi istraili. "
Mada je tehniki bilo vrijeme za spavanje, niti jedan od nas sluatelja nije
ni na tren pomislio na poinak. Mora da je bilo sasvim isto i u tjesnacu
McMurdo, gdje su skladite zaliha i Arkham takoer primali poruke, jer je
kapetan Douglas uputio poruku estitajui svima na vanom otkriu, a Sherman,
upravitelj skladita, suglasio se s njegovim gleditima. Bilo nam je ao, naravno, zbog oteenog zrakoplova, ali smo se nadali da se moe lako popraviti.
Onda je, u jedanaest na veer, od Lakea stigla jo jedna poruka:
"Gore s Carollom nad najviim brdima podnoja. Ne usudim se krenuti
preko zbilja visokih vrhova po trenutnom vremenu, ali hou kasnije. Straan
posao uzdii se, i teko ide na ovoj visini, ali isplati se. Veliki lanac prilino
zbijen, stoga ne mogu vidjeti iza. Glavni vrhovi nadilaze Himalaje, i veoma
udni. Lanac se ini pretkambrijskim kriljcem, s jasnim znacima mnogih
drugih izvrnutih slojeva. Bio u krivu za vulkanizam. Protee se dalje u oba
pravca nego to moemo vidjeti. ist od snijega iznad nekih est i pol tisua
metara.
udne formacije na padinama najviih planina. Veliki niski kvadratni

blokovi s tono okomitim stranicama, i etverokutni obrisi niskih, okomitih

bedema, poput starih azijskih dvoraca koji prianjaju uz strmu planinu na
Roerichovim slikama. Upeatljivo izdaleka. Proletjeli blizu nekih, i Caroll misli
da su oblikovani od manjih odvojenih komada, ali to vjerojatno djelovanje
vremenskih uvjeta. Veina rubova razmrvljena i zaobljena kao da bila izloena
olujama i klimatskim promjenama tijekom milijuna godina.
Dijelovi, osobito gornji dijelovi, kao da su od stijene svjetlije boje od svih
vidljivih slojeva na samim padinama, stoga oito kristalnog podrijetla. Prelet
izbliza pokazuje mnoge otvore peina, neke neobino pravilnog oblika,
kvadratnog ili polukrunog. Mora doi i istraiti. Mislim da vidio bedem tono
na vrku jednog vrha. Visina se ini oko devetsto do tisuu metara. Letim na
est tisua petsto pedeset metara, uz vraku, grizuu studen. Vjetar zvidi i
fijue kroz klance i u peine i iz njih, ali za sad nije opasno letjeti. "
Od tada je sljedeih pola sata Lake stalno gorljivo komentirao, i izrazio
svoju namjeru da se na neke vrhove popne pjeice. Odgovorio sam da u mu se
pridruiti im mi bude mogao poslati zrakoplov, i da emo Pabodie i ja smisliti
najbolji plan raspodjele benzina kako i gdje tono da koncentriramo nau zalihu
glede izmijenjene naravi ekspedicije. Oito e Lakeova buenja, kao i njegove
zrakoplovne aktivnosti, zahtijevati velik dio za novu bazu koju je planirao
postaviti u podnoju planina; i bilo je mogue da let na istok na kraju ne bude
obavljen ove sezone. U svezi s time pozvao sam kapetana Douglasa i zatraio
da izvue to god moe s brodova i na barijeru, s jedinom skupinom pasa kojeg
smo ostavili tamo. Izravna ruta preko nepoznatog podruja izmeu Lakea i
tjesnaca McMurdo bila je ono to smo u stvari trebali uspostaviti.
Lake me pozvao kasnije da kae kako je odluio postaviti logor na mjestu
gdje je Moultonov zrakoplov bio prisiljen sletjeti, i gdje su popravci ve poneto
uznapredovali. Ledeni pokrov bio je veoma tanak, s tamnim tlom vidljivim tu i
tamo, i on e obaviti nekoliko buenja i miniranja na samoj toj toki prije nego
to krene na bilo kakve putove sanjkama ili penjake ekspedicije. Govorio je o
neiskazivoj velianstvenosti cijelog prizora, i udnom stanju njegovih osjeaja
dok je bio u zavjetrini ogromnih, nijemih vrhunaca iji su se redovi strmoglavo
uzdizali poput zida koji dosee nebo na rubu svijeta. Atwoodova teodolitska
osmatranja postavila su visinu pet najviih vrhova u raspon izmeu 9.100 i
10.300 metara. Vjetrom pometena osobenost terena oito je uznemirila Lakea,
jer je govorila u prilog povremenog postojanja kolosalnih olujnih vjetrova, daleko eih od bilo ega s im smo se do tada sreli. Njegov logor nalazio se na
nekih osam kilometara od mjesta gdje su se najnia brda podnoja naglo
uzdizala. Mogao sam skoro pratiti naznaku podsvjesne uzbune u njegovim
rijeima dobaenim preko zaleene praznine od tisuu kilometara dok je urgirao
da svi pourimo s tim i pobrinemo se za udno, novo podruje. On se
namjeravao sad odmoriti, nakon neprekidnog cjelodnevnog posla skoro
nezabiljeene brzine, napora i rezultata.
Ujutro sam odrao trostrano savjetovanje beinim putem s Lakeom i

kapetanom Douglasom u njihovim daleko smjetenim bazama. Dogovoreno je

da e jedan od Lakeovih zrakoplova doi do moje baze po Pabodieja, pet ljudi i
mene, kao i po sve gorivo koje moe ponijeti. Ostatak pitanja to s gorivom,
koji je ovisio o naoj odluci u svezi s putovanjem na istok, mogao je saekati
nekoliko dana, poto je Lake imao dovoljno u prvi mah za grijanje logora i
buenje. Naposljetku bi trebalo obnoviti zalihe u staroj junoj bazi ali, ukoliko
odloimo put na istok, neemo je koristiti do sljedeeg ljeta, a u meuvremenu
Lake mora poslati zrakoplov da istrai izravan put izmeu njegovih novih
planina i tjesnaca McMurdo.
Pabodie i ja pripremili smo se da zatvorimo nau bazu na krae ili dulje
vrijeme, kako se ve bude pokazalo potrebnim. Ukoliko prezimimo na
Antarktiku vjerojatno emo odletjeti ravno od Lakeove baze do Arkhama ne
vraajui se na ovu toku. Neki od naih stoastih atora ve su bili ojaani
blokovima vrstog snijega, i sad smo odluili dovriti posao pravljenja trajne
nastambe. Zahvaljujui veoma obilnoj zalihi atora, Lake je imao sa sobom sve
to e njegovoj bazi trebati, ak i nakon naeg dolaska. Beino sam dojavio da
emo Pabodie i ja biti spremni za selidbu na sjeverozapad nakon jednog dana
rada i jedne noi odmora.
Na trud, meutim, nije bio ba intenzivan nakon etiri poslijepodne, jer
je u to vrijeme Lake poeo slati vrlo udne i neobine poruke. Njegov radni dan
otpoeo je dosta nelagodno, poto je zrakoplovni pregled skoro izloenih
povrina stijena pokazao potpuno odsustvo onih arhajskih i pradavnih slojeva
koje je traio, i koje su inile tako velik dio divovskih vrhova koji su se uzdizali
na izazovnoj udaljenosti od logora. Veina stijena koje su uoene su naizgled
bile jurski i komanijski pjeanik i permske i trijaske iste, a tu i tamo je svjetlucava crna izboina navjetavala tvrd i kriljan ugljen. To je prilino
obeshrabrilo Lakea, iji su svi planovi poivali na otkrivanju uzoraka starijih od
petsto milijuna godina. Bilo mu je jasno da e, ukoliko hoe ponovo nai tu ilu
arhajskog kriljca u kojoj je uoio udnovate otiske, morati krenuti na dug put
sanjkama, od tih brda u podnoju do strmih padina samih divovskih planina.
Bio je odluan, i pored toga, da probije nekoliko lokalnih buotina kao
dio opeg programa ekspedicije; stoga je postavio builicu i odredio pet ljudi da
rade na njoj dok su ostali dovrili dizanje logora i popravak oteenog
zrakoplova. Najmeka stijena na vidiku pjeanik na nekih etiristo metara od
logora odabrana je za prvo uzimanje uzoraka; a builica je izvrsno napredovala
bez mnogo dodatnog miniranja. Oko tri sata poslije, nakon prvog zbilja jakog
miniranja u operaciji, zaula se vika ekipe za buenje; tada je mladi Gedney
djelatni predradnik uletio u logor sa zapanjujuim vijestima.
Naili su na peinu. Rano tijekom buenja pjeanik je ustupio mjesto ili
komanijskog krenjaka, punoj siunih fosila glavonoaca, koralja, ehinija i
spirifera, i s povremenim nagovjetajima silikatnih spuvara i kostiju morskih
kraljenjaka ovih posljednjih vjerojatno teleosta, morskih pasa, i ganoida. To je,
samo po sebi, bilo dovoljno bitno, poto je prualo prve fosile kraljenjaka do

kojih je ekspedicija dola, ali kad je nedugo zatim glava builice upala kroz sloj
u oitu prazninu, u cijelosti nov i dvostruko jai val uzbuenja proirio se meu
kopaima. Snana eksplozija mine razotkrila je podzemnu tajnu, i sad se, kroz
nepravilan otvor nekih metar i pol dug i metar irok, razjapio pred gorljivim
tragaima odjeljak plitke krenjake upljine izdubljene prije vie od pedeset
milijuna godina kapanjem nadzemnih voda nestalog tropskog svijeta.
Izdubljeni sloj bio je ne vie od dva do dva i pol metra dubok, ali se
prostirao unedogled u svim smjerovima i bio pun svjeeg, blago pokretnog
zraka to je navjetavalo njegovu pripadnost razgrananom podzemnom sustavu.
Pod i strop su bili obilno opremljeni velikim stalaktitima i stalagmitima, od
kojih su se neki spajali u obliku stupa; ali vanije od svega bila je ogromna
naslaga koljki i kostiju, koja je ponegdje skoro prijeila prolaz. Sprana iz
neznanih prauma mezozoinih drvnih paprati i gljiva, i uma tercijarnih cikada,
lepezastih palmi i primitivnih kritosjemenjaa, ova kotana mjeavina
sadravala je primjere vie kredaa, eocenaca i ostalih ivotinjskih vrsta nego
to bi najvei paleontolog mogao prebrojati ili razvrstati za godinu dana.
Mekuaca, oklopa ljuskara, riba, vodozemaca, gmizavaca, ptica i ranih sisavaca
velikih i malih, znanih i neznanih. Nije ni udo to je Gedney otrao natrag u
logor viui, i nije udo to su svi ostali ostavili posao i bezglavo jurnuli po
grizuem mrazu do mjesta gdje je visoki toranj builice oznaavao novonaena
vrata za prolaz do tajni Zemljine unutranjosti i nestalih eona.
Kad je Lake udovoljio prvoj britkoj otrici svoje znatielje, nakrabao je
poruku u svoju biljenicu i dao je mladom Moultonu da otri u logor i poalje je
preko beinog. To je bilo prvo to sam doznao o otkriu, i govorilo je o
identifikaciji ranih koljki, kostiju ljuskara i plookoaca, ostataka
labirintodonata i tekondonata, velikih dijelova lubanje mesosaura, kraljenjaka i
oklopnih ploa dinosaura, zuba i krilnih kostiju pterodaktila, ostataka
arheopteriksa, zuba miocenskih morskih pasa, lubanja primitivnih ptica i drugih
kostiju drevnih sisavaca kao to su paleoteriji, ksipodoni, cohipusi, oreodoni i
titanoteriji. Nije bilo nieg skoranjeg kao to je mastodont, slon, prava deva,
jelen ili preivai, stoga je Lake zakljuio da su posljednje naslage nastale
tijekom oligocena, i da je uplji sloj leao u svom sadanjem sasuenom,
mrtvom i nepristupanom stanju najmanje trideset milijuna godina.
U drugu ruku, rasprostranjenost veoma ranih oblika ivota bila je
jedinstvena u najviem stupnju. Mada je krenjaka formacija bila, sudei po
takvim tipinim utisnutim fosilima kao to su ventrikuliti, sigurno i
nepogrjeivo komanijska i ni esticu ranija, slobodni ulomci u upljini
ukljuivali su iznenaujuu zastupljenost organizama ranije smatranih odlikom
mnogo starijih razdoblja ak i rudimentarnih riba, mekuaca i koralja toliko
vremenski udaljenih da budu silurski ili ordovicijski. Nepobitan zakljuak bio je
da je u ovom dijelu svijeta postojao zamjetan i jedinstven kontinuitet izmeu
ivota od prije vie od tristo milijuna godina i onog od prije samo trideset
milijuna godina. Koliko se taj kontinuitet protezao dalje od oligocena. kad je

peina bila zatvorena, bilo je naravno izvan svih pretpostavki. U svakom

sluaju, dolazak zastraujueg leda u pleistocenu prije nekih petsto tisua
godina tek juer u usporedbi s dobom ove upljine morao je staviti toku na
postojanje bilo kakvih prvotnih oblika koji su na tom mjestu uspjeli nadivjeti
svoju uobiajenu trajnost.
Lake se nije zadovoljio svojom prvom porukom, ve je napisao jo jedan
izvjetaj i poslao ga preko snijega do logora prije no to se Moulton dospio
vratiti. Nakon toga je Moulton ostao za beinim u jednom od zrakoplova,
emitirajui meni i Arkhamu za prenoenje do vanjskog svijeta este
postskriptume koje mu je Lake slao preko niza teklia. Oni koji su pratili novine
sjetit e se uzbuenja koje su meu ljudima od znanosti stvorili izvjetaji tog
popodneva izvjetaji koji su konano doveli, nakon svih tih godina, organiziranju upravo one Starkweather-Moorove ekspedicije koju ja toliko elim odvratiti
od njenih namjera. Najbolje da dam poruke doslovno onako kako ih je Lake
pisao, i kako ih je McTighe, na operater u bazi, preveo iz brzopisa olovkom:
Fowler miniranjem nainio otkrie od najvee vanosti u pjeanikim i
krenjakim odlomcima. Nekoliko jasnih trokutastih nabranih otisaka poput
onih iz arhajskog kriljca, koji dokazuju da izvor preivio tijekom vie od est
stotina milijuna godina do komanijskih vremena bez, osim neznatnih,
morfolokih promjena i opadanja prosjene veliine. Komanijski otisci izgleda
primitivniji ili dekadentniji, ukoliko imalo, od starijih. Naglasiti znaaj otkria
u tisku. Znait e za biologiju ono to Einstein znaio matematici i fizici. Spaja
se s mojim prethodnim radom i pojaava zakljuke.
ini se da ukazuje, kao to sam pretpostavljao, da je Zemlja vidjela cijeli
ciklus ili cikluse organskog ivota prije onog poznatog koji poinje s
arheozojskim stanicama. Bio evoluiran i specijaliziran ne kasnije od prije tisuu
milijuna godina, kad planel bio mlad i recentno nenastanjiv za bilo kakve oblike
ivota ili normalnu protoplazminu strukturu. Postavlja se pitanje kad, gdje, i
kako se odvijao razvitak.
***
"Kasnije. Pregledavajui odreene kotane fragmente velikih kopnenih i
morskih gmazova i primitivnih sisavaca, naao jedinstvene lokalne povrede ili
ozljede kotane strukture nepripisive bilo kojoj poznatoj grabeljivoj ili
mesoderskoj ivotinji bilo kog razdoblja, dvije vrste ravne, prodorne rupe
buenjem i ini se sjekue usjeke. Jedan ili dva sluaja jasno presjeenih
kostiju. Ne mnogo uzoraka obuhvaeno. aljem u logor po baterijske svjetiljke.
Proirit emo podruje pretrage pod zemljom odsijecanjem stalaktita. "
***
"Jo kasnije. Naao neobine odlomke steatita oko petnaest centimetara
duljine i oko etiri centimetra debljine, sasvim razliite od bilo kakve vidljive
lokalne formacije zelenkaste, ali bez osobina koje bi im odredile razdoblje.
Neobino glatki i pravilni. Oblikovani poput petokrake zvijezde s odlomljenim
vrhovima, i znaci drugih rasjeka u unutarnjim kutovima i u sreditu povrine.

Malo, glatko udubljenje u sreditu nerazbijene povrine. Uzrokuje mnogo

znatielje glede izvora i oblikovanja. Vjerojatno neki udan rezultat djelovanja
vode.
Caroll, s povealom, misli da moe razaznati dodatne oznake od geoloke
vanosti. Skupine malenih toaka u pravilnim rasporedima. Psi postaju nemirni
dok radimo, i ini se da mrze taj steatit. Moram vidjeti ima li neki osobit miris.
Izvijestit u opet kad se Mills vrati sa svjetlom i krenemo u podzemno podruje.

***
"10:15 na veer. Vano otkrie. Orrendorf i Watkins, radei pod zemljom
u 9:45 sa svjetlom, nali udovian bavoliki fosil nepoznate naravi, vjerojatno
biljne, ukoliko nije pretjerano izrasli primjer nepoznatog morskog zrakaa.
Tkivo oito ouvano mineralnim solima. ilavo kao koa, ali zapanjujua
savitljivost ouvana mjestimino. Naznake odlomljenih dijelova na krajevima i
sa strane. Metar i osamdeset s jednog kraja na drugi, metar u sredinjem
promjeru, suava se do trideset centimetara na svakom kraju. Poput bave s pet
nabreklih izboina na mjestu duica. Popreni odlomci. poput tankih peteljki,
na ekvatoru u sredini tih izboina. U brazdama izmeu izboina udne izrasline
eljevi ili krila koja se sklapaju i ire poput lepeze. Sva veoma oteena
osim jednog, koje daje raspon krila od preko dva metra. Ustroj podsjea na
izvjesna izmiljena udovita pradavnih mitova, posebno Starije stvari u
Necronomiconu.
Krila su izgleda membranasta, rastegnuta na okviru ljezdanog cjevovlja.
Uoljivi siuni otvori u cjevovlju okvira na vrcima krila. Krajevi tijela
skupljeni, nita ne ukazuje na prirodu unutranjosti ili onog to je tu
odlomljeno. Morat u rasjei kad se vratimo u logor. Ne mogu odrediti da li
biljno ili ivotinjsko. Mnoge odlike oito skoro nevjerojatne primitivnosti. Dao
svima u zadatak da sijeku stalaktite i trae jo primjeraka. Naeno jo oteenih
kostiju, ali to mora priekali. Nevolje s psima. Ne mogu podnijeti novi uzorak, i
vjerojatno bi ga rastrgali na komade da ga ne drimo podalje od njih.
***
"11:30 na veer. Panja. Dyeru, Pabodie, Douglasu. Stvar od najvee
mogao bih rei prvenstvene vanosti. Arkham mora prenijeli postaji u
Kingsport Headu odmah. udno bavasto raslinje je arhajsko bie koje je
ostavilo otiske u stijeni. Mills, Boudreau i Fowler otkrili skupinu od jo trinaest
na podzemnoj toki dvanaest metara od otvora. Izmijeani sa udno zaobljenim
i oblikovanim steatitnim ulomcima manjim od onog prije naenog - zvjezdastim,
ali bez naznaka lomljenja osim na nekima od vraka.
Od organskih primjeraka, osam ini se savrenih, sa svim dodacima.
Iznijeli sve na povrinu, odvodei pse malo dalje. Oni ne mogu podnijeti te
stvari. Obratite pozornost na opis i ponovite ga zbog preciznosti. Novine
moraju ovo prenijeti tono.
Objekti su dva metra etrdeset ukupne duljine. Torzo od metar i

osamdeset, s pet izboina, promjera metar u sreditu, trideset centimetara na

krajevima. Tamnosivi, savitljivi, i krajnje ilavi. Dvometarska membranasta
krila iste boje, naena skupljena, ire se iz brazda izmeu izboina. Okvir krila
cjevast ili ljezdast, svjetlije siv, s otvorima na vrcima krila. Rairena krila
imaju nazubljen rub. Oko ekvatora, po jedan na sredinjem iljku svake od pet
okomitih, duicama nalik izboina, su pet sustava svijetlosivih savitljivih udova
ili pipaka naenih vrsto stisnutih uz torzo ali ispruivih do maksimalne duine
od skoro metar. Poput udova primitivnog krinoida. Jednostruke peteljke sedam i
pol centimetara promjera granaju se nakon petnaest centimetara u pet
podpeteljki, od kojih se svaka grana nakon dvadeset centimetara u male,
zailjene pipke ili hvataljke, dajui svakoj peteljki zbroj od dvadeset pet pipaka.
Na vrhu torza tup, okruglast vrat svjetlije sivi, sa krgolikim
nagovjetajima, dri ukastu petokraku ini se glavu, oblika morske zvijezde,
prekrivenu sedamcentimetarskim ilavim trepetljikama raznih prizmalinih
boja.
Glava debela i napuhnuta, oko pol metra od vrka do vrka, sa
sedamcentimetarskim savitljivim ukastim cijevima koje izlaze iz svakog vrka.
Prorez tono u sredini vrha vjerojatno dini otvor. Na kraju svake cijevi
kuglasta izboina gdje se ukasta membrana povlai na pritisak da otkrije
staklastu kuglu crvene duice, oito oko.
Pet malo duljih crvenkastih cijevi kree iz unutarnjih kutova zvjezdaste
glave i zavrava zvonolikim oteklinama iste boje koje se na pritisak otvaraju u
zvonolike otvore maksimalnog promjera pet centimetara i obloene otrim,
bijelim zubima nalik, izboinama - vjerojatno usta. Sve te cijevi, trepetljike i
vrci zvjezdaste glave naeni savijeni vrsto na dolje, cijevi i vrci stisnuti uz
okruglasti vrat i torzo. Savitljivost iznenaujua pored ogromne ilavosti.
Na dnu torza postoji grubi ali razliito funkcionirajui duplikat ustroja
glave. Okrugli svijetlosivi pseudovrat, bez nagovjetaja krga, dri zelenkasti
petokraki zvjezdasti ustroj.
ilavi, miiavi udovi metar i dvadeset dugi i suavaju se od osamnaest
centimetara u promjeru u korijenu do oko est i pol na vrhu. Za svaki vrh je
privren kraj zelenkastog petoilnog membranastog trokuta duljine dvadeset
centimetara i irine petnaest na daljem kraju. To je ono veslo, peraja ili
pseudostopalo koje je nainilo otiske u stijeni tisuu milijuna ili pet do est
stotina milijuna godina staroj.
Iz unutarnjih kutova zvjezdastog ustroja izlaze ezdesetcentimetarske
crvenkaste cijevi koje se suavaju
od sedamcentimetarskog promjera u korijenu do dvocentimetarskog na
vrhu. Otvori na vrcima. Svi ti dijelovi beskrajno ilavi i koasti, ali krajnje
savitljivi. Metar i dvadeset dugi udovi s veslima nesumnjivo sluili za kretanje
neke vrste, podmorsko ili neko drugo. Kad se pomiu, odaju nagovjetaj
naglaene miiavosti. Kad naene, sve te izrasline vrsto svijene uz pseudovrat
i kraj torza, sukladno izraslinama na drugom kraju.

Ne mogu jo sa sigurnou pripisati biljnom ili ivotinjskom carstvu, ali

izgledi sad u korist ivotinjskog. Vjerojatno predstavlja nevjerojatno
uznapredovalu evoluciju zrakaa bez gubitka stanovitih primitivnih odlika.
Slinosti s bodljokocima nesporne usprkos lokalnih dokaza nasuprot tome.
Struktura krila zbunjuje glede vjerojatnog morskog stanita, ali moda
koritena pri kretanju u vodi. Simetrija udnovato biljkolika, nalik biljnoj u
osnovi gore-dolje strukturi prije nego ivotinjskoj naprijed-natrag strukturi.
Nezamislivo rano razdoblje evolucije, prethodei ak i najjednostavnijim
arhajskim protozoama dosad poznatim, osujeuje sve zakljuke o podrijetlu.
Cjelokupni primjerci posjeduju takvu neprirodnu slinost sa stanovitim
biima prvotnih mitova da se nagovjetaj drevnog postojanja izvan Antarktika
namee kao neizbjean. Dyer i Pabodie itali su Necronomicon i vidjeli Clark
Ashton Smithove stravine slike zasnovane na tom tekstu, i razumjet e kad
spomenem Starije stvari za koje se pretpostavlja da su grekom stvorile sav
zemaljski ivot. Studenti su uvijek smatrali da se koncepcija oblikovala od
morbidne matovite obrade veoma starih tropskih zrakaa. Takoer nalik
prapovijesnim vjerovanjima koja je Wilmarth spominjao dodacima kultu
Cthulhua itd.
Ogromno polje prouavanja otvoreno. Naslage vjerojatno iz kasne krede
ili ranog eocena, sudei po povezanim uzorcima. Masivni stalagmiti nataloeni
iznad njih. Teak posao isjei ih van, ali ilavost sprijeila oteenja. Stanje
ouvanosti udesno, oito zbog djelovanja krenjaka. Ne vie naeno za sada,
ali emo nastaviti istraivanje kasnije. Sada zadatak dopremili etrnaest velikih
primjeraka do logora bez pasa, koji pobjenjelo laju i ne moe ih se pustiti blizu
njih.
Sa devet ljudi trojica ostavljena da uvaju pse trebali bismo se dosta
dobro snai s troje sanjki, mada je vjetar gadan. Moramo uspostaviti
zrakoplovnu komunikaciju s tjesnacem McMurdo i poeti prebacivati materijal.
Ali moram secirati jednu od tih stvari prije nego se uope odmorimo. elio da
imam pravi laboratorij ovdje. Dyer neka se dere to je probao zaustaviti moj
put na zapad. Prvo najvee planine svijeta, a onda ovo. Ako ovo nije vrhunac
ekspedicije, ne znam to je. Znanstvena slava nam je zagarantirana. estitam,
Pabodie, na builici koja je otvorila peinu. Sad hoe li Arkham. molim lijepo,
ponovili opis? "
*****
Osjeaji Pabodieja i mene po primitku ovog izvjea bili su skoro
neopisivi, a ni nai sudrugovi nisu zaostajali za nama u entuzijazmu. McTighe,
koji je urno preveo nekoliko najhitnijih mjesta dok su poruke stizale iz zujeeg
aparata, prepisao je cijelu poruku po svojoj brzopisnoj verziji im je Lakeov
operater zavrio. Svi su cijenili epohalni znaaj otkria i poslao sam Lakeu
estitke im je Arkhamov operater ponovio opisne dijelove kao to je
zahtjevano, i moj primjer su slijedili Sherman sa svog poloaja u skladitu

zaliha u tjesnacu McMurdo, kao i kapetan Douglas s Arkhama. Kasnije, kao

voa ekspedicije, dodao sam neke napomene da se prenesu preko Arkhama
vanjskom svijetu. Naravno, odmor je bio apsurdna pomisao usred tog
uzbuenja, i moja jedina elja bila je doi do Lakeovog logora to bre mogu.
Razoaralo me kad je dojavio da se die jak vjetar s planina koji ini rano
putovanje zrakoplovom nemoguim.
Ali za sat i pol interes se opet uzdigao da ukloni razoaranje. Lake je,
aljui jo poruka, govorio o potpuno uspjenom prebacivanju etrnaest velikih
primjeraka u logor. Bila je to naporna vua, jer su stvari bile iznenaujue teke;
ali devet ljudi ju je obavilo veoma vjeto. Sad su neki lanovi ekipe urno
gradili snjeni obor na sigurnoj udaljenosti od logora, u koji se psi mogu dovesti
zbog olakavanja hranjenja. Primjerci su postavljeni na vrst snijeg blizu logora,
osim jednog na kojem je Lake radio grube pokuaje seciranja.
ini se da je to seciranje bilo tei zadatak nego to se oekivalo jer, i
pored topline benzinskog grijaa u novopodignutom laboratorijskom atoru,
varljivo pokretna tkiva odabranog primjerka jakog i netaknutog nisu izgubila
nita od svoje ilavosti jae od koe. Lake je bio zbunjen kako da naini
neophodne rezove bez sile dostatno razorne da poremeti sve strukturalne pojedinosti koje je htio otkriti. Imao je, istina, jo sedam savrenih primjeraka; ali
bilo ih je isuvic malo da ih se nemarno troi ukoliko peina ne prui kasnije
neogranienu zalihu. Stoga je sklonio taj primjerak i dovukao onaj koji je, mada
je imao ostatke zvjezdolikog ustroja na oba kraja, bio gadno zgnjeen i
djelomino oteen du jedne od velikih brazdi torza.
Rezultati, brzo dojavljeni beinim putem, bili su zbunjujui i zaista
provokativni. Nita nalik finoi ili preciznosti nije bilo mogue s instrumentima
koji su jedva bili u stanju rezati neobino tkivo, ali ono malo to je postignuto
sve nas je zapanjilo i zbunilo. Postojea biologija morat e biti potpuno
revidirana, jer ta stvar nije bila proizvod bilo kakvog staninog rasta poznatog
znanosti. Jedva da je bilo ikakve mineralne zamijenjenosti; i pored starosti od
moda etrdeset milijuna godina, unutarnji organi bili su potpuno netaknuti.
Koasta, neraspadajua i skoro neunitiva vrsnoa bila je uroena osobina
oblika ustrojstva tog stvora, i bila je vezana za nekakav paleogeni ciklus
beskraljene evolucije sasvim izvan naih moi nagaanja. U poetku je sve to
je Lake naao bilo suho, ali kad je zagrijani ator pruio svoje otapajue
djelovanje prema neozlijeenoj strani stvora, susreo se s organskom vlagom
prodornog i nelagodnog mirisa. To nije bila krv, ve gusta, tamnozelena
tekuina koja oito slui istoj svrsi. Kad je Lake doao do tog stadija seciranja,
svih trideset sedam pasa je dovedeno u jo nedovreni obor pored logora, i ak i
na toj razdaljini otpoelo divljaki lajati i iskazivati nemir zbog otrog,
rasprostirueg smrada.
Daleko od toga da klasificira udno bie, ovo provizorno seciranje samo
je produbilo njegovu tajnovitost. Sva nagaanja o njegovim vanjskim udovima
bila su tona, i na osnovu toga teko da se moglo oklijevati da se stvor proglasi

ivotinjom, ali unutarnji pregled doveo je do toliko biljnih nagovjetaja da je

Lake bio beznadno nasukan. Imalo je probavu i cirkulaciju, i eliminiralo
otpadne materije kroz crvenkaste cijevi na svojoj zvjezdastoj osnovi. Povrno bi
se reklo da njegov dini sustav rabi kisik prije nego ugljini dioksid; i bilo je
udnih navjetaja komora za spremanje zraka i metoda prebacivanja disanja s
vanjskog otvora na barem dva druga potpuno razvijena dina sustava - krge i
pore. Oito je bilo vodozemno, i vjerojatno prilagoeno i na duga bezrana
razdoblja hibernacije. Glasovni organi su ini se bili povezani s glavnim dinim
sustavom, ali su predstavljali anomaliju koja se nije mogla odmah razjasniti.
Artikulirani govor, u smislu izgovaranja slogova, inio se jedva zamislivim, ali
muzike note piskanja u velikom rasponu bile su veoma vjerojatne. Miini
sustav bio je skoro pretjerano razvijen.
ivani sustav bio je toliko sloen i visoko razvijen da je Lake ostao
preneraen. Mada izrazito primitivan i arhaian u nekim pogledima, stvor je
imao niz ganglijskih sredita i vorita koji su govorili u prilog samih krajnosti
specijaliziranog razvitka. Njegov mozak s pet renjeva bio je iznenaujue
napredan, i bilo je naznaka osjetilne opreme, kojoj su dijelom sluile ilave
trepetljike na glavi, ukljuujui imbenike strane bilo kom drugom zemaljskom
organizmu. Vjerojatno je imao vie od pet osjetila, tako da se njegove navike ne
mogu zakljuiti po bilo kakvoj postojeoj usporedbi. Moralo je biti, Lake je
smatrao, stvorenje izotrene osjetljivosti i istanano diferenciranih funkcija u
svom pradavnom svijetu u mnogome nalik mravima i pelama danas.
Razmnoavalo se poput biljnih bescvjetnica, osobito pteridofita, imajui
spremita spora na vrcima krila, oito razvijena iz talusa ili prototalusa.
Ali, dati mu ime u ovom stadiju bilo bi puka besmislica. Izgledalo je kao
zraka, ali je oito bilo neto vie. Bilo je dijelom biljno, ali je imalo tri etvrt
osnova ivotinjske strukture. Da je bilo morsko po podrijetlu, jasno su ukazivali
njegov simetrini obris i neke druge posebnosti; pa ipak se nije moglo biti
precizan glede njegovih daljnjih prilagodbi. Krila su, na kraju krajeva, davala
vrst nagovjetaj mogunosti letenja. Kako je moglo proi svoju, u ogromnoj
mjeri sloenu evoluciju na vrijeme da ostavi otiske u arhajskoj stijeni, bilo je
toliko izvan svake zamisli da navede Lakea da se udljivo prisjeti pradavnih
mitova o Velikim starima koji su dostrujali sa zvijezda i smutili zemaljski ivot
iz vica ili grekom; i divljake prie o kozmikim branskim stvarima izvana
koje je priao kolega folklorist iz miskatonikog jezinog odjela.
Naravno, razmotrio je mogunost da su pretkambrijske otiske nainili
manje evoluirani preci sadanjih primjeraka, ali je brzo odbacio tu prepovrnu
zamisao nakon razmatranja uznapredovalih strukturnih odlika starijih fosila.
Ako bilo to, kasniji obrisi su iskazivali dekadenciju prije nego napredak u
evoluciji. Veliina pseudostopala je opala, i cijela morfologija inila se
ugrubljenom i pojednostavljenom. tovie, ivci i organi upravo pregledani
davali su jedinstvene nagovjetaje retrogresije od oblika jo sloenijih.
Atrofiram i zakrljali dijelovi su iznenaujue prevladavani. Sve skupa, za malo

toga se moglo rei da je odgonetnuto, i Lake se oslonio na mitologiju za

privremeno ime u ali nazvavi svoja otkria Starijim stvarima".
Negdje oko 2:30 poslije ponoi, odluivi da odloi daljnji rad i malo se
odmori, prekrio je secirani organizam ceradom, iziao iz laboratorijskog atora,
i prouio netaknute primjerke s obnovljenim zanimanjem. Neprekidno
antarktiko sunce poelo je pomalo omekavati njihova tkiva, tako da su vrci
glave i cijevi na dva do tri pokazivali znake razmatanja, ali Lake nije smatrao da
postoji bilo kakva opasnost od raspadanja na zraku dvoznamenkasto ispod nule.
Jest, meutim, skupio sve nesecirane primjerke blie i prebacio rezervni ator
preko njih da ih zatiti od izravnih sunevih zraka. To e takoer pomoi da
njihov mogui zadah ne dopre do pasa, iji je neprijateljski nemir postajao zbilja
problem, ak i na toj znatnoj razdaljini i iza sve viih snjenih zidova, koje se
pojaana kvota ljudstva urila podii oko njihovog boravita. Morao je pritisnuti
rubove atorskog platna tekim blokovima snijega da ga dri na mjestu po
jakom vjetru koji se podigao, jer titanske planine kao da su se pripravljale da
poalju neke ozbiljno otre nalete. Rana strahovanja od naglih antarktikih
vjetrova ponovo su zaivjela, i pod Atwoodovim nadzorom poduzete su
predostronosti da se na planinama okrenutoj strani snijegom ojaaju atori,
novi obor za pse i grubi zakloni za zrakoplove. Ti posljednji zakloni, ija je
gradnja otpoela vrstim blokovima snijega tijekom povremenih trenutaka, nisu
ni u kom sluaju bili visoki koliko je trebalo, i Lake je konano skinuo sve
ljudstvo s drugih poslova da porade na njima.
Bilo je poslije etiri kad se Lake konano pripravio da prekine emitiranje
i savjetovao svima nama da podijelimo razdoblje odmora koji e njegova ekipa
iskoristiti kad zidovi zaklona budu malo vii. Prijateljski je proavrljao s
Pabodiejem u eteru, i ponovio svoju hvalu zaista udesnih builica koje su mu
pomogle doi do njegovog otkria. Atwood je takoer poslao pozdrave i
pohvale. Ja sam Lakeu izrazio srdane estitke, priznajui mu da je on bio u
pravu za put na zapad, i svi smo se suglasili da stupimo u kontakt beino u
deset u jutro. Ako vjetar tad prestane puhati. Lake e poslati zrakoplov po ekipu
u mojoj bazi. Neposredno prije poinka otposlao sam konanu poruku Arkhamu
s uputama da malo razvodne vijesti tog dana za prijenos vanjskom svijetu, poto
su se potpuni detalji inili dostatno radikalnima da pobude val nevjerice dok ih
se poblie ne dokae.

III
Nitko od nas, rekao bih, nije spavao ba vrsto ili neprekidno tog jutra. I
uzbuenje zbog Lakeovog otkria i sve jai bijes vjetra bili su protiv tako
neega. Toliko su snaani bili udari vjetra, ak i tamo gdje smo mi bili, da se
nismo mogli ne zapitati koliko je gore bilo u Lakeovom logoru, neposredno
ispod ogromnih nepoznatih vrhova koji su ga stvarali i slali. McTighe je bio
budan u deset i pokuao dobiti Lakea na beinom, po dogovoru, ali nekakva
elektrina okolnost u uzburkanom zraku na zapadu je izgleda prijeila
komunikaciju. Jesmo, meutim, dobili Arkhama i Douglas mi je rekao da je on
takoer uzalud pokuavao dobili Lakea. Nije znao za vjetar, jer je veoma slabo
puhalo u tjesnacu McMurdo, i pored njegovog upornog bjenjenja tamo gdje
smo mi bili.
Tijekom dana svi smo nestrpljivo oslukivali i povremeno pokuavali
dobiti Lakea, ali uporno bez rezultata. Oko podneva je izrazita pobjenjelost
vjetra dojurila sa zapada, uzrokujui u nama strahovanje za sigurnost naeg
logora; ali je vjetar konano utihnuo, uz samo osrednji povrat u dva
poslijepodne. Nakon tri sata bilo je veoma mirno, i udvostruili smo nae
napore da dobijemo Lakea. Razmiljajui da on ima etiri zrakoplova, svaki
opremljen vrsnom kratkovalnom opremom, nismo mogli zamisliti nikakav
obian incident koji bi bio u stanju obogaljiti svu njegovu beinu opremu
odjednom. Pa ipak se neumoljiva tiina nastavila, i kad smo pomislili na suludu
jainu koju je vjetar morao imati tamo gdje se on nalazio, nismo mogli ne doi
do jezovitijih pretpostavki.
Do est sati naa strahovanja su postala znatna i odreena, i nakon
beinog savjetovanja s Douglasom i Thorfinnssenom rijeio sam poduzeti
korake u svrhu istrage. Peti zrakoplov, koji smo ostavili u skladitu zaliha u
tjesnacu McMurdo sa Shermanom i dvojicom mornara, bio je u dobrom stanju i
spreman za uporabu odmah, a inilo se da nas je nevolja, za koju je on uvan,
upravo sada snala. Dobio sam Shermana na beinoj i naloio mu da mi se
pridrui sa zrakoplovom i dvojicom mornara u junoj bazi to je prije mogue,
poto su zrani uvjeti bili izgleda izrazito povoljni. Onda smo raspravili sastav
predstojee ekipe za istragu, i odluili da emo ukljuiti cjelokupno ljudstvo,
skupa sa sanjkama i psima koje sam ostavio sa sobom. ak ni tako znatan teret
nee biti suvie za jedan od velikih zrakoplova izraenih po naim posebnim
zahtjevima za prijenos tekih strojeva. Jo sam se povremeno trudio beino
doi do Lakea, ali sve to uzalud.
Sherman je, s mornarima Gunnarssonom i Larsenom, uzletio u 7:30, i s
nekoliko toaka u zraku izvijestio o mirnom letu. Stigli su u nau bazu u pono,
i cjelokupno ljudstvo je odmah raspravilo sljedei potez. Bilo je rizino
prelijetati Antarktik u jednom zrakoplovu bez ikakvog lanca baza, ali nitko nije
ustuknuo od onoga to se inilo neophodnou jasnom da jasnija ne moe biti.

U dva sata smo nakratko otpoinuli nakon poetnog utovara u zrakoplov, ali
smo opet bili na nogama nakon etiri sata da dovrimo utovar i pakiranje.
U 7:15 ujutro, 25. sijenja, otpoeli smo let na zapad uz McTighea za
upravljaem s deset ljudi, sedam pasa, sanjkama, zalihom hrane i goriva i
drugim stvarima, ukljuujui beinu opremu zrakoplova. Atmosfera je bila
vedra, dosta mirna, temperatura relativno blaga, i nismo oekivali vee nevolje
pri dolasku na irinu i duljinu koje je Lake oznaio kao mjesto njegovog logora.
Naa strahovanja su se ticala onog to bismo mogli nai, ili ne nai, na kraju
naeg puta, poto je tiina i dalje bila odgovor na sve pozive upuene logoru.
Svaki incident tog etiri-i-pol-satnog leta urezan je u moje sjeanje zbog
njegovog kljunog mjesta u mom ivotu. Oznaavao je moj gubitak, u dobi od
pedeset i etiri godine, svog onog mira i uravnoteenosti koje normalni um
posjeduje svojim naviknutim poimanjem vanjske prirode i prirodnih zakona.
Nakon toga smo nas desetorica ali student Danforth i ja prije svih - bili suoeni
sa zastraujue pojaanim svijetom vrebajuih uasa koji nita ne moe izbrisati
iz naih sjeanja, i koji ne bismo podijelili s ostatkom ovjeanstva, kada bi to
bilo mogue. Novine su tiskale izvjea koja smo odailjali iz zrakoplova u
pokretu, koja su govorila o naem neprekinutom letu, nae dvije borbe s podmuklim visinskim vjetrovima, naem uoavanju razbijene povrine tamo gdje je
Lake probio svoju buotinu na pola puta prije tri dana, i naem vienju skupine
onih udnih upavih snjenih tuljaca koje su Amundsen i Byrd primijetili kako
se kotrljaju na vjetru preko beskrajnih daljina zaleene zaravni. Doli smo,
meutim, do toke kad nai osjeaji nisu mogli biti prenijeti bilo kakvim
rijeima koje bi tisku bile razumljive, i kasnije toke kad smo morali usvojiti
zbiljsko pravilo najstroe cenzure.
Mornar Larsen bio je prvi koji je uoio nazubljenu crtu vjetiastih
stoaca i vrhunaca ispred, i njegovi povici su doveli sve do prozora kabine
velikog zrakoplova. I pored nae brzine, veoma sporo su postajali veima, stoga
smo znali da moraju biti beskrajno udaljeni, i vidljivi samo zbog svoje izuzetne
visine. Malo po malo, meutim, uzdizali su se mrko na zapadnom nebu,
doputajui nam da razluimo razne gole, puste, crnkaste vrhove, i da nas
prome udan osjeaj mate koji su oni pobuivali vieni pri crvenkastom
antarktikom svjetlu naspram istiue pozadine svjetlucavih oblaka ledene
praine. U cijelom tom prizoru osjeao se uporan, proimajui nagovjetaj
zaprepaujueg tajanstva i moebitnog otkria. Bilo je kao da ti ogoljeni,
komarni tornjevi oznaavaju vratnice zastraujuih vrata koja vode u
zabranjene sfere sna, i vieslojne ponore dalekog vremena, prostora i
ultradimenzionalnosti. Nisam mogao ne osjeati da one jesu zle stvari planine
ludila ije padine se s druge strane nadnose nad nekakav ukleti konani ponor.
Ona uskovitlana, napola svjetlucava pozadina sadravala je neizrecive
nagovjetaje neodreene, eterine onostranosti mnogo odmaknutije od
zemaljske prostornosti, i pruala uasavajue podsjeanje na potpunu
udaljenost, odvojenost, opustoenost i eonima dugu smrt ovog neispitanog i

neproniknutog junog svijeta.

Mladi je Danforth bio taj koji nam je skrenuo pozornost na udnu
jednoobraznost obrisa viih planina pravilnosti poput prianjajuih odsjeaka
savrenih kocki koje je Lake spominjao u svojim porukama, i koje su zbilja
opravdavale njegovu usporedbu sa snolikim nagovjetajima pradavnih ruevnih
hramova na oblanim azijskim planinskim vrhovima koje je tako suptilno i
udno slikao Rocrich. Bilo je doista neeg proganjajue roerichovskog u
cijelom ovom nezemaljskom kontinentu planinske tajnovitosti. Osjeao sam to
u listopadu kad smo prvi put ugledali Viktorijinu zemlju, i sad sam to ponovo
osjetio. Osjetio sam, takoer, jo jedan nalet nelagodne svijesti o arhajskim
mistinim slinostima, kako uznemirujue ovo smrtonosno podruje podsjea
na po zlu znani Leng u pradavnim zapisima. Mitolozi su smjetali Leng u
sredinju Aziju, ali rasno sjeanje ovjeka ili njegovih predasnika je dugo, i
moe lako biti da su izvjesne prie dole iz zemalja i planina i hramova uasa
starijih od Azije i starijih od bilo kog ljudskog svijeta za koji mi znamo. Neki
smjeli mistici su nagovjetavali predpleistocensko podrijetlo fragmentarnih
Pnakotskih rukopisa, i pretpostavljali da su Tsathogguaovi tovatelji bili isto
toliko strani ljudskoj rasi kao i sam Tsathoggua. Leng, ma gdje se u vremenu ili
prostoru smjestio, nije bio podruje u kojem ili blizu kojeg bih htio biti, a nije
me radovala ni blizina svijeta koji je bilo kada iznjedrio takve proturjene i
arhajske nakaznosti poput onih koje je Lake spominjao. U tom trenu sam
poalio to sam ikad itao zastraujui Necronomicon, ili toliko razgovarao s
onim neprijatno sveznajuim folkloristom Wilmarthom na sveuilitu.
To raspoloenje nesumnjivo je pojaalo moju reakciju na bizarni privid
koji je pukao pred nama, iz sve vie preljevajueg zenita, kad smo se pribliili
planinama i poeli razaznavati nagomilane krivulje brda u podnoju. Vidio sam
desetke polarnih privida tijekom prethodnih tjedana, neke od njih sasvim
uznemiravajue i fantastino ivotne kao i sadanji primjer, ali ovaj je imao
potpuno novu i opskurnu odliku zlokobnog simbolizma, i zadrhtao sam kad se
uskovitlani labirint bajkovitih zidina, kula i minareta pojavio iz uskomeanih
ledenih isparenja nad naim glavama.
Djelovalo je poput kiklopskog grada, arhitekture nepoznate ovjeku ili
ljudskoj mati, s ogromnim nakupinama zgrada crnih poput noi koje su
utjelovljivale udovina izvrtanja geometrijskih zakona. Bilo je zaravnjenih
stoaca, ponekad stubastih ili ulijebljenih, okruenih visokim cilindrinim
usjecima tu i tamo oblo proirenim i esto zavravanim nizovima tananih
zarezanih diskova i udnih kukastih, stolu nalik konstrukcija koje su
nagovjetavale hrpe mnogobrojnih etverokutnih ploa ili krunih platoa ili
petokrakih zvijezda od kojih je svaka prekrivala onu pod njom. Bilo je viestrukih stoaca i piramida, ili samih ili na vrhu cilindara ili kocki ili ravnijih
zaravnjenih stoaca ili piramida, i povremenih igliastih tornjeva u udnim
skupinama po pet. Sve te grozniave strukture su, ini se, bile povezane
cjevastim mostovima koji su spajali jednu s drugom na raznim vrtoglavim

visinama, i navijeteni razmjeri cjeline bili su uasavajui i optereujui u

svojoj pukoj ogromnosti. Opi tip privida nije bio razliit od nekih udnijih
meu onim oblicima koje je osmatrao i nacrtao arktiki lovac na kitove
Scoresby 1820., ali u ovom vremenu i na ovom mjestu, s tim mranim,
nepoznatim planinama koje su se zaprepaujue uzdizale pred nama, s tim
nenormalnim otkriem iz pradavnog svijeta u naim mislima, i napetou
mogue katastrofe koja je obuhvaala vei dio nae ekspedicije, svi kao da smo
u njoj nali navjetenje kasnije zlehudosti i nemjerljivo zlokoban predznak.
Bilo mi je drago kad se privid poeo rasplinjavati, mada su u tom procesu
razne komarne kule i stoci zadobili izobliene, privremene obrise jo
ogromnije odurnosti. Kad se cijela iluzija rasula u uskovitlanu svjetlucavost
poeli smo ponovo gledati ka zemlji, i vidjeli smo da kraj naeg puta nije
daleko. Nepoznate planine naprijed uzdizale su se poput zastraujueg bedema
divova, njihova udna pravilnost vidjela se zauujue lako ak i bez
dalekozora. Sad smo bili iznad najniih brda u podnoju i mogli vidjeti meu
snijegom, ledom i ogoljenim mjestima njihove glavne zaravni nekoliko tamnijih
toaka, za koje smo pretpostavili da su Lakeov logor i buotine. Via brda
podnoja dizala su se na nekih osam do deset kilometara dalje, formirajui lanac
skoro odvojen od uasavajue crte vie nego himalajskih vrhova iza njih.
Konano je Ropes student koji je odmijenio McTighea za upravljaem otpoeo
kretati prema dolje k lijevoj tamnoj toki ija veliina ju je oznaavala kao
logor. Kad je to uinio. McTighe je otposlao posljednju necenzuriranu beinu
poruku koju e svijet primiti od nae ekspedicije.
Svatko je, naravno, itao saete i nepotpune izvjetaje o ostatku naeg
posjeta Antarktiku. Nekoliko sati nakon sputanja poslali smo oprezan izvjetaj
o tragediji koju smo pronali, i nevoljko objavili pogibiju cijele Lakeove ekipe
zbog uasnog olujnog vjetra prethodnog dana ili noi prije. Jedanaest je bilo
mrtvih, mladi Gedney je nedostajao. Ljudi su nam oprostili nejasan nedostatak
detalja, shvaajui ok koji je taj tragini dogaaj morao uzrokovati u nama, i
vjerovali su nam kad smo objasnili da je razorna sila oluje uinila svih jedanaest
tijela nepodobnima za transport natrag. Zaista, laskam sebi da smo ak i usred
naeg oaja, potpune zbunjenosti, i duegubnog uasa, jedva odstupili od istine
u bilo kojoj odreenoj prilici. Ogroman znaaj lei u onome to se nismo usudili
rei, to ne bih rekao ni sada da nije potrebe da se drugi upozore na bezimene
uase.
injenica je da je vjetar poinio strana razaranja. Da li bi ga svi mogli
preivjeti, ak i bez te druge stvari, otvoreno je pitanje. Oluja je, s njenim
bijesom luaki noenih estica leda, morala biti jaa od svega s im se naa
ekspedicija prethodno srela. Jedan zaklon za zrakoplov svi su, ini se, bili
ostavljeni u itekako krhkom i nedostatnom stanju bio je skoro smrvljen a toranj
udaljene buotine bio je sasvim raznijet u komade. Izloeni metal prizemljenih
zrakoplova i strojeva za buenje bio je izbruen do krajnje uglaanosti, a dva
manja atora bila su oborena i pored njihove snjene zatite. Drvene povrine

izloene udaru bile su izgrebene i zguljene od boje, a svaki znak tragova u

snijegu bio je sasvim izbrisan. Takoer je istina da nismo nali nijedan od
arhajskih biolokih primjeraka u stanju u kojem bi mogao kao cjelina biti
iznijet. Jesmo pokupili neto minerala s ogromne, izvrnute hrpe, ukljuujui
nekoliko zelenkastih fragmenata steatita. ija su udna petokraka
zaokrugljenost i nejasni uzorak grupiranih tokica izazvali toliko sumnjivih
usporedbi, i neke fosilne kosti, meu kojima su bili najtipiniji od ozlijeenih
uzoraka.
Niti jedan od pasa nije preivio, poto je njihova na brzinu sagraena
naseobina blizu logora skoro u cijelosti unitena. Vjetar je to mogao uiniti,
mada vei lom na strani blioj logoru, koja nije bila okrenuta vjetru,
nagovjetava skok van ili proboj samih uspanienih ivotinja. Sve troje sanjke
su nestale, i mi smo pokuali objasniti da ih je vjetar mogao otpuhati u
nepoznato. Builica i stroj za topljenje leda na mjestu buotine bili su suvie
oteeni da bi ih se isplatilo pokupiti, pa smo ih iskoristili da zaepimo ona
suptilno uznemirujua vrata u prolost koja je Lake miniranjem otvorio.
Takoer smo ostavili u logoru dva najoteenija zrakoplova, poto je naa
preivjela ekipa imala samo etiri prava pilota Shermana, Danfortha, McTighea
i Ropesa sve skupa, a Danforth je bio suvie naruenih ivaca za letenje.
Donijeli smo natrag sve knjige, znanstvenu opremu, i druge sitnice koje smo
mogli nai, premda je mnogo toga bilo prilino neobjanjivo otpuhano.
Rezervni atori i krzna su ili nestali ili bili u jako loem stanju.
Bilo je oko etiri ujutro, nakon to nas je iroki zrakoplovni pregled
prisilio da proglasimo Gedneya izgubljenim, kad smo poslali nau suzdranu
poruku Arkhamu da je prenese dalje, i mislim da smo dobro postupili nastojei
je uiniti onoliko smirenom i neutralnom koliko smo mogli. Najvie to smo
rekli o uzbuenosti ticalo se naih pasa, ija se grozniava nelagoda blizu
biolokih uzoraka dala oekivati iz opisa jadnog Lakea. Nismo spominjali,
mislim, njihovo iskazivanje iste nelagode pri njuenju udnih zelenkastih
steatita i nekih drugih predmeta u podruju u neredu objekata koji su obuhvaali
znanstvene instrumente, zrakoplove i strojeve, i u logoru i kod buotine, iji su
dijelovi bili olabavljeni, pomaknuti ili na drugi nain dirani vjetrovima koji su
morali posjedovali jedinstvenu znatielju i istraivaki duh.
Glede etrnaest biolokih uzoraka bili smo oprostivo neodreeni. Rekli
smo da su jedini koje smo nali bili oteeni, ali da je dovoljno ostalo od njih da
potvrdi da su Lakeovi opisi bili u cijelosti i upeatljivo precizni. Bilo je veoma
teko drati nae osobne osjeaje izvan toga a nismo spominjali brojeve niti u
kakvom stanju smo nali one koje smo nali. Do tada smo se ve suglasili da ne
emitiramo nita to bi nagovijestilo ludilo kod Lakeovih ljudi, a svakako je
izgledalo kao ludilo nai est nesavrenih monstruoznosti paljivo pokopanih
uspravno u dva-i-pol-metarske grobove od snijega pod petokrakim humkama,
izbuenima skupinama tokica u uzorku tono nalik onom na udnim zelenkastim steatitima iskopanim iz mezozoikog ili tercijarnog doba. Osam savrenih

primjeraka koje je Lake spominjao ini se da su bili potpuno otpuhani.

Bili smo brini, takoer, glede opeg spokojstva javnosti, te stoga
Danforth i ja nismo mnogo govorili o naem uasavajuem putu preko planina
sljedeeg dana. injenica da samo radikalno olakani zrakoplov moe uope
prei lanac te visine je sreom ograniila taj izviaki put na nas dvojicu. Nakon
naeg povratka u jedan po ponoi Danforth je bio na rubu histerije, ali je odrao
pohvalnu mirnou. Nije trebalo mnogo uvjeravanja da ga se navede obeati da
nee pokazati nae skice i druge stvari koje smo donijeli u depovima, nee rei
ostalima nita vie od onog to smo se dogovorili prenijeti van, i sakriti filmove
iz nae kamere da bi se potajno razvili kasnije, tako da e ovaj dio moje sadanje prie biti isto toliko nov Pabodieju, MeTigheu, Ropesu, Shermanu i ostalima
kako to e biti i svijetu uope. Doista, Danforth je jo utljiviji od mene; jer on
je vidio, ili misli da je vidio, jednu stvar koju nee rei ak ni meni.
Kao to svi znaju, na izvjetaj obuhvatio je priu o tekom usponu
potvrdu Lakeovog miljenja da su veliki vrhovi sainjeni od arhajskog kriljca i
drugih veoma drevnih zguvanih slojeva nepromijenjenih najmanje od srednjeg
komanijskog doba, uobiajen komentar na pravilnost priljubljenih kockastih i
bedemastih formacija; procjenu da otvori pilja ukazuju na rastopljene kaleitne
ile; zakljuak da bi neke padine i prijevoji dopustili skupini prokuanih
planinara penjanje i prijelaz cijelog lanca, i primjedbu da tajanstvena druga
strana krije visoku i ogromnu superzaravan drevnu i nepromjenjivu kao i same
planine na visini od est tisua metara, s grotesknim formacijama stijena koje
izbijaju kroz tanki ledeni sloj i s niskim postupnim brdima izmeu glavne
povrine platoa i strmih litica najviih vrhova.
Ovaj zbroj podataka je u svakom pogledu istinit onako kako je reen, i
potpuno je zadovoljio ljudstvo u logoru. Pripisali smo nau odsutnost od
esnaest sati dulje razdoblje od onog koje je na najavljeni program leta,
sputanja, razgledanja i skupljanja kamenja zahtijevao dugom mitskom naletu
nepovoljnog vjetra, i rekli istinu o naem sputanju u brda na daljoj strani.
Sreom je naa pria zvuala dovoljno realistino i prozaino da ne navede
nikoga od ostalih da ponovi na let. Da je itko pokuao to napraviti, ja bih
upotrijebio svaki trun svoje uvjerljivosti da ih zaustavim a ne znam to bi
Danforth napravio. Dok nas nije bilo, Pabodie, Sherman, Ropes, McTighe i
Williamson radili su poput mrava na dva najbolja Lakeova zrakoplova,
pripremajui ih za ponovnu upotrebu i pored sasvim neobjanjive
ispremjetanosti njihovog strojnog sustava.
Odluili smo natovariti sve zrakoplove sljedeeg jutra i krenuti natrag u
nau staru bazu im bude mogue. Mada neizravan, to je bio najsigurniji put da
se stigne do tjesnaca McMurdo, jer bi let u ravnoj crti preko potpuno nepoznatih
dijelova eonima mrtvog kontinenta ukljuivao mnoge dodatne rizike. Dalje
istraivanje bilo je teko izvedivo s obzirom na nau traginu desetkovanost i
upropatenost naih strojeva za buenje. Sumnje i uasi oko nas koje nismo
iznosili navele su nas da elimo samo pobjei iz ovog junog svijeta pustoi i

alobnog ludila to bre budemo mogli.

Kao to javnost zna, na povratak u svijet bio je postignut bez dodatnih
katastrofa. Svi zrakoplovi stigli su u staru bazu na veer sljedeeg dana 27.
sijenja nakon brzog neprekidnog leta; a dvadeset osmog smo stigli do tjesnaca
McMurdo iz dva puta, sa samo jednom vrlo kratkom stankom, koju je
uzrokovalo kormilo pokvareno bijesom vjetra iznad ledene plohe nakon to smo
preli veliku zaravan. Nakon jo pet dana, Arkham i Miscatonic, sa svim
ljudstvom i opremom ukrcanima, izbijali su iz polja zadebljalog leda i plovili
Rossovim morem dok su podrugljive planine Victorijine zemlje strale na
zapadu naspram uzburkanog antarktikog neba i oblikovale jecaje vjetra u
muzikalno piskanje velikog raspona koje mi je sledilo duu do dna. Za manje od
dva tjedna i posljednji nagovjetaj polarne zemlje ostao je za nama i zahvalili
smo nebesima da smo se rijeili utvarnog, ukletog podruja gdje su ivot i smrt,
vrijeme i prostor, sklopili mrane i bogohulne saveze u neznanim epohama
otkad je materija prvi put zamigoljila i zaplivala na jedva ohlaenoj kori
planeta.
Od naeg povratka svi smo mi stalno nastojali obeshrabriti antarktike
ekspedicije, i zadrali stanovite sumnje i nagaanja za sebe s vrsnim jedinstvom
i vjernou. ak ni mladi Danforth, s njegovim slomom ivaca, nije ustuknuo
niti blebetao pred svojim lijenicima doista, kao to sam rekao, postoji jedna
stvar koju on misli da je jedini vidio koju nee rei ni meni, mada smatram da bi
bilo blagotvorno za njegovo psihiko stanje da se suglasi to uiniti. To bi moglo
objasniti i olakati dosta toga, mada je moda cijela stvar bila tek varljiva
posljedica jednog prijanjeg oka. To je utisak do kojeg sam doao nakon onih
rijetkih, neodgovornih trenutaka kad mi apue nepovezane stvari stvari koje
bijesno nijee im se ponovo uspije sabrati.
Bit e teko odvratiti druge od velikog bijelog juga, a neki nai napori
mogli bi izravno tetiti naem cilju privlaei znatieljnu panju. Mogli smo od
prve znati da je ljudska radoznalost neugasiva, i da e rezultati koje smo objavili
biti dostatni da potaknu druge na isti vjekovni lov na nepoznato. Lakeova
izvjea o onim biolokim monstruoznostima uzbudila su prirodnjake i
paleontologe do krajnjih granica, mada smo bili dovoljno razumni da ne
pokazujemo odvojene dijelove koje smo uzeli s pokopanog uzorka, ni nae
fotografije onih primjeraka kako su naeni. Takoer smo se suzdrali od
pokazivanja zbunjujuih oteenih kosti i zelenkastih steatita, dok smo Danforth
i ja briljivo uvali slike koje smo snimili ili nacrtali na superzaravni preko
planina, i zguvane stvari koje smo izravnali, uasnuto prouili, i donijeli u
depovima.
Ali sada se ekipa Starkweather-Moore organizira, i to s temeljitou
daleko veom od bilo ega to je naa ekipa pokuala ostvariti. Ukoliko ne budu
odvraeni, oni e doi do najdubljeg jezgra Antarktika i topiti i buiti dok ne
izvuku ono to znamo da bi moglo okonati na svijet. Stoga najzad moram
prekinuti svu mualjivost ak i o toj konanoj, bezimenoj stvari s one strane

planina ludila.

IV
Tek uz krajnje oklijevanje i osjeaj odvratnosti putam da mi se misli
vrate natrag do Lakeovog logora i onog to smo doista nali tamo i one druge
stvari iza planina ludila. Stalno sam u iskuenju da izbjegnem detalje, i da
pustim da nagovjetaji zamijene stvarne injenice i neizbjene zakljuke.
Nadam se da sam ve rekao dovoljno da mi dopusti da ukratko projurim kroz
ostatak; ostatak, naime, uasa u logoru. Rekao sam za vjetrom opustoeni teren,
oteena sklonita, razbacane strojeve, povremenu nelagodu naih pasa, nestale
sanjke i druge predmete, smrt ljudi i pasa, odsustvo Gedneya, i est suludo
pokopanih biolokih uzoraka, udno zdrave teksture i pored njihovih strukturnih
ozljeda, iz svijeta mrtvog etrdeset milijuna godina. Ne sjeam se jesam li
spomenuo da smo provjerom pseih tijela nali da jedan pas nedostaje. Nismo
puno mislili o tome do kasnije doista, samo smo Danforth i ja uope pomislili
na to.
Glavne stvari koje sam preutio tiu se tijela, i nekih istananih
pojedinosti koje bi mogle ili ne bi mogle dati stravinu i nevjerojatnu vrstu
smislenosti prividnom kaosu. U to vrijeme, pokuao sam ljudima skrenuti misli
s tih pojedinosti, jer je bilo toliko jednostavnije toliko normalnije pripisati sve
nekakvom nastupu ludila kod nekih iz Lakeove skupine. Kako se inilo, taj
demonski vjetar s planina morao je biti dostatan da izludi svakog ovjeka usred
tog sredita sveg zemaljskog tajanstva i pustoi.
Krunska nenormalnost, naravno, bilo je stanje tijela i ljudi i pasa. Svi su
sudjelovali u stranoj borbi, i bili razderani i skrhani na svirepe i sasvim
neobjanjive naine. Smrt je, koliko smo mogli ocijeniti, u svakom od sluajeva
nastupila uslijed guenja ili rastrgnua. Psi su oito otpoeli nevolje, poto je
stanje njihovog slabo graenog obora svjedoilo o silovitom proboju iznutra.
Bio je postavljen na izvjesnoj udaljenosti od logora zbog mrnje ivotinja prema
tim paklenskim arhajskim organizmima, ali ta predostronost je izgleda uzalud
poduzeta. Ostavljeni sami na tom udovinom vjetru, iza krhkih zidova
nedostatne visine, mora da su jurnuli u stampedo da li zbog samog vjetra, ili
nekog suptilnog, ojaanog mirisa koji su odavali komarni uzorci, nije se moglo
rei.
Ali to god da se zbilo, bilo je dostatno odurno i muno. Moda je bolje
da odbacim gadljivost i konano izreknem ono najgore mada uz izriito
navoenje miljenja, zasnovanog na opservacijama iz prve ruke i najvrim
zakljucima do kojih smo doli i Danforth i ja, da tada nedostajui Gcdney nije
ni na koji nain bio odgovoran za odurne uase koje smo nali. Rekao sam ve
da su tijela bila stravino rastrgana. Sad moram tome dodati da su neka bila
rasjeena i iz njih poneto vaeno na potpuno neobian, hladnokrvan i neljudski
nain. Bilo je isto i s psima i s ljudima. Sa svih zdravijih, punijih tijela,

etverononih ili dvononih, najvri slojevi tkiva bili su isjeeni i uklonjeni,

kao od strane vjetog mesara, i oko njih je bila udno rasuta sol uzeta iz
razbijenih sanduka s namirnicama u zrakoplovima to je prizvalo najjezivije
primisli. Sve to se zbilo u jednom od grubih sklonita za zrakoplove iz kojeg je
zrakoplov izvuen van, i vjetrovi nakon toga zbrisali su sve tragove koji bi
mogli pruiti bilo kakvu uvjerljivu pretpostavku. Ratrkani djelii odjee, grubo
odsjeeni s ljudskih objekata rezanja, nisu nita nagovjetavali. Beskorisno je
spominjati polovine utiske izvjesnih nejasnih tragova u snijegu u jednom
zatienom kutu unitenog zaklona - jer taj otisak se nije uope ticao ljudskih
tragova, ve bio jasno spetljan sa svim onim priama o fosilnim otiscima koje je
jadni Lake kazivao tijekom proteklih tjedana. Mata se mora obuzdavati u
blizini tih nadnoseih planina ludila.
Kako to sam istaknuo, na kraju se ispostavilo da nedostaju Gedney i
jedan od pasa. Kad smo doli do tog stravinog zaklona nedostajala su dva psa i
dva ovjeka, ali prilino neoteeni ator za seciranje, u koji smo uli nakon to
smo pregledali udovine grobove, imao je to za otkriti. Nije bio u stanju u
kojem ga je Lake ostavio, jer su pokriveni dijelovi pradavnog monstruma bili
sklonjeni s improviziranog stola. Doista, ve smo shvatili da jedna od est
oteenih i suludo pokopanih stvari koje smo nali ona s nagovjetajem osobito
neprijatnog smrada mora predstavljati prikupljene dijelove bia kojeg je Lake
pokuao analizirati. Na i oko tog laboratorijskog stola bile su razbacane druge
stvari, i nije nam trebalo mnogo da ustanovimo da su te stvari paljivo, mada
udno i nestruno, secirani dijelovi jednog ovjeka i jednog psa. Potedjet u
osjeaje preivjelih izostavljanjem spomena identiteta tog ovjeka. Lakeovi
anatomski instrumenti su nedostajali, ali je bilo tragova njihovog paljivog
ienja. Benzinska grijalica je takoer nestala, mada smo oko nje nali udno
razbacane ibice. Sahranili smo ljudske dijelove pored ostalih deset ljudi, i
psee dijelove s ostalih trideset pet pasa. Glede bizarnih mrlja na
laboratorijskom stolu, i hrpe grubo isprevrtanih ilustriranih knjiga razbacanih
pored njega, bili smo suvie zbunjeni da bi nagaali.
To je inilo najgori dio uasa u logoru, ali druge stvari bile su jednako
zbunjujue. Nestanak Gedneya, jednog psa, osam nepovrijeenih biolokih
uzoraka, i izvjesnih instrumenata, ilustriranih tehnikih i znanstvenih knjiga,
potreptina za pisanje, baterijskih svjetiljki i baterija, goriva i hrane, grijae
opreme, rezervnih atora, krznene odjee, i takvih stvari, bio je sasvim izvan
razumnog poimanja; kao to su bile i potrcane mrlje tinte na nekim komadima
papira, i dokazi udnog tuinskog petljanja oko zrakoplova i svih drugih
mehanikih stvari i u logoru i kod buotine. Psima je, ini se, bila odurna ta
udno pomicana oprema. Tu je bio i nered u smonici, nestanak odreenih
namirnica, i neskladno komina hrpa konzervi otvaranih na najneobinije
naine i na najnevjerojatnijim mjestima. Uestalost ratrkanih ibica,
netaknutih, slomljenih ili potroenih, inila je jo jednu manju zagonetku kao i
dva do tri atorska krila i krznena odijela koje smo nali kako lee rasjeena na

udan, neuobiajen nain pripisiv nespretnim pokuajima nezamislivog

prekrajanja. Maltretiranje ljudskih i pseih tijela, i suludi pokop oteenih
arhajskih uzoraka, sve to bilo je u skladu s ovim oitim raspadom u ludilo.
Pomiljajui na mogunosti kao to je ova sadanja, paljivo smo fotografirali
sve glavne dokaze suludog nereda u logoru; i upotrijebit emo slike da
podupremo nae molbe da se sprijei polazak planirane ekspedicije
Starkweather-Moore.
Na prvi in nakon nalaenja tijela u zaklonu bio je da fotografiramo i
otvorimo red suludih grobova s petokrakim snjenim humkama. Nismo mogli
ne primijetiti slinost tih udovinih humki, s njihovim skupinama zbijenih
tokica, s opisima zelenkastih steatita jadnog Lakea, i kad smo naili na neke od
samih steatita na velikoj hrpi minerala, ustanovili smo da je slinost doista
veoma znatna. itav opi oblik, mora se razjasniti, inilo se da uasavajue
nagovjetava zvjezdaste glave arhajskih bia, i sloili smo se da je taj
nagovjetaj sigumo snano utjecao na preosjetljive umove Lakeove iscrpljene
skupine.
Jer ludilo je usredotoujui se na Gedneya kao jedinog preivjelog
imbenika bilo objanjenje koje su svi spontano prihvatili to se tie glasno
izreenog miljenja, mada neu biti toliko naivan da poreknem da je svatko od
nas njegovao sumanuta nagaanja koja mu je razum branio u cijelosti uobliiti.
Sherman, Pabodie i McTighe obavili su tog popodneva iscrpan zrakoplovni
prelet preko cijelog okruenja, pretraujui horizont dalekozorima traei
Gedneya i razne nedostajue stvari, ali nita se nije pojavilo na vidiku. Ekipa je
izvijestila da se titanska zapreka planina protee u beskraj i na lijevo i na desno,
bez ikakvog opadanja u visini ili opoj strukturi. Na nekima od vrhova,
meutim, pravilne strukture kocaka i bedema bile su jasnije i oitije, imajui
dvostruko fantastinu slinost s azijskim brdskim ruevinama koje je naslikao
Roerich. Raspored tajanstvenih otvora peina na crnim vrhovima ogoljenima od
snijega inio se naizgled ravnomjernim dok god se lanac vidio.
I pored svih prevladavajuih uasa, ostalo nam je dovoljno znanstvene
gorljivosti i pustolovnog duha da se zapitamo o nepoznatom podruju iza tih
tajanstvenih planina. Kao to su nae suzdrane poruke navele, otpoinuli smo u
pono nakon dana uasa i zbunjenosti ali ne bez pokusnog plana za jedan ili
vie visinskih letova preko lanca u olakanom zrakoplovu sa zranom kamerom
i geolokom opremom, poevi od sljedeeg jutra. Odlueno je da prvo
pokuamo Danforth i ja, i probudili smo se u sedam ujutro namjeravajui rano
uzletjeti; meutim, jaki vjetrovi spomenuti u naem saetom izvjeu vanjskom
svijetu odloili su na polazak do skoro devet sati.
Ve sam ponovio suzdranu priu koju smo rekli ljudima u logoru nakon
naeg povratka poslije esnaest sati. Sada je moja grozna dunost da dopunim
taj izvjetaj popunjavajui milosrdne praznine nagovjetajima onoga to smo
zbilja vidjeli u skrivenom prekoplaninskom svijetu nagovjetajima otkria koja
su konano dovela Danfortha do sloma ivaca. Volio bih da on doda koju zaista

iskrenu rije o onoj stvari koju on misli da je jedini vidio mada je to vjerojatno
bila varka oslabljenih ivaca i koja je bila moda posljednja kap koja ga je
smjestila tamo gdje je; ali se on vrsto protivi tome. Sve to mogu je ponoviti
njegova kasnija nepovezana aputanja o onome to ga je natjeralo na vritanje
dok je zrakoplov jurio natrag kroz vjetrom obuzeti planinski prijevoj nakon
onog stvarnog i opipljivog oka koji sam i ja podijelio s njim. To e initi moju
posljednju rije. Ukoliko jasne naznake preivjelih pradavnih uasa u onome to
ja iznesem ne budu dostatne da zadre druge od petljanja po nutrini Antarktika
ili barem od predubokog kopanja pod povrinom te konane pustare zabranjenih
tajni i neljudske, eonima uklete pustoi odgovornost za neizreciva i moda i nemjerljiva zla nee biti moja.
Danforth i ja smo, prouavajui biljeke koje je Pabodie nainio tijekom
svog poslijepodnevnog leta i provjeravajui sekstantom, izraunali da se najnii
raspoloivi prolaz u lancu nalazi negdje s nae desne strane, na vidiku logora, na
nekih sedam tisua do sedam tisua tristo metara nadmorske visine. K toj toki
smo, stoga, prvo krenuli u olakanom zrakoplovu kad smo poletjeli na na
otkrivaki let. Sam logor, u brdima u podnoju koja su se dizala iz visoke
kontinentalne zaravni, bio je na visini od nekih tri i pol tisue metara; stoga
stvarno poveanje visine koje je bilo potrebno nije bilo onoliko veliko kolikim
bi se moglo initi. Pa ipak smo bili itekako svjesni razrijeenog zraka i jake
hladnoe dok smo se penjali; jer, zbog uvjeta vidljivosti, morali smo ostaviti
prozore kabine otvorenima. Bili smo odjeveni, naravno, u naa najdeblja krzna.
Kako smo se pribliavali zastraujuim vrhovima, tamnima i turobnima
nad potezom pukotinama izrovanog snijega i gleerima u prazninama,
primjeivali smo sve vie i vie udno pravilnih formacija koje su prianjale uz
padine, i opet se prisjetili udnih azijskih slika Nikolaja Rocricha. Drevni i
vjetrom uglaani slojevi stijene potpuno su potvrdili sva Lakeova izvjea, i
dokazali da su ti vrhunci strali na isti takav nain od iznenaujue ranog
vremena u zemaljskoj povijesti moda dulje od pedeset milijuna godina. Koliko
su vii nekad bili, bilo je isprazno nagaati, ali sve u svezi s ovim udnim
podrujem ukazivalo je na opskurne atmosferske utjecaje nepovoljne za
promjene, i sraunate da zaustave uobiajene klimatske procese raspadanja kamena.
Ali je padinska zbrka pravilnih kocki, bedema i otvora peina bila ono to
nas je najvie fasciniralo i uznemirilo. Prouavao sam ih dalekozorom i snimao
zrane fotografije dok je Danforth pilotirao, i povremeno bih ga odmijenio za
upravljaem mada je moje avijatiarsko znanje bilo isto amatersko kako bi ga
pustio da upotrebi dvogled. Mogli smo lako vidjeti da je najvei dio njihovog
materijala bio svijetli arhajski kvarcit, za razliku od bilo koje formacije uoljive
na irokim dijelovima ope povrine, i da je njihova pravilnost bila ekstremna i
neobjanjiva u mjeri koju jadni Lake jedva da je nagovijestio.
Kao to je on rekao, njihovi rubovi bili su iskrunjeni i zaobljeni
neizrecivim eonima divljih utjecaja vremenskih prilika, ali su ih njihova

neprirodna vrstina i jaina materijala spasili od nestanka. Mnogi dijelovi,

osobito oni najblii planinama, inili su se jednaki po sastavu s povrinom
stijene koja ih je okruivala. itav ustroj izgledao je poput ruevina Macchu
Picchua u Andama, ili pradavnih temelja Kisha koje je iskopala ekspedicija
Oxford Field Museuma 1929., i Danforth i ja smo stekli onaj povremeni utisak
odvojenih kiklopskih blokova koji je Lake pripisao svom letakom sudrugu
Carollu. Kako objasniti takve stvari na ovom mjestu meni je, iskreno, bilo
nepojmljivo, i osjetio sam se neobino ponienim kao geolog. Vulkanske
formacije esto imaju udnu pravilnost poput uvenog Giants Causewaya u
Irskoj ali ovaj zapanjujui lanac, i pored Lakeovih prvobitnih pretpostavki o
pueim kraterima, bio je nadasve nevulkanski po oitoj strukturi.
udni otvori peina, blizu kojih su se neobine formacije inile
najobilnije, predstavljali su jo jednu, dodue manju, zagonetku zbog svoje
pravilnosti obrisa. Bili su, kao to je Lakeov izvjetaj naznaio, esto priblino
kvadratni ili polukruni, kao da su prirodni otvori bili oblikovani u znatnu
simetriju nekom arobnom rukom. Njihova brojnost i velika rasprostranjenost
bili su izuzetni, i nagovjetavali da je cijelo podruje proeto tunelima
izdubljenim iz krenjakog sloja. Ono malo to smo uspjeli vidjeti nije prodiralo
duboko u peine, ali smo vidjeli da su naizgled liene stalaktita i stalagmita. Izvana, oni dijelovi planinske padine koji su okruivali otvore izgledali su
jednoobrazno glatki i pravilni, i Danforth je smatrao da blage pukotine i
oteenja od vjetra naginju neobinim uzorcima. Pun, kakav je bio, uasa i
udnih stvari otkrivenih u logoru, nagovijestio je da oteenja nejasno
podsjeaju na one zbunjujue skupine tokica razmjetene po pradavnim
zelenkastim steatitima, tako stravino reproduciranim na luaki smiljenim
snjenim humkama nad onih est pokopanih udovinosti.
Postupno smo se u letu uzdigli nad via brda i du njih prema relativno
niskom prijevoju koji smo odabrali. Dok smo napredovali povremeno smo
pogledavali dolje u snijeg i led povrinske rute, pitajui se da li smo mogli
pokuati putovanje s jednostavnijom opremom prolih dana. Pomalo na nae
iznenaenje, vidjeli smo da je teren daleko od tekog kakav inae zna biti; i da i
pored pukotina i drugih loih toaka nije vjerojatno da bi odvratio sanjke jednog
Scotta, Shackletona ili Amundsena. Neki od gleera kao da su vodili do vjetrom
ogoljenih prijevoja neuobiajenim kontinuitetom, i nakon to smo stigli do
naeg odabranog prijevoja nali smo da njegov sluaj nije izuzetak.
Na osjeaj napetog iekivanja dok smo se pripremali prijei preko sedla
i pogledamo nepoznati svijet teko se mogu opisati na papiru; mada nismo imali
razloga da smatramo podruja iza lanca u osnovi drugaijima od onih koje smo
ve vidjeli i prelazili. Dodir zloslutne misterije u tim zaprijenim planinama, i u
mameem moru prelijevajueg neba uoenog izmeu vrhova bio je neto veoma
suptilno i istanano to se ne da objasniti pisanim rijeima. Prije je to bio spoj
neodreenog psiholokog simbolizma i estetske povezanosti - izmijean s
egzotinom poezijom i slikarstvom, i arhainim mitovima koji vrebaju u

izbjegavanim i zaboravljenim svescima. ak i teret vjetra sadravao je posebnu

primjesu svjesne zlokobe, i na sekundu se inilo da viestruki zvuk sadri
bizarno muzikalno zvidanje ili piskanje irokog raspona dok je nalet vjetra
jurio unutra i van kroz sveprisutne i odjekujue otvore peina. Postojala je
mutna nota podsjeajue odvratnosti u tom zvuku, sloena i neodrediva kao i
bilo koji od ostalih mranih utisaka.
Bili smo sada, nakon sporog uspinjanja, na visini od sedam tisua sto i
osamdeset metara prema aneroidu; i ostavili smo podruje snjenih nanosa
definitivno pod nama. Ovdje gore bilo je samo tamnih, golih stjenovitih padina i
poetak grubo nabranih gleera ali s onim provokativnim kockama, bedemima i
odjekujuim otvorima peina da dodaju nagovjetaj neprirodnog, fantastinog i
snolikog. Gledajui du niza visokih vrhova. mislio sam da mogu uoiti onaj
kojeg je jadni Lake spomenuo, s bedemom tono na vrhu. inio se
poluizgubljen u udnoj antarktikoj sumaglici onakvoj sumaglici, moda, kakva
je bila odgovorna za Lakeovu ranu pomisao na vulkane. Prijevoj se pojavio
ravno ispred nas, gladak i vjetrom ogoljen izmeu svojih nazubljenih i zlokobno
namrtenih vratnica. Iza njega bilo je nebo puno uskovitlanih isparenja i
osvijetljeno niskim polarnim suncem nebo onog tajanstvenog podruja koje smo
osjeali da ljudsko oko nije nikad vidjelo.
Jo nekoliko metara visine i ugledat emo to podruje. Danforth i ja, ne
mogavi govoriti osim urlajui pored zavijajueg, piskajueg vjetra koji je jurio
kroz prijevoj i dodavao buci nepriguenih motora, izmijenili smo rjeite
poglede. A onda, popevi se tih posljednjih nekoliko metara, zaista smo
pogledali preko ogromnog razdjela u neiskuane tajne drevnije i potpuno strane
Zemlje.

V
Mislim da smo obojica istodobno uzviknuli u mjeavini zapanjenosti,
uda, uasa i nevjerovanja naim vlastitim ulima kad smo konano preli
prijevoj i vidjeli to lei iza njega. Naravno, morali smo imati nekakvu prirodnu
teoriju negdje u glavi da nam na tren smiri uvstva. Vjerojatno smo pomislili na
takve stvari kao to je groteskno erodirano kamenje u Vrtu bogova u Coloradu,
ili fantastino simetrine, vjetrom oblikovane stijene u pustinji Arizone. Moda
smo ak napola pomislili da je taj prizor privid poput onog koji smo vidjeli
prethodnog jutra kad smo se prvi put pribliili tim planinama ludila. Morali smo
imati neke takve normalne misli da se oslonimo na njih dok su nam oi prelazile
preko te neograniene, olujama izranjavane zaravni i ugledale skoro beskrajni
labirint kolosalnih, pravilnih i geometrijski skladnih kamenih masa koje su uzdizale svoje oronule i izgrebene rubove iznad ledenog pokrova ne vie od
dvanaest do petnaest metara dubokog u najdebljem dijelu, a mjestimino oito
tanjeg.
Uinak udovinog prizora bio je neopisiv, jer se nekakav demonski
prekraj znanih zakona prirode inio sigurnim u poetku. Ovdje, na paklenski
drevnoj ravnini na visini od punih est tisua metara, i na klimi smrtonosnoj za
nastanjivanje jo od predljudskog doba prije ne manje od petsto tisua godina,
protezala se skoro do granica vidljivosti zbrka pravilnog kamenja koju bi samo
oaj mentalne samoobrane mogao eventualno pripisati bilo emu osim svjesnom
i umjetnom uzroku. Mi smo prethodno odbacili, bar to se ozbiljnih razmiljanja
tie, bilo kakvu pretpostavku da bi kocke i bedemi na padinama planina mogli
biti bilo kakvog podrijetla osim prirodnog. Kako bi i moglo biti drukije, kad se
sam ovjek jedva mogao razluiti od velikih majmuna u doba kad je ovo
podruje podleglo sadanjoj neprekinutoj vladavini ledene smrti?
Ipak se sada prevladavanje razuma inilo nepobitno uzdrmanim, jer ovaj
kiklopski labirint kvadratnih, zakrivljenih i kutnih blokova imao je odlike koje
su prijeile bilo kakvo pogodno objanjenje. Bio je to, veoma jasno, onaj
bogohulni grad iz privida u otroj, objektivnoj i neporecivoj zbilji. Taj
prokletniki navjetaj ipak je imao vrstu osnovu bilo je vodoravnih oblaka
ledene praine u gornjem sloju zraka, i ovaj okantni kameni ostatak je
projicirao svoj lik preko planina po jednostavnim zakonima refleksije. Naravno,
utvara je bila izobliena i preuveliana, i sadravala je stvari koje stvarni izvor
nije sadravao; pa ipak, kad smo konano vidjeli stvarni izvor, smatrali smo ga
jo odurnijim i zlokobnijim od njegovog dalekog lika.
Samo je nevjerojatna, neljudska masivnost ogromnih kamenih kula i
bedema ouvala te uasne stvari od potpunog unitenja tijekom stotina tisua
moda milijuna godina koje su provele vrebajui tu pod olujama gole visoravni.
Corona Mundi Krov svijeta - Svakojaki fantastini izrazi silazili su nam s
usana dok smo omamljeno gledali dolje na taj nevjerojatni prizor. Ponovo sam

pomislio na jezive pradavne mitove koji su me tako uporno proganjali otkad

sam prvi put ugledao ovaj mrtvi antarktiki svijet na demonsku zaravan Lenga,
na Mi-Goa, na stranog Snjenog ovjeka s Himalaja, na Pnakotske rukopise s
njihovim predljudskim implikacijama, na kult Cthulhua, na Necronomicon, i na
hiperborejske legende o bezoblinom Tsathogguau i gore nego bezoblinom
zvjezdanom nakotu povezanom s tim polubiem.
Neograniene kilometre u svim pravcima ta stvar se prostirala s vrlo malo
prorjeivanja; doista, dok su je nai pogledi pratili du podnoja niskih,
postupnih brda koja su je odvajala od ruba samih planina, ocijenili smo da ne
moemo vidjeti nikakvo prorjeivanje osim jednog prekida lijevo od prijevoja
kroz koji smo proli. Samo smo naletjeli, nasumce, na ogranieni dio neeg
nemjerljivo prostranog. Brda su bila neto krtije prekrivena grotesknim
kamenim strukturama, koje su povezivale uasni grad s ve poznatim kockama i
bedemima koji su oito inili njegovu planinsku ispostavu. One su, kao i udni
otvori peina, bile isto toliko guste u unutranjosti kao i s vanjske strane
planina.
Bezimeni kameni labirint sastojao se, najveim dijelom, od zidova
izmeu tri i pedeset metara u visinu izvan leda, i debljine izmeu metar i pol i
tri metra. Bio je sainjen uglavnom od ogromnih blokova tamnog praiskonskog
kriljca, kriulja i steatita blokova u mnogim sluajevima veliine ak i 1,5 x 2
x 2,5 metra mada se na nekoliko mjesta inilo da je isklesan iz vrste, monolitne
stijene pretkambrijskog kriljca. Zgrade su bile daleko od jednakih po veliini,
bilo je bezbrojnih saastih skupina koje su zahvaale ogroman prostor kao i
manjih odvojenih struktura. Opi oblik tih stvari naginjao je stoastom,
piramidalnom ili stepenastom, mada je bilo mnogo savrenih cilindara,
savrenih kocki, nakupina kocki, i drugih etvorokutnih oblika, i izvjesne
rasprenosti kutnih graevina iji je petokraki tlocrt grubo podsjeao na
modeme utvrde. Graditelji su obilno i znalaki koristili princip luka, i vjerojatno
su postojale kupole dok je grad bio na vrhuncu.
itava zbrka bila je udovino nagriena vremenskim uvjetima, i ledena
povrina iz koje su kule strale bila je posuta palim blokovima i bezbrojnim
otpacima. Tamo gdje je ledeni pokrov bio proziran mogli smo vidjeti nie
dijelove divovskih zgrada, i primijetili smo ledom ouvane kamene mostove
koji su povezivali razliite kule na nejednakim udaljenostima od zemlje.
Na otkrivenim zidovima mogli smo uoiti odlomljena mjesta gdje su
nekad postojali drugi i vii mostovi iste vrste. Poblie osmatranje otkrilo je
nebrojene ovee prozore, od kojih su neki bili zatvoreni kapcima okamenjenog
materijala koji je prvobitno bio drvo, mada je veina zjapila otvorena na
zlokoban i prijetei nain. Mnoge ruevine su, naravno, bile bez krova, i
neravnih, mada vjetrom zaobljenih gornjih rubova, dok su druge, iljastijeg
stoastog ili piramidalnog oblika ili zatiene viim okolnim strukturama,
sauvale netaknute obrise i pored sveprisutnog osipanja i izgrebanosti.
Dvogledom smo jedva mogli razaznati ono to se inilo kiparskim uresima u

vodoravnim nizovima uresima koji su ukljuivali one udne skupine tokica ija
je prisutnost na drevnim steatitima sada poprimila nemjerljivo vei znaaj.
Na mnogim mjestima zgrade su bile potpuno unitene a ledena pokorica
duboko zagrebena iz raznih geolokih uzroka. Na drugim mjestima je kamen
bio izlizan do same razine leda. Jedan iroki potez, koji se protezao od
unutranjosti zaravni do procijepa u brdima otprilike kilometar i pol lijevo od
prijevoja kojim smo proli, bio je sasvim bez zgrada. Vjerojatno je predstavljao,
zakljuili smo, tok neke velike rijeke koja je u vrijeme tercijara prije vie
milijuna godina tekla kroz grad i u neki ogroman podzemni ponor velikog
zaprijenog lanca. Svakako, ovo je bilo podruje pilja, ponora, i podzemnih
tajni izvan ljudskog poimanja.
Osvrui se unatrag na nae osjeaje, i podsjeajui se na nau
oamuenost pri gledanju ovog udovinog ostatka iz eona koje smo smatrali
predljudskima, mogu se samo uditi da smo ouvali ita nalik uravnoteenosti,
kao to jesmo. Naravno, znali smo da je neto kronologija, znanstvena teorija ili
naa vlastita svijest bilo alobno u neskladu; ipak smo ouvali dostatno
uravnoteenosti da upravljamo zrakoplovom, osmotrimo mnoge stvari sasvim
detaljno, i snimimo briljiv niz fotografija koje bi jo mogle valjano posluiti i
nama i svijetu. U mom sluaju, ukorijenjena znanstvena navika je moda bila od
pomoi; jer iznad sveg mog zaprepatenja i osjeaja tjeskobe, gorjela je
prevladavajua znatielja za proniknuem u jo koji dio ove prastare tajne za
saznanjem kakva je vrst bia sagradila i nastanjivala ovo nemjerljivo ogromno
mjesto, i kakav je odnos s opim svijetom svog vremena ili drugih vremena tako
jedinstvena koncentracija ivota mogla imati.
Jer ovo mjesto nije moglo biti obian grad. Moralo je initi primarnu
jezgru i sredite nekog pradavnog i nevjerojatnog poglavlja Zemljine povijesti
ije su vanjske posljedice, kojih se prisjeaju samo najopskurniji i izoblieni
mitovi, potpuno iezle u kaosu geolokih prevrtanja mnogo prije no to se
ikakva ljudska rasa koju znamo iskoprcala iz majmunstva. Ovdje se prostirao
paleogejski megalopolis u usporedbi s kojim su mitska Atlantida i Lemuria,
Commoriom i Uzuldaroum, i Olathoe u zemlji Lomar, skoranje stvari
dananjice - ne ak ni jueranjice; megalopolis ravan takvim proaptanim
predljudskim bogohulstvima kao to su Valusia, Rlych, lb u zemlji Mnar, i
Bezimeni Grad Arabije Deserte. Dok smo letjeli nad tom zbrkom golih titanskih
kula moja mata je povremeno preskakala sve granice i lutala besciljno u
podrujima fantastinih asocijacija ak i pletui veze izmeu ovog izgubljenog
svijeta i nekih od mojih najneobuzdanijih snova u svezi s luakim uasom u
logoru.
Spremnik za gorivo zrakoplova, u korist vee lakoe, bio je samo
djelomino napunjen, te smo sad morali biti oprezniji u naem istraivanju. I
pored toga, meutim, preli smo ogroman dio terena ili, prije, zraka nakon to
smo se obruili dolje do razine na kojoj je vjetar bio doslovno zanemariv. inilo
se da nema granica planinskom lancu, ili duljini stravinog kamenog grada na

granici njegovih unutarnjih brda. Osamdeset kilometara leta u svim pravcima

nije dovelo do vee promjene u labirintu kamena i zidova koji se mrtvaki
probijao iz vjenog leda. Bilo je, meutim, nekih veoma zaokupljujuih
raznolikosti; kao to su uklesani radovi na klisuri gdje je ona iroka rijeka
nekada probijala brda i pribliavala se svom mjestu poniranja u velikom
obuhvatu. Predgorje gdje je tok ulazio bilo je smjelo isklesano u kiklopske
stupove; a neto u tim rebrastim, bavolikim klesarijama pobudilo je udnovato
nejasna, muna i zbunjujua polusjeanja i Danforthu i meni.
Takoer smo naili na nekoliko otvorenih prostora zvjezdastog oblika,
oito javnih trgova, i primijetili razliite neravnine terena. Gdje se uzdizalo
strmo brdo, ono je obino bilo izdubljeno u nekakvu vrst zgrade, ali su bila
barem dva izuzetka. Od ta dva, jedan je bio previe oteen da bi se vidjelo to
je bilo na streoj izboini, dok je drugi jo nosio fantastian stoasti spomenik
isklesan iz vrste stijene i grubo slian takvim stvarima kao to je dobro poznati
Zmijski grob u drevnoj dolini Petre.
Letei dalje od planina, otkrili smo da grad nije beskrajno irok, mada se
njegova duljina du brda inila beskrajnom. Nakon nekih pedesetak kilometara
groteskne kamene graevine poele su se prorjeivati, i nakon jo petnaest
kilometara naili smo na nepomuenu pustaru doslovno bez ijednog znaka
razumne gradnje. Tok rijeke izvan grada bio je oznaen irokom, ulegnutom
crtom, dok je tlo poprimilo neto veu krevitost, naginjui se blago prema gore
dok se povlailo k maglom obavijenom zapadu.
Do tada se nismo sputali, ali napustiti zaravan bez pokuaja ulaska u
neku od udovinih struktura bilo bi nezamislivo. Shodno tome, odluili smo
nai ravno mjesto u brdima blizu naeg prijelaznog prijevoja, tamo prizemljiti
zrakoplov i pripremiti se da istraimo pjeice. Mada su te blage padine bile
dijelom pokrivene rasutim ruevinama, niski prelet uskoro je ukazao na znatan
broj moguih sletita. Odabravi najblie prijevoju, poto bi na let trebao biti
preko velikog lanca i natrag u logor, uspjeli smo oko 12:30 izvesti slijetanje na
glatko polje vrstog snijega potpuno lieno prepreka i pogodno za brz i povoljan
uzlet kasnije.
Nije se inilo neophodnim zatititi zrakoplov snjenim nasipom za tako
kratko vrijeme i pri tako povoljnoj odsutnosti jakih vjetrova na toj razini, stoga
smo se samo pobrinuli da sletne skije budu dobro zakoene, i da su bitni dijelovi
stroja zatieni od mraza. Za na put pjeice odbacili smo najtea letaka krzna,
i ponijeli sa sobom pribor koji se sastojao od depne busole, rune kamere,
laganih namirnica, obimnih biljenica i papira, geolokog ekia i dlijeta,
vreica za uzorke, namotaja konopa za penjanje, i jakih baterijskih svjetiljki s
dodatnim baterijama; tu opremu smo nosili u zrakoplovu zbog anse da budemo
u mogunosti spustiti se, fotografirati na tlu, nainiti crtee i topografske skice, i
sakupiti uzorke stijene s neke gole padine, litice ili planinske peine. Sreom
smo imali dodatnu zalihu papira za poderati, postaviti u rezervnu vreicu za
uzorke, i upotrijebiti po drevnom principu mrvica od kruha za oznaavanje puta

u unutarnjim labirintima u koje bismo mogli zai. To je bilo ponijeto za sluaj

da naemo neki sustav peina sa zrakom dovoljno mirnim da dopusti tu brzu i
laku metodu umjesto uobiajene metode usijecanja oznaka u stijenu.
Hodajui obazrivo niz brdo preko snjene pokorice prema zapanjujuem
kamenom labirintu koji se uzdizao naspram svjetlucanja na zapadu, osjetili smo
skoro isto toliko jasan osjeaj oekivanih uda kakav smo osjetili i
pribliavajui se nikad prijeenom planinskom prijevoju prije etiri sata. Tono,
postali smo vizualno upoznati s nevjerojatnom tajnom koju su skrivali
zaprijeni vrhovi; pa ipak, izgledi da doista uemo meu pradavne zidove koje
su podigla svjesna bia moda milijunima godina ranije prije nego to je bilo
koja poznata ljudska rasa mogla postojati nisu bili nita manje zapanjujui i
potencijalno uasni u svojim implikacijama kozmike abnormalnosti. Mada je
razrijeenost zraka na ovoj izuzetnoj visini inila naprezanje poneto teim
nego obino, i Danforth i ja smo ustanovili da se veoma dobro nosimo s tim, i
osjetili se doraslim skoro bilo kakvom zadatku kojeg bi morali izvriti. Bilo je
potrebno samo nekoliko koraka da nas dovedu do bezobline ruevine istroene
do razine snijega, dok je pedeset do sedamdeset pet metara dalje bio veliki bedem bez krova jo uvijek potpun u svom divovskom petokrakom obrisu i
uzdignut do nejednake visine od tri do tri i pol metra. K ovom drugom smo
krenuli; i kad smo konano mogli dotai njegove izlizane kiklopske blokove,
osjetili smo da smo uspostavili nezapamenu i skoro bogohulnu vezu sa
zaboravljenim eonima inae zaprijeenim naoj vrsti.
Taj bedem, oblikovan kao zvijezda i moda sto metara od vrha do vrha,
bio je izgraen od blokova jurskog pjeanika nejednake veliine, u prosjeku
povrine 2x2,5 metra. Postojao je niz lunih proreza ili prozora oko metar i
dvadeset irokih i metar i pol visokih, postavljenih sasvim simetrino du
vrhova zvijezde i u njenim unutarnjim kutovima, i s dnom na nekih metar i
dvadeset od zaleene povrine. Gledajui kroz njih, mogli smo vidjeti da su
zidovi metar i pol debeli, da nisu bile ouvane nikakve unutarnje pregrade, i da
je bilo tragova isklesanih ili bareljefnih traka s unutarnje strane zidova injenice
koje smo ve prije pretpostavili, nadlijeui nisko taj bedem i druge poput
njega. Mada su prije morali postojati nii dijelovi, svi njihovi tragovi sada su
bili potpuno prekriveni dubokim slojem leda i snijega.
Provukli smo se kroz jedan od prozora i uzalud probali rastumaiti skoro
izbrisane zidne ukrase, ali nismo pokuali probiti zaleeni pod. Nai
orijentacijski preleti ukazali su da su mnoge zgrade u samom gradu u manjoj
mjeri okovane ledom, i da bismo moda mogli pronai potpuno iste
unutranjosti koje vode do stvarne razine tla ukoliko uemo u one strukture koje
su jo pokrivene krovom. Prije nego to smo napustili bedem paljivo smo ga
fotografirali, i prouili njegove kiklopske blokove bez vezivnog materijala s
potpunom zbunjenou. Poeljeli smo da je Pabodie prisutan, jer bi nam
njegovo inenjersko znanje moglo pomoi da shvatimo kako se moglo baratati
tim titanskim blokovima u ono nevjerojatno daleko doba kad su grad i njegova

predgraa bili izgraeni.

etnja od osamsto metara do samog grada, dok je visinski vjetar zvidao
uzaludno i divlje kroz visoke vrhove u pozadini, je neto ega e i najmanji
detalj zauvijek ostati urezan u moj um. Samo u fantastinim nonim morama bi
bilo koje ljudsko bie osim Danfortha i mene moglo zamisliti takve optike
efekte. Izmeu nas i uskovitlanih isparenja zapada leala je ta udovina
mjeavina tamnih kamenih kula, iji su nas bizarni i nevjerojatni oblici iznova
iznenaivali iz svakog kuta gledanja. Bila je to halucinacija od vrstog kamena
i, da nema fotografija, jo uvijek bih sumnjao da tako neega moe biti. Opi tip
zidova bio je istovjetan onom bedemu koji smo razgledali, ali ekstravagantni
oblici koje su ove zidine dobivale u svom urbanom okruenju bili su sasvim
neopisivi.
ak i slike pokazuju samo jednu ili dvije faze njihove beskrajne
raznolikosti, natprirodne masivnosti, i potpuno tuinskog egzoticizma. Bilo je
geometrijskih oblika kojima bi Euklid teko naao ime stoaca svih stupnjeva
nepravilnosti i zaravnjenosti, terasa svake vrste izazovne neproporcionalnosti,
usjeka sa zvonastim proirenjima, slomljenih stupova u raznim skupinama, i
petokrakih ili petorenjastih aranmana luake grotesknosti. Kad smo se
pribliili mogli smo vidjeti kroz izvjesne prozirne dijelove ledenog pokrivaa, i
uoiti neke od cjevastih kamenih mostova koji su na raznim visinama povezivali
luaki razbacane strukture. Pravilnih ulica izgleda nije bilo; jedini iroki
otvoren dio bio je na kilometar i pol lijevo, gdje je drevna rijeka nesumnjivo
tekla kroz grad prema planinama.
Nai dvogledi pokazali su da su vanjski, vodoravni nizovi skoro
izbrisanih skulptura i skupina tokica veoma esti, i mogli smo napola zamisliti
kako je grad morao nekad izgledati mada je veina krovova i vrhova kula nuno
nestala. Kao cjelina, bila je to kompleksna zbrka prolaza i uliica, svih dubokih
poput klanaca, i nekih jedva otvorenijih od tunela zbog nadnoseih zidova ili
premoujuih prijelaza. Sada, rairena pred nama, uzdizala se poput
matovitog sna naspram zapadne magle kroz iji se sjeverni kraj nisko,
crvenkasto antarktiko sunce ranog poslijepodneva borilo sjati i kad bi, na tren,
to sunce susrelo solidniju prepreku i gurnulo prizor u privremenu tamu, utisak je
bio suptilno zlokoban na nain za koji se ne mogu nadati da u ga ikad uspjeti
opisati. ak i tihi fijuk i pisak bezosjeajnog vjetra u velikim planinskim
prijevojima iza nas poprimili su zastraujui prizvuk namjerne zlokobnosti.
Posljednji dio naeg silaska u grad bio je neuobiajeno strm i iznenadan, i
kamena izboina na rubu gdje se nagib promijenio navela nas je da pomislimo
da je tu nekad postojala umjetna terasa. Pod ledenom korom, smatrali smo,
mora postojati nekakvo stubite ili njegov ekvivalent.
Kad smo konano zali u sam grad, penjui se preko popadalih zidina i
zazirui od depresivne blizine i prijetee veliine sveprisutnih ruevnih i naetih
zidova, nai osjeaji su opet postali takvi da me zadivilo koliko smo

samokontrole uspjeli zadrati. Danforth je bio prilino nervozan, i poeo

iznositi neke uvrjedljivo nebitne pretpostavke o uasu u logoru koje su mi bile
tim uvredljivije to ni ja nisam mogao ne dijeliti izvjesne zakljuke koje su nam
nametale mnoge osobine ovog morbidnog ostatka iz komarne pradavnosti. Te
pretpostavke su utjecale i na njegov um, jer je na jednom mjestu gdje je aleja
puna otpadaka otro zaokretala inzistirao na tome da je uoio neke nejasne
tragove oznaka na tlu koje mu se nisu svidjele, dok je na drugom mjestu zastao
da osluhne neki suptilan, umiljen zvuk iz nekog nedefiniranog izvora prigueno
muzikalno piskanje, rekao je, slino onom vjetra u planinskim peinama, a ipak
nekako uznemirujue drugaije. Neprekidna petokrakost okolne arhitekture i
ono malo zidnih arabeski koje su se mogle razaznati, sadravali su mutno zlokobnu sugestivnost koju nismo mogli izbjei, i davali nam zrnce uasne
podsvjesne uvjerenosti u svezi s pradavnim biima koja su podigla i nastanjivala
ovo neposveeno mjesto.
Pa ipak, nai znanstveni i pustolovni duhovi nisu sasvim zamrli, i
mehaniki smo provodili na program odlamanja uzoraka sa svih razliitih
tipova kamena zastupljenih u zidovima. eljeli smo to potpuniji komplet da
bismo donijeli to bolje zakljuke glede starosti tog mjesta. Izgleda da nita u
velikim vanjskim zidovima nije bilo novije od jurskog i komanijskog
razdoblja, niti je i jedan kamen u cijelom gradu bio mlai od pliocena. Bila je
gola injenica da smo lutali po smrti koja je vladala najmanje pet stotina tisua
godina, a vrlo vjerojatno jo i dulje.
Dok smo napredovali kroz taj labirint kamenom zasjenjenog sumraka,
zastajali smo pored svih raspoloivih otvora da prouimo unutranjost i
istraimo mogunost ulaska. Neki su nam bili van dosega, dok su drugi vodili
samo u ledom okovane ruevine obeskrovljene i gole kao i bedem na brdu.
Jedan, mada prostran i pristupaan, otvarao se u naizgled bezdanu provaliju bez
vidljivih naina da se spusti dolje. Tu i tamo imali smo priliku prouavati
skamenjeno drvo nekog preostalog kapka, i bili impresionirani ogromnom
starou koju je nagovjetavala jo vidljiva struktura. Te stvari su bile izraene
od mezozoikih golosjemenjaa i etinara - osobito cikada iz krede - i lepezastih
palmi i ranih kritosjemenjaa oito tercijarne starosti. Nita vidljivo novije od
pliocena nije se moglo otkriti. U postavljanju tih kapaka iji su rubovi ukazivali
na prijanje prisustvo udnih i davno nestalih arki - principi su bili razliiti neki su bili s unutarnje a neki s vanjske strane dubokih udubljenja. Izgleda da su
se zaglavili u mjestu, tako preivjevi hranje svojih ranijih vjerojatno kovinskih okova i draa.
Nakon nekog vremena naili smo na niz prozora u izboinama ogromnog
petostranog stoca neoteenog vrha koji su vodili u prostranu, dobro ouvanu
prostoriju s kamenim podom; ali bili su previsoko iznutra da dopuste sputanje
bez konopa. Imali smo konop sa sobom, ali se nismo htjeli muiti sa
estmetarskim sputanjem ukoliko ne moramo - osobito ne u tom razrijeenom
zraku zaravni koji je od srca iziskivao velike napore. Ta ogromna prostorija je

vjerojatno bila hol ili sastajalite neke vrste, i nae baterijske svjetiljke su pokazale jasne, uoljive i potencijalno zapanjujue skulpture postavljene oko zidova
u irokim, vodoravnim nizovima razdvojenim isto tako irokim nizovima
konvencionalnih arabeski. Paljivo smo zabiljeili to mjesto, planirajui tu ui
ukoliko ne naemo pristupaniju unutranjost.
Konano smo, ipak, nali upravo otvor kakav smo htjeli, luni prozor oko
dva metra irok i tri visok, koji je oznaavao nekadanji kraj zranog mosta koji
se nalazio nad ulicom oko metar i pol iznad sadanje razine leda. Ti luni
prozori, naravno, bili su u razini podova gornjeg kata, i u ovom sluaju jedan od
podova je jo postojao. Ta pristupana zgrada bila je niz etverokutnih terasa s
nae lijeve strane koje su gledale na zapad. Ona preko puta, gdje je zjapio drugi
luni prozor, bila je ruevni cilindar bez prozora i s udnom izboinom na oko
tri metra iznad otvora. Unutra je bilo sasvim mrano, i otvor se izgleda otvarao
u bunar nemjerljive dubine.
Nagomilani otpad inio je ulazak u ogromnu zgradu s lijeve strane
dvostruko lakim, pa ipak smo na tren oklijevali prije no to smo iskoristili tu
dugo oekivanu mogunost. Jer, mada smo prodrli u ovu zbrku starodrevnog
tajanstva, bila je potrebna nova odlunost da nas doista uvede unutra u cijelu i
sauvanu zgradu nevjerojatnog starog svijeta ija nam je priroda postajala, sve
vie i vie, odurno jasna. Na kraju smo se, ipak, odluili i uzverali preko
otpadaka u zjapei prolaz. Pod iza njega bio je od velikih ploa kriljca, i
izgledalo je da ini ogranak dugog, visokog hodnika s uklesanim ukrasima na
zidovima.
Primjeujui mnoge unutranje prolaze koji su vodili odande, i shvaajui
moguu sloenost grozda prostorija unutra, ocijenili smo da moramo otpoeti s
naim sustavom papiria kao mrvica kruha. Do tada su nae busole, skupa s
estim pogledima prema ogromnom planinskom lancu izmeu kula iza nas, bile
dostatne da nas sprijee da zalutamo: ali, od sada. umjetna zamjena e biti
neophodna. Stoga smo na viak papira pretvorili u vrpce odgovarajue
veliine, stavili ih u vreicu koju e Danforth nositi, i pripremili se koristiti ih
onoliko tedljivo koliko nam zahtjevi sigurnosti dopuste. Ta metoda e nam
vjerojatno pruiti zatitu od gubljenja puta. poto se nije inilo da ima bilo
kakvih jaih strujanja zraka unutar pradavnih zidina. Ukoliko se takva pojave,
ili se naa zaliha papira potroi, mogli smo se naravno osloniti na sigurniju,
mada dosadniju i sporiju metodu usijecanja oznaka u stijenu.
Kolika je prostranost teritorije koja se otvorila pred nama, bilo je
nemogue pogoditi bez probe. Bliska i esta povezanost razliitih zgrada inila
je vjerojatnim da emo moi prei iz jedne u drugu mostovima ispod leda, osim
tamo gdje se isprijee lokalni odroni i geoloke pukotine, jer se inilo da je
veoma malo leda ulo unutar masivnih graevina. Skoro sva podruja prozirnog
leda otkrivala su prekrivene prozore tako vrsto zatvorene kao da je grad bio
ostavljen u tom ujednaenom stanju dok ledena kora nije stigla kristalizirati
donji dio za sve preostalo vrijeme. Doista, dobivao se udan utisak da je to

mjesto bilo namjerno zatvoreno i naputeno u nekom nejasnom, minulom eonu,

prije nego obuhvaeno nekom naglom nevoljom ili ak postupnim raspadom.
Da li je dolazak ledenog doba predvien, i da li je bezimeno stanovnitvo otilo,
sve do jednog, potraiti neko stanite bez te kobi? Toni fiziografski uvjeti koji
su popratili formiranje ledenog pokrivaa u ovoj toki morat e saekati kasnije
odgonetanje. To, veoma oito, nije bio postupan odlazak. Moda je pritisak
nakupljenog snijega bio odgovoran, ili moda nekakva poplava iz rijeke, ili
pucanje neke drevne ledene brane u velikim planinama, pomoglo u stvaranju
posebnog stanja koje se sad moglo uoiti. Mata je mogla zamisliti bilo to u
svezi s ovim mjestom.

VI
Bilo bi tegobno davati iscrpan, postupni izvjetaj o naim lutanjima
unutar tog kavernoznog, eonima mrtvog saa pradavne gradnje te monstruozne
jazbine zapretenih tajni koja je sada odjekivala po prvi put, nakon nebrojenih
epoha, koracima ljudskih stopa. To je osobito tono zato to je toliko veliki dio
stravine drame i otkria potjecao od pukog prouavanja sveprisutnih zidnih
reljefa. Nae fotografije tih reljefa, snimljene s bljeskalicom, znatno e
pridonijeti dokazivanju istine onoga to sad iznosimo, i za aljenje je to sa
sobom nismo imali veu zalihu filmova. Bilo kako bilo, uradili smo grube skice
olovkom odreenih bitnih odlika nakon to su nam svi filmovi bili ispucani.
Zgrada u koju smo uli bila je znatne veliine i sloenosti, i pruila nam
upeatljiv dojam arhitekture te bezimene geoloke prolosti. Unutarnje pregrade
bile su manje masivne od vanjskih zidova, ali su na niim razinama bile izvrsno
ouvane. Labirintska sloenost, koja je ukljuivala udno nepravilnu razliku u
razini podova, odlikovala je cijeli sklop; i svakako bismo zalutali ve na
poetku, da nije bilo traga od papiria kojeg smo ostavljali za sobom. Odluili
smo prvo istraiti ruevnije gornje dijelove, te smo se stoga penjali gore u
labirintu nekih tridesetak metara, do mjesta gdje je najvii red prostorija zjapio
zasnjeen i razrueno otvoren prema polarnom nebu. Uspon je postignut
strmim, poprjeno zarebrenim kamenim rampama ili nagnutim plohama koje su
svugdje zamjenjivale stube. Prostorije na koje smo nailazili bile su svih
zamislivih oblika i razmjera, u rasponu od petokrakih zvijezdi do trokuta i savrenih kvadrata. Moglo bi se sa sigurnou rei da je opi prosjek bio nekih
10x10 metara povrine, i est metara visine, mada je bilo i mnogih veih odaja.
Nakon to smo iscrpno pregledali gornje prostore i razinu leda, spustili smo se,
kat po kat, u potopljeni dio, gdje smo doista uskoro vidjeli da smo u
neprekidnom labirintu povezanih prostorija i prolaza koji su vjerojatno vodili
preko neogranienog podruja izvan te jedne zgrade. Kiklopska masivnost i
ogromnost svega oko nas postala je neobino pritiua, a bilo je neeg
neodreeno ali duboko neljudskog u svim obrisima, dimenzijama, uresima i
konstrukcijskim nijansama bogohulno drevnih graevina. Uskoro smo shvatili,
iz onog to su reljefi otkrivali, da je taj udovini grad mnogo milijuna godina
star.
Ne moemo jo objasniti inenjerske principe koji su koriteni u
neskladnom uravnoteivanju i prilagodbi ogromnih komada kamena, mada se
oito dosta oslanjalo na princip luka. Prostorije koje smo posjetili bile su
potpuno liene bilo kakvog prenosivog sadraja, to je okolnost koja je poduprla
nae miljenje o namjernom naputanju grada. Glavna dekorativna odlika bio je
skoro univerzalni sustav zidnih skulptura, koji se uglavnom prostirao u
neprekidnim vodoravnim trakama irokim jedan metar i postavljenim od poda
do stropa naizmjenino s trakama iste irine posveenim geometrijskim

arabeskama. Bilo je izuzetaka od tog pravila postavljanja, ali je njegovo

prevladavanje bilo izrazito. esto bi, meutim, niz glatkih zapisa koji su sadravali udno grupirane uzorke tokica bio utisnut pored jedne od arabesknih
traka.
Tehnika je, ubrzo smo uoili, bila zrela, vjeta, i estetski usavrena do
najvieg stupnja civilizacijskog umijea, mada potpuno tua, u svakom pogledu,
bilo kojoj poznatoj umjetnikoj tradiciji ljudske rase. U istananosti izvedbe niti
jedna skulptura koju sam ikad vidio nije im bila ni blizu. Najsitniji detalji
sloene vegetacije, ili ivotinjskih likova, bili su prikazani zapanjujuom
ivotnou i pored velikih razmjera reljefa, dok su konvencionalni oblici bili
prava uda vjete detaljnosti. Arabeske su izraavale obilno koritenje
matematikih principa, i bile sainjene od opskurno simetrinih krivulja i
kutova zasnovanih na petobrojnosti. Slikovne trake slijedile su visoko
formaliziranu tradiciju, i obuhvaale poseban tretman perspektive, ali
posjedovale su umjetniku silinu koja nas se duboko dojmila, usprkos
ogromnim geolokim razdobljima koja su nas razdvajala. Njihova metoda
prikaza oslanjala se na jedinstvenu uklopljenost presjeka s dvodimenzionalnom
siluetom, i utjelovljivala analitiku psihologiju dubine veu od one bilo koje
poznate rase iz davnina. Beskorisno je pokuati usporediti tu umjetnost s bilo
kojom predstavljenom u muzejima. Oni koji vide nae fotografije vjerojatno e
najbliu srodnost nai s pojedinim grotesknim zamislima najsmjelijih futurista.
Arabeskni urezi sastojali su se u cijelosti od utisnutih crta, ija je dubina
na neistroenim zidovima varirala od dva do pet centimetara. Kad bi se zapisi sa
skupinama tokica pojavljivali - oito kao natpisi na nekom nepoznatom i
pradavnom jeziku i pismu dubina od glatke povrine je bila moda tri
centimetra, a tokica moda jo jedan centimetar. Oslikane trake bile su u
kontrapunktnom niskom bareljefu, s pozadinom utisnutom oko pet centimetara
u povrinu punog zida. Na nekim su se primjercima mogle uoiti oznake
prijanje obojenosti, mada su uglavnom nezamislivi eoni uklonili i odagnali
svaku boju koja je mogla biti prisutna. to bi se vie prouavala udesna
tehnika, to su vie divljenja te stvari izazivale. Pod njihovom strogom
konvencionalizacijom, moglo se uoiti pedantna i precizna opaanja i grafiku
vjetinu umjetnika; i doista, same te konvencije sluile su simboliziranju i
naglaavanju stvarne biti ili ivotne razliitosti svakog ocrtanog predmeta.
Osjetili smo, takoer, da je iza tih uoenih vrsnosti bilo i drugih, koje su
vrebale izvan dosega nae percepcije. Izvjesne finese tu i tamo pruale su
neodreene nagovjetaje latentnih simbola i podraaja koji bi nam drugaije
mentalno i emotivno naslijee, i puniji ili drugaiji niz ula, mogli uiniti
upeatljivim i potresnim.
Tematika skulptura oito je potjecala iz ivota nestale epohe njihovog
stvaranja, i sadravala velik dio oite povijesti. Upravo je abnormalna
okrenutost povijesti te pradavne rase sluajna okolnost koja je ila udesno
nama na ruku bila ono to nam je inilo reljefe tako zapanjujue

informativnima, i to nas je navelo da nam njihovo fotografiranje i

transkribiranje bude pree od svega ostalog. U nekim prostorijama prevladavajui ustroj bio je izmijenjen prisutnou mapa, astronomskih karata, i drugih
znanstvenih crtea u uveanom razmjeru te stvari su pruale naivnu i stravinu
dopunu onome to smo shvatili iz slikovnih frizeva i obruba. Nagovjeujui
ono to je cjelina otkrivala, mogu se samo nadati da moja pria nee uzrokovati
znatielju veu od razumnog opreza kod onih koji mi uope budu vjerovali. Bilo
bi tragino da budu namamljeni u to carstvo smrti i uasa upravo upozorenjima
namijenjenim da ih odvrate.
Te isklesane zidove prekidali su visoki prozori i masivni tri i pol metarski
otvori vrata, koji su i jedni i drugi mjestimino imali ouvane drvene plohe
istanano izrezbarene i uglaane samih kapaka i vrata. Svi kovinski dijelovi
odavno su nestali, ali neka od vrata ostala su na svom mjestu i moralo ih se
silom sklanjati dok smo napredovali iz sobe u sobu. Okviri prozora s udnim
prozirnim oknima uglavnom eliptinim opstali su tu i tamo, mada ne u veoj
koliini. Bilo je i estih nia znatne veliine, obino praznih, ali ponegdje
sadravajui neki bizaran predmet izraen od zelenog steatita koji je bio ili
slomljen ili moda smatran previe nevanim da bi ga se ponijelo. Drugi otvori
su nesumnjivo bili u svezi s nestalim mehanikim pogodnostima grijanjem,
osvjetljenjem i slino - neke vrste, koje su nagovjetavali mnogi reljefi. Stropovi
su obino bili goli, ali ponekad obloeni zelenim steatitom ili drugim ploicama,
sada uglavnom otpalim. I podovi su bili pokriveni takvim ploicama, mada je
prevladavao jednostavan kamen.
Kao to sam rekao, sve pokustvo i druge pokretne stvari su nedostajale,
ali su skulpture pruale jasnu sliku udnih sprava koje su nekad ispunjavale te,
grobu nalik, odjekujue sobe. Iznad ledenog pokrova katovi su veinom bili
zakreni otpadom, kramom i odlomljenim kamenom, ali na niima je toga bilo
manje. U nekim od niih prostorija i hodnika bilo je malo toga osim zrnate
praine ili drevnih inkrustacija, dok su poneke povrine odavale utisak nedavno
pometene, besprijekorne istoe. Naravno, tamo gdje je bilo pukotina ili
uruavanja, nie razine bile su zakrene kao i vie. Sredinja dvorana kao i kod
drugih struktura koje smo vidjeli iz zraka titila je unutarnje podruje od
potpune tame, tako da smo rijetko morali koristiti nae svjetiljke u gornjim
odajama osim kad smo prouavali isklesane detalje. Ali ispod ledene kore,
meutim, tmina je bila dublja, i na mnogim mjestima zbrkane razine tla pribliavala se potpunoj tami.
Da se oblikuje makar i rudimentarna predodba naih misli i osjeaja dok
smo prodirali u taj eonima nijemi labirint neljudske gradnje, morala bi se
povezati beznadno zbunjujua zbrka neuhvatljivih raspoloenja, sjeanja i
utisaka. Sama zapanjujua starost i smrtna pusto tog mjesta bile bi dovoljne da
svladaju skoro svaku iole osjetljiviju osobu, ali dodan tim imbenicima bio je i
skoranji neobjanjeni uas u logoru, i otkria suvie brzo dostignuta uasnim
zidnim skulpturama oko nas. U trenu kad smo naili na savreni dio reljefa, gdje

nije bilo mjesta dvosmislenosti tumaenja, tek je kratko prouavanje bilo

dostatno da nam prui jezivu istinu - istinu za koju bi bilo naivno tvrditi da
Danforth i ja nismo, neovisno jedan o drugom, ve prije naslutili, mada smo se
brino suzdravali da je uope spominjemo jedan drugom. Sad nije moglo biti
nikakve daljnje blaene sumnje glede prirode bia koja su izgradila i
nastanjivala ovaj udovini mrtvi grad milijunima godina u prolosti, kad su
ovjekovi preci bili primitivni drevni sisavci, a ogromni dinosauri lutali
tropskim stepama Europe i Azije.
Prije toga smo se hvatali za oajniku mogunost i inzistirali svatko za
sebe da je sveprisutnost petokrakih motiva znaila samo neko kulturno ili
religijsko uzdizanje arhajskog prirodnog predmeta koji je tako oito
utjelovljivao petokrakost, kao to su dekorativni motivi minojske Krete uzdizali
svetog bika, oni Egipta skarabeja, oni Rima vuka i orla, i oni raznih divljih
plemena neku odabranu totemsku ivotinju. Ali to jedino pribjeite sad nam je
bilo oduzeto, i bili smo prisiljeni definitivno se suoiti s onespokojavajuom
spoznajom koju je itatelj ovih stranica bez sumnje odavno predvidio. Jedva se
mogu prisiliti da ga napiem crno na bijelo ak i sad, ali moda to nee biti
neophodno.
Stvari koje su jednom podigle i nastanjivale ove zastraujue zidove u
doba dinosaura doista nisu bile dinosauri, ve neto mnogo gore. Sami dinosauri
bili su novi stvorovi, skoro bez mozga ali graditelji ovog grada bili su stari i
mudri, i ostavili izvjesne tragove u kamenu koji su poloeni prije skoro tisuu
milijuna godina prije nego to je pravi zemaljski ivot napredovao dalje od
nakupina stanica prije nego to je pravi zemaljski ivot uope postojao. Oni su
bili tvorci i porobljivai tog ivota, i izvan svake sumnje predmet demonskih
drevnih mitova koje spisi kao to su Pnakotski rukopisi i Necronomicon
uasavajue nagovjetavaju. Oni su bili veliki Stari", koji su doprli sa zvijezda
kad je Zemlja bila mlada - bia iju je bit oblikovala tuinska evolucija, i ije
moi su bile takve kakve ovaj planet nikad nije iznjedrio. A samo pomisliti da
smo niti dan prije Danforth i ja zbilja vidjeli ostatke njihove fosilizirane grae i
da su jadni Lake i njegova skupina vidjeli njihove potpune obrise Meni je, naravno, nemogue iznijeti tonim redoslijedom stupnjeve
kojima smo doznavali ono to znamo o tom udovinom poglavlju predljudskog
ivota. Nakon prvog oka izvjesnih otkria morali smo na kratko zastati da se
oporavimo, i bilo je ve tri sata prije nego to smo krenuli na stvarnu turu
sustavnog istraivanja. Reljefi u zgradi u koju smo uli bili su relativno kasnijeg
datuma od prije moda dva milijuna godina provjereno preko geolokih,
biolokih i astronomskih odlika i utjelovljivali umjetnost koja bi se mogla
nazvati dekadentnom u usporedbi s primjerima koje smo nali u starijim
zgradama nakon prelaska mostova pod ledenom korom. Za jednu zgradu
isklesanu od vrste stijene inilo se da je stara etrdeset ili moda pedeset
milijuna godina iz starijeg eocena ili mlade krede i sadravala je bareljefe ija
izvedba je nadilazila sve drugo, uz jedan bitan izuzetak, s kojim smo se sreli. To

je bilo, naknadno smo se sloili, najstarije stanite koje smo proli.

Da nije potpore tih fotografija koje e uskoro biti predoene javnosti,
suzdrao bih se od iznoenja onog to sam naao jer bih zakljuio da bi mogao
biti zatvoren kao opasan luak. Naravno, beskrajno rani dijelovi skrpane prie
koji predstavljaju predzemaljski ivot zvjezdoglavih bia na drugim planetima u
drugim galaksijama, i drugim univerzumima moe se lako tumaiti kao
fantastina mitologija samih tih bia; ali su ipak takvi dijelovi ponekad
sadravali crtee i sheme tako sablanjivo istovjetne s najnovijim otkriima
matematike i astrofizike da jedva znam to mi je misliti. Neka drugi prosude
nakon to vide fotografije koje u objaviti.
Prirodno, ni jedan od reljefa na koje smo naili nije davao vie od malog
dijela bilo kakve povezane prie, niti smo ak poeli nailaziti na razne stupnjeve
te prie ispravnim redom. Neke od ogromnih prostorija bile su neovisne to se
njihovih uresa tie, dok se u drugim sluajevima povezana kronika protezala
kroz niz soba i hodnika. Najbolje mape i dijagrami bili su na zidovima
uasavajueg ponora ispod ak i drevnog nivoa tla peine povrine oko dvije
tisue metara etvornih i dvadeset metara visoke, koja je nesumnjivo bila
nekakav obrazovni centar. Bilo je mnogih sugestivnih ponavljanja istog
materijala u razliitim prostorijama i zgradama, poto su odreeni dijelovi
iskustva i neki pregledi ili faze rasne povijesti oito bili omiljeni kod raznih
dekoratera ili stanara. Ponekad bi se, opet, razliite varijacije iste teme pokazale
korisnima u razjanjavanju dvojbenih mjesta i popunjavanju praznina.
Jo uvijek se udim to smo toliko zakljuili za kratko vrijeme koje smo
imali na raspolaganju. Naravno, ak i sad to imamo tek u opim crtama a
mnogo toga je dobiveno kasnije iz prouavanja fotografija i skica koje smo
napravili. Mogue je da je djelovanje tog kasnijeg prouavanja oivljena
sjeanja i nejasni utisci koji su djelovali u skladu s njegovom opom
osjetljivou i onim konanim uasnutim opaanjem iju sutinu ne eli otkriti
ak ni meni bilo neposredan uzrok Danforthovog sadanjeg sloma. Ali do toga
je moralo doi, jer ne bismo mogli razumno uputiti nae upozorenje bez
najpotpunije mogue informacije, a upuivanje tog upozorenja je prvenstvena
neophodnost. Neki zaostali utjecaji u tom nepoznatom antarktikom svijetu
poremeenog vremena i tuinskih prirodnih zakona ine obvezujuim da daljnja
istraivanja budu otklonjena.

VII
Cijela pria, dosad odgonetnuta, pojavit e se u slubenom glasilu
Miseatonikog sveuilita. Ovdje u izloiti ukratko samo bitne istaknute
pojedinosti u neodreenom, rasplinutom obliku. Mit ili togod drugo, ti reljefi
govorili su o dolasku tih zvjezdoglavih stvorova na novoroenu, beivotnu
Zemlju iz kozmikog prostora njihovom dolasku, i dolasku mnogih drugih
tuinskih bia kakva u pojedinim dobima kreu na pionirske putove Svemirom.
ini se da su mogli prelaziti meduzvjezdani eter na svojim ogromnim
membranastim krilima time udno potvrujui neke neobine branske
folklorne prie koje mi je davno ispriao jedan starinarski kolega. ivjeli su
dosta pod morem, gradei fantastine gradove i borei se u uasnim bitkama
protiv bezimenih stvorova pomou sloenih sprava koje su rabile nepoznate
principe energije. Oito je njihovo znanstveno i mehaniko znanje daleko
nadilazilo ljudsko danas, mada su koristili njegove rasprostranjenije i sloenije
oblike samo kad su morali. Neki od reljefa su nagovjetavali da su proli kroz
mehanizirani stadij ivota na drugim planetima, ali su ga odbacili nalazei
njegove posljedice emotivno nezadovoljavajuima. Njihova natprirodna
otpornost ustrojstva i jednostavnost prirodnih potreba inili su ih izrazito
sposobnima za ivot na visokoj razini bez specijaliziranijih plodova umjetne
proizvodnje, i ak i bez odjee, osim povremene zatite od vremenskih uvjeta.
Pod morem su, najprije za hranu a kasnije u druge svrhe, prvo stvorili
zemaljski ivot koristei raspoloive tvari u skladu s davno znanim metodama.
Sloeniji pokusi uslijedili su nakon unitenja raznih kozmikih neprijatelja.
Uinili su to isto na drugim planetima, proizvodei ne samo potrebnu hranu,
nego i odreene viestanine protoplazmine mase sposobne da oblikuju svoje
tkivo u razliite privremene organe pod hipnotikim uplivom i stoga inei
idealne robove za izvrenje tekih radova zajednice. Te viskozne mase bile su
nesumnjivo ono o emu je Abdul Alhazred aputao kao o Shoggothima" u
svom jezivom Necronomiconu, mada ak ni ludi Arapin nije nagovijestio da je
tako to postojalo na Zemlji osim u snovima onih koji su vakali izvjesnu
alkaloidnu travu. Kad su zvjezdoglavi Stari na ovom planetu sintetizirali svoje
jednostavne oblike hrane i uzgojili dostatnu zalihu Shoggotha, dopustili su
ostalim skupinama stanica da se razviju u druge oblike ivotinjskog i biljnog
ivota u razliite svrhe, istrjebljujui sve one ije bi prisustvo postalo smetnjom.
Uz pomo Shoggotha, ija bi se izduenja mogla navesti da diu
zapanjujue teine, mali, niski gradovi pod morem izrasli su u ogromne i
impozantne labirinte kamena ne razliite od onih koji su se kasnije uzdigli na
kopnu. Doista, veoma prilagodljivi Stari su dosta ivjeli na kopnu u drugim
dijelovima svemira, i vjerojatno odrali mnoge tradicije suhozemne gradnje.
Dok smo prouavali arhitekturu tih isklesanih paleogejskih gradova, ukljuujui
i onaj ijim smo eonima mrtvim hodnicima upravo tad prolazili, bili smo

zadivljeni udnom podudarnou koju jo uvijek nismo pokuali objasniti, ak

ni u sebi. Vrhovi zgrada, koji su u gradu oko nas, naravno, bili vremenom
izjedeni u bezobline ruevine u davnoj prolosti, bili su jasno prikazani u
bareljefima, i pokazivali ogromne skupine igliastih tornjeva, istananih
ukrasnih vrhova na nekim stocima i piramidama, i nizove tankih, vodoravno
zasjeenih diskova na vrhu cilindrinih usjeka. To je bilo upravo ono to smo
vidjeli u onom udovinom i predskazujuem prividu, sliku mrtvog grada u
kojem takvih prizora nije bilo tisuama i desecima tisua godina, koji je
iskrsnuo pred naim neznalakim oima preko neispitanih planina ludila dok
smo se prvi put pribliavali zlosretnom logoru jadnog Lakea.
O ivotu Starih, i pod morem i nakon to se dio njih preselio na kopno,
mogle bi se napisali cijele knjige. Oni u plitkoj vodi nastavili su u cijelosti
koristiti oi na vrhovima njihovih pet glavnih pipaka na glavi, i njegovali
vjetine skulpture i pisanja na sasvim uobiajeni nain - za pisanje se rabilo pero
na vodootpornim navotenim povrinama. Oni nie u dubinama oceana, mada
su koristili neki udni svjetlei organizam da si osiguraju svjetlo, dopunjavali su
svoj vid opskurnim osobitim ulima koja su djelovala kroz prizmatina ticala na
njihovim glavama - ulima koja su sve Stare inila djelomino neovisnima o
svjetlosti u sluaju opasnosti. Njihovi oblici skulpture i pisanja neobino su se
promijenili tijekom sputanja, obuhvaajui neke oito kemijske procese
nanoenja vjerojatno da se osigura svjetlucavost koje nam bareljefi nisu mogli
razjasniti. Ta bia su se kretala pod vodom dijelom plivanjem - koristei bone
krinoidne udove - a dijelom micanjem niim pipcima s pseudostopalima.
Povremeno bi prelazili dulje razdaljine pomaui se s dva ili vie pari svojih
lepezastih sklopivih krila. Na suhom su obino koristili pseudostopala, ali
ponekad su uzlijetali na veliku visinu ili preko velikih razdaljina svojim krilima.
Mnogi tanani pipci u koje su se njihove krinoidne ruke granale bili su beskrajno
osjetljivi, savitljivi, jaki i precizni u miino-ivanoj koordinaciji pruajui
vrhunsku vjetinu i spretnost pri svim umjetnikim i drugim poslovima.
Otpornost tih bia bila je skoro nevjerojatna. ini se da ak ni strahotni
pritisak najdubljeg morskog dna nije bio u stanju nauditi im. Veoma malo ih je
umiralo, osim nasilnom smru, a njihova mjesta pokapanja bila su rijetka.
injenica da su prekrivali svoje okomito pokopane mrtve petokrakim ispisanim
humkama pobudila je kod Danfortha i mene takve misli koje su inile
neophodnim novi zastanak i oporavak nakon to smo to ustanovili iz reljefa. Ta
bia razmnoavala su se pomou spora poput biljki papratnjaa, kao to je Lake
pretpostavio ali, zbog njihove izuzetne otpornosti i dugovjenosti, i
posljedinog nepostojanja potrebe za zamjenom, oni nisu poticali razvitak novih
protalija osim kad su imali nova podruja za koloniziranje. Mladi su sazrijevali
brzo, i dobivali obrazovanje oito vie od bilo kog standarda koji bi mi mogli
zamisliti. Prevladavajui intelektualni i estetski ivot bio je visoko razvijen, i
proizveo je tvrdokorno trajan niz obiaja i institucija koje u u potpunosti
opisati u monografiji koju pripremam. Oni su se blago razlikovali u skladu s

morskim ili kopnenim stanitem, ali imali su iste temelje i osnove.

Mada sposobni, poput biljaka, prehraniti se neorganskim tvarima, daleko
im je bila draa hrana organskog, a posebno ivotinjskog podrijetla. Jeli su
sirove plodove mora, ali su kuhali svoja jela na suhom. Lovili su divlja i zbog
mesa gajili krda koljui otrim oruima ije je udne tragove na nekim fosilnim
kostima primijetila naa ekspedicija. udesno dobro su podnosili sve
temperaturne raspone, i u svom prirodnom stanju mogli su ivjeti u vodi do
toke smrzavanja. Meutim, kada se pribliio veliki mraz pleistocena prije
skoro milijun godina stanovnici kopna morali su pribjei posebnim mjerama,
ukljuujui umjetno grijanje dok ih, izgleda, smrtonosna hladnoa nije na kraju
odagnala natrag u more. Za njihove prapovijesne letove kroz kozmiki prostor,
kae legenda, apsorbirali su izvjesne kemikalije i postajali skoro neovisni o jelu,
disanju ili temperaturnim uvjetima ali do vremena velike hladnoe izgubili su
znanje o toj metodi. U svakom sluaju, nisu mogli to umjetno stanje produavati
unedogled bez oteenja.
Poto se nisu sparivali, i bili su polubiljni po strukturi, Stari nisu imali
biolokih temelja za obiteljsku fazu ivota kao sisavci, ve su izgleda
organizirali velika kuanstva na principu udobnog koritenja prostora i kao to
smo zakljuili iz prikazanih zanimanja i zabava sustanovnika prijateljske
mentalne povezanosti. Prilikom namjetanja svojih domova stavljali su sve u
sredinu velikih soba, ostavljajui zidne prostore slobodnima za ukrasnu obradu.
Osvjetljenje je, kod stanovnika kopna, bilo postignuto napravom vjerojatno
elektrokemijske naravi. I na kopnu i pod morem koristili su udne stolove,
stolice i kaue poput cilindrinih okvira jer su se odmarali i spavali uspravno sa
skupljenim pipcima i police za uvezane nizove istokanih povrina koje su
inile njihove knjige.
Vlada je bila oito sloena i vjerojatno socijalistika, mada se nita
sigurno u tom smislu ne moe zakljuiti iz reljefa koje smo vidjeli. Trgovina je
bila rairena, i lokalna i ona izmeu razliitih gradova izvjesni mali, ravni
etoni, petokraki i ispisani, sluili su kao novac. Vjerojatno su manji od raznih
zelenkastih steatita koje je nala naa ekspedicija bili primjerci tog novca. Mada
je kultura uglavnom bila urbana, bilo je neto poljodjelstva i mnogo stoarstva.
Rudarstvo i proizvodnja u ogranienom obujmu takoer su bili prisutni.
Putovanje je bilo veoma esto, ali ini se da je stalno preseljenje bilo relativno
rijetko izuzev ogromnih kolonizatorskih pokreta kojima se rasa irila. Za osobno
kretanje nisu koritena nikakva vanjska pomagala, poto su izgleda na tlu, u
zraku i pod vodom Stari posjedovali izrazito velike mogunosti postizanja
brzine. Terete, su, meutim, vukle tovarne ivotinje Shoggothi pod morem, a
udni oblik primitivnih kraljenjaka u kasnijim godinama kopnenog obitavanja.
Ti kraljenjaci, kao i beskrajni niz drugih oblika ivota ivotinjskog i
biljnog, morskog, kopnenog i zranog bili su proizvodi nenadzirane evolucije
koja je djelovala na stanice koje su Stari stvorili ali koje su izmakle njihovoj
pozornosti. Doputeno im je da se neometano razvijaju jer nisu dole u sukob s

dominantnim biima. Oblici koji bi zasmetali, naravno, bivali su mehaniki

istrijebljeni. Zainteresiralo nas je to smo u nekima od najkasnijih i
najdekadentnijih reljefa uoili jednog klatareeg primitivnog sisavca, kojeg su
kao hranu i ponekad kao zabavnog klauna koristili itelji kopna, iji su
neodreeno majmunski i ljudski nagovjetaji bili jasno vidljivi. Prilikom
gradnje kopnenih gradova, ogromne kamene blokove visokih kula obino su
dizali pterodaktili ogromnih krila ija vrsta je zasad nepoznata paleontolozima.
Ustrajnost kojom su Stari preivjeli razliite geoloke promjene i pokrete
Zemljine kore bila je skoro udesna. Mada je malo ili nimalo prvih gradova
opstalo dulje od arhajskog doba, nije bilo prekida u njihovoj civilizaciji ili
prijenosu njihovih zapisa. Njihovo prvotno mjesto sputanja na planet bio je
Antarktiki ocean, i vjerojatno je da su stigli nedugo nakon to je materija koja
je stvorila Mjesec bila istrgnuta iz susjednog junog Pacifika. Po jednoj od
reljefnih karata cijeli globus je tad bio pod vodom, s kamenim gradovima
razasutim sve dalje i dalje od Antarktika kako je vrijeme prolazilo. Jo jedan
zemljovid pokazivao je ogroman komad kopna oko Junog pola, gdje su oito
neka od bia gradila pokusna naselja, mada su njihova glavna sredita bila
prebaena na najblie morsko dno. Kasniji zemljovidi, koji opisuju kopnene
mase kako pucaju i plutaju, i alju neke odvojene dijelove na sjever, podravaju
na upeatljiv nain teorije o kontinentalnim pomicanjima koje su nedavno
razvili Taylor, Wegener i Joly.
Uzdizanjem novog kopna u junom Pacifiku otpoela su velika
dogaanja. Neki od podmorskih gradova bili su beznadno razrueni, ali to nije
bila najgora nesrea. Jedna druga rasa suhozemna rasa bia oblikovanih poput
oktopoda koja vjerojatno odgovara famoznom predljudskom nakotu Cthulhua
ubrzo je poela stizati iz kozmikog beskraja i otpoela udovian rat koji je na
neko vrijeme potpuno odbacio Stare natrag u more - kolosalan udarac s obzirom
na poveano naseljavanje kopna. Kasnije je sklopljen mir, i nova kopnena
podruja preputena su nakotu Cthulhua dok su Stari zadrali more i starija
kopna. Zasnovani su novi gradovi - najvei meu njima na Antarktiku, jer je
podruje prvog dolaska bilo sveto. Od tada, kao i prije, Antarktik je ostao
sredite civilizacije Starih, i svi gradovi koje je tamo izgradio nakot Cthulhua
bili su zbrisani. Onda su najednom pacifika kopna ponovo potonula, ponijevi
sa sobom uasni kameni grad Rlych i sve kozmike oktopode, tako da su Stari
opet ovladali cijelim planetom osim sjenovitog podruja straha o kojem nisu bili
skloni govoriti. U dosta kasnijem dobu njihovi gradovi prekrili su sva kopnena i
morska podruja globusa - stoga preporuka u monografiji koju pripremam da
neki arheolozi izvedu sustavna buenja Pabodiejevim tipom opreme na
odreenim, daleko razmaknutim podrujima.
Ustrajni trend tijekom mnogih doba bio je iz mora na kopno pokret koji je
ohrabrivalo uzdizanje novih kopnenih masa, mada ocean nikad nije bio potpuno
naputen. Jo jedan uzrok pokreta na kopno bila je nova tekoa u uzgajanju i
obuzdavanju Shoggotha o kojima je ovisio uspjean podmorski ivot. S

protokom vremena, kao to su reljefi tuno priznali, vjetina stvaranja novog

ivota iz neorganske tvari bila je izgubljena, tako da su se Stari morali osloniti
na oblikovanje formi koje su ve bile postojee. Na kopnu, veliki gmazovi
pokazali su se visoko prilagodljivima; ali Shoggothi podmorja, reproducirajui
se diobom i stjeui opasan stupanj sluajne inteligencije, neko su vrijeme
predstavljali znatan problem.
Oduvijek su bili kontrolirani preko hipnotikih sugestija Starih, i
oblikovali svoju otpornu sposobnost uobliavanja u razline korisne privremene
udove i organe, ali su sada njihove samooblikujue moi bile ponekad
upotrebljavane neovisno, i u raznim oponaateljskim oblicima usaenim
prijanjim sugestijama. Oni su, izgleda, razvili polustabilan mozak ija je
odvojena i povremeno tvrdoglava voljnost odraavala zahtjeve Starih bez da ih
uvijek poslua. Reljefni likovi tih Shoggotha ispunili su Danfortha i mene
uasom i gaenjem. Bili su obino bezoblini stvorovi sastavljeni od viskozne
hladetine koja je izgledala kao nakupina mjehuria, i u prosjeku imala oko etiri
i pol metra u promjeru.
Imali su, meutim, stalno mijenjajui oblik i zapreminu izbacujui
privremene izrasline ili oblikujui oite organe vida, sluha i govora, oponaajui
svoje gospodare ili spontano ili po sugestiji.
ini se da su postali osobito neprilagodljivi pred sredinu permskog
razdoblja, prije nekih stotinu i pedeset milijuna godina, kad su se podmorski
Stari borili protiv njih u pravom ratu ponovnog pokoravanja. Slike tog rata, i
bezglavog i sluzi pokrivenog stanja u kojem su Shoggothi uobiajeno ostavljali
svoje pobijene rtve, odrale su izvanredno zastraujue odlike i pored proteklog ponora neizrecivih doba. Stari su protiv pobunjenih stvorova rabili udna
oruja molekularnih i atomskih poremeaja, i konano postigli potpunu
pobjedu. Nakon toga reljefi su prikazivali razdoblje u kojem su Shoggothe
krotili i dresirali naoruani Stari kao to su divlje konje amerikog zapada
krotili kauboji. Mada su tijekom pobune Shoggothi iskazali sposobnost da ive
izvan vode, taj prijelaz nije bio potican poto bi njihova korisnost na suhom
teko bila u skladu s nevoljama njihovog obuzdavanja.
Tijekom jurskog doba Stari su se susreli s novim neprijateljem u obliku
nove invazije iz vanjskog svemira - ovog puta od strane polugljivastihpoluljuskarskih stvorova stvorova nesumnjivo istih kao i oni koji se javljaju u
odredenim proaputanim brdskim legendama sjevera, i koji su zapameni u
Himalajama kao Mi-Go, ili strani snjeni ljudi. Da bi se borili s tim biima
Stari su pokuali, po prvi put od silaska na Zemlju, ponovo krenuti u planetarni
eter; ali, i pored svih tradicionalnih priprema, ustanovili su da im vie nije
mogue napustiti Zemljinu atmosferu. to god stara tajna meuzvjezdanog
putovanja bila, sada je bila definitivno izgubljena za njihovu rasu. Na kraju su
Mi-Go istisnuli Stare iz svih sjevernih zemalja, mada su bili nemoni napasti
one pod morem. Malo-pomalo, polagano povlaenje drevne rase u njeno
prvobitno antarktiko stanite je poinjalo.

Bilo je zanimljivo zamijetiti iz naslikanih bitaka da su i Cthulhu i Mi-Go

izgleda bili sainjeni od tvari daleko razliite od one, za koju znamo, koja je bila
tkivo Starih. Bili su sposobni initi pretvorbe i spojeve nemogue njihovim
protivnicima, i stoga se ini da su prvobitno potekli iz jo daljih zakutaka
kozmikog prostora. Stariji su, osim svoje natprirodne otpornosti i posebnih
odlika ivljenja, bili strogo materijalni, i njihovo prvobitno podrijetlo moralo je
biti unutar poznatog prostorno-vremenskog kontinuuma dok se o poetnom
izvoritu tih drugih rasa moe samo nagaati zaustavljenog daha. Sve to,
naravno, pod pretpostavkom da izvanzemaljske veze i neprirodnosti pripisane
napadajuim rasama nisu ista mitologija. Zamislivo je da su Stari mogli
izmisliti kozmiki ustroj da bi opravdali svoje povremene poraze, poto su
povijesni interes i ponos oito inili njihove glavne psiholoke imbenike. Znakovito je da njihovi anali proputaju spomenuti mnoge napredne i mone rase
bia ije se snane kulture i istaknuti gradovi postojano javljaju u izvjesnim
opskurnim legendama.
Promjenljivo stanje svijeta tijekom dugih geolokih razdoblja javlja se
zapanjujuom ivopisnou u mnogim isklesanim zemljovidima i prizorima. U
nekim sluajevima postojea znanost e trebati reviziju, dok su u drugim
sluajevima smjela nagaanja velianstveno potvrena. Kao to sam rekao,
pretpostavka Taylora. Wgenera i Jolyja da su svi kontinenti dijelovi prvobitne
antarktike kopnene mase koja je napukla od centrifugalne sile i razdvojila se
dok je plutala po tehniki viskoznom niem sloju pretpostavka koju potiu takve
stvari kao to su dopunjujui obrisi Afrike i June Amerike, i nain na koji su
nabrani i nagurani veliki planinski lanci dobiva upeatljivu potvrdu iz ovog
neobinog izvora.
Zemljovidi koji su oito prikazivali karboniferni svijet od prije stotinu
milijuna ili vie godina pokazivali su bitne pukotine i rasjeke kojima je kasnije
sueno da razdvoje Afriku od nekad jedinstvenih podruja Europe (tada
Valusije prvobitnih legendi), Azije, obje Amerike i antarktikog kontinenta.
Drugi zemljovidi, a najhitnije oni u svezi sa zasnivanjem ovog ogromnog
mrtvog grada oko nas prije pedeset milijuna godina - pokazivali su sve sadanje
kontinente jasno razluene. A u najkasnijem otkrivenom primjeru koji
moebitno datira iz pliocenskog doba priblini svijet dananjice javljao se
sasvim jasno i pored povezanosti Aljaske sa Sibirom, Sjeverne Amerike s
Europom preko Grenlanda, i June Amerike s antarktikim kontinentom preko
Grahamove zemlje. U karboniferu mapa cijelog globusa - i oceanskog dna i
podijeljene mase kopna sadravala je simbole ogromnih kamenih gradova
Starih, ali na kasnijim zemljovidima postupno povlaenje k Antarktiku postalo
je veoma jasno. Konani pliocenski primjer nije pokazivao kopnene gradove
osim na antarktikom kontinentu i na vrhu June Amerike, ni bilo koji oceanski
grad sjevernije od pedesete paralele june irine. Poznavanje i interes za
sjeverni svijet, osim prouavanja obalnih crta, vjerojatno tijekom dugih
istraivakih letova na tim lepezastim opnastim krilima, oito je spalo na nulu

meu Starijima.
Unitenje gradova uslijed uzdizanja planina, centrifugalnog cijepanja
kontinenata, seizmikih potresa kopna ili morskog dna i drugih prirodnih
uzroka, bilo je redovno biljeeno, i bilo je zanimljivo uoiti kako je sve manje i
manje nadopuna obavljano dok su doba prolazila. Ogromni mrtvi megalopolis
razjapljen oko nas izgleda je bio posljednje ope sredite rase izgraen rano u
dobu krede nakon to je titanski pokret Zemlje sravnio jo ogromnijeg
prethodnika nedaleko. ini se da je ovo podruje bilo nasvetija toka od svih,
gdje su se navodno prvi Stari nastanili na prvobitnom morskom dnu. U novom
gradu ije smo mnoge znaajke mogli prepoznati na reljefima, ali koji se
protezao punih tisuu i pol kilometara du planinskog lanca, izvan i najdaljih
granica naeg zranog pregleda bilo je spomena da je sauvano odreeno sveto
kamenje koje je inilo dio prvog podmorskog grada, koji se uzdigao na svjetlost
nakon dugih epoha tijekom opeg krunjenja slojeva.

VIII
Prirodno, Danforth i ja prouavali smo s posebnim zanimanjem i osobito
osobnim osjeajem zapanjenosti sve u svezi s neposrednom okolicom mjesta
gdje smo se nalazili. Tog lokalnog materijala, naravno, bilo je u obilju; a u
zamrenoj gradskoj razini tla imali smo dostatno sree nai kuu veoma kasnog
datuma iji su zidovi, mada poneto oteeni susjednom rasjeklinom, sadravali
reljefe dekadentne izrade s priom o tom podruju dugo nakon pliocenske mape
s koje smo dobili zadnji opi pogled na predljudski svijet. To je bilo posljednje
mjesto koje smo pregledali detaljno, poto nam je ono to smo tamo nali
pruilo novi neposredni cilj.
Svakako, bili smo u jednom od najzaudnijih, najbizarnijih i
najuasavajuih zakutaka Zemljie kugle. Od svih postojeih zemalja, ova je bila
daleko najstarija. U nama je dozrjela spoznaja da ova odurna zaravan mora
zbilja biti onaj famozni komarni plato Leng koji ak ni ludi pisac
Necronomicona nije bio rad spominjati. Veliki planinski lanac bio je
zapanjujue dug poinjao je nisko u Luitpoldovoj zemlji na istonoj obali
Weddelovog mora i doslovno prelazio cijeli kontinent.
Onaj zbilja visoki dio protezao se u monom luku od oko 82 irine, 60
istone duljine do irine od 70, istone duljine 115, s konkavnom stranom
prema naem logoru a stranom prema moru u podruju one duge, ledom
okovane obale ija su brda opazili Wilkes i Mawson u antarktikom krugu.
A ipak je jo udovinih pretjerivanja prirode, ini se, bilo uznemirujue
blizu. Rekao sam da su ti vrhovi vii od Himalaja, ali reljefi me sprjeavaju da
kaem da su najvii na Zemlji. Ta turobna poast je nesumnjivo rezervirana za
neto to je polovica reljefa oklijevala uope zabiljeiti, dok su mu drugi
pristupali s oitom odbojnou i oklijevanjem. ini se da postoji jedan dio te
drevne zemlje prvi dio koji se ikad uzdigao iz vode nakon to je Zemlja
odbacila Mjesec i Stari dospjeli sa zvijezda koji je postao izbjegavan kao
neodreeno i bezimeno zao. Gradovi sagraeni tamo ruili su se prije vremena, i
bili naeni najednom naputeni. Onda je, kad je prvi veliki trzaj Zemlje zatresao
to podruje u komanijskom dobu, zastraujui niz vrhova najednom izbio
navie usred najstravinije pometnje i kaosa i Zemlja je dobila svoje
najuzdignutije i najuasnije planine.
Ukoliko su reljefi bili toni, te odurne stvari morale su biti mnogo vie od
dvanaest tisua metara izrazito vie ak i od okantnih planina ludila koje smo
preli. Protezale su se, kako izgleda, od 77 irine, 70 istone duljine do irine
od 70, istone duljine 100 - manje od pet stotina kilometara od mrtvog grada,
tako da bismo uoili njihove uasavajue vrhove u daljini na zapadu da nije bilo
tog nejasnog, prelijevajueg svjetlucanja. Njihov sjeverni kraj morao bi takoer
biti vidljiv s duge obalne crte antarktikog kruga Zemlje kraljice Marije.
Neki od Starijih, u njihovim dekadentnim danima, upuivali su udne

molitve tim planinama ali nitko im nikad nije priao niti se usudio nagaati to
lei iza njih. Ni jedno ljudsko oko nikad ih nije vidjelo, i dok sam prouavao
osjeaje prenijete reljefima, molio sam se da ih ni jedno nikad ni ne vidi.
Postoje zatitna brda du obale oko njih - zemlje Kraljice Marije i Kaisera
Wilhelma i zahvaljujem nebesima da se nitko nije uspio iskrcati tamo i popeti
preko tih brda. Nisam onoliko skeptian glede starih pria i strahovanja kao to
sam nekad bio, i sad se ne smijem na tvrdnju predljudskog kipara da su munje
katkad znaajno zastajale na svakom od tmurnih vrhunaca, i da je neobjanjiv
sjaj svijetlio s jednog od tih uasnih vrhova tijekom cijele duge polarne noi.
Moda postoji vrlo stvaran i vrlo udovian smisao u starim pnakotskim
aputanjima o Kadathu u Ledenoj pustari.
Ali bliski teren teko da je bio manje udan, mada manje bezimeno uklet.
Ubrzo nakon osnutka grada veliki planinski lanac postao je sjedite glavnih
hramova, i mnogi reljefi prikazivali su kakve su groteskne i fantastine kule
parale nebo tamo gdje smo sada mi vidjeli samo udno prianjajue kocke i
bedeme. Tijekom prolaska mnogih doba peine su se pojavile, i bile oblikovane
u dodatke hramovima. Uz napredovanje jo kasnijih epoha, sve krenjake ile
u tom podruju bile su izdubljene podzemnim vodama, tako da su planine, brda
u podnoju i zaravan ispod njih bile prava mrea povezanih peina i galerija.
Mnoge ivotopisne skulpture govorile su o istraivanjima duboko pod zemljom,
i o konanom otkriu stigijskog neosunanog mora koje je vrebalo u Zemljinoj
utrobi.
Taj ogromni onoeni bezdan nesumnjivo je izdubila velika rijeka koja je
tekla iz bezimenih i uasnih zapadnih planina, i koja je ranije skretala pored
podnoja planina Starih i tekla pored tog lanca u Indijski ocean izmeu zemalja
Budd i Totten na obalnoj crti Wilkesove zemlje. Malo po malo izjela je
krenjako brdo kod svog zaokreta, dok konano njeni dubei tokovi nisu
dospjeli do peina podzemnih voda i udruili se s njima u dubljenju veeg
ponora. Konano se cijela ispraznila u uplja brda i ostavila staro korito prema
oceanu suhim. Velik dio kasnijeg grada kako smo ga mi nali izgraen je nad
tim ranijim koritom. Stari su, razumijevajui to se zbilo, i koristei svoju uvijek
izotrenu sklonost umjetnosti, isklesali u kitnjasta vrata onaj utok u brdima gdje
je veliki tok poinjao svoje sputanje u vjenu tamu.
Ta rijeka, nekad premotena desecima otmjenih kamenih mostova, bila je
oito ona iji smo presahli tok vidjeli tijekom naeg zrakoplovnog osmatranja.
Njen poloaj na razliitim reljefima grada pomogao nam je da se orijentiramo
prema prizoru kakav je bio u raznim stadijima mnogodobne, eonima mrtve
povijesti tog podruja, tako da smo mogli skicirati urnu ali paljivu mapu
najhitnijih znaajki trgova, vanih zgrada i slino za pomo pri daljnjem
istraivanju. Ubrzo smo mogli u mati rekonstruirati cijelu tu zapanjujuu stvar
onakvu kakva je bila prije milijun ili deset milijuna ili pedeset milijuna godina,
jer su nam reljefi govorili jasno kako su zgrade i planine i trgovi i predgraa i
pejzani elementi i bujna vegetacija tercijara morali izgledati. To je morala biti

udesna i mistina ljepota i, mislei o njoj, skoro sam zaboravio hladan osjeaj
tmurne prijetnje kojim su neljudska starost i masivnost, umrlost i udaljenost i
ledeni suton grada guili i optereivali moj duh. Ipak, sudei po odreenim
reljefima, stanovnici tog grada i sami su poznavali stisak pritiueg uasa, jer
bilo je tmurnih i ponavljajuih scena u kojima su Stari bili prikazani u
preplaenom uzmicanju od neega emu nikad nije doputeno da se pojavi na
slici to je naeno u velikoj rijeci i obiljeeno kao vodom donijeto kroz
uzmahane, lozom obrasle ume cikada iz onih uasnih zapadnih planina.
Samo smo u jednoj kasno sagraenoj kui s dekadentnim reljefima stekli
ikakav navjetaj konane katastrofe koja je dovela do naputanja grada. Oito je
moralo biti mnogo drugih skulptura iz istog doba drugdje, ak i raunajui
opadanje ivosti i stremljenja u razdoblju napregnutosti i nesigurnosti; zbilja,
veoma siguran dokaz o postojanju drugih stigao nam je nedugo zatim. Ali to je
bio prvi i jedini niz na koji smo izravno naili. Htjeli smo jo traiti kasnije; ali,
kao to sam rekao, neposredne okolnosti nametnule su sada drugi cilj. Ipak je,
naravno, morala postojati neka granica jer nakon to je sva nada u dugo budue
nastanjivanje tog mjesta usahla meu Starima, nije moglo ne biti potpunog
prekida u ureivanju zidova. Konani udarac, naravno, bio je dolazak velike
zime koja je jednom drala veinu Zemlje u svojim okovima, i koja nikad nije
napustila zlosretne polove velike zime koja je, na drugom kraju svijeta,
dokrajila bajkovite zemlje Lomara i Hyperboreje.
Kad je tono ta tendencija poela na Antarktiku, bilo bi teko rei u
smislu preciznih godina. Danas stavljamo poetak razdoblja opeg zaleivanja u
razdoblje od oko petsto tisua godina prije dananjice, ali na polovima je uasno
pustoenje moralo otpoeti mnogo ranije. Sve brojane procjene su djelomice
nagaanja, ali je sasvim vjerojatno da su dekadentni reljefi bili izraeni prije
znatno manje od milijun godina, i da je stvarno naputanje grada bilo zavreno
mnogo prije konvencionalnog poetka pleistocena prije petsto tisua godina .
raunajui u okvirima cijele Zemljine povrine.
U dekadentnim reljefima bilo je naznaka rjee vegetacije posvuda, i
opadanja seoskog ivota to se tie Starih. U kuama su prikazane sprave za
grijanje, a zimski putnici su pokazani umotani u zatitnu odjeu. Onda smo
vidjeli niz kartua - obiaj neprekidnih traka bio je esto prekidan u tim kasnim
reljefima koje su prikazivale stalno rastuu migraciju u najblia toplija utoita
neki su bjeali u gradove pod morem ispod udaljene obale, a neki su silazili
kroz mreu krenjakih peina u upljim brdima do susjednog crnog ponora
podzemne vode.
Na kraju se ini da je susjedni ponor bio taj koji je najvie koloniziran. To
je bilo dijelom, nesumnjivo, zbog tradicionalne svetosti tog posebnog podruja,
ali je moglo biti odlunije odreeno mogunou nastavka koritenja velikih
hramova na izdubljenim planinama, i zadravanjem ogromnog kopnenog grada
kao mjesta ljetnjeg boravka i baze za komuniciranje s raznim rudnicima.
Povezanost starih i novih stanita uinjena je uinkovitijom pomou nekoliko

ublaavanja i poboljanja povezujueg puta. ukljuujui probijanje brojnih

izravnih tunela od drevne metropole do crnog ponora tunela usmjerenih otro
prema dolje ije smo ulaze paljivo ucrtali, u skladu s naim najpromiljenijim
procjenama, na mapu vodilju koju smo sastavljali. Bilo je oito da se barem dva
od tih tunela nalaze na razumnoj udaIjenosti za istraivanje od mjesta gdje smo
mi bili oba na rubu grada prema planinama, jedan manje od etiristo metara
prema negdanjem rijenom toku, a drugi moda dvostruko dalje u suprotnom
smjeru.
U ponoru je, ini se, bilo dosta zaravni na odreenim mjestima, ali Stari
su svoj novi grad sagradili pod vodom nesumnjivo zbog manjih oscilacija
temperature. Dubina skrivenog mora je izgleda bila znatna, tako da je Zemljina
unutarnja toplina mogla osigurati njegovu naseljivost na neodreeno vrijeme. Ti
stvorovi, ini se, nisu imali problema u prilagoivanju na povremeni - a na
kraju, naravno, i stalni boravak pod vodom, poto nikad nisu dopustili svom
sustavu krga da zakrlja. Bilo je mnogo reljefa koji su pokazivali kako su esto
posjeivali svoj podmorski rod drugdje, i kako su se redovno kupali na
dubokom dnu njihove velike rijeke. Tmina Zemljine nutrine takoer nije mogla
biti smetnja rasi naviknutoj na duge polarne noi.
Mada je njihov stil bio nesumnjivo dekadentan, ti kasniji reljefi imali su
doista epsku odliku tamo gdje su govorili o gradnji novog grada u peinskom
moru. Stari su tome pristupili znanstveno vadei nerastopive stijene iz srca
izdubljenih planina, i upoljavajui strune radnike iz najblieg podmorskog
grada da obave gradnju po najboljim metodama. Ti radnici doveli su sa sobom
sve to je bilo neophodno za pokretanje novog pothvata shoggothsko tkivo da
od njega uzgoje dizae kamena i tegleu marvu za grad u peini, i drugu
protoplazmiku materiju da je oblikuju u fosforescentne organizme u svrhu
osvjetljivanja.
Na kraju se mona metropola uzdigla na dnu tog stigijskog mora,
arhitekture veoma nalik onoj grada iznad nje, i izvedbe koja je iskazivala veoma
malo dekadencije zbog preciznog matematikog elementa svojstvenog
graevinskim pothvatima. Novouzgojeni Shoggothi izrasli su do enormne
veliine i jedinstvene inteligencije, i prikazani su kako primaju i izvravaju
zapovijedi udesnom brzinom. Izgleda da su razgovarali sa Starima oponaajui
njihove glasove neku vrst muzikalnog piskanja irokog raspona, ukoliko je jadni
Lake seciranjem ispravno ukazao - i radili vie po izgovorenim zapovijedima
nego po hipnotikim sugestijama kao u ranija vremena. Bili su, meutim, drani
pod zavidnom kontrolom. Fosforoscentni organizmi su pruali svjetlo s
potpunom uinkovitou, i nesumnjivo nadoknadili gubitak znanih polarnih
aurora iz noi vanjskog svijeta.
Umjetnost i ukraavanje su nastavljeni, mada s odreenom dekadencijom.
Stari su izgleda i sami shvatili to opadanje, i u mnogim sluajevima anticipirali
politiku Konstantina Velikog prenoenjem posebno finih blokova drevnih
skulptura iz kopnenog grada, ba kao to je taj car, u slinom dobu opadanja,

pokupio iz Grke i Azije najfinije umjetnine da prui svojoj novoj bizantskoj

prijestolnici vie sjaja nego to su njeni ljudi mogli stvoriti. to prijenos
isklesanih blokova nije bio obimniji moe se nesumnjivo pripisati injenici da
kopneni grad u poetku nije bio potpuno naputen. Do vremena kad se potpuno
naputanje zbilo a sigurno se moralo zbiti prije nego to je polarni pleistocen
uznapredovao - Stari su moda postali zadovoljniji svojom dekadentnom
umjetnou ili su prestali uoavati vrsnije odlike starijih skulptura. Kako bilo,
eonima nijeme ruevine oko nas svakako nisu pretrpjele reljefno ogoljavanje u
velikoj mjeri, mada su svi najbolji samostojei kipovi, kao i ostale pokretne
stvari, bile odnijete.
Dekadentne kartue i ploe koje su priale tu priu bile su, kao to sam
rekao, posljednje koje smo mogli nai tijekom nae ograniene potrage. Ostavili
su nas sa slikom Starih kako se kreu tamo-amo izmeu kopnenog grada ljeti i
grada u peinskom moru zimi, i ponekad trguju s gradovima na morskom dnu
pored antarktike obale. Do tada je konana sudbina kopnenog grada morala biti
jasno shvaena, jer su skulpture pokazivale mnoge znake zloudnog napada
zime. Vegetacija je nestajala, i uasni snjegovi zime vie se nisu potpuno otapali
ak ni usred ljeta. Gmazovi meu stokom su skoro svi bili mrtvi, a ni sisavci se
nisu ba dobro drali. Da bi se nastavilo s radom u gornjem svijetu postalo je
neophodno prilagoditi na suhozemni ivot neke od Shoggotha, bezoblinih i
udesno otpornih na hladnou neto to su Stari ranije oklijevali initi. Velika
rijeka je sad bila beivotna, i povrinski dio mora izgubio je veinu stanovnika
osim foka i kitova. Sve ptice su odletjele, osim velikih, grotesknih pingvina.
to se poslije zbilo mogli smo samo nagaati. Koliko dugo je novi grad u
peinskom moru opstao? Je li jo uvijek tamo dolje, kameni le u vjeitoj tami?
Jesu li se podzemne vode konano zaledile? Koja je sudba snala gradove
oceanskog dna u vanjskom svijetu? Da li se bilo tko od Starih prebacio
sjevernije pred ireom ledenom kapom? Postojea geologija ne pokazuje nikakav trag njihovog prisustva. Jesu li strani Mi-Goovi jo bili prijetnja u
vanjskom svijetu sjevera? Moe li se biti siguran to se odralo ili nije, ak i
danas, u neosvijetljenim i neistraenim ponorima Zemljinih najdubljih voda? Ti
stvorovi su izgleda bili u stanju podnijeti bilo kakve pritiske a ljudi s mora su
ponekad izvukli ribolovnim mreama udne stvari. I objanjava li doista teorija
o kitovima-ubojicama divljake i tajanstvene oiljke na antarktikim fokama
koje je prije jedne generacije uoio Borchgrevink?
Uzorci koje je naao jadni Lake nisu ulazili u ta nagaanja, poto je
njihov geoloki okoli dokazivao da su ivjeli u vrijeme koje je moralo biti
veoma rani datum u povijesti kopnenog grada. Bili su, prema mjestu na kojem
su naeni, stari svakako ne manje od trideset milijuna godina, i smatrali smo da
u njihovo vrijeme grad u peinskom moru, kao i sama peina, nije postojao. Oni
bi se sjeali starijeg prizora, s bujnom vegetacijom tercijara posvuda, mladim
gradom procvata umjetnosti oko njih, i velikom rijekom koja tee na sjever du
podnoja monih planina prema udaljenom tropskom oceanu.

A ipak nismo mogli ne misliti o tim primjercima osobito o osam

savrenih koji su nedostajali u Lakeovom uasno razruenom logoru. Bilo je
neeg nenormalnog u cijelom tom dogaaju udne stvari koje smo se toliko
trudili pripisati neijem ludilu oni zastraujui grobovi koliina i priroda
nedostajuih stvari Gedney - nezemaljska ilavost tih arhajskih udovinosti,
i neuobiajene ivotne osobine koje su reljefi pokazali da je rasa posjedovala Danforth i ja smo vidjeli mnogo toga tijekom posljednjih nekoliko sati, i bili
smo spremni povjerovati, a i preutjeti, mnoge uasavajue i nevjerojatne tajne
pradavne prirode.

IX
Rekao sam da nas je prouavanje dekadentnih skulptura dovelo do
promjene naeg neposrednog cilja. To je, naravno, bilo povezano s uklesanim
avenijama prema crnom unutarnjem svijetu, za ije postojanje nismo prije znali,
ali koje smo sad bili eljni nai i proi njima. Iz predoenog razmjera reljefa
zakljuili smo da e nas strmo sputajua etnja od nekih kilometar i pol kroz
bilo koji od okolnih tunela dovesti do ruba vrtoglavih, neosunanih litica oko
velikog ponora niz ije stranice staze, koje su poboljali Stari, vode do kamenite
obale skrivenog i onoenog oceana. Ugledati u zbilji tu bajkovitu provaliju bio
je mamac kojem se inilo nemogue oduprijeti kad smo jednom doznali za
njega ali smo shvatili da potragu moramo poeti odmah ukoliko je elimo
ukljuiti u nae sadanje razgledanje.
Sad je bilo osam sati na veer, i nismo imali dovoljno rezervnih baterija
da pustimo da nam svjetiljke stalno gore. Ve smo obavili toliko prouavanja i
kopiranja ispod ledene kore da je naa zaliha baterija pretrpjela najmanje pet
sati neprekidne uporabe, tako da e, i pored osobito formule suhih elija,
dostajati samo za jo etiri mada bismo time to jednu svjetiljku ne koristimo,
osim na osobito zanimljivim ili tekim mjestima, mogli uspjeti iscijediti
sigurnosnu granicu dulju od toga. Ne bi ilo biti bez svjetla u tim kiklopskim
katakombama, stoga da bismo otili do ponora moramo odustati od daljnjeg
deifriranja reljefa. Naravno da smo namjeravali ponovo posjeivati to mjesto
na dane i moda tjedne intenzivnog prouavanja i fotografiranja poto je
znatielja odavno nadvladala uasavanje ali u ovom trenutku moramo uriti.
Naa zaliha papira za oznaavanje puta bila je daleko od neograniene, a
oklijevali smo rtvovati dodatne biljenice ili papir za skiciranje da bismo je
dopunili, ali smo se ipak odrekli jedne velike biljenice. Ukoliko doe do
najgoreg mogli smo pribjei urezivanju u kamen a naravno da bi bilo mogue,
ak i u sluaju da doista zalutamo, probiti se do dnevnog svjetla jednim ili
drugim kanalom ukoliko budemo imali dovoljno vremena za mnogobrojne
pokuaje i pogreke. Tako da smo konano gorljivo krenuli u oznaenom
smjeru prema najbliem tunelu.
Prema reljefima po kojima smo izradili nau mapu, eljeni ulaz tunela
nije mogao biti mnogo dalje od etiristotinjak metara od mjesta gdje smo stajali;
prostor izmeu pokazivao je zgrade solidnog izgleda koje su sasvim vjerojatno
jo prolazne na podlednoj razini. Sam otvor bi bio u podrumu na kutu najbliem
brdima podnoja ogromne petokrake strukture oito javne i moda
ceremonijalne namjene, koju smo pokuali identificirati prema naem zranom
pregledu ruevina.
Niti jedna takva struktura nije nam pala na um dok smo se prisjeali
preleta, stoga smo zakljuili da su njeni gornji dijelovi bili veoma oteeni ili da
je bila sasvim razbijena u jednom rascjepu leda koji smo uoili. U tom drugom

sluaju za tunel bi se vjerojatno ispostavilo da je zaepljen, tako da bismo

morali probali drugi najblii - onaj na manje od kilometar i pol sjeverno. Rijeni
tok koji se protezao na putu sprijeio nas je da iskuamo neki od junijih tunela
na ovom obilasku; i zbilja, ukoliko su oba susjedna bila zacpljena, pitanje je da
li bi nae baterije omoguavale da probamo sljedei sjeverniji oko kilometar i
pol iza naeg drugog izbora.
Dok smo se mukotrpno provlaili kroz taj labirint pomou mape i busole
prolazei sobama i hodnicima u svim stupnjevima propasti ili ouvanosti, verali
se rampama, prelazili gornje katove i mostove i opet se sputali dolje, nailazili
na zaepljene vratnice i hrpe otpada, urili tu i tamo du odlino ouvanih i
onespokojavajue besprijekornih dijelova, kretali pogrenim pravcem i vraali
se istim putem (u tim sluajevima uklanjajui bezvrijedni papirni trag koji smo
ostavili) i ponekad nailazei na dno otvorenog usjeka kroz koji je dnevna
svjetlost stizala ili se probijala do dolje bili smo ne jednom zagolicani reljefnim
zidovima du naeg puta. Mnogi od njih morali su priati prie ogromne
povijesne vanosti, i samo nas je izglednost daljnjih posjeta pomirila s potrebom
da proemo pored njih. Povremeno smo usporavali i ukljuivali nau drugu
svjetiljku. Da smo imali jo filma, sigurno bismo naas zastali da fotografiramo
izvjesne bareljefe, ali kopiranje rukom koje je iziskivalo previe vremena nije
dolazilo u obzir.
Sad jo jednom stiem do mjesta gdje je iskuenje da zastanem, ili
nagovijestim radije nego izreknem, veoma jako. Neophodno je, meutim, otkriti
ostalo da bi se opravdao moj stav obeshrabrivanja daljnjeg istraivanja. Uspjeli
smo se provui veoma blizu do oekivanog mjesta ulaska u tunel prelazei most
na drugom katu do neeg to je oito bilo vrh iljatog zida, i sputajui se u
razrueni hodnik osobito bogat dekadentno kitnjastim i oito ritualnim reljefima
kasne izrade kad su nam, neposredno prije 8:30 na veer, Danforthove osjetljive
mlade nosnice dale prvi nagovjetaj neeg neobinog. Da smo imali psa s nama,
pretpostavljam da bismo bili i prije upozoreni. U poetku nismo mogli tono
rei to nije u redu s prethodno kristalno istim zrakom, ali nakon nekoliko
sekundi naa sjeanja su reagirala i previe odreeno. Dopustite mi da pokuam
to izrei bez da ustuknem. Pojavio se smrad a taj smrad bio je maglovito,
suptilno, i nepogreivo srodan onom od kojeg nam je bilo zlo kad smo otvorili
suludi grob uasa kojeg je jadni Lake secirao.
Naravno da to otkrie nije bilo tada onako jasno odreeno kao to zvui
sada. Bilo je nekoliko zamislivih objanjenja, i mi smo se upustili u dosta
neodlunog aputanja. Najhitnije od svega, nismo se povukli bez daljnjeg
istraivanja, jer nakon to smo doli dotle nismo bili voljni biti odvraeni bilo
im osim oitom katastrofom. U svakom sluaju, ono to smo morali pomisliti
bilo je previe suludo za povjerovati. Takve stvari se nisu dogaale u nikakvom
normalnom svijetu. Vjerojatno je puki iracionalni instinkt bio ono to nas je navelo da smanjimo svjetlo nae jedine svjetiljke ne vie u iskuenju da
prouavamo dekadentne i zlokobne reljefe koji su se zlobno cerili s prijeteih

zidova i to nam je usporilo napredovanje do opreznog uljanja i puzanja preko

sve zakrenijeg tla i gomila otpada.
Danforthove oi, kao i nos, pokazali su se boljima od mojih, jer je on bio
taj koji je takoer prvi primijetio udno svojstvo otpada nakon to smo proli
mnogo poluzakrenih lukova koji su vodili do prostorija i hodnika na razini tla.
Otpad nije izgledao sasvim kako bi trebalo nakon bezbrojnih tisua godina
naputenosti, i kad smo oprezno pojaali svjetlo vidjeli smo da izgleda kao da je
nekakav prolaz nedavno prokren kroz njega. Nepravilna priroda otpada
iskljuivala je bilo kakve definirane tragove, ali na ravnijim mjestima bilo je
naznaka vuenja neeg tekog. Jednom smo pomislili da vidimo nagovjetaj
paralelnih tragova poput sanjki. To nas je navelo da opet zastanemo.
Tijekom tog zastanka osjetili smo ovaj put istodobno drugi miris ispred.
Paradoksalno, taj miris bio je i manje i vie zastraujui manje zastrauju sam
po sebi, ali neizmjerno uasan na tom mjestu pod poznatim okolnostima osim,
naravno, Gedneya jer je to bio jasan i poznati miris obinog goriva
svakodnevnog benzina.
Naa motivacija nakon toga je neto to u prepustiti psiholozima. Sad
smo znali da se neko uasno proirenje strahota u logoru moralo dovui u ovo
onoeno poivalite eona, te stoga nismo mogli vie sumnjati u postojanje
neimenovanih okolnosti prisutnih tu ili barem neposredno pred nama. Pa ipak
smo na kraju dopustili istoj goruoj znatielji ili nestrpljenju ili autohipnotizmu
ili neodreenim pomislima na odgovornost prema Gedneyu - ili emu ve ne da nas povedu naprijed. Danforth je opet aptao o otisku kojeg je mislio da je
vidio u zaokretu uliice u ruevinama iznad nas, i tihom muzikalnom piskanju
potencijalno ogromnog znaaja u svjetlu Lakeovog izvjetaja o seciranju, i
pored njegove bliske slinosti s odjecima iz pilja na vjetrovitim vrhovima koje
je mislio da je nedugo zatim napola uo iz neznanih dubina ispod. Ja sam, sa
svoje strane, aptao o slanju u kojem je logor bio ostavljen o onom to je
nestalo, i kako bi ludilo jedinog preivjelog moglo zamisliti nezamislivo suludi
put preko udovinih planina i sputanje u nepoznate, pradavne zgrade.
Ali nismo mogli uvjeriti jedan drugog, ak ni sebe same, u bilo to
odreeno. Iskljuili smo sve svjetlo dok smo nepomino stajali, i odsutno
primijetili da traak udaljenog dana sprjeava tamu da bude potpuna. Nakon to
smo se automatski poeli kretati naprijed, orijentirali smo se povremenim
bljeskovima nae svjetiljke. Poremeeni otpad oblikovao je utisak kojeg se nismo mogli rijeiti, a miris benzina postajao je sve jai. Sve vie i vie otpada
pojavljivalo nam se pred oima i sputavalo nam korake, dok nismo ubrzo vidjeli
da prolaza naprijed vie nee biti. Bili smo i previe u pravu glede onog
procijepa vienog iz zraka. Naa potraga za tunelom okonala se slijepim
odvojkom, a neemo ak ni moi doprijeti do podruma iz kojeg se otvarao put
do ponora.
Svjetiljka je, obasjavajui groteskno isklesane zidove blokiranog hodnika
u kojem smo stajali, pokazala nekoliko otvora vrata u raznim stanjima

zaprijeenosti, i iz jednog od njih miris benzina sasvim nadjaavajui onaj drugi

nagovjetaj mirisa stizao je s posebnom odreenou. Kad smo usredotoenije
pogledali, uoili smo da je izvan svake sumnje bilo povrnog i skoranjeg
raiavanja otpada u tom otvoru. to god mogao vrebajui uas biti, vjerovali
smo da je izravan put do njega sad sasvim oit. Mislim da nikog nee zauditi
to smo saekali dosta vremena prije nego to smo poduzeli bilo kakav korak.
Pa ipak, kad jesmo proli kroz taj mrani luk, na prvi utisak bio je
antiklimaktian. Jer u otpadom posutom prostranstvu te isklesane kripte
savrene kocke stranica oko est metara nije zaostao nikakav skoranji predmet
uoljive veliine, tako da smo instinktivno, mada uzaludno, pogledom potraili
druga vrata. Sljedeeg trena, meutim, Danforthov otar vid uoio je mjesto
gdje je otpad na podu bio pomaknut; i ukljuili smo obje svjetiljke punom
jainom. Mada je ono to smo pri tom svjetlu vidjeli bilo ustvari jednostavno i
sitno, nisam nita manje nerad govoriti o tome zbog onoga to je
podrazumijevalo. Bilo je to grubo zaravnjenje otpada na kojem je nekoliko
manjih predmeta bilo nepaljivo razbacano, i u ijem je jednom kutu morala biti
prolivena znatna koliina benzina dovoljno nedavno da ostavi jak miris ak i na
ovoj visoravanskoj nadmorskoj visini. Drugim rijeima, to nije moglo biti nita
do neka vrsta logora logora kojeg su nainila istraivaki nastrojena bia koja
su, kao i mi, bila osujeena neoekivano zaprijeenim putem do ponora.
Da budem jasan. Razbacani predmeti bili su, to se njihove prirode tie,
svi iz Lakeovog logora; i sastojali su se od konzervi isto onako udno otvorenih
kao i one koje smo vidjeli na tom razruenom mjestu, mnogo potroenih ibica,
tri ilustrirane knjige manje ili vie udno zamrljane, prazne boice tinte s
njenom kutijom s oslikanim uputama za uporabu, razbijene penkale, nekih
udno razrezanih djelia krzna i atorskog platna, potroene strujne baterije uz
papir s uputama, broure koja je bila priloena uz na tip grijalice za ator, i
razasutih zguvanih papira. Sve je to bilo dovoljno loe ali, kad smo razmotali
papire i pogledali to je na njima, osjetili smo da smo doli do najgoreg. U
logoru smo nali neke neobjanjivo zamrljane papire koji su nas mogli
pripremiti, pa ipak je uinak tog prizora tamo dolje u predljudskim hodnicima
komaenog grada bio skoro vie nego to se moe podnijeti.
Poludjeli Gedney mogao je napraviti skupine tokica oponaajui one
naene na zelenkastim steatitima, ba kao to su toke na onim suludim
petokrakim grobnim humkama mogle biti napravljene; i mogao je shvatljivo
izraditi grube, urne skice koje su se razlikovale po preciznosti ili odsustvu iste
koje su opisivale okolne dijelove grada i ocrtavale put od kruno prikazanog
mjesta izvan nae prijanje rute mjesta koje smo identificirali kao veliku
cilindrinu kulu na reljefima i kao ogromnu krunu jamu vienu tijekom naeg
zranog izvianja do sadanje petokrake strukture i ulaza u tunel pod njom.
Mogao bi, ponavljam, napraviti takve skice; jer one pred nama bile su
sasvim oito nainjene, kao to su i nae bile, prema kasnijim reljefima negdje u
ledenom labirintu, mada ne prema onima koje smo mi vidjeli i iskoristili. Ali

ono to ta umjetniki slijepa eprtlja nije nikad mogao uiniti je da izvede te

skice u udnoj i sigurnoj tehnici moda superiornijoj, i pored urbe i nebrige,
bilo kojim dekadentnim reljefima s kojih su skinute prepoznatljivoj i oitoj
tehnici samih Starih iz doba kad je mrtvi grad bio na vrhuncu.
Ima onih koji e rei da smo Danforth i ja sasvim sili s uma to nismo
spaavajui ivu glavu pobjegli nakon toga; poto su nai zakljuci bili sada bez
obzira na njihovu suludost potpuno utvreni, i takve prirode da to ni ne moram
spominjati onima koji su proitali moju priu dovde. Moda smo bili ludi jer
nisam li rekao da su ti uasni vrhovi bili planine ludila? Ali mislim da mogu
naslutiti neto od tog istog duha premda u manje ekstremnom obliku u ljudima
koji slijede smrtonosne zvijeri kroz afrike praume da bi ih fotografirali ili
prouavali njihove navike. Mada smo bili napola paralizirani uasom, ipak se u
nama razgorio buktei plamen zaprepatenja i znatielje, koji je na kraju prevladao.
Naravno da se nismo namjeravali suoiti s time ili njima za to smo znali
da je bilo tamo, ali smo smatrali da su do sada morali otii. Do sada bi nali onaj
drugi susjedni ulaz u ponor, i uli unutra, prema kojim god nono crnim
djeliima prolosti koji bi ih mogli ekati u konanoj jami - konanoj jami koju
nisu nikad vidjeli. Ili, ukoliko je taj ulaz bio takoer blokiran, otili bi na sjever
traei drugi. Bili su, sjetili smo se, djelomino neovisni o svjetlu.
Osvrui se unatrag na taj trenutak, jedva da se mogu sjetiti kakav su
tono oblik naa nova uvstva poprimila kakva je tono bila promjena
neposrednog cilja koja je toliko izotrila na osjeaj iekivanja. Svakako se
nismo namjeravali suoiti s onim ega smo se bojali ali ipak neu porei da smo
moda imali pritajenu, nesvjesnu elju da osmotrimo neke stvari s nekog
skrivenog mjesta. Vjerojatno nismo odustali od nae gorljivosti da ugledamo
sam ponor, mada je na to bio namaknut nov cilj u obliku onog velikog krunog
mjesta prikazanog na zguvanim skicama koje smo nali. Odmah smo ga
prepoznali kao udovinu cilindrinu kulu koja se javlja u najranijim reljefima,
ali koja se prikazuje samo kao upadljivi okrugli otvor gledano iz zraka. Neto u
svezi s upeatljivou njenog prikaza, ak i u tim zbrzanim dijagramima, navelo
nas je na pomisao da njene podledne razine moraju jo initi mjesto od posebne
vanosti. Moda je utjelovljivala arhitektonska uda kakva jo nismo sreli.
Svakako je bila nevjerojatno stara po reljefima u kojima se javljala - bivajui
doista meu prvim stvarima izgraenim u cijelom gradu. Njeni reljefi, ukoliko
su ouvani, nisu mogli ne biti izuzetno vani. tovie, ona bi mogla initi dobru
dostupnu vezu s gornjim svijetom krai put od onog koji smo mi tako paljivo
utirali, i vjerojatno onaj kojim su se ti drugi spustili.
U svakom sluaju, ono to smo napravili bilo je da smo prouili te strane
skice koje su savreno potvrivale nae i krenuli natrag naznaenim putem do
krunog mjesta, putem kojim su nai bezimeni prethodnici morali dvaput proi
prije nas. Druga susjedna vrata do ponora bi se nalazila iza toga. Ne moram
govoriti o naem putu tijekom kojeg smo nastavljali ostavljati tedljiv trag

papira jer je bio potpuno isti kao i onaj kojim smo stigli do slijepe ulice, osim
to je naginjao veem odravanju razine tla i ak sputanju u podrumske
hodnike. Svako malo mogli smo uoiti odreene uznemirujue tragove u otpadu
ili prljavtini pod nogama; i nakon to smo izili iz dosega benzinskog mirisa,
opet smo bili prilino svjesni na mahove onog odurnijeg i postojanijeg mirisa.
Nakon to se put odvojio od nae ranije rute, ponekad bismo oklijevajuim
bljeskom nae jedine svjetiljke obasjali zidove, primjeujui u skoro svakom
sluaju skoro sveprisutne reljefe, koji su izgleda doista inili glavni estetski
nain izraavanja Starih.
Oko 9:30 na veer, prelazei dugi zasvoeni hodnik iji je sve zaleeniji
pod bio izgleda poneto ispod razine tla i iji se krov sve vie sniavao to smo
dalje napredovali, poeli smo viati jako dnevno svjetlo ispred sebe i bili smo u
stanju iskljuiti svjetiljku. inilo se da dolazimo do ogromnog krunog mjesta, i
da naa udaljenost od gornje razine ne moe biti velika. Hodnik je zavrio
lukom udnovato niskim za te megalitske ruevine, ali smo mogli dosta vidjeti
kroz njega i prije nego to smo izili. Iza luka protezao se ogroman kruni
prostor punih ezdeset metara u promjeru - posut otpadom i okruen mnogim
zatrpanim lunim otvorima nalik onom kroz koji smo upravo proli. Zidovi su
bili na raspoloivom prostoru duboko isklesani spiralnom trakom herojskih
razmjera, i izraavali, i pored razornog utjecaja vremenskih prilika uzrokovanog
otvorenou tog mjesta, umjetniku velianstvenost daleko veu od bilo ega
to smo prije sreli. Otpadom posut pod bio je debelo prekriven ledom, i
pretpostavili smo da je stvarno dno na mnogo nioj razini.
Ali najistaknutija stvar tog mjesta bila je divovska kamena rampa koja se,
izbjegavajui otvore otrim zaokretima prema otvorenom podu, spiralno
uspinjala uz zapanjujui cilindrini zid poput unutarnjeg pandana onih koje su
se jednom uspinjale uz udovine kule ili zigurate Babilona. Samo nas je brzina
naeg preleta, i perspektiva koja je spajala sputanje s unutarnjim zidom kule,
sprijeila da primijetimo tu odliku iz zraka, i stoga uzrokovala da potraimo
drugi prolaz do podledne razine. Pabodie bi mogao odrediti kakva ju je vrst
konstrukcije drala u mjestu, ali Danforth i ja mogli smo se samo diviti i uditi.
Mogli smo vidjeti jake kamene ispuste i stupove tu i tamo, ali ono to smo
vidjeli inilo se nedovoljnim u tu svrhu. Cijela stvar bila je izvrsno ouvana do
sadanjeg vrha kule veoma upadljiva okolnost s obzirom na njenu izloenost i
njena zatita je dosta pridonijela ouvanju bizarnih i uznemirujuih kozmikih
reljefa na zidovima.
Kad smo iskoraili na zapanjujue dnevno polusvjetlo ovog udovinog
dna cilindra pedeset milijuna godina starog, i nesumnjivo najpradavnije
strukture koju su nae oi ikad vidjele vidjeli smo da se rampom opasane
stranice vrtoglavo proteu u vis skoro dvadeset metara. To je, prisjetili smo se iz
naeg zranog razgledanja, znailo vanjsku glacijaciju od nekih dvanaestak
metara, poto je zjapea jama koju smo vidjeli iz zrakoplova bila na vrhu
priblino petmetarskog brda raspadnute grae, poneto zatienog du tri

etvrtine svog obujma masivnim zakrivljenim zidovima jedne linije viih

ruevina. Prema reljefima, prvobitna kula je stajala u sreditu ogromnog
krunog trga, i bila visoka izmeu sto pedeset i sto osamdeset metara, s
nizovima vodoravnih diskova pri vrhu, i redom igliastih tornjeva du gornjeg
ruba. Veina grae se oito sruila prema van prije nego prema unutra - sretna
okolnost, poto bi inae rampa bila smrskana i cijela unutranjost zatrpana.
Ovako, na rampi se vidjelo alosnih oteenja, dok je zatrpanost bila takva da se
inilo da su svi luni otvori na dnu nedavno raieni.
Trebao nam je samo tren da zakljuimo da je ovo doista bio put kojim su
se oni drugi spustili, i da bi to bio logian put za na uspon i pored dugog
papirnog traga koji smo ostavili drugdje. Ulaz kule nije bio nita udaljeniji od
brda i naeg zrakoplova nego velika zgrada s terasama u koju smo uli, a svako
daljnje podledno istraivanje koje bismo mogli obaviti bilo bi u toj okolici.
udno, jo smo razmiljali o moguim daljnjim posjetima ak i nakon svega to
smo vidjeli i zakljuili. Tada, dok smo paljivo traili prolaz kroz otpad na
velikom podu, ugledali smo prizor koji je u tom trenu postao hitniji od svega
drugog.
Bio je to uredno postavljen skup troje sanjki u daljem kraju nieg
vanjskog svretka rampe koji je prije bio zaklonjen od naih pogleda. Bile su tu
sanjke koje su nedostajale iz Lakeovog logora rasklimane od intenzivne
upotrebe koja je morala ukljuivati vuenje silom preko mnogih zidina i otpada
nepokrivenih snijegom, kao i mnogo runog noenja preko neprolaznih mjesta.
Bile su paljivo i inteligentno natovarene i zavezane, i sadravale stvari
dovoljno zapameno poznate: benzinsku grijalicu, kante goriva, kutije za
instrumente, konzerve namirnica, cerade u koje su oito bile umotane knjige, i
neke u koje je bilo umotano neto manje oito - sve porijeklom iz Lakeove
opreme.
Nakon onog to smo nali u onoj drugoj prostoriji, bili smo djelomino
pripremljeni za taj susret. Stvarno veliki ok stigao je kad smo im prili i
razmotali jednu ceradu iji obrisi su nas posebno uznemirili. Izgleda da su ti
drugi kao i Lake bili zainteresirani za skupljanje tipinih primjeraka, jer su tu
bila dva, oba smrznuta do vrstoe, savreno ouvana, zakrpana ljepljivom trakom tamo gdje je bilo rana na vratu, i briljivo umotana da se sprijee daljnja
oteenja. Bila su to tijela mladog Gedneya i nedostajueg psa.

X
Mnogi ljudi e nas vjerojatno proglasiti beutnima kao i ludima to smo
pomislili na sjeverni tunel i ponor tako skoro nakon naeg alobnog otkria, i
nisam spreman ustvrditi da bi nam odmah oivjele takve pomisli da nije
posebne okolnosti koja nam se zbila i pokrenula cijeli novi niz razmatranja.
Ponovo smo pokrili jadnog Gedneya ceradom i stajali u nekoj vrsti nijeme
zbunjenosti kad su nam zvuci konano doprli do svijesti prvi zvuci koje smo
uli od sputanja s otvorenog prostora po kojem je planinski vjetar tiho cvilio sa
svojih nezemaljskih visina. Ma koliko poznati i svakodnevni bili, njihovo
prisustvo u ovom dalekom svijetu smrti je bilo neoekivanije i u veoj mjeri
rastrojavajue nego to bi bilo kakvi groteskni ili bajkoviti tonovi mogli biti
- poto su oni nanovo poremetili sve nae pojmove kozmikog sklada.
Da je to bio nekakav prizvuk onog bizarnog muzikalnog piskanja koje nas
je Lakeov izvjetaj o seciranju naveo da oekujemo od tih drugih i koji su,
doista, nae prenapregnute mate nasluivale u svakom urliku vjetra koji smo
uli otkad smo naili na uas u logoru bilo bi to u nekakvom demonskom skladu
s eonima mrtvim podrujem oko nas. Glas iz drugih epoha spada u groblje
drugih epoha. Ovako je, meutim, ta buka raznijela sve nae duboko utisnute
prilagodbe sve nae svojstveno prihvaanje unutranjosti Antarktika kao pustoi
potpuno i definitivno liene svakog zaostatka normalnog ivota. Ono to smo
uli nije bila bajkovita nota bilo kakve pokopane bogohulnosti s pradavne Zemlje, iz ije je natprirodne ilavosti dobima uskraeno polarno sunce izvuklo
udovian odgovor. Umjesto toga, bila je to stvar tako podrugljivo normalna i
tako nepogrjeivo poznata iz naih dana plovidbe kraj Victorijine zemlje i naih
logorskih dana u tjesnacu McMurdo da smo zadrhtali pomiljajui na nju tu,
gdje takvih stvari ne bi trebalo biti. Ukratko bilo je to tek buno krianje
pingvina.
Prigueni zvuk dopirao je iz podlednih udubljenja skoro nasuprot hodniku
iz kojeg smo doli podruja jasno u smjeru onog drugog tunela prema
ogromnom ponoru. Prisutnost ive vodene ptice u takvom smjeru u svijetu
dugovjeno i jednoobrazno beivotne povrine mogla je dovesti do samo jednog
zakljuka; stoga je naa prva pomisao bila da potvrdimo objektivnu stvarnost
tog zvuka. Bio je, doista, ponovljen, i povremeno se inilo da dopire iz vie od
jednog grla. Traei njegov izvor, uli smo u luni otvor iz kojeg je mnogo otpada raieno, nastavljajui obiljeavanje puta s dodatnom zalihom papira
uzetom s udnom gadljivou iz jednog od ceradnih paketa na sanjkama kad
smo ostavili dnevnu svjetlost za sobom.
Kad je zaleeni pod ustupio mjesto nakupinama prljavtine, jasno smo
razaznali neke udne, vukue tragove, a jednom je Danforth naao jasan otisak
iji bi opis bio itekako suvian. Kurs koji su odreivali pingvinski krici bio je
tono onaj koji su na zemljovid i busola pokazivali kao prilaz sjevernijem

ulazu u tunel, i bilo nam je drago to smo ustanovili da je magistralna staza bez
mostova na prizemnoj i podrumskoj razini izgleda nezakrena. Tunel bi, prema
zemljovidu, trebao poeti u podrumu velike piramidalne strukture za koju nam
se inilo da je se prisjeamo iz naeg zranog razgledanja kao izrazito dobro
ouvane. Du naeg puta jedina svjetiljka je pokazala uobiajeno obilje reljefa,
ali nismo zastali da pogledamo ni jedan.
Najednom se zdepast bijeli oblik pojavio pred nama, i ukljuili smo i
drugu svjetiljku. udno je kolikom je potpunou ova nova potraga skrenula
nae misli s ranijih strahovanja o tome to bi moglo vrebati blizu. Oni drugi,
poto su ostavili svoje zalihe na velikom krunom mjestu, morali su planirati
vratiti se nakon izviakog odlaska do ili u ponor, ali smo ipak odbacili sav
oprez u svezi s njima tako potpuno kao da nisu nikad ni postojali. Ova bijela,
gegajua stvar bila je skoro dva metra visoka, pa ipak se inilo da smo odmah
shvatili da nije jedno od onih drugih. Oni su bili vei i tamni i prema reljefima,
njihovo kretanje preko suhozemnih povrina bilo je brzo i odluno i pored
udnovatosti njihovih u moru roenih udova-pipaka. Ali rei da nas ta bijela
stvar nije duboko uplaila bilo bi tatina. Bili smo doista na tren stegnuti
primitivnim uasom skoro otrijim od najgorih naih razumskih strahova u svezi
s onim drugima. Tad je uslijedio udar antiklimaksa kada je bijeli oblik skrenuo
u poboni otvor nama slijeva da se pridrui drugoj dvojici pripadnika svoje
vrste koji su ga dozvali bunim tonovima. Jer, bio je to samo pingvin - mada
ogromne, nepoznate vrste vee od najveeg poznatog kraljevskog pingvina, i
udovian u svom kombiniranom albinizmu i doslovnom manjku oiju.
Kad smo slijedili tog stvora u otvor i uperili obje nae svjetiljke na
nesvjesnu i nemareu trojku, vidjeli smo da su svi oni slijepi albini iste
nepoznate i gigantske vrste. Njihova veliina podsjetila nas je na neke arhaine
pingvine prikazane na reljefima Starih, i nije nam dugo trebalo da zakljuimo da
potjeu od iste loze nesumnjivo preivjevi povlaenjem u neko toplije
unutarnje podruje ija je neprekidna tama unitila njihovu pigmentaciju i
atrofirala im oi u puke proreze. Da je njihovo stanite bilo onaj ogromni ponor
koji smo traili, nije ni na tren dolo u sumnju, i taj dokaz jamine kontinuirane
topline i nastanjivosti ispunio nas je najudnijim i suptilno uznemirujuim
matarijama.
Zapitali smo se, takoer, to je potaklo te tri ptice da zau izvan svog
uobiajenog podruja. Stanje i tiina velikog mrtvog grada jasno su naznaivali
da nije nikad bio uobiajeno sezonsko gnjezdite, dok je oita nezainteresiranost
tog trija prema naoj prisutnosti uinila udnim da bi ih ikakva prolazea
skupina onih drugih mogla uznemiriti. Je li bilo mogue da su ti drugi poduzeli
agresivne radnje ili pokuali uveati svoju zalihu mesa? Sumnjali smo da bi
onaj prodorni miris koji psi nisu podnosili mogao uzrokovati jednaku antipatiju
kod tih pingvina, poto su njihovi preci oito ivjeli u slozi sa Starima
prijateljski odnos koji je morao opstati dolje u ponoru dok god je Starih bilo.
alei u novom razbuktavanju starog duha iste znanosti to ne moemo

fotografirati te neuobiajene ivotinje, ubrzo smo ih ostavili njihovom krianju i

krenuli dalje k ponoru ija nam je otvorenost sad tako nepobitno dokazana, i iji
su smjer povremeni pingvinski tragovi inili jasnim.
Nedugo zatim strmo sputanje u dugom, niskom hodniku bez vrata i
neuobiajeno lienom reljefa navelo nas je da povjerujemo da se najzad
pribliavamo otvoru tunela. Proli smo kraj jo dva pingvina, i uli druge
odmah ispred. Tada se hodnik zavrio ogromnim otvorenim prostorom od kojeg
nam je zastao dah savrenom okrenutom polukuglom, oito duboko pod zemljom; punih trideset metara u promjeru i petnaest metara visokom, s niskim
lunim otvorima du svih dijelova obujma osim jednog, a taj je zjapio crnim,
nadsvoenim otvorom koji je razbio simetriju kripte do visine od skoro pet
metara. Bio je to ulaz u veliki ponor.
U toj ogromnoj polukugli, iji je konkavni strop bio upeatljivo mada
dekadentno isklesan u obliju pradavne nebeske hemisfere, nekoliko albino
pingvina je lutalo - tuini na tom mjestu, ali ravnoduni i slijepi. Crni tunel je
beskrajno zjapio na strmom padu, s otvorom ureenim groteskno isklesanim
dovratkom i gredom. Iz tog tajanstvenog drijela inilo nam se da osjeamo
strujanje toplijeg zraka, i moda je ak i navjetaj pare uslijedio, i zapitali smo
se kakva bi iva bia osim pingvina beskrajna praznina dolje, i oblinja
izdubljenost tla i titanskih planina, mogle kriti. Zapitali smo se, takoer, da li bi
trag dima na planinskom vrhu koji je jadni Lake mislio da je primijetio, kao i
udna izmaglica koju smo mi sami uoili oko bedemima okrunjenog vrha,
mogli biti uzrokovani vijugavim uzdizanjem neke takve pare iz neispitanih
podruja Zemljine kore.
Ulazei u tunel, vidjeli smo da je njegov oblik bio - barem na poetku oko
pet metara na svaku stranu stranicama, podom i svodnim stropom sainjen uobiajenom megalitskom
gradnjom. Stranice su bile krto ukraene kartuama konvencionalnog dizajna
kasnog, dekadentnog stila, i cijela konstrukcija i reljefi bili su udesno ouvani.
Pod je bio sasvim ist, osim tankog nanosa u kojem su bili pingvinski tragovi
prema van i tragovi onih drugih prema unutra. to se dalje napredovalo,
postajalo je sve toplije; tako da smo uskoro otkopavali nau debelu odjeu.
Pitali smo se ima li kakvih doista vulkanskih pojava dolje, i jesu li vode tog
neosunanog mora vrele. Nakon krae razdaljine zidovi su ustupili mjesto
vrstoj stijeni, mada je tunel zadrao iste proporcije i pruao isti aspekt
isklesane pravilnosti. Povremeno bi njegov varirajui nagib postajao toliko strm
da su u pod bile usjeene brazde. Nekoliko puta primijetili smo otvore manjih
bonih galerija koje nisu bile ukljuene u nae dijagrame; niti jedna od njih takva da komplicira problem naeg povratka, a sve dobrodole kao mogue
pribjeite u sluaju da susretnemo nedobrodole stvorove koji se vraaju iz
ponora. Bezimeni miris takvih stvorova bio je vrlo jasan. Nesumnjivo je bilo
samoubilaki glupo zai u taj tunel pod ovim uvjetima, ali zov neispitanog je
jai kod izvjesnih osoba nego to veina sluti doista, upravo je takav zov bio

ono to nas je uope dovelo u ovu nezemaljsku polarnu pusto. Vidjeli smo
nekoliko pingvina dok smo prolazili, i razmatrali smo daljinu koju emo morati
prei. Reljefi su nas naveli da oekujemo etnju strmo na dolje od nekih
kilometar i pol do ponora, ali naa ranija lutanja ukazala su nam da se na pitanja
razmjera ne moe u potpunosti oslonili.
Nakon nekih etiri stotine metara taj bezimeni miris postao je veoma
naglaen, i dobro smo obratili panju na razne bone otvore pored kojih smo
prolazili. Nije bilo vidljive pare na ulazu, ali je to nesumnjivo bilo zbog
nedostatka kontrastnog hladnijeg zraka. Temperatura je ubrzano rasla, i nije nas
iznenadilo kad smo naili na hrpu odbaenog materijala koji nam je bio jezovito
poznat. Sastojao se od krzna i atorskih platna uzetih iz Lakeovog logora, i
nismo zastali da prouimo bizarne oblike u koje je tkanina sasjeena. Malo
nakon te toke primijetili smo izraeni porast veliine i broja pobonih galerija,
i zakljuili da smo sad stigli do gusto izdubljenog podruja ispod viih brda
podnoja. Bezimeni miris je sad bio udnovato izmijean s drugim, nita manje
neprijatnim zadahom, iju prirodu nismo mogli odrediti, mada smo pomislili na
raspadajue organizme i moda nepoznate podzemne gljive. Tada je uslijedilo
iznenadno proirenje tunela za koje nas reljefi nisu pripremili - irenje i
podizanje u prostranu elipsoidnu peinu prirodnog izgleda s ravnim podom,
nekih dvadesetak metara dugu i petnaestak iroku, i s mnogo ogromnih
odvojaka koji su vodili u zagonetnu tamu.
Mada je peina bila na izgled prirodna, ispitivanje s obje svjetiljke
ukazalo je da je uobliena umjetnim unitenjem nekoliko zidova izmeu
susjednih udubina. Zidovi su bili grubi, a visoki, svodni strop bio je pun
stalaktita; ali je pod od vrste stijene bio zaravnat, i bez ikakvog otpada,
prljavtine, i ak i praine u doista abnormalnoj mjeri. Osim prolaza kojim smo
doli, to je bilo tono za sve velike galerije koje su se otvarale iz nje, i
jedinstvenost tog stanja bila je tolika da nas je navela na uzaludno nagaanje.
udni novi zadah koji je dopunio bezimeni miris bio je izrazito otar tu; toliko
da je izbrisao svaki trag onog drugog. Neto u svezi s cijelim tim mjestom, s
njegovim uglaanim i skoro blistavim podom, dojmilo nas se kao vie
neodreeno zbunjujue i uasavajue od bilo koje udovine stvari na koju smo
prethodno naili.
Pravilnost prolaza ravno naprijed, kao i vea uestalost pingvinskog
izmeta u njemu, sprijeili su svaku zbunjenost glede pravog smjera usred tog
obilja jednako velikih peinskih otvora. I pored toga, rijeili smo nastaviti nae
papirno obiljeavanje puta ukoliko se pojavi bilo kakva daljnja komplikacija jer
se tragovi u praini, naravno, vie nisu mogli oekivati. Nakon nastavljanja
izravnog napredovanja obasjali smo svjetiljkom zidove tunela i ukipili se u
mjestu, zapanjeni potpuno radikalnom promjenom koja je uslijedila u reljefima
na tom dijelu prolaza. Shvaali smo, naravno, veliku dekadenciju kiparstva
Starih u vrijeme buenja tog tunela, i doista primijetili inferiornu izradu arabeski
u dijelovima iza nas. Ali sad, u dubljem odjeljku iza peine, nastala je nagla

razlika koja je potpuno nadilazila svako objanjenje razlika u temeljnoj prirodi

kao i u pukoj kvaliteti, koja je podrazumijevala tako duboko i katastrofalno
opadanje vjetine da ga se po niem u do sada zamijeenom stupnju opadanja
nije moglo oekivati.
Ova nova degenerirana djela bila su gruba, otra, i potpuno bez ikakvih
finesa detalja. Bila su uklesana prenaglaenom dubinom u trakama koje su
slijedile istu opu crtu kao i krte kartue prijanjih odjeljaka, ali visina reljefa
nije dostizala razinu ope povrine. Danforth je pomislio da su to drugi reljefi
neka vrst palimpsesta nainjenog nakon brisanja ranijeg uratka. Njihova narav
bila je potpuno ukrasna i konvencionalna, i sastojala se od grubih spirala i
kutova koji su nevjeto slijedili kvintilne matematike tradicije Starih, ali
naizgled vie kao parodija nego nastavljanje te tradicije. Nismo si mogli izbiti iz
glava da je neki suptilno ali sutinsko tuinski element dodat estetskom osjeaju
iza tehnike izvedbe - tuinski element, pretpostavio je Danfortli, koji je bio
odgovoran za usiljenu zamjenu. Bilo je nalik, ali ipak uznemirujue ne nalik,
onom to smo navikli prepoznavati kao umjetnost Starih, i ja sam bio ustrajno
podsjean na takve hibridne stvari kao to su nezgrapno palmirske skulpture
izvedene u rimskoj maniri. Da su i drugi nedavno primijetili tu traku reljefa bilo
je nagovijeteno prisutnou istroene baterije za svjetiljku ispred jedne od
najkarakteristinijih kartua.
Poto si nismo mogli dopustiti da provedemo znatnije vremensko
razdoblje u prouavanju, nastavili smo napredovanje nakon brzog pogleda,
mada smo esto osvjetljavali zidove da vidimo ima li daljnjih promjena u
uresima. Nita takve vrste nije uoeno, mada su reljefi bili mjestimino vrlo
rijetki zbog brojnih otvora pobonih tunela glatkog poda. uli smo i vidjeli
manje pingvina, ali nam se inilo da smo nauli blagi nagovjetaj njihovog
beskrajno udaljenog zbora negdje duboko unutar Zemlje. Novi i neobjanjivi
miris bio je stravino jak, i mogli smo osjetiti tek naznaku onog drugog
bezimenog mirisa. Vidljiva isparenja naprijed ukazivala su na pojaane
temperaturne kontraste, i relativnu blizinu neosunanih morskih litica velikog
ponora. Tada smo, sasvim neoekivano, ugledali izvjesne prepreke na
uglaanom podu ispred nas prepreke koje sasvim sigurno nisu bilo pingvini i
ukljuili i drugu svjetiljku nakon to smo se uvjerili da su ti objekti potpuno
nepomini.

XI
Jo jedanput doao sam do mjesta gdje je veoma teko nastaviti. Trebao
bih biti ve ovrsnuo na ovom stupnju, ali ima nekih iskustava i naznaka koje
ostavljaju oiljke preduboke da bi zacijelili i takvu dodatnu osjetljivost da
sjeanje ponovo pobuuje sav prvobitni uas. Vidjeli smo, kao to sam rekao,
izvjesne prepreke na uglaanom podu ispred nas; a mogu dodati da su nae
nosnice bile skoro istog trena napadnute veoma neobinim pojaanjem udnog
prevladavajueg zadaha, sada sasvim jasno izmijeanog s bezimenim smradom
onih drugih koji su prije proli. Svjetlost druge svjetiljke nije ostavila mjesta
sumnji u to to su te prepreke, i usudili smo se prii im samo zato to smo ih
mogli vidjeti, ak i s izvjesne udaljenosti, da su bili isto toliko nemoni da nam
naude kao i est slinih primjeraka iskopanih iz udovinih zvjezdastih grobova
u logoru jadnog Lakea.
Bili su, doista, isto tako nepotpuni kao i veina onih koje smo iskopali
mada je postalo jasno po gustoj, tamnozelenoj lokvi koja se razlila oko njih da
je njihova nepotpunost beskrajno skorija. Izgleda da ih je bilo svega etiri, dok
su Lakeovi izvjetaji nagovijestili da ne manje od osam ini skupinu koja nam je
prethodila. Nai ih u takvom stanju bilo je sasvim neoekivano, i zapitali smo se
kakva se to udovina borba odvijala tu dolje u mraku.
Pingvini, kad su napadnuti u skupini, divljaki uzvraaju svojim
kljunovima, a nae ui su sad sa sigurnou potvrdile postojanje gnjezdita
negdje dalje. Da li su ti drugi uznemirili takvo mjesto i pokrenuli ubilaku
potjeru? Prepreke to nisu nagovjetavale, jer pingvinski kljunovi protiv ilavih
tkiva koje je Lake secirao teko su mogli objasniti stravinu tetu koju su nae
oi prilazei poele razaznavati. Osim toga, velike slijepe ptice koje smo vidjeli
inile su se izrazito miroljubivima.
Je li, onda, dolo do bitke meu tim drugima, i da li je odsutna etvorka
bila odgovorna? Ako je tako, gdje su oni? Jesu li u blizini i je li vjerojatno da
nam predstavljaju neposrednu prijetnju? Nervozno smo zagledali neke od
bonih prolaza glatkog poda dok smo nastavljali nae sporo i iskreno
oklijevajue napredovanje. to god da je taj sukob bio, oito je bio ono to je
uplailo pingvine i potaknulo ih na lutanje izvan uobiajenog podruja. Morao
se, znai, zbiti blizu izdaleka ujnog gnjezdita u nemjerljivoj jami dolje, poto
nije bilo znakova da ijedna ptica uobiajeno obitava ovdje. Moda je, razmatrali
smo, dolo do stravinog bijega, u kojem je slabija strana pokuala vratiti se do
ostavljenih sanjki kad su ih njihovi progonitelji dovrili. Moglo se zamisliti
demonski okraj izmeu tih bezimeno udovinih bia kako izbija iz crnog
ponora, s velikim oblacima usplahirenih pingvina koji krie i trkaraju pred
njima.
Kaem da smo prili tim oborenim i nepotpunim zaprekama polako i
oklijevajui. Kamo sree da im uope nismo nikad prili, ve pobjegli koliko

nas noge nose iz tog bogohulnog tunela s masno glatkim podovima i

degeneriranim reljefima koji oponaaju i izruguju stvari kojima su uslijedili
pobjegli, prije nego to smo vidjeli ono to smo vidjeli, i prije nego to nam se u
umove urezalo neto to nam nikad vie nee dopustiti da mirno diemo!
Obje nae svjetiljke bile su usmjerene na ispruene objekte, tako da smo
ubrzo shvatili prevladavajui imbenik njihove nepotpunosti. Mada su bili
izudarani, smrvljeni, izoblieni i razderani, njihova glavna zajednika ozljeda
bila je otkidanje cijele glave. Sa svakog od njih bila je skinuta zvjezdasta glava s
pipcima, i kad smo se pribliili vidjeli smo da se nain skidanja inio vie kao
nekakvo paklensko otkidanje ili usisavanje nego kao bilo kakav uobiajeni oblik
odsijecanja. Njihova gusta tamnozelena sukrvica oblikovala je veliku, ireu
lokvu; ali njen smrad bio je nadvladan novim i udnijim zadahom, ovdje
prodornijim nego u bilo kojoj drugoj toki du naeg puta. Tek kad smo stigli
veoma blizu ispruenih zapreka mogli smo otkriti neposredni izvor tog drugog,
neobjanjivog zadaha a u trenu kad smo to otkrili Danforth je, sjetivi se
izvjesnih vrlo ivotnih reljefa iz povijesti Starih u permskom dobu prije stotinu i
pedeset milijuna godina, ispustio potreseni krik koji je histerino odjeknuo tim
nadsvodenim drevnim prolazom sa zlokobnim palimpsestskim reljefima.
Ja sam i sam bio veoma blizu ponavljanja takvog krika, jer sam i ja vidio
te pradavne skulpture, i protrnulo se divio nainu na koji je bezimeni umjetnik
nagovijestio onu groznu prekrivenost sluzi u kojoj su naeni neki nepotpuni i
isprueni Stari oni koje su uasavajui Shoggothi karakteristino pogubili i
isisali do stravine bezglavosti u velikom ratu ponovnog pokoravanja. Bili su to
neuveni, komarni reljefi ak i kad su govorili o pradavnim, davno prolim
stvarima; jer Shoggothe i njihova djela ne bi trebalo vidjeti ljudsko oko niti
portretirati bilo kakva bia. Poludjeli autor Necronomicona se nervozno
pokuao zakleti da ih nije bilo uzgojenih na ovom planetu, i da su ih samo
drogirani snivai uope zamislili. Bezoblina protoplazma sposobna da oponaa
i odrazi sve oblike i organe i procese - viskozne nakupine mjehurastih stanica
gumasti petmetarski sferoidi beskrajno plastini i uobliljivi robovi sugestije,
graditelji gradova sve vie i vie udljivi, sve vie i vie inteligentni, sve vie i
vie vodozemni, sve vie i vie oponaajui! Veliki Boe! Kakvo je ludilo
uinilo ak i te bogohulne Starije voljnima da rabe i oblikuju tako neto?
A sad, kad smo Danforth i ja ugledali svjee blistavu i reflektivno
svjetlucajuu crnu sluz koja je vrsto prianjala uz ta obezglavljena tijela i
opsceno bazdila tim novim, neznanim zadahom iji bi uzrok samo bolesna
mata mogla zamisliti prianjala uz ta tijela i blistala manje raireno na glatkom
dijelu prokleto preklesanog zida u nizu grupiranih toaka - spoznali smo svojstvo kozmikog straha do njegovog najdubljeg dna. Nije to bio strah od ona
etiri nedostajua ostala jer smo i predobro nagaali da nam oni vie nee
nakoditi. Ubogi vrazi! Na kraju krajeva, oni nisu bili zli stvorovi svoje vrste.
Bili su ljudi drugog doba i drugog reda postojanja. Priroda se s njima paklenski
naalila kao to e i sa svima drugima koje bi ljudsko ludilo, beutnost ili

okrutnost mogli odsad iskopati u toj odvratno mrtvoj ili uspavanoj polarnoj
pustari a ovo je bio njihov tragini povratak kui. Nisu bili ak ni divljaci jer to
su doista skrivili? To strano buenje u hladnoi nepoznate epohe moda napad
kosmatih, uspanieno razlajanih etveronoaca, i zbunjena obrana od njih i isto
toliko uspanienih bijelih primata s udnim omotaima i predmetima ... jadni
Lake ...jadni Gedney ... i jadni Stari! Znanstvenici do kraja to su oni uinili to
ne bismo i mi uinili na njihovom mjestu? Boe, kakva inteligencija i
ustrajnost! Kakvo suoavanje s nevjerojatnim, ba kao to su se oni isklesani
roaci i preci suoili sa stvarima samo malo manje nevjerojatnim! Zrakai,
biljke, udovita, nakot zvijezda to god da bijahu, bili su ljudi!
Preli su ledene vrhove na ijim hramovima osutim padinama su nekad
tovali i lutali meu drvenastim papratima. Nali su svoj mrtvi grad kako uti
pod svojom kletvom, i proitali njegove isklesane kasnije dane kao to smo i mi
uinili. Pokuali su doprijeti do svojih ivuih sudrugova u bajkovitoj dubini
tame koju nisu nikad vidjeli a to su nali? Sve to je u suglasju bljesnulo kroz
misli Danforthu i meni dok smo gledali od tih bezglavih, sluzi prekrivenih
oblika do odurnih palimpsestskih reljefa i demonskih skupina tokica svjee
sluzi na zidu pored njih gledali i shvaali to je moralo trijumfirati i preivjeti
tamo dolje u kiklopskom vodenom gradu tog onoenog, pingvinima okruenog
ponora, odakle je upravo tad zlokobna izvijana para bila blijedo izrigana kao u
odgovor na Danforthov vrisak.
ok prepoznavanja te udovine sluzi i obezglavljenosti zaledio nas je u
nijeme, nepomine kipove, i tek smo kroz kasnije razgovore doznali cjelokupnu
narav naih misli u tom trenu. inilo se da smo stajali tamo eonima, ali u stvari
nije moglo biti vie od deset do petnaest sekundi. Ta gadna, blijeda magla
uvijala se naprijed kao da je pred sobom goni nekakva udaljena tjelesina a tada
je stigao zvuk koji je poremetio mnogo od onog to smo upravo odluili, i inei
to razbio opinjenost i omoguio nam da jurnemo kao ludi pored krieih,
zbunjenih pingvina naim ranijim putem natrag do grada, du ledom prekrivenih
megalitskih hodnika do velikog otvorenog kruga, i uz onu arhainu spiralnu
rampu u paninom, automatskom bijegu k razumskom vanjskom zraku i svjetlu
dana.
Taj novi zvuk je, kao to sam nagovijestio, poremetio mnogo toga to
smo odluili, jer je bio ono to nas je seciranje jadnog Lakea navelo da
pripiemo onima koje smo smatrali mrtvima. Bio je, Danforth mi je rekao
kasnije, upravo ono to je nauo u sasvim priguenom obliku kad smo bili u
onoj toki iza kuta uliice iznad razine leda; i svakako je imao okantnu slinost
s piskanjem vjetra koje smo obojica uli oko visokih planinskih peina.
Riskirajui da ispadnem djetinjasti - dodat u jo jednu stvar, makar samo zbog
iznenaujueg naina na koji su se Danforthovi utisci poklopili s mojima.
Naravno da je opa naitanost bila ono to nas je obojicu pripravilo da izvrimo
tumaenje, mada je Danforth spominjao udne zamisli o nesluenim i zabranjenim izvorima kojima je Poe mogao imati pristupa kad je pisao svog Artura

Gordona Pyma prije jednog stoljea. Biti e zapameno da u toj fantastinoj

prii postoji rije nepoznatog ali uasnog i ogromnog znaaja povezanog s
Antarktikom koju vjeno krie divovske utvarno snjene ptice oboda tog
zlokobnog podruja.
"Tekeli-li! Tekeli-li!" To je, mogu priznati, upravo ono to smo mislili da
smo uli prenijeto tim naglim zvukom iza napredujue bijele magle tim varljivo
muzikalnim piskanjem u jedinstveno irokom rasponu.
Bili smo u punom bijegu prije nego to su tri note ili sloga bili izreeni,
mada smo znali da bi brzina Starih omoguila bilo kom krikom uzbunjenom i
progoneem preivjelom pokolja da nas pretekne u trenu ukoliko bi to zbilja
htio. Imali smo, meutim, nejasnu nadu da bi neagresivno dranje i iskazivanje
srodnog razuma mogli uzrokovati da nas takvo bie potedi u sluaju hvatanja,
makar iz znanstvene radoznalosti. Na kraju krajeva, ukoliko se netko takav nije
imao razloga bojati za sebe, ne bi imao motiva da nam naudi. Poto je skrivanje
bilo uzaludno u tom trenu, upotrijebili smo svjetiljku za brz pogled unatrag, i
uoili da se magla razrjeuje. Hoemo li vidjeti, najzad, cjelovit i iv primjerak
tih drugih? Ponovo se zaulo ono varljivo muzikalno piskanje "Tekeli-li!
Tekeli-li!"
Tada, primjeujui da smo odmakli ispred naeg progonitelja, palo nam je
na um da bi stvor mogao biti ranjen. Meutim, nismo mogli riskirati, poto nam
se vrlo oito pribliavao u odgovoru na Danforthov vrisak, prije nego u bijegu
od bilo kakvog drugog bia. Vremena je bilo suvie malo da dopusti
premiljanje. O mjestu gdje se nalazio onaj manje zamislivi i manje izrecivi
komar to smrdljivo, nevieno brdo protoplazme koja je luila sluz, ija je rasa
osvojila ponor i poslala kopnene graditelje da prekleu i puu tunelima u brdima
nismo mogli nita pretpostaviti, i kotalo nas je iskrenog gra aljenja
ostavljanje tog vjerojatno obogaljenog Starog u pogibelji ponovnog hvatanja i
bezimene kobi.
Hvala nebesima to nismo usporili na trk. Uskovitlana magla se ponovo
zgusnula, i krenula naprijed poveanom brzinom, dok su zalutali pingvini iza
nas kriali i krijetali i iskazivali znake panike doista iznenaujue s obzirom na
njihovu relativno malu zbunjenost kad smo mi proli kraj njih. Opet se zaulo
ono zlokobno piskanje irokog raspona "Tekeli-li! Tekeli-li! Nismo bili u
pravu. Stvor nije bio ranjen, ve je samo zastao nailazei na tijela svojih palih
srodnika i paklenski sluzavi natpis nad njima. Neemo nikad znati to je ta
demonska poruka bila ali oni pokopi u Lakeovom logoru pokazali su koliku
vanost ta bia pridaju svojim mrtvima. Naa netedimice troena svjetiljka sad
je pokazala pred nama onu veliku otvorenu peinu gdje su se razliiti putovi
sastajali, i bilo nam je drago to ostavljamo te morbidne palimpsestske reljefe
zamalo osjeane ak i kad smo ih jedva vidjeli za nama.
Jo jedna pomisao koju je stizanje do peine potaklo bila je mogunost da
izgubimo naeg progonitelja u tom zbunjujuem stjecitu velikih galerija. Na
otvorenom prostom bilo je nekoliko slijepih albino pingvina, i inilo se jasnim

da je njihov strah od nadolazeeg bia bio krajnji do toke neobjanjivosti.

Ukoliko bismo u toj toki priguili nau svjetiljku do najnie razine potrebne za
kretanje, usmjeravajui je strogo ispred nas, uplaeni kriavi pokreti velikih
ptica u magli mogli bi priguiti nae korake, prikriti na smjer, i nekako
postaviti lani trag. Usred uskovitlane, izvijane magle, pranjavi i nesjajei pod
glavnog tunela dalje od te toke, za razliku od drugih morbidno uglaanih
izdubina, teko da je mogao initi veoma uoljivu pojedinost; ak ni, koliko
smo mogli zakljuiti, onim naznaenim posebnim osjetima koja su inila Stare
djelomino, mada nesavreno, za nevolju, neovisnima o svjetlosti. Ustvari,
javila nam se bojazan da i mi sami ne zalutamo u urbi. Jer smo, naravno,
odluili drati se pravca prema mrtvom gradu; poto na posljedice izgubljenosti
u tim nepoznatim brdskim izdubinama nismo smjeli ni pomisliti.
injenica da smo preivjeli i izili je dostatan dokaz da je stvor skrenuo u
krivu galeriju dok smo mi sreom uspjeli pogoditi pravu. Sami pingvini ne bi
nas mogli spasiti, ali u suradnji s maglom ini se da su uspjeli u tome. Samo je
nama sklona sudba odrala uskovitlane pare dovoljno gustima u pravom trenu,
jer su se stalno pomicale i prijetile da nestanu. Doista, podigle su se na tren ba
prije nego to smo izili iz odurno preklesanog tunela u peinu, tako da smo
istinski ugrabili jedan prvi i samo polovini prizor pristiueg bia kad smo
bacili konani, oajniki prestraen pogled unatrag prije nego to smo priguili
svjetiljku i umijeali se meu pingvine u nadi da emo izmai progonitelju.
Ukoliko nam je ona sudba koja nas je zaklonila bila naklonjena, ona koja nam je
pruila taj poluprizor bila je beskrajno suprotna; jer se tom treptaju poluvienja
moe pripisati puna polovica uasa koji nas je od tada obuzeo za stalno.
Na toan motiv za ponovni pogled unatrag bio je moda ne vie od
prastarog instinkta progonjenog da ocijeni narav i smjer svog progonitelja; ili je
to moda bio automatski pokuaj da odgovorimo na podsvjesno pitanje koje je
postavilo jedno od naih ula. Usred naeg bijega, dok su nam sve sposobnosti
bile usredotoene na problem bijega, nismo bili u stanju primijetiti i analizirati
detalje, ali ak i tako, nae modane stanice morale su se zauditi zbog poruke
koju su im donosile nosnice. Kasnije smo shvatili to je to bilo da nam nae
povlaenje od smrdljivog obloga sluzi na onim obezglavljenim zaprekama, i
istodobni prilazak progoneeg bia. nisu donijeli promjenu zadaha koju bi
logika zahtijevala. U okolici ispruenih stvorova taj novi i odskora neobjanjivi
zadah bio je potpuno prevladavajui; ali do sad je trebao umnogome ustupiti
mjesto bezimenom smradu povezanom s onim drugima. To nije uinio jer je
umjesto toga novi i manje podnoljivi smrad sad bio doslovce nerazrijeen, i
postajao je sve vie i vie otrovno nasrtljiv svake sekunde.
Tako da smo istodobno pogledali natrag, reklo bi se, mada je nesumnjivo
poetni pokret jednog potaknuo oponaanje od strane drugog. Kad smo to
napravili uperili smo obje svjetiljke punom snagom u trenutno prorijeenu
maglu; ili radi puke primitivne nestrpljivosti da vidimo sve to moemo, ili u
manje primitivnom ali jednako nesvjesnom pokuaju da zaslijepimo to bie

prije nego to priguimo svjetlo i zamaknemo meu pingvine u sreditu labirinta

pred nama. Nesretnog li ina! Ni sam Orfej, ni Lotova ena, nisu skuplje platili
pogled unatrag. A opet je pristiglo ono okantno piskanje irokog raspona
"Tekeli-li! Tekeli-li!"
Mogao bih ba i biti iskren makar ne mogao podnijeti da budem sasvim
izravan naznaujui to smo vidjeli, mada smo tada osjeali da to ne treba
priznati ak ni jedan drugom. Rijei koje dopiru do itatelja nikad ne mogu niti
nagovijestiti grozotu samog tog prizora. On nam je osakatio svijest tako
potpuno da se udim da smo imali zaostatak prisebnosti dostatan da priguimo
svjetiljke po planu, i da pogodimo pravi tunel k mrtvom gradu. Samo instinkt
nas je morao provui kroz to moda bolje nego to bi to razum uradio mada
smo, ukoliko je to bilo ono to nas je spasilo, platili previsoku cijenu. Razuma
nam je svakako u tom trenu preostalo sasvim malo.
Danforth je potpuno poremetio pameu, i prva stvar koje se sjeam od
ostatka puta je da sam ga uo kako zbrkano recitira jednu histerinu formulu u
kojoj sam samo ja od cijelog ovjeanstva mogao nai bilo to osim sulude
irelevantnosti. Odjekivala je u falsetnim jekama meu krianjem pingvina,
odjekivala kroz kripte naprijed, i hvala Bogu kroz sada prazne kripte odostraga.
Nije je mogao otpoeti odmah poto inae ne bismo bili ivi i slijepo zatrani.
Zadrhtim pri pomisli to je djeli razlike u njegovim ivanim reakcijama
mogao donijeti.
South Station Under-Washington Under-Park Street Under-KendallCentral-Harvard- Jadnik je recitirao imena znanih postaja tunela BostonCambridge koji se probijao kroz nae mirno rodno tlo tisuama kilometara
daleko u Novoj Engleskoj, pa ipak taj ritual za mene nije imao ni irelevantnosti
ni podsjeanja na kuu. Bilo je samo uasa, jer sam nepogreivo znao udovinu
opainsku analogiju koja ga je potakla. Oekivali smo, osvrnuvi se, vidjeti
uasnog i nevjerojatnog kreueg stvora ukoliko se magla dovoljno prorijedi; ali
smo o tom stvoru oblikovali jasnu zamisao. Ono to jesmo vidjeli jer se magla
doista i previe zlokobno razrijedila bilo je neto sasvim drugaije, i neizmjerno
vie odurno i uasavajue. Bilo je to potpuno, objektivno otjelotvorenje stvari
koje ne bi trebale postojati fantastinog romanopisca; a najblia shvatljiva
analogija tome je ogromni, jurei vlak podzemne eljeznice kako se vidi s platforme postaje - veliki crni prednji kraj pomalja se kolosalno iz nejasne
podzemne udaljenosti, ozvjezdan svjetlima udnih boja i ispunjava ogromnu
rupu kao to klip ispunjava cilindar.
Ali mi nismo bili na platformi postaje. Bili smo na tranicama ispred dok
je taj komarni, plastini stup smradne crne svjetlucavosti curio tijesno naprijed
kroz njegovu petmetarsku upljinu, dobivajui paklensku brzinu i tjerajui
ispred sebe spiralni, zgunjavajui oblak blijede ponorske magle. Bila je to
strahotna, neopisiva stvar ogromnija od bilo kog vlaka podzemne - bezoblina
smjesa protoplazmikih mjehuria, pomalo samosvjetlea, i s mnotvom
privremenih oiju koje su se stvarale i rastvarale poput ireva zelenkaste svjetlo-

sti preko cijelog tuneloispunjavajueg prednjeg kraja koji je jurio na nas, mrvei
uspaniene pingvine i klizei po uglaanom podu koji su ona i njena vrsta tako
zlokobno pomeli od sve prljavtine. Opet se zauo onaj jezovit, podrugljiv zov
"Tekeli-li! Tekeli-li! i najzad smo se sjetili da demonski Shoggothi kojima su
ivot, misli i ustroj organa podarili iskljuivo Stari, i koji nisu imali svog jezika
osim onog to su skupine toaka predstavljale takoer nisu imali ni svog glasa
osim oponaanih glasanja njihovih minulih gospodara.

XII
Danfoith i ja posjedujemo sjeanja na izlazak u veliku isklesanu
polukuglu i nalaenje puta natrag kroz kiklopske sobe i hodnike mrtvog grada,
ali su to ipak isto snoviti ulomci bez ikakvog sjeanja na volju, detalje, ili
fizike napore. Bilo je kao da smo lebdjeti u nekakvom nebuloznom svijetu ili
dimenziji, bez vremena, uzronosti ili orijentacije. Sivo poludnevno svjetlo
ogromnog krunog prostora nas je poneto otrijeznilo, ali nismo prili blizu onih
spremljenih sanjki niti ponovo pogledali jadnog Gedneya i psa. Oni imaju udan
i titanski mauzolej, i nadam se da e ih kraj ovog planeta zatei tamo
neuznemirene.
Dok smo se borili s usponom velike spiralne rampe prvi put smo osjetili
uasnu iscrpljenost i kratkou daha koju je naa trka kroz razrijeeni zrak
visoravni uzrokovala, ali nas ak ni strah od kolapsa nije mogao nagnali da
zastanemo dok ne doemo do normalnog vanjskog podruja sunca i neba. Bilo
je neeg neodreeno prigodnog u naem odlasku iz tih sahranjenih epoha, jer
dok smo se onako zapuhani spiralno uspinjali stranicama tog dvadesetmetarskog
cilindra pradavne gradnje, uoavali smo pored nas stalnu povorku herojskih
reljefa izvedenih ranom i nesrozanom tehnikom mrtve rase - posljednji pozdrav
od Starih, ispisan prije pedeset milijuna godina.
Konano se uzveravi na vrh, nali smo se na velikoj hrpi razbacanih
blokova, sa zakrivljenim zidinama vieg kamena nad nama na zapadu, i
tmurnim vrhovima velikih planina koji su se uzdizali iza razruenijih struktura
na istoku. Nisko antarktiko sunce ponoi virilo je crvenkasto s junog
horizonta kroz procjepe u nepravilnim ruevinama, i uasna starost i mrtvilo tog
komarnog grada inile su se jo izrazitijima u kontrastu s tako relativno
poznatim i uobiajenim stvarima kao to su pojedinosti polarnog pejzaa. Nebo
nad nama bila je uskovitlana i svjetlucava masa slabanih polarnih isparenja, i
mraz nas je grizao do kosti. Umorno odlaui torbe s opremom koje smo
instinktivno stiskali tijekom naeg oajnikog bijega, ponovo smo zakopali
teku odjeu za teturavi silazak niz nasip i pjeaenje kroz conima stari kameni
labirint do brda u podnoju gdje je na zrakoplov ekao. O onom to nas je
nagnalo na bijeg iz te tame Zemljinih tajnih i drevnih jama nismo rekli nita.
Za manje od etvrt sata nali smo strmu rampu do brda vjerojatno drevnu
terasu kojom smo se spustili, i mogli smo vidjeti tamnu masu naeg velikog
zrakoplova meu prorijeenim ruevinama na uzdiuoj padini naprijed. Na
pola puta uzbrdo k cilju zastali smo na tren da doemo do daha, i okrenuli se da
opet pogledamo fantastinu zbrku nevjerojatnih kamenih oblika pod nama jo
jednom mistino ocrtanu naspram nepoznatog zapada. Dok smo to radili, vidjeli
smo da je nebo jo dalje izgubilo jutarnju zamagljenost, poto su se neumorne
ledene pare pomakle gore ka zenitu, gdje su njihovi podrugljivi obrisi naizgled
bili na rubu da oblikuju nekakav bizaran uzorak kojeg su se bojale nainiti

sasvim uoblienim ili zakljunim.

Tamo se sad pruala, otkrivena na konanom bijelom horizontu, tanka
vilinska crta visinskog ljubiastog iji su se igliasti vrhovi snoliko uzdizali
naspram zamamne ruiaste boje zapadnog neba. Navie prema tom
svjetlucavom rubu uzdizala se drevna zaravan, koju je utisnuti tok nestale rijeke
presijecao poput nepravilne vrpce sjene. Na tren smo uzdahnuli od divljenja
prema nezemaljskoj kozmikoj ljepoti tog prizora, a onda nam se neodreeni
uas poeo uvlaiti u due. Jer ta daleka ljubiasta crta nije mogla biti nita
drugo osim onih uasnih planina zabranjene zemlje najvii od zemaljskih
vrhova i stjecite zemaljskog zla; stanite bezimenih uasa i arhajskih tajni;
izbjegavano i tovano od onih koji su se bojali isklesati njihovo znaenje;
nepohoeno od bilo kog ivog stvora na Zemlji, ali posjeeno zlokobnim
munjama, i izvorite udnih zraka preko ravnica u polarnoj noi nesumnjivo
nepoznati arhetip za onaj stravini Kadath u Ledenoj pustoi iza odurnog Lenga,
na koji pradavne legende izbjegavajue aludiraju.
Ako su isklesane mape i reljefi u tom predljudskom gradu bili toni, te
zagonetne ljubiaste planine nisu mogle biti manje od petsto kilometara
udaljene; pa ipak se nita manje jasno njihov vilinski obris nije ocrtavao nad tim
dalekim snjenim rubom, poput nazubljene otrice udovino tuinskog planeta
koji samo to se nije uzdigao na nenavikla nebesa. Njihova visina je, onda,
morala biti ogromna izvan svake usporedbe uzdiui ih u rijetke slojeve
atmosfere koje nastanjuju samo takve plinovite utvare o kojima su presmioni letai jedva dostatno proivjeli da proapu nakon neobjanjivih padova.
Gledajui u njih, nervozno sam pomislio na izvjesne isklesane nagovjetaje o
tome to je velika nestala rijeka donijela do grada s njihovih prokletih padina i
zapitao se koliko je razuma a koliko budalatine poivalo u strahovima onih
Starih koji su ih tako oklijevajue prikazivali. Sjetio sam se kako njihov sjeverni
kraj mora prilaziti obali u Zemlji kraljice Marije, gdje je ba u tom trenu
ekspedicija sir Douglasa Mawsona nesumnjivo radila manje od tisuu i pol
kilometara daleko; i ponadao se da nikakva zla kob nee sir Douglasu i
njegovim ljudima dati nagovjetaj to bi se moglo nalaziti iza obalnog zatitnog
planinskog lanca Takve misli ine jasnim koliko je napregnuto bilo moje stanje
u tom trenu a inilo se da je Danforthu jo gore.
Pa ipak, prije nego to smo proli veliku zvjezdastu ruevinu i stigli do
zrakoplova, naa strahovanja su se prebacila na manji ali dovoljno ogromni
lanac iji prelazak nas je ekao. Iz brda u podnoju, crne, ruevinama osute
padine dizale su se tmurno i strahotno na istoku, ponovo nas podsjeajui na
one udne azijske slike Nikolaja Roericha; a kad smo pomislili na zastraujua
bezoblina stvorenja koja su se ljigavo puzei mogla probiti ak i do najviih
upljih vrhunaca, nismo se mogli bez panike suoiti s izgledima da ponovo
proletimo pored tih sugestivnih, nebu okrenutih peinskih otvora gdje je vjetar
stvarao zvukove nalik muzikalnom piskanju irokog raspona. Da stvari budu
gore, vidjeli smo jasne naznake lokalne magle oko nekoliko vrhova - kao to je

jadni Lake morao vidjeti kad je napravio onu ranu greku glede vulkanizma i
pomislili s drhtajem na onu srodnu maglu kojoj smo upravo utekli; na to, i na
bogohulnu provaliju koja je njegovala uase, iz koje je sva takva para dolazila.
Sve je bilo u redu sa zrakoplovom, i nespretno smo navukli naa najtea
letaka krzna. Danforth je pokrenuo motor bez problema, i sasvim glatko smo
uzletjeli nad komami grad. Pod nama se pradavna kiklopska gradnja pruala
kao i prvi put kad smo je ugledali, i poeli smo se uspinjati i okretati da
ocijenimo vjetar za na prelazak prijevoja. Na jako velikoj visini moralo je biti
snanih kovitlaca, poto su oblaci ledene praine na zenitu inili svakojake
fantastine stvari, ali na sedam i pol tisua metara, visini koja nam je trebala za
prijevoj, ustanovili smo da se upravlja sasvim lako. Kad smo se pribliili
streim vrhovima opet se pojavilo udno piskanje vjetra, i mogao sam vidjeti
da Danforthove ruke drhte za upravljaem. Mada sam bio puki amater, pomislio
sam u tom trenu da bih ja mogao biti bolji pilot od njega za opasan prolaz
izmeu vrhunaca i, kad sam pokretom pokazao da hou zamijeniti sjedala i
preuzeti njegove dunosti, on se nije pobunio. Pokuao sam skupiti svu svoju
vjetinu i samokontrolu, i zagledao sam se u djeli crvenkastog daljeg neba
izmeu rubova prijevoja odluno odbijajui obratiti pozornost na oblaie pare
na vrhovima planina, i elei imati voskom zaepljene ui poput Odisejevih
mornara pored obale sirena da bih drao to uznemirujue piskanje vjetra to
dalje od svijesti.
Ali Danforth, osloboen pilotiranja i doveden do opasne napetosti ivaca,
nije mogao ostati miran. Osjetio sam ga kako se okree i mie kad je pogledao
natrag na uasni grad koji je ostajao iza nas, naprijed u peinama proreetane,
kockama izlijepljene vrhove, u stranu u jednolino more snjenih, bedemima
posutih brda, i gore u uskovitlano, groteskno oblano nebo. Upravo tada, ba
kad sam se trudio sigurno proi kroz prolaz, njegovo luako vritanje nas je
dovelo tako blizu katastrofe raznijevi moju samokontrolu i uzrokujui da na
tren bespomono petljam po komandama. Sekundu kasnije moja odlunost je
nadvladala i uspjeli smo sigurno proi ali se plaim da Danforth nikad vie nee
biti isti.
Rekao sam da mi je Danforth odbio rei kakav ga je konani uas naveo
da tako luaki zavriti - uas koji je, alobno sam uvjeren, uglavnom
odgovoran za njegov sadanji slom. Uspjeli smo neto malo porazgovarati,
viui preko piskanja vjetra i zujanja motora, kad smo stigli na sigurnu stranu
planina i polako se sputali prema logoru, ali se to uglavnom odnosilo na
zakletve utnje koje smo dali pripremajui se da napustimo komarni grad.
Izvjesne stvari, sloili smo se, ljudi ne trebaju doznati i olako raspravljati i ne
bih ni sad govorio o njima da nije potrebe da se odvrati ta ekspedicija
Starkweather-Moore, i drugi, po svaku cijenu. Apsolutno je neophodno, za mir i
sigurnost ovjeanstva. da neki od Zemljinih mranih, mrtvih zakutaka i
neispitanih dubina budu ostavljeni na miru; da se ne bi spavajue nenormalnosti
probudile u uskrsnuli ivot, i bogohulno preivjeli komari izmigoljili i ispuzali

iz svojih crnih jazbina u nova i daljnja osvajanja.

Sve to je Danforth ikad nagovijestio je da je konani uas bio privid.
Nije to bilo, tvrdi on, nita u svezi s kockama i peinama tih odjekujuih,
isparavajuih, crvotono izdubljenih planina ludila koje smo preli, ve jedini
fantastini, demonski pogled, meu uskovitlanim oblacima zenita, na ono to je
lealo iza tih drugih ljubiastih zapadnih planina koje su Stari izbjegavali i kojih
su se bojali. Veoma je vjerojatno da je sve to ista iluzija nastala od prethodnih
napetosti koje smo preivjeli, i stvarnog mada neprepoznatog privida mrtvog
prekoplaninskog grada doivljenog blizu Lakeovog logora prethodnog dana, ali
je Danforthu bila toliko stvarna da jo pati od nje.
U rijetkim prilikama je aputao nepovezane i neodgovorne stvari o "crnoj
jami, "isklesanom rubu", "proto-Shoggothima, "vrstim tijelima bez prozora s
pet dimenzija", "bezimenom cilindru" starijem Pharosu", "Yog-Sothothu",
pradavnoj bijeloj sluzi, "boji iz svemira", krilima", oima u tami",
"mjeseevim ljestvama", "prvobitnom, vjenom, neumrlom", i drugim bizarnim
koncepcijama, ali kad je potpuno pri sebi pobija sve to i pripisuje ih svom
neobinom i bizarnom italakom ukusu ranijih godina. Za Danfortha se, doista,
zna da je jedan od rijetkih koji su se ikad usudili do kraja proitati onaj
crvotoni primjerak Necronomicona dran pod kljuem u fakultetskoj knjinici.
Zrak na velikim visinama, kad smo prelijetali prijevoj, bio je svakako pun
isparenja i dovoljno uskovitlan; i mada ja nisam vidio zenit, mogu lako zamisliti
da su kovitlanja leda mogla poprimiti udne oblike. Mata je, znajui koliko
ivotno udaljeni prizori mogu ponekad biti odraeni, prelomljeni i uveani
takvim slojevima nemirnih oblaka, mogla lako dodati ostalo a, naravno,
Danforth nije nagovjetavao ni jedan od tih odreenih uasa dok njegovo
sjeanje nije dobilo priliku da se osloni na prije proitano. Nikako nije mogao
vidjeti toliko toga jednim pogledom.
U samom tom trenu, njegovi krici bili su ogranieni na ponavljanje samo
jedne, sulude rijei, i previe oitog podrijetla: "Tekeli-li! Tekeli-li!"

Pogovor
"Najstarija i najjaa ovjekova cmocija je strah, a najstarija i najjaa vrsta
straha je strah od nepoznatog, misao je kojom Lovecraft zapoinje esej
Natprirodna strava u knjievnosti, te ona koja e nas odvesti put majstorstva
autorova stvaranja svjetova unutar pria strave (maeabre story).
Emocionalni odgovor itatelja, elja je svakog knjievnog djela; autorova
elja da se poigra onim iskonsko priroenim u nama, naim emocijama. Nema
potrebe sumnjati u strah kao prvotno izraenu emociju kod najstarijih naih
predaka, ali kako objasniti ljudsku nemo pred njom sve do dananjeg stoljea.
Iskoristivi ljudsku nemo spram iskonskog uzroka svih ljudskih pozitivnih i
negativnih dostignua, Lovecraft e nas nemilosrdno suoiti sa svim naim
skrivenim bojaznima kako osobnim tako i globalnim. No, zaponimo sa samim
Lovecraftom i njegovim vlastitim strahovima.
Howard Phillips Lovecraft roenje 20. kolovoza 1890. u Providenccu, na
Rhode Islandu. Kada mu je bilo tri godine izgubio je oca. Trgovaki putnik po
zanimanju. Winfield Seott Lovecraft doivio je slom ivaca, i potom skonao u
umobolnici gdje je i umro nakon pet godina od neurosifilisa. Najranije
oduevljenje literaturom, Lovecraft pronalazi u djelu Arabia Nights na temelju
kojega e nastati njegov pseudonim Abdul Alhazred, kojem se pripisuje
autorstvo mitskog djela Necronomicon. Vrlo rano budi mu se zanimanje za
grku mitologiju kao i za gotiku priu. Bolujui od depresije i psiholokih
poremeaja. Lovecraft e esto izostajati iz kole, a sve e se vie zanimati za
kemiju i astronomiju. Smru djeda, obitelj gubi posjed te upada u financijsko
potekoe. Izgubivi iznenada djetinjstvo, Lovecraft esto pomilja na samoubojstvo. Pred maturu, 1908. godine, mladi Lovecraft doivljava slom ivaca
i time prekida kolovanje ostavi bez zavrne diplome, to e mu onemoguiti
daljnju naobrazbu. Slijedi razdoblje krize u kojem e sve do 1913. godine ivot
provesti zatvoren u stanu uz nezdravo blizak, gotovo patoloki odnos s majkom.
Postavi lanom United Amateur Press Associaliona, vratit e mu se ivotna
energija za stvaranjem. Veina njegovih kratkih pria bit e tiskana u pulp
asopisu Weired Tales, asopisu zastraujuih, nadnaravnih, zagrobnih pa i
opscenih pria. Od tada pa sve do njegove smrti, 10. oujka 1937., kada umire u
46. godini ivota od raka crijeva, Lovecraft nee prestati pisati, premda mu za
ivota nee biti tiskana niti jedna samostalna knjiga.
H. P. Lovecraft je iza sebe ostavio pozamaan opus kratkih pria koje
stapaju stravu i fantastiku (The Tomb, The Alkemist, The Dream Quesl of
Unknown Kadath ...), dva kratka romana Planine ludila i Sluaj Charlesa
Dextera Warda te 1922 poetska i esejistika ostvarenja. Iz Lovecraftove bogate
korespodencije s prijateljima i suradnicima uoava se njegovo poimanje straha,
onoga to nastaje na granici stapanja uspomena. iskustva, doivljenoga i mate,
uobrazilje ili imaginarnog. Lovecraftovo poimanje strave neka je vrsta

kognitivne strave, strave koja se raa saznanjem o onome to nam rui

dotadanju sliku realiteta. Roman Planine ludila, Cthulhoidna je pripovijest o
ekspediciji u potrazi za nepoznatim, neotkrivenim prostranstvima Antarktika.
Lovecraft nije stvorio samo pripovijest ve nas je suoio sa stvaranjem novoga,
nepoznatog nam svijeta. Njegove likove, likove to okruuju naratora, ljude od
knjiga, ili pak znanstvene novake ili umjetnike, ne plai novo i neotkriveno, ve
naprotiv, Lovecraft im je usadio freudovsku tezu straha, tajanstveno u stvari
nije nita novo ili strano, ve neto blisko i odavno ustaljeno u svijesti, koje se
od nje otuuje jedino procesom zatomljivanja. Stavivi na kunju njihovu
znanstvenu religioznost spram svjetova i bia to rue ideoloke temelje, oni
gube prisebnost duha te poniru u ludost. Strah od poremeaja duha, ludosti,
cijena je svih onih koji su se uputili Lovecraftovim svijetom fantastike.
Lovccraftovi svjetovi, kao i njegove prie, egzistiraju neovisni jedni o
drugima, dijelei jedinstvo poetinosti, strave te mitske podloge. Veina
njegovog stvaralatva mogla bi potpasti pod kategoriju "Cthulhu mitova.
Cthulhu je u biti lik, tuinac, monstrum to snivajui eka pod morem potopljena grada R'lyeh, a javlja se u samo jednoj njegovoj prii. Naziv Cthulhu
mitovi" sinonim je za sva Lovecraftova djela u kojima se simboliki ili
konkretno pojavljuju udovita koja vrebaju aktere. Lako je uspostaviti odnos s
mitovima koji esto kriju monstrume, zvijeri i nakaradne spodobe u mranim
dubinama svijeta. Meutim, opu Lovecraftovu utemeljenost na mitologiji
moemo razumjeti jedino unutar vremenskog i teritorijalnog konteksta.
Huizingina misao ... Ne moe se osporiti da se mitologijske slike u
nekom razdoblju, koje ih predaje kao naslijeenu formu, vie ne slau s
duhovnom razinom koju je to razdoblje doseglo. Stoga mit, da bi ga se moglo
potovati kao sveti element kulture, valja ili interpretirati mistiki, ili gajiti kao
istu literaturu", dovodi nas na razumijevanje puta koji je mit nastavio u
amerikoj svijesti, svijesti neogranienog i nenaseljenog prostranstva te svijesti
o "bespovijesnosti" kulture. Mistina interpretacija pronalazi novi mise en
scene, ameriko tlo. Tu su pozornicu oblikovali narataji prvih evropskih
doseljenika, koji su plovivi oceanskim bespuem mogli vjerovati i nadati se
istinitosti samo jedne vjere, Galilejeve i Kopernikove. Dok se evropska
civilizacija klonila od gotike i romantiarske fantazije roenjem nove religije,
znanstvene misli, na amerikom tlu e se tek raati prva materijalistika svijest
o realitetu osloboena svih simbolizama. Mistina interpretacija starih mitova i
novih imaginarnih svjetova bit e pokuaj bijega amerike svijesti u budunost
kako bi sadanjost dobila patinu prolosti. Ne mora nas stoga zauditi to se
danas na amerikim visokim kolama predaje znanstvena fantastika ba kao i
povijest. Bjeei od srednjovjekovne simbolike svijesti o svijetu, evropski
kontinent danas jo nije spreman razmatrati fantastiku u okvirima knjievnog
pravca, ve samo utoliko koliko se fantastika moe nazrijeti iz okvira pojedinih
knjievnih djela. Tako su se zaeci fantastine knjievnosti najizrazitije
pronalazili kod predstavnika gotikog romana Warpolea, Ann Radeliflfe, E. A.

Poea, Mary Shelly, jezerskog pjesnika Byrona, te sve do Goethea, Dickensa,

Turgenjeva, R. L. Stevensona. Merimeea, Maupassanta, Nervala, Baudelairea,
Wildea te Faulknera.
Razvijajui se kroz gotiki pasti, u najranijim svojim djelima,
Lovecraftov izriaj nee, u pseudodokumentaristikim djelima Cthulhu
mitova izgubiti na gotikoj poetinosti, opskurnom i maginom. Ono e izrasti
na pseudomagijskim tekstovima na latinskom i grkom, simulkrumima ali i na
Lovecraftovom mehanikom materijalizmu". Kod njega su strava i fantazija
potkrijepljene na izvorima pisane rijei i sna, razuma i kaotinog ludila.
Mehanikim materijalizmom Lovecraft se suprotstavlja spiritualnosti i magiji
svojim moderim builicama i strojevima, te poluznanstvenim raspravama.
Korijeni Lovecraftova pulp poizma ne vide se samo u poetinosti izraza i stila
ve i u pojavnosti zajednikih simbola. Poeove "bijele ivotinje na dnu mora" iz
Doivljaja Arthura Gordona Pyma kod Lovecrafta su albino pingvini. Pingvini
najavljuju polarnim istraivaima blizinu vode kao i kraj njihova iscrpljujuega
putovanja. Kao i kod Poea, kraj putovanja obiljeit e zazivanje Tekeli-li
nagovjetaj ui ono drugo putovanje nakon saznanja, putovanje k ludilu.
Lovecraftov bestiarium slika je svijet koju jo nismo spoznali ali iji miris vreba
da bi nas obuzeo.
Likovi njegova bestiariuma (Mi-Go. Stari), kao i fantastini svjetovi
(planeta Vuggoth) koje je prizvao, nalaze danas svoje utjelovljenje kroz fantasy
roll-play igre i konvencije (The NecronomiCon). Call of Cthulhu, je, fantasy
igra iz razdoblja Lovecraftove Amerike dvadesetih godina ovog stoljea. U njoj
igrai postaju istraivai to slijede glasine ili gnjusne okultne zloine koji e
na vidjelo prizvati udovita. Call of Cthulhu neobino je mrana igra, a najbolji
istraivai bit e oni koji zadre zdravu pamet i obrane se od mogue
apokaliptine pobjede udovita. Oni koji u tome uspiju, postii e vie i od
samog Lovecrafta, koji je igru ivota izgubio.
Dijana Sinkovi

CRACKORA ABACUS123 ELEZNI

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net