Professional Documents
Culture Documents
Georgip Gurdiev
BESEDB1 VELBZEVULA SO SVOIM VNUKOM
HARVEST, Minsk
AST, Moskva
2000.
GEORGIJE GURDIJEV
SVE I SVJA
ILI
BELZEBUBOVI RAZGOVORI SA UNUKOM
Knjiga prva
Prevela MIRJANA GRBI
BEOGRAD, 2001.
slobodnu volju, i meu njima nema nesuglasica. Ljudi srednjeg, "mezoterikog" kruga,
poseduju sve kvalitete, svojstvene ljudima "ezoterikog" kruga, ali njihovo znanje ima
vie teorijski karakter. Trei krug je "egzoteriki" a znanja ljudi koji ga ine nosi vie
filosofski, apstraktni karakter. Njihovo se razumevanja ne izraava delima; ipak, ni meu
njima nema nerazumevanja i razdora. Najzad, etvrti, "spoljni" krug, jeste krug
"mehanikog oveanstva". Meu ljudima nema uzajamnog razumevanja, postoji neto
kao "meanje jezika". Ideje Gurdijeva je najsistematskije izloio njegov uenik P. D.
Uspenski, ija knjiga U potrazi za udesnim sadri i podatke o ivotu njegovog uitelja u
Moskvi, Peterburgu, na Kavkazu. Svoju prvu knjigu Gurdijev je napisao neto pre svoje
smrti - Sve i svja, ili Belzebubovi razgovori sa unukom, dok su u drugu knjigu, Susreti sa
izuzetnim ljudima, uli rukopisi koje su njegovi uenici objavili posle njegove smrti.
OD AUTORA
Doao sam do zakljuka da savremenici mogu izvui korist iz mojih istraivanja ukoliko
prilikom itanja budu doiveli nove utiske i ukoliko budu itali sledei narodnu mudrost
koje sam se nedavno setio:
"Vie Sile mogu da uslie svaku molitvu jedino ukoliko je ona izgovorena tri puta: prvi
put - za sreu i spokoj due roditelja; drugi put - za sreu suseda; i tek trei put - za
sopstvenu sreu."
Smatram neophodnim da vam ve na prvoj stranici ove knjige, spremne za objavljivanje,
dam sledei savet:
"itajte svaku moju knjigu tri puta:
Najpre, u krajnjoj liniji, onako kao to itate sve knjige i novine svoga doba;
Zatim - naglas, kao to biste itali nekoj drugoj osobi;
I tek trei put se potrudite da prodrete u sutinu moga pisanja."
Tek tada ete moi da raunate na formiranje sopstvenog, samo vama svojstvenog
nepristrasnog miljenja o mom pisanju. I jedino tada e biti mogue ostvarenje moje nade
da ete, shvativi sve, uspeti da izvuete za sebe onu osobitu korist u koju se uzdam svim
svojim biem.
Dakle...
Draga moja, dubokopotovana, odluna i, naravno, najstivija gospodo i moje najdrae,
oaravajue i besprekorne dame - oprostite mi, preskoio sam najvanije - moje nimalo
egzaltirane dame!
Imam ast da vas obavestim da, iako pod uticajem okolnosti nastalih u poslednje vreme
nameravam da se pozabavim knjievnim radom, ne samo da tokom itavog svog ivota
nam napisao ni jednu jedinu knjigu ili "pouni lanak", ve, ak, nijedno pismo u kome
bi trebalo paziti na gramatiku. Bez obzira na to to sam sada blizu toga da postanem
profesialni pisac, ja nemam iskustva u pogledu utvrenih pravila i procedura ili u onome
to se naziva "prefinjeni knjievni stil", te sam, prema tome, prinuen da ne piem onako
kako piu obini patentirani pisci na iji ste jezik, po svoj prici, navikli isto kao i na
sopstveni miris.
Po mom miljenju bie vam najtee da savladate ono to vam je usaeno u detinjstvu i to
je sada u potpunoj harmoniji s vaom duom - odlino izgraen automatizam
doivljavanja svih vrsta novih utisaka. Zahvaljujui tom "blagoslovu" vi, koji ste ve
poodrasli, ne morate uopte da koristite bilo kakav misaoni napor.
Otvoreno reeno, glavni problem, koji ja smatram vanim, nije nedostatak iskustva u
potovanju knjievnih pravila i postupaka, ve moje nepoznavanje ve pomenutog
"prefinjenog knjievnog stila", koji je u nae vreme potreban ne samo pcima ve, ak, i
obinim smrtnicima. Nedostatak, pak, tehne knjievnog zanata ne brine me posebno jer je
on za savremi ivot prirodan.
Moram da kaem da je "blagoslov" koji sam ve definisao, nastao na Zemlji i procvetao u
raskonim bojama zbog neobie boljke koja poslednjih dvadeserideset godina mui one
predstavnike sva tri pola koji spavaju poluotvorenih oiju i ija je koa plodno tlo za
svakojake bubuljice.
Ta udna bolest se manifestuje ovako: ako je bolesnik maice obrazovan i plaeno mu je
tri meseca unapred, on, ona ili ono e svakako uzeti da pie nekakav "pouni lanak", ako
ne i itavu knjigu.
Znajui za tu novu ljudsku boljku, kao i to da ona ima kakter epidemije, s pravom mogu
da pretpostavim da ste, to bi rekli doktori, na nju stekli imunitet i da zato neete prie
negodovati zbog moje nekompetentnosti u tehnici knjevnog zanata.
Eto zato je teite mog upozorenja na reima koje govore o mom ignorisanju
"prefinjenog knjievnog stila."
U svoju odbranu, moda potcenjujui neodobravanje koje u vaoj probuenoj svesti moe
izazvati moje nepoznavanje tog stila, nezamenljivog za moderan ivot, smatram
neophodnim da kaem, mirna srca i obraza usplamtelih od stida, da sam, naravno, u
detinjstvu uio taj stil i da su me moji uitelji, pripremajui me za ivot odrasle jedinke,
koristei umerene doze zastraivanja, stalno primoravali da uim napamet mno toga to
upravo predstavlja to savremeno "uivanje". Na nreu, naravno vau, a ne moju, od svega
onoga to sam nauio automatski, nije ostalo nita i nita nije sauvano u mom sanjem
knjievnom radu.
Uzrok tog gubitka nije moja lenjost ili lenjosg mojih ptovanih i nepotovanih uitelja. Taj
ljudski trud je potonuo u pesak zbog nepredvidivog i potpuno izuzetnog sticaja okoosti
koji se odigrao u momentu mog dolaska na Svet Boji, to jii je posle
"psihofizikoastrolokog" istraivanja protumaio jedan poznati evropski okultista. Evo
kako se to dogodilo: na glupi hromi jarac je razbio prozor i kroz rupu su u vibracijama
potekli zvuci muzike sa komijskog fonogra (gramofona), u asu kada je babica, koja je
poraala moju mau, sisala tabletu s kokainom.
Osim tog sluaja, retkog u svakodnevnom ivotu, moje sadnje stanje se takoe bazira na
kasnijim dogaajima mog zrelog ivota i detinjstva. Do tog zakljuka, moram da
priznam, dao sam posle dugih razmiljanja, zasnovanih na metodu nakog profesora her
tumpfsinmauzena. Radi se o tome da sam uvek, i instinktivno i mehaniki, a ponekad
ak i svesno, tj. u naelu, izbegavao da taj "prefinjeni knjievni stil" kistim za
sporazumevanje.
Dakle, govorim o toj sitnici (a moda i nije sitnica), ka se zahvaljujui trima razlozima
formirala u mojoj svesti tokom prethodnih godina. Reio sam da o tome ispriam u poj
glavi svoga rada.
Ostaje, meutim, nepromenjena i bljetava, kao amerika reklama, jedna injenica koju
ne mogu promeniti nikakve sile, ak ni "poi>-oi>" "strunjaka za glupiranje", a to je da
ja, koga su u poslednje vreme mnogi smatrali samo dobrim nastavnikom ritualnih
plesova, sada postajem profesionalni pisac i da u, naravno, pisati mnogo, iako, meutim,
nemam automatski steene i automatski primenljive navihe za tako neto. Izlau sve to
sam sroio jednostavnim, obinim, ivotnim jikom bez ikakvih knjievnih manipulacija
ili gramatikih lukavstava.
Ali to jo nije sve! Nisam reio najvanije pitanje - na kojem u jeziku pisati.
Iako sam poeo da piem na ruskom, s tim jezikom, kako bi rekao Mula Nasradin,
najmudriji od mudrih, "nee daleko dogurati".1
Ruski jezik je veoma dobar - nema spora. Ja ga ak i volim, ali... samo za prianje viceva
(kada se raspredaju razne prie), ili za razmatranje pitanja o neijem poreklu.
Ruski jezik podsea na engleski, koji je takoe veoma dar, ali samo za diskusije u
puionicama, u kojima dentlmeni, poto se udobno smeste u fotelje i prekrste nogu
preko noge, razmatraju problem smrznutom australijskog mesa ili, moda, "indijsko"
pitanje.
Oba ova jezika podseaju na poznatu moskovsku orbu u koju moete da strpate sve to
god hoete, osim sebe i mene - zata sve to god poelite, ak i eherezadinu feredu.
Moram da kaem da sam pod pritiskom sluajnih, i ne svim sluajnih okolnosti bio
prinuen da veoma ozbiljno i duboko, i silei sebe, nauim da govorim, piem i itam na
mnogim jezicima. Postigao sam u jezicima takvu brzinu i autatizam da bih sada, kada me
je sudbina naterala da se pozabim knjievnim radom, mogao da piem na bilo kojem od
njih.
Ali, da bih razumno koristio taj automatizam, steen dom praksom, treba da piem na
ruskom ili na jermenskom, pto su se poslednjih dvadeset ili trideset godina moje ivotne
prilike odvijale tako da sam za sporazumevanje morao da kistim ta dva jezika i mnogo
sam ih praktikovao.
O, avole! ak se i u ovom sluaju manifestuje jedna od osobina moje svojevrsne i za
obinog oveka neobine due, a to je navika da muim sebe.
Ali muke koje oseam sada, kada sam ve zreo ovek, potiu od osobina koje su u moju
osobitu duu usaene u detinjstvu zedno s velikom koliinom raznih budalatina,
1
, , , ,
. .
, , .
. (. .)
- miljenje u kome se misli izraavaju reima i uvek imaju relativno znenje, i druga vrsta,
svojstvena kako ivotinjama, tako i ovu, koju bih ja nazvao "formalnim miljenjem".
Drugu vrstu miljenja, tj. "formalno miljenje", prema ke se, uzgred, tano miljenje o
svemu napisanom doivljava i usvaja posle svesnog uporeivanja sa prethodno
dobijenom iormacijom - uslovljavaju kod oveka geografski i klimatski uslovi, vreme i
uopte itavo okruenje u kome ovek raste i dostie zrelost.
Dakle, u svesti ljudi koji pripadaju razliitim narodima i ive u razliitim predelima i u
razliitim uslovima, divljaj jedne te iste stvari i ideje dobija razliite, nezavne forme koje
za vreme asocijativnog kretanja misli izazivaju odreene oseaje i odreene likove koji se
izraavaju ovim ili onim reima, to slui jedino za povrnubjektivno izraavanje tih
ideja.
Eto zato re, data nekoj stvari ili ideji, dobija kod raiitih naroda, koji ive na razliitim
mestima, potpuno specifinu i razliitu "unutranju" sutinu.
Drugim reima, u "biu" oveka koji se rodio i odrastao u nekom kraju, odreena
"forma" se fiksira kao rezultat specinih lokalnih uticaja i utisaka i ta "forma" pomou
asijacija izaziva u njemu oseaj odreene unutranje sutine, a kasnije dovodi do
formiranja lika ili koncepcije za ije iaavanje on koristi rei koje su, kao to sam ve
rekao, za njega uobiajene i koje on doivljava kvalitativno; meutim, slualac u ijoj
svesti ta re asocira sa drugom unutranjom sutinom, usled individualnih uslova u
kojima se on razvijao i rastao, uvek tu re doivljava i razume u sasvim drugaijem
smislu.
Ta injenica je, uzgred, utvrena posle paljivog i neprtrasnog praenja razmene
miljenja kako izmeu predstavnika razliitih naroda, tako i ljudi ija je linost formirana
u razliitim krajevima.
Dakle, veseli i samouvereni kandidate za kupovinu mojih umovanja, upozoravam vas da
ne nameravam da piem kao profionalni pisac ve potpuno drugaije. Savetujem vam da
ozbiljno razmislite pre nego to pristupite itanju onoga to u dalje rei, misliti i
tumaiti, i tek onda se prihvate posla. Drugim reima, bojim se da su va sluh i drugi orgi
ula toliko naviknuti na "knjievni jezik inteligencije", koji u poslednje vreme
preovladava na zemlji, da vam moje pise moe izgledati kao udna kakofonija i da zato
moete iubiti - znate ta? Apetit za svoje omiljeno jelo i da ak prtanete da se oseate
prijatno kada pogledate svoju crnokosu susetku.
U to da moj jezik, ili jo pre, moj nain miljenja, moe da izazove takav efekat, uverio
sam se zahvaljujui svom velom iskustvu i siguran sam u to isto kao to je rasan magarac
siguran u ispravnost i opravdanost svoje tvrdoglavosti.
Sada, kada sam vas upozorio na najvanije, ne sekiram se zbog onog to sledi. Ako doe
do nekog nerazumevanja povodom mojih radova i vi neto ne shvatite u mom pisanju,
sami ste krivi, a moja savest e biti ista kao, recimo... savest biveg kajzera Vilhelma.
Verovatno me smatrate mladim ovekom prijatne spoljnjosti, ali, to bi se reklo,
"mranog sadraja", i mislite da se ja, poto sam novajlija u knjievnosti, svesno trudim
da budem ekscentrian, udei za slavom i bogatstvom.
Ako zaista tako mislite, veoma, veoma mnogo greite.
Prvo, ni izdaleka nisam vie mlad. iveo sam veoma dugo i, to se kae, ne samo da sam
izuio "surovu kolu ivota", ve sam "proao sito i reeto". Drugo, ne piem zato da bih
pravio karijeru ili stao na noge pomou te profesije koja, dajem, po mom miljenju svima
koji se njome bave prua mnogo mogunosti da odu pravo u pakao. Ja priznajem,
naravno, da tvi ljudi zaista mogu sebe da dovedu dotle zato to, iako nta o sebi ne znaju,
piu bombastine prie raunajui na jeftine efekte i, vremenom, stiui knjievnu teinu,
slabe ljudsku psihu koja je i bez toga prilino slaba.
to se tie same moje karijere, zahvaljujui silama koje deluju na mene odozgo i odozdo,
i, ako hoete, zdesna i sleva, ona je jo odavno ostvarena i ja odavno vrsto stojim na
svim nogama i to, stojim prilino vrsto. I sasvim sam siguran da me one jo mnogo
godina nee izdati, zbog ega mogu da puu od muke moji proli, sadanji i budui
neprijatelji.
Evo jo jedne sulude ideje. Posebno u zamoliti tampara kome budem poverio svoju
knjigu, da prvi deo tampa tako da italac moe da ga proita ne rasecajui ostale
stranice. Ka proui moj neobian manir pisanja, koji u njegovoj svesti snano i
nenametljivo izaziva uzbudljive likove i utene snove, ako bude hteo, moe, bez suvinog
natezanja sa knjiom, da vrati knjigu i dobije svoj novac natrag.
Tako u postupiti zato to sam se setio prie o jednom Kurdu iz Zakavkazja. uo sam je u
ranoj mladosti, a kasnije, uvek kada sam je evocirao u seanju, ona je u meni izazivala
stalni i neugasivi impuls nenosti. Mislim da e i vama i meni biti korisno da se paljivije
zadrimo na toj prii.
Bie korisno ako vam je ispriam uglavnom zato da bi so te prie, ili kako savremeni
jevrejski trgovci kau - "ces", ula u osnovu novog knjievnog stila uz iju pomo, sa,
kada pristupam za mene novom zanimanju pisca, nameravam da postignem eljeni cilj.
Dakle, jednom je taj Kurd doao u grad nekim poslom i veo na pijaci ator sa mnogo
raznovrsnog voa. Meu ostalim vokama primetio je jedan naroit plod, veoma lep i po
boji, i po obliku. On je tako delovao na njegovu matu da je, bez obza na to to nije imao
dovoljno para, reio da uini sve kako bi kupio makar jedan od tih darova prirode i
okusio ga.
I tada je, sa njemu nesvojstvenim arom i smelou uao u ator i pokazujui svojim
vornovatim prstom prelepi plod zatraio od prodavca da mu kae cenu. Prodavac mu je
odgovio da funta tih plodova kota est bakarnih novia. Smrajui da cena za tako lepu
voku nije previsoka, na Kurd odlui da kupi itavu funtu. Zavrivi sve svoje poslove u
gradu, on istoga dana poe kui. Idui u suton brdima i dolama, i nehotice svestan
spoljnih efekata arobnih predela majke prirode, nae zajednike roditeljke, i nevoljno
udii ist vazduh nezagaen isparenjima industrijskih gradova, na Kurd je, naravno,
iznenada poeleo da sebe obraduje nekom jednostavnom hranom. Seo je kraj puta,
izvadio iz torbe hleb i povre koje mu je izgledalo tako lepo, i lagano poeo da jede.
Ali... o, uasa! Uskoro je osetio kako ga iznutra uasno pee. Bez obzira na to, nastavio je
da jede. Nesreni dvonogi stanovnik nae planete i dalje je jeo zahvaljujui onoj poseoj
ljudskoj osobini, koju sam ve pomenuo i koju elim da uteljim kao novu, sopstvenu
knjievnu formu, te e taj princip kao svetionik obasjavati moj put ka cilju. Ako odluite
da i dalje itate moja pisanija, onda ete vremenom, u zavisnosti od vae sposobnosti da
poimate, uloviti njihov smisao i znenje; moda ete neto osetiti ve na kraju ove glave.
Dakle, dok je na Kurd sedeo iznenaen neobinim oseima, izazvanim u njegovom telu
tom udnom trpezom u krilu prirode, putem je dolazio njegov prijatelj, koji je vaio za
petnog i iskusnog oveka. Videvi da lice naeg Kurda gori i da su mu oi pune suza, ali
da, bez obzira na to, on izgleda kao neko ko je odluio da ispuni svoj najvaniji dug i
nastlja da jede cele celcate paprike, zemljak mu ree: "ta to ri, magare! iv e
izgoreti! Odmah prestani da jede to varvarsko povre koje je tako strano tvojoj prirodi!"
Ali na junak odgovori: "Ne, ni za ta na svetu neu prestati, nisam dabe za njega dao
poslednjih est novia. ak i ako moja dua napusti telo, nastaviu da jedem."
Posle toga na nepokolebivi Kurd, a mora se priznati da je uistinu bio takav, nastavi da
jede crvenu papriku.
Sada se nadam da ve imate asocijaciju koja e vas, kao to se ljudima ponekad dogaa,
dovesti do onoga to vi nazivate poimanjem. I tada ete razumeti zato je meni, koji
dobro znam i esto oseam saaljenje prema ljudskoj slabosti, izrenoj u potrebi da se sve
to je plaeno novcem mora iskortiti do kraja, pala na pamet pomisao da preduzmem sve
mogue mere da ne biste vi, brao moja po krvi i duhu, u sluaju da ste navikli da itate
knjige pisane iskljuivo na "jeziku intelencije", poto ste ve dali pare za moje pisanije, a
tek potom shvatili da to nije napisano uobiajenim jezikom koji vi lako itate, dakle, da
vi ne biste bili osueni da po svaku cenu ate sve do kraja, kao to je na jadni Kurd bio
prisiljen da jede ono iji je izgled potresao njegovu matu - to jest plemitu papriku.
Znai, da bi se tim povodom izbegao nesporazum, koji je u svesti savremenog oveka
formiran zahvaljujui njegovim estim posetama bioskopu i ljubavnim romanima, elim
da ova glava bude tampana tako da svaki italac moe da je proita ne rasecajui
stranice same knjige.
Inae, prodavac knjige moe biti, to bi se reklo, zadrt i svakako se moe ponaati u
skladu sa osnovnim principom svih prodavaca knjiga, koji se moe formulisati sledeim
rima: "Biete gluplji nego trapavi ribar ukoliko dozvolite ribici da vam pobegne sa
udice". Odbie da primi knjigu natrag ako stranice budu raseene.
Ne sumnjam da e se upravo tako i dogoditi.
Ja zaista oekujem da e deo prodavaca moje knjige izgubiti svoju savest. U to sam sam
se uverio onda kada sam bio "profionalni indijski fakir" i kada sam, da bih objasnio
odreo "ultrafilosofsko" pitanje, morao da se upoznam sa asocijivnim procesom
manifestovanja automatski formirane due savremenih prodavaca knjiga i njihovih
agenata, koji nastoje da te knjige uvale kupcima.
Znajui sve to, a poto sam posle automobilske nesree koja me je zadesila, postao
veoma pedantan i cepidlaka, moram opet da ponovim, tanije, ne mogu, a da vas jo
jednom ne uporim i, ak, insistiram da, pre nego to raseete stranice moje prve knjige,
veoma paljivo proitate, i to ne jednom, ovaj prvi deo, koji sam napisao.
Ali, ukoliko bez obzira na sva moja upozorenja i dalje bete eleli da se u potpunosti
upoznate s mojim radom, ne prstaje mi nita drugo nego da vam od sveg svog istog srca
pelim veoma dobar apetit, kako biste mogli da svarite sve to ste proitali, tako da to
bude korisno ne samo za vae zdravlje, ve i za zdravlje svih koji s vama ive.
Rekao sam "od sveg svog istog srca" zato to odnedavno ivim u Evropi i esto sreem
ljude koji, i kad prilii i kad ne prilii, vole da uzalud upotrebljavaju svete rei koje se
odnose samo na unutranji ovekov ivot, to jest to bi se rlo - kunu se uzalud. Kao to
sam ve priznao, sledei tokom vekova proverenu narodnu mudrost ne samo u teoriji, kao
to to ine nai savremenici, ve i u praksi, na ovaj sluaj bi mogla da se primeni sledea
mudrost: "U kakvom si manastiru, tako Boga moli", a poto ne elim da krim u Evropi
ustalju naviku da se svi zaklinjanju za vreme obinog razgovora, sledei istovremeno
jednu od Mojsijevih zapovesti: "Ne uzaj uzalud imena Gospoda Boga svojega", reio sam
da iskori stim jednu od osobenosti engleskog jezika, koji je odnedavno uao u modu, i
svaki put, kada okolnosti budu to od mene zaevale, ja u se kleti svojom "engleskom
Razmiljajui logiki, doao sam do zakljuka da je uzrok dogaaja koji je tako snano
uticao na sav moj budui ivot, bio taj to je vazduh u sobi, u kojoj se odigrala ve
opisana scena, bio natopljen mirisom tamjana, donetog iz Atonskog mastira, veoma
popularnog meu privrenicima pravoslavne vere. Da li je moja pretpostavka ispravna,
ne znam, ali to su injenice.
Narednih dana se nita naroito nije dogaalo, osim to sam ja ee nego obino iao na
rukama. Moj prvi neobian postupak (iako ni svest ni podsvest nemaju s tim nikakve ve),
desio se etrdesetog dana od babine smrti, kada su se naa porodica, roaci i svi koji su je
potovali (a nju su svi voli), okupili na groblju kako bi nad njenim ostacima, koji su leali
u grobu, bila oitana molitva za pokoj njene due. Oednom, iz ista mira, umesto da
sledim moralne norme, zajeike svim narodima, to jest, umesto da stojim mirno sa
odgarajuim izrazom tuge na licu i ak sa suzama u oima, ja sam poeo da skaem oko
groba i da pevam:
Pustite je da poiva u miru.
Ona je bila suta dobrota itd., i sl. Od toga momenta, dok sam se kreveljio, to jest imitirao
mehanizovane, nauene rae, rodilo se u meni ono to to sam kasnije nazvao "neodivim
nagonom" da nikada ne budem kao svi.
Na primer, u tom uzrastu ja sam postupao ovako: dok su moj brat, sestra i komijska deca
za vreme igre hvatali loptu so desnom rukom, a zatim je bacali u vazduh, ja sam ekao da
lopta udari o zemlju i, kada bi odskoila, hvatao sam je, i to palcem i srednjim prstom
ruke; ili, dok su se deca sputala niz brdo okrenuta licem napred, ja sam to radio, uzgred,
svaki put sve uspenije - zadnjicom napred. Ponekad, kada bismo se sladili raznim
istonjakim poslasticama, dok bi drugi, pre nego to e slatki gurnuti u usta, poeli da
ga liu kako bi osetili njegov ukus i produili zadovoljstvo, ja sam ga najpre njuio,
ponekad bih ga prislonio na uvo i paljivo oslukao, a zatim skoro nesvesno, iako veoma
ozbiljno, aputao some sebi: dosta, ne treba vie da njui, i, pevuei nekav motivi,
najzad gutao slatki bez ikakvog uivanja.
Prvi u nizu dogaaja koji su postali "ivotvorni izvori" i koji su napajali i usavravali
savet moje pokojne babe, dogio mi se u uzrastu kada sam iz bucmastog klinca izrastao u
"mladog mangupa", obeavajui da e od mene postati, to bi se reklo, mlad ovek
prijatne spoljanjosti i sumnjivog unranjeg sadraja. Taj dogaaj je bio izazvan
okolnostima koje mi je Sudbina, moe biti, specijalno priredila.
Jednom, kada sam sa grupom mangupa, kakav sam bio i sam, postavljao zamke za
golubove na krovu komijske kue, jedan od deaka koji je stajao pored mene i gledao
me, ree: "Mislim da se tom omom od konjske dlake golub ne moe uhvatiti za kandu
zato to je, kako nam je objasnio uitelj zoologije, upravo u noktu (prstu) te kande
koncentrisana sva golubova snaga i gub e je svakako, ak i ako najvei prst potrefi u
zamku, lako pokidati."
Drugi deak, koji je stajao nagnut iza mojih lea (uzgred, za vreme razgovora on je
neprekidno trcao pljuvaku koja je pkala na sve strane), prekide mog suseda i, dok mu je
pljuvaka izletala kao iz fontane, bubnu sledeu sentencu:
"Umukni, nesreni i nakazni ispljuvku Hotentota! Nedupav si isto kao i tvoj uitelj. Ako
je zaista najvea snaga jeog goluba koncentrisana u velikom prstu njegove kande, utiko
vie ima razloga da se vidi kako e taj prst dospeti u moju zamku. To moe biti vano za
nae ciljeve, tj. za lov tih nesrenih golubova. Jer, tu se moe pokazati ona osobenost,
koja je u odreenom stepenu svojstvena svima koji poseduju me klizave pihtije - mozak.
Sutina tog faktora sastoji se u tome da, kada zbog najrazliitijih uticaja, ija je sila
ispavanja neznatna, doe do onoga to se naziva promenom svti, pri tome neizbeno
deluje pravilo prema kome blago enje moe pojaati druge manifestacije ivotne
aktivnosti, uspostavljajui teite itavog organizma u kome to klizavo neto (mozak)
igra veoma malu ulogu, prelazei neprekidno iz jednog stanja u drugo, to esto dovodi
do neoekivanih, ponad i smenih rezultata."
On je poslednje rei ispalio s takvim trcanjem pljuvake da su moje lice zasule sitne
kapi kao da je isprskano nemakim pulverizatorom za prskanje anilinske boje.
To ve nisam mogao da otrpim i, ne pridiui se, iz ua, udarih ga iz sve snage u
razjapljena usta, zbog ega je mentalno pao niice i izgubio "svest".
Ne znam i ne elim da znam na koji nain e se promeniti vae miljenje i do kakvih ete
zakljuaka doi poto saznate za neobinu kombinaciju ivotnih prilika koje opisujem,
ali, po mom miljenju, svaka podudarnost samo pojaava moju veru u to da svi dogaaji,
koji su mi se desili u detinjstvu, nisu nalo sluajni ve su ih namerno sazdale neke spoljne
sile.
Sutina je u tome to sam tu vetinu nauio bukvalno so nekoliko dana ranije od grkog
svetenika iz Turske, odle je, proganjan zbog svojih politikih uverenja, morao da bi.
Kada se on pojavio u naem gradu moji roditelji su ga uzi da me ui novogrkom. Ne
znam kakva je politika uverenja i ideje ispovedao, ali seam se da je za vreme naeg
razgovora, ak i onda kada je objanjavao razliku izmeu starogrkih i novogrkih
uzvika, moj uitelj prebivao u snovima o ostrvu Krit, gde je hteo da ode, i da se oseao
kao pravi patriota.
Ali tada, gledajui delo ruku svojih, ja sam se strano uplaio jer sam, budui neiskusan u
tuama, pomislio da sam ubio deaka.
Dok sam se ja tresao od straha, drugi deak, brat od tetke prve rtve moje vetine
pokazane u samoodbrani, vide ta se dogodilo i obuzet roakim oseanjima, priskoi i
zamahnui, udari me u vilicu.
Od toga udarca meni zaiskri pred oima i usta mi se napie neim to je liilo na hranu za
pilie.
Neto kasnije, doavi sebi, osetih u ustima neki udan predmet. Pljunuh na dlan i videh
da je to veliki zub neobinog oblika.
Videvi kako piljim u udan zub, deaci se sjatie oko mene i poee da ga razgledaju s
velikim uenjem i u dubokom putanju.
Tada i deak koga sam udario doe k sebi, die se i, kao da nita nije bilo, poe da
razgleda moj zub zajedno sa svima ostalima.
Taj udan zub imao je sedam korenia, a na kraju svakog od njih videla se kap krvi koja
je svetlucala jednom od sedam dinih boja na koje se obino razlae bela boja.
Posle tog utanja, retkog za mlade obeenjake koji su obio buni, mi svi slono reismo
da odmah poemo berberinu, strunjaku za vaenje zuba, i pitamo ga kakav je to zub.
Ovla ga pogledavi berberin ree da je to obian zub mudrosti i da je on takav kod svih
bia mukog pola kada dtignu uzrast da znaju da kau tata i mama i kada su u stanju da
na prvi pogled u gomili drugih lica prepoznaju oevo.
Posle tog dogaaja, ija je rtva bio moj nesreni zub mrosti, moja svest je poela da sa
svakim adekvatnim dogaajem upija najdublju sutinu zaveta moje pokojne babe (neka
joj dua poiva u miru), a zbog toga to tada nisam otiao kvalifikanom dentisti koji bi mi
zaleio ranicu na mestu izbijenog zuba, (jer smo, kao to je poznato, iveli daleko od
ulje, a zatim, okrenuvi se iznenada svom prijatelju, prvi put na Zemlji sroi ono to je,
poto je u sutini bilo neosporna istina, od tada postalo izreka.
On je tu misao formulisao ovako: "Nema veze, prijatelju, uzimamo tu knjigu. Jer mi
danas banimo. Kad bani - bani do kraja, ukljuujui i potanske trokove."
to se tie mene, koji sam za ivota osuen na paklene muke, im sam postao svestan
svega toga, u mojoj dui je poelo da se dogaa neto ucno, to nikada ranije nisam
doiveo. To oseanje je u meni trajalo dugo i bilo je ovakvo: obine asijacije i znanja
steena na razne naine, to bi rekli Tebai, preticala su jedna druge u mom mozguOnda sam osetio nepodnoljiv svrab u kimi i veoma snan bol u pleksusu, mada je posle
izvesnog vremena sve to ienada prelo u stanje mirovanja. To oseanje sam doiveo
noliko puta kada sam prolazio kroz ceremoniju "velikog pveivanja" u bratstvo
"proizvoaa ulja od vazduha". A kasne, kada je moje "Ja", to "neto nepoznato" to je
jedan drevni udak, koga je okruenje nazivalo "naunikom" (a mi i sada to nazivamo
takve ljude), definisao kao "relativno pokretnu pojavu koja zavisi od delatnosti, misli,
oseanja i organskog automatizma", a drugi poznati naunik starine, Arapin Mael,
definisao kao "zajedniki proizvod rada svesti, povesti i intelekta", dakle, kadaje moje
"Ja" s uenjem poglalo unutar sebe, ja sam jasno konstatovao da je sve do poslee rei u
navedenom iskazu, koji je postao univerzalni ivoi princip, transformisano u meni u
posebnu kosmiku sutancu i sjedinivi se sa babinim amanetom prelo u neto to je
proimalo moje bie i zauvek se nastanilo u svakom njovom atomu.
Istoga asa je moje zlosreno "Ja" osetilo da se s tugom mora pomiriti s tim da u, poev
od toga momenta uvek i u svu bez izuzetka morati, hteo ne hteo, da postupam u skladu s
tom novom bitnom osobinom koja nije uslovljena ni nasleem, ni sredinom. Njen uzrok
je bio spoj tri dogaaja, koji meusoo nisu imali nita zajedniko. Prvi - zavet moje babe,
koja je bez i najmanje moje elje postala pasivni izvor mog dolaska na svet, drugi - zub
koji su mi izbili mangupi zbog neijeg "trcanja pljuvake", i trei - verbalna formulacija
ivoog principa koji je izrekao meni potpuno nepoznat ovek -ruski trgovac.
TTTto se tie upoznavanja s tim "univerzalnim ivotnim principom", ponaao sam se
drugaije od ostalih dvonogih stvorenja koja su se rodila i odrasla na naoj planeti: as
sam postupao sasvim automatski, ponekad ak i nesvesno, a as sam, opet, inio to
svesno, tavie, sa instinktom oseanja samadovoljstva zbog asno ispunjenog duga pred
Velikom Prirom. Treba naglasiti da, iako sam pre tog dogaaja postupao drugaije od
ostalih, to jedva da je privlailo panju okoline, ali od vremena kada sam prihvatio
sutinu ivotnog princa, sve se promenilo. S jedne strane, sve manifestacije moje linosti,
izazvane ciljnom aktivnou ili naprosto eljom da "ubijem vreme", izazivale su
ivahnost i doprinosile foiranju zrnca sumnje u organe opaanja svih meni bliskih lji koji
su posredno ili neposredno obraali panju na moje ponaanje, a s druge strane, poeo
sam da u svemu i do kraja sledim amanet moje pokojne babe, to mi je kasnije prelo u
naviku, i uvek, kada poinjem neto novo, izgovaram naglas ili u sebi: "Ako neto
pone, budi u tome dosledan." (Ako bani - bani, ukljuujui potanske trokove.")
Sada, na primer, kada sam pod uticajem udnih i sluajnih uzroka nezavisnih od mene
postao pisac, ja moram da sledim isti onaj princip, koji se u meni ukorenjivao postepeno
zahvujui neobinom sticaju okolnosti, koje je stvorio sam ot, i koji je prodro u svaki
atom moga bia.
Postaviu taj psihoorganski princip u osnovu prakse i neu slediti, u dubokoj davnini
stvorenu naviku svih pisaca da za teme svojih dela biraju one dogaaje koji su se mogli
doditi ili se sada dogaaju na Zemlji, nego u umesto toga prati o dogaajima kosmikih
razmera.
Prema tome, "Ili kuj, il' ne mri gaa", to jest, "Ako si poeo da bani, onda teraj sve do
poslednje pare".
Svaki pisac moe da pie u zemaljskim planetarnim raerama, ali ja nisam svaki pisac.
Mogu li ja da se ograniim pa ovu "nitavnu Zemlju", jadnu, naravno, u objektivnom
smlu?
Ne, ja tako ne mogu. Ja ne mogu da za svoja dela uzimam iste teme kao i drugi pisci,
makar zbog toga to se odjednom moe ispostaviti da su nai naunicpiritualisti u pravu i
da moja baba moe sve da sazna, a zamislite samo ta sve moe oa da joj se desi, mojoj
dragoj babi! Ma, ona bi se u grobu prevrnula i to ne jednom, ve, koliko je ja znam
mnogo puta i pretvila bi se "irski vetrokaz".
Molim te, itaoe, da ne brine. Naravno da u i ja pisi o Zemlji, ali iz objektivne
pozicije, tj. da je ona tek mala planeta i da sve to se na njoj dogaa odgovara njenom
mestu u realnosti, pa, prema tome, i njenom mestu u Vasioni, to ete uz moju pomo
shvatiti.
I, razume se, junak mojih dela ne moe liiti na likove koje opisuju i veliaju pisci svih
moguih rangova i svih epa, na sve one Tomove, anove ili Petre, koji se raaju iz
nporazuma i sazrevajui gube sve osobine svojstvene Bojim stvorenjima, tj. ljudima.
Oni do poslednjeg daha kultiviu u sebi samo "ari" kao to su "pohota", "sladunjavost",
"zaljljivost", "zloba", "kukaviluk", "zavist" i druge mane nedtojne oveka.
Reio sam da u svoja dela uvedem takve junake da svi u nja, hteli ne hteli, vide iva,
prava bia, da osete njihovu rlnost, da vide da je svaki lik "neko", a ne "niko".
Tokom poslednje dve nedelje, dok sam leao u krevetu i fiki patio, malo sam skicirao
plan svojih buduih dela, smljajui formu i redosled svakog opisa, i reio sam da za
glavnog junaka prvog toma svojih dela uzmem - ta mislite ka_- velikog Belzebuba, lino
i personalno. Doneo sam takvu odluku bez obzira na to to takav izbor od samog poetka
moe izazvati kod itaoca odreene asocijacije. Te asocijacije mu u njemu izazvati sve
vrste automatskih unutranjih impulsa iji se uzrok krije u informacijama koje su u
ljudskim umova formirane usled utvrenih anomalnih uslova njihove (spoljne)
egzistencije i, uglavnom, usled u njima kristalizovog znamenitog "religioznog morala",
ukorenjenog u njihovom ivotu. Sve e to neizbeno izazvati neprijateljstvo prema meni
lino.
Ali znate ta, itaoe? Ako ipak budete rizikovali i, bez obzira na sva moja upozorenja,
nastavili da se upoznajete s mim delima, nastojei da ih neposredno unesete u duu i
shvite sutinu problema koje elim da objasnim, onda u vam (nadam se da e naa
uzajamna iskrenost i poverenje dati dobre rezultate) ispriati kakve su me asocijacije,
nastale i ojaale u mojoj svesti, podstakle da za glavnog junaka svoje pripovesti
odaberem takvu linost, kakva je gospodin Belzebub, koji se ukazao pred vaim
misaonim pogledom. Postupam tako potpu no nesebino. Moje lukavstvo se sastoji
jedino u tome to e mi on, ako mu poklonim panju, neizostavno (a nemam razloga da u
to sumnjam), iz zahvalnosti pomoi u mom buduem radu svim silama koje bude imao na
raspolaganju.
Iako je gospodin Belzebub, kako kae izreka, "drugaije ploti", ipak je, kako sam saznao
iz traktata poznatog katoliog monaha brata Fumona, njegov rep sav u kovrdama. A poto
ja iz iskustva pouzdano znam da kovrdava kosa nikada nije prodna i rezultat je primene
Putanje pare u pitaljku bilo je svakodnevna obaveza upravo pomenutog Karapeta koji je
radio na stanici.
On je svakog jutra prilazio uetu pomou kojeg je putao paru u pitaljku. Pre nego to e
ga povui, irio bi ruke na sve strane i sveano, kao mujezin na minaretu, poinjao uglas
da vie: "Dabogda vam majku...! Oca vam dabogda...! Dabogda vam dedu najvie...
Dabogda vam oi, ui, nos, slezina, jetra, evi...!" i tako dalje. Ukratko, on je najpre
uzvikivao sve klve koje je znao, i tek posle toga potezao ue.
Kada sam uo za Karapeta i taj njegov obiaj, poao sam jee veeri da ga posetim,
ponevi sa sobom meinicu kahetikog vina. Poto smo obavili neizostavni sveani ritual
raene zdravica, upitah ga, pazei naravno na sva pravila utosti, zato tako postupa. On u
cugu ispi svoju au i, poto otpeva poznatu i na gozbama obaveznu gruzinsku pesmu
"Popio jo jednom, mladii", poe polako da odgovara na moje panje.
"Vidim da vi pijete vino drugaije od ostalih, tj. ne zato da se pokaete, ve sasvim asno.
Za mene je ve to dokaz da ne liite na nae inenjere i tehniare koji su me namuili
svojim pitanjima, i da se za moje ponaanje ne interesuje tek iz radoznalosti, ve iz
istinske elje za znanjem. Zato hou, i ak smatram svojim dugom, da poteno priznam
sve o najdljim razlozima svoga ponaanja, to jest da detaljno objasnim sve to me je
dovelo do toga." Zatim je ispriao sledee:
"Ranije sam na stanici radio nou - istio sam parne klove, ali kada je postavljena parna
pitaljka, naelnik stice, oigledno smatrajui da je u mojim godinama teko bavi se tako
tekim poslom, poveri mi samo jedan zadatak: da ptam paru u pitaljku, to sam i poeo
uredno da izvravam, svakog jutra i svake veeri.
Ve posle prve nedelje moje nove slube primetih da se najmanje sat ili dva posle
izvrenja svoje obaveze nisam osao kako treba. Kada se to udno oseanje, poto je iz
dana u dan raslo, na kraju pretvorilo u stalnu i pravu uznemirenost, zbog ega sam
izgubio apetit za svoja omiljena jela, dobro sam se zamislio. Mnogo sam razmiljao,
pomiljao sam na ovaj ili onaj razlog, razmiljao sam idui na posao i s posla, ali nta
nisam mogao ak ni da pretpostavim.
Tako je to trajalo oko est meseci, dlanove mi ve prekre uljevi od ueta privezanog za
parnu pitaljku, kada oednom, potpuno neoekivano i sluajno shvatih razlog svog
nemira.
Ono to me je podstaklo da doem do pravilnog zakljuka, koji se pretvorio u vrsto
uverenje, bio je jedan uzvik koji sam uo u prilino neobinim okolnostima.
Jednog jutra, jo nedovoljno ispavan, poto sam itavu pu polovinu noi proveo na
krtenju devete keri moga koije, a drugu polovinu itajui veoma zanimljivu knjigu iji
je naslov bio "Snovi i crna magija", na koju sam sluajno nabao, urio sam na posao,
pitaljki, kada odjednom videh na ku berberina koji je, kao to je poznato, radio u
gradskoj upravi i koji me pozva prstom.
Meu obavezama tog berberina bila je i ova: trebalo je da u odreeno vreme, u pratnji
pomonika koji je gurao specijalna kolica, obilazi grad i lovi sve pse na ijim ogrlicama
nije bilo metalnih ploica sa potvrdom o plaenom porezu. Zatim je te pse odvodio u
gradsku klanicu gde su ih tri nedelje dri o troku grada i hranili iznutricama. Ukoliko po
isteku toga vremena vlasnici ne bi dokazali svoja prava na njih i ne bi platili porez, te pse
su s izvesnom ceremonijom i odgovajuom ozbiljnou ubacivali u cev koja je vodila u
specijao pripremljenu pe.
Ubrzo posle toga, na drugom kraju te udesne i korisne pi, s uzbudljivim klokotanjem
pojavljivala se odreena kolina prozrane i idealno iste masnoe, koja je za raun otaca
naeg grada odlazila na proizvodnju sapuna i jo kojeega; toe, s nita manje prijatnim
uborom, izlivala se odreena koliina sirovine pogodne za ubrivo.
Moj prijatelj berberiirurg, hvatao je pse na jednostan i veoma vet nain.
On je negde nabavio staru, veoma veliku ribolovaku mru, koju je zgodno upakovanu
nosio na leima za vreme svojih originalnih ekskurzija po sirotinjskim delovima naeg
gra, preduzimanih u ime trijumfa humanosti. im bi se neki "pas bez pasoa" naao u
njegovom vidnom polju, on bi mu se bez urbe, ali sa vetinom pantera, prikradao sve
blie i ugrabivi pogodan momenat, kada bi panju rtve privuklo neto drugo, nabacivao
na psa mreu, i ovaj bi bio uhvaen. Zatim bi dogurao kolica sa kavezom privrenim na
njima i oslobaao psa iz mree tek toliko da ga zatvori u kavez.
U asu kada me je moj prijatelj berberin zaustavio, on je upravo ekao zgodan momenat
da nabaci mreu na novu rtvu koja je stajala u blizini i mahala repom. Moj prijatelj se
upro spremao za skok, kada su odjednom zazvonila zvona na suseoj crkvi, pozivajui
narod najutarnju molitvu.
Ta neoekivana zvonjava koja se zaula u jutarnjoj tiini, uplailaje psa i on je odskoivi
u stranu strugnuo niz ulu svom, sebi svojstvenom brzinom.
To je toliko razbesnelo berberina da mu se kosa digla na glavi i on je, besno bacivi
mreu na trotoar, pljunuo preko levog ramena i viknuo: - avo da ga nosi, gde ba sada
nae da zvoni!
im je taj uzvik prodro u moj misaoni aparat, u njemu su poele da se roje najrazliitije
misli koje su me, na kraju kreva, dovele do tanog razumevanja uzroka onog nesvesnog
nema o kome sam vam ve govorio. Bejah ljut to se ranije nisam dosetio tako
jednostavne i jasne misli.
itavim svojim biem osetih da moje uee u drutvom ivotu nije moglo izazvati nita
drugo, do to oseanje koje me je pratilo u poslednje vreme.
I zaista, svi kojima je slatki jutarnji san bio prekidan zvukom moje pitaljke, bez sumnje
su kleli na sve mogue nae, i to upravo mene, koji sam bio uzrok te paklene buke usled
koje su se na mene sa svih strana slivali talasi besa.
Tog znamenitog jutra, poto sam izvrio svoje obaveze, seo sam u krmi u svom
uobiajenom mranom raspoloenju i dorukovao; razmiljajui dalje, reih da i sam
treba blagremeno da ponem da proklinjem sve one koji negoduju zbog rultata moga
truda, kao to je upravo i savetovala knjiga koju sam te noi itao. I dok me svi oni koji
se jo nalaze u krevstvu snova, tj. izmeu sna i jave, budu proklinjali, te klve vie nee
imati nikakvog efekta.
I zaista, od vremena kada sam poeo tako da postupam, nam vie oseao nikakav
bezrazloni nemir.
Sada, strpljivi moj itaoe, prva glava se zaista zavrava. Treba samo da se potpie.
Onaj, kogasu...
Stop! Netana formulacija! Nema ale s potpisima! Ine e mi se dogoditi isto ono to mi
se dogodilo u jednoj srednjoevropskoj zemlji kada sam morao da dam svoju desetoginju
platu za kuu u kojoj sam stanovao samo tri meseca, zato to sam stavio potpis po kome
sam se obavezao da ugovor o nau svake godine obnavljam.
Posle ovoga, kao i posle mnogih slinih ivotnih iskenja moram da budem veoma, veoma
oprezan prema svemu to ima veze s potpisivanjem.
Ali, dobro.
Onaj koga su u detinjstvu zvali Tati, u ranoj mladosti, "crnpurasti", jo kasnije "Crni
Grk", u zrelim godinama "Tar Turkestana", neak kneza Muhranskog, a sada mesje ili
mter Gurdijev ili, najzad, naprosto "uitelj plesa".