Professional Documents
Culture Documents
Trea la
bojana888
PRVI DEO
Nalazim se u zatvoru maloga grada iz svog detinjstva.
To i nije pravi zatvor, to je elija u zgradi lokalne policije, zgradi koja je
obina kua poput ostalih kua u gradu, jedna jednospratnica.
Moja elija mora da je nekada bila veernica, vrata i prozor gledaju na
dvorite. Iznutra su bile dograene prozorske ipke tako da je nemogue
dohvatiti i razbiti staklo. Toaletni kutak sakriven je iza paravana. Uz jedan od
zidova je sto i etiri stolice prirafljene za pod, uz suprotni zid etiri kreveta
koji mogu da se obore. Tri kreveta su oborena.
Sam sam u svojoj eliji. Ima veoma malo zloinaca u ovom gradu, i kad
se neki pojavi, smesta ga prevezu u susedni grad, glavno mesto u pokrajini, na
dvadeset kilometara odavde.
Ja nisam zloinac. Ovde sam samo zato to mi isprave nisu uredne, moja
viza vie ne vai. Napravio sam i dugove.
Ujutro, moj uvar mi donosi doruak, mleka, kafe, hleba. Popijem malo
kafe i idem da se istuiram. Moj uvar dokraji moj doruak i oisti moju eliju.
Vrata ostanu otvorena, mogu da izaem u dvorite, ako mi se izlazi. To dvorite
je opasano visokim zidovima obraslim brljanom i divljom lozom. Iza jednog
zida, levo, kad se izae iz moje elije, nalazi se natkriveno kolsko dvorite.
ujem decu kako se smeju, igraju i vrite za vreme odmora. kola je ve bila tu
kada sam bio dete, seam je se, iako u nju nikada nisam iao, a zatvor se nalazio
na drugom mestu u ono vreme, njega se takoe seam, jer sam jednom bio
tamo.
Sat vremena ujutro i sat vremena uvee, hodam po dvoritu. To je navika
koju sam stekao u detinjstvu kada sam, sa pet godina, morao ponovo uiti da
hodam.
Ona dodaje:
- Skoro se i ne primeuje.
Ja se smejem.
Ponovo imam ime da piem, ali nemam ta da pijem, a nemam ni
cigareta, sem dve-tri koje mi ponudi moj uvar posle jela. Traim razgovor sa
policijskim oficirom, koji me odmah prima. Njegova kancelarija je na spratu.
Penjem se. Sedam na stolicu naspram njega. On ima riu kosu, lice mu je
prekriveno crvenim pegama. Na stolu, pred njim, u toku je partija aha. Oficir
gleda ahovsku tablu, pomera jednog peaka, belei potez u jedan bloki,
podie svoje bledoplave oi:
- ta elite? Istraga jo nije zavrena. Bie potrebno par nedelja, moda i
mesec dana.
Ja kaem:
- Meni se ne uri. Ovde se odlino oseam. Jedino mi nedostaju izvesne
sitnice.
- Na primer?
- Ako biste mogli dodati mojim zatvorskim trokovima jedan litar vina i
dva pakla cigareta dnevno, ambasada ne bi imala nita protiv.
On kae:
- Ne bi. Ali to bi bilo ravo za vae zdravlje.
Ja kaem:
- Znate li ta moe da snae jednog alkoholiara kome naglo uskrate
pie?
On kae:
- Ne. I ba me briga.
Ja kaem:
- Preti mi delirijum tremens. Mogu svakog asa da umrem.
- Manite se ale!
On sputa pogled na ah. Ja mu kaem:
- Crni skaka.
On nastavlja da zuri u ah:
- Zato? Ne vidim.
Pomeram skakaa. On belei u svoj bloki. Dugo razmilja. Uzima topa.
- Ne!
On ostavlja topa, gleda me:
- Vi ste dobar igra?
- Ne znam. Ima ve dugo kako nisam igrao. U svakom sluaju, jai sam
od vas.
On postaje crveniji od svojih pega:
- Poeo sam tek pre tri meseca. I bez ikoga da me ui. Da li biste mi
mogli dati par asova?
Ja kaem:
- Rado. Ali ne treba da se ljutite ako pobeujem.
On kae:
- Ne zanima me pobeda. Hou samo da nauim.
Ja ustajem:
- Doite sa svojim ahom kad god hoete. Po mogunosti ujutro. U to
vreme duh je bodriji nego popodne ili uvee.
On kae:
- Hvala.
On sputa oi na ah, ja ekam, nakaljavam se.
- A vino i cigarete?
On kae:
- Nema nikakvih problema. Izdau nareenja. Imaete svoje cigarete i
vino.
Izlazim iz oficirove kancelarije. Silazim, ostajem u dvoritu. Sedam na
klupu. Jesen je veoma blaga ove godine. Zalazi sunce, nebo dobija boje,
narandastu, utu, ljubiastu, crvenu, i druge boje za koje ne postoje rei.
***
Ozbiljno sam bolestan. Danas je tano godina dana otkako to znam.
Poelo je u jednoj drugoj zemlji, mojoj usvojenoj zemlji, jednog jutra
prvih dana novembra. U pet sati.
Napolju je jo mrak. Diem s mukom. Neki snaan bol zapreava mi
disanje. Taj bol se iri po grudima, zahvata mi rebra, lea, ramena, ruke, grlo,
potiljak, vilice. Kao da neka ogromna ruka hoe da smrvi celi gornji deo mog
tela.
Ispruim ruku, polagano, upalim lampu pored uzglavlja.
Paljivo sednem na krevet. ekam. Ustanem. Odem do radnog stola, do
telefona. Ponovo sednem na stolicu. Da pozovem hitnu pomo. Ne! Ne hitnu
pomo. Treba ekati.
Odem u kuhinju, spremim kafu. Ne treba uriti. Ne udisati duboko.
Diem polako, blago, mirno.
Posle kafe, istuiram se, obrijem se, operem zube. Vratim se u svoju
sobu, obuem se. Treba saekati osam sati i telefonirati, ali ne u hitnu pomo,
ve zvati taksi i mog stalnog lekara.
On me prima preko reda. Slua me, radi mi radiografiju plua, ispituje mi
srce, meri mi pritisak.
- Obucite se.
Sada sedimo jedan naspram drugog u njegovoj ordinaciji.
- Jo uvek puite? Koliko? Jo uvek pijete? Koliko?
Odgovaram bez laganja. Njega nikada nisam lagao. Znam da mu se
potpuno fuka, i za moje zdravlje, i za moju bolest.
Neto upisuje u moj karton, gleda me:
- Sve inite da sebe unitite. Vaa stvar. To se samo vas tie. Jo pre
deset godina izriito sam vam zabranio da puite i pijete. Vi i dalje po svome.
***
Najvei deo svog detinjstva proveo sam u jednoj bolnici. Moja seanja na
nju veoma su jasna. Ponovo vidim svoj krevet meu dvadesetak drugih kreveta,
svoj ormar u hodniku, svoja invalidska kolica, svoje take, salu za muenje s
njenim bazenom, s njenim spravama. Pokretne trake na kojima je trebalo hodati
do beskonanosti, pritegnut remenom; karike za koje se trebalo veati,
nepomine bicikle ije je pedale trebalo i dalje okretati ak i kada urla od bola.
Seam se te patnje, a i raznih mirisa, mirisa lekova sa kojima se meao
miris krvi, znoja, mokrae, izmeta.
Seam se jo i injekcija, belih mantila bolniarki, pitanja bez odgovora, a
naroito ekanja. ekanja ega? Verovatno ozdravljenja, ali moda i neeg
drugog.
Saoptili su mi kasnije da sam stigao u bolnicu u komatoznom stanju,
tokom jedne ozbiljne bolesti. Imao sam etiri godine, poinjao je rat.
O onome to je bilo pre bolnice, vie nita ne znam.
Bela kua sa zelenim kapcima u jednoj mirnoj ulici, kuhinja u kojoj je
moja majka pevala, dvorite u kome je moj otac cepao drva, nije li ta savrena
srea u beloj kui nekada bila stvarnost, ili sam je pak samo sanjao ili izmislio u
dugim noima za tih pet godina provedenih u bolnici?
A onaj koji je spavao u drugom krevetu male sobe, i koji je disao u istom
ritmu kao ja, onaj brat ije ime mislim da jo znam, je li on umro, ili nikada nije
ni postojao?
Jednog dana, promenili smo bolnicu. Nova se zvala Centar za
rehabilitaciju, ali je to ipak bila bolnica. Sobe, kreveti, ormari, bolniarke, sve
bee isto, a bolne vebe su se nastavile.
Centar je bio okruen ogromnim parkom. Mogli smo da izlazimo iz
zgrade i da se brkamo u jednom bazenu s blatom. to bismo vie blata lepili po
plafon, ili pak, kada ga izvedu, u nebo, smeei se. Uzeo sam mu ruku,
pritisnuo sam je na svoje lice, zatim sam obuhvatio njegovo lice rukama. On se
smeio gledajui u plafon.
Izaao sam iz spavaonice, otiao sam u uiteljiinu sobu. Ona nije bila
tamo. Legao sam u njen krevet. Lepo je mirisao. Zaspao sam. Kada sam se
probudio, usred noi, ona je leala pored mene, ruku prekrtenih preko lica.
Rastavio sam joj ruke, obavio sam ih oko sebe, pripio sam se uz nju, ostao sam
tako, ne spavajui, sve do jutra.
Neki od nas primali su pisma koja su im delile ili itale bolniarke, ako
sami nisu bili sposobni to da ine. Kasnije sam ja, onima koji nisu bili sposobni
da itaju, itao njihova pisma kada su mi to traili. Uglavnom sam itao sasvim
suprotno od onoga to u njima pie. To je, na primer, ispadalo ovako: Drago
nae dete, nipoto nemoj da ozdravi. Nama je odlino bez tebe. Nimalo nam ne
nedostaje. Nadamo se da e ostati tu gde jesi, jer nemamo ni najmanje elje
da nam u kui bude invalid. Ipak ti aljemo par poljubaca, i budi dobar, jer oni
koji se brinu o tebi zaista to zasluuju. Mi se ne bismo toliko brinuli. Imamo
sree da neko drugi ini za tebe ono to bismo mi morali da inimo, jer tebi vie
nema mesta u naoj porodici gde su svi dobroga zdravlja. Tvoji roditelji, tvoje
sestre, tvoja braa.
Onaj kome sam itao njegovo pismo rekao bi mi:
- Bolniarka mi je drugaije proitala moje pismo.
Ja bih rekao:
- Ona ti ga je proitala drugaije jer nije htela da ti zadaje bol. Ja sam ti
proitao ono to pie. Mislim da ima prava da zna istinu.
On bi rekao:
- Da, imam na to prava. Ali ne volim istinu. Ono pre je bilo bolje.
Bolniarka je bila u pravu to mi je proitala pismo drugaije.
Rasplakao bi se.
Kada sam prvi put iao tamo, nita jedno drugom nismo rekli, samo
dobar dan, posle sam se dosaivao, njene knjige me nisu zanimale, nisam imao
elju da crtam, te sam hodao od vrata do prozora i od prozora do vrata.
Nakon nekog vremena, ona me je upitala:
- Zato hoda tako, bez prestanka?
Zaustavio sam se da bih joj odgovorio:
- Moram da vebam svoju bolesnu nogu. Hodam kad god mogu, i kad
nemam nita drugo da radim.
Ona mi se nasmeila svojim borama:
- Ta noga je sasvim dobro, ini mi se.
- Ne ba sasvim.
Bacio sam svoj tap na krevet, nainio sam par koraka, pao sam pored
prozora:
- Vidite kako je dobro.
Dopuzao sam, pokupio sam svoj tap:
- Kad budem mogao bez ovoga, bie dobro.
Svaki naredni put, kad sam morao da idem tamo, nisam otiao. Svuda su
me traili, nisu me nalazili. Sedeo sam u kronji oraha na dnu bate. Jedino je
uiteljica znala za to skrovite.
Poslednji put, u malu sobu odvela me je sama direktorka, odmah posle
ruka. Ugurala me je u sobu, pao sam na krevet. Ostao sam tamo. Starica mi je
postavljala pitanja:
- Sea li se svojih roditelja?
Odgovorio sam joj:
- Ne, uopte. A vi?
Ona je nastavila sa svojim pitanjima:
- Na ta misli uvee, pre nego to zaspi?
- Na spavanje. A vi ne?
Upitala me je:
Otili smo na stanicu, popeli smo se na voz, stigli smo u jedan drugi grad. Preli
smo ga peice sve do poslednje kue, pored ume. Sestra me je ostavila tamo,
kod jedne stare seljanke koju sam kasnije nauio da zovem Bako.
Ona je mene zvala kukin sine.
***
Sedim na jednoj klupi na stanici. ekam svoj voz. Poranio sam skoro sat
vremena.
Odavde vidim ceo grad. Grad u kojem sam iveo skoro etrdeset godina.
Nekada, kada sam stigao ovamo, bio je to jedan mali draesni grad sa
svojim jezerom, svojom umom, svojim starim niskim kuama, svojim
mnogobrojnim parkovima. Sada je odseen od jezera autoputem, njegova uma
je opustoena, njegovi parkovi su nestali, naruuju ga visoke nove zgrade.
Njegove stare uske ulice zakrene su automobilima ak i po trotoarima. Stare
kafane
zamenjene
su
restoranima
bez
ikakvog stila
ili
onima
na
dana, ali se moe produiti. Nadam se da e mi moj novac biti dovoljan da tamo
poivim nekoliko meseci, moda i godinu dana. Napravio sam i zalihu lekova.
Dva sata kasnije, stiem na jednu veliku meunarodnu stanicu. Opet
ekanje, zatim sedam na jedan noni voz u kojem sam rezervisao kuet. Donji
leaj, jer znam da neu spavati, i da u esto izlaziti da popuim cigaretu.
Za sada sam sam.
Vagon se polako puni. Jedna stara ena, dve devojke, jedan ovek
otprilike mojih godina. Izlazim na hodnik, puim, posmatram no. Oko dva sata
leem, i mislim da sam malo dremnuo.
Rano izjutra, dolazak na neku drugu veliku stanicu. Tri sata ekanja koja
provodim u bifeu uz par kafa.
Ovoga puta, voz u koji ulazim je voz za moju rodnu zemlju. Ima vrlo
malo putnika. Sedita su neudobna, prozori prljavi, pepeljare pune, patos crn i
lepljiv, klozet skoro neupotrebljiv. Nema vagon-restorana, ni bifea. Putnici vade
svoj ruak, jedu i ostavljaju masne papire, prazne flae na stoliu uz prozor, ili
ih pak bacaju na pod, ispod sedita.
Samo dva putnika govore jezikom moje zemlje. Sluam ih, ali im se ne
obraam.
Gledam kroz prozor. Predeo se menja. Izlazimo iz planinske oblasti,
stiemo u ravnicu.
Ponovo me spopadaju bolovi.
Gutam svoje lekove bez vode. Nisam se setio da ponesem sa sobom neko
pie, a odvratno mi je da ga zatraim od putnika.
Zatvaram oi. Znam da se pribliavamo granici.
Stigli smo. Voz se zaustavlja, graniari, carinici, policajci ulaze unutra.
Trae mi isprave, vraaju mi ih sa osmehom. Naprotiv, dugo ispituju dva
putnika koji govore domaim jezikom, i preturaju im po prtljagu.
Voz nanovo kree, i sada na svakoj stanici ulazi samo domae
stanovnitvo.
detinjstva.
- A kada to?
- Pre otprilike etrdeset godina. etrdeset pet. Prepoznao sam vas. Bili
ste direktorka Centra za rehabilitaciju.
Ona vie:
- Kakva bezonost! Znajte, gospodine, da ja pre etrdeset godina nisam
bila ak ni roena, ali satire prepoznajem izdaleka. Odlazite ili zovem policiju.
Odlazim, vraam se u svoj hotel, ispijam ae s nekim neznancem.
Priam mu svoju zgodu sa direktorkom:
- Oigledno nije ona ista. Druga mora da je mrtva.
Moj novi drugar die svoju au:
- Zakljuak: ili direktorke lie jedna na drugu u svim vremenima, ili pak
ive veoma dugo. Sutra te pratim u tvoj Centar. Moi e da ga obie na miru.
Sutradan, neznanac dolazi po mene u hotel. Vozi me kolima do Centra.
Trenutak pre nego to uemo, pred kapijom, on mi kae:
- Znate, starica koju ste videli zaista je ona ista. Samo, nije vie
direktorka ni ovde, niti igde drugde. Raspitao sam se. Va Centar je sada
staraki dom.
Ja kaem:
- Voleo bih samo da vidim spavaonicu. I batu.
Orah je tu, ali izgleda mi dobro sasuen. Uskoro e umreti.
Kaem svom pratiocu:
- Uskoro e umreti, moje drvo.
On kae:
- Ne budite boleivi. Sve umire.
Ulazimo u zgradu. Prolazimo hodnikom, ulazimo u sobu koja je
pripadala meni i tolikoj drugoj deci pre etrdeset godina. Zastajem na pragu,
gledam. Nita se nije promenilo. Dvanaestak kreveta, beli zidovi, bele postelje,
prazne. Postelje su uvek prazne u ovo doba.
Trkom se penjem na sprat, otvaram vrata sobe u kojoj sam bio zatvoren
nekoliko dana. Krevet je jo tu, na istom mestu. Moda je to onaj isti krevet.
Neka mlada ena nas ispraa, kae:
- Sve je bilo bombardovano ovde. Ali sve je bilo ponovo sagraeno. Kao
to je bilo pre. Sve je kao i pre. Ovo je veoma lepa zgrada, ne treba je menjati.
Jednog popodneva ponovo me spopadaju bolovi. Vraam se u hotel,
uzimam lekove, pakujem svoj prtljag, izmirujem raun, zovem taksi.
- Na stanicu.
Taksi se zaustavlja pred stanicom, kaem oferu:
- Idite da mi kupite kartu za grad K. Ja sam bolestan.
ofer kae:
- To nije moj posao. Prebacio sam vas do stanice. Izaite. ta e mi
bolesnik.
On sputa moj kofer na plonik, otvara vrata s moje strane:
- Izlazite odavde. Izlazite iz mojih kola.
Vadim strani novac iz novanika, pruam mu ga:
- Molim vas.
ofer ulazi u staninu zgradu, vraa se s mojom kartom, pokae mi da
izaem iz automobila, uzima me pod ruku, nosi moj kofer, prati me na peron
broj jedan, eka sa mnom voz. Kada voz stigne, pomae mi da se popnem
unutra, stavlja moj kofer pored mene, preporuuje kondukteru da me pripazi.
Voz kree. U kupeima nema skoro nikoga. Zabranjeno je puen.
Zatvaram oi, moji bolovi jenjavaju. Voz se zaustavlja skoro svakih deset
minuta. Znam da sam ve jednom iao na ovo putovanje, pre etrdeset godina.
Pre nego to e stii na stanicu malog grada, voz se zaustavio. Neka
redovnica me je povukla za ruku, prodrmala me, nisam se pomerio. Iskoila je
iz voza, otrala je, legla je u polje. Svi putnici su otrali, polegali u polje. Bio
sam sam u kupeu. Iznad nas su leteli avioni, mitraljirali su voz. Kada se vratila
Ja kaem:
- Dobro, ali pusti mi desetak minuta prednosti. Hou da hodam sam. I
samo polako, meni se ne uri. ekau te u Crnom vrtu. Ako jo postoji.
- Da, gospodine, postoji.
Crni vrt je mali park na kraju aleje kestenova, gde nema nieg crnog,
sem ograde od kovanog gvoa kojom je okruen. Sedam tamo na jednu klupu,
ekam deaka. On ubrzo stie, sputa moj kofer na drugu klupu preko puta
moje, seda, zadihan.
Palim cigaretu, pitam:
- Zato radi taj posao?
On kae:
- elim da kupim bicikl. Trkai bicikl. Hoete li mi dati jednu cigaretu?
- Neu, za tebe nema cigarete. Ja upravo umirem zbog cigareta. Hoe li i
ti da umre zbog cigareta?
On mi kae:
- Umire se zbog ovoga ili onoga... U svakom sluaju, svi naunici kau...
- A ta to kau, naunici?
- Da je Zemlja izgubljena. I da tu vie nema ta da se trai. Suvie je
kasno.
- Gde si sluao takve prie?
- Svuda. U koli, a najvie na televiziji.
Ja bacam svoju cigaretu:
- Ipak nee dobiti cigaretu.
On mi kae:
- Vi ste zli.
Ja kaem:
- Da, zao sam. Pa ta onda? Ima li kakav hotel negde u ovom gradu?
- Naravno. Ima ih vie. Ne znate? Pa ipak, reklo bi se da dobro poznajete
grad.
Ja kaem:
- Kada sam ja stanovao ovde, nije bilo hotela. Nijednog.
On kae:
- Onda, to mora da je bilo veoma davno. Na Glavnom trgu ima jedan
potpuno nov hotel. Zove se Veliki Hotel, zato to je najvei.
- Hajdemo tamo.
Ispred hotela, dete sputa moj kofer: - Ne mogu da uem, gospodine. Ona
ena na recepciji me poznaje. Kazae mojoj majci.
- ta to? Da si nosio moj kofer?
- Da. Moja majka ne eli da ja nosim kofere.
- Zato?
- Ne znam. Ne eli da to radim. Jedino hoe da uim.
Pitam ga:
- A tvoji roditelji? ta oni rade?
On kae:
- Nemam roditelje. Samo majku. Nemam oca. Nikada ga nisam ni imao.
- A ta ona radi, tvoja majka?
- Radi upravo ovde, u hotelu. Pere poploane podove dvaput dnevno. Ali
volela bi da ja postanem naunik.
- Naunik u emu?
- E to ona ne moe da zna, zato to ne poznaje poslove naunika. Ona
misli profesor, ili lekar, tako neto.
Ja kaem:
- Dobro. Koliko trai za kofer?
On kae:
- Koliko mi date, gospodine.
Dajem mu dva novia:
- Je li to u redu?
- Da, gospodine.
- Ne, gospodine. To nipoto nije u redu. Nisi valjda nosio ovaj teki kofer
od stanice za to malo sitnia!
On kae:
- Uzmem to to mi daju, gospodine. Nemam pravo da zahtevam vie. A
onda, ima siromanih ljudi. Dogaa mi se da nosim kofere daba. Volim da
radim ovaj posao. Volim da ekam na stanici. Volim da vidim ljude koji stiu.
A ovdanji ljudi, sve ih znam iz vienja. Volim da gledam kako dolaze ljudi iz
drugih krajeva. Kao vi. Vi dolazite izdaleka, je l da?
- Da, iz veoma dalekog mesta. Iz jedne druge zemlje.
Dajem mu jednu novanicu i ulazim u hotel.
Biram sobu na uglu, odatle vidim ceo trg, crkvu, bakalnicu, radnje,
knjiaru.
Devet je sati uvee, trg je prazan. U kuama su upaljena svetla. Sputaju
se roletne, zatvaraju prozorski kapci, navlae zavese, trg se zatvara.
Smetam se ispred jednog prozora u svojoj sobi, gledam trg, kue, do
kasno u no.
U detinjstvu sam esto sanjao da stanujem u jednoj od kua na Glavnom
trgu, bilo kojoj, ali najvie u plavoj kui gde je bila, gde je jo uvek jedna
knjiara.
Ali u ovom gradu stanovao sam samo u maloj oronuloj Bakinoj kui,
daleko od centra, na rubu grada, blizu granice.
***
Kod Bake sam radio od jutra do mraka, kao i ona. Hranila me je i dala mi
krov nad glavom, ali nikada mi nije davala novaca.
Meutim, novac mi je bio potreban da kupim sapun, pastu za zube, odeu
i obuu. Zato sam uvee odlazio u grad, svirao sam usnu harmoniku po
kafanama. Prodavao sam drva koja sam skupljao po umi, peurke, kestenje.
Prodavao sam i jaja koja sam krao od Bake, i ribu koju sam veoma brzo nauio
da lovim. inio sam takoe raznorazne usluge svakome. Nosio sam poruke,
pisma i pakete, ljudi su imali u mene poverenja zato to su verovali da sam
gluvonem.
U poetku, nisam priao, ak ni sa Bakom, ali uskoro je valjalo
izgovarati brojke da bih se cenjkao.
esto sam nou skitao po Glavnom trgu. Gledao sam izlog knjiarepapirnice, bele listove, kolske sveske, gumice, olovke. Sve to bee za mene
preskupo.
Da bih zaradio malo vie novca, kad god bih mogao iao sam na stanicu
da saekujem putnike. Nosio sam njihove kofere.
Tako sam mogao da kupim listove papira, olovku, gumicu, i jednu veliku
svesku u koju sam beleio svoje prve lai.
Nekoliko meseci posle Bakine smrti, u moju kuu su uli neki ljudi bez
kucanja. Bee ih troje, a meu njima neki ovek u graniarskoj uniformi. Druga
dvojica behu u civilu. Jedan od njih nije govorio nita, samo je beleio. Bio je
mlad, skoro mojih godina. Drugi je imao sedu kosu. On me je ispitivao.
- Otkada stanujete ovde?
Ja kaem:
- Ne znam. Od bombardovanja bolnice.
- Koje bolnice?
- Ne znam. Centra.
ovek u uniformi uplie se u razgovor:
- Kada sam preuzeo komandu ove oblasti, on je ve bio tu.
Civil pita:
- Koliko ima otada?
- Tri godine. Ali on je jo odranije bio tu.
- Kako znate?
- Videlo se. Radio je oko kue kao neko ko je oduvek bio tu.
ovek sede kose okree se prema meni:
- Jeste li u nekom srodstvu sa gom V. roenom Marija Z.?
Ja kaem:
- To mi je bila baka.
On me pita:
- Imate li papire koji potvruju to srodstvo?
Ja kaem:
- Ne, nemam nikakav papir. Imam samo listove papira koje kupujem u
knjiari.
On kae:
- Tako znai. Beleite!
Mladi u civilu poinje da pie:
- Ga Marija V. roena Marija Z. preminula je bez naslednika, dakle sva
njena imovina, njena kua i zemlja postae vlasnitvo Drave, i pripae optini
grada K. koja e je koristiti prema svojim potrebama.
Ljudi ustaju, ja ih pitam:
- ta ja moram da radim?
Oni se zgledaju. ovek u uniformi kae:
- Morate da odete odavde.
- Zato?
upozorila:
- Niko ne treba da zna kako ima sve to. Propitivae te, zatvorie te,
uzee ti sve. I nikada ne reci istinu. Pravi se da ne razume pitanja. Ako te budu
smatrali idiotom, utoliko bolje.
Bakino nasledstvo zakopano je pod klupom ispred kue, u jednoj
platnenoj vrei koja sadri nakit, zlatnike i srebrnjake. Kada bih pokuao sve to
da prodam, optuili bi me za krau.
oveka koji je hteo da pree granicu sreo sam na stanici.
Vee je. ovek je tu, ispred stanice, s rukama u depovima. Ostali putnici
ve su otili. Stanini trg je pust.
ovek mi daje znak da priem, idem ka njemu. On nema prtljaga.
Ja kaem:
- Obino nosim putnicima kofere. Ali vidim da ih vi nemate.
On kae:
- Ne, nemam ih.
Ja kaem:
- Ako mogu da uinim za vas neto drugo... Vidim da ste stranac u naem
gradu.
- A po emu vidi da sam stranac?
Kaem:
- Niko u naem gradu ne nosi odeu kao to je vaa. I svi ljudi iz naeg
grada imaju isto lice. Poznato, blisko lice. Ljude iz naeg grada odmah
prepozna, i ako ih ne poznaje lino. Kad stigne neki stranac, smesta ga
zapazimo.
ovek se osvre oko sebe:
- Misli da sam ve zapaen?
- Sigurno. Ali to nema mnogo znaaja ako su vam isprave uredne.
Pokazaete ih u policijskoj stanici sutra ujutro, i moi ete da ostanete koliko
god budete hteli. Nema hotela, ali mogu da vam pokaem kue gde se izdaju
sobe.
ovek mi kae:
- Hajde sa mnom.
On kree ka gradu, ali umesto da poe glavnom ulicom skree desno, u
malu pranjavu uliicu, i seda izmeu dva grma. Sedam pored njega, pitam:
- Pokuavate da se sakrijete? Zato?
On me pita:
- Poznaje li grad?
- Da, savreno.
- A granicu?
- Takoe.
- Gde su ti roditelji?
- Nemam ih.
- Umrli su?
- Ne znam.
- Kod koga stanuje?
- Kod sebe. U Bakinoj kui. Ona je umrla.
- S kim ivi?
- Sam.
- Gde ti je kua?
- Na drugom kraju grada. Blizu granice.
- Mogu li prenoiti kod tebe? Imam mnogo novca.
- Da, moete prenoiti kod mene.
- Poznaje li ulice i prolaze kojima moemo stii do tvoje kue a da nas
ne vide?
- Da.
- Hajdemo onda. Pratim te.
Hodamo iza kua, preko livada. Katkada moramo preskakati ograde,
pregrade, prolaziti kroz privatne bate, dvorita. Pao je mrak, ovek iza mene ne
pravi nikakav um.
Kada smo stigli u Bakinu kuu, estitam mu:
- Pratili ste me bez ikakve muke, uprkos vaim godinama.
On se smeje:
- Mojim godinama? Imam samo etrdeset godina i bio sam u ratu. Nauio
sam da prolazim kroz gradove neujno.
Posle nekog vremena, dodaje:
- U pravu si. Sada sam star. Rat mi je progutao mladost. Ima li togod za
pie?
Stavljam na sto rakiju, kaem:
- Hoete da preete granicu, zar ne?
On se opet smeje:
- Kako si pogodio? Ima li togod za jelo?
Ja kaem:
- Mogu da vam napravim kajganu sa peurkama. Imam i kozijeg sira.
Dok spremam jelo, on pije.
Jedemo. Pitam ga:
- Kako ste mogli da uete u pograninu zonu? Potrebna je posebna
dozvola za ulazak u na grad.
On kae:
- Imam sestru koja ivi u ovom gradu. Traio sam dozvolu da je posetim,
i dobio sam je.
- Ali neete ii kod nje?
- Ne, neu da joj navlaim nevolje. Dri, spali sve ovo u svom poretu.
Prua mi svoju linu kartu i druge isprave. Bacam sve u vatru.
Pitam:
- Zato hoete da odete odavde?
- To te se ne tie. Pokai mi put, to je sve to od tebe traim. Ostavljam ti
***
Gledam prazni trg do duboko u no. Kada, najzad, legnem, usnim jedan
san.
Silazim na reku, tamo je moj brat, sedi na strmoj obali, peca na udicu.
Sedam pored njega:
- Mnogo si ih napecao?
- Nisam. ekao sam tebe.
On ustaje, sprema svoj tap:
- Ovde ve odavno vie nema ribe. Nema ak vie ni vode. Uzima jedan
kamen, baca ga na drugo kamenje preahle reke. Hodamo ka gradu.
Zaustavljam se pred jednom kuom sa zelenim prozorskim kapcima. Moj brat
kae:
- Da, to je bila naa kua. Prepoznao si je.
Ja kaem:
- Prepoznao sam je. Ali nije bila ovde, ranije. Bila je u jednom drugom
gradu.
Moj brat me ispravlja:
- U jednom drugom ivotu. A sada je ovde, i prazna je. Stiemo na
Glavni trg.
Pred vratima knjiare, dva mala deaka sede na stepenitu koje vodi u
stan.
Moj brat kae:
- To su moji sinovi. Njihova majka je otila.
Ulazimo u veliku kuhinju. Moj brat sprema veeru. Deca jedu u tiini, ne
podiui oi.
Ja kaem:
- Sreni su, tvoji sinovi.
Ja kaem:
- Zato to je hteo da otvori vrata.
- Dobro si uradio. Dobro si uradio to si ga u tome spreio. I trebalo je da
ga ubije. Tako se sve vraa u red, u poredak stvari.
Ja kaem:
- Ali on vie nee biti tu. Malo mi znai red, ako on nikada vie ne moe
biti tu.
Starac kae:
- Naprotiv. Odsada, on e biti pored tebe u svakom trenutku i na svakom
mestu.
Starac se udaljava, zvoni na vrata jedne male kue, ulazi unutra.
Kada se probudim, trg ve odavno ivi. Ljudi idu tamo-amo peice ili na
biciklu. Ima vrlo malo automobila. Prodavnice su otvorene, knjiara takoe. U
hodnicima hotela zvri usisiva.
Otvaram svoja vrata, zovem spremaicu:
- Moete li mi doneti kafu?
Ona se okree, to je mlada ena veoma crne kose.
- Ne mogu da posluujem goste, gospodine, ja sam samo spremaica. Mi
ne sluimo po sobama. Ovde ima restoran i bar.
Vraam se u svoju sobu, perem zube, tuiram se, zatim se opet zavlaim
pod svoje pokrivae. Hladno mi je.
Neko kuca na vrata, ulazi spremaica, sputa jednu tacnu na noni stoi:
- Platiete kafu u baru kad god budete hteli.
Ona lee pored mene, na krevet, nudi mi svoje usne. Okreem glavu:
- Ne, lepa moja. Ja sam star i bolestan.
Ona ustaje, kae:
- Imam vrlo malo novca. Posao koji obavljam veoma je slabo plaen.
Volela bih da poklonim trkai bicikl svom sinu za njegov roendan. I nemam
mua.
- Razumem.
Dajem joj jednu novanicu, ne znajui je li to malo ili previe, jo se
nisam navikao na cene koje se ovde praktikuju.
Oko tri sata popodne, izlazim.
Hodam polako. Nakon pola sata, ipak stiem na kraj grada. Tamo, na
mestu Bakine kue, nalazi se jedno sportsko igralite veoma dobro odravano.
Deca se tu igraju.
Ostajem dugo da sedim na obali reke, zatim se vraam u grad. Prolazim
starim gradom, uliicama zamka, penjem se na groblje, ali ne pronalazim Bakin
grob.
Svakog dana se tako etam, satima, svim ulicama grada. Najee uskim
ulicama gde su kue zabijene u zemlju, sa prozorima tik uz tlo. Katkada sednem
u neki park, ili na zidie zamka, ili na neku humku na groblju. Kada ogladnim,
idem u jednu malu kafanu, jedem ono to ima za jelo. Zatim, ispijam ae sa
radnicima, obinim ljudima. Niko me ne prepoznaje, niko me se ne sea.
Jednog dana, ulazim u knjiaru da kupim papir i olovke. Krupni gospodin
iz mog detinjstva nije vie tu, knjiaru sada vodi neka ena. Ona sedi u fotelji
pored staklenih vrata koja gledaju na batu, plete. Smei mi se:
- Znam vas iz vienja. Viam vas kako ulazite i izlazite iz hotela svakog
dana. Sem kad se vraate suvie kasno i kad ve spavam. Stanujem iznad
knjiare i volim da gledam trg nou.
Ja kaem:
- I ja.
Ona pita:
- Vi ste ovde na odmoru? Na due?
- Da, na odmoru. Na neki nain. Voleo bih da ostanem to je mogue
due. To zavisi od moje vize, a i od moga novca.
- Vae vize? Vi ste stranac? Ne bi se reklo.
- Proveo sam detinjstvo u ovom gradu. Roen sam u ovoj zemlji. Ali ve
odavno ivim u inostranstvu.
Ona kae:
- Ima mnogo stranaca koji dolaze, sada kada je zemlja postala slobodna.
Oni koji su otili posle revolucije vraaju se u posetu, ali ima naroito mnogo
radoznalaca, turista. Videete, s lepim vremenom doi e ih puni autobusi. Bie
svreno s naim mirom.
Doista, hotel se sve vie i vie puni. Subotom se organizuju igranke.
Ponekad traju do etiri sata ujutro. Ne podnosim ni muziku, ni vrisku i smeh
onih koji se zabavljaju. Ostajem, prema tome, na ulici, sedim na jednoj klupi sa
flaom vina kupljenog ranije tokom dana, i ekam.
Jedne veeri, neki mali deak seda pored mene:
- Mogu li da ostanem s vama, gospodine? Malo se plaim nou.
Prepoznajem mu glas. To je dete koje mi je nosilo kofer po dolasku.
Pitam ga:
- ta ti radi ovde tako kasno?
On kae:
- ekam svoju majku. Kad ima igranka, mora da ostane do kasno da
pomae u posluivanju i u pranju posua.
- Pa ta onda? Moe lepo da ostane kod kue i mirno spava.
- Ne mogu mirno da spavam, gospodine. Plaim se da se mojoj majci
neto ne desi. Stanujemo daleko odavde, ne mogu je pustiti da nou hoda sama.
Ima mukaraca koji napadaju ene koje nou hodaju same. Video sam to na
televiziji.
- A decu, njih ne napadaju?
- Ne, ne toliko. Samo ene. Naroito ako su lepe. Ja bih mogao da se
odbranim. Trim vrlo brzo.
ekamo. Polako zavlada tiina u unutranjosti hotela. Odatle izlazi jedna
ena, to je ona koja mi donosi kafu svakog jutra. Mali deak tri ka njoj, oni
Ja kaem:
- Da, doi u moda.
Odmah sedam na crveni voz, da bih se vratio kui, u svoj grad.
Sledeeg meseca, mlada ena je manje ljubazna, peatira mi paso bez
ijedne rei, a trei put me suvo upozorava da etvrto produenje nee biti
mogue.
Krajem leta, skoro vie nemam novca, primoran sam da tedim. Kupujem
usnu harmoniku i kreem da sviram po kafanama, kao u svom detinjstvu. Gosti
me aste piem. to se tie jela, dovoljna mi je knjiarkina orba s povrem. U
septembru i u oktobru, ne mogu vie da plaam ak ni stanarinu. Knjiarka mi
je i ne trai, ona i dalje isti, pere moj ve, donosi mi orbu.
Ne znam ta u da uradim, ali ne elim da se vratim u drugu zemlju,
moram da ostanem ovde, moram da umrem ovde, u ovom gradu.
Moji bolovi nisu se ponovo javljali otkako sam stigao, uprkos mom
preteranom troenju alkohola i duvana.
***
30. oktobra slavim svoj roendan u jednoj od najposeenijih kafana u
gradu, sa svojim drugarima u pijanenju. Svi mi plaaju pie. Parovi pleu na
zvuke moje harmonike. ene me ljube. Pijan sam. Poinjem da priam o svom
bratu, kao i svaki put kad previe popijem. Svako u gradu zna moju priu: ja
sam u potrazi za svojim bratom s kojim sam iveo ovde, u ovom gradu, do
svojih petnaest godina. Ovde moram i da ga naem, ekam ga, znam da e doi
im bude saznao da sam se vratio iz inostranstva.
Sve je to samo obina la. Vrlo dobro znam da sam u ovom gradu, jo
kod Bake, ve bio sam, da sam ak i u to vreme samo umiljao da smo dvojica,
moj brat i ja, da bih bolje podneo nepodnoljivu samou.
Kafanska sala malo se stiava oko ponoi. Vie ne sviram, samo pijem.
Neki stari, odrpan ovek seda naspram mene. Pije iz moje ae. Kae:
- Jako se dobro seam vas dvojice. Tvoga brata i tebe.
Ne kaem nita. Neki drugi, mlai ovek, donosi litar vina za moj sto.
Traim jednu istu au. Pijemo.
ovek, onaj mlai, me pita:
- ta e mi dati ako pronaem tvog brata?
Ja mu kaem:
- Nemam vie novca.
On se smeje:
- Ali moe da nabavi novac iz inostranstva. Svi stranci su bogati.
- Ja nisam. Ne mogu da ti platim ak ni au pia.
On kae:
- Nita zato. Jo jedan litar, na moj raun.
Kelnerica donosi vino, kae:
- Ovo vam je poslednje. Vie vas ne sluim. Ako ne zatvorimo, imaemo
nevolja s policijom.
Starac i dalje pije pored nas, govorei s vremena na vreme:
- Da, dobro sam vas znao, vas dvojicu, bili ste opaki momci, jo u ono
vreme. Da, da.
Mlai ovek mi kae:
- Znam da se tvoj brat krije u umi. Viao sam ga ponekad izdaleka. ivi
kao divlja ivotinja. Napravio je sebi odeu od vojnike ebadi, i hoda bosonog
ak i zimi. Hrani se travama, korenjem, kestenjem i manjim ivotinjama. Ima
dugu i sedu kosu, i brada mu je seda. Ima jo i no i ibice, pui cigarete koje
sam zavija, to dokazuje da ponekad ulazi u grad, nou. Moda ga znaju one
cure to stanuju iza groblja i to ive od svog tela. Barem neka od njih. Moda
ga tajno prima, i daje mu ono to mu treba. Moemo organizovati hajku. Ako
jednom svi krenemo, mogli bismo ga epati.
Ustajem, udaram ga:
- Laljive! To nije moj brat. A ako hoe nekog da epa, na mene ne
raunaj.
Opet ga udaram, on pada sa svoje stolice. Prevrem sto, i dalje urlam:
- To nije moj brat!
Kelnerica vriti na ulici:
- Policija! Policija!
Neko mora da je telefonirao, jer policija stie vrlo brzo. Dva policajca.
Peke. U krmi nastaje tajac. Jedan od policajaca pita:
- ta se to deava? Ovo bi odavno moralo biti zatvoreno.
ovek koga sam izudarao jei:
- Namlatio me je.
Nekoliko osoba pokazuje na mene prstom:
- On je.
Policajac podie oveka:
- Prestani da kuka. Nije ti ama ba nita. Nakresan si kao i obino. Bilo
***
Dete prelazi granicu.
ovek prolazi prvi, dete eka. Eksplozija. Dete prilazi. ovek lei pored
druge ograde. Onda, dete jurne. Hodajui po tragovima, a zatim po
nepominom telu oveka, stie na drugu stranu, skriva se iza grmlja.
Jedna grupa graniara stie u terenskom vozilu. Vodnik i nekoliko
vojnika. Jedan od njih kae:
- Jadna budala!
Neki drugi:
- To ti je kad nema sree. Bio je skoro nadomak.
Vodnik vie:
- alu na stranu. Treba pokupiti telo.
Vojnici kau:
- Ono to je od njega ostalo.
- Zbog ega?
Vodnik kae:
- Zbog identifikacije. Takva su nareenja. Tela treba pokupiti.
Dobrovoljci?
Vojnici se zgledaju:
- Mine. Moemo tamo ostati.
- Pa ta? To vam je dunost. Bando kukavika!
Jedan vojnik die ruku:
- Ja u.
- Bravo. Napred, mome. Odstupite, vi ostali.
Vojnik polako hoda do raskomadanog tela, zatim se daje u trk. Prolazi
pored deteta, ne videvi ga.
Vodnik urla:
***
Nekoliko nedelja kasnije, u graniarovu kuu stie neki ovek iz grada.
On kae deaku:
- Zovem se Peter N. Odsada u se ja o vama brinuti. Evo vam vaa lina
karta. U njoj nedostaje samo va potpis.
Deak gleda kartu. Njegov datum roenja pomeren je za tri godine, ime
mu je Klaus, a nacionalnost mu je apatrid.
Istoga dana, Peter i Klaus idu autobusom za grad. Tokom vonje, Peter
postavlja pitanja:
- ta ste ranije radili, Klause? Bili ste student?
- Student? Ne. Radio sam u svojoj bati, bavio sam se svojim
ivotinjama, svirao sam usnu harmoniku po kafanama, nosio sam prtljag
putnicima.
- A ta biste voleli da radite u budunosti?
- Ne znam. Nita. Zato uopte treba neto raditi?
- Treba zaraivati pare za ivot.
- To znam. To sam oduvek radio. Rado u obavljati bilo kakav posao da
zaradim malo novca.
- Malo novca? I bilo kakav posao? Moete da dobijete stipendiju i da
studirate.
- Nemam elju da studiram.
- Morate barem krae vreme na studije, da biste pravilno nauili jezik.
Govorite ga dosta dobro, ali treba takoe da znate da ga itate i piete.
Stanovaete u jednom omladinskom domu sa drugim studentima. Imaete svoju
sopstvenu sobu. Ii ete na teaj jezika, a posle emo videti.
Peter i Klaus provode no u hotelu jednog velikog grada. Ujutro sedaju
na voz za jedan manji grad, smeten izmeu jezera i ume. Omladinski dom
neto, rei ete mi. Va pansion i vai asovi bie plaeni, naravno.
Klaus pita:
- Ko mi daje sav taj novac? Vi?
- Ne, ja sam samo va staratelj. Novac potie od Drave. Vi nemate
roditelje. Drava mora da se brine o vama sve dok ne budete u mogunosti da
se sami izdravate.
Klaus kae:
- Nadam se da e to biti to pre.
- Za godinu dana, odluiete elite li da studirate ili pak da uite neki
zanat.
- Nemam elju da studiram.
- Videemo, videemo. Zar nemate ba nikakvih ambicija, Klause?
- Ambicija? Ne znam. Hou samo da imam mir, da bih pisao.
- Pisao? ta to? Hoete da postanete pisac?
- Da. Nije neophodno studirati da postane pisac. Neophodno je samo
znati da pie ne pravei suvie greaka. Rado u nauiti da piem pravilno va
jezik, a to mi je dovoljno.
Peter kae:
- Ne zarauje se za ivot pisanjem.
Klaus kae:
- Ne, znam ja to. Ali danju u moi da radim, a uvee na miru da piem.
Tako sam ve radio kod Bake.
- ta? Vi ste ve pisali?
- Da. Ispisao sam vie svesaka. Zamotane su u mom starom kaputu. Kad
budem nauio da piem va jezik, preveu ih i pokazau vam ih.
Oni su u sobi omladinskog doma. Klaus raspetljava kanap kojim je
uvezan njegov stari kaput. Stavlja na sto pet kolskih svesaka. Peter ih otvara
jednu po jednu:
- Ba sam radoznao da saznam ta sadre ove sveske. Je li to neka vrsta
dnevnika?
Klaus kae:
- Ne, to su lai.
- Lai?
- Da. Izmiljotine. Prie koje nisu istinite, ali koje bi to mogle da budu.
Peter kae:
- Pourite da nauite da piete na jezik, Klause.
***
Stiemo u glavni grad oko sedam sati uvee. Vreme se pokvarilo, hladno
je, a kine kapi su se preobrazile u ledene kristale.
Zgrada ambasade okruena je velikim vrtom. Vode me u jednu dobro
zagrejanu sobu, sa branim krevetom i kupatilom. To je poput neke sobe u
kakvom luksuznom hotelu.
Jedan momak donosi mi obrok. Jedem vrlo malo. Ovaj obrok ne lii na
one na koje sam se ponovo navikao u malom gradu. Sputam posluavnik
ispred vrata. Par metara dalje na hodniku, sedi neki ovek.
Tuiram se, perem zube jednom potpuno novom etkicom koju sam
zatekao u kupatilu. Tamo sam naao i kupai ogrta, a na svom krevetu
pidamu. Leem.
Ponovo me spopadaju bolovi. Malo ekam, ali bolovi postaju
nepodnoljivi. Ustajem, preturam po svom koferu, pronalazim svoje lekove,
uzimam dve pilule i opet leem. Bolovi, umesto da slabe, pojaavaju se.
Dovlaim se do vrata, otvaram ih, ovek je jo tamo, sedi. Kaem mu:
- Lekara, molim vas. Bolestan sam. Srce.
On podie slualicu jednog telefona privrenog na zidu do njega. Posle
toga, vie se niega ne seam, padam u nesvest. Budim se u bolnikoj postelji.
Ostajem u bolnici tri dana. Podvrgavaju me svakojakim ispitivanjima.
Najzad, dolazi da me pregleda kardiolog:
- Moete da ustanete i da se obuete. Odveemo vas natrag u ambasadu.
Ja pitam:
- Neete me operisati?
- Operacija nije neophodna. Srce vam je u odlinom stanju. Bolove
prouzrokuje va strah, teskoba, jedna duboka depresija. Ne uzimajte vie
trinitrin, ve samo snana sredstva za smirenje koja sam vam prepisao.
Prua mi ruku:
- Ne plaite se, moete da ivite jo dugo.
- Ne elim da ivim dugo.
- im se izleite od vae depresije, promeniete miljenje.
Vraaju me kolima u ambasadu. Uvode me u neku kancelariju.
Neki mlad, nasmejan ovek, kovrdave kose, pokazuje mi jednu konu
fotelju.
- Sedite. Srean sam da je u bolnici sve dobro prolo. Ali nisam vas zbog
toga doveo. Vi ste u potrazi za svojom porodicom, a naroito za svojim bratom,
zar ne?
- Da, mojim bratom blizancem. Ali bez mnogo nade. Da niste moda
neto nali? Rekli su mi da su sve arhive unitene.
- Nisu mi bile potrebne arhive. Jednostavno sam otvorio telefonski
imenik. Ima u ovom gradu jedan ovek koji se zove kao vi. Nosi isto prezime,
ali i ime mu je isto.
- Klaus?
- Da. Klaus T., ali poinje sa K, a ne sa C, kao vae ime. Prema tome,
oigledno ne moe da se radi o vaem bratu. Ali ipak bi mogao da bude u
srodstvu sa vaom porodicom i da vam eventualno prui neka obavetenja. Evo
vam njegova adresa i broj telefona, ako biste poeleli da stupite u kontakt s
njim.
Uzimam adresu, kaem:
- Ne znam. Voleo bih najpre da vidim ulicu i kuu u kojoj stanuje.
- Razumem vas. Moemo se provozati tuda oko sedamnaest asova. Idem
s vama. Ne moete sami izlaziti bez vaeih isprava.
Prolazimo kroz grad. Ve je skoro no. U kolima, kovrdavi ovek mi
kae:
- Raspitao sam se o vaem imenjaku. To je jedan od najznaajnijih
pesnika ove zemlje.
Ja kaem:
- Knjiarka koja mi je izdala stan nikada mi o njemu nije govorila.
Morala je ipak znati za to ime.
- Zapravo i nije. Klaus T. pie pod pseudonimom. Umetniko ime mu je
Klaus Lukas. Bije ga glas da je mizantrop. Nikada nije vien u javnosti, i nita
se ne zna o njegovom privatnom ivotu.
Automobil se zaustavlja u jednoj uskoj ulici izmeu dva reda prizemnih
kua, okruenih batama.
Kovrdavi ovek kae:
- Evo. Broj osamnaest. Tu je. Ovo je jedna od najlepih etvrti u gradu.
Najmirnijih i najskupljih takoe.
Ne kaem nita. Gledam kuu. Malo je uvuena u odnosu na druge. Iz
bate par stepenika vodi do ulaznih vrata. Na etiri prozora koji gledaju na ulicu
zeleni kapci jo su otvoreni. U kuhinji je upaljeno svetlo, dva prozora u salonu
ubrzo se osvetljavaju nekom plavom svetlou. Radna soba zasada ostaje u
mraku. Drugi deo kue, onaj koji gleda pozadi, na dvorite, ne vidi se odavde.
Tamo su jo tri prostorije. Spavaa soba za roditelje, deija soba i gostinska
soba koja je Majci najee sluila za krojanicu.
U dvoritu je bila neka vrsta nadstrenice za drva, za bicikle i kabaste
igrake. Seam se dva crvena tricikla i drvenih romobila. Seam se i kolutova
koje smo terali ulicom pomou tapia. Uz jedan zid bio je prislonjen ogroman
zmaj od papira. U dvoritu je bila i jedna ljuljaka sa dve stolice obeene jedna
do druge. Naa majka nas je gurala, leteli smo sve do kronje oraha koji je
moda jo tamo, iza kue.
ovek iz ambasade me pita:
- Da li vas sve ovo na neto podsea?
Ja kaem:
- Ne, ni na ta. Imao sam samo etiri godine u ono vreme.
- Hoete li odmah pokuati da uete?
DRUGI DEO
Osam je sati, zvoni telefon. Majka je ve legla. Ja pak gledam televiziju,
neki kriminalistiki film, kao i svake veeri.
Pljujem u papirnu salvetu kola koji upravo jedem. Mogu da ga dovrim i
kasnije.
Podiem slualicu. Ne govorim svoje ime, samo kaem:
- Halo, sluam.
Jedan muki glas s druge strane ice kae:
- Ovde Lukas T. Voleo bih da razgovaram sa svojim bratom Klausom T.
utim. Znoj mi curi niz lea. Najzad kaem:
- Pogreili ste broj. Ja nemam brata.
Glas kae:
- Ima. Brata blizanca. Lukasa.
- Moj brat je odavno mrtav.
- Ne, ja nisam mrtav. iv sam, Klause, i voleo bih da te ponovo vidim.
- Gde ste vi? Odakle dolazite?
- Dugo sam iveo u inostranstvu. Trenutno se nalazim ovde, u glavnom
gradu, u Ambasadi D.
Veoma duboko udahnem i izgovaram u jednom dahu:
- Ne verujem da ste vi moj brat. Ja nikada ne primam, ne elim da me iko
uznemirava.
- Pet minuta, Klause. Traim od tebe samo pet minuta. Za dva dana u
napustiti zemlju i vie se neu vraati.
- Doite sutra. Ali nemojte pre osam sati uvee.
On kae:
- Hvala. Biu kod nae kue, hou da kaem kod tebe u pola devet.
On sputa slualicu.
- Moj sin zasada ima samo jednu kerkicu koja se zove Sarah po svojoj
baki, to jest mojoj eni. Ali sin mi je jo mlad, i on moe imati jo dece.
Lukas kae:
- Ti si srean ovek, Klause.
Ja odgovaram:
- Da. Veoma srean. Vi takoe, pretpostavljam, imate porodicu.
On kae:
- Ne. Oduvek sam iveo sam.
- Zato?
Lukas kae:
- Ne znam. Moda zato to me niko nije nauio da volim.
Ja kaem:
- teta. Deca donose mnogo radosti. Ne mogu da zamislim svoj ivot bez
njih.
Moj brat ustaje:
- ekaju me u kolima. Ne elim da te uznemiravam due.
Ja se smeim:
- Niste me uznemiravali. Dakle, vratiete se u svoju novu domovinu?
- Naravno. Ovde vie nemam ta da traim. Zbogom, Klause.
Ja ustajem:
- Ispratiu vas.
Na batenskoj kapiji, pruam mu ruku:
- Dovienja, gospodine. Nadam se da ete na kraju pronai svoju pravu
porodicu. elim vam mnogo sree.
On kae:
- Ti igra svoju ulogu do kraja, Klause. Da sam znao da si tako tvrdog
srca, nikada se bih trudio da te pronaem.
Moj brat ulazi u veliki crni automobil koji kree i odvozi ga.
Penjui se uz stepenite verande, pokliznem se na zaleenim stepenicima,
padnem, udarim elom o kameni oak, krv mi curi u oi, mea se sa mojim
suzama. elja mi je da ostanem tu leei sve dok se ne smrznem i ne umrem, ali
ne mogu, moram da se brinem o Majci sutra ujutro.
Ulazim u kuu, idem u kupatilo, ispiram svoju ranu, dezinfikujem je,
lepim preko nje flaster, zatim se vraam u radnu sobu da itam rukopis svoga
brata.
Sutradan ujutro, Majka pita:
- Gde si se to povredio, Klause?
Ja kaem:
- Na stepenitu. Siao sam da proverim jesu li vrata dobro zatvorena.
Pokliznuo sam se na poledici.
Majka kae:
- Sigurno si previe popio. Ti si pijandura, nesposobnjakovi i smetenjak.
Jo mi nisi skuvao aj? Pa to je ipak neverovatno! Uz to je i hladno. Zar ne bi
mogao da ustane pola sata ranije, da zateknem zagrejanu kuu i gotov aj kad
se probudim? Ti si obini dembelan, nitarija.
Ja kaem:
- Evo aja. Za par minuta bie toplo, videe. Istina je da nisam ni oka
sklopio, pisao sam celu no.
Ona kae:
- Opet? Gospodin vie voli da pie celu no nego da se brine o grejanju i
aju. to ne bi pisao i radio po danu kao sav ostali svet, a ne nou.
Ja kaem:
- Da, Majko. Bolje bi bilo raditi po danu. Ali u tampariji sam stekao
naviku da radim nou. Tu ne mogu nita. U svakom sluaju, po danu ima suvie
toga to me ometa. Tu je kupovina, spremanje jela, a nadasve buka sa ulice.
Majka kae:
- A tu sam i ja, zar ne? Kai, kai jasno i glasno, danju te ometam ja.
***
Bilo nas je uvek etvoro za stolom. Otac, Majka i nas dvojica.
Majka je po ceo dan pevala. U kuhinji, u bati, u dvoritu. Pevala je i
uvee u naoj sobi, da nas uspava.
Otac nije pevao. Katkada je zvidukao cepajui drva za poret, i sluali
smo njegovu pisau mainu na kojoj je kucao uvee, pa ak i do duboko u no.
To bee jedan prijatan i smirujui zvuk poput neke muzike, poput
Majine ivae maine, zveckanja posua, zviduka kosova u bati, vetra u
liu divlje loze na verandi i u kronji oraha na dvoritu.
Sunce, vetar, no, mesec, zvezde, oblaci, kia, sneg, sve bee divno.
Niega se nismo plaili. Ni duhova, ni pria koje su odrasli pripovedali jedni
drugima. Ratnih pria. Imali smo etiri godine.
Jedne veeri, Otac dolazi obuen u uniformu. Kai svoj injel i opasa na
iviluk pored vrata salona. Na opasau visi revolver.
Otac kae za vreme obeda:
- Moram da idem u drugi grad. Objavljen je rat, mobilisan sam.
Mi kaemo:
- Nismo znali da ste vojno lice, Oe. Vi ste novinar, a ne vojnik.
On kae:
- U vreme rata, svi mukarci su vojnici, ak i novinari. Naroito novinari.
Moram da posmatram i opisujem sve to se dogaa na frontu. To se kae biti
ratni izveta.
Mi pitamo:
- ta e vam revolver?
- Zato to sam oficir. Vojnici imaju puku, a oficiri revolver. Otac kae
Majci:
- Vodi decu na spavanje. Moram da razgovaram s tobom. Majka nam
kae:
- Idite u krevet. Doi u da vam ispriam jednu priu. Poelite svome ocu
laku no.
Ljubimo Oca, zatim odlazimo u svoju sobu, ali odmah izlazimo iz nje na
prstima. Sedamo na hodnik, tik iza vrata salona. Otac kae:
- iveu s njom. Rat je, nemam vremena za gubljenje. Volim je.
Majka pita:
- Ne misli na decu?
Otac kae:
- I ona, takoe, eka dete. Eto zato vie ne mogu da utim.
- Hoe razvod?
- Nije pravi trenutak. Videemo posle rata. U meuvremenu u priznati
dete koje treba da se rodi. Mogue je da se ne vratim. Nikad se ne zna.
Majka pita:
- Ti nas vie ne voli?
Otac kae:
- Nije u tome stvar. Volim vas. Uvek u se brinuti o deacima i o tebi.
Ali volim i tu drugu enu. Moe li to da razume?
- Ne. Ne mogu, i neu da razumem.
ujemo pucanj. Otvaramo vrata salona. Pucala je Majka. Ona dri Oev
revolver. Puca opet. Otac je na podu, Majka jo puca. Pored mene pada Lukas,
Lukas takoe. Majka baca revolver, urla, klei pored Lukasa.
Izlazim iz kue, trim ulicom, vritim: Upomo, ljudi me hvataju,
vraaju me u kuu, pokuavaju da me smire. Pokuavaju da smire i Majku, ali
ona i dalje urla:
Ne, ne, ne.
Salon je pun sveta. Stiu policajci i dvoja kola hitne pomoi. Sve nas
odvoze u bolnicu.
U bolnici mi daju jednu injekciju da me uspavaju, zato to jo uvek
vritim.
Sutradan, lekar kae:
- On je dobro. Nije povreen. Moe da se vrati.
Bolniarka kae:
- Gde da se vrati? Kod njega nema vie nikoga. I tek mu je etiri godine.
Lekar kae:
- Vidite sa socijalnom radnicom.
Bolniarka me vodi u jednu kancelariju. Socijalna radnica je neka stara
ena s punom. Ona mi postavlja pitanja:
- Ima li baku? Tetku? Neku kominicu koja te mnogo voli?
Ja pitam:
- Gde je Lukas?
Ona kae:
- Ovde je, u bolnici. Ranjen je.
Ja kaem:
- Hou da ga vidim.
Ona kae:
- Nije pri svesti.
- ta to znai?
- Za sada ne moe da govori.
- Mrtav je?
- Ne, ali mora da se odmara.
- A moja majka?
- Tvoja majka je dobro. Ali ne moe videti ni nju.
- Zato? I ona je ranjena?
- Ne, ona spava.
- A moj otac, i on isto spava?
- Da, i tvoj otac isto spava.
Ona me miluje po kosi.
Ja pitam:
- Zato svi oni spavaju, a ja ne?
Ona kae:
- Eto tako. Ponekad se deavaju takve stvari. Cela jedna porodica pone
da spava, a onaj ko ne spava ostane sam.
- Neu da ostanem sam. Hou da spavam, i ja isto, kao Lukas, kao
Majka, kao Otac.
Ona kae:
- Neko mora da ostane budan kako bi ih ekao i brinuo se o njima kad se
budu vratili, kad se budu probudili.
- Zato to e se oni probuditi?
- Neki od njih, da. Treba se, barem, nadati.
Neko vreme utimo. Ona pita:
- Ti ne zna nikoga ko bi mogao da se brine o tebi u meuvremenu?
Ja pitam:
- U kojem meuvremenu?
- U meuvremenu, dok se neko od tvojih ne vrati.
Ja kaem:
- Ne, nikoga. I neu da se neko brine o meni. Hou da se vratim svojoj
kui.
Ona kae:
- Ne moe iveti sam u svojoj kui u tvojim godinama. Ako nema
nikoga, primorana sam da te dam u sirotite.
- Svejedno mi je. Ako ne mogu da ivim kod svoje kue, ba me briga
kuda u da idem.
U kancelariju ulazi jedna ena, kae:
- Dola sam po malog deaka. Hou da ga uzmem kod sebe. On nema
nikog drugog. Poznajem njegovu porodicu.
Socijalna radnica mi kae da se malo proetam po hodniku. Na
Ona ne ostaje dugo. Deset dana posle roenja Sarah, odlazi sa svojim
koferom i svojim molitvama.
Dobro mi je u kuhinji sasvim samom. Ujutro ustajem rano da bih iao po
hleb i mleko. Kad se Antonija probudi, ulazim u sobu sa flaicom s cuclom za
Sarah i sa kafom za Antoniju. Ponekad ja dajem bebi flaicu, a zatim mogu da
pomaem u njenom kupanju, i pokuavam da je zasmejem igrakama koje smo
joj kupili zajedno, Antonija i ja.
Sarah je sve lepa i lepa. Niu joj zubi i kosa, ume da se smeje, i veoma
dobro je nauila da sisa svoj levi palac.
Naalost, Antonija mora ponovo na posao, zato to joj njeni roditelji vie
ne alju novac.
Antonija odlazi svake veeri. Radi u jednom kabareu, plee i peva. Vraa
se kasno nou, ujutro je umorna, ne moe da se brine o Sarah.
Svakog jutra dolazi jedna susetka, ona kupa Sarah, zatim je stavlja
zajedno s njenim igrakama u njenu ogradicu u kuhinji. Ja se igram s njom dok
susetka sprema ruak i pere rublje. Kad opere posue, susetka ode, i onda se ja
brinem o svemu ako Antonija jo spava.
Popodne idem u etnju sa Sarah u kolicima. Zaustavljamo se u parkovima
u kojima ima deije igralite, i putam Sarah da trkara po travi, da se igra u
pesku, njiem je na ljuljakama.
Kad napunim est godina, obavezan sam da idem u kolu. Po prvi put,
Antonija me prati. Razgovara sa uiteljem, i ostavlja me samog. Kada se asovi
zavre, vraam se trei da vidim je li sve u redu, i da idem u etnju sa Sarah.
Idemo sve dalje i dalje, i tako se, sasvim sluajno, zatiem u svojoj ulici,
u ulici u kojoj sam stanovao sa svojim roditeljima.
Ne govorim o tome Antoniji, niti bilo kome drugom. Ali svakog dana
udeavam da proem ispred kue sa zelenim kapcima, zastajem tamo na asak i
plaem. Sarah plae sa mnom.
Kua je naputena. Kapci su zatvoreni, iz odaka se ne dimi. Bata ispred
Ja pitam:
- Psihijatrijskoj? ta to znai? Je li ona bolesna ili luda?
Antonija kae:
- Ludilo je bolest kao i svaka druga.
- Mogu li da je posetim?
- Ne znam. Ne bi valjalo. Suvie je tuno.
Neko vreme razmiljam, zatim pitam:
- Zato je moja majka poludela? Zato je ubila moga oca?
Antonija kae:
- Zato to je tvoj otac mene voleo. Voleo je nas, Sarah i mene.
Ja kaem:
- Sarah jo nije bila roena. Znai, to je bilo zbog vas. Sve se to dogodilo
zbog vas. Da nije bilo vas, srea u kui sa zelenim kapcima trajala bi i dalje ak
i za vreme rata, pa ak i posle rata. Da nije bilo vas, moj otac ne bi bio mrtav,
moja majka ne bi bila luda, moj brat ne bi bio bogalj, a ja ne bih bio sam.
Antonija uti. Izlazim iz sobe.
***
Idem u kuhinju, uzimam novac koji je Antonija pripremila za kupovinu.
Ona svake veeri ostavi na trpezarijskom stolu novac potreban za sutranju
kupovinu. Nikada ne trai od mene raune.
Izlazim iz kue. Hodam do jedne dugake iroke ulice kojom saobraaju
autobusi i tramvaji. Pitam neku staru enu koja eka autobus na uglu ulice:
- Molim vas, gospoo, kojim autobusom se ide do stanice?
Ona pita:
- Koje stanice, maleni? Ima ih tri.
- Najblie stanice.
- Idi tramvajem broj pet, zatim autobusom broj tri. Kondukter e ti
pokazati gde mora da presedne.
Stiem na jednu ogromnu stanicu, punu sveta. Ljudi se guraju, galame,
psuju. Stajem u red pred jednim alterom. Polako se primiemo. Kada, najzad,
doe red na mene, kaem:
- Jednu kartu za grad S.
Blagajnik mi kae:
- Voz za S. ne polazi odavde. Mora da ide na Junu stanicu.
Ponovo idem autobusima i tramvajima. Kad stignem na Junu stanicu
ve je no, i vie nema voza za S. do sutradan ujutro. Idem u ekaonicu,
nalazim prazno mesto na jednoj klupi. Ima mnogo sveta, smrdi, a dim iz lula i
cigareta pecka me za oi. Pokuavam da zaspim, ali im sklopim oi vidim
Sarah samu u svojoj sobi, Sarah koja dolazi u kuhinju, Sarah koja plae zato to
ja nisam tu. Cele noi je sama, jer Antonija mora da ide na posao, a ja, ja sedim
u jednoj ekaonici da bih otiao u jedan drugi grad, u grad gde ivi moj brat
Lukas.
Hou da idem u grad gde ivi moj brat, hou da pronaem svog brata,
zatim emo ii zajedno da potraimo nau majku. Sutra ujutro u otii u grad S.
Otii u.
Ne mogu da spavam. Nalazim u svojim depovima bonove za
snabdevanje, bez tih bonova Antonija i Sarah nee imati ta da jedu.
Treba da se vratim.
Trim. Moje teniske patike ne prave buku. Ujutro sam blizu nae kue,
ekam u redu za hleb, zatim za mleko, vraam se.
Antonija sedi u kuhinji. Uzima me u zagrljaj:
- Gde si bio? Plakale smo celu no, Sarah i ja. Vie ne treba da nas
ostavlja same.
Ja kaem:
- Vie vas neu ostavljati same. Evo hleba i mleka. Nedostaje malo
novca. Iao sam na jednu stanicu. I na jo jednu drugu stanicu. Hteo sam da
odem u grad S.
Antonija kae:
- Ii emo tamo uskoro, zajedno. Pronai emo tvoga brata.
Ja kaem:
- Hteo bih jo da posetim svoju majku.
Jednog nedeljnog popodneva, idemo u psihijatrijsku bolnicu. Antonija i
Sarah ostaju na prijavnici. Neka bolniarka me vodi u jedan mali salon, u kojem
se nalazi sto i nekoliko fotelja. Ispred prozora je stalak sa sobnim cveem.
Sedam, ekam.
Bolniarka se vraa, drei pod ruku jednu enu u kunoj haljini kojoj
pomae da sedne u jednu od fotelja.
- Pozdravi svoju mamu, Klause.
Gledam enu. Debela je i stara. Njena kosa, poluseda, zaeljana je
unazad i svezana na potiljku krajikom vunice. To primeujem kad se ona
okrene da dugo gleda zatvorena vrata. Zatim, pita bolniarku:
- A Lukas? Gde je on?
Bolniarka odgovara:
- Lukas nije mogao da doe, ali evo Klausa. Kai dobar dan svojoj mami,
Klause.
Ja kaem:
- Dobar dan, mama.
Ona pita:
- Zato si sam? Zato Lukas nije s tobom?
Bolniarka kae:
- Doi e i Lukas, uskoro.
Majka me gleda. Krupne suze poinju da teku iz njenih bledoplavih
oiju. Ona kae:
- Lai. Veito lai.
Curi joj nos. Bolniarka ga brie. Majka tromo obara glavu na grudi, vie
nita ne kae, ne gleda me vie.
Bolniarka kae:
- Umorni smo. Vratiemo se u krevet. Hoe li da poljubi svoju mamu,
Klause?
Odmahujem glavom, ustajem.
Bolniarka kae:
- Ti moe i sam da nae prijavnicu, zar ne?
Ne kaem nita, izlazim iz sobe. Prolazim ispred Antonije i Sarah bez
ijedne rei, izlazim iz zgrade, ekam pred vratima. Antonija me hvata za rame a
Sarah me hvata za ruku, ali ja se otimam, stavljam ruke u depove. Hodamo
utke do autobuskog stajalita.
Uvee, pre nego to Antonija poe na posao, kaem joj:
- ena koju sam video nije moja majka. Neu vie da joj idem u posetu.
Vi zapravo treba da joj idete u posetu, da shvatite ta ste joj uradili.
Ona pita:
- Nikada nee moi da mi oprosti, Klause?
traje pet sati, ali koje traje skoro dvanaest sati zbog uzbuna. Voz se zaustavlja
na briuem prostoru, putnici izlaze napolje i poleu po livadama. Ja uglavnom,
kada se to desi, prostrem svoj kaput na zemlju, poloim Sarah na njega, i
legnem preko nje da bih je zatitio od metaka, gelera i projektila.
Kasno uvee, stiemo u grad S. Uzimamo sobu u jednom hotelu. Sarah i
ja odmah leemo u veliki krevet, Antonija silazi u bar da trai obavetenja, i
vraa se tek ujutro.
Ona sada ima adresu Centra gde bi trebalo da se nalazi Lukas. Idemo
tamo sutradan.
To je jedna zgrada smetena u parku. Napola je sruena. Prazna je.
Gledamo zupce zidova pocrnele od ai.
Ima tri nedelje otkako je Centar bombardovan.
Antonija istrauje. Ispituje lokalne vlasti, pokuava da nae preivele iz
Centra. Pronalazi adresu direktorke. Odlazimo kod nje.
Ona kae:
- Veoma se dobro seam malog Lukasa. Bio je to najzloestiji pacijent u
domu. Uvek spreman da gnjavi, da kinji sve redom. Jedno zaista nesnoljivo,
nepopravljivo dete. Niko nikada nije doao da ga obie, niko se za njega nije
interesovao. Ako se dobro seam, radilo se o nekoj porodinoj drami. Ne mogu
nita vie o tome da vam kaem.
Antonija je uporna:
- A posle bombardovanja, jeste li ga ponovo videli?
Direktorka kae:
- I sama sam bila ranjena u tom bombardovanju, ali niko se ne zanima za
mene. Mnogi ljudi dolaze da razgovaraju sa mnom, da mi postavljaju pitanja o
svome detetu. Niko se ne interesuje za mene. Ipak sam ja provela dve nedelje u
bolnici posle tog bombardovanja. ok, razumete? Bila sam odgovorna za svu tu
decu.
Antonija opet pita:
***
U glavnom gradu sada imamo veliki etvorosoban stan. Osim soba, tu je i
salon i kupatilo.
Uvee kada smo stigli, priam Sarah jednu priu, milujem je po kosi dok
ne zaspi. ujem Antoniju i njenog prijatelja kako priaju u salonu.
Izuvam svoje tenisice, silazim niz stepenice, trim preko poznatih ulica.
Ulice, uliice, pasai, sada su osvetljeni, nema vie rata, nema vie zamraenja,
policijskog asa.
Zaustavljam se pred kuom, u kuhinji je upaljeno svetlo. Najpre mislim
da su se unutra uselili neki tuinci. Svetlo se pali i u salonu. Leto je, prozori su
otvoreni. Prilazim blie. Neko pria, to je muki glas. Oprezno provirujem kroz
prozor. Moja majka, sedei u fotelji, slua radio.
Celih nedelju dana, vie puta dnevno, dolazim da posmatram Majku. Ona
obavlja svoje poslove hodajui iz sobe u sobu, zadravajui se uglavnom u
kuhinji. Bavi se i batom, sadi i zaliva cvee. Uvee dugo ita u roditeljskoj
sobi, iji prozor gleda na dvorite. Svaki drugi dan dolazi jedna bolniarka
biciklom, ostane oko dvadesetak minuta, aska sa Majkom, izmeri joj pritisak,
ponekad joj da injekciju.
Jednom dnevno, ujutro, doe neka devojka sa krcatom korpom i odlazi sa
praznom korpom. A ja, ja i dalje obavljam kupovinu za Antoniju koja je,
meutim, sasvim sposobna da je sama obavlja, i koja ima ak i svog prijatelja
da joj pomogne.
Majka je smrala. Vie ne izgleda poput neke zaputene stare ene, kao
kad sam je video u bolnici. Lice joj je povratilo nekadanju blagost, kosa joj je
povratila boju i sjaj. Skupljena je u gustu i riu punu.
Jednog jutra, Sarah me pita:
- Kuda to ide, Klause? Kuda ide tako esto? ak i nou. Noas sam
dolazila u tvoju sobu, zato to sam runo sanjala. Nisi bio unutra, i mnogo sam
se uplaila.
- Zato ne ode u Antonijinu sobu kad se uplai?
- Neu da idem tamo. Zbog njenog prijatelja. On kod nas spava skoro
svake noi. Kuda to ide, Klause, tako esto?
- Idem, prosto, da se etam. Da se etam ulicama.
Sarah kae:
- Ide da se eta pred onom praznom kuom, ide da plae pred svojom
praznom kuom, zar ne? Zato me vie ne vodi sa sobom?
Ja joj kaem:
- Kua vie nije prazna, Sarah. Moja majka se vratila. Ona ponovo
stanuje u naoj kui, a moram i ja tamo da se vratim.
Sarah poinje da plae:
- Stanovae sa svojom majkom? Vie nee stanovati s nama? ta u ja
bez tebe, Klause?
Ljubim je u oi:
- A ja? ta u ja bez tebe, Sarah?
Oboje plaemo, grlimo se, leei na kauu u salonu. Stiemo se sve jae
i jae, prepliemo ruke, noge. Suze nam cure niz lice, u kosu, po vratu, u ui.
Potresaju nas jecaji, drhtavica, hladnoa.
Oseam da mi se vlae pantalone meu nogama.
- ta to radite? ta se to deava?
Antonija nas razdvaja, odguruje nas dalje jedno od drugog, seda izmeu
nas, drma me za ramena:
- ta si to uradio?
Ja viem:
- Nisam uinio nita naao Sarah.
Antonija privlai Sarah u naruje:
- Gospode Boe. Mogla sam ipak da oekujem ovako neto.
Sarah kae:
- Mislim da sam se upikila u gaice.
Ona grli majku oko vrata:
- Mama, mama! Klaus e stanovati sa svojom majkom.
Antonija muca:
- ta? ta?
Ja kaem:
- Da, Antonija, dunost mi je da ivim s njom.
Antonija vie:
- Ne!
Zatim, kae:
- Da, mora da se vrati kod tvoje majke.
Sutradan ujutro, Antonija i Sarah me prate. Zaustavljamo se na uglu
ulice, moje ulice. Antonija me ljubi, prua mi jedan klju:
- Evo ti klju od stana. Moe i dalje da dolazi kad god hoe. Zadrau
tvoju sobu.
Ja kaem:
- Hvala, Antonija. Dolaziu vam u posetu to je mogue ee.
Sarah ne progovara ni re. Bleda je, oi su joj crvene. Gleda nebo. Plavo
nebo bez oblaka jednog letnjeg jutra. Ja, pak, gledam Sarah, tu devojicu od
sedam godina, moju prvu ljubav. Neu imati druge.
Zaustavljam se preko puta kue, s druge strane ulice. Sputam kofer,
sedam na njega. Vidim onu devojku kako dolazi sa svojom korpom, a zatim
odlazi. Ostajem da sedim, nemam snage da ustanem. Oko podneva, poinjem da
oseam glad, spopada me vrtoglavica, boli me stomak.
U toku popodneva, stie bolniarka na biciklu. Prelazim ulicu trei sa
svojim koferom, zgrabim bolniarku za miku pre nego to ue u batu:
- Gospoo, molim vas, gospoo. ekao sam vas.
Ona pita:
- ta ti je? Bolestan si?
Ja kaem:
- Nisam, strah me je. Strah me je da uem u kuu.
- Zato hoe da ue u kuu?
- Ovo ovde, to je moja kua, moja majka. Plaim se svoje majke, nisam je
video punih sedam godina.
Mucam i drhtim. Bolniarka kae:
- Smiri se. Ti mora da si Klaus. Ili pak Lukas?
- Ja sam Klaus. Lukas nije tu. Ne znam gde je. Niko to ne zna. Zato se i
plaim da se vidim sa svojom majkom. Sasvim sam. Bez Lukasa.
Ona kae:
- Da, razumem. Dobro si uinio to si me saekao. Tvoja majka
uobraava da je ubila Lukasa. Ui emo zajedno. Poi za mnom.
Bolniarka zvoni, moja majka vie iz kuhinje:
- Uite. Otvoreno je.
Prelazimo preko verande, zaustavljamo se u salonu. Bolniarka kae:
- Imam jedno veliko iznenaenje za vas.
Moja majka se pojavljuje na kuhinjskim vratima. Ona brie ruke o svoju
kecelju, gleda me razrogaenih oiju, apue:
- Lukas?
Bolniarka kae:
- Ne, to je Klaus. Ali i Lukas e se sigurno vratiti, isto tako.
Majka kae:
- Ne, Lukas se nee vratiti. Ja sam ga ubila. Ubila sam svog deaia, on
se vie nikada nee vratiti.
Majka seda u jednu fotelju u salonu, drhti. Bolniarka zavre rukav
Majine haljine, daje joj injekciju. Moja majka se preputa. Bolniarka kae:
- Lukas nije mrtav. Bio je prebaen u jedan Centar za rehabilitaciju, ve
***
Jedemo u kuhinji utei, kad Majka, iznebuha, kae:
- Nimalo ne alim to sam ubila tvoga oca. Kada bih znala enu zbog
koje je hteo da nas ostavi, ubila bih je, nju takoe. To to sam ranila Lukasa, to
je njena krivica, sve je njena krivica, a ne moja.
Ja kaem:
- Majko, ne sekiraj se. Lukas nije umro od svoje rane, vratie se on.
Majka pita:
- Kako e moi da pronae kuu?
Ja kaem:
- Kao i ja. Ako sam je ja naao, nai e je i on.
Majka kae:
- U pravu si. Ne treba nipoto da odemo odavde. Ovde e nas traiti.
Majka uzima lekove za spavanje, lee veoma rano. Tokom noi, obilazim
je u njenoj sobi. Spava na leima na rubu velikog kreveta, lica okrenutog ka
prozoru, ostavljajui prazno mesto koje je pripadalo njenom muu.
Ja spavam veoma malo. Gledam zvezde, i kao to sam kod Antonije
svake veeri mislio na svoju porodicu i nau kuu, tako i ovde mislim na Sarah
i na njenu porodicu, na njenu baku i dedu u gradu K.
Kad se probudim, zatiem orahove grane ispred svog prozora. Idem u
kuhinju, ljubim Majku. Ona mi se smei. Ima kafe i aja. Devojka donosi svei
hleb. Kaem joj kako vie nema potrebe da dolazi, da u kupovinu obavljati
sam.
Majka kae:
- Ne, Veronika. Nastavite da dolazite. Klaus je jo suvie mali za
kupovinu.
Veronika se smeje:
- I ja isto, celo vreme mislim na nju. Ne mogu da ivim bez nje, hou da
ivim s njom, bilo gde, bilo kako.
Antonija me uzima u zagrljaj:
- Vi ste brat i sestra, ne zaboravi to, Klause. Ne moete da se volite kao
to ste se onda voleli. Nikada nije trebalo da te uzmem kod nas.
Ja kaem:
- Brat i sestra. Kakvog to ima znaaja? Niko nee znati. Nosimo razliita
prezimena.
- Ne budi uporan, Klause, ne budi uporan. Zaboravi na Sarah.
Nita ne odgovaram, Antonija dodaje:
- ekam bebu. Preudala sam se.
Ja kaem:
- Volite drugog oveka, imate novi ivot, zato onda jo dolazite ovamo?
- Ne znam. Moda zbog tebe. Ti si bio moj sin sedam godina.
Ja kaem:
- Ne, nikada. Imam jednu jedinu majku, onu s kojom sada ivim, onu
koja je zbog vas poludela. Vaom krivicom sam izgubio svoga oca, svoga brata,
a sada mi oduzimate i moju mlau sestru.
Antonija kae:
- Veruj mi, Klause, alim zbog svega toga. Nisam to htela. Nisam mogla
ni da sanjam o posledicama. Iskreno sam volela tvoga oca.
Ja kaem:
- Onda biste morali razumeti moju ljubav prema Sarah.
- Ta ljubav nije mogua.
- Nije bila ni vaa. Morali ste samo da odete i da zaboravite moga oca pre
nego to se dogodi ono. Neu vie da vas sreem ovde, Antonija. Neu vie
da vas sreem na grobu moga oca.
Antonija kae:
- Dobro, neu vie dolaziti. Ali nikada te neu zaboraviti, Klause.
***
Majka ima veoma malo novca. Prima neku malu sumu od Drave, kao
invalid. Ja sam za nju dodatni teret. Moram, to je r mogue, da naem posao.
Veronika mi predlae da raznosim novine.
Ustajem u etiri sata ujutro, idem u tampariju, uzimam svoj sveanj
novina, obilazim ulice koje su mi dodeljene, sputam novine ispred vrata, u
potanske sanduie, pod gvozdene zavese prodavnica.
Kad se vratim, Majka jo nije ustala. Ona ustaje tek oko devet sati.
Spremam kafu i aj, i odlazim u kolu u kojoj dobijam i ruak. Vraam se tek
oko pet sati popodne.
Malo-pomalo, bolniarka proreuje svoje posete. Kae mi kako je Majka
izleena, jedino mora da uzima sredstva za smirenje i za spavanje.
Veronika takoe dolazi sve ree i ree. Svrati samo da pria Majci o
svom razoaranju u brak.
Sa etrnaest godina, naputam kolu. Izuavam tamparski zanat koji mi
je pruila novinska kua gde sam tri godine bio raznosa. Radim od deset sati
uvee do est sati ujutro.
Gaspar, moj ef, deli svoj noni obrok sa mnom. Majci ne pada na pamet
da mi sprema noni obrok, ne misli ak ni na porudbinu uglja za zimu. Ona ne
misli ni na ta, sem na Lukasa.
Sa sedamnaest godina postajem tampar. Zaraujem prilino mnogo
novca, u poreenju sa drugim poslovima. Mogu da odvedem Majku jednom
meseno u salon lepote gde joj farbaju kosu, stavljaju trajnu, podmlauju lice
i ruke. Ona ne eli da je Lukas zatekne staru i runu.
Majka mi neprestano prebacuje to sam napustio kolu:
- Lukas bi nastavio uenje. Postao bi lekar. Veliki lekar.
Kada krov nae oronule kue stane da prokinjava, Majka kae:
- Ti mora da ima brata ili sestru. Kad sam poslednji put video Antoniju,
bila je trudna.
- Da, imam dve sestre i jednog malog brata. Ali o nama dvoma bih volela
da priam, Klause.
Ja pitam:
- ta to radi tvoj ouh kad moe da izdrava toliki svet?
- On je u direkciji Partije. Ali ti celo vreme namerno hoe da priamo o
neem drugom?
- Da, namerno hou. Nema nikakvog smisla da priamo o nama. Tu nema
ta da se kae.
Sarah pita jedva ujno:
- Jesi li zaboravio koliko smo se voleli? Ja te nisam zaboravila, Klause.
- Ni ja tebe. Ali nema nikakve svrhe da se viamo. Jo uvek to nisi
shvatila?
- Jesam. Upravo sam shvatila.
Ona daje znak jednom taksiju koji je u prolazu, i odlazi.
Ja hodam do autobuske stanice, ekam deset minuta, i ulazim u autobus
kao i svakog jutra, jedan zaguljiv i nakrcan autobus.
Kad stignem kui, Majka je ve ustala, protivno njenim navikama. Pije
kafu u kuhinji. Smei mi se:
- Mnogo je lepa, tvoja devojka Sarah. Kako joj je puno ime? Sarah i kako
jo? Kako joj je prezime?
Ja kaem:
- Ne znam, Majko. To mi nije devojka. Nisam je video ve godinama.
Ona trai svoje stare kolske drugove, to je sve.
Majka kae:
- To je sve? teta. Ve ti je vreme da ima devojku. Ali ti si suvie
smotan da bi se mogao sviati devojkama, nema sumnje. Naroito takvim
devojkama iz dobrih kua. I jo s tim tvojim poslom fizikanera. S Lukasom bi
***
Sarah vie ne viam. Katkada mi se uini da je prepoznam na ulici, ali to
nikada nije ona.
Jednom prolazim ispred kue u kojoj je ranije stanovala Antonija, ali
nema nijednog poznatog imena na potanskim sanduiima i, u svakom sluaju,
ne znam novo Antonijino prezime.
Nekoliko godina kasnije, primam jednu obavest o venanju. Sarah se
udaje za nekog hirurga, adresa obeju porodica ukazuje na najbogatiji kvart,
najotmeniji u gradu, zvani Breuljak rua.
Devojaka u imati mnogo. Cura koje u sretati po kafanama oko
tamparije, kafanama u koje sam navikao da svraam pre i posle posla. Ove
cure su radnice ili kelnerice, retko ih vidim vie puta, i ne dovodim ih kui da ih
predstavim Majci.
Nedeljna poslepodneva provodim kod svog efa Gaspara, s njegovom
porodicom. Igramo karte ispijajui piva. Gaspar ima troje dece. Najstarija
kerka, Ester, igra s nama, ona je skoro mojih godina, radi u jednoj fabrici
tekstila, tkalja je od svoje trinaeste godine. Dva mladia, malo mlaa, takoe
tampari, nedeljom popodne izlaze. Idu na fudbalske utakmice, u bioskop,
etaju se po gradu. Ana, Gasparova ena, tkalja kao i njena kerka, pere posue,
ve, sprema veeru. Ester ima plavu kosu, plave oi i likom podsea na Sarah.
Ali ona nije Sarah, ona nije moja sestra, ona nije moj ivot.
Gaspar mi kae:
- Moja ki je zaljubljena u tebe. Oeni se njome. Dajem ti je. Ti si jedini
koji je zasluuje.
Ja kaem:
- Neu da se enim, Gaspare. Moram da se brinem o svojoj majci i da
ekam Lukasa.
Gaspar kae:
- Da eka Lukasa? Jadna ludo.
On dodaje:
- Ako nee da se oeni s Ester, bolje je da vie ne dolazi kod nas.
Ne odlazim vie kod Gaspara. Odsada provodim sve svoje slobodno
vreme kod kue, sam s Majkom, sem u asovima kada besciljno etam grobljem
ili gradom.
Sa etrdeset pet godina postajem ef druge tamparije, koja pripada
jednoj izdavakoj kui. Ne radim vie nou, nego od osam sati ujutro do est
sati uvee, sa dva sata pauze za ruak. Zdravlje mi je ve ozbiljno narueno u to
doba. Plua su mi zasiena olovom, a u krvi mi manjka kiseonika i zatrovana je.
To se zove saturnizam, bolest tampara, tipografa. Imam proliv i munine.
Lekar mi kae da pijem mnogo mleka, da izlazim to je ee mogue na sve
vazduh. Ne volim mleko. Patim jo i od nesanice i, prema tome, od velikog
nervnog i fizikog premora. Nakon trideset godina nonog rada, nemogue mi
je da se naviknem da spavam nou.
U novoj tampariji, tampamo sve vrste tekstova, pesme, prozu, romane.
Direktor izdavake kue esto dolazi da kontrolie posao. Jednog dana, gura mi
pod nos moje sopstvene pesme koje je naao na jednoj polici:
- ta je ovo? ije su ove pesme? Ko je ovaj Klaus Lukas?
Ja mucam, zato to, normalno, nemam pravo da tampam line tekstove:
- To je moje. To su moje pesme. tampam ih posle svog radnog vremena.
- Hoete da kaete kako ste vi taj Klaus Lukas, autor ovih pesama?
- Da, to sam ja.
On pita:
- Kada ste ih napisali?
Ja kaem:
- Ovih poslednjih godina. Napisao sam i mnoge druge, ranije, kad sam
bio mlad.
On kae:
- Donesite mi sve to imate. Doite u moju kancelariju sutra ujutro sa
svim onim to ste napisali.
Sutradan ujutro, ulazim u direktorovu kancelariju sa svojim pesmama. To
iznosi vie stotina stranica, moda i hiljadu.
Direktor rukom odmerava paket:
- Sve ovo? I nikada niste pokuali da ih objavite?
Ja kaem:
- Nikada na to nisam pomislio. Pisao sam za sebe, tek toliko da se neim
bavim, da se zabavim.
Direktor se smeje:
- Da se zabavite? Vae pesme, to i nije neto ba naroito zabavno. U
svakom sluaju, ne one koje sam ve proitao. No, moda ste bili veseliji u
mladosti?
Ja kaem:
- U mladosti, sigurno nisam.
On kae:
- Istina je. Nismo imali zbog ega biti veseli u to vreme. Ali od
revolucije, mnogo toga se promenilo.
Ja kaem:
- Za mene nije. Za mene se nita nije promenilo.
On kae:
- Sada, barem, moemo objaviti vae pesme.
Ja kaem:
- Ako tako mislite, ako verujete, objavite ih. Ali vas molim da nikome ne
dajete moju adresu, ni moje pravo ime.
***
Lukas se vratio i ponovo otiao. Ja sam ga oterao. Ostavio mi je svoj
nedovreni rukopis. Upravo ga zavravam.
ovek iz ambasade nije mi najavio svoj dolazak. Dva dana posle posete
moga brata, zvoni kod mene u devet sati uvee. Sreom, Majka je ve legla.
ovek ima kovrdavu kosu, mrav je i bled. Uvodim ga u svoju radnu sobu. On
kae:
- Ne govorim dobro va jezik, ne zamerite mi ako se izraavam
rogobatno. Va brat, to jest va tobonji brat, danas je sebi oduzeo ivot. Bacio
se pod voz u etrnaest sati i petnaest minuta na Istonoj stanici, u trenutku kad
smo hteli da ga vratimo u njegovu zemlju. Ostavio je u naoj ambasadi pismo
za vas.
ovek mi prua jednu kovertu na kojoj pie: Na ime Klausa T.
Otvaram kovertu. Sa jedne dopisnice itam: Voleo bih da budem
sahranjen pored naih roditelja. Potpis je Lukas.
Pruam dopisnicu oveku iz ambasade:
- Hoe da bude sahranjen ovde.
ovek ita dopisnicu, pita me:
- Zato se potpisao Lukas? Je li on stvarno bio va brat?
kaem:
- Ne. Ali toliko je u to verovao da ovo ne mogli da mu odbijem.
ovek kae:
- udno. r dva dana, posle njegove posete kod vas, pitali smo ga da li
je naao nekoga od svoje rodbine. Odgovorio je da nije.
Ja kaem:
- To je istina. Nema nikakve rodbinske veze meu nama.
ovek pita: