Intelektualci I Rat PDF

INTELEKTUALCI I RAT 1939.1947.
Zbornik radova s Desniinih susreta 2011.
desniini susreti 6.indb 1
24. 7. 2012. 15:35:47
Biblioteka DESNIINI SUSRETI

sv. 6
Nakladnici
Filozofski fakultet u Zagrebu, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Plejada d.o.o., Zagreb
Za nakladnike
Damir Boras
Igor Rani
Urednitvo
Drago Roksandi
Ivana Cvijovi Javorina
Bojan orevi
Branimir Jankovi
Recenzenti
Damir Agii
Zvonko Kova
Velimir Viskovi
Tiskanje ove knjige potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i port grada Zagreba
Fotograja na naslovnici
Vladan Desnica (iz fotodokumentacije dr. sc. Uroa Desnice)
Copyright 2012., Plejada, Zagreb

ISBN 978-953-7782-16-0
24. 7. 2012. 15:35:47
INTELEKTUALCI I RAT
1939.1947.
Zbornik radova s meunarodnog
skupa Desniini susreti 2011.
Uredili
Drago Roksandi
Filozofski fakultet u Zagrebu

Plejada
Zagreb, 2012.
24. 7. 2012. 15:35:47
24. 7. 2012. 15:35:47
Sadraj
Rije unaprijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Snjeana Banovi
Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot . . . . . . . .
Goran Miloradovi
Tri groba jednog pesnika. Smrt Ivana Gorana Kovaia:
injenice, interpretacije, mit. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
25
Albert Bing
Josip Horvat i (Drugi svjetski) rat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
43
Tatjana Rosi Ili

Dnevnik 19421951 Aleksandra Time: Pandorina kutija i demoni odluke . . . . .
57
Stjepan Matkovi
Ljubo Leonti: njegovi politiki pogledi 1939.1947. . . . . . . . . . . . . . . . .
71
Michael Wedekind
Znanost i politika. Restrukturiranje Slovenije, 1939.1945.. . . . . . . . . . . . .
83
Drago Roksandi
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25.27. lipnja 1944.):
iskustvo i aproprijacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
97
Michael Antolovi
Evropska ili nemaka katastrofa? Friedrich Meinecke i Drugi svetski rat . . . . .
119
Marija Mitrovi
Partizanstvo, Revolucija, Partija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
135
Daniel Bari
Pisati danas u Francuskoj o intelektualcima za vrijeme Drugog svjetskog rata:
izazovi historiografije i fikcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
145
Pieter Plas
Etnologija i etnografija u Hrvatskoj 1939.1947.: prema kritikom vrednovanju
djelatnosti i diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
157
Petar Macut
Zimmermannova kritika reima Ante Pavelia uzroci i posljedice . . . . . . . .
167
Stipe Kljaji
Nikada vie Jugoslavija!: jugoslavenstvo u vizijama hrvatskih nacionalistikih
intelektualaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
183
Renata Jambrei Kirin

Intelektualke nakon revolucije: od partijske do zatvorske elije . . . . . . . . . . .
199
24. 7. 2012. 15:35:47
I N T E L E K T U A L C I I R A T 1 9 3 9 . 1 9 4 7.
Z b o r n i k r a d o v a s D e s n i i n i h s u s r e t a 2 011.
Stanislava Bara
Pacifistiki i antifaistiki diskurs u listu ena danas (19361941) . . . . . . . . .
217
Ljiljana Vuleti
Ksenija Atanasijevi: filozofkinja i rat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
233
Martina Bitunjac
Velike su nae dunosti prema narodu: intelektualke u enskoj lozi hrvatskog
ustakog pokreta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
243

Obiteljska sjeanja na ratne dane Vladana Desnice . . . . . . . . . . . . . . . . .
255
Bojan orevi
Srpski intelektualci u okupaciji: od utnje do rezignacije . . . . . . . . . . . . . .
267
Dragomir Bondi
Beogradski univerzitetski profesori i Drugi svetski rat . . . . . . . . . . . . . . .
275
Aleksej Timofejev
Drutveni ivot ruskih emigranata u okupiranoj Srbiji . . . . . . . . . . . . . . .
285
Veljko Stani
Unutranji autsajder: Milan urin, Nova Evropa i Drugi svetski rat 19391941..
299
Ivica Matievi
O ideologiji i knjievnosti u esejima Milivoja Magdia u Spremnosti . . . . . . . .
309
Prilozi . . . . . .
Imensko kazalo . .
Autori lanaka . .
Popis recenzenata .
319
337
349
351
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
24. 7. 2012. 15:35:47
Rije unaprijed
esti svezak Biblioteke Desniini susreti zbornik je znanstvenih radova koji su inicijalno bili realizirani u obliku priopenja na Desniinim susretima 2011., posveenima
raspravi na temu Intelektualci i rat, 1939.1947. godine. Susreti su odrani u Hrvatskom
drutvu pisaca u Zagrebu, u petak i subotu, 16. i 17. rujna te u Kuli Stojana Jankovia u
Islamu Grkom, u nedjelju, 18. rujna 2011. Bili su to esti Desniini susreti, realizirani
u suradnji Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatskog
drutva pisaca u Zagrebu, Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta u Zagrebu te Drutva za
obnovu i revitalizaciju Kule Stojana Jankovia iz Zagreba. U Pripremnom odboru su bili
asistent Branimir Jankovi, prof. dr. sc. Zvonko Kova, prof. dr. sc. Kreimir Nemec, prof.
dr. sc. Drago Roksandi, Velimir Viskovi i edomir Vinji. Supredsjedatelji su bili Zvonko Kova i Drago Roksandi, a tajnik Pripremnog odbora Branimir Jankovi.1
U pozivnom pismu Pripremnog odbora istaknuto je da e ovi Desniini susreti, nastavljajui kritiki propitivati fenomene suvremene kulture i povijesti, a s teitem na komparatistikim pristupima, raspravljati o temi Intelektualci i rat, 1939.1947. godine, polazei
sa stajalita da je kratko Dvadeseto stoljee (1914.1917./1918.1989.) mnogima i Doba
ekstrema te nita manje i Doba netrpeljivih, ali, to nije manje vano, Doba promjena,
jedva usporedivih s bilo kojom drugom epohom u pisanoj povijesti. Napose je razdoblje
Drugoga svjetskog rata (1939.1947.) komprimiralo u biti svu temeljnu civilizacijsku problematiku 20. stoljea. Njegova zastraujua ljudska cijena, nedoumice s kojima je zapoet
te nedoumice s kojima je zavren eksplozijama atomske bombe i sa eljeznom zavjesom
u Europi bitno su obiljeeni scijentizacijom i intelektualizacijom totalnog rata unutar i
preko granica sueljenih svjetonazorskih pretpostavki. Intelektualci su u tome ratu, u nepreglednom mnotvu sluajeva, kako zagovornici, tako i protivnici rata, a nadasve akteri
i rtve, ljudi koji se oituju i ljudi koji ute..., a svi skupa, kao i svi drugi ljudi, svjedoci kraja jednoga eurocentrinog svijeta. Pritom je istaknuto: Uvaavajui razliite mogunosti
istraivakih kritikih pristupa, ovogodinji Desniini susreti fokusirat e se na teme i
problemske komplekse u hrvatskom i irem junoslavenskom, odnosno, regionalnim kontekstima, koji su dosada manje bili predmetom istraivakih interesa ili pak stjecajem razliitih okolnosti prije i poslije 1990. godine uope nisu raspravljani.
Odziv je bio iznad oekivanja, a jo je vanije bilo da su sva priopenja bila temeljena na
novim istraivanjima te nerijetko i na novim pristupima. Time je bio otvoren uistinu velik
dijaloki prostor. Vjerojatno e svima koji su sudjelovali u radu ovih Desniinih susreta
ostati u pamenju koliko se otvoreno i egzaktno raspravljalo o temama koje se u nas nerijetko zaobilazi i koliko se meu sudionicama/sudionicima uspjelo stvoriti meusobnog
povjerenja. U takvoj atmosferi uo se prijedlog, koji je prvi izrekao dr. sc. Ivica Matievi,
da se to je mogue vie digne razina Zbornika radova, time to e se izotriti i ujednaiti formalni struni kriteriji pri pisanju znanstvenih lanaka te osigurati da pojedinanim
1
Vidjeti: Drago Roksandi i Branimir Jankovi (ur.), Desniini susreti 2011.: Intelektualci i rat, 1939.1947. godine, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu i FF Press,
Zagreb 2011. Sm program rada skupa nalazi se u Prilogu 1. ovog zbornika.
24. 7. 2012. 15:35:47
recenziranjem svakog lanka i to s dvije neovisne recenzije bude osigurana to kvalitetnija razina kako svakog rada tako i zbornika u cijelosti.
Bilo je to lake dogovoriti nego realizirati. Dio autorica/autora pridravao se uputa o
nainu pisanja lanaka. Dijelu je to tee bilo slijediti, stjecajem razliitih razloga. Sve u svemu, uloen je veliki uredniki napor s ciljem da se osigura potrebna razina ujednaavanja
svih lanaka. Osjeamo se dunima rei da su sve kolegice i kolege koje smo zamolili da
recenziraju lanke, nau molbu i prihvatili, nerijetko s entuzijazmom, zaduivi nas vrlo
kvalitetnim recenzijama
Iako se radove vrlo brzo poelo prikupljati poslije odravanja skupa, zbog nekih je rokove
ipak vie puta trebalo pomicati. To se u konanici isplatilo jer je Zbornik sadrajna cjelina
kakva u nas dosad nije bila realizirana. Dvostruko nerijetko meunarodno recenziranje ovolikog broja radova usuglaavanje autora i (anonimnih) recenzenata s urednikim
posredovanjem itd., dodatno su produili minuciozni rad na rukopisu Zbornika. Velika
veina recenzija napisana je s dobrom voljom i eljom da se doprinese podizanju kvalitete
radova.
Rad Desniinih susreta 2011. zakljuio je u Kuli Stojana Jankovia u Islamu Grkom
gosp. Branislav elap, dugogodinji poznanik Vladana Desnice i direktor Izdavako-knjiarskog poduzea Prosvjeta, poduzea koje je 1974. objavilo Sabrana djela Vladana Desnice. Evocirajui svoje susrete s Vladanom Desnicom, redovito u knjiari Prosvjete na Preradovievu trgu te iskustvo rada na Sabranim djelima, dao je prvorazredno svjedoanstvo
za kulturu sjeanja na velikog pisca, koje objavljujemo u Prilogu 2.
Skup je tradicionalno zakljuen u Desniinoj Kuli. Sigurni smo da je svim sudionicima
u lijepom sjeanju ostalo srdano domainsko gostoprimstvo pieve djece i lanova njihovih obitelji.
Nastavljena je suradnja s lanovima Pripremnog odbora. Ponajvie su to bili supredsjedatelj Zvonko Kova i tajnik Branimir Jankovi, koji su izravno doprinosili radu urednik. U zavrnoj fazi rada ve provjereni doprinos nakladnika Plejade d.o.o., napose njezina
urednika, gosp. Ilije Rania, zavrjeuje nau ponovnu zahvalnost.
Objavljivanje ovog zbornika omoguili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Gradski ured za obrazovanje, kulturu i port. Srdano im se na tome zahvaljujemo.
Zagreb, 25. lipnja 2012.
Prof. dr. sc. Drago Roksandi
Ivana Cvijovi Javorina, prof.
24. 7. 2012. 15:35:47
1.
BELA I MIROSLAV KRLEA U NDH

VEDRI REPERTOAR KAO CIJENA ZA
IVOT
Snjeana Banovi
UDK: 929Krlea, M."1941/45"

929Krlea, B."1941/45"
Izvorni znanstveni lanak
Saetak: Autorica se bavi rijetko obraivanim razdobljima ivota i djelovanja Bele i Miroslava Krlee za vrijeme ustakog reima Ante Pavelia 1941.1945. Kako su nakon
tog vremena njihova sjeanja na ivot u NDH bila stjecajem okolnosti samo fragmentarna, a pojedini zakljuci jednoglasno javno prihvaani bez preispitivanja injenica,
izlaganje e nastojati dati kontinuiran slijed dogaaja koji dosad nisu bili prikazivani.
Takva rekonstrukcija omoguuje i poneto drugaije zakljuke u odnosu na one koje
su nae historiografija i teatrologija dosad donosile. U prvom redu iznose se neke manje
poznate injenice o skidanju Gospode Glembajevih s repertoara Hrvatskoga narodnog
kazalita u travnju 1941. godine, potom o uhienju Bele Krlee zajedno s ostalim lanovima HNK-a pravoslavne vjeroispovijesti i slijedom toga kasnijim pritiscima na ovaj
umjetniko-brani par. Zatim se analitiki prikazuju dogaaji vezani uz Belino vie
nego plodno djelovanje u etiri i pol kazaline sezone u NDH, tijekom kojeg je ona gotovo svakodnevno nastupala na objema scenama Kazalita. Pritom je njezin repertoar
osim malobrojnih iznimaka redovito bio zabavljaki, a kao takav pomno osmiljavan u
eskapistikom tonu s ciljem da razonodi brojnu publiku koja je od tekih ratnih prilika
(koje su svakim danom, naroito nakon ljeta 1943. bivale sve loijima) bjeala upravo
u kazalite. Nasuprot tome, svaki pristup javnosti njezina supruga ljeviara Miroslava
Krlee bio je iz razumljivih drutveno-politikih razloga, ali i u skladu s brojnim uredbama reima i njegovu credu o bezuvjetnoj utnji potpuno iskljuen. Paradoksalno,
vremenom je poloaj Miroslava Krlee postao laki te je bio u stanju rei ne ak i Anti
Paveliu, koji ga je jeseni 1943. elio angairati upravo na mjestu intendanta Hrvatskoga
dravnog kazalita u Zagrebu.
Kljune rijei: Miroslav Krlea, Bela Krlea, Hrvatsko dravno kazalite, cenzure, zabrane i
uhienja, intendant Duan anko, intendant Marko Soljai, vedri repertoar, kulturna politika NDH, pravoslavci u Kazalitu, Mile Budak, Ante Paveli
24. 7. 2012. 15:35:48
10
Uvod
ada se govori o kompleksnom pitanju kulture u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, treba
poi od esto ponavljanog stava vienijih pripadnika ustakog pokreta da su Hrvati
dva desetljea silom drani u bivoj dravi, u kojoj se hrvatska kultura nije mogla
razviti u svom pravom obsegu. Zato je nakon raskidanja nametnutih okova s Jugoslavijom, novom poretku Ante Pavelia bila potrebna i nova kultura da bi se napokon mogao
pokazati hrvatski kulturni stupanj i njegova ivotna snaga.1 Svi ideolozi ustakog pokreta redovito su u svojim istupima isticali da dravi doista mora biti stalo do kulture2
pa je u tom smislu djelovanje na podruju prosvjete, knjievnosti, umjetnosti i znanosti
bilo postavljeno visoko na listi prioriteta sveukupnog dravnog i politikog djelovanja u
NDH. Bit te zadae bila je sljedea: da bi se ostvario cilj potpuna prevrata na podruju
duhovnog, moralnog i intelektualnog ivota hrvatskoga naroda,3 u to kraem roku trebalo je provesti tzv. duboku kulturnu revoluciju, pod ime se podrazumijevala ideoloka
preobrazba osnovnih nacionalnih kulturnih institucija kao glavnih nosilaca programa
ustatva na podruju kulture.4 Svi Pavelievi ljudi, postavljeni na elna mjesta kulturno-prosvjetnih institucija NDH, morali su izvriti misiju koju ponajbolje ilustrira izjava
novopostavljenog intendanta HNK-a Duana anka izreena u njegovu inaugurativnom
govoru 23. travnja 1941. godine: zagrebako kazalite trebalo je po njemu biti na ponos svima od Drave pa do Jadrana, na radost hrvatskoga naroda a na ponos Poglavnika
i Doglavnika.5
Kako je s vie mjesta redovito isticano, upravo je ustaka Hrvatska i nastala zato da
omogui razvitak svih stvaralakih sposobnosti hrvatskog naroda.6 To se moglo postii
samo tako da se itavu knjievnost i umjetnost produhovi ustakim shvatanjem ivota.7
Svi navedeni stavovi proizlazili su iz nevelika dokumenta u 17 toaka nazvanog Naela
ustakog pokreta, sastavljenog u emigraciji poetkom tridesetih godina. Najvaniji stav
Naela bio je naglaavanje historijskog, ali i krvnog prava hrvatskoga naroda, pa je totalitarno ureena nova dravna tvorevina voena tom misaonom sri Ustakog pokreta
u kojoj se moe pronai dua Poglavnikova,8 bila jedina sigurna perspektiva za opstanak nacije.9 Ukratko, osnovni je cilj bio da cjelokupna nova hrvatska kultura postane
ustakom kao to je hrvatska knjievnost postala ustakom, hrvatski umjetnici postali
1
2
3
4
5
6
Filip Lukas, Kultura na udaru rata, Hrvatska revija, 18/1945., br. 1-2, 4.
Drago epuli, Politika i kulturne veze, Hrvatska smotra, 10/1942., br. 1, 25.
Hrvatski narod (Zagreb), br. 72, 25. IV. 1941., 1.
Fikreta Jeli-Buti, Ustae i NDH, Zagreb 1977., 203.
Odsjek za povijest hrvatskog kazalita Zavoda za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU (dalje:
HAZU), fasc. 1942. Sveani tjedan hrvatske umjetnosti 10.-15. VIII. U povodu proslave hrvatske etve, programska knjiica, bez potpisa autora uvodnog teksta.
HDA, fond br. 234, Glavno ravnateljstvo za promibu, Predsjednitvo vlade, kut. 6, fasc. Opi odsjek 1942.: govor M. Starevia, tada proelnika Zavoda za narodnu prosvjetu, uoi manifestacije Dani hrvatske knjige u rujnu
1942.
Danijel Crljen, Naela hrvatskog ustakog pokreta, Zagreb 1942., 3.; usp. Danijel Crljen, Na poglavnik, Zagreb
1943.; Bla Lorkovi, Etika vrijednost ustakih naela, Prosvjetni ivot, 1/1942., br. 1-2, 9.-12.; Ivo Bogdan,
Smisao ustakih naela, Novo doba (Split), 1. I. 1944.
Vie u: F. Jeli-Buti, Ustae i NDH, Zagreb 1977.; Jozo Tomashevic, The War in Yugoslavia, Occupation and Collaboration, Stanford 2001.; D. Crljen, Naela Hrvatskog ustakog pokreta, Zagreb 1942.
24. 7. 2012. 15:35:48
Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot
11
su ustakim umjetnicima, hrvatski pisci ustakim piscima, hrvatski glazbenici ustakim

glazbenicima.10
U tom uskom kulturno-politikom okviru nije moglo biti mjesta za ljeviarskog pisca
Miroslava Krleu pa moemo samo nagaati o veliini njegova otpora i straha kada bi u
ustakim dnevnicima i ostalim brojnim tiskovinama NDH nailazio na sline programatske
stavove svojih kolega pisaca. Primjerice, za Vinka Nikolia, jednog od najveih ideologa
nove knjievnosti u novoj Hrvatskoj, novi duh uskrsnut 10. travnja 1941. ne moe zastupati stari tip knjievnosti jer samo novi duh raa nove vidike i nova mjerila vrijednosti
koji su u suprotnosti s duhom koji zastupaju Krleini degenerici, bludnice i pijanice [...],
Leskovarovi ljudi bez snage za ivot i Kranjeviev pesimizam.11
Upravo zbog nedostatka novoga duha u njihovim djelima, zabranjeni su uskoro brojni pisci i njihove knjige12 npr. Gjalski, Leskovar, Tuci, Krlea te dakako oni ve prije
stradali, strijeljani, odvedeni u logore ili odbjegli u partizane Adija, Cesarec, Donevi,
Durman, Galogaa, Kiki. Njihove su knjige i spaljivane, a ak i posjedovanje tih knjiga
moglo je imati za posljedicu slanje u logor.13
1941. cenzura, uhienja, bolesti i strah za ivot

No, ve i ranije te godine, prije Kvaternikova proglaenja NDH kao uskrsnua bojega sina, za Krleu su poeli teki dani. Svom prijatelju i bivem intendantu HNK-a Juliju
Beneiu (koji ga je prvi u dvadesetima postavio na repertoar toga kazalita) poetkom te
godine otkrio je: O, imam jedanaest bolesti, odmah u ih nabrojiti: Moj iijas pozna ve
odavno, osim toga imam neuralgiju, guu, elavost, hemeroide, laringitis, artretizam, tahikardiju, neurasteniju, migrenu i Basedovljevu bolest. Jedanaest! Zar to nije dosta? Jedanaest na jednoga!14 Pogoen brojnim bolestima, ali i tjeskobnim nasluivanjem onoga to
e uskoro uslijediti, Krlea utiava svoje stvaralatvo: osim nekoliko objava starih stvari u
periodici, u razdoblju od 1. sijenja 1940. do 10. travnja 1941. nije tiskao ni jednog novog
retka. Tako ispada da se njegova utnja rastegnula na dugih pet i pol godina to je za pisca
tako goleme produkcijske snage nevjerojatan podatak. Naravno, znamo da to ne znai da
nije pisao, naprotiv, ta utnja raala je novi intenzitet u radu: meditativni Dnevnici ispunjeni kriptografiranim snovima i Djetinjstvo u Agramu drugaije se i danas itaju ako pokuamo zamisliti koliki su ga strahovi pratili u razdoblju od travnja 1941. do svibnja 1945.,
ali i dalje, sve do konanog pomirenja s Titom i Partijom.
Travanj 1941. trebalo je dakle, kako navodi Lasi, dostojanstveno i smireno podnijeti.
U nedjelju estoga travnja, oko devet sati, otpratio je Krlea Belu u frankopanski teatar,
ule su se sirene za uzbunu, ali i topovi. Dok ju je ekao da pokupi stvari, sjedio je u dvoritu hotela Imperijal i promatrao kako jedna tuka svjetluca na vedrom proljetnom
10
11
12
13
14
Hrvatski narod (Zagreb), br. 493, 4. VIII. 1942., 3.

Vinko Nikoli, Nacionalni zadaci knjievnosti, Zagreb 1944. Usp. Milivoj Magdi, Knjievnost i politika, Spremnost, 3/1944., br. 111-112 (uskrnji dvobroj), 11.
Naredbu o zabrani knjiga izdao je Dravni izvjetajni i promibeni ured u sijenju 1942. te razaslao popise zabranjenih knjiga na adrese svih knjiara.
Stanko Lasi, Krlea kronologija ivota i rada, Zagreb 1982., 299.
Beneiev zapis o Krlei, Novosti (Zagreb), br. 54, 23. II. 1941., 19.
24. 7. 2012. 15:35:48
12
toplom nebu u velikoj visini u smjeru zapad-istok. Tu e scenu, poneto modificiranu, sanjati dvije godine kasnije pa e se u dnevniku sjetiti i ove, ve prije proivljene.15
Jer sve kao da je ve bilo vieno: za Krleu je glas Slavka Kvaternika na krugovalu
zazvuao [je] sablasno: javila se ona ista avet iz 1916., 1918., ali sada posve povampirena.
Na Veliki etvrtak, 10. travnja 1941., bila je jaka mjeseina, u susjedstvu su odjekivali
pucnjevi. Netko je alarmantno zvonio na vratima, mislili su da su ih doli hapsiti. Na
vratima je bila kuna zatita: neka budu oprezni, gradska voda je otrovana!16 No, osim
opravdana straha od nadolazeeg, brani par Krlea suoio se istoga dana s jo jednom
opasnosti koja se itekako mogla predvidjeti: naime, u Kazalitu se, s Belom (drugi put)
u ulozi barunice Castelli uvjebavala nova premijera Gospode Glembajevih u reiji Branka Gavelle. Uz Belu, igrali su najistaknutiji lanovi Drame, sve odreda zvijezde sredinje
zagrebake pozornice: Dubravko Dujin u ulozi starog Glembaya (na praizvedbi 1929.
igrao Leonea), Vjeko Afri kao Leone i Boena Kraljeva (takoer drugi put) kao asna
sestra Angelika.
I dok je posljednja najava premijere objavljena 6. travnja, o skidanju predstave s repertoara samo pet dana kasnije ne postoji nikakva pisana odluka. Nema fotografija ni Babievih skica za dekor i kostime, a osim Afrievih i Dujinovih turih zapisa i najava glumake podjele, u tisku ne postoji nita materijalno o tom tradicionalno najgorem obliku
cenzure u kazalitu. Na temelju brojnih indicija moe se gotovo sa sigurnou utvrditi da
je sama uprava, znajui da u Kazalite na snagu dolaze nove programske smjernice, skinula
Glembajeve o emu se do nedavno nije ni pisalo.17 Ljeviar Krlea, bilo je svakom jasno,
nije mogao ii s novim vlastodrcima kojima je boljevizam bio najvei u nizu brojnih
neprijatelja. Ista uprava (Freudenreich Badali) koja je skinula Krlee sa scene HNK-a
nije ostala dugo u Kazalitu jer je novi resorni ministar i doglavnik Mile Budak ve imao
u priuvi svoje ljude za sve vodee pozicije u novom ustroju ustake Kulture.
Na Veliki petak, 11. travnja, zaposlenike Kazalita na oglasnoj je ploi doekao oglas intendanta Freudenreicha koji ih podsjetio na vane historijske asove u ivotu hrvatskog naroda zbog kojih svaki lan zajednice, da bi se Kazalite odralo na dostojnoj umjetnikoj
visini, treba biti na svom mjestu ispunjavajui najsavjesnije i najpotenije one dunosti,
koje mu nalae njegovo zvanje i njegov poloaj. Posebno je pritom istaknuo da samo to
i nita drugo ne trai domovina danas od nas!18 U te rijei nije se dakako mogla uklopiti
raskona freska o padu jedne agramerske patricijske obitelji. Iz Afrievih zapisa moe se
zakljuiti da su upravo toga jutra, na Veliki petak, prekinuti pokusi Gospode Glembajevih,
a u Kazalitu je toga dana vladalo uzbuenje radi dolaska uvaenih gostiju na predstavu
Wagnerova Parsifala. Na onoj odranoj na sam Uskrs (13. IV.) bili su nazoni mnogi, tek
imenovani prvaci NDH na elu sa Slavkom Kvaternikom, tada na dunosti Pavelieva zamjenika koji jo nije bio stigao u Zagreb.
Po svemu sudei, ba tih je dana Krleu Gestapo strpao u zatvor u Petrinjskoj ulici, gdje
je bio ispitivan, zlostavljan, pred strijeljanjem,19 ali i popljuvan! Naime, tamo je susreo i
skupinu skojevaca koji su se na taj krajnje poniavajui nain izjasnili o njemu kao o re15
16
17
18
19
Miroslav Krlea, Dnevnik 1943, Sarajevo 1981., 112.: 24. 2. 1943.

S. Lasi, Krlea kronologija ivota i rada, 297.-298.
Vie u: Snjeana Banovi, Uprava HNK je od straha od ustaa prognala Krleu, Jutarnji list (Zagreb), br. 4539,
26. II. 2011., 62.-63.
Isto, 63.
S. Lasi, Krlea kronologija ivota i rada, 302.
24. 7. 2012. 15:35:48
13
vizionistu i trockistu.20 Ipak, nakon nekoliko dana ispitivanja i nakon intervencije nekih
svojih tada dosta utjecajnih znanaca i prijatelja [...] nije bio odveden na stratite nego puten kui. Stanko Lasi smatra da je od tada Krlea zapravo postao trajni talac,21 a sve do
kraja rata titit e ga prijatelj i lijenik uro Vranei u ijem e sanatoriju provoditi veinu
vremena. No, Vranei nee biti jedini Krlein zatitnik, tu e ulogu, za sve etiri godine
postojanja NDH, igrati i njegova supruga Bela, a po mnogima i vodei kulturni ideolog
NDH doglavnik Mile Budak.
No, u poetku se tako neto nije moglo ni naslutiti. Tek to se vratio kui iz zatvora, ondje je zavrila i Bela. Naime, na elo HNK-a 23. travnja stupio je vjerni Budakov suradnik i
prijatelj Duan anko, profesor povijesti na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. U skladu
s novoproglaenim Pavelievim uredbama, a u duhu Naela ustakog pokreta, pripadnici
drugih narodnosti i vjeroispovijesti postali su nepoeljni u javnim slubama. Tvrdi nacionalistiki i protusrpski stav koji je obiljeio cjelokupno djelovanje ustake vrhuke tijekom etverogodinje vladavine osjetio se ve u prvoj slubenoj izjavi, ali i prvim potezima novoga
intendanta. Naime, njegov primarni zadatak, obavljan pod strogim Budakovim nadzorom
trebao je biti uvoenje iste hrvatske i etike orijentacije hrvatskog kazalita u Zagrebu i
to se tie osoblja i to se tie repertoara.22
Naime, prije nego to je s velebnom produkcijom Ognjita anko postavio Budaka na
tron najveeg hrvatskog pisca, jedan od prvih poteza njegove uprave bila je suradnja pri
uhienju tridesetak kazalinih djelatnika pravoslavaca koje je uslijedilo samo nekoliko
dana po njegovu dolasku u kazalite. Pravoslavci iz kazalita bili su uhieni 27. i 28. travnja 1941. po nalogu ustakog redarstva i njegova zloglasnog savjetnika Ivana Britvia te
odvedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici.23 Tamo su fotografirani i ispunjeni su im kartoni s
osnovnim podacima o stanovanju, radu i tjelesnim karakteristikama.24 Od glumaca, bili
su privedeni Aleksandar Biniki, Dejan Dubaji, Stevan Vujatovi i Milan Vujnovi. Uz
glumce su zatvoreni i prvi redatelji u Kazalitu, Branko Gavella i Tito Strozzi, Hrvat koji
je zbog enidbe s ruskom balerinom Irinom Aleksandrovnom preao na pravoslavlje jer
katolika crkva ne priznaje razvod braka. U toj je skupini bila i Bela Krlea koja je, umjesto
na sceni kao barunica Castelli, zavrila, zajedno sa svojim redateljem i prijateljem Brankom
Gavellom, u zatvoru u Petrinjskoj. Dogodilo se to uhienje samo nekoliko dana nakon obnove Muradbegovieve drame iz muslimanskog ivota Na bojem putu gdje je Bela, ba u
Gavellinoj reiji, odigrala malu ulogu Zuhre.25 Kad je Krlea doznao da je Bela uhiena,
nazvao je intendanta anka i ljutito ga upozorio na injenicu da su uhieni umjetnici, iako pravoslavci, zapravo hrvatski umjetnici i lanovi prvog hrvatskog kazalita koji uz to
blage veze s politikom nemaju?! anko se navodno zbunio pred Krleinim argumentima i zamuckujui odgovorio: Gospodine Krlea, ao mi je, nesretan sam zbog toga, ali
takva su vremena dola. Nita ne mogu uiniti, nego da i ja odavde odem. I tako je Bela
nekoliko dana odsjedila u zatvoru u rukavicama i sa eirom na glavi, a znajui da u tom
20
21
22
23
24
25
Isto.
Isto, 298.
Prva izjava za tisak novog intendanta D. anka, dan nakon Budakova imenovanja. Hrvatski narod (Zagreb), br. 71,
24. IV. 1941., 8.
HAZU, 7471: Pravoslavci u zatvoru, bez datuma i potpisa.
HDA, ROZ, fond br. 259. Policijski kartoni: 374, 1057, 1399, 1549, 3456, 4713, 4779, 5273, 5758, 6034b.
Obnova predstave iz 1936. godine (s istom podjelom) odrana je 21. travnja 1941. u Malom kazalitu. Reija: Branko
Gavella, scenograf: Ljubo Babi.
24. 7. 2012. 15:35:48
14
mnotvu ena ima agentprovokatora stalno je govorila: Ovo je greka, ljudi! To je neka
zabuna, sve e se ovo razjasniti.26
Dvije godine kasnije, Krlea se prisjetio tog dogaaja i zapisao u svom Dnevniku da je
Bela nakon osam dana provedenih u buturnici u Petrinjskoj kui stigla mrka, bijesna. U
dobrom stilu. Duboko uvrijeena.27 Krlei e pak, taj dogaaj za dugo vremena uzrokovati
raspoloenje trajne besperspektivnosti u ledenoj aprilskoj noi.28
Ubrzo nakon izlaska pravoslavaca iz zatvora, i uprava i ustake vlasti shvaaju da su
svi kao umjetnici nezamjenjivi pa gotovo svi, nakon obveznog prijelaza na katoliku
vjeroispovijest, ostaju u Kazalitu. Nema nikakva materijalnog dokaza da je to uinila i Bela, o njezinu navodnom prijelazu na katolianstvo pisao je kasnije, u emigraciji,
ankov zet Zdravko Sanevi tvrdei da ju je od toga odgovorio sam anko, iako kao
katoliki pisac i intelektualac, nije nikada bio oduevljen Miroslavom Krleom kao ovjekom, napose radi njegovih virulentnih napada na Crkvu i na tradicionalne hrvatske
vrednote. anko je uz to navodno rekao i to da umjetniki domet ni rodoljublje nisu
vezani s religioznom pripadnou, a sluajno je bilo ustanovljeno, da je Bela ustvari krtena kao dijete katolkinjom.29 To teko moe biti istina jer je na popisima kazalinog
osoblja iz 1941. koji su obvezno biljeili i vjeroispovjest, Bela uvijek oznaavana kao srpkinja i Krleina ena.30
Bez obzira na sve dodatne verzije njezina statusa u Kazalitu tijekom NDH, angaman
Bele Krlee na objema pozornicama Hrvatskog dravnog kazalita postajao je sve veim i
veim, bila je u podjelama cijelo vrijeme trajanja NDH ukupno u ak 20 premijera i
obnova, to znai da je po sezoni igrala prosjeno u ak pet premijera. Odmah nakon izlaska iz zatvora krajem travnja 1941., igra u nekim reprizama, a do kraja te sezone nastupa u
ak jo dvjema premijerama. Prva je komedija Talijana Guglielma Gianninija Pomahnitali
rob u reiji (i scenografiji) tek mjesec dana ranije angairanog lana Drame Bojana Stupice
koji e ve prije premijere sa svojom suprugom Savom Severovom pobjei iz Zagreba.31 Zato e kraj sezone za Belu oznaiti i uskakanje u njezinu ulogu u predstavi Veera u dvoje
koje je premijera bila u travnju i igranje male uloge u Goldonijevoj Krmarici Mirandolini
u kojoj je briljirala miljenica zagrebake publike Nada Babi.32 Kritika u dnevniku Hrvatski
narod apostrofira Belu, koja je u paru s mladom nadom Vanjom Timer ponjela, posebno
u nastupnom prizoru mnogo smijeha.33
U isto to vrijeme, teror ustake policije i Gestapa u Zagrebu sve se vie pojaava
uhiena je skupina mladih skojevaca aka Glumake kole i volontera od kojih
su, na uas veine kazalinog lanstva, trojica odmah strijeljana (Ivan trk,34 Veljko
26
27
28
29
30
31
32
33
34
Eliza Gerner, Tito Strozzi svjetla i sjene jednoga glumakog puta, Zagreb 2004., 143. i Enes engi, Truba u pustinji duha S Krleom iz dana u dan, Zagreb 1986., 285.
M. Krlea, Dnevnik 1943, 227.
Duan anko, Svjedoci (izabrani eseji, prikazi, sjeanja), Mnchen Barcelona 1987., 25.
HAZU, 25134, Popis lanstva u sezoni 1940/41., bez datuma, s napomenama (dodanima rukopisno) o politikoj i
vjerskoj pripadnosti pojedinaca.
Hrvatska premijera te troinske komedije odrana je 5. lipnja 1941., a Severova i Stupica iz Zagreba su otili ve u
svibnju. (HAZU, programske cedulje 1940./1941.)
Postavljena u Zagrebu trei put, u novom prijevodu Drage Ivanievia i reiji Anelka timca. Premijera: 28. lipnja
1941.
Hrvatski narod (Zagreb), br. 136, 30. VI. 1941., 7.
Ivan trk, glumaki pripravnik od 1939. i miljenik Tita Strozzija u HNK-u je nastupao u manjim ulogama u brojnim predstavama drame i opere. U policijskom kartonu pie da je i pomonik redatelja HDK. Roen je u Lipi
24. 7. 2012. 15:35:48
15
Ili35 i Rade Sladi 36 ), a jedan (Veljko Kavi37) odveden u logor i ubrzo takoer likvidiran.
Ba kao i znatan broj lanova Kazalita, i Miroslav Krlea prolazi kroz teke krize oekujui ponovni poziv na zadnji polazak. U rujnu se, u vrijeme najveeg terora, napokon
sklanja kod Vraneia i spava s barbiturima.38 To je razdoblje u kojem ga i dalje mue
brojne bolesti, ali najjai je strah za goli ivot u oekivanju dolaska moguih krvnika39
kada se svaki noni korak iz mrane ume javlja kao vjesnik smrti.40 Za to vrijeme njegova
supruga gotovo svakodnevno nastupa iz dostupnih evidencija nastupa lanova Kazalita, od rujna 1941. do veljae 1942. ona redovito zauzima vodee mjesto u broju odigranih
predstava pa dok, primjerice, popularna salonska heroina Ela Hafner ima u tom razdoblju
samo etiri odigrane predstave, Bela ih je odigrala ak 75! Od nje je tek neznatno aktivniji
samo popularni Dejan Dubaji (takoer pravoslavac) sa 76 odigranih predstava. Kod toga
je zanimljivo dodati da je i Dubaji bio nepoeljna podrijetla, a takoer i njegova supruga
Margita, idovka koja je iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta otputena krajem
svibnja zbog bolesti.41
Toga rujna, dok Krlea spava zahvaljujui lijekovima, Bela ak igra malu ulogu idovke u maarskoj komediji Dobar frak, ali je najvie angairana u pripremama za dogaaj
sezone spektakularno Budakovo Ognjite ija je praizvedba u Strozzijevoj adaptaciji i
reiji uslijedila u listopadu i naila na zanosan primitak.42 No, ne i Belina gluma u sve
etiri godine nije dobila tako lou kritiku kao za Budakovu Jelu. Iako ju je Hinko Wolf
u Hrvatskom narodu pohvalio za govor,43 to je i oekivano jer je rodom Lianka, kritiar
Plave revije (za Kazalite najkritinije tiskovine tijekom NDH) Velimir Pustajac izrugao je
35
36
37
38
39
40
41
42
43
kraj Duge Rese 10. II. 1913., bio je lan SKOJ-a i voa akcija protiv ustaa, a uhien je 18. srpnja 1941. po nalogu
zloglasnog ustakog jurinika i zapovjednika u GUS-u Zdenka Blaekovia. Strijeljan je nakon deset dana. Jo dvije
godine ranije bio je uhien prigodom demonstracija na univerzitetu (HDA ROZ, fond br. 259, policijski karton
br. 5246., Marija Crnobori, Sjeanja, bez naslova, HAZU, fasc. Crnobori M., str. 7).
Veljko Ili, glumaki pripravnik (? 1941.), pravoslavne vjere. Od 1939. u glumakoj koli, nastupao u manjim ulogama kao volonter. U travnju je zabiljeeno njegovo preuzimanje uloge u komediji Crkveni mi za to je dobio 60 dinara. Zajedno s Josipom Heinzom, takoer volonterom, preuzeo je uloge Ivana Stoia koji je bio mobiliziran(HAZU,
zbirka dokumenata).
Rade Sladi, (26. I. 1913. 1941.), ak Glumake kole i glumac pripravnik. Preao s pravoslavlja na grko-istonu
vjeru, uhien 2. rujna 1941. radi sumnje komunizma i uskoro strijeljan (ROZ, 4402 ).
Vojko Kavi Kardo (Zagreb, 13. V. 1918. Jadovno, 1941.), glumac poetnik. Po uspostavi NDH pokrstio se
zajedno s roditeljima i mlaim bratom Aleksandrom Saom. U skupini od 165 idovskih omladinaca uhapen je
izmeu 27. i 29. lipnja i odveden u logor Danica kod Koprivnice, potom u Jadovno kod Gospia, gdje je ubijen (Ponova Varia, fond 1076/356, Popis lica koja su dobila arijsko pravo ili dopusnicu 1941.-1944., idovski biografski
leksikon, LZ Zagreb, u pripremi).
Isto, 300.
Miroslav Krlea, Fragmenti dnevnika iz godine 1942, Forum, 11/1972., knj. 23, br. 4-5, 526.
Dejan Dubaji, popularni glumac, pjeva i redatelj, Srbin podrijetlom. Njegova supruga, idovka, Margita Dubaji
r. Balassa (Budinina, 19. VIII. 1903. Zagreb, 1987.) bila je u meurau popularna pjevaica i glumica, angairana
u HNK-u od 1926. Oboje su morali ispuniti Prijavu imetka u kojoj je podcrtano da ne posjeduju nikakve imovine.
Njezin suprug po zakonu je takoer morao ispuniti prijavu te mu je na fasciklu netko dopisao uz ime i predikat
arijevac. Obje su prijave ispunjene istoga dana, istim rukopisom, vjerojatno Margitinim. Dubaji je prijavio plau
od 4500 din, a stanuju na adresi Maruliev trg 17 u kojem imaju jednu jedau sobu, 1 najskromniju spavau sobu, kuhinjski namjetaj i najpotrebniju garderobu za ulicu i kazalite. Kao imetak Dubaji je prijavio i motorkota
N.S.U. kupljen u oujku 1940. za 8500 din., ali i dug Mirovinskom fondu HDK od 600 din. (HDA, Ponova, fond
br. 110/1076, Predmetni spisi DKI; HDA, fond 291, Ministarstvo prosvjete RH, kut 56, 69912; Enciklopedija HNK,
Hrvatski biografski leksikon, idovski biografski leksikon u pripremi).
Prosvjetni ivot, 1/1942., br. 1-2, 60.
Hrvatski narod (Zagreb), br. 276, 18. XI. 1941., 8.
24. 7. 2012. 15:35:48
16
njezino karikiranje koje moda dobro dolazi u ulozi idovke u Dobrom fraku, ali ovdje
uope nije shvatila to bi trebala dati te je po svojoj maniri bezobzirno karikirala pojavu
Jele.44 Zabiljeeno je i da se prije premijere sam Budak pojavio na pokusu Ognjita nakon ega mu je, oduevljenom govorom glumaca, Strozzi u uredu intendanta predstavljao
interprete meu kojima je bila i Bela uvi njezino ime Budak je zagrli, tonije reeno
srdano prodrma, i upita: A kako je Krlea?45 Bela zasigurno nije morala odgovoriti na
to pitanje, Budak je, kao najmoniji ovjek u NDH nakon Pavelia, zasigurno znao gdje je
onaj koji moda ba u tom trenutku u svome dnevniku sebe opisuje kao kandidata smrti
[...] u noi endehazijskoj, apsolutnoj.46
Nakon Ognjita, Belu oekuju jo dvije lake komedije u Malom kazalitu Gerberov
Rajski vratar,47 a u Velikom Knoblockov Faun. Potonja je kod publike, ali i kritike, doivjela zamjetan uspjeh, zahvaljujui komiarskom daru Joze Laurenia, ali i pouzdanoj
glumi Bele Krlee i ostalih.48
1942. intenzivna gluma s jedne i depresija s druge strane

Poetak nove godine nije donio nita dobra u kuu Krleinih: uz vijest o smrti prijatelja Dobrovia koja ga je dodatno deprimirala, on postaje i zakonski zabranjen pisac:
iako su njegove knjige odmah po dolasku ustaa na vlast oznaene kao blato, ruglo i
sramota,49 u sijenju 1942. Dravni izvjetajni i promibeni ured alje popise zabranjenih knjiga na adrese svih knjiara Krlea je oekivano bio meu njima sa svim svojim
djelima. I dok se od njih u NDH nije vie smjelo distribuirati nita, u isto to vrijeme
Budak, kojeg Krlea kasnije opisuje kao ludog i nesabranog,50 sada kao poslanik NDH
u Berlinu, biva proglaen akademikom,51 izlazi mu novi roman koji e u lipnju dobiti
nagradu kao najbolji u dravi52 te eka obnovu Drutva hrvatskih knjievnika53 na ije
e elo stati u srpnju. Za to vrijeme Krlea intenzivno radi na pripremama za Areteja itajui starohelenske medicinske knjige, a Bela je svakodnevo na pokusima i predstavama:
u oujku izlazi Hasanaginica54 u kojoj s diskretnom komikom55 igra malu ulogu tetke
Hate i napokon dugooekivani Goetheov Faust u kojem igra Martu.56 Kritiar Spremno44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
Plava revija, 2/1941., br. 2-3, 111.

Eliza Gerner, Tito Strozzi svjetla i sjene jednoga glumakog puta, 141. i Hrvatska pozornica, 1/1941., br. 4, 12.
Miroslav Krlea, Na grobu Petra Dobrovia, Fragmenti dnevnika 14. II. 1946., Svedoanstva, br. 1, 22. III. 1962., 2.
Premijera je odrana 8. studenog 1941., u prijevodu Viktora Beka. Redatelj: Kalman Mesari, scenograf: Antun Potonjak.
Premijera je odrana 17. prosinca 1941., u prijevodu Milana Bogdanovia, reiji V. Beka i scenografiji Marijana Trepea.
Miroslav Krlea, Hrvatski Bog Mars, Zagreb 1962., 467.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan (19801981), knjiga IV, Zagreb 1985., 44.
Istovremeno akademici postaju Ljubo Babi i Vladimir Nazor.
Radi se o romanu Musinka (Hrvatski narod (Zagreb), br. 450, 14. VI. 1942., 4.).
Drutvo hrvatskih knjievnika obnovljeno je po ustakim naelima i za ljepu budunost hrvatskih knjievnika
odlukom tadanjeg proelnika Dravnog zavoda za narodnu prosvjetu Mile Starevia koji je sam imenovao prvih
20 lanova drutva. Za Budakove potpredsjednike imenovao je Blaa Juriia i Slavka Kolara.
Premijera je odrana 7. oujka 1942., u reiji Branka Gavelle, s Dujinom i Podgorskom u glavnim ulogama.
Nova Hrvatska (Zagreb), br. 59, 10. III. 1942., 6.
Iznimno hvaljena premijera je odrana 31. oujka 1942. u reiji Tita Strozzija. Scenograf i kostimograf: Vladimir edrinski, skladatelj: Boris Papandopulo, koreografi: Ana Roje i Oskar Harmo. Igrali su V. Afri, T. Strozzi
24. 7. 2012. 15:35:49
17
sti Fedorov apostrofira Belu koja je ovom ulogom nadopunila galeriju svojih uspjelih
karakternih likova.57
Neto ranije tijekom jeseni, Krlea susree pred kazalitem Josipa Kraa. Pristupio
mu je i traio vezu. Ali Kra mu je grubo dao do znanja da za njega nema nikakvih veza, okrenuo mu lea, pljunuo s gaenjem i otiao.58 U Dnevniku, neposredno nakon tog
dogaaja, sam sebe zato opisuje kao lice bez domaje, bez rodnog kraja, lice utopljenika,
krezubo, elavo, umorno, bijedno, sivo, neispavano, dosadno lice, lice alosno samome
sebi i svima oko sebe... ovo je lice proteklo.59 Bela te sezone ne prestaje raditi, niu se
premijere jedna za drugom: u travnju je na redu Stodolina Karijera 60 u kojoj igra impulzivnu predsjednicu dobrotvornog drutva Humanitas,61 a u lipnju ima premijeru na
velikoj sceni to je diletantska komedija Ivana Lamze Kontrolor 62 u kojem Bela nastupa
kao dobro okarakterizirana Bara, supruga glavnog lika Joe u izvedbi tada ponajboljeg
komiara Augusta Cilia.63 U to vrijeme Krlea intenzivno zapoinje rad na Djetinjstvu u
Agramu, tekstu koji je, kako e trideset godina kasnije ispriati Enesu engiu, nastao
u posebnim uvjetima, [...] a pisan je kroz suze ovjeka koji oekuje smrt.64 No, borbenost
je u njemu i dalje prisutna, u kolovozu pie tekst o Erazmu Roterdamskom u kojem kae
da ga njegovo sadanje vrijeme fatalno podsjea na vrijeme u kojem je ivio Erazmo
neto je umrlo i neto lei na odru. Pa se pita je umrla Europa prirodnom smru ili
su je zaklali?65 U takvoj se mrtvakoj atmosferi odvija ljeto 1942., izolacija je sve vea
u njihov stan u Radiinoj 14 na etvrtom katu ne zalazi nitko osim Ivana Gorana Kovaia i dvorkinje Anice za koju je uvjeren da ga pijunira.66 Njihov se kum Milan Begovi
sada stidi67 te veze.
Pred Belom je nova, neto manje napregnuta sezona ije otvorenje u Malom kazalitu
zapoinje veselom igrom bez osobitih pretenzija Aneo u braku68 maarskog utora Janosa
Vaszaryja koja je trebala izazvati vedro raspoloenje i prostoduan smijeh u prvim gledaocima, kad pohrle u tek otvorene Thalijine dveri,69 no izazvala je prijekore kritike jer ne
ide duboko, kree se po povrini70 i jer je plitka, povrna, bez osebujnosti.71 Bela je ipak
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
(Mefisto u alternaciji s J. Rakuom), B. Kraljeva (Margareta u alternaciji s V. Dryak). Vjeko Afri (Faust), Salko
Repak (Wagner) i Joa Ruti (Frosch, Brander, Siebel i Altmayer) dvadeset i tri dana nakon premijere pobjegli su
u partizane.
Spremnost (Zagreb), 5. IV. 1942.
M. Krlea, Fragmenti dnevnika iz godine 1942, Forum, 11/1972., knj. 24, br. 12, 932.
Puni naslov glasi Joko Puik i njegova karijera. Hrvatska premijera u prijevodu Vojmila Rabadana i Tomislava Tanhofera, koji je predstavu i reirao, odrana je 14. travnja 1942.
Praizvedba koju je najprije trebao reirati Gavella, odrana je 19. lipnja 1942. u reiji V. Beka i scenografiji V. edrinskog. Autor Ivan Lamza, bivi scenski radnik, kao lan ustakog pokreta napredovao je do autora izvedenog na
velikoj sceni Kazalita. Napisao je ukupno pet, uglavnom kominih, komada.
Nova Hrvatska (Zagreb), br. 144, 23. VI. 1942., 9.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan (19751977), knjiga II, Zagreb 1986., 154.
Miroslav Krlea, O Erazmu Roterdamskom, Republika, 9/1953., br. 1, 1.-31.
Dotina Katica doista je bila policijski agent UNS-a, broj 63.
Prva izvedba toga pisca u Zagrebu odrana je 17. listopada 1942. u prijevodu gdje timac i u obradi i reiji Vojmila
Rabadana.
Hrvatska pozornica, 2/1942., br. 2, 6.
Hrvatska revija, 15/1942., br. 11, 431.
Spremnost (Zagreb), 25. X. 1942.
24. 7. 2012. 15:35:49
18
zabiljeena kao okuana komiarka 72 u

ulozi grofice Szkely. U prosincu je na redu
komedija Alexandrea Dumasa sina Prijatelj
ena73 gdje Bela igra groficu Leverdot, zabrinutu majku zaljubljene keri mlade nade
Marije Merli u ulozi Balbine.
U isto vrijeme dogodio se velik presedan:
prvi put od uspostave NDH, zabiljeeno je
u knjievnom kontekstu Krleino ime u nekoj tiskovini bit e to i posljednji put. Tirani mjesenik Matice Hrvatske Hrvatska
revija objavljuje vijest o prijevodu na talijanski skupine hrvatskih pjesnika pa tako
saznajemo da se u zbirci Poeti croati moderni
nala u prijevodu Luigija Salvinija i Krlei74
na Jesenja pjesma. Taj asopis zaudo objavSlika 1. Bela Krlea u predstavi Aneo u braku
ljuje, itateljstvu za usporedbu, obje verzije
te poznate Krleine pjesme o dolasku jeseni koju donosi zagonetni Nepoznat Netko.
1943. blago olakanje i neoekivana Pavelieva ponuda

Kod Bele nema stanke ni mjesta za melankoliju, na redu je jo jedna premijera u Malom
kazalitu, laka komedija o branim neprilikama Nita nije sluajno75 koja je uzvrpoljila
gotovo sav komiarski ensemble Kazalita pa se uz zvijezdu predstave Ervinu Dragman
odlino snala i Bela. No, ako je komedijski repertoar bio preteita konstanta njezine glumake karijere u NDH, kod kue je bilo sasvim drugaije jer se sa strahom ilo svake veeri
na spavanje. Krlea i to biljei: Ulazi Bela, otvaraju se vrata, probudili smo se, Bela servira
aj, dobro jutro, oh, boe dragi, jo smo jednu no prespavali u svom krevetu.76
to misli o repertoaru svoje ene koji im osigurava egzistenciju, ali oigledno i zatitu
od progona, Krlea je zapisao u travnju: Sve na svom mjestu: stoji ovdje kazalite nasred trga, daju se predstave, glupe, dakako, a nitko nije primijetio da me vie nema, da
sam bio, a sada vie nisam, a tko bi to i primijetio kad me nitko nije primijetio dok
sam bio. 77
S druge strane te pozornice, sve se i dalje po mjeri vlasti ini uspjenim pa intendant anko s ponosom istie da u gledalitu Hrvatskog dravnog kazalita vie nema ni idova ni
Srba, umjesto njih u plianim sjedalima sada sjedi sasvim nova publika iz nae pokrajine.78
72
73
74
75
76
77
78
Prosvjetni ivot, 1/1942., br. 6, 287. Bela e sljedee sezone tu ulogu prepustiti Mili Popovi. (HAZU, programske
cedulje sezone 1943/44.)
Premijera je odrana 18. prosinca 1942. u reiji T. Strozzija i scenografiji V. edrinskoga.
Hrvatski dravni arhiv: Zbirka kazaline fotografije Mladena Grevia (HR-HDA-1424).
Premijera je odrana 24. sijenja 1943. u prijevodu i reiji Kalmana Mesaria i scenografiji V. edrinskoga.
Isto, 214.
Duan anko, Hrvatsko dravno kazalite u Zagrebu u drugoj godini svoga rada u slobodi, Nova Hrvatska (Zagreb), br. 86, 10. IV. 1943., 21.
24. 7. 2012. 15:35:49
19
Njoj je oigledno bio namijenjen Driev

Plakir 79 u kojem su glumci izveli pravo Drievo slatko mahnitanje, ali je strogi Vladimir Kovai u dnevniku Nova Hrvatska bocnuo Belu da u ulozi Vukosave nepotrebno
mijea like akcente u zvuni stari dubrovaki govor.80
Krlea toga ljeta puni pedeset godina,
njegova je rezignacija oita, povjerava je
svom vjernom pratitelju dnevniku i ocrtava
gotovo operetnu pompoznost zagrebakog
ivota koja kao da ne vidi propast koja joj
predstoji: [...] oblizuju djeca ploice sladoleda, po voarnama rumene se ananas-jagode, po izlozima ima pekmeza i kolaa, igraju se djeica papirnatim laicama u bazenu
pred damijom, kelneri usluno po terasa- Slika 2. Bela u ulozi Vukosave u Drievu Plakiru81
ma kavana serviraju kavu, konjak i pivo, po
ulicama se via prilino mnogo novih blistavih cipela i dobro skrojenih odijela, po cvjearnicama cvjetaju rue, a vrijeme je takvo da se danas ratuje uz odravanje graanskog standarda, kao da itavim gradom vlada zakon preobilja. Robe ima i svile i elektrinih aparata,
ventilatora, grijalica, tee novac i u emu se krije prokletstvo ove rafinirane igre? Sve je to
perverzna prevara na udnoj pozornici. U ovoj opereti, po kretanju statisterije, po odzvucima radio muzike koja dopire iz stanova, po djejem smijehu, nitko tko pojma nema o emu se radi ne bi mogao na prvi pogled primijetiti da ljudsku sudbinu iza kulisa vreba neko
tajanstveno udovite, koje ispunja due grozom kao pomisao na zmaja u kineskoj legendi
koji kao nevidljivi memento prijeti svemu to je ivo.82
Osim rezignacije, mue ga i brojne bolesti pa je ovisan o Vraneiu kao to je ovisan i
o Belinoj glumakoj plai: ivotarili su, gnjavili se..., ponekad su morali prodavati stvari.83 Velika besparica i sve loije ekonomsko stanje u cijeloj se dravi se ogleda u stalnim
nestaicama hrane i osnovnih ivotnih potreptina. Galopirajua inflacija katastrofalnih
razmjera nastala je ne samo zbog ratne situacije u kojoj se ustaka drava nala, ve prvenstveno zbog njene ekonomske ovisnosti i podreenosti u odnosu na Njemaku i Italiju.84
Nepovratni financijski slom bio je, dakle, samo pitanje vremena, a obilje koje je vidljivo u
predstavama u kojima je Bela igrala bilo je vjeto zamaskiran privid i kolektivna obrana
sustava od skore neumitnosti. Primjer za to jest priredba u organizaciji Drutva hrvatskih
umjetnika, udruenja koje je, zbog svrstavanja u Paveliev korporativni aparat85 od svibnja
79
80
81
82
83
84
85
Premijera je odrana 26. svibnja 1943. u preradi i reiji Marka Foteza. Scenograf je bio V. edrinski, skladatelj uro
Vai.
Nova Hrvatska (Zagreb), br. 126, 29. V. 1943., 7.
Isto.
Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, Zagreb 1980., 54.
Cjelokupno drutveno ureenje nastojalo se na temelju Poglavnikove Odredbe o osnutku stalikih i drugih postrojbi
u okviru Hrvatskog ustakog oslobodilakog pokreta iz prosinca 1941. regulirati u skladu s preuzetom inaicom Hitlerove narodne zajednice rada. Veina je stalikih postrojba i osnovana ve do proljea 1942., a osnovni je cilj bio
24. 7. 2012. 15:35:49
20
Slika 3. Prizor iz Drieva Plakira u obradi i reiji Marka Foteza. Bela Krlea je trea desno86
te godine bilo pod izrazitom skrbi ustakog pokreta i koje je redovito u kazalitu organiziralo razliite proslave u cilju podizanja morala. Takvo je bilo i Vedro poslije podne, zabavni
nedjeljni kola sastavljen od opernih i operetnih arija, plesnih toaka i igrokaza kao to su
Indijanski lovac, Raskrinkana vjetica i ive bave. U potonjem u kojem se prikazuju pustolovine dvojice djeaka Maksa i Maksia pojavljuje se u ulozi tete Mime i Bela Krlea.8687
Uskoro Krlei stie neoekivana ponuda sa samog dravnog vrha: u audijenciju Paveliu
jednog su ga jesenskog popodneva silom dovela dva brava Ico Kirin (tada zapovjednik
Sigurnosne slube Poglavnikova tjelesnog zdruga) i Joso Rukavina (tada zapovjednik Redarstva oruanih snaga NDH) pa mu se u nazonosti Budaka i ministra Starevia nudi
mjesto intendanta, to ovaj odbija.88 Do toga je sastanka i dolo na Budakov poticaj iza
kojeg je, po Mladenu igroviu, stajala skupina izabranih kulturnih radnika iz Matice
Hrvatske, Akademije i Sveuilita.
Sam Krlea opisao je kasnije taj dogaaj ovako: Rekao sam Paveliu NE time to nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog Kazalita, ni sveuilini profesor, ni
direktor sveuiline knjinice, kako mi je nudio. Nisam primio ni jedan od tih poloaja.89
Uza sve navedene funkcije, Paveli je navodno Krlei nudio i onu predsjednika HAZU90
i dekana Filozofskog fakulteta.91 Do svega toga, kako znamo, nije dolo, Krlea je odluio
i dalje ostati u izolaciji, ali strah za ivot osjetno se smanjio. Zahtjevan posao intendanta
86
87
88
89
90
91
reorganizacija rada prema naelima Ustakog pokreta. Sve su postrojbe, pa tako i ona kazalina (DHKU), automatski po osnutku bile ulanjene u Glavni savez stalikih i drugih postrojbi. Jednostavno reeno, ustaki je pokret
novim sustavom postrojavanja namjeravao staviti sve radno stanovnitvo NDH pod nadzor ustakog pokreta. Vie
u: Aleksandar Seitz, Put do hrvatskog socijalizma, Zagreb 1943.
Priredba je izvedena 11. srpnja 1943. u reiji Kalmana Mesaria i scenografiji V. edrinskog. (HAZU, programske
cedulje sezone 1942./1943.)
Bogdan Radica, Hrvatska 1945, Zagreb 1992., 128.
E. engi, S Krleom iz dana u dan, knjiga IV, 115.
Mladen igrovi, U itu i kukolju, Mnchen Barcelona 1986., 437.
Bogdan Krizman, Ustae i Trei Reich, Zagreb 1983., 151.-152.
24. 7. 2012. 15:35:50
21
nitko od vienijih kulturnjaka ne eli prihvatiti pa na elo uprave dolazi tihi ovjek Marko
Soljai, dotadanji lektor, ije je imenovanje sve u Kazalitu iznenadilo. On, za razliku od
anka, nema ni pribline produkcijske snage pa nastavlja s programom u inertnom ritmu u
kojem se i dalje, tekim prilikama usprkos kada je po mnogima teatar ve propao svijet92,
inzistira uglavnom na lakom repertoaru.
Te teke prilike bile su rezultat sada ve opeg kolapsa ustake drave koji je zapoeo
nakon pada Italije u rujnu 1943., kada su se, kako napominje Horvat u svom Dnevniku,
ljudi hvatali za slamke.93 Naime, nakon to su partizani pod svoju kontrolu stavili znaajan dio teritorija i blokirali vitalne prometne pravce, ve u studenom 1943., Zagreb je bio
u ekonomskom i socijalnom slomu.94
1944. kolaps drave i nove nade Krleinih uz

bombardiranja i salonske komedije
Intenzivna saveznika bombardiranja Zagreba i njegove blie okolice zapoela su u veljai (na pokladni utorak) i izazvala veliki strah kod stanovnitva pa je izdana zabrana izlaenja iz kue nakon 21 sat.95 Predstave su sve ee zapoinjale u 16 ili 18 sati, vikendom u
14 ili 15. Krlea noima bdije uz zvukove rata oko sebe, oni ga ne plae, ve naprotiv hrabre. Oslukujui oblinju grmljavinu Titovih topova u njemu se bude optimizam i nada:
Tito se pobunio protiv srednjeg vijeka, on je naao izlaz, on plovi punim jedrima i njegove
galije putuju u sigurnu luku pobjede.96 I doista, kako se Titove jedinice pribliavaju Zagrebu, uloge Bele Krlee sve su vee (glavna uloga zabrinute majke s napetim uzdama etiriju keri u drami Herczega Ferenca Keri gdje Gjurkovi 97 koju kritiar Branimir Livadi
ocjenjuje kao sjajan lik bogate i precizne karakteristike,98 a strogi Vladimir Kovai kao
lik kao pisan99 za nju), a pokuaji internacionalizacije repertoara sve su vidljiviji pa je sada
posve jasno da intendant Soljai vie ne slijedi smjernice osovinskog i etikog repertoara kakav je jedino bio mogu za mandata njegova prethodnika. Na repertoaru se prvi put
u NDH naao i jedan O Neill (Anna Christie), a i djelo G. B. Shawa. U prosincu 1944.,
Bela tumai jo jednu glavnu ulogu, i to u Shawovu Zanatu gdje Warren. Do svibnja 1945.
ne sudjeluje u podjelama, igra jo samo u Dumasovoj Dami s kamelijama.100 U to vrijeme
92
93
94
95
96
97
98
99
100
J. Horvat, Preivjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.1945., 11.

Isto, 28.
Isto, 50.
Tada su bombardirani pruga i Glavni kolodvor, aerodrom na Borongaju, Kreimirov trg, Mihanovieva, Opatovina
i Tkalieva ulica. Takoer i dominikanski samostan na Koloniji, tvornica ulja u Drievoj i druge lokacije. Na Zagreb je baeno preko stotinu bombi pri emu je usmreno vie od sedamdeset ljudi, oko 160 je bilo ranjenih. (Novo
doba (Split), 24. I. i 25. II. 1944.) Od svih naselja najtee je stradalo tada prigradsko naselje Kustoija (u neposrednoj
blizini mnogobrojnih tranica za raniranje vlakova koje su izgradili Nijemci). Poruene su 72 kue, a oteeno ih je
155. (J. Horvat, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989., 64.; HDA, fond 1202, Narodna zatita,
Bombardiranje Zagreba 1944/5, Drugi napadaj iz zraka 22. II. 1944.)
Miroslav Krlea, Titov povratak godine 1937, Borba, 25. V. 1952., 6.
Premijera ove komedije odrana je 22. oujka 1944. u reiji K. Mesaria.
Hrvatska revija, 17/1944., br. 5, 275.
Nova Hrvatska (Zagreb), br. 71, 24. III. 1944., 7.
Predstavu je (u prijevodu Slavka Batuia) reirao K. Mesari, scenograf je bio V. edrinski, a kostimografkinja Helena Uhlik.
24. 7. 2012. 15:35:50
22
Krlea s prozora gleda odlazak ustake vojske iz Zagreba, meu njima je i general tancer koji je 1941., kao zapovjednik grada Zagreba naredio unitavanje knjige Hrvatski bog Mars.
Zakljuak
Nakon poetnih mjera cenzure Miroslava Krlee i zabrane njegovih djela, ustaki je sustav kasnije, uz maksimalno smanjivanje sloboda u kulturalnom prostoru novouspostavljene drave, postupno smanjivao i pritisak na poznatog ljeviarskog pisca koji se od poetka
prema Pavelievoj vlasti pozicionirao u tzv. striktnu neutralnost.101 Njegova je utnja bila
utnja protiv Pavelia, ali naalost, kako napominje Lasi, i utnja o Paveliu i njegovim
zloinima.102 To je, kako proizlazi iz navoda ovoga teksta, i bilo mogue jedino uz pomo kompromisa i lojalnosti na koju je pristala njegova supruga Leposava Bela Krlea.
Na poetku, za vrijeme ministrovanja Mile Budaka, a nakon nesmotrenih uhienja para
od strane ustakog policijskog aparata, taj je Paveliev doglavnik, rijeivi se svog najveeg
takmaca i postavivi sebe za najveega hrvatskog pisca, odluio pomagati, s jedne strane
Beli, a s druge i samom Krlei, valjda kao knjievnik knjievniku, vjerojatno uz odobrenje
i blagoslov samog Pavelia.103
Potiui Belu u intenzivnom razvoju njezine karijere, ustaki je aparat imao sve veu elju
privui Krleu na svoju stranu i aktivno ga angairati na nekoj kulturno-politikoj funkciji u
emu nije nikada uspio. Bila je to za Krleu prava faustovska pat-pozicija: Belin svakodnevni
angaman na sceni najveeg kazalita u NDH omoguio im je egzistencijalnu i svaku drugu sigurnost, ali je ona za itavo vrijeme trajanja NDH bila izloena ogromnom publicitetu
voljele su je i publika i kritika, ali i obje uprave koje su se prema njoj ponaale zatitniki.
Sve je to, nakon pada NDH i dolaska nove ideokracije na vlast bilo nuno preutjeti, no to
je tema nekog drugog rada koji bi pokuao iznijeti razloge za stvaranje socijalistikog mita
o kasnijoj nedodirljivosti ovoga para. Jer, ujesen 1945., dok su njezine kolege bile osuivane
na tzv. sudu asti, nju je od svakog progona spasila upravo Krleina etverogodinja uporna utnja. Njegovo pomirenje s Titom i Partijom ukljuilo je oito u taj paket i aboliranje
Bele Krlee kao iznimno istaknute umjetnice endehake kulture novog duha. Novoj Titovoj kulturnoj politici koju je u velikoj mjeri trasirao upravo Miroslav Krlea nije odgovarala puna istina o njihovu ivotu u NDH, otud su i informacije o tome i danas vrlo rijetke.
Bela and Miroslav Krlea in the Independent State

of Croatia a Light Repertory as a Price for Life
Summary: The topic of this presentation is the rarely addressed period of life and activity of Miroslav
Krlea and his wife Bela (a well known actress of the Croatian National Theatre) during the 1941 to
1945 Ustaa regime in Croatia under Ante Paveli. Since the couples recollection of life during the
101
102
103
Stanko Lasi, Krleologija ili Povijest kritike misli o Miroslavu Krlei, Zagreb 1989., 37.
Isto, 17.
Ivan ibl, Sjeanja, sv. 3, Zagreb 1986., 143.
24. 7. 2012. 15:35:50
23
Independent State of Croatia (Nezavisna Drzava Hrvatska NDH) is understandably fragmentary,

and certain conclusions are unanimously accepted without giving due consideration to wider factual
information, this presentation will attempt to give a coherent continuity to the series of events which
have not been portrayed in this context up to now. The conclusions will therefore attempt to be different from those usually expounded by our historiography and theatrology. Certain less known facts
are presented, in the first instance about the discontinuation in April 1941 of the classic play by M.
Krleza, Gospoda Glembajevi, from the repertoire of the Croatian National Theatre (Hrvatsko narodno kazaliste HNK), then about the arrest of Bela Krleza together with the remaining orthodox
members of the Theatre and finally the resulting pressures on this artistic-conjugal couple are described. In reference to that are presented events related to Belas more than fertile activity in the NDH
during four and a half seasons during which period she appeared on both stages of the theatre on an
almost daily basis, while every public appearance of her leftist husband was, due to understandable
socio-political reasons but also in accordance with the numerous decrees by the regime and its credo
of unconditional silence, completely shut-out. Her repertoire, with a small number of exceptions, was
entertaining in nature and as such painstakingly thought out in an escapist tone with the purpose to
entertain a numerous audience which due to the difficult circumstances during the war (which were
deteriorating on a daily basis especially after the summer of 1943) were finding solace at the Theater.
Paradoxically, at the same time the situation of Miroslav Krlea became easier and he was able to
say no even to Ante Paveli who wished him to head the HNK in Zagreb during the fall of 1943.
Keywords: Miroslav Krlea, Bela Krlea, Croatian State Theatre (Hrvatsko drzavno kazaliste
HDK), censure, bans and arrests, general menager Duan anko, general menager Marko Soljai, light and comedy repertoire, cultural policy of the NDH, orthodox members of the Theatre,
Mile Budak, Ante Paveli
Literatura
Snjeana Banovi, Uprava HNK je od straha od ustaa prognala Krleu, Jutarnji list (Zagreb),
br. 4539, 26. II. 2011., 62.-63.
Ivo Bogdan, Smisao ustakih naela, Novo doba (Split), 1. I. 1944.
Danijel Crljen, Naela hrvatskog ustakog pokreta, Zagreb 1942.
Danijel Crljen, Na poglavnik, Zagreb 1943.
Marija Crnobori, sjeanja, (bez naslova), Odsjek za povijest hrvatskog kazalita Zavoda za povijest
hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU, fasc. Crnobori M.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan: U sjeni smrti (19801981), knj. IV., Zagreb 1986.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan: Truba u pustinji duha (19751977), knj. II., Zagreb
1986.
Drago epuli, Politika i kulturne veze, Hrvatska smotra, 10/1942., br. 1, 25.
Eliza Gerner, Tito Strozzi: svjetla i sjene jednoga glumakog puta, Zagreb 2004.
Josip Horvat, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989.
Fikreta Jeli-Buti, Ustae i NDH, Zagreb 1977.
Bogdan Krizman, Ustae i Trei Reich, Zagreb 1983.
Miroslav Krlea, Dnevnik 1943, Sarajevo 1981.
Miroslav Krlea, Fragmenti dnevnika iz godine 1942, Forum, 11/1972., br. 4-5, 521.-568.
Miroslav Krlea, Hrvatski Bog Mars, Zagreb 1962.
Miroslav Krlea, O Erazmu Roterdamskom, Republika, 9/1953., br. 1, 1.-31.
Miroslav Krlea, Titov povratak godine 1937, Borba, 25. V. 1952., 6.
24. 7. 2012. 15:35:50
24
Stanko Lasi, Krlea kronologija ivota i rada, Zagreb 1982.

Stanko Lasi, Krleologija ili Povijest kritike misli o Miroslavu Krlei, Zagreb 1989.
Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, Zagreb 1980.
Bla Lorkovi, Etika vrijednost ustakih naela, Prosvjetni ivot, 1/1942., br. 1-2, 9.-12.
Filip Lukas, Kultura na udaru rata, Hrvatska revija, 18/1945., br. 1-2, 1.-5.
Milivoj Magdi, Knjievnost i politika, Spremnost, 3/1944., br. 111-112 (uskrnji dvobroj), 11.
Vinko Nikoli, Nacionalni zadaci knjievnosti, Zagreb 1944.
Bogdan Radica, Hrvatska 1945, Zagreb 1992.
Aleksandar Seitz, Put do hrvatskog socijalizma, Zagreb 1943.
Ivan ibl, Sjeanja, sv. 3, Zagreb 1986.
Jozo Tomashevic, The War in Yugoslavia, Occupation and Collaboration, Stanford 2001.
Duan anko, Hrvatsko dravno kazalite u Zagrebu u drugoj godini svoga rada u slobodi, Nova Hrvatska (Zagreb), br. 86, 10. IV. 1943., 21.
Duan anko, Svjedoci (izabrani eseji, prikazi, sjeanja), Knjinica Hrvatske revije, knjiga trinaesta, Mnchen Barcelona 1987.
Mladen igrovi, U itu i kukolju, Mnchen Barcelona 1986., Knjinica Hrvatske revije, knjiga
28., Mnchen Barcelona 1986.
Hrvatsko narodno kazalite 18941969, enciklopedijsko izdanje, Naprijed i HNK, Zagreb 1969.
idovski biografski leksikon (u pripremi), Leksikografski zavod u Zagrebu
Hrvatski biografski leksikon (u pripremi), Leksikografski zavod u Zagrebu
Tiskovine
Hrvatski narod (Zagreb), 1941.1945.
Nova Hrvatska (Zagreb), 8. III. 1942.
Novosti (Zagreb), 1941.
Hrvatska pozornica (Zagreb), 1941.
Plava revija (Zagreb), 1941.
Prosvjetni ivot (Zagreb), 1942.
Spremnost (Zagreb), 1942.
Hrvatska revija (Zagreb), 1942.
Arhivska graa
Odsjek za povijest hrvatskog kazalita Zavoda za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU:
Zbirka dokumenata HNK
Kartoteka osoba
Programske cedulje sezona HNK, 1941.1945.
Hrvatski dravni arhiv:

fond br. 234, Glavno ravnateljstvo za promibu
fond br. 259, ROZ
fond br. 291, Ministrastvo prosvjete Republike Hrvatske
fond br. 1076/110/HDA, Ponova, Predmetni spisi DKI.
fond br. 1076/356, Ponova Varia, Popis lica koja su dobila arijsko pravo ili dopusnicu 1941.1944.
fond br. 1202, Narodna zatita
24. 7. 2012. 15:35:50
2.
TRI GROBA JEDNOG PESNIKA

Smrt Ivana Gorana Kovaia: injenice,
interpretacije, mit
Goran Miloradovi
UDK: 821.163.42 Kovai, I. G.:393
Saetak: Rad predstavlja pokuaj dekonstrukcije jednog od integrativnih mitova socijalistike Jugoslavije, koji je izgraen oko pogibije knjievnika Ivana Gorana Kovaia. Nastoji
se da se injenice odvoje od mita, da se utvrde razlozi kasnijih interpretacija i da se objasni
svrha mistifikacije pesnikove smrti, koja je imala veliki simboliki znaaj u drutvu. Kovaievo stvaralatvo i biografija su povezivani sa partijskom ideologijom, a posebno sa pitanjem meunacionalnih odnosa. Specifinim tumaenjem njegove smrti, ideoloka parola
bratstvo i jedinstvo je dobila upeatljiv primer na kome je vaspitavana omladina. Kovai
je postao simbol muenitva u ratu protiv okupatora i njegovih pomagaa, dobrovoljna
rtva na oltaru meunacionalnog pomirenja. Mit je imao svoju funkciju do propasti poretka, ali je u nekim aspektima nastavio da ivi i kasnije.
Kljune rei: dekonstrukcija mita, Ivan Goran Kovai, socijalistika Jugoslavija, bratstvo
i jedinstvo, poema Jama
ostojao je, u vreme socijalistike Jugoslavije, svojevrsni kult smrti i pogrebnih rituala, koji je proisticao iz parareligioznog karaktera ideologije marksizma-lenjinizma i potrebe da
komunistika partija svoj uticaj iri, pored ostalih metoda, i putem mistike. Ta dimenzija
funkcionisanja jugoslovenske varijante totalitarizma do sada je bila vrlo malo prouavana, ali
su se poslednjih godina i o njoj pojavili prvi radovi.1 Ideoloka i politika eksploatacija odnosa
prema smrti ogleda se u bogatoj simbolici rituala sahranjivanja i obeleavanja grobova politikih lidera, neretko i podizanjem mauzoleja (V. I. Lenjina, J. V. Staljina, G. Dimitrova, J. Broza Tita, E. Hode, i dr.), ali i spomenika manje poznatim herojima palim za interese partije i
vrednosti njene ideologije (spomenici na Batinoj Skeli, Kalemegdanu, Irikom vencu i dr.).
Meutim, postoji jo jedna oblast u kojoj je socijalistika vlast pokazala posebno interesovanje, a to je odnos prema smrti uglednih intelektualaca, posebno knjievnika. Sklonost
da se propagandno iskoriste ti tragini trenuci naroito je dolazila do izraaja kada su bile
Videti: , : , 14/2008., . 1-3, 83.-106.; ,

: , / ,
, LVI I (1), 223.-238.
24. 7. 2012. 15:35:50
26
u pitanju istaknute linosti, poput Otona upania,2 Vladimira Nazora3 ili Jovana Popovia.4 Prilikom takvih pogrebnih sveanosti otvarala se mogunost da se u oima javnosti
preklope najmanje tri razliite funkcije: politika, drutvena i kulturna. Tako je, putem
neizbene empatije, koja je pogrebnim ceremonijama dodatno naglaavana, dolazilo do
pojaavanja kohezije celokupne zajednice, odnosno do prividnog nestanka granice izmeu
naroda, kulturne elite i pripadnika reima. Pored toga, takvim ritualima je stanovnitvu
omoguavano da se orijentie u ideolokim i politikim pitanjima u okolnostima nepostojanja slobode javne politike diskusije. Bio je to jedan od metoda kojim je vlast nastojala da
kondicionira svoju mo i time je prosenom graaninu uini nevidljivom.5
Kao posebno interesantan primer utilitarnog pristupa javnom predstavljanju okolnosti
smrti nekog knjievnika u socijalistikoj Jugoslaviji izdvaja se interpretacija tragine, ponekad se kae i muenike6 pogibije pesnika Ivana Gorana Kovaia u leto 1943. godine. To nije bilo nita novo u istoriji komunistikog pokreta: Kovaiev posmrtni lik je
promovisan u meru moralne i idejne ispravnosti i stvaralakog kvaliteta, njegova sudbina
otvoreno je uporeivana sa Lorkinom,7 a njegova poema Jama sa Pikasovom Gernikom.8
Postojala je namera da se Kovaiu (19131943) i dr. Simi Miloeviu (18961943) podigne spomenik nedaleko od mesta gde se smatralo da su zajedno ubijeni i sahranjeni.9 Na
slian nain Staljin je lik Majakovskog posmrtno promovisao u uzor sovjetskim knjievnicima, iako vei deo stvaralatva tog autora, a posebno njegova najuspelija dela, upadljivo
odstupaju od standarda socrealizma.10 S druge strane, Kovaieva sudbina je asocirala i na
brojne druge sudbine talentovanih i nesrenih pesnika, koji su zablistali, dokazavi svoje
velike mogunosti, ali ih je smrt rano odnela.11
2
9
10
11
Umro je narodni umjetnik Oton upani; Brzojav marala Tita udovi Otona upania; Brzojav Vladimira
Nazora Drutvu slovenskih knjievnika, Slava Otonu upaniu, Vjesnik (Zagreb), br. 1280, 13. VI. 1949., 1.;
Milan Bogdanovi, Smrt Otona upania; Mase graana Ljubljane odaju poast posmrtnim ostacima Otona
upania; Slava Otonu upaniu, Knjievne novine (Beograd), br. 24, 14. VI. 1949., 1.
Nazorovoj smrti novine su danima posveivale prve dve stranice: Umro je Vladimir Nazor, Vjesnik (Zagreb), br.
1286, 20. VI. 1949., 1.; Slava Vladimiru Nazoru, Vjesnik (Zagreb), br. 1287, 21. VI. 1949., 1.; Maral Tito odao
posljednju poast Vladimiru Nazoru, Vjesnik (Zagreb), br. 1288, 22. VI. 1949., 1.; Neka je vjena slava neumrlom
narodnom pjesniku Vladimiru Nazoru! Vjesnik (Zagreb), br. 1289, 23. VI. 1949., 1.
Jovan Popovi, Vjesnik (Zagreb), br. 2110, 15. II. 1952., 5.; Posljednje poasti Jovanu Popoviu, Vjesnik (Zagreb),
br. 2112, 17. II. 1952., 1.
Prema Galbrajtovoj teoriji, postoje tri osnovna oblika moi: 1. kondigna (tj. represivna) kojom vrioci vlasti prete
potinjenima da bi postigli njihovo poeljno ponaanje; 2. kompenzacijska (tj. nagraujua) koja poeljno ponaanje
podstie materijalnim dobrima; i 3. kondicionirana, kojom se menjaju uverenja onih koji se ele potiniti. Videti:
John Kenneth Galbraith, Anatomija moi, Zagreb s. a., 10.-12.
Izraz Vjekoslava Afria (iz njegove knjige: U danima odluka i dilema, Beograd 1970., 133.), preuzet i u: Maja Hribar Oegovi, Kazalino djelovanje Ivana Gorana Kovaia u partizanima, ivot i djelo Ivana Gorana Kovaia,
Zbornik radova (ur. Anelko Novakovi), Zagreb 1989., 124.; Stevan Raikovi, Legenda o Goranu, Isto, 23.
Marko Risti je skicirao optu listu intelektualaca koji su stradali od politikog nasilja, koja poinje Heraklitovim, a zavrava Kovaievim imenom. Marko Risti, Sloboda i stvaralatvo. Na jednu temu iz tree knjige Kapitala, Za svest
19711977, Beograd 1977., 119.-121. Kovaia sa Lorkom (Federico Garca Lorca) poredi i: Stevan Raikovi, n. d., 22.
Branka Brleni Vuji, Poetika slika smrti i ivota u Goranovoj Jami i Picassovoj Guernici, ivot i djelo Ivana
Gorana Kovaia, 35.-40.
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, Vjesnik u srijedu (Zagreb), br. 2224 (8), 18. VI. 1952., 1.
Uzrok tome lei u njegovoj nenaruenoj popularnosti ak i dvadeset godina posle smrti. Staljin je postupio pragmatinije nego Lenjin, koji je izrazito i principijelno bio protiv futurizma. O tome, kao i o merama za obeleavanje
dvadesete godinjice smrti Majakovskog, videti: Vjaeslav Polonski, Lenjin o umjetnosti, knjievnosti i kulturi,
Sovjetska knjievnost 19171932. Manifesti i programi. Knjievna kritika. Nauka o knjievnosti, (ur. Aleksandar Flaker), Zagreb 1967., 417.-426.; - , Moskva:
fond 17, CK KPSS, 1903.1953., op. 132, d. 395, 80.-86.
Npr: Comte de Lautramont (Isidore Ducasse), Lord Byron, Branko Radievi, Sergej Jesenjin, Vladimir Majakovski i dr.
24. 7. 2012. 15:35:50
27
Tri groba jednog pesnika
Pogodnost poslednje epizode Kovaieve biografije za politiko i ideoloko eksploatisanje primeena je, takorei, odmah po njegovoj smrti. Ve tokom rata, 1944. godine, Moa
Pijade je u lanku o Vladimiru Nazoru u jednom pasusu plasirao prvu zvaninu verziju
Kovaieve pogibije, postavivi time osnovni interpretativni okvir za njeno kasnije tumaenje i dogradnju: Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi Jama tako snano oformio
najei u ovom ratu ispjevani protest protiv ustakih pokolja nad Srbima, bio je ubijen od
srpskih osvetnika, etnikih izroda, tih vapskih i ustakih saveznika. Prerezali su grlo,
koje je tako iskreno i snano grmjelo iz bratske hrvatske due protiv ustakih zloina nad
srpskom nejai. Nikad potenije i ovjenije djelo pjesnika nije bilo gre kanjeno i nikad
elo ubice nije bilo ukaljno sramnijim zloinom. itajui Goranovu Jamu pokoljenjima
i pokoljenjima srpske omladine stezat e se srca nad zloinima, koji su izazvali takav krik
pjesnika, ali isto tako i nad zloinom, koji je tome divnom galebu prerezao grkljan.12 Prvi
je Ivo Frol, u predgovoru izdanju Jame iz 1945. u celosti citirao taj pasus,13 a brojni drugi
autori su ga navodili i ponavljali decenijama.14 Osim toga, i svi ostali koji su pisali o Kovaiu, a meu najagilnijim i najuticajnijim bili su Mladen Ivekovi i Marko Risti,15 kretali
su se mahom u koordinatama koje su tada postavljene. Time su bili kanonizovani slubena
slika i politiko znaenje Kovaieve pogibije.
Teze i antiteze mita o Goranu

Iako su se jo u vreme Jugoslavije u javnosti (mahom u intervjuima, memoarima i objavljenim izvorima, retko kad u naunoj literaturi) pojavljivale i mnoge injenice koje su protivreile oficijelnoj verziji, nikada niko nije pokuao da ih sistematizuje na takav nain da
stvori loginu i koherentnu alternativnu sliku dogaaja kojom bi se dovelo u pitanje zvanino ideoloko tumaenje i njegovo drutveno i politiko znaenje.16 Razlog zato to tada nije uinjeno moda je pre drutveno-psiholoke nego saznajne prirode, tj. ne radi se o
tome da tada niko nije mogao, nego niko nije eleo da dekonstruie mit. Naprotiv, mnoge
intelektualne i politike karijere su izgraene upravo u senci tog mita, zahvaljujui njegovoj
stalnoj dogradnji i ponovnom verifikovanju, pri emu su brojni autori otvoreno i u afirmativnom smislu koristili izraze mit i legenda.17 To, u stvari, pokazuje da je postojao
12
13
14
15
16
17
Moa Pijade, Vladimir Nazor, [Topusko?] 1944., 6.-7. Pijade je govorio i pisao srpskim jezikom, ekavicom. Navedeni prevod je verovatno posledica rezolutnog Nazorovog stava da u Hrvatkoj sve mora biti tampano iskljuivo
na hrvatskom jeziku. O tome videti: Vladimir Dedijer, Poverljiva dostava Prvoslava Vasiljevia Milovanu ilasu
protiv Vladimira Nazora i njegovog jezika i ilasova poruka Aleksandru Rankoviu, Novi prilozi za biograju Josipa
Broza Tita II, Rijeka 1981., 842.-843.
Ivo Frol, Ivan Goran Kovai, predgovor u: Ivan Goran Kovai, Jama, Beograd 1945., 12. Frol verodostojnost
interpretacije date u tom pasusu potvruje reima: Tako je poginuo Ivan Goran Kovai.
Stanko Dvorak, Sjeanja na Gorana, Vjesnik (Zagreb), br. 2499, 20. III. 1953., 5.; Mladen Ivekovi, Hrvatska
lijeva inteligencija 19181945 II, Zagreb 1970., 110.; Dozivi Gorana, (ur. Joa Skok), Zagreb 1973., 6.; Gane Todorovski, Nema ih vie, jer su htjeli biti! (Zapis o Ivanu Goranu Kovaiu), ivot i djelo Ivana Gorana Kovaia, 41.
itd.
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika... Ivan Goran Kovai, Politika knjievnost 19441958, Zagreb 1958.,
37.-42. lanak je napisan i prvi put objavljen februara 1945., a kasnije je imao vie izdanja.
Podaci i interpretacije na kojima se bazira ovaj lanak prvi put su bili objavljeni u periodu 1944.1991.
Videti: Vlatko Pavleti, Pred odgonetkom tajne Goranove smrti?, Vjesnik (Zagreb), br. 6538, 1-3. V. 1965, 6.;
Ivan Lajtman, Pronaen Goranov grob, Isto, 6.; Ivan Lajtman, Goranova jama legenda, Vjesnik (Zagreb),
br. 6546, 11. V. 1965., 5.; Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, Novi VUS (Zagreb), 5. XII. 1973., 10.; Joa
24. 7. 2012. 15:35:51
28
dvojan, moda ak izofren odnos prema toj temi: o okolnostima Kovaieve pogibije se
govorilo kao o istorijskoj istini, a koriena su dva izraza koja istinitost dovode u pitanje. To
je karakteristika socrealistikog diskursa u knjievnosti, koji proklamuje realizam, ali ga u
stvaralatvu ne dosee.18 Dobar primer za to je knjiga pripovedaka Jovana Popovia Istinite
legende, u kojoj se kroz literarnu obradu doivljaja jugoslovenskih partizana nude moralni
uzori i modeli ponaanja novim generacijama. U tom kljuu treba razumeti one interpretacije Kovaieve smrti koje su dovele do formiranja mita o Goranu.
Meutim, verodostojnost i smisao teza koje ine taj mit moe se utvrditi komparacijom
sa brojnim drugim izvorima i svedoenjima, kojih je dovoljno da se oformi drugaija slika,
blia proloj stvarnosti, i da se ponudi alternativna rekonstrukcija dogaaja i njegovo novo
tumaenje.19 Osnovni metod koji je primenjen u ovom radu jeste poreenje onih podataka
i tumaenja koji ine oficijelno prihvaenu sliku dogaaja (mit o Goranu) sa podacima
koje iznose svedoci i uesnici dogaaja, a koji ne podravaju mit, ili ga, ak, direktno osporavaju. Dekonstrukcija mita je uraena u formi Teza (elementi mita) i Antiteza (rezultat
sistematizacije i kritike istorijskih izvora), posle ega slede rekonstrukcija istorijskih zbivanja
i tumaenje uzroka i ciljeva mistifikacije.
1. Teza: Brojne interpretacije Nazorovog i Kovaievog odlaska u partizane stvaraju utisak da su tom prilikom njih dvojica imala podjednako znaajne uloge.20 U nekim verzijama Nazor se uopte i ne pominje, pa se ini kao da je Kovai otiao sam.21
Antiteza: Nazorov odlazak u partizane je imao neuporedivo vei drutveni i politiki
znaaj nego Kovaiev, jer je Nazor bio vrlo ugledan kao najstariji ivi hrvatski pesnik,22
koji je smatran za velikog predstavnika hrvatske klasine knjievne batine.23 Dedijer je
4. januara zapisao u svom Dnevniku: Nazor je naa velika pobeda [...] Najpoznatiji ivi
pesnik Hrvatske, lan akademije nauka [...] prelazi u partizane, dok Kovaia pominje
samo uzgred, kao njegovog saputnika.24 Upravo zato je Nazor jo tokom rata bio postav-
18
19
20
21
22
23
24
Skok, Knjievna rije o Goranu, Dozivi Gorana, 215.; Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, Zagreb 1984., 27., 107.;
Stevan Raikovi, Legenda o Goranu, 22.; Tomislav Marijan Bilosni, Primjer ljudskog postupka, znaenja i
vrijednosti postojanja, ivot i djelo Ivana Gorana Kovaia, 221.-223.; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti
prst, Beograd 1998., 563. (prvo izdanje 1977. Videti poglavlje XIX, pod naslovom Satrap iz Foe, u knjizi Peti prst).
Prema formulaciji Andreja Sinjavskog iz 1957. godine, socijalistiki realizam je poluklasicistika poluumetnost, ne
previe socijalistika, i koja uopte nije realizam.: o ( ),
, . 1950-1980-, (.
. . ), 2005., 471.
Oprezno skrenuvi panju da Kovaia naroito mladi itaoci doivljavaju ve pomalo kao gotovo legendarnu linost, Ivana Car je prva pokuala da tom vienju suprotstavi neke injenice: Ivana Car, Goran u pismima i sjeanjima, Dozivi Gorana, 181. (tekst prvi put objavljen u: Polet, 6/1959., br. 9-10).
Moa Pijade, Vladimir Nazor, 3.; Ivo Frol, Ivan Goran Kovai, 8.; ,
, , 7/1952., br. 6, 362.; Mladen Ivekovi, Hrvatska lijeva inteligencija 19181945. Knjiga druga,
Zagreb 1970., 104.; Jugoslovenski knjievni leksikon, Novi Sad 1971., 248., 361.-363.; Jure Katelan, Goranovo
knjievno djelo, Dozivi Gorana, 118. (prvi put objavljeno u: Republika, 7/1951., br. 3); Dobria Cesari, Sjeanje
na Gorana, Dozivi Gorana, 197. (tekst je prvi put objavljen u: Hiljadudevetstotinaetrdeset i prva, zbornik MH, Zagreb 1961.).
Antun Barac, Mrak na svijetlim stazama, Dozivi Gorana, 166. (prvi put objavljeno u: Republika, 1/1945., br. 1.2.); Dragutin Tadijanovi, O Goranu, Isto, 168., 170., 173. (Tadijanovi u dve svoje interpretacije Kovaievog
odlaska u partizane ne pominje Nazora, a u jednoj pominje!); Gustav Krklec, Goranova majka, Isto, 179.; Ivana
Car, Goran u pismima i sjeanjima, Isto, 189. (tekst je prvi put objavljen u: Polet, 6/1959., br. 9.-10.).
Moa Pijade, Vladimir Nazor, 3.-4.
Mladen Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi. Povodom 20-godinjice I kongresa kulturnih i javnih radnika u Topuskom, (Referat odran u Topuskom 27. lipnja 1964.), Zagreb 1964., 3.
Vladimir Dedijer, Dnevnik II, knj. 2, Beograd 1946., 54.-55.
24. 7. 2012. 15:35:51
29
ljen za predsednika ZAVNOH-a, a posle rata za predsednika Prezidijuma Sabora NR

Hrvatske. Rodoljub olakovi u svom dnevniku nije ni registrovao Kovaiev dolazak
u partizane, a Nazorovom daje puni znaaj, napisavi: Bolje bi sad bilo izgubiti jednu
bitku, nego Nazora.25 Kovai je za KPJ bio vaan pre odlaska u partizane, kao neko u
koga Nazor ima poverenja i sa kim bi se odluio da krene.26 U partizanima se njih dvojica
razdvajaju najkasnije 9. februara 1943. godine.27 Kovai je do pogibije ostao u Nazorovoj
senci: kada je iznemogao, Kovai je bio ostavljen, kao i drugi borci, dok je Nazor i u najteim ratnim okolnostima bio noen i, neretko, uz velike rizike spasavan. General Gojko
Nikoli je zabeleio: Pasem zeji kupus, kiseo, osveava. Zamalo zapratae mitraljezi.
Neko povie: uvajte Nazora! estorica umornih boraca vuku pjesnika Vladimira Nazora na nosilima uz beskrajnu strminu.28 Ili, po seanjima generala Pavla Jakia, jednom
drugom prilikom Nazor se zagubio u umi i jedva smo ga, pod borbom, pronali i u
poslednjem asu kad se ve ukrtala iznad nas vatra nemakih mitraljeza izvukli iz
obrua.29 O nevoljama koje su trpeli zbog Nazorove starake muiavosti, nemoi i nesnalaenja pisao je i Dedijer.30 Ali, i takav, Nazor im je znaio puno vie nego Kovai.
2. Teza: Ukazivalo se, nagovetavalo ili podrazumevalo da je knjievnik-borac, odnosno
pesnik i borac, Kovai, ratovao sa pukom u ruci.31
Antiteza: Kovai je, prema poslednjem ratnom rasporedu, bio borac Pete proleterske crnogorske brigade, kojom je komandovao Savo Kovaevi.32 Meutim, nema pouzdanih podataka da je Kovai ikada upotrebio puku. Mala je bila borbena vrednost Kovaia, iju percepciju realnosti moda najbolje ilustruje injenica da
je u partizane doao sa dva kofera i knjigama Shelleya i Keatesa.33 Prve partizanske
fotografije Kovaia prikazuju u tofanom kaputu, sa kariranim alom, bez oruja i
opasaa, gologlavog ili sa kapom.34 Kasnije, pesnik je nabavio uniformu i opremu,
a krajem februara i oruje.35 Ali, puka o ramenu jo uvek ne ini ratnika. Mladen
Ivekovi je 13. aprila 1943. zapisao da Kovai jo ivi u nekom pjesnikom transu. [...] Do sada je on bio zagrebako mamino dijete, intelektualac literarisch belastet, i ivot za njega nije bio nita drugo do literatura. Ova e ga teka, uasna
i velianstvena stvarnost rijeiti postepeno i sigurno jednog naslijea malograan25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
, , 1951., 193.
Videti Nazorov dnevnik: Vladimir Nazor, S partizanima, Dozivi Gorana, 93.-94.
Isto, 98.
Gojko Nikoli, Korijen, stablo, pavetina. Memoari, Zagreb 1981., 532.
Pavle Jaki, Nad uspomenama, Beograd 1990., 394.
Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 357.
, , 361.; I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, Narodni list (Zagreb), br. 2175, 18. VI. 1952., 3.; Marko Risti, (bez naslova), Isto, 3.; Marko Risti, Iz krvi
hrvatskog pesnika..., 38.; Joa Skok, Knjievna rije o Goranu, 215.
Viktor Kuan, Borci Sutjeske, Beograd 1996., 493.
Moda su te knjige Kovaiu bile nekakva veza sa prethodnim, civilnim ivotom, od koga je, istovremeno, beao.
Seanje partizana, slikara i scenografa ure Tiljka o njegovim susretima s Kovaiem u partizanima nalazi se u fondu
Muzeju revolucije naroda Hrvatske (danas u sastavu Hrvatskog povjesnog muzeja) u Zagrebu i opirno je citirano u:
Maja Hribar Oegovi, Kazalino djelovanje Ivana Gorana Kovaia u partizanima, 119.
Fotografije objavljene u: Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja: zapisi iz IV i V neprijateljske ofanzive protiv narodnooslobodilake vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, Zagreb 1945., 61., 97., 159.
Isto, 72. Nazor je traio pitolj, koji mu je poklonio Peko Dapevi, ali ga pesnik nije nosio jer mu je bio preteak.
Prema: Moa Pijade, Vladimir Nazor, 3.
24. 7. 2012. 15:35:51
30
skog literata.36 Meutim, kako je ranije ve konstatovano, pjesik je pjesnik: tokom

boravka u Vrbnici, [u]nato upozorenjima dra Sime Miloevia i Ilije Malia, Goran
je jednoga dana proao kroz niiju zemlju, do mjesta na kojem je za vrijeme bitke na
Sutjesci zakopao svoje rukopise. [...] Kada se vratio s rukopisima bio je presretan.37
Njegovi prioriteti bili su drugaiji nego to su to iziskivale okolnosti i uloga borca.
3. Teza: Pojedini autori su pisali o velikoj moralnoj i politikoj teti koju je Nazorov i Kovaiev odlazak u partizane naneo ustakom reimu.38 Time je, svesno ili ne, stvarana
simetrina slika znaaja dvojice pesnika.
Antiteza: Ustaki reim pretrpeo je neuporedivo veu politiku tetu Nazorovim nego
Kovaievim odlaskom u partizane. Zato su ustae nastojale da posledice propagandno
saniraju, tvrdei da je Nazor kidnapovan i da ga partizani prisiljavaju da daje razne izjave.39 Kovaiev odlazak ih nije pogodio, pa se njime nisu ni bavili.
4. Teza: Kovaievom odlasku u partizane u nekim kasnijim interpretacijama daje se ideoloki, marksistiki i revolucionarni smisao.40
Antiteza: Kovaiev odlazak u partizane bio je rezultat spleta drutvenih i politikih
okolnosti i osobina njegove linosti: moralnih shvatanja, politikih stavova, nacionalnog oseaja, percepcije realnosti, ambicije, emotivnosti, idealizma, sujete, ponosa... U
meuratnom periodu Kovai je bio lan Hrvatske seljake stranke, zatim je agitovao
za uee u panskom graanskom ratu, a potom izraavao simpatije za SSSR.41 Zato
se smatra da je komunistima izgledao politiki potpuno neopredeljen, a da je za reakcionare bio komunista i krleijanac.42 O njegovoj ambiciji svedoi podatak da se
[n]akon uspostave NDH natjecao [...] za mjesto kulturnog ataea u Bukuretu, ali nije
izabran.43 Umesto poloaja ataea, ponueno mu je mesto upravnika pote u Foi, ali
se on ipak nekako zaposlio u Hrvatskom izdavakom bibliografskom zavodu u Zagrebu, gde je ostao do odlaska u partizane krajem 1942. godine. Njegova prijateljica, Ivana
Car, kasnije se seala da ga je teko pogodilo saznanje da se NDH Rimskim ugovorima
odrekla velikog dela Dalmacije u korist Italije.44 Prema Krleinom miljenju, Kovai je
bio pametan ovjek i vidio je kamo Pavelievo hrvatstvo vodi, pa je otiao u umu.45
Jedan prouavalac Kovaievog dela smatra da ga je pokretao bunt zbog nepravdi nacionalnih, socijalnih i ekonomskih.46 Partizan, slikar i scenograf uro Tiljak je smatrao
da je Kovai doao u partizane iz pjesnikih pobuda. [...] K tome se je pridruila veli36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja, 135.

Ivan Lajtman, Otkrie na Malua planini, Vjesnik (Zagreb), br. 6539, 4. V. 1965., 5.
Mladen Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi, 3.; ISTI, Hrvatska lijeva inteligencija, 104.
, , 193.; Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008., Zagreb 2008., 297.
, , 361.; Marko Risti, Za svest 19711977, 37.-38.; Maja Hribar Oegovi, Kazalino djelovanje Ivana Gorana Kovaia u partizanima, 119.
Antun Barac, Mrak na svijetlim stazama, 161., 162., 165.; Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, Zagreb 1984., 19.;
Enes engi, S Krleom iz dana u dan, knj.2, Zagreb 1985., 128.
Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 20.
Prema podacima koje je 1973. objavio Dragutin Tadijanovi, Kovai je konkurisao za mesto ataea u Bukuretu
pre rata, 1940. godine. Moda se dva puta kandidovao? Uporediti: Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.1945., Zagreb
1997., 201.; Dragutin Tadijanovi, Kronologija Ivana Gorana Kovaia, 233.
Ivana Car, Goran u pismima i sjeanjima, 188. O Ivani Car Gavrilovi opirnije videti u: Dozivi Gorana, Zagreb 1973., 246.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan, knj. 2, 128.
24. 7. 2012. 15:35:51
31
ka osobna ambicija pjesnika. Ta ambicija nije imala granica, graniila se po svoj prilici s
ludilom. Osjeao sam da s ovakvim senzibilitetom nee Goran proi dobro. Romantine velike pjesnike revolucije kosile su se s prirodnim instinktom za opstanak s borbom za opstanak, to je zapravo bila sutina narodnooslobodilakog pokreta. A borba
kao takva morala je biti smiljena i racionalna.47 O Kovaievom intimnom doivljaju
svog boravka meu partizanima svedoi i kratka poruka koju je uputio majci iz Bosne:
Majko, nikad u ivotu nisam bio sretniji.48 Neko sa tako protivurenim ponaanjem i
ambivalentnom motivacijom, kakvo je ispoljio Kovai, impulsivan i emotivan, teko
da je mogao postupati racionalno, ak i kada mu ivot od toga zavisi. Mogue je da je
to uzrok to se u selu Vrbnici prilikom susreta sa etnikim kapetanom Drakoviem
predstavio pravim imenom i prezimenom, na ta mu je ovaj odgovorio: A, ustaa? Vidi
ti njega.49 Kovaieva autopercepcija i tua vienja njegove linosti otro su se kosili.
5. Teza: U brojnim interpretacijama pominje se samo Kovaieva knjievna delatnost,
novinarska ne.50
Antiteza: Kovai je za ivota u javnosti bio poznatiji kao novinar i urednik kulturne
rubrike, nego kao knjievnik.51 Pre rata samostalno je objavio samo jednu knjigu,52 za
iji veliki uspeh je knjievni istoriar Antun Barac smatrao da je bio vie drutveni
nego knjievni.53 Prouavalac Kovaievog dela, Vlatko Pavleti, odavno je ukazao da
je o pesniku mnogo pisano svakako zahvaljujui vie njegovoj legendarnoj smrti nego
naroitoj popularnosti njegova opusa.54 Isti strunjak primeuje: Svi se kritiari slau
u ocjeni, da je Jama Goranovo najbolje djelo, i to tako iznimno uspjelo i toliko bolje od
njegovih ostali djela, da pred njom uglavnom mukom zastajkuju kao pred udom to
se neznano kako dogodilo jednom pjesniku.55 Meutim, delo koje ga je proslavilo
postalo je poznato javnosti tek posle pesnikove smrti.56 Oni koji su ga ubili, kao i seljaci
koji su ga sahranili, govorili su o njemu kao o zagrebakom novinaru.57 etnik koji
ga je ubio kasnije se, navodno, hvalio da je ubio velikog hrvatskog novinara.58 Dok je
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
Seanje . Tiljka navedeno prema: Maja Hribar Oegovi, Kazalino djelovanje Ivana Gorana Kovaia u partizanima, 119.
Gustav Krklec, Goranova majka, 178. Kurziv Krklecov.
Ljubica Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, Dozivi Gorana, Zagreb 1973., 131.
Moa Pijade, Vladimir Nazor, 3.; Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja; Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 357.;
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika..., 37.-42. Kovai je jedino pesnik, ne i novinar, za desetine autora
koji su objavili tekstove o njemu u zbornicima: Dozivi Gorana, Zagreb 1973.; ivot i djelo Ivana Gorana Kovaia,
Zagreb 1989.
Od 1937. Kovai je radio u redakciji Hrvatskog dnevnika, a od 1940. u Novostima. Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 17.-18.
To je zbirka pripovedaka Dani gnjeva, Zagreb 1936. Objavljivao je i krae tekstove i poeziju u raznim knjievnim
asopisima. Sa J. Hitrecom i V. Juriem objavio je zajedniku knjigu Lirika, Zagreb 1932.
Antun Barac, Mrak na svijetlim stazama, 161.
Vlatko Pavleti, Obuzdani gnjev. Znakovi i strukture u knjievnoumjetnikim djelima Ivana Gorana Kovaia, Zagreb 1978., 5.
Isto, 9. Na drugim mestima Jamu naziva remek-delom: 398., 409.
Prvo izdanje Jame tampano je 1944. godine.
Informaciju je preneo Vasilj Kovaevi, seljak koji je sa svojim bratom Jovom i Vasilijem Kostiem sahranio Kovaievo telo. Videti: Ivan Lajtman, Pronaen Goranov grob; Ivan Lajtman, Veera se odvijala po rangu, Vjesnik
(Zagreb), br. 6543, 8. V. 1965., 6.; Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa
etiri prsta. Peti prst, 564.
Ivan Lajtman, Rafali u Avdovoj dolini, Vjesnik (Zagreb), br. 6541, 6. V. 1965., 5.
24. 7. 2012. 15:35:51
32
boravio u partizanima, on je za Mladena Ivekovia bio samo autor nekoliko dobrih

pjesama, kome afirmacija tek predstoji.59
6. Teza: Brojne interpretacije ostavljaju utisak, ili ak nedvosmisleno tvrde, da su Kovai
i Miloevi bili sami prilikom zarobljavanja.60
Antiteza: Kovai i Miloevi nisu bili sami. U Vrbnici je u periodu od 20. do 25. juna
bilo sklonjeno dvadesetak iscrpljenih i ranjenih partizana.61 Njih dvojica su u to selo od
dvadesetak kua i sa oko 150 stanovnika stigli najverovatnije 23. juna.62 Tu su bili i njihovi jataci, organizovani od strane Narodnooslobodilakog odbora (NOO), gde je odbornik bio Marko Majdov, koga su etnici ubili 1944. godine.63 Kako se ko oporavljao,
traio je vezu sa jedinicom i odlazio iz sela. Prvi su otili ve sutradan posle dolaska
u Vrbnicu. Poslednji su ostali Rudi Pintar,64 Ljubica Miloevi65 (udata Karabegovi),
Dragica Konar,66 Marija Kvesi Sjajna67 (udata Grozdani), Ivan Goran Kovai i Sima Miloevi.68 Netane su tvrdnje po kojima je Kovai sa cijelom grupom s kojom
je bio, nastradao. Ubijeni su....69 Preiveli su svi osim njega i Miloevia.
7. Teza: U nekim interpretacijama se ukazuje na solidarnost i moralnost Kovaia, tog
vernog druga ranjenog srpskog naunika, a pesnikova smrt se tumai kao dragovoljna i svesna rtava.70 Tvrdilo se da je Kovai vjerno pratio i pomagao71 svog druga, ili da nije htio napustiti doktora Miloevia, koji je bio ranjen u nogu, ekajui da
doe neko sa konjem, kako bi obojica izmakli.72 Ima i miljenja da se Kovai vratio
u selo, iako se prethodno bio izvukao iz obrua.73
Antiteza: Oni se u vreme pogibije nisu vie nalazili u obruu, jer je bitka na Sutjesci
ve bila zavrena kada su stigli u Vrbnicu: glavne operacije su trajale od 15. maja do 15.
juna 1943. godine. Kovai, Miloevi i ostali bili su ostavljeni u Vrbnici posle bitke,
neko zbog rane, neko zbog iscrpljenosti, a pesnik verovatno i zbog svoje stare boljke
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja, 135.

Isto, 235., 242.; Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 428.; , ,
372.-373.; Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika..., 37.-42.; Ivan Lajtman, Pronaen Goranov grob; Miodrag
Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 563.; Predrag Matvejevi, Goranov odlazak u partizane, 134. i dr.
Seanja Vidoja Malia i Todora Vujiia, seljaka iz Vrbnice koji su prikrivali ranjene partizane: I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, 3.
Ivan Lajtman, Pronaen Goranov grob, 6.
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1.
Slovenac, posle rata se javio da je preiveo. Nema drugih podataka o njemu. Prema: I.[vo] Krolo, Tragom groba
Ivana Gorana Kovaia, 3.
Borac-ranjenik, ro. 1923., iz Meke Grude kod Bilee, Srpkinja. Prema: Viktor Kuan, Borci Sutjeske, 1184.
Politiki komesar ealona ranjenika Centralne bolnice, rodom sa Banije, Srpkinja, lan KPJ, u NOB od 1941. Ona
je 1944. prebaena u Bari na oporavak, gde ju je sreo Vladimir Dedijer. Nije u pitanju narodni heroj Dragica Konar
(19151942), nego druga osoba. Prema: Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 339.; Viktor Kuan, Borci Sutjeske, 1185.
Bolniarka u Petom bataljonu Pete proleterske crnogorske brigade, ro. 1924., iz Pitve na Hvaru, Hrvatica, lan KPJ,
u NOB od 1942. Prema: Viktor, Kuan, Borci Sutjeske, 495.
I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, 3.; Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1.;
, , 1963., 181.-182. (Njena seanja su napisana 1952., a prvi put objavljena 1953. godine); Ljubica Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, 131.
Svetozar Priji, Sjeanje na Gorana, Dozivi Gorana, 129.
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika..., 41.
Vladimir Nazor, Predgovor zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943), Dozivi Gorana, Zagreb 1973., 125.
Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 27. Slino kae i: Ivan Lajtman, Otkrie na Malua planini, 5.
Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10; Predrag Matvejevi, Goranov odlazak u partizane, ivot i djelo
Ivana Gorana Kovaia, 134. Matvejevi se ak poziva na nekoliko pouzdanih svjedoka.
24. 7. 2012. 15:35:51
33
tuberkuloze. Kovai je ve jednom ranije, 3. maja, bio ostavljen. On je to prokomentarisao reima: Neu da mi zamjere drugovi koji ele da se ja odmorim. Tako su
odluili pa tako neka i bude.74 Njemu je, tada, ostanak, praktino, bio nareen. Ostavljanje ranjenih i bolesnih, ponekad i bez ikakvog oruja, u brojnim situacijama je bio
neminovan postupak partizana.75 Ako im ne bi pomoglo lokalno stanovnitvo, ranjenici
su se ili ubijali sami, ili bi bili masakrirani od neprijatelja.76 Kovai, Miloevi i ostali
bili su ostavljeni jer vie nisu bili u stanju da stoje na nogama, a kamoli da peae ili da
se bore.77 Pri svom drugom prelasku Sutjeske Milovan ilas ih je pronaao, ali oni nisu
hteli da napuste Vrbnicu. Kovai mu je ak rekao da je bolje zadrati se u selu neko
vreme, dok se operacije ne stiaju.78 Prilikom skrivanja koristili su lana imena: Kovai
se predstavljao kao Petar Kovaevi, a Miloevi kao Jovan Petkovi. Kada je u Vrbnicu naiao etniki kapetan Drakovi sa pratnjom, prepoznao je Miloevia, koga je
znao od pre rata, iz kolskih dana ili iz kotorske bolnice. Oni su, naime, bili zemljaci:
Drakovi je bio iz Kotora, a Miloevi iz Herceg Novog. Tada se i Kovai predstavio
pravim imenom i prezimenom. Tom prilikom ga je Miloevi verbalno zatitio, kao
Hrvata koji se sa Srbima bori protiv ustakog reima. Pomogli su i seljaci kuknjavom
da e ih pobiti partizani, ako se toj dvojici neto desi.79 Tada su ih ostavili na miru. U
drugim situacijama, kada bi nailazili etnici, Kovai je, kao i ostali partizani, beao
iz sela i skrivao se u paprati i okolnim peinama. Meutim, Kovaia su jednog jutra
iznenadili u selu, u koje je tokom noi doao zbog hladnoe. Uhvaen je pri pokuaju
da iskoi kroz prozor kue u kojoj je bio smeten.80
8. Teza: Tvrdi se da su Kovai i Miloevi zajedno ubijeni.81
Antiteza: Kovai i Miloevi su ubijeni odvojeno, na razliitim mestima i u razliito
vreme. U pitanju su dva dogaaja, a ne jedan. Kovaia je u sumrak, 12. jula 1943. godine, na desnoj strani Drine, nedaleko od sela Bunova kod Foe, u Avdovoj dolini na
Kruikom brdu, na mestu zvanom Crkovite, ubio komandir letee ete Borislav
Boro Blagojevi, iji pretpostavljeni je bio kapetan Aleksa Drakovi. Oko toga svedoci su decidni.82 Preiveli svedoci su u najvanijim crtama opisali dogaaj i Kovaiev
izgled i omoguili identifikaciju.83 Sahranjen je na istom mestu, 13. jula oko podne.84
Prema svedoenjima seljana, Miloevia i jo jednog, nepoznatog partizana, ubio je
na putu izmeu sela Vojnovii i Beleni, krajem jula 1943, etnik Vukan Joji, pod
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
Vjeko[slav] Afri, Uspomene jednog glumca, Dozivi Gorana, 116.

Detaljnije o sudbini partizanskih ranjenika i stanju u ratnim bolnicama tokom bitaka na Neretvi i Sutjesci videti:
Gojko Nikoli, Korijen, stablo, pavetina, 467.-552.
Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja, Zagreb 1945., 158.-160.; Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 344., 346., 348.;
, , 151.-154.
Isto, 181-182. Mitra Mitrovi to navodi iz prve ruke, jer je bila u grupi partizana koja ih je ostavila u kui Vidoja
Malia u selu Vrbnici kod Foe.
Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 338.-339.
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1; Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10.; Ljubica
Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, 130.-131; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 564.
Ljubica Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, 130., 132.
, , 372.-373.; Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika...,
39.-41; Miodrag Bulatovi, Peti prst, 563.-565; i dr.
Ivan Lajtman, ovjek u bijelom suknenom odijelu, Vjesnik (Zagreb), br. 6542, 7. V. 1965., 6.
Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10. etnici su prethodno, dvestotinak metara dalje, rafalom ubili jo
dvojicu nepoznatih partizana.
Ivan Lajtman, Pronaen Goranov Grob, 6.
24. 7. 2012. 15:35:51
34
komandom porunika Vasilija Bodiroge.85 Slino tvrde i druga svedoenja, po kojima

je Miloevi krenuo ka selu Grandii, ali je na putu ubijen dva dana posle Kovaia.86
Ima i miljenja da je najpre ubijen Miloevi, a dva-tri dana kasnije i Kovai, ali
to nije potkrepljeno nikakvim izvorima i verovatno je proizvoljnost.87 Ali, kolika je
bila tana vremenska razlika izmeu te dve smrti nije od presudne vanosti, bitno je
da se svi slau da je postojala.88 Odakle onda uverenje da su oni zajedno ubijeni? Zabunu je, najverovatnije, izazvala terenska radnica KPJ Danica Lalovi, koja je nala
dva tela kraj seoskog puta. Ona je bila supruga jednog beogradskog lekara i lino je
poznavala Miloevia od pre rata. Odmah ga je identifikovala, a za drugo telo je zakljuila da je Kovaievo (iako ga nije poznavala), jer je u blizini nala neki udbenik srpsko-hrvatskog jezika na kome je pisalo Kovaievo ime.89 Bio je to pogrean
zakljuak, jer u vreme Miloevieve pogibije Kovai je ve bio mrtav. Nikada nije
razjanjeno ko je bio drugi partizan, ubijen sa Miloeviem. Kasniji interpretatori su
dograivali mit u skladu sa potrebom ideologije bratstva i jedinstva, koja je iziskivala zajednitvo Srba i Hrvata.
9. Teza: U veini interpretacija se tvrdi da je Kovai zaklan.90
Antiteza: I Kovai i Miloevi bili su streljani.91 Ubijeni su po jednim metkom u
glavu, Kovai u desnu slepoonicu, Miloevi u potiljak.92 To je potvrdilo nekoliko
svedoka, pa i sam egzekutor Blagojevi. On, sve i da je hteo, nije mogao nikoga da
zakolje, jer je bio invalid poetkom rata, posle ranjavanja u borbi sa partizanima,
jedna ruka mu je amputirana u Italiji.93 Zato je bio naoruan samo pitoljem. Zbog
ega se onda toliko insistiralo upravo na nou kao sredstvu egzekucije? Razlog je Kovaievo delo Jama. To je objasnio Marko Risti: Goran je u Jami neopozivo optuio ustake koljae ba za onaj isti zloin koji su etniki koljai izvrili nad njim.94
Na taj nain se i autor poeme uvruje meu pale od noa, i snanije povezuje sa
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94

Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10.
Jasna vremenska razlika i jasan redosled pogubljenja postoji i u: Ljubica Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, 132.
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1; I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, 3;
Moa Pijade, Vladimir Nazor, 1944., 6.-7.; , , 371.; Mladen
Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi, 3; , , 1968.,
569.; Mladen Ivekovi, Hrvatska lijeva inteligencija, 227.; Joa Skok, Moj Goran, Dozivi Gorana, 5., 9., 11. (prethodno objavljeno u: Meumurje, 27. srpnja 1963.); Mirko Banjevi, Od tuge biserje, Isto, 19.; Jure Katelan,
Uspomeni Ivana Gorana Kovaia, Isto, 30.; Vladimir Nazor, Kurir Loda, Isto, 88.; Gustav Krklec, Goranova majka, Isto, 179.; Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika, 40.; Stevan Raikovi, Legenda o Goranu, 22.;
Gane Todorovski, Nema ih vie, jer su htjeli biti!, 41.; Predrag Matvejevi, Goranov odlazak u partizane,
134.; Tomislav Marijan Bilosni, Primjer ljudskog postupka, znaenja i vrijednosti postojanja ivot i djelo Ivana
Gorana Kovaia, 222.; itd...
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1.; Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10.
Te podatke je prikupio Profaca. Bulatovi u svojoj romansiranoj verziji dogaaja kae da je Blagojevi ruku izgubio
posle ubistva. Ali, on je mogao i da pogrei, ili da iz isto literarnih motiva dogaaj reinterpretira. Tako, na primer,
dijalozi junaka njegove knjige deluju snano, ali esto sasvim nerealno. Uporediti: Mario Profaca, Susret s Goranovim ubojicom, Novi VUS (Zagreb), br. 1125, 28. XI. 1973., 5; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst,
563.-575.
Marko Risti, Za svest 19711977, 37. Intervju Dalibora Foretia Jedno bdjenje s Markom Ristiem prvi put je
objavljen u Vjesniku 9. VI. 1973. Kurziv Ristiev ili Foretiev.
24. 7. 2012. 15:35:52
35
rtvama o kojima je pevao. Bila je to dobro promiljena investicija u dravnu ideologiju bratstva i jedinstva. S druge strane, ubijanje noem, gde je ubica maksimalno blizak sa rtvom, posebno je muno, pa se time pojaava empatiju publike prema mrtvom pesniku. Mnoge autore to je inspirisalo da o Kovaievoj smrti piu na
preterano intiman i patetian nain.95 Tako Joa Skok pie: no sanjam uvijek kad
god razmiljam o pjesniku. Proklinjem stoga otricu koja se zarila u grlo raspjevanog labuda i presjekla u tridesetoj godini njegova ivota tolike vrijedne rijei koje su
jo trebale uslijediti. Proklinjem mrski i odvratni no, a jo vie od noa proklinjem
ruku.96 Tema Kovaieve smrti se vrlo brzo pretvorila u svojevrsni pun pogodak i
bezbedan teren, kada je re o izboru literarne teme u jednom totalitarnom sistemu
u kome je drava bila glavni naruilac umetnikih dela. Slina pojava je svojevremeno bila primeena i u Sovjetskom Savezu, u vezi umetnikog stvaralatva na temu
Lenjinove smrti: Neobuzdano tezgarenje je preplavilo sve; pekulie se sa marksizmom i Lenjinom. Najunosnije je vajati Lenjinove biste ili ga crtati u grobu. Ali za to
je neophodno imati veze i poznanstva. Jedan prilino poznat umetnik je, odlazei u
inostranstvo, rekao: Da, odlazim, jer mene le vie ne hrani....97 Izraz le odnosi
se na Lenjinovo balsamovano telo, koje je postalo kurentna umetnika tema, a aludira se i na parazitizam umetnika koji su koristili tu mogunost. Takvo ponaanje je
uslovila injenica da u socijalistikim dravama nije postojala sloboda stvaralatva ni
trite umetnikih dela, nego su umetnici preko strukovnih udruenja bili vezani za
dravu, kao neka vrsta njenih slubenika. U Jugoslaviji, kao i u SSSR-u, status umetnika garantovalo je jedino lansvo u tim udruenjima, a put ka drutvenoj afirmaciji vodio je preko proverenih tema: partizanska epopeja, drug Tito, Goranova
smrt, obnova i izgradnja zemlje, itd...
10. Teza: U nekim interpretacijama uloga Sime Miloevia prilikom susreta sa etnicima
se ili sasvim izostavlja,98 ili joj se daje drugorazredni znaaj.99
Antiteza: Prilikom susreta sa etnicima uloga Sime Miloevia bila je znaajnija nego Kovaieva. etnici su se prevashodno interesovali za poznatog lekara i profesora
Beogradskog univerziteta Miloevia, ije znanje i vetina su i njima bili potrebni, a
bio je vaan i kao lan Izvrnog odbora AVNOJ-a. Zagrebaki novinar Kovai bio
je uzgredni, manje bitan zarobljenik.100 U etnikim dokumentima pominje se samo
95
96
97
98
99
100
Zbornik Dozivi Gorana predstavlja pravu riznicu kliea i mitomanije o Kovaievoj smrti, ali i svojevrsnu hrestomatiju knjievnog neukusa. Pored dvadesetak pesnika koji su tu predstavljeni pesmama o Kovaiu (neki i sa po nekoliko), smatra se da je ukupno pedesetak pesnika njemu posvetilo svoje stihove. Videti: Tomislav Marijan Bilosni,
Primjer ljudskog postupka, znaenja i vrijednosti postojanja, 221.
Joa Skok, Moj Goran, 11 (prethodno objavljeno u: Meimurje, 27. VII. 1963.).
Dnevnika beleka kritiara i istoriara umetnosti N. Punjina iz 1925. godine. Navod prema:
e, , 2003., 15.
Moa Pijade, Vladimir Nazor, 6.-7.; Gustav Krklec, Goranova majka, 179.
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika... , 37.-42.; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 563.-575.
Prema objavljenim svedoenjima: Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1; Ljubica Karabegovi,
Susret sa Simom Miloeviem, 130.-131.
24. 7. 2012. 15:35:52
36
hvatanje i streljanje Sime Miloevia i Nurije Pozderca.101 Kovaia uopte ne pominju,

iako su znali njegov identitet.102
11. Teza: U pojedinim interpretacijama se insistira na profesijama Kovaia i Miloevia
kao vanim injenicama. Marko Risti je pisao o potrebi faizma da uniti naunika
i pesnika, saveznike naroda, sluitelje slobode, gospodare kulture da bi opstao,103 a
Predrag Matvejevi da su [f]aisti [...] usmrtili zajedno hrvatskog pjesnika i srpskog
znanstvenika bez razlike. Faizam nije nigdje u svijetu gledao na pjesnitvo ili znanost
kao na vrijednosti.104
Antiteza: Kovai i Miloevi su ubijeni kao partizani, pripadnici oruane formacije
koju su predvodili komunisti, tj. kao politiki protivnici etnika.105 U Kovaievom
sluaju dodatni razlog mogla je biti njegova nacionalna pripadnost, ali nikako i njegova
knjievna delatnost. A Miloevieva nauna specijalnost, parazitologija, u tom trenutku
je bila poslednje to bi ikoga u Vrbnici zanimalo.
12. Teza: Tvrdi se, na vie mesta, da su partizane negovali lokalni seljaci.106
Antiteza: Ranjene i iscrpljene partizane negovale su bolniarke i jataci, organizovani
od strane NOO.107 Seljaci su ih prikrivali i hranili. Posle pogibije, Miloevievo telo je
nala terenski radnik KPJ u selu Preel (ili Prijeel), Danica Lalovi, a improvizovano sahranjivanje je organizovao odbornik NOO Marko Majdov.108
13. Teza: Dedijer u svom ratnom dnevniku (objavljenom 1946. god.) Kovaievu smrt
povezuje sa miljenjem koje je, navodno, dao Draa Mihailovi. Po njegovoj interpretaciji, pripadnici Druge divizije NOV, koji su krajem avgusta i poetkom septembra
1943. godine sakupljali oruje i sahranjivali mrtve u okolini Sutjeske, pored ostalog su
u selu Vrbici prikupili podatke iz kojih se vidi da su etnici pod komandom Drakovia iz Kotora pronali ranjenog Simu Miloevia i da su ga zatim ubili, poto su traili
miljenje Drae Mihailovia. Isto tako ova grupa etnika ubila je i Gorana Kovaia.109
Dedijer se poziva na informacije koje su prikupili Peko Dapevi i Mitar Baki.
Antiteza: Nema podataka u dokumentima da je streljanje naloio Draa Mihailovi,
koji, inae, potinjenima nije slao svoja miljenja, nego naredbe. Malo je verovatno da
se lino Mihailovi bavio sudbinom jednog zarobljenog neprijateljskog vojnika. Moda
je Dedijer svojom interpretacijom eleo da indirektno kompromituje izbegliku vladu
101
102
103
104
105
106
107
108
109
Nareenje komandanta liko-kordunake etnike oblasti od 7. IX. 1943. potinjenim komandantima za pokret u
pravcu Obrovac-Benkovac-Zadar radi spajanja sa Angloamerikancima, Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije. Tom XIV, knj. 2. Dokumenti etnikog pokreta Drae Mihailovia 1943, Beograd 1983., 946. Netano je, meutim, da su Pozderca uhvatili i streljali etnici. On je bio ranjen avionskom bombom i iskrvario je na nosilima. Videti: Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 323.-324.; ,
, 181.
Kada je Miloevi bio identifikovan i Kovai se etnikom kapetanu Drakoviu predstavio svojim pravim imenom
i prezimenom: Ljubica Karabegovi, Susret sa Simom Miloeviem, 130.-131.
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika... , 39.
Predrag Matvejevi, Goranov odlazak u partizane, 134.
To se vidi iz podataka iznetih u: Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1; Mario Profaca, Zloin
u Avdovoj dolini, 10.
, , 181.-182.; Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 27.; Ljubica Karabegovi,
Susret sa Simom Miloeviem, 130.-132.
I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, 3.
Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, 428.-429.
24. 7. 2012. 15:35:52
37
u kojoj je Mihailovi bio ministar vojni. etniki kapetan Drakovi je prvobitno imao
drugaije namere eleo je da Miloevia angauje kao lekara za svoje ranjenike. Miloeviu se obraao s neoekivanim potovanjem, (neki smatraju ak i servilno), reima:
gospodine doktore. Sa tom ponudom je svraao u Vrbnicu vie puta, ali ju je Miloevi uporno odbijao, sve dok nije streljan.110 Kovai je pre pogubljenja bio odveden na
etniki zbor na livadi zvanoj Crkovite. Kapetan Drakovi je naredio da se streljaju
dva druga zarobljena partizana (iji identitet je ostao nepoznat, zna se samo da su iz
Kljua), ali Blagojevi je streljao i Kovaia. Prema reima svedoka, kada je Blagojevi
javio da je i Kovai streljan, Drakovi mu je rekao: Niste trebali.111 Na osnovu tog
podatka javila se pretpostavka da je Drakovi imao neke druge namere sa Kovaiem.112
Kakve? Moda je hteo da ga razmeni za nekog ili neto kod partizana ili ustaa, ili da
mu javno sudi pre nego to ga (ipak) strelja, ili je prosto eleo da najpre konsultuje viu
instancu. ta god da mu je bila namera, stie se utisak da je neposredi povod Kovaievog pogubljenja bila ili Blagojevieva samovolja, ili nesporazum sa pretpostavljenim.113
14. Teza: U nekim verzijama dogaaja, nastalim u vreme socijalizma, Boro Blagojevi i
Vasilije Bodiroga pominju se kao kapetani, a Aleksa Drakovi kao major.114 etniki
zbor na Crkovitu, gde je Kovai ubijen, organizovao je Milan Matovi, koji je poetkom 1943. godine po inu bio ak-narednik.115
Antiteza: Prema etnikim dokumentima, Bodiroga je u leto 1943. bio porunik, a
Drakovi kapetan I klase. Za komandanta drinskog korpusa Drakovi je imenovan 9.
maja 1943. godine.116 Blagojevi je kraj rata doekao u inu porunika.117 Moda su njihov rang i znaaj kasnije preuveliavani, da bi se time uveao i znaaj njihovih rtava. Ne
moe bilo ko da ubije legendarnu linost ili mitskog heroja! Verovatno se iz istih razloga retko pominje podatak da je Blagojevi roen 1924. godine i da u vreme kada je ubio
Kovaia, prema tadanjim kriterijumima, nije jo bio punoletan. Blagojevi je posle rata
emigrirao, ali je ostao politiki aktivan kao predsednik organizacije Draa Mihailovi
za Belgiju i jedan od rukovodilaca organizacije Ravna Gora za Evropu.118 On je ubijen
8. marta 1975. godine u Briselu, pod nerazjanjenim okolnostima, najverovatnije zbog
njegovih aktivnosti protiv Jugoslavije. Navodno je pisao u tampi protiv Titovog reima
i bio ukljuen u teroristike akcije protiv jugoslovenskih diplomatskih predstavnitava.119
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
Prema seanjima Vidoja Malia, seljaka u ijoj se kui Miloevi krio: Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1.; Ivan Lajtman, Otkrie na Malua planini, 5.; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 564.-565.
Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10.; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 568.
Da je u pitanju samovolja smatra se u: Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 568.
Ivo Braut, Pogibija i grob Goranov na brdu Malu, 1.; Ivan Lajtman, Na novim tragovima, Vjesnik (Zagreb),
br. 6540, 5. V. 1965, 6.; Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10; Isti, Goranove kosti u Zagrebu!, Novi
VUS (Zagreb), 12. XII. 1973., 11.; Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 27.
Matovi je bio potinjen Drakoviu i Bodirogi, kao i Blagojevi. Videti: Ivan Lajtman, Goranova jama legenda,
5; Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije, 23.
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije, 85., 86., 474., 524., 525., 760.,
925.
Bor.[ivoje] M. Karapandi, Jugoslovensko krvavo prolee 1945. Titovi Katini i Gulazi, Cleveland 1976., 406.
Mario Profaca, Susret s Goranovim ubojicom, 5. Profaca je raspolagao podacima koji nesumnjivo potiu iz dravnih institucija koje su se bavile neprijateljskom politikom emigracijom, kao i dokumentima Sreskog suda u Foi,
koji je presudom br. 3/45, od 25. IX. 1945., Blagojevia osudio kao ratnog zloinca.
Videti: Mario Profaca, Susret s Goranovim ubojicom, 5; Bor.[ivoje] M. Karapandi, Jugoslovensko krvavo prolee
1945, 406.-407.; , . (18301992),
1993., 249.; Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, 573.-574.
24. 7. 2012. 15:35:52
38
15. Teza: Bilo je autora koji su ukazivali

na Kovaievo vizionarstvo, profetizam ili vidovitost, odnosno na njegovu sposobnost da nasluti budunost,
pored ostalog i to da mu se za grob nee
znati.120
Antiteza: Kovai nije bio vizionar niti profet, to su kasnije mistifikacije. Nije unapred znao gde e i kako umreti,
niti da e mesto njegovog groba dugo ostati nepoznato. Strunom analizom je utvreno da uvena pjesma
Moj grob [...] prvobitno i nije znaila
drugo do strasnu pjesnikovu elju da
izmakne nedostojnosti ivota i da se u
smrti izjednai sa prirodom.121 Pretpostavku Kovaievog vizionarstva kao
istu spekulaciju odbacio je i Vlatko
Pavleti, jedan od najtemeljitijih proua- Slika 1. Skica mesta pogibije i lokacija tri grobna
Ivana Gorana Kovaia. Kovai je uhvaen
valaca Kovaievog dela i biografije.122 U mesta
u selu Vrbnici i odveden do mesta Crkovite na brvreme kada je napisao pesmu Moj grob du Kruica, gde je ubijen i prvi put sahranjen. OdKovai se leio od tuberkuloze, a svojoj mah posle rata njegove kosti su prenete u sekundarprijateljici Ivani Car je, na pitanje kako ni grob na partizanskom groblju u Bastasima, a jo
je doao do te teme, odgovorio: Bit e kasnije u tercijalni, tj. u kriptu palih boraca u sklopu
spomenikog kompleksa na Tjentitu, koji je izgrada su me inspirirale etnje umom oko
en 19631971. godine.126
123
sanatorija. Stvarnu lokaciju Kovaievog primarnog groba u Avdovoj dolini, na livadi zvanoj Crkovite, 1965. godine utvrdio
je Ivan Lajtman. Potom su posmrtni ostaci preneti na partizansko groblje u Bastasima,
nedaleko od ua Sutjeske u Drinu, a danas su pesnikove kosti u zajednikoj grobnici
palih boraca na Tjentitu, u sanduku broj 6, pored ostalih 3300 lobanja (videti skicu).
Kasnije je dr Emil Lackovi, specijalista sudske medicine, bio angaovan da analizira
kosti ake koje su sluajno ostale u primarnom Kovaievom grobu u Avdovoj dolini.
Nalaz ni u em nije osporio iskaze svedoka.124 Lokalno stanovnitvo je sve vreme znalo
gde je sahranjen Miloevi ali, igrom sluaja, do 1952. godine taj podatak nije dospeo
do visokih knjievnih i partijskih krugova, niti u iru javnost.125
120
121
122
123
124
125
126
, , 361.; I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia,

3.; Stevan Raikovi, Legenda o Goranu, 23.; Gane Todorovski, Nema ih vie, jer su htjeli biti!, Isto, 41., 43.;
Tomislav Marijan Bilosni, Primjer ljudskog postupka, znaenja i vrijednosti postojanja, 222.
Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, 13. i 66.
Vlatko Pavleti, Obuzdani gnjev, 13. Dalja argumentacija protiv vidovitosti: Isto, 16.-25.
Ivana Car, Goran u pismima i sjeanjima, 189. Tekst je prvi put objavljen u asopisu Polet, 6/1959., br. 9-10. Ivana
Car je nastojala da demistifikuje Kovaievu biografiju. O njoj vie: Isto, 246.
Mario Profaca, Zloin u Avdovoj dolini, 10; ISTI, Goranove kosti u Zagrebu!, 11.
Danica Lalovi je podatak o grobu Miloevia i jo jednog borca, (za koga je pogreno verovala da je Kovai), saoptila Savezu boraca, ali oni to nisu dalje prosledili. I.[vo] Krolo, Tragom groba Ivana Gorana Kovaia, 3.
Podaci i skica preizeti iz teksta: Ivan Lajtman, Kruno putovanje nesretnika, Vjesnik (Zagreb), br. 6545, 10. V.
1965., 6.
24. 7. 2012. 15:35:52
39
16. Teza: Slubena interpretacija Kovaieve i Miloevieve pogibije, koja je vremenom poprimila mitske razmere, koncipirana je da gradi bratstvo i jedinstvo, pre svega izmeu
Srba i Hrvata. Esenciju tog mita izraava tekst Marka Ristia iz 1945. godine, u kome
se, pored ostalog, kae: Smrt Gorana Kovaia, hrvatskog pesnika, vernog druga srpskog naunika, smrt pesnika Jame, pravog osvetnika nevinih srpskih rtava ustakih
zverstava, od ruke srpskih etnikih odroda koji su se hvastali da oni svete te srpske
rtve, koji su u ime srpstva poli u krvave koljake pohode, rame uz rame sa ustaama,
ta smrt treba da nam bude opomena i podstrek, memento i merilo, stecite naih gria
i nae neumoljive svesti, putokaz. Ne zato to bi ona bila izuzetna, drukija od tolikih
drugih kojima je, kao beskrajnim nizom krvavih putokaza obeleen ustaniki put naih
naroda ka slobodi, ka bratstvu i jedinstvu, ka miru. Ne, nego ba zato to je smrt Gorana Kovaia tako simbolina da se u njoj oliavaju, da kroz nju govore tolike druge,
sve te bezbrojne smrti dragovoljnih, svesnih rtava.127
Antiteza: Ponegde se, meutim, navodi da je Miloevi bio Crnogorac.128 Njegova nacionalna pripadnost time se dovodi u pitanje, iako u brojnim interpretacijama mita on
nedvosmisleno figurira kao Srbin. To je, uostalom, ideoloki i politiki bilo neophodno.
Najvei pokolji u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji odigrali si se po nacionalnoj liniji
(posebno izmeu Srba i Hrvata), pa su se tu pojavile i najdublje drutvene i politike
podele. Zato se posle rata nastojalo da se podela uspostavi po novoj, moralnoj, politikoj i ideolokoj liniji (rtve nasuprot zloinaca, odnosno pobednici nasuprot poraenih), da bi se time jaala unutranja kohezija drutva i uvala celovitost mnogonacionalne drave. Zbog toga su Miloevi i Kovai morali biti ubijeni zajedno, morali pasti
od noa, morali do kraja biti meusobno solidarni i lojalni, morali biti Srbin i Hrvat...
U irem kontekstu gledano, bilo je to jo jedno ispoljavanje prisilnog kompromisa izmeu dva najbrojnija jugoslovenska naroda, na kome je poivala zajednika drava.
Svrha mita o Goranu i njegove posledice

U periodu socijalistike Jugoslavije pogibija novinara i knjievnika Ivana Gorana Kovaia dobila je veliki simboliki znaaj. Specifinim slubenim tumaenjem njegove smrti,
ideoloka parola bratstvo i jedinstvo dobila je upeatljiv primer na kome je vaspitavana
omladina. Mnoga deca roena posle rata dobila su ime po tom pesniku, koje je bilo vrlo
popularno ne samo kod Srba i Hrvata, nego i kod Makedonaca i Muslimana, prekoraivi
tradicionalne granice nacionalne i verske podele.129 Kovai je postao simbol muenitva
u ratu protiv okupatora i njegovih pomagaa, a njegova smrt je predstavljana kao svesna i
principijelna rtva na oltaru pravde i meunacionalnog pomirenja. Poslednja epizoda nje127
128
129
Marko Risti, Iz krvi hrvatskog pesnika... , 41. Kurziv Ristiev.

Videti: , , 366.; Viktor Kuan, Borci Sutjeske, 53. Nije jasno
na emu se zasnivaju te tvrdnje, kao to nije jasno ni da li je Sima Miloevi smatrao da je biti Crnogorac razliito
od biti Srbin. Mogue je da su Ladika i Kuan njegovu nacionalnost navodili u skladu sa posleratnom vladajuom
politikom, koja je u Jugoslaviji prepoznavala najpre pet, a potom est nacija.
Od Drugog svetskog rata do 1992. godine samo u Beogradu je 14.705 deaka ponelo ime Goran. To ime je u
glavnom gradu Jugoslavije bilo najuestalije krajem ezdesetih godina, da bi potom njegova popularnost postepeno opadala. Sredinom 1970-ih godina u Sarajevu je ime Goran bilo najee muko ime u meovitim brakovima.
Prema: , ,
, , 6/1999., . 1, 42.-56.
24. 7. 2012. 15:35:52
40
gove biografije promovisana je u moralni i stvaralaki uzor knjievnicima i drugim intelektualcima. Iz takve drutvene i politike funkcije sledila je potreba da se realna biografija
pesnika prilagodi pragmatinim potrebama partijske drave, a u njegovom stvaralatvu
akcentuje poslednja faza i probrani naslovi iz ranijeg perioda.
Cilj veine posleratnih interpretacija bio je da kod publike izazovu empatiju i simpatije
prema rtvama i politikom pokretu koji one reprezentuju. Suprotna ideoloka strana koju je, pored ostalih, predstavljao i politiki emigrant Bora Blagojevi, u jednom trenutku
javno je ponudila razmenu podataka o grobnim mestima: kosti Ivana Gorana Kovaia za
kosti Drae Mihailovia.130 Do razmene, naravno, nikada nije dolo, ali je drutveni i politiki znaaj pogrebnih rituala i simbolike groba time jo jednom naglaen. Koliku snagu
je imao mit o Goranu moda najbolje pokazuje injenica da se u socijalistikoj Jugoslaviji
ime Bore Blagojeviu, najverovatnije, ne bi nikada pojavilo u javnosti, da nije bilo tog mita.
Na nekakav, gotovo perverzan nain, smrt pesnika je obasjala sve koji su se ikada nalazili u
njegovoj blizini, ukljuujui i samog ubicu. Mora se priznati da je Moa Pijade jako dobro
znao ta radi, kada je 1944. sroio onaj pasus.
Mit o pogibiji Kovaia i Miloevia bio je jedan od vanih integrativnih mitova socijalistike Jugoslavije. Njegov smisao je jaanje zajednitva Srba i Hrvata, a da bi se to postiglo izvrene su brojne adaptacije istorijskih injenica, njihovog predstavljanja i, naroito,
tumaenja. Mit su uobliili intelektualci iz vrha vlasti ili vrlo bliski tom vrhu (Pijade, Frol,
Risti, Ivekovi i dr.), a brojni knjievnici, kritiari i teoretiari su potom mit dograivali,
glaali, doterivali i do propasti drave uporno ponavljali i iznova verifikovali. Oni koji su
osporavali, negirali ili nastojali da desakralizuju taj mit, (to je vreno mahom usmenim
putem), politiki su se, de facto, nalazili u opoziciji.
Snana simbolika koja je formirana oko linosti i pogibije Kovaia izgubila je svoju
svrhu propau drave i sistema koji je tu simboliku iznedrio, ali mit je nastavio da ivi i
kasnije, svakako usled inercije podstaknute dugogodinjom sistematskom promocijom.131
U sastavu Hrvatskog povjesnog muzeja u Zagrebu postoji Memorijalni muzej Ivan Goran
Kovai 132 u njegovom rodnom mestu Lukovdolu. Tu se svake godine, na pesnikov roendan, 21. marta, odrava pesnika manifestacija Goranovo proljee, utemeljena 1964, u
okviru koje se dodeljuju dve godinje nagrade: Goranov vijenac (od 1971. godine) i Goran
za mlade pjesnike (od 1977. godine). Dnevni list Vjesnik od 1964. godine dodeljuje nagradu
Ivan Goran Kovai za najbolje knjievno ostvarenje u protekloj godini. U Zagrebu deluje
Studentsko kulturno-umetniko drutvo Ivan Goran Kovai.133 Pored toga, na prostoru
nekadanje Jugoslavije, i dve decenije posle nestanka drave u kojoj je mit izgraen, dvadeset pet osnovnih i dve srednje kole nose njegovo ime.134
Jugoslavije vie nema. Meutim, inercija mita nije nestala, nego stvara, u novom kontekstu nove posledice. Uzrok tome je, i dalje, uvena poema Jama, odnosno tumaenje
130
131
132
133
134

Snimljen je bio televizijski film Ivan Goran Kovai (reija: Ljubia Risti, glavna uloga: Rade erbedija, produkcija:
TV Zagreb 1979), a pesnikovom odlasku u partizane je posveena i epizoda br. 7 (amac na Kupi) TV serije Nepokoreni grad (reija: eljko Beli, produkcija: TV Zagreb 1981).
Videti: Memorijalni muzej Ivan Goran Kovai u Lukovdolu, http://www.hismus.hr/hrvatski/glavna.htm (16. XI. 2011.)
Videti: Studentsko kulturno umjetniko drutvo Ivan Goran Kovai, http://www.igk.hr/ (4. XI. 2011).
Osnovne kole: Hrvatska 13: Zagreb, Duga Resa, Sveti Juraj na Bregu, Slavonski Brod, Staro Petrovo Selo, Vinkovci, Zdenci, akovo, Gornje Bazje, Petrinja, epi, titar, Vrbovsko; Bosna i Hercegovina 7: Sarajevo, Fojnica,
Livno, Banja Luka, Gradaac, Mrkonji Grad, Foa; Srbija 5: Beograd, Nika Banja, Stanii, Senta i Subotica.
Srednje kole: Bosna i Hercegovina: Kiseljak; Crna Gora: Herceg Novi.
24. 7. 2012. 15:35:53
41
njene teme i intencije. Promena vladajue ideologije otvorila je mogunost da se pokua

promena svrhe mita. Tako su se tokom devedesetih godina u delu intelektualne javnosti pojavile tvrdnje da je Kovaieva poema, u stvari, podstaknuta etnikim pokoljima Hrvata
u Hercegovini prvih dana NDH.135 Pored takvih, grubih i direktnih pokuaja reinterpretacije mita, sa druge strane, i dalje opstaje tradicionalni diskurs da je Jama najpotresnije
poetsko djelo o ustakim zloinima.136 S obzirom da se ta dva vienja ne mogu pomiriti,
ostaje da se zakljui: mit o Goranu se od integracijskog preobratio u dezintegracijski
usled promenjenog istorijskog konteksta on sada ometa formiranje konsenzusa oko slike
prolosti i otvara nove drutvene i politike podele.
Three Graves of a Poet

The Death of Ivan Goran Kovai: Facts,
Interpretations, Myth
Summary: The article represents an attempt to deconstruct one of the fundamental integrative
myths of socialist Yugoslavia, which was built around the death of the writer Ivan Goran Kovai.
The goal is to separate fact from myth, to determine the reasons for subsequent interpretation and
to explain the purpose of the sacrifical death of the poet, who had a great symbolic importance in
the society. Kovais writings and biography have been associated with ideology of the Party and
with the issue of ethnic relations in particular. By a specific interpretation of his death, the ideology
of brotherhood and unity had been given a striking example for the education of youth. Kovai became a symbol of martyrdom in the war against occupiers and their supporters, voluntary
sacrifice on the altar of inter-ethnic reconciliation. The myth functioned until the collapse of the
system, but in some respects it continued to live even after it.
Keywords: deconstruction of the myth, Ivan Goran Kovai, socialist Yugoslavia, brotherhood and
unity, the poem Jama
Literatura
Vjekoslav Afri, U danima odluka i dilema, Beograd 1970.
Jo , , 2002.
Miodrag Bulatovi, Ljudi sa etiri prsta. Peti prst, Beograd 1998.
e, , 2003.
Enes engi, S Krleom iz dana u dan, knj. 2, Zagreb 1985.
, , 1951.
Vladimir Dedijer, Dnevnik, knj. 2, Beograd 1946.
Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biograju Josipa Broza Tita, sv. 2, Rijeka 1981.
Dozivi Gorana, (ur. Joa Skok), Zagreb 1973.
135
136
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti. Tisuljee od Baanske ploe do moderne, Zagreb 1997., 265. Citirano
prema: , , 2002., 33.
Ivo Goldstein, Hrvatska 19182008., Zagreb 2008., 297.
24. 7. 2012. 15:35:53
42
John Kenneth Galbraith, Anatomija moi, Zagreb 1987.

Ivo Goldstein, Hrvatska 19182008, Zagreb 2008.
Mladen Ivekovi, Hrvatska lijeva inteligencija 19181945. Knjiga druga, Zagreb 1970.
Mladen Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi. Povodom 20-godinjice I kongresa kulturnih i javnih radnika u Topuskom, (Referat odran u Topuskom 27. lipnja 1964.), Zagreb 1964.
Mladen Ivekovi, Nepokorena zemlja: zapisi iz IV i V neprijateljske ofanzive protiv narodno-oslobodilake vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, Zagreb 1945.
Pavle Jaki, Nad uspomenama, Beograd 1990.
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti. Tisuljee od Baanske ploe do moderne, Zagreb
1997.
Jugoslovenski knjievni leksikon, Novi Sad 1971.
, . (18301992),
1993.
Bor.[ivoje] M. Karapandi, Jugoslovensko krvavo prolee 1945. Titovi Katini i Gulazi, Cleveland,
1976.
Ivan Goran Kovai, Jama, Beograd 1945.
Viktor Kuan, Borci Sutjeske, Beograd 1996.
, , , 7/1952., br. 6.
Zdenko Lei, Ivan Goran Kovai, Zagreb 1984.
, ,
, , 6/1999.,
. 1, 42.-56.
, :
, 14/2008., . 1-3, 83.-106.
, , 1963., 181.-182.
, , 1968.
Gojko Nikoli, Korijen, stablo, pavetina. Memoari, Zagreb 1981.
, : , /
,
, LVI I (1), 223.-238.
Vlatko Pavleti, Obuzdani gnjev. Znakovi i strukture u knjievnoumjetnikim djelima Ivana Gorana Kovaia, Zagreb 1978.
Moa Pijade, Vladimir Nazor, [Topusko?] 1944.
Marko Risti, Sloboda i stvaralatvo. Na jednu temu iz tree knjige Kapitala, Za svest 1971
1977, Beograd 1977.
Marko Risti, Politika knjievnost 19441958, Zagreb 1958.
o ( ), ,
. 1950-1980-, (ur. ..
), 2005.
Sovjetska knjievnost 19171932. Manifesti i programi. Knjievna kritika. Nauka o knjievnosti, (ur.
Aleksandar Flaker), Zagreb 1967.
Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.1945., Zagreb 1997.
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije. Tom XIV, knj. 2.
Dokumenti etnikog pokreta Drae Mihailovia 1943, Beograd 1983.
ivot i djelo Ivana Gorana Kovaia, Zbornik radova, (ur. Anelko Novakovi), Zagreb 1989.
24. 7. 2012. 15:35:53
3.
JOSIP HORVAT I (DRUGI SVJETSKI) RAT

Albert Bing
UDK: 821.163.42 Horvat, J."1943/45"(049.3)

Prethodno priopenje
Saetak: Autor tematizira odnos Josipa Horvata, jednog od najeminentnijih hrvatskih novinara, publicista i povjesniara meuratnog razdoblja, prema utjecajima ratnih okolnosti
na razvoj politike kulture u Hrvatskoj. U prvome dijelu rada autor se kratko osvre na
Horvatova zapaanja i osobnu ulogu u Prvome svjetskom ratu, formativnom razdoblju
njegova odnosa prema politici i fenomenu rata. Zatim se prikazuju i analiziraju njegovi
zapisi programske naravi i osobni osvrti na prilike u Zagrebu tijekom Drugoga svjetskog
rata (dnevniki zapisi 1943.1945.). Kao sredinji motiv obrauje se jedan od aspekata
zagrebakoga intelektualnog miljea tzv. purgerska politika kultura. Rije je o specifinom odnosu dijela zagrebake malograanske inteligencije prema politici u povijesnom kontekstu ekstremnih ratnih prilika te ispreplitanja sloenih dogaaja i drutvenih
kontroverzi.
Kljune rijei: Josip Horvat, Drugi svjetski rat, politika i intelektualci
Uvod
vjetski ratovi prve polovice 20. stoljea obiljeili su ga kao svojevrsno pomraenje
razotkrivanje mrane strane Janusova lica europske civilizacije.1 Takvim ga sagledavaju mnogi intelektualci, sudionici i svjedoci dogaaja toga razdoblja. U tom
kontekstu namee se problem posebnosti veoma razliitih gledita i interpretacija. Dvije relevantne perspektive povijesti 20. stoljea kojemu okosnicu daju dva svjetska rata i
dvije totalitarne ideologije, ponudio je britanski povjesniar idovskog podrijetla Eric
Hobsawm. Jedna perspektiva je ptija, a druga ablja. U vizuri ptije perspektive
Hobsbawm podastire nekoliko lapidarnih saimanja 20. vijeka. Engleski filozof Isaiah
Berlin sagledava ga kao najstrahovitije stoljee u povijesti Zapada. Glazbenik Yehudi
Menuhin, potaknut pojavom ratne kataklizme, iznosi pak teleoloko zapaanje prema
S
1
Svjetski ratovi unijeli su dimenziju kataklizme u poimanje suvremene povijesti; za Europu, izgraenu na univerzalnim vrijednostima proizalim iz zajednike europske povijesno-kulturne batine svjetski ratovi predstavljali su eru
europskog graanskog rata (Zbigniew Brzezinski). O tome vidi Jrgen Habermas, Eseji o Europi, Zagreb 2008.,
126.; Krsto Cvii, Pogled izvana, Zagreb 1994., 32.
24. 7. 2012. 15:35:53
44
kojem je 20. stoljee pobudilo najvee nade u ljudskoj povijesti te (potom, op.a.) unitilo sve iluzije i ideale.2
Hobsbawm takoer primjeuje kako veina ljudi, bez obzira na uvjerenja i iskustva, djeluje kao povjesniari: shvaaju prirodu svoga iskustva jedino u retrospektivi.3 Meutim,
njihova je perspektiva ua, najee uvjetovana osobnim doivljajima i manjkom uvida u
drugaije naine gledanja. Uvjetno, moe se nazvati abljom perspektivom. To svakako
nije i beznaajna perspektiva. Ona govori o malim ljudima i njihovim djelima. U tom vidokrugu moe se sagledati pokuaj jo jednog velikog engleskog povjesniara J. P. Taylora
da odgovori na pitanje to je evropska civilizacija. U djelu Od Sarajeva do Potsdama, ije
referentne toke takoer ine svjetski ratovi, kao bit europske civilizacije Taylor istie ono
to su ljudi radili (Europska civilizacija je sve ono, to je veina Europljana, kao graana,
radila u odreenom vremenu i okolnostima).4 U sklopu ovoga priloga dotaknuto je pitanje stava dijela hrvatske inteligencije koju reprezentira jedan od najistaknutijih hrvatskih
intelektualaca toga doba, Josip Horvat. Taj je motiv, tonije njegovi pojedini aspekti koji
se odnose na dranje intelektualca u ratu, sredinja tema ovoga rada.
Rije je o Horvatovim ratnim zapisima dnevniku naslovljenom Preivjeti u Zagrebu. Pozicija koju Horvat zauzima tijekom Drugoga svjetskog rata tenja je ekvidistanci. Meutim, odmak od politike i njezinih aktualnih aktera nije bio i odmak od ljudi.
Naprotiv, osim preokupacije politikom pozadinom dogaaja koje biljei, u sreditu su
njegova interesa ljudske sudbine. Za Horvata, rat koji je izbio bio je pomraenje svih
vrijednosti do kojih je drao. O tome svjedoe njegovi brojni zapisi u kojima iz ptije
perspektive rezimira svoj ivot i rad. No Horvat istodobno djeluje i kao kroniar, pratei svakodnevni ivot u formi dnevnikog zapisa. Predmetom njegova sreivanja su
dnevni dojmovi, svojevrsna sinteza osobnih preokupacija i zapaanja o dramatinoj ratnoj zbilji, arolik i slojevit spektar ponaanja, razmiljanja i injenja njegovih prijatelja,
poznanika, javnih osoba. U tim opservacijama njegova je perspektiva, Hobsbawmovim
rijeima, ablja. Ona otkriva panoptikum razmiljanja obinih ljudi u posebnim okolnostima rata; njihove vrline i mane, nade i strahovanja; liena literarnih natruha u tom
je smislu i duboko ljudska.
Uvodno valja ukratko podsjetiti i na osnovne podatke o novinaru, publicistu i povjesniaru Josipu Horvatu. Roen je u epinu 1896., a umro u Zagrebu 1968. godine. U
Zagrebu zavrava Trgovaku akademiju na kojoj susree ugledne zagrebake intelektualce
poput profesora Julija Beneia, ija je osobnost ostavila dubok trag na njegovu razvoju i
prerasla u doivotno prijateljstvo. Neobino marljiv i talentiran, Horvat ve kao osamnaestogodinjak otpoinje novinarsku karijeru u zagrebakom Obzoru, gdje ubrzo postaje i
lanom urednitva. Tijekom Prvoga svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku.
Nakon zarobljavanja na istonom frontu provodi gotovo tri godine u ruskom zarobljenitvu (1916.1918.). Po zavretku rata vraa se u Zagreb i nastavlja novinarsku karijeru. Od
1926. do 1941. godine glavni je urednik zagrebakog dnevnika Jutarnji list. Kao poliglot,
usporedno s novinarstvom Horvat prevodi razliita djela s njemakog, engleskog, francuskog i ruskog jezika. Takoer iskazuje izniman interes i strast u istraivanju kulturno-po2
3
4
Eric Hobsbawm, Doba ekstrema 1914.1991., Zagreb 2009., 13. Naznaena zapaanja ine pogled iz ptije perspektive (dvanaestoro ljudi) na dvadeseto stoljee. Uz stradanje, Hobsbawmovi svjedoci govore o napretku znanosti
i tehnologija, demografskim promjenama, moralnim i kulturnim izazovima 20. stoljea.
Isto, 223.
A. J. P. Taylor, From Sarajevo to Potsdam, London 1966., 8.
24. 7. 2012. 15:35:53
Josip Horvat i (Drugi svjetski) rat
45
vijesnih tema iz hrvatske prolosti; posebice se usredotouje na biografije politikih linosti

koje su obiljeile razvoj hrvatske politike kulture 19. i poetka 20. stoljea. U meuratnom
razdoblju Horvat objavljuje seriju publikacija, od kojih su pojedina djela ponovo tiskana i
nakon rata. Autor je veoma popularnih djela Lijepa naa, rukovet zapisa o naim najljepim
krajevima (1931.), dvotomne Politike povijesti Hrvatske (izdanja 1936. i 1938.), djela Kultura Hrvata kroz 1000 godina (takoer u dvije knjige, izdanja 1939. i 1942.), Supilo, ivot
jednog hrvatskog politiara (1938.), Ante Starevi: kulturno-povjesna slika (1940.). Tijekom
Drugog svjetskog rata radio je u Hrvatskom izdavalakom bibliografskom zavodu (HIBZ),
a suraivao je i na Hrvatskoj enciklopediji. Po zavretku rata nastavlja s pisanjem. Objavljuje
novinarske priloge u Vjesniku, Vjesniku u srijedu, Plavom vjesniku te surauje s Radiom-Zagreb, a uspjeno nastavlja i s publicistikom. Spomenimo samo njegove najpoznatije publikacije iz toga razdoblja: Ljudevit Gaj: njegov ivot, njegovo doba, Prvi svjetski rat panorama
zbivanja te dakako, Horvatova moda najrezistentnija djela, Hrvatski panoptikum i Povijest
novinstva Hrvatske 1771.1931.
Manje poznate rukopise Josipa Horvata, kojima se primarno bavi ovaj rad, ini njegova
kroniarska trilogija u kojoj, uz kulturno-povijesne zapise, biljei i osobne doivljaje tijekom razdoblja od gotovo pola stoljea od 1900. do 1945. godine. U radovima Zapisci iz
nepovrata Kronika okradene mladosti 19001919. i Hrvatski mikrokozam izmeu dva rata
1919.1941. Horvat prati vremenski raspon od poetka stoljea do Drugoga svjetskog rata i
uspostave NDH nakon okupacije Jugoslavije u travnju 1941. godine. Nakon dolaska ustaa
na vlast gasi se Jutarnji list za koji je radio, a sam Horvat svoju publicistiku djelatnost nastavlja u HIBZ-u. Treu sastavnicu tog memoarsko-esejistikog niza ine dnevniki zapisi
iz razdoblja rata pod nazivom Preivjeti u Zagrebu 1943.1945. U toj, prije svega intimnoj
kronici osobnog doivljaja ratne svakidanjice, pisane iz dana u dan od 2. studenog 1943.
do kraja prosinca 1945. godine, Horvat biljei i mnoge dnevne dogaaje te raznovrsne crtice iz ivota u Zagrebu. U njima su najzastupljenije refleksije kojima objedinjuju osvrte na
proitane knjige ili intimna razmiljanja, bezbrojne, nerijetko povjerljive razgovore voene s
prijateljima i poznanicima, mahom intelektualcima poput njega koji dijele dileme i strahove trenutka; na to se nadovezuju preispitivanja dugogodinjih intelektualnih preokupacija
i svoenja ivotne bilance. Umijee dnevnog preivljavanja u ratnim uvjetima ispreplie se
s razmiljanjima o temeljnim ivotnim pitanjima. Zabiljeke ukljuuju i zanimljive detalje
o paralelizmu kulturnog ivota u ratnom Zagrebu, pruajui obilje informacija o dranju
i promiljanju inteligencije, posebice u krugovima zagrebakih intelektualaca s kojima se
Horvat gotovo redovito susretao i, s druge strane, obilje informacije o ratnim neizvjesnostima i sudbinama pojedinaca. Marijan Matkovi smatra kako je Horvatov ratni dnevnik
jedinstven dokument, jedini poznati spis iz kojeg bi se vidjelo kako su ivjeli takvi ljudi u
Zagrebu u to vrijeme.5 Sam je Horvat predstavljen kao ovjek koji nije bio komunist i nije otiao u umu, a usprkos tomu njegov je rad dragocjen kao antifaistiki dokument.6
Postoji i nekoliko zanimljivih tematskih priloga s kraja osamdesetih godina, povodom tiskanja knjige Preivjeti u Zagrebu koje je vrijedno spomenuti. Tako Nikica Petrak u osvrtu
pod nazivom Jo jedan panoptikum, navodi: Pukom frazom reeno, iz Horvatova dnevnika je sve na sitno vidljivo kako je povijest mela i mljela ljude koji su, eto na, mislili ili
bili uvjereni da je dolo hrvatsko vrijeme, pa do onih koji su s gaenjem ili oportunizmom
5
6
Josip Horvat, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989., 5.

Nikica petrak, Jo jedan panoptikum, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989., 279.
24. 7. 2012. 15:35:53
46
reagirali na stvarno stanje prekipjelog evropskog lonca. (...) Tim osjetljivije oslukuje on
puls strahovlade, skuplja obavijesti s onima koji su otili preko, nagon za orijentacijom ne
izdaje ga. U najteim trenucima iskupljuje ga aa prijateljstva, pametan razgovor, eros. Kao
da nam kae: Nisam borac, ali nisam ni zloinac.7
Ivo Frange pak u tekstu pod naslovom Bez naknadne mudrosti, uz konstataciju kako je
Horvat neobino marljiv, inteligentan, kulturan i ozbiljan knjievni djelatnik biljei kako
se itajui Horvatov dnevnik nije uspijevao osloboditi dojma da to Horvat piui u doba
rata, i odmah u prvim danima poslije njegova zavretka na neki nain ispravlja, retuira
vlastitu sliku.8 Usprkos takvom dojmu, Frangeovo zapaanje kako se subjekt tjei ne samo svojom intelektualnom opremom nego i svijeu da su svakodnevnosti (jelo, pie, radio-London, razgovor, ljubav...) ipak neka vrsta protesta ili bar distanciranja od neljudskih
pomagaa i graditelja povijesti: od vie rase i njezinih domaih niskih slunika,9 sugerira
angairan stav, premda ne i ideologijsko opredjeljenje. Slina tendencija jasno je uoljiva i
u zakljucima Nikice Petraka, koji manjak Horvatova senzibiliteta za revolucionarne vizije
kompenzira njegovim jasnim otklonom od onog aspekta hrvatske malograanske kulture,
koja se utopila u plimi nacionalistikih ekstrema: Silno je to vidljivo iz njegovih dnevnika,
pisanih za okupacije, za endehazijskih dana, za vladavine faizma, kad je i sam ivio u opasnosti zbog svoje neutralnosti prema reimu, a prividno ivio mirno u okrilju svoje zagrebake
radne sobe, u kojoj je bilo sve manje aja, eera, cigareta, kruha, knjiga, sve manje prijatelja idova i Srba koje su mu pred oima odvodili. S pukom u ruci relativno je jednostavno
podijeliti svijet na crno i bijelo: dijeli ga puka. Bez puke, nita se ne moe razumjeti jednoznano: tada je injenica ropstva i zloina koji se vri u ime ropstva zakrinkanog velikim
idejama razmea, a Horvat ju nije previdio. Njegov dnevnik je ivi dokument o iskonskom
antifaizmu ovjeka koji je napravio nacionalni sacritio intelectu, koliko god kao ovjek
bio prisiljen ponaati se kao trstika na vjetru; taj tekst, naposljetku, predstavlja i dokument
o specifino hrvatskom graanskom antifaistikom raspoloenju.10 Same pak Horvatove
biljeke u odreenoj mjeri i potvruju i demantiraju takva tumaenja, sugerirajui pomirljivo usuglaavanje njegova liberalnog svjetonazora i aktualne slubene ideologijske matrice.
Meutim, novija istraivanja Horvatove ratne publicistike idu i korak dalje; ona otkrivaju intelektualca koji se, suoen s gubitkom svoje dotadanje pozicije nakon uspostave Nezavisne Drave Hrvatske i otpoinjanja terora ustake vlasti, koju svakako nije favorizirao,
nije izolirao; barem ne u mjeri kako je to poslije navoeno u njegovoj autorskoj biografiji.
Kako otkriva Branko Matan 2005. godine u Maloj bibliograji Josipa Horvata, posrijedi je
segment Horvatove publicistike aktivnosti iz razdoblja 1941. svibanj 1945. o kojemu su
u literaturu ule i prilino neobine ocjene (da je, primjerice uspostavom NDH Horvat iskljuen iz javnog ivota ili da je gotovo nemogue utvrditi u kojim sve novinama i listovima surauje 1941.1945., kako stoji u knjizi Liberalna misao u Hrvatskoj (2000.), odnosno
u Hrvatskom biografskom leksikonu (2002.).11 Svoje navode Matan potkrepljuje fragmentima
Horvatovih tekstova iz 1943. i 1944. godine u kojima on u propagandistikoj maniri govori
o Paveliu i ustaama, odnosno izrazito afirmativno o Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Tko
je, zapravo, bio Josip Horvat?
7
8
9
10
11
Isto.
Ivo frange, Bez naknadne mudrosti, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989., 275.
Isto, 276.
N. petrak, Jo jedan panoptikum, 279.
Branko Matan, Mala bibliografija Josipa Horvata, Gordogan, 3/2005., br. 6, 188.-189.
24. 7. 2012. 15:35:53
47
Javna i tajna publicistika Josipa Horvata iz ratnoga

Zagreba 1943.1945. godine: komparativni prikaz
propagandne apologetike i osobnih (dnevnikih) zapisa
U tekstu Josipa Horvata iz 1943. pod nazivom Ocrt politike poviesti Hrvata, objavljenog u zborniku Naa domovina: Nezavisna drava Hrvatska (ur. Filip Lukas), navodi se
sljedea ocjena nastanka Nezavisne Drave Hrvatske: 6. travnja 1941. poeo je rat na Balkanu, 10. travnja proglaena je u Zagrebu Nezavisna Drava Hrvatska, koju cieli narod, bez
razlike na svoju prijanju stranaku pripadnost, oduevljeno pozdravlja, jer donosi razlaz sa
Srbijom. Uz pomo nove Evrope, revolucionarne snage, nikle iz misli hrvatske dravnosti,
izvojevale su pobjedu. Osnutak Nezavisne drave Hrvatske logian je posljedak poviesnoga razvitka hrvatskoga naroda i njegove poviesne volje.(...)12 U drugom pak Horvatovom
rukopisu rije je o zavrnom dijelu teksta knjige Augusta Fraitia: Hrvatska: zemlja ljepote navode se slini panegirici NDH: 10. travnja 1941. uzkrsnula je Nezavisna Drava
Hrvatska. San najboljih hrvatskih ljudi kroz stotine godina postao je iva injenica. Kao
i prvu nezavisnu hrvatsku kraljevinu, i novu je dravu stvorila krvava portvovna borba i
narodna vjera u pravdu povjestnog razvitka. Stari narod Hrvata prenuo se mladenakom
snagom, da napokon postane svoj na svome.13
Matanova otkria Horvatova manje poznatog opusa zacijelo nisu bila nepoznata
mnogim intelektualcima razliitih provenijencija u okupiranom Zagrebu, kao i onima
koji su se pridruili partizanima.14 Meutim, Horvatova kolaboracionistika aktivnost
nakon zavretka rata nije posluila njegovoj diskreditaciji (kao to potvruju i navodi
Matkovia, Frangea, Petraka i drugih Horvatovih tovatelja). Razlog tome hipotetski se
moe potraiti u osobnom poznavanju Horvata i njegovih radova, koji su otkrivali linost
izrazito nesklonu ustakom reimu, ratu, te svakom nasilju. O tome, primjerice, svjedoe Horvatove zakljune zabiljeke iz Hrvatskog mikrokozma izmeu dva rata, memoarsko esejistikog djela koje prethodi njegovom ratnom dnevniku. Horvat osobno svjedoi
svoj doivljaj proglaenja ustake drave posve drugaijim nijansama: 10. travnja 1941.
Po ustaljenom dnevnom redu naao sam se iza pola prve ure u redakciji. timung mrtvanice. (...) Ljudi po trgu tre smijeno u svim pravcima kao zaplaena pilad. Ljudske
je glasove nadjaao metalni tropot. Negdje sasvim blizu padaju hici. (...) Jutarnji list,
kao i Obzor, nije vie izlazio. (...) Kod kue sam zatekao otvoren radio. Upravo je sipao
posljednje rijei o proglaenju NDH. I nakon toga odsvirao Lijepa naa domovina ...
Nekoliko mjeseci kasnije sretoh sluajno prijateljski susreti u NDH bili su uvijek sluajni i kratki, jer nevidljive oi gledahu, a nevidljive ui sluahu Ivu repla, speakera
12
13
14
Josip Horvat, Ocrt politike poviesti Hrvata, Naa domovina, Zbornik knjiga I: Nezavisna drava Hrvatska; Svezak 2: Hrvatska kultura politika poviest Hrvata, Izdanje Glavnog ustakog stana, (ur. Filip Lukas), Zagreb 1943.
Prema Branko Matan, Mala biografija Josipa Horvata, Gordogan, 3/2005., br. 6, 199.
Zavrni dio teksta: Josip Horvat, Hrvatska: zemlja ljepote, u knjizi: August Fraiti, Hrvatska: zemlja ljepote,
Verlag Rudolf Hans Hammer, Be 1944. (objavljeno u etiri izdanja, na jedanaest jezika). Prema: B. Matan, n. dj.,
203.
U jednom anegdotalnom zapisu istoimeni knjievnik Joa (Josip) Horvat govori kako je u vrijeme rata u partizanima
od Josipa postao Joa; nakon to je tadanji sekretar CK KPH Andrija Hebrang proitao jednu Horvatovu humoresku i pritom uoio kako je potpisana s Josip Horvat, prekriio je ime Josip i energino napisao Joa; svoju
gestu popratio je rijeima: Od sada e se tako potpisivati da se i po imenu razlikuje od Josipa Horvata, onog takora u Zagrebu! Iz teksta: Kemal Mujii, Joa Horvat: Ve sam etrdeset godina u braku s Partijom (razgovor
s Joom Horvatom), Oko (Zagreb), br. 199., 15. XI. 1979., 6.
24. 7. 2012. 15:35:53
48
Radio-Zagreba. Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovjediti kako je

to bilo s proglaenjem NDH. Nevjerojatno. I tragino i komino. Nadasve tuno. Kako
su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to zna, da zapie za historiju. Dobri Ivo repl nikad mi nije dospio ispripovijedati kako je preko radija proglaena NDH. Zaglavio je u
Lepoglavi pred svretak ustakog terora.15
Slian (prividno) kontroverzni odnos javnog i tajnog lica Josipa Horvata, moe se uoiti i
u mnogim drugim motivima. Tako u ve citiranom propagandnom tekstu iz 1943. godine
Horvat uzdie borbu ustaa i patriotski zanos naroda, posebice mladei: Uspostavljen je
vrst spoj izmeu ustatva i naroda, i ma kolike bile muke, sa svakom rtvom raste snaga
hrvatske revolucije, jer borci, proniknuti vjekovnom etikom portvovnosti, znaju, da samo
preko Kalvarije vodi put do uzkrsnua. (...) AP ivio Ante Paveli, lozinka je toga
pokoljenja mladei, koja ne ali nijedne rtve za svoje osvjedoenje. Ta mlade daje udarne
ete hrvatske revolucije.16
U dnevnikim pak zapisima mogu se proitati drugaije intonirana zapaanja. Posebice su zanimljive kritike objekcije saveznike, prije svega britanske politike (to nije
bez vanosti kada se imaju na umu Horvatove anglofilske sklonosti),17 i crtice u kojima otkriva svoj stav spram ustake vlasti: London objavljuje da e bombardirati bivu
Jugoslaviju. uo na vlastite ui. Rat nerava raste. Kako e svriti. Simpatije za Engleze
kotiraju sve nie, ustupajui mjesto mrnji, jer nitko ne uvia potrebu tih bombardiranja: vojniki je itav ovaj hrvatski prostor bez znaaja za ope voenje rata u ovoj fazi.
Neznatne su snage Reicha vezane sad tu uslijed akcije partizana, pa je to prilino besmisleno, beskorisno mesarenje ljudi. S druge strane, s obzirom na openito blesave poteze
engleske politike i strategije, trebalo je s tim raunati. Tu to nije nitko uinio. Specijalno je Zagreb nezatien. Hoe li moi ne grad i ljudi ve vlast i uprava izdrati
samo malo jae bombardiranje? Kriminalna neodgovornost prema narodu. (...) Ali tim
Kvaternikima, Begiima etc. frigaju se ljudski ivoti. Banditi!18 U drugoj crtici Horvat
portretira jednog posjetitelja ustau: Mimoletno se zaletio Guberina, pop u ustakoj
oficirskoj odori. Jeziva hajduka faca s peatima sviju poroka. Prestraan i za model razbojnika s Kalvarije. Nizeteo pria o nekom fratru koji je bodrio ustae: Ubij, ja u te
razrijeiti grijeha19 Isti motiv koristio je Horvat u svojoj kasnijoj publikaciji Hrvatski
panoptikum (poglavlje o Vinku Krikoviu) iz 1965. godine: Zapoelo je masakriranje
Srba i idova, konstruirani su posebni noevi za klanje ljudi a koljake su kolone jurile
Kordunom, Pokupljem i Likom uz pratnju pojedinaca u sveenikim haljama koji su
bodrili neodlune: Kolji, ja u te odrijeiti!20 Dakako, ostaje otvorenim pitanjem u kojoj su mjeri povijesne okolnosti iz razdoblja rata (1965. Horvat govori o situacijama)
15
16
17
18
19
20
Josip Horvat, Zapisci iz nepovrata. Hrvatski mikrokozam izmeu dva rata 19191941., Zagreb 1983., 337.-339. Horvatov doivljaj okupacije Zagreba je, dakako, izrazito osoban. Mnogi Zagrepani su cvijeem pozdravili ulazak
njemake vojske u Zagreb (o emu postoje i filmski zapisi).
Josip Horvat, Ocrt politike poviesti Hrvata, Naa domovina, Zbornik knjiga I: Nezavisna drava Hrvatska; Svezak 2: Hrvatska kultura politika poviest Hrvata, Izdanje Glavnog ustakog stana, (ur. Filip Lukas), Zagreb 1943.
Prema Branko Matan, Mala biografija Josipa Horvata, Gordogan, 3/2005., br 6., 199.
Horvat je bio lan zagrebake masonske loe Libertas, povezane s britanskim masonskim loama i jedan od utemeljitelja Drutva prijatelja Velike Britanije u Jugoslaviji (osnovanog 29. listopada 1929.). Ivan Mui, Masonstvo
u Hrvata, Split 2001., 423. O osnivanju Drutva prijatelja Velike Britanije u Jugoslaviji vidi Jutarnji list (Zagreb),
br. 6372, 30. X. 1929.
J. Horvat, Preivjeti u Zagrebu, 27.
Isto, 60.
Josip Horvat, Hrvatski panoptikum, Zagreb 1965., 75.
24. 7. 2012. 15:35:54
49
naknadno prilagoene novim poslijeratnim prilikama (usvajanje novih saznanja, tendencija uopavanja...!?).21
Pitanje ustakog terora u intimnim razgovorima s prijateljima, koje biljei u svojim dnevnikim zapisima, Horvat razmatra i u kontekstu vanjskih utjecaja, apostrofirajui pritom i
partizane: Bio kod Vrania; itava konferencija; Vrani stekli harambaievovskog kova.
U svemu trla baba lan, fabriciranje planova s mnogo politikog naiviteta. Kako da se poprave nutarnje prilike i rasprava treba li konstatirati da je socijalizam u Hrvatskoj srpska izmiljotina. (...) Jo o debati kod Vrania o marksizmu i partizanima. (...) Dakako, staljinizam
virtuozno iskoriuje hrvatsko-srpski sukob, kao to se Rusija neko koristila ustancima raje
protiv Turske. Najvie je nadrljala uvijek raja. Dakako, o tom da je ustaki teror gonio ljude
u umu ni mukajet.22 Svoje prave politike afinitete,23 koji su se podjednako kosili s desnim
i lijevim radikalizmom, Horvat otkriva u crticama kojima biljei napredovanje saveznika:
Uzbuna danas sve negdje iza 2 sata. Meutim, dola vijest o osloboenju Pariza. Skupili
smo se oko radija. Svirala je marseljeza. Morao sam susprei suze ganua, koje su me davile u
grlu. Velik je to simbol osloboenja, odnosno sloma crnih sila. Ljubili smo se od radosti.24
Oduevljenje dijela naroda i mladih za ustaki pokret o kojem pie u propagandnim
tekstovima, Horvat u dnevnikim zapisima relativizira, pokuavajui prije svega slojevito
razjasniti motive i okolnosti politikih podvojenosti, uvjerljivou poznavatelja i neposrednog promatraa dogaaja, to se nije pokazalo odlikom pobjednika 1945. godine. U jednoj
od brojnih, sadrajno slinih crtica tako biljei: Na veer me posjetio mali Cihlar. Nije
bedast deko, naprotiv, pa ipak! Sav taj kruti nacionalizam njegov i njegove generacije meni
ne ide u glavu, nekako je nemladenaki, bezosjeajan. Interesantno kako se stvaraju legende! Tvrdi da su masoni i Deman ubili njegova oca. Pokuao sam ga razuvjeriti, mislim
nisam uspio. (...) Deko priao interesantno o svom boravku u Rimu. Tamo da su ve prije
godinu i pol raunali s padom Italije. Lorkovi da je osjeao kobnu teinu rimskog pakta,
Puk i Budak da su bili njegovi glavni zagovornici. Peri da je pametan, bistar, ali nagao.
Od prvih dana u Rimu da je bio u napetim odnosima s poglavicom, slubeno i privatno
da je kritizirao i napadao njegovu politiku krvoprolia.25
Veliajno pak saveznitvo Velikog Njemakog Reicha, ijom je pomoi hrvatska oslobodilaka borba okrunjena uspjehom kako o tome Horvat pie u svojim pamfletima,
sam demantira mnogim dnevnikim zapisima u kojima biljei kaznene ekspedicije SS-a i
provoenje odmazde nad civilima u provinciji i samome Zagrebu.26 S rezignacijom tako
konstatira kako je zbog napadaja kod Sesveta objeeno 16 ljudi te prenosi informacije prijatelja (Mate) Ujevia koji napominje da je u isti dan nestalo sinova dvojice najboljih naih
dramatika Ogrizovia i Ivakia. Obojica su objeeni. udna linija sin frankovca Ogrizovia objeen u NDH! Jeziv, jeziv Boi!27 Hitlerov pak govor koji slua na radiju, Horvat
ocjenjuje rijeju: gnjusno: govor pun mrnje i osvete, glorificiranje slave na onom svijetu,
21
22
23
24
25
26
27
U uvodnom dijelu Panoptikuma Horvat navodi: Lica i situacije u ovoj knjizi nisu izmiljeni. Prikazani su onako
kako ih je pisac vidio. Vjerojatno je gdjeto i pogreno vidio. Dao je onako kako je on vidio. Isto, 5.
Na jednom mjestu u svome dnevniku Horvat biljei (20. rujna 1944.): udno je (...) dananje vrijeme (prije je
jamano bilo isto tako, samo u blaem i drugom obliku) koje npr. osporava da jedan liberal moe biti dobar Hrvat.
to je to, uostalom, dobar Hrvat? Isto, 149.
Isto, 140.
Isto, 18.
Isto, 29.
Isto, 34. i 36.
24. 7. 2012. 15:35:54
50
kako se to nije ulo od Muhamedovih vremena.28 No u dnevniku ne izostaju ni Horvatove

kritike objekcije o partizanima; tako je vijest o evakuaciji civilnog stanovnitva s Peljeca
i Korule na Lastovo, gdje im partizani brane svaki kontakt s Englezima popratio konstatacijom: Oito im je uzor staljinski sistem izolacije.29 Na drugom pak mjestu navodi
zapaanje poznanika kako partizani naroito ne podnose kritiku.30 Jedan od mnotva zanimljivih detalja jest i Horvatova opservacija u kojoj komentira najnovije informacije radio
Londona o politikoj kombinatorici iz svibnja 1944. godine: London javlja da je Petar Karaorevi povjerio mandat vlade ubaiu. Tom se, ini se, mili uloga Jelaia mogao bi
biti jelaievski nagraen. Uostalom, ubai nije nikada imao ni trunke politikog duha.
Ali situacija je svejednako paradoksna: Hrvati u svim taborima na prvim mjestima (Paveli,
Tito, ubai), kao poetkom XVI. stoljea (Karlovi, Jurii, Krsto Frankopan, Utiini,
Jakub paa, Sokolovi). A rezultat svega deserta traginog stoljea.31
Josip Horvat purgerska politika kultura

Pribliavanjem rata Jugoslaviji na proljee 1941. godine dolo je vrijeme neizvjesnog
iekivanja u kojem sutra potiskuje i danas i juer;32 osjeaj neminovnosti proirenja europskog rata na Balkan nadovezivao se na turbulentne politike prilike koje obiljeavaju
posljednje dane Kraljevine Jugoslavije. Dranje zagrebake drutvene i politike elite u
predveerje rata Horvat plastino ocrtava na posljednjim stranicama memoarskog zapisa
pod nazivom Hrvatski mikrokozmos izmeu dva rata; suho niui informacije o dnevnoj
politici osvrt zakljuuje na sebi svojstven nain, ironinim komentarom u kojem najavljuje
dramatine promjene reima i politikih afiniteta: Javlja se trenje izmeu banske vlasti i
stranke kojoj je vodstvo preuzeo stvarno dr. Krnjevi. Primao je beskrajna brojna izaslanstva molitelja iz pokrajine, veeri provodio mondenim ivotom u auto-klubu. Ortodoksni
su mu to Radievci zamjerali, kao i brojne unosne sinekure u novanim zavodima. Dr.
Maek nije izlazio iz svoje pasivnosti, brinui moda najvee brige za svoje gospodarstvo
u Kupincu. Politiki je postao odbojnjak izmeu Banovine Hrvatske i razmaha velikosrpstva, koji se organizira iz Srpskog kluba u Beogradu. Zamah ovinizma koio je rad vlade
i zatezao u nedogled provedbu utanaenja sporazuma. Posljednja je javna manifestacija dr.
Maeka u Zagrebu bila doek princa Pavla. Doek bijae hladan. (...) Dobitnici prinevskoga posjeta bili su zagrebaki krojai: na vrat na nos ivali su frakove za nove banovinske
mogunike. Ples u Esplanade bijae revija zaista besprijekornih frakova najnovijega kroja.
I ekshibicija pale kie ordena koji daju fraku konanu toku impresivnosti. Prilian broj
odlikovanih nastupio je tri mjeseca kasnije u novim uniformama i izmama ustakih dunosnika. U nepovrat su otili i frakovi.33
Opisani politiki obrat moe se kontekstualizirati upoznavanjem zagrebakog politikog
miljea koji socioloki precizno prepoznaje i opisuje sam Horvat povezujui ga s lokalnim
28
29
30
31
32
33
Isto, 12. i 13.

Isto, 30.
Isto, 38.
Isto, 106.
J. Horvat, Hrvatski mikrokozam, 335.
Isto.
24. 7. 2012. 15:35:54
51
idiomom purgeraj (u sklopu dogaaja koji su obiljeili nastanak Kraljevine SHS i desetljea koja slijede). Purger je, kae Horvat, veliki patriot, a njegov patriotizam pozna
samo jedan izraaj: naelno tvrdoglavo opozicionarstvo. No njegov gorljivi lokalni patriotizam nema irok doseg (vidokrug mu je uzak, jer su rijetki meu njima naputali
svoj grad, najdalje da pou do kojih zagorskih toplica). Pravica je za purgera alfa i omega
svega politikog zbivanja. I to apsolut pravica. Pravica je sinonim slobode. Malograanin
tada nije lino utio da mu je sloboda naroito ograniena, jer je uvijek mogao, kraj ae
vina i na svojim sastancima, rijeima dati oduka svojim nazorima i osjeajima. To mu je
bilo najvanije, jer vlastima je uglavnom uvijek ostao pokoran.34 Ta nepriznata a stvarna
ljudska i mentalna jezgra na koju je inteligencija bila navikla gledati preko ramena predstavlja okvir autorefleksije vodeih intelektualaca koji su je napadali, ali su joj kao antipodi (opozicionari) i svojevrstan kulturoloki supstrat i pripadali. U tom se sklopu mogu
razmatrati mnogi sloeni drutveni, ali i pojedinani odnosi, primjerice, Miroslava Krlee
i Josipa Horvata. Iako esto otro sueljeni u pitanjima kazaline kritike i politike u meuratnom razdoblju, za vrijeme rata oba intelektualca (obojica su vodila dnevnike zabiljeke)
preokupirani su preivljavanjem u Zagrebu.35 U svojim se dnevnikim zapisima Horvat
esto osvre na Krleu (fluid fricitisa).36 Zanimljivost je uzajamna panja dvojice literata.
Poetkom veljae 1944. Horvat biljei razgovor s poznanikom bliskom vlastima u kojem
raspravlja to bi mogli uinit za Krleu;37 u zavrnom pak dijelu svoga dnevnika (nakon
osloboenja) navodi informaciju koju je dobio od Ivice Hergeia, kako se Fric Krlea
zaloio za njega kod novih vlasti (bio (je) moj veliki advokat).38
Novi zamah i sadraj puntarskim predispozicijama purgera dat e prijelomni trenutci, kako 1918., tako i 1941. U oba sluaja iskazuju se i neke od ustrajnih crta purgerske
politike kulture, podjednako radikalizam (koji e proizai iz grintave opozicije i malograanskih netrpeljivosti) i sklonost konformistikoj prilagodbi, dakako uz (novu) opozicijsku zadrku, to je relevantno za Josipa Horvata. Pitanje politikih konverzija, u rasponu
od drutvene mimikrije i oportunistikog prianjanja uz vlast do zelotskog preobraenja u
trenutcima radikalnih drutvenih promjena, pojava je koju Horvat elaborira primjerom
svojeg srednjokolskog profesora Filipa Lukasa (za kojeg e u vrijeme NDH i sam pisati
proreimske priloge). Od Lukasa, profesora trgovinske geografije, kolarci Trgovake akademije u Zagrebu uli su po prvi put s katedre rije nacionalizam; budui predsjednik
Matice hrvatske i gorljivi frankovac (poslije istaknuti ustaki emigrant) tada je vatreno
propovijedao jugoslavenski nacionalizam.39 Za razliku od Lukasa, Horvat je bio tek jedan
od hrvatskih intelektualaca prisiljenih ponaati se kao trstika na vjetru; prilagoavanje
prilikama u kojima ljudi postaju masa koju je zakovitlao moni vir, nosei je u nepoznato
34
35
36
37
38
39
Josip Horvat, Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 1900.1919., Zagreb 1983., 146.-147.
Vidi Miroslav Krlea, Urednik Jutarnjeg lista g. Josip Horvath kao kazalini kritiar, Moj obraun s njima, Sarajevo 1983., 99.-119. i drugdje. U Zapiscima iz nepovrata, dovrenim 1947. godine, Horvat pak o Krlei govori kao
o najznaajnijoj pojavi hrvatske knjievnosti i openito kulture: Krlea je otkrio da smo atom u openitosti, neizmjerno sitan i nevaan po sebi, da samo u povezanosti postojimo i moemo doi do nekoga znaenja. Bijae to revolucija u dotadanjom hrvatskom nazoru na svijet, koji je hrvatstvo smatrao pupkom svijeta... Josip Horvat, Zapisci
iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 1900.1919., 127.
J. Horvat, Preivjeti u Zagrebu, 149. Takoer vidi Isto, 26., 40., 68., 73., 80., 81., 98., 101., 104., 108., 111., 115.,
118., 123., 142., 146., 153., 177., 186., 190., 191., 234., 238., 240., 242., 248., 251., 261., 262. i 268.
Isto, 68.
Isto, 262.
J. Horvat, Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 19001919., 32.-33.; O djelovanju Lukasa u Matici hrvatskoj vidi Vieslav Aralica, Matica hrvatska u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Zagreb 2009.
24. 7. 2012. 15:35:54
52
te se javlja animalni instinkt nekud pobjei, zakloniti se... ekstremno je stanje (rata) u
kojem pojedinac postaje atom mase.40 No ono se nadovezuje na povijesni kontinuitet takvog ponaanja, koji se moe protumaiti kroninim manjkom politikih sloboda i odgovarajue samosvijesti.
O tom kontinuitetu svjedoe prikazi politike kulture 19. stoljea. Tako prema ocjeni
nekih istraivaa, mnogo gospodskog konformizma u novom tekom vremenu pokazao
je autor spjeva o engi-agi Ivan Maurani, koji je 1850. imenovan vrhovnim dravnim
tuiocem u Hrvatskoj, te je u kasnijim desetljeima postao ak kancelar i ban. Prihvatio je
visoku inovniku karijeru i odrekao se svojih mladenakih zanosa i poezije. Ivan Kukuljevi poao je njegovim stopama tek poslije sloma Bachova apsolutizma, kada je postavljen
za velikog upana zagrebakog. Duboko u sebi Kukuljevi i Maurani ostali su jo uvijek
vezani uz svoju patriotsku mladost, ali to emotivno doivljavanje nije ih sprjeavalo da kao
visoki austrijski inovnici progone narodnu demokratsku opoziciju, pa i svoje najblie suradnike i drugove iz velikih ilirskih dana. Jedna od posljednjih politikih izjava Ivana Maurania vrlo jasno otkriva moralnu bit te kapitulacije. Rekao je: Nitko me nije pitao, dok
sam bio ban, u to vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: vjerujem u prolost,
sadanjost i budunost Hrvatske. Psiholoka i ljudska osnovica Mauranieve i Kukuljevieve kapitulacije nije jednostavan problem. Pod odreenim uvjetima moda bi se moglo
prihvatiti miljenje Ive Frangea da je Maurani (a isto bi vrijedilo i za Kukuljevia, i to
u mnogo veoj mjeri) svjesno na sebe naprtio odium oportunizma jer je vjerovao da e u
onim okrutnim prilikama moi koliko toliko pomoi svome narodu jedino ako sebe odri
na povrini. Nema sumnje da je Maurani pod okrutnom korom svoje beutnosti znao
vrlo esto ustreperiti neobuzdanim zanosom, ali drugo je pitanje moe li ga njegova linija,
koju je uostalom slijedila i matina struja hrvatske buroazije, opravdati pred nacionalnom
povijeu iako je jasno da i Maurani i Kukuljevi ulaze u red naih najveih nacionalnih
figura XIX stoljea.41 Sam je Horvat neke od vanih dogaaja iz novije hrvatske povijesti,
poput djelovanja Narodnog vijea 1918. godine, povezao s politikom kulturom purgeraja; pozivajui se na Matoevu definiciju kibica (ovjek koji strastveno voli akciju, ali se
ne usuuje ui u nju), Horvat zapaa kako Narodno vijee u Zagrebu podsjea na skup
kibica. Pritom, upozorava kako to nipoto ne znai da je Narodno vijee bilo skup poltrona; tadanji hrvatski odlinici bili su, prije svega, ljudi kontemplacije i opreznjaci
naprosto naueni da dogaaji dirigiraju njima, a ne oni dogaajima.42
Dranje mnogih intelektualaca potvruje kontinuitet te politike paradigme.43 U jednoj
od svojih kasnijih sintetikih minijatura Horvat je pokuao pojasniti uzroke hrvatske sklonosti oportunizmu: vie od stotinu godina, od komadanja hrvatskog podruja za vrijeme
napoleonskog prodora pa do pred Drugi svjetski rat, dokumentirano se moe utvrditi da se
40
41
42
43

Zvane rnja, Kulturna povijest Hrvatske, vol. 3, Rijeka 1978., 74.
J. Horvat, Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 19001919., 136.
S obzirom na ogranienja veliine ovoga teksta autor je izostavio opservacije o drugim istaknutim intelektualcima u
vrijeme rata poput Miroslava Krlee, Vinka Krikovia i drugih. Posebno je zanimljiv sluaj Krikovia frankofila
i anglofila intelektualca svjetonazorski bliskog Horvatu, koji je pisao panegirike poglavniku Anti Paveliu i NDH
(V. Krikovi, Sursum korda. O prvoj godinjici Nezavisne drave Hrvatske, Spremnost, 1942.). Prema Trpimir
Macan, Spremnost 19421945, Zagreb 1998., 42.-43. Ipak, razoaran Nezavisnom dravom Hrvatskom Krikovi
u prosincu 1942. usprkos poznim godinama odlazi u emigraciju u vicarsku. Tu ostaje do smrti 1952. godine te surauje s Hrvatskom revijom Vinka Nikolia. U svome djelu tiskanom 1965. Hrvatski panoptikum Josip Horvat posvetio
je Krikoviu jedno poglavlje, ispustivi njegov angaman za vrijeme NDH. Vidi J. Horvat, Hrvatski panoptikum,
43.-79.
24. 7. 2012. 15:35:54
53
kod veine hrvatskih intelektualaca javljao kompleks inferiornosti ... (...) Bila je to posljedica politikih i socijalnih prilika, osjeaj nemoi pred naoko nesavladivim protivnikim
silama, kad se priinjalo da nema izlaza, da je taj narod osuen da nestane, da nastupa nis
Croatie (svretak Hrvatske). To je bio u ono doba jedan od izvora kapitulantstva, oportunizma i slunitva.44 Zanimljivo je da i ta ocjena ukljuuje ogradu koja, iako zacijelo tona,
iskazuje sklonost usklaivanja vlastitog miljenja s vladajuim kanonima; Horvatovo je zapaanje, naime, zaokrueno rezolutnom distinkcijom kojom se tadanji politiki subjekt
narod razdvaja od oportunizmu sklone inteligencije: Jasno, u narodnim masama nisu
postojale takve psihopatoloke pojave.45
Pristajanje uz vlast u pravilu prati i odreena zadrka. Stoga i nije jasan kriterij politikog
stava. Horvatova uzdranost i nepovjerenje prema politici i njezinim aktualnim akterima
u ratno vrijeme nije i gubitak povjerenja u ljude. Cjelokupno Horvatovo djelo, ukljuujui
i njegove dnevnike zapise, svjedoi o munini, koju suptilno iskazuje kada intimno progovara o frankovtini i djelovanju ustaa. No njegov je revolt uvijek gospodski uzdran,
racionalan i odmjeren; njegov je krajnji iskaz skepsa, posebice prema svakoj politikoj nijansi koja zaziva fatum ekstrema, nasilje i nepravdu. Kao intelektualac posebice je osjetljiv
na pitanja kulture. Tako, primjerice, biljei crticu o cenzorskim pikanterijama ustakih
vlasti koje mu prenosi Slavko Batui iz prijevodne literature (izvorna je, ini se, crkla ili
u rupi): netko ne smije imati trbuh kao kanonik, nego kao gostioniar, Chopin nije ivio sa George Sandovom nego kod G.S. , nema golih tjelesa ve samo tjelesa itd. Cenzuru vlasti Horvat komentira rijeima: Frankovaka borniranost i klerikalni onanisti, to
su danas diktatori hrvatskog knjievnog i duhovnog ivota.46 No Horvatovo kronino
pomanjkanje entuzijazma za bilo kakav radikalizam nije izostalo ni nakon osloboenja.
Krajem prosinca 1945. u svom je dnevniku zapisao: Nije lako dati sintezu dogaaja tih
posljednjih osam nedjelja. Stvarno sinteze jo nema svo zbivanje su kaleidoskopske slike
jedne ope aloginosti, sline bunilu (...) pojedinac ovjek zacijelo nikad nije teajem posljednjih stotinu godina bio toliko blizu nitici; dogaaje poput izbora u studenom Horvat prati zapaanjima punim pesimizma: ...sva daljnja politika zbivanja moda ni nisu
toliko interesantna sve su to grevi ope boljetice svijeta, posljedice ratne katastrofe koja
je zacijelo jo tea u psihikom nego u materijalnom pogledu. Dok se ne razoruaju due
od fanatizma, vendette, uskogrudnosti, primitivizma (sve samih plodova rata od 1914. ovamo), sva e rekonstrukcija biti samo graenje na pijesku. Paninu depresiju stvaraju procesi
protiv privrednika. (...) Sentiment je sve vie iskljuen iz praktinog ivota, gdje je parola
korigirati prirodu. Produkt je kaos. Teko, nemogue je zatvoriti se u kulu bjelokosnu i
to bi uostalom bio jalov iluzionizam.47
Skepsom je proeto i Horvatovo neprekidno preispitivanje samoga sebe i svrhovitosti
onoga emu je posvetio svoj ivot. Na vie mjesta u svojim dnevnikim zapisima kao svoju
ivotnu strast navodi igru sa historijom.48 Meutim, suoen s realitetima rata koji doivljava kao pomraenje racionalnosti i morala, njegova se sumnja pretae se u razoaranje i
gorinu: Sa svojim sam izvornim knjigama obino promaio u Supilu htio dati primjer
kako se pravi politika, u Stareviu to znai etika u politikom ivotu, u obje Kulture to je
44
45
46
47
48
J. Horvat, Hrvatski panoptikum, 205.

Isto, 205.
Isto, 270.-271.
Isto, 14.
24. 7. 2012. 15:35:54
54
kultura kod Hrvata manje vie sve je to bilo barem dosad govor gluhima.49 U svojem pak
meuratnom memoarskom zapisu Hrvatski mikrokozmos izmeu dva rata, Horvat zgroen
politiki motiviranim ubojstvom, najprije Stjepana Radia, a potom oujka 1929. i proreimski orijentiranog novinara Tonija Schlegela, anticipira jo tea vremena: Svijet bijae
zapanjen pred politikim umorstvom, slinom sceni iz kriminalnih romana. Sigurno, bilo
je mnogih kojima se Schegelova pogibija ukazala kao neka vrsta odmazde za skuptinsko
krvoprolie. Openito se u Zagrebu osjetilo da je na hrvatsku scenu istupila neka mrana,
bezobzirna, do sad nepoznata sila. Mrnja, stvarana godinama, izbila je sad, pokrenula se
kao motor politikog gledanja, osjeanja i djelovanja. Od sad mrnja i teror razaraju i etiku i racionalizam u javnom ivotu Hrvatske. Umorstvo Tonija Schlegela bilo je objavljenje
apokaliptike budunosti.50
Eskalacija nasilja bila je povodom inicijalnog jaanja skepse u Horvata, koja se, tipino
za njega, prenosi u ira razmiljanja o politici, povijesti i kulturi: Zacijelo nema intelektualne discipline koja bi bila toliko puna odgovornosti kao historija, ta mjeavina znanosti i
umjetnosti. Veinom je historija vrlo nehumana sila, jer je gotovo uvijek njezina produkcija
mrnja. Ui mrziti druge narode, religije, shvaanja, klase, ideologije, ljude. Tim je opasnija, im ju je pisao vrsniji umjetnik rijei. Zacijelo nema takoer netonije krilatice od stare
latinske: Historia magistra vitae est. Problematini su dokazi da bi ikad itko iz historije
ta nauio, ni narodi, ni oni koji ih vode. Kod veine naroda historija uzgaja egocentrizam,
nastoji uzvisiti vlastiti, a poniziti poraenog protivnika, zablude obino prikazuje kao kreposti, iz biolokih fenomena gradi ideje, iz beznaajne zgode stvara mitose koji dinamiziraju
razvitak naroda, i to obino negativno. Historijsko djelo ima vrijednost kao zrcalo pogleda, shvaanja i tenja njegovog pisca i njegovog vremena. Utoliko je jedan historijski spis
historijski dokumenat. Pogotovo to vrijedi za male narode zona primitivne kulture. Kroz
itavo 19. st. Hrvati grade svoju dravnu ideju na sjaju krune Tomislava, o kojemu postoji
tek nekoliko dubioznih podataka, a srpska zavjetna misao prti osvetnikom mrnjom primajui hranu od kosovskog poraza, produkta politike i vojnike nesposobnosti. Pogotovo
zna biti kobna historija neposredne prolosti, na koju se upire, kojom ivi sadanjost. U njoj
vriju stare strasti, gdje nema velikana, umjetno ih se stvara.51
Tim openitim zapaanjima Horvat pridruuje svoju povijesnu analizu, svojevrstan repetitorij tada neposredne prolosti: 1919. jugoslavenstvo bijae politika apstraktnosti. Jugoslavenska ideja, realizirana stvaranjem prve dravne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca,
bila je 1918. narodnim masama uglavnom strana. Ideju jugoslavenstva, roenu u Zagrebu,
njegovao je tek dio inteligencije, iroki narodni slojevi bili su za nju nepripravljeni. Ni oni
u Hrvatskoj, ni oni u Srbiji, koja nakon pobjeda u balkanskim ratovima sanja o Velikoj Srbiji. U Hrvatskoj su mase kroz kolu i stvarni ivot u borbi s presizanjem maarstva dobile
neku svijest o hrvatskoj dravnosti, no bez nekih jasnijih ideja o dravi, jer ta se dravnost
sastojala iz samih negativnosti; za sve prole krize uvijek bijae kriv netko drugi to je ve
postalo leitmotiv hrvatske historiografije. Ni starevievska ideja o hrvatskoj dravnosti,
ni koalicionako moderno jugoslavenstvo nisu imali korijena u narodu. I njihov je cilj bio
jasan samo u negaciji rijeiti se Maara. Hrvatske su mase 1918./1919. bile uglavnom
pasivne prema novoj dravi, koja je opet za srpske mase bila ostvarena Velika Srbija.
49
50
51
Isto, 91.
Isto.
24. 7. 2012. 15:35:54
55
U asu ujedinjenja i prvih mjeseci opstanka stare Jugoslavije, u irokim narodnim slojevima nije bilo mogue nai jaeg traga kakvoj mrnji. Istina, nije bilo ni ljubavi. (...)
Samo kod poluinteligencije su postojali kompleksi antipatija. Za taj, tad aktivno malobrojan soj Srbi su bili gadni Vlahi, a vice-versa Hrvati austrijski sluge. Zlo je poelo
kad je Svetozar Pribievi kao ministar unutranjih djela sa svojom kratkovidnou dogmatiara stao na silu cijepiti po Hrvatskoj jugoslavensku ideju uz asistenciju jo kratkovidnijih militaraca, koji su uveli batinu kao propagandno sredstvo jugoslavenstva.
Moda upravo te batine i Pribievieve prve sekature bude i u irim slojevima ve gotovo
zaboravljeni mitos o staroj slavi hrvatske drave. Otpor Hrvata protiv Pribievieve politike poeo je na srpskoj strani raati mrnju na Hrvate, jer oni da remete opstanak nove
nacionalne drave. Mrnja je hvatala one vodstvene krugove vlasti koji su je trebali prvi
suzbijati, kontrolirati svoje potinjene, da je ne iskazuju i ne ire. Konano krivnja nije
bila na primitivnom andaru, koji je kundaio i psovao hrvatsku mater, ve na onima
koji su znali da se to dogaa, a nisu nikad ni pokuali da to osujete. (...) Ljudi na vlasti
bili su gajitelji i iritelji mrnje i njezine silovitosti. Isprika im je moda jedino da je s
najviih vrhova vlasti vidik najkrai i najzamagljeniji. U tom je krugu propao na mahove
svaki pojam i rudimentarne praktine etike.52 O kontroverzama nepostojanosti politikoga tla u dnevnikim je zapisima pred kraj rata s rezignacijom konstatirao: Udara u
oi kako Hrvati brzo zaboravljaju prolost, onu neposrednu. Danas mnogi ale ne samo
za Austro-Ugarskom, ve i za karaorevievskom Jugoslavijom, vjerojatno e neki aliti
i za NDH ...53
Poraavajui rezultati hrvatske i jugoslavenske politike utjecali su na relativizaciju principa racionalnog i etikog u politici, koje je naglaeno u svim Horvatovim djelima. Za
Drugoga svjetskog rata skepticizam i ekvidistanca postaju utoitem Horvata, kao i mnogih drugih hrvatskih intelektualaca u slinim prilikama (usp. Ivo Andri, Pismo iz 1920.,
pisano nakon Prvoga svjetskog rata). Krut i odmjeren ravnoduan stil Horvatovih reimskih publikacija, u nerazmjeru je s intimnim tonom njegovih dnevnikih zapisa; prave
pak Horvatove politike stavove mogue je iitati samo temeljitijim uvidom u njegovu
ukupnu publicistiku, koja se moe svrstati u sam vrh hrvatske povijesno-politike literature. Gledajui iz te perspektive crtice iz dnevnika Preivjeti u Zagrebu otkrivaju zauujue konzistentne stavove. Zatoenitvo u prostoru izmeu redaka, ivotni vijek proveden u
oprekama konformistike sredine uvijek nanovo izloene udarcima ideolokih vjetrometina, Horvatov je intelektualni habitus obiljeilo stalnim sueljavanjem poriva da se shvati
priroda politikog i skepse prema bilo kakvoj smislenosti takvog ina. Meutim, zacijelo
nije bez osnove zapaanje koje Horvatov ljudski profil povezuje s milju Thomasa Manna
posebice relevantnim za dramatine okolnosti Drugog svjetskog rata, a prema kojem je
skepticizam ponekad jedina vrsta humanizma.54
Sredinja ideja Horvatova ivotnog opusa bila je prepoznavanje i pokuaj razumijevanja
povijesnih dogaaja te prenoenje tih spoznaja drugima, prije svega, hrvatskom narodu
ija je politika sudbina bila njegovom ivotnom preokupacijom. Svi njegovi radovi odiu
izvanrednom plastikom i jasnim stavovima u rekonstrukciji prolosti. No, jo je vanije
njegovo uporno kritiko preispitivanje smisla povijesnog, prije svega, politikog razvoja.
52
53
54
J. Horvat, Hrvatski mikrokozam, 302.-303.

Nikica Petrak, Jo jedan panoptikum, 279.
24. 7. 2012. 15:35:55
56
I, dakako, uvjerenje da znanje utemeljeno na kriticizmu vodi slobodi, dok ga dogma koi
te da takvu poruku vrijedi prenositi. ivei u doba autoritarnosti i totalitarizma u tome je
poput mnogih, prije i poslije njega, tek djelomino uspio.
Josip Horvat and the (Second World) War

Summary: This work deals with the views of Josip Horvat, one of the most eminent Croatian journalists, writers and historians of the interwar period, on the impact of wartime circumstances on
the development of political culture in Croatia. Following a brief overview of Horvats observations
and personal experiences in the First World War (a formative period for his perspectives on politics
and the phenomenon of war), the work also covers and analyzes his more programmatic writings
and personal assessments of circumstances in Zagreb during the Second World War (diary entries
from 1943 to 1945). The central motif deals with one of the aspects of the Zagreb intellectual milieu: the so-called purger political culture. This is the specific attitude of a portion of the Zagreb
petit bourgeoisie/intelligentsia toward politics in the context of extreme wartime circumstances
and the intermingling of complex events and social controversies.
Keywords: Josip Horvat, Second World War, politics and intellectuals
Literatura
Ivo Frange, Bez naknadne mudrosti, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989.,
275.-276.
Josip Horvat, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989.
Josip Horvat, Zapisci iz nepovrata. Hrvatski mikrokozam izmeu dva rata 19191941., Zagreb
1983.
Josip Horvat, Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 19001919., Zagreb 1983.
Branko Matan, Mala bibliografija Josipa Horvata, Gordogan, 3/2005., br. 6, 188.-218.
Nikica Petrak, Jo jedan panoptikum, Preivjeti u Zagrebu. Dnevnik 19431945., Zagreb 1989.,
277.-281.
24. 7. 2012. 15:35:55
4.
DNEVNIK 19421951 ALEKSANDRA TIME:

PANDORINA KUTIJA I DEMONI ODLUKE
Tatjana Rosi Ili
UDK: 821.163.41 Tima, A."1942/51"(047.31)

Saetak: Predmet analize u ovome lanku dnevniki su zapisi knjievnika Aleksandra Time, koji se odnose na razdoblje izmeu 1942. i 1951. godine. Pokuaju subjekta da stabilizuje
svoje neuhvatljivo sopstvo suprotstavlja se, uvek kao iznenaenje, materijalnost dnevnika
njegov status predmeta za linu upotrebu. Za razliku od neuhvatljivog sopstva subjekta koji
pokuava sebe da fiksira u nemoguem poduhvatu simboliko-jezikog samopredstavljanja,
predmetnost dnevnika bez stida stupa u javnost iz koje je nepravedno proterana. Dnevnik
postaje dokument. On svedoi, ali ta? Otuda se uvek ini da je otvaranje dnevnikih korica
otvaranje Pandorine kutije iz koje e u svet pobei zloslutni demoni i bia. Imperativ unitenja prati ovu mistiku predmetnosti dnevnika-svedoka: neophodno je unititi ga pre nego to
njegovo svedoenje postane opasno. Svoj dnevnik pisan u periodu od 1942. do 1951. godine
Aleksandar Tima objavio je etiri decenije potom 1991. godine. Opremio ga je Objanjenjima iz 1990 i podnaslovom Postajanje. Odluka, koja stoji iza ina objavljivanja etiri decenije starog dnevnikog teksta, zauuje i intrigira daleko vie nego besramni sadraj koji,
po reima autora, okira; odluka je tajno oruje stratekog delovanja dnevnikih beleaka
koje su nam ponuene uz niz brojnih klopki erotskih i moralnih sablazni sa kojima Tima
suoava sebe i svog itaoca. Cilj ovog teksta je da na primeru objavljivanja dnevnika Aleksandra Time jo za njegova ivota ispita prirodu nuno ambivalentne odluke preobraanja
dnevnika iz tajnog poseda u javno politiko i kulturno dobro jedne zajednice.
Kljune rei: dnevnik, razlika, privatni posed, javno dobro, odluka, odgovornost, pisac, subjekt, zajednica
Dnevnik i razlika kao konstitutivna karakteristika

dnevnikog anra
Dnevniku 19421951: Postajanje, u zapisu datiranom 31. X 1943. Aleksandar Tima

belei:
Iskuava me misao da izlaz naem u izdavanju svoga dnevnika, s tim da u njega stavljam sve
to doivljavam. Ali, u tom sluaju postavilo bi se pitanje odnosa autora prema delu. Jer, ako
24. 7. 2012. 15:35:55
58
bih pisao stvarni dnevnik i tako ga izdao, to ne bi bilo umetniko delo; ako bih pak pisao
dnevnik, onda ne bih uinio ni koraka napred, sem to bih promenio literarnu formu. A
forma, to ve vidim, nije samo pitanje odluke.1
U ovom zapisu uoavaju se dva karakteristina momenta koja struktuiraju tradicionalnu predstavu o dnevnikom tekstu. Prvi je ideja da se tekstom kao to je to dnevnik ili
autobiografija, moe rei sve. Drugi je uspostavljanje opozicije dnevnik/dnevnik koja
odluku da se dnevniki tekst objavi ili ne objavi, publikuje ili ne publikuje, ini kljunom za anrovsko odreenje dnevnika. Oba zapaanja kao da sugeriu kako je, kada je o
dnevniku re, uvek u pitanju fingiranje. Da, ngiranje. Recimo da bi to za sada mogla biti
naa kljuna re, preuzeta iz ulinog argona, bez koje zaista kao da nije mogue rei skoro
nita o estetskom aspektu bilo kog dnevnika/dnevnika. Fingiranje, upravo onako kako
ga sam autor Timinog dnevnika praktikuje na ulici, da bi obmanuo i uplaio, tanije zasenio, nevine i prostodune prodavaice ljubavi. Fingiranje, upravo onako i onda kada se piu
dnevnici za objavljivanje; kao i obrnuto kada se ne piu za objavljivanje ali se na kraju,
nekako, ipak u vidu knjige obelodane.
Umesto rei fingiranje mogla bi se upotrebiti i jedna druga re, takoe uzeta iz argona, ovog puta medicinskog i psihijatriskog re simulacija. to opet ne bi trebalo da
bude strano autoru Timinog dnevnika koji je u odreenim trenucima svog postajanja
oajniki eleo da iz sopstvene svakodnevice pobegne na studije medicine u Zagreb. Ta re
skoro da podrazumeva isto to i re fingiranje, otkrivajui, ipak, malo vie svoju prirodu,
kao i prirodu fingiranja samog. Ukoliko su dakle simptom bolesti tj. bolest sama simulirani
to znai jednu takvu vetinu u kojoj se, u empatinom saoseanju sa drugim, sa bolesnim,
relativizuju granice zdravlja i bolesti, ludosti i ispravnosti. Ni bolesnik ni lekar sam ne mogu vie sa sigurnou tvrditi da nisu meusobno zamenili svoja mesta. Simulacija, tanije
potreba za njom, jeste, dakle, i sama jedna bolest koja, meutim, preispituje uspostavljanje opozicije bolesno/zdravo na taj nain to preti da se transformie i proiri, poprimajui simptome sve novih i novih bolesti, simulirajui ih, sve do trenutka u kome i zdravlje,
ba kao i bolest, postaje samo jedna situacija vie koja se moe simulirati. Simulacija dakle
subverzira ideju da se bez posledica po duhovno zdravlje moe uspostaviti istinsko razlikovanje zdravih od bolesnih. Da se ikada moe rei sve. Da se dnevnik tek tako moe
ili samo pisati ili naknadno objaviti. Da se moe uoiti jasna razlika izmeu dnevnika i
dnevnika. Izmeu prirodnog nagona da se bolest sakrije i perverznog poriva, najee
nezaustavljivog, da se ona i zdravima obelodani. No ne lei li u tom porivu upravo zarazna
tenja da se i drugi zaraze?
in objavljivanja, tako, niti uspostavlja niti potvruje razliku izmeu dnevnika i dnevnika na nain pretpostavljen u zapisu navedenom iz Dnevnika 1942 1951 Aleksandra
Time. Jer evo dnevnika Aleksandra Time iz 1991, koji je pisan kao obian dnevnik od
1942. do 1951, naknadno objavljenog, posle etrdeset godina, odlukom samog i jo uvek
ivog autora koji pak u tekstu (napisanom pre a objavljenom sada) izriito tvrdi da e
svoj dnevnik unititi po svaku cenu ba zato to nije dnevnik:
Nikada ranije nisam imao zadnjih misli piui ovaj dnevnik: smatrao sam da to radim da
bih sa neim (kad ve ne mogu sa nekim) podelio dobro i zlo. Samo sam ponekad pomiljao: ko li e se domoi mog dnevnika kad mene ne bude? Sada, pak, valjda od predoseanja nekog kobnog kraja, ne znam po koji put pada mi na pamet: piem, piem, a jednoga
1
Aleksandar Tima, Dnevnik 19421951 (Postajanje), Novi Sad 1991., 49. Kurziv T. R.
24. 7. 2012. 15:35:55
59
Dnevnik 19421951 Aleksandra Time: Pandorina kutija i demoni odluke
dana morau sve to unititi. Jer ovo ne sme da padne nikom u ruke, zar ne? (Beograd, 21.
X 1948)2
Iz ovog zapisa dnevnik se ita kao tekst koji ba zbog toga to se u njemu moe rei sve
mora biti uniten u svojoj nepatvorenoj i autentinoj formi, pre bilo kakvog obelodanjivanja, pre asimilovanja od strane javnog diskursa u kome je sve bez naknadnih umetnikih intervencija i bez prizivanja znaka navodnika koji bi ga transformisali u sopstvenu
mutaciju, u nekakav estetski artefakt, u dnevnik nezamislivo.
Izjava tipina, kao i prethodno navedena, za tradicionalno shvatanje dnevnika kao prevashodno intimnog teksta, pisanog iskljuivo i samo za sebe; teksta koji ne samo da uspostavlja opoziciju fikcionalno/nefikcionalno i umetniko/dokumentarno ve i, politiki uvek
aktuelnu, opoziciju privatno/javno.
ini se tako da objavljivanje dnevnika poentira priu o dnevnikom anru, prividno ponitavajui ili anulirajui dilemu postavljenu brojnim opozicijama kao to su fikcionalno/
nefikcionalno, umetniko/dokumentarno, privatno/javno... Objavljivanjem dnevnik prestaje biti predmetom za linu upotrebu, on postaje knjigom ili javnim dobrom to znai,
u jednom novom obrtu, predmetom od istorijskog i politiko-arheolokog znaaja, etnografsko-antropolokim predmetom-svedokom u rekonstrukciji nekih prolih vremena. I eto
paradoksa kraja koji to nije. Objavljivanje iznova aktivira svet razlika u kome odvajkada
postoji svaki dnevnik/dnevnik. Upravo objavljivanjem se aktiviraju pitanja, do tada spokojno nema u tami sopstvenog uvida, ili u tami sopstvene sobe; pitanja o poreklu, prirodi
i sudbini pisanog teksta kao takvog, pisanog teksta kao anonimnog, pisanog teksta kao
dnevnikog teksta. Ali kako nije ni skriven ni spaljen, ni sklonjen na sigurno niti zauvek
uniten, dnevnik/dnevnik po samoj prirodi svog porekla uznemiruje i uzbuuje upravo u
asu kada je pronaen, od Drugog proitan, objavljen: u asu kada prestaje da bude privatno vlasnitvo (zatieno u svakom graanskom drutvu) i postaje javno dobro. Upravo publikovanje onemoguava anuliranje razlika ono ih, naprotiv, obnavlja, otvarajui prostor
pitanja i odgovora, opsena i demistifikacija pri emu itava strategija privida koja struktuira
poetiku dnevnikog teksta dolazi do punog izraaja. Jer upravo publikovanje daje podstreka uvek subverzivnoj radoznalosti itaoca koji bi da raskrinka privid.
U tom smislu objavljivanje jeste presudno za potvrivanje i odreivanje, ne konane razlike izmeu dnevnika i dnevnika, ve bogatstva te razlike koju je neophodno zadrati. Ali
ne u u granicama preglednog dualizma binarnih opozicija, kako bi to eleo mladi Aleksandar Tima, ve u onom pristupu dnevnikom zapisu koji anrovski razume dnevniki tekst
upravo kao onaj koji nesumnjivost dualistikih hijerarhijskih struktura dovodi u pitanje. Jer
dnevnik se konstituie kroz legalizaciju razlike: neprekidnim metamorfozama sopstvenog
(i autorovog) identiteta, nizom ritualnih samo-spaljivanja i vaskrsavanja, transformacijama
subjektiviteta koji nikako ne moe samog sebe da fiksira, a koji se samoprepoznaje tek u epohalnom procesu u kome uvek iznova, i naizmenino, propadaju i uspevaju projekti-pokuaji
ustanovljavanja koherentnog subjekta i njegovog jasnog samoopredeljenja.
Pokuaju subjekta da stabilizuje svoje neuhvatljivo sopstvo suprotstavlja se, uvek kao
iznenaenje, predmetnost dnevnika, njegov status predmeta za linu upotrebu i njegovo poimanje sebe kao predmeta koji postaje oigledan tek, gle paradoksa, objavljivanjem
ili obelodanjivanjem dnevnika. Na to uvek podseaju brojni opisi materijalnih svojstava
dnevnika prisutni u svim dnevnicima/dnevnicima npr. veliina belenice i broj stranica,
2
Isto, 180.-181.
24. 7. 2012. 15:35:55
60
boja i dizajn korica, kvalitet hartije i materijala od koga je belenica tj. predmet napravljen.
Ne retko slede i opisi samog mesta na kome se dnevnik/dnevnik skriva a koji predmetu
dodeljuju i burovski habitus, njegovo kulturoloku matericu-sklonite. Sve to zahteva da
preispitamo status dnevnika, ne samo kao privatnog teksta, ve i kao predmeta za strogo
privatnu upotrebu, predmeta koji poput pribora za linu higijenu i pidame, pripada zatienim prostorima u kojima se odigravaju svakodnevni rituali intime. To ini itavu jednu
topografiju u kojoj predmetnost dnevnika prebiva, paljivo izabrana i zatiena od svega,
osim od vremena koje otkucava na dnevnikim stranicama i koje e se uskoro odraziti i
na materijalna svojstva paljivo izabranog predmeta, podseajui na njegovu propadljivost:
boje blede, mastilo se razliva, stranice se krzaju... Sve to podsea na uivanje ula, na senzualnu zavodljivost koju dnevnik-kao-predmet, i u svom osipanju, poseduje.
U romanesknu strukturu svog dela Upotreba oveka Aleksandar Tima je interpelirao
tekst dnevnika pronaenog u arhivi Matice srpske koji je nazvavo Gospoicin dnevnik:
tekst dnevnika umetnut je u roman kao neka vrsta stranog tela (odnosno predmeta) koje
postaje tekstualna ia, ogledalo, u kome se na udan nain odraavaju sudbine likova u
romanu. Sam Gospoicin dnevnik odlikuje se, pre svega, jednom izrazitom, podrobno
opisanom materijalnou izabranog predmeta:
Gospoicin dnevnik je omanja duguljasta sveska s tvrdim koricama ija hrapava crvena presvlaka podraava zmijsku kou i u gornjem desnom uglu nosi zlatnim slovima utisnuti natpis
Poesie. Jedan je to od onih spomenara to se poklanjaju devojicama da bi u njih skupile
prigodne zapise svojih najbliih; ali u malom gradu, kakav je Novi Sad uoi drugog svetskog
rata, ovo je jedina donekle ukusna i privlana, jedina intimna vrsta belenice do koje se za
novac moe doi.3
U efektu predmetnosti krije se, vrlo esto, estetsko preimustvo upotrebe

dnevnike/dnevnike forme. Tajna belenica, zelenih, crvenih ili plavih korica, sa tihim
stranicama, moda i sa ironinim natpisom Poesie na istim tim koricama, ak i kada prestaje da bude predmet za linu upotrebu, preobraavajui se u knjigu koja postaje javno dobro,
i dalje zadrava u seanju sva ulna preimustva predmeta: podatnost objekta, glatkou
listova pod vrhovima jagodica, teinu koja ugiba dlan, ulnu zavodljivost. Za razliku od
neuhvatljivog sopstva subjekta koji pokuava da samog sebe fiksira u nemoguem simbolikom poduhvatu samopredstavljanja u poretku jezika predmetnost dnevnika/dnevnika
dostupna je, uprkos svojoj skrovitosti, kao neko obeanje zapravo svakome.
Dnevniki tekst nas zato uvek suoava sa sobom kao sa predmetom, naknadno se transformiui u pronaeni tekst ili pronaeni predmet spasen od neznanih zala zaborava objavljivanjem i iznoenjem iz tame privatnog u arenu javnog diskursa. Za razliku od mukle tiine privatnog poseda predmetnost dnevnika omoguava da dnevniki tekst bez stida stupi u javnost
iz koje, zapravo i potie. Iz koje je, ini se itaocu, bio nepravedno povuen u svoj davni, anonimni ivot. Subjektivitet je sablasni duh fine belenice koja se zove dnevnik/dnevnik i koja
je namuena neuhvatljivim, sablanjivim, javnosti neprimerenim pokuajima samofiksiranja
tog istog subjektiviteta. U toj dualistikoj zbrci dvostruko znaenje rei predmet doprinosi
daljem zapletu: predmet oznaava i sadraj neke akcije ili pripovedanja, neku vrstu esencije i
sri, koja daleko prevazilazi materijalnost dnevnika-objekta. Dnevnik je predmet interesovanja
celokupnog bia, njegova samorefleksija i sadrina. Kontrast koji privlai; dualitet koji budi
radoznalost upravo zbog toga to je jasno da nee ostati u preglednim okvirima dualizma.
3
Aleksandar Tima, Upotreba oveka, Novi Sad 2010., 135.
24. 7. 2012. 15:35:55
61
Pandorina kutija ili: o odluci

Otuda se uvek ini da je otvaranje dnevnikih korica otvaranje Pandorine kutije iz koje
e u svet pobei zloslutni demoni i bia. Imperativ unitenja prati ovu mistiku predmetnosti dnevnika: neophodno je unititi ga pre nego to on uniti, ne tek sebe, nego i druge.
Unitenje dnevnika mora biti ritualno, ba kao to je i sam in pisanja dnevnika ritualan.
Kao to je ritualno i spaljivanje Gospoicinog dnevnika u romanu Upotreba oveka, spaljivanje izvreno po molbi koju Gospoica upuuje sa samrtne postelje Veri Kroner molbi
da nae njen dnevnik i spali ga po svaku cenu:
Zapazie meu njima jednu neobinu, crveno ukorienu knjiicu, otvorie je, iznenadie
se kad u njoj nae rukom pisane nemake rei, ali njihove crte nee poznati mada e mu se
one uiniti odnekud bliske, sve dok u listanju ne bude stigao do poslednje stranice i ugledao
druga, drukija slova, za koja e odmah znati da su Verina. Ana Drentvenek, umrla l9. decembra 1940. posle operacije ui. Cela prolost e mu se vratiti, stutiti se u njega kao ponornica; stavie svesku pod vojniku bluzu i otrati s njom u kasarnu. Onde e je proitati,
ali e biti razoaran: Gospoica, koju je znao samouverenu do oporosti, otkriva se najednom
razneena, bespomona pred ivotom. Ipak e zadrati svesku, kao jedinstven predmet izvuen iz poara, a predae je poaru pet godina docnije, po nagovoru i u saglasnosti sa jedinim
licem kome je ona takoe neto znaila.4
Simbolino spaljivanje, kojim se iznova potvruje odluka da se pisanjem dnevnika zapravo ne kae nita, da se uti u tami i tiini sopstvene privatnosti. Da se umre. Upravo
kao to su to oseaju junaci Timinog romana, svedoci Gospoicine nepojmljive i nepredstavljive privatnosti, svedoci raspadanja te privatnosti na citate i interpretacije, na svae i
zaevice interpretatora, na potiranje kakve-takve celovitosti.
Jer Gospoicin krik na dnevnom svetlu gubi svoju autentinost i dostojanstvo;
on postaje neubedljiv i sentimentalni izraz nepoznavanja sopstvene mere koju je Gospoica, vodei dnevnik, pokuavala da uspostavi. A nepoznavanje sopstvene mere je
neizmerno u tom beznadenom procesu sunovrata dnevnik je samo utopijski pokuaj da se, u svetu takvom kakav je, uspostavi nedohvatna unutranja mera. Kao takav
dnevnik je i neka vrsta svetog predmeta koji simbolie sadraj (predmet) same sri bia
otuenog od svoje sopstvene mere i iji je plamen uvek simboliki plamen ritualnog
samokanjavanja.
Kakva to sila, meutim, odvajkada nalae otvaranje Pandorine kutije, uspevajui, kao i
u sluaju Aleksandra Time, da izdejstvuje tampanje dnevnika/dnevnika? Ambivalentna ud simulacije koja e simulirati i samo zdravlje subjekta, njegovu stabilnost i koherentnost, iza koje se krije neumorno perverzna potreba da se jo jednom baci opasni pogled u
Malstremove vrtloge subjektiviteta? Ili privid uspeha, utisak da je kucnuo as bezbednosti
u kome je sadraj dnevnika najzad postao bezopasan, doputajui da se dnevnik prikae
u formi dnevnika. to bi znailo da je njegov sadraj objektivizovan, da je demonska
borba subjekta sa samim sobom zavrena ili je, bar, za nju naeno zadovoljavajue kompromisno reenje. Tako da je predmetnost dnevnika postala opte i apsolutno svojstvo,
odnosei se i na njegov sadraj a ne samo na materijalna svojstva belenice u kome je taj
sadraj uvan. I da se sada taj sadraj konano moe izloiti pogledu kao i svaki drugi,
dugo i sa panjom uvani predmet.
4
Isto, 187.
24. 7. 2012. 15:35:55
62
Sve bi to znailo smrt one razlike u kojoj opstaje sama ideja dnevnikog teksta. Ali rei
kao to su fingiranje i simulacija upozoravaju nas da je moda i sasvim suprotno, da je as
bezbednosti i pomirenja sa sopstvenom nesavrenom merom, as postanja koji proizilazi iz
postajanja, samo jedan fingirani odnosno simulirani as. I posle objavljivanja na snazi je
onaj udesno privlani i nimalo bezopasni momenat u kome privatno postaje javno; udni
i zanosni as koji, moda najpresudnije, menja nae politike predstave i o privatnom i o
javnom.
Otvaranje Pandorine kutije predstavlja pobedu nad zahtevom za unitenjem dnevnikog
teksta koji se ini neminovnim tokom pisanja teksta a koji, u trenutku kada je borba subjekta sa samim sobom, na bilo koji nain, najee smru, okonana, postaje ini se, izlian.
No, objavljivanje je samo jo jedan od gestova koji destabilizuje vrstu poetiku hijerarhiju
binarnih opozicija tradicionalno vezanih za dnevnik/dnevnik kao to su fikcionalno/nefikcionalno, privatno/javno umetniko/dokumentarno, objektivizovno/subjektivizovano,
predmetno/duhovno itd. Odluka o objavljivanju poentira konstitutivnu razliku u kojoj
dnevniki tekst nastaje i opstaje a koja radoznalog itaoca upozorava da se objavljivanjem
dnevnikog teksta borba subjekta sa sopstvenom sudbinom ne zavrava ve, naprotiv, nastavlja. Ono to je u trenutku svog nastajanja bilo nezamislivo objaviti, nezamislivo u javnosti predstaviti, nezamislivo otuiti, i tako otueno, ponovo prihvatiti kao sopstveno, u
objavljivanju dnevnika pojavljuje se kao demon sopstvene Drugosti koja se uvek iznova, i
na svetlosti tampanog slova, obraunava sa samom sobom i sopstvenom, sablanjivom zazornou o ijoj je zastraujuoj moi pisala Julija Kristeva.
Nae je pitanje ta je sr te Drugosti u sluaju Dnevnika 19421951 Aleksandra Time?
Zalog smisla: biti pisac

Istina je da nam dnevnici Aleksandra Time duguju objanjenje o prirodi odluke o njihovom objavljivanju. Tim povodom postavlja se nekoliko pitanja. Zato je i da li je objavljivanje prvog dnevnika Aleksandra Time in politiki i poetiki presudniji od injenice
da je Aleksandar Tima nastavio da objavljuje svoje dnevnike i posle 1991. godine, stalno
ih dopunjujui i spominjui ih u veini svojih intervja, da bi oni, konano, svetlost dana u
celini ugledali 2001. godine? U obimni tom celokupnih Timinih dnevnika ukljuena je
i dnevnika knjiga Postajanja, o kojoj je ovde re. Znai li to da je istina ono to Tima
tvrdio u predgovoru za svoj celokupni Dnevnik 19422001. nazivajui ga umetnikim delom tj. smatrajui ga, ipak, dnevnikom.
Poto je bio tajan (dnevnik, prim T. R.) pobojao sam se bio na poetku meujugoslovenskog
rata da bi usled neke nesree poara, bombe, ta znam ja mogao iz nepoznatosti propasti pravo u nepostojanje, pa sam prepisao prvih njegovih devet godina i tampao ih najpre u
asopisu Knjievnost, a potom, 1991, kao knjigu kod Matice srpske pod nazivom Dnevnik
19421951.
Zato sam odtampao ba te i samo te godine dnevnika? Zato to sam do 1951. godine bio
kao pisac anoniman tada je tek objavljena u Letopisu moja prva tvorevina, pria Ibikina
kua a lino samostalan, dok se negde u isto vreme pojavila u mom ivotu esto pominjana
Sa. Moja docnija supruga. Verovao sam da zabeleke do te, 1951. godine, pa i one indiskretne,
mogu biti tampane bez rizika da nekog povrede, a da objavljivanje daljih zabeleaka, iz vre-
24. 7. 2012. 15:35:55
63
mena kada ve nosim obaveze deklarisanog pisca i oca porodice, moram odgoditi i tekstove
oistiti od iskaza koji nekome mogu biti neprijatni.5
Da li bi trebalo verovati razlozima koje autor navodi o publikovanju prve knjige Dnevnika? Ili je re o neem sasvim drugom? Svoj dnevnik pisan u periodu od 1942. do 1951.
godine Aleksandar Tima opremi je naknadno- Objanjenjima iz 1990 i podnaslovom
Postajanje. ture napomene deifruju inicijale Timinih poznanika, prijatelja i kolega iz
tog perioda, objanjavajui i ta se sa nekima od njih desilo kasnije u ivotu ili u opusu
samog Aleksandra Time, i dopunjuju katkad nejasne podatke o proitanoj literaturi. Podnaslov, kao i preciznost saetih napomena, inu objavljivanja daje ozbiljnost i time kao da
se potvruje davno doneta odluke o ponitavanju privatnog karaktera teksta Dnevnika,
odluka o njegovom opredmeenju, o pre-imenovanju u umetniko delo.
Zato? I o kakvom je to postajanju u prvoj knjizi Timinih dnevnika zapravo re ?
Ukupno gledano to je naizgled jednostavna pria o ispunjenju sna, o postajanju piscem
u turbulentnim i nemirnim (kako mladikim tako i politikim) vremenima tokom i neposredno posle Drugog svetskog rata u novoj dravi, komunistikoj Jugoslaviji. Pria napisana od strane jednog momka meanog porekla koji je imao nesreno detinjstvo i koji
se oseao strancem u zemlji u kojoj je iveo, a koji izrasta u oveka sa sklonostima ka drugaijem i dalekom, izrazitog individualistu bez istinskog i jasnog oseanja pripadnosti, u
kosmopilitu-mizantropa osuenog na palanaki ivot u malom gradu. U pretposlednjem
odlomku Postajanja, u zapisu od 24. I. 1951, Tima sumira iskustvo ovakve svoje ivotne
pozicije:
Odakle meni tvrdoa, lukavstvo, prodornost? (...) Kada se to prekinulo u meni? Tada kada
su nesloge u kui zapretile da me unite svojim pritiskom pa sam u svom plaljivom oajanju
najzad zakljuio da se radi svog spasa moram izdvojiti, graditi nezavistan ivot (u ono vreme,
u svojoj desetoj, dvanaestoj godini, ivot okrenut knjizi, mati)? Ili tada kad sam, doavi u
dodir sa irim drutvom (u koli, u skautima) otkrio rasni stid pa uvideo da moram da se
ogradim zidom kako bih ostao neizloen poruzi i ponienjima?6
S druge strane, uporni egoizam na kome Tima insistira kao na istinskom osnovu svake,
pa i sopstvene, ivotne orijentacije otkriva i drugu stranu sna o postajanju piscem, priu
o oportunizmu i konvertitstvu, o paktu sa ideologijom i reimom u kome se Tima nije
oseao ugodno ali sa kojim je intenzivno i relativno uspeno saraivao. U trenucima kada
shvata da mu je to neophodno Tima odluuje da se potrudi oko svog drutvenog statusa:
Kada me je deurni izveo na raport bio sam blizu oajanja i smiljao kako bih se opet to
skorije povezao sa organizacijom komunista (7. VIII 1947).7 U ovoj ambiciji Tima uspeva pa u zapisu od 30. V 1948. izvetava o pisanju biografije za pristup u Komunistiku
partiju iz koje e biti izbaen 1952. (to se kao podatak moe pronai u njegovim kasnijim
dnevnikim zapisima):
Pisao sam biografiju za prijem u partiju. I zaudo ono to sam uvek zamiljao kao tekou,
ispalo je prosto posle malo razmiljanja napisao sam sve o svom graanskom poreklu i rasnom stidu. Malo sam lagao pokazujui sebe hladnokrvnijim i smelijim pred opasnostima
u okupaciji.8
5
6
7
8
Aleksandar Tima, Predgovor, Dnevnik 19422001, Sremski Karlovci Novi Sad 2001., 5.
Aleksandar Tima, Dnevnik 19421951 (Postajanje), Novi Sad 1991., 246.-247.
Isto, 113.
Isto, 152.
24. 7. 2012. 15:35:55
64
Kao lan partije koji pokuava da podigne svoj radni elan i ideoloku mobilnost, Tima pokuava da savlada otpor prema posleratnom drutvenom aktivizmu i da shvati sr
marksistike ideologije i prakse. ita marksistiku literaturu, ekstatiki pohvalno se izraava o jednom Staljinovom tekstu, ali neprekidno je u sukobu sa kolektivistikim duhom
vremena koji mu oduzima njegovu privatnost, njegovo graanstvo. Istinski sukob poinje
tokom rezolucije Informbiroa 1948. a u zapisu od 26. XI 1950. Tima kroz razumevanje
ovog istorijskog dogaaja demistifikuje itav partijski pokret:
Osnovni motiv informbirovaca je nezadovoljstvo, razoarenje to socijalizam ne reava pitanje
line sree a donosi niz tekoa, nepravdi. Rezolucija IB je samo ona eksplozija koja je ljude
istrgla iz apatije, a njen blesak ih je u tolikoj meri zasenio svojimprincipijelnim jezikom i
kritinou da su u prvi mah svi pomislili: Evo razjanjava se uzrok mog nezadovoljstva, i
prihvatili je. (...) jer je i on, pokret, imao svoj blesak, koji je njegovim akcijama (demonstracijma, deljenju letaka, itanju zabranjenih knjiga, pa i likvidaciji protivnika) davao sjaj heroizma, unosei u svet svakodnevnih stvari egzaltaciju, poeziju, indijantinu.9
Podsetimo se, ovom prilikom, injenice da je Tima uporno pokuavao da dobije paso
za odlazak na studije van zemlje, ali kada ga je konano dobio njegova knjievna karijera
ve je imala jasne obrise:
Kada sam se 1945. prijavio na konkurs za francusku stipendiju, neko u komisiji, koja je predstavljala tadanju Srbiju, nije mi dozvolio da je dobijem i domognem se eljene Evrope. Srbija
me je spreavala da svoju elju ostvarim sve do 1956. Godine, kada se politika izdavanja pasoa promenila zbog gastarbajtera i deviza koje e oni doneti ali sam ja tada ve bio prestar
da bih promenio jezik i karijeru.10
Mala knjievna grupa koja je podravala Timu u spisateljskom radu predstavlja graansku sr novosadske knjievno-akademske scene. Najistaknutiji njeni lanovi su Mladen Leskovac, Milan Kaanin i Boko Petrovi, a prvi Timin rukopis koji doivljava uspeh nije
s predumiljajem pisana ratna pria etrdeset i prva ve Ibikina kua, ljubavna povest
sa ratnom pozadinom, povest dakle o najdekadentnoj od svih buroaskih tema o luksuzu ljubavi u vremenima politikih previranja o jednoj Maarici, podvodaici, koja ne
razume jugoslovensku revoluciju.11 Pa ak i samo voenje dnevnika nekako izgleda kao
buroaska navika brige za sopstveno samooblikovanje i sebeprepoznavanje, a dnevnik se
ini luksuznim predmetom koji povlauje hedonizmu svog vlasnika i njegovim izotrenim
ulima pre nego njegovoj asketskoj borbi za disciplinovanje sopstvenog spisateljskog talenta. No spor hedonizma i asketizma nije u istoriji knjievnosti ni nepoznat ni redak: to je
veni spor u kome se vodi borba za pievu duu piev dnevnik retko kad ne svedoi o
toj borbi. Svedoenje dnevnika je utoliko uspenije i vanije ukoliko je opus pisca zaokruen i poentiran, iskupljujui, u nekoj vrsti montiranog sudskog procesa, njegovu izgubljenu
duu. Nije li to sluaj i u trenutku objavljivanja Timinog dnevnika? Ne koristi li Tima
postignue postajanja profesionalnim piscem kao zalog smisla, kao iskupljenje, kao neku
vrstu zaklona iza koga nam apue kakva je zapravo istina o biografiji jednog uspenog pisca bive Jugoslavije i zbog ega tog i takvog pisca moemo i moramo opravdati?
Biti piscem pojavljuje se u Timinom dnevniku kao alibi za mnoge ideoloke i drutvene
kompromise: profesija pisca razotkriva se u svojoj brutalnoj amoralnosti, u nieanskoj volji
9
10
11
Isto, 239.-240.
Aleksandar Tima, Dnevnik 19422001, Sremski Karlovci Novi Sad 2001., 1028.
Isto, 535.
24. 7. 2012. 15:35:55
65
za mo, u svesti o tome da za one koji nisu uspeli nema opravdanja dok za one koji jesu
ostvarenje njihovog sna biti piscem jeste, po sebi, iskupljenje. Nikola Miloevi pokuava
da ukae na opravdanost ovih kompromisa i na neminovnost istorijsko-politikog profila
pisca koji nam Tima nudi u sopstvenom liku, istiui kako je u totalitarnim vremenima
svoje mladosti Tima morao pronai neku vrstu narkotika za ivot u postojeem reimu. Po Nikoli Miloeviu ti narkotiki porivi ispoljavaju se u dnevniku kroz etiri snana
psiholoka impulsa: kroz potrebu za profesionalnom identifikacijom, kroz egzistencijalnu
elju da se osvoji i sauva sopstvena pozicija u ivotu, kroz erotsku megalomaniju i, konano, kroz strasni porivom za identifikacijom sa nekim kolektivom.12 Sve to ipak nije
bilo dovoljno da se pisac sam sebi svidi i u toj pukotini krije se, tvrdi Miloevi, najdublji motiv njegovog ponaanja na politikoj sceni i njegove ideoloke opcije iz tih prvih
poratnih godina.13
Svoj moralni profil Tima puta nekoliko varira u svom dnevniku. Naveemo samo dva
opisa koja iznova obnavljaju razliku privatno/javno rastaui njene granice:
U karakteristici koju mi je danas Miro proitao, a koju su napisali on, Saa i Bubo, stoji da
sam bolesno ambiciozan, komotan, slabog karaktera, precenjiva svojih sposobnosti i osobenjak. Sa optedrutvenog gledita sve ovo je tano, sa partijskog jo vie. Ali kako izgledam
ja pred ovakvom slikom svoga bia. Kao i uvek ponien, zbunjen. (...) Stranac sam i ta mi
vredi da se postavljam meu ljude sa kojima nemam zajednikih crta. Ali sam sa druge strane
previe slab da se otkinem od ljudi i ostanem sam. Valjda zato to je drutvo suzilo mogunost izbora ili si za nas ili protiv.14
I:
Radi se o stvarno neljudskom odnosu, mehanizmu, robotizmu o nekoj mrzovoljnoj racionalnosti (...) koja se ipak uklapa u sasvim iracionalnu koncepciju ivota. Jer ja niti elim
neki zvanian poloaj u Matici, niti elim neku slavu, to jest, ja to elim ali ne prevazilazei
okvire primerene ambicioznom mladiu. Dai ne govorimo o rezultatima: ja sam sitan inovnik, nepoznat i malo plodan pisac, ovek bez uticaja na drutvo. A opet, moje postupanje
je postupanje jednog racionaliste-sebinjaka. Tu se javlja stara protivurenost izmeu moje
sklonosti onom to ja zovem askezom i moje lude tenje za legalizacijom, to jest osvajanjem
mesta meu ljudima. (23. I 1951)15
Timino nastojanje da se, piui dnevnik, sam sebi svidi oigledno je propalo. Ali projekat pisanja dnevnika bio je projekat za budunost, u njegovoj sutini stoji dvoumica unititi i/li objaviti koja se razreava mnogo decenija poto je prva knjiga dnevnika pisana.
Otuda odluka, koja stoji iza ina objavljivanja etiri decenije starog dnevnikog teksta,
zauuje i intrigira daleko vie nego besramni sadraj koji po reima autora okira jednog od prvh italaca njegovog dnevnika; odluka o objavljivanju uvek je tajno oruje stratekog delovanja dnevnikih beleaka koje su nam ponuene na itanje i njeno je dejstvo
subverzivnije od brojnih klopki erotskih i moralnih sablazni sa kojima Tima, suoavajui
se, suoava i svog itaoca.
12
13
14
15
Nikola Miloevi, Jevanelje skepticizma, Dnevnik 19421951 (Postajanje), Novi Sad 1991., 16.-17.
Isto, 19.
Aleksandar Tima, Dnevnik 19421951 (Postajanje), Novi Sad 1991., 194.-195.
Isto, 245.
24. 7. 2012. 15:35:55
66
Potisnuto pitanje odgovornosti: biti graanin

Da li se samooblikovnje autorskog subjekta zavrava objavljivanjem njegovog mladalakog dnevnikog teksta koji bi trebalo da okona prolost proraunatog podzemnog rata koji
je mladi, beskrupulozni i sobom obuzeti pisac vodio protiv politikog sistema i socijalnih
konvencija? Moe li Tima mirno da nastavi sa objavljivanjem svojih dnevnika, svog poslednjeg umetnikog dela, prevodei u procesu samooblikovanja samog sebe u potpunosti,
bez ostatka, u javnost profesije pisca? Moe li svoje private dnevnike, nekada namenjene
unitenju i potpunoj anonimnosti (videti gore citirane zapise), pre-imenovati u posebno
knjievno ostvarenje o ijoj sam se budunosti morao postarati kao i o svima ostalima? Jer
inom tampanja proces samooblikovanja se nastavlja, obnavljajui razliku konstitutivnu za
dnevniki anr, razliku koja je u sri sukoba autorskog subjekta sa predmetnou sopstvenog dnevnika odnosno dnevnikog teksta.
U sluaju Timinih dnevnikih zapisa moe se postaviti pitanje u kom pravcu je zapravo
proces samooblikovanja krenuo; ta se to iz prolosti, osim prie o intelektualnom konvertitstvu i mimikriji te egzistencijalnom konformizmu i profesionalnoj ambiciji, moglo jo
otkriti i staviti javnosti na uvid radi opteg dobra. Ili, ako elimo postaviti pitanje drugaije:
ta je to u ovoj prii o ostvarenom snu o uspehu moglo biti presudno za ponovni process
preispitivanja i redefinisanja subjekta zvanog pisac u bivoj i sadanjoj kulturi post-jugoslovenskog prostora.
Tima, deklarisani protivnik graanskog rata u Bosni i reima Slobodana Miloevia,
osea, naime, obavezu da objasni zbog ega je reio da svoje mladalake dnevnike tampa
ba 1991. godine i zbog ega je te iste godine tampao samo knjigu Postajanja dok su se
celokupni Dnevnici pojavili tek deset godina kasnije, dve godine pre pieve smrti. Nekoliko stvari se moe proitati iz Timinog obraanja potencijalnim itaocima Dnevnika. Jedna od njih, najdramatinija, iako saoptena vrlo tihim, smirenim tonom jeste priznanje o
potrebi, o neophodnosti graanske pristojnosti. Pomalo cinino zvui Timin opis samog
sebe kao deklarisanog pisca i oca porodice ali ima nekog mirnog dostojanstva u ovim
konano pronaenim i ispunjenim drutvenim ulogama od strane mladia koji je patio od
samoprezira, samoponienja i rasnog stida. Tima, naime, u Postajanju kontinuirano istie
kako je vrlo rano svoju drugost osetio kroz ono to u svom dnevniku zove rasni stid a to
je zapravo komplikovani oseaj jevrejske (ne)pripadnosti zajednici, bol i stid zbog polujevrejskog porekla i (...) stid zbog svog stida (zapis od 3. IX. 1945).16 Tima na vie mesta
pominje problem svog jevrejskog identiteta i zagonetnu dilemu stida vezanu za njega:
Bilo je to ovako: itao sam Das Erbe im Blut od Lewishona i iz Arthurovih lomljenja izvukao zakljuak da mi se ne valja odupirati jevrejstvu u sebi svojoj pravoj linosti. (5. XI.
1945)17
i
Karakteristino je da mi je ., kao primer za ugledanje u pisanju imenovao Babelja i M.
Golda, dakle dva Jevrejina, to me je isprva okiralo, ali i na izvestan nain oslobodilo nekog
tereta. (8. XI. 1945)18
16
17
18
Isto, 87.
Isto, 90.
Isto.
24. 7. 2012. 15:35:55
67
Ovo oseanje polutanstva, anacionalnosti, polusrpstva i polujevrejstva, pominje se tokom celog Timinog Dnevnika a pojaava se uvek u kriznim politikim godinama i prevratima (1971. godina i Maspok, poetak Miloevieve vlasti tokom 1989. godine i raspad
Jugoslavije 1991. godine). Ono to je , meutim, bilo karakteristino za epohu opisanu u
Postajanju jeste oseanje politikog ponienja intezivirano upravo pomenutim oseanjem
rasnog stida kao i stida zbog stida: rasni stid, stid dvojakog genetskog porekla, povezan je
i sa stidom zbog klasnog porekla, sa stidom zbog nastojanja (esto uspenih) da se poniti sopstveno graansko poreklo. Sa stidom zbog stida od svog graanskog porekla. Kada
Tima 1991. godine objavljuje svoj prvi dnevnik on nam predstavlja sebe-kao-pisca koji je
pokuavao da zaboravi obavezu svog graanskog porekla, iako nikada za tim graanskim
nije prestao da udi i da mu daje prednost kao materijalnom i duhovnom izobilju, kao prostoru izbora. Tima ne uspeva sebi da se svidi upravo zbog toga to porie svoje graanstvo
od koga ne odustaje i kome se, jednim neverovatnim obratom kakav je odluka o tampanju
dnevnika, subverzivno vraa.
Neka vrsta stida prati i ovu odluku o objavljivanju koja Timin dnevnik/dnevnik nudi javnosti na uvid kao artefakt za rekonstrukciju jedne duhovno-istorijske epohe koja je
prethodila epohi meujugoslovenskih ratova i politikom suoenju sa odsustvom graanskog drutva, ugroenog i rastakanog jo od Drugog svetskog rata. Taj stid je, po Timi,
imanentan graanskoj pristojnosti i graanskom doivljaju sveta kao i onome to on zove
vojvoanskim mentalitetom, a na ta se posle poetka raspada bive Jugoslavije vie puta
osvre u brojnim svojim intervjuima:
Mentalitet graana podrazumeva i izvesno povlaenje od odgovornosti, od teskoa i od isticanja. Vojvoanin nee da bude elnik ni rukovodilac. Zbog nekog graanskog ponosa, ili
neke graanske diskrecije njega je stid da izae za neku govornicu i da pone da vie drugovi i drugarice jue, danas gospodo i gospoe a sutra banditi i banditkinje... On se toga
stidi. 19
Ili u intervjuu za nemaki list pigl:

To je mentalitet na severu zemlje, u panonskoj ravnici, koja je veoma obeleena ratarski i vienacionalno. Jezgro Srba su pre brani, jaki na rei, razgovorni, poklonici mita, zapaljivi i
ni najmanje melanholini. Ono to, pre svega drugog, nedostaje Srbima, jeste jedno ustaljeno
graansko drutvo i zbog toga, takoe, ne moe da se formira prava opozicija koja veruje
u graanske slobode.20
Ali taj stid moe se itati i kao neka vrsta izvinjenja i alibija pred sopstvenom politikom prolou koje Tima ne prestaje da se stidi ali ne pristaje ni da je se odrekne. Iz perspektive aktuelnih politikih deavanja Timi je moralo biti jasno da e njegov dnevnik
biti itan u jednom sasvim odreenom politikom kdu koji zahteva da se jednom zauvek
razrei spor izmeu graanske odgovornosti drutvu i privatne autorske odgovornosti za
sopstveni tekst. O tom nepomirljivom raskolu koji prati polemiku o statusu pisca kao javne
figure u politiko-drutvenom ivotu, Tima esto daje izjave u brojnim intervjuima tokom
poslednje decenije XX veka, veka holokausta. Na pitanje novinara nemakog lista pigl
19
20
Aleksandar Tima, Posmatra ljudskih strasti, intervju za AIM, Novi Sad, 27. 1. 1996. (http://www.aimpress.ch/
dyn/pubs/archive/data/199601/60127-003-pubs-beo.htm).
Aleksandar Tima, Pesimista je uvek u pravu, intervju dat za nemaki list pigl prenet u beogradskom nedeljniku NIN 15. 4. 1999. (http://web.arhiv.rs/Develop/Glasonose.nsf/9124349e3076fd1cc1257298004a7216/ec4216c
9ae09accac12572ad00539924?OpenDocument).
24. 7. 2012. 15:35:56
68
da li se osea moralno obaveznim da nape roman u kojima e opisati dogaaje vezane za

meujugoslovenske ratove Tima odgovara:
Pravim razliku izmeu privatnog ivota u kojem postoje telesna i duhovna zadovoljstva i patnje, s jedne strane, i organizovane politike koja poiva na kolektivnim idejama i znaenjima, s
druge. Literatura u mom poimanju pripada privatnom ivotu, ona se troi pojedinano. Kad
se literatura umea u politiki svet parola i velikih rei, ona postaje kierska.21
A novinarki Mileni Putnik koja spominje da je Poruka pisaca upuena sa Devetog

kongresa knjievnika odranog u bivoj Jugoslaviji poinjala reenicom Pisac mora da
bude savest svoga vremena i svoga drutva... Tima odluno kae:
Tu prvu reenicu nije trebalo ostaviti. To nije istina. Pisac je ovek kao i svaki drugi. (...)
Znamo da je bilo pisaca koji su bili ideoloki poptpuno angaovani na strani unitenja. Nije
pisac, samim tim sto je pisac, imun na negativne osobine. (...) Pisac nosi line strasti u sebi, i
ne treba oekivati od pisca da on bude drukiji od ostalih ljudi, samo zato to ima talenat da
neto opie, da nesto uini prisutnim u recima. On je, ipak, samo ovek.22
Ovakvi odgovori zvue udno kada se ima u vidu Timin politiki, anti-miloevievski
angaman tokom devedesetih godina prolog veka. Ali i taj angaman Tima esto osea
kao konvertistvo, sebini proraun, kukaviluk... Kao to i svoje dnevnike krije u dnevnike, u formu umetnikog dela, tako i svoj intelektualno-politiki angaman Tima esto
predstavlja kao deo kameleonske borbe za sopstveno delo i karijeru, borbe koja traje do
kraja njegovog ivota. Pitanje je da li se iz te perspektive Tima mogao, toliko decenija posle
svog prvog dnevnikog teksta, samome sebi svideti? I nije li objavljivanje dnevnikih zapisa
bio in graanske hrabrosti kojim je eleo da poniti svoj konformizam i konvertitstvo o
kome se, tokom Dnevnika, toliko puta ispovedao?
Tima je odluno i brino, za svog ivota, stavio na uvid javnosti svoje dnevnike beleke koje esto svedoe o izdaji ideala graanske pristojnosti kome je, paradoksalno, doivotno ostao privren. Dnevnik Aleksandra Time (pa i Postajanje kao njegova prva knjiga)
je ovakvom odlukom o objavljivanju vraen, uprkos Timinom insistiranju na umetnikoj formi Dnevnika, svojoj predmednosti, svojoj funkciji dokumenta odnosno dokaza u
postupku koji bi graansko javno mnjenje moglo da povede protiv njegovog autora. Ovaj
dobrovoljni in ritualnog samospaljivanja u javnosti i za javnost, a u prisustvu sopstvenog
dnevnika kao kljunog svedoka koji optuuje, ini Timinu odluku o objavljivanju Postajanja inom graanske hrabrosti kojim pisac ponovo eli preuzeti odgovornost za zaboravljeno pozvanje biti graaninom. Ovaj in hrabrosti podsea na nain na koji je Tima u
svom romanu Knjiga o Blamu opisao uveni istorijski dogaaj genocida nad novosadskim
ivljem (prevashodno jevrejskim, romskim i srpskim) izvren na zaleenom Dunavu u zimu 1942. godine . Miljenko Jergovi pie da je Tima u tom romanu:
(...) na udovian nain demonstrirao naelo, jedino mogue i moralno, po kojem umjetniko
djelo s temom holokausta na itatelja treba proizvesti nepodnoljiv dojam. Nema uivanja u
vlastitoj ispravnosti i nema utjehe. U knjievnosti, kao ni u ivotu, ljude se ne smije vrijeati
vikom suosjeanja i lane suuti.23
21
22
23
Isto.
A. Tima, Posmatra ljudskih strasti.
Miljenko Jergovi, Tima, utjeha jevrejskih pasa, 29. 8. 2010. (http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/tismautjeha-jevrejskih-pasa/).
24. 7. 2012. 15:35:56
69
Ali u sluaju objavljivanja dnevnikog teksta, ne mogu se zaboraviti rei od konstitutivnog znaaja za dnevniki anr, rei kao to su fingiranje i simulacija. One podseaju da se
odlukom o objavljivanju nastavlja proces samooblikovanja i samopreispitivanja subjekta pri
emu se, u Dnevniku Aleksandra Time, taj subjekt neprekidno preobraa iz pisca u graanina, i obratno. U tom preobraanju nema nikakve garancije da e pisac biti i graanin,
kako se to esto od intelektualaca i umetnika oekuje. Niti se moe oekivati da se graanin, uvek sklon da titi sigurnost svoje pozicije i imovine, moe preobratiti u odgovornog
intelektualca. Pisac, bez uverenja u vlastitu ispravnost, fingira da je graanin; graanin simulira, bez ikakve katarze utehe, da je intelektalno odgovorni subjekt.
U samoj prirodi graanskog identiteta, tvrdi Tima, je neka vrsta povlaenja, neagresivne politinosti; u samoj biti pisca je izolacija i samotniki ivot. ini se da izmeu ova
dva identiteta postoji korespodencija, ini se da Timina graanska koncepcija pisca nudi
uvide u nain na koji se uspostavlja dijalog izmeu ovih razliitih identiteta ija je slinost
u tome to su oba, i spisateljski i graanski, istovremeno i privatni i javni. Objavljivanje Timinih dnevnika svedoi, meutim, ak i na primeru same spisateljske karijere Aleksandra
Time, da se u jugoslovenskom drutvu i kulturi izmeu ove dve uloge, uloge graanina i
uloge pisca, otvorio jaz i ukinuo dijalog. Raskol izmeu graanina i pisca, svedoi Timin
Dnevnik, traje i pre i u vreme meujugoslovenskih ratova kao i u postjugoslovenskom
kulturnom procesu tranzicije.
Biti piscem ili javnom intelektualnom figurom na prostorima bive Jugoslavije odavno
nije isto i odavno je ve u sukobu sa obavezom zvanom biti graaninom. Na kulturnom
prostoru bive Jugoslavije intelektualac je kao javna figura zavaen sa graaninom u sebi
na vie naina. Skoro pa nepomirljivo. Isto kao to je graanin na Balkanu lien oseanja
za svoju intelektualnu odgovornost i drutvenu solidarnost. Skoro pa potpuno. Moda je to
upravo onaj najsumorniji no ujedno i najdragoceniji politiko-kulturoloki uvid koji nam je
omoguen objavljivanjem mladalakih, kao i potonjih, dnevnika Aleksandra Time.
Aleksandar Tismas DIARY: 19421951 Pandoras Box

and Demons of Decision
Summary: Aleksandar Tima published his diaries during his life: the first book of his Diary 1942
2001, the Diary 19421951, was published in 1991 ten years before the other volumes. The authors decision to publish his private diary in such a way represents secret narrative weapon which
attracts attention and puts some questions connected with the role of the intellectuals in the wars
at the space of former Yugoslavia in the second half of 20th century. This decision provokes and
re-establishes the public/private opposition as the constitutive difference of diary as genre. Playing
with the other constitutive oppositions of the diary genre such as diary text/the thing for personal
use, subjectivity/objectivity, political/personal, non-fictional/fictional Tisma discovers authorship/
citizenship gap in his personal life and paradoxical absence of inner dialogue between Tisma-writer
and Tisma-citizen roles. The aim of the paper is to analyze this gap and to explore the way in which
Tismas decision about publishing Diary 19421951 a) discovers conflict between authorship and
citizenship in cultural space of former Yugoslavia and b) transforms diary from the private possession into public good, into cultural and political heritage of the community.
24. 7. 2012. 15:35:56
70
Keywords: diary, difference, public/private, citizenship, authorship, private possession, public good,
transformation, decision, publishing
Literatura
Miljenko Jergovi, Tima, utjeha jevrejskih pasa, 29. 08. 2010. (http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/tisma-utjeha-jevrejskih-pasa/).
Aleksandar Tima, Dnevnik 19421951 (Postajanje), Novi Sad 1991.
Aleksandar Tima, Dnevnik 19422001, Sremski Karlovci Novi Sad 2001.
Aleksandar Tima, Pesimista je uvek u pravu, NIN, 15. 04. 1999. (http://web.arhiv.rs/Develop/
Glasonose.nsf/9124349e3076fd1cc1257298004a7216/ec4216c9ae09accac12572ad00539924?
OpenDocument).
Aleksandar Tima, Posmatra ljudskih strasti, AIM, Novi Sad, 27. 01. 1996. (http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199601/60127-003-pubs-beo.htm).
Aleksandar Tima, Upotreba oveka, Novi Sad 2010.
24. 7. 2012. 15:35:56
5.
LJUBO LEONTI: NJEGOVI POLITIKI

POGLEDI 1939.1947.1
Stjepan Matkovi
UDK: 32-05 Leonti, Lj."1939/47"

Saetak: U traenju odgovora na brojne probleme koji su pratili politiki ivot Kraljevine
Jugoslavije zasebno mjesto zauzimaju pojedini pripadnici Samostalne demokratske stranke
(SDS). Veinu njihovih politikih i intelektualnih biografija moemo promatrati u kontinuitetu jo od poetaka 20. stoljea pa time i uoavati jedan od naina suoavanja s ratnim situacijama. Specifian primjer meu njima bio je Ljubo Leonti. Njegova proturjena
pretprolost nije ga omela da odbaci nekadanje radikalne aspekte djelovanja, prikljui se
Pribievievoj stranci, a shodno tomu prihvati i dugoronu suradnju s Hrvatskom seljakom strankom na tragu traenja dogovornog rjeenja unutar jugoslavenske drave. U toj je
kombinaciji SDS je uao u vladu Cvetkovi-Maek. Unato prevladavajuem stavu u historiografiji da je SDS bio eksponent imunijeg graanstva, Leonti je jedan od onih lanova
stranke koji tragom koncepcije puke fronte ne odbacuje povezivanje s komunistima, to je
izazivalo manje unutarstranake sporove. Talijanske ga vlasti nakon zauzimanja Dalmacije
smatraju protivnikom Italije. Leonti se povezuje i s komunistima, a krajem 1941. godine,
zajedno sa sestrom i nekim drugim istaknutijim graanima Splita, interniran je na Liparima. Uoi kapitulacije Italije bjei iz zatoenitva i postaje potpredsjednikom Narodnooslobodilakog odbora Splita, a nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. godine, pristupa
partizanskom pokretu, ali slubeno ne ulazi u Partiju. Pozvan je u lanstvo ZAVNOH-a i
kao njegov vijenik sudjeluje u zasjedanjima u Plakom, Topuskom i Zagrebu, a poslije je
lan AVNOJ-a i drugih utjecajnih ustanova. Kruna karijere uslijedila je neposredno poslije
Drugoga svjetskog rata, kada obavlja dunost prvoga veleposlanika Jugoslavije u Londonu.
Kljune rijei: politika biografija, jugoslavenski nacionalizam, Samostalna demokratska
stranka
ema sumnje da je Ljubo Leonti imao burnu karijeru, isprepletenu brojnim mijenama
i proturjejima. No, upravo takvi kontroverzni primjeri daju nam ne samo mogunost
ocjenjivanja uloge pojedinca, nego openito i ireg drutvenog ozraja u pojedinim
vremenskim okvirima, napose onima ratnima. Usporedba politikih biografija intelektualaca zorno pokazuje da je bilo mnotvo sluajeva mijenjanja pozicija uz razliite izgovore i
opravdanja. Predmet moga izlaganja pripadao je takvoj skupini s bogatog transfer popisa,
N
1
Tekst je nastao slijedom istraivanja ivotopisa dr. Ljube Leontia u svrhu izrade natuknice o njemu za Hrvatski biografski leksikon u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea.
24. 7. 2012. 15:35:56
72
ali u njegovu sluaju moemo govoriti o prepoznavanju pravila za jedan obrazac koji vie
nudi uvide u transfomacije uz odreene kontinuitete i dosljednosti.
Na poetku bih izdvojio nekoliko vanijih injenica iz njegova vieslojnog ivotopisa.
Leonti je bio izraziti pripadnik inteligencije koja je dosljedno vie od pola stoljea zagovarala pokret integralnog jugoslavenstva s primjesama drugih politikih ideologija u
rasponu od liberalizma do komunizma. U obzir svakako valja uzeti i njegov odnos prema
pojmu demokracije koji je varirao ovisno o razdoblju u kojemu je djelovao. Za istraivaa predstavlja zahvalnu temu jer je kao politiki protagonist objavio dva romansijerskohistorijska zapisa. Prvi je Kronika bez naslova (1961.), a drugi Izmeu dva rata (1965.).
Oba djela sadre autobiografske podatke i povjesniar moe vie-manje lako odgonetnuti klju romana u kojima susree brojne povijesne likove i dogaaje. Na alost, trei
dio zamiljene trilogije nije ugledao svjetlo dana tako da je razdoblje od 1941. na dalje
ostalo neispisano.2
Leonti se zapoeo oblikovati na hrvatskoj sceni u multietnikoj Habsburkoj Monarhiji
koja je uoi Prvoga svjetskog rata propitivala brojna politika i socijalna pitanja, to je bilo popraeno trajnijom krizom nacionalnih identiteta. Bio je jedan od suosnivaa pokreta
ujedinjene nacionalistike omladine i urednika asopisa Jugoslavija koji je 1914. pokrenut u
Pragu, gdje je Leonti na tamonjem ekom sveuilitu zavrio studij prava i umjetniku
akademiju. Te godine, odmah nakon Sarajevskog atentata, skupina integralista bezuvjetno
je zagovarala ruenje Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske drave ne iskljuivo monarhijskog ureenja sagledene u kombinaciji tradicionalnog junoslavenstva i suvremene
zbilje u kojoj je Kraljevina Srbija imala izboeni poloaj kao jedan od kljunih nositelja pokreta okupljanja junih Slavena i delegitimiranja Habsburke Monarhije. Leonti je tijekom
rata uspjeno agitirao u junoj i sjevernoj Americi, artikulirajui meu iseljenicima ideologiju jugoslavizma.3 Uspostavom mira vratio se u domovinu i najprije ivio u Dubrovniku,
gdje se vrlo brzo ukljuio u politiki ivot.
Izmeu dvaju svjetskih ratova dokazao je svoj neosporni politiki talent koji je dao naslutiti njegove naizgled neobine putove i sudjelovanje u visokoj politici. Nakon neuspjelog
pokuaja okupljanja cjelokupne jugoslavenske omladine i kraeg iskustva sa Zemljoradnikom strankom svakako je najpoznatija orjunaka epizoda o kojoj je mnogo pisano i
koja je ostavila za sobom teka bremena za sve protagoniste Organizacije jugoslavenskih
nacionalista (Orjuna) ma kakve god poslije bile njihove sudbine (uzmimo u obzir Niku
Bartulovia, Dobrosava Jevevia ili Edu Bulata).4 Upravo u tom okruenju, koje se prema
kulturalnim teoretiarima vezuje uz ideju palingenetike nacionalne revolucije, pronaeno
je premotenje za dio pripadnika predratne nacionalistike omladine koji sazrijevajui kreu
2
Vladimir Dedijer biljei da je Leonti prije povratka u Dalmaciju iz internacije u Italiji zakopao iscrpne zabeleke o
ovome ratu (op. a. Drugome svjetskom ratu) negdje na Siciliji. Vidi: V. Dedijer, Dnevnik 1941-44, knj. 2, Rijeka
1981., 481.
O tome vidjeti u njegovim brojnim djelima kao to su promidbene broure Jedinstvena organizacija u sjevern. i jun.
Americi (Buenos Aires 1916.) i Zato sam traio da se raspusti Jugoslovensko narodno vijee (Washington 1918.) te u
nizu objavljenih lanaka memoarske prirode u reviji Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz June Amerike (1934-36).
Nakon Drugoga svjetskog rata napisao je i monografiju O Jugoslavenskom odboru u Londonu (Zagreb 1961.) u izdanju
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Iscrpnije o razliitim aspektima Orjune vidjeti kod: Branislav Gligorijevi, Organizacija jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), Istorija XX. veka, Zbornik radova V, Beograd 1963., Ivan Bokovi, Orjuna. Ideologija i knjievnost,
Zagreb 2006., feljton u 21 nastavaka Tonija itina, Dalmatinsko orjunatvo, Slobodna Dalmacija, od 18. IV. do
10. V. 1991. i magisterij Steve Djuraskovica, Fascism in Central Europe: The Organization of the Yugoslav Nationalists ORJUNA, 19211929, CEU, Budapest 2007.
24. 7. 2012. 15:35:56
Ljubo Leonti: njegovi politiki pogledi 1939.1947.
73
razliitim putovima.5 Iz tog razdoblja ostat e zabiljeen esto rabljeni pojam batinaa,
koji e u odreenoj mjeri pratiti i Leontia u njegovoj kasnijoj karijeri. Time ga se teretilo
da je u jednoj ivotnoj fazi zastupao nedemokratske metode i zagovarao koritenje represivnih mjera u obraunima s politikim protivnicima.
Neposredno prije uvoenja estosijeanjske diktature Leonti se slijedom unutarnjih
previranja u Orjuni udaljio od te radikalne skupine jer je drao da se organizacija trebala
depolitizirati, a njezini lanovi ukljuiti u rad stranaka s jugoslavenskim programom. Tako
se prikljuio Samostalnoj demokratskoj stranici (SDS). Sljedee razdoblje do 1941. godine obiljeeno je tim stranakim okvirom koji nije zrcalio tip masovne stranke, ali je imao
jaki intelektualni upliv i vanu ulogu u politikom povezivanju liberalnih Hrvata i Srba
koji su ivjeli na podruju nekadanje Austro-Ugarske Monarhije. U toj stranci Leonti je
pripadao njezinom gremiju. Uz Veeslava Vildera, Adama Pribievia, Srana Budisavljevia, Savu Kosanovia, Iliju Zeevia, Dudu Bokovia i Hinka Krizmana bio je lanom
izvrnog odbora stranke. Neki od tumaa SDS-ova poloaja na jugoslavenskoj sceni vidjeli
su njihovu jakost i u tijesnoj povezanosti sa slobodnim zidarstvom.6 Kako je ipak rije o
parahistoriografskom predmetu za koji nemamo dovoljno izvornih podataka, osim o pripadnosti odreenim loama, taj vid djelovanja ostavili smo po strani te se zadovoljili iznoenjem injenice o pripadnosti masoneriji.
Druga bitna odrednica prostor je Leontieva djelovanja, koji nas upuuje na grad Split i
okolinu koji takoer proivljavaju znatne promjene uoi Drugoga svjetskog rata. U upravnom smislu dolazi do ukidanja Primorske banovine i njezinog ulaska u sastav Banovine
Hrvatske. Ukidanjem diktature politiko-stranaki ivot postaje veoma dinamian. Gotovo svakodnevnim ritmom odravaju se razliiti skupovi i priredbe koji ukazuju na djelovanje veeg broja stranaka na tom podruju. U Splitu i irem okruenju u kratkom vremenu
uoi rata djeluju sve vanije politike formacije Jugoslavije koje ukljuuju Hrvatsku seljaku stranku (s predvodnicima Josipom Berkoviem, Pakom Kaliternom, Pavlom Krceom,
Ivom elanom), hrvatske nacionalistike skupine koje slijede ideologiju starevianstva
(Ivo Cuzzi), Jugoslavensku nacionalnu stranku (senator Grga Angjelinovi), Jugoslavensku
radikalnu zajednicu (Niko Novakovi Longo), Stranku radnog naroda i Ljotiev Zbor.
Splitsko okruenje nosilo je sa sobom i specifian mentalitet. U njega se uklapa i Leonti
koji jednom prigodom naglaava da je Dalmacija uvijek za slobodu i uvijek vodi Balkan.7
Time nas podsjea na poetke 20. stoljea, kad su upravo politiari iz Dalmacije potaknuli
koncepciju novoga kursa koja je bila jedna od prekretnica u tadanjoj politici.
Podrobnijom analizom brojnih novinskih lanaka u splitskom Novom Dobu i zagrebakoj Novoj Rijei mogu se jasno uoiti obiljeja Leontieva aktivizma u delikatnoj situaciji politikih tranzicija. Prije svega, on sudjeluje nakon sloma diktature u obnavljanju
politiko-stranakog pluralizma u Splitu i slijedi programska naela svoje stranke koja se
zalae za evolutivni napredak. To znai zagovaranje demokracije, provoenje slobodnih
parlamentarnih izbora, izgradnju povjerenja meu sudionicima politikog ivota, kritiku
zaostalog gospodarskog i socijalnog razvoja i uope promjenu raspoloenja u dravi ije su
5
Usp. Stevo urakovi, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), asopis za suvremenu povijest, 43/2011., br. 1, 225.-247., ovdje 227.-228.
O nesrazmernom uticaju masona u djelovanju SDS-a vidi: Istorija graanskih stranaka u Jugoslaviji 1918-1945., tom
I, pr. M. Pavlovi, Beograd 2008., 286. Ivan Mui navodi u svojoj knjizi Masonstvo u Hrvata (Masoni i Jugoslavija)
Zagreb 1989., 172. i 359., da je Leonti od 1929. do 1935. bio lan splitske loe Pravda.
Manifestacioni zbor bive Samostalne demokratske stranke, Novo doba (Split), br. 51, 1. III. 1937., 3.
24. 7. 2012. 15:35:56
74
perspektive bile poljuljane zbog anomalija u unutarnjim odnosima. Isto tako, Leonti primjenjuje program Samostalne demokratske stranke koji je vee uz Hrvatsku seljaku stranku i preko tog saveza u Seljako-demokratskoj koaliciji nastoji izboriti jedno od kljunih
mjesta na politikom reljefu Kraljevine Jugoslavije i to na poloaju srednje linije s koje se
teilo uinkovito djelovati na konsolidaciju drave u dezolatnim prilikama. Koalicija se tradicijski oslanjala na opus inicijatora takve suradnje, pokojnog Stjepana Radia i Svetozara
Pribievia, i smjetava se izmeu ekia i nakovnja, odnosno nasuprot sve izraenije radikalne desnice, subverzivne ljevice i reimlija iz vremena diktature. Leonti kao pripadnik
SDS-a osobito istie vrijednosti Pribievieve ostavtine. To se vieslojno naslijee kretalo
od romantikog zanosa velikih stremljenja s prijelaza stoljea do krute ivotne stvarnosti
koja je svodi na pravu mjeru. Upada u oi da Leonti govori o svojevrsnoj nacionalnoj dvojnosti njegove stranke, kada naglaava da hrvatski samostalci kojima i sam pripada, uvaju uspomenu potenom Srbinu koji je dao ivot za slobodu svoje i nae domovine.8 Drugu
Pribievievu odliku vidi u postizanju narodnog sporazuma s prvacima Hrvatske seljake
stranke kojim se suprotstavlja velikosrpskom kalupu i odbacuje jugoslavenski integralizam koji je bio na djelu tijekom diktature ili, kako to dio povjesniara pie, osobnog reima kralja Aleksandra. S druge strane, duh starog junoslavenstva i slavenske uzajamnosti
vidljiv je u Leontievu idealu skladne drave u koju bi bili ukljueni i Bugari. Tako nema
u njegovoj ideolokoj projekciji naputanja tradicionalnih naela junoslavenskih korifeja,
poznatih jo iz 19. stoljea, po kojima bugarski imbenik zaokruuje etnografske ideale
povezivanja od Alpa do Crnog mora i ima vanu ulogu u definiranju odnosa na Balkanu
i jugoistonoj Europi.
Meutim, kad je rije o ideologijama toga razdoblja Leonti radi odreena odstupanja
u odnosu na vei dio vlastite stranke, pokazavi simpatije prema lijevom polu scene. Prema
miljenjima nekih povjesniara takvim je usmjerenjem stvoreno lijevo krilo SDS-a. Lijeva
su skretanja na poetku bila prikrivena da bi s vremenom postala sve otvorenija. Veina
kroniara i svjedoka toga vremena biljei da su se spone sa lanovima Komunistike partije tkale Leontievim zastupanjem pojedinih komunista pred sudovima za zatitu drave
(sluaj obrane veeg broja makarskih komunista 1936.). Nadalje, u jednom agitacijskom
govoru odranom u Makarskoj, Leonti istie vanost radnikog pitanja, naglaavajui da
su mnogi radnici uz demokratski pokret i da je ono nezaobilazno u svim promiljanjima
novog drutevnog ureenja.9 Nije na odmet spomenuti jo neke injenice. Ljubin brat Boro sudjelovao je kao dragovoljac u panjolskom graanskom ratu na republikanskoj strani,
upoznao se s brojnim komunistima iz internacionalnih brigada i poslije po povratku u domovinu pristupio partizanskom pokretu. Istovremeno, Ljubo se upoznaje s Vickom Krstuloviem i njihovo prijateljstvo bit e okrunjeno kumskim vezama.10
Kada se ralanjuje odnos prema Hrvatskoj seljakoj stranci i tu Leonti zadrava posebno gledite unato neprestanim potvrdama o kompaktnosti koalicije. On priznaje autoritet Maeka (vrsto dri barjak vodstva) i smatra da je hrvatsko pitanje najakutnija
toka dnevnog reda na koje treba pronai odgovor da bi se rjeavala druga ekonomska i
8
9
10
Lj. Leonti, Svetozar Pribievi, Novo doba (Split), br. 214, 15. IX. 1937., 2.
Lj. Leonti, Velika konferencija dra Ljube Leontia u Makarskoj, Novo doba (Split), br. 108, 9. V. 1938., 3.
Istorijski arhiv Beograda, fond Vicka Krstulovia, kut. 1, biljeke od 26. XI. 1986. Vicko Krstulovi biljei: Na tom
II zasjedanju (AVNOJ-a nap. ur.) iz Dalmacije, pored Vice Buljana, na moje zalaganje govorio je poznati graanski
politiar dr. Ljubo Leonti, moj pravni branilac 1929.-1933. i 1937. god. pred Sudom o zatiti drave, i takoer moj
vjerni Kum. Zahvaljujem kolegi Josipu Mihaljeviu koji mi je ustupio prijepis toga dokumenta.
24. 7. 2012. 15:35:56
75
socijalna pitanja.11 U tom smislu pozdravio je pregovore izmeu Maeka i predsjednika

vlade Dragie Cvetkovia koji je pristao pregovarati o hrvatskom pitanju i sporazumjeti
se o stvaranju Banovine Hrvatske. Za Leontia je Maekovo dranje oznaavalo izravno zalaganje za povezivanje Hrvata i Srba kao pretpostavke jugoslavenske odrivosti.12
Ipak, uoi posljednjih skuptinskih izbora njegovi istupi postaju okida sporu s dijelom
lokalnih predstavnika Hrvatske seljake stranke. Povod je bio Leontiev istup u kojemu
se suprotstavio nametanju stranake discipline i vodstva Seljake stranke u Splitu. Tu
se zapravo radilo o javnoj polemici izmeu Leontia i haesesovca Ljudevita Tomaia.
Posljednji je optuio Leontia da svojim istupima cijepa koaliciju te da radi na stvaranju
Puke fronte koja je nepotrebna uz dominantnu Hrvatsku seljaku stranku i njezine saveznike. Tomai je nastojao ukazati da je radievska stranka ve uivala neprijepornu
podrku veine naroda te se dokazivala izbornim rezultatima i brojnim masovnim organizacijama. Ta prepirka na javnim skuptinama i novinama pokazala je da je Split nakon
Zagreba najvanija hrvatska toka i da u njemu nije bilo autoriteta koji bi svojim ugledom ublaavao unutarnje sukobe. Odlaskom Ante Trumbia u Zagreb, a nakon toga i
njegovom smru 1938. godine, vie nije bilo osobnosti koja bi preuzela njegovu karizmatinost i sanirala razliite poglede na brojne politike probleme. Spor je izglaen neutralnom izjavom vodstva dviju stranaka da su one suglasne i jednodune u svim detaljima
gledanja na unutarnju i vanjsku politiku.13 Leonti je takve odluke stranakih hijerarhija potivao, uz snano pozdravljanje sporazuma Cvetkovi-Maek, koji je po njemu bio
pravi put za povezivanje Srba i Hrvata. Meutim, da su njegovi istupi imali i drugaije
posljedice pokazuje injenica da je SDS na posljednjim skuptinskim izborima u Splitu nastupao s tzv. paralelnim listama, to je zasigurno bio pokazatelj blagih podvajanja
unutar koalicijskih spona.
U poznavanju ozraja toga doba svakako je nezaobilazan i kontekst meunarodnih kretanja koji je sve vie utjecao i na zbivanja u Jugoslaviji. irenje totalitarnih i autoritarnih
reima, uruavanje ugleda Lige naroda i brojna prestrojavanja na svjetskoj politikoj karti
gradili su jednu novu sliku globalnih kretanja. Leonti u tim pitanjima ustrajno zauzima
poloaj zagovornika demokracije i to onda kad je ona bila u sve dubljim tekoama. panjolski graanski rat, Anschluss i dolazak Njemake na granice s Jugoslavijom, rasprave o
Sudetima, japanska ekspanzija u Kini i ubrzano otvaranje niza drugih arita nametali su
ideju autoritarne rekonstrukcije Starog kontinenta, zidanje temelja novog poretka i odbacivanje Versailleskih tekovina.14 Kao voditelj stranake kancelarije u Splitu Leonti je dosta
esto organizirao javna okupljanja na kojima tumai razne aspekte domae i vanjske politike, a glavna je bila poruka da je nuno stajati u redovima demokracije.15 Uestalo odravanje skupova zamiljeno je kao prostor za javno iznoenje problema i poticanje diskusije u
kojemu je glavno polazite antiosovinsko gledite i vjera u Veliku Britaniju i Francusku kao
perjanice demokratskog poretka. Leonti je pogotovo bio osjetljiv na poloaj ehoslovake,
smatrajui da ona ima snanu simboliku zbog slavenskog identiteta i da je primjer kako se
11
12
13
14
15
Vanost hrvatskog pitanja proizlazi iz injenice da ogromna veina Hrvata stoji u odbojnom stavu i radikalnoj opoziciji prema vladajuem ureenju. To su rijei senatora Grge Angjelinovia koje prenosi Novo doba u broju od 22.
III. 1939.
Dr. Ljubo Leonti o narodnom sporazumu, Novo doba (Split), br. 221, 14. IX. 1938., 5.
SDK povodom spora sa drom Leontiem, Novo doba (Splt), br. 119, 21. V. 1938., 2.
Mark Mazower, Mrani kontinent. Europsko dvadeseto stoljee, Zagreb 2004., 143.
Lj. Leonti, Dr. Ljubo Leonti o aktualnim politikim pitanjima, Novo doba (Split), br. 54, 5. III. 1938., 3.
24. 7. 2012. 15:35:56
76
zariva bode u srce demokracije slamanjem suvereniteta te zemlje.16 Osim toga, navedena
diskusija o Pukoj fronti oitovala je potrebu da se po uzoru na Francusku i panjolsku
koncentriraju politike snage radi zaustavljanja prodora faizma koji je vjeto koristio krizu
graansko-kapitalistikih drutava. Leonti je u tom smislu bio sklon povezivanju Seljake
demokratske koalicije, Udruene opozicije, socijalista pa i radnikih organizacija u kojima
je bio preteit utjecaj Komunistike partije. Oni su zajedniki trebali biti jamac otpora radikalno desnim pokretima. Na tom tragu Leonti je sudjelovao na priredbama ujedinjenih
radnikih sindikata i Teakog stalekog udruenja iz Splita, o emu je uoi rata afirmativno pisao i Josip Broz, nastojei povezati lijeva krila SDS-a i Hrvatske seljake stranke. Leonti je zagovarao i uspostavljanje odnosa sa Sovjetskim Savezom kao imperativni zahtjev
za izbjegavanje uvlaenja u imperijalistike sukobe, ime je na neki nain revidirao svoj
odnos prema zapadnjakim silama koje su pokazivale slabosti u odnosu na nacifaistike
snage.17 Meutim, vodstva parlamentarnih stranaka odbacivala su sporazumijevanje radi
stvaranja Puke fronte uz objanjenje da je rije o inicijativi Kominterne, slabljenju vlastitog
poloaja i pokuaju povezivanja sa skupinama koje nemaju politikog legitimiteta.18 Stoga
je prevladalo kompromisno gledite da Jugoslavija u vanjskoj politici uoi rata treba voditi
politiku stroge neutralnosti i time osigurati svoj poloaj na politikoj karti Europe.
Poetak Travanjskog rata Leonti je doekao u Beogradu. Naime, nakon sudbonosnog
27. oujka i dravnog udara kojim puisti rue Cvetkovievu i postavljaju Simovievu vladu, Leonti dolazi zajedno s Hinkom Krizmanom u Beograd radi kombinacija oko ulaska
u vladu.19 S napadom Sila osovina iri se Drugi svjetski rat na podruje Jugoslavije, a Leonti se vraa u Split. Bezuvjetna kapitulacija vojske, uspostava Nezavisne Drave Hrvatske
pod osovinskom zatitom i potpadanje znatnih dijelova Dalmacije pod Italiju na temelju
Rimskih ugovora korjenito mijenjaju svekolike odnose. U prvo vrijeme talijanske vlasti u
Splitu ne diraju u pripadnike politikih stranaka koje su legalno djelovale u prijanjem reimu.20 No, u studenome 1941. Komanda VI. armijskog korpusa javlja guverneru Dalmacije
o pojavi povezivanja komunista sa skupinom rukovodilaca bivih jugoslavenskih graanskih stranaka.21 Prema tom izvjeu takvo je povezivanje bilo usmjereno protiv talijanskog
dravnog poretka, a na dogovorima su sudjelovali predstavnici Hrvatske seljake stranke
(Pako Kaliterna, Ivan Petar Mladineo, Ivo Tartaglia), Jugoslavenske nacionalne stranke
(Danko Angjelinovi) i Seljake demokratske stranke koju je zastupao Leonti. Talijanske
su vlasti uhitile Leontia i vei broj osumnjienika (oko 160), a zatim ih, ironijom sudbine,
internirale na Lipare. O tom razdoblju dvogodinje internacije postoji mali broj dostupnih
podataka. Poznato je da se Leonti tamo nalazio sa sestrom. Najvei dio preostalih samostalaca u Splitu izraavao je i dalje lojalnost jugoslavenskoj ideji i pokazivao je najmanje
rezerve u odnosu na druge stranke prema suradnji s partizanskim pokretom i poeo mu
je sve aktivnije pristupati, ime je zapravo odbacio staru organizaciju i prikljuio se onom
rasporedu snaga koje e trijumfirati u ratu.22
16
17
18
19
20
21
22
Lj. Leonti, Proslava roendana E. Benea, Novo doba (Split), br., 1. VI. 1938., 8.
Lj. Leonti, Kuda i kamo?, Nova rije (Zagreb), br. 180, 22. V. 1940., 4.
Ivan Jeli, Komunistika partija Hrvatske 1937-1941, Zagreb 1972., 172.-173.
Bogdan Krizman, Jugoslavenske vlade u izbjeglitvu 1941-1943, Zagreb Beograd 1981., 6.
Ljubo Boban, Dranje graanskih grupacija u Splitu od 1941. do 1943. godine, Split u NOB, Split 1981., 1021.
Narodnooslobodilaka borba u Dalmaciji 1941-1945. Zbornik dokumenata, knj. 1, 1941. godina, gl. ur. Vinko Branica,
Split 1981., 711.-712.
Lj. Boban, Dranje graanskih grupacija u Splitu od 1941. do 1943. godine, 1027.
24. 7. 2012. 15:35:56
77
Talijanska kapitulacija u rujnu 1943. omoguila je aktivniji povratak Leontia na scenu

u Dalmaciju.23 Slom talijanske vlasti u Splitu doekao je kao jedan od glavnih predstavnika
predratnih stranaka i meu njima se odredio za prikljuivanje NOP-u. U okolnostima prijenosa vlasti uspio je s pojedinim pripadnicima iz redova HSS-a, uglavnom nierangiranim
lanovima, i pripadnicima Jugoslavenske nacionalne stranke sastaviti proglase u prilog nastavku borbe na partizanskoj strani. S Josipom Smodlakom odmah pristupa partizanskom
pokretu, tonije reeno obojica se stavljaju na raspologanje u Gornjoj rnovici zapovjedniku 4. operativne zone Vicku Krstuloviu. U sastavu Narodnooslobodilakog pokretu imenovan je za lana savjetodavnog odbora stranaka, a na papiru je bio i potpredsjednik Narodnooslobodilakog odbora Splita jer se taj organ nije uope sastajao.24 Nakon neuspjene
obrane Splita od naleta njemake vojske pridruio se zbjegu na Vis i zatim s obitelji otiao
u Apuliju.25 Tamo su se okupile i obitelji partijskih rukovoditelja iz Dalmacije Buljani,
Krstulovii i Gizdii, kao i obitelj Smodlaka te obitelj Augustina Augustinia. Leonti se
vrlo brzo preselio u Bari, gdje je organizirao propagandni rad s Vladimirom Dedijerom,
koji je jo otprije bio zaduen za agitacijsko-promidbenu djelatnost u Vrhovnom tabu.
Na tim zadaama Leonti je radio na prireivanju prigodnih skupova poput onoga od 27.
oujka 1944. na kojem je odrao govor o tom povijesnom datumu dravnom udaru i
svim njegovim posljedicama za Jugoslaviju.
Leonti je kao ugledni pripadnik predratne stranke bio vana karta za afirmaciju partizanskog pokreta, pa ga tako nalazimo i u funkciji aktivnog vijenika Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNHOH; na drugom zasjedanju u
Plakom i treem u Topuskom), lana Predsjednitva Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (drugo zasjedanje u Jajcu) i lana Sazivakog odbora Prvog kongresa
pravnika antifaista. Najvie podataka znamo o njegovim vezama sa ZAVNOH-om. U pripremama za drugo zasjedanje predlagao je Pokrajinski komitet, koji se pozivao na posebne
zasluge Dalmacije u ratu, da Leonti zajedno s Vickom Krstuloviem i Miloom ankom
ue u Izvrni odbor. Iz sauvanih depea vrha ZAVNOH-a vidi se posebna briga za njega
i Josipa Smodlaku, kad se primjerice trai osiguranje zimskih kaputa i provjerene osobne
pratnje prilikom prebacivanja iz Dalmacije u Liku, to je svakako bio znak posebne brige
za dvojicu istaknutih predratnih politiara iz graanskih redova koji su bili neophodni za
afirmaciju teze o viestranakom sastavu antifaistikih tijela. Iz jedne okrunice ZAVNOH-a u rujnu 1943. o vanosti Narodnooslobodilakog fronta upada u oi to da njegovo predsjednitvo doivljava bivu SDS kao predratnu stranku s ijim predstavnicima nisu
pokrenuti nikakvi pregovori i da ona ponajprije okuplja brau Srbe, dok je Leonti smatrao
da je SDS mnogo iri okvir za suradnju Hrvata i Srba, odnosno da je rije o stranci dvaju
naroda koji trae njihovu ravnopravnost.
U ZAVNOH-u se potie i kritiko ocjenjivanje predratnih stranaka pa tako Stankoanica Opai potencira izdaju pojedinih prvaka SDS-a, navodei primjere onih koji su
pristupili etnikom pokretu, Nedievoj vladi ili su otpoetka rata bili u izbjeglikoj vladi,
23
24
25
Iz veeg dijela literature moe se zakljuiti da se Leonti vraa u Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije. Meutim, u lanku Drage Gizdia, Ulazak partizana u Split 1943. (u: Zbornik Instituta za historiju radnikog pokreta
Dalmacije, 3, Split 1975., 322.) nalazimo podatak da je u Splitu prije talijanske kapitulacije postojao odbor graana
kojemu je na elu bio Ljubo Leonti. Prema Gizdiu taj je odbor ustrojen na poticaj lokalnih talijanskih vlasti da bi
suzbijao utjecaje partizanskog pokreta, ali je u naelu imao podrku NOP-a. Ostaje otvoreno pitanje, kad se tono
Leonti vratio iz talijanske internacije.
Drago Gizdi, Dalmacija 1943, Zagreb 1962., 563.
Partizanski zbjeg iz Splita i okolice u junoj Italiji i Egiptu, Split u Titovo doba, (ur. M. urin), Split 2002., 46.
24. 7. 2012. 15:35:57
78
to svakako nije bilo kontrapunktno Leontievim gleditima.26 Kao to je ve spomenuto, Leonti je imao svoje mjesto i na zasjedanjima AVNOJ-a, o emu su svjedoili mnogi
sudionici poput knjievnika Edvarda Kocbeka koji je isticao primjere predratnih politiara koji su se uklopili u nov odnos politikih snaga.27 U Jajcu je nastupao zajedno s jo
dvanaest predstavnika iz Dalmacije i tom je prigodom pozdravio nazone u ime ostataka
predratne omladine ime je iznova apostrofiran i memoriran nekadanji doprinos pripadnika omladinskog nacionalistikog pokreta jugoslavenskoj ideji uoi i za vrijeme Prvoga
svjetskog rata.
Jo tijekom studenoga 1943. Leonti se prikljuio istaknutim predratnim politiarima
i intelektualcima Anti Mandiu i Milivoju Jambriaku koji su uputili pismo lanovima
izbjeglike vlade u Londonu i otprije poznatim poznavateljima jugoslavenskog pitanja u
Velikoj Britaniji kao to su bili Henry Wickham Steed i Robert W. Seton Watson. U njima su, na neki nain, nastavili promidbenu aktivnost u prilog obnove Jugoslavije i njezine
meunarodne afirmacije kao to su to radili i za vrijeme Prvoga svjetskog rata. U pismu
su se predstavili kao oevidci s terena, odnosno kao partizani koji se nalaze u centru
borbe, koji ele anglosaksonskoj javnosti prikazati oslobodilaku borbu i partizane bez
ijeg angamana ne bi bilo obrane od krvnika i koljaa u naoj zemlji.28 Pismo posebno
naglaava da svi oni pripadaju jednoj partiji AVNOJ-u koji predstavlja jedan narod u
najpotpunijem smislu. Taj je dokument bio dio promidbenog rata protiv izbjeglike vlade kojim se navijetala politika zabrane povratka kralja Petra II. u zemlju i time pokazivalo odbacivanje ideje obnove monarhije kojoj su tada jo uvijek bili skloni elnici britanske
vlade. S druge strane, Leontievu promidbenu vanost prepoznaje i tisak u NDH pa ga
tako zagrebaka Spremnost apostrofira orjunaom-jugofaistom koji je zajedno s katolikim sveenikom Svetozarom Rittigom samo krinka za provoenje obnove Jugoslavije s federalistikim obiljejima.
Tijekom 1944. imenovan je, na prijedlog Josipa Broza Tita, koji je prenio Josip Smodlaka 19. kolovoza 1944. na zajednikoj sjednici lanova Nacionalnog komiteta osloboenja
Jugoslavije i predstavnika kraljevske jugoslavenske Vlade odranoj u Visu, za jugoslavenskog predstavnika kod Generalne direkcije UNRRA-e u Washingtonu.29 Od kraja 1944.
Leonti se nalazio u Beogradu koji je postao iznova sredite jugoslavenske drave, ali sada
pod vodstvom Titovih snaga. Osobno svjedoanstvo o tom vremenu ostavio je Bogdan
Radica (1904.1993.), koji je u pogledu Leontia iznio vrlo otre opaske, svrstavi ga meu one istaknute hrvatske politiare koji su bjeali od hrvatstva, odnosno bjeali od toga
da poloaj Hrvatske postave u okvire bihaskih deklaracija, i na taj nain hrabrili Srbe da
mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom. tovie, Radica je kao
svjedok zapisao jo jednu biljeku koja je jo vie teretila njegova nekadanjeg sugraanina:
Starog biskupa Bonefaia odvode u Makarsku u pritvor Ozne. Nije kolaborirao. Znao
sam da e se to tako svriti. U Beogradu, jedne veeri u Majesticu, dr. Ljubo Leonti, veliki elnik Orjune, prve nae faistike organizacije, govorio je patetiki, kako Bonefaia
26
27
28
29
ZAVNOH. Zbornik dokumenata, IV, Zagreb 1964., 389. i 536. Navode se primjeri Dobrosava Jevevia, Branka
Mrvoa i Srgjana Budisavljevia.
Edvard Kocbek, Put u Jajce: dnevnik s puta u Jajce 1943., Zagreb 1978., 229.
Ljubo Boban, Hrvatska u arhivima izbjeglike vlade 19411943, Zagreb 1985., 393.-394. Ovdje se radi o pismu koje
je upueno iz Livna u studenome 1943. godine.
U organizaciji UNRR-e (United Nations Relief and Rehabilitation) Leonti je potencirao problem neujednaene
raspodjele materijalne pomoi ratom pogoenim podrujima i to na primjeru davanja veih sredstava Grkoj u odnosu na Jugoslaviju. Usp. S. Neovi, B. Petranovi, Jugoslavija i Ujedinjeni narodi, Beograd 1985., 457.
24. 7. 2012. 15:35:57
79
treba ubiti. Potrebno je, veli, sruiti dva bunkera, HSS i Katoliku Crkvu. Neka svijet vidi,
da se ne bojimo Crkve ni HSS. Sasvim mi je jasno, kako su faisti tipa Leontia mogli primiti komunizam i postati ambasadori u Londonu. Jasno mi je i to, da je upravo taj Leonti
savjetovao Kardelju, da postavi na najvii poloaj u UNO i dra Dragana Protia, dijete beogradske arije, osobnog prijatelja Goeringa u Nurnbergu, jer je to sistem Kardeljeve karakteristike, koja u New Yorku obuhvata Protia, a u Beogradu likvidira dr. K. Lukovia, ije
je dranje za vrijeme rata u Beogradu bilo bar isto toliko korektno, koliko i dranje Vlade
Ribnikara. Smisao i logika Kardeljevih karakteristika obuhvaa i davi Split isto tako
kao i cijelu Jugoslaviju. Ali Split se ohladio. I Split kao i Dubrovnik sada pie po zidovima
Smrt komunizmu Sloboda narodu/.../.30 Ta su Radiina zapaanja imala svoju teinu
jer ih je iznio pripadnik inteligencije iz Dalmacije i odlian poznavatelj prilika u Splitu, koji
je i prije Drugoga svjetskog rata radio u jugoslavenskoj diplomaciji i sa svojim talijanskim
iskustvima kontinuirano odbacivao faizam. Prema njemu je Leonti bio nedosljedni predratni jugonacionalist koji se iz karijeristikih razloga prilagodio novim vlastima i na neki
nain vidio je u njegovu sluaju primjer rehabilitacije nekadanjeg nacionalista.
U prvom razdoblju poraa Leonti je obavljao dunost podsekretara u beogradskom
Ministarstvu vanjskih poslova.31 Ubrzo je doivo diplomatsko promaknue kao i neki
njegovi predratni sudrugovi poput S. Kosanovia koji je postao veleposlanik u Washingtonu ili Josipa Smodlake koji je postavljen za povjerenika za vanjske poslove, to je bio
samo jedan od pokazatelja da je novoj dravi za provoenje vanjske politike bio potreban
iskusan kadar. Dravni vrh izabrao je Leontia za veleposlanika Jugoslavije u Londonu.
Tu je dunost obavljao od 1945. do 1948., dakle u vremenu kada je trebalo izgraivati
meunarodni poloaj obnovljene jugoslavenske drave. Moe se iz literature vidjeti da je
Leonti u svojstvu veleposlanika sudjelovao u radu Vijea ministara vanjskih poslova u
Londonu pri raspravama o statusu Julijske krajine i Trsta i to zajedno s Edvardom Kardeljom u svojstvu podpredsjednika vlade i drugih lanova delegacije: Dragom Maruiem, Pavlom Gregoriem, Stanojem Simiem i Aleom Beblerom. Njegov govor, uz one
E. Kardelja i S. Kosanovia, objavljen je u brouri Naa argumentacija (Zagreb 1946.), a
naglasak je stavljen na gospodarsku vanost Trsta i njegovu organsku povezanost s Jugoslavijom. Meutim, ti argumenti nisu naili na razumijevanje zapadnih Saveznika.32
Nadalje, u skladu sa svojim dunostima veleposlanika, Leonti je nastojao u suglasju s
drugim jugoslavenskim ministarstvima regulirati britansko-jugoslavenske odnose prema
novim okolnostima. Tako je u ime nove jugoslavenske vlade predlagao osnivanje mjeovite komisije sa sreditem u Beogradu radi sreivanja pitanja britanske imovine u Jugoslaviji, kojom se nastojao odbaciti prijedlog Foreign Officea da se njegovim predstavnicima
omogui dolazak u Jugoslaviji i pregledavanje imovine britanskih gospodarskih subjekata.33 U zapisima britanske diplomatske slube ocijenjen je kao karijerist, ije su moralne
karakteristike ispod balkanskih standarda za politiare.34 Ta nepovoljna ocjena bila je
vezana uz predratno razdoblje i zapravo krivu pretpostavku da je Leonti bio u Orjuni
do 1936. godine. Po izbijanju Titova sukoba s Informbiroom, sovjetska ga je strana pak
optuila da je engleski pijun. Nakon toga turbulentnog vremena poraa, Leontieva
30
31
32
33
34
Bogdan Radica, ivjeti nedoivjeti I, Mnchen Barcelona 1982., 58.-62.

Umro Dr Ljubo Leonti, Vjesnik, br. 9538, 14. XI. 1971., 4. Rije je o tekstu koji je preuzet od Tanjuga.
Janko Jeri, Trako vpraanje po drugi svetovni vojni. Tri faze diplomatskega boja, Ljubljana 1961., 134.-135.
oko Tripkovi, Prilike u Jugoslaviji i Velika Britanija 19451948., Beograd 1990., 195.
Katarina Spehnjak, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.1948., Zagreb 2006., 307.
24. 7. 2012. 15:35:57
80
biografija skree u mirnije vode i on se posveuje biljeenju svojih reminiscencija i pisanju

lanaka s povijesnom tematikom.
Ovom je faktografskom rekonstrukcijom cilj bio pribliiti Leontiev lik u njegovoj dimenziji politikog izraavanja i sukreiranja povijesti. Leonti je s ishodom Drugoga svjetskog rata doao na svoje. Naao se na strani pobjednika i to tako da se nije morao odricati
dobrog dijela svojih predratnih pogleda. Jednim dijelom ispunjeni su neki od njegovih prijanjih ideala o irem junoslavenskom prostoru koji su s ratnim ishodom za njega postali
dovrenim projektom. S druge strane, neki od poteza koje je povlaio u meurau, pa i
poslije, ostavili su teret odgovornosti na njegovu imenu. Afiniteti prema onima koji su bili pri vlastima uvijek su izazivali kritiku. Na povjesniarima je da u svojim istraivanjima
odgonetnu u kolikoj je mjeri rije o pristranim ili objektivnim gleditima.
Ljubo Leonti and His Political Views

Summary: In researching many problems that accompanied political life in the Kingdom of Yugoslavia, a particular area of interest is occupied by certain influential members of the Independent
Democratic Party (SDS). Most of their political and intellectual biographies can be viewed continuously since the beginning of the 20th century and thus enable us to notice how they faced war
situations during World War I and World War II. Politician and lawyer Ljubo Leonti was among
them a specific example. His contradictory history as a leading figure of the Organization of Yugoslav Nationalists in the 1920s, that symbolized violence under the new regime, did not hinder him
to reject former radical aspects of the action, join the party under Svetozar Pribievis leadership
and accordingly accept long-term cooperation with the Croatian Peasant Party (HSS) in the wake
of seeking a sustainable solution within the Yugoslav state. As a prominent memer of the SDS in
Split and Central Dalmatia, he called his followers to support the Cvetkovi-Maek Agreement and
the creation of Banovina Hrvatska. Despite the prevailing view that the SDS was an exponent
of the middle class, Leonti supported the concept of popular fronts and ties with Communists,
which caused disputes within his own party and the coalition partner (HSS). After the collapse of
the Yugoslav Kingdom, the new Italian authorities in Split decided to intern local political opponents at Lipari. On the eve of the capitulation of Italy in 1943 Leonti came back to his homeland
and soon became vice president of the National Liberation Committee of Split in September that
same yeas, which meant that he joined the partisan movement. As a distinguished prewar politician
he was appointed to the delegation of the National Anti-Fascist Council of the Peoples Liberation
of Croatia (ZAVNOH) and as its councellor participated in the sessions at Plaki, Topusko and
Zagreb. He was later appointed to the Anti-Fascist Council of the Peoples Liberation of Yugoslavia
(AVNOJ), and other influential institutions. He crowned his career just after World War II as the
first ambassador of the Federal Peoples Republic of Yugoslavia (FNRJ) in London. Although he
had achieved a high post in diplomacy and, with the establishment of a new republican Yugoslavia
that included the whole of Dalmatia, witnessed the fulfilment of his childhood dreams, there still
remained many controversies that cast a shadow on his personal history before the war.
Keywords: Political Biography, Yugoslav Nationalism, Yugoslavia, Independent Democratic Party
24. 7. 2012. 15:35:57
81
Literatura
Ljubo Boban, Dranje graanskih grupacija u Splitu od 1941. do 1943. godine, Split u Narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 1941.1945., (gl. ur. M. urin), Split 1981.,
1021.-1030.
Ljubo Boban, Hrvatska u arhivima izbjeglike vlade 19411943., Zagreb 1985.
Ivan Bokovi, Orjuna. Ideologija i knjievnost, Zagreb 2006.
Vladimir Dedijer, Dnevnik 194144, knj. 2, Rijeka 1981.
Stevo Djuraskovic, Fascism in Central Europe: The Organization of the Yugoslav Nationalists
ORJUNA, 19211929, CEU, Budapest 2007.
Stevo urakovi, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), asopis za suvremenu povijest, 43/2011., br. 1, 225.-247.
Drago Gizdi, Dalmacija 1943, Zagreb 1962.
Branislav Gligorijevi, Organizacija jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), Istorija XX. veka,
Zbornik radova V, Institut drutvenih nauka-Odeljenje za istorijske nauke, Beograd 1963.,
315.-393.
Istorija graanskih stranaka u Jugoslaviji 19181945., tom I, (pr. M. Pavlovi), Beograd 2008.
Ivan Jeli, Komunistika partija Hrvatske 19371941, Zagreb 1972.
Janko Jeri, Trako vpraanje po drugi svetovni vojni. Tri faze diplomatskega boja, Ljubljana 1961.
Edvard Kocbek, Put u Jajce: dnevnik s puta u Jajce 1943., Zagreb 1978.
Bogdan Krizman, Jugoslavenske vlade u izbjeglitvu 19411943, Zagreb Beograd 1981.
Mark Mazower, Mrani kontinent. Europsko dvadeseto stoljee, Zagreb 2004.
Narodnooslobodilaka borba u Dalmaciji 19411945. Zbornik dokumenata, knj. 1, 1941. godina,
(gl. ur. Vinko Branica), Split 1981.
Slobodan Neovi, Branko Petranovi, Jugoslavija i Ujedinjeni narodi, Beograd 1985.
Bogdan Radica, ivjeti nedoivjeti I, Mnchen Barcelona 1982.
Katarina Spehnjak, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.1948., Zagreb 2006.
Split u Titovo doba. Zbornik radova, (ur. M. urin), Split 2002.
Toni itin, Dalmatinsko orjunatvo, Slobodna Dalmacija, feljton od 18. IV. do 30. svibnja
1991.
oko Tripkovi, Prilike u Jugoslaviji i Velika Britanija 19451948., Beograd 1990.
ZAVNOH. Zbornik dokumenata, IV, Institut za historiju radnikog pokreta, Zagreb 1964.
Periodika
Novo doba (Split)
Nova rije (Zagreb)
Slobodna Dalmacija (Split)
Vjesnik (Zagreb)
24. 7. 2012. 15:35:57
24. 7. 2012. 15:35:57
6.
ZNANOST I POLITIKA.
RESTRUKTURIRANJE SLOVENIJE,
1939.1945.
Michael Wedekind
UDK: 314.745.2(497.4)"1939/45"
Prethodno priopenje
Saetak: U lanku se autor bavi njemakom ekspanzijom, okupacijom i programima preseljenja

u Sloveniji izmeu 1939. i 1945. godine. U sreditu je njegove pozornosti uloga znanstvene elite u
planiranju, legitimiranju i realizaciji prostornih, etnikih i drutvenih promjena u Sloveniji
kojima je teio Trei Reich, a koji su se mogli ostvariti jedino preseljenjima stanovnitva,
masovnim deportacijama, genocidom i programima germanizacije. Pri ostvarenju tih ciljeva nacistiki okupacijski reim posebno se pouzdavao u osobe, ponajprije znanstvenike
i politiare, podrijetlom iz anektirane Austrije, meu kojima je nalazio zagovornike analognih ekspanzionistikih koncepata. Analiza personalnog sastava brojnih njemakih ureda
u okupiranoj Sloveniji upuuje da su mnogi znanstvenici koji su obnaali administrativne i
savjetodavne funkcije bili izravno ukljueni u socijalnu i etniku germanizacijsku obnovu
anektiranih slovenskih teritorija.
Kljune rijei: Slovenija, Trei Reich, Drugi svjetski rat, znanost i politika, germanizacija,
Helmut Carstanjen
istraivanju Jezik i nacionalnost u Donjoj tajerskoj iz 1935., usredotoenome na brojnost

i disperziju njemakog stanovnitva u junom dijelu nekadanje habsburke nasljedne zemlje, Helmut Carstanjen (1905.1991.), tada tridesetogodinji austrijski geograf,
zakljuuje da je pokrajina ukljuena u Jugoslaviju nakon Prvog svjetskog rata zadrala
svoja negdanja njemaka obiljeja, uglavnom zbog injenice da veinu populacije i dalje
ine Nijemci i Vindii. Prema Carstanjenu, Vindii, iako koriste slovenski dijalekt, pod
jakim su kulturnim i rasnim utjecajem Nijemaca koje smatraju svojim prirodnim i povijesnim voama. U svojoj studiji zapravo doktorskoj disertaciji objavljenoj pod pseudonimom, koju je financiralo njemako Ministarstvo vanjskih poslova, Carstanjen je pokuao
dokazati da se brojne sline prijelazne ili fluidne etnike grupe (tzv. Zwischenvlker ili
bergangsvlker) nalaze na istonim njemakim granicama. Zakljuio je da se ta zemlja sa
stajalita narodnog tla (Volksboden) moe smatrati njemakim graninim podrujem.1
Gerhard Werner (i.e. Helmut Carstanjen), Sprache und Volkstum in der Untersteiermark, Stuttgart 1935., 161.
24. 7. 2012. 15:35:57
84
est godina nakon objavljivanja tog istraivanja, njegov se autor nalazio na najodgovornijim poloajima za provoenje njemake nacionalne politike u okupiranoj Donjoj tajerskoj.
Spomenuto istraivanje moe se smatrati praktiki preliminarnom studijom za nacionalsocijalistiku etniku politiku njemakoga okupacijskog reima nakon rata s Jugoslavijom
1941. Detaljniji uvid u sastav osoblja razliitih ureda pokazuje da je nekoliko znanstvenika,
preuzimanjem upravnih i savjetnikih funkcija, bilo izravno ukljueno u drutvenu i etniku obnovu poluanektiranih slovenskih podruja Donje tajerske i susjedne Gorenjske. Podupirui njemako osoblje u Mariboru i uredima za preseljenje u Bledu, djelovala je mrea
znanstvenih institucija sa slinim zadatcima u Beu, Grazu, Klagenfurtu i Innsbrucku.
Kakav je inae bio utjecaj znanstvenih elita na njemaku okupacijsku politiku, na lokalnu populaciju kao subjekt vladanja,2 a posebice na drutvenu i etniku obnovu
na okupiranim teritorijima?3 Kako su utjecali na donoenje politikih odluka unutar sustava vlasti? Kako je relevantno akademsko znanje iz tih kognitivnih bazena, uglavnom
ogranienih na kulturne i drutvene znanosti, preneseno u birokraciju Treeg Reicha i u
politiki ivot? U kojoj su mjeri one bile ukljuene u provedbu takve (nacistike) etnike
politike preseljavanja, denacionalizacije i etnike asimilacije, strategija popisivanja, selekcije, masovne deportacije pa ak i fizikog unitenja onih koji su smatrani nepoeljnim
etnikim grupama?
Openitije reeno, ta pitanja upuuju na meuodnose politike, birokracije i drutvenih
znanosti u planiranju i provedbi nacistikih populacijskih politika u okupiranoj Europi. U
ovome radu populacijska politika razmatra se sa stajalita konstrukcije i implementacije
etnikog razlikovanja u kontekstu teritorijalne ekspanzije.4 Istraujui veze izmeu politiara i znanstvenika koji su obnaali dunosti savjetnika i administrativnih tehnokrata,
kljuno pitanje ovoga rada je instrumentalizacija znanja za politike upotrebe. Na taj nain
ono je u vezi s propitivanjem uloge i odgovornosti drutvenih znanosti u pruanju tehnika
i akademskog znanja nacistikom reimu u svrhu ostvarivanja drutvene moi, posebice u
poslovima etnike politike.5
Nakon rata s Jugoslavijom 1941., u sjevernoj Sloveniji uspostavljena je nacistika civilna
uprava (Gorenjska i Donja tajerska). Taj tip reima najmilitantniji oblik njemakog okupacijskog reima u zapadnoj i srednjoj Europi tijekom Drugoga svjetskog rata trebao je
osigurati postizanje ambicioznih ciljeva u okupiranim teritorijima davanjem najveih ovlasti najviim partijskim dunosnicima susjednih provincija Reicha. Kao postavljeni pogla2
Michel Foucault, Die Gouvernementalitt, Gouvernementalitt der Gegenwart. Studien zur konomisierung des
Sozialen, (ur. Ulrich Bckling, Susanne Krasmann i Thomas Lemke), Frankfurt am Main 2000., 41.-67., posebno
61.
Za bibliografske reference o njemakoj okupacijskoj i etnikoj politici u Sloveniji i susjednoj sjevernoj Italiji, vidi:
Michael Wedekind, Ethnisch-soziale Neuordnungskonzepte im besetzten Europa (19391945). Forschungsperspektiven von Fallstudien zum Alpen-Adria-Raum, Das Konstrukt Bevlkerung vor, im und nach dem Dritten Reich,
(ur. Rainer Mackensen i Jrgen Reulecke), Wiesbaden 2005., 371.-385.
Populacijske politike su namjerno konstruirani ili modificirani institucionalni aranmani i/ili specifini programi
pomou kojih vlade utjeu, direktno ili indirektno, na demografsku [kao i socijalnu i etniku] promjenu/promjene.
Cilj populacijske politike u bilo kojoj zemlji moe se svesti na kvantitativne [i kvalitativne] promjene pripadnosti
teritorijalno ogranienoj populaciji pod dravnom jurisdikcijom. (Paul George Demeny, Population Policy: A Concise Summary, New York 2003., 2.). Populacijska znanost ovdje se ne razmatra samo kao formalna i kvantitativna
demografija, ve kao interdisciplinarno, socioloko-sintetsko, historijsko-strukturalno i uglavnom humanistiko
istraivanje o stanovnitvu kao analitikoj dimenziji.
Za openitiji pristup temi vidi: Mitchell G. Ash, Wissenschaft und Politik als Ressourcen freinander: Programmatische berlegungen am Beispiel Deutschlands, Wissenschaftsgeschichte heute. Festschrift fr Peter Lundgreen,
Bielefeld 2001., 117.-134.
24. 7. 2012. 15:35:57
Znanost i politika. Restrukturiranje Slovenije, 1939.1945.
85
vari civilne uprave bili su izuzeti iz redovite administrativne hijerarhije i izravno podreeni
Fhreru. Meutim, nacistiki okupacijski reim bio je duboko isprepleten s pokrajinskim
vodstvom Koruke i tajerske, ne samo personalno, ve i konceptualno i ideoloki. Karakteristino je za nacistiki reim u cjelini da je njemaka okupacijska politika u Sloveniji
bila kombinacija nacionalistikih i nacionalsocijalistikih ciljeva. Ti su ciljevi bili dijelom
inspirirani revizionizmom, a dijelom lokalnim revanizmom. Moe ih smatrati dosljednim imperijalistikim izvoenjem ekspanzivnih austrijskih pograninih planova, koji su
bili oblikovani prije 1918. godine. Te su ambicije rezultirale agresivnom germanizacijom
i genocidom nad Slovencima, tj. mjerama koje jasno dokazuju da je okupacija Slovenije
bila integralni dio nacistikog preureenja Europe. Njemaka civilna uprava i djelomina
aneksija sjeverne Slovenije trebaju se razmatrati u kontekstu nacistikih imperijalnih ambicija na jugoistoku Europe, s time da je vano naglasiti da je sama nacistika ekspanzija
u Sloveniju bila specifino austrijski projekt. Austrijski nacisti, a posebice nacionalistike
elite Koruke i tajerske, mogu se smatrati vodeim zagovornicima tih ekspanzionistikih
planova jer su kao interesna skupina uspjeli stei znatan utjecaj na donoenje odluka u Reichsleitungu. Planovi teritorijalne i etnike ekspanzije u Sloveniji, kao i njihova akademska
legitimacija, gotovo su iskljuivo austrijskog porijekla; u neto manjoj mjeri isto vrijedi i za
osoblje postavljeno na okupiranim teritorijima.
Nadiavi revizionistike pretenzije i programe internog preseljavanja u etniki mijeanim ili ne-njemakim podrujima Koruke, tajerske i Gradia,6 izvorni austrijski imperijalistiki planovi orijentirani prema Alpama i Jadranskom moru nastaju u drugoj polovici 1920-ih. Hugo Hassinger (1877.1952.), istaknuti povjesniar, politiki i antropoloki
geograf izjavio je netom nakon Anschlussa Austrije 1938. godine da (p)rostorno planiranje
mora ovdje, u Istonoj marki zahvaljujui njezinom poloaju, prirodi i prolosti prerasti
iz njemakog nacionalnog prostora u vee srednjoeuropske prostore.7
Pretenzije na jugoistone obronke Alpa radi osiguranja pristupa Jadranskom moru s
ciljem uspostavljanja njemake hegemonije u srednjoj Europi, to je pak trebalo posluiti ekspanziji u srednjoistonu i jugoistonu Europu, bile su kopija tradicionalnih modela
nastalih prije 1918. godine. Agresivne strategije planskog naseljavanja zapravo su ve bile
osmiljavane meu njemakim nacionalistikim udruenjima u Austriji, koja su i zapoela s
kolonizacijom Nijemaca u, primjerice, Donjoj tajerskoj te su razmatrala njihovo irenje na
Kranjsku i Primorsku s ciljem stvaranja njemakog koridora ka Sredozemlju. Tijekom meuratnog perioda razni geografi i publicisti, kao i nacionalistiki aktivisti irili su ekspanzionistike projekte. Izvodei budue njemake granice iz Volks- und Kulturboden-These, tj.
iz teorije koja je ve u predratnoj Njemakoj suprotstavljena Staatsnation koncepciji nacije, Kurt Trampler (1904.1969.), tada asistent na Sdost-Institutu u Mnchenu, istaknuo
6
Vidi npr. Alois Maier-Kaibitsch, Reichsdeutsche Siedler in Krnten, Die Welt. Zeitschrift fr das Deutschtum im
Ausland, 1933., br. 10, 690.-692.; Karl Stuhlpfarrer, Leopold Steurer, Die OSSA in sterreich, Vom Justizpalast zum Heldenplatz. Studien und Dokumentationen 1927 bis 1938, (ur. Ludwig Jedlicka i Rudolf Neck), Wien
1975., 35.-64.
Hugo Hassinger, Die Ostmark, Raumforschung und Raumordnung, 2/1938., br. 3, 391.-397., posebno 396.-397.
O Hassingeru vidi, Siegfried Mattl, Karl Stuhlpfarrer, Angewandte Wissenschaft im Nationalsozialismus:
Groraumphantasien, Geopolitik, Wissenschaftspolitik, Willfhrige Wissenschaft. Die Universitt Wien 19381945,
(ur. Gernot Heiss), Wien 1989., 283.-301.; Michael Wedekind: Planung und Gewalt: Raumordnung und Bevlkerungsplanung im Kontext der Umsiedlung Sdtirol, Geschichte und Region / Storia e regione, 18/2009., br. 2, 71.109., posebno 97.-101.; Petra Svatek, Hugo Hassinger und Sdosteuropa: Raumwissenschaftliche Forschungen in
Wien (19311945), Mitteleuropa und Sdosteuropa als Planungsraum: Wirtschafts- und kulturpolitische Expertisen
im Zeitalter der Weltkriege, (ur. Carola Sachse), Gttingen 2010., 290.-311.
24. 7. 2012. 15:35:58
86
je 1934. da na jugu kulturna granica znatno prelazi preko dravne granice: nesumnjivo
obuhvaa prostor Retoromana i Ladina kao i slavenske predjele Koruke i tajerske.8 Otto
Maull (1887.1957.), profesor geografije na Sveuilitu u Grazu, jedan od vodeih strunjaka za etniku geopolitiku i autor standardnog udbenika iz politike geografije, zagovarao je ve 1931. zajedno s Helmutom Carstanjenom sveobuhvatni znanstveni uvid
u njemako granino pitanje i jasnije preciziranje zahtjeva za revizijom.9 Carstanjen je
1932. zatraio cjelovitu studiju junih naselja i nacionalnih granica: Prijelaz iz dosadanjega obrambenog poloaja [...] u napadaki poloaj, koji hipotezi nacionalno osvijetenih
Slovenaca o nerazdruivoj junoj Korukoj suprotstavlja onu o nerazdruivoj Donjoj tajerskoj na njemakoj strani.10
U narednom periodu Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft 11 u Beu i Alpenlndische
Forschungsgemeinschaft 12 u Innsbrucku kao i Sdostdeutsche Institut 13 u Grazu (posebice
od 1938.) imali su kljunu ulogu u tim istraivanjima. Usredotoili su se na preliminarna
istraivanja etnikog ienja u Korukoj i pitanja teritorijalnih revizija u sjevernoj Jugoslaviji. Kognitivni interesi, teme i metode ukljuenih znanstvenika orijentiranih ili na Volkswissenschaften ili na multidisciplinarno prostorno planiranje i socio-tehniko prouavanje stanovnitva povezani su s planovima Reicha za radikalnu transformaciju drutvenih
struktura okupirane Europe. Statistike, socio-demografske i kartografske tehnike karakteriziraju njihova istraivanja Donje tajerske. Primjerice, demografski i socijalni historiar
Manfred Straka (1911.1990.) bavio se od sredine 1930-ih godina brojnou i imovinskim
stanjem njemakog stanovnitva u Donjoj tajerskoj te analizom mariborskih zemljinih
knjiga.14
Kada su se u ljeto 1940. oblikovali njemaki planovi ekspanzije i pripajanja jugoslavenskih teritorija, spomenute institucije preuzele su savjetodavnu ulogu u procesu donoenja
politikih odluka. Zajedno s perifernim stranakim uredima u tajerskoj i Korukoj sastavili su nekoliko izvjea, memoranduma i drugih dokumenata koji su predoeni vodeim
predstavnicima reima, u kojima su izraene pretenzije na Sloveniju, istiui jezine, povijesne, kulturne i gospodarske argumente. Posebice je Sdostdeutsche Institut bio angairan
8
9
10
11
12
13
14
Kurt Trampler, Deutsche Grenzen, Zeitschrift fr Geopolitik, 11/1934., br. 1, 15.-71., posebno 25.
Otto Maull, Helmut Carstanjen, Die verstmmelten Grenzen, Zeitschrift fr Geopolitik, 8/1931., br. 1, 54.-63.,
posebno 62.
Bundesarchiv, Berlin (dalje: BArch), R 153/1703: Helmut Carstanjen: Bericht ber Gegenwartslage, wissenschaftliche Fragen und Arbeiten bezglich des Deutschtums in Untersteiermark und Krain. Dodatak uz: Bericht ber die
Arbeitsbesprechung [der Arbeitsgemeinschaft fr Alpendeutsche Forschung] in St. Paul im Lavanttal am 26. und
27. Mai 1932.
Za Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft vidi: Michael Fahlbusch, Die Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft.
Politische Beratung und NS-Volkstumspolitik, Deutsche Historiker im Nationalsozialismus, (ur. Winfried Schulze i
Otto Gerhard Oexle), Frankfurt am Main 1999., 241.-264.; Michael Fahlbusch, Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft, Handbuch der vlkischen Wissenschaften: Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur.
Ingo Haar i Michael Fahlbusch), Mnchen 2008., 688.-697.
Za Alpenlndische Forschungsgemeinschaft vidi: Michael Fahlbusch, Die Alpenlndische Forschungsgemeinschaft
eine Brckenbauerin des grodeutschen Gedankens?, Grenzraum Alpenrhein: Brcken und Barrieren 1914 bis 1938,
(ur. Robert Allguer), Zrich 1999., 137.-233.; Michael Wedekind, Alpenlndische Forschungsgemeinschaft.
Handbuch der vlkischen Wissenschaften: Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur. Ingo Haar i
Michael Fahlbusch), Mnchen 2008., 27.-38.
Za Sdostdeutsches Institut vidi: Christian Promitzer, Tterwissenschaft: das Sdostdeutsche Institut in Graz,
Sdostforschung im Schatten des Dritten Reiches: Institutionen Inhalte Personen, (ur. Mathias Beer i Gerhard Seewann), Mnchen 2004., 93.-113.
BArch, R 153/1508: Raimund von Klebelsberg: Alpenlndische Forschungsgemeinschaft: Ttigkeitsbericht 1935/36,
[Innsbruck], nije datirano [1936.?].
24. 7. 2012. 15:35:58
87
Slika 1. Polaznici akademskog teaja u studenom 1930. godine u dvorcu Sv. Martin kod Graza. Voditelj
teaja bio je dr. Helmut Carstanjen (u sredini), lan NSDAP-a, kasniji direktor Sdostdeutsche Instituta, suradnik organizacije Verein fr das Deutschtum im Ausland te obavjetajac Reichssicherheitshauptamta15
u tim planovima za Donju tajersku. Manfred Straka je 1940. u institutsko ime izradio
dvije etnike karte Jugoslavije koje su pridodane Militrgeographische Beschreibung von Jugoslawien u izdanju njemakoga vojnog zapovjednitva u lipnju 1940. godine. Poslije je zajedno s Wilhelmom Sattlerom (*1914.) razradio kazalo toponima koje se trebalo koristiti
pri buduem pripajanju teritorija Donje tajerske, Meike doline i Prekmurja. U lipnju
1940. godine, opet u ime Sdostdeutsche Instituta, Hermann Ibler (1905.1986.), predava
na Sveuilitu u Grazu, pripremio je studiju o junim granicama tajerske koju je tajerski
Gauleiter Siegfried Uiberreither (1908.1984.) predstavio Hitleru i ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu.15
Helmut Carstanjen, lan NSDAP-a, imenovan je direktorom Sdostdeutsche Instituta.
On izvanredno utjelovljuje mentalnu i kognitivnu sklonost tih znanstvenih krugova birokratskim tehnikama popisivanja kao i njihovu elju da utjeu na politiki proces ili ak
izravno interveniraju u administrativnu sferu. Carstanjen je bio suradnik organizacije Verein fr das Deutschtum im Ausland i, prije 1941., obavjetajac Reichssicherheitshauptamta
za slovenska pitanja.
Od 1941. bio je izravno ukljuen u napore Reicha da rasno preoblikuje Sloveniju. Carstanjen je bio neposredno ukljuen u deportacije Slovenaca i germanizaciju Donje tajerske
15
Izvor: dipl. ing. Hermann Schrautzer, Absolventen Jahrgang der TU Graz von 1937, Gesellschaft der Absolventen, Freunde und Frderer der Technischen Universitt Graz, http://alumni.tugraz.at/netzwerk/jahrgaenge/1937/.
24. 7. 2012. 15:35:58
88
kao elnik glavnoga tajerskog ureda Volksdeutsche Mittelstelle, sredinjeg instrumenta njemake populacijske politike, potom savjetnik za nacionalnu politiku elniku civilne uprave
u Donjoj tajerskoj i vodstvu organizacije Steirischer Heimatbund. Privremeno je bio savjetnik i u mariborskom uredu Reichskommissar fr die Festigung deutschen Volkstums (RKF),
ali je tu u jesen 1941. izgubio utjecaj. No ipak je imao upliva u povjerenstvima osnovanima
radi politike i rasne provjere Slovenaca i Nijemaca koji su se, uglavnom zbog zastraivanja, prijavili za lanstvo u Steirischer Heimatbundu, organizaciji koju su nacisti koristili kao
kljunu za germanizaciju pripojenog podruja.16
Na osnovi dotad prikupljenih socio-demografskih i statistikih podataka, Carstanjen je
1943. razradio preciznu strategiju naseljavanja s ciljem irenja njemakih jezinih granica
u Donjoj tajerskoj. Slijedei model nacionalistike organizacije Sdmark, koja je 1906.
zapoela s programom kolonizacije u entilju u Slovenskim goricama, Carstanjen je predloio jaanje njemakog jezinog mostobrana na tom podruju da bi se postupno stvorilo
germanizirano podruje izmeu tajerske i Maribora. Drugi mostobrani trebali su biti
izgraeni diljem Eibiswald osi (tajerska Radlje Muta) u gornjoj dolini rijeke Drave te
izmeu najveih gradova, ime bi oslabile postojee jezine granice. Carstanjenov je plan
paradigmatini spoj racionalnog znanstvenog istraivanja i perverzije te koritenja tog spoja
za ekspanzionistiko prostorno planiranje, denacionalizaciju, masovnu deportaciju i preseljavanje.
Opsean projekt etnikog ienja i preseljenja odreen agresivnim ekspanzionizmom
i antislavizmom te utemeljen na smiljenim scenarijima preseljenja stanovnitva, odnosno
prostornom planiranju s ciljem potpune promjene regionalnih populacijskih struktura u
skladu s politikim i rasnim kriterijima zapravo je zapoeo u Donjoj tajerskoj i Gorenjskoj netom nakon njemake okupacije. Odluka o deportaciji Slovenaca donesena je 8. i 9.
travnja 1941. na konferenciji u Grazu, gdje je dravni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova, Wilhelm Stuckart (1902.1953.), ambiciozan asnik SS-a s geopolitikim afinitetima
i izraenim interesom za Grossraumverwaltung,17 sazvao poglavare budue civilne uprave,
Siegfrieda Uiberreithera i Franza Kutscheru (1904.1944.). U dvjema fazama u Hrvatsku i
Srbiju deportirano je 14 634 Slovenca i Srba iz Donje tajerske, dok je 2 337 Slovenaca izbaeno iz Gorenjske i odmah veinom transportirano u Srbiju. Nadalje, kao to je ve odreeno u svibnju 1941. godine, sto i sedam osoba iz bive koruke Meike doline trebalo je
biti premjeteno u Njemaku, dok je daljnjih 2 631 trebalo biti evakuirano. Najmasovniji
projekt deportacije ostvaren je izmeu 23. listopada 1941. i 30. srpnja 1942. kada je 36 000
Slovenaca protjerano iz podruja uz rijeke Savu i Sutlu u Donjoj tajerskoj i smjeteno u
nekoliko logora u Njemakoj, gdje su koriteni kao prisilna radna snaga. Iako su dotada
deportacije u ostalim dijelovima Slovenije skoro zaustavljene zbog intervencije Heinricha
Himmlera, plan Sava-Sutla ipak je proveden da bi se omoguilo preseljenje Nijemaca iz
Koevja (Gottschee). Himmler je namjeravao pretvoriti to podruje u najgermaniziranije
u itavoj tajerskoj.
Komisije za ispitivanje rasnog porijekla ispitale su i klasificirale stanovnitvo prije deportacija, dodijelivi svakoj osobi jednu od etiriju kategorija na skali pretpostavljenih rasnih
16
17
Carstanjen je takoer bio lan mijeanog njemako-hrvatskog povjerenstva za preseljenje Hrvata iz Donje tajerske te elnik njemakog kontingenta mijeanog njemako-hrvatskog povjerenstva o uspostavljanju granica izmeu
Njemake i Nezavisne Drave Hrvatske; vidi: Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, fond 1521, kut. 38: Mariborski ured
Reichova povjerenika za jaanje nijemstva gradonaelniku Maribora, 1. veljae 1943.
Arnold Joseph Toynbee, Veronica Marjorie Toynbee, Hitlers Europe, London New York Toronto 1954., 108.
24. 7. 2012. 15:35:58
89
kriterija i procjeni politikih stavova pojedinaca. Te komisije, koje su izmeu 23. travnja i
15. rujna 1941. klasificirale 433 934 osobe u Donjoj tajerskoj kao i 63 334 u Gorenjskoj,
odluivale su o sudbini tisua Slovenaca. elnik istranog povjerenstva za oba teritorija bio
je SS-Obersturmbannfhrer Bruno Kurt Schultz (1901.1997.),18 fiziki antropolog koji je
kasnih 1930-ih u ime Rasse- und Siedlungshauptamta sastavio niz rasnih kriterija za kandidate za pristup SS-u s ciljem formiranja rasne elite. Prouavao je genetike i drutvene prilike ruralne populacije s namjerom da otkrije faktore nasljeivanja. U travnju 1941. godine,
Schultz je od zapovjednika Sicherheitspolizei und Sicherheitsdiensta u Bledu preuzeo II. odjel
Umsiedlungsstaba, zaduen za provjeru rasne istoe u Gorenjskoj i Donjoj tajerskoj.
Dok su se jo provodile deportacije, prvi njemaki doseljenici stigli su u Donju tajersku, a do kraja listopada 1943. useljeno je 10 666 ljudi iz Koevja, 156 iz junog Tirola,
297 Nijemaca iz Besarabije i 247 iz Dobrude. Samo 1 200 Nijemaca, porijeklom iz Ljubljane, Koevja, Kanalske doline i junog Tirola, kolonizirano je u Gorenjsku do sredine
1943. godine. Prve partizanske akcije u ljeto 1941. pokazale su da su njemake deportacije pojaale potencijal pokreta otpora. Nakon to je Himmler u kolovozu 1941. godine
naredio prekid deportacija do kraja rata, promijenjena je njemaka okupacijska politika u
Sloveniji. Eskalaciju njemakog nasilja i represije kritizirali su Ministarstvo unutarnjih poslova, poglavar Stabshauptamta RKF-a Ulrich Greifelt (1896.1949.), kao i vie korukih
stranakih dunosnika. Ve u svibnju 1941. godine, kada se tajerski Gauleiter Uiberreither
i dalje alio na neshvatljive zapreke [u poslovima vezanima uz kolonizaciju] koje samoj
sebi namee njemaka velesila,19 povjesniar Karl Starzacher (1913.1945.),20 ef osoblja
RKF-ova ureda u Gorenjskoj, kritizirao je u jednom memorandumu tadanju germanizacijsku politiku. Njegova suzdranost prema njemakim deportacijama proizlazila je iz
kritike njihove efikasnosti smatrao je da je masovno protjerivanje Slovenaca tehniki nemogue. Iako nije odbacivao deportaciju intelektualaca i likvidaciju rasno inferiornih ljudi, SS-Obersturmfhrer Starzacher zagovorao je akulturacijsku germanizaciju, posebno u
kolskoj nastavi: Neposredni cilj je stvaranje srednjeg sloja koji osjea pripadnost Reichu i
Korukoj u uem smislu. [...] U sutini mora se zapoeti isti sustavni proces regermanizacije
koji je u staroj Korukoj bio doveo do toga da su se Vindii [1918./1919.] u svom sudbinskom zajednitvu borili s Nijemcima u [korukoj] obrambenoj fronti [protiv Jugoslavije].
[...] Osim toga, ovim e se naizgled blagim, ali zato svrhovitijim rjeenjem lake osigurati
uspjeh ponjemivanja nego svim drugim metodama.21
Institut fr Krntner Landesforschung 22 osnovan je u listopadu 1942. godine kao rezultat
odustajanja od sustavnih masovnih deportacija u korist denacionalizacijskih mjera. Kao to
18
19
20
21
22
O sredinjoj vanosti Schultza za nacionalsocijalistiku rasnu znanost vidi: Benot Massin, Anthropologie und Humangenetik im Nationalsozialismus, oder: Wie schreiben deutsche Wissenschaftler ihre eigene Wissenschaftsgeschichte?, Wissenschaftlicher Rassismus: Analysen einer Kontinuitt in den Human- und Naturwissenschaften, (ur. Heidrun
Kaupen-Haas i Christian Saller), Frankfurt am Main 1999., 12.-64.
BArch, R 43 II/1503: Siegfried Uiberreither ministarstvu unutarnjih poslova, Maribor, 12. svibnja 1941.
Izmeu prosinca 1939. i veljae 1943., Starzacher je takoer bio na elu o SS-u ovisnom Amtliche Deutsche Ein- und
Rckwandererstelle u Kanalskoj dolini i stoga odgovoran za tehnike i birokratske aspekte preseljavanja. U okupiranoj Primorskoj, Starzacher je u rujnu 1943. postao njemaki savjetnik u talijanskoj pokrajini Udine. 27. travnja
1945. upucali su ga talijanski partizani u Pordenoneu.
Memorandum Karla Starzachera 22. svibnja 1941., citirano iz: Tone Ferenc, Quellen zur nationalsozialistischen
Entnationalisierungspolitik in Slowenien 19411945 / Viri o nacistini raznarodovalni politiki v Sloveniji 19411945,
Maribor 1980., 115.-119.
Vidi: Martin Fritzl, ... fr Volk und Reich und deutsche Kultur. Die Krntner Wissenschaft im Dienste des Nationalismus, Klagenfurt 1992.: 119. i sl.; Michael Wedekind, Nationalsozialistische Besatzungs- und Annexionspolitik
24. 7. 2012. 15:35:58
90
je istaknuo slovenski povjesniar Tone Ferenc (1927.2003.), njemaki okupacijski reim u

Donjoj tajerskoj bio je mnogo efikasniji u ostvarivanju germanizacijskih ciljeva nego onaj
u Gorenjskoj. Uz injenicu da je uspio ostvariti iru bazu javnog konsenzusa s obzirom na
to da se oslanjao na njemaku govornu manjinu pokrajine, kljuni faktor bile su sustavne i
podrobne preliminarne studije koje su raene kao dio sveobuhvatnijeg i jedinstvenog projekta. Sredinja linost nacionalsocijalistike politike denacionalizacije i deportacije Slovenaca u Korukoj, SS-Obersturmbannfhrer Alois Maier-Kaibitsch (1891.1953.), koji je bio
na elu gorenjskog RKF-ova ureda u Bledu i savjetnik za nacionalnu politiku poglavara
civilne uprave od listopada 1941. godine, alio se na potpuni nedostatak njemakih znanstvenih radova o tom podruju.23 Dok je tajerska imala institucije koje su podravale intelektualno vodstvo u njemakoj ekspanziji, u Korukoj to nije bio sluaj. Nadalje, koruki strunjaci za granice bili su do kraja 1930-ih prije svega angairani na onome to bi se
moglo nazvati internom kolonizacijom. Njihova istraivanja inspirirana su lajtmotivom
njemake kulturne superiornosti i bila su uglavnom usredotoena na jezino mijeana i iskljuivo slovenska govorna podruja Donje Koruke. Usmjerena su na obranu navodnog
geografskog i kulturnog jedinstva pokrajine i prema konstrukciji korukog nacionalnog
identiteta koncepta koji je trebao podvrgnuti lokalnu slovensku manjinu njemakom socio-ekonomskom i politikom vodstvu i nadmoi, a naposljetku denacionalizaciji.
Kreiranje takozvanog vindikog identiteta, za to je uglavnom zasluan povjesniar
Martin Wutte (1876.1948.), bilo je kljuno sredstvo u procesu njemake asimilacije pomou kojega se umjetno odvajalo koruke Slovence od onih juno od Karavanki. Wutte
je 1932. isticao: Jedan od najvanijih problema svih njemakih pograninih podruja je
pitanje odnosa izmeu jezika i nacionalnosti. Openito se sve vie iri spoznaja da se jezina pripadnost ne mora podudarati s nacionalnom pripadnou [...]. Nesumnjivo vanu
ulogu osim jezika imaju i zajednika domovina, kultura i gospodarstvo, zajedno proivljene
sudbine, rodbinski odnosi i emocionalne pobude. [...] To vrijedi i za stanovnitvo Koruke
koje govori slovenskim jezikom. U jezino mjeovitim podrujima ima na tisue onih koji
uz njemaki govore i vindiki, ali koji se jasno razlikuju od Slovenaca i svojim ponaanjem
daju do znanja da ne ele biti Slovenci.24 Od 1941. godine ta strategija denacionalizacije
trebala je biti primijenjena u procesu germanizacije okupirane Gorenjske.
Zadatak Instituta fr Krntner Landeskunde, o osnivanju kojega se raspravljalo od sredine
1941. godine, bio je usmjeravanje kao i praktino podravanje nacionalsocijalistike germanizacijske politike kao i osiguravanje mentalnog osvajanja Gorenjske. Franz Kutschera,
tvrdolinija koji je favorizorao njemaku represivnu politiku u Sloveniji zahtijevajui u
lipnju 1941. godine da se znanost kao i uvijek i ovdje stavi uz ma ve je definirao popis osnovnih istraivakih tema arheolokih i povijesnih istraivanja. Bile su to migracije
naroda, langobardskahttp://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Predaja&action=edit&red
link=1 i njemaka naselja, rasni sastav stanovnitva, njemaka [...] postignua i uspjesi na
23
24
in Norditalien 1943 bis 1945: Die Operationszonen Alpenvorland und Adriatisches Kstenland, Mnchen 2003.,
261.-265.; Michael Wedekind, Institut fr Krntner Landesforschung. Handbuch der vlkischen Wissenschaften:
Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur. Ingo Haar i Michael Fahlbusch), Mnchen 2008.,
266.-275.
Biljeka SS-Ahnenerbe (Hans Schwalm) na konferenciji odranoj u Bledu od 6. do 8. listopada 1941.: T. Ferenc,
Quellen zur nationalsozialistischen Entnationalisierungspolitik in Slowenien 19411945, 295.-300., posebno 298.
BArch, R 153/1703: Martin Wutte: Bericht ber den Stand der wissenschaftlichen Arbeiten zur Krntner Frage.
Aneks izvjea: Bericht ber die Arbeitsbesprechung [der Arbeitsgemeinschaft fr Alpendeutsche Forschung] in St.
Paul im Lavanttal am 26. und 27. Mai 1932.
24. 7. 2012. 15:35:58
91
svim podrujima javnog i kulturnog ivota25 te njemaki jezini utjecaj na slovenske dijalekte. Maier-Kaibitsch je pak zatraio praktinu podrku njemakim ciljevima, odnosno,
da se probudi [i stvori] gorenjska svijest: Sada jo u potpunosti nedostaju znanstveni temelji takve nacionalnopolitike orijentacije gorenjskog slovenstva. [...] Ali to zahtijeva sudjelovanje velike skupine znanstvenika.26
Iako pridruen Sveuilitu u Grazu, Institut fr Krntner Landeskunde uglavnom je slijedio smjernice korukog Gauleitera. Taj odnos, kao i suradnja sa SS-Ahnenerbe, rezultirao
je jakim politikim utjecajem na sve znanstvene aktivnosti Instituta koje su time bivale instrument politikog vodstva. Kao to je slubeno istaknuto u rujnu 1942. godine, zadatak
Instituta bio je nepobitno opravdati ideologiju njemakog zahtjeva za prastarom germanskom naseobinom Gorenjskom.27
Eberhard Kranzmayer (1897.1975.), koji je 1. listopada 1942. godine nakon poloaja
predavaa na Sveuilitu u Mnchenu preuzeo mjesto na dijalektologiji i istraivanju graninih podruja na Sveuilitu u Grazu, imenovan je direktorom Instituta. Kranzmayer je
bio strunjak za njemaku jezinu povijest, geolingvistiku, jezik manjina i dijalekte kao i
za povijest naseljavanja istonih Alpa te istraivanja folklora, granica i toponima. Ranjen
u Prvom svjetskom ratu, sudjelovao je u graninim sukobima u Korukoj 1919. te Gornjoj leskoj 1921. godine. Kranzmayer je smatrao svoja istraivanja nastavkom tih etnikih sukoba drugim sredstvima. Njegovi veinom filoloki doprinosi prouavanju junih
granica njemakog govornog podruja, a posebice njegovi radovi o kulturnim i jezinim
utjecajima na Slovence, naveli su ga na zakljuak o ogromnoj kulturnoj nadmoi [...]
nijemstva prema itavom Istoku.28 Nedokuivom jasnoom, Kranzmayer je konano
mogao ustvrditi da je oduvijek prisutno nasljedno slovenstvo sastavni dio njemake kulturne zajednice.29
Pod dominacijom ideje njemake kulturne ekspanzije, drugi doprinosi Instituta u vezi s Kranjskom uglavnom su posveeni rasnim, folklornim i povijesnim aspektima geografije naseljavanja te civilizacijskim karakteristikama pokrajine. Karl Dinklage
(1907.1987.) sa Sveuilita u Grazu, na elu institutskog odsjeka za prapovijest i ranu
povijest, pridonio je istraivanjima ranosrednjovjekovnih naselja u Korukoj, Donjoj tajerskoj i Gorenjskoj.30 Geograf Gnter Glauert (1905.1982.) objavio je radove o geografiji povijesnih naselja u Gorenjskoj.31 Georg Graber (1882.1957.) posvetio se folklornim
25
26
27
28
29
30
31
Franz Kutschera ministru Bernhardu Rustu, Klagenfurt, 17. lipnja 1941., citirano iz: T. Ferenc, Quellen zur nationalsozialistischen Entnationalisierungspolitik in Slowenien 19411945, 181.-183.
Biljeka SS-Ahnenerbe (Hans Schwalm) na konferenciji odranoj u Bledu 6. listopada 1941., citirano iz: T. Ferenc,
Quellen zur nationalsozialistischen Entnationalisierungspolitik in Slowenien 19411945, 295.-300.
Krntner Zeitung, 30. rujna 1942., citirano iz: M. Fritzl, ...fr Volk und Reich und deutsche Kultur, 134.
Eberhard Kranzmayer, Der bairische Sprachraum, Jahrbuch der deutschen Sprache, 2/1944., 169.-180., posebno 179.
Eberhard Kranzmayer, Die deutschen Lehnwrter in der slowenischen Volkssprache, Ljubljana 1944., 38.
Karl Dinklage, Frhdeutsche Volkskulturen im Spiegel der Bodenfunde von Untersteiermark und Krain, Mitteilungen der anthropologischen Gesellschaft Wien 71/1941., 235.-259.; Karl Dinklage, Oberkrains Deutschtum im
Spiegel der karolingischen Bodenfunde, Carinthia I, 131/1941., 360.-391.; Karl Dinklage, Frhdeutsche Volkskultur
in Krnten und seinen Marken, Ljubljana 1943.
Gnter Glauert, Die Entwicklung der Kulturlandschaft in den Steiner Alpen und Ostkarawanken, Graz 1936.; Gnter
Glauert, Zur Besiedlung der Steiner Alpen und Ostkarawanken (das Gebiet Freibach, Kanker, Sann und Mie),
Deutsches Archiv fr Landes- und Volksforschung, 1/1937., 457.-486.; Gnter Glauert, Landschaftsbild und Siedlungsgang in einem Abschnitt der sdstlichen Kalkalpen (Ostkarawanken und Steiner Alpen) und seinen Randgebieten, Sdost-Forschungen, 3/1938., 457.-524.; Gnter Glauert, Ein Krntner Grenzmarkt in den Karawanken im 17.
und 18. Jahrhundert, Sdost- Forschungen, 4/1939., 643.-683.; Gnter Glauert, Grundherrschaftsbesitz und Rodung im karantanisch-altkrainischen Grenzgebiet, Sdost-Forschungen, 5/1940., 864.-943.; Gnter Glauert, Kul-
24. 7. 2012. 15:35:59
92
pitanjima,32 dok je Viktor Paschinger (1882.1963.) prouavao geografske aspekte anektiranih podruja.33 Opa tendencija tih istraivanja bila je pokuaj dokazivanja da je Gorenjska u
pravom smislu te rijei stara njemaka kulturna zemlja te je u cjelini bila njemaka naseobina,
iako su slovenizacijom svjesno bile zatrte sve njemake veze ili ak potpuno preokrenute .34
Iako su spomenute deportacije obustavljene 1941. godine, nacionalsocijalistika vladavina u Gorenjskoj ipak je bila vie nego ikada prije obiljeena klimom brutalne represije.
Borba protiv partizanskog pokreta, koja je uskoro pervertirala u proizvoljno teroriziranje
civilnog stanovnitva, sve je vie koritena kao nastavljanje njemake politike naseljavanja
pomou deportacija pobunjenika i njihove rodbine, likvidacijom taoca i unitavanjem cijelih sela. Deportacije i germanizacijske mjere nastavljene su usprkos kritici iz vlastitih redova, ak i nakon to je Friedrich Rainer (1903.1947.) 18. rujna 1941. godine zamijenio
Franza Kutscheru. No, ve samo nekoliko dana nakon njegova imenovanja za glavnog povjerenika Operativne zone Jadransko primorje, poluanektiranog podruja na sjeveroistoku
Italije,35 u rujnu 1943. godine, uputio mu je Martin Wutte doajen koruke historiografije
i tvorac vindike teorije koji je podravao anti-slovensku denacionalizacijsku politiku reima u Korukoj i Gorenjskoj pismeni apel, preporuujui umjereniju nacionalnu politiku u njegovoj sferi odgovornosti, posebice u Ljubljanskoj pokrajini. Wutte, iako nimalo
manje uvjeren u njemaku kulturnu superiornost, zatraio je nakon sukoba tijekom 1941.
i 1942. godine da se Slovencima dopusti autonomija u kulturi i, donekle, u upravi, kako bi
se pokazalo da se sada priznaje slovenska narodna osobitost i da e se njezino njegovanje
i ouvanje osigurati u okviru Njemakoga Reicha.36 Poput politikog vodstva, Wutte je
nakon njemake okupacije Italije namjeravao ujediniti podruja bive Kranjske u njemaki protektorat. Iako nedvojbeno odvaan in, ta je intervencija prije svega trebala osigurati realizaciju nacionalsocijalistikog prostornog planiranja i uiniti njemaku okupacijsku
politiku dinaminijom i uinkovitijom.
U jesen 1944. godine ak je i poglavar Stabshauptamta RKF-a Ulrich Greifelt, pod dojmom ope vojne situacije Reicha i poveanom moi pokreta otpora, te sumnjajui u uspjeh
njemake denacionalizacijske politike u jednom tako izdvojenom podruju naseljavanja
kao to je slovensko, predloio potpun prekid deportacija i autonomiju za Gornju Koruku i Ljubljansku pokrajinu kao i osnivanje nezavisne Slovenije pod njemakom kontrolom.
Za Greifelta, koji je napustio vindiku teoriju i druge pseudo-znanstvene konstrukte o
njemakoj akulturaciji Slovenaca, kolaboracija je bila vaniji cilj od germanizacije podruja, jer teite njemakog naseljavanja nee biti na jugu nego na istoku.37 Rainer, s druge
32
33
34
35
36
37
turlandschaftliche Vernderungen im Gebirgslande zwischen Drau und Sawe bis zum Beginn der deutschen Sdostsiedlung, Sdost-Forschungen, 7/1942., 9.-52.; Gnter Glauert, Siedlungsgeographie von Oberkrain, Mnchen 1943.
Georg Graber, Volkskundliches, Oberkrain, (ur. Viktor Paschinger, Martin Wutte i Georg Graber), Kranj 1942.,
67.-95.
Viktor Paschinger, Land und Wirtschaft, Oberkrain, (ur. Viktor Paschinger, Martin Wutte i Georg Graber),
Kranj 1942., 7.-35.
Karl Starzacher, Oberkrain: deutscher Kulturboden, Deutsche Volkskunde. Vierteljahresschrift der Arbeitsgemeinschaft fr deutsche Volkskunde, 5/1943., 69.-71., posebno 69.
O Operativnoj zoni Jadransko primorje vidi: Karl Stuhlpfarrer, Die Operationszonen Alpenvorland und Adriatisches Kstenland 19431945, Wien 1969.; M. Wedekind, Nationalsozialistische Besatzungs- und Annexionspolitik.
Citirano prema: Wilhelm Neumann, Martin Wutte und sein Urteil ber die nationalsozialistische Slowenenpolitik in Krnten und Krain aufgrund seiner Denkschrift vom 19. September 1943, Carinthia I, 176/1986., 9.-40.,
posebno 14.
BArch, NS 19/2661: Wilhelm Greifelt Heinrichu Himmleru, kut. I: Volkspolitische Behandlung der Slovenen,
Schweiklberg, 20. listopada 1944.
24. 7. 2012. 15:35:59
93
Slika 2. Carstanjenov plan ponjemivanja i pomicanja jezine granice iz 1943. godine38

38
Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana, AS 1631 (Steirischer Heimatbund / tajerska Domovinska Zveza), 44: Helmut
Carstanjen: Planung fr den rumlichen Ablauf der sprachlichen Eindeutschung und die Verschiebung der Sprachgrenze in der Untersteiermark. Kartenanhang zum Schreiben des Nationalpolitischen Referenten in der Bundesfhrung des Steirischen Heimatbundes, Helmut Carstanjen, an den Kreisfhrer des Steirischen Heimatbundes/Kreis
Trifail (Trbovlje), Heribert Eberharth, Marburg/Drau (Maribor), 17. Mrz 1943.
24. 7. 2012. 15:35:59
94
strane, nije pokazao sklonost mijenjanju svoje politike linije u Gorenjskoj, iako je davao vane
ustupke Slovencima na podruju kulture i uprave. Voen izraenim osjeajem etnike netolerantnosti, Rainer je smatrao deportacije posljednjom mogunou da se osvoji slovenska zemlja.39
Sve manja njemaka mo u to je vrijeme uinila besmislenima koncepte nacistikog reima o politikom prostoru i populacijskoj politici. Ipak, pripadnici kruga znanosti o narodnoj osobitosti (Volkstumswissenschaft), posebno tajerske i Koruke ija se ideoloka stajalita i agitatorski angamani svakako mogu sasvim razliito vrednovati do kraja su rata
manje ili vie slijedili te koncepte. U pojedinim su sluajevima ak i nakon rata ostala otvorena pitanja kojima se bavila, kao i njezine istraivake strategije i obrasci tumaenja. Gnter Glauert je, primjerice, jo do kraja 1950-ih radio na gorenjskoj povijesti naseljavanja i
toponomastici Karavanki i Kamnikih Alpa. Georg Graber se u svojem folkloristikom prikazu Koruke vratio rasnom pristupu, a i Eberhard Kranzmayer se u svojim kasnijim radovima o Korukoj samo djelomino oslobodio svojih prijanjih tumaenja. Zastupnicima
etnike politike i znanosti o narodnoj osobitosti, koje se mora vrednovati u intelektualnom
kontekstu i u kontekstu realizacije ekspanzije i nacionalsocijalistike obnove stanovnitva
na alpsko-jadranskom prostoru, nakon rata su u Austriji dodijeljena brojna javna priznanja.
preveo Mladen Medved
Scholarship and Politics. Reshaping Slovenia 19391945

Summary: The paper focuses on German expansion, occupation and resettlement programs in Slovenia
between 1939 and 1945, analysing aggressive population policy implemented for socio-ethnic and spatial
reorganization. In more specific terms, it concentrates on the role scholarly elites had in planning,
legitimizing and executing the spatial, ethnic and societal reorganization of Slovenia by the Third Reich.
These goals were to be achieved through large-scaled population transfers, mass deportations, genocide and
Germanization programs. Not only in terms of personnel installed but also from a conceptual and ideological perspective, the Nazi occupation regime drew especially on policies originating in annexed Austria. In
fact, Austrian scholars and politicians can be regarded as leading advocates of these expansionist concepts.
A glance at the staffs of the various German offices installed in Slovenia indicates that numerous
scholars holding administrative and consulting functions were directly involved in socially and
ethnically rebuilding the semi-annexed Slovenian territories. In addition to these offices, a network of scholarly institutions with similar purposes operated in Austria already since the 1930s.
The paper analyses the impact these scholars had on German occupation policy and especially
on the social and ethnic reconstruction policies in the occupied territories. The article is guided
by questions such as: How did the scholarly elites of a vlkisch intellectual background influence
the process of political decision-making within the Nazi regime? How was the relevant academic
knowledge from these cognitive pools, mostly drawn from cultural and social sciences, transferred
to the administrative bureaucracy of the Third Reich? And to what degree were these elites involved
in ethno-political procedures such as German resettlement, denationalization and ethnic assimilation policies, in strategies of registration, selection and mass deportation, and even in the physical
destruction of what were considered undesirable ethnic groups?
Keywords: Slovenia, Third Reich, scholarship and politics, Germanization, Helmut Carstanjen
39
BArch, NS 19/2661: Wilhelm Greifelt Heinrichu Himmleru, kut. I: Volkspolitische Behandlung der Slovenen,
Schweiklberg, 20. listopada 1944.
24. 7. 2012. 15:35:59
95
Literatura
Mitchell G. Ash, Wissenschaft und Politik als Ressourcen freinander: Programmatische berlegungen am Beispiel Deutschlands, Wissenschaftsgeschichte heute. Festschrift fr Peter Lundgreen,
Bielefeld 2001., 117.-134.
Paul George Demeny, Population Policy: A Concise Summary, New York 2003.
Karl Dinklage, Frhdeutsche Volkskultur in Krnten und seinen Marken, Ljubljana 1943.
Karl Dinklage, Frhdeutsche Volkskulturen im Spiegel der Bodenfunde von Untersteiermark
und Krain, Mitteilungen der anthropologischen Gesellschaft Wien 71/1941., 235.-259.
Karl Dinklage, Oberkrains Deutschtum im Spiegel der karolingischen Bodenfunde, Carinthia
I, 131/1941., 360.-391.
Michael Fahlbusch, Die Alpenlndische Forschungsgemeinschaft eine Brckenbauerin des
grodeutschen Gedankens?, Grenzraum Alpenrhein: Brcken und Barrieren 1914 bis 1938, (ur.
Robert Allguer), Zrich 1999., 137.-233.
Michael Fahlbusch, Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft, Handbuch der vlkischen Wissenschaften: Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur. Ingo Haar i Michael Fahlbusch), Mnchen 2008., 688.-697.
Michael Fahlbusch, Die Sdostdeutsche Forschungsgemeinschaft. Politische Beratung und
NS-Volkstumspolitik, Deutsche Historiker im Nationalsozialismus, (ur. Winfried Schulze i Otto
Gerhard Oexle), Frankfurt am Main 1999., 241.-264.
Tone Ferenc, Quellen zur nationalsozialistischen Entnationalisierungspolitik in Slowenien 1941
1945 / Viri o nacistini raznarodovalni politiki v Sloveniji 19411945, Maribor 1980.
Michel Foucault, Die Gouvernementalitt, Gouvernementalitt der Gegenwart. Studien zur
konomisierung des Sozialen, (ur. Ulrich Bckling, Susanne Krasmann i Thomas Lemke),
Frankfurt am Main 2000., 41.-67.
Martin Fritzl, ...fr Volk und Reich und deutsche Kultur. Die Krntner Wissenschaft im Dienste
des Nationalismus, Klagenfurt 1992.
Gnter Glauert, Ein Krntner Grenzmarkt in den Karawanken im 17. und 18. Jahrhundert,
Sdost-Forschungen, 4/1939., 643.-683.
Gnter Glauert, Die Entwicklung der Kulturlandschaft in den Steiner Alpen und Ostkarawanken,
Graz 1936.
Gnter Glauert, Grundherrschaftsbesitz und Rodung im karantanisch-altkrainischen Grenzgebiet, Sdost-Forschungen, 5/1940., 864.-943.
Gnter Glauert, Kulturlandschaftliche Vernderungen im Gebirgslande zwischen Drau und
Sawe bis zum Beginn der deutschen Sdostsiedlung, Sdost-Forschungen, 7/1942., 9.-52.
Gnter Glauert, Landschaftsbild und Siedlungsgang in einem Abschnitt der sdstlichen Kalkalpen (Ostkarawanken und Steiner Alpen) und seinen Randgebieten, Sdost-Forschungen,
3/1938., 457.-524.
Gnter Glauert, Siedlungsgeographie von Oberkrain, Mnchen 1943.
Gnter Glauert, Zur Besiedlung der Steiner Alpen und Ostkarawanken (das Gebiet Freibach,
Kanker, Sann und Mie), Deutsches Archiv fr Landes- und Volksforschung, 1/1937., 457.-486.
Georg Graber, Volkskundliches, Oberkrain, (ur. Viktor Paschinger, Martin Wutte i Georg Graber), Kranj 1942., 67.-95.
Hugo Hassinger, Die Ostmark, Raumforschung und Raumordnung, 2/1938., br. 3, 391.-397.
Eberhard Kranzmayer, Der bairische Sprachraum, Jahrbuch der deutschen Sprache, 2/1944.,
169.-180.
Eberhard Kranzmayer, Die deutschen Lehnwrter in der slowenischen Volkssprache, Ljubljana 1944.
24. 7. 2012. 15:35:59
96
Alois Maier-Kaibitsch, Reichsdeutsche Siedler in Krnten, Die Welt. Zeitschrift fr das Deutschtum im Ausland, 1933., br. 10, 690.-692.
Benot Massin, Anthropologie und Humangenetik im Nationalsozialismus, oder: Wie schreiben
deutsche Wissenschaftler ihre eigene Wissenschaftsgeschichte?, Wissenschaftlicher Rassismus:
Analysen einer Kontinuitt in den Human- und Naturwissenschaften, (ur. Heidrun Kaupen-Haas
i Christian Saller), Frankfurt am Main 1999., 12.-64.
Siegfried Mattl, Karl Stuhlpfarrer, Angewandte Wissenschaft im Nationalsozialismus:
Groraumphantasien, Geopolitik, Wissenschaftspolitik, Willfhrige Wissenschaft. Die Universitt Wien 19381945, (ur. Gernot Heiss), Wien 1989., 283.-301.
Otto Maull, Helmut Carstanjen, Die verstmmelten Grenzen, Zeitschrift fr Geopolitik,
8/1931., br. 1, 54.-63.
Wilhelm Neumann, Martin Wutte und sein Urteil ber die nationalsozialistische Slowenenpolitik in Krnten und Krain aufgrund seiner Denkschrift vom 19. September 1943, Carinthia
I, 176/1986., 9.-40.
Viktor Paschinger, Land und Wirtschaft, Oberkrain, (ur. Viktor Paschinger, Martin Wutte i
Georg Graber), Kranj 1942., 7.-35.
Christian Promitzer, Tterwissenschaft: das Sdostdeutsche Institut in Graz, Sdostforschung
im Schatten des Dritten Reiches: Institutionen Inhalte Personen, (ur. Mathias Beer i Gerhard
Seewann), Mnchen 2004., 93.-113.
Karl Starzacher, Oberkrain: deutscher Kulturboden, Deutsche Volkskunde. Vierteljahresschrift
der Arbeitsgemeinschaft fr deutsche Volkskunde, 5/1943., 69.-71.
Karl Stuhlpfarrer, Die Operationszonen Alpenvorland und Adriatisches Kstenland 19431945,
Wien 1969.
Karl Stuhlpfarrer, Leopold Steurer, Die OSSA in sterreich, Vom Justizpalast zum Heldenplatz. Studien und Dokumentationen 1927 bis 1938, (ur. Ludwig Jedlicka i Rudolf Neck),
Wien 1975., 35.-64.
Petra Svatek, Hugo Hassinger und Sdosteuropa: Raumwissenschaftliche Forschungen in Wien
(19311945), Mitteleuropa und Sdosteuropa als Planungsraum: Wirtschafts- und kulturpolitische Expertisen im Zeitalter der Weltkriege, (ur. Carola Sachse), Gttingen 2010., 290.-311.
Arnold Joseph Toynbee, Veronica Marjorie Toynbee, Hitlers Europe, London New York Toronto 1954.
Kurt Trampler, Deutsche Grenzen, Zeitschrift fr Geopolitik, 11/1934., br. 1, 15.-71.
Michael Wedekind, Alpenlndische Forschungsgemeinschaft. Handbuch der vlkischen Wissenschaften: Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur. Ingo Haar i Michael Fahlbusch), Mnchen 2008., 27.-38.
Michael Wedekind, Ethnisch-soziale Neuordnungskonzepte im besetzten Europa (19391945).
Forschungsperspektiven von Fallstudien zum Alpen-Adria-Raum, Das Konstrukt Bevlkerung
vor, im und nach dem Dritten Reich, (ur. Rainer Mackensen i Jrgen Reulecke), Wiesbaden
2005., 371.-385.
Michael Wedekind, Institut fr Krntner Landesforschung. Handbuch der vlkischen Wissenschaften: Personen, Institutionen, Forschungsprogramme, Stiftungen, (ur. Ingo Haar i Michael
Fahlbusch), Mnchen 2008., 266.-275.
Michael Wedekind, Nationalsozialistische Besatzungs- und Annexionspolitik in Norditalien 1943
bis 1945: Die Operationszonen Alpenvorland und Adriatisches Kstenland, Mnchen 2003.,
261.-265.
Michael Wedekind, Planung und Gewalt: Raumordnung und Bevlkerungsplanung im Kontext
der Umsiedlung Sdtirol, Geschichte und Region / Storia e regione, 18/2009., br. 2, 71.-109.
Gerhard Werner (i.e. Helmut Carstanjen), Sprache und Volkstum in der Untersteiermark, Stuttgart 1935.
24. 7. 2012. 15:35:59
7.
PRVI KONGRES KULTURNIH RADNIKA

HRVATSKE (TOPUSKO, 25.27. LIPNJA
1944.): ISKUSTVO I APROPRIJACIJE
Drago Roksandi
UDK: 061.3(497.5 Topusko)"1944"

Saetak: etverosveana zbirka Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske iz 1970. godine
meu nekoliko stotina dokumenata sadrava tek nekoliko njih koji se odnose na Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske, odran u Topuskom od 25. do 27. lipnja 1944. godine, uz
sudjelovanje dvjestotinjak kulturnih i javnih radnika. Imajui na umu svojevrsni normativni karakter spomenute zbirke u pristupima zavnohovskoj batini u SR Hrvatskoj, izostanak mogunosti elementarnog uvida u rad Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske u
ovoj zbirci izaziva nedoumice. One nuno postaju jo veima imajui na umu injenicu da
je iste 1970. godine Mladen Ivekovi, jedan od najvanijih aktera Kongresa u Topuskom,
s nekoliko suradnika, sudionika istih zbivanja, objavio dvosveanu knjigu Hrvatska lijeva
inteligencija 19181945. Knjiga u svome drugom dijelu upravo i zavrava opirnim opisom
navedenog kongresa, kao svojevrsnog kamena temeljca nae nove kulture. Arhivsko gradivo Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. Topusko, 25.-27. VI 1944. Graa, koje su
pripremili Ivan Jeli kao glavni redaktor te Savka Kalini i Ljiljana Modri kao koredaktori, objavljeno je 1976. godine u strogom izboru kao dodatak asopisu za suvremenu povijest.
Obilje sauvanih dokumenata jo uvijek eka istraivae. Sve upuuje na zakljuak da skup
sam nikada nije prestao biti povodom prijeporima na raznim kulturnim frontovima od
1944. godine do danas. injenica da je odran u ozraju koje nikako ne bilo bilo mogue
olako atribuirati kao diriistiko, dijelom u radionikoj formi (izloba, predstave, koncerti
itd.), podrazumijevala je anticipaciju svojevrsnoga kulturnog pluralizama, upravo ono to je
i bilo razlogom da vei broj sudionika, neovisno o politikim konjunkturama, dri do svog
mjesta i vlastite interpretacije tog mjesta na Kongresu u Topuskom. Kao to hrvatska kultura
poslije 1945. godine, odnosno kultura u jugoslavenskim razmjerima, nikada nije uspjela biti
dosljedno agitpropovska, ona je to jo manje mogla biti na temeljima iz Kongresa iz Topuskog, koji je ve logikom partijskog pragmatizma u to doba, u zavrnoj fazi narodnooslobodilakog rata, bio narodnofrontovski inkluzivniji nego ikada od 1941. godine.
Kljune rijei: Hrvatska, Jugoslavija, narodnooslobodilaki pokret, 1941.1945., Zemaljsko
antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH), kultura, propaganda,
intelektualci
24. 7. 2012. 15:35:59
98
I.
Od 25. do 27. lipnja 1944. godine u Topuskom bio je odran Prvi kongres kulturnih
radnika Hrvatske na osloboenom teritoriju.1 U prepunoj, umjetniki redizajniranoj lijeilinoj restauraciji iznutra dobro rasvijetljenoj, a izvana potpuno zamraenoj poelo se
raditi po pravilima partizanske konspiracije u noi 25./26. lipnja, u 21 sat i 40 minuta, a
zavrilo se sveanim dijelom u 3 sata i 10 minuta poslije ponoi.2 Rad je bio nastavljen po
proplancima Petrove gore pokraj Topuskog. Unato viemjesenim, zahtjevnim i slijedei sauvano izvorno arhivsko gradivo u ratnim uvjetima temeljitim pripremama, ipak
se mnogo toga na Kongresu i s njime u vezi dogodilo stjecajem ratnih okolnosti. Zdenko
tambuk, primjerice, zatekao se u Topuskom, doavi po drugom zadatku sa svoje ratne
dunosti u Istri i to nakon to je Oblasni NOO Istre poslao poruku u ZAVNOH da iz Istre
nitko nee moi sudjelovati u njegovu radu.3 Sm Kongres time je za tambuka bio vee
radosno iznenaenje, a za suvremene istraivae autentinije svjedoenje. Iz istarske ratne
svakodnevice tota mu se moralo initi kao san:
Tako sam bez poziva, i bez namjere, stigao na Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske u Topusko. Pripreme su ve bile davno u toku. Prikljuio sam se drugovima koji su na tome radili
i bio zaduen za stvaranje biroa za doek delegata i izdavanje propusnica za Kongres koji je
trebao da se odri u Domu u centru grada. Grad su ureivali i kitili. Bilo je vrlo ivo i veselo
u tom lijepom gradiu koji jo nije bio stradao od neprijateljske ruke tako da je bilo dovoljno
mjesta za smjetaj i rad. Otvorio sam kancelariju nedaleko od Doma, u blizini zgrade gdje
je bilo smjeteno Kazalite narodnog osloboenja Hrvatske (tj. Centralna kazalina druina
D.R.). U gradu je sve vrilo od glumaca, kazalinih radnika, plesaa i pjevaa, partizana, od
slikara, od kulturnih radnika, pjesnika i knjievnika i brojnih predstavnika kulturnih sljedbenika iz borbenih jedinica, divizija i brigada iz svih krajeva Hrvatske. (...)4
Kraj proljea i poetak ljeta na padinama Petrove gore inili su tu ivost jo veom:
(...) Bio je krasan, sunan mjesec lipanj, sva je priroda bila u cvatu i zrenju, etva je bila u
toku. (...) Uivali smo u slobodi, u ljepoti, u drugarstvu, u vienju, u prianju doivljaja iz
borbe, u sjeanjima. Oivljavali smo i obnavljali nae stare diskusije o kulturi i umjetnosti i
sagledavali sve nekako u drugom, novom, ivom svjetlu, u jasnim i irokim perspektivama.
(...)5
Slikar Zlatko Prica, za razliku od tambuka, bio je u Topuskom partizanski insider, jedan od nekolicine umjetniki najuspjenijih, ali i najpoduzetnijih, a iz dananje perspektive svakako najpouzdanijih svjedoka sazrijevanja hrvatske partizanske kulture. Tim je
zanimljivija njegova retrospektivna ocjena, nastala dva desetljea poslije, kada je kreativno
vrlo individualizirani Prica mogao zakljuiti:
1
2
3
4
Vidjeti Program sveanog dijela skupa (Slika 1) i rekonstrukciju njegova rada (Prilog 1).
Sjeam se ve pomalo kroz maglu zaborava sveano okiene i dobro rasvijetljene dvorane sa zatvorenim i zamraenim prozorima jer je postojala mogunost neprijateljskog napadaja iz zraka. Zdenko tambuk, Automobilom
kroz Gorski Kotar. Kako sam doao na Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske u Topusko lipnja 1944., Vjesnik
(Zagreb), 27. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 5). Autor lanka je potpisan kao knjievnik i ambasador SFR Jugoslavije u Nizozemskoj.
Vidjeti Prilog 2.
Zdenko tambuk, Automobilom kroz Gorski Kotar. Kako sam doao na Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske
u Topusko lipnja 1944., Vjesnik (Zagreb), 26. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 4).
Z. tambuk, Automobilom kroz Gorski Kotar., Vjesnik (Zagreb), 27. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 5).
24. 7. 2012. 15:36:00
99
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25.27. lipnja 1944.): iskustvo i aproprijacije
Slika 1. Zgrada ljeiline restauracije u Topuskom 1941., u kojoj je Kongres zapoeo s radom
U katalogu I izlobe umjetnika partizana u Zagrebu 20. VI 20. VII 1945. registrirana su
52 likovna umjetnika, koji su aktivno uestvovali u NOV i POJ, kao borci i likovni radnici.
(...) Preko polovine tog broja polo je direktno iz Zagreba, dok su ostali uz neke iznimke pripadali ranije Splitu, drugom kulturnom aritu na teritoriju Hrvatske.
Treba istaknuti, da su i ostale grane umjetnosti bile obilno zastupane na raznim sektorima
osloboene teritorije, pa e opa slika biti potpuna ako likovnim umjetnicima pribrojimo lanove teatarskih kua, knjievnike, arhitekte i muziare koji su kako ponaosob, grupno ili u
kooperaciji stvorili na osloboenom teritoriju odreenu kulturnu klimu. Ta je na spektakularan nain dosegla kulminaciju na I Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944.6
Nije bila u pitanju samo mnoina kulturnih radnika u partizanima. Nje, uostalom, ne bi
bilo da nije bilo uspona partizanske Hrvatske.7 Odavno je uoeno da je postojani uspon moi
Narodnooslobodilake vojske Hrvatske od 1941. do 1944. godine nerazluiv od postojanog,
a od 1943. i 1944. godine vrlo ubrzanog razvoja narodne vlasti. U vrijeme odravanja Kon6
U Osobnoj ostavtini Mladena Ivekovia, u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu (fond 801, dalje: HDA, Fond
Ivekovi), pohranjena je brojna dokumentacija u vezi s kongresom. Iskusni, predratni zagrebaki komunist dr. Mladen Ivekovi bio je u to doba elni ovjek u Propagandnom odjelu ZAVNOH-a, dakle, istovremeno i elni ovjek u
pripremama Kongresa. U kutiji 13 pohranjen je Pricin rukopis Likovni umjetnici Hrvatske u NOB (str. 170.-175.),
a ovaj je citat preuzet sa str. 1/170.
General-lajtnant Ivan Gonjak, komandant Glavnog taba Narodnooslobodilake vojske Hrvatske, pozdravljajui
Kongres na sveanoj sjednici 25./26. lipnja, s pravom je o tome govorio. Iskustvo partizanskog ratovanja stvaralo
je odozdo osebujnu puku kulturu: Kod nas izlazi na stotinu listia, knjiga, asopisa. Na kulturni ivot u vojsci
takoer je vrlo bujan. Prije tri godine nekad polupismeni i nepismeni danas uestvuju u pisanju bilo zidnih bilo depnih novina. (...) Sve ovo to je postignuto ovdje nije stvoreno u nekom kabinetu, ve je stvoreno na prvim linijama,
stvoreno je pod cijenu izlaganja ivota i sve to je postignuto zato i predstavlja veu vrijednost nego da je postignuto
pod drugim uslovima (Tako je! aplauz). Ivan Jeli (glavni redaktor), Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske.
Topusko, 25.27. VI 1944. Graa, asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), 8/1976., br. 2/3, 31.-32. (...) Gonjak
je tom prilikom uoio jo neto: Mi smo svjedoci jednog velikog i kulturnog zbivanja kakvo ovi krajevi, koji su jedni
od najzaostalijih tako rei u naoj zemlji, nisu nikad poznavali. Isto, 30.
24. 7. 2012. 15:36:00
100
Slika 2. Detalj freske, kojom je slikar Zlatko Prica oslikao dvoranu
gresa nju su pored Zemaljskoga antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH), inila 4 oblasna, 15 okrunih i 105 kotarskih narodnooslobodilakih odbora (NOO).8
Zlatko Prica je uoio taj kvalitativni pomak iz svoje artistike perspektive:
Uz rijetke iznimke, tek od sredine 1943. uslovi na samom osloboenom teritoriju omoguili
su okupljanje ekipa koje su radei na kulturnim i propagandnim zadacima izal(e) iz faze primarnih funkcionalnih formi rada u okviru komitetskih tehnika, te brigadnih i etnih ekipa.
Likovni umjetnici na raznim stranama i pod raznolikim uslovima bili su gotovo iskljuivo
angairani na radu u opremi skromnih publikacija, radio-vijesti ili propagandnih plakata za
razno-razne akcije inicirane bilo sa strane narodnih odbora ili vojnih rukovodstava. Tehnika tih zadataka rijetko je prelazila mogunosti grafike realizacije u crno-bijelom na matrici
getetnera ili klieja rezanog u linoleumu ili kad njega nije bilo, u drvetu.9
Sve to je ostvareno nakon sredine 1943. godine danas je mogue mnogo slojevitije vrednovati, bilo sa stajalita angairanih kulturnih politika, bilo sa stajalita primijenjenih umjetnikih praksi, koje su nerijetko bile multimedijalne i u iznimnim sluajevima dosezale antologijske
vrijednosti. Potonje se osim ostalog neupitno odnosi na umjetniki realizirano izdanje Jame Ivana Gorana Kovaia, djelo Zlatka Price i Ede Murtia te brojnih njihovih suradnika:
Sve do vremena kad se okupio vei broj likovnih umjetnika i njihovih radova sa raznih sektora
Hrvatske bilo je teko dobiti i priblinu sliku o tome, koliko i ta je uraeno na grafici. Inicijativom KUO Zavnoha (Kulturno-umjetniki odsjek ZAVNOH-a D.R.) ve poetkom 1944.
poeli su pristizati umjetnici i kulturni radnici sa raznih strana u Topusko, koje je u kratko vri8
... pri kraju 1943, NOV u Hrvatskoj brojila (je) ve tri korpusa, jedanaest divizija, etrdeset brigada i vei broj partizanskih odreda. Mladen Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi. Povodom 20-godinjice I. kongresa kulturnih i
javnih radnika u Topuskom: referat odran u Topuskom 27. lipnja 1964., Zagreb 1964., 7. Kapilarna mrea seoskih
narodnooslobodilakih odbora bila je u to doba na tlu velikog dijela dananje Republike Hrvatske vrlo gusta. Primjerice, na Kordunu, gdje je u to doba i Topusko, djelovao je 1 okruni, 5 kotarskih, 30 opinskih i 250 seoskih
narodnooslobodilakih odbora, a u Karlovakom okrugu 1 okruni, 2 kotarska, 1 gradski, 5 opinskih i 121 seoski
odbor, od toga 30 na okupiranom podruju. Vidjeti M. Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi, 11. i 12.
HDA, Fond Ivekovi, kut. 13, str. 2/171.
24. 7. 2012. 15:36:01
101
jeme postalo kulturnim centrom osloboenog teritorija Hrvatske. Sve centralne ustanove civilnog i vojnog znaaja bile su se okupile u samom mjestu ili neposrednoj blizini pa je tako brojno
okupljanje, kome treba dodati i sastave raznih vojnih jedinica na prolazu, stvaralo, za ratne uslove neuobiajenu atmosferu. U toj klimi bilo je novih podstreka za scenske priredbe, koncerte,
kino-projekcije u Glini i intenzivni rad na svim sektorima kulture i umjetnosti. Sauvani fotomaterijali vjerno odraavaju relativno visok tehniki domet likovne izlobe, fotoizlobe, raznih
dekoracija koje su nastale u vrlo kratko vrijeme pod takvim relativno izvanrednim uslovima.
U ljetnim mjesecima 1944. ondje je bila osnovana i prva runa tiskara za kamenotisak koju su
uz pomo KUO Zavnoha konstruirali slikari Z. Prica i E. Murti. Stroj i postolje sastavljeno
je bilo iz starih dijelova maina za glaanje rublja, bunarskog zamanjaka i drvenih dijelova
koje su izvele radionice u Glini. Kamenove, kone valjke, kemikalije i boje dostavili su zagrebaki grafiari po postojeim kanalima i rad je zapoeo nakon kratkih pokusnih otisaka
na realizaciji litografije sa tekstom Jama I. G. Kovaia.
Djelo je tampano u 250 primjeraka na 26 stranica folio formata na drvenom prostom papiru na getetner, a korice je izveo partizan-knjigovea (...) iz kariranog platna ruskog padobrana, koji je prethodno toniran hipermanganom. tampanje ovog djela zavreno je tek u
studenom iste godine uz prekid koji je nastao bombardiranjem Topuskog, a u kojem je jedan
pogodak znatno otetio naprave i skladite ve odtampanih listova. Ovo je bilo prvo kompletno djelo ostvareno na osloboenoj teritoriji, koje je doseglo kvalitete visoko umjetnikog
dometa, pa i fiziki preraslo granice osloboenog teritorija, dospjevi posredstvom stranih
vojnih misija do kulturnih centara Saveznika. Ilja Erenburg poziva se na ovo djelo jedinstveno po identinosti i jedinstvu umjetnikog izraza i borbe jednog naroda.10
to se vie razvijala mrea ustanova narodne vlasti, napose sloeno ustrojstvo

ZAVNOH-a, epicentri djelovanja kulturnih radnika postupno su se pomicali iz vojnih u
ustanove izvrne vlasti. Uvjeti njihova djelovanja time su se osjetno promijenili. U poneem
su se nerijetko i pogorali (loija kvaliteta prehrane, odjee i obue, neizvjesnosti terenskog
rada sa slabom ili nikakvom oruanom zatitom itd.). Partizani-umjetnici nisu se uvijek
uspijevali nositi sa strogim pravilima partizanskog ivota i mnogobrojnim obvezama.11
S druge strane, bitno su se poveale mogunosti komunikacije meu umjetnicima-partizanima, suoenim sa sve veim stvaralakim te, s tehnikog stajalita, sloenijim izvedbenim izazovima. Topusko i, ne smije se zaboraviti to marginalno spominje Prica oblinje osjetno vee, tada takoer osloboeno gradsko mjesto, Glina, bili su ne samo vojni i
politiki nego i kulturni centri osloboenog dijela Hrvatske.12 Relativna blizina Zagreba,
Karlovca i Siska, umreenih sa centrima u Topuskom viestrukim ilegalnim komunikacija10
11
12
HDA, Fond Ivekovi, kut. 13: Zlatko Prica, Likovni umjetnici Hrvatske u NOB, str. 4.-5. (173.-174.).
Partijski je nadzor izgleda bio jai u predjelima gdje je partizanski utjecaj bio slabiji te gdje se od propagadnog rada meu masama umjetnikih druina vie oekivalo. Karakteristine su primjedbe na Jou Gregorina, Dragana Knapia i
imu imatovia. Vidjeti: Okruni komitet KPH Pokuplje Centralnom komitetu KPH, 13. III. 1944., u: HDA, CK
KPH, 1944.; CK KPH / 1944. oujak. 13: KP-33/2182; Kazalina afera, u: CK KPH / 1944. oujak. 16: KP-33/2188-1.
Vidjeti lanke Leona Gerkovia, Nade Kisi-Kolanovi, Milana Pekira, Antona Zimola, Mire Kolar-Dimitrijevi,
Nikice Rapajia, Mihajla Ogrizovia i Draginje Metiko u VI. dijelu, naslovljenu Glina, partizanska prijestolnica,
zbornika Glina. Glinski kraj kroz stoljea, (ur. Drago Roksandi i Mira Kolar-Dimitrijevi), Glina 1988., 369.-422.
Nakon to je bila osloboena Glina 11. sijenja 1944. godine, bilo je mogue osigurati potrebne preduvjete za koncentraciju ustanova partizanske Hrvatske u oblinjem zatienom Topuskom, gdje su i radni uvjeti povoljniji.
Meutim, koncem svibnja i poetkom lipnja 1944. godine, itavim predjelom izmeu Siska i Karlovca te bosanske
granice doslovno je prohujala kombinirana njemako-ustako-etnika ofanziva, s oito dalekosenim vojnim i
politikim ciljevima. Iako nije uspjela kada je o glavnim ciljevima rije, imala je mnotvo posljedica ije uinke nije
bilo mogue ignorirati ni s jedne involvirane strane. Vrlo su karakteristini izvjetaj Okrunog NOO Banije Propagandnom odjelu ZAVNOH-a iz Gline, od 4. lipnja 1944. (HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek informacija): 1944.: VI mj., kut. 30/206, NV-32/2880) te isto tako vrlo opirni odgovor Propagandnog odjela ZAVNOH-a
24. 7. 2012. 15:36:01
102
ma da ne govorimo o povezanosti Topuskog s drugim osloboenim dijelovima Hrvatske

sve je to osiguravalo pretpostavke za spomenute uspone partizanske kulture.
Nikada se nee moi saznati imajui na umu skiciranu dinamiku partizanske kulture
tko je sve i kako sudjelovao u radu Kongresa, unato tome to je Propodjel ZAVNOH-a
(Propagandni odjel ZAVNOH-a D.R.) pripremio lijepo ipartanu teku u koju su se
upisivali prijavljeni delegati.13 Upisana su bila 163 imena. Brojni borci ratni dopisnici
redovito su se potpisivali s pisac, to znatno malobrojnijim knjievnicima nije ostavljalo
nikakvu drugu mogunost nego da doista budu samo knjievnici. Tvorci pisane rijei nedvojbeno su bili na vrlo visokoj cijeni! Popis nije bio cjelovit. Brojni sudionici, posebno vrlo
zaposleni umjetnici, sudionici mnogobrojnih kongresnih programa za koje postoji mnotvo
potvrda to su sve radili na Kongresu esto se nisu stigli upisati.
Dodue, nejasno je tko je sve imao status sudionika Kongresa. Jesu li to bili samo ovlateni delegati? Nisu li brojni umjetnici-partizani bili u paradoksalnom statusu onih koji su
kreativno realizirali Kongres, ali nisu bili ravnopravni sudionici u njegovim raspravama?
Sauvani arhivski dokumenti omoguuju pojedinane uvide u nain delegiranja, ali nedostaje kljuni dokument o nainu biranja delegata za Kongres.14
Ivan Jeli i njegove suradnice Savka Kalini i Ljiljana Modri identificirali su 244 sudionika.15 Usporeujui izvorni popis iz spomenute teke s rekonstruiranim, moe se uoiti da
su Jeli i suradnice propustili unijeti u svoj popis sljedea imena inae registrirana u teci:
Ivica Aleksander (red. br. 68), Milan Despot (121), Konstantin Hlovaty (122), Ilinko Linger (85), Slavko Singer (160) i Vilim Sria (57).16 Meutim, stvar je jo sloenija. Zdenko
tambuk takoer svjedoi da je veliko pitanje tko sve jeste, a tko sve nije bio na Sveanoj
sjednici Kongresa:
Sala, velika i malena u isto vrijeme, nije mogla da primi sve one koji su htjeli da prisustvuju
kongresu. Morali smo zatvoriti prilazna vrata. Ostala su pristupana samo jedna i tu sam
morao da deuram dok doe moj red da istupim i proitam svoju pjesmu (iz talijanskog zatvora) koja je bila na programu. Vodio sam apatom ogorene razgovore sa onima koji su stajali u hodniku i nisu mogli da uu, a imali su razne punomoi i propusnice, meu ostalima
i one koje sam sam izdao. Vie ni iva dua nije mogla da stane u prepunjenoj i zaguljivoj
dvorani. (...).17
13
14
15
16
17
Okrunom NOO-u Banija /Propodjel/ od 8. lipnja i.g. (Isto, NV-32/2894). U sreditu je pozornosti u oba dopisa
dinamika hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa na osloboenom i poluosloboenom podruju.
Naslovljena je Kongres kulturnih i javnih radnika Hrvatske, a rubricirana na sljedei nain: Redni broj / Ime i prezime / Struka / Odakle dolazi / Stalna adresa / Stigao dne / Primjedba / Potpis (HDA, ZAVNOH II/Propagandni
odjel (Odsjek informacija): 1944.: VI mjesec: NV-32/2956, 30/206; Vidjeti takoer: Z. tambuk, Automobilom
kroz Gorski Kotar, Vjesnik (Zagreb), 27. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 5).
Pismo Propodjela ZAVNOH-a Okrunom NOO-u Hrvatsko primorje od 10. oujka 1944. godine najvaniji je sauvani dokument s time u vezi. Iz formulacije ... javiti Propodjelu ZAVNOH-a imena svih kulturnih radnika koji
dolaze u obzir za kongres slijedi da e u konanici hrvatski Propodjel odluiti tko e biti pozvan sudjelovati (SP,
8/1976., br. 2/3, 20.-21.). S druge strane, pismo Ive Vejvode, tada u Kulturno-umjetnikom odsjeku Propodjela ZAVNOH-a, Mladenu Ivekoviu od 11. lipnja 1944. godine upuuje na drugaiji zakljuak: Na kongres je stiglo ve
nekoliko delegata. Jedna drugarica iz Slavonije, jedan iz umberka, jedan poljski slikar iz art[iljerijskog] diviziona
IV. Korpus(a) uz neke ostale koji su ve bili ovdje. Izbor delegata kao i njihov broj pokazuje da se odgovorni drugovi
nisu s dovoljno ozbiljnosti odnosili prema naem kongresu (Kulturno-umjetniki odsjek Propodjela ZAVNOH-a
Propodjelu ZAVNOH-a, 11. lipnja 1944. u: HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek informacija): 1944.:
VI. mjesec: kut. 30/206, NV-32/2905).
I. Jeli, Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske, 137.-144.
2956: Kongres kulturnih i javnih radnika Hrvatske [teka; evidencija], u: HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel
(Odsjek informacija): 1944.: VI mj., kut. 30/206, NV-32/2956; SP, 8/1976., br. 2/3, 137.-144.
Z. tambuk, Automobilom kroz Gorski Kotar, Vjesnik (Zagreb), 27. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 5).
24. 7. 2012. 15:36:01
103
Jo je upitnije tko je sve sudjelovao u potonjim kongresnim raspravama koje su se odravale po umskim proplancima. O tome postoje nepodudarni iskazi u sve brojnijim dostupnim sjeanjima sudionika Kongresa, koja sve ee posthumno izlaze iz tiska. Meutim, u
svim je tim iskazima, neovisno o tome kakve su poslije bile ije sudbine, oito svojevrsno
ljudsko, autolegitimacijsko zadovoljstvo to su bili na Kongresu u Topuskom.18
II.
Kongres ipak nije bio autohtono hrvatski fenomen u jugoslavenskome narodnooslobodilakom pokretu. Bihaka republika, koncem 1942. i poetkom 1943. godine, I. zasjedanje Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije te silno ubrzana dinamika
partizanskog pokreta, dobili su novu kvalitetu s dolascima Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovaia, zatim glumaca Hrvatskoga narodnog kazalita kao i niza drugih likovnih
umjetnika, publicista i novinara s raznih strana okupirane Jugoslavije u Biha koncem
1942. i poetkom 1943. godine. Prema Mladenu Ivekoviu, u to se doba poelo u Agitpropu Centralnog komiteta KPJ i u AVNOJ-u razmiljati o sazivu jednog jugoslavenskog
kongresa kulturnih radnika na osloboenom teritoriju.19 Osim praktinih zadataka,
(...) Nai knjievnici, likovni umjetnici, glumci, znanstveni radnici, publicisti i novinari, svestrano angairani na zadacima propagiranja narodnooslobodilake borbe, traili su ve tada
u jeku borbe za osloboenje zemlje odgovor na pitanje o mjestu i ulozi kulture, umjetnosti
i nauke u obnovljenom ivotu naih naroda na ruevinama stare i dotrajale Jugoslavije.20
Razliiti su motivi mogli upuivati na zakljuak o potrebi sazivanja Prvog kongresa kulturnih i javnih radnika Jugoslavije. Neprijateljski udar na Bihaku republiku u sijenju
1943. godine, koji je glavninu partizanskih snaga potisnuo s Une na Neretvu i Drinu, skinuo je s dnevnog reda taj projekt, ali on nije bio zaboravljen te je praktino i legitimacijski
ostvaren u partizanskoj Sloveniji i partizanskoj Hrvatskoj.21
U hrvatskom sluaju, za razliku od slovenskoga, veliko je optereenje bio predratni sukob na knjievnoj ljevici. S njime je novostvorena Komunistika partija Hrvatske izgubila
Miroslava Krleu, svoj najvei intelektualni kapital te niz drugih kulturnih radnika
kojima je Krlea bio svojevrsni orijentir pa i svjetionik.22 Partijski razlaz s Krleom bio je
odluan, ali nesporno bolan i ne bez dugoronijih posljedica. Drugo, kerestineka tragedija
iz ljeta 1941. godine, s kojom su nestale desetine i desetine intelektualno najjaih hrvatskih
18
19
20
21
22
Vidjeti, primjerice: Marija-Vica Balen, Bili smo idealisti...: Uspomene jedne revolucionarke, Zagreb 2009.
HDA, Fond Ivekovi, kut. 13: Mladen Ivekovi, Kulturni i javni radnici Hrvatske u borbi. Povodom 20-godinjice
I kongresa kulturnih i javnih radnika u Topuskom 25.27. lipnja 1944. (str. 120). Isto je Ivekovi ponovio u: Mladen Ivekovi (ur.), Hrvatska lijeva inteligencija 19181945., Zagreb 1970., 233.-234.
Isto.
Propagandni odjel ZAVNOH-a uputio (je 21. travnja t.g) pismo Slovenskom Narodno-osvobodilnom svetu (Odsjek za informacije) s pozivom za sudjelovanje slovenske delegacije na Kongresu i s molbom da mu poalje materijal
s ve odranog Kongresa kulturnih radnika Slovenije (4. I. 1944.) i saopi iskustva u organizaciji kongresa (SP,
8/1976., br. 2/3, 15.). U Topuskom se s posebnim interesom iekivalo slovensko izaslanstvo upravo zbog tog iskustva. Stjecajem (ne)prilika ono uope nije stiglo, a u ime SNOS-a govorio je Josip (Joe) Rus, koji u svome, inae
vrlo emotivnom, pozdravnom govoru slovenski kongres nije ni spomenuo (SP, 8/1976., br. 2/3, 33.-34.). Vidjeti
monografijsku interpretaciju slovenskog kongresa: Bojan Godea, Kdor ni z nami je proti nam: slovenski izobraenci
med okupatorji, Osvobodilno fronto in protirevolucionarnim taborom, Ljubljana 1995.
Vidjeti Vel[imir] V[iskovi], Sukob na ljevici, Krleijana 2/M , (gl. urednik Velimir Viskovi), Zagreb 1999., 375.-402.
24. 7. 2012. 15:36:01
104
komunista, imala je jo tee praktinopolitike posljedice u vrijeme kada je kljuno bilo

pitanje kako delegitimirati Nezavisnu Dravu Hrvatsku (NDH) kao ostvarenje tisuugodinjih hrvatskih aspiracija i uspjeno zapoeti narodnooslobodilaku borbu.23
U tom je smislu za kulturnu politiku Narodnooslobodilakog pokreta u Hrvatskoj bilo
kljuno to su mu se pridruili ljudi poput Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovaia
svaki na svoj nain hrvatski knjievni klasici, prvi meu starima, a drugi meu mladima koji, k tome, u predratnim vremenima nisu bili ni ljeviari, a kamoli komunisti. Sve
ono to je u jezgri te kulturne politike bilo agitpropovsko u suenome, politiki utilitarnom smislu, htjelo-ne htjelo, podlijegalo je kritikom promiljanju ljudi poput njih dvojice,
koji su s komunistima dijelili svakodnevicu i, dakako, budunost narodnooslobodilakog
pokreta u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Teko da bi ZAVNOH, takav kakav se s manje ili vie
dosljednosti praktino realizirao od 1943. do 1945. godine, stekao legitimacijski presti u
Hrvatskoj i Jugoslaviji da se u partizanskoj Hrvatskoj nisu poeli prepoznavati ljudi poput
Nazora i Kovaia. To i je bio razlog to je pitanje kongresa kulturnih radnika Hrvatske vrlo
brzo dolo na dnevni red. Vjesnik, glasilo Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske, objavio je 26. veljae 1944. godine lanak Kongres kulturnih radnika:
Narodno-oslobodilaki pokret posveuje od poetka domovinskog rata (sic! D.R.) najveu
panju svim granama kulturne djelatnosti. ... rodile (su se) kulturne tekovine, koje su odraz
borbe naih naroda protiv faistikog ropstva, odraz elje za novim ivotom, za vrijednostima oienim svakog barbarstva. ... tako su proradile i nae tamparije, gdje se tampaju nai
listovi i knjige, pjesme i prie, plakati i letaci, stvorila se zaista narodna kazalita iz naroda i
za narod, nikla je pjesma i muzika, razvilo se slikarstvo i umjetnika fotografija ...
Znatan se broj potenih (sic! D.R.) i vienih knjievnika, umjetnika, slikara, kipara, publicista i novinara, muziara, glumaca i uope javnih radnika iz svih podruja umjetnosti i
nauke nalazi u redovima Narodno-oslobodilakog pokreta. (...) itav niz hrvatskih kulturnih
javnih radnika slijedio je stope sijedog Nazora, ...
U vezi s velikim zadacima, to jo pred njima stoje, u elji da saberu sva dosadanja iskustva i
da postave smjernice budueg rada, da se dogovore i jo vie zblie i da privuku u svoje redove
i one potene (sic! D.R.) kulturne radnike i umjetnike, koji su jo na okupiranom teritoriju,
a koji nisu izgubili osjeaj asti i dunosti kulturni radnici u redovima Narodno-oslobodilakog pokreta u Hrvatskoj spremaju svoj prvi kongres. Taj kongres treba da bude jedinstvena
manifestacija volje naih majstora kulture, da svoju umjetnost i znanje stave u slubu borbe
naih naroda za slobodu, on mora da bude odraz svih naih naprednih tenja i kulturnog
stvaranja nasuprot barbarstvu vapsko-ustakih rulja. Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske
bit e veliko zborite najboljih naih ljudi od duha i znanja. On treba da postane svjetionik i
za one knjievnike, likovne umjetnike, muziare, profesore i druge javne kulturne radnike,
kojima je obraz ist, a koji se jo nisu svrstali u redove Narodno-oslobodilakog pokreta.
Kulturni radnici osloboenog i neosloboenog dijela Hrvatske! Spremajte se na svoj prvi kongres,
koji e se odrati drugom polovicom travnja ove godine.24
23
24
uro poljari svjedoi da su brojni vodei hrvatski komunisti, napose intelektualci, povjerovali da su se nakon 27.
oujka 1941. godine stekli preduvjeti za legalizaciju njihova djelovanja te su se vratili na svoje kune adrese. Policija
Banovine Hrvatske ih je bez tekoa mogla zatvoriti, jednog za drugim te poslije 10. travnja i. g. predati zatoene
ustakim vlastima. Vidjeti: HDA, MG 48/I-1: Sjeanja ure poljaria iz radnikog pokreta i NOB-a od 1924. do
1945. (Uzeo podatke i sredio tekst u 1964. godini Milutin Grozdani, suradnik IHRPH.) Kerestineku tragediju
monografijski je istraio Ivan Jeli. Vidjeti Ivan Jeli, Tragedija u Kerestincu. Zagrebako ljeto 1941., Zagreb 1986.
Kongres kulturnih radnika, Vjesnik (Zagreb), br. 4, 26. II. 1944., 5. U istom listu objavljena je 7. oujka vijest:
Kongres kulturnih radnika, ..., odrat e se poetkom svibnja. Potrebno je, da kulturni i javni radnici ve sada
poalju svoje prijedloge i referate propagandnom odjelu ZAVNOH-a. (...) (Kongres kulturnih radnika, Vjesnik
24. 7. 2012. 15:36:01
105
Kljuna je oito reenica: Taj kongres treba da bude jedinstvena manifestacija volje
naih majstora kulture, da svoju umjetnost i znanje stave u slubu borbe naih naroda za
slobodu, on mora da bude odraz svih naih naprednih tenja i kulturnog stvaranja nasuprot barbarstvu vapsko-ustakih rulja. Dakle, kongres-manifestacija, kongres-u-slubi,
kongres kao odraz naprednih tenji, kongres kulture nasuprot barbarstvu itd.!
Veliko je pitanje koliko je i u emu je sve sudjelovao Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a, kada je rije o ovome kongresu. Mogue je pretpostaviti da je vrlo snano naelno podrao inicijativu, koja mu, na koncu konca, nije bila strana ve od dan Bihake
republike, ali je vrlo upitno koliko je radno sudjelovao u kongresnim pripremama. Kako
drugaije pristupiti injenici da je nakon svega to je ve bilo javno uinjeno (Vjesnik, Naprijed itd.) da ne govorimo o slubenim komunikacijama unutar civilnih i vojnih vlasti
partizanske Hrvatske Vladimir Nazor sm objavio kongresni Poziv svim javnim i
kulturnim radnicima na osloboenom i okupiranom podruju u Vjesniku od 18. oujka
1944. godine?25
Nasuprot tome, (p)oetkom travnja 1944. objavljen je poziv Sazivakog odbora Knjievnici, muziari, likovni umjetnici, novinari, glumci i ostali kulturni i javni radnici Hrvatske!, koji su potpisali Vjekoslav Afri, Antun Augustini, dr. Vladimir Bakari, ime
Balen, Josip Cazi, Marjan Detoni, Ivo Frol, Josip Horvat, dr. Mladen Ivekovi, Vjekoslav
Kaleb, Jure Katelan, Mahmud Konjhodi, Petar Lasta, Boidar Magovac, Franjo Mraz,
Vladimir Nazor, Vlado Popovi, Vanja Radau, Nina Rubi, Nada Sremec, Marijan Stilinovi, Branko Suevi, Stanko kare, Ivo Tijardovi i uro Tiljak.26 Iako je objavljivanje
dva poziva za isti skup bilo najavljeno iz Propodjela ZAVNOH-a niim razinama vlasti u
oujku i. g., nemogue je bilo ne uoiti razlike u naglascima pa i razliito shvaanje temeljne kongresne problematike.
Samom Vladimiru Nazoru i Sazivakom odboru u ijem je lanstvu takoer bio zastupljen, bilo je zajedniko to su se obraali istovremeno svi(m) kulturni(m) radnici(ma)
(Nazor), odnosno, kulturni(m) i javni(m) radnici(ma) Hrvatske (Sazivaki odbor), ali i
ponajprije onima koje se i u to doba shvaalo kao tradicionalnu elitnu inteligenciju (u prvom redu knjievnici i likovni umjetnici, prema Nazoru, odnosno, (k)njievnici, muziari, likovni umjetnici, novinari, glumci, prema Odboru). Zajedniko im je bilo i to to
su se obraali onima na osloboenom i okupiranom podruju.
Dijelilo ih je to to je Nazor svome pozivu na zajedniki kongres kulturnih radnika
dao naglaeno hrvatsko i srpsko nacionalno pa i konfesionalno obiljeje (kod Hrvata i
Srba (katolika, pravoslavnih i muslimana)), dok je Sazivaki odbor referirao na nae
javn(e) i kulturn(e) radnik(e), to je moglo imati, ovisno o kontekstu, hrvatski i srpski,
odnosno, jugoslavenski smisao.27
25
26
27
(Zagreb), br. 5, 7. III. 1944., 5.). U isto vrijeme, Propagandni odjel ZAVNOH-a izdao (je) upute propagandnim
odjelima oblasnih i okrunih NOO-a o pripremama za predstojei Kongres kulturnih i javnih radnika. I. Jeli,
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske, 15.
Vladimir Nazor, Poziv svim javnim i kulturnim radnicima na osloboenom i okupiranom podruju, Vjesnik,
Knjievni prilog Vjesnika, br. 6, 18. III. 1944., 3. Koliko je bilo mogue istraiti, bio je to prvi Knjievni prilog
Vjesnika, str. 1.-4.
Vidjeti SP, 8/1976., br. 2/3, 24.-26. U Kronologiji i biljeci 1 uz spomenuti dokument objavljeni su podaci o vie
javno objavljivanih datuma odravanja Kongresa od druge polovice travnja nadalje (str. 15. i 26.). Kongres je konano odran od 25. do 27. lipnja t.g., nakon hitno sazvanog Treeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, odranog
takoer u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944. godine.
Dvadeset godina poslije, 1964., Ivekovi je priznao da se u Topuskom 1944. godine nije dovoljno kritiki raspravljalo
o konceptu kulture, kao ni o konceptu nacionalne kulture itd.: ...nije se, meutim, mogao posvetiti dubljoj idejno-
24. 7. 2012. 15:36:02
106
Jo ih je neto dijelilo. Nazorov je samostalni poziv bio akt svojevrsne autentine kulturne revolucije. Isticao je da (p)oziv na kongres ba u ovaj as i uz ove prilike ne
dolazi potaknut odozgo, od nekolicine politikih i propagandistikih teoretiara, nego
odozdo, jer ima svoje skrito vrelo u duevnoj potrebi godinama, pa i samo srcem, jo
mladih ljudi, koji sainjavaju najaktivniji borbeni dio nae partizanske vojske. Nije bar
kod nas istinita stara rije, da dok oruje zvei, muze ute. Cilj je Kongresa bio da gledamo jedni na druge novim oima i novim kriterijima pa da se dogovorimo, kako emo
nadograditi novu lijepu vrstu zgradu, to nam je s Titom na elu borci zidaju svojom
burnom krvlju, politiari svojim opreznim znanjem.28 On je postavio i kljuno pitanje,
kao Hrvat i Jugoslaven: Kako emo najuspjenije postii da u naoj federativnoj dravi
ne dirajui u znaajne osobine pojedinih naroda, koji je grade gajimo kulturu to vie
zajednikog (Nazorov kurziv D.R.) duha i ideala? Na kraju svog poziva stari Nazor je
mladalaki kliktao: Spremajte se; a naa nepobjediva partizanska uma (Nazorov kurziv
D.R.) pozvat e vas doskora na sastanak, gdje e vas doekati Mladost i Proljee, uoi
Pobjede i Uskrsnua!29
Za lanove Sazivakog odbora rije je bila o neem drugom: Danas, kad se nai narodi
nalaze na pragu slobode, obogaeni sjajnim tekovinama svoje borbe, izraenima u povijesnim odlukama Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije i Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske, nai javni i kulturni radnici moraju javno i
nedvosmisleno odrediti svoj stav. Dakle, za razliku od Nazora koji bi na Kongresu konstruirao, Sazivaki bi odbor manifestirao javno i nedvosmisleno antifaistiko jedinstvo onih
koji su se za to ve izjasnili, kao i onih koji to tek trebaju uiniti. K tome, definirajui kongresne zadae, izrijekom je naveo sljedee aktivistike aspekte javnog djelovanja kulturnih
radnika: (...): koja je zadaa umjetnosti i nauke u sadanjem zbivanju; koje su se stvaralake
mogunosti oitovale u narodnom ustanku, kako e se provesti organizacija kulturnog rada,
da on obuhvati po prostoru i sadraju sve manifestacije oslobodilake borbe, kako e se postii cjelovitost teorije i prakse, po kojoj e se aktivizirati stvaralake snage naega naroda?30
Jo neto. Dok je Nazor apostrofirao Tita, Sazivaki odbor to nije uinio.31 Nazor je bio
okrenut prema budunosti. Kada je prolost u pitanju, kljuni su mu bili partizanski mo-
28
29
30
31
politikoj strani kulturnog fenomena, kao ni svestranijoj razradi sloene kulturne problematike i teorije o mjestu i
ulozi nacionalne kulture u vienacionalnoj drutvenoj zajednici, o zadacima revolucionarne inteligencije u procesu
proimanja najboljih i najvrijednijih dostgnua nae kultirne batine u novim dostignuima stvorenim u borbi i kroz
borbu. Vidjeti M. Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi, Zagreb 1964., 39.-40. Izostalo je, dakle, upravo ono to
je Vladimir Nazor na svoj nain smatrao bitnim u kongresnim raspravama.
Nazorovo konfrontiranje nekolicine politikih i propagandistikih teoretiara i Tita nije moglo biti neuoeno.
Uope ne bi trebalo sumnjati da su Josip Broz Tito i Vladimir Nazor umjeli fascinirati jedan drugoga. S druge strane, Vladimir Nazor se kao predsjenik ZAVNOH-a danomice mogao uvijek iznova uvjeriti da ima ast, ali ne i
Vlast. Neovisno o tome koliko je obavijest pouzdana, kada je o Nazoru rije, vrlo je rjeita: Hebrangovo nezavisno
djelovanje u Hrvatskoj bilo je u mnogo emu neposredan povod njegovih politikih nevolja. Kardelj i Bakari prigovarali su mu u oujku 1944. da je postao potpuni gospodar Centralnog komiteta i Glavnog taba, pa je navodno, i
Tree zasjedanje ZAVNOH-a sazvao bez znanja predsjednika Nazora.231 Nada Kisi-Kolanovi, Andrija Hebrang.
Iluzije i otrenjenja, Zagreb 1996., 127.
U svojim Veernjim biljekama III. Nazor je zapisao 10. srpnja 1947. godine: Prolo je eto nekoliko godina i mjeseci. / Bilo je mnogo zanosa i nadanja, pokreta i vitlanja, patnje i stradanja. Oluja zahvati i mene. Ona me konano
postavi na ovaj poloaj, ne dade mi u ruke Vlast, al mi pokloni ast (NSK, R 4951, sv. 3, 31).
Vidjeti Nazorov poziv u: SP, 8/1976., br. 2/3, 22.-23.
Vidjeti poziv Sazivakog odbora u: SP, 8/1976., br. 2/3, 24.-25.
Kada je rije o Titu, Nazor je 24. srpnja 1947. godine zapisao: Proitao sam ponovno Carlylovu knjigu o Herojima,
o kojoj mi netko ree, da joj vie nema mjesta u ovoj eri iroke demokracije. / Odbijam to mnijenje. / Odbijam ga, jer
bih rekao, da kult Heroja i sad cvjeta. Lenjin i Staljin u Rusiji, Tito kod nas. Nisu li oni tvorci povijesti, i nije li kult
24. 7. 2012. 15:36:02
107
ral i partizanska etika koji e nakon pobjede biti najjaa sredstva u zatiranju mana i
nedostataka naih naroda u politikom i socijalnom graenju nae nove drave. Sazivakom je odboru mobilizacija kulturnih radnika bila bitna da bi se osvetilo smrt kulturnih stvaralaca antifaista: Za sve te rtve, za krv i patnju naih naroda, neka padne smrt i
prokletstvo na okupatora i njegove sluge. Nazor o osveti uope nije pisao. Nasuprot tome,
bio je miljenja da klice kulture svake vrsti izbijaju na trnovitu partizanskom tlu, i dok
se ratuje i gine te je najvanija zadaa kulturnih radnika nastojati da se eventualni lo
nagon suzbije, dobar ojaa. Stvar je u tome da je (p)rodukcija ... partizanske knjievnosti
toliko nabujala da je valja prorijediti: otkloniti kukolj i grmenje, da se u njoj to bolje istakne to je plemenito i korisno. Partizanska literarna uma mora ostati prohodna, zrana i
topla: ne smije se nikako prometnuti u dunglu ili u trnjake. To nije bio rjenik Sazivakog odbora. Za njega je kongres morao postati zborno mjesto svih naih snaga, a rezultat
njegovog rada, vatreni poziv na mobilizaciju cjelokupnog naroda, ....32
Dok je Nazor spomenuo samo Tita i sebe, Sazivaki je odbor pojedinano imenovao
osim Hitlera (tri puta) i Staljina (jedanput) svoje pale drugove Augusta Cesarca, Mihovila
Pavleka Mikinu, Grgura Karlovana, Pavla Markovca, Ognjena Pricu, Otokara Kerovanija, Boidara Adiju, Arsena kataria, Ivana Gorana Kovaia, Hasana Kikia, Veselina
Masleu, Simu Miloevia i Ivana Lozicu. Na kraju su navedena spomenuta imena lanova
Sazivakog odbora. Meutim, Bakari dr. Vladimir, publicist bio je lan Sazivakog odbora, ali ga poslije nije bilo na Kongresu. U sluaju Andrije Hebranga stvar je bila obrnuta.
Nije bio formalno saziva, ali je bio spiritus movens svega to se s Kongresom u vezi zbivalo.
Najvanije je da je Vladimir Nazor u konanici odbio otvoriti Kongres te da je taj zadatak
dobio Marijan Stilinovi.33
Unato silnim, viestruko ulaganim naporima, u radu Kongresa nije sudjelovao ni Miroslav Krlea, onaj iji se dolazak u partizane tada iekivao s najveim nestrpljenjem.34 Dodue, otvoreno je pitanje kada se i kako Krleu poelo pozivati da prijee na osloboeno
podruje.35 U svakom sluaju, njegov je nedolazak, unato svojevrsnom pritisku da doe
u Topusko, izazvao novi val protukleijanske retorike, u emu je prednjaio Josip Horvat:
Mi danas ne moemo prijei preko injenica da se danas ne nalaze mnogi ovdje, kojima je
mjesto, iako smo ih i u posljednje vrijeme pozivali da dou injenica je da mnogih od njih
nema ovdje. utnja Miroslava Krlee mi preko nje ovog asa ne moemo prijei. Njegov
stav je mimikrija, zavjetrina i izdaja svoje vrste (Tako je! Aplauz).36
32
33
34
35
36
njihova herojstva stvaran, opravdan, na vrstim temeljima? U njih nalazimo sve karakteristike (osobito iskrenost i
svojstvo prodiranja kroz ljuske privienja u jezgru stvarnosti), to ih Carlyle otkriva u svojim junacima. (...) Isto, 35.
SP, 8/1976., br. 2/3, 22.-25.
Mladen Ivekovi je o tome pisao Marijanu Stilinoviu 15. lipnja t.g.: Dragi Marijane! Sa Kongresom stvar stoji
ovako. Nazor je definitivno odbio da otvori Kongres. Moramo pronai nekog drugog. Drugovi su miljenja, da bi
mogao Ti otvoriti. Molim Te javi mi odmah ta o tom misli. (...) HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek
informacija): 1944.: VI mj., kut. 30/206, NV-32/2912.
Ne ulazei u brojnu literaturu s time u vezi, vano je upozoriti da je prema miljenju Ivana Supeka u partijskom vrhu
do toga najvie bilo stalo Andriji Hebrangu: Naalost, Krlea se nije pojavio na Kongresu makar ga je Hebrang vie
puta zvao na osloboeni teritorij. Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Zagreb 2001., 136.
Zorica Stipeti je miljenja da je Partija od poetka NOR-a taj sukob smatrala prevladanim. To je teko prihvatiti
jer dokument na koji se poziva s time u vezi potjee iz studenog 1942. godine: eljela je suradnju i nudila visoke
funkcije i najistaknutijim protagonistima sukoba na ljevici. O tome vidi, npr., pismo CK KPH Povjerenstvu CK
KPH Zagreb, od 23. XI. 1942. (IHRPH, KP 15/520.) Zorica Stipeti, Inteligencija u pripremanju socijalistike
revolucije u Hrvatskoj njena uloga i karakteristike (19191941), Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalistikoj revoluciji u Hrvatskoj, (ur. Ivan Jeli, Dunja Rihtman-Augutin i Vice Zaninovi), Zagreb 1975., 29.-39. Ovdje 39.
SP, 8/1976., br. 2/3, 50. Vidjeti Prilog 4.
24. 7. 2012. 15:36:02
108
III.
Razmjerno dugotrajne pripreme za Kongres kulturnih radnika koji je programski i
organizacijski bio sve prije nego projekt primjeren ratnim uvjetima realizacije obilovale
su jo uvijek nedovoljno istraenim aspiracijama, kontroverzama, praktinim tekoama
i kreativnim rjeenjima te, nadasve, silnom energijom mnotva ljudi koji su na razliite
naine bili ukljueni u njegovu pripremu. Meu njima je nuno izdvojiti Mladena Ivekovia, elnog ovjeka Propagandnog odjela ZAVNOH-a, Ivu Vejvodu, elnog ovjeka
Kulturno-umjetnikog odsjeka Propagandnog odjela te Marijana Stilinovia, urednika
Naprijeda, glasila Komunistike partije Hrvatske. Ostaje otvoreno pitanje tko je sve
i na kakav nain bio involviran u Centralnom komitetu KPH. Iz izvora je neupitno da
je u donoenju kljunih odluka presudna bila rije Andrije Hebranga, elnog ovjeka u
CK KPH-u, ali nije jasno tko je sve i na koji nain sudjelovao u raspravama i donoenju
odluka.37 Pismo Ive Vejvode Marijanu Stilinoviu od 11. lipnja 1944. godine jedno je od
vrlo zornih svjedoanstava o ovome kongresu kao kulturnom, politikom i logistikom
izazovu.38
Na kraju
Prvi Kongres kulturnih radnika Hrvatske na osloboenom teritoriju odran je u
Topuskom od 25. do 27. lipnja 1944. godine kao multimedijalni dogaaj u ozraju postojanog omasovljenja Narodnooslobodilakog pokreta u Hrvatskoj, koje s usponima i
padovima od kraja do kraja zemlje nije prestajalo od jeseni 1943. godine. Pokret je jaao vojno, ali i institucionalno (sve gua mrea narodnooslobodilakih odbora na svim
razinama obnaanja vlasti, funkcionalno sve razgranatija tijela Zemaljskog antifaistikog
vijea narodnog osloboenja Hrvatske, sve vie antifaistikih organizacija, stalno jaanje
Komunistike partije Hrvatske, ali i sve sloeniji problemi odnosa s narodnofrontovskom
Hrvatskom seljakom strankom itd.). Bio je i svjetonazorno sve pluralniji. Sloenija je
postajala i njegova socijalna struktura. Kongres u Topuskom tome je bio najupeatljiviji dokaz. Pokret je i nacionalno, masom svojih sljedbenika za razliku od prethodnog
razdoblja, kada su Srbi bili izrazito nadprosjeno zastupljeni u njegovu sastavu sve vie
postajao hrvatski. Pokret je u to doba sve izravnije bio suoen s problemima svoje preobrazbe u dravu, Federalnu Hrvatsku u jugoslavenskoj dravnoj zajednici. Nita od toga
nije se zbivalo a da se nije oitovalo u brojnim nedoumicama, alternativama, interesnim
raslojavanjima itd. to je Pobjeda bila blia, bilo je izvjesnije koliko e biti vano ka37
38
Opseni Zbornik Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalistikoj revoluciji u Hrvatskoj (Zagreb 1975.), koji je pripremljen na poticaj Odbora za obiljeavanje 30-godinjice Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom, sadrava iznenaujue malo obavijesti u vezi sa samim Kongresom. O njegovu politikom kontekstu istraivaki nema
ni rijei. Nada Kisi Kolanovi u svojoj monografiji Andrija Hebrang. Iluzije i otrenjenja (Zagreb 1996.) uope ne
spominje ovaj kongres. Dino Mujadevi pak u svojoj monografiji Bakari. Politika biograja (Zagreb Slavonski
Brod 2011.) isto tako uope ne spominje Kongres u Topuskom. Sauvano arhivsko gradivo, prije svega fond ZAVNOH-a te Rukopisna ostavtina Mladena Ivekovia, pohranjeni u Hrvatskom dravnom arhivu, kao i mnogobrojna
druga, manje ili vie rasuta vrela, osiguravaju vrlo solidnu osnovu za monografijsku interpretaciju Kongresa u Topuskom.
Vidjeti Prilog 3.
24. 7. 2012. 15:36:02
109
kav e u tom trenutku biti iji status u njoj, kako e se konstituirati i koliko e biti legitimna antifaistika vlast. Kongres u Topuskom trebao je biti akt kojim se u hrvatskoj
i jugoslavenskoj te meunarodnoj javnosti legitimira nova hrvatska kultura, kreativno
otvorena prema vlastitoj tradiciji te suoena s izazovima svoje dubinske transformacije,
temeljene na iskustvima narodnooslobodilakog rata i novih kulturnih potreba u hrvatskom drutvu.
Nita manje vaan nije bio iri politiki kontekst njegova odravanja. Od Drugog zasjedanja Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije u Jajcu, 29. i 30. studenog
1943. godine, partizanska Jugoslavija, dakle i partizanska Hrvatska, bila je meunarodno sve prepoznatljivija i priznatija, to se vremenski podudarilo sa sovjetskim protuudarima na europskom Istoku, angloamerikim na europskom Jugu (4. lipnja 1944., osloboen Rim) i Zapadu (6. lipnja i. g., iskrcavanje u francuskoj Normandiji), to je otvorilo
diplomatski prostor za pregovore Tito ubai (14. 16. lipnja i. g.) itd. Budui da su
njegovi akteri na obje jugoslavenske strane bili Hrvati, izravne posljedice sporazuma bile su
najsloenije u Hrvatskoj, gdje je velik dio intelektualne elite drao otvorenim pitanje svoga
konanog politikog opredjeljivanja u trenutku saveznike pobjede. Kongres u Topuskom
bio je s tog stajalita akt mobilizacijskog pritiska na sve one koji su nastojali izbjei logiku
binarnog opredjeljivanja. Koliko je u emu uspio, otvoreno je pitanje za monografijsku
interpretaciju.
The First Congress of Cultural Workers of Croatia (Topusko, June 25 - 27, 1944): Experience and
Appropriations
Summary: Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata (Antifascist Country Council of National Liberation of Croatia (ZAVNOH). Collection of Documents), a
four-volume almanac of the Institute for the History of the Workers Movement from 1970 contains, among several hundred other documents, only a few of those related to the First Congress
of the Cultural Workers of Croatia, held in Topusko from 25th to 27th of June 1944, with the
participation of around two hundred cultural and public workers. Considering a certain normative character of the mentioned collection for approaching the ZAVNOH heritage in Croatia,
the lack of possibility of a rudimentary insight into the proceedings of the 1st Congress of Cultural Workers gives rise to predicaments. They necessarily increase even further considering the
fact that Mladen Ivekovi, one of the most important actors of the Congress in Topusko, published a two-volume book Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945 (Croatian Left Intelligentsia 19181945) the same year in cooperation with several participants of the event. The second part of the
book ends exactly with a thorough discussion of the mentioned Congress as somewhat of a milestone of our new culture. Arhivsko gradivo Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. Topusko,
25.-27. VI 1944. Graa (Archival Material. First Congress of the Cultural Workers of Croatia, Topusko 25-27 June 1944. Sources), prepared by Ivan Jeli as the main editor and Savka Kalini and
Ljiljana Modri as co-editors, was published after a strict selection procedure as a supplement to
the asopis za suvremenu povijest (Modern History Journal). The abundance of conserved documents
still awaits researchers. Everything points towards the conclusion that the Congress never ceased to
provoke contestations on different cultural fronts from 1944 until our times. The fact that it was
24. 7. 2012. 15:36:02
110
held in an atmosphere which could not be easily characterized as one dominated by an imposed
agenda, and held partly in workshop form (exhibitions, plays, concerts etc.), implied an anticipation of a certain cultural pluralism, which is exactly the reason why many participants, regardless
of political conjunctures, appreciate their role in the event and insist on their own interpretation
of their activities on the Congress. Croatian culture after 1945, that is, Croatian culture in the
Yugoslavian context, never had a consistent agitprop character. It could only have been even less
so due to the Congress in Topusko, which was, thanks to the logic of party pragmatism of the
period in the finale phase of the peoples liberation movement, more inclusive in the sense of the
peoples front than ever since 1941.
Keywords: Croatia, Yugoslavia, National Liberation Movement, 19411945, Anti-fascist Country
Council of National Liberation of Croatia (ZAVNOH), culture, propaganda, intellectuals
Izvori i literatura
Neobjavljeni izvori
Hrvatski dravni arhiv [dalje: HDA], fond 801, Rukopisna ostavtina Mladena Ivekovia (1903
1970).
HDA, M[emoarska] G[raa], 48/I-1, Sjeanja ure poljaria iz radnikog pokreta i NOB-e od 1924.
do 1945. (Uzeo podatke i sredio tekst u 1964. godini Milutin Grozdani, suradnik Instituta za
historiju radnikog pokreta.)
HDA, CK KPH, 1943.1945., br. 18872916.
HDA, CK KPH, Agit-prop., 1942.1945.
HDA, ZAVNOH II, NV-31/2741-2875, Propagandni odjel (Odsjek informacija): 1944., VI mjesec, kut. 29206.
HDA, ZAVNOH II, NV-32/28762978, 2978-1, Propagandni odjel (Odjel informacija) 1944.,
VI mjesec, kut. 30206.
HDA, ZAVNOH, 8. Propagandni odjel i Odjel informacija, 1943.1945., 8.1899, kut. 50
206.
HDA, ZAVNOH, 8. Propagandni odjel (stampata), 8.1008.201, kut. 51206.
HDA, ZAVNOH, 9. Kulturno-umjetniki odjel 1943. i 1944., kut. 52206.
Nacionalna i sveuilina knjinica [dalje: NSK], R 4951, Vladimir Nazor, Veernje biljeke, sv. 3.
Objavljeni izvori
Naprijed. Organ Komunistike partije Hrvatske, god II., NSK, R V Hp 20-36.
Slobodni dom. Glavno glasilo hrvatske seljake politike.
Srpska rije. Glasilo Narodno-oslobodilakog pokreta.
Vjesnik Jedinstvene Narodno-oslobodilake Fronte Hrvatske (Vjesnik Zemaljskog antifaistikog vijea
narodnog osloboenja Hrvatske (od 30.01.1944.)); Vjesnik Jedinstvene Narodno-oslobodilake Fronte Hrvatske (od 15.05.1944.).
Ivan Jeli (glavni redaktor), Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. Topusko, 25.27. VI 1944.
Graa, asopis za suvremenu povijest, 8/1976., br. 2/3, 1.-150.
Hodimir Sirotkovi (glavni redaktor), Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1943, Zagreb 1964.; ISTI, Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1944. (Od 1. sijenja do 9. svibnja), Zagreb 1970.; ISTI,
Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1944. (Od 10.
24. 7. 2012. 15:36:02
111
svibnja do 31. prosinca), Zagreb 1975.; ISTI, Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja
Hrvatske. Zbornik dokumenata 1945. (Od 1. sijenja do 25. srpnja), Zagreb 1985.
Literatura
Marija-Vica Balen, Bili smo idealisti...: Uspomene jedne revolucionarke, Zagreb 2009.
Duanka Borojevi-temberg, Bibliografija tampe NOB u Hrvatskoj, Putovi revolucije, br.
1-2, Zagreb 1963., 431.-461.
Bojan Godea, Kdor ni z nami je proti nam: slovenski izobraenci med okupatorji, Osvobodilno fronto
in protirevolucionarnim taborom, Ljubljana 1995.
Mladen Ivekovi, Inteligencija Hrvatske u borbi. Povodom 20-godinjice I. kongresa kulturnih i javnih radnika u Topuskom: referat odran u Topuskom 27. lipnja 1964., Zagreb 1964.
Mladen Ivekovi (ur.), Hrvatska lijeva inteligencija 19181945. Prva knjiga 19181941; Zagreb
1970.; Isti, Hrvatska lijeva inteligencija 19181945. Knjiga druga 19411945, Zagreb 1970.
Ivan Jeli, Tagedija u Kerestincu. Zagrebako ljeto 1941., Zagreb 1986.
Ivan Jeli, Dunja Rihtman-Augutin, Vice Zaninovi (ur.), Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalistikoj revoluciji u Hrvatskoj, Zagreb 1975.
Jugoslovenska umetnost u Narodnooslobodilakom ratu 19411945 [Katalog izlobe], Muzej savremene umetnosti, Beograd 1975.
Nada Kisi-Kolanovi, Andrija Hebrang. Iluzije i otrenjenja, Zagreb 1996.
Stanko Lasi, Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982.
Dino Mujadevi, Bakari. Politika biograja, Zagreb Slavonski Brod 2011.
Milo Pajkovi (odgovorni urednik), Bibliograja izdanja u narodnooslobodiakom ratu 1941
1945, Beograd 1964.
Snjeana Pavii, Hrvatski politiki plakat 19401950, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 5. lipnja
5. srpnja 1991. [katalog izlobe], Zagreb 1991.
Joe Pirjevec, Tito i drugovi, Zagreb 2012.
Zlatko Prica, Likovna djelatnost u Topuskom u 1944. godini, Zagreb 1972.
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. 25.27. lipnja 1944 (Crtee izradio Edo Murti), tamparija Vjesnika, [Kordun] 1944., str. 39 + [2].
Ratne godine Ede Murtia, 19411945., Muzej revolucije naroda Hrvatske, Zagreb, 12. IV. 12. V.
1988., Zagreb 1988.
Drago Roksandi, Mira Kolar-Dimitrijevi (ur.), Glina. Glinski kraj kroz stoljea, Glina 1988.
Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Zagreb 2001.
Zdenko tambuk, Automobilom kroz Gorski Kotar. Kako sam doao na Prvi kongres kulturnih
radnika Hrvatske u Topusko lipnja 1944., Vjesnik (Zagreb), 26. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 4); 27. VI. 1964., IV izdanje, 6. (nastavak 5).
Jasna Tomii (ur.), Umjetnost hrvatskog antifaistikog otpora, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 25.
VI.24. VII. 1994., Zagreb 1994.
Topusko. Monograja, Sisak Topusko 2009.
U borbi za kulturni preporod, tamparija Naprijed, 1944.
Vel[imir] V[iskovi], Sukob na ljevici, Krleijana 2/M , (gl. urednik Velimir Viskovi), Zagreb 1999., 375.-402.
24. 7. 2012. 15:36:02
112
Prilozi
Prilog br. 1:
Realizirani program rada Prvog kongresa kulturnih radnika
(Topusko, 2527. VI. 1944.)39
25. VI uveer
U sveano ureenoj dvorani restauracije ljeilita u Topuskom zapoeo je u 21,40 sati sveani
dio Prvog kongresa kulturnih radnika Hrvatske.
Kongres je u ime Sazivakog odbora otvorio Marijan Stilinovi, koji je odrao uvodni govor.
Zbor Centralne kazaline druine, uz pratnju Duhakog orkestra Pavao Markovac otpjevao
himnu Lijepa naa domovino.
Na prijedlog Ive Vejvode izabrano radno predsjednitvo Kongresa u sastavu: Mladen Ivekovi,
Petar Lasta, Franjo Mraz, oka Petrovi, Vanja Radau, Nada Sremec, Marijan Stilinovi, Branko
Suevi, Ivan Supek, Stanko kare, Ivo Tijardovi. M. Ivekovi izabran za predsjednika sveanog
dijela Kongresa.
Petar Lasta ita pismo to ga je Kongresu uputio Vladimir Nazor, koji zbog pobolijevanja nije
mogao prisustvovati.
Izabrano poasno predsjednitvo Kongresa (...).
utnjom od dvije minute Kongres je odao poast jugoslavenskim kulturnim i javnim radnicima
palim u narodnooslobodilakoj borbi.
Slijede pozdravni govori: Franje Gaija, u ime Izvrnog odbora JNOF-a Hrvatske; Ivana Gonjaka, u ime NOV I PO; Owena Reeda, u ime saveznike vojne misije; Moe Pijade, u ime kulturnih radnika Hrvatske; Joe Rusa, u ime slovenskih kulturnih radnika; Marka Vujaia, u ime
kulturnih radnika Crne Gore; Erosa Sequija, u ime kulturnih radnika antifaistike Italije; Zdenka
tambuka, u ime kulturnih radnika Istre; Ive Tijardovia, u ime kulturnih radnika Dalmacije.
Kongres upuuje pozdravne brzojave: J. V. Staljinu, W. Churchillu, F. Rooseveltu, J. B. Titu,
AVNOJ-u, NKOJ-u, ZAVNOH-u, IO JNOF-a Hrvatske, CK KP Hrvatske, kulturnim radnicima
SSSR-a, Velike Britanije i SAD, i Sveslavenskom kongresu u Moskvi. Kongres je uputio poseban
pozdravni brzojav kulturnim radnicima u faistikim koncentracionim logorima i zatvorima.
Nakon stanke od 20 minuta izveden je kulturno-umjetniki program.
Svretak sveanog dijela Kongresa, 26. VI u 3,10 sati.
26. VI uveer
U 20,30 sati Kongres je nastavio s radom.
Poetku rada Kongresa prisustvuje krae vrijeme Vladimir Nazor.
Izveden kazalini i muziki program te otvorene slikarska i fotografska izloba.
Nakon sveanog dijela, u 1,30 sati zapoeo radni dio Kongresa, kojemu je predsjedavao Vanja
Radau.
Slijedi izlaganje referenata: Petar Lasta: Put nae knjievnosti; Mladen Ivekovi: O naoj publicistici; oka Petrovi: Kazalite u narodnooslobodilakoj borbi; Ivan ae: Narodni samoaktivizam u umjetnosti.
Izabrana komisija za sastavljanje teksta manifesta Kongresa u sastavu: Petar Lasta, Vlado Popovi i Ivo Vejvoda.
Svretak drugog dana Kongresa, 27. VI u 3,10 sati.
39
Rekonstrukcija Ivana Jelia (glavni redaktor) te Savke Kalini i Ljiljane Modri (redaktori) prema originalnim stenografskim biljekama. Prepisano iz: Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. Topusko, 25.27. VI 1944. Graa,
SP, 8/1976., br. 2/3, 16.-17.
24. 7. 2012. 15:36:02
113
Slika 3. Program sveanog dijela skupa
27. VI poslije podne

U 15 sati zapoeo s radom trei dan Kongresa u umi izvan Topuskog, zbog opasnosti od neprijateljskog zranog napada na grad. Predsjedavao Mladen Ivekovi.
Nastavljeno izlaganje referenata: Vanja Radau: O likovnoj umjetnosti; Franjo Mraz: O razvitku
seljakog slikarstva i knjievnosti; Miroslav piler: O glazbi; Ivan Supek: Nauka i drutvo; Miroslav Ostrogovi: O arhitekturi.
Proitano je pismo Marijana Jurkovia, knjievnog kritiara, koji zbog bolesti nije mogao doi
na Kongres.
Prihvaen je njegov prijedlog o prevoenju klasine i suvremene ruske literature na na jezik. U
povodu tog prijedloga diskutirao Sreko ilovi.
Vanja Radau iznio prijedlog o osnivanju Kluba kulturnih radnika Hrvatske. U povodu tog prijedloga diskutirao Zdenko tambuk.
24. 7. 2012. 15:36:03
114
Kongres je usvojio prijedlog te izabrao Vladimira Nazora za predsjednika Kluba i lanove predsjednitva.
Ivo Vejvoda proitao teze komisije za izradu manifesta, koje su prihvaene.
Nakon krae stanke prelo se na diskusiju o pojedinim referatima.
U diskusiji su sudjelovali: U vezi s referatom P. Laste: Joa Horvat i Ivan Donevi. U vezi s referatom M. Ivekovia: Nada Sremec, Mahmud Konjhodi. U vezi s referatom . Petrovia: Petar
Lasta, Marijan Stilinovi, Nikola Bai, Pavle Gregori. U vezi s referatom I. ae: Leon Gerkovi. U vezi s referatom V. Radaua: Zdenka Munk. U vezi s referatom M. pilera: Ivo Tijardovi.
U vezi s referatom I. Supeka: Zlatan Sremec. U vezi s referatom M. Ostrogovia: Zlatko Selinger.
U diskusiji su jo sudjelovali: Jakov Blaevi, Franjo Gai i L. Gerkovi.
M. Ivekovi zakljuuje rad Kongresa s kratkim rezimiranim osvrtom na njegov tok, sadraj i
znaenje.
U 20,10 sati zavrio u umi radni dio Kongresa.
U 21 sat zapoela knjievna i kazalina veer.
Prilog br. 2:
Propodjel Obl[asnog] NOO za Istru Drugarskom propodjelu ZAVNOH-a, 7.4.1944.
Dragi drugovi!
Primili smo va dopis u vezi s I. Kongresom kulturnih radnika Hrvatske. On je stigao previe
kasno, jer je putovao previe dugo, tako da sav materijal koji bismo vam mi poslali za izlobu tampe ne bi mogao na vrijeme da stigne. Uostalom, od naih izdanja, vi posjedujete po dva primjerka,
koje smo vam redovito slali. Ne moemo takoer da poaljemo nikoga od naih drugova, kulturnih radnika, na Kongres, jer su nam oni neophodno potrebni na radu budui da i onako trpimo
radi nedostatka kulturnih radnika, a na teren je vrlo osjetljiv i neizgraen jo u mnogom smjeru.
Pred nekoliko dana poslali smo vam za Kongres (pomutnjom je adresiran na I. Konferenciju) jedno
pozdravno pismo, na kome su ujedno potpisani svi nai kulturni radnici koji rade u Istri aktivno
i koji se nalaze u naim redovima. to se tie umjetnikog materijala s naeg teritorija, ima ga naalost vrlo malo. Poslali smo vam pred desetak dana (naslovljeno na druga Nazora) pjesme naega
druga Zdenka tambuka, koji se pred kratko vrijeme vratio iz zatvora u Italiji i sada radi kod nas.
Nadamo se da ste ih dobili. Danas vam aljemo nekoliko pjesama u dijalektu od naega druga Ante
Drndia, koje su bile tampane u Glasu Istre.
Budui da nam sva vaa izdanja i direktive stiu kasno, to jest putuju po mjesec i po dana i vie, molimo vas da, ako je ikako mogue, uredite neku bru vezu izmeu centra i nae Oblasti, jer
inae na rad ne moe da bude koordiniran. Za nas je vrlo vano da imamo vezu s vama, jer bi to
bila velika pomo za na rad. Ujedno vas molimo da nam aljete po mogunosti vie materijala
kog izdajete. Dobili smo svega 4 komada vaega zbornika od 1. februara, iako bi na naem terenu
trebalo svakako vie toga. Treba voditi rauna o tome, da naa Istra, zaputena i gaena toliko vremena, osjea naroitu potrebu kulturnog i prosvjetnog rada i da o tome ovisi i uspjeh nae borbe.
Propodjel ZAVNOH-a trebao bi u tome naroito da nas pomogne i da tako pojaa nae nedovoljne snage.
Uz drugarski pozdrav
S[mrt] F[aizmu] S[loboda] N[arodu]
Stipe (rukopisni potpis)
(HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek informacija):
1944.: VI mjesec, kut. 29/206, NV-31/2750)
24. 7. 2012. 15:36:03
115
Prilog br. 3:
Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske
Propagandni odio (memorandum D.R.)
Kult[urno-]umjetn[iki] otsjek
11. juna 1944.
Dragi drue Mladene,
Mi smo Ti poslali pred nekoliko dana jednu depeu s upitom da li da dodjem k Vama ili ete Vi
doi ovamo. Mi do danas nismo primili odgovora i ako je na poti potvrdjeno da je u ZAVNOHu netko depeu primio. Osim toga doao je ovamo drug Vanja Radau, zatim Vladimir Popovi i
Dr. Gottlieb40 i ni od jednoga nisam mogao saznati ta treba da radim, niti neto konkretnoga o
datumu kongresa, dolasku delegacija iz drugih zemalja Jugoslavije i t.d.
Kao to Ti je poznato na naem je sastanku bio odredjen 15. o.m. za datum kongresa. Danas je
ve 11. i prema svemu izgleda, da termin za 15. o.m. nee biti mogue odrati ne zbog nas, jer mi
smo uglavnom uredili tako da bi tehnike pripreme kao i programi bili do tog vremena gotovi, ve
zbog objektivnih razloga. Ja samo tako mogu razumjeti da se do sada nisi javio.
to se tie priprema za sam kongres s njima stojimo ovako: od referata imamo referat o glazbi,
o likovnoj umjetnosti, o seljakoj umjetnosti, o karikaturi, a danas e biti gotov referat o literaturi
(Lasta) i o kazalitu. Osim toga imamo ovdje pozdrav istarskih kulturnih radnika naem prvom
kongresu. Radovi na dekoraciji su u punom jeku. Na itavoj lijevoj strani dovravaju slikari veliki dekorativni pano na samom zidu. Odran je iri za slikarske radove, odabrano je otprilike 250
crtea, akvarela, uljenih slika i neto plastike. Radovi se araniraju za samu izlobu. Fotografije su
razvrstane prema temama i odabrane, ali bilo bi potrebno da nam dade za njih podnaslove. Zato
takodjer ne znamo da li da aljemo fotografije k Tebi ili e doi ovamo. Osim toga fotografije nisu
potpune jer nemamo slika sa zasjedanja ZAVNOH-a, JNOF-a. Fotograf Prop[agandnog] odjela
Fier41 ostavio je svoje stvari u nekoj zeminici i mi do sada nismo, uz pomo fotografa IV. Korpusa, mogli pronai te stvari. Filmovi se nalaze kod fotografa IV. Korpusa ali aparat za poveavanje
i ostali materijal je u zemunici. Osim toga ja o tom nisam nita znao dok nije doao drug Vlado
Popovi koji mi je o tome neto govorio.
to se tie umetnikog programa kazalita, glazbene i literarne priredbe i tu su stvari uglavnom
pri kraju. Jasna je stvar da to sve sada treba samo pregledati.
Na kongres je stiglo ve nekoliko delegata. Jedna drugarica iz Slavonije, jedan iz umberka,
jedan poljski slikar iz art. diviziona IV. Korpus[a] uz neke ostale koji su ve bili ovdje. Izbor delegata kao i njihov broj pokazuje da se odgovorni drugovi nisu s dovoljno ozbiljnosti odnosili
prema naem kongresu. Osim tih delegata ovdje je, kao to Ti je poznato, oko naeg Kult[urno-]
umjet[nikog] otsjeka okupljen vei broj umjetnika u vezi s kongresom. Sve to ozbiljno je opteretilo nau kuhinju i nae financije. Neophodno je nuno da Ekonomski odjel ZAVNOH-a to
prije poalje izvjesne koliine hrane, da se moe organizirati posebna kuhinja, naroito ako ponu
stizati novi delegati.
U vezi s kongresom a i uope treba najozbiljnije postaviti pitanje odjee i obue kako za nas u
otsjeku, tako i kazaline druine i nae glazbe. Mi u otsjeku ostali smo uope bez rublja, naroito
bez arapa, dok je kazalina druina u tako otrcanom stanju, naroito poslije mareva u ofanzivi,
da bi bila prava kulturna sramota kad bismo ih pustili da u takovim odijelima nastupaju. Ja naalost ovdje nisam mogao poduzeti nikakve korake kod odgovornih vojnikih drugova, jer se ovdje
nije nalazio nitko iz operativnog taba Korpusa, a niti komandant vojne oblasti. Dolazio sam na
40
41
Hinko.
Hugo Fischer Ribari.
24. 7. 2012. 15:36:03
116
misao, da napiem pismo komandantu Hrvatske42 ili drugu Andriji43, ali nisam pisao u uvjerenju
da ete Vi to s Vae strane ispravno i ozbiljno postaviti i da se (1r) mogue ne biste sloili s mojom
linom intervencijom. Ja mislim da se to pitanje moe postaviti otrije ovaj puta zato, jer se radi
o kongresu i jer upravo ovo vrijeme pada saveznika pomo u naoj blizini. Mi smo trebali osim
odjee, obue i rublja i nekoliko padobrana za nae kostime, jer je i najmanji komadi krpe u duanima nevjerojatno skup.
to se tie ishrane aljemo naeg ekonoma s izvatkom iz rauna za utroeni novac i obavjetenjem o stanju nae ishrane. Naa hrana je hrana s kazana. Ona je po mom miljenju zadovoljavajua uzimajui u obzir mjesec u kojem se nalazimo i ishranu naih vojnih jedinica. Medjutim na je
kolektiv toliko pregladnio za vrijeme ofenzive i tako intenzivno radi od jutra do kasno u no, pjeva,
plee, igra i t.d. da stalno intervenira radi poboljanja. Mi to rjeavamo tako, da se od vremena do
vremena pobolja koji obrok i tako nekako ispune praznine nastale u medjuvremenu. Uostalom o
svemu e te tano izvijestiti na intendant. Molim Te sasluaj ga i nastoj da dobije od druga Vjeke44
potrebne stvari za nas i za delegate kao i neto novaca.
to se tie samog programa kongresa mi smo mislili otprilike ovako: Prvu no sveani dio sa
sljedeim programom:
1. Otvorenje ... Nazor? Ili koji drugi vidjeniji umjetnik.
2. Himna Hej Slaveni45
3. Biranje poasnog i radnog predsjednitva
4. Pomen palim kulturnim i javnim radnicima umjet[niki] reirano
5. Pozdravi pretstavnika pretsjednitva ZAVNOH-a, CKKPH, GH-a (IO HSS-a, Srpskog kluba, AF-a, USAOH-a, ...?)46
6. Pozdravi delegacija47
7. itanje telegrama drugu Titi, AVNOJ-u, Nac[ionalnom] Komitetu, ZAVNOH-u, pretsjedniku
Nazoru, drugu Staljinu, Rooseveltu, Churchillu, sovjetskim, engleskim i amerikim kulturnim
radnicima.
8. Pozdrav onima koji trpe u faistikim logorima i pod faistikim terorom
9. Sveano otvorenje izlobe grafike i slike nona veera
10. Umjetniki program sastavljen od kraih stvari, kazalinih, baletnih, glazbenih i literarnih.
Daljnji program kongresa da se izvede i dalje u nonim sjednicama i to radnim s itanjem referata i diskusijama, dok bi umjetniki program bio izvadjan druge noi, obzirom na to to ga imade
mnogo, tako da ne bi (bilo) diskusije i umor smetao interesu za priredbe.
Molim Te javi mi najhitnije kako stoje stvari s kongresom. Ta se stvar mora brzo rijeiti jer je
ova koncentracija umjetnika i kazalinih druina, glazbe i t.d. ovdje ne bi mogla ni u kom sluaju
trajati due vremena. Zato je potrebno, ako bi se kongres odgodio za due vrijeme, da mi to odmah javi, kako bi mogli sve te umjetnike poslati na rad na teren, isto tako i nau druinu. Medjutim miljenja smo da bi u tom sluaju priredili jedan mali kulturni festival na kome bi umjetnici i
kazalite mogli nastupiti, isto tako bismo otvorili i izlobu grafike i slika i pozvali na tu priredbu
42
43
44
45
46
47
Ivan Gonjak.
Hebrang.
Nerazrijeeno.
Prema konanom programu, poslije otvaranja Kongresa slijedilo je izvoenje hrvatske himne Lijepa naa domovino.
Otpjevao ju je Zbor Centralne kazaline druine uz pratnju Duhakog orkestra Pavao Markovac. Isto tako prema
konanom programu, sveana sjednica trebala je biti zakljuena izvoenjem himne Hej Slaveni, koju je glazba odsvirala neto prije ponoi. Sjednica je zakljuena u 23 sata i 50 minuta. SP, 8/1976., br. 2/3, 27. i 41.
Govorili su samo Franjo Gai u ime Jedinstvene narodnooslobodilake fronte Hrvatske i Ivan Gonjak u ime Glavnog taba Hrvatske.
Govorili su britanski major Owen Reed, Moa Pijade u ime srpskih umetnika i novinara, dr. Joa Rus, potpredsjednik Osvobodilne fronte Slovenije, Eros Sequi, lektor talijanskog jezika na Sveuilitu u Zagrebu, Zdenko tambuk u
ime kulturnih radnika Istre, Ivo Tijardovi u ime kulturnih radnika Dalmacije te Marko Vujai u ime crnogorskih
kulturnih radnika. SP, 8/1976., br. 2/3, 31.-42.
24. 7. 2012. 15:36:03
117
pretstavnike naih rukovodstava. Taj bi festival mogao biti vezan uz datum trogodinjice rata hitlerovske Njemake i Sovjetskog saveza.
Obavjetavam Vas da su otpoele pretstave filmova, jer smo nabavili ugljen. Ve je odrano nekoliko predstava. U medjuvremenu smo dobili iz Gorskog Kotara molbu, da im se poalju filmovi,
jer imaju mogunosti da ih prikazuju u Delnicama. Ja sam miljenja da se jo izvjesno vrijeme dok
se potpuno ne iskoristi mogunost prikazivanja ovdje ostave filmovi na Baniji, a da se tek onda
poalju u Gorski Kotar. Javite nam Vae miljenje.
aljem Ti naslovnu stranicu za brouru Sabor u Topuskom. Drugovi slikari nemaju ovdje alata
za linorez, jer jedini koji je jo itav imade drug Vanja48, a toga u medjuvremenu nismo mogli dobiti. Kao to vidi oni su napravili naslov samo od slova. Ti odlui to e s njim.
Jo neto o fotografskom materijalu fotosekcije Prop[agandnog] odjela. (1v)
Ta je sekcija pripala Prop[agandnom] odjelu od naeg otseka. Mislim da bi bilo neophodno
nuno da odredi nekoga tko e povesti brigu o tome materijalu u cjelini, jer e inae u zemunici
propasti. Neznam gdje je ona drugarica koja je radila sa drugom Fierom, ali ako nje nema trebalo
bi odmah pronai kod naih Prop[agandnih] odjela jednog fotografa koji bi preuzeo brigu za taj
materijal. Kod Prop[agandnog] odjela Pokuplje nalazi se jedna drugarica, profesionalni fotograf,
koju sam ja jo prije dok je fotosekcija potpadala naem otsjeku, nastojao dobiti u fotosekciju. Ona
je medjutim bila kao reporter na drugom kongresu Omladine.
Do danas nismo jo uli miljenje odgovornih foruma na osnivanje kluba kulturnih i javnih
radnika koji bi trebao da bude organiziran na kongresu. Kako nas to pitanje neobino zanima, javi
molim Te kako stoji stvar s tim.
Poziv kulturnim i javnim radnicima, da se jave kult[urno-]umjetnikom otsjeku ZAVNOH-a
nije jo objavljen u Vjesniku, a niti u ostaloj tampi, iako je ve nekoliko puta odlueno da e to
izai. Neznam u emu je razlog da to nije uinjeno. U sluaju da si izgubio tekst javi nam ili sastavi
sam i daj ga ottampati u sve nae listove.
Smrt faizmu sloboda narodu!
Drugarski Te pozdravlja
Ivo49
P.S. U dogovoru sa drugom Vejvodom a povodom osnutka jedne kuhinje za delegate uinili
smo sve da bi nali neto posudja, kojega je navodno neprijatelj dolaskom u ove krajeve opljakao
ili unitio i mi nismo u stanju nai ni jednu posudu. Molim stoga ako se negdje kod Vas moe
neto nai da naem ekonomu dadete potrebitu preporuku.
Za otsjek
(neitljivo D.R.)
Drue Vjeko50, aljem Ti ovo pismo upueno Mladenu51. Za kult[urno-]umjet[niku] grupu
uini to moe. Ako je potrebno razgovaraj i s Pajom52. Pozdrav. (neitljivo D.R.)
11.VI.1944.
(HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek informacija): 1944.:
VI mj., kut. 30/206, NV-32/2905)
48
49
50
51
52
Radau.
Vejvoda.
Nerazrijeeno.
Ivekovi.
Gregori.
24. 7. 2012. 15:36:03
118
Prilog br. 4:
Mladen Ivekovi (ZAVNOH Prop[agandni] odjel) ZAVNOH Miroslavu Krlei, (...) VI.
1944.
Dragi Miroslave! Siguran sam da si doznao o kongresu kulturnih i drugih javnih radnika, to
namjerava(mo) odrati na naem oslobodjenom podruju u Hrvatskoj. Ti se do danas nisi odazvao
naem pozivu iako smo to uinili i usmeno i pismeno nekoliko puta. Ja sam Ti pred gotovo dvije
godine pisao u Zagreb pozivajui Te da dodje kod nas.
Znam da se nije lahko odluiti na takav put, koji je priznajem skopan s izvjesnim tekoama. Ali danas kada se bije najodluniji boj, to smo ga ikada bili u naoj Hrvatskoj, mislim, da je
Tvoje mjesto ovdje kod nas, a ne na strani neprijatelja. Znam kako Ti gleda na nau borbu, barem
vjerujem da se ne varam da si posve na naoj strani, a to me je i ponukalo da se obratim Tebi jo
jedanputa.
Vjeruj mi dragi Miroslave, da e ih biti malo koji e ovako gledati na Tvoje dosadanje otkazivanje da dodje k nama. Ipak mislim da ima jo uvijek vremena da dodje k nama i da zajedno sa
svim(a) nama poradi na oslobodjenju naih naroda. Po mom miljenju Ti moe jo uvijek uiniti
vrlo mnogo i zaduiti vrlo mnogo na pokret. Zato je i potrebno da se nadje to prije u naoj sredini. Jer bi bilo strano kada bismo morali dolaziti u Zagreb da oslobadjamo i Tebe.
Ovo pismo piem Ti iz vlastite pobude, uvjeren da sam to duan uiniti i prema naoj narodno
oslobodilakoj borbi i lino prema tebi kao mom starom prijatelju. Odlui se dakle i dodji to prije
do nas. Drug, koji e organizirati predaju ovog pisma lino u Tvoje ruke preuzet e na sebe brigu
da to lake i to prije dodje do nas.
Ostavi dakle sve obzire i sve zapreke i pouri k nama.
Drugarski i srdano Te pozdravlja Tvoj stari
(strojopis, bez potpisa)
(HDA, ZAVNOH II/Propagandni odjel (Odsjek informacija):
1944.: VI mj., kut. 30/206, NV-32/2915)
24. 7. 2012. 15:36:03
8.
EVROPSKA ILI NEMAKA

KATASTROFA? FRIEDRICH MEINECKE
I DRUGI SVETSKI RAT
Michael Antolovi
UDK: 930-05 Meinecke, F.:329.18(430)

Saetak: Friedrich Meinecke (18621954), najuticajniji nemaki istoriar svog vremena, u

svoje delo ukljuuje sve puteve kojima je krenula moderna nemaka istorija od vremena nemakog ujedinjenja do sredine 20. veka. Uprkos otrim kritikama nacistike ideologije, Meinecke intimno podrava ciljeve spoljne politike Treeg rajha. On tumaki nacizam koji je
doveo do nemake katastrofe sa stanovita kritiara modernosti, odnosno nacizam ne predstavlja posledicu nekog specifinog toka nemake istorije, ve je pre svega rezultat Francuske
revolucije, koja je dala podsticaj ulasku masa u politiku i usponu masovnih ideologija na
evropskom nivou. U naporima da oceni nacistiko naslee, Meinecke je svoju panju usmerio prvenstveno na rtve rata meu Nemcima, proterivanje nemakog stanovnitva iz Istone
Evrope i ponienje kojem je nemaki narod bio izloen od strane okupacionih vlasti. U tom
kontekstu je takoe donio presudu o navodnoj krivici nemakih Jevreja ija je ekonomska
snaga i uee u degradaciji liberalnih pogleda doprinela porastu antisemitizma. Bez obzira na to neprihvatljivo miljenje, Meinecke smatra Trei rajh ne samo najveom katastrofom
koja je zadesila nemaku naciju ikad, nego i najveom sramotom. Shodno tome, njegov zahtev za sveobuhvatnom revizijom nemake istorije je bio motivisan time da se hitno utvrde
faktori odgovorni za nemaku katastrofu. Meu njima je istakao ulogu prusko-nemakog
militarizma kao istorijske snage koja je najsnanije podrala osnivanje Treeg rajha. U skladu sa svojom koncepcijom nemake istorije, Meinecke smatra da je oivljavanje nemake
nacije mogue samo kroz povratak izvorima nemake humanistike kulture sadrane u
vrednostima klasicizma i Geteovom delu. Njegovo tumaenje Drugog svetskog rata nailo je
na iznimno pozitivan prijem u zapadnim zemljama kao jedan od prvih napora da se kritiki
preispita nedavna prolost obeleena nacistikom diktaturom. S druge strane, predstavljalo
je neku vrstu etikog navigacionog sistema za nemako drutvo traumatizovano totalnim
porazom, okupacijom i podelom zemlje u nultom asu nemake istorije.
Kljune rei: Friderich Meinecke, Drugi svetski rat, istoriografija, politika, intelektualci
poznatoj knjizi posveenoj ulozi nemake akademske elite u javnom ivotu Nemake
tokom wilhelminskog i weimarskog razdoblja, ugledni ameriki istoriar Fritz Ringer
je nemake univerzitetske profesore uporedio sa mandarinima. Na izricanje ovakvog
suda, podstakla ga je injenica da su profesori kao posebna drutvena grupa raspolagali
24. 7. 2012. 15:36:03
120
naroitim uticajem u nemakom drutvu: pored suverenog rukovoenja politikom naunog diskursa, oni su kao politiki publicisti, bliski vladajuim strukturama nemakog
carstva, u velikoj meri uticali na oblikovanje javnog miljenja irokih slojeva nemakog
graanstva. Uivajui privilegovan drutveni poloaj, nemaki profesori predstavljali su
svojevrsne moderatore javnog mnenja, kao kritiari a daleko ee kao apologeti politikih ciljeva nemakog Rajha.1
Naunim delom, profesionalnim poloajem unutar nemake istorijske nauke te svojom
politikom aktivnou, Friedrich Meinecke predstavlja idealni tip Ringerovih nemakih mandarina. Roen 1862. u Salzwedelu, u pruskoj provinciji Altmark, zahvaljujui
dugom ivotnom veku, Meinecke je bio savremenikom prekretnih epoha moderne nemake istorije: od vremena nacionalnog ujedinjenja, ubrzane transformacije nemakog Rajha
u vodeu industrijsku zemlju kontinenta i traenja nemakog mesta pod suncem, preko
Prvog svetskog rata, revolucije, krhke republike i nacistike diktature sve do potpunog sloma Nemake u poaru Drugog svetskog rata, njene okupacije i konano, novog poetka u
vidu dveju nemakih drava.
Meineckeovo struno formiranje odvijalo se pod neposrednim uticajem prusko-malonemake istorijske kole uei kod J. G. Droysena, T. Mommsena i W. Diltheya, u zanat
istoriara uputila su ga najuglednija imena tadanje nemake istorijske nauke, dok je habilitaciju odbranio pred komisijom kojom je predsedavao bard nemake istoriografije, Heinrich von Treitschke. Nakon decenije i po provedene u Pruskom dravnom arhivu, Meinecke
je neuobiajeno kasno otpoeo akademsku karijeru tek 1901. izabran je za profesora na
univerzitetu u Straburgu, 1906. preao je u Freiburg, 1914. imenovan je za redovnog profesora novije istorije na Berlinskom univerzitetu da bi naredne godine postao i lan Pruske
akademije nauka. Sledei dominantne tokove nemake istoriografije na prelomu stolea,
Meinecke je svoje prve radove posvetio politikoj i diplomatskoj istoriji Pruske, bavei se
posebno reformnim razdobljem i nemakim usponom poetkom 19. veka. Zaokret ka
istoriji ideja obezbedio je Meineckeu izuzetno potovanje unutar zajednice nemakih istoriara. Njegovi radovi Kosmopolitizam i nacionalna drava (1908), Ideja dravnog razloga
u novijoj istoriji (1924) i Nastanak istorizma (1936), pored erudicije i suverenog vladanja
magistralnim tokovima nemake i evropske misli, predstavljaju istovremeno i svedoanstvo o nedoumicama i menama nemake intelektualne istorije tokom prve polovine 20.
veka. Pored naunog ugleda, posebnost Meineckeovog poloaja u nemakoj istoriografiji
bila je, u velikoj meri, odreena i injenicom da je on, gotovo pune etiri decenije, ureivao
najuticajnije istorijsko glasilo u Nemakoj Historische Zeitschrift. Preuzevi 1896. mesto
glavnog urednika od njegovog osnivaa, Heinricha Sybela, Meinecke je bio na elu asopisa sve do 1935, vrei presudan uticaj na glavne tokove nemake istorijske nauke tokom
ovog razdoblja.2
1
Fritz K. Ringer, The Decline of the German Mandarins: The German Academic Community 18901933, Cambridge
MA 1969.
Osnovni izvor obavetenja o Meineckeovom naunom delu na hrvatskom, odnosno, srpskom jeziku i dalje predstavlja: Mirjana Gross, Suvremena historiograja. Korijeni, postignua, traganja, Zagreb 2001., 193.-194., 231.-232. Za
podrobniji uvid u razliite aspekte Meineckeove istorijske misli vidi: Imanuel Geiss, Studien ber Geschichte und Geschichtswissenschaft, Frankfurt am Main 1972., 89.-107.; Felix Gilbert, History, Choice and Commitment, Cambridge London 1977., 67.-87.; Walter Goetz, Friedrich Meinecke. Leben und Persnlichkeit, Historische Zeitschrift,
174/1952., 231.-250.; Jonathan B. Knudsen, Friedrich Meinecke (1862-1954), Paths of Continuity. Central European Historiography from the 1930s to the 1950s, (ur. Hartmut Lehmann, James Van Horn Melton), Washington
D. C., Cambridge UK 1994., 49.-71.; Franz Schnabel, Friedrich Meinecke 13. 10. 1862 6. 2. 1954, Jahrbuch
1954 der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, 1954., 174.-200.; Ernst Schulin, Friedrich Meinecke, Deutsche
24. 7. 2012. 15:36:03
Evropska ili nemaka katastrofa? Friedrich Meinecke i Drugi svetski rat
121
***
Uspostavljanje nacistike diktature predstavljalo je prekretnicu u Meineckeovom profesionalnom ivotu. Usled gleichschaltovanja svih oblasti nemakog drutva koje su preduzele nove vlasti, Meinecke je sredinom 1935. bio primoran da napusti uredniko mesto
Historische Zeitschrifta. Razdoblje Treeg rajha proveo je, po sopstvenom sudu, u stanju
unutranjeg egzila. U potpunosti povuen iz javnog ivota, posveen izuavanju veinom
teorijskih i metodolokih problema istorijske nauke, Meinecke je svoj usamljeniki poloaj
poredio sa sudbinom Boethia i Simachusa na kraju antike.3
Meineckeovo potiskivanje iz javnog ivota nakon nacistikog preuzimanja vlasti (Machtergreifung) bilo je neposredno podstaknuto njegovim liberalnim politikim pogledima.
Ostavi u srcu monarhista (Herzenmonarchist), Meinecke je pruio iskrenu podrku Weimarskoj republici budui da je propast monarhije i proglaenje nemake republike nakon
Prvog svetskog rata, smatrao istorijskom neminovnou. Kao republikanac iz razuma (Vernunftrepublikaner), Meinecke je tokom godina krize koje su prethodile konanoj propasti
republike (19301933), u brojnim publicistikim spisima dosledno branio postojei liberalno-demokratski poredak smatrajui da bi dolazak nacista na vlast imao pogubne posledice.4
Podrku irokih slojeva nemakog graanstva Nacistikoj partiji koja je omoguila njen
trijumf na izborima 1930, Meinecke je poredio sa raspoloenjem koje je vladalo u Nemakoj 1917, smatrajui da je u oba sluaja re o elementarnom kriku koji potie iz najteih
unutranjih i spoljanjih nevolja u kojima se nalazi Nemaka. Pri tome, u nepravednim
odredbama Versailleskog mirovnog ugovora pronalazio je osnovni uzrok pojave nacizma.
Sa druge strane, svetska ekonomska kriza predstavljala je, po Meineckeovom sudu oteavajuu okolnost, pretei da nemaku privredu, inae ve optereenu ratnim reparacijama,
u potpunosti uniti. U takvim okolnostima, sporazum stranaka vernih naelima Weimarskog ustava, spremnih na borbu za ouvanje Republike, bio je jedini izlaz iz potencijalne
katastrofe. Uviajui nesigurnost postojeeg parlamentarno-demokratskog sistema, usled
porasta desnog i levog radikalizma i ubrzanog slabljenja partija politikog centra, Meinecke je vladu u kojoj se nalazio njegov nekadanji student, Heinrich Brnning, smatrao
istorijski odgovornom da posredstvom snaenja izvrne vlasti, uvrsti ustavni poredak
u Nemakoj. Ovo prvenstveno stoga to je u Reichstagu preovlaujua veina pripadala
strankama krajnje levice i desnice, protivnih samim naelima parlamentarizma.5
Naglaavajui sugestivno dejstvo nacionalsocijalistikog pokreta na partije politikog
centra, Meinecke je ukazivao na njegovu destruktivnu snagu. U pojmovnom repertoaru
3
4
Historiker, (ur. Hans-Ulrich Wehler), Band 1, Gttingen 1971., 39.-57. Pored ovih optih pregleda, dva zbornika
radova posveena su razliitim aspektima Meineckeove istorijske misli: Gisela Bock, Daniel Schnpflug (ur.), Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und Werk, Stuttgart 2006.; Michael Erbe (ur.), Friedrich Meinecke
heute. Bericht ber ein Gedenk-Colloquium zu seinem 25. Todestag am 5. und 6. April 1979, Berlin 1981.
Friedrich Meinecke, Ausgewhlter Briefwechsel: Werke, Band VI, Stuttgart 1962., 167.
Vidi: Waldemar Besson, Friedrich Meinecke und die Weimarer Republik. Zum Verhltnis von Geschichtsschreibung und Politik, Vierteljahrshefte fr Zeitgeschichte, 7/1959., br. 2, 113.-129.; Robert A. Pois, Friedrich Meinecke
and German Politics in the Twentieth Century, Los Angeles London 1972., 86.-130.; Nikolai Wehrs, Demokratie durch Diktatur? Meinecke als Vernnunftrepublikaner in der Weimarer Republik, Friedrich Meinecke in seiner
Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock i Daniel Schnpflug), Stuttgart 2006., 95.-118. O dominantnim
tokovima nemake istoriografije tokom Weimarskog razdoblja i njenim ideolokim implikacijama vidi: Bernd Faulenbach, Ideologie des deutschen Weges. Die deutsche Geschichte in der Historiographie zwischen Kaiserreich und Nationalsozialismus, Mnchen 1980.
Friedrich Meinecke, Politische Schriften und Reden, Werke, Band II, Darmstadt 1968., 441.-445. O krizi i propasti Weimarske republike vidi: Eberhard Kolb, The Weimar Republic, London New York 2005., 101.-136.; Hans
Mommsen, The Rise and Fall of Weimar Democracy, Chapel Hill London 1996., 318.-489.
24. 7. 2012. 15:36:04
122
nacistike ideologije video je prvenstveno demagoka izoblienja, smatrajui ih ne samo

politiki neupotrebljivim ve i krajnje tetnim pojavama u nemakom politikom ivotu.
Stoga je, uprkos svoje line nesklonosti prema idejama politike levice, odluno odbijao
stanovite, raireno u pojedinim konzervativnim politikim krugovima, da bi nacizam
mogao da poslui kao sredstvo za suzbijanje komunizma. Prepustiti nacistima celokupnu
odgovornost za vrenje vlasti znailo bi, kategorian je bio Meinecke, isto to i poveriti
vuku jarie na uvanje, tj. rizikovati destabilizaciju privrednog i politikog ivota najgore
vrste. Istovremeno, kao iznenadni krik iz dubine deklasiranih i smrvljenih drutvenih slojeva, nacizam je morao da prui silama-pobednicama, pre svih Francuskoj, opipljiv dokaz
za stvarni poloaj u kome se Nemaka nalazi.6 Iako vie nije imao prilike da javno zastupa
svoje politike stavove, Meinecke je i nakon kraha Weimarske republike i uspostavljanja
nacistike diktature, nastavio da paljivo posmatra razvoj politikih zbivanja koji su, na
koncu, uslovili otpoinjanje Drugog svetskog rata. Pri tome, od znaaja je pomenuti njegov
sud izreen nedugo po nacistikom stupanju na vlast da e utvrivanje snanije dravne
vlasti moda da bude trajni plod ovog vremena, smatrajui da nemaki narod pod pritiskom Versailleskog mira, jednostavno nije bio zreo za parlamentarnu demokratiju.7
Otpoinjanje Drugog svetskog rata nemakim napadom na Poljsku, zateklo je Meineckea u intenzivnoj razmeni miljenja sa Benedettom Croceom u pogledu nastanka istorizma, i ini se da na njega nije ostavilo snaniji utisak.8 Tek po zavretku poljske kampanje
izrazio je zabrinutost nad injenicom da se itavo duhovno, socijalno i politiko lice Nemake silom udaljava od germansko-romanske kulturne zajednice i okree prema Istoku,
to bi moglo da ima za posledicu poistonjaenje itave linije nae sudbine.9 Strah od
boljevizma, karakteristian za mnoge pripadnike nemake intelektualne elite, uslovio je
Meineckeov ambivalentan stav prema nacizmu: iako protivan nacistikoj ideologiji, on nije
ostao ravnoduan prema spoljnopolitikim uspesima Treeg rajha koji su podstakli njegovo
intimno oduevljenje.10 Ubeen u legitimnost Anschlussa Austrije kao i nemakog prava na
Sudetsku oblast, Meinecke je nakon brze nemake pobede nad Francuskom, ustvrdio da se
u pobedonosnim nemakim pohodima sada ispoljava i revolucionarna dinamika Treeg
rajha... Radost, divljenje i ponos moraju, pre svega, i kod mene da preovlauju. A tek ponovno dobijanje Strasbourga! Kako srce tada ne bi nekom zalupalo. Iako udnovato, ipak
je to bilo najvee pozitivno delo Treeg rajha da za etiri godine izgradi takvu milionsku
vojsku i da se osposobi za takve akcije.11 Smatrajui nemaki napad na Francusku u maju
1940. kaznom za Versailleski mir, Meinecke je agresivnoj politici nacistike Nemake
pruao moralno opravdanje. Ubeen u neminovnost bliske kapitulacije zapadnih sila, on
je ipak podseao na probleme uspostavljanja novog mira na evropskom kontinentu, koji mora da bude sutinski drugaiji od nasilnog Versailleskog mira kako bi se obezbedila
njegova trajnost.12
Sredinom leta 1940, kada je Nemaka ve ostvarila suverenu vlast nad velikim delom
evropskog kontinenta nastojei da potini i Veliku Britaniju, Meinecke je tvrdio da e
6
7
8
9
10
11
12
F. Meinecke, Politische Schriften und Reden, 443.-445.

F. Meinecke, Ausgewhlter Briefwechsel, 138.
Isto, 187.
Isto, 188.-190.
Isto, 179.-180.
Isto, 363.-364.
Isto, 192.
24. 7. 2012. 15:36:04
123
sudbina evropskog Novog poretka zavisiti i od toga da li moe da doe i do unutranjeg

pomirenja smatrajui da ako sopstveni interesi naroda koji su nam pridrueni ne postanu pokretaka opruga novog stanja, on nee biti trajan. U tom cilju, predlagao je carinsko
povezivanje sa zatitnim i odbrambenim savezima u koje bi se moda mogla ukljuiti ak
i Francuska. Ocenivi da bi stvaranjem takvog saveza bile ostvarene pretpostavke za ivot
Nemaca sa susednim narodima, Meinecke je zakljuio da uveanje i ujedinjenje evropskog
privrednog podruja, nakon prevladavanja prelaznih tekoa, stvara sasvim novi privredni ivot i ini nas ekvivalentnima prema Americi. To to Hitler, zbog buduih opasnosti,
nee da uniti englesku imperiju, mudro je i dalekovido.13 Imajui u vidu iznesene ocene,
Meineckeovi pogledi nisu se znaajnije razlikovali od politikih stavova, najveim delom
konzervativno orijentisanih, nemakih istoriara koji, kao izdanci nemakog obrazovanog
graanstva (Bildungsbrgertum), nisu bili prijemivi za vulgarne postavke nacistike ideologije ali ih je, istovremeno, sa nacistikim reimom povezivao njegov izraziti antimarksizam,
nacionalni revanizam i ubeenje u nunost i opravdanost revizije Versailleskog mirovnog
ugovora. Odatle su nemake pobede tokom prolea i leta 1940. uslovile da Meinecke, poput veine svojih kolega, prihvati ideju o otpoinjanju nove epohe obeleene suverenom
nemakom dominacijom nad evropskim kontinentom.14
Meineckeov prvobitni optimizam podstaknut vojnim uspesima Treeg rajha, nakon nemakog poraza kod Staljingrada smenila je zabrinutost od mogueg irenja komunizma.
Krajem marta 1943. Meinecke je tvrdio da je nemaki narod ve u Prvom svetskom ratu
postao u svojoj unutranjosti neto drugaije od onoga to je bio ranije a tek e da postane
tokom Drugog svetskog rata, osim ako se ne desi udo. Izrazivi bojazan od mogunosti
da nemakim vojnicima na Istonom frontu pone da se dopada delo boljevizma, smatrao je da bi isto dinamiki, to moglo da bude opravdano, ali izgledi da se boljeviziramo, jesu i ostaju zastraujui. Pred ovakvom alternativom, jedinu nadu polagao je u snagu
stare i dobre tradicije nemake kulture.15 Istiui da odbrana od boljevizma pod svim
okolnostima predstavlja glavni cilj Nemake, Meinecke je predviao da emo morati da
poloimo uasne rtve kako bismo spasili nemaki duh dok se on jo moe spasiti.16 U
tom kontekstu bio je spreman ak i na prihvatanje izvesnih sastavnih delova nacistike
ideologije, samo pod pretpostavkom da, pri tome, zlatne niti nemakog i zapadnog duha
iznova steknu priznanje.17 Rukovodei se strahom od irenja komunizma, Meinecke je krajem 1943. tvrdio da je neophodno pripremiti se za nadirui boljevizam. injenicu, pak,
da se nemaki narod, vodei najogoreniju odbrambenu borbu protiv ruskog boljevizma (sic!), i sam boljevizuje, objanjavao je neumitnou hegelijanske dijalektike. Gubei
13
14
15
16
17
Isto, 174.
Karen Schnwlder, The Fascination of Power: Historical Scholarship in Nazi Germany, History Workshop Journal, 43/1997., 133.-153., na ovom mestu 136.-138. O odnosu profesije nemakih istoriara i nacistikog reima kao
i nemakoj istoriografiji tokom razdoblja Treeg reicha vidi: Ingo Haar, Historiker im Nationalsozialismus: Deutsche
Geschichtswissenschaft und der Volkstumskampf im Osten, Gttingen 2003.; Willi Oberkrome, Volksgeschichte:
Methodische Innovation und vlkische Ideologisierung in der deutschen Geschichtswissenschaft 1918-1945, Gttingen
1993.; Karen Schnwlder, Historiker und Politik. Geschichtswissenschaft im Nationalsozialismus, Frankfurt-New
York 1992.; Winfried Schulze, Otto Gerhard Oexle (ur.), Deutsche Historiker im Nazionalsozialismus, Frankfurt
am Main 1999.; Hans Schleier, German Historiography under National Socialism. Dreams of a powerful nationstate and German Volkstum come true, Writing National Histories. Western Europe since 1800, (ur. Stefan Berger,
Mark Donovan, Kevin Passmore), London-New York 1999., 176.-188.
Isto, 215.-217.
Isto, 216.
24. 7. 2012. 15:36:04
124
u potpunosti iz vida da Nemaka, prekrivi Ugovor o meusobnom nenapadanju iz 1939,

vodi agresivni rat protiv SSSR-a, Meinecke je smatrao da se ona, poput antikog junaka
Odiseja, nalazi izmeu Scile i Haribde, te da nemaki narod mora da pronae put izmeu dvaju nemani i da, uprkos tekim rtvama (prinetim) jednoj nemani, budemo radosni
ako izmaknemo drugoj nemani.18 Istovremeno, Meinecke je odravao veze sa pojedinim
uesnicima antihitlerovske zavere pored ostalog i sa generalom Ludwigom Beckom. Mada
nije neposredno bio ukljuen u njeno planiranje, Meinecke je zaverenicima pruao jednu
vrstu intelektualne i duhovne podrke.19 Surovo guenje pobune od strane reima suoilo je
Meinecke sa neumitnou skorog poraza nemakih ratnih nastojanja. Svega nekoliko nedelja pre kraja rata, isticao je da ga jo jedino pokree i tei ideja da bi duh Zapada mogao
iznova da se poput feniksa izdigne iz pepela svog politikog sistema. Iako nemamo garancije da e se to i dogoditi, ve i sama mogunost duhovne regeneracije Zapada, ispunjava
novom spremnou za ivotnu borbu.20 Napustivi Berlin uoi konanog pada Treeg rajha
u prolee 1945, Meinecke je utoite od boljevike nemani pronaao u bavarskom seocetu Wsserndorfu da bi potom preao u Gttingen.
Ubrzo po okonanju ratnih dejstava, pristupio je objanjenju najnovije nemake prolosti. Svoje vienje nacizma izneo je u knjizi paradigmatinog naslova Nemaka katastrofa, u
kojoj je pokuao da utvrdi uzroke strahovite nesree koja se sruila na Nemaku.21 Napisano
u nultom asu nemake istorije i objavljeno ve 1946, delo je prepuno digresija o nemakoj istoriji protkanih linim impresijama i zapaanjima. Hibridni karakter dela u kome se
meaju istoriografske opservacije sa proivljenim iskustvom uoio je jo Siegfried Kaehler,
Meineckeov uenik i prijatelj, ocenivi da ono istovremeno predstavlja knjigu seanja i
punovano istorijsko delo.22 U pravcu racionalizovanja najnovije istorije koja je dovela do
nemake i evropske katastrofe, bila je usmerena i Meineckeova politiko-publicistika delatnost koju je obnovio nakon 12 godina nacistike diktature.23 Smatrajui poniavajuom
injenicu da je nemaki narod morao da bude poraen u ratu kako bi se oslobodio stega nacizma, Meinecke je prevladavanju nemake prolosti (iako ovaj pojam nije nikada
upotrebio), pristupio sa ubeenjem da je neophodno prvo poistiti ispred vlastitih vrata.24
Uprkos ovom naelnom stavu, u svojim razmatranjima on je prvenstvenu panju posvetio
nemakim rtvama rata, progonu nemakog stanovnitva iz istone Evrope, ponienjima
kojima je nemaki narod bio izloen od strane okupacionih vlasti dok su rtve nacistikog
terora irom Evrope, pa ak i masovno istrebljenje evropskih Jevreja, ostali gotovo u potpunosti, van njegovog vidokruga.25
Usredsreen na tragediju svojih sunarodnika pogoenih strahovitom katastrofom,
Meinecke je smatrao da Trei rajh nije bio samo najvea nesrea koja je zadesila nemaki
narod u njegovoj istoriji ve i njegova najvea sramota, zaloivi se, pri tome, za temelj18
19
20
21
22
23
24
25
Isto, 218., 459.

Friedrich Meinecke, Autobiographische Schriften: Werke, Band VIII, Stuttgart 1969., 421.-426.
Friedrich Meinecke, Die deutsche Katastrophe. Betrachtungen und Erinnerungen, Wiesbaden 1946. (= F. Meinecke,
Autobiographische Schriften, 321.-445.).
Od posebne vanosti su dva Meineckeova lanka objavljena nedugo nakon propasti Treeg rajha: Zur Selbstbesinnung, Mnchener Zeitung, 16. 6. 1945. i Zusammenarbeit, Allgemeine Zeitung, 5. 10. 1945. (=F. Meinecke,
Politische Schriften und Reden, 484.-486., 487.-489.).
F. Meinecke, Politische Schriften und Reden, 485.
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 427.
24. 7. 2012. 15:36:04
125
nu reviziju nemake istorije kako bi se razluile vrednosti od nevrednosti.26 U objanjenju

uzroka koji su uslovili pojavu nacizma i uspostavljanje faistike diktature, Meinecke je
ostao dosledan shvatanjima koje je zastupao jo u godinama krize Weimarske republike.
Svestan od samog poetka razornog potencijala nacistike ideologije, Meinecke je, poput
brojnih nemakih intelektualaca liberalnih pogleda, svoju kritiku nacizma temeljio na filozofskom uverenju da se zapadna kultura nalazi u neizbenoj dekadenciji.27 Pristupajui
problemu nacizma sa stanovita kritiara modernosti, Meinecke je ukazao na iri, evropski
kontekst njegove pojave. Odatle nacizam ne predstavlja pojavu koja je proistekla prosto iz
nemakog razvoja, niti je on ekskluzivni proizvod nemake istorije ve je, u prvom redu,
neposredna posledica Francuske revolucije sa kojom je otpoelo razdoblje masa i njihovo
stupanje u politiku. Nacizam, prema tome, nije izraz izopaenog nemakog bia ve je
pojava koja ima analogije i prethodnice u autoritarnim sistemima susednih zemalja.28 U
tom kontesktu, komunizam i nacizam sagledavao je sa stanovita uspona masovnih idelogija karakteristinih za epohu koja je usledila nakon Francuske revolucije. One su, prema
tome, predstavljale, najsnanije, istorijski nastale, izraze novog stremljenja ljudi ka moi i
sigurnosti posredstvom vladajuih grupa naoruane manjine. Razumevajui komunizam
i nacizam kao dva lice iste moderne pojave, Meinecke je smatrao da obe ideologije imaju
istovetno drutveno izvorite njihova snaga temelji se na obraanju otuenim ljudskim
individuama, posledici razvoja modernih drutava, kojima se nudi relativno sigurna i osmiljena egzistencija.29
Nadovezujui se na stavove Jakoba Burckhardta izreene krajem 19. veka, Meinecke je
naglasio opti evropski okvir pojave masovnih ideologija, uspon terribles simplicateurs koji
su, potpomognuti vojnom silom, podvrgnuli svojoj kontroli iroke slojeve novog, masovnog
drutva. Omasovljavanje evropskih drutava podstaknuto temeljnim preobraajem u sklopu procesa modernizacije, uslovilo je pojavu dva velika talasa 19. veka socijalistikog i
nacionalistikog.30 Obe ideologije Meinecke je procenjivao kao instinktivne pokuaje da se
razree problemi oveanstva nastali usled porasta stanovnitva svih zemalja, neuvenog u
svetskoj istoriji, odakle je proisticalo i njihovo istorijsko utemeljenje. Meusobno proimanje nacionalizma i socijalizma imalo je za posledicu uspostavljanje autoritarne drave koja je
negirala individualna prava i slobode kao i liberalne, humanistike i hrianske vrednosti.31
Unutar ovih optih okvira, odvijao se razvoj nemake nacionalne drave zamiljene kao
idealna sinteza duha i sile te individualnih prava i sloboda i optih interesa. Monarhistiko-militaristika struktura pruske drave i visoko inovnitvo, kao i dve meusobno povezane ideologije nacionalizam i socijalizam, onemoguili su liberalna nastojanja u pravcu
harmonine sinteze ovih inilaca. Pre svih, snano ukorenjeni pruski militarizam opteretio je tekom hipotekom Bismarckovo delo nacionalnog ujedinjenja, omoguivi potonji
26
27
28
29
30
31
Isto, 410., 431.

F. Meinecke, Ausgewhlter Briefwechsel, 127. U tom smislu, Meineckeova shvatanja podudaraju se sa pogledima
istaknutog nemakog knjievnika Thomasa Manna. Vidi: Thomas Mann, Gesammelte Werke, Band XIII, Frankfurt
am Main 1960., 873.-877.; Andrej Mitrovi, Istorijsko u arobnom bregu. Pokuaj interdisciplinarnog ogleda, Beograd 1977., posebno napomena br. 8 i tamo navedena literatura.
F. Meinecke, Politische Schriften und Reden, 444.-445.
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 326.-328.
Isto, 329.-330. Uporedi sa: Jean Solchany, Vom Antimodernismus zum Antitotalitarismus. Konservative Interpretationen des Nationalsozialismus in Deutschland 1945-1949, Vierteljahrshefte fr Zeitgeschichte, 44/1996., br. 3,
373.-394., posebno 380.-382.
24. 7. 2012. 15:36:04
126
uspon nacizma. Odatle je koncept mone drave, zasnovane na revolucionarnom makijavelizmu, koju je anticipirao Hegel a u potpunosti razvio Hitler, predstavljao po Meineckeovom sudu, idejnu pretpostavku koja je uslovila neogranienu nacistiku diktaturu.32 Budui da je racionalizacija pruske vojske izvrena u vreme Friedricha Velikog imala za posledicu
stvaranje militaristikog duha koji je podvrgavao pojedinca dresuri uei ga da rtvuje svoj
ivot u korist cilja koji nije sam postavio, prusko-nemaki militarizam predstavljao je
onu istorijsku silu koja je najsnanije podupirala uspostavljanje Treeg rajha.33
Nastojei da utvrdi drutvene snage koje su omoguile uspon nacizma, Meinecke je presudnu ulogu dodeljivao krupnim industrijalcima i visokom inovnitvu plemikog porekla
koji su od kraja 19. veka, svojim konzervativnim pogledima, usmeravali nemaku politiku
ka produbljivanju socijalnog i politikog jaza unutar nemakog naroda.34 Snane podele
unutar nemakog drutva, dodatno osnaene porazom u svetskom ratu, slomom monarhije, revolucijom i proglaenjem republike, predstavljali su po Meineckeovom sudu, istorijske
inioce koji su ove drutvene grupe, tradicionalno vezane za institucije starog reima, uinili prijemivim za nacistiku ideologiju. Sa druge strane, rairena atmosfera razoaranja
i nacionalnog ponienja, opte nepoverenje u liberalno-demokratski poredak Weimarske
republike, svojevrsna kultura nasilja koja je obeleavala politiki ivot kao i injenica da je
stari prusko-nemaki militarizam bio i dalje ouvan, omoguili su, na koncu, uspostavljanje nacistike diktature.35
Pored politikih i drutvenih inilaca, Meinecke je uzroke nacizma vezivao i za promenu
uslova ovekove egzistencije u savremenom dobu. Smatrajui da je sveobuhvatni tehnikotehnoloki napredak uslovio nestanak harmonije izmeu duha i intelekta, homo sapiens-a je,
u razdoblju tehnike, zamenio homo faber. Zajedno sa potiskivanjem religije na periferiju
javnog ivota i nestankom ranije obavezujuih normi hrianske etike, ovi izmenjeni antropoloki uslovi ovekovog postojanja, omoguili su irenje nacizma: hitlerizam je postao
mogu usled trajnog razdvajanja ovekovih duhovnih snaga od Goetheovog vremena, koje
se moe razumeti i kao poremeaj duhovne ravnotee izmeu racionalnih i iracionalnih
snaga.36 Preputen sam sebi, ovek-mase imao je, po Meineckeovom sudu, naroito znaajnu ulogu u nastanku jednog izopaenog, otrovnog idealizma koji mu je omoguio da se,
sledei optu konjunkturu ili iz prostih ivotnih i egzistencijalnih mogunosti, podvrgne
zahtevima nacistike ideologije.37
Istiui da je Adolf Hitler predstavljao sve drutvene slojeve protivne politikom sistemu
Weimarske republike, Meinecke je njegovo stupanje na vlast objanjavao pogubnim posledicama Versailleskog mira, jevrejskim pitanjem te privrednom krizom i nezaposlenou,
tvrdei da bi u mirnom vremenu, psihopatoloki teko optereen ovek i propali umetnik
sa svojom goruom tatinom i resantimanom, negde skrajnut, vodio svoju problematinu
egzistenciju.38 Ipak, uprkos nastojanju da fenomen nacizma sagleda unutar ireg konteksta
nemake i evropske istorije, Meinecke je delovanje Adolfa Hitlera ocenio kao prodor sa32
33
34
35
36
37
38
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 338. Detaljnu analizu Meineckeovog koncepta masovnog makijavelizma donosi: Gisela Bock, Meinecke, Machiavelli und der Nationalsozialismus, Friedrich Meinecke in seiner Zeit.
Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock i Daniel Schnpflug), Stuttgart 2006., 145.-175.
Isto, 345.-346.
Isto, 355.-357.
Isto, 362.-363., 376.
24. 7. 2012. 15:36:04
127
tanistikog principa u svetsku istoriju dok je Trei rajh opisao kao razdoblje unutranje
strane vladavine tokom koga je nemaki narod dopustio da ga klub zloinaca odvede na
stranputicu.39 Pri tome, Meinecke je smatrao da Hitlerov dolazak na vlast nije bio istorijski neizbean in, videi u njemu, velikim delom, posledicu sluaja: demon sluajnosti
uslovio je da vremeni predsednik Hindenburg, usled smanjene sposobnosti rasuivanja,
imenuje Hitlera za kancelara. Videi u Hitleru demonsku linost,40 Meinecke je isticao
da je u njegovom teroru postojalo neto satanistiko, neprijateljsko u odnosu na duh hriansko-zapadne kulture. Naglaavajui da jo nikada u ranijoj istoriji nije postojao tako
sprovoen i neizbean teror, Meinecke je njegove naroite odlike pronalazio u injenici da
je suprotstavljanje teroru zahtevalo ne samo lino rtvovanje pojedinca ve je ono povlailo u nesreu i itavu njegovu porodicu kao i da je teror bio uvek povezan sa sveproimajuom propagandom koja je zaslepljujue delovala na duhovne potrebe.41 U odnosu na
Hitlerove neposredne saradnike, nacistiko vostvo Rajha, Meinecke je, sledei Hermana
Rauschninga, u njima video posebnu vrstu ljudi spremnih na svako zlodelo. Zloinake prirode, sledbenici Katiline, ne sve isti zloinci ve kombinacije odrpanaca i ludaka...
gde je podivljala fantazija mogla da, sopstvenom zloinakom delu, podari posvetu jedne
vie misije, moda, ak, univerzalne misije preureenja itavog sveta prema Hitlerovom
modelu.42 Smatrajui nacistiku elitu grupom beskrupuloznih avanturista i hohtaplera,
Meinecke je njihovo delovanje ocenjivao kao izraz izopaenog nemakog duha, usmerenog
na neslobodu, zastraivanje, nasilje i pritisak na moral masa, na jezivu torturu i unitavanje onih koji mu stoje na putu. Usmerena na potpuno iscrpljivanje, nacistika politika
utemeljena na novoj religiji rase, u sutini nije bila nita drugo nego sredstvo sile za, u
osnovi nihilistiko nastojanje, kome je svaka ideologija bila odgovarajua ako bi mu brzo
donela mo.43
U kontekstu objanjenja nacistike diktature, Meinecke je pristupio prevrednovanju nemake istorije. Polazei od stava da je uticaj moderne civilizacije, posredstvom spoljanje
racionalizacije, doveo do unutranjeg duhovnog oteenja, on je istakao da moderna nemaka istorija predstavlja istoriju izopaenja nemake ideje oveanstva koja je uslovila da
nemako graanstvo napusti liberalne vrednosti i postane pobornikom krajnjeg nacionalizma.44 Nacistika ideologija, predstavljala je, prema tome, loginu konsekvencu dekadencije graanstva. Tvrdei, pak, da je makijavelizam masa obeleio razvojni tok savremenog
doba, uslovivi hipertrofiju i izopaenje nemake istorije, Meinecke je posredno reafirmisao tezu o nemakom posebnom putu u modernost.45 U prilog svoga stava, istakao
je da bi ukupni nemaki istorijski razvoj bio sliniji razvoju zapadnoevropskih zemalja u
sluaju da je nacionalno ujedinjenje izvreno na osnovu liberalnih ideja Nacionalne skuptine u Frankfurtu 1848./1849. godine. Ipak, odluujua devijacija od zapadnoevropskih
liberalnih ideja nastupila je po Meineckeovom sudu 1866. koja je postala sudbonosna
godina prvog reda za Nemaku i Evropu. Njen istorijski znaaj proistie iz injenice da je
39
40
41
42
43
44
45
Isto, 337., 427.

Isto, 385.-386., 393.-395., 420.
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 334.-338., 377.
Jrgen Kocka, German History before Hitler: The Debate about the German Sonderweg, Journal of Contemporary
History, 23/1988., br. 1, 3.-16.
24. 7. 2012. 15:36:04
128
Bismarckovo ujedinjenje nemakih zemalja sa osloncem na vojnu silu pruske monarhije,

obezbedilo isuvie mnogo prostora pruskom militarizmu a time i onom opasnom mentalitetu pruske samozadovoljnosti koji je on mogao da stvara ili da podstie meu voama
Rajha i njegovim graanstvom. Time je put ka makijavelizmu masa u Nemakoj postao
iri ali je postala iznenaujue velika cezura u odnosu na Goetheovo razdoblje i ideal humaniteta koji je iveo u njemu.46
Nacionalno ujedinjenje pod pruskim vostvom, ostvareno po cenu kapitulacije nemakih liberala, imalo je za posledicu prevagu konzervativnih elemenata koji su odredili
politiku fizionomiju nemakog Rajha. Smatrajui da je izostanak liberalizacije uslovio
podele u nemakom drutvu koje su, na koncu, omoguile uspon nacizma, Meinecke je,
istovremeno, odluno odbacio stanovite, naroito popularno nakon Drugog svetskog rata,
koje je zagovaralo postojanje neposrednog kontinuiteta izmeu politike Friedricha Velikog,
Bismarcka i Hitlera. Za razliku od Hitlera, Friedrich Veliki i Bismarck, premda su upranjavali politiku sile, oni njome nisu ugroavali vrednosti opte evropske kulture. Tek je
uvoenje opte vojne obaveze u Pruskoj 1814. sadravalo u sebi demonski zametak, koji
je uneo element tetan za kulturu u razvitak zapadne Evrope. Zloupotreba principa opte
vojne obaveze pokazala se u razdoblju svetskih ratova te je Meinecke svoju reviziju nemake
istorije okonao pesimistikim zakljukom da je sva istorija, u isto vreme, tragedija. Sutina traginog upravo se sastoji u spajanju boanskog i demonskog u oveku.47
U odnosu na rasprostranjeno mnenje da je Hitler u ratu branio Nemaku i Evropu od
komunizma, Meinecke je, suprotno svojim intimnim ubeenjima iz ratnih godina, ocenio da je to bila maska za sopstvena pljakaka htenja, s obzirom da je navodni rat protiv
komunizma predstavljao samo fasadu za osvajanje Rusije i njeno pretvaranje u nemaku
koloniju i prostor za naseljavanje.48 Istiui da je u gasnim komorama koncentracionih
logora zamro poslednji daak hriansko-zapadnjake uglaenosti i ovenosti,49 smatrao
je da prihvatanje injenice da se okonalo razdoblje unutranje strane vladavine jednog
zloinakog kluba predstavlja nunu pretpostavku za materijalnu i moralnu obnovu nemakog naroda. Polazei od uverenja da e nas samo pobednik osloboditi od ovog izopaenja nemake sutine, Meinecke se zaloio za saradnju sa okupacionim vlastima kako
bi se nemaka nacija iznova vratila u svoje prirodno okruenje, zajednicu hriansko-zapadne kulture. Pozivajui sunarodnike na razum i odricanje, istovremeno je procenio da
je broj Nemaca koji su dvanaest godina Treeg rajha proiveli sa unutranjim protestom,
mnogo vei nego to se do sada pretpostavljalo te da je nuno suprotstavljanje pojedinim
neprihvatljivim ocenama saveznikih sila u pogledu na karakter nemakog naroda i itavu
njegovu prolost.50
Sudbinu nemakog naroda Meinecke je vezivao iskljuivo za lanstvo u buduoj, slobodno formiranoj federaciji naroda srednje i zapadne Evrope, jednoj vrsti evropskih Sjedinjenih
drava, koju bi predvodile sile-pobednice. U takvim okolnostima, prvenstveni zadatak nemakog naroda bio je da u znaku humanizma radi na ienju i sabiranju naeg duhovnog
bia, vraajui se religiji i kulturi kao tradicionalnim nacionalnim uporitima. Reafirmacija vrednosti nemakog duha nije bila neophodna iskljuivo zbog paganskog karaktera
46
47
48
49
50

Isto, 431.-432.
Isto, 404.
Isto, 409.-410.
Isto, 427.-430; F. Meinecke, Politische Schriften und Reden, 488.-489.
24. 7. 2012. 15:36:04
129
Treeg rajha ve i zbog uzdizanja iz grene ljudske egzistencije. Stoga je Meinecke, podseajui da mnogi putevi vode ka Bogu, pozivao na prevazilaenje verskih partikularizama i
meusobno potovanje razliitih konfesija budui da sve one dele iste hrianske vrednosti.
Na taj nain, gajio je nadu da bi mogla da nastane jedna via hrianska zajednica, ekumensko hrianstvo, koja bi se razlikovala od modernog paganstva i njegovog kulta rase.
Smatrajui da smo svi u istoj opasnosti i nevolji, Meinecke je isticao da nesrea Nemake
predstavlja nesreu itavog hrianskog Zapada budui da je religijski ivot u opasnosti
da presahne usled moderne civilizacije. Polazei od religije kao vanog inioca pomirenja
meu narodima, tvrdio je da je potrebno iznova uspostaviti duhovni kontakt sa ostalim
narodima Zapada. U prvom redu Meinecke je imao na umu nemaku umetnost, pesnitvo
i nauku kao najizrazitije odlike nacionalnog duha koje, opet, predstavljaju opte tekovine
zapadnoevropske hrianske kulture budui da kosmopolitizam i nacionalni duh ne predstavljaju suprotstavljene vrednosti ve se neprestano meusobno proimaju.51
Meineckeovo razumevanje moderne nemake istorije odredilo je i njegovo vienje mogunosti prevazilaenja katastrofe u kojoj se naao nemaki narod obnovu nemake nacije
vezivao je proienje i pribiranje naeg duevnog bitka. Razdoblje klasicizma i humanizma predstavljeno u Goetheovom stvaralatvu, oliavalo je one vrednosti nemake kulture
koje su, po Meineckeovom uverenju, predstavljale conditio sine qua non nemake moralne
obnove. Odatle je svoje razmatranje okonao predlogom o osnivanju Goetheovih udruenja u svim gradovima i veim naseljima u kojima bi se negovala najplemenitija nemaka muzika i poezija i u kojima bi se graani okupljali, napajajui se vrednostima klasine
nemake kulture.52 Polaui posebne nade u snagu nemake omladine, Meinecke je smatrao je da e se ona odomaiti u naim crkvama, ne samo kako bi u njima sluala Bacha
i Beethovena. Ona e se vratiti svim oltarima nae plemenite prolosti, Kantu i Goetheu,
Dreru i Tomi.53
***
Meineckeovo razumevanje istorijskog razvoja, obeleeno tradicionalnim pristupom sa

teitem na istoriji ideja, uslovilo je nedostatke u njegovom objanjenju fenomena nacizma.
Kao istaknuti pobornik istorizma, Meinecke je delio ubeenje da istorija predstavlja ambis
individualnosti tj. da predmet istorijskog istraivanja predstavljaju jedinstvena i neponovljiva dela istaknutih stvaralakih pojedinaca ije su ideje osnovni pokretaki motivi istorije.
Sa ovog stanovita nije bilo mogue objasniti veliku transformaciju evropskih drutava
tokom 19. i 20. veka ije su strukturalne promene omoguile pojavu novih masovnih ideologija, neprijateljskih prema postojeem liberalno-demokratskom poretku. Jednostranost
metodolokog pristupa imala je za posledicu zanemarivanje materijalnih inilaca istorijske
stvarnosti, odbacivanje pozitivizma kao metoda neprimerenog predmetu duhovnih nauka i usredsreenost na razumevanje pojedinanih etikih vrednosti kao sredinjih pojava
istorijskog ivota. Ovakva teorijsko-metodoloka shvatanja uslovila su snaenje iracionalnih
motiva u Meineckeovom istorijskom miljenju koje je itavu nemaku i evropsku istoriju
Novog veka interpretiralo sa stanovita dualistike borbe izmeu duha i kulture sa jedne,
te neograniene sile tj. demonskog principa, sa druge strane. Odatle je Meinecke u svojoj interpretaciji nemake katastrofe mogao da iznese ak i potpuno neprihvatljive sudove
51
52
53
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 434.-442. Uporedi sa: Jean Solchany, n. d., 382.-385.
24. 7. 2012. 15:36:04
130
poput onih o odgovornosti jevrejskog naroda za pojavu nacizma kao i o eventualnim pozitivnim tekovinama nacistike vladavine. Ovo posebno budui da je Meinecke ocenio da
su Jevreji suvie pohotno i naglo koristili mo koja im je pripala nakon emancipacije te
da su, uestvujui u obezvreivanju liberalnog pogleda na svet, i sami doprineli usponu
antisemitizma.54 Premda neprihvatljiv, Meineckeov stav predstavlja svedoanstvo o razmeri
antisemitskih predrasuda ak i meu pripadnicima nemake liberalne intelektualne elite u
ijem je Weltanschauung-u antisemitizam predstavljao svojevrsni kulturni kod.55 Podjednako je zauujue i njegovo nastojanje da utvrdi eventualne pozitivne sadraje hitlerizma. Naglaavajui da se ne smeju zaboraviti satanistika sredstva nacistikog reima, kao
i da njegovu zaostavtinu predstavlja prostor pun ruevina, Meinecke je zakljuivao da je
Hitleru, ipak, polo za rukom da, spajajui oba talasa epohe, socijalistiki i nacionalistiki, homogenizuje narodnu zajednicu (Volksgemeinschaft) podeljenu, pre toga, klasnim i
politikim interesima to je iz perspektive nacije kao idealne zajednice predstavljalo nesumnjivu vrednost.56
S obzirom da nije bio kompromitovan saradnjom sa nacistikim reimom, Meinecke
je kao simbol krhke tradicije nemakog liberalizma imenovan 1948. za prvog rektora Slobodnog univerziteta u Berlinu. Postavljanje Meineckea, uprkos njegovoj dubokoj starosti,
u dobi od 86 godina, trebalo je da potvrdi reenost Nemake da svoju budunost gradi
na kosmopolitskim temeljima unutar zajednice zapadnoevropskih naroda.57 Po izbijanju
Hladnog rata i obrazovanju dvaju nemakih drava, Meinecke je bez dvoumljenja podrao
pridruivanje SR Nemake zapadnom vojnom bloku. Dok je na Zapadu slavljen kao najistaknutiji nemaki istoriar stolea, Meineckeovi politiki i istoriografski stavovi bili su
predmetom ogorenog osporavanja, praeni otpubama za irenje ideologije zapadnjakog
imperijalizma i titulom rodonaelnika NATO-istoriara.58 Premda su ocene, izreene u
jeku hladnoratovskih konfrontacija, suvie otre, Meinecke je, nesumnjivo, komunizam
smatrao najveom pretnjom po vrednosti nemake i evropske kulture.
Meineckeovo tumaenje nacizma i Drugog svetskog rata, uprkos prisutnim nedostacima
i aporijama u njegovom miljenju, predstavljalo je jedno od prvih savremenih ocena Treeg
rajha, kojim je zapoet dug i mukotrpan proces prevladavanja najnovijeg razdoblja nemake istorije i njeno kritiko sagledavanje. Budui da je Meineckeovo razraunavanje sa
traumatinom prolou prualo jednu vrstu putokaza nemakoj naciji u trenutku potpunog dravnog i nacionalnog sloma, ono je posedovalo snanu didaktiku nameru i imalo
je ekskulpirajui karakter.59 Na teorijskom nivou, njegovo suoavanje sa nacizmom poi54
55
56
57
58
59
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 339., 356. Uporedi sa: Pinchas E. Rosenblth, Friedrich Meineckes
Anschauung ber Juden und Judentum, Bulletin des Leo-Baeck-Instituts, 52/1976., 96.-123.; F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 47.-48.
Vidi: Shulamit Volkov, Antisemitism as a Cultural Code. Reflections on the History and Historiography of Antisemitism in Imperial Germany, Leo Baeck Institute Year Book, XXIII/1978., 25.-46.; Hana Arent, Izvori totalitarizma, Beograd 1998., 3.-123.; Hans-Ulrich Wehler, Der Nationalsozialismus. Bewegung, Fhrerherrschaft, Verbrechen
1919-1945, Mnchen 2009., 4.-13., 129.-144.
F. Meinecke, Autobiographische Schriften, 395., 401.
Gerhard A. Ritter, Friedrich Meinecke, die Grndung der Freien Universitt Berlin und das Friedrich-Meinecke-Institut, Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock, Daniel Schnpflug),
Stuttgart 2006., 193.-210.
Vidi: E. Schulin, n. d., 53.-54.; Richard W. Sterling, Ethics in a world of power. The political ideas of Friedrich Meinecke, Princeton New Jersey 1958., VIII; Gerhard Lozek, Friedrich Meinecke ein Stammvater der NATO-Historiker in Westdeutschland, Zeitschrift fr Geschichtswissenschaft, 10/1962., br. 7, 1538.-1574.; br. 8, 1786.-1807.
Ursula Baumann, Friedrich Meinecke, Berlinische Lebensbilder. Band 4: Geisteswissenschaftler, (ur. Wolfgang
Ribbe), Berlin 1989., 311.-325.; Nikolai Wehrs, Von den Schwierigkeiten einer Geschichtsrevision. Friedrich Mei-
24. 7. 2012. 15:36:04
131
valo je na odbacivanju militarizma kao specifino nemakog fenomena, te kritici modernosti kao opteevropske pojave. Smatrajui potpuno neosnovanim stanovite prema kome je
nemaka istorija jo od razdoblja Refomacije poprimila tok drugaiji od istorije zapadnoevropskih zemalja i koji je, nuno, vodio uspostavljanju nacistike diktature,60 Meinecke se,
istovremeno, zaloio za temeljnu reviziju nemake istorije nasuprot preovlaujuim apolegetskim tendencijama koje su poricale povezanost nacizma sa istorijskim razvojem pruskonemakih zemalja.61 Time je stekao naklonost kritiara tradicionalne nemake istorije, dok
je sa druge strane, tumaei nacizam kao pojavu koja ima svoje evropske uzroke, obezbedio
simpatije krugova koji su se suprotstavljali tezi o nemakoj kolektivnoj krivici. Upravo
stoga, Meineckeovi posleratni spisi, naroito Nemaka katastrofa koja je sadravala esenciju
njegovih shvatanja, doiveli su veoma snanu recepciju ne samo u okupiranoj Nemakoj,
ve i u inostranstvu, posebno u Sjedinjenim dravama. Svojim izjednaavanjem nacizma i
boljevizma kao pojava koje, proistekle iz projekta modernizacije, imaju identine uzroke i
istovetnu strukturu, Meinecke je, poput mnogih liberala, naroito, onih desnih usmerenja,
anticipirao potonju teoriju totalitarizma. Budui su oba pokreta negirala osnovne postavke
liberalne politike ideologije neprikosnovenost individualnih sloboda i prava te princip
parlamentarne vladavine, sa stanovita klasinog liberalizma bilo je poput irelevantno da li
je uspostavljanje totalitarne vlasti motivisano klasnim ili rasnim razlozima.
Zapostavljajui drutvene i ekonomske inioce koji su omoguili pojavu nacizma i
uspostavljanje Treeg rajha, Meinecke je objanjenju nemake katastrofe pristupio sa stanovita tradicionalnog antimodernistikog diskursa karakteristinog za stavove nemakih konzervativnih intelektualaca. Mogunost materijalne i kulturne obnove nemakog
naroda vezivao je gotovo iskljuivo za idealni svet duhovnih vrednosti, utemeljenih u
humanistikom obrazovanju i kulturi, s onu stranu masovnog industrijskog drutva.
Znaaj Meineckeovog suoavanja sa traumatinom prolou sadran je prvenstveno u
injenici da je on, kao jedna vrsta opinion makera, nastojao da ispuni sadrajem zapoetu
ponovnu izgradnju nemakog nacionalnog identiteta optereenog balastom odgovornosti
za otpoinjanje dvaju svetskih ratova, bez presedana u prethodnoj istoriji. Upravo u tom
smislu, Meineckeov antinacizam i antikomunizam imao je za neposredni cilj da posredstvom suprotstavljanja totalitarnim sistemima, nemaki narod svoj budui razvoj vee za
zajednicu zapadnoevropskih demokratskih zemalja. Odatle je Meineckeova interpretacija
nacizma i Drugog svetskog rata prvenstveno izvor za istoriju politikih ideja i duhovnu
evoluciju posleratne Nemake i svedoanstvo o putevima i stranputicama nemake intelektualne elite.
60
61
neckes Rckblick auf die deutsche Katastrophe, 50 Klassiker der Zeitgeschichte, (ur. Jrgen Danyel), Gttingen 2007.,
29.-32.
Teza od Lutera do Hitlera bila je iroko rasprostranjena u prvim posleratnim interpretacijama najnovije nemake
prolosti. Aleksander Abu zastupao je stanovite da je nemaka historija jo od vremena reformacije u 16. veku poprimila poseban tok koji je omoguio uspostavljanje nacistike diktature dok je uticajni britanski istoriar A. J. P.
Taylor svoj pregled nemake istorije temeljio na oceni da ona sadri sve izuzev umerenosti te su Nemci tokom hiljadu godina iskusili sve osim normalnosti. Alexander Abusch, Der Irrweg einer Nation. Ein Beitrag zum Verstndnis
deutscher Geschichte, Berlin 1946.; A. J. P. Taylor, The Course of German History, London 1945.
U tom smislu karakteristian je stav ultrakonzervativnog istoriara Gerharda Rittera koji je, delei Meineckeove stavove u odnosu na ope evropske izvore nacizma, istovremeno odbacivao svaki pokuaj kritikog prevrednovanja
nemake istorije. Tvrdei da je nacizam pojava iskljuivo proistekla iz francuske radikalne revolucionarne demokratije i principa totalne narodne drave, Ritter je negirao bilo kakvu odgovornost pojava i procesa unutar pruskonemake istorije za njegov nastanak. Vidi: Wolfgang Wippermann, Deutsche Katastrophe. Meinecke, Ritter und
der erste Historikerstreit, Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock i Daniel
Schnpflug), Stuttgart 2006., 177.-191.; na ovom mestu 186.-187.
24. 7. 2012. 15:36:04
132
European or German catastrophe? Friedrich

Meinecke and World War II
Summary: Friedrich Meinecke (18621954), the most influential German historian of his time,
incorporated in his historiographical work all the paths and side roads that modern German history took from the time of German national unification to the middle of the 20th century. In spite
of his severe criticism of Nazi ideology, Meinecke intimately supported the goals of the Third Reichs foreign policy. He interpreted Nazism that had caused the German catastrophe from the
standpoint of the critics of the modernity i.e. Nazism does not represent the consequence of some
specific course of German history but it is above all the result of the French Revolution which gave
an impetus to masses entering politics and the rise of the mass ideologies at the general European
level. In his efforts to assess the Nazi legacy, Meinecke devoted his attention primarily to the war
victims among Germans, the expulsion of the German population from Eastern Europe and the
humiliation to which the German nation was exposed by the occupation authorities. In that context, he also made a judgment about the alleged guilt of German Jews whose economic strength
and involvement in the degradation of liberal views contributed to the rise of anti-Semitism.
Despite of this unacceptable opinion, Meinecke considered the Third Reich not only as the biggest disaster that struck German nation in its history but its worst disgrace as well. Consequently,
his demand for a comprehensive revision of German history was motivated by the urgency to
determine the factors responsible for the German catastrophe. Among them, he stressed the role
of the Prussian-German militarism as a historical force that most vigorously supported establishing of the Third Reich. Consistent with his conception of German history, Meinecke considered
that the revival of German nation is only possible trough the return to the sources of German
humanistic culture embodied in the values of Classicism and Goethes work.
Meineckes interpretation of World War II got a strikingly positive reception in Western

countries as one of the first efforts of critical re-examination of the recent past marked by
the Nazi dictatorship. On the other hand, it provided some kind of the ethical navigation
system to the German society traumatized by the total defeat, occupation and partitioning
of the country in the zero hour of German history.
Keywords: Friedrich Meinecke, World War II, historiography, politics, intellectuals
Literatura
Alexander Abusch, Der Irrweg einer Nation. Ein Beitrag zum Verstndnis deutscher Geschichte,
Berlin 1946.
Hana Arent, Izvori totalitarizma, Beograd 1998.
Ursula Baumann, Friedrich Meinecke, Berlinische Lebensbilder. Band 4: Geisteswissenschaftler,
(ur. Wolfgang Ribbe), Berlin 1989., 311.-325.
Waldemar Besson, Friedrich Meinecke und die Weimarer Republik. Zum Verhltnis von Geschichtsschreibung und Politik, Vierteljahrshefte fr Zeitgeschichte, 7/1959., br. 2, 113.-129.
Gisela Bock, Daniel Schnpflug (ur.), Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und
Werk, Stuttgart 2006.
24. 7. 2012. 15:36:04
133
Gisela Bock, Meinecke, Machiavelli und der Nationalsozialismus, Friedrich Meinecke in seiner
Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock i Daniel Schnpflug), Stuttgart 2006., 145.175.
Michael Erbe (ur.), Friedrich Meinecke heute. Bericht ber ein Gedenk-Colloquium zu seinem 25.
Todestag am 5. und 6. April 1979, Berlin 1981.
Bernd Faulenbach, Ideologie des deutschen Weges. Die deutsche Geschichte in der Historiographie
zwischen Kaiserreich und Nationalsozialismus, Mnchen 1980.
Imanuel Geiss, Studien ber Geschichte und Geschichtswissenschaft, Frankfurt am Main 1972.
Felix Gilbert, History, Choice and Commitment, Cambridge London 1977.
Walter Goetz, Friedrich Meinecke. Leben und Persnlichkeit, Historische Zeitschrift, 174/1952.,
231.-250.
Mirjana Gross, Suvremena historiograja. Korijeni, postignua, traganja, Zagreb 2001.
Ingo Haar, Historiker im Nationalsozialismus: Deutsche Geschichtswissenschaft und der Volkstumskampf im Osten, Gttingen 2003.
Jonathan B. Knudsen, Friedrich Meinecke (18621954), Paths of Continuity. Central European
Historiography from the 1930s to the 1950s, (ur. Hartmut Lehmann i James Van Horn Melton),
Washington D. C. Cambridge UK 1994., 49.-71.
Jrgen Kocka, German History before Hitler: The Debate about the German Sonderweg, Journal of Contemporary History, 23/1988., br. 1, 3.-16.
Eberhard Kolb, The Weimar Republic, London New York 2005.
Gerhard Lozek, Friedrich Meinecke ein Stammvater der NATO-Historiker in Westdeutschland, Zeitschrift fr Geschichtswissenschaft, 10/1962., br. 7, 1538.-1574.; br. 8, 1786.-1807.
Thomas Mann, Gesammelte Werke, Band XIII, Frankfurt am Main 1960.
Friedrich Meinecke, Politische Schriften und Reden, Werke, Band II, Darmstadt 1968.
Friedrich Meinecke, Ausgewhlter Briefwechsel: Werke, Band VI, Stuttgart 1962.
Friedrich Meinecke, Autobiographische Schriften: Werke, Band VIII, Stuttgart 1969.
Andrej Mitrovi, Istorijsko u arobnom bregu. Pokuaj interdisciplinarnog ogleda, Beograd 1977.
Hans Mommsen, The Rise and Fall of Weimar Democracy, Chapel Hill London 1996.
Robert A. Pois, Friedrich Meinecke and German Politics in the Twentieth Century, Los Angeles
London 1972.
Willi Oberkrome, Volksgeschichte: Methodische Innovation und vlkische Ideologisierung in der deutschen Geschichtswissenschaft 19181945, Gttingen 1993.
Fritz K. Ringer, The Decline of the German Mandarins: The German Academic Community 1890
1933, Cambridge MA 1969.
Gerhard A. Ritter, Friedrich Meinecke, die Grndung der Freien Universitt Berlin und das
Friedrich-Meinecke-Institut, Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur.
Gisela Bock i Daniel Schnpflug), Stuttgart 2006., 193.-210.
Pinchas E. Rosenblth, Friedrich Meineckes Anschauung ber Juden und Judentum, Bulletin
des Leo-Baeck-Instituts, 52/1976., 96.-123.
Hans Schleier, German Historiography under National Socialism. Dreams of a powerful nationstate and German Volkstum come true, Writing National Histories. Western Europe since 1800,
(ur. Stefan Berger, Mark Donovan i Kevin Passmore), London-New York 1999., 176.-188.
Franz Schnabel, Friedrich Meinecke 13.10.18626.2.1954, Jahrbuch 1954 der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, 1954., 174.-200.
24. 7. 2012. 15:36:05
134
Karen Schnwlder, Historiker und Politik. Geschichtswissenschaft im Nationalsozialismus, Frankfurt-New York 1992.
Karen Schnwlder, The Fascination of Power: Historical Scholarship in Nazi Germany, History Workshop Journal, 43/1997., 133.-153.
Ernst Schulin, Friedrich Meinecke, Deutsche Historiker, (ur. Hans-Ulrich Wehler), Band 1,
Gttingen 1971., 39.-57.
Winfried Schulze, Otto Gerhard Oexle (ur.), Deutsche Historiker im Nazionalsozialismus, Frankfurt am Main 1999.
Jean Solchany, Vom Antimodernismus zum Antitotalitarismus. Konservative Interpretationen des Nationalsozialismus in Deutschland 19451949, Vierteljahrshefte fr Zeitgeschichte,
44/1996., br. 3, 373.-394.
Richard W. Sterling, Ethics in a world of power. The political ideas of Friedrich Meinecke, Princeton New Jersey 1958.
A. J. P. Taylor, The Course of German History, London 1945.
Shulamit Volkov, Antisemitism as a Cultural Code. Reflections on the History and Historiography of Antisemitism in Imperial Germany, Leo Baeck Institute Year Book, XXIII/1978., 25.-46.
Nikolai Wehrs, Demokratie durch Diktatur? Meinecke als Vernnunftrepublikaner in der Weimarer Republik, Friedrich Meinecke in seiner Zeit. Studien zu Leben und Werk, (ur. Gisela Bock
i Daniel Schnpflug), Stuttgart 2006., 95.-118.
Hans-Ulrich Wehler, Der Nationalsozialismus. Bewegung, Fhrerherrschaft, Verbrechen 1919-1945,
Mnchen 2009.
Nikolai Wehrs, Von den Schwierigkeiten einer Geschichtsrevision. Friedrich Meineckes Rckblick auf die deutsche Katastrophe, 50 Klassiker der Zeitgeschichte, (ur. Jrgen Danyel), Gttingen 2007., 29.-32.
24. 7. 2012. 15:36:05
9.
PARTIZANSTVO, REVOLUCIJA, PARTIJA

Marija Mitrovi
UDK: 821.163.6 Pirjavec, D.:329.15

Prethodno priopenje
Saetak: Ni posle tridesetpet godina od smrti Duana Pirjevca (19211977) nije lako nai
odgovor na pitanje: kakav je zapravo bio Pirjevev odnos prema ratu u kojem je aktivno
uestvovao, prema revoluciji koja je tekla paralelno i prema Partiji koja ga je u rat poslala i davala mu velika zaduenja. Do kraja ivota voleo je kada ga i ljudi iz najblie okoline
oslovljavaju njegovim partizanskim imenom Ahac. Po zavretku rata, iako je i dalje imao
visoka zaduenja, nije se ponaao kao tipian inenjer novog oveka, nego kao slobodan,
zafrkantski i cinian subjekt. Zavrava studije i postaje cenjeni i meu mladima omiljeni
profesor komparativne knjievnosti, esejist koji veoma rano promovira Heideggera. Figuru oveka, partizana, revolucionara i hajdegerijanca Duana Pirjevca pokuavamo osvetliti
oslanjajui se na vlastita seanja, na njegov intervju objavljen 1971. godine, na dnevnike
beleke iz 19741976, kao i na neke polemike eseje koje je pisao u odbranu avangardne
poezije.
Kljune rei: Duan Pirjevec, partizanski pokret, revolucija, Komunistika partija
Jaz pa ne morem drugae, kakor da govorim iz revolucije in

partizanstva, ker mi je le v spominu na partizanstvo in iz
partizanstva razvidno to, kar govorim.
(Pirjevev dnevniki zapis, 1. decembar 1974.)
ratku Biljeku o Duanu Pirjevcu u izvrsnom izboru studija ovoga autora, prireiva
i prevoditelj Mario Kopi zavrava reenicom: ivotni put i osobna sudbina Duana
Pirjevca upleteni su na osobit nain u spomenute povijesne dogaaje1 i sami sobom
svjedoe o njima.2 Tri su rei kljune za ivot, ali i za miljenje i rad ovog znaajnog intelektualca. To su partizanstvo, revolucija i Partija. Ko ita zna o Ahacu, svestan je da njegov doivljaj i opis ovih kategorija sutinski odudara od tipizirane predstave koju su njegove kolege prvoborci iz Drugog svetskog rata nosili u sebi i javno je ispoljavali. Iako sam se
od godine 1969. pa do Pirjeveve prerane smrti (umro je 1977. sa svega 56 godina) slobodno mogu rei sa njim druila i esto razgovarala ne samo o strunim temama (bila
sam njegov prvi doktorant i od njega u strunom smislu doista mnogo nauila), nego i o
K
1
2
Narodno-oslobodilaki rat i drutveno-politiki razvitak posleratnog perioda (M. M.).

Duan Pirjevec, Smrt i nitina: odabrani spisi, (prir. Mario Kopi), Zagreb 2009., 314.
24. 7. 2012. 15:36:05
136
njegovom ivotu, o kome su tada kruile brojne gradske legende, moram rei da mi je njegovo
partizanstvo bilo i ostalo enigma. Moda ba zato to su spomenuta tri fenomena uvek ostala
povezana. Iako se Pirjevec nastojao osloboditi vezanosti za Partiju,3 upuujui joj otre i opravdane zamerke, svoje partizansko ime, Ahac,4 s ponosom je nosio i voleo da ga se tako oslovljava i u privatnim i porodinim komunikacijama. Kad god bi se u razgovoru dotakla tema
partizanstva, na njegovom licu bi se pojavio zagonetni osmeh, a sa usana potekla neka od reenica kojom saoptava sagovorniku da je to za njega jedna od duboko intimnih i vanih tema.
Nije ni danas, gotovo tridesetpet godina nakon njegove smrti lako nai odgovor na pitanje: kakav je zapravo bio Pirjevev odnos prema ratu u kojem je aktivno uestvovao,5
prema revoluciji koja je tekla paralelno i prema Partiji koja ga je u rat poslala i tokom rata
mu davala velika zaduenja. U dosadanjim istraivanjima ovo je pitanje bilo prisutno, ali
vie kao uzgred, i to unutar pitanja: ta se u ovom intelektualcu i misliocu moralo prelomiti, ega se morao odrei da bi mogao postati hajdegerijanac, odnosno mislilac koji
se u svojim studijama o evropskom romanu opredeljuje za filozofiju maksimalne slobode, aktivne ljubavi i ateistikog boga.6 Moda se odgovorima na pitanje koje nas zanima
moemo najvie pribliiti itajui fragmente dnevnika koje je pisao izmeu 1974. i 1976.7
Dragocene su i autorove Zatvorske zabiljeke sauvane u nekadanjem arhivu CK SKS,8
kao i autobiografija koju je autor napisao aprila 1946. na zahtev Partije, i koju posedujem
u prepisu. Od posebnog znaaja za ovu temu je i jedan intervju dat Mladini 19. januara
1971. godine, a pretampan u 132. broju Nove revije. Intervju je sainio Mate Dolenc,
jedan od Pirjevevih studenata koji je i posle studija, sad kao pisac i novinar, nastavio da
se drui sa profesorom. Nekoliko nedelja nakon to je od profesora dobio saglasnost da ga
intervjuie, Dolenc mu je doneo odtampana pitanja, a ovaj je zatraio malo vremena jer
je na njih eleo da odgovori pismeno. Iznenaen, dobro znajui za elokventnost profeso3
Njenim je lanom postao oktobra 1940., avgusta 1948. je izbrisan iz evidencije, ponovo je zatraio prijem 1958., da
bi juna 1964. konano bio iz Partije izbaen.
U radu Andreja Inkreta koji je pod naslovom Ahac iziao na uvodnom mestu u zborniku Duan Pirjevec. Interpretacije, 7 (Ljubljana 1998), i inae veoma podsticajnom za razumevanje Pirjevevog lika, nalazimo podatak da je u
poetku rata Pirjevec delovao pod pseudonimom Lojze Brodar; u vreme nemakog napada na Sovjetski Savez, 22.
juna 1943., on e odabrati novi pseudonim, Ahac, koji zadrava sve do kraja, da li moda prema svecu koji Crkva
praznuje toga dana? (n.d., 16.). Pa onda, prema knjizi Svetniki in godovni zavetniki za vsak dan v letu, Inkret dodaje
jo i notu: Ahacij, ali i Agatus: muenik iz prvog veka, ovekov zatitnik od sumnji, uteha u bezizlaznim situacijama
i smrtnome strahu.
Pirjevec je uestvovao u prvoj slovenakoj vojnoj akciji. Kao politiki komesar Krimskog partizanskog bataljona krenuo je sa jo pedesetak ljudi do jednog skladita municije blizu Cerknice, ali posle uspene akcije podizanja skladita u
zrak, eta je naila na pojaane italijanske snage. Iako je bio tek oktobar, danima je padao sneg. Uprkos taktiziranuju i
zavaravanuju tragova, eta se nala u obruu. Njih estorica, na elu sa Pirjevcem krenuli su do oblinje kue da nabave
neto hrane. Bili su izdani, opkoljeni i pobijeni; spasio se samo Pirjevec. Taj prvi susret dvadesetogodinjaka sa smru
drugova doivotno je optereivao svest i savest ovog borca. Od cele ete, u Ljubljanu se vratilo njih 19. Na Simpoziju
o Duanu Pirjevcu, odranom u Ljubljani 29-30. novembra 2011, ova se epizoda spominje u dva referata, a Boris A.
Novak joj posveuje i jednu baladu. Videti: Duan Pirjevec, slovenska kultura in literarna veda, Ljubljana 2011.
Osim ve navedene Inkretove studije, iz Duan Pirjevec. Interpretacije valja spomenuti i Urbaniev tekst Vpraanje
revolucije in dopuanje biti ali dejavna ljubezen, kao i studiju Tineta Hribara Preraanje in razlika iz Pirjevevog
zbornika (Maribor 1982).
Pod naslovom Dnevnik in spominjanja ovi su fragmenti objavljeni u asopisu Nova revija, 5/1986., br. 45, 7.-62.,
uz napomenu da e celi Dnevnik, kao i popis njegove knjievne ostavtine, biti objavljen u posebnoj knjizi u ediciji
Znamenja mariborske izdavake kue Obzorja. Knjiga do danas nije izila, a popis ostavtine nalazi se u zborniku
Duan Pirjevec. Interpretacije, 7, Ljubljana 1998. Izbor iz objavljenih fragmenata Dnevnika preveden je i na hrvatski
i nalazi se u knjizi: Duan Pirjevec, Smrt i nitina: odabrani spisi, (prir. Mario Kopi), Zagreb 2009., 279.-307.
Nisam imala uvid u celi tekst, poznajem samo one njegove delove koje navodi A. Inkret u ve citiranom tekstu
Ahac.
24. 7. 2012. 15:36:05
Partizanstvo, Revolucija, Partija
137
rovu, Dolenc pita: Zato? Zato ne usmeno i odmah? Odgovor je bio: Pitanja koja si mi
postavio su TEMELJNA, moram temeljito razmisliti, a to mogu samo sam, pred sopstvenom pisaom mainom.9
Pirjevec je u partizane otiao septembra 1941, za vreme rata obavljao je niz odgovornih
politikih i vojnih dunosti, zasluan je za podizanje ustanka u pograninim i zato tekim krajevima Beloj Krajini, Primorskoj i Korukoj, a iz rata je iziao u svojoj dvadesetpetoj godini sa inom potpukovnika. Za odlazak u rat odluio se kao mladi komunista lan
Partije postao najvie pod uticajem oca Avgusta.10 Bilo je to oktobra 1940. godine, kako
sam kae u svom ivotopisu pisanom aprila 1946. za Centralni komitet Saveza komunista
Slovenije.11 No, radnikom pokretu se pribliio ve godine 1935, pa je i u Zagreb na studije
agronomije otiao kao na radni zadatak.12 U biografiji iz aprila 1946. navodi i da je po
okupaciji Jugoslavije /.../najpre postao sekretar partijske elije na Agronomskom fakultetu,
a krajem maja 1941 sam postao kurir izmeu Ljubljane i Zagreba, to sam obavljao sve dok
13. juna 1941. nisam zauvek napustio Zagreb, u Ljubljani postao sekretar partijskog biroa
na Univerzitetu, a neto kasnije lan rejonskog partijskog komiteta za grad Ljubljanu. Septembra 1941. po partijskoj direktivi otiao sam u partizane kao politkomesar III bataljona
slovenakih partizanskih eta. Sam in odlaska u partizane bio je za njega samo naredna
etapa u angamanu na levici: Okupaciju i slom Jugoslavije nisam doiveo kao ok: time
je samo stvorena realna mogunost revolucije, a ovu sam oduvek eleo.13
Partija mu je davala sve nove i nove zadatke. Po osloboenju bio je najpre urednik novina
Slovenski poroevalec (kasnije Ljudska pravica), postao lan Agitpropa pri CK KPS odgovoran za kulturno-prosvetni sektor. U knjizi Skupinski portret z Duanom Pirjevcem Taras
Kermauner ovako opisuje Ahaca iz godine 1945: uli smo za osobu koja je navodno bila
isto tako ironina prema slovenakim tradicionalistikim, naivnim, patetinim, masovno
populistikim kulturnjacima kao i mi mladi. Navodno ih je pijan sazivao na sastanke, tamo
ih vreao, bio je sekretar najvie partijske ustanove za kulturu, Agitpropa pri CK-u, ali se
udvoricama podsmevao, stavljao noge na sto kao Amerikanci, ponaao se neprimereno i boemski, upadao u skandale sa enama, irio oko sebe imid koji se morao dopasti nadarenim,
ali zelenim tinejderima kakvi smo bili nas etvorica.14 Taj se ovek zvao Duan PirjevecAhac.15 Mladima je mogao imponovati, ali u Partiji takav dugo nije mogao opstati. A sam
9
10
11
12
13
14
15
Nova revija, 12/1993., br. 132, VI.

Ni u Biografiji pisanoj za CK ni u bilo kom svom drugom tekstu Pirjevec ne govori o ocu, Avgustu Pirjevcu (1887
1943). U ovoj Biografiji on samo kae da se otac ubrajao meu marksiste, ali ne kae i da je kao leviar odveden u
Mauthausen i da je tamo ubijen. Avgust Pirjevec bio je cenjeni slavista i veliki strunjak za bibliotekarstvo, od godine
1921. vodio je Rukopisno odeljenje pri Univerzitetskoj biblioteci. U vreme kada je to moglo biti i te kako unosno,
Ahac oigledno nije smatrao potenim da se predstavlja kao sin rtve faizma. U ratu je izgubio i mlau sestru Ivicu
koja je kao partizanka poginula u Korukoj.
U intervjuu za Mladinu Pirjevec navodi da je lan Partije postao u jesen 1939. A. Inkret u citiranom tekstu navodi ak dve Pirjeveve autobiografske beleke iz 1946; jedna nastala aprila, a druga oktobra meseca, obe pisane na
zahtev partijskih foruma, i to kao autokritika zbog nekog od njegovih ljubavnih skandala iz toga vremena.
Ipak, tekst koji je objavio ba kao student agronomije u Ljubljanskom zvonu za 1940. pod pseduonimom Vlado Kresnik pun je entizijazma za biljni svet. Danas je zanimljiv i zbog jedne proroke reenice sa samog poetka lanka:
Rastlina je sredstvo in produkt poljedelstva, je izvir zemske sile in ivljenja. Ko bodo kemiki doumeli ves ta, najbre
zelo preprosti proces, ki se e nekaj miljonov let odigrava v zelenih rastlinskih listih, bodo ez no izginili fabriki
dimniki, namesto premoga, koksa in bencina se bo po steklenih retortah pretakala ista sonna energija in poganjala
motorje. (Vlado Kresnik, lovek in rastlina; o Miurinu, Ljubljanski zvon, 60/1940., 255.-263.)
Nova revija, 12/1993., br. 132, VI.
Osim Tarasa, u grupi su bili Tit Vidmar, Dominik Smole i Primo Kozak (prim. M. M.).
Taras Kermauner, Skupinski portret z Duanom Pirjevcem, Ljubljana 2002., 1
24. 7. 2012. 15:36:05
138
mi je pripovedao u kom je trenutku konano shvatio kako je besmislena bila uloga koju je
u ime Partije tada imao obavljati. Nova je vlast posebno kontrolisala stare profesore, pa je
tako agitpropovac za kulturu otiao na predavanje meunarodno priznatog istoriara jezika, Rajka Nahtigala: seo je u poslednju klupu, paljivo sluao predavanje iz istorije jezika, a
profesor je objasnio da je na redu lekcija u kojoj e marksistiki objasniti jedan vaan istorijski proces u slovenakom jeziku, a to je pretvaranja samoglasnika u poluglase. Dogodilo
se to, rekao je profesor, u 16. veku kada su, kao to je poznato, izbili seljaki ustanci. Seljaci
su toliko urili da to pre stignu na bojno polje, da se suprotstave svojim vekovnim neprijateljima, feudalcima da u urbi nisu imali vremena da izgovaraju cele samoglasnike, nego su
ih skraivali, pa se umesto punog glasa e javio poluglas , umesto samoglasnika a poluglas
. Kad se zavrilo predavanje, agitpropovac je napustio predavaonicu to je bre mogao,
a onda traio priliku da se oslobodi Partije i njenog poimanja i sprovoenja moi, vlasti.16
Jedne avgustovske veeri 1948, zajedno sa partizanom i piscem Vitomilom Zupanom17 zauzima mesto kraj prozora jednog bifea na putu za aerodrom Brnik; telefoniraju redom lanovima slovenake vlade da se Tito predomislio, ipak potpisao Rezoluciju Informbiroa, te
su ruske trupe ve na granici Jugoslavije. Naslaivali su se posmatrajui kroz prozor kako
je itava vlada, mnogi sa porodicama, do ujutro stigla na aerodrom, sa velikim koferima.
Nije bilo potrebno ni par sati da se otkrije izvor informacije o Rusima na granici. 31.
avgusta grupa je uhapena, februara 1949. bilo je suenje, Pirjevec je osuen na 7 meseci
zatvora, ali je posle na miru mogao studirati ono to ga je interesovalo svetsku knjievnost i slavistiku, te se posvetiti nauci. Ve sprolea 1948. bio se upisao kao vanredni student
svetske knjievnosti i slavistike, diplomirao je 1952, a nakon to je doktorirao godine 1962.
postao je profesor na Komparativnoj knjievnosti u Ljubljani i svojim predavanjima plenio panju mladih. Imao je uvek mnogo vie slualaca nego to je bilo upisanih studenata.
Dakako da se takav ovek nikada nije mogao depolitizirati, njegovo je i miljenje i delovanje bilo i te kako otro kritino u odnosu na Partiju, na naine njenog vladanja, na njeno
ispoljavanje moi. Svoje stvarno pripadanje Partiji stavljao je pod upitnik: ja se ipak ne
alim, ali ne zato to sam bio komunista, jer zapravo to uope nisam bio ta ipak nije jasno to sam uope bio s onih svojih dvadeset godina starosti.18 On nee negirati da je bio u
Partiji te da je postupak i odnos dananjih komunista prema meni radikalniji nego prema
Kocbeku koji je uvijek bio samo saveznik.19 Prihvatie ak i svoju odgovornost za ono to
je dok je bio u Partiji ona inila: Ja sam na alost za sve suodgovoran.20 I tu nailazimo
na prvu, fascinantnu razliku u njegovom poimanju Partije i partizanstva: dok odgovorno
prihvata kritiku distancu koju Partija ispoljava u odnosu na svog nekadanjeg lana (ak
i ako taj lan, zbog svoje mladosti, nije mogao biti zreli komunista), pokuaj negiranja nje16
17
18
19
20
U Intervjuu Mladini Pirjevec navodi da je i ranije oseao da ne spada u politiki vrh, da ga politika ni vojna mo
nisu privlaile, da je u svojoj slubi Partiji oseao sve dublju unutranju prazninu, da u njoj nije prepoznavao svoj
identitet, ali da nije imao vremena za razmijanje, a svoje je sumnje zatomljivao jo aktivnijim i doslednijim radom
unutar Partije. Kada je dozrela svest o razlici, o nemogunosti identifikovanja sa Partijom, on ini sve da se svoje
uloge oslobodi i da pone neki ivot, koji mu se ini mnogo blii njegovoj prirodi.
A. Inkret navodi delove sudskog zapisnika sa suenja povodom ove ludorije. Iz njega se vidi da su osim spomenute
dvojice u ali uestvovali i Joe Brejc (Javorek) i slubenica S.D. Kada mi je sam prepriavao detalje ove dogodovtine, spomenuo je samo Zupanovo ime. I Zupanu (osuen na dvadeset godina) i Brejcu (sedam godina) i slubenici
S.D (godinu i etiri meseca) optuba je proirena i na navodno prenoenje poverljivih podataka stranim licima, pa
su i njihove kazne bile znatno stroe.
Iz Dnevnika, 10. svibnja 1975., citirano prema D. Pirjevec, Smrt i nitina, 303.
Isto, 299.
Isto.
24. 7. 2012. 15:36:05
139
govog pripadanja partizanstvu doivljava kao najvei skandal, kao neto to direktno para
njegovo, ve i onako oslabljeno srce. Kada se bez dovoljno staa u profesuri, a iz linih i
zdravstvenih razloga poeo interesovati za mogunost da stekne penziju kao borac i partizan, predsednik komisije za umirovljenje partizana mu tu mogunost negira: Razgovaramo o tome kakve imam mogunosti za mirovinu (i taj ovjek dobro zna da ve imam
sve uvjete) i tada odjednom izbacuje priblino ovo: Ti uope i nisi pravi partizan, jer si
glup, nisi dovoljno pametan. Prekinem ga i kaem: ta ipak imam partizansku spomenicu...
A on: No, no, zaboravi... Situacija je jasna: odlueno je da vie nisam partizan, belei u
dnevnik 23. aprila 1975.21 Takvu odluku nikad i nikako nije mogao prihvatiti, ogoreno je
prepiavao tu scenu, uporno drao govore vienijim partizanima na njihovim sahranama,
analizirao apsurdne i glupe govore partijskih funkcionera na istim tim sahranama i esto
pokuavao da definie ta je za njega, ta za njegovu generaciju, a i za Slovence kao naciju
znailo biti partizan. Usudila bih se da pretpostavim i da je tekst Dnevnik in spominjanja
zapravo plod autorovog intenzivnog promiljanja sopstvene prolosti pod tom traumom
negiranja njegove pripadnosti partizanskom pokretu.
Odmah posle rata kako je to delimino pokazala i slika koju o Pirjevcu iz 1945. daje T.
Kermauner Pirjevevo ponaanje odudaralo je od krutog partijskog modela. Osim pia,
tu su bile i ene, ljubav prema Savi Severovoj, koju je na sve naine otimao Bojanu Stupici,
te neko egaenje, koje je na kraju platio i zatvorom. Prialo se o njemu kao o ciniku, anarhisti, nihilisti... I Kardelj lino ga je jednom pozvao na razgovor, spoitavajui mu preveliku slobodu koju je sebi dozvoljavao. A kada je dopao zatvora, on to ovako komentarie:
Ne mogu rei da sam osudu doiveo kao veliku, vapijuu nepravdu. Nepravdu su doiveli
drugi. Meni je svemu uprkos sve uvek bilo nekako bezbedno. Taj oseaj bezbednosti
mi je davala revolucija, odnosno partizanstvo, kako se to u Sloveniji kae. Partizanstvo se
nekako naselilo, ili udomilo u meni, pa je u tom smislu bilo vie i od Partije i od vlasti.22
U svom Dnevniku23 postavlja partizanstvo ak kao temelj svog pisanja i razmiljanja, to
vidimo iz reenice koju navodimo kao motto ovoga teksta.
Na generacijskom planu pripadanje partizanstvu opisao je ovako: moja generacija a to
je bila poslednja predratna generacija slovenakih intelektualaca nije shvatala revoluciju
pre svega kao problem vlasti./.../ Govorim o sudbini one generacije koja je u partizanima
brojano prevladavala, ali u biti nije vladala. Do ega je toj generaciji bilo stalo, moglo bi
se shvatiti samo tako to bi se pokuavala shvatiti njena specifina sudbina.24 U zabeleci
od 1. decembra 1974. kae: Za nas je ovaj pokret bio sve, egzistencijalno. Partija je bila
na svijet, to jest pristali smo na to da e se na ivot odvijati u skladu sa selekcijom koju
obavlja partija. U partizanima je to postalo definitivno. /.../ Htjeli smo revoluciju i znali
smo da emo je doivjeti. Na svoju budunost nisam mogao misliti bez revolucije, tj. nemogue je bilo svoj ivot planirati u okvirima postojeeg svijeta i vaeih normi i mogunosti. /.../ Bili smo revolucija, bili smo ista budunost. Hodali smo svijetom, ali taj svijet, taj
realni svijet uope nismo vidjeli. To jest: ivot je bio revolucija i samo revolucija, to znai: stupanj vlastite realizacije bio je stupanj privrenosti revoluciji i taj se stupanj realizirao
u kadrovskim odlukama partije. /.../ Nije glavno: biti spreman dati ivot za ideju, nego je
glavno to to sam zapisao i pokuao opisati, to jest prihvaanje ivota samo kao od partije
21
22
23
24
Isto.
Nova revija, 12/1993., br. 132, VII.
Zapis 1. decembra 1974., citirano prema Nova revija, 5/1986., br. 45, 18.
Nova revija, 12/1993., br. 132, VII-VIII.
24. 7. 2012. 15:36:05
140
strukturiranog zbivanja, prihvaanje revolucije kao svijeta koji ureuje partija, svijeta koji
dolazi do svijesti samo kroz partiju.25
Osim na osobnom i generacijskom, partizansku borbu odredio je i na nacionalnom planu. Tu je ona imala vrednost unikatnog dogaaja: Francuzi su odluili da ne slave dan
pobede. Oni to mogu, oni su imali puno ratova i puno pobeda. Mi samo jednu zabeleio
je u dnevniku. U partizanima ovek je suoen sa smru, to je situacija u kojoj nema simulacije, ona je najegzistencijalnija mogua. Ali i u ratu je ovek suoen sa smru, a rat i ratnik
nisu dobili u Pirjevevim oima tu vrednost koju je po njegovom miljenju imalo partizanstvo. Dakle, razdvajao je s jedne strane rat, a s druge revoluciju, partizanstvo, partiju.
No vratimo se maloas navedenom duem odlomku iz dnevnika koji jasno pokazuje
vrstu ispreletenost tri fenomena, o emu smo govorili na poetku rada. Raskid sa Partijom
i partijskom karijerom dogodio se brzo nakon osloboenja, ini se bez intimnih trauma, ali
sa trajnim nastojanjem da sa tom moi koja upravlja zemljom ostane u kritikom dijalogu.
U tom smislu napravio je jo jedan pokuaj te u Partiju ponovo uao 1958, ali onaj sarkastini i zafrkantski duh koji je ispoljavao dok je bio na visokom partijskom poloaju ostao
je u njemu zauvek; sjajno je koristio svaku priliku sukoba Partije i kulture da javno nastupi
i superiorno izloi stav kojim brani slobodu stvaranja i miljenja. Seam se decembra 1964.
i debate koja se o zabrani asopisa Perspektive vodila u Sali velikog restorana studentske
menze u Studentskom gradu u Ljubljani. Pirjevca sam tada prvi put videla i kao i ostali sluaoci u sali zduno za njega navijala; aplauzi su prekidali njegove izjave, a zviduci one koje
je izgovarala Vida Tomi. Nikada, ni pre ni posle toga, nisam videla visokog politikog
funkcionera u suzama na nekoj javnoj tribini. Vida Tomi nije mogla zadrati suze. A kada je, godine 1969, Partija otro napala publikaciju avangardnih pesnika Katalog, Pirjevec
je u prvih osam brojeva asopisa Nai razgledi za 1969, objavio u osam nastavaka raspravu
pod naslovom Vpraanje o poeziji,26 dokazujui da bi kriterijumi koje Partija primenjuje u
odnosu na avangardu doveli do zabrane ak i stihova nacionalnog barda, Franca Preerna,
kada bi Partija kojim sluajem imala ingerenciju i nad klasinom tradicijom. Komuniste,
posebno slovenake, optuivao je da su klerikalni moralisti i malograani, a kako im
je Josip Vidmar bio glavni estetiar i etiar, smatrao je da su oni zapravo samo produetak
predratnih slovenakih liberala, koji se boje kreativnosti, slobode i pravih talenata. Uvek i
sve poveravaju mediokritetima.
Kakav je Pirjevev odnos bio prema treem pojmu, prema revoluciji, mislim da e se najbolje pokazati kroz sukob koji se maja 1975. dogodio izmeu Partije i Edvarda Kocbeka. 9.
maja 1975. Nai razgledi su objavili razgovor Borisa Pahora sa pesnikom, proznim piscem
i jednim od osnivaa Osvobodilne fronte, Edvardom Kocbekom, to je zapravo bio deo
knjige koju su uredili Pahor i Alojz Rebula, a izila je u Trstu 1975. pod naslovom Edvard
Kocbek, prievalec naega asa. Kocbek je u toj knjizi prvi put progovario o surovim zloinima nove vlasti, poinjenim odmah po oslobodjenju, aprema domobranima. Kocbek navodi
da je osnovni razlog njegovog udaljavanja od Partije i naputanje posletratnih funkcija bilo
njegovo kasno saznanje za likvidaciju belogardista i domobrana posle rata. Navodi da on za
taj masovni pokolj nije znao, a kada su mu se poeli javljati svedoci koji su uspeli pobei iz
pakla, zatraio je razgovor sa Partijskim vrhom. Razgovor je trajao dva dana: Svi sagovor25
26
D. Pirjevec, Smrt i nitina, 289.

Duan Pirjevec, Vpraanje o poeziji, Nai razgledi, 18/1969. Ovaj je tekst potom sam preveo na srpski i novembra
1969. godine proitao na Treem programu Radio-Beograda.
24. 7. 2012. 15:36:05
141
nici su me uporno i reito uveravali da sam pogreno informisan, da su domobrani zavrili u

popravnim domovima.27 Kada se ipak uverio da postoji okrutna istina o masovnom ubojstvu, nije dao ostavku jer kako kae nije bio trenutak dola je Rezolucija informbiroa,
ali je zato Partija iskoristila popularnost njegovih knjiga, Tovariija (1949) i Strah in pogum
(1951), te organizovala hajku protiv Kocbeka-pisca. Udarila je na ono podruje do kojeg je
autoru pre svega stalo. Na kraju je morao sii sa svih funkcija i deset godina nije mogao nita objaviti. U intervjuu sa Pahorom, Kocbek pria o tom traginom dogaaju pre svega
iz pesrpektive onih koji su preiveli: Ko zna koliko darovitih mladih ljudi je tada opteretilo svoju duu tekim zloinom prema blinjemu. On zato sada trai da se zloin prizna,
da se prekine utnja: Odgovorni ljudi nam moraju objasniti kako je oslobodilaka borba
mogla u sebi zaeti tako stravian strah od neprijatelja ... Krivicu valja javno priznati.28
Ve 10. maja Pirjevec u svom dnevniku komentarie ove Kocbekove izjave, ali se njegova
reakcija sutinski razlikuje od javnih napada na Kocbeka, koji su krenuli od Socijalistikog
Saveza i svih partijskih komiteta. Iako Kocbek u onom delu intervjua koji je objavljen u
Naim razgledima ne spominje cifru pobijenih domobrana, Pirjevec belei: Problem nastaje kod likvidacije onih 12.000 domobrana nakon rata, tj. nakon zakljuenja mira. Ako
su ti domobranci vojnici, tada je taj pokolj obian zloin. Sa stanovita narodnooslobodilakog morala (sa stanovita morala Osvobodilne fronte) ove se likvidacije ne mogu opravdati i to ostaje pokolj-zloin. On se moe opravdati samo sa stanovita graansko-klasne
borbe ali to opet nije mogue jer graansko-klasni rat nije nikada uistinu proklamiran.
/.../ Ako je neto problem, tada je to samo injenica da su Kidri i Kardelj nijekali da taj
pokolj postoji, jer ta injenica pokazuje da su se osjeali krivima.29 Pirjevec Partiji zamera
to Kocbeku ne odgovara direktno nego svi govore samo nekako uopeno to jest da je
postojala bijela garda i da smo tu bijelu gardu tukli, unitavali itd. No problem je u tome
da smo pobili 12.000 ratnih zarobljenika koje nismo mi zarobili, nego su nam ih izruili
Englezi i Amerikanci./.../Pobiti u ovom sluaju znai pristati na princip klasno-graanskog
rata to je jedini, ali totalni i zbilja totalizirani princip, princip doista dosljednog nihilizma, jer ne priznaje nita osim moi raskol meu partnerima je apsolutan: sve ili nita,
kako pjeva internacionala. U toj logici ne postoji razlog koji bi na bilo koji nain prijeio
pokolj domobranaca.30
Iako estoko optuuje Partiju, Pirjevec ne staje ni na stranu Kocbeka, ve ga optuuje
za naivnost: Nije mi jasna dananja naivnost jer sam uvjeren da 1941. godine nije bio naivan i nije postupao naivno.31 Sada meutim Kocbek oito nije u stanju do pronikne u bit
pojave: Ako je Partija 1945. pobila ratne zarobljenike, tada to znai da je naa drava ipak
drava partije, da je to pravo partije i da partija nipoto nema namjeru dijeliti vlast, i da
je prema tome tu kraj svakom pluralizmu u smislu subjekta i moi.32
Revolucija ima pravo na klasno-graanski rat, ali on mora biti deklarisan, objavljen, to
u Jugoslaviji nije bio sluaj. Navodi Pirjevec u svom dnevniku i jedan intervju Josipa Broza
objavljen 9. maja 1975, povodom 30. godinjice pobede. Tito tu kae kako se i u Sloveniji
radilo o graanskom ratu Bio je to, dakle, graanski rat. Ali i o tome nismo htjeli govoriti
27
28
29
30
31
32
Boris Pahor, Edvard Kocbek, prievalec naega asa, Nai Razgledi, 24/1975., br. 5.
Isto.
D. Pirjevec, Smrt i nitina, 301.
Isto.
Isto.
Svi citati iz dnevnika od 10. maja 1975. su iz knjige Smrt i nitina, 301.-303.
24. 7. 2012. 15:36:06
142
u toku rata, jer nam to ne bi koristilo. Ako ak i Tito, posle toliko godina osea nelagodu,
pa nekako napola priznaje da se radilo i o graanskom ratu i revoluciji, to znai da ak ni
on nije spreman da u celini preuzme odgovornost za zloine. Da je to bila deklarirana revolucija, zloin bi moralno bio opravdan. Ovako, sve je to samo znak i izraz partijske, staljinistike vladavine moi i u Jugoslaviji, koja se navodno odvojila, udaljila od Sovjetskog
Saveza, ali zadrala principe vladanja karakteristine za staljinizam.
Revolucija je, po Pirjevevom miljenju, neto to zahteva ogromne rtve, to je radikalni
proces u kojem nema milosti prema suprotnoj strani; ali prikrivati zloine, ne deklarisati
javno borbu kao revolucionarnu, dovodi do hibrida unutar kojeg zloini vape do nebesa, a
moralni kal je samo sve dublji.
Na kraju i najbolnije i najdue trajao je pokuaj (moda ne do kraja uspeo) Pirjevevog
rastanka od partizanstva: jo 17 maja 1975, posle niza godina razliitih sukoba sa Partijom i velikog broja stranica napisanih protiv metafizike, protiv sveta ideja, a u ime ivota i
ivljenja, Pirjevec jo uvek pie u nekom zapovednom nainu, nareujui samome sebi da
se mane partizanstva: Treba izdrati ovaj strani rastanak od svega partizanskog /.../ vie
nita ne mogu uraditi u ime partizanstva. /.../ Moram i sam postati to to mislim i to sam
milju shvatio.33
Iako, gledano izvana, izgleda sasvim logino da se paralelno sa razoarenjem u Partiju,
koju zanima jedino mo, a ne stvarne promene drutva i ponajmanje sloboda subjekta i
drutva, pripadnik te Partije udaljuje i od partizanije u koju je prispeo ba zahvaljujui Partiji, to u Pirjevevom sluaju nipoto nije ilo paralelno. Svoje pripadanje revoluciji vezivao
je za svoju mladost i za njom eznuo isto onako kako se ezne za izgubljenim mladalakim
idealima. Partizanstvo, meutim, ostalo mu je do kraja ivota njegova lina metafizika, koje
je pokuavao da se odrekne, ali ini se da u tome nikada nije do kraja uspeo.
Movimento partigiano, Rivoluzione, Partito comunista

Riasunto: Neanche oggi, trentacinque anni dopo la morte di Duan Pirjevec (19211977) non
facile trovare la risposta alla domanda: come si pu deffinire suo rapporto con il concetto della
guerra alla quale ha preso parte attiva come partigiano (per tutta la vita si faceva ciamare anche
dai pi vicini con suo nome da partigiano: Ahac). Tanto meno chiara la sua relazione verso la
contemporanea rivoluzione e verso il Partito comunista. Sullodrine del Partito era entrato in guerra, combatuto e svolto ruoli di estrema responsabilit anche nel periodo del dopoguerra. Finita la
guerra, Pirjevec si diferenzia molto dal tipico rigido costrutore delluomo nuovo (novi ovek), si
comporta non da militante, ma da uomo libero, scherzzoso e cinico. Finisce gli studi e diventa noto
e dai giovani molto stimato ed ascoltato professore di letterature comparate, saggista e promotore
dei concetti filosofici heidegeriani.
Per capre meglio la figura umana di Duan Pirjevec, partigiano, rivoluzionario e heidegeriano ci
siamo appogiati alle memorie personali, a una intervista rilasciata nel 1971, ai suoi diari scritti tra
1974 e 1976, come anche ad alcuni saggi polemici scritti in sostegno della poesia davanguardia.
Parole chiave: Duan Pirjevec, movimento partigiano, rivoluzione, Partito comunista
33
Nova revija, 5/1986., br. 45, 39.
24. 7. 2012. 15:36:06
143
Literatura
Mate Dolenc, Sem nepopustljiv kot Cankarjev Hvastja... Pogovor z Duanom Pirjevcem, Nova
revija, 12/1999., br. 132.
Tine Hribar (ur.), Pirjevev zbornik, Maribor 1982.
Taras Kermauner, Skupinski portret z Duanom Pirjevcem, Ljubljana 2002.
Seta Knop (ur.), Duan Pirjevec, slovenska kultura in literarna veda, Ljubljana 2011.
Vlado Kresnik (alias D. Pirjevec), lovek in rastlina; o Miurinu, Ljubljanski zvon 60/1940.,
255.-263.
Boris Pahor, Edvard Kocbek, prievalec naega asa, Nai Razgledi, 24/1975., br. 5.
Duan Pirjevec, Dnevnik in spominjanja, Nova revija, 5/1986., br. 45, 7.-62.
Duan Pirjevec, Smrt i nitina: odabrani spisi, (prir. Mario Kopi), Zagreb 2009.
Duan Pirjevec, Vpraanje o poeziji/Vpraanje naroda, Nai razgledi, 18/1969.
Rudi eligo (ur.), Duan Pirjevec. Interpretacije, 7, Ljubljana 1998.
Pirjeveva autobiografija koju je pisao aprila 1946 za CK Slovenije tipkopis [u posedu autorice]
24. 7. 2012. 15:36:06
24. 7. 2012. 15:36:06
10.
PISATI DANAS U FRANCUSKOJ O

INTELEKTUALCIMA ZA VRIJEME
DRUGOG SVJETSKOG RATA: IZAZOVI
HISTORIOGRAFIJE I FIKCIJE
Daniel Bari
UDK: 316.344.32(44)"1940/1944"
Saetak: Francuska historiografija o Drugom svjetskom ratu, osobito ona koja je usredotoena na likove i grupacije intelektualaca aktivnih za vrijeme rata, u zadnje je vrijeme dobila
novu dimenziju. Generacija izravnih svjedoka dogaaja, koji su kao intelektualci bili angairani u otporu prema okupaciji i koji su poslije rata imali vanu ulogu u predaji pamenja
o tim vremenima, polako nestaje. Isto vrijedi i za pripadnike suprotstavljenog tabora. Nova
generacija povjesniara stoga je prisiljena historiografski stvarati bez osobnog pamenja na
rat. Uloga intelektualaca iznova je analizirana, kako u Francuskoj tako i u Njemakoj te
historiografska perspektiva vie nije samo nacionalna. Novi naini pisanja o povijesnim dogaajima ne izbjegavaju fikciju ili izraenu narativnu formu, suoavajui se s njezinom uvjetnom neophodnou. Pregled djela iz najnovije intelektualne povijesti Drugoga svjetskog
rata u Francuskoj pokazuje da je isprepletenost tih dvaju diskursa izazvala debate, u kojima
se oituje to se danas u iroj javnosti oekuje od povjesniara i knjievnika da temeljito
preispituju ulogu intelektualaca u situaciji najvee krize 20. stoljea.
Kljune rijei: Francuska, historiografija, fikcija, okupacija, otpor
resjek najnovijih tokova u pisanju o intelektualcima u Drugom svjetskom ratu u Francuskoj naizgled bi se mogao doimati kao naputanje junoslavenskoga prostora. Meutim, tim se putem moe vratiti na ondanju i sadanju situaciju u regiji iz druge perspektive. Vrlo aktualna pitanja provlae se kao nit cijelom francuskom historiografskom i
knjievnom produkcijom zadnjih godina. O granici izmeu stvarnih dogaaja prolosti i
fikcije trajno se i sve vie raspravlja, bilo da se pie o pokretu otpora ili o izvriteljima okupacije, neovisno o anrovskom tipu pisane produkcije.1 Metodoloka pitanja o neizbjeno
P
1
Istiu se u tom pogledu dva tematska broja dvaju asopisa koja su sustavno preispitala znaenje naizgled sve vee
prisutnosti povijesti u romanu i narativnosti u pisanju povijesti: Annales, 65/2010., br. 2, tematski blok Savoirs
de la littrature te Le Dbat, br. 165, svibanj-kolovoz 2011., Lhistoire saisie par la fiction, u kojima povjesniari
i romanopisci, ponekad u dijalokoj formi (Antony Beevor i Jonathan Littell, Le Dbat, 86.-100.) prikazuju svoje
iskustvo.
24. 7. 2012. 15:36:06
146
zadanim okvirima u kojima se kree pisanje o povijesnoj zbilji posebno se susreu u naporima da se itaocima predoe etike dileme intelektualaca za vrijeme posljednjega svjetskog
rata kao zrcalo dananjih razmatranja o ulozi intelektualaca.
to je intelektualac?
Postoji uvrijeena definicija intelektualca u Francuskoj, u smislu sveuilinog nastavnika,
pisca ili novinara, koji je od afere Dreyfus koncem 19. stoljea nadalje imao za javno mnijenje odreenu povlatenu ulogu pojedinca koji se smije izraziti o politikim, socijalnim
i etinim problemima i ije su pozicije, uzevi u obzir njegovu profesionalnu ulogu, stoga
i uvaene. Ta uska definicija meutim nije vaea ni u susjednoj, djelomino frankofonoj
Belgiji niti omoguuje da se uzme u obzir jedan iri korpus stajalita koja su zastupljena u
novijoj historiografiji u okviru intelektualne povijesti.2 Stoga e ovdje biti rijei o skupini ljudi u proirenom smislu, o graanskome sloju koji obuhvaa zanimanja u pravosuu,
upravi, politici i umjetnosti, odnosno apsolvente viih ustanova obrazovanja.3 Ako se uistinu, kao to to ini Christian Ingrao (1970.), moe tvrditi da je jedno od kljunih pitanja
historiografije Drugoga svjetskoga rata, napose Holokausta, jesu li izvritelji poeli razmiljati o sustavnom ubojstvu prije nego to su za to dobili vie nareenje te kojim su mentalnim sredstvima raspolagali na licu mjesta da bi ga sebi mogli predoiti, tada je pitanje
uloge intelektualaca od presudne vanosti.
1. Opa opaanja o francuskoj historiografiji Drugoga

svjetskoga rata
Na skupu o historiografiji pokreta otpora u Francuskoj, odranom 2008., kao to pojedini lanci dokazuju, pisati o tim borcima odmah nakon rata neizbjeno je znailo i proizvoditi njihovu heroizaciju.4 Isprepletenost oblikovanja povijesne naracije u smislu heroizacije
sudionika i fikcionalizacje oituje se zapravo i za vrijeme samih zbivanja. Tome je pridonijela presudna uloga jedne centralne ustanove u produkciji znanja o Drugome svjetskom
ratu. Naime, Komitet za povijest Drugog svjetskog rata (Comit d histoire de la Deuxime
Guerre mondiale).5 Tome je Komitetu bila dunost organizirati veinu istraivakih radova
na polju povijesti otpora protiv njemakih i novonastalih kolaboracionistikih vlasti (Histoire de la Rsistance).
2
Opi uvod u povijest intelektualaca u Francuskoj prua Pascal Ory, Jean-Franois Sirinelli, Les Intellectuels en
France de laaire Dreyfus nos jours, Paris 1992. Jos Gotovich, Ccile Vanderpelen, Fascisme, autorit, identit. Valeurs des intellectuels francophones et flamands dans la Collaboration, Les Intellectuels et lOccupation, 19401944. Collaborer, partir, rsister, (ur. Albrecht Betz i Stefan Martens), Paris 2004., 278.-295.
Christian Ingrao, Pour une anthropologie historique du massacre. Le cas des Einsatztruppen en Russie, Le massacre, objet d histoire, (ur. David El Kenz), Paris 2006., 359.
Faire l histoire de la Rsistance, Zbornik meunarodnog skupa 18.19. oujka 2008., (ur. Laurent Douzou), Rennes
2010.
Taj je Komitet rezultat spajanja izvrenog 1951., dviju ustanova koje su osnovane na samome kraju rata: Komisije za
povijest okupacije i osloboenja Francuske te Komiteta povijesti rata. Komitet je djelovao do 1980. tako da je skup
pokuao, etrdeset godina nakon ukidanja, kritiki preispitati produciranu historiografiju od strane Komiteta u tom
kontekstu. Laurent Douzou, Le laboratoire du Comit dhistoire de la Deuxime Guerre mondiale. Isto, 11.
24. 7. 2012. 15:36:06
Pisati danas u Francuskoj o intelektualcima za vrijeme Drugog svjetskog rata: izazovi historiograje i kcije
147
Ta je kolektivna inicijativa bila naslonjena na mreu lokalnih korespondenata, izvjestitelja koji su veinom i sami bili bivi borci u pokretu otpora. Opisivanje djelovanja najee je bilo osnovano na oralnim anketama. Time su bila postavljena pitanja o konfliktnim
odnosima izmeu naune povijesti ( histoire savante) i individualne/kolektivne memorije.
Dananjim je povjesniarima vrlo jasno da je rizik slubene, vladine povijesti bio objektivno
prisutan. S tim izazovima kritikog preispitivanja historiografije suoili su se povjesniari
koji, kao Julien Blanc, trae u prvim koracima historiografije dugorono vaee smjernice.6 Istie naime da na samom poetku, ve tijekom prosinca 1940., kad je utemeljen bilten Libration-Nord u Parizu, urednik Christian Pineau predvia sveukupnu nakladu od 7
primjeraka, pri emu su 6 poslani potom pojedincima koji bi mogli umnoiti predloak,
ali je jedan brino sauvan kao trag nesigurnih vremena. Na osnovi takvih autentinih
dokumenata nastala su dva djela, koja se uvrtavaju i u knjievna i u dokumentarna djela.
Louis Aragon (1897.1982.) objavio je pod znaajnim pseudonimom Svjedok muenika
(Le Tmoin des Martyrs) knjigu Zloin protiv Duha (Le Crime contre lEsprit, Pariz, Minuit, 1943). Taj niz narativnih cjelina nastao je prema posljednjim pismima isporuenima
od strane osuenih na smrt. Na taj nain Aragon podie za potomstvo galeriju zaslunih
pojedinaca, koji e ui poslije rata u kolektivno pamenje, izmeu ostaloga preimenovanim
toponimima i stanicama parike podzemne eljeznice, s imenima poput inenjera, prvog
strijeljanog civila u Parizu Jacques Bonsergent, ili srednjokolca taoca Guy Mquet.7
Djelo knjievnika i novinara Josepha Kessela (1898.1979.) Vojska sjena (LArme des
ombres) izdano u Aliru 1943. (dakle izvan dohvata kolaboracionistike francuske vlade)
fikcija je nastala nakon to je autor sastavio dokumentaciju koja obuhvaa mnotvo realnih
i preciznih situacija, za koje je autor uo i koje je on naknadno presloio i knjievno uredio. Time se je Joseph Kessel drao zapaanja povjesniara Marca Blocha (1886.1944.),
koji je u svojim memoarskim zapisima o doivljajima na poetku Drugoga svjetskog rata
opazio da je vrijednost svjedoenja u izravnom zapisivanju, bez preinake u pamenju na
izblijedjele dogaaje i utiske.8
Tek koncem sedamdesetih godina i tijekom osamdesetih godina prologa stoljea dolo
je do postupno kritinijeg preispitavanja naina na koji se pisala povijest Drugoga svjetskog
rata u Francuskoj. Politizacija, usredotoenje na svjedoka, produkcija mnotva monografija, a da se pritom ne dobivaju sinteze, sve su to elementi koji proistiu iz samih poetaka
historiografije o najbitnijim likovima iz intelektualne povijesti.
2. Pisati o Pokretu otpora

Za razvoj dananjih istraivanja na polju intelektualne povijesti za vrijeme Drugoga
svjetskoga rata zasluni su upravo povjesniari koji su se kritiki pozabavili historiografskim temama i koji su u najnovije vrijeme izdali i nove monografije i sinteze o povijesti intelektualaca u Pokretu otpora.
6
7
8
Julien Blanc, Lhistoire de la Rsistance avant les travaux du Comit dhistoire de la Deuxime Guerre mondiale,
u: Laurent Douzou (ur.), n. dj., 15.-29.
Isto, 19.
U prvom poglavlju pie: un tmoignage ne vaut que fix dans sa premire fracheur. Marc Bloch, L trange dfaite,
Paris 1946., 21.
24. 7. 2012. 15:36:06
148
Julien Blanc u doktorskoj disertaciji izdanoj 2010.9 o pokretu nazvanom prema parikom Etnografskom muzeju Muse de l homme naglaava da je netona jednadba intelektualci + Etnografski muzej = otpor nacizmu jer proizlazi iz pojednostavljene predodbe.
Upravo je taj pokret neposrednog ukljuivanja muzejskih djelatnika u ilegalne protunjemake aktivnosti bio poprimio gotovo mitsko znaenje u historiografiji pa je zato dolo
do pojednostavljenja odnosa unutar francuske etnografije. Odreeni dio djelatnika Etnografskog muzeja bio je naime podloan utjecaju ideologije vlade u Vichyju. Analizirajui
prisutnost meu kustosima i drugim djelatnicima muzeja politike svijesti, Blanc ustvruje
da je meu tim muzejskim djelatnicima razina politike pozadine bila zapravo niska, tako
da ona nipoto ne moe objasniti osnutak snanoga pokreta, ve je oigledno posrijedi niz
mnogobrojnih i evolutivnih razloga za ukljuenje u Pokret otpora, a ponajvie se istiu individualni razlozi, a ne kolektivni poput politikih.
U svakom sluaju, vrijedno je zapaziti da piui o toj povijesti, kod Juliena Blanca (1969.)
dolazi do izraaja spoznaja o vlastitom mjestu prema dogaajima i da u svom odnosu prema toj prolosti istie okvir generacije u kojoj se taj odnos gradi. Blanc je tako u stanju
otvoreno govoriti o svojoj, treoj generaciji, roenoj poslije samih dogaaja, to jest unucima sudionika Drugog svjestog rata i objasniti da to bitno usmjeruje njegov interes prema
jednoj njemu biografski dalekoj, ali usmenom obiteljskom predajom jo relativno bliskoj
prolosti.10
Isto tako, Laurent Douzou u nedavno objavljenoj monografiji o histriografiji otpora pod
naslovom Francuski pokret otpora: jedna opasna povijest. Pokus historiografije11) dugo
se osvre na drugu generaciju, to jest na one koji su kao djeca svjedoili Drugom svjetskom
ratu. Iako Douzou navodi da je glas onih koji su pokuavali zanijekati epski karakter borbe protiv Nijemaca ostao u manjini u poslijeratnom periodu, takoer se pita to ostaje od
naracije otpora bez svojevrsne epske dimenzije koja je dugo prevladavala, odnosno nije li
sad nastupilo vrijeme jedne historiografije bez heroja, tim vie to se ivo socijalno pamenje tih likova neminovno s njihovim nestankom gubi. Primjeuje, meutim, da se upravo
prije nekoliko godina poelo pisati na jedan posve nov nain i da je to djelo jedne nove,
socioloki jasno uoljive grupe. Radi se o autobiografskim tekstovima djece rata, koji tee
za tim da memoarskom refleksijom osvijetle jedan segment socijalno relevantne povijesti.
Velik dio bibliografije obraene u tom historiografskom eseju jest upravo plod intelektualaca koji opisuju ivotni put svojih roditelja koji su i sami bili intelektualci.
U knjizi Pele i osa (Les Abeilles et la gupe), novinar i esejist Franois Maspero (1932.)
primjeuje da njegova knjiga izlazi u izdavakoj seriji Fiction & Cie i da mu je drago
da se tako oznaava te da se i u opis realnog ivota neizbjeno uuljala i trunka nerealnosti.12 Maspero u toj knjizi rekonstruira zadnje mjeseci ivota svojega oca, Henria Masperoa
9
10
11
12
Julien Blanc, Au commencement de la Rsistance: du ct du Muse de lHomme, Paris 2010.

Radio-intervju. Les Lundis de l histoire (Perscution et Rsistance dans la France occupe), urednica Michelle Perrot,
France culture, Paris 20. 12. 2010.
Laurent Douzou, La Rsistance franaise : une prilleuse histoire. Essai d historiographie, Paris 2005.
U pogovoru posveenom povjesniaru i autoru memoarskih zapisa Pierre Vidal-Naquetu (1930.2006.), izrijekom
na sljedei nain tumai svoj stav: Ce livre parat, grce Denis Roche, dans la collection Fiction & Cie, comme
la plupart de ceux que jai crits (...). Il affichera de la sorte la part dirrel dans le rel qui sinscrit dans toute vocation sincre de la vie. O djeci rata kao novim svjedocima koji su se pojavili za i poslije suenja 1997.1998. Mauriceu Paponu (1910.2007.), francuskom inovniku u slubi Vichyja, Annnette Wieviorka biljei sljedee: Suenje
Paponu zaista oznaava dvostruku smjenu tafete. Najprije je to bila predaja palice svjedoka povjesniarima, koji
su postali svjedocima za dravno tuilatvo, obranu ili optubu. Sve je reeno za vrijeme parnice i u spisima koji su
izravno poslije objavljeni o zbrci u vezi s uvrijeenim ulogama. Ali takoer, a to nas ovdje zanima, to je bila smjena
24. 7. 2012. 15:36:06
149
(1883.1945.), profesora sinologije na Collge de France, koji je interniran u logor u Njemakoj i nije doivio kraj rata. F. Maspero, primjeuje Douzou, kao i drugi predstavnici druge
generacije rata, nosi u sebi neponovljivo iskustvo rata, a isto tako, kao to je bio sluaj za
autore drugih memoarskih zapisa, proitali su sve to se ovjejim silama dalo proitati iz
literature o tim dogaajima koji su se ticali njih osobno. Oni su svoju naraciju, traganje za
obiteljskim identitetom potkrijepili djelima povjesniara. I o tome povjesniar, pie Douzou, moe sa zadovoljstvom razmiljati i u svakom sluaju to mu moe sluiti kao poticaj
da se i dalje punom snagom posveti radu.13
3. Pisati o vriteljima okupacije

Period Drugoga svjetskog rata krije u sebi paradoks da je upravo to doba u Francuskoj
vrijeme velikog kulturnog procvata.14 Racionalna objanjenja za to mogu se naravno nai.
Dok je znatan dio intelektualne elite pobjegao iz Njemake, Francuska je uglavnom ostala
sa svojim stvaraocima na svim poljima, a oni su se morali suoiti s mnotvom protuslovnosti. To i moe objasniti zato se s lijeve kao i sa desne strane politike scene godine rata
ine izrazito plodnima. Stoga je i intelektualna povijest kolaboracionista vrlo razvijena,
posebno u zadnje vrijeme. Tako su pojedini profili dobili i vie svojih povjesniara, koji iz
razliitih uglova razmatranja opisuju i tumae uspon i pad (moralni, intelektualni, politiki) jedno vrijeme uvaenih intelektualaca, kao to je bio Bernard Fa (1893.1978.), profesor za amerike studije na Collge de France (1932.1945.), ravnatelj Nacionalne knjinice
(1940.1944).15
O tome svjedoe i sljedei karakteristini primjeri. 2006. godine jedan je vrlo opsean i
za itaoca zbog obima i tematike zahtjevan roman prouzrokovao veliku debatu o mogunostima predoavanja Drugog svjetskog rata u modernom knjievnom djelu. Popraena
mnogobrojnim komentarima, u veini vrlo pohvalnima od strane italake publike ali i
suzdranim i kritinim od strane profesionalnih povjesniara,16 knjiga Jonathan Littella
(1967.) naila je i na veliki interes itatelja, tako da je pria o pripadniku jedne njemake
divizije na frontovima na zapadu, a zatim na istoku, u obliku ispovijesti, dosegla vrhunce
u popularnosti. Fenomen romana Dobrohotne (Les Bienveillantes)17 tumaen je kao neoekivana elja itatelja da se suoe sa svim aspektima rata, i to ne iz perspektive pozitivnog
heroja u otporu, nego iz perspektive jednog Nijemca, koji je djelomino ivio u Francuskoj
i koji stoga moe dati svoju sliku Francuske za vrijeme rata. Opaeno je da je Maximilian
Aue dao novu sliku nacista, jer se radi o kulturno profinjenom profilu, uenom i naitanom
13
14
15
16
17
jedne druge generacije, naime djece koja su rasla za vrijeme rata, za koje se pamenje jedne traumatine prolosti vie
ne sastoji od podsjeanja na dogaaje, ve na bespomoan udarac koji su isti prouzrokovali njihovim mladim ivotima. Annnette Wieviorka, Lre du tmoin, Paris 1998., 181.
Laurent Douzou, La Rsistance franaise : une prilleuse histoire. Essai d historiographie, Paris 2005., 280.
Jean-Pierre Azma, Franois Bdarida (ur.), La France des annes noires, sv. I., Paris 1993.
Jean-Marie Goulemot, LAmour des bibliothques, Paris 2007.; Martine Poulain, Livres pills, lectures surveilles. Les
bibliothques franaises sous lOccupation, Paris 2008.; Antoine Compagnon, Le cas Bernard Fa, du Collge de France
l indignit nationale, Paris 2009. Ove tri monografije upotpuniju sliku, ali i drugaije vide (i ocjenjuju) ulogu Faa
za vrijeme njemake okupacije.
Uravnoteen osvrt na recepciju toga romana prua povjesniar Jean Solchany, Les Bienveillantes ou lhistoire
lpreuve de la fiction, Revue d histoire moderne et contemporaine, 55/2007., br. 3, 159.-178.
Knjiga je dobila naslov prema Euripidovim Erinijama.
24. 7. 2012. 15:36:06
150
pojedincu, intelektualcu u irem smislu rijei, koji razmilja o dogaajima oko sebe, koji
nije nemono orue u rukama vie sile.
S nestrpljenjem se ekala i druga knjiga Littella, koja je izala dvije godine poslije pod
naslovom Suho i vlano. Radi se o analizi profila kolaboracionistikog belgijskog novinara Lona Degrellea.18 Ta se knjiga moe itati kao radna biljenica budueg romanopisca,
koja analizira jedan diskurs blizak nacizmu kao sadraj koji ima svoju pravu semantiku
teinu koju vrijedi eksplicitno objasniti. U konkretnom sluaju Littell trai niz trauma koje su pogodile Degrellea tako da je postao netolerantan prema grupama koje su za njega
predstavljale potencijalni sukob (komunisti prije svega, kao predstavnici tipa azijskog sustava vladanja).
U drugoj se Littellovoj knjizi, koja se ne predstavlja kao knjievno djelo, ve kao esej
o semantizmu nacizma u memoarskim spisima Degrellea, oituje nain na koji Littell
traga za povijesnom istinom. Rije je o vrlo realistinoj predodbi o konkretnim dogaajima. Prije hladnokrvne analize fenomena, Littell eli to preciznije opisati svakidanjicu vojnika na fronti. Littell tu dokazuje srodnosti s nekim krleijanskim temama, o
kojima je Krlea progovorio u prozi o Prvom svjetskom ratu, u zbirci novela Hrvatski bog
Mars, tako i o presudnoj vanosti blata u sudbini rata: Najvea i najbra pobjeda svih
vremena bi zaustavljena u zavrnici, blatom, samo blatom, elementarnim blatom, starim kao svijet, ravnodunim, jaim od stratega, od zlata, od uma i oholosti ovjene.19
U oba je sluaja blatni krajolik okvir za metahistorijska razmatranja o (be)smislu rata i
povijesti.
Njemaki pisac Klaus Theweleit, koji je svojim studijama (Mnnerphantasien)20 inspirirao Littella, u zakljunom komentaru analize, iz perspektive psihologije preispituje ulogu
generacije onih koji su njega odgojili u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Nacizam se u
tom sluaju razumije ne kao ideologija, nego kao nain doivljavanja tijela.
Littell se suoava s unutarnjim stanjem pristae nacizma, dakle tei za jednim takvim
pristupom, a ne jedino za analizom diskursa. To je zapravo jedna antropoloka perspektiva,
koja mu omoguuje da predstavi iznutra pogon rata, u jednom pojedinanom liku.
Najpohvalniji komentar o Littellovu romanu zasigurno je bio od nedavno preminulog
francusko-panjolskog politiara i pisca Jorgea Sempruna (1923.2011.), koji je sam proao
njemake logore i koji je naglasio da e upravo Littell ostati kao izvor znanja o Drugom
svjetskom ratu za budue generacije, a ne povjesniari, jer je proitao sve to se moglo i na
toj osnovi dao jednom fiktivnom pojedincu snagu realnoga.
Pet godina je zasigurno nedovoljan vremenski razmak da se uvidi po emu je upravo taj
tekst doivio posebno veliku medijsku pozornost i osvojio iru italaku publiku te zasjenio niz prijanjih knjievnih pristupa (na primjer po narativnoj strukturi srodan roman La
Mort est mon mtier Roberta Merla, objavljen 1952. godine).
U meuvremenu su se pojavila jo dva djela koja, iako su se pojavila pod anrovskim
okriljem romana, svako na svoj nain razvijaju razmiljanja o moguem pristupu dogaajima i pojedincima iz toga doba. Jan Karski, autora Yannicka Haenela (1967.) predstavlja u
tri poglavlja postepeni odmak od zbilje prema fikciji. U prvom djelu opisuje intervju Jana
18
19
20
Jonathan Littell, Le Sec et l humide, Paris 2008.

Isto, na samome poetku: La plus grande et la plus rapide victoire militaire de tous les temps fut stoppe, au stade
final, par de la boue, rien que par de la boue, la boue lmentaire, vieille comme le monde, impassible, plus puissante
que les stratges, que lor, que le cerveau et que lorgueil des hommes.
Klaus Theweleit, Mnnerphantasien, Frankfurt am Main Basel 1977./1978.
24. 7. 2012. 15:36:07
151
Karskog u filmu Shoah Jacquesa Lanzmanna, kao izaslanika poljske vlade u londonskom
izbjeglitvu koji je voen po mjestima masovnog pogubljenja idova u Poljsku da bi mogao
kao oevidac svjedoiti pred zapadnim saveznicima i traiti od amerikog predsjednika Roosevelta da intervenira kako bi sprijeio daljni predvidljivi razvoj politike Treega Reicha;
u tom dijelu su rijei Karskog izravno prenoene s filma. U drugom dijelu, prema autobiografskim podacima samoga Karskog, autor opisuje njegove doivljaje za vrijeme rata, od
Poljske do Amerike, a u treem dijelu se radi o otvorenoj fikciji, o razmiljanjima Karskog
kao starijeg sveuilinog profesora u Americi kojeg pamenje logora prati kao mora.21 Knjiga, koja je dobila uglednu knjievnu nagradu Interalli 2009. adaptirana je za kazalite i
predstavljena na ljetnomu festivalu u Avignonu 2011.22
Laurent Binet je pak pod intrigantnim naslovom HHhH (skraenica reenice na njemakom Himmlers Hirn heit Heydrich, odnosno Mozak Himmlera zove se Heydrich),
objavio 2009. roman koji opisuje atentat na njemakoga asnika Heydricha u Pragu, s nizom vjerodostojnih detalja, s autorovim komentarima o nemogunosti da se savreno zna
kako su se stvari stvarno dogodile. Takvi uestali metodoloki komentari u romanu upuuju ne samo na jednu fascinaciju knjievnosti za povijesna dogaanja, nego i na elju itaoca
da se takve refleksije svjesno nau usred romana, koji je publika nagradila kao najbolji prvi
roman (Goncourt du premier roman).23 Otkako se Littell pojavio na knjievnoj sceni, dolo
je dakle u vrlo malom vremenskom razmaku do jedne pozamane knjievne produkcije o
srodnim temama.24
Naposljetku, jedan karakteristian primjer iz historiografije trebao bi dokazati u emu
se sastoji aktualnost tematike uloge intelektualaca s loe strane. Christian Ingrao kao povjesniar je objavio prvu monografiju o crnim lovcima, odnosno o brigadi Dirlewanger.25
Povjesniar primjeuje da je ve osamdesetih godina prologa stoljea postojao osjetan interes za ratnu kulturu, to jest iskustvo koje u sebi nosi i doivljaj i diskurs o njemu. Drugim rijeima, kao i kod Littella, tu se koristi antropoloka perspektiva kako bi se dolo do
spoznaje o materijalnim preduvjetima i o socijalnim praksama ispoljavanja ratne sile, to
je do devedestih godina bilo posve nepoznato i neobraeno podruje.26 Oskar Dirlewanger
(1895. 7. lipnja 1945.), sredinja figura te monografije, doktor je znanosti koji je elio staviti svoja znanja na raspolaganje nacistikoj ideologiji.
21
22
23
24
25
26
Na poetku knjige autor je naveo sljedeu napomenu: Note. Les paroles que prononce Jan Karski au chapitre 1er
proviennent de son entretien avec Claude Lanzmann, dans Shoah.
Le chapitre 2 est un rsum du livre de Jan Karski, Story of a Secret State (Emery Reeves, New York, 1944), traduit
en franais en 1948 sous le titre Histoire dun Etat secret, puis rdit en 2004 aux ditions Point de mire, collection
Histoire, sous le titre Mon tmoignage devant le monde.
Le chapitre 3 est une fiction. Il sappuie sur certains lments de la vie de Jan Karski, que je dois entre autres la lecture de Karski, How One Man Tried to Stop the Holocaust de E. Thomas Wood et Stanislas M. Jandowski (John Wiley
& Sons, New York, 1994). Mais les scnes, les phrases et les penses que je prte Jan Karki relvent de linvention.
Yannick Haenel, Jan Karski, Paris 2009., 9.
O jakim vezama izmeu povijesti i knjievnosti na primjeru opusa Viktora Cara Emina i Drage Gervaisa o rijekoj prolosti pie Vjekoslava Jurdana: Pisanje povijesti i pisanje knjievnosti. Dva rijeka knjievnika, asopis za
suvremenu povijest, 42/2010., br. 3. Zdenka Janekovi Rmer, O pisanju povijesti i znanju o prolosti, Zbornik
Mirjane Gross, Zagreb 1999., 445.-455.
Vincent Jolit, La Seconde Guerre mondiale au regard du roman contemporain : les exemples de Littell, Haenel et
Binet (http://rhinoceros.eu/2010/08/la-seconde-guerre-mondiale-au-regard-du-roman-contemporain/).
Christophe Grossi, Vraie polmique autour du faux roman de Yannick Haenel (http://blog.epagine.fr/index.
php/2010/02/polemique-autour-du-faux-roman-de-yannick-haenel/).
Christian Ingrao, Les Chasseurs noirs. La brigade Dirlewanger, Paris 2006.
Isto, 13.
24. 7. 2012. 15:36:07
152
Kombinirajui socijalnu i kulturnu povijest s antropologijom, Ingrao eli dati povijesti

odozgo priliku da sretne povijest odozdo. Lovac kakvog su vidjeli neprijateljski vojnici takoer je bio za nacistiku hijerarhiju socijalni inenjer, statistiar, sociolog, raciolog u
kontekstu Europe koja je trebala biti podvrgnuta germanizaciji.
Imajui na umu razvitak i fikcije i historiografije sa slinim teitima, namee se pitanje
tko najbolje dolazi do istine. Povjesniar svojim radom na izvorima ili pak onaj koji se od
njih odmie u odreenoj mjeri, od tenji za rekonstruiranjem jedne zbilje da bi slobodnije
mogao izgraditi jednu njemu svojstvenu viziju prolosti?
Tko je u stanju ostaviti trag, pisanu rije kojoj e se budue generacije vratiti: oni koji
su doivjeli na svojoj koi Drugi svjetski rat, bili oni jo djeca u to vrijeme (poput redatelja Lanzmanna ili kao to upuuje socioloko istraivanje Wievorke) ili oni koji su snagom svojeg znanja i imaginacijom bili u stanju sebi i drugima predstaviti situaciju (Littell,
Haenel)?
Ta pitanja moraju ostati otvorena, ali su srodnosti tih dvaju anrova svakako uoljiva
u opusu Littella i Ingraoa, kao i kod Bineta. Laurent Binet, iako je romanopisac, pie da
se boji fikcije u povijesnom romanu (i zato ga se trei dio romana Y. Haenela puno manje
dojmio od prva dva), prieljkuje da se Drugi svjetski rat ne romansira jer je to totalna povijest (histoire totale) koja, na neki nain, u sebi nosi sve druge ratove, prole i budue. Potencijalno je to majka (matica) svih romana, i stoga ne treba biti romansirana.27 Christian
Ingrao u svojoj drugoj monografiji, objavljenoj 2010. pod naslovom Vjerovati i unititi,
intelektualci i ratna mainerija SS-a28 daje jedan odgovor. Njegov se rad istie kao plod
institucionalno vanog istraivaa, u svojstvu ravnatelja Instituta za suvremenu povijest
(IHTP, Institut d histoire du temps prsent), koji je osnovan koncem sedamdesetih godina
kad je i ugaen Komitet za povijest Drugog svjetskog rata i koji je naslijedio njegovu sredinju ulogu u istraivanju povijesti Drugoga svjetskog rata. U toj se knjizi radi o analizi
grupe od osamdesetak diplomiranih ekonomista, pravnika, jezikoslovaca, povjesniara,
filozofa, zemljopisaca koji su paralelno vodili sveuilinu karijeru i razvijali aktivnosti u
slubi informiranja organa Treega Reicha, pogotovu u Sicherheitsdienstu (Slubi za sigurnost). Najvei dio njih igrao je ulogu u nacistikoj namjeri da se likvidiraju idovi istone Europe. Vjeran pristupu povijesne antropologije, autor kao posebno inspirativne citira
studije o kriarskim ratovima: Alphonsea Dupronta Le Mythe de croisade (Pariz 1997., 4
sveska) i ponajvie monografiju jednog povjesniara novoga vijeka, posebice konfesionalnog graanskog rata u Francuskoj, Denisa Crouzeta, o Ratnicima bojim, odnosno sili za
vrijeme konfesionalnih nemira (Les Guerriers de Dieu. La violence au temps des troubles de
religion, Pariz 1990, 2 sveska).
Ingrao rekonstruira unutarnji svijet strepnji, tenzija i utopija u kojem je odrasla cijela
jedna generacija koja se na poetku rata nala na istonoj fronti. To su djeca koja su bila
suoena za vrijeme Prvoga svjestskog rata s retorikom upotrebe sile protov civila. U tom
su smislu oni sebe vidjeli na istonoj fronti kao spasitelje izgubljenoga njemakoga obraza
za vrijeme prijanjeg konflikta. Tome je pridonijela i opa prisutnost sile na fronti, odnosno vidno osakaenih tijela, tako da ih je ona nacificirala, ako to nije do tada bio sluaj.
Prema tradicionalnom postupku koji je primijeen od davnine u Europi, Einsatztruppen
su poele gledati na neprijatelje, prije svega na idove, ne vie kao na divlja, ve kao na
27
28
Laurent Binet, Le merveilleux rel, Le Dbat, br. 165, svibanj-kolovoz 2011., 85.
Christian Ingrao, Croire et dtruire. Les intellectuels dans la machine de guerre SS, Paris 2010.
24. 7. 2012. 15:36:07
153
domesticirano blago. Preokret od nasumce provoenog do sistematinog klanja traje vrlo

kratko te koincidira s krajem nomadizma za te trupe i nastajanjem na odreditima, gdje
je odnos prema neprijatelju dosegao svoj vrhunac animalizacije, to otvara mogunost
masovnog klanja.29
Da bi se moglo priati o strepnjama, samoubojstvima, okrutnosti, beznau i mrnji,
funkcionalni pristup njemake historiografije bio je od umjerene koristi, tvrdi Ingrao, jer je
traila objanjenja prije svega u analizi administrativnih struktura u vrenju autoriteta unutar njih. Trebalo je ii stazama analize prakse, emocija i diskursa.30 Pogotovo stoga to su
intelektualci sudionici imali artikulirani sustav predodbi o nainu na koji bi se ekspanzija
Njemake konkretno trebala odvijati. Tim vie to se oni sami nisu izrazili u memoarskim
spisima poslije rata, kad su se poeli vraati civilnom ivotu, ponekad pod novim identitetom, sve dok ih nije jedna nova generacija njemakih sudaca poela progoniti polovinom
pedesetih godina.
Monografija Ingraoa zakljuuje ivotopisom jednog od istaknutih predstavnika te divizije, Hermanna Behrensa. Kao teoretiar i savren praktiar germanizacije angairao se
u Waen SS i nakon kratkog boravka u Kijevu brzo dobio zapovjednitvo u Srbiji, na elu
13. divizije, zvane Handar divizije.31 Ta divizija, sastavljena izmeu ostaloga od Hrvata
i bosanskih muslimana, pokazala je osobitu okrutnost prema lokalnim otporima. Dobivi
neusporedivo iskustvo u balkanskom kontekstu, Hermann Behrens postaje vojnim zapovjednikom za Srbiju i Crnu Goru 1944. Tijekom ljeta 1945. uhitili su ga Amerikanci i izruili Beogradu, gdje je i osuen na smrt i pogubljen 1948. U gradovima kao Mostar, Tuzla
ili Biha, jedinice Handar divizije ostavile su krvave tragove i tako izrodile drugu ratnu
generaciju djece, Europljane koji su koncem 20. stoljea postali izvritelji, rtve i svjedoci
jugoslavenske drame, a zasigurno ni sami ne znajui, time i njihovi nasljednici.32
Povjesniar Ingrao u svojim radovima privilegira narativnu strukturu, usredotoenu na
pojedine intelektualce, bilo to pod okriljem grupe, iji je emocionalni svijet rekonstruiran
kako bi najnovija prolost (naime rat na prostoru bive Jugoslavije) bila razumljiva. Romanopisac Littell je pak nakon vrlo opsenih itanja izmislio jedan lik koji e za mnotvo itaoca (a knjiga je rasprodana samo u Francuskoj u vie od 800 000 primjeraka) utjeloviti
arhetip pripadnika SS-a. Littell je u intervjuima dao do znanja da ga je osobno iskustvo
izmeu ostaloga kao volonter u jednoj meunarodnoj organizaciji u Bosni i Hercegovini za
vrijeme zadnjega rata ponukalo da se udubi u povijest Drugoga svjetskog rata.
I po tipu intelektualca kao centralnoj opisanoj figuri u tim djelima, nastalog na osnovi
dokumenata i po samoj strukturi naracije koja u oba sluaja privilegira napetost u itanju,
bliskost je oigledna: granica izmeu povjesniara i knjievnika se u tim, ali i drugim nedavno objavljenim djelima koji se bave likovima intlektualaca u Drugom svjetskom ratu,
neminovno gubi. Za te autore, roene ezdesetih godina, doivljaj iz blizine ili daljine rata na jugoslavenskom prostoru devedesetih godina generacijski je biljeg koji je doveo do
29
30
31
32
Christian Ingrao, Pour une anthropologie historique du massacre. Le cas des Einsatztruppen en Russie, Le massacre, objet d histoire, (ur. David El Kenz), Paris 2006., 383.-396.
Za jednu sintezu u tom smjeru, usredotoenu na Prvi svjestski rat, vidjeti: Stphane Audoin-Rouzeau, Combattre.
Une anthropologie historique de la guerre moderne (XIXe-XXIe sicles), Paris 2008.
Postoji jedna monografija na francuskom o ovoj jedinici: Amandine ROCHAS, La Handschar: histoire dune division
de Waen-SS bosniaque, Paris 2007. Jednu posebnu epizodu, ustanak protiv njemake komande su osvijetlili Mirko
Draen Grmek, Louise Lambrichs, Les Rvolts de Villefranche : mutinerie dun batallon de Waen-SS Villefranchede-Rouergue, septembre 1943, Paris 1998.
Christian Ingrao, Croire et dtruire. Les intellectuels dans la machine de guerre SS, Paris 2010., 450.-451.
24. 7. 2012. 15:36:07
154
preispitivanja europske ratne prolosti, kao i do traganja za novim mogunostima opisa i

razumijevanja intelektualca u ratu, jer je ta realnost postavljala niz novih pitanja i traila
nova, izravnija sredstva izraavanja.33
Ecrire aujourdhui sur les intellectuels

durant la Seconde Guerre mondiale: enjeux
historiographiques et fictionnels
Rsum: Lhistoriographie franaise sur la Seconde Guerre mondiale, en particulier celle qui est
centre sur les personnalits et les groupes dintellectuels actifs durant la guerre, a depuis quelque
temps acquis une nouvelle dimension. La gnration des tmoins directs, qui en tant quintellectuels furent engags dans la Rsistance et qui eurent aprs la guerre un rle essentiel dans la transmission de la mmoire de cette priode, disparat (Jorge Semprun). Ceci vaut galement pour ceux
qui se trouvaient dans le camp adverse. Une nouvelle gnration dhistoriens est par consquent
contrainte de produire une histoire sans tre elle-mme porteuse dune mmoire personnelle de cette guerre (Julien Blanc, 2010). Le rle des intellectuels est de nouveau analys, en France comme en
Allemagne : la perspective de lhistoriographie nest pas confine au territoire national. De nouvelles
manires dcrire sur ces vnements apparaissent, sans esquiver la prsence de la fiction (Franois
Maspero, 2002), ou bien avec une forme marque de narration historique (Christian Ingrao, 2010),
en se confrontant la prsence sans doute invitable de la fiction. Une coupe effectue travers la
production dhistoire intellectuelle de la Seconde Guerre mondiale en France montre que le lien
entre ces deux discours fait dbat, ce qui donne voir ce que le public au sens large attend de lhistorien et du romancier (Jonathan Littell, Yannick Haenel, Laurent Binet): quils rexaminent en
profondeur le rle des intellectuels dans la situation de crise la plus aigu du XXe sicle.
Mots-cls: France, historiographie, fiction, occupation, rsistance
Literatura
Tmoin des Martyrs [Louis Aragon], Le Crime contre lEsprit, Paris 1943.
Albrecht Betz, Stefan Martens (ur.), Les Intellectuels et lOccupation, 19401944. Collaborer, partir, rsister, Paris 2004.
Laurent Binet, HHhH, Paris 2009. [Prix Goncourt premier roman]
Julien Blanc, Au commencement de la Rsistance : du ct du Muse de lHomme, Paris 2010.
33
Mogunost knjievnosti da razotkrije povijest prije historiografije i da time doara jednu drugdje nevidljivu zbilju
vidi Emmanuel Bouju, profesor knjievnosti na sveuilitu u Rennesu, u procvatu djela koja su tematski vezana uz
posljedni rat, kao to je sluaj za opuse Davida Albaharija (Sneni ovek), Dubravke Ugrei (Ministarstvo boli), Aleksandra Hemona (The Question of Bruno) i drugih (Miljenko Jergovi, Svetislav Basara, Saa Stanii, Boris Pahor).
Ako je postmoderno pitati se gdje je granica izmeu povijesne zbilje i fikcije, autor dri da je nesporno da i knjievnost ima svoju ulogu u batinjenju znanja o svijetu i o dogaajima iz prolosti, dakle i o intelektualcima u ratu.
Emmanuel Bouju, Exercice des mmoires possibles et littrature prsent. La transcription de lhistoire dans le
roman contemporain, u: Annales, 65/2010., br. 2, 417.-438.
24. 7. 2012. 15:36:07
155
Emmanuel Bouju, La Transcription de l histoire. Essai sur le roman europen de la n du XXe sicle,
Rennes 2006.
Antoine Compagnon, Le cas Bernard Fa, du Collge de France l indignit nationale, Paris
2009.
Laurent Douzou (ur.), Faire l histoire de la Rsistance, Rennes 2010.
Laurent Douzou, La Rsistance, une morale en action, Paris 2010.
David El Kenz (ur.), Le massacre, objet d histoire, Paris 2005.
Yannick Haenel, Jan Karski, Pariz 2009. [Prix Interalli]
Christian Ingrao, Les Chasseurs noirs. La brigade Dirlewanger, Paris 2006.
Christian Ingrao, Croire et dtruire. Les intellectuels dans la machine de guerre SS, Paris 2010.
Joseph Kessel, LArme des ombres, Alger 1943.
Jonathan Littell, Les Bienveillantes, Paris 2006. [Prix Goncourt]
Jonathan Littell, Le sec et l humide, Paris 2008
Franois Maspero, Les Abeilles et la gupe, Paris 2002.
Robert Merle, La Mort est mon mtier, Paris 1952.
Martine Poulain, Livres pills, lectures surveilles. Les bibliothques franaises sous lOccupation,
Paris 2008.
Jean Solchany, Les Bienveillantes ou lhistoire lpreuve de la fiction, Revue d histoire moderne
et contemporaine, 54/2007., br. 3, 59.-178.
Annales Histoire, 65/2010., br. 2 [Savoirs de la littrature].
Le Dbat, mai-aot 2011, br. 165 [L histoire saisie par la ction].
Guerres mondiales et conits contemporains: Artistes et intellectuels en guerre, (ur. Chantal Metzger),
juillet 2007, br. 227.
24. 7. 2012. 15:36:07
24. 7. 2012. 15:36:08
11.
ETNOLOGIJA I ETNOGRAFIJA U
HRVATSKOJ 1939.1947.: PREMA
KRITIKOM VREDNOVANJU
DJELATNOSTI I DISKURSA
Pieter Plas
UDK: 39(497.5)"1939/47"
Prethodno priopenje
Saetak: U lanku se razmatra stanje i razvoj znanstvene etnoloke i etnografske djelatnosti u Hrvatskoj od 1939. do 1947. godine. U zadanome razdoblju u ozraju proturjenih
drutvenih i dravnopravnih promjena od osnutka Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine, Travanjskog rata 1941. godine, okupacije i proglaenja Nezavisne Drave
Hrvatske (NDH) te ratnih sukoba na tlu Hrvatske (prvenstveno obiljeenih srazom njezine
ustake i partizanske strane) te rekonstituiranjem Hrvatske kao republike u jugoslavenskoj
federaciji pod komunistikom dominacijom 1945. godine takvo se istraivanje sastoji od
kontekstualnog iitavanja diskontinuiteta (prekida, prijeloma i prijelaza) i kontinuiteta u
profesionalnoj djelatnosti. Rad ne pretendira na empiriku iscrpnost. Temeljei se na dosadanjim istraivanjima vezanima za tu temu, lankom se nudi znanstveni komentar najvanijih pokazatelja i obiljeja bavljenja etnologijom i etnografijom u navedenom razdoblju, istiu vaniji aspekti i problemi kontekstualne analize te ukazuje na mogue smjerove daljnjeg
istraivanja. Glavni je autorov zakljuak da etnologija i etnografija u Hrvatskoj, iako su na
poetku tog razdoblja imale realnu drutvenu ulogu postavi s osnutkom Banovine Hrvatske integralnim dijelom dravne prosvjetne i kulturne politike ni tada, a ni poslije, do kraja tog razdoblja, neovisno o svim krajnje zaotrenim promjenama i sukobima, nisu zadirale u
politiki osjetljive teme zbog ideologije same struke, tj. zbog svoje znanstvene paradigme.
Kljune rijei: etnologija i etnografija, Hrvatska, 1941.1945., znanost i ideologija
1. Banovina Hrvatska i etnologija kao prosvjetni i

drutveno-politiki projekt
povran uvid u razvoj hrvatske etnologije i etnografije u cijelome navedenom razdoblju
upuuje na zakljuak da je od presudne vanosti stanje u kojemu se struka nala od 1939.
do 1941. godine, tj. za vrijeme Banovine Hrvatske. S obnovljenom hrvatskom dravnou u granicama Kraljevine Jugoslavije, hrvatska etnologija i etnografija dobivaju posebno
24. 7. 2012. 15:36:08
158
vanu ulogu te nacionalni i drutveni znaaj. Prije svega, time je stvoreno svojevrsno paradigmatsko vorite i referentna toka u odnosu spram koje se mogu itati glavni prijelomi,
ali i trajanja u njihovoj teoriji i praksi od 1939. do 1947. godine.
Istaknut emo glavne karakteristike tadanje hrvatske etnologije. Ona je gotovo pola
stoljea samostalna znanost, sa svojim institucijama, paradigmama i programima. Antun Radi je jo krajem 19. stoljea utemeljio hrvatsku etnologiju kao samostalnu znanost
svojom opirnom upitnicom za programsko opisivanje i analiziranje tradicijske puke (seljake) kulture, tiskanom pod naslovom Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu.1 Ona je postala i ostala osnovom rada i djelovanja Akademijinog Odbora za
narodni ivot i obiaje Junih Slavena to je bio njegov puni izvorni naziv koji je svoj
program kontinuirano realizirao 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih godina u suradnji s etnografskim suradnicima zapisivaima, tiskajui redaktorski obraeno sabrano gradivo. Bez obzira na raznovrsnost i bogatstvo prvobitnih Radievih analitikih i interpretativnih ciljeva,
koncepcija struke je tijekom vremena evoluirala prema vie-manje spasiteljskom i konzervatorskom shvaanju. Etnologija i etnografija prvenstveno su bile usmjerene ouvanju
iskonske, autentine i tada ve pomalo zaboravljene hrvatske ruralne tradicijske kulture i naina ivota kao podloge narodnog (ne prvenstveno etnikog) identiteta. Kao takve,
napose u sprezi s politikim stajalitima i djelatnou brae Radi i njihovih brojnih suradnika, postale su i dijelom politike i kulturne ideologije Hrvatske seljake stranke (HSS) i
drutvenog projekta Seljake sloge.2
Dakle, u etnologiji se koncem 1930-ih godina prije svega radilo o programskom ouvanju (spaavanju od zaborava) iskonskih ostataka seljake kulture, a ne o kontekstualnom
prouavanju seljaka, njihovih ivotnih prilika i dinamike seoskog (a kamoli gradskog) ivota po dananjemu sociolokom ili kulturnoantropolokom poimanju. Rad etnografskih
muzeja u Splitu (od 1910.) i Zagrebu (od 1919.) te Katedre za etnologiju na Filozofskom
fakultetu Sveuilita u Zagrebu (od 1924.) iao je tome u prilog. Muzeji su se koncentrirali
ponajprije na materijalne (predmetne) elemente tradicijske kulture. Vodei etnolozi, sveuilini profesori Milovan Gavazzi i (poslije) Branimir Bratani, zastupali su kulturnopovijesnu i povijesnogeografsku paradigmu u etnologiji, tj. u njihovu su istraivakom fokusu
prvenstveno bili povijesni, materijalni i etimoloki aspekti tradicijske seljake kulture. Tragalo se za izvorima i prolou hrvatske puke kulture i to velikim dijelom u prapovijesnim,
ponajprije opeslavenskim, a djelomino i euroazijskim okvirima.3
Uspostavom Banovine Hrvatske, banska Naredba od 24. sijenja 1940. uvaila je postojei status etnologije, ali je struku uzdigla i na drutveno-ideoloku razinu tako da je znan1
Antun Radi, Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu. Zagreb 1997. Osnova se sastoji iz dva dijela. U prvom se definiraju predmet etnologije, narodoznanstva prema Radiu, metoda i kljuni pojmovi narod
i kultura. Drugi ini doista opirna upitnica.
Seljaka sloga, osnovana 1920. godine, svojim akcijama opismenjavanja, obrazovanja i organiziranja seljatva imala
je za cilj ukloniti jaz izmeu graanstva i seljatva kako bi se moglo pristupiti izgradnji jedinstvene Hrvatske. U tom
pogledu pomirbe seljatva i graanstva neizostavne su bile ideoloke zamisli Antuna Radia. Osim toga, glavna je
zadaa Seljake sloge bila da se na lokalnoj razini osmisle naini uvanja i obnavljanja narodne kulture: v. Luka eo,
Razvoj etnolokih istraivanja. Od ideje o narodoznanstvu do moderne hrvatske etnologije, magistarski rad, Filozofski
fakultet Sveuilita u Zagrebu 2006., 60.-61. i opirnije 54.-84. Usp. Dunja Rihtman Augutin, Etnologija i etnomit, Zagreb 2001., 109.-124.
Usp. L. eo, Razvoj etnolokih istraivanja, 54. i dalje. Treba naglasiti da ovdje nee biti rije o tadanjoj sociologiji
i njezinoj ulozi u istome socijalno-politikom programu jer je to problem koji iziskuje posebnu raspravu. O tome i
o nevidljivim etnolozima toga vremena usp. D. Rihtman Augutin, n. dj., 61.-83. i Ines Prica, Mala europska
etnologija, Zagreb 2001., 63. i dalje.
24. 7. 2012. 15:36:08
Etnologija i etnograja u Hrvatskoj 1939.1947.: prema kritikom vrednovanju djelatnosti i diskursa
159
stveni program etnologije aktivno ukljuila u kolsku reformu i to do te mjere da se ak

moe govoriti o etnologizaciji kolstva.4 Banska naredba u skladu s drutvenim projektom vodee HSS i Seljake sloge obvezala je da svi inovnici a napose uitelji poznaju
narod i s njime kao subjektom surauju. Odredilo se da svi uitelji i uiteljice pukih kola
moraju sastavljati i za etiri godine sastaviti Etnografsku spomenicu (...) u kojoj e biti opisan narodni (seljaki) ivot i obiaji (...) u onim selima, odakle djeca dolaze u kolu.5 Opis je
trebalo objaviti prema spomenutoj Osnovi Antuna Radia. Naredba je ak predviala postupni planski rad na tim pukokolskim spomenicama u fazama od 1940. do 1943. godine.6
Banska vlast, iako je isticala potrebu prouavanja socijalnih i ekonomskih prilika (ivota
naroda) po Radievoj Osnovi, konkretne upute za provoenje etnolokog dijela kolske reforme prepustila je vodeim etnolozima i etnolokim ustanovama tog vremena. Uitelje pukih kola u tome poslu uputila je na suradnju s mjesnim ograncima Seljake sloge. Povodom
Naredbe izalo je vie etnoloko-pedagokih publikacija. Tako je npr. slavonski uitelj i etnograf Marijan Markovac, suradnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, jo 1940. godine tiskom
Zagrebake privredne tamparije objavio brouru u kojoj se pojanjava Naredba i daju daljnje
upute za sastavljanje seoske etnografske spomenice u koli. O Naredbi se 1940. i 1941. godine pisalo i u pedagokim asopisima.7 Vodei su etnolozi pak irili svoju etnoloku koncepciju seljake kulture u nizu predavanja organiziranih za prosvjetne radnike 1940.1941. godine. Predavanja su drale i vodee linosti javnog ivota, primjerice Rudolf Herceg, ideolog
HSS-a, koji je u svojim predavanjima iznio stav o hrvatskoj seljakoj autohtonoj kulturi kao
glavnome mjerilu naroda kao kulturne individualnosti. Etnologiju kao znanost koja prouava narodnu kulturu uzdigao je na razinu ideologije HSS-a i Seljake sloge. Etnolozi koji su se
aktivno ukljuivali u stranaki prosvjetni projekt imali su glavnu ulogu u organizaciji periodinih velikih smotri narodne kulture.8 Spomenuta studija Suzane Leek i Tihane Petrovi
Le otkriva da su pravi inicijatori i inspiratori etnoloke reforme bile HSS i Seljaka sloga,
a ne sami etnolozi. Dotini drutveni i prosvjetni projekt predstavljao je svojevrsnu kulminaciju u razvoju i znaaju etnologije, neovisno o tome to se s nestankom Banovine Hrvatske
10. travnja 1941. godine ubrzo ugasio i veliki etnoloki utemeljeni projekt kolske reforme.9
Jo emo se vratiti pitanju kako protumaiti tadanji znaaj etnologije na sadrajnom i
ideoloko-politikom planu. Zasad moemo ukratko primijetiti da etnologija u Banovini
Hrvatskoj iako je na opisani nain bila dobila vanu drutvenu ulogu, postavi integralnim dijelom stranaki osmiljene dravne prosvjetne i kulturne politike eksplicitno nije
zadirala u politiki osjetljive teme zbog ideologije same struke u to vrijeme, tj. zbog svoje
znanstvene paradigme. Samim predmetom svojih istraivanja te istraivakim prioritetima, ona to nije ni mogla, a ni morala initi, kako za Banovine Hrvatske tako ni za vrijeme
Nezavisne Drave Hrvatske.
4
5
6
7
8
Usp. Suzana Leek, Tihana Petrovi Le, Znanost i svjetonazor. Etnologija i prosvjetna politika Banovine Hrvatske
1939.1941., Zagreb 2010., str. 27.
L. eo, n. dj., 62.
Tekst Naredbe vidjeti u: S. Leek, T. Petrovi Le, Znanost i svjetonazor, 113.-114. i Marijan Markovac, Etnografske spomenice i etnografske zbirke u narodnim kolama Banovine Hrvatske, Zagreb 1940., 14.-15.
M. Markovac, n. dj.; S. Leek, T. Petrovi Le, n. dj., 31.-35.
Rudolf Herceg, Etnograja i etnologija kao znanosti. Seljaka sloga kao pokret. Predavanje na Etnografskom teaju 29.
11. 1940, Zagreb 1941., 16.; usp. D. Rihtman Augutin, n. dj., 44. Opirnije o etnologiji kao nastavnom predmetu u srednjim kolama u razdoblju Banovine Hrvatske usp. Marina krabalo, Etnologija kao nastavni predmet u
Hrvatskoj 1931.1945., Etnoloka tribina, 39/2009., br. 32, 60.-66.
S. Leek, T. Petrovi Le, n. dj., passim.
24. 7. 2012. 15:36:08
160
2. Ratno doba i Nezavisna Drava Hrvatska: institucijske i

izdavake aktivnosti
Etnoloka aktivnost bila je u usponu za vrijeme Banovine Hrvatske, ali su ratne prilike
nakon 6. travnja 1941. godine, napose ubrzo nakon proglaenja Nezavisne Drave Hrvatske,
ubrzo prekinule suradnju izmeu ustanova i suradnika. Odlasci na teren i skupljanje gradiva nerijetko su postali nemogui. Osim toga, u ratnim se godinama vrlo malo objavljivalo,
a sama djelatnost etnolokih institucija uglavnom je bila prekinuta.10 Kratak pregled onih
oskudnih znanstvenih aktivnosti i dogaaja kojih je bilo ipak moe pomoi rekonstrukciji
kontinuiteta i kontrasta u pogledima na etnoloku/etnografsku struku neposredno prije i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske, odnosno Jugoslavije (1941.1945.).
Akademijin Odbor za narodni ivot i obiaje (pod vodstvom Dragutina Borania) objavio je zadnji predratni broj Zbornika za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 1940. godine.
Sljedei se pojavio tek 1949. godine. U bogatome arhivu Odbora (dananjega Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti HAZU), meu rukopisima pristiglima s
terena izmeu 1939. i 1941. godine svega ih je nekoliko etnografski relevantnih: iz okolice
Varadina, Banja Luke, sa umberka, i Vinkovaca, o medicinskoj terminologiji u selima
sjeverne Dalmacije te o muslimanima u Bosni.11 Svega se dva rukopisa odnose na daljnji period od 1941. do 1945. godine. Jedan rukopis iz 1944. opisuje obiaje na dalmatinskom otoku
Iu. Drugi je datiran s 1951. godinom, ali sadri partizanske pjesme iz Like skupljene za vrijeme rata, to je vrijedno posebnog spomena s obzirom na to da se radi o novonastalom anru
narodne usmene knjievnosti specifinom za taj period.12 Inae, Drugi svjetski rat obiljeava vremensku granicu izmeu takozvane stare i nove rukopisne zbirke arhiva Odbora.13
Hrvatski narodni etnografski muzej u Zagrebu, kako se tada zvao, bio je zatvoren za
javnost tijekom ratnih godina, ali je od 1941. do 1943. godine tiskao jo dva broja svog asopisa Etnoloka istraivanja i graa, u kojima je preteno bilo objelodanjeno etnografsko
gradivo koje je skupljeno prije poetka rata. Meu temama zastupljenim u tim brojevima
asopisa istiu se pastirske tradicije (obanovanje), muslimanske hamajlije i narodno pelarstvo.14 Etnografski muzej u Splitu, koliko nam je zasad poznato, prekinuo je sve aktivnosti za vrijeme rata i nita nije objavljivao. Isto je bio sluaj i sa Zemaljskim muzejom u
Sarajevu, napose s njegovim etnolokim odjelom.15
10
11
12
13
14
15
Za opi pregled usp. L. eo, n. dj., 94.-97.

Ivan Dolenec, enidbeni, kumstveni i pogrebni obiaji (navade) sela Jerovca kraj Varadina, 1938.1940., Arhiv Odbora za narodni ivot i obiaje (AONO), Odsjek za etnologiju HAZU, Zagreb, Stara zbirka (SZ) br. 227; Branko
Matavulj, ivot sela Maline, Obrovca, Kmeana i Vilusa, 1939., AONO, SZ 228; tefanija Bernas-Beloevi,
Mrzlo Polje umberako zemljopisno-povijestni i etnografski prikaz, 1940.1941., AONO SZ 248; Antun Vrgo,
100-godinjica migracije, naseljivanja i posjedovanja kumpanije Nimci, iza 1940., AONO, SZ 240; Borivoje Perii, Graa za medicinsku terminologiju, prikupljena iz seoskoga naroda sjeverne Dalmacije, 1941., AONO, SZ
256a-b; Ahmed Alii, O bajanju kod muslimanskog enskinja u Bosni, 1940., AONO, SZ 216.
Vladimir Cvitanovi, Biranje seoskih kraljeva u Velom Iu, 1944., AONO, Nova zbirka (NZ) 17; Miroslav piller, Partizanske iz Like (Narodne pjesme iz NOBe), 1951., AONO, NZ 46.
Za pregled arhivske zbirke uz podroban povijesni i etnografski komentar, v. Jaka Primorac, Arhivska graa Odsjeka za etnologiju HAZU, Zbornik za narodni ivot i obiaje, 55/2010., 9.-38. Spomenimo jo da je u zbirku narodnih pjesama Matice hrvatske (koju je poslije preuzeo Akademijin odbor) u tom periodu pristigla serija od 6 prijepisa
rukopisa starijih muslimanskih narodnih pjesama iz BiH od sakupljaa Muharema Kurtagia 1908.1943. U arhivu
se nalazi i prepiska s autorom iz godina 1943. i 1944.: v. AONO, MH 197a-g.
Etnografska istraivanja i graa, II-IV (Zagreb 1940.1943.).
Najvei dio Bosne i Hercegovine bio je od 1941. do 1945. godine ukljuen u Nezavisnu Dravu Hrvatsku.
24. 7. 2012. 15:36:08
161
Na tlu Bosne i Hercegovine za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske objelodanjena je kao

posebna etnoloka publikacija knjiga Muhameda Garevia Zapisi i hamajlijama.16 Ta inae
solidna i vana etnoloka studija napisana je s islamskog gledita i u distinktivnoj tradiciji
muslimanske narodne kulture u Bosni ili makar u njezinom zapadnom dijelu ali kao
integralnog aspekta hrvatstva i hrvatske povijesti. Knjiga zastupa stav o hrvatskoj narodnosti bosanskohercegovakih muslimana stav koji nije eksplicitno iskazan u tadanjoj
hrvatskoj etnologiji, iako nije bio ni u opreci s njezinim shvaanjima. Autor obrazlae svoj
rad ukazujui na potrebu da se za poviest hrvatske uljudbe skupi sada u posljednji as to
vie podataka o tim prastarim narodnim nainima lieenja. Knjigu takoer predstavlja
kao doprinos boljem poznavanju jednakih ili slinih obiaja u kranskom dielu hrvatskoga naroda i uzajamnom upoznavanju Hrvata sviju vjeroizpoviesti.17 Publikacija promie
isti takav diskurs prema bosanskohercegovakih muslimanima, odnosno, diskurs o islamu
kao dijelu hrvatskoga kulturnog identiteta, kakav je iznosila i naglaavala radikalna nacionalistika elita u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj 1941.1945.18
Milovan Gavazzi i Branimir Bratani, vodei hrvatski etnolozi, koji su i dalje bili na zagrebakoj sveuilinoj Katedri za etnologiju, u ratnim su godinama objavili nekoliko kraih
radova, prikaza i pregleda. U to su im doba obajvljeni i etnografski prilozi o Balkanskom
poluotoku i o Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj enciklopediji.19 U tim su lancima narodnoj kulturi dosljedno pristupali iz svoje ustaljene, strogo pozitivistike povijesno-kulturne
perspektive, dakle, ne iz etnike. Luka eo s pravom zakljuuje da je iz Gavazzijeve ratne
bibliografije vidljivo (...) da se nije prepustio politikom momentu u kojem bi za potrebe
totalitarnog reima, npr. pisao tekstove koji veliaju nacionalne vrednote i koji istiu posebnosti hrvatskog naroda i opravdavaju njegove trenutane radnje. Zato je, s druge strane, bilo razumljivo da se usredotoio na svoje dotadanje bavljenje etnologijom te se bavi
slavenskim, odnosno starohrvatskim korijenima narodne kulture.20
Openito govorei, teme obraivane u etnolokim publikacijama za vrijeme rata nisu se
znatno razlikovale od tema prije i odmah poslije rata. Smanjena i usporena bibliografska
proizvodnja ostvarivala se veinom i dalje unutar povijesno-kulturne i konzervatorske paradigme koja se koncentrirala na tradicijsku seljaku, poglavito materijalnu kulturu i njezine
povijesne korijene. S obzirom na folkloristiki aspekt etnolokih djelatnosti, vrijedi spomenuti kao zasebnu publikaciju kolsku antologiju Hrvatske narodne pjesme iz 1944. godine.
Priredio ju je Petar Grgec, upravitelj Dravne muke realne gimnazije u Zagrebu. Knjiga je,
kako pie na prvoj stranici, odobrena kao privremena kolska knjiga odlukom Ministarstva
narodne prosvjete Nezavisne Drave Hrvatske od 12. sijenja 1942. godine, a sadri izbor
hrvatskih epskih, povijesno-junakih i lirskih pjesama.21
16
17
18
19
20
21
Knjigu je objavio Hrvatski dravni muzej u Banja Luci 1942. godine, a tiskala ju je podrunica Hrvatske dravne
tiskare u Sarajevu.
Muhamed Garevi, Zapisi i hamajlije, I. dio, Sarajevo 1942., IV., VII.
Usp. Nada Kisi Kolanovi, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.1945. Zagreb 2009.
Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb 1941., pod lancima Balkanski poluotok. Etnografski pregled i Bosna i Hercegovina.
L. eo, n. dj., 98. Za bibliografiju radova Milovana Gavazzija usp. Vitomir BELAJ, Bibliografija radova Milovana
Gavazzija/Schriftenverzeichnis von Milovan Gavazzi, Studia ethnologica Croatica, 7-8/1995.1996., 27.-44.
U knjigu od 191 stranica naalost jo nismo imali podrobniji uvid pa dotini izbor ne moemo kritiki procijeniti.
Marina krabalo nakon podrobnog prouavanja raspoloive grae zakljuuje da je etnologija u kolskom sustavu
NDH bila skromno zastupljena i vjerojatno, zbog toga, bez veeg utjecaja na duhovno oblikovanje mladih narataja. M. krabalo, Etnologija kao nastavni predmet u Hrvatskoj 1931.1945., 68.
24. 7. 2012. 15:36:08
162
3. kolski program etnografskih spomenica: nastavci i odjeci

Iako je nestankom Banovine Hrvatske zastao pa ubrzo i nestao njezin drutveni i prosvjetni projekt kolske reforme u etnolokom duhu, program etnografskih spomenica
u pukim kolama imao je stanovite daljnje odjeke i u ratnom razdoblju. Objavljivanje
prirunika Rukovo za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu (etnograji) prema
Osnovi dra Ante Radia 1944. godine, to ga je priredio istarski etnograf Ljubo Brgi
tiskajui ga u nakladi Hrvatske dravne tiskare uz podrku Ministarstva narodne prosvjete svjedoi da je projekt planske produkcije kolskih spomenica barem na papiru ostao
na snazi za vrijeme NDH. Ta publikacija zapravo predstavlja ponovljeno izdanje Radieve Osnove (po tadanjem korijenskom hrvatskom pravopisu), kojoj su dodane etnografske
upitnice za pojedine aspekte seljake kulture kao to su orae sprave, pelarstvo i muzikologija. Prireiva se s njima u vezi posavjetovao s etnolozima iz Akademije, s Katedre te iz
Etnografskog muzeja. Taj opseni prirunik, s vie od 400 stranica, bio je specifino namijenjen uiteljima pukih kola u radu na sastavljanju etnografskih spomenica.
Samih etnografskih spomenica u tom je vremenu nastalo ili ostvareno izuzetno malo. Po
svoj je prilici rije o najvie nekoliko desetaka nepotpunih ili nedovrenih rukopisa, koji se
nalaze razasuti po kolskim muzejima i arhivima ili za koje saznajemo indirektno, putem
drugih publikacija. Poznati su primjeri iz Markovca kod Naica, iz Brestovca u Zagorju, iz
Privlake, Selnika i Slavonskog amca.22. Posebno valja spomenuti Etnografsku spomenicu iz
Muke krajine u Dalmatinskoj zagori, na kojoj je od rujna 1940. godine do srpnja 1942.
godine radila Darinka Vei, uiteljica u Osnovnoj koli u selu Neori, po uzoru na Radievu Osnovu. Rad je vrijedan s etnografskog gledita zato to prua uvid u ivotne i socijalne
prilike sel srednje Dalmacije, tim vie to se dijelom odnosi na vrijeme kad je velik dio
Dalmacije, ukljuujui i kontinentalnu, bio pod talijanskom okupacijom.23
Jedno podrobnije istraivanje moe otkriti kakva je bila recepcija, odaziv i produktivnost
dotinog programa u kolama, odnosno, koliki je naposljetku bio rukopisni fond etnografskih spomenica. Meutim, jasno je da takva naredba, koja je uitelje obvezivala da znanstveno prouavaju narod s kojim rade i sustavno sastave etnografsku monografiju svoga sela
od poetka nailazila na veliki pasivni otpor. Suzana Leek i Tihana Petrovi Le istaknule su da su se i u podnoljivijim vremenima uitelji (...) morali nositi s daleko ozbiljnijim
problemima: velikim siromatvom, nepolaenjem kole, nedostatkom uitelja (ionako mali
broj jo je smanjen pozivima na vojne vjebe zbog rata u Europi).24
4. Poslije rata: kontinuiteti, kontrasti, novi poeci?

Na paradigmatskom planu, stanje i razvoj hrvatske etnologije u razdoblju od 1939. do
1947. godine veinom obiljeava kontinuitet: u njezinoj kulturnoj ideologiji, u njezinu
22
23
24
Spomenicu iz Markovca spominje Vesna Baksa, O nainu ivota i obiajima Slovaka doseljenih u Markovac Naiki,
Markovac Naiki 2002. Obraeni tekst spomenice iz Brestovca dostupan je na web-stranici Osnovne kole Zlatar Bistrice: http://www.os-zlatar-bistrica.skole.hr/upload/os-zlatar-bistrica/multistatic/4/Etnografski%20zapis.pdf.
Spomenice iz Privlake, Selnika i Slavonskog amca navode se u S. Leek, T. Petrovi Le, n. dj., 35.
Darinka Vei, Etnografska spomenica: o narodnom ivotu i obiajima stanovnika Neoria i Sutine u mukoj krajini u
prvoj polovici XX. stoljea. Split 2000. Usp. i Vesna ulinovi-Konstantinovi, Etnografkinja Darinka Vei,
Etnoloka istraivanja 1/2009., br. 14, 363.-370.
S. Leek, T. Petrovi Le, n. dj., str. 31., 35.
24. 7. 2012. 15:36:08
163
znanstvenom pristupu, kao i u pogledima na njezine ciljeve nema znatnijih promjena koje
bi pratile, npr. promjene u vladajuim politikim ideologijama. Tijekom cijelog tog razdoblja opstaje kombinirana spasiteljsko/konzervatorska i kulturno-povijesna paradigma. Veim
je dijelom zastupaju i prakticiraju isti vodei znanstvenici. Kontinuitet se zapaa kako u
znanstvenome, tako i u popularnijem shvaanju etnologije. Vidljivo je to i iz usporedbe
odreenih novinskih diskursa netom prije i poslije rata. Tako se u zagrebakim Novostima
1939. godini mogla proitati reportaa Otok Krk kao etnoloki, etnografski i kulturni
na muzej, u kojoj je jasno dolazilo do izraaja shvaanje o ouvanju i opisu autentine
seoske tradicijske kulture kao glavnom zadatku etnologije, kao i shvaanje seoskih, ruralnih krajeva u periferiji kao ivih etnografskih muzeja koji nas poduavaju o iskonskoj
narodnoj (seljakoj) kulturi. U Slobodnoj Dalmaciji 1947. godine posve je slino pisalo o
etnologiji kao o konzervatorskoj djelatnosti te o narodnoj kulturi kao ivoj starini koja
iezava i koju treba spasiti od zaborava. U tom spaavanju od zaborava vidjela se glavna
didaktina i pedagoka uloga etnografskih muzeja.25
Nakon zavretka rata i formalno je zakljuen etnoloki program u kolstvu to su ga
1940. godine pokrenule vlasti Banovine Hrvatske, a glavni kontrasti, prijelomi i pomaci
u razvoju etnologije uoljivi su u novim predmetima istraivanja, uvjetovanima i promijenjenim geopolitikim prilikama. Luka eo istie da se neposredno nakon rata poela obnavljati djelatnost etnolokih institucija, a jedan od centara etnografskih (i folkloristikih)
istraivanja ponovno je postao Akademijin Odbor. Novi glavni tajnik Odbora, profesor
medicine i antropogeograf Branimir Gui, u suradnji s urednikom Zbornika za narodni
ivot i obiaje Junih Slavena Dragutinom Boraniem, iznio je plan kojim je trebalo aktivirati Odbor boljom organizacijom rada i izborom suradnika. Meu ostalim, prioritetni
cilj znanstvenog istraivanja i izdavake djelatnosti bili su nastavak istraivanja i skupljanje
gradiva u Istri i na sjevernojadranskim otocima te poetak istraivanja okolice Zadra i zadarskih otoka. Bila je to posljedica batinjenog stanja na terenu. eljelo se to prije nadoknaditi proputeno vrijeme i organizirati terenski rad i istraivanja na podrujima koja od
1920. godine, odnosno od Rapallskog ugovora, nisu bila u sastavu Hrvatske i stoga nisu
bila temeljito prouavana. S time u vezi je i prvi poslijeratni, 33. broj Akademijinog Zbornika, bio posveen jo prije rata skupljenima i neobjavljenim radovima koji su se odnosili
na podruje Istre i Kvarnera.26
U istom kontekstu treba promatrati osnivanje novog regionalnog etnografskog muzeja
(odnosno, dananjega Etnolokog odjela Narodnog muzeja) u Zadru odmah poslije rata.
O tome je krajem 1949. godine u Slobodnoj Dalmaciji pisalo:
1945. godine udareni su osnovi Etnografskog muzeja u Zadru i poelo se sa prikupljivanjem
materijala. Ovom muzeju poklonjena je specijalna panja da bi se spasili barem ostaci donedavnog bogatog folklora sjeverne Dalmacije. Okvir muzeja je postavljen odmah u poetku kao
strogo regionalan za Bukovicu, Ravne Kotare, sjevernu Dalmaciju, primorje i zadarske otoke.27
Na slino shvaenu spasiteljsku misiju etnologije odnosi se analogno zamiljeno spaavanje mjesnih narodnih tradicija iz predratnoga i ratnoga razdoblja, kojima se nerijetko
u kaotinim i traginim ratnim zbivanjima gubio manje-vie svaki trag.
25
26
27
Otok Krk kao etnoloki, etnografski i kulturni na muzej, Novosti (Zagreb), br. 180, 2. VII. 1939.; Etnologija i
etnografski muzej: razvoj i svrha, Slobodna Dalmacija (Split), 6. IX. 1947.
Usp. L. eo, n. dj., 106.
Otvara se Etnografski muzej u Zadru, Slobodna Dalmacija (Split), 21. XII. 1949.
24. 7. 2012. 15:36:08
164
5. Zakljuak
U predratnom, ratnom i poratnom razdoblju od 1939. do 1947. godine nije dolo do
znatnih paradigmatskih prekretnica u etnologiji kao znanosti, kao ni u znanstvenoj aktivnosti njezinih glavnih predstavnika. To ne znai da nije bilo zanimljivih djelatnosti
i vanih razvojnih primjena. Nisu ih pratile promjene na teorijskom i metodolokom
planu. Recentnija istraivanja istiu aktivnu drutvenu ulogu koja je u Banovini Hrvatskoj bila dodijeljena vodeim etnolozima kao promotorima hrvatskog kulturnog identiteta etnolokim prosvjeivanjem.28 Doista, etnolozi su u tome kratkom vremenu igrali
vanu ulogu u poduavanju uitelja i ire javnosti o hrvatskoj pukoj kulturi. Meutim,
sukladno tadanjim paradigmatskim teitima etnologije, pojam pa i etnoloka istraivanja hrvatskoga kulturnog identiteta bili su kulturno-povijesnog karaktera. Samim time
oni nisu bili aktivno povezani, a ni drutveno angairani u komunikaciji s hrvatskim
seljatvom, odnosno pukom kao nositeljem toga kulturnog identiteta u njegovu suvremenom kontekstu.29 Budui da se etnologija bavila izuavanjem kulture, a ne naroda,
kompleksnost toga povijesnog razdoblja koje obiljeavaju ne samo rat nego i viestruke
izmjene i prijelazi izmeu dravnih i ideolokih sustava nije se kritiki reflektirala u
razvoju etnologije.
Ethnology and Ethnography Activity in Croatia,

19391947: Toward a Critical Appreciation of
Activity and Discourse
Summary: The article discusses the status and evolution of scholarly activity in the field of ethnology and ethnography in Croatia from 1939 to 1947. In the given historical framework the
period that witnesses the shifts of four state and ideological systems as well as the Second World
War such investigation necessarily consists in a contextual reading of various interruptions, turning points and transitions, but also of continuities in professional activity, as well as its occasional
absence. Rather than aiming at empirical exhaustiveness, the article sets forth from the existing
literature on the subject to provide a critical scholarly commentary and overview of the indicators
and elements of disciplinary ethnological/ethnographic activity in the given period; it highlights
some of the more problematic aspects of contextual analysis and points out possible directions for
further research. The authors main argument builds upon the observation that, even if at the beginning of the period in question ethnology played a societally significant role as an integral part
28
29
Usp. S. Leek, T. Petrovi Le, n. dj.

Usp. D. Rihtman Augutin, n. dj., 117.-118. Unato opemu apologetskom tonu njihove studije, Leek i Petrovi
Le indirektno potvruju takvu procjenu kad kau da [u]nutar prilagodljive ideologije graanskog kulturnog nacionalizma [u Banovini Hrvatskoj] nije bilo potrebe (a svakako nikakve prisile, kao to je bilo u totalitarnim dravama), da rad etnologa postane politikantski, pa su svoje znanstvene kriterije i integritet slobodno uklopili kao jedan
od putova prema openito postavljenom cilju nacionalno i socijalno osvijetenog i jedinstvenog naroda. (S. Leek,
T. Petrovi Le, n. dj., 9.) Inae, upoznavanju i prouavanju realnoga naina ivota hrvatskih seljaka to je isto
bio aspekt osnovne misli Antuna Radia u to vrijeme vie su prinosili sociolozi kao to su Rudolf Biani i Nada
Sremec, i to u istom irem okviru prosvjetne djelatnosti Seljake sloge; usp. D. Rihtman Augutin, n. dj., 61.-67.;
L. eo, n. dj., 84. i dalje.
24. 7. 2012. 15:36:08
165
of state educational and cultural policy, because of its disciplinary ideology, i.e. because of its
scholarly paradigm, ethnology did not touch upon or involve itself in politically sensitive themes,
not during the Croatian Banovina that was founded in the Kingdom of Yugoslavia, nor in the
Independent State of Croatia (NDH) and during World War II, nor with the reconstitution of
Croatia as a republic in the Yugoslav federation under communist rule.
Keywords: Croatian ethnography and ethnology, scholarship and ideology, World War II
Literatura
Vesna Baksa, O nainu ivota i obiajima Slovaka doseljenih u Markovac Naiki, Markovac Naiki 2002.
Vitomir Belaj, Bibliografija radova Milovana Gavazzija/Schriftenverzeichnis von Milovan Gavazzi, Studia ethnologica Croatica 7-8/1995./1996., 27.-44.
Ljubo Brgi, Rukovo za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu, Zagreb 1944.
Vesna ulinovi Konstantinovi, Etnografkinja Darinka Vei, Etnoloka istraivanja 1/2009.,
br. 14, 363.-370.
Etnografska istraivanja i graa, II-IV, Zagreb 1940.1943.
Etnologija i etnografski muzej: razvoj i svrha, Slobodna Dalmacija (Split), 6.IX.1947.
Muhamed Garevi, Zapisi i hamajlije, Zagreb Sarajevo 1942.
Milovan Gavazzi, Balkanski poluotok. Etnografski pregled, Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb 1941., 156.-158.
Rudolf Herceg, Etnograja i etnologija kao znanosti. Seljaka sloga kao pokret. Predavanje na Etnografskom teaju 29.11.1940., Zagreb 1941.
Nada Kisi Kolanovi, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.1945., Zagreb 2009.
Suzana Leek, Tihana Petrovi Le, Znanost i svjetonazor. Etnologija i prosvjetna politika Banovine Hrvatske 1939.1941., Zagreb 2010.
Marijan Markovac, Etnografske spomenice i etnografske zbirke u narodnim kolama Banovine Hrvatske, Zagreb 1940.
Otok Krk kao etnoloki, etnografski i kulturni na muzej, Novosti (Zagreb), br. 180, 2. VII.
1939.
Otvara se Etnografski muzej u Zadru, Slobodna Dalmacija (Split), 21. XII. 1949.
Ines Prica, Mala europska etnologija, Zagreb 2001.
Jaka Primorac, Arhivska graa Odsjeka za etnologiju HAZU, Zbornik za narodni ivot i obiaje, 55/2010., 9.-38.
Antun Radi, Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu, Zagreb 1997.
Dunja Rihtman Augutin, Etnologija i etnomit, Zagreb 2001.
Luka eo, Razvoj etnolokih istraivanja. Od ideje o narodoznanstvu do moderne hrvatske etnologije. Magistarski rad, Filozofski fakultet Zagreb 2006. (http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=
274754#magisterij).
Zorica imunovi-Petri, Popis rukopisa u arhivu Odbora za narodni ivot i obiaje, Spomenspis povodom obiljeavanja stogodinjice postojanja i rada Odbora za narodni ivot i obiaje junih
Slavena u sastavu Jugoslavenske akademije, Zagreb 1988., 37.-67.
24. 7. 2012. 15:36:08
166
Marina krabalo, Etnologija kao nastavni predmet u Hrvatskoj 1931.1945., Etnoloka tribina,
39/2009., br. 32, 57.-74.
Darinka Vei, Etnografska spomenica: o narodnom ivotu i obiajima stanovnika Neoria i Sutine u
mukoj krajini u prvoj polovici XX. stoljea, Split 2000.
Arhivska graa
Arhiv Odbora za narodni ivot i obiaje (AONO), Odsjek za etnologiju HAZU, Zagreb, Stara
zbirka rukopisa, SZ 216, 227, 228, 240, 248, 256a-b; Nova zbirka, NZ 17, 46.
24. 7. 2012. 15:36:08
12.
ZIMMERMANNOVA KRITIKA
REIMA ANTE PAVELIA UZROCI I
POSLJEDICE
Petar Macut
UDK: 1Zimmermann, S."1941/45"

Saetak: Stjepan Zimmermann (1884.1963.), najplodniji hrvatski filozof 20. stoljea, imao
je (ne)sreu preivjeti dva svjetska rata i tri diktature. Oduevljeno doekavi uspostavu
Nezavisne Drave Hrvatske, vrlo brzo se razoarao, spoznavi zloinaku narav Pavelievog reima. Ne doputajui da ga se zastrai, nastavlja s predanim profesionalnim radom te
objavljuje knjige u godinjem ritmu. Objavio je ukupno 23 bibliografske jedinice u razdoblju 1941.1945. godine, od ega pet knjiga. Sredinje mjesto u tom opusu zauzima Kriza
kulture (1943.), zbirka eseja objavljivanih u tadanjim asopisima. U tim se esejima nalazi
otrica kritike reima Ante Pavelia, s obzirom na to da ustaki reim ne moe ispuniti ni
najopenitije kriterije humanistiko-kranske etike, a to je pozicija s koje Zimmermann
promilja suvremeni trenutak hrvatskog drutva. S druge strane, ni ustae na elu s Paveliem nisu ostale dune Zimmermannu. Odlikovale su ga nekoliko dana prije nestanka NDH
ordenom za zasluge, koje Zimmermann nije ni zasluio, a ni primio. Kao primjer propagandne instrumentalizacije njegova djelovanja u to doba analizirano je Zimmermannovo predavanje objavljeno u Spremnosti, pod urednitvom Ive Bogdana. Bogdan je u tiskani tekst
predavanja ubacio odlomak o Anti Paveliu, koji Zimmermann nikada nije izgovorio. Ovaj
je rad prilog slabo istraenom podruju intelektualnih kritika ustakog reima od 1941. do
1945. godine. Njime se prvi put propituje djelovanje Stjepana Zimmermanna u Nezavisnoj
Dravi Hrvatskoj.
Kljune rijei: Stjepan Zimmermann, Ante Paveli, filozofija u NDH, totalitarizam
Uvod
tjepan Zimmermann spada meu najvee hrvatske filozofe XX. stoljea. Ne samo da
je njegov opus, bez ikakve ograde, najobimniji uzmemo li u obzir sva njegova tiskana
djela kao i ona koja do danas lee u ostavtini, ve je i kvalitativno reprezentativan. Iako do sada nije poduzet iznimno teak posao komparativne analize Zimmermannove neoskolastike pozicije naspram, recimo, Maritainove i nekih ostalih vodeih neoskolastika
Zimmermannovog vremena, jasno je da su hrvatski neoskolastiki okviri odavno preuski
24. 7. 2012. 15:36:09
168
da bi obuhvatili i pravilno ocjenili njegov filozofski doprinos. Nadalje valja napomenuti da

je hrvatska neoskolastika filozofija do 1945. najbogatija grana filozofije u Hrvata.
U sreditu naeg razmatranja bit e Zimmermannovo predavanje odrano na sveanoj
sjednici Hrvatske akademije 1. srpnja 1942., posebno njegov odjek u tjedniku Spremnost
koji se u to vrijeme nalazio pod urednikom palicom Ive Bogdana. Taj odjek ne bi bio relevantan da se u njemu ne nalazi uredniki zahvat u Zimmermannovo predavanje i to ni
manje ni vie nego o Anti Paveliu. Vano pitanje na koje u ovome radu dogovaramo glasi: je li Zimmermann govorio o Anti Paveliu u svojem predavanju onako kako nalazimo
zapisano na stranicama Spremnosti? Odgovarajui na to pitanje govorit emo o odnosu S.
Zimmermanna prema NDH, odnosu NDH prema filozofiji i kulturi openito, to jest o
odnosu svake ideologije prema intelektualnoj slobodi.
1. Zimmermannovo djelo u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj

Osnutak Nezavisne Drave Hrvatske zatekao je Zimmermanna kao akademika i redovitog profesora na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U smislu znanstvenog
napredovanja i formiranja dostigao je najvii stupanj. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije odlikovan je ordenom Sv. Save 2. stepena, Sv. Save 1. stepena s lentom i Belim orlovima. Bio
je dekan KBF-a i rektor Sveuilita u Zagrebu. Jedino nije bio predsjednik Akademije.1 Za
vrijeme NDH tiskane su mu sljedee knjige: Filozoja ivota (1941.), Psihologija, udbenik za srednje skole (1941.), Nauka o spoznaji (1942.), Kriza kulture (1943.), Smisao ivota
(1944.) i Putem ivota (1945.). Kvalitetom i osobnim angamanom zauzeo je vodeu ulogu
u filozofskom ivotu NDH.2
Zimmermannova djela u NDH razvijaju sve teze koje je dugogodinji rad poloio u temelje njegove filozofije. Zimmermannova teoretska filozofija, nikada sama sebi svrhom,
u NDH postaje kriterijem prosudbe konkretne stvarnosti. Tako na primjer Filozoja ivota e nastaviti i zavriti rasprave u dosadanjim knjigama Filozoja i religija (2 sveska,
1936./1937.) i Religija i ivot (1938.)3 stoji u predgovoru koji je Zimmermann napisao
na Duhove 1941., dakle 40 dana od uspostave NDH. Jasno je da je ta knjiga nastala prije
osnutka NDH. To je ujedno najopsenija filozofska knjiga tiskana u te etiri godine.4 Ta
trilogija vana je za kasnije Zimmermannove prosudbe dogaaja koji su se ubrzano poeli
odvijati nakon 1. listopada 1939.5 Misao koja e se javiti dvije godine poslije u Krizi kulture
1
4
5
Tu je dunost vrio A. Bazala. U Zimmermannovoj autobiografiji itamo:Ponueno mi je (od ustaa, op.a.) predsjednitvo Akademije. Odbio sam pozivom na redoviti izbor po akademijskim propisima., Stjepan Zimmermann,
Humanizam i totalitarizam, Virovitica 2003., 25.
Ovdje je svakako korektno upozoriti da je prof. dr. Pavlu Vuk-Pavloviu zabranjeno predavanje na Sveuilitu u
Zagrebu te da za vrijeme NDH nije objavio gotovo nita. Zapravo, objavio je u Napretkovom kalendaru nekrolog
Arnoldu, koji je tiskan za vrijeme NDH kao posebni otisak. Iako ovdje nije prikladno mjesto za raspravu o tom pitanju, napomenimo da je Vuk-Pavlovi bio u napetim odnosima s A. Bazalom te da u Redu predavanja za akademsku
godinu 1940./1941. koji je prihvaen prije uspostave NDH, nije dobio zaduenje da predaje. O Vuk-Pavloviu za
vrijeme razliitih reima bit e vie govora u drugom radu. I D. anko za Zimmermanna kae da je kao filozof u
ono doba, bez sumnje, prvi u Hrvatskoj. Duan anko, Svjedoci, Buenos Aires 1967., 192.
Stjepan Zimmermann, Filozoja ivota, Zagreb 1941., IV.; knjigu je tiskala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kao XIII. knjigu knjinice znanstvenih djela za opu naobrazbu.
Knjiga ima 494 stranice.
Tko bi primjerice dananjem ratnom stanju traio dublje izvore, pronalazio bi ih u injenici, da je neka zabluda ili
ak namjerno iskrivljena istina prevladala razvojem ivota i tako ga usmjerila putem ratne katastrofe. U tom je mjerilo
24. 7. 2012. 15:36:09
Zimmermannova kritika reima Ante Pavelia uzroci i posljedice
169
kao temelj promiljanju konkretne hrvatske stvarnosti, nalazi se istaknuta ve u navedenom predgovoru: Da je upravo u moralnom ivotu izvor sree za pojedinca i narod, tu istinu hoe ta knjiga opravdati.6 Pojedinac i narod, istina i politika, Hrvatska i Europa, rat i
poslijeratni mir postat e temeljne odrednice kasnog7 Zimmermanna. Da je ta knjiga, kao
dio trilogije, teoretski okvir u kojem je Zimmermann poslije prosuivao hrvatsku politiku
stvarnost, jasno je iz autorovih rijei:: Premda ova knjiga ne e ulaziti u kritiko promatranje konkretnih pojava u dananjem kulturnom svijetu, ona e opravdavati upravo ona
osnovna naela, prema kojima kulturna filozofija mora gledati nau dananjicu.8
Druga knjiga S. Zimmermanna tiskana u NDH Nauka o spoznaji nastoji jasnim i
temeljitim pouavanjem pruiti itaocu suvremeni prirunik za nauku o spoznaji.9 Iako
nije nipoto lagana za itanje, pisana je sustavno i pregledno te spada takoer u red knjiga
koje bi trebale posluiti kao odreeni uvod u osnovnu kritiku orijentaciju. Predgovor te
knjige autor nije, kao poslije, iskoristio u druge svrhe osim za upoznavanje itaoca s tekoama i sadrajem to se nalazi unutar njezinih korica. Nakon te knjige zapoinje novo
razdoblje u Zimmermannovom filozofskom ivotu. Njegova filozofija postaje konkretna
filozofija ivota, filozofija kulture i povijesti.
2. Kako e filozofija kulture prosuivati nau sadanjost?10

Stjepan Zimmermann odrao je 1. VII. 1942. predavanje u salonu HAZU na temu Kako e lozoja kulture prosuivati nau sadanjost? Jasno je da je ta misao imala svoj tijek i
da je sazrijevala tijekom vremena. Svoj konani oblik, svoju prezentaciju doivjela je usred
Hrvatske akademije.
U Zimmermannovom predavanju moemo pratiti dvije tematske linije koje se isprepleu. Njihovim meusobnim odnosom u tekstu Zimmermann postie uzajamno rasvjetljavnje: teorija objanjava praksu, a praksa ini podlogu teoriji. Stoga Zimmermann predlae
sljedeu metodologiju: ispitati a) obe smjernice kulturnofilozofijskog prosuivanja i b)
konkretno prosuivanje pojedinanih pojava.11 Iako su te dvije smjernice unutar teksta
pomijeane, mi emo ih promotriti zasebno.
6
7
8
9
10
11
za predvianje buduih dogaaja. S. Zimmermann, Filozoja i religija, Zagreb 1936., I. (kurziv P. M.). Budunost
je tema koja e sve vie zabrinjavati Zimmermanna kako se rat bude bliio svom neumitnom kraju.
Isto, IV. (kurziv S.Z.)
Na tom stupnju istraivanja mogue je razgraniiti Zimmermannova filozofska nastojanja na tri faze: I. noetika
faza ili faza lozoje spoznaje to je najdugotrajnija i najplodnija faza njegovog ivota koja traje od 1910. kada je
doktorirao na Papinskom sveuilitu, do 1942. i dovretka Nauke o spoznaji; II. lozoja kulture i povijesti iako
relativno kratko razdoblje njegovog djelovanja, 1942.1945., sadrajem je bogato; tu pripadaju knjige Kriza kulture
1943., Smisao ivota 1944. i Putem ivota 1945. kao i neki tekstovi rasuti po ondanjoj periodici (npr. Poviestni smisao sadanjice, Spremnost, br. 168., posljednji broj!); III. faza nametnute utnje vrijeme samozatajnog Zimmermannovog rada na komentaru Jaspersove filozofije u dva sveska, te nekoliko djela koje se po svojoj tematici vraaju
na I. i II. fazu. Naravno, ne treba traiti strogu odijeljenost te tri faze, ve tematsku. Preklapanje je ne samo mogue
ve i nuno.
Isto, III.
Stjepan Zimmermann, Nauka o spoznaji, Zagreb 1942., VI.
D. anko: Ovo je predavanje bilo poetni udarac Zimmermannove filozofije historije i tako reku programatska
teza na ovom terenu..., D. anko, Svjedoci, 192.
Usp. Stjepan Zimmermann, Kriza kulture, Zagreb 1943., 73.
24. 7. 2012. 15:36:09
170
2.1 Ope smjernice kulturnolozojskog prosuivanja

U tim smjernicama nalazi se temeljna teoretska podloga Zimmermannove filozofije kulture. One proizlaze iz etikih uvjeta. Etiki uvjeti su u temelju suvremene krize kulture.
Kriza kulture je zapravo kriza etike, jer nema kulture bez etike. Kako i zato dolazi do krize etike? Da bismo neto procijenili je li etino, moramo se sluiti razumom. Ako ovjek
radi prema diktatu razuma, radi prema savjesti i prema tome ravna se i po najopenitijim
etikim principima. Ethos ulazi u ovjekov ivot zakonom njegova razuma.12 kae Zimmermann. Analizom stanja etike u drutvu dolazi se do istog rezultata. Treba utvrditi
u kakvom je stanju drutvo koje u krajnjoj liniji i ulazi u prosudbu filozofije kulture (to je
zadatak konkretnog prosuivanja stvarnosti). Potrebno nam je mjerilo. Mjerila ne moemo
traiti u samom obliku kulture, jer su oni prolazni. Mjerilo da bi bilo uspjeno mora biti
objektivno. Jasno nam je da ne postoji samo jedna kultura. Kulture su razliite u prostoru i vremenu. Pojam kulture postaje sve dinaminiji i parcijalniji. ini se da e kao takav
izbjei svako mjerilo, posebno mjerilo koje Zimmermann zahtijeva: objektivno, jedno i
nepromjenjivo.13 Njemu je jasno da kriteriji koje je koristio u svojim radovima iz noetike,
pod okriljem metafizike, onoga apsolutnoga i vjenoga, nisu podobni za ispitivanje kulturnih fenomena. To ne znai da bi prema tome rezultati ispitivanja bili neovisni o njegovom
poimanju istine koja proizlazi iz skolastike formule podudaranja stvari i uma. Zimmermann ne promatra kulturu samo objektivnim oitovanjem vrednota jer smatra da se na taj
nain osiromauje sadraj i uloga kulture u ljudskom ivotu. Fenomenologija kulture, dakle promatranje kulture onako kako se pokazuje, obuhvaa u svom pojmu samo ono to je
oigledno, to se oituje, ono to se dogodilo. Time se meutim ne uzima u obzir ono to
se zahtijeva, ono to je zadatak ovjeka koji jest u nekoj kulturi, ono to je kulturom fundirano, ugraeno kao sastavni dio identiteta. Tek trajno ozbiljenje kulturnog zadatka, onoga
to treba biti, opravdava i omoguuje Zimmermannu da legitimno filozofski pita: kako e
filozofija kulture prosuivati nau sadanjost? Filozofiju budunosti, ono kako e, mogue je
konstruirati, dakle, samo i iskljuivo kriterijima koji e vrijediti i u samoj toj budunosti. U
tome se oituje vrijednost i inovativnost Zimmermannovog aksiolokog poimanja povijesti
i kulture.14 Onaj desideratum kulture koji se pretapa tijekom povijesti iz jedne kulture u
drugu, u vremenskom kontinuitetu omoguuje objektivnost koja je potrebna za opravdanje
filozofije kulture kao zasebne znanstvene grane.
Gdje moemo nai minimum kulturnog identiteta? U svjetonazoru. Temelj filozofije
ivota je nazor o ivotu, a nazor o ivotu jest svjetonazor. Iz svjetonazora se iitava smisao
ivota,15 koji je utemeljen, prema Zimmermannu, u etici. Minimum kulturnog identiteta
nalazimo u etici, jedinom konstantnom fundiranom temelju koji prati ivot i ustrojstvo
nekog naroda i pojedinca u povijesti. Budui da Zimmermann smatra da je katolika religija odgovorna kao jedina i prava religija u teolokom smislu, i u kojoj se temelji etika
12
13
14
15
Isto, 72.
Usp. Isto, 75. U Zimmermannovom zahtjevu za objektivnou jasno se nazire njegov noetiki stav i teoloka pozadina. Meutim, treba naglasiti da se Zimmermann trudi zauzeti husserlijanski fenomenoloki stav suspregnutosti.
U tome pravcu, mi ne emo ii dalje od onih granica, do kojih dopire etiko gledanje na drutveni ivot, napose na
dravno oblikovanje narodnog ivota. Naim razmatranjem ne emo zahvatiti na pr. problem religije... Isto, 73.
O zaetku ideje o jednoj uvjetno reeno zagrebakoj aksiolokoj koli vidi u: Zlatko Posavac, Kultura, estetika i
estetiki fenomeni u lozoji Stjepana Zimmermanna, ivot i djelo Stjepana Zimmermanna. Zbornik radova, (ur. Josip
Osli i arko Pavi), Zagreb 2001., 72. i dalje.
Nimalo sluajno da su naslovi Zimmermannovih knjiga upravo Filozoja ivota (1941.), Smisao ivota (1944.) i Putem
ivota (1945.).
24. 7. 2012. 15:36:09
171
kao svjetonazor i odrednica identiteta, kriza identiteta je zapravo kriza odnosa prema etici,
odnosno religiji. O tom pitanju ovisi i konkretno ispitivanje odreene kulture. Stupnjevanje kulturnog ivota zavisi upravo od toga, koje e stajalite zauzeti kulturna filozofija u
pitanju nazora o ivotu.16 Zato je ispitivanje etikih uvjeta ivljenja jedan od metodolokih
postulata Zimmermannove filozofije kulture.
Koji su mogui nazori o ivotu? U odgovoru na to pitanje u pomo nam dolaze metafizike koncepcije o ovjeku kojima se bavi filozofska antropologija. Dva su ekstremna nazora: naturalizam i metafiziki idealizam. Zimmermann bira srednji put: ovjek nije samo
materija, odnosno skup prirodnih zakonitosti, a ni sustav uozbiljenja idejnih zakonitosti,
ve je sastavljen od due i tijela. Protiv naturalizma Zimmermann istie iste psihike,
odnosno duhovne doivljaje na podruju spoznaje, uvstava i volje. Akti duhovne svijesti
upravljeni su prema idejama istine, dobrote i ljepote. U tim se idejama nalazi trajna vrijednost i temelj humaniteta. A kako smo vidjeli, prema tim istim idejama mogue je ocjenjivanje prolih, minulih kultura, kao i onih danas djelujuih. Da antropoloke koncepcije
imaju stvarnog utjecaja na drutvo i kulturu u cjelini vidljivo je ve iz injenice da ti isti teoretski zahtjevi prelaze svoje okvire te postaju ideologije. Tako Marxova teoretska koncepcija prelazi u komunistiko ureenje drutva (iako je pitanje za sebe koliko zapravo praksa
slijedi Marxovu teoriju), liberalizam podupire kapitalistika nastojanja, a mogli bismo rei
u tom svjetlu da i doktrina jednog Lava XIII. s kojim je u dosluhu neoskolastika misao,
postaje takoer ideologija, koja zapravo nikada nije odigrala svoju ulogu.
2.2 Konkretno prosuivanje pojedinanih pojava

Zimmermann nigdje eksplicitno ne navodi da govori o filozofiji povijesti kao disciplini.
Sasvim je jasno iz teme kojom se bavi i naina na koji se njome bavi, da mu je problematika poznata te nudi odreena rjeenja. Da bismo ispitali osnovnu strukturu njegove misli o
povijesti posluit emo se djelom Zimmermannovog suvremenika i kolege Julija Makanca.
To je prikladno uiniti iz nekoliko razloga: ako izuzmemo injenicu da su njih dvojica suvremenici i kolege, to bi bilo relativno nevano da se obojica nisu bavila istim problemima
u isto vrijeme, bitan je i filozofski aspekt kojim se bave. Postoji niz dodirnih toaka, uz naravno i nekoliko bitnih razlika, koje nam omoguuju plodnu usporedbu tih dvaju filozofa;
navest emo nekoliko citata iz djela J. Makanca koja bi moda i Zimmermann potpisao
kao svoje:Kada govorimo o vriednostima kao predmetu filosofijskog iztraivanja, onda
ne mislimo na one vriednosti, za koje vai naelo de gustibus non est disputandum, nego mislimo na t.zv. absolutne vriednosti, koje se temelje na odreenim objektivnim, iako
nematerijalnim zakonitostima i koje nas prema tome etiki obvezuju. Ba ove vriednosti,
koje posjeduju unutranji odnos prema kulturi sredinji su problem filosofije uobe, a filosofije poviesti napose.17 O apsolutnim vrijednostima Zimmermann nam je ostavio nebrojeno mnogo stranica. Iako je njegova sredinja filozofska problematika vezana uz problem
spoznaje, on se njome ionako bavi da bi kritiki utvrdio relevantnost te spoznaje ba zbog
dokaza da je na um sposoban dokuiti absulutne vriednosti. Makaneva definicija same
filozofije povijesti odgovara onim namjerama koje je Zimmermann izloio u svom predavanju u Hrvatskoj akademiji. Usporedit emo Zimmermannove rezultate i Makanevu
16
17
Isto, 79.
Julije Makanec, Uvod u losoju poviesti, Zagreb 1993., 26.
24. 7. 2012. 15:36:09
172
definiciju koja glasi:Filosofija je poviesti filosofijska disciplina, koja izpituje pojam i smisao poviestne spoznaje i poviestnog zbivanja.18 Povijesno zbivanje i povijesna spoznaja koju
Zimmermann ispituje uvjeti su nastanka i ivota Nezavisne Drave Hrvatske. Povijest
nevolje poinje 1918., smatra Zimmermann, s nepotivanjem prava naroda na samoodreenje. Versailleski sporazum, koji je svijet gurnuo u Drugi svjetski rat, Hrvate je smjestio u
dravu Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom je stanju jedan korien sukobima, koji su doli do
izraaja poetkom sadanjeg rata.19 Vrhunac nepravde i nasilja nad Hrvatima dogodio se
20. lipnja 1928. atentatom na Stjepana Radia i ostale hrvatske zastupnike u beogradskom
parlamentu.20 Smrt Stjepana Radia, uvoenje estojanuarske diktature 1929. pogodovale
su nastanku NDH 1941. Daljnja represija prema hrvatskom narodu ovrsnula je njegovu
unutranju snagu te mu podarila onu potrebnu moralnu snagu koja je naposlijetku dovela do uspostave samostalne drave. Zimmermannu je jasno da je uspostava NDH bila
mogua zato to se povijesna konstelacija tako sloila te je omoguila da se hrvatski narod
osamostali.21 I ono to je potrebno sada naglasiti, da bi nam neke stvari bile jasnije, jest Zimmermannov jasan stav da iz povijesne konstelacije, iz patnji hrvatskog naroda koji je na
prevaru uvuen u dravu koju nisu eljeli 1918., slijedi dogaaj 10. travnja. Na sam taj
dan sav je narod djelatno pristupio svome osloboenju.22
O samom inu proglaenja NDH postoji dovoljno literature da se o tom dogaaju donese objektivan i nepristran sud. Ono to Zimmermann nastoji, sa stajalita filozofije povijesti, jest izolirati sam taj dogaaj, zamrznuti datum i analizirati ga. Smisao povijesne
spoznaje i poviestnog zbivanja u tom trenutku dobivaju jedan nadvremenski znaaj. Kao
Hrvat, sad bih ovdje morao zastati, da na osnutak Nezavisne Drave Hrvatske pogledam
ne samo poviestnikim zrenjem, nego i nadahnut zanosima dugih stoljea za oivotvorbu
hrvatske drave.23
U Zimmermannovoj prosudbi razlikuju se dogaaji prije 10. travnja, sam 10. travanj i
dogaaji poslije 10. travnja, tj. nakon poetka masovnih ubojstava i represije ustakog reima. Zimmermannov stav da je sav narod djelatno pristupio svom osloboenju eli opisati
duh vremena i raspoloenja kojom je doekan taj dan slobode, kao i pravnu injenicu: ne
postoji kolektivna odgovornost. A to je tema kojom ono najbitnije iz Zimmermannove filozofije kulture dolazi na red: kritika ustake diktature i reima Ante Pavelia.
2.2.1 Nezavisna Drava Hrvatska nakon 10. travnja 1941.

Pri prosudbi njegove sadanjice, dakle dogaaja od 10. travnja 1941. do 1. srpnja 1942.,
Zimmermann zauzima vrijednosnu poziciju i to u sferi etike. Iako je u temelju Zimmermannove etike uvijek religija, i to kranska, on ne donosi niti prosuuje stvarnost iz rakursa
18
19
20
21
22
23
Isto, 13.
S. Zimmermann, Kriza kulture, 93.
O utjecaju tog dogaaja na svoje politike stavove Zimmermann kae u svojim Autobiografskim zabiljkama iz doba
rata i poslije rata sljedee: Ja sam doista nakon krvoprolia u beogradskoj skuptini 1928. likvidirao svoje jugoslavensko hrvatstvo. S. Zimmermann, Humanizam i totalitarizam, 28.
Njezin je osnutak [NDH op.a] bio uvjetovan dogaajem od 27. oujka 1941., kada je samo nakon dva dana (iza 25.
oujka) nastupio zaokret nae povjesnice. Moda je taj osnutak bio uvjetovan i zasad nepoznatim injenicama.(...)
Koliko do nas stoji, mi joj utiremo putove samo onda, ako se kao narodna drava izgraujemo na moralnim temeljima. S. Zimmermann, Kriza kulture, 98.
Isto, 98. Kurziv P.M.
Isto, 97.
24. 7. 2012. 15:36:09
173
ispovjednika, ve kulturfilozofa. On eli detektirati unutranje stanje tadanje hrvatske

drave, da bi dobio neke smjernice kojima e prosuditi u kojem smjeru mlada hrvatske drava ide i kakva je budunost eka. Jer ni budunost se ne e moi odvojiti od sadanjosti
upravo tako, kao to predtravanjsko razdoblje slui za uzrono razumievanje sadanjosti.24
On eli odgovoriti na pitanje koji su moralno-kulturni ciljevi hrvatske drave. Ako su ti
ciljevi ispravni, to e pozitivno utjecati na budunost drave. Ako nisu, onda e negativno
utjecati. A kako nam je iz povijesti poznato, upravo se to i dogodilo.
Na koji je nain mogue ispitati moralno-kulturne ciljeve konkretne sadanjosti? Zimmermann je svjestan svoje skuene pozicije. Prosuivati sadanjost iz sadanjosti gotovo je
nemogue. Nedostaje perspektiva povijesnog odmaka. Meutim, povijesnu perspektivnost
Zimmermannu omoguuje njegov vrijednosni kriterij. Naime, ukoliko je vrijednost etike
trajna, te vrijednosti nam daju kriterij prosudbe.25 Jasno je da e i u budunosti zloin biti
zloin te je stoga mogue o nekim injenicama sadanjosti imati povijesnu prosudbu. Druge
injenice moraju ekati budunost.
Zimmermann predlae shematski zadatak svake budue filozofije kulture ovako: 1. upoznati bivstvo naroda kao kulturnotvorne cjeline, u svim smjerovima kulturnog oitovanja;
2. uoiti naelne smjernice i njihovu provedbu u dravnikoj djelatnosti; 3. razmotriti imbenike izvan okvira narodnodravnog subjekta, koliko oni mogu utjecati na njegov ivotni
razvitak.26 Iako je potreban vremenski odmak za sve tri toke ovoga nacrta filozofije kulture, te da opseg 1. i 3. toke zasigurno prelaze snage jednoga znanstvenika, Zimmermann e
se posebno zadrati nad 2. tokom ovoga nacrta. Njegova hrabrost i moralna snaga upravo
se oitovala u tome to je jednom totalitarnom sustavu rekao u lice da je totalitaran. I ne
samo to: jasno je stavio do znanja da e se sustav kao takav zasigurno uruiti ako se nastavi
ponaati kao do sada.
to to konkretno Zimmermann zamjera dravnikoj djelatnosti? Oni koji su se uhvatili tekog zadatka upravljanja drutvom, kao elita tog drutva, najodgovorniji su za stanje
koje prevladava u tom drutvu. Njihova odgovornost ima nekoliko razina: ako znaju, a nisu nita uinili da sprijee zlo u drutvu; ako je sumnjiva moralna kvaliteta dravnih slubenika poslodavac je jednako odgovoran kao i lo dravni slubenik; isticanje pravde i
altruizma, a sluenje konformizmu. Posebno, u svjetlu najstranijih zloina, Zimmermann
istie da na. pr. nije svejedno, da li je sav narod za neke ine odgovoran, ili samo pojedinci,
kakovih se moe svagdje nai.27 Ili jo jasnije:Bilo je uvijek i svagdje sluajeva, da su pojedinci zamienili sebe i svoje poloaje s narodom, proglasili sebe narodom i tada u ime naroda ograniili pojam slobode na pravo pljeskanja.28 Takve jasne i nedvojbene rijei, koje
je izrekao jedan od najpotovanijih hrvatskih znanstvenika izmeu dvaju ratova, bile su sve
samo ne samo simboline. Njegov utjecaj na narataj hrvatskih intelektualaca okupljenih
oko Hrvatske Smotre i znaajnije osobe iz Matice Hrvatske, bio je nesumljivo velik.
24
25
26
27
28
Isto, 94.
Tako i filozofija, u namjeri da objasni kulturno stanje nekog poviestnog razdoblja po najdubljim izvorima, mora
razmotriti najprije njegovo etiko stanje. Isto, 82.
Isto, 108.
Isto, 99.
Isto, 100. Da su te i takve kritike pogodile govori jasno i sljedea reenica iz Zimmermannovih Autobiografskih zabiljeki... Kad su je proitali (Krizu kulture, op.a.), jedan od mojih prijatelja mi je rekao neka odmah napiem testament; drugi me upitao zar mi je tako dodijala sloboda i ivot, kao da imam u rezervi drugi?; a neki mi opet prigovorio kako mogu biti takav fantast, da u ratu javno napadam ustae i Nijemce, to nitko u Hrvatskoj ne bi uinio.
S. Zimmermann, Humanizam i totalitarizam, 29.-30.
24. 7. 2012. 15:36:09
174
3. Konkretne posljedice jedne filozofije kulture

Samo predavanje u Hrvatskoj akademiji medijski je bilo dobro popraeno. Tako informacije o samom predavanju, kao i vanije izvadke iz predavanja moemo pronai u gotovo
svim vanijim novinama i asopisima u NDH.29 Od intelektualaca koji su se u svojim prikazima osvrnuli na Krizu kulture, a da su posebno istaknuli navedeno predavanje moemo
navesti Petra Grgeca: Izlaz iz suvremene krize kulture. U povodu knjige Kriza kulture hrvatskog lozofa Stjepana Zimmermanna30 i Milivoja Magdia: Osvajanje budunosti. Kritike
reeksije Stjepana Zimmermanna o smislu hrvatskog zbivanja.31 Osim njih o Krizi kulture govorili su i Franjo Nevisti,32 Mirko Kus-Nikolajev,33 Juraj Paa,34 Grgo Pejnovi35 i drugi.
Iako su svi navedeni hrvatski intelektualci pozitivno ocijenili Zimmermannovo nastojanje i njegovu kritiku stanja u onodobnom suvremenom drutvu, to bi znailo da je ispravno procijenio nastalu situaciju, najzanimljivijim se pokazao izvadak koji je vrlo opirno
donijela Spremnost u br. 20 od 12. srpnja 1942. I ne samo da je najzanimljiviji ve i najsudbonosniji za autora. U toj se ideolokoj manipulaciji pokazala sva kompleksnost ondanjeg
hrvatskog politiko-drutvenog zbivanja, ali i budueg, kako emo vidjeti nakon svibnja
1945. i promjene vlasti. Jedan mali, ali vaan dodatak izvornom Zimmermannovom tekstu
pokazat e lice i nalije ne jedne, nego dviju totalitarnih vladavina.
3.1. Spremnost, 12. srpnja 1942.

Da bismo bolje shvatili posljedice urednikog zahvata u Zimmermannov tekst, naravno
bez autorova znanja a jo manje doputenja, koji je proveden da bi se otupila kritika otrica teksta, pozabavit emo se, ukratko, samim tjednikom Spremnost u kojem se navedena
manipulacija dogodila.
Kako smo ve prije naglasili, u sluaju prosuivanja dogaaja koji su se odigrali u 49
mjeseci ivota NDH, vrlo je bitno kada su se dogodili. To je bitno i u sluaju Spremnosti.
Spremnost, s podnaslovom: Misao i volja ustake hrvatske, po uestalosti izlaenja spada u
tjednike. Prvi broj izaao je 1. oujka 1942. to se tie kvalitete tjednika, postoji gotovo
konsenzus da je to najbolji tjednik u NDH. Tako S. Lasi, u treem svesku svoje glasovite Krleiologije kae: Najbolji tjednik u doba NDH, komentatori i analitiari obino ga
smatraju najvanijim glasilom ustakog pokreta (...) Jedan od najbolje ureivanih tjednika
29
30
31
32
33
34
35
Osim, to je vano zapaziti, u Hrvatskom narodu.

Spremnost, 2/1943., br. 87, 9.
Spremnost, 3/1945., br. 153, 2.
Kriza kulture, Hrvatski narod (Zagreb), br. 882, 11. XI. 1943., 5.
Povratak kentaura (politiko-filozofska razmatranja povodom knjige Stj. Zimmermanna Kriza kulture, Spremnost, 2/1944., br. 117, 2.
Juraj Paa, Dojmovi uz najnoviju knjigu dr. Stjepana Zimmermanna Kriza kulture, Hrvatska mladost, 27/1943.,
br. 6-7, 238.-243.
Grgo Pejnovi, Kriza kulture nova knjiga S.Zimmermanna, Hrvatska smotra, 11/1943., br. 7-10, 541.-543.
Ostali autori: uro Mari, Za sretniju budunost, Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 71/1943., br. 17, 130.132.; Tomislav Pavi, Uz knjigu dra Stjepana Zimmermanna Kriza kulture, Hrvatska mladost, 27/1943./1944.,
br. 2, 91.-92.; Dragutin uri, Hrvatski nazor o krizi kulture. Povodom djela dra. Stjepana Zimmermanna Kriza
kulture, Hrvatska misao, 2/1944., br. 6-7, 196.-198.; arko Brzi, Zimmermann: Kriza kulture Plug, 1/1944.,
br. 15-16, 16.
24. 7. 2012. 15:36:09
175
to ih je hrvatsko novinstvo imalo, stavimo li na stranu ideoloku orijentaciju.36 Da je ta

ocjena laskava govori nam i podatak da je 1942. Spremnost bila tek jedan od 20 zagrebakih tjednika, odnosno jedan od 37 tjednika koji su izlazili na tlu NDH, uz 33 mjesenih
i povremenih izdanja razliitih asopisa.37 Uredniku kvalitetu, koju hvali Lasi, moemo
zahvaliti drugom od ukupno tri urednika koji su se na tom mjestu izmjenili u nepune tri
godine izlaenja tjednika, Tijasu Mortigjiji. On je na tu poziciju doao na mjesto velikog
propagandnog metra NDH, Ive Bogdana, od 39. broja. Tu poziciju drao je sve do 2. sijenja 1945., do 150. broja, kada ga je zamjenio Franjo Nevisti. Dakle, Zimmermannov tekst
tiskan je u vrijeme urednitva Ive Bogdana. Za vrijeme NDH Ivo Bogdan bio je ravnatelj
Hrvatskog naroda, urednik Spremnosti, odnosno vodei novinar, propagandist i cenzor u
NDH.38 Spremnost je pokrenuta na inicijativu samog Poglavnika. Reprezentativni tjednik
trebao je pokazati svu kulturnu rasko misli i volje ustake hrvatske, kako stoji u podnaslovu tjednika. to se tie filozofskog sadraja u tom kulturno-politikom tjedniku, uzmemo
li u obzir injenicu da u NDH nije postojao ni jedan filozofski asopis,39 koliinom i kvalitetom, brojem i ugledom suradnika, ta je tiskovina nezaobilazna za svakoga tko se eli
ozbiljno baviti prouavanjem filozofije u razdoblju NDH, ali i ire.
3.2 Budunost Hrvatske i Europe

Pod gornjim naslovom preneseni su izvadci iz Zimmermannovog predavanja na javnoj
sjednici filosofijsko-pravnog razreda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.(...) Ugledni hrvatski filosof bio je sasluan najveom panjom biranog sluateljstva, tako da javnost
nestrpljivo oekuje, da to predavanje bude tiskano u cielosti.40 Spremnost u elji, da bi se
bar s nekim mislima toga doista zanimljivoga predavanja, koje sa stanovita filosofije kulture, obradjuje tako znaajan problem, upoznala i ira javnost, objavljuje nekoliko njegovih odlomaka.41 Na stranicama Spremnosti prenesena je oko etvrtina teksta koji se nalazi
tiskan u Krizi kulture. Meutim, urednitvo Spremnosti s Ivom Bogdanom na elu nije
samo pretiskalo tekst nego ga je i malo dopunilo. U Zimmermannovo izvorno predavanje
dodane su sljedee reenice: Tu, na tome poloaju osvajanja svoje samostalnosti, bio je najodluniji momenat, ima li hrvatski narod pripravljeno vodstvo, koje je kadro oivotvoriti novi
sustav narodno-dravnog ivota. I na ovom eto, najsudbonosnijem pitanju hrvatskog naroda
pojavljuje se lik Poglavnika Ante Pavelia.42 To je predavanje, uz neke Stepineve propovijedi, najizravnija kritika i osuda reima pa se tim dodatkom eljelo kompromitirati cijelo
36
37
38
39
40
41
42
Stanko Lasi, Krleiologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei. Knjiga trea. Miroslav Krlea i Nezavisna Drava Hrvatska (10. 4. 19418. 5. 1945), Zagreb 1989., 116.
Boidar Novak, Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeu, Zagreb 2005., 22.
Darko Stupari (ur.), Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 43.
Openitu informaciju o filozofskim asopisima moe se nai u: Tomislav Bracanovi, Filozofski asopisi u Hrvatskoj u 20. stoljeu, Hrvatska lozoja XX. stoljea, Zbornik radova, (ur. Damir Barbari i Franjo Zenko), Zagreb
2007., 41-60. Od Bazaline Revije za lozoju i psihologiju iz 1927. godine (izaao samo jedan broj) pa do prvog broja
Praxisa koji poinje izlaziti 1964. zjapi praznina od 37 godina. Od nefilozofskih asopisa koji su ipak relevantni za
filozofiju, u navedenom je razdoblju od iznimne vanosti Bogoslovska smotra. I, dodajmo, Spremnost!
Knjiga Kriza kulture u kojoj je objavljen cjelovit tekst predavanja, dobila je dozvolu za tisak od Glavnog ravnateljstva za promibu (GRP) 18. svibnja 1943. godine. HDA, f. 237, Predsjednitvo vlade NDH GRP, Odjel za tisak i
slikopis, kut. 12, 1943. br. 6437/43. Podatak preuzet iz: Vieslav Aralica, Platonova Drava u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj, Filozofska istraivanja, 26/2006., br. 3, 701.-729.
Spremnost, 1/1942., br. 20, 1.
Isto.
24. 7. 2012. 15:36:09
176
Zimmermannovo nastojanje. Ali prvo i najsudbonosnije pitanje je je li zaista taj dio teksta
urednitvo imputiralo Zimmermannu, ili ga je poslije autor jednostavno ispustio, iz samo
njemu znanih razloga. Svakako, potrebno je pokuati utvrditi zato je nastala razlika izmeu teksta koji se nalazi u Spremnosti i onoga u Krizi kulture. Kada se prvi puta ita navedeni
tekst u Spremnosti odmah upada u oi navedeni odlomak. Moe se pretpostaviti da je Zimmermann jednostavno morao, ako je uope elio neto objaviti i raditi, hvaliti dostignua
A. Pavelia. Iako je to moda malo preveliki kompromis za jednog Zimmermanna, teko
je naslutiti da je u pitanju najobinija propaganda u reiji Ive Bogdana. U knjizi izabranih
Zimmermannovih tekstova o hrvatskoj filozofiji i kulturi, koju je za tisak priredio Ivan
ehok,43 nalazi se i tekst Kako e lozoja kulture prosuivati nau sadanjost? pretiskan iz
Krize kulture.44 Usporede li se ti tekstovi, navedenog dodatka nema, kao ni u originalnom
tekstu iz 1943. Jasno je da je lik Poglavnika naknadno dodan.45 Ali to tek treba dokazati. Ili
je stvarno Viktor Novak bio u pravu kada je ustvrdio da je Zimmermannov tekst filozofsko
obrazloenje za ustaka klanja!46
3.3 Ustaki lozof

Na koji nain moemo utvrditi da je taj tekst pridodan originalu? Prvo, potrebno je analizirati to zapravo pie u dodatku, kakav je sadraj teksta. Onda taj sadraj treba usporediti
sa sadrajem ostatka teksta te vidjeti poklapa li se, je li mu moda suprotan ili neutralan
s obzirom na temu. Nadalje, potrebno je ispitati vantekstualnu motivaciju. Koliko je mogue utvrditi odnos S. Zimmermanna s ustakim pokretom i Antom Paveliem? Je li taj
odnos pozitivan ili negativan? Od presudne su vanosti Zimmermannove autobiografske
napomene koje su objavljene 2003. pod naslovom Totalitarizam i humanizam dva spisa iz ostavtine. Prvi od njih, Autobiografske zabiljeke iz doba rata i poslije rata, odnose se
izravno na nau temu i odgovaraju iz Zimmermannove perspektive na navedena pitanja te
bacaju odluujue svjetlo na njegov odnos s reimom.
Iz navedenog dodatka sadrajno se mogu izvui dvije injenice: prvo, inzistira se na pretpostavci da su ustae bili ti koje su odigrali odluujuu ulogu prilikom proglaenja NDH;
drugo, Ante Paveli je osoba bez koje se to ne bi dogodilo.
Gledano iz povijesne perspektive, nijedna od tih dviju teza nije odriva. Bez ulaska u detalje o kojima je do sada opirno pisano, o proglaenju NDH doista stoji ono to je napisao
Zimmermann u svom tekstu: Njezin je osnutak bio uvjetovan dogaajem od 27. oujka
1941., kada je samo nakon dva dana (25. oujka) nastupio zaokret nae povjestnice.47 Pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu doveo je do pua u Beogradu i Hitlerove definitivne odluke da napadne i raskomada Jugoslaviju. Cjelokupno Zimmermannovo nastojanje kao i njegova filozofija povijesti vezana je uz tezu da je proglaenje samostalnosti zasluga
cijeloga naroda, i to ne samo njegove konkretne djelatnosti koje su dovele do Kvaternikova
proglaenja NDH, ve i ona patnja koju je cjelokupni narod istrpio tijekom dvadesetogodinje Jugoslavenske tamnice. Osim toga, jasan je Zimmermannov stav prema represivnosti
43
44
45
46
47
Stjepan Zimmermann, O hrvatskoj lozoji i kulturi, Zagreb 2001., 195.-240.

U Krizi kulture taj tekst se nalazi na stranicama 68.-113.
Vrlo je bitno istaknuti jednu injenicu koja je do sada ostala neuoena, a odnosi se na inputiranje ideologije putem
propagande. Naime, cijelom naslovnom stranicom dominira slika Francetieve Crne legije.
Viktor Novak, Magnum crimen, Zagreb 1984., 934.
24. 7. 2012. 15:36:10
177
koju su ustae zavele na teritoriju Nezavisne Drave Hrvatske. Tako izriito kae: Upravo
u konkretnim oblicima nasilja treba traiti komponente obeg stanja dananjice, da je uzmognemo kulturno ocjenjivati i traiti uvjete za promjenu toga stanja.48 O ustakom pokretu isto tako moemo itati: Moda e se ispostaviti, da su umjesto mase (koja radi bez
savjesti i neodgovorno) odgovorni ubacitelji ideje, koja masu pokree, ili nediscipliniranost
njezine organizacije, a nipoto sav narod, iz kojega je masa potekla.49 Sasvim jasno naglaava da je nedoputeno bilo kojega ovjeka, bez obzira na vjeru i naciju, liiti prava na ovjetvo i osnovne uvjete ivota.50 Ili malo dalje: Kraj sve svoje strune spreme ili dravnike
sposobnosti, upravljai suvremenog drutva ne mogu sebe liiti odgovornosti za udoredno
stanje, koje drutvom vlada...51 Iznosi i konkretne zloine: pljaka, divljaka ubojstva, izazivanje nereda itd. Himbena moe biti i neka drava, koja se prikazuje pobornicom slobode i
onda, kad je drugima oduzima.52 Iz te Zimmermannove tirade jasno se vidi njegov odluan
stav i otrica kritike koja je uperena protiv vladajue garniture kojoj je Poglavnik na elu.
Meutim, on se ne zaustavlja samo na optubama prema upravljaima drutva, on
jasno eli dati do znanja da ima na umu upravljaaA. Pavelia. Gotovo cijelu stranicu citata mogli bismo navesti u prilog Zimmermannovog govora protiv A. Pavelia i njegovog
osobnog utjecaja i odgovornosti u tadanjem drutvu. Navest emo samo jedan citat: Da
je voa pokreta u dodiru s narodnom duom, to je dodue teoretski zahtjev, ali e samo
konkretna praksa pokazati, u kojoj je mjeri udovoljeno tome zahtjevu. Jer nije iskljuena
mogunost, da bi neki voa iz bilo kojih razloga izgubio dodir s duom naroda. Ti razlozi
mogu da budu isto osobne naravi, na pr. kad bi u nekog voe sve vie dolazili do izraaja znakovi nedosljednosti, neizpunjenih obeanja, kompromisnih stavova, manjkavosti u
prosuivanju suradnika, popustljivosti prema zloinima, fantastinih pogleda na stvarnost
i njezine potrebe i svih onih osobina, kojim je uvjetovan dodir s narodnom duom.53 Konkretni primjeri na koje Zimmermann misli doi e do izraaja u njegovim autobiografskim
zabiljekama.
4. Autobiografske zabiljeke iz doba rata i poslije rata

Svjestan da bi se u budunosti zbog nemara prema istini prolosti54 moglo dogoditi da
objede kojima su se nabacivali na njegov lik i djelo postanu povijesna istina, Zimmermann, u 78. godini ivota, nekoliko mjeseci prije smrti, dovrava svoju ispovijest: Autobiografske zabiljeke iz doba rata i poslije rata. Nastoji zapisati sve relevantnije dogaaje iz svoga
ivota u razdoblju NDH.
Sigurno jedan od temeljnih motiva toga natpisa je, osim suenja Zimmermannu, koje
se ipak zavrilo oslobaajuom presudom i njegovim umirovljenjem, optuba protiv njega i cjelokupne Katolike crkve, koju donosi Viktor Novak u svom djelu Magnum crimen.
48
49
50
51
52
53
54
Isto, 84.
Isto, 87.
Isto. 87.
Isto, 89.
Isto, 90.
Isto, 75., slino se moe nai i na stranica 89., 96., 99. i 109.
Mi, dodue, kadgod i odve preputamo povjestniaru osvjetljivanje prolosti, kao da rekonstrukcija moe nadomjestiti intuiciju suvremenog upoznavanja ivota. Isto, 277.
24. 7. 2012. 15:36:10
178
Novakove optube, koje Zimmermann toku po toku opovrgava,55 sljedee su: 1. preimenovanje JAZU u HAZU (Zimmermann je opravdavao, po Novaku, taj Paveliev gest);56 2.
Zimmermannovno predavanje u Hrvatskoj akademiji Kako e lozoja kulture prosuivati
nau sadanjost?, koje je Novak okaraktezirao kao ustaku filozofiju kulture;57 3. Pavelievo odlikovanje Zimmermanna, kao zahvalu to je Pavelia ovaj filozof pronio kroz akademsku raspravu.58 Ovdje emo se osvrnuti samo na 2. toku. U svoju obranu Zimmermann istie da se meu koricama njegove knjige nigdje ne nalazi uope ijedna rije ustaa,
a takvom mu se cijela knjiga inkriminira. Jo je jedna bitna injenica: opravdavajui se od
Novakovih objeda, ujedno i kritizirajui optunicu, Zimmermann se slui izdanjem Krize
kulture, vrlo vjerojatno ni ne slutei da Novak inzistira na tekstu iz Spremnosti samo zato
to se tamo izriitio spominje A.Paveli.
S druge strane, imputiranje dodatka o Paveliu nije uzeto u obzir u optunici protiv Zimmermanna jer je tamo on bio suen zbog svoje knjige Kriza kulture koja zaista ne sadri
ni jednu rije koja bi bila u korist reima i diktature. Ba naprotiv. Razvidno je stoga da u
slubenom dijelu procesa nije dodatak o Paveliu bio ni bitan za suenje, to nije smetalo
Novaku da poslije oslobaajue presude napadne Zimmermanna, kao i mnoge druge. Prema Zimmermannu, u samoj presudi u vezi s Krizom kulture stoji: 1. da se nepovoljno izrazuje o ustaama i okupatoru, 2. da se pisac nije slagao s ustakim sistemom, 3. da je pisac
spaavao iz logora i tamnice.59 Ve iz koncepcije teksta i same Zimmermannove filozofije
jasno je da dio o A. Paveliu Zimmermann nije napisao. Iz onoga to Zimmermann jest
napisao o Paveliu, pokuat emo se referirati i na na problem.60
U svojim Zabiljekama o Paveliu Zimmermann pie ovo: Dne 6.I.1942. piem ja (meni posve nepoznatom) Paveliu protestnu predstavku, iz koje vadim doslovno ovu izreku:
Ovi krvavi progoni Srba, komunista i idova bit e sramotna stranica u kulturnoj povijesti
Hrvatske. ini mi se, da me na to najvie ponukao barbarski zloin u glinskoj pravoslavnoj
crkvi 3.VIII. 1941. (...) Za dva ili tri dana primio sam od Maralata potvrdu (s potpisom nekog generala), da je moje pismo zaprimljeno.61 Oito je da je pismo koje je Zimmermann
napisao Paveliu napisano sedam mjeseci prije predavanja odranog u Hrvatskoj akademiji.
Spominje i zloin u glinskoj pravoslavnoj crkvi, to je za Zimmermanna bitno ako se uzme u obzir njegova osobna povezanost s tim mjestom. On je, naime, bio tamo upnikom
1907.62 prije odlaska na studij u Rim. Osim toga, represivnost ustakog reima mnogima
55
56
57
58
59
60
61
62
Te su toke ujedno bile i uporita optunice koja je na kraju zavrila oslobaajuom presudom, to Novak uope
nema ni namjeru spomenuti. Pogotovo u jednom djelu koje je koncipirano kao optunica, a ne kao itinerar injenica. U Zabiljekama kae: Oduljio sam, a jo imam da spomenem tri stvari, koje su sluile kao prividna podloga za
optubu: to je pitanje jedne komisije, moja knjiga Kriza kulture i odlikovanje. S. Zimmermann, Humanizam i
totalitarizam, 28. Oito je da je V. Novak pratio optunicu, ali ne i oslobaajuu presudu.
V. Novak, Magnum crimen, 931.
Isto, 932.-933.
Isto, 934.
S. Zimmermann, Humanizam i totalitarizam, 33.
Zimmermann citira svoju knjigu: Kad ja u knjizi Kriza kulture kaem (str. 96. i 97.) da je 10. travnja 1941. hrvatski narod djelatno pristupio svojem osloboenju i da bi poinio zlodjelo tko bi ugrozio opstanak hrvatske dravne
samostalnosti, tko god s razumijevanjem ita ovu knjigu (napose str. 12., 201., 252., 271.), evidentno mu je ne samo
to ne pristajem uz okupatora (kojeg izriito odsuujem), nego niti uz ustako vodstvo (...). Isto, 41. Mjesto koje
Zimmermann citira nalazi se samo jednu reenicu povrh odlomka u kojem se spominje Paveli. To je indirektni dokaz da mu vjerojatno nije bio ni poznat uredniki zahvat u njegov tekst jer bi se zasigurno osvrnuo na dodatak svom
tekstu.
Isto, 20.
Isto, 139.
24. 7. 2012. 15:36:10
179
je pomogla da se otrijezne nakon prvih par mjeseci ivota u novoj dravi. Zimmermann je
zbog toga i zauzeo onu temeljnu poziciju u Krizi kulture: NDH da, ustae ne. To je primijetio i Leopold Auburger: Meutim, za Zimmermannovu je vrijednosnu argumentaciju
bitno da on zapravo nepokolebljivo brani uspostavu hrvatske dravnosti, ali ne i konkretnu politiku zbilju NDH, kojoj S. Zimmermann u bitnim pitanjima moralno prigovara.63
Danas je jasno da se o dravnosti u tom razdoblju uope ne moe govoriti.
Iako su njegova sjeanja relativno kratka, 24 stranice gusto tipkanog teksta, kako nas
o tome izvjetava prireiva teksta za tisak dr. eljko Pavi, Zimmermann se osvrnuo na
sve bitne dogaaje iz svog djelovanja u vrijeme NDH. Budui da je njemu posebno bilo na
srcu da otkloni optube koje su ga inkriminirale, u veini teksta bavi se tim optubama.
Tako Zimmermann navodi i zanimljivo miljenje Pavelia o njegovoj knjizi Kriza kulture: Paveli je rekao kako sam pouzdano saznao: Sramota da je mogla ta knjiga izii.
Ne emo je zabraniti da ne pravimo reklamu. Da nije Z popularan, a kae se da ima u
inozemstvu mnogo prijatelja, mi bismo znali to nam je initi.64 A Paveliev je stav lako
opravdati ako se uzme u obzir da u uvodnom poglavlju knjizi Kriza kulture stoje i ove Zimmermannove rijei: injenica je, da skupine moralnih nakaznika odluuje tuim ivotima, kadgod i sudbinom naroda ili drave, pa stoga nije indiferentno kakvi se pojedinci
nalaze na drutvenim poloajima i koje su konkretne posljedice ukupnog moralnog stanja
u nekom drutvu.65
Zakljuak
U srazu izmeu ideologije i filozofije najvie stradava istina, dakle filozofija. Misliti se
mora, makar i u totalitarnim reimima, ali stoga mi danas moramo imati na umu i mjesto
i vrijeme kada je neto reeno i na koji nain. Zimmermann je mogao ne promiljati svoju
suvremenost, ali je znao da tada ne ispunjava svoj zadatak. Ispunivi zadatak, asno i dostojno naslova filozofa, nakon promjene reima 1945. ta ga je dunost stajala graanskog
gubitka asti. Ali zato danas, u demokraciji i drutvu o kojem je cjelokupna Zimmermannova filozofija sanjala, mi imamo viestruku dunost da ispitamo sve injenice koje su
vane za njegov ivot i rad, i da ono to je bremenito i vrijedno u Zimmermannovoj filozofiji ponesemo u bolje sutra, ususret onom optimizmu koji je proistjecao iz etikog temelja
njegove filozofije.
To je mali doprinos kristalizaciji odnosa jedne filozofije i jednog reima. Filozofija si ne
smije dopustiti to si totalitarizam doputa: bez obzira na to kakvu emo istinu nai ispod
praine koja se hvata nad filozofskim rukopisima iz razdoblja NDH, ona mora biti jasno
interpretirana i ocijenjena.
63
64
65
Leopold Auburger, Metafizika kulturnog ivota i filozofiranje o hrvatskim narodnim pitanjima u radovima S.
Zimmermanna o hrvatskoj filozofiji i kulturi, Bogoslovska smotra, 102/2003., br. 73, 675.
S. Zimmermann, Humanizam i totalitarizam, 30.
24. 7. 2012. 15:36:10
180
Zimmermans Critique of Ante Pavelis Regime

Causes and Effects
Summary: Stjepan Zimmerman (18841963) is the most productive Croatian philosopher of the
20th century. He was fortunate enough to have survived two World Wars and three dictatorships.
Even though the reception of the established Independent Croatian State was received by him with
great enthusiasm, he was soon enough disappointed with it when faced with the criminal nature
of the Pavelis regime. Not intimidated by it, he continues to work and publishes yearly his books.
He has published altogether 23 bibliographical units in the period 1941.1945., counting 5 books.
Central place in this collection belongs to the Crises of Culture (1943.) a collection of essays
published in the magazines of his time. In those essays he sharply criticizes Ante Pavelis regime
regime that doesnt fulfill the most basic criterion of Christian and humanistic ethics which was
always a starting point of Zimmermans thinking about contemporary society. On the other hand,
the Ustae regime and Paveli did not hold back on Zimmerman. Zimmerman was rewarded few
days before the dissolution of the Independent Croatian State with a reward hed never accepted
and deserved. As an example of propaganda about his public engagement we will use here Zimermmans lecture published in the magazine Spremnost, edited by Ive Bogdan. Ive Bogdan incorporated into Zimmermans lecture a paragraph on Ante Paveli which he never publicly presented.
This paper explores poorly researched area of intellectual critique of the Ustaa regime in the period
1941.1945. It also discusses, so far, neglected and not sufficiently researched public engagement
of Stjepan Zimmerman during the time of Independent Croatian State.
Keywords: Stjepan Zimmermann, Ante Paveli, philosophy in the Independent State of Croatia,
totalitarianism
Literatura
Vieslav Aralica, Platonova Drava u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Filozofska istraivanja, 26
/2006., br. 3, 701.-729.
Leopold Auburger, Metafizika kulturnog ivota i filozofiranje o hrvatskim narodnim pitanjima
u radovima S. Zimmermanna o hrvatskoj filozofiji i kulturi, Bogoslovska smotra, 102/2003.,
br. 73.
Tomislav Bracanovi, Filozofski asopisi u Hrvatskoj u 20. stoljeu, Hrvatska lozoja XX. stoljea, Zbornik radova, (ur. Damir Barbari i Franjo Zenko), Zagreb 2007.
Stanko Lasi, Krleiologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei. Knjiga trea. Miroslav Krlea
i Nezavisna Drava Hrvatska (10.4.1941 8.5.1945), Zagreb 1989.
Julije Makanec, Uvod u losoju poviesti, Zagreb 1993.
uro Mari,Za sretniju budunost, Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 71/1943., br. 17,
130.-132.
Viktor Novak, Magnum crimen, Zagreb 1984.
Boidar Novak, Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeu, Zagreb 2005.
Tomislav Pavi, Uz knjigu dra Stjepana Zimmermanna Kriza kulture, Hrvatska mladost,
27/1943./44., br. 2, 91.-92.
Grgo Pejnovi, Kriza kulture nova knjiga S. Zimmermanna, Hrvatska smotra, 11/1943., br.710, 541.-543.
24. 7. 2012. 15:36:10
181
Zlatko Posavac, Kultura, estetika i estetiki fenomeni u lozoji Stjepana Zimmermanna, ivot i djelo Stjepana Zimmermanna. Zbornik radova, (ur. Josip Osli i arko Pavi), Zagreb 2001.
Darko Stupari (ur.), Tko je tko u NDH, Zagreb 1997.
Stjepan Zimmermann, Filozoja i religija, Zagreb 1936.
Stjepan Zimmermann, Filozoja ivota, Zagreb 1941.
Stjepan Zimmermann, Humanizam i totalitarizam, Virovitica 2003.
Stjepan Zimmermann, Kriza kulture, Zagreb 1943.
Stjepan Zimmermann, Nauka o spoznaji, Zagreb 1942.
Stjepan Zimmermann, O hrvatskoj lozoji i kulturi, Zagreb 2001.
Duan anko, Svjedoci, Buenos Aires 1967.
24. 7. 2012. 15:36:10
24. 7. 2012. 15:36:10
13.
NIKADA VIE JUGOSLAVIJA!:

JUGOSLAVENSTVO U VIZIJAMA
HRVATSKIH NACIONALISTIKIH
INTELEKTUALACA
Stipe Kljaji
UDK: 327.39(497.1):323.15(=163.42)
Pregledni lanak
Saetak: Autor u lanku obrauje poglede hrvatskih nacionalistikih intelektualaca onih

koji su podravali stvaranje NDH i aktivno sudjelovali u njezinu kulturnom ivotu prema
jugoslavenskoj ideologiji i dravi. Prvi dio lanka posveen je razvoju razliitih tumaenja
jugoslavenske ideje prije i poslije stvaranja prve jugoslavenske drave, kako u intelektualnim krugovima junoslavenskih naroda tako i u politikoj areni nove drave, izmeu 1918.
i 1941. godine. U drugom se dijelu tematizira razvoj hrvatskoga nacionalizma u krugovima
inteligencije kao reakcija na integralno jugoslavenstvo, formirano u doba diktature kralja
Aleksandra. Tridesetih godina intenzivno se razvija antijugoslavenski diskurs, koji dekonstruira jugoslavensku ideju tragom pravake tradicije i suvremenih koncepcija hrvatskog
nacionalizma (Filip Lukas). Nakon 1941. godine, s ustakom radikalizacijom hrvatskoga
nacionalizma slubene ideologije NDH antijugoslavenstvo je igralo bitnu ulogu u legitimizaciji novostvorene politike konstelacije. Iako obnova Jugoslavije postaje neupitnom
realnou s vojno-politikim razvojem dogaaja nakon 1943. godine, spomenuti hrvatski
nacionalistiki intelektualci odbijaju prihvatiti ak i federalistiki redizajniranu Jugoslaviju, jer je za njih svaka Jugoslavija negacija Drave, teleoloki gledano apsolutno sredinjega
mjesta nacionalistike ideologije.
Kljune rijei: jugoslavenstvo, Jugoslavija, hrvatski nacionalistiki intelektualci, prva jugoslavenska drava, Filip Lukas, hrvatski nacionalizam, NDH, federalistika Jugoslavija.
Uvod
19. stoljeu, ispisanom pobjedama narodnosnoga naela i irenjem liberalnih ideja
u Europi, ilirskim je pokretom stasala hrvatska moderna inteligencija sa svojim ideolokim programima koje je razvijala pod utjecajem razliitih poticaja. Na prvome su
mjestu oni unutarnji iz vlastite misaone tradicije prolih stoljea kao to su ilirstvo, slovinstvo i hrvatstvo. Ti su ideologemi razvijani u djelima autora poput Bartola Kaia, Jurja
24. 7. 2012. 15:36:10
184
Kriania, Ivana Luia, Vinka Pribojevia, Mavra Orbinija, Pavla Rittera Vitezovia, Andrije Kaia-Mioia i Filipa Grabovca. Zatim, i oni izvanjski koji su pridolazili iz prosvjetiteljstva i ideja Francuske revolucije ili pak njemakoga romantizma u kojem znaajno
mjesto zauzima Johann Gotfried Herder s tezom da je jezik dua naroda. Veliki je i znaajan bio utjecaj njemakoga kulturnoga miljea 19. stoljea, posebno Herderove teze. U tom
pravcu treba sagledati i pojavu jugoslavenske ideje, kao i u okolnostima pritiska maarske
i austrijske politike, roenja panslavizma te podijeljenosti hrvatskih zemalja u Habsurkoj
monarhiji. Takoer je rije o pokuaju oponaanja susjednih nacionalnih mega-projekata,
stvaranja njemake i talijanske nacionalne drave. Iz tih se susreta, proimanja, utjecaja i
okolnosti u drugoj polovini toga stoljea, oblikovalo jugoslavenstvo hrvatska moderna
nacionalno-integracijska ideologija.
Ideja jugoslavenstva proizala je iz spoznaje da e se Hrvatska, tada ugroena procesom
germanizacije i maarizacije, lake oduprijeti pomou ire kulturne i politike integracije sa
susjednim junoslavenskim narodima. Ono to je jugoslavenstvo znatno uvjetovalo, prvenstveno je realnost junoslavenskoga prostora 19. stoljea, njegova podijeljenost izmeu razliitih imperijalnih i vjerskih tradicija. Prema ideolokoj vizualizaciji jugoslavenstva graenoj
na temelju ideje o zajednikom jeziku, junoslavenski je prostor u prirodnom stanju bio
jedinstven. Posljedica gubitka te jedinstvenosti jesu tuinske vladavine i tradicije koje su
stvorile povijesni objekt od junoslavenskoga svijeta. I upravo se putem jugoslavenske ideje
teilo pretvaranju toga svijeta u povijesni subjekt, na nain da je jezini fundamentalizam
uzet kao os oko koje se kree prolo zajedniko porijeklo, otkuda se izvodi mogunost budue kulturne i politike integracije junoslavenskoga svijeta. U najopenitijim i najirem
smislu, to je bila glavna logika jugoslavenske ideje.1
Jugoslavenska ideja nastala u vremenima raanja moderne hrvatske politike misli kao
hrvatska nacionalno-integracijska ideologija u drugoj polovini 19. stoljea, sve do 30-ih i
40-ih godina 20. stoljea nije prestajala biti predmetom brojnih rasprava u politikom i
kulturnom ivotu junoslavenskih naroda. Kako ideoloki program te ideje nije bio nikada sustavno izgraen i razvijen, zbog svoje nedoreenosti znao je dobivati i razne negativne asocijacije. Posebice u meuratnom razdoblju kad je u hrvatskim krajevima dolo do
izraaja nezadovoljstvo jugoslavenskom dravom, tako da je jednom Augustu Cesarecu
takav program ista konstrukcija, a Filipu Lukasu aprioristika formula. Zaista, teko
je govoriti o jugoslavenstvu i jugoslavenskoj ideji u jednini, kada se govori o njezinoj operacionalizaciji, rije je prije svega o pluralizmu jugoslavenskih ideja koje su se pojavljivale
tokom moderne povjesnice junoslavenskih naroda. U razliitim okolnostima i vremenima
i to od razliitih povijesnih protagonista, dobivala je razna tumaenja i bila razliito promiljana, tako se u izvornim povijesnim tekstovima nailazi na Strossmayerovo, Skerlievo,
Pribievievo, Metrovievo, Radievo, Aleksandrovo, Jevtievo, Maekovo, slubeno i
opozicijsko, svetosavsko i partizansko jugoslavenstvo itd....2
Moda najbolja egzemplifikacija kompleksnog tumaenja jugoslavenske ideje usporedba je
Strossmayerova i Skerlieva jugoslavenstva. U tom je pogledu Strossmayerovo jugoslavenstvo,
uz nacionalno-politiku sastavnicu, zasigurno imalo i klerikalnu pozadinu u cilju unije dviju
1
Sreko M. Daja, Inteligencija u junoslavenskom prostoru u 19. st., Croatia Christiana periodica 14/1990., 179.186.
Ona se iskazivala kao niz susljednih ili usporednih, meusobno bliskih ili razliitih oblika ovisnim o povijesnim
uvjetima pojedinih razdoblja ili sredina. vidi vie: Nika Stani, Jugoslavenstvo, Enciklopedija Jugoslavije, br. 6,
Zagreb 1990., 128.
24. 7. 2012. 15:36:10
Nikada vie Jugoslavija!: jugoslavenstvo u vizijama hrvatskih nacionalistikih intelektualaca
185
velikih kranskih konfesija na junoslavenskom prostoru, uvjetovano Strossmayerovim iskustvom biskupa ija se biskupija prostirala in partibus indelium, odnosno na teritorijima na kojima veinski nije obitavalo stanovnitvo njegove konfesije. S druge je strane, srpski knjievni
povjesniar i kritiar, jedan od vodeih srpskih intelektualaca s poetaka 20. stoljea i najvei
Jugoslaven meu Srbima Jovan Skerli (1877.1914.) isticao da zbog religijske fragmentiranosti
junoslavenskoga svijeta, jugoslavenska ideja mora biti antiklerikalna ili je uope nee biti.3 S
jugoslavenskom idejom bi tako trebala napredovati sekularizacija noena liberalnom ideologijom koja bi difuzijom vjerskoga indiferentizma dugorono potisnula i oslabila jake vjerske tradicije. Time bi se otvorio vakuum za trijumf jugoslavenske ideje, drugim rijeima za stvaranje
jedinstvene jugoslavenske nacije sredinjega cilja Skerlieva jugoslavenskoga nacionalizma.
Sudbinu podvrgnutu brojnim intepretacijama u politikim i ideolokim borbama, jugoslavenska ideja doivjet e osobito u meuratnom razdoblju, za vrijeme trajanja prve
jugoslavenske drave. Jaz izmeu jugoslavenskoga ideala koji se temeljio na jezinom nacionalizmu utemeljenom na Herderovu romantizmu i bio podravan gotovo iskljuivo u
elitnim krugovima junoslavenskih naroda te s druge strane, stvarnim povijesnim naslijeem bio je oit na samom poetku novonastale drave. Iz toga razloga, Vidovdanski ustav
iz 1921. godine nije ni mogao govoriti o jednom jugoslavenskom narodu, nego je prihvatio
kompromisni nacionalni unitarizam, govorei o troimenom narodu, o trima plemenima
jednoga naroda i narodnom jedinstvu na jezinoj i etnikoj osnovi, zbog ega nova drava
nije prozvana Jugoslavijom, nego Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca.4
Skepsu prema ostvarenju ideala narodnoga jedinstva 20-ih godina, to jest prema izgradnji jedinstvene jugoslavenske nacije, izraavali su i javni djelatnici koji su svestrano poticali
pribliavanje triju plemena prije i poslije 1918. Tomislav Toma Mareti (1854.1938.),
hrvatski slavist i leksikograf, poznat po svojoj unitaristikoj gramatici, svrha koje je bila
izgradnja jedinstvenoga srpsko-hrvatskoga jezika, izjavljuje 1926. godine da jugoslavenska ideja nije oivotvorena ni danas i kako stvari stoje nee postati ni u budunosti gotova
injenica. Vatroslav Jagi (1838.1923.), iste profesionalne i ideoloke provenijencije, neto
je ranije, tonije 1920. godine bio puno optimistiniji u pogledu njezine oivotvorbe stvaljajui je u neku neodreenu budunost rijeima da se uza sve velike uspjehe kojih niko ne
moe porei kako smo jo daleko od toga da se Srbi i Hrvati zbilja u srci i dui osjeaju kao
jedan narod, za sada je to jo uvijek cilj naeg naprezanja da pravo jedinstvo sagradimo.5
Kako centralistiko ureenje nije bilo uinkovito u zemlji razliitih dravnih, povijesnih,
kulturnih i vjerskih tradicija, kralj se Aleksandar, unato tome, nakon atentata u beogradskom parlamentu poetkom 1929. godine odluuje na jo radikalniji politiki potez. Zbacivanjem centralistikoga ustava, rasputanjem parlamenta i uvoenjem otvorene diktature,
kralj izokree politiki diskurs, preformulirajui jugoslavenstvo u novu ideoloku formulu
jedan narod, jedna drava, jedan kralj, to na kraju dovodi i do promjene naziva drave
Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju.6 O kakvoj se zaista promjeni politikog diskursa
radilo poslije 1929. potvruju Oktroirani ustav i popis stanovnitva iz 1931. godine, koji
iskljuivo govore o jednom jedinom jugoslavenskom narodu, dodue s razliitim konfesionalnim tradicijama, zabranjujui pri tome spomen plemenskih imena. U takvim prilikama jugoslavenska ideja postaje slubenom ideologijom dikatorskoga reima pod imenom
3
4
5
6
Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1995., 339.

Nikola Dugandija, Jugoslavenstvo, Beograd 1986., 121.
Isto, 189.
Isto, 30.
24. 7. 2012. 15:36:10
186
integralno jugoslavenstvo. Njome se u procesu dirigirane i nasilne jugoslavizacije pokuavao unititi identitet nesrpskih naroda, prvenstveno hrvatskoga koji se najee suprotstavljao takvoj politici diktature.
Preciznu analizu estojanuarskog reima ukazujui na njegove negativne politike implikacije iznio je Antun Dabinovi (1882.1964.) pravni povjesniar s Pravnoga fakulteta u
Zagrebu. Optuio je reim za sistematsku eksploataciju drave i vladalakoga autoriteta u
line svrhe jedne male oligarhije, te da pokrije taj svoj rad i tu svoju interesnu zajednicu posluila se ova grupa ljudi jugoslavenskom ideologijom. Dabinovi, tada jo uvijek uvjeren u
mogunost izgradnje stabilne jugoslavenske nacionalne drave postepenim procesom prevladavanja plemenskih partikularizama, uviao je u gruboj instrumentalizaciji jugoslavenske
ideje nametnute reimskim dekretom naruavanje lojalnosti prema dravi, ali i prema toj istoj
ideji. To je osobiti reaktivan uinak poprimilo u hrvatskim krajevima, gdje politike snage
zahtijevaju decentralizaciju drave i uklanjanje kraljeve diktature. A velik se dio inteligencije zapuuje u smjeru hrvatskoga nacionalizma i potpunog odbacivanja jugoslavenske misli.7
Propast koncepcije integralnoga jugoslavenstva ve se nasluivao od 1935. kada je nakon ubojstva kralja Aleksandra obnovljen parlamentarni i politiki ivot, da bi konano
bila odbaena politikim sporazumom izmeu Cvetkovia i Maeka o stvaranju Banovine
Hrvatske u kolovozu 1939. Priznanje Hrvatima politike autonomije u okvirima zajednike jugoslavenske drave trailo je reinterpretaciju jugoslavenstva. Sporazumako jugoslavenstvo koje je otvorilo puteve federalizaciji zemlje i izgradnji sloene drave, poslije
1939. artikulirano je definicijom o tri posebna kulturno-historijska individualiteta, ime
se jugoslavenstvo pred poetak Drugoga svjetskoga rata tumailo kao trojstvo triju naroda.
Time je promovirana definicija koja vie nije mogla biti spojiva sa zamiljenim identitetom
jugoslavenske drave, a ideja s kojom se krenulo 1918. o stvaranju homogene jugoslavenske
nacije, definitivno je naputena. Jugoslavija zamiljena kao trojstvo naroda poslije priznanja posebne politike individualnosti hrvatskoga naroda, sve se vie kretala u smjeru federalizacije, to jest trijalistike Jugoslavije. Tako da se od Dravske Banovine namjeravalo stvoriti
slovensku nacionalnu banovinu, a od ostatka jugoslavenske drave politiku-teritorijalnu
jedinicu pod imenom srpske zemlje. Da ni hrvatska politika opozicija beogradskom
reimu nije naputala jugoslavensku ideju ak ni do kraja postojanja prve jugoslavenske
drave, ali da ju je drugaije promiljala, naravno u skladu sa svojim vlastitim politikim
interesima svjedoi injenica da se Radi nikada nije odrekao svojega jugoslavenstva. Do
kraja ivota zagovarao je ouvanje jugoslavenske drave putem unutarnje reforme zemlje u
smjeru federalizma. A da je to bio sluaj i s Vladkom Maekom (1879.1964.), koji u tom
pogledu nije odudarao od Radia, najbolje pokazuje sljedea njegova izjava dana neposredno iza potpisivanja Sporazuma 26. kolovoza 1939. godine:
Mi smo narod mlad i budunost pripada mladosti. Mi znamo da mi Slaveni imamo veliku
vrijednost koje drugi narod nemaju...I ta intuicija dala je velikoga biskupa Strossmayera koji
je znao da budunost i Slovenaca, i Hrvata i Srba, i Bugara lei u jedinstvu i zajednici. Mi
Hrvati smo za 20 godina vodili borbu ne protiv Srba, budite u to uvjereni niti protiv Slovenstva, nego za priznanje nae individulanosti. I kada smo to postigli, sada moemo punom
parom zagaziti u slovenstvo i u jugoslavenstvo.8
7
8
Antun Dabinovi, Diktatura i jugoslavenstvo, Nova Europa, 29/1936., br. 6, 161.-166.

Ivan Mui, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split 1969., 219.-220.; vie o Maeku i politici HSS-a u tom
razdoblju 1939.-1941. vidi: Ljubo Boban, Maek i politika Hrvatske seljake stranke 19281941: iz povijesti hrvatskog
pitanja, knj. II., Zagreb 1974.
24. 7. 2012. 15:36:10
187
Jaanje hrvatskog nacionalizma i Lukasovo dekonstruiranje

jugoslavenske ideje
Onkraj slubene politike u meuratnoj jugoslavenskoj dravi, u krugovima inteligencije
doivljaj jugoslavenstva bio je kudikamo drugaiji. Napose je to osjetno za hrvatsku inteligenciju koja je iskazivala najveu privrenost jugoslavenskoj ideji i za koju su kroatizam i
jugoslavizam dugo vremena postojali kao komplementarni identiteti.9 Ubojstvo Stjepana
Radia u beogradskom parlamentu i nastupanje estojanuarske diktature s konkubinatom
jugoslavenstva i velikosrpstva, potaknulo je meu inteligencijom renesansu hrvatskoga nacionalizma te podizanje itave mlade generacije hrvatskih nacionalista. Integralna verzija
jugoslavenstva izravno potpomognuta diktatima vladajue politike sile iscrpila je gotovo
svu dotadanju privlanu snagu jugoslavenske ideje kod hrvatske inteligencije, izazvavi tako razoaranje u njezine mladenake ideale. Pa ak i kod onih koji su je jo krajem 30-ih
podravali, tako da je Milan urin (1880.1960.) svjestan iskopromitiranosti diktatorskoga jugoslavenstva zagovarao njegovu alternativu u srbohrvatstvu. U tu je svrhu polemizirao protiv ondanjih predratnih snaga hrvatskoga i srpskoga nacionalnoga ekskluzivizma
kao to su Mile Budak (1889.1945.), Vladimir orovi (1885.1941.) i Vasa ubrilovi
(1897.1990.) napadajui ih zbog odbacivanja njegova idejnog prijedloga o srbohrvatstvu.
Budaku je rjeenje hrvatsko-srpskoga spora pomou urinove srpskohrvatske nacionalne
koncepcije iluzoran posao. Nasuprot tome, urin je smatrao da to ne negira ni Srbe ni
Hrvate i stoga je ono najbolje rjeenje, predbacujui Budaku poistovjeivanje jugoslavenstva i narodnoga jedinstva sa srbohrvatstvom.10
O tome kako je nacionalizam osvojio hrvatske meuratne intelektualce pisao je ratne
1942. godine Milivoj Magdi (1900.1948.), inae neomiljenom Paveliu zbog crvene
prolosti. Analizirao je psihologiju konvertitstva hrvatskih intelektualaca koji su se 30-ih
godina odrekli otrova liberalizma i zablude jugoslavenstva prigrlivi nacionalistiku ideologiju.11 Nacionalistiki intelektualci sve se vie emanicipiraju od bilo kakve ideje jugoslavenstva, i ne samo da su izveli kritiku jugoslavenske ideologije nego i uope ideje o jezinom i etnikom jedinstvu junoslavenskih naroda. U podrujima lingvistike, knjievnosti
i historiografije u drugoj polovini 30-ih godina pojavljuju se nove intepretacije hrvatskoga
povijesnoga identiteta koji sve vie relativiziraju ili marginaliziraju jugoslavensku-slavensku
komponentu. Tako Franjo Fancev (1882.1943.) u svojoj Povijesti hrvatskoga narodnoga
preporoda 1835.1935. objavljenoj na stotu obljetnicu, tumai da ilirski pokret nije protojugoslavenski, nego autohtono hrvatski dok je jugoslavenstvo i ilirstvo u itavoj prii imalo
sporedno znaenje.12 Kerubin egvi (1867.1945.) i Stjepan Saka (1890.1973.) su 1936. i
1937. godine nasuprot dotadanjoj dominantno slavenskoj, artikulirali gotsku i kavkaskoiransku etnogenezu podrijetla Hrvata.13 Od 1936. se osnivaju najprije Drutvo za hrvatski
9
10
11
12
13
O drugaijem doivljaju jugoslavenstva u redovima politiara i inteligencije, Dimi u zakljuku svoje trotomne knjige iznosi da je s vremenom poevi od ujedinjenja 1918. sve manje stvaralake inteligencije, znanstvenika, pisaca i
umjetnika, a sve vie politiara zagovaralo potrebu integralnoga ujedinjenja. Ljubodrag Dimi, Kulturna politika
kraljevina Jugoslavije, knj. III, Beograd 1996., 411.
Milan urin, Ja sam Srbohrvat, Nova Europa, 32/1939., br. 6 i 7, 198.-202.; Milan urin, Mi nismo Srbohrvati odgovara nam g. Dr. Mile Budak, Nova Europa, 32/1939., br. 8, 253.-258.
Milivoj Magdi, Hrvatski intelektualac prema liberalizmu i marksizmu, Spremnost, 1/1942., br. 8, 2.
Franjo Fancev, Povijest hrvatskoga narodnoga preporoda 1835.1935., Zagreb 1935.
Stjepan Saka, O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, ivot, 18/1937., 1.-25.
24. 7. 2012. 15:36:10
188
jezik, zatim 1938. Pokret za hrvatski jezik, a potom i asopis Hrvatski jezik kojima je zajedniki cilj bio emancipacija hrvatskoga jezika odbacivanjem jezinog unitarizma. Kao plod
takvih inicijativa i njezinih naela 1940. objavljena je knjiga Razlike izmeu hrvatskoga i
srpskog jezika autora Petra Guberine (1913.2005.) i Krune Krstia (1905.1987.).14
Takve tenje nije zaustavila ni uspostava Banovine Hrvatske, dapae jo ih je vie potaknula s obzirom na to da je priznala poseban politiki status hrvatskoga naroda unutar
jugoslavenske drave. To je imalo za posljedicu, primjerice, pokuaj uklanjanja jugoslavenskoga imena zagrebake Akademije 6. prosinca 1939., kada gotovo praktiki svi tadanji
akademici, osim Ivana Metrovia jednoglasno prihvaaju promjenu imena. U tom pogledu
osobito je znakovita rasprava o jugoslavenskom imenu i ideologiji izmeu dvojice uglednih
akademika, umjetnika Ivana Metrovia (1883.1962.) i filozofa Stjepana Zimmermanna
(1884.1963.) voene u Hrvatskom dnevniku na prijelazu iz 1939. u 1940. godinu. Premda je banovinska vlada na elu s Ivanom ubaiem odbacila zahtjev akademika, Zimmermann osuuje takvu odluku, jer prema njemu promjena imena posjeduje legitimitet
u okolnostima postojanja nacionalnih akademija srpskog i slovenskoga naroda. Metrovi
je zagovaranje ouvanja jugoslavenskoga imena smatrao nunim, jer je jugoslavenska ideja
neosporni dio politike i kulturne tradicije hrvatskoga naroda. Pa i usprkos, kako je Metrovi tvrdio, iskrivljenom tumaenju i promaenoj politikoj realizaciji, kao i nedostatku
odaziva drugih junoslavenskih naroda za tu i takvu ideju, po njemu jugoslavenski identitet
Akademije ne smije biti izbirisan.
Nasuprot tome Zimmermann, koji je i sam do Radieva ubojstva 1928. podravao jugoslavensku ideju, smatrao je da Strossmayerov vizionarski program ujedinjenja Junih
Slavena treba promatrati u povijesnoj situaciji 19. stoljea. Smatrao je da je jugoslavenska
ideja poslije stvaranja zajednike drave doivjela povijesni neuspjeh s obzirom na podreeni poloaj hrvatskoga naroda u njoj. Stoga se Zimmermann zalae za njezino uklanjanje
iz imena Akademije kao i iz hrvatske povijesti i kulture, zastupajui potrebu pune i iskljuive afirmacije hrvatskoga imena. Ta rasprava u vrijeme nakon uspostave Banovine Hrvatske i u predveerje raspada kraljevine Jugoslavije i izbijanja rata na njezinim prostorima,
manifestirala je progresivno nastojanje da se u Hrvatskoj potpuno odbaci i izbrie jugoslavenski identitet iz javnoga ivota.15 Na slinu atmosferu povlaenja u plemenske kuice
na sveopoj jugoslavenskoj razini u istom razdoblju pred rasplamsavanje rata, upozorio je
do kraja osvjedoeni apologet integralnoga jugoslavenstva, filozof Vladimir Dvornikovi
(1888.1956.):
Zanosni beskompromisni jugoslavenski nacionalisti ostali su odjednom usred Jugoslavije gotovo neki izolovani tuinci meu novoprobuenim Srbima, Hrvatima i Slovencima.
Karakterniji deo osnivaa toga novoga nacionalizma bio je zapostavljen esto gonjen divljom i podmuklom mrnjom dok se drugi prilagoavao i uvlaio natrag u svoje plemenske
kuice.16
14
15
16
Jedno od naela Pokreta za hrvatski jezik je glasilo: Bez obzira na veliko podruje slinosti koje postoje izmeu hrvatskoga i srpskoga suvremenoga knjievnoga jezika, ni povijest razvoja, ni dananje jezino stanje ne doputa, da
se hrvatski i srpski knjievni jezik smatraju jednim jedinim srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim jezikom, jer
bi svatko takvo sjedinjavanje svojesmjernih knjievnih jezika krnjilo potpunost i nezavisnost hravtskoga jezinoga
zakonodavstva. Usp. Marko Samardija, Hrvatski jezik od poetka XX. st. do godine 1945., Hrvatski jezik , (ur.
Marko Samardija i Ivo Pranjkovi), Zagreb 2006., 16.-18.
Stipe Kljaji, Intelektualni i drutveni angaman Stjepana Zimmermanna izmeu dva rata, asopis za suvremenu
povijest, 43/2011., br. 2, 551.-576.
Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, Beograd 1939., 899.
24. 7. 2012. 15:36:10
189
Neupitni predvodnik okupljanja hrvatskih desnih intelektualaca i vizionar hrvatskoga

nacionalizma etabliranoga uoi Drugoga svjetskoga rata bio je dugogodinji predsjednik
Matice hrvatske, Filip Lukas (1874.1958.).17 Poslije stvaranja Kraljevine SHS, kao bivi
dalmatinski prava Lukas naputa svoju jugoslavensku orijentaciju, usvojenu pod utjecajem autoriteta predratne dalmatinske politike Frana Supila i Ante Trumbia. Dolaskom
na elo Matice Hrvatske 1928. razvio je iroku znanstvenu i kulturnu djelatnost, koristei
je u svojstvu javno angairanog intelektualca, u prilog ideolokih ciljeva. O tome je Lukas
napisao sljedee:
Prvi zahtjev koji se je imperativno nametao bio je taj, da se nauno utvrdi i naglasi da je hrvatski narod nezavisna etno-politika zajednica i da je kao takav izvrio svoj poziv na svome
povijesnome prostoru u svakome pravcu, politiko-dravnome i kulturnom prema tome da
taj prostor samo njemu pripada. Tome cilju bila je namijenjena moja prva radnja napisana ve
1925. godine pod naslovom Geografska osnovica hrvatskoga naroda u kojoj sam povezao
prostor sa stanovnitvom i prikazao geopolitike i etnike osnovice naega zbivanja. Kasnije
sam kao Matiin predsjednik te misli u mojim govorima i lancima proirivao, usavravao,
novim dokazima utvrivao da se o posebnosti hrvatskoga naroda narodnoj politikoj-dravnoj i kulturnoj ne moe uope sumnjati. Osobito sam moje lanke i govore posveivao
utvrivanju hrvatske kulturne samobitnosti i to naumice stoga to se u kulturi najbolje prozire hrvatski duh koji je doao do puna izraaja u sadraju hrvatskoga stvaranja. Ako se pak
hrvatski narod za tisuu godina svoga bivstvovanja oitovao kao nezavisna narodna cjelina
morao je i u doba nacionalnoga preporoda osjetiti svijest o svojemu nacionalnom biu kao
takav morao je poput svih sviestnih naroda traiti slobodu i nezavisnost, to moe postii
jedino u svojoj vlastitoj dravi u kojoj je ranije doba i ivio.18
Lukas je 30-ih godina tragom pravake tradicije Ante Starevia, Mihovila Pavlinovia i Milana ufflaya, koja se ve od 19. stoljea otro suprotstavljala jugoslavenskoj ideji te
tekstova Ive Pilara, izgradio novu ideologiju hrvatskoga nacionalizma utemeljenu na odbacivanju ne samo integralnog jugoslavenstva nego i bilo kakve druge verzije jugoslavenstva.
U intelektualnom prihvaanju jugoslavenske ideje prijeratne hrvatske politike garniture i
inteligencije, koja je rezultirala pristajanjem na stvaranje jugoslavenske drave, odluujuu
je ulogu po Lukasovim shvaanjima imao eki politiar i ideolog Tom Masaryk. Prema
Masarykovoj definiciji, tvrdi Lukas, narod ne ine vanjski povijesni i zemljopisni momenti, niti vjerski, ve jedinstvena volja i jedinstvena zadaa u ivotu. Vodei se takvim zasadama hrvatska realistina omladina poela je zabacivati povijesno dravno pravo i pravaku
politiku tradiciju i traiti jedinstvene veze sa Srbima na osnovi prirodnoga prava.19
Lingvistiku podlogu jugoslavenskoga nacionalizma na kojoj je izgraena ideja o etnikom
jedinstvu junoslavenskih naroda, Lukas je doveo u pitanje stavljanjem naglaska na kulturi
kao konstitutivnom elementu narodnoga i nacionalnoga prema definiciji Ernesta Renana. Stoga, naglaavajui kulturnu razliitost ini izniman napor tragajui za etnolokim, antropolokim, geografskim i historiografskim dokazima da je hrvatski narod razliit od srpskoga. Lukasova hrvatska kultura do koje tim putem dolazi posebna je vrsta koja ima vie zajednikih
17
18
19
Duan anko, Lukasova obrana Hrvatske, Svjedoci, Zagreb 1990., 217.-226.

Inae, odluku o izdavanju Lukasovih govora, lanaka i eseja od 1928. do 1944. u izvanrednom trodijelnom izdanju
Matice Hrvatske za 1944. donio je odbor Matice Hrvatske. Vidi: Filip Lukas, Predgovor-Lukasovo pismo iz rujna
1944., Za hrvatsku samosvojnost: Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, knj. II., Zagreb 1944., 7.
Tekst je dio polemike o Tomu Masaryku i njegovom odnosu prema Hrvatima, koju je Lukas krajem 1938. i poetkom 1939. vodio protiv Veeslava Wildera, urednika Nove rijei. Vidi: Filip Lukas, Masaryk prema Hrvatima,
Za hrvatsku samosvojnost: Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, knj. II., Zagreb 1944., 232.
24. 7. 2012. 15:36:11
190
crta s kulturama zapadnih naroda s kojim se u istom kulturnom krugu Hrvati nalaze, nego sa
srpskim tipom kulture u svome susjedstvu na istoku, a te razlike ne moe ukloniti slian, pa
ni zajedniki jezik.20 Lukas tako odbacuje na jeziku utemeljeni nacionalizam koji su forsirale
hrvatske intelektualne i politike snage proteklih razdoblja pod utjecajem njemakoga romantizma i panslavizma. Istie kulturni argument kako bi povukao liniju diferencijacije izmeu
Hrvata i Srba te na taj nain dekonstruirao jugoslavensku ideju. Kultura je dierentia specica,
odnosno refleks razliitoga povijesnoga iskustva, s obzirom na to da su Hrvati i Srbi odgojeni
u oprenim civilizacijskim ambijentima izraenim u relaciji Zapad (latinska kulturakatolicizamHabsburko Carstvo) spram Istoka (grka kulturapravoslavljeOsmansko Carstvo).
To je odluujui imbenik u osporavanju jugoslavenske ideje, iz ega je nuno slijedio Lukasov
zakljuak o nemogunosti opstanka bilo kakve jugoslavenske politike zajednice.
Lukasove sintagme poput hrvatske narodne samobitnosti, hrvatske narodne samosvojnosti, hrvatske kulturne samobitnosti ili pak hrvatske narodne individualnosti,
sluile su distanciranju hrvatske nacije i kulture u odnosu prema pretpostavljenom jugoslavenskom amalgamu i iz toga izvedenu unitaristiku poveznicu sa srpstvom. O svemu tome
i o motivima koji su pokretali njegov rad u Matici hrvatskoj 1930-ih godina i tadanjoj
hrvatskoj kulturnoj javnosti Lukas je u rujnu 1944. napisao slijedee:
Ovaj logiki zahtjev htjelo se u najnovije doba oslabiti i tenju za samostalnou svesti na
stranputicu time, to se navodilo da pokraj nas i Srbi govore isti ili gotovo isti jezik, a kako
je jezik jedan od glavnih imbenika narodnosti isti jezik vodi i narodnom jedistvu. Ne moe
se rei da taj argumenat ne bi u naem sluaju imao uvjerljive snage, kad bi bio odluan; ali
se zaboravilo da ivi na svijetu mnogo naroda koji govore istim jezikom a da zbog toga nikome nije palo na pamet da nijee njihovu narodnu posebnost jer osim jezika postoje i drugi
imbenici u prvom redu narodni duh, kojim se i pokraj jezika utvruje posebnost svakoga
naroda. Da kod nas isti ili gotovo isti jezik nije mogao dovesti do sviesti zajednice, svjedoi
najbolje injenica da se meusobno razilaenje Hrvata i Srba najjae oitovalo u od doba zajednikoga ivota u istoj dravi, a to je najbolji znak da ima neto jae od jezika, to pokree
volju naroda i njegovo odreenje.21
Takva Lukasova elaboracija problema jugoslavenskoga pitanja i jugoslavenstva uope,

poslije 1941. Postala je vanim kotaem u ideolokom stroju NDH, u opravdanju zato
NDH da, a Jugoslavija ne. Raanje jugoslavenske ideje unutar hrvatske nacionalne tradicije
za Lukasa je najjae svjedoanstvo da su Hrvati poseban i razliit narod od Srba jer su pod
utjecajem zapadnoga univerzalizma mogli imaginirati takvu ideju kakva je bila jugoslavenska, sposobna prevladati njihovu vlastitu tradiciju. to kod Srba nije bio sluaj, zbog ega
je nisu ni mogli apsorbirati u svoju politiku i kulturnu tradiciju na onaj nain kako ju je
zamiljala anticentralistika i federalistika hrvatska politika. Po Lukasu je duh univerzalizma, iji su glavni nositelji katolicizam i renesansni humanizam, prisutan u najveim postignuima hrvatske literature u djelima Gundulia, Kriania, Vitezovia, doim su Gajevo
ilirstvo i Strossmayerovo jugoslavenstvo njihovi duhovni epigoni.22 Nadalje, smatra Lukas
da se Hrvatima ne moe prigovoriti da oni nisu htjeli integraciju Junih Slavena, jer su ba
20
21
22
Filip Lukas, Osebnost hrvatske kulture, Za hrvatsku samosvojnost: Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, knj.
II., Zagreb 1944., 137.
Filip Lukas, Predgovor, Za hrvatsku samosvojnost: Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, knj.II., Zagreb 1944., 8.
S govora prilikom proslave 100. godinjice hrvatskoga preporoda u Zagrebakom zboru dana 16. prosinca 1935. vidi: Filip Lukas, Znaenje Ilirskog pokreta, Za hrvatsku samosvojnost: Linosti, stvaranja, pokreti, knj. III., Zagreb
1944., 7.-10.
24. 7. 2012. 15:36:11
191
kod njih nikle obje ideje, ilirska i jugoslavenska, pod kojima se imala lake postii neka narodna i kulturna sinteza, iz koje bi slijedila kasnije i dravnopolitika ali su sve te pokuaje
odklonili Srbi i Slovenci, ostajui svaki od njih na ideji svoje vlastite narodnosti.23 Naime,
velikosrpska varijanta jugoslavenstva takoer je prema formuli narodnoga jedinstva Srbe,
Hrvate i Slovence tretirala trima plemenima jednoga naroda, ali je odbijala asimilaciju Srba
u jugoslavensku naciju. Po toj varijanti Srbi su dravotvorni i temeljni narod jugoslavenske
drave ija se politika mora bazirati na centralizmu i unitarizmu, a Juni se Slaveni postepeno putem jugoslavenstva moraju stopiti sa srpskim narodom u velikosrpskoj dravi.24
Na kraju, kritiki usporeujui i valorizirajui Starevia i Strossmayera, simbole i utemeljitelje hrvatskog i jugoslavenskoga nacionalizma, Lukas je kao hrvatski nacionalist nedvojbeno naklonjen za njega prorokoj Starevievoj ideji istaknutoj u prvom redu dravotvornou te jakim protujugoslavenskim nabojem. U sluaju Strossmayera, stav mu
je prilino ambivalentan, premda respektira Strossmayerovu ulogu u hrvatskoj modernoj
povijesti i u jugoslavenskoj ideji pronalazi pozitivne crte irine i otvorenosti hrvatskoga
duhovnoga bia, ipak se ta Strossmayerova ideja pokazala pogibeljnom po hrvatski narod,
pogotovo onda kada je postala politikom oruem u rukama velikosrpskoga projekta.25 S
druge strane, Lukasu se Starevi promatran iz godine 1936. doima ivi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio, a po svome liku i djelu stoji na prekretnici nae najnovije
povijesti, jer je na jednoj strani svojom dosljednom i nekompromisnom borbom, tvrdim
znaajem i naukom postigao da smo se otresli maglovitih iluzija stvorenih ilirskim i jugoslavenskim pokretom, a na drugoj je strani pokazao pravi i jedini put kojim hrvatski narod
moe kroiti ako eli doi do slobode i nezavisnosti.26
Dotle Strossmayeru upuuje primjedbe da je mjesto hrvatskoga imena uzeo za nae
kulturno stvaranje jedno nepoviestno i tue ime, otvorivi tako putove za kidanje hrvatske predaje, postavio je prve temelje tenji za unitenjem hrvatske narodne posebnosti.27
Kada je rije o pozitivnoj percepciji Strossmayerovih pogleda, Lukas predbacuje vladajuoj
ideologiji njezino krivo tumaenje u onom smislu u kojem je posve jasno da on s novim
jugoslavenskim imenom nije htio iskljuiti hrvatsko ime, niti staviti antitezu izmeu jugoslavenstva i hrvatstva, ve je htio od njih stvoriti sintezu. Osim toga, Strossmayerov je
lik pruio rekapitulaciju 19. stoljea opisujui ga pomalo u panegirinom tonu kao zapadnoga univerzalnoga ovjeka, kranskom kulturom i pravdom zadojenog, humanizmom
i renesansom oplemenjenog, a idejama narodnoga principa, u svijet unesenog revolucijom
prekaljen. Zakljuujui iz toga da je Strossmayer politiar i teolog vjerovao da je hrvatski
narod prema boanskoj providnosti poslan izvriti budue ujedinjenje Katolike i Pravoslavne crkve na junoslavenskom prostoru.28
23
24
25
26
27
28
Filip Lukas, Predgovor Lukasovo pismo iz rujna 1944., Za hrvatsku samosvojnost: hrvatska drava i hrvatska narodna misao, knj. II., Zagreb 1944., 8.
Sreko M. Daja, Politika realnost jugoslavenstva, Sarajevo-Zagreb 2004., 17.
Prihvaanje jugoslavenstva od strane srpskih vladajuih krugova oko Radikalne stranke nakon 1929. je oigledno,
tako da se u operativnom smislu velikosrpstvo i integralno jugoslavenstvo stapaju u jedno, u situaciji kada potonje
postaje djelotvorni instrument irenja i odranja velikosrpske hegemonije. vidi: Stevo urakovi, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista, asopis za suvremenu povijest, 43/2011., br. 1, 232.-233.
Dio je iz Lukasova govora u Hrvatskom glazbenom zavodu prilikom proslave 41. godinjice smrti Ante Starevia
dana 28. veljae 1937. godine. Vidi: Filip Lukas, Poviestno djelo dra Ante Starevia, Za hrvatsku samosvojnost:
Linosti stvaranja, pokreti, knj. III., Zagreb 1944., 35.
Izreeno na njegovu govoru odranom u povodu 40. godinjice Starevieve smrti godine 1936. vidi: Filip Lukas,
Starevi, Za hrvatsku samosvojnost: Linosti, stvaranja, pokreti, knj. III., Zagreb 1944., 23.
Filip Lukas, Strossmayer i hrvatstvo, Zagreb 1925., 19.-24.
24. 7. 2012. 15:36:11
192
Doivljaj jugoslavenstva u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj

U Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, nastaloj na ruevinama monarhistike Jugoslavije, novu
slubenu ideologiju ustakog reima u znatnoj mjeri razvija generacija hrvatskih nacionalista
oko Lukasova kruga. O jugoslavenskoj dravi i njezinoj ideji nositeljici, otvoreno i nedvosmisleno, s obzirom na poziciju vladajueg diskursa, progovaraju u izrazito negativnim tonovima.
Stoga kritika jugoslavenstva i predtravanjskog sistema u okolnostima radikalne izmjene politikoga spektra, nije vie skrivena pod platem zamaskiranog visokointelektualnoga diskursa
o problemu nepremostivih kulturnih razlika Hrvata i Srba, nego se pretvara i u vaan element
politike propagande za mogunost kudikamo ire javne recepcije. Standardni klieji s primjesama izvjesnog trijumfalizma nad svime onim to je jugoslavensko i to se odnosilo na propali
karaorevievski reim koji su u velikoj su mjeri formirali intelektualci pripadnici ustakoga
pokreta poput Ive Bogdana (1907.1971.) i Tijasa Mortigjije (1913.1947.). Polazili su od toga
da je jugoslavenstvo velika politika zabluda i iluzija, a jugoslavenska drava tamnica hrvatskoga naroda te protuprirodna i umjetna tvorevina, koja se kao andar Antante nije mogla
prilagoditi europskom Neue Ordnungu. Posljedna dva desetljea protumaena su kao najtamnija razdoblja hrvatske povijesti u kojem je dolo do krize hrvatske dravnosti. Osim toga,
osporavala se i pravna utemeljenost i politiki legitimitet kraljevine Jugoslavije vezani uz pravno-politike akte ujedinjenja, dok je njezina dvadesetogodinja povijesna opstojnost znaila u
svakom pogledu negaciju liberalizma i parlamentarne demokracije, a ideja se vodilja o narodnom jedinstvu proglaavala lanom. U skladu s antisemitskim i antimasonskim propagandnim
ciljevima ustakoga reima, Jugoslavija je okarakterizirana kao eldorado za idove poradi
njihove navodno snane ekonomske pozicije, te arhitektonskim djelom slobodnih zidara. U
drugim interpretacijama, versajska Jugoslavija je i velikosrpska tvorevina ili proirena Srbija,
a jugoslavenstvo samo krinka za velikosrpstvo, s kojim je u narodnom sporazumu iz 1939.
suraivala Maekova srbofilska politika s jugoslavenskim rjeenjem hrvatskoga pitanja.29 U
negativnoj vezi s jugoslavenstvom naao se i liberalizam, stalna kritika meta nacionalistikih intelektualaca, koji je po Milivoju Magdiu (1900.1948.) u prvom desetljeu 20. stoljea
presudno utjecao na pribjegavanje hrvatskog liberalnoga naprednjatva jugoslavenskoj ideji,
gurnuvi tako to pokoljenje hrvatskih intelektualaca u zagrljaj velikosrpske politike misli.30
Inae, jugoslavenski odnosno slavenski identitet Hrvata relativiziran je stavljanjem u
jednaki poloaj s drugim teorijama o podrijetlu Hrvata. Tako se u jednom od reprezentativnih zbornika toga vremena Naa domovina iz 1943. pod glavnim urednitvom Filipa
Lukasa i pokroviteljstvom slubenoga reima ini da Hrvati nisu ni slavenskoga, ni gotskoga, ni iranskoga podrijetla, nego se radi o apsolutizaciji hrvatskog podrijetla i identiteta
u smislu da Hrvati ne duguju svoje podrijetlo nikome.31 Potvruje to i miljenje Milivoja
Magdia primjerice u njegovoj raspravi o tome da se kao sablast provlai ideja slavenstva
kroz hrvatsku povijest:
Kod nas Hrvata jest na znanstvenoj podlozi razieno pitanje slavenstva. Ono kao takvo za
nas ne postoji. Ono vie nije inilac, koji moe utjecati na tok hrvatskoga zbivanja. Hrvati
29
30
31
Trpimir Macan, Slom Jugoslavije i pitanje njezine obnove, Spremnost 19421945, Zagreb 1998., 20.-28.
Milivoj Magdi, Liberalizam i jugoslavenstvo, Spremnost 2/1943., br. 66, 1., 7.
Dva zbornika izdana su pod pokroviteljstvom Glavnoga ustakog stana, posebno su zanimljivi tekstovi o hrvatskoj
povijesti Lovre Katia, Mihe Barade i Antun Dabinovia vidi: Filip Lukas (ur.), Naa Domovina, sv. I. i II., Zagreb
1943.
24. 7. 2012. 15:36:11
193
su samo Hrvati i nita drugo. Za hravtstvo je da nas podpuno jasno, to znai slavenstvo i
kakvu ono opasnost predstavlja za Hrvatsku. Za nas ono znai unitenje hrvatske narodne
samosvojnosti i izpadanje iz europskoga kulturnoga kruga.32
Posljedino tome, Magdiu su slavenstvo i panslavizam putem jugoslavenstva onemoguavali stvaranje hrvatske dravotvorne politike. Na istoj liniji je i stav Ive Bogdana koji nijee svaku vrijednost slavenstva kao kulturnog, etikog i politikog pojma te pobija opravdanost slavenske ideje i politike za koju kae da je bila i ostala samo paravan za velikoruski
imperijalizam.33 U svjetlu takvih Magdievih i Bogdanovih promiljanja, identitarna se
politika NDH nastojala radikalno obraunati sa slavenskim i jugoslavenskim naslijeem
kojim je impregnirana hrvatska politika i kulturna tradicija na nain da je nakon 1941.,
u uspostavljanju diskontinuiteta s dotadanjim razvojem hrvatske moderne povijesti, teila
prema redukcionistikom pristupu donijeti maksimalno iskroatiziranu interpretaciju njezine hrvatsko-(jugo)slavenske sinteze.
S promjenama vojno-politike situacije u bivoj Jugoslaviji i Europi 1943. u korist partizana i saveznika, ponovno je poeo kruiti bauk jugoslavenstva u vezi s obnovom Jugoslavije. Inae, ratni se fenomen partizanskoga pokreta prikazivao istodobno kao novi oblik
velikosrpskoga ekspanzionizma i produena ruka sovjetskoga imperijalizma, ime se namjeravalo sugerirati funkcioniranje nepostojeeg saveza kojem je toboe zajedniki cilj ruenje hrvatske drave.34 Aleksandar Seitz (1912.1981.) je konstatirao da je ratna politika
komunista koji suvereno vladaju partizanskim pokretom samo nastavak predratnog jugoslavenstva jugoslavenskih komunista, pa je kao takva bila uvijek u savezu s onim politikim snagama koje su ile za jugoslavenstvom, a protiv neovisne hrvatske drave.35 Kako
je obnova Jugoslavije prema federalistikom naelu istaknuta na zasjedanjima AVNOJ-a i
ZAVNOH-a sa strane sve snanijega partizanskoga pokreta i londonske izbjeglike vlade
postajala sve izglednijom, tako i tekstovi s temama o jugoslavenstvu i Jugoslaviji proporcionalno tome dobivaju sve dublju i artikuliraniju analizu, naputajui dotadanje izrazito
propagandistiko obiljeje.
U vezi s tim zanimljivo je razmatranje Petra Bareze (1905.1960.) o nedonoetu londonskog jugoslavenstva, oitovanog u deklaraciji Trifunovieve izbjeglike vlade. Po Barezinom se poimanju srpskim pristajanjem uz kompromisni federalizam ilo za spaavanjem
ratom posrnule velikosrpske doktrine, jer je u okolnostima Drugoga svjetskog rata restauracija bilo kakve jugoslavenske drave bio glavni interes srpske ratne politike. Za Barezinu
je nacionalistiku vizuru koja je iz svojih ideolokih vidika pretpostavljala totalnu podrku
hrvatskog naroda stvaranju hrvatske drave pod vodstvom ustakoga pokreta, sudjelovanje
Hrvata u partizanskom pokretu i u izbjeglikoj vladi crimen jugoslavenstva, koje neprestano uruava izgradnju hrvatske dravnosti. Upravo poradi apstraktne strukture jugoslavenske narodne misli, razumske tvorevine bez ikakvoga oslona i korijena u misli i ivotu,
kako je Bareza definira, dio Hrvata prihvaa jugoslavenske politike platforme lansirane
iz Jajca i Londona. Hrvatskom nacionalizmu, iji je Bareza zastupnik, jugoslavenstvo tako postaje kobno, jer unosi podjele mistinoga nacionalnoga korpusa koje bi moralo biti
ideoloki homogeno u skladu s nacionalistikim aksiomom.36
32
33
34
35
36
Milivoj Magdi, Sablast slavenstva, Spremnost, 2/1943., br. 74, 2.

Ivo Bogdan, Slavenski kongres u Moskvi, Spremnost, 1/1942., br. 9, 1.
Trpimir Macan, Znaaj partizanstva, Spremnost 19421945, Zagreb 1998., 291.-298.
Trpimir Macan, Prijatelji i neprijatelji, Spremnost 19421945, Zagreb 1998., 90.
Petar Bareza, Jugoslavenstvu in memoriam, Spremnost, 2/1943., br. 79, 6.-7.
24. 7. 2012. 15:36:11
194
Drugo vano razmatranje svakako je paradigmatian esej za stav glavnine intelektualnih snaga u NDH prema aktualnoj ideji jugoslavenskog federalizma tadanjega
urednika Spremnosti Tijasa Mortigjije iz srpnja 1944. Napisan je poslije III. zasjedanja
ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944. na kojem su prihvaene odluke II. zasjedanja AVNOJ-a iz Jajca, u studenome 1943. Osnovna Mortigjijina ideja je da federalna drava Hrvatska znai negaciju hrvatske dravotvorne politike i slom ideje hrvatske dravnosti, pa kada se u deklaraciji ZAVNOH-a govori o dravi Hrvatskoj to
predstavlja istu mistifikaciju, jer federativna drava Hrvatska ne bi mogla u najboljem
sluaju imati drugoga znaenja nego li npr. kao sjevernoamerike federalne drave Alaska, Arizona, Utah ili da uzmemo partizanima odgovarajui uzorak kao ravnopravne
Sovjetske socialistike republike, Turkmenska, Uzbekska ili Kirgizska sovjetska socialistika republika.37 Takav razvoj dogaanja vraao je hrvatsku politiku u povezanost
s jugoslavenstvom, pa je plan nove Jugoslavije putem federalistikoga koncepta definitivno znaio smrtnu osudu hrvatskom nacionalizmu u njegovoj tenji za hrvatskom
dravom izvan jugoslavenskog okvira. Stoga Mortigjija u rezimeu tvrdi da partizanska
promidba za novu Jugoslaviju ne donosi nita novo jer izmeu Aleksandrove i Titove
Jugoslavije za Hrvate ne moe biti razlike. Prema Mortigjijinom vienju, Jugoslavija
bez centralizma nije mogua kao drava, stoga je federalizam samo tlapnja, posebice
ako taj federalizam provodi Komunistika partija metodama njezinog dobro poznatoga
demokratskoga centralizma.38
U posljednjim dionicama Drugoga svjestkoga rata, u pitanju mogue izgradnje novoga konstitutivnoga koncepta Jugoslavije u obliku federalizma i priznanja ravnopravnosti i
jednakosti svih junoslavenskih naroda, i Filip je Lukas takoer poput Mortigjije i drugih
svojih istomiljenika, hrvatskih nacionalista odbacivao svaku mogunost takvoga rjeenja
jer bi ono nuno vodilo ponovnoj srpskoj hegemoniji u Jugoslaviji. Lukas je ovako obrazloio svoje negativno miljenje prema tome:
Trumbi ne bi nikad odobrio na radost i pobudu Srba, da se Hrvati meusobno kolju radi
ideolokih nazora, a sve u svrhu, da se stvori nova Jugoslavija, koja bi bila pogorano izdanje prve, u kojoj smo toliko zla doivjeli. Samo naivni i nepolitiki ljudi mogu misliti da bi
Hrvatima bilo bolje kada bi se opet uspostavila Jugoslavija, pa bilo ti i s federalistikim ureenjem... U federaciji ima i mora biti i zajednikih posala, i to najvanijih, a tko e o njima
odluivati nego najjai lan zajednice, dakle opet hegemonija Srbije, ali ovoga puta pristankom samih Hrvata...39
Zanimljivo je da poslije povijesnoga poraza 1945. hrvatski nacionalistiki intelektualci

djelujui u emigraciji nisu toliko pozivali na ruenje komunizma i demokratizaciju poslijeratne Jugoslavije, niti je antikomunistika retorika zauzimala onoliki prostor koliki je
posveivan agitaciji ruenja jugoslavenske drave. Naime, ona i dalje ostaje pri tome da
se hrvatsko-srpski povijesni konflikt 20. stoljea u Jugoslaviji i oko nje ne moe rijeiti
ni federacijom ni konfederacijom kao to to pretpostavljaju jugoslavenski komunisti, ne37
38
39
Tijas Mortigjija, Skerlievim stopama mistifikacija i dialektika o federalnoj dravi Hrvatskoj, Spremnost,
3/1944., br. 124, 1., 7.
Tijas Mortigjija, Od Skerlia do Simovia, Spremnost, 1/1942., br. 119, 1.
Lukasov lanak objavljen je u splitskom Novom dobu u novogodinjem broju za 1944. u vezi s Lukasovim tekstom o
Anti Trumbiu, upueno jednom Splianinu u kojem obrazlae da bi ovaj pozdravio stvaranje NDH. Filip Lukas,
Dr. Ante Trumbi i ideja hrvatske dravnosti (odgovor na jedno anonimno pismo iz Splita (1943.) vidi: Za hrvatsku
samosvojnost: Linosti, stvaranja, pokreti, knj. III., Zagreb 1944., 149.-150.
24. 7. 2012. 15:36:11
195
go potpunim separiranjem Hrvatske i Srbije. Dakle, eliminiranjem jugoslavenske ideje i

njezine politike materijalizacije jugoslavenske drave.40
Zakljuak
Nemogunost formiranja jugoslavenske nacije poslije konstituiranja jugoslavenske drave, ostavljalo je sve manje prostora za jugoslavenstvo, odnosno jugoslavenski nacionalizam, pogotovo poslije debakla reimski upravljanog integralnoga jugoslavenstva
Aleksandrove diktature (1929.1934.). U takvim prilikama, u vizijama se hrvatskih nacionalistikih intelektualaca jugoslavenstvo poimalo kao apstraktna racionalno-idealistika konstrukcija i povijesni anakronizam. To prema njima, za razliku od organskoga hrvatskog nacionalizma, nije imalo vezu s povijesno-politikim realizmom, u onom
smislu da je jugoslavenstvo umjetno, a hrvatski nacionalizam prirodan. S takve se
polazine toke kretao antijugoslavenski diskurs za vrijeme reakcije hrvatskoga nacionalizma prema Aleksandrovom jugoslavenstvu. Takav diskurs argumentima je 30-ih potkrijepio hrvatski nacionalizam kulturnoga tipa, naglaavanjem razliitih civilizacijskih
tradicija junoslavenskoga svijeta, upravo onih koje je njegov ideoloki protivnik, jugoslavenski jezini nacionalizam htio prevladati. Slomom Jugoslavije i uspostavom NDH
1941. godine, proglaena je smrt jugoslavenstva. Doim, antijugoslavenstvo zauzima
vaan segment u slubenoj ideologiji ustakoga reima kojeg razvija predratna generacija
nacionalistikih intelektualaca, u svrhu legitimizacije ratom nastale politike konstelacije. Osim toga, ideoloka je interpretacija hrvatske moderne povijesti i kulture u NDH,
svjesno ili kroatizirala njezine jugoslavenske-slavenske dionice ili ih je naprosto marginalizirala. Promjenama vojno-politike situacije u NDH i Europi 1943. godine, obnova
Jugoslavije u poslijeratno doba inila se vrlo izglednom. U takvim prilikama, hrvatski
nacionalistiki intelektualci odbijaju prihvatiti prijedlog federaliziranja Jugoslavije, jer to
s jedne strane implicira negaciju Drave, same sri nacionalistike ideologije, a s druge
strane strahuju od reprize hegemonije srpskoga nacionalizma i u tako federalistiki ureenoj Jugoslaviji. Nakon 1945., djelujui u emigraciji, kontinuirano nastavljaju zagovarati
razbijanje jugoslavenske federacije, a antijugoslavenstvo u tom smislu ostaje u njihovim
diskusijama zastupljenije i naglaenije od antikomunizma.
40
Pisanje Hrvatske revije u inozemstvu najbolji je primjer takvoga stava, tako da i sam naslov uvodnika u obljetnikom
broju u spomen na dvadesetogodinjicu osnivanja NDH-a, na neki nain to i simboliki odraava pod naslovom: mi
smo protiv svake Jugoslavije. Vidi: Mi smo protiv svake Jugoslavije povodom 20. godinjice N. D.H., Hrvatska
revija, (ur. Vinko Nikoli), br. 41-42, vol. 1-2, Buenos Aires 1961., 5.-12.
24. 7. 2012. 15:36:11
196
Never Again Yugoslavia!: Yugoslavism in the Views

of the Croatian Nationalist Intellectuals
Summary: This article investigates the views of the Croatian nationalist intellectuals on the Yugoslav state and its ideology. The right-wing faction which gave its support to the creation of the
Independent State of Croatia (NDH) also actively participated in its cultural and intellectual life.
The first part of the article is dedicated to analysing the development of various interpretations of
the Yugoslav idea, before and after the creation of the first South Slavic state, both in the circle of
the South Slav intelligentsia and in the political area of the newly founded state, between 1918 and
1941. The second part deals with the growth of Croatian nationalism in the circles of Croatian intellectuals, as reaction against the integralist ideology of Yugoslavism promoted by the King Alexanders dictatorship. In the 1930-ies an intensively anti-Yugoslav discourse began to be cultivated, a
discourse stemming from the ideology of the Croatian Party of Rights, which with newly acquired
conceptions, did the work of deconstructing the Yugoslav idea (Filip Lukas). After 1941, along with
the radicalization of Croatian nationalism, which became the official ideology of the NDH, the
anti-Yugoslavism took on a very important role in the legitimization of the newly created political
constellation. As the restoration of Yugoslavia became a more conceivable option following military and political developments after 1943, the Croatian nationalist intellectuals could not accept a
newly designed Yugoslavia, in a form of federation, because it implied negation of the State, which
is, teleologically seen, the central point, the absolute goal of the nationalist ideology.
Keywords: Yugoslavism, Yugoslavia, Croatian nationalist intellectuals, Croatian nationalism, first
Yugoslav state, Filip Lukas, Independent State of Croatia, federalist Yugoslavia
Literatura
Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1995.
Petar Bareza, Jugoslavenstvu in memoriam, Spremnost, 2/1943., br. 79, 6.-7.
Ivo Bogdan, Slavenski kongres u Moskvi, Spremnost, 1/1942., br. 9, 1.
Milan urin, Ja sam Srbohrvat, Nova Europa, 32/1939., br. 6-7, 198.-202.
Milan urin, Mi nismo Srbohrvati odgovara nam g. Dr. Mile Budak, Nova Europa, 32/1939.,
br. 8, 253.-258.
Antun Dabinovi, Diktatura i jugoslavenstvo, Nova Europa, 29/1936., br. 6, 161.-166.
Nikola Dugandija, Jugoslavenstvo, Beograd 1986.
Vladimir Dvornikovi, Karakterologija Jugoslavena, Beograd 1939.
Sreko M. Daja, Inteligencija u junoslavenskom prostoru u 19. st., Croatia Christiana periodica
14/1990., 179.-186.
Sreko M. Daja, Politika realnost jugoslavenstva, Sarajevo Zagreb 2004.
Stevo urakovi, Ideologija Organizacije jugoslavenskih nacionalista, asopis za suvremenu
povijest, 43/ 2011., br. 1, 225.-247.
Franjo Fancev, Povijest hrvatskoga narodnoga preporoda 1835.1935., Zagreb 1935.
Dejan Jovi, Jugoslavija: drava koja je odumrla, Zagreb 2003.
Stipe Kljaji, Intelektualni i drutveni angaman Stjepana Zimmermanna izmeu dva rata, asopis za suvremenu povijest, 43/2011., br. 2, 551.-576.
Filip Lukas (ur.), Naa Domovina, sv. I. i II., Zagreb 1943.
24. 7. 2012. 15:36:11
197
Filip Lukas, Za hrvatsku samosvojnost: Hrvatski narod i hrvatska dravna misao, knj. II., Zagreb
1944.
Filip Lukas, Za hrvatsku samosvojnost: Linosti-stvaranja-pokreti, knj. III., Zagreb 1944.
Filip Lukas, Strossmayer i hrvatstvo, Zagreb 1925.
Trpimir Macan, Spremnost 1942-1945, Zagreb 1998.
Milivoj Magdi, Hrvatski intelektualac prema liberalizmu i marksizmu, Spremnost, 1/1942.,
br. 8, 2.
Milivoj Magdi, Liberalizam i jugoslavenstvo, Spremnost, 2/1943, br. 66, 1.-7.
Milivoj Magdi, Sablast slavenstva, Spremnost, 2/1943., br. 74, 2.
Tijas Mortigjija, Od Skerlia do Simovia, Spremnost, 1/1942., br. 119, 1.
Tijas Mortigjija, Skerlievim stopama mistifikacija i dialektika o federalnoj dravi Hrvatskoj,
Spremnost, 3/1944., br. 124, 1.-7.
Ivan Mui, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split 1969.
Stjepan Saka, O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, ivot, 18/1937., 1.-25.
Marko Samardija, Hrvatski jezik od poetka XX. st. do godine 1945., Hrvatski jezik, (ur. Marko Samardija i Ivo Pranjkovi), Zagreb 2006.
Nika Stani, Jugoslavenstvo, Enciklopedija Jugoslavije, br. 6., Zagreb 1990.
Duan anko, Svjedoci, Zagreb 1990.
24. 7. 2012. 15:36:11
24. 7. 2012. 15:36:11
14.
INTELEKTUALKE NAKON REVOLUCIJE:

OD PARTIJSKE DO ZATVORSKE ELIJE
Renata Jambrei Kirin
UDK: 316.344.32-055.2(497.1)"1945/55"
Saetak: Socijalistiki drutveni okvir enama je na ljevici otvorio niz mogunosti za uspjenu profesionalnu i politiku karijeru. Meutim, sudar revolucionarnih i tradicijskih vrijednosti proizvodio je razliite antagonizme i kompromise te konfliktne komplementarnosti
(G. W. Creed) starog i novog sustava, posebice u privatnoj sferi gdje je zadran patrijarhalni spolni ugovor (C. Pateman) o prirodnoj podjeli mukih i enskih uloga. U poratnim
okolnostima snane ideologizacije i konsolidacije jednopartijske vlasti, a posebice tijekom
partijskih istki izazvanih sukobom Tita i Staljina, brojni su komunisti intelektualci postali
rtve politikog centra jer su postavljali neugodna pitanja, izmeu ostalog o vjerodostojnosti odbacivanja Staljina doim je na djelu bio staljinistiki model preventivnog kaznenog
progona i preodgoja prisilnim radom. Posebice su stradale lijeve intelektualke koje su svoj
ljudski i intelektualni integritet odbile podrediti naelima partijnosti s neupitnom subordinacijom vioj instanci, strogom (samo)procjenom klasne i ideoloke podobnosti te moralnosti linog ivota. Netrpeljivost prema tim enama, izdajicama Partije, manifestirala
se simbolikim i fizikim nasiljem te ceremonijama sramoenja u radnim logorima za preodgoj. Neke od najsposobnijih revolucionarki i intelektualki nestale su iz politikog i javnog
ivota da bi nakon vie od pola stoljea utnje oivjele gorka sjeanja na val crvenog terora
koji je obiljeio antifeminizam, antiintelektualizam i patrijarhalna osveta pripadnika represivnog aparata i organa nove vlasti.
Kljune rijei: intelektualke u Hrvatskoj (1945.1955.), antifeminizam, antiintelektualizam,
represija
Treba kontrolirati postavljene norme. (...) Kontrolirati rad u eliji, kontrolirati kako ide uzdizanje lanova elije. Pratiti njihovo struno izgraivanje. lanovi partije ne rade dovoljno, ne ue,
te se mora najvanije poslove dati nepartijcima, koji se ak uzimlju iz logora, kada se struna
lica ne mogu nai.1
Patrijarhalna strukturiranost drutva vidljiva je u osporavanju prava enama ak u ekonomskim
odnosima i nasuprot normativnim odreenjima, pri emu se osvjetavanje ena intelektualki denuncira kao graansko, a nerijetko se i manipulira nezadovoljstvo ena radnica njihovom ulogom
u drutvenoj podjeli rada, i to nezadovoljstvo usmjerava protiv intelektualki 2
1
2
HDA, KDAH, Direktiva partijskoj eliji Glavnog odbora AF, 21. 5. 1947., inv. br. 50, kut. 64.
Blaenka Despot, Izabrana djela Blaenke Despot, (ur. Gordana Bosanac), Zagreb 2004., 185.
24. 7. 2012. 15:36:11
200
asuprot tradicionalnoj historiografiji koja u ivotnim pri/povijestima vidi nepouzdane,

pristrane i drugorazredne povijesne izvore, istraivaice povijesti ena upravo autobiografske zapise i usmene iskaze o prolom ivotu smatraju nezaobilaznim predmetom
istraivanja. Posebice kad je njegov cilj osvijetliti odreeni segment kulturne i drutvene
povijesti poput odnosa komunistikih vlasti prema intelektualkama u vlastitim redovima
o kojem slubena povijest uti ili nudi ture statistike podatke. Samo nam memoarska
proza i autobiografski iskazi mogu pruiti odgovore na istraivaka pitanja: kakve su poruke nositelji progresivne lijeve ideologije slali enama ne samo normativnim i ideolokim
diskursom, nego i svojim svakodnevnim postupcima i odnosima u privatnom i javnom ivotu? Jesu li ohrabrivali njihova nastojanja da koriste netom steena prava i osvajaju nove
prostore profesionalne i drutvene afirmacije? Jesu li ih uvaavali kao ravnopravne partnerice, suradnice, intelektualke i politiarke? Jesu li u njima prepoznali tek pouzdane, odgovorne, marljive i manje ambiciozne partnere u izgradnji socijalistikog drutva? Autobiografski je diskurs posebice vaan za feministiku analizu jer se u njemu dodiruje unutarnje
i vanjsko iskustvo, socijalna i personalna povijest, povijest i psihika jedinstvenost, tako da
je mrea njihova prepletanja uinjena vidljivom i otvorenom interpretaciji.3
Drugi poticaj za istraivanje predstavlja injenica da ni nekoliko novijih studija kulturalne i feministike orijentacije iz pera Lydie Sklevicky (1996.), Nede Boinovi (1996.),
Sabrine P. Ramet (1999.), Svetlane Slapak (2001.) i Ivane Panteli (2011.) ne nude zadovoljavajui odgovor na pitanje u kojoj je mjeri patrijarhalni i paternalistiki odnos prema
intelektualkama potencirao pervertiranu traginost komunizma kao emancipatorskog
projekta koji je poao naopako.4 Hipoteza koju propitujemo uz pomo narativnih izvora,
enskih memoara i intervjua, glasi da je komunistiki represivni aparat u trenutku uspostave drave posebice revno kanjavao pokuaje lijevih intelektualki da ovlaste svoju ravnopravnost, steknu neovisnost i pravo na kritiki odnos prema ideolokom dogmatizmu
i negativnim pojavama u drutvu. Dakle, na meti su bile one komunistkinje koje su svoj
kapacitet za lojalnost,5 dokazan u ilegali, zamijenile politikom samosvijeu i eljom da
djeluju kao politike graanke, individue ija profesionalna karijera i drutvena uloga ne bi
smjela ovisiti o podrijetlu i branom statusu. ini se kako je pokuaj politike emancipacije
bio problematian upravo u onom segmentu u kojem je dovodio u pitanje postojei spolni
ugovor, to jest patrijarhalnu obitelj i cijelu strukturu produkcije, reprodukcije, spolnosti
i osobnosti na kojoj su se povijesno temeljila drutva.6 Ta tiha, ali dubinska repatrijarhalizacija odrazila se i na nacionalnu (pri)povijest pa su partizanke mahom prikazivali muki
suborci i politiki idoli: Ivan ibl, Milovan ilas, Vladimir Dedijer, Mon. Svetozar Rittig
i drugi.
Postojee studije o poratnom razdoblju istiu da je odnos rukovodioca prema punoj ravnopravnosti ena bio ambivalentan: omoguili su normativnu jednakopravnost ena, ali
im nisu osigurali uvjete da razviju svoje potencijale i uu u upravljake strukture. Prema
poznatoj tezi Lydie Sklevicky emancipacijske su vrednote imale revolucionaran i mobili-
Annette Kuhn. Citirano prema: Michaela Schaeuble, Oevid, Trea, 9/2007., br. 1, 39.-56. Ovdje 40.
Slavoj iek, Kad partija digne ruku na sebe (http://www.mi2.hr/radioActive/past/txt/03.06.zizek.kadpartijadigne.rtf).
Robert J. Brym, Intellectuals and Politics, London 1980., 1. Edward Shils je postavio tezu da je tek moderno doba
oslobodilo kod intelektualaca njihov kapacitet za lojalnost.
Manuel Castells. Citirano prema Fahrudin Novali, Rod, drutveni poloaj i mo, Filozoja i rod, (ur. Gordana
Bosanac, Hrvoje Juri i Jasenka Kodrnja), Zagreb 2005., 133.-146., 14.
24. 7. 2012. 15:36:12
201
Intelektualke nakon revolucije: od partijske do zatvorske elije
zirajui uinak doim su tradicionalne doprinosile stabilizaciji i popularizaciji poretka.7

Stoga su nove vlasti koristile kulturalno rezistentnije simbole i u javnosti promovirale lik
partizanske majke, udarnice za strojem ili portvovne drugarice koja brine o saniranju posljedica ratnih razaranja i trauma te odgaja nove narataje. U agitpropovsku sliku uzorne
ene nisu se uklapale profesorice, novinarke ni rijetke ministrice s bogatom partizanskom
biografijom. Kao to primjeuje Slavica Jakobovi Fribec, i Zagorkino je ime i djelo postalo zazorno jer je otvoreno prizivalo meuratni status emancipirane graanke kao feministikoga politikog subjekta.8
Uspjene ene u zatvorskom komunizmu

ivotne prie uspjenih ena na ljevici meu kojima su bile suradnice Tanjuga, Radio
Zagreba, vladinog Ureda za informacije, novinarke Vjesnika i Politike te polaznice prve
diplomatske kole otkrivaju dramatine obrate kad su, zbog politikih obrauna tijekom i
nakon 1948., mnoge od njih nestale s drutvene pozornice. Eva Grli tako opisuje odgovoran poloaj koji je imala prije upuivanja na dvogodinju kaznu na Golom otoku (a nakon
ega je do kraja radnog vijeka obavljala posao slubenice u poduzeu Katran):
Bila sam jedno vrijeme ef publicistikog odjela i organizirala prva nae veze s manjinama u
inozemstvu. Otpoeli smo izdavati bibliografski asopis Naa knjiga kojemu sam poslije rata
bila prva urednica. Zatim sam dobila zadatak da u najkraem roku, za manje od dva mjeseca,
organiziram prikupljanje i sreivanje materijala za tampanje almanaha o naoj tampi od
prije i za vrijeme rata. Bio je to velik i zahtjevan posao. Sakupila sam ljude za koje sam znala
da znaju i hoe solidno i brzo raditi.... Knjiga je odista u datom roku tampana. Na pripremi
materijala i u tampariji radilo se dan i no. Bila je to prva bibliografija o naprednoj, ilegalnoj i ratnoj tampi. S naim manjinama u Madarskoj i Austriji uspjela sam uspostaviti prve
veze, dogovarali smo suradnju i uzajamne posjete.9
Nakon ratnog angamana i poratnog poleta obiljeenog eksplozijom oduevljenja, energije i optimizma,10 uslijedilo je gorko razoarenje dravnom politikom koja je iznova koristila formulu prema kojoj drutvena lokacija ene ovisi o politikoj orijentaciji i karijeri
mukih lanova obitelji, a ponajmanje o njezinom osobnom djelovanju i opredjeljivanju (u
sukobu TitoStaljin). Sama injenica da su bile supruge, sestre ili keri kompromitiranih
drugova, mnogim je enama onemoguila bilo kakvu daljnju karijeru. Miljua Jovanovi
imala je jednu od vodeih funkcija u dravnom uredu za ratne invalide sve dok nije posumnjala u slubeno objanjenje ubojstva svog brata, generala Arse Jovanovia, optuenog
za pokuaj bijega u Rumunjsku i podrku rezoluciji Informbiroa. Premda je bila prvoborkinja s inom kapetana te invalidkinja koja je jedva hodala nakon smrzavanja oba stopala na
Igmanskom maru, Miljua je provela dvije godine na Golom otoku jer se nije htjela odrei
7
9
10
Lydia Sklevicky, Antifaistika fronta ena: kulturnom mijenom do ene novog tipa, Konji, ene, ratovi, (odabrala
i priredila Dunja Rihtman Augutin), Zagreb 1996., 57. Usp. i Mark Mazower, Mrani kontinent: europsko dvadeseto stoljee, Zagreb 2004., 205.: No, kao i nakon 1918. godine, okonanje rata oivjelo je tradicionalnije odnose
meu spolovima i izazvalo povratak patrijarhata.
Slavica Jakobovi Fribec, Zagorka subjekta otpora, Neznana junakinja: nova itanja Zagorke, (ur. Maa Grdei
i Slavica Jakobovi Fribec), Zagreb 2008., 13.-42.. Ovdje 38.
Eva Grli, Sjeanja, Zagreb 1997., 161.
Sonia Wild Biani, Dvije linije ivota, Zagreb 1999., 147.
24. 7. 2012. 15:36:12
202
brata i jer je izvrijeala Milovana ilasa, biveg prijatelja njezine obitelji. Jedan od predratnih drugova pozdravio ju je na ulici Zdravo, ilegalac! znajui da je Udba prati mjesecima i da je u nemilosti Partije.11 U toj kolegijalnoj poruzi-komplimentu (ilegalac) sadrana
je bit otpora boljevikoj partijnosti koja je bive revolucionare, pokretae politike promjene
svijeta pretvarala u beskarakterne, autokratske vlastodrce. Naime, autoritet komunista proizlazio je iz dugogodinjeg djelovanja u ilegali, ne jednostavno stoga to su bili uinkoviti i
hrabri, nego stoga to su uvijek bili pripravni za najgore: za pijuniranje, tajnost, ispitivanje i
oruanu akciju, i bio je sazdan na uvjerenju da e prije biti utamnieni nego tamniari.12
Meutim, iskuenja politike moi i borba za drutvene povlastice proizvodili su neprimjereno ponaanje i djelovanje tipino za staljinizam. Individualizam i kritika misao u tom
su okruju bili mogui samo kao ilegalne aktivnosti, po cijenu unutarnjeg egzila ili disidentstva jer je partijnost podrazumijevala strogo potivanje hijerarhije, discipliniranost,
lojalnost i kolektivistiku svijest.13 Meutim, ve od sredine 1950-ih reformski komunizam
i kritika drutvenih negativnosti iz pera ovlatenih kritiara sustava i deurnih komiara (Nela Erinik, Mija Aleksi) postaju vie nego poeljni. Rije je o specifinim formama kanaliziranja doputenog govora o nedoputenom, koji je obuhvaao kritiku luksuza, zloupotrebu poloaja i slino, te je funkcionirao kao nuan ispuak politike stege.14
Marija-Vica Balen djelovala je kao aktivistkinja AF-a i novinarka na tekoj liniji fronte (Lika, Kordun, Banija, Slavonija); kraj rata je doekala kao upraviteljica djejeg doma u
Buzeti pored Gline, a nakon osloboenja bila je urednica na Hrvatskom radiju. Kao ena
jugoslavenskog press-ataea u Washingtonu, s obitelji odlazi u SAD krajem 1946. godine
da bi ve 1949. bila privedena u zatvor u Savskoj, zajedno s trima sestrama jer ime Balen
nije elio svjedoiti protiv Hebranga.15 U svojim uspomenama pisanim poetkom 1980-ih,
a objavljenima 2009. godine, sjea se poniavajueg tretmana politikih delikventica koji
je politiki osnaene intelektualke, u poziciji da sukreiraju slubenu politiku, izjednaio s
kriminalkama i prostitutkama koje su smatrane najveom prijetnjom kako malograanskom, tako i komunistikom moralu:
Stalno sam se tresla od studeni i vlage i guila od pomanjkanja zraka. Ne samo da se tu nije
dalo spavati nego ni opstati, pa sam se stala buniti i vikati, traei da me premjeste u neku
drugu prostoriju. I premjestili su me. Ali meu kriminalke i prostitutke. (...) Kada sam 15
godina poslije na isti nain bila tretirana u zatvoru zagrebake Udbe, mislila sam: kako su
sve policije jednake!16
Umjesto da kreativno razvija svoje potencijale kao novinarka ili politika radnica, Marija-Vica Balen, koja je bila lanica KPJ od 1928. godine, a tijekom bogatog ilegalnog rada
upoznala najistaknutije jugoslavenske komuniste, do kraja ivota ostaje korektorica u kolskoj knjizi gdje savjesno argatuje nad tuim rukopisima, tuim djelima i karijerama. O podudarnosti ivotopisa Eve Grli i Marije-Vice Balen govori i injenica da su tijekom boravka
11
12
13
14
15
16
Miljua Jovanovi, Goli otok Miljue Jovanovi I i II. Prir. i intervju vodio Dragoslav Simi, Beograd 1996.
Eric Hobsbawm, Zanimljiva vremena: ivot kroz dvadeseto stoljee, Zagreb 2009., 124. i 125.
Lenjinistika avangardna partija bila je kombinacija discipline, poslovne uinkovitosti, krajnje emocionalne identifikacije i osjeaja potpune predanosti. (...) Prihvaali smo apsolutnu obvezu da slijedimo liniju koju je pred nas stavljala, ak i kad se nismo slagali s njom, premda smo ulagali herojske napore da uvjerimo sebe u njezinu intelektualnu
i politiku korektnost kako bismo je branili to se od nas i oekivalo. E. Hobsbawm, Zanimljiva vremena, 120.
Gordana Bosanac, Visoko elo: ogled o humanistikim perspektivama feminizma, Zagreb 2010., 192.
Marija-Vica Balen, Uspomene jedne revolucionarke, Zagreb 2009. Usp. i Renata Jambrei Kirin, Uspomene uutkane heroine, 369.-377. [pogovor].
Isto, 103.
24. 7. 2012. 15:36:12
203
u partizanima svoju djecu viale samo na fotografijama prokrijumarenima iz okupiranog

Zagreba te da su dijelile istu eliju u zatvoru u Savskoj poetkom 1949. godine.
Istranka Dragica Srzenti (ro. Vitolovi) bila je predratna komunistkinja iz kruga respektabilnih beogradskih intelektualaca, suradnica asopisa ena danas i jedna od osnivaica NIN-a. Borila se u redovima crnogorskih partizana, a nakon poziva vrhovnog taba na
Visu, odlazi u London gdje radi kao spikerica BBC-a u jugoslavenskom programu. Nakon
rata suorganizira ustroj Ministarstva vanjskih poslova (zaduena za diplomatske slube i suradnju s izvaneuropskim zemljama), a kao povjerenica vlade osobno je odnijela u Moskvu
pismo Staljinu s Titovim povijesnim Ne. U dokumentarnom filmu elimira ilnika Jedna ena, jedan vek (2011.), njezinom prvom pojavljivanju u javnosti nakon 60 godina, usporeuje tretman u Udbinom zatvoru u Podgorici i onaj koji je imala na istom mjestu, kad
su je zatoili talijanski faisti. eni Lebl, u autobiografskoj knjizi Odjednom drukija, odjednom druga (2008.) opisuje srodne metode muenja bugarskih isljednika iz nikog zatvora
tijekom okupacije i Udbinih agenata u Glavnjai. Ono to je posebice povrijedilo te dvije
uspjene mlade ene s uzornom ratnom biografijom Dragica Srzenti je u trenutku uhienja u svibnju 1952. godine bila zamjenica generalnog sekretara u Ministarstvu vanjskih
poslova FNRJ, a eni Lebl novinarka Politike s obeanim mjestom dopisnice u Parizu bili su niski udarci, podmetanja i lane optube kolega na poslu i bliskih partijskih drugova:
Nisam znala da e ba moj uspeh pobuditi u meni bliskim prijateljima zavist i da u postati
rtva njihove podmukle klevete. Nisam znala da e mi oni skrojiti dalju sudbinu. Ali to je
druga i duga pria, pria o jugoslavenskom GULAG-u, ispriana delimino u knjizi Ljubiica bela (1991).17
Obje ene bile su hrabre, obrazovane i talentirane, govorile su strane jezike, bile su entuzijastiki posveene izgradnji novog drutva i respektabilnog ratnog iskustva od zarobljenitva u berlinskom zatvoru Gestapa (Lebl) do pregovora s britanskom vladom oko sastava nove jugoslavenske vlade (Srzenti) no metode torture na Golom otoku i Sv. Grguru, to jest
enskom zatvoru u Stolcu izmijenile su trajno ne samo njihovu ivotnu putanju nego i doivljaj sebe.18 Prijetnja ponovnim zatoenjem bila je zalog duboke utnje i potiskivanja proivljenih trauma. Posebice razorno djelovanje imale su ceremonije degradacije te teatralne
forme povrede dostojanstva i integriteta osobe s pogrdnim pjesmama i sloganima, uprizorenjem krivnje u obliku skea koji ismijava i graansku egzistenciju i profesionalne uspjehe
zatoenica. Prema sociologu Haroldu Garfinkelu, namjera je ceremonija degradacije prokazati i stigmatizirati pojedinca/ku kao nevrijednog privilegija koje idu uz njegovu ili njezinu
dotadanju ulogu u drutvu ili instituciji. Retorika formula kojom se to ini otprilike glasi
pozivam sve ljude kao svjedoke da potvrde kako on/ona nisu onakvi kakvima se ine.19
Dragica Srzenti je u jednoj takvoj ceremoniji sramoenja preruena u kraljicu informbiroovskog bala: dobila je krunu od kopriva, trnja i lia te tenisice bez prstiju na kojima
je pisalo made in SSSR. Za razliku od Boaloovog teatra potlaenih, koji se takoer
bazira na improvizaciji i visokom emocionalnom unosu sudionika, golootoki je teatar
okrutnosti imao za cilj ismijavanje, povredu i potlaivanje, nametanje straha i pokornosti
17
18
19
eni Lebl, Odjednom drukija, odjednom druga, Beograd 2008., 189.

Usp. Renata Jambrei Kirin, Izdajice su uvijek enskog roda, Up & Underground, 17-18/2010., 232.-241.; Ivan
Kosi, Reim i stanje u enskom logoru u: Ivan Kosi, Goli otok: najvei Titov konclogor, Rijeka 2003., 107.-116.
Harold Garfinkel, Conditions of successful degradation ceremonies American Journal of Sociology, 61/1956.,
420.-434. Ovdje 421.
24. 7. 2012. 15:36:12
204
slobodoumnim i ponosnim ljudima te imputiranje krivnje onima koji su do juer predstavljali moralni uzor u zajednici. Pripadnici represivnog aparata rado su i esto koristili
(tradicijske) prakse posramljivanja ena koristei stid kao najemotivniji ton svake osobnosti (Giorgio Agamben), kao osnovno sredstvo patrijarhalnog obezvreivanja ena ija
je pretpostavka da ivoti ena ne vrijede mnogo i da postoji neki enski stid koji traje od
pamtivijeka.20 Degradacija i ciljano ugroavanje reproduktivnog zdravlja, to su ga podnosile kanjenice uhiene po Zakonu o krenju javnog reda i mira, poput prostitutki i drugih
izgrednica, govori mnogo o proturjejima revolucionarne ideologije koja je stubokom mijenjala institucije, ali ne i ponaanje i svijest ljudi. Iz cijelog procesa naopake penalne ortopedagogije staljinistikog tipa izbaena je etika dimenzija, upravo ona koja za Foucaulta ini
razliku izmeu vjerski dogmatskog samoodricanja i moderne konstitucije subjektivnosti.
Za razliku od mukih supatnika koji su se ve od 1960-ih izborili za pravo na priu o Golom
otoku kao relevantnom povijesnom iskustvu, politike zatvorenice nisu imale ni drutvenu
potporu, ni uzor, ni okvir za naraciju o vlastitom disidentskom iskustvu. Gubitak samopouzdanja i posttraumatski simptomi rezultirali su povlaenjem iz javnog ivota, a ponekad i iz
svijeta rada. Intervjui i memoari tih izuzetnih ena, nastali nakon vie od pola stoljea, djelomice su potaknuti eljom autorica da svjedoe o velikim muevima (Rudolf Biani, Danko
Grli, ime Balen, Vojo Srzenti) koje su pratile, bodrile i s kojima su dijelile sudbinu na opozicijskoj intelektualnoj ljevici, ali njihova je vanost u tome to nam donose iskustva izuzetnih ali marginaliziranih ena koje su svojim radom, znanjem, javnim djelovanjem i sposobnou reflektiranja svog iskustva trajno obiljeile i svoje vrijeme i suvremenu politiku povijest.
One vjerno predouju kako je represivni aparat demonstrirao ostracizam, fiziku i simboliku degradaciju, seksualno nasilje te rodno profilirano sramoenje ena koje su se
usudile kritizirati (ili tek komentirati) poteze partijskog vrha, pri emu su psihikom slamanju posebice bile izloene intelektualke. Organi nove federalne i lokalne uprave, pod
neposrednim nadzorom vojno-represivnog aparata, nisu poloili prvi, krucijalni test demokracije, a iznevjerili su i osnovno naelo nacionalne, vjerske i rodne ravnopravnosti iz
Deklaracije o osnovnim pravima naroda i graana Demokratske Hrvatske. Ta je deklaracija
donesena na Treem zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944., a imala je za cilj i politiku
emancipaciju i edukaciju ena:
Uz politiku edukaciju ena, odnosno edukaciju za politiku, politika emancipacija podrazumijevala je shvaanje ena kao svjesnih i samostalnih politikih subjekata, a osobito se isticalo
odgajanje ena za neautoritarnu, demokratsku politiku.21
Kad se generacija Lydie Sklevicky, obrazovanih i drutveno aktivnih ena, zapitala kako
bi izgledala herojska povijest viena oima ena i odreena enskim vrijednostima, okrenula se arhivskoj grai, a suoavanje sa ivim svjedokinjama vremena ostavila za neka druga,
dramatinija vremena u kojima se otvaraju nezacijeljene rane i transgeneracijske traume.
Partijski paternalizam
Takozvane objektivne tekoe, negativne posljedice brze industrijalizacije i urbanizacije, neravnomjerni razvoj zemlje i borba protiv pete kolone nakon sukoba sa Staljinom,
20
21
Michelle Perrot, Moja povijest ena, Zagreb 2009., 71.

L. Sklevicky, Antifaistika fronta ena, 26.
24. 7. 2012. 15:36:12
205
gurnuli su ensko pitanje u drugi plan. Partijski i dravni vrh kontrolirali su organiziranu aktivnost ena i definirali njezine ciljeve i zadae. Paternalistiki ustrojen socijalistiki
feminizam omoguio je enama pravnu zatitu i ekonomsku ravnopravnost, ali ne i jednakomjeran pristup sferi odluivanja i politike moi. Kao to su ene odgovorno preuzimale
patronat nad djejim domovima i djecom poginulih boraca, subjektima bez mogunosti
da raspolau svojim steenim pravima, tako su i one bile pod stalnim patronatom svojih
drugova u partijskim elijima u kojima se koncentrirala politika mo. Politika zapoljavanja, napredovanja i platnog ranga u dravnim slubama u prvim poratnim godinama direktno je ovisila o karakteristikama i preporukama koje su profesionalne Afeejke dobile
od svojih partijskih sudrugova.22
Kad je proces znatnijeg ukljuivanja ena u organe vlasti doivio neuspjeh, a organizacija
AF-a ukinuta, Tito je dio odgovornosti prebacio na ene potaknuvi ih na prodorniji,
aktivniji istup u javnost, ali i podsjeajui na njihov primarni, prirodni poziv majke:
Drugarice, sada se obraam vama: vi treba same da budete malo prodornije i da ne dozvolite
da vam kau vai drugovi, oevi, muevi ili braa: ta e ti tamo, ti si ensko! Tano je
da je ena u prvom redu majka, ali ba zato to ona najvie rtvuje od sebe, odgajajui nove
narataje, ona ima jo vee pravo da kao majka kae svoju rije u zajednici kakva je naa u
socijalistikoj zajednici.23
U svom govoru na posljednjem kongresu AF-a, 1953. Milovan ilas je naveo kako je jedan od razloga ukidanja AF-a jaanje demokracije i enske ravnopravnosti u Jugoslaviji i kako je sazrio trenutak da sve zadae te polupolitike organizacije preuzme drutvo u cjelini,
to jest Socijalistiki savez radnog naroda i budui savez enskih drutava.24 Smatralo se da e
postepeno poveanje ivotnog standarda i materijalnih uvjeta ivota dovesti i do poboljanja
drutvenog poloaja ena. Meutim, to je dovelo do depolitizacije enskog pitanja i enskih
udruenja, do podcjenjivanja enskog (politikog) subjekta, a time i do smanjenog utjecaja
ena na daljnji razvoj socijalistikih odnosa. U odnosu na razdoblje obnove i izgradnje, sredinom 1950-ih smanjuje se aktivnost ena, sve su uestaliji sluajevi krenja enskih radnih prava i otputanja radnica, regresivni stavovi sve ei, a nova enska drutva nemaju za cilj politiku emancipaciju lanica I ne utjeu na raspolaganje sredstvima namijenjenima izgradnji
stanova, djejih vrtia, kola i socijalnih servisa.25 Nakon ukidanja AF-a drutveno aktivne
ene izgubile su samostalnu platformu politikog djelovanja i postale izloenije napadima i
insinuacijama te ovisnijima o oinskom liku voe kao surovog ali pravednog oca-zatitnika.
Zastupljenost ena u hrvatskom Saboru bila je 1945. godine 8%, no u sazivu sabora od
1953. do 1958. (Republiko vijee) taj je broj pao na 5%. U prvoj hrvatskoj poratnoj vladi jedina ministrica (financija) bila je Anka Berus, dok je narodni heroj Milka Kufrin ula u Ustavotvornu skuptinu FNRJ u kojoj je bilo 4,7% ena, ba kao u i Centralnom komitetu KPJ
(4,8% ena 1948. godine).26 Broj ena u izvrnim organima vlasti i najviim partijskim tijelima
22
23
24
25
26
Usp. HDA, KDAH, f. 1234, Podserija SKH, kut. 64.

J. B. Tito, Nae ene zasluuju da budu kandidirane na ovim izborima. Iz govora Marala Tita na proslavi 10-godinjice X. korpusa u Bjelovaru, ena u borbi, 11/1953., br. 10, 1.
L. Sklevicky smatra da su razlozi rasputanja bili drukije prirode: od ljeta 1948. do ukidanja AF-a 1953. godine, organizacija se ukruuje u hijerarhiji koja istie potrebu vrstine, dakle, kontrole njezinih pripadnica te gubi irinu i autonomiju poetnog djelovanja u poslunom ispunjavanju partijskih direktiva. L. Sklevicky, ene, konji, ratovi, 132.
Neda Boinovi, ensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, Beograd 1996., 171.-184.
Jedine zastupnice u Ustavotvornom saboru Narodne Republike Hrvatske bile su istaknute partizanke: Kata Pejnovi,
Anka Berus, Maca Greti, Milka Kufrin, Beka Frnti, Mileva Cetui, Ana Mrkoci i Cvita Gili.
24. 7. 2012. 15:36:12
206
nee se znatnije mijenjati do 1990. godine, a najvei broj zastupnica u Saboru (od 25 %) zabiljeen je izmeu 1963. i 1965. godine.27 Neuspjeh partijske politike u rjeavanju problema
rodne (ne)ravnopravnosti i socijalne (ne)jednakosti feministike znanstvenice vide u komunistikom obnavljanju volje za mo, a time i obnavljanju drutvenog stanja hegemonije koje
ponovno reproducira ne samo nejednakost nego i nove oblike podinjavanja i neslobode.28
Kako je status ena uvijek odraz opeg moralnog osjeaja u drutvu, u inkriminiranju
moralnog lika politiki aktivnih ena koje e uslijediti tijekom sukoba Tito-Staljin i
unutarnjeg proiavanja partijskog kadra moemo iitati barem tri kulturna elementa
postrevolucionarne patrijarhalne anksioznosti. Smatramo da je, unato slubenoj politici
rodne ravnopravnosti, novu vlast karakterizirao: a) politiki strah od ambicioznih ena,
kvalitetnih kadrova; b) ideoloki strah od uvarica tradicijskih i religijskih uporita identiteta; c) kulturalno nepovjerenje prema mobilnoj eni koja s lakoom prelazi obiteljske,
socijalne i etnike granice. Iskazi politikih delikventica pokazuju da su pokuaji otpora
ideolokom dogmatizmu, razliitim diskriminatornim ispadima i patrijarhalnoj strukturi
Partije imali za posljedicu ozbiljne sankcije te da je pokuaj autonomnog politikog djelovanja izvan partijske linije bio strogo kanjavan.
Gospoa drug-ca i ambivalentan odnos prema graanskoj kulturi

Suivot prije nego sraz novih drutvenih vrednota i socijalistikog morala s naslijeenim
graanskim vrijednostima i oblicima ponaanja moe se pratiti u cijeloj prvoj poratnoj dekadi. Antropolog G. W. Creed, koji je istraivao proces domestikacije revolucije u bugarskom drutvu, nazvao je to stanje konfliktnom komplementarnou.29 Socijalistiki ivotopisi obiluju primjerima konfliktnih komplementarnosti: osjeaj ekonomske osnaenosti
prati nezadovoljstvo zbog potplaenosti (nekvalificiranog) enskog rada, dojam socijalne
sigurnosti umanjuje frustriranost zbog klasnog raslojavanja, velianje Tita nepovjerenje
prema politikoj nomenklaturi, osjeaj osnaenosti ugroava podreenost socijalistikom
moralu koji nije pruio jednak prostor slobode enama i mukarcima.30 Rodna neravnopravnost i stereotipna podjela na muke i enske poslove, drutvene uloge i psihosocijalne vrline, bila je rezultat patrijarhalnog graanskog odgoja i obrazovanja. Meutim, ni
socijalistika socijalizacija nije proizvodila znatno drukije rezultate pa se i u iduim desetljeima broj ena na odgovornim i upravljakim funkcijama nije naroito mijenjao. Jedno
27
28
29
30
Dijana Dijani et al. (ur.), enski biografski leksikon: sjeanje ena na ivot u socijalizmu, Zagreb 2004., 347.-358.
Usp. i Ivana Panteli, Partizanke kao graanke, Beograd 2011., 69.-80.
Gordana Bosanac, Pristup itanju i interpretaciji djela Blaenke Despot, Izabrana djela Blaenke Despot, (ur. Gordana Bosanac), Zagreb 2004., 12.
G. W. Creed, Domesticating Revolution: From Socialist Reform to Ambivalent Transition in a Bulgarian Village, University Park [Pennsylvania] 1998. Usp. i Renata Jambrei Kirin, O konfliktnoj komplementarnosti enskog pamenja: izmeu moralne revizije i feministike intervencije, Profemina, 2 [specijalni broj Jugoslavenski feminizmi],
jesen-zima 2011., 39.-51.
Rije je o enskim sjeanjima na ivot u socijalizmu prikupljenima u enskom biografskom leksikonu (2004.) te s njima povezanim dokumentarnim filmom Borovi i jele (2003.) Sanje Ivekovi. Ambivalentna sjeanja na poslijeratno
razdoblje pronai emo i u memoarskim knjigama Eve Grli, Sonie Wild Biani, Zore Dirnbach, Jele Godlar, Marije-Vice Balen, koje je teko svrstati u ogledne glasove socijalistikog iskustva emancipacije jer poput disidentskih glasova (politikih zatvorenica Mare ovi, Slavice Kumpf ili Marice Stankovi) takoer tematiziraju cijeli
niz traumatskih iskustava: od zatoenitva na Golom otoku do stalne borbe s androcentrizmom i autoritarnou
socijalistikih institucija.
24. 7. 2012. 15:36:12
207
istraivanje iz 1950-ih pokazalo je da s obzirom na podjelu obaveza, slobodu kretanja i nain koritenja slobodnog vremena, roditelji imaju razliita pravila i razliita oekivanja od
djevojica i djeaka, to jest omladinki i omladinaca.31
Oslovljavanje u javnosti jedan je od pokazatelja postojanja tih konfliktnih drutvenih i
privatnih domena te postepene kulturne transformacije u kojoj nove ritualne prakse i komunikacijski obrasci nisu jednostavno izbrisali starije kulturne slojeve nego su ih radije preoblikovali i resemantizirali.32 Premda se mnogima inilo kako su rijei drue i drugarice
zauvijek izbrisale rijei gospodin ili milostiva,33 u svakodnevnoj komunikaciji i formalnim
susretima, drugarica i gospoa gotovo se ravnopravno izmjenjuju pa to stanje ovjerava i prvi
poratni bonton iz 1953.34 Unato deklariranoj egalitarnosti u drutvu su postojale socijalne razlike, potvrene razliitim karticama za snabdijevanje i ogranienim pristupom
pojedinim trgovinama (vojno-diplomatski magazini).35 I dok su radnice nerijetko radile i
po 16 sati dnevno u tvornici i kod kue te volontirale na radilitima, supruge pripadnika
nove politike elite i pojedine graanke koristile su usluge dostavljaa, kunih pomonica
i pralja iz zagrebake okolice.36
Fotografski prizori obiteljske sree udarnika i udarnica u novom (tvornikom) stanu ili kui, sa zadovoljnim ukuanima okupljenim oko radio-aparata, omiljeni u tadanjem tisku, nesvjesno su imitirali prizore iz predratnog (malograanskog) obiteljskog ivota. Istodobno, netrpeljivost prema nekim drugim materijalnim i/ili simbolikim obiljejima graanskog ivota
i graanskih manira bila je izrazita. Gordana Bosanac svjedoi kako su se sretnicima smatrali oni koji su posjedovali predratna odijela, cipele ili bolje sukno od koje bi ili i prekrajali za
sebe i svoje u obitelji na stotinu naina dok se (odijelo) ne bi raspalo ili dok mu zavidnik ne bi
u tramvaju iletom, neopazice odostraga, izrezuckao lea ponukan idejom dosljednog egalitarizma, to jest stavom da nitko po odjei ne moe odskakati.37 Mira Kolar-Dimitrijevi
dobro se sjea netipine odjee svog prvog supruga arheologa Stojana Dimitrijevia, koji je
na studijskom izletu u Grkoj 1954. godine nabavio englesku vojniku jaknu koju je potom
stalno nosio u kombinaciji s leptir manama iskazujui tako svoju slobodarsku buntovnost:
Stojan je tvrdio da je taj sako neobino praktian, s puno depova, nainjen od odlinog materijala, mekanog i lagano nosivog, a osoba se u njemu osjeala vrlo pokretnom. Leptir-mane
je Stojanu izraivala mama i one se nisu mogle kupiti niti u jednoj trgovini jer su bile i simbol
snobizma, burujske dekadencije i graanske prolosti. (...) Imao je uvijek barem pet leptirmani to mu je, s onako dugom kosom koja se kovrala i zulufima davalo izgled umjetnika.
Izgledom se Stojan nikako nije uklapao u socijalistiku stvarnost svog vremena.38
31
32
33
34
35
36
37
38
N. Boinovi, ensko pitanje, 176.

Usp. Nives Rittig-Beljak, Od druga do gospodina: socijalistiki oblici ophoenja u Hrvatskoj, Izmeu roda i
naroda, (ur. Renata. Jambrei Kirin i Tea koki), Zagreb 2004., 137.-143. Ovdje 142.
V. Marui, to nas je nauila autostrada, ena u borbi, 5/1947., br. 46, 12.-13.
Uz nazive gospodin i gospoa i kod nas se poslije narodne revolucije uobiajila upotreba rijei drug i drugarica.
Na ulici ete ovjeka osloviti s drue ili gospodine, drugarice ili gospoo i zapitati ono to elite. Antonija TkaliKoevi, Bon-ton, Zagreb 1953., 34.
Uvedene su bile tri vrste kartica za snabdijevanje, tzv. tokica: R1 (radnike 1), R2 (radnike 2) i 0 (svi ostali).
Seljaci nisu imali pravo na kartice za snabdijevanje. Rudi je kao sveuilini profesor dobivao R1 dok smo mi ostali
imali (0) i po istom naelu imao pravo kupovati u posebnim duanima tipa 2. S. Wild Biani, Dvije linije ivota,
155.
Isto, 152.
G. Bosanac, Visoko elo, 131.
Mira Kolar-Dimitrijevi i Elizabeta Wagner (prir.), Autoportret jednog intelektualca u doba socijalizma, Zagreb
2010., XIII i XVII.
24. 7. 2012. 15:36:12
208
Ista autorica, koja je priredila i objavila obimnu prepisku sa suprugom, nastalu izmeu
1955. i 1964. godine, pripovijeda da su odlike uzornog socijalistikog intelektualca bile
(ironina ili sarkastina, ali dobrohotna) kritinost prema negativnostima u drutvu, prosvjeti i kulturi, prezir prema materijalnim vrijednostima i predmetima, kozmopolitski nazori te entuzijazam za modernu umjetnost i popularnu kulturu, naroito film. Meutim,
svakodnevna nastojanja da se izbjegnu ogranienja to ih je nametao drutveni okvir i
socijalistika praksa traila su nemalu dozu enskog rtvovanja:
Tijekom braka sa Stojanom nisam imala ni usisiva ni stroj za pranje rublja jer se sav raspoloivi novac troio na kino, kazalite, fotografski papir, asopise i novine i slino, pa sam sve
radila runo i pritom gubila mnogo snage i vremena. No kao to je Emica u sinu gledala veliinu, tako sam to prihvatila i ja; moram priznati da mi je Stojan otvorio prozor u svijet koji
bi mi bez njega ostao zauvijek zatvoren. Bio je enciklopedist i imao iroko znanje koje se nije
dalo nauiti iz onovremenih prirunika.39
Primjere simbioze antiintelektualizma i antifeminizma, na podlozi suivota nominalne

socijalistike egalitarnosti i rezistentne patrijarhalne svijesti, navodi i Gordana Bosanac
u autobiografskim dijelovima svoje knjige Visoko elo koji se odnose na njezino kolovanje
i intelektualno sazrijevanje tijekom 1950-ih. Prvi je primjer vezan uz predavanja njezinog
sveuilinog profesora filozofije koji je uz problematiku dijalektikog materijalizma raspravljao i o razlici mukih i enskih, inteligentnih i manje inteligentnih fizionomija lica tvrdei
da mukarci imaju visoko elo jer njihova kutija za misli treba vie prostora. Dotini je
profesor demonstrirao cijeli niz rodno diskriminatornih postupaka u svom akademskom
radu. Od tog trenutka ta je studentica filozofije poela razmiljati o licu i naliju slubene
politike rodne ravnopravnosti:
Meutim, ispalo je da postoji neka jaa, zakonitija sila koja upravlja voljom ljudi, neko nepisano pravilo, i to ono koje ravna spolnim razlikama meu ljudima, nevidljivo, ali efikasno,
da uza sve stege realsocijalizma postoji i ta stega, koju on priznaje i sam supsumira pod svoje
vrednovanje. Ta sila tada nije imala ime, o njoj se nije kritiki govorilo i nije se dovodila u pitanje, a tek mnogo kasnije imenovana je patrijarhalnom svijeu. Ona nije dovodila u pitanje
priznatu socijalistiku drutvenu svijest, pa su jedna pokraj druge mogle mirno postojati.40
Drugi se primjer odnosi na njezin prvi studentski lanak o problemu huliganskih napada na djevojke i ene tijekom zimskih mjeseci na zagrebakim ulicama, kad su mlade
ene, uz fizike napade grudama i kamenjem (i sama je zavrila u bolnici zbog takvog napada), bile obasipane mizoginim uvredama i psovkama. No glavni urednik studentskih
novina, poslije uvaeni komunistiki funkcioner i reformator kolstva, nije smatrao da je
rije o drutveno relevantnoj pojavi ili problemu koji zasluuje komentar. Gordana Bosanac
zakljuuje da ju je taj prvi susret s arogantnim urednikom, kojem je zasmetalo njezino graansko podrijetlo i njezin (intuitivni) feminizam, osvijestio da u drutvu postoje dva bitna,
nerijeena problema: klasno pitanje i pitanje spolne diskriminacije, a da se ene u svakodnevnom ivotu, na ulicama i domovima, susreu s patrijarhalnom osvetom svojoj slobodi:
A onda, kad pomisli da je nastupilo klasno osloboenje i kad krene u prostore slobode svih
svojih gradova, htijui se kretati lijepim i slobodnim ulicama, kad bude u najpotpunijem
uvjerenju da je slobodna od klasnog prokletstva, na toj e je ulici opet, i usprkos sustavu slo39
40
Isto, XX.
G. Bosanac, Visoko elo, 196.
24. 7. 2012. 15:36:12
209
bodnih proizvoaa, doekati crni simbol klasnog i spolnog ropstva: ona ista gruda snijega
utrljana za vrat, u ali, ne sad od jednoga dokonog buroaskog idiota, nego od socijalistikog, naprednog, slobodnog i svjesnog omladinca, koji e joj neuvijeno dobaciti da je p...a
i da joj moe raditi to hoe i da je to njegova sloboda koja mu oduvijek pripada.41
Pedesete su godine XX. stoljea vrijeme otvaranja najvanijeg poligona blokovskog nadmetanja borbe za podizanje ivotnog standarda i drutvenu sigurnost graana naravno,
po cijenu ideoloke homogenizacije drutva, uz prihvaanje proskribiranja i kanjavanja
svih onih koji dovode u pitanje drutveni i spolni ugovor na kojem je sazdan socioekonomski i politiki status quo. I dok se vidljivo sueljavanje ideolokih i ekonomskih doktrina odvijalo u prostoru javne sfere i masovnih medija, oblikovanje intimnog prostora doma,
obiteljskog i privatnog ivota otkrivalo je vie dodirnih toaka modernistikog iskustva no
povoda za radikalno razmimoilaenje.
Socijalistiki intelektualci izmeu birokracije i autokracije

Poratno je razdoblje domae intelektualne povijesti obiljeeno izrazitom homogenou
intelektualaca koji su bili mobilizirani u slubu legitimacije dominantne ideologije i njihovo se djelovanje u provedbi partijske politike u kulturnom ivotu (...) naposljetku svodilo
na uzak krug partijske inteligencije u kojem su uvijek suraivali isti ljudi.42 Kao to smatra Ljubodrag Dimi, koji je istraio djelovanje jugoslavenskog Agitpropa, vie se vjerovalo dobrom partijcu nego pametnom intelektualcu, bez obzira na njegovu ili njezinu
strunu kvalifikaciju.43 Spoznaja da je za karijeru vanija podobnost i discipliniranost od
intelektualnog integriteta i borbe za vlastiti stav, za miljenje vlastitom glavom, imala je
dalekosenog utjecaja na formiranje duhovne klime i vertikalnu mobilnost u kulturalnom
i akademskom polju. No to ne znai da su intelektualci komunisti promicali prosjenost,
mediokritetstvo ili propagandnu umjetnost. Nakon obrauna sa socrealizmom, pojedina
su strukovna drutva, kulturne institucije i asopisi za umjetnost i kulturu postali intelektualne oaze u kojima se uvaavao kriterij izvrsnosti, umjetniki dosezi i predanost poslu.
Premda e se vremenom pojedini zasluni umjetnici svojim drutvenim statusom i sinekurama pribliiti drugim pripadnicima crvene buroazije,44 treba imati na umu da bogaenje nije bilo komunistiko naelo i da je komunizam kao inauguralna utvara, a ne politiki oblik drutvenog ivota, obilno proizvodio oruje, represiju, privilegije i ideologiju,
ali ne i udnju posjedovanja materijalnog bogatstva.45 Upravo zbog popularizacije ideje
odricanja, rtvovanja za ope dobro i sposobnosti oslikavanja budueg drutva blagostanja,
humanistiki je intelektualac imao vanu ulogu u proizvodnji socijalistike svijesti koja je
41
42
43
44
45
Isto, 199.
Maa Kolanovi, Udarnik! Buntovnik? Potroa..., Zagreb 2011., 71.
Ljubodrag Dimi, Agitprop kultura: agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji: 19451952., Beograd 1988., 119.
Povremeno bi Stojan [Dimitrijevi] bio pozivan svom ujaku Vanji Radauu, koji je po povratku iz partizana uivao
veliko povjerenje vlade i irok drutveni ugled, pa mu je izgraen i poseban atelje u blizini Zarazne bolnice. Uz atelje
se nalazio i trosobni stan s kuhinjom te stan za domara. (...) Stojan je pokuao da sitnim koracima slijedi svog velikog
ujaka Vanju Radaua, koji se razmetao pred njim svojim enama, svojim stanovima, svojim gospodskim nainom
ivota i konano svojim brojnim zbirkama. Mira Kolar-Dimitrijevi i Elizabeta Wagner (prir.), Autoportret jednog intelektualca u doba socijalizma, XVI i XXVIII.
G. Bosanac, Visoko elo,133.
24. 7. 2012. 15:36:12
210
nudila kritiku svijeta koji proizvodi robu i bogatstvo, obilje i mo posjedovanja, time i
utvaru vlastitog svijeta u kojem nita od robnog obilja i nije postojalo.46
Treba imati na umu da je poratno hrvatsko drutvo bilo ideoloki, socijalno i kulturno
podijeljeno, s vie ili manje prikrivenim antagonizmima izmeu pripadnika bive graanske klase, sve brojnijeg proletarijata i oportunog seljatva te obiljeeno polarizacijom intelektualaca na promicatelje progresivne i zagovornike nazadne (kranske i liberalne) orijentacije.47 Agitpropovski je diskurs promovirao ideju obnove i izgradnje novog drutva po
mjeri radnog ovjeka, ali i demonstrirao mo novih vlasti i proizvodio prijeteu retoriku
etiko-politike higijene koja eli eliminirati sve pojave malograantine i intelektualtine, zajedno s nepismenou, praznovjerjem i duhovnom zaostalou. I dok su narodni
sudovi asti proizvodili represivne, nerijetko drakonske mjere revolucionarnog ienja
nacionalnog kolektiva od kompromitiranih sugraana, agitpropovski su diskurzivni policajci svojim novogovorom mentalno uniformirali kolektivno tijelo radnog naroda. U tom
je smislu Titova parola tko nee rijeima, hoe po leima48 najbolja potvrda uske sprege
ideolokog i represivnog aparata, to jest neodvojivosti postupaka kulturnog normiranja,
opisivanja/interpretiranja, discipliniranja i kanjavanja u proizvodnji nove drutvene stvarnosti. Novo je znanje imalo mo proizvoditi novu (socijalistiku) stvarnost, ali samo dok
je legitimiralo mo partije na vlasti. Stoga su intelektualcima u razdoblju jugoslavenskog
etatizma nedostajala dva temeljna obiljeja istinskog intelektualnog djelovanja da ne ovise
o svojoj drutvenoj pripadnosti i da mogu javno djelovati neovisno o ideolokim uvjerenjima.49 Graansko je podrijetlo predstavljalo veliku prepreku za ostvarivanje znaajnije karijere, a o javnom promicanju ideja koje ne bi pripadale komunistikom svjetonazoru nije
bilo ni govora. Na primjer, jedna od lanica Glavnog odbora AF-a Hrvatske ukorena je na
sastanku partijske elije zbog intelektualtine, graanskog zastranjivanja i historijskog
revizionizma, unato svojoj vanoj funkciji i partizanskoj biografiji, stoga to je ponudila
slojevitije tumaenje uloge bana Jelaia u hrvatskoj povijesti:
Drugarica N. S. ima revizionistiki stav o banu Jelaiu. Moda je to zaista optereenje drutvene sredine u kojoj se drugarica razvijala, a i toga to je drugarica ba studirala historiju.50
Sve masovnije ukljuivanje intelektualaca u birokratski dravni aparat i birokratizirane

institucije (poput kola, sveuilita i dravnih instituta) uinilo je da oni, ba kao i u zapadnim kapitalistikim drutvima, ve krajem 1950-ih postanu kima nove srednje klase
i odbace svoj radikalizam, ba kao i dunost kritikog propitivanja dominantne ideologije.
Koliko god da su se uvjereni komunisti meu intelektualcima trudili solidarizirati s radnicima i vrijednostima radnike, popularne i masovne kulture,51 ono to ih je udaljilo od
proletera, a pribliilo habitusu bijelih okovratnika, bila je injenica da im je novi drutveni status omoguio da konzumiraju relativno velik broj dobara i usluga, da uivaju
odreeni drutveni ugled i imaju relativno iroku autonomiju i mogunost da kontrolira46
47
48
49
50
51
Isto.
Milovan ilas u lanku Izopaivanje karaktera narodne vlasti iz 1947. nudi sociopolitiku definiciju progresivnih
snaga tog vremena kojima ne pripadaju samo radne mase proletarijat i siromano seljatvo, nego i mnogi estiti
patrioti i svi oni koji se konstruktivno odnose prema novoj Jugoslaviji (kao na primjer ogroman dio inteligencije).
Milovan ilas, lanci 19411946, Beograd 1947., 291.
Iz govora Josipa Broza Tita u Splitu 1949. godine.
R. J. Brym, Intellectuals and Politics, 3.-9.
HDA, KDA, kut. 64, inv. br. 50, Sastanak partijske elije Glavnog odbora AF, 2. 9. 1947.
Usp. M. Kolanovi, Udarnik! Buntovnik? Potroa, 59.-71.
24. 7. 2012. 15:36:13
211
ju tue aktivnosti.52 Naravno, pod uvjetom lojalnosti ideoloko-politikoj superstrukturi

drutva kojem su pripadali.
Kriza autoriteta u partijskoj eliji Glavnog odbora AF-a Hrvatske

Partijska je kontrola radijalno i kapilarno proimala sve drutvene organizacije pa tako
i AF. Sve su lanice bile pod nadzorom partijske drugarice koju je predsjednica (Kata
Pejnovi) trebala tajno odabrati da vri obavjetajnu slubu i bude povezana s odbornicom vieg foruma.53 Gotovo sve zaposlenice od glavne urednice do prodavaica u matinoj knjiari bile su bivi partizanski borci ili njihovi simpatizeri. Od komunistkinja se
oekivala slijepa poslunost i odanost partijskom rukovodstvu, samoprijegoran udarniki
rad (s neplaenim prekovremenim satima i neplaenim porodiljnim dopustom duljim od
3 mjeseca), strogo potivanje rokova izlaenja asopisa, volonterski rad na opismenjavanju
i pokretanju italakih grupa, posebice u malim mjestima i selima izvan Zagreba, uplaivanje narodnog zajma i dobrovoljni popodnevni rad na radilitima. Meutim, ni udovoljavanje svim ovim zahtjevima i oekivanjima nije ih titilo od otrih kritika vie instance
zbog (sitnog) prekoraenja rokova izlaenja asopisa i nedostatnog teorijskog uzdizanja
putem posebnih teajeva, ali i proradu marksistikih klasika, tekstova iz politike ekonomije i lanaka iz Komunista. Na primjer, lanice spomenute partijske elije tijekom 1947. godine raspravljale su o principijelnim pitanjima nae privrede, pitanjima partijske izgradnje, kao i o razlikama izmeu lenjinistike i staljinistike doktrine.54 Naravno, uz redovito
rjeavanje tekuih problema ureivake i kadrovske politike. Kao to moemo saznati iz
osobnih iskaza tijekom gorljivih rasprava, do meusobnih je sukoba dolazilo zbog iscrpljenosti i gubitka takta, nedefiniranog opisa radnih dunosti, estih prekovremenih sati, rada
vikendom i u stanu funkcionerki (kad su se pripremale za kongrese), zbog ratnih neuroza
koje nitko nije lijeio, estih i iscrpljujuih sastanaka te premalo vremena posveenog obitelji. Sitni meusobni sukobi, optube i suparnitva, esto su za svoj objekt imali nenadoknadiv simboliki kapital pripadnica graanskog sloja, onih koje su grabile mast velikom
licom55 i uivale u vlastitoj Kinderstube, to jest blagodatima socijalne sigurnosti i dobrog
obrazovanja. Optube za malograansko samoljublje i anarhoidni individualizam bile
su este meu komunistima u meuratnom razdoblju, a povodom unutarnjeg diferenciranja 1948. godine, ponovno su izvuene na dnevni red.
Procedura viestruke unutarnje kontrole i pomnog voenja osobnih dosjea s karakteristikama lanova i lanica, koju je inaugurirala Kominterna, nakon 1948. godine se intenzivira (dosjei se auriraju svakih est mjeseci), a nerijetko poprima i devijantne oblike
lanog optuivanja i masovnog denunciranja. Radilo se o staljinistikom mentalitetu zbijanja redova dvaju suprotstavljenih tabora i rtvovanju svih onih koji su podrivali homogenu, idealiziranu sliku (vlastitog) socijalizma kao najboljeg od svih drutvenih poredaka.
rtvovani su partijci koji su se ustrajno drali slubenog reima istine koji je vrijedio do
52
53
54
55
Isto, 9.
HDA, KDAF, f. 1234, Podserija SKH, inv. br. 5, kut. 64, 27. 11. 1945.
Rije je bila o tematskim diskusijama povodom lanaka objavljivanih u asopisu Komunist poetkom 1947. godine.
Usp. HDA, KDAF, 1234, Podserija: SKH, kut. 64, inv. br. 9, 13. 1. 1947.
E. Grli, Sjeanja, 169.
24. 7. 2012. 15:36:13
212
ljeta 1948. ili onima koji su smatrali da su jugoslavenski komunisti trebali odmah iznijeti
punu istinu o prirodi reima u SSSR-u. Za Evu Grli ta je zamjerka bila kljuna i zauvijek je poljuljala njezino povjerenje u vjerodostojnost i etinost postupaka jugoslavenskog
partijskog vrha:
Ja sam posebno zamjerala naem rukovodstvu i Titu to su godinama svjesno obmanjivali
i narod i komuniste. Znali su naime kakvo je stanje u Sovjetskom savezu, znali su za istke, logore, katastrofalnu organizaciju gospodarstva, teror NKVD-a i njegovu sveopu vlast.
Umjesto da upozoravaju, nastojali su uvesti isti takav sistem i kod nas. (...) Vjerovali smo da
u SSSR-u sve funkcionira. To je bila idealna drava u kojoj nema eksploatacije radnika, nema
nepravdi i svi su socijalno zbrinuti. ene su ravnopravne. Velika obdanita i vrtii brinu brigu
o djeci, a jede se iz zajednikih kuhinja pa ene ne moraju biti vie robovi svoje obitelji. Tu i
tamo, kad bi neto procurilo da ba nije sve tako idealno i ruiasto, malo bismo posumnjali
ili pomislili kako je to sve samo antisovjetska propaganda.56
Atmosfera nepovjerenja, meusobnog sumnjienja i takmienja dovela je do toga da je

osnovno raspoloenje u Glavnom odboru AF-a Hrvatske bilo nezadovoljstvo vlastitim
postignuima. Javio se osjeaj nekompetentnosti i frustracije zbog nedovoljnog razvijanja
vlastitih profesionalnih i liderskih kvaliteta, premda su sve lanice slijedile visoke intelektualne i etike standarde:
Partijske zadatke izvrava portvovno i osjea se odgovorna za njih. Naravi je povuene i tihe, nema samo dovoljno sigurnosti u svoje snage, pa odatle nema dovoljno samoinicijative
u radu.57
itanjem partijskih (samo)kritika stjee se dojam kako se ni jedna ena nije osjeala kao
uzorna komunistkinja, kao kompetentna urednica ili suradnica asopisa ena u borbi i
Naa moda, to jest neke od brojnih edukativnih broura.58 Sposobnost kontrole, nadzora i
upravljanja koja je za mukarce na pobjednikoj strani bila potvrdom njihove intelektualne, politike i rodne nadmoi kod ena na rukovodeim poloajima stalno je dovoena u
pitanje kako od samih izvriteljica, tako i od strane najbliih suradnica. Na primjer, dok su
lanice spomenute partijske elije redovito isticale osjeaje nekompetentnosti i nespremnosti da prihvate odgovornije zadatke i funkcije, one nie rangirane u hijerarhijskoj piramidi
podrivale su ili nijekale autoritet rukovoditeljica:
Ako drugarica Ivka koji put i podvikne na tebe, ja bi ti rekla da kod svakog rukovodioca ima
takovih momenata da se i podvikne. Tebe ne razumijem zato to ti ovde ne gleda Ivku kao
rukovodioca i ne vodi o tome rauna. To su dva primjera u kojima se vidi nekomunistiki
odnos prema radu.59
I sama Kata Pejnovi, predsjednica partijske elije, susrela se s patrijarhalnim stavovima

i mizoginim uvredama komunistkinja tamo gdje se to moglo najmanje oekivati, meu
lanovima partijskog rajonskog komiteta. Na partijskom sastanku Glavnog taba AF-a
od 2. rujna 1947. godine, priznala je:
56
57
58
59
E. Grli, Sjeanja, 166.

Citati iz jedne od osobnih karakteristika, HDA, KDAF, f. 1234, Podserija SKH, kut. 64, inv. br. 21, 17. 3. 1947.
Ambiciozan izdavaki plan G.O. AF-a Hrvatske za 1950. godinu s 14 naslova sredinjica je odbila s obrazloenjem:
Plan Glavnog odbora Hrvatske je veoma obiman i nerealan. Prema tome planu itav GO pretvorio bi se u izdavako
preduzee. (...) Smatramo da iz plana izdavake djelatnosti GO Hrvatske treba brisati sve izuzev Kuharica i to da
priam svom djetetu. Usp. HDA, KDAH, f. 1234, kut. 162, Odnosi AF-a s drugim organizacijama.
HDA, KDAH, f. 1234, Sastanak partijske elije pri Glavnom odboru AF-a Hrvatske, 1. 3. 1948., inv. br. 69, kut. 64.
24. 7. 2012. 15:36:13
213
Rajonski komitet je shvatio ovu eliju kao nuno zlo, nije joj dao onu pomo koju je trebala
s tog razloga to su se mnogi drugovi su..imali [nejasno] da odlaze na sastanke radi toga to
su tu same ene babe [istakla R.J.K].60
Analiza zapisnika redovitih partijskih sastanaka pokazuje nam da rigorozna kontrola,

opomene, sankcije i gubitak lanstva u KPH-u nisu predstavljali osnovno sredstvo discipliniranja lanova i lanica pobjednike stranke. Drutvena je mo partije, okrenute masovnijem regrutiranju lanstva, jaala uz pomo promicanja emancipacijskih vrijednosti i
uzgajanja vrlina preuzimanjem lenjinistikog mita o komunistima kao ljudima izuzetnog kova. Sastavni dio ovog mita, koji poiva na uvjerenju da je socijalistiko drutvo
najbolje i najpravednije od svih drutvenih sustava, inile su psihosocijalne mjere (samo)
nadzora, to jest internalizacija borbe protiv svih ljudskih slabosti, nedostataka i nesavrenosti. Ustrajna korekcija vlastitih mana uz poticanje vrlina (i nedostino poistovjeivanje
s partizanskim herojima) podrazumijevala je i korekciju biografija svih onih koji nisu odgovarali modelu uzorne persone izuzetnih intelektualnih sposobnosti i moralnih kvaliteta, ali skromnog podrijetla iz radnike ili seljake obitelji. Preobrazba represivnih mjera
discipliniranja (i kanjavanja) u prakse samodiscipliniranja, samokritike i samokorekcije,
kako je to opisao Michel Foucault,61 prati prilagodbu pojedinca modernom industrijaliziranom drutvu i njegovoj socijalistikoj inaici. Rije je o kljunom trenutku simbioze
emancipatorske matrice i tradicijom definiranih enskih vrednota u odgojno-obrazovnoj praksi i privatnoj sferi doma gdje je patrijarhalna logika podcijenjenog i nevidljivog
enskog fizikog i afektivnog rada uzvratila udarac dravnom feminizmu.62 Rivalitet
dvaju kolektivistikih projekata (patrijarhalnog i komunistikog) koji su na svoj nain
disciplinirali, socijalizirali i iskoritavali ensku radnu snagu i reproduktivnu mo za
oinsko ili ope dobro, sada je pronaao zajedniki interes u obnovi diskursa enstvenosti i kuevnosti te proirio tradicionalnu diobu obiteljskih uloga na drutvo u cjelini.63
Kraj AF utopije o novoj eni

Intelektualke koje su sudjelovale u legitimaciji nove vlasti, kreirale drutvene trendove
i utirale vlastiti, trei put u socijalistiku budunost gdje vlada ljepota, veselje i raznolikost nisu dosljedno slijedile feministika naela. Potvrdu tomu nalazimo i u referatu
Vide Tomi, predsjednice AF Jugoslavije, u studenom 1948. godine: Mi vidimo po ruskim
novinama kako su tamo sve ene runo odjevene, i to kao neka potreba socijalizma, sve to negira ono to mi traimo ljepotu, veselje i raznolikost. Treba uiti ene da se znaju lijepo odijevati i pospremiti svoj stan i da to znaju brzo uraditi.64 Sadraj frivolne opaske o estetskoj i
60
61
62
63
64
HDA, KDAH, f. 1234, Zapisnik sa sastanka partijske elije Glavnog odbora AF, 2. 9. 1947., inv. br. 34, kut.
64.
Michel Foucault, Technologies of the self , Ethics, Subjectivity and Truth, (ur. Paul Rabinow), sv. 1, London 1997.,
223.-251.
Prve primjere negativne rodne socijalizacije djece po obrascu to je primjereno djevojicama, a to djeacima, nalazimo u AF glasilima, na primjer, uz novinske lanke Vi i vae dijete u kunim poslovima (ena u borbi, 11/1953.,
br. 8) ili Za svakoga svoja pregaa (Naa moda, proljee 1955., br. 2).
Branislava Baranovi, Slika ene u udbenicima knjievnosti, Zagreb 2000., 28.
Referat Vide Tomi na IV. plenumu Glavnog odbora AF Hrvatske u Zagrebu, 10. 10. 1948. Cit. prema L. Sklevicky, ene, konji, ratovi, 134.
24. 7. 2012. 15:36:13
214
modnoj razlici jugoslavenskih i sovjetskih ena, umjesto etiko-politikog pozicioniranja

koje razlikuje graane i graanke od politikog rukovodstva SSSR-a, nije jedino to zabrinjava. Pozitivnu elju za individualizmom, blagostanjem i uivanjem u ivotu, taj naputak
pretvara, kopernikanskim obratom tipinim za socijalistiki demagoki diskurs, u instrukciju o uinkovitom raspolaganju vlastitim vremenom u cilju boljeg servisiranja svih lanova kuanstva i drutva u cjelini. Teza kako se o rodnoj ravnopravnosti ne moe govoriti
sve dok interes ena bude usmjeren samo na obitelj i domainstvo, dobiva zanimljivi obrat.
Umjesto lenjinovske misije oslobaanja ene od tegobnih i zaglupljujuih poslova koji ju
hiljadama niti vezuju za prolost, eni se sugerira da joj samo (racionalno, ekonomino i
brzo) obavljanje tih poslova moe podariti vie vremena za konstruktivan rad, za stvaralaki rad na svim poljima ljudske djelatnosti.65 Politiarke i intelektualke s pristupom tiskovnim medijima svoj e javni utjecaj rijetko koristiti za drutvenu kritiku iznevjeravanja
emancipacijskih vrednota, ee e nastojati da ene prilagode sistemu i sve veim izazovima suvremenog ivota. Tek e revolt nove generacije, roene i odgajane u ovom razdoblju,
biti nabijen i elementom enskog opiranja muki ureenom drutvu i dravi.66
Sredinom 1950-ih drutvena vidljivost i politiki utjecaj ena opadaju, a raste i broj otkaza enama u industrijskom i dravnom sektoru s opravdanjem da su manje radno uinkovite
i da ee izostaju s posla.67 Odgovornost za tu pojavu pripisana je ostacima patrijarhalnog
mentaliteta i neodgovornim pojedincima meu pripadnicima upravljake klase. Meutim,
koga okriviti za injenicu da se socijalistika ena sve vie potiskuje iz politikog ivota i
ritualnog obnavljanja sjeanja na revoluciju, da polako osvaja feminizirana, zasebna podruja obrazovanja i zapoljavanja te se, naposljetku, njezin lik seksualizira i/ili pretvara u
kunog anela koji svoje samoostvarenje trai u ljubavi, braku i suvremeno opremljenom
domu. Lydia Sklevicky nas s pravom upozorava da su sve bitne promjene enskog poloaja
bile u uzrono-posljedinoj svezi s procesom modernizacije koji su u nerazvijenim agrarnim zemljama pokrenuli komunisti doavi na vlast.68 Taj se proces modernizacije nije mogao odvijati bez ozbiljnog naruavanja patrijarhalne kulture ijim rastakanjem ene dobivaju
povijesnu priliku, ali i preuzimaju odgovornost za povijest svojih (neostvarenih) budunosti.
Ubrzani privredni razvoj i relativni prosperitet od sredine 1950-ih, uz poetak proizvodnje kuanskih aparata i artikala iroke potronje, sintetikih materijala i plastike, enama
je zasigurno olakao svakodnevni ivot i odkrinuo vrata socijalistike utopije. Prijelaz iz
ope neimatine u doba relativnog blagostanja, iz kinematografske u televizijsku kulturu,
iz agitpropovske indoktrinacije u zavodljivi jezik reklama, pratila je depolitizacija i pasivizacija ene, degradacija i komodifikacija njezinog simbolikog prikaza: alegorija revolucije,
domaa inaica revolucionarke s Delacroixove slike La Libert i Muhinina proleterka, postaje djevojka s reklame za motor Savica, Perion praak za rublje ili rafinirano jestivo
ulje Zvijezda. Proslava 8. marta gubi na drutvenoj vanosti i sve se ee pretvara u puki
povod za estitarenje, darivanje cvijea i sitnih darova koje su izradila djeca. Od najveeg
enskog socijalistikog blagdana u ast kojeg su se obarali udarniki rekordi i koji je bio
posveen meunarodnoj borbi za enska prava te hladnoratovskoj borbi protiv potpaljivaa novog rata, za mir i demokraciju u svijetu,69 ostale su prigodne proslave u tvornicama
65
66
67
68
69
Racionalnost, ekonominost, higijena i kultura u naem domu, ena u borbi, 11/1953., br. 9, 13.
Rada Ivekovi, Sporost-oporost, Zagreb 1988., 45.
I. Panteli, Partizanke kao graanke, 124.-125.
L. Sklevicky, ene, konji, ratovi, 134.
ivio 8. mart, ena u borbi, 7/1949., br. 3, 3.
24. 7. 2012. 15:36:13
215
i uredima. Naglaavanjem reproduktivnih, odgojnih i estetskih aspekata njihovih ivota,

socijalistike se ene pozivaju da pomognu oblikovati novu, specifino nau kulturu i da
pritom, jo jednom u povijesti dvadesetog stoljea, zanemare svoje intelektualne dosege i
politike potencijale i ponu od ureenja i opreme stana, to jest kupovine odjee prema
svom ukusu, potrebi i mogunostima.70 Na taj nain sugeriralo im se da svoju tenju za
sreom, blagostanjem i boljom budunou ostvare tamo gdje imaju relativnu mo i kontrolu: u prostoru svog doma i u materijalu vlastitog tijela iju su (auto)erotinost, utilitarnost i politiku funkcionalnost tek trebale osvijestiti.
Women Intellectuals after the Revolution: from a

Party Cell to a Cell in Prison
Summary: To women on the left Yugoslav socialist framework opened up multifarious opportunities for successful professional and political career. On the other hand, the conflict between revolutionary and traditional values generated various antagonisms and compromises as well as linkages of conflicting complementarity (G. W. Creed) of the old and new system, particularly in the
private sphere where patriarchal sexual contract (Carole Pateman) about the division of mens
and womens roles was still retained. In the context of postwar ideologisation and consolidation of
one-party rule, especially during the KPJ party purges caused by the conflict Tito-Stalin, a large
number of communist intellectuals fell victims to the political centre for raising provoking questions, for instance, about the credibility of renouncing Stalin at the time when Stalinist model of
preventive penalization in the re-education labour camp was still in force. Left-wing women
intellectuals, who refused to subject their human and intellectual integrity to the principles of
party loyalty (partijnost), which meant unquestionable subordination to the higher instance, rigid
(self)evaluation of class and ideological correctness and moral private conduct, experienced true
hardships. Intolerance toward these women (the Party traitors) was evident through symbolic
and physical violence and the disgrace ceremonies in re-education labour camps. Some of the
most accomplished women revolutionaries and intellectuals vanished from political and public life
but after a semi-centennial silence they refreshed their bitter memories of the wave of Red Terror
marked by antifeminism, anti-intellectualism and patriarchal retaliation of the members of the
repressive apparatus and the organs of the new authorities.
Keywords: women intellectuals in Croatia (19451955), antifeminism, anti-intellectualism, repression
Literatura
Marija-Vica Balen, Uspomene jedne revolucionarke, Zagreb 2009.
Branislava Baranovi, Slika ene u udbenicima knjievnosti, Zagreb 2000.
Gordana Bosanac, Visoko elo: ogled o humanistikim perspektivama feminizma, Zagreb 2010.
70
Navodi iz priloga: Inicijativna izloba Udruenja umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske, ena u borbi,
13/1955., br. 12, 2.
24. 7. 2012. 15:36:13
216
Neda Boinovi, ensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, Beograd 1996.

Robert J. Brym, Intellectuals and Politics, London 1980.
G. W. Creed, Domesticating Revolution: From Socialist Reform to Ambivalent Transition in a Bulgarian Village, University Park [Pennsylvania] 1998.
Blaenka Despot, Izabrana djela Blaenke Despot, (ur. Gordana Bosanac), Zagreb 2004.
Dijana Dijani et al. (ur.), enski biografski leksikon: sjeanje ena na ivot u socijalizmu, Zagreb
2004.
Ljubodrag Dimi, Agitprop kultura: agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji: 19451952., Beograd 1988.
Milovan ilas, lanci 19411946, Beograd 1947.
Michel Foucault, Technologies of the self, Ethics, Subjectivity and Truth, (ur. Paul Rabinow),
sv. 1, London 1997., 223.-251.
Harold Garfinkel, Conditions of successful degradation ceremonies American Journal of Sociology, 61/1956., 420.-434.
Eva Grli, Sjeanja, Zagreb 1997.
Eric Hobsbawm, Zanimljiva vremena: ivot kroz dvadeseto stoljee, Zagreb 2009.
Rada Ivekovi, Sporost-oporost, Zagreb 1988.
Slavica Jakobovi Fribec, Zagorka subjekta otpora, Neznana junakinja: nova itanja Zagorke,
(ur. Maa Grdei i Slavica Jakobovi Fribec), Zagreb 2008., 13.-42.
Renata Jambrei Kirin, Izdajice su uvijek enskog roda, Up & Underground, 17-18/2010.,
232.-241.
Renata Jambrei Kirin, O konfliktnoj komplementarnosti enskog pamenja: izmeu moralne
revizije i feministike intervencije, Profemina, 2 [specijalni broj Jugoslavenski feminizmi],
jesen-zima 2011., 39.-51.
Miljua Jovanovi, Goli otok Miljue Jovanovi I i II. Prir. i intervju vodio Dragoslav SIMI, Beograd 1996.
Maa Kolanovi, Udarnik! Buntovnik? Potroa..., Zagreb 2011.
Mira Kolar-Dimitrijevi i Elizabeta Wagner (prir.), Autoportret jednog intelektualca u doba socijalizma, Zagreb 2010.
Ivan Kosi, Goli otok: najvei Titov konclogor, Rijeka 2003.
eni Lebl, Odjednom drukija, odjednom druga, Beograd 2008.
Mark Mazower, Mrani kontinent: europsko dvadeseto stoljee, Zagreb 2004.
Fahrudin Novali, Rod, drutveni poloaj i mo, Filozoja i rod, (ur. Gordana Bosanac, Hrvoje
Juri i Jasenka Kodrnja), Zagreb 2005., 133.-146.
Ivana Panteli, Partizanke kao graanke, Beograd 2011.
Michelle Perrot, Moja povijest ena, Zagreb 2009.
Nives Rittig-Beljak, Od druga do gospodina: socijalistiki oblici ophoenja u Hrvatskoj, Izmeu roda i naroda, (ur. Renata. Jambrei Kirin i Tea koki), Zagreb 2004., 137.-143.
Michaela Schaeuble, Oevid, Trea, 9/2007., br. 1, 39.-56.
Lydia Sklevicky, Konji, ene, ratovi, Zagreb 1996.
Antonija Tkali-Koevi, Bon-ton, Zagreb 1953.
Sonia Wild Biani, Dvije linije ivota, Zagreb 1999.
Slavoj iek, Kad partija digne ruku na sebe
(http://www.mi2.hr/radioActive/past/txt/03.06.zizek.kadpartijadigne.rtf).
24. 7. 2012. 15:36:13
15.
PACIFISTIKI I ANTIFAISTIKI
DISKURS U LISTU ENA DANAS
(19361941)1
Stanislava Bara
UDK: 172.4(051.055.2)"1936/41"
Saetak: U radu se prati linija pacifistikog diskursa u asopisu ena danas od njegovog
osnivanja 1936. godine do poetka Drugog svetskog rata, odnosno do ukljuenja Kraljevine Jugoslavije u ovaj ratni sukob. Cilj rada je da objasni kako je u eni danas dolo do
hibridizacije pacifistikog i antifaistikog diskursa te da pokae koji su novinski i knjievni anrovi, kao i asopisne rubrike, bili ukljueni u taj diskurs. Takoe, cilj je da se pacifistiki diskurs osvetli, prvo, u svojoj meuzavisnosti sa diskursom feminizma, a zatim
i u istorijskoj perspektivi feministike enske tampe socijaldemokratske i komunistike
orijentacije i, drugo, da se definiu njegove karakteristike u odnosu na nain konstruisanja
figure neprijatelja. Posebna panja posveuje se implicitnom prisustvu komunistike ideologije koja uokviruje eksplicitne diskurse pacifizma, antifaizma i feminizma, kao i upotrebi modernih vizuelnih i multimedijalnih formi u sklopu zastupljenih diskursa. Konano,
polazei od definisanja mitologije (ideologije) u semiologiji Rolana Barta, rad pokuava da
odgovori na pitanje kako se drutvena uloga intelektualca oitava u samim formama pisanog i slikovnog govora.
Kljune rei: antifaizam, pacifizam, feminizam, komunizam, Kraljevina Jugoslavija, ena
danas, intelektualci, mitologija/ideologija, figura neprijatelja, diskurs
a bi se razumeli pacifistiki i antifaistiki diskursi u jednom jugoslovenskom feministikom listu iz 30-ih godina XX veka, nastalom u okviru aktivnosti Komunistike
partije, potrebno je podsetiti na injenicu da su feministiki pokreti od kraja XVIII pa
sve do kraja prve polovine XX veka gotovo po pravilu nastajali u okrilju irih drutvenih
tokova tj. pokreta za emancipaciju.2 Zbog toga bi se moglo rei da je za ove pokrete uobiajena hibridnost diskursa, kao i to da se do hipi-pokreta 60-ih godina XX veka i drugog
talasa feminizma autonomnost feministikih ideja meri jednim, relativnijim, merilom, a
posle ovog datuma stroijim kriterijumima.
D
1
Ovaj tekst je rezulatat rada na projektu Uloga srpske periodike u formiranju knjievnih, kulturnih i nacionalnih obrazaca (178024) koje finansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije.
U okviru uspona graanske klase, u krilu socijalistikih ideja i u kontekstu nacionalnih (oslobodilakih) pokreta.
24. 7. 2012. 15:36:13
218
Da bi se, zatim, razumela uloga enske tampe u feministikim pokretima, korisno je, za
ovu priliku, osloniti se na istraivanje Suzane Kinebrok. Ova autorka je izdvojila tri glavna
pravca u prvom enskom pokretu u Nemakoj:3 socijal-demokratski, umereni graanski
i radikalni graanski. Svi ovi pravci imali su svoja brojna glasila, a Kinebrokova kao karakteristina izdvaja Jednakost, enu i enski pokret. Glasila su vana jer je njihova pozicija dvosmislena: ona su izraz odreenog krila enskog pokreta; ali i ona sama uestvuju
u oblikovanju tog pokreta, odnosno njegove ideologije, pa je u tom smislu pokret delom
oblikovan delovanjem glasila.4
I pored toga to u Kraljevini Jugoslaviji dolazi do spajanja brojnih enskih pokreta i
udruenja u velike saveze i alijanse, ostaje jasna ideoloka podela meu ovim pokretima.
I ona je vidljiva upravo na glasilima koja ih predstavljaju. Kada 1920. godine u Beogradu
bude obnovljen socijaldemokratski list Jednakost, koji e u novom periodu svog izlaenja
postati komunistiki, meu njegovim saradnicama nee biti ni jedne od saradnica asopisa enski pokret, pokrenutog iste godine, u okviru graanskog feministikog krila. Slino
prvom feministikom pokretu u Nemakoj, u jugoslovenskom kontekstu takoe se otkriva
njegova heterogenost, i to upravo po opisanom modelu: na jednoj strani nalaze se feministkinje leviarske orijentacije, na drugoj one graanske sa radikalnim emancipatorskim zahtevima, a na treoj pripadnice graanskog sloja koje meu zahteve za politika prava ena
ne stavljaju i potpunu dekonstrukciju rodnih uloga. Svaki od pravaca feministikog pokreta
imao je i svoja odgovarajua glasila. ena danas tako pripada feminizmu socijalistike/komunistike orijentacije, i tradiciji u kojoj joj prethode Jednakost i Jugoslovenska ena.
Predistorija: kapitalizam znai rat

asopis Jednakost iz 1920. godine nastavlja je predratne Jednakosti (19101912, 1914),
koja je bila organ ena socijaldemokrata.5 Iako se javlja neposredno po okonanju Velikog
rata, antiratni diskurs u Jednakosti ne oblikuje se kao neposredan pacifistiki odgovor na
sam rat, na ljudsku patnju i stradanje, ve u sklopu antikapitalistikog tj. aniburoaskog
diskursa. Kao i u internacionalnom kontekstu komunistikog pokreta, kapitalizam je obeleen kao glavni krivac za rat, odnosno rat je vien kao najoigledniji izraz kapitalistikog
sistema ili buroaskog drutva. U ovakvom pojednostavljenom pacifistikom duskursu,
pojedinosti konkretnog rata postaju nevane, a narativi se grade na apstraktnim kategorijama (rat, kapitalizam, klasno drutvo, neprijatelj). Za listove poput Jednakosti od samih
konkretnih pojedinosti i posledica rata mnogo je vanija figura neprijatelja, koja strukturie
i itav diskurs. Kapitalizam, klasno drutvo, buroasko drutvo, buroaska klasa, buroaski
3
Za koji se smatra da traje od 1865. godine do osvajanja enskog prava glasa, dakle do osnivanja Vajmarske republike
1919. godine.
Susanne Kinnebrock, Gerechtigkeit erhht ein Volk!? Die erste deutsche Frauenbewegung, ihre Sprachrohre und
die Stimmrechtsfrage, Jahrbuch fr Kommunikations geschichte, br. 1, Stuttgart 1999., 135.-172.
asopis je obnovljen 1. marta 1920. godine, a ve u junu partija je promenila ime u Komunistika partija Jugoslavije,
pa je i podnaslov lista od 7. broja promenjen u organ ena komunista Jugoslavije. U decembru 1920. godine Vlada je
zabranila rad Komunistike partije kao i sve komunistikih aktivnosti, ali se Jednakost sama ugasila neposredno pre
toga, zbog finansijskih razloga.
24. 7. 2012. 15:36:13
Pacistiki i antifaistiki diskurs u listu ena danas (19361941)
219
sistem vrednosti, itd., osnovni su sinonimi za toga neprijatelja.6 Prva Internacionala komunistike konferencije ena objavila je kasnije Manifest upuen proleterkama celog sveta u
kome se kae da kapitalizam i ne znai drugo do rat, pljaku i sve veu bedu.7
U kom smeru vodi povlaenost i predimenzioniranje figure neprijatelja, svedoe pojedinani portreti revolucionarki i revolucionara u evropskoj enskoj leviarskoj tampi.
U lanku Roza Luksemburg, koji je zapravo predavanje odrano povodom godinjice
ubistva Luksemburgove i Karla Libknehta, kae se, na primer: Od prvih dana ponela je
Roza u svojoj dui klicu osvete prema buroaskoj klasi. Velika umom, duom i srcem umela je da zapoji svoju duu nepomirljivom mrnjom prema ovom kapitalistikom poretku.8
Ekspanzija neprijateljske retorike vodila bi u svojevrsnu degeneraciju pacifistikog diskursa, to je naznaeni smer kojim 1936. godine ena danas nije nastavila. Primer portreta Luksemburgove dalje pokazuje da se pomenuta retorika umesto spoljanjeg sve vie
bazirala na figuri unutranjeg neprijatelja, to e rei na liku izdajnika.9 Primeri iz strane
periodike ilustruju injenicu da je ova tendencija bila internacionalnog karaktera i dugog
veka. U kasnijem portretu Luksemburgove u bekom listu Die Arbeiterin (prenetom iz
lista Kmpferin), povodom desetogodinjice njenog ubistva, uoava se, pored niza podudarnosti, i motiv mrnje prema izdajnicima, socijaldemokratama koji su odustali od
radikalnih komunistikih zahteva.10 Revolucionarni diskurs istiskivao je feministiki u
mnogim sluajevima poput ovih, kada je postojala prilika da se istakne znaaj ene u javnom ivotu. Umesto toga, esto je postajalo vanije protiv koga se ona bori, nego da se
ona bori. ena danas nije prihvatila matricu ovog diskursa. Ne samo da kapitalizam nee
biti glavni neprijatelj, nego ni onaj ko to jeste faizam nee biti prezentovan na tako
pojednostavljen nain.
Kao i kasniji proleterski/leviarski enski listovi, Jugoslovenska ena (19311934) i ena
danas, i Jednakost je izrazito pacifistiki nastrojena. Razlike u pacifistikim diskursima izmeu ovih listova u skladu su sa trenutkom u kom su osnivani. Kao i socijaldemokratski
u toku Prvog svetskog rata, Jednakost je glavnog uzronika ratova videla u kapitalizmu, i
samom ustrojstvu buroaskog drutva, dok je ena danas svoj pacifizam oblikovala kao
neposredni odgovor na opasnosti od faizma, i jo preciznije, faistikog militarizma. Veliki prostor posveen je, svakako, panskom graanskom ratu i tzv. Drugom kinesko-japanskom ratu (zapoetom 1937). Ovi ratovi koji se vode u aktuelnom trenutku i te kako
oblikuju pacifizam ene danas; tavie, oni su i probni kamen datog pacifistikog diskursa.
Ipak, pretnja novim svetskim, tj. tzv. totalnim ratom, kao mogunost neuporedive katastrofe, jeste injenica koja stoji iza svakog antiratnog teksta u ovom listu. Uostalom, panski
6
7
8
9
10
I kao to je [buroasko drutvo] kao svoju najeklatatniju manifestaciju rat zadralo i usavrava ga i stavlja sve
tekovine uma ljudskog u slubu njegovom cilju: unitavanju ljudi, tako je isto ostalo divljako u odnosu na enu.
( Jednakost, 1/1920., br. 1, 1.)
Jednakost, 1/1920., br. 10, 1.
Milica uri-Topalovi, Roza Luksemburg, Jednakost, 1/1920., br. 1, 5. Kurziv S. B.
Oni isti ljudi, koji se mogu uzeti ruku pod ruku sa naim socijalpatriotama i ministerijalcima, doli su glave ovim
najveim ljudima u poslednje dve decenije u Socijalistikoj internacionali. [...] Ali ona ni u zatvoru nije sedela mirno.
Tada je ona napisala svoju knjigu Bankrotstvo socijalne demokratije u kojoj je dala izraza svome preziranju izdajnika
revolucionarnoga socijalizma. Isto, 4. Kurziv S. B.
Nepopustljiva mrnja razdvajala ju je od svih onih koji su sa smrtnim neprijateljima radnike klase, kapitalistima,
sklopili mir, sa ajdemanovcima, koji su zatim podstakli ubistva petnaestog januara (prevod S. B.). Rosa Luxemburg, Die Arbeiterin: Organ fr die Interessen der werkttigen Frauen in sterreich / Kommunistische Partei sterreichs,
6/1929., br. 1, 4.
24. 7. 2012. 15:36:13
220
graanski rat vien je u eni danas, kao i od strane njegovih uesnika i savremenika koji
su bili na strani Republike, kao borba protiv svetskog faizma.11
Slino je ak i na samim poecima izlaenja Jugoslovenske ene, kada se dolazea katastrofa nije tako oigledno mogla videti. Odnosno, ona se mogla predvideti upravo iz aktuelnih zbivanja: iz (mlakog) dranja pacifistiki opredeljenih drava tj. njihovih predstavnika
u Drutvu naroda u trenutku kada je Kina zatraila posredovanje ove organizacije zbog
napada Japana na Manduriju (1931) ili iz neuspeha brojnih aktuelnih konferencija za mir
i razoruanje.12 Saradnice Jugoslovenske ene nepogreivo su itale ove znakove po kojima je
trajni mir ona taka dnevnog reda oko koje se nije mogue dogovoriti. Posle dolaska Hitlera na vlast, novi svetski rat ne samo da je bio predskaziv, ve rutinski prorican,13 i to je
manir koji e obeleiti i enu danas.
ena danas: faizam znai rat

ena danas zauzima specifinu poziciju meu feministikim listovima. Iako nastaje iz
potrebe komunistikog i, u tom trenutku unutar njega dominantnog antifaistikog pokreta, u isto vreme, mlade komunistkinje koje e ga osnovati nalaze prostor za svoje delovanje unutar graanskog feministikog pokreta. Po prestanku estojanuarske diktature,
Komunistika partija Jugoslavije, jo uvek u ilegali, naloila je, naime, svojim lanovima
da obnove i pojaaju svoje aktivnosti. Obnovljena KPJ, u nastojanju da u borbu protiv
nacizma i faizma, kao glavnog protivnika radnike klase, okupi to ire drutvene slojeve
uputila je svoje lanstvo, u junu 1935. godine, da se legalizuje, da razvije svoju aktivnost u
sindikalnim, omladinskim, profesionalnim, enskim i drugim organizacijama. [...] U Srbiji
su u komisiju Pokrajinskog komiteta KPJ za rad meu enama odabrane Mitra Mitrovi
i Dobrila Karapandi. Sa enskim pokretom su se dogovorile da se u njegovom okviru
osnuje Omladinska sekcija. enski pokret je raunao na to da e dobiti feministiki podmladak, a antifaistkinje mogunost za legalan rad.14
Saradnja enskog komunistikog i graanskog pokreta nije, meutim, samo posledica
lokalnih potreba i uslovljenosti, ve i deo optih evropskih kretanja. Kako tumai Erik Hobsbaum, na mnogo naina ovaj period kapitalistiko-komunistikog saveza protiv faizma u stvari tridesete i etrdesete godine ini kopu dvadesetog veka i njegove odlune
trenutke. Na mnogo naina to je jedan trenutak istorijskog paradoksa u odnosima kapitalizma i komunizma, koji su tokom veeg dela veka zauzimali jedan prema drugom osim
tokom ovog kratkog perioda antifaizma stav nepomirljivog antagonizma.15 Nevidljivost
11
12
13
14
15
U Reportai iz panije Vladimir Dedijer prenosi tu poruku jugoslovenskim itateljkama kroz glasove ranjenih
Baskijki koje uspeva da intervjuie u pozadini fronta: Tamo sada na junaki narod zaustavlja bujicu faizma, jer se
Gvadarama ne protee samo iznad Madrida. Ako mi zavrnemo iju faizmu, sinue slobode i daleko izvan granica
panije. ena danas, 2/1937., br. 3, 4. O ovakvom oseanju rata videti i Erik Hobsbaum, Doba ekstrema: istorija
Kratkog dvadesetog veka 19141991, Beograd 2002., 123.
U neautorizovanoj vesti u Politikom pregledu jedna od saradnica zato bez dvoumljenja predvia da Konferencija za
razoruanje koju vest i najavljuje (za 2. februar 1932.), kao i mnoge ranije te vrste, nee doneti definitivno reenje.
Govorie se, iznosie se suprotne teze, utvrdie se moda neke polumere, i konferencija e se razii bez definitivnog
rezultata. Jugoslovenska ena, 2/1932., br. 6, 1.
Erik Hobsbaum, n. d., 33.
Neda Boinovi, ensko pitanje u Srbiji: u XIX i XX veku, Beograd 1996., 116.-117.
Erik Hobsbaum, n. d., 13.
24. 7. 2012. 15:36:13
221
kapitalizma kao neprijatelja u diskursu ene danas ne lei, otuda, samo u injenici da je list
morao da prikriva svoje komunistiko opredeljenje, ve i u injenici da na globalnoj sceni
kapitalizam i buroazija na trenutak nisu bili neprijatelji. tavie, liberalni kapitalizam i
komunizam okupili su se oko zajednikih racionalistikih i humanistikih pretpostavki16
koje je faizam odbacivao.17 U eni danas te pretpostavke prisutne su najvie u vidu isticanja
ideala mira, slobode i demokratije.
ena danas osnovana je, dakle, 1936. godine kao nezvanian organ Omladinske sekcije
enskog pokreta. lanice njegove redakcije bile su Mitra Mitrovi, Nataa Jeremi, Zora er, Fani Politeo, Olga Alkalaj, dr Irena Stefanovi, Milica uvakovi, Dragana Pavlovi, Milka icina, Zojica Levi, Beka Bembasa, Vojka Demajo, Ela Almuli, Bosa Cveti i
dr Duica Stefanovi, i to su do poetka rata bile ujedno i njegove stalne saradnice.18 Za
temu ovoga rada vana je injenica da su gotovo sve one kasnije uestvovale u Drugom
svetskom ratu, kao i to da je polovina njih poginula borei se na strani Narodnooslobodilakog pokreta (Olga Alkalaj, Beka Bembasa, Nataa Jeremi, Olga Joji, Fani PoliteoVukovi, dr Duica Stefanovi, Zora er i Milica uvakovi. ena danas VI). Saradnice
ene danas su svojim ukupnim angamanom potvrdile ono o emu govori i Frenk Furedi
povodom same definicije intelektualca: Intelektualci se ne definiu prema poslovima koje
rade, ve prema nainu na koji postupaju, po nainu kako vide sebe i prema vrednostima
koje podravaju.19 Drugaije reeno, pored sposobnosti da kritiki sagleda stvarnost, intelektualac je samo onaj koji uz to kritiki sagledava i sopstvenu poziciju, i deluje u skladu
sa vrednostima za koje se zalae. Na primeru intelektualki okupljenih oko ene danas, pokazae se da se ova definicija intelektualaca reflektuje i na samo njihovo pisanje, na same
naine i forme na koje oni prenose svoju ideologiju/vrednosti.
U ovom sluaju ta ideologija i vrednosti jesu feminizam, pacifizam i antifaizam. Komunizam je, u skladu sa vaeom zabranom rada KPJ i njenih aktivnosti, promovisan
posredovano i jeziki neeksplicitno. On je eksplicitno preutana ali implicitno prisutna
ideologija ene danas, koja je zapravo ifrovani okvir diskurzivnog oblikovanja svih ostalih
ideologija. Prihvatajui zakljuke kritike analize diskursa po kojima su ideologije obino
implicitne pretpostavke u tekstu, tj. da se ideologija najbolje iskazuje kroz ono neizreeno
(unsaid of a text), ono to se uzima zdravo za gotovo, to se uzima kao negde-drugo-vereeno,20 moe se rei da komunistika ideologija zapravo nije bila sasvim uskraena u
odnosu na ideologije koje je ena danas mogla da promovie slobodno. Osim toga, ena
danas je propagirala slikom ono to bi cenzura zabranila da je bilo u formi pisanog govora. Odluan antifaistiki i antiimperijalistiki stav lista izraavan je u veto stilizovanim
16
17
18
19
20
Isto, 16.
Da je KPJ ovo neprijateljstvo svesno ukinula samo privremeno, i pritvorno, vidi se i na primeru njenog odnosa prema feminizmu (graanske orijentacije). Na V zemaljskoj konferenciji KPJ oktobra 1940. godine meu zadacima za
budui rad meu enama istie se i to da treba suzbijati buroaski feminizam. (ene Srbije u NOB, Beograd 1976.,
17.) U tom trenutku Omladinska sekcija ve je bila izala iz okrilja enskog pokreta.
Na mestu glavne urednice u periodu koji posmatramo nalazile su se Radmila Dimitrijevi (19361938), Olga Timotijevi (19381940) i Mira Vukovi i Ljerka Babi (od 1940). Posebno je pitanje zato glavna urednica lista nikada
nije dolazila iz redova stalnih saradnica, mladih skojevki, sve do 1946. godine (kada na to mesto dolaze Mitra
Mitrovi i Blaenka Mimica), a odgovor verovatno lei u tenji da se osigura legalan poloaja lista, kao i u opisanoj
preutnoj saradnji dva ideoloka tabora.
Frank Furedi, Where Have All the Intellectuals Gone?: Confronting Twenty-First Century Philistinism, New York
2004., 31.
Norman Ferklaf, Critical Discourse Analysis: the Critical Study of Language, London New York 1995., 6.
24. 7. 2012. 15:36:14
222
lancima i potkrepljivan odabranim fotografijama i umetnikim prilozima,21 obrazloila je

posle Drugog svetskog rata sama urednica lista Olga Timotijevi.
Antifaistiki stav, meutim, nije bio prikrivan, a razlog tome lei i u injenici to je on
iskazivan u sklopu pacifistikog diskursa ili u ukrtaju sa njim. Emanuel Karl je na primeru
delovanja i ideologije Gabrijel Dien ukazala na to da su u meuratnom periodu (u Francuskoj) koncepti feministikog pacifizma i antifaizma neodvojivi.22 Gabrijel Dien nije paradigmatina samo za francuski pacifistiki feministiki pokret. Ova predsednica francuskog ogranka Meunarodne lige ena za mir i slobodu, javila se pod potpisom predsednice
Svetskog komiteta ena protiv rata i faizma kao autorka uvodnog lanka u prvom broju
ene danas, pisanog specijalno za tu priliku. Uvodna re samih urednica pozicionirana
je ak posle lanka Gabrijele Dien. Novo polje rada za ene, kako glasi i njegov naslov,
jeste borba za mir. Dienova je u lanku prenela zakljuke sa velikog kongresa enskih (pacifistikih) udruenja u Briselu, koji se mogu saeti u idejama nedeljivosti mira i opteg razoruanja. Ti zahtevi i ideje nisu, naravno, predstavljale nita novo na evropskoj i svetskoj
politikoj sceni posle Prvog svetskog rata, ali se oni revnosno i sa entuzijazmom ponavljaju
kako kroz objave evropskih enskih udruenja, tako i u kasnijim tekstovima ene danas
sve do poetka novoga rata. Novinu predstavlja napomena Dienove da su uesnice kongresa konano iznele zahtev da svi narodi koji ele mir moraju da postave branu nasuprot
dravama koje vie ili manje otvoreno pripremaju rat, a ta bi brana bio ujedinjeni front
pacifistikih naroda.23
Podatak o deset miliona lanica Svetskog komiteta ena protiv rata i faizma na koje je
Dienova veoma ponosna u jednom kasnijem lanku, kao i podaci iz drugih lanaka o brojnosti aktivistkinja i akcija unutar pacifistikog feministikog pokreta u meuratnoj Evropi,
o kojima ena danas redovno izvetava, u potpunoj su nesrazmeri sa tadanjim uticajem
ovog pokreta. Neuspeh enskog meunarodnog antifaistikog pokreta Lorejn Kuns vidi
u nesaglasju izmeu koncepata integralnog i realistikog pacifizma.24 Saradnice ene
danas su, ukoliko prihvatimo ovakvu klasifikaciju, bile u potpunosti opredeljene za integralni pacifizam.
Takav pacifizam nalagao je, pored ostalog, da u antiratnoj delatnosti u aktuelnom trenutku ne sme da postoji neutralnost. Iz broja u broj ene danas prenose se vesti ili se donose lanci u kojima se zahteva bojkot japanskih ili nemakih proizvoda, kao i bojkot uvoza
sirovina iz ovih zemalja, a apeluje se za vojnu, oruanu pomo Republikanskoj paniji i
Kini. Meu onima koje su se odrekle svilenih arapa (jer se proizvode od japanske svile)
u ime ovakvog pacifizma bila je i Doroti Tomson, uvena i uticajna amerika novinarka i
antifaistkinja, prisutna u eni danas kroz dva lanka. Upadljivo je koliko prostora u jednom uoptenom opisu ivota amerikih ena Tomsonova posveuje njihovom antifaistikom angamanu. Ona kae da amerike ene koje su nauene malo dublje misliti prate
sa velikom brigom i faistiki val, koji je poeo da se prostire preko velikog dijela svijeta,
a mogao bi i u Americi imati odjeka. One su svijesne kako je taj val do skrajnosti opasan
i neprijateljski za ene, bile one radnice ili intelektualke, ili to god drugo osim rodite21
22
23
24
Poglavlje ena danas, ene Srbije u NOB, Beograd 1975., 70.

Emmanuelle Carle, Women, Anti-Fascism and Peace in Interwar France: Gabrielle Duchnes Itinerary, French
History, 18/2004., br. 3, 291.-314.
Gabrijel Dien, Novo polje rada za ene, ena danas, 1/1936., br. 1, 1.
Videti: Lorraine Coons, Gabrielle Duchne: Feminist, Pacifist, Reluctant Bourgeoise, Peace & Change, 24/1999.,
br. 2, 121.-147.
24. 7. 2012. 15:36:14
223
lja, i to roditelja vojnika u prvom redu. Zato su ene izmeu antifaista Amerike najjae
antifaiste.25 Oigledno je da Tomsonova govori dobrim delom u sopstveno ime, ime ene
koja je na licu mesta gledala raanje faizma i uoila onu vezu izmeu faizma, militarizma i njihovog antifeministikog stava, koju su tako precizno izraavale samo insajderke,
stanovnice Nemake.
Ideologija, mediji i anr / Mitotvorci, ideolozi i intelektualci

U eseju Mit danas (1956), jednom od tekstova u kojima zasniva svoju semiologiju,
Rolan Bart je, u odeljku itanje i odgonetanje mita, odreujui tri nivoa itanja znaenja/mita i tri odgovarajue uloge, zapravo posredno definisao i ulogu intelektualca kako
je vidimo u ovom radu. Postoji naime 1) proizvoa mita koji polazi od pojma i trai za
njega odgovarajuu formu. Kada eli da prikae francuski imperijalizam, tj. francusko
carevinstvo, Bartov je primer iz Pari Maa, urednik novina bira sliku crnca koji pozdravlja francusku zastavu. Mitotvorac se ravna[m] prema praznom oznaavajuem, a pojam
bez dvosmislenosti ispuni mitsku formu.26 Zatim postoji 2) mitolog, koji se ravna prema punom oznaavajuem, razlikuje smisao od forme, razbija znaenje mita i smatra ga
obmanom (crnac koji pozdravlja postaje alibi francuskog carevinstva.27). Konano, onaj
kome je mit pre svega i namenjen jeste 3) italac mita, koji se ravna prema oznaavajuem
kao nedeljivoj celini smisla i forme, a crnac koji pozdravlja za njega je smo prisustvo francuskog carevinstva. Prva dva stava su statika, analitika; oni rue mit, bilo istiui njegovu intenciju, bilo raskrinkavajui je: prvi je ciniki, drugi razobliiteljski. Trei stav je
dinamiki, on prihvata mit saobrazno smeru njegove strukture: italac doivljuje mit kao
istovremeno istinitu i nestvarnu priu.28
Prema Bartovoj terminologiji, saradnice ene danas bile bi i mitolozi (prouavaoci mita
i njegovi dekonstruktivisti) i proizvoai mitova. Bart, kao to je pomenuto, i proglaava
urednika novina proizvoaem mita. U ovom kontekstu i analizi njegov pojam mitologije
u potpunosti je zamenjiv pojmom ideologije. Uostalom, sam Bart precizira da je mitologija istovremeno deo semiologije kao formalne nauke i ideologije kao istorijske nauke; ona
izuava ideje-u-formi.29
***
Za saradnice ene danas nije bilo sumnje da knjievnost takoe ne sme da ostane neutralna u odnosu na pretnju faizma. Knjievnost po njihovom shvatanju moe i treba da se
nae u slubi odreene ideologije, u ovom sluaju ideologija feminizma, pacifizma, antifaizma i komunizma. Takoe nije bilo sumnje da takva knjievnost moe da predstavlja poseban anr. U eni danas nalazi se tako niz kratkih pria i pesama koje pripadaju pokretu
socijalne literature, i poetici socijalistikog realizma, koristei vie ili manje komunistikoj
ideologiji, kao i nekoliko pria, pesama i putopisa u anru koji bi se slobodno mogao nazvati
25
26
27
28
29
Dorothy Thompson, ena u Americi, ena danas, 3/1938., br. 15, 8.-9.
Rolan Bart, Knjievnost, mitologija, semiologija, Beograd 1971., 282.
Isto, 283.
Isto, 283.
Isto, 266.
24. 7. 2012. 15:36:14
224
antiratnom ili pacistikom knjievnou.30 Paulina Lebl Albala u eni danas i eksplicitno
govori o pacistikoj literaturi, i to pre svega mislei na pacifistiku knjievnost koja se razvijala posle Prvog svetskog rata. Po njenom miljenju svrha te knjievnosti je da naslika
uase rata, kako bi, s jedne strane, ostavila svedoanstva o strahovitim trpljenjima generacije koja je na sebi iznela ovaj slom a, s druge strane, bila opomena i ozbiljno predoenje
mladima ne bi li uloili sve napore da se ove katastrofe ne ponove.31 Albala u kratkoj fusnosti ispisuje i mali kanon dela ove kategorije: erifa, Romena Rolana, Barbisa, Dorela,
Plivjea, Diamela, Dos Pasosa, Remarka, Rena, Glezera, Verfela, tefana Cvajga, Arnolda
Cvajga, Karla Krausa, Ernsta Tolera, Mila Urbana, Leonarda Franka, Mirnlisa, Stevana
Jakovljevia, Branislava Nuia, itd.
U eni danas se postojanje ovakve knjievnosti ne samo potvruje, ve i dalje razvija: tu
se moda prvi put u jugoslovenskoj tampi javlja jedan podanr pacifistike knjievnosti,
(enska) antifaistika pria.32 Ve u prvom broju objavljena je neautorizovana antifaistika crtica Hansov roendan, najavljena kao iskren izvetaj jedne majke, a u drugom
prevod tematski veoma sline kratke prie Herminye zur Mhlen33. Radi ilustracije specifinog anra ovde donosimo izvod iz druge prie:
Mali Vilhelm slavi 25. juna imendan. Njegova majka, Erika, sa radou eka ovaj dan, jer
je on skopan sa kupovanjem poklona i kovanjem planova za budunost. [...] emu li e se
Vilhelm najvie obradovati? [...] Od svih poklona samo je jedan osvojio njegovu panju. Bila
je to prava vojnika uniforma sa rancem i pukom, koju mu je doneo otac Georg. [...]
Pa, raduje li se, mali vojnie? upitao je Georg.
Jo kako! Pogledaj, samo kako umem da rukujem pukom.
Protiv koga e u rat? pitao je Georg smejui se jo uvek.
Protiv neprijatelja.
Na majino protivljenje ovakvom poklonu i otvoreno suprotstavljanje ocu koji ui svoje

dete ubijati i mrzeti, otac odgovara: Mali ima pravo. Nagonski se protivi tome da ga odgaja kao devojicu. Na kraju krajeva, on je mukarac. [...] Odsad u ga ja vaspitavati. Za
to mi ti nisi potrebna! [...] Mali zna ta hoe rekao je ponosno kod njega nee uspeti
sa svojim pacifizmom [...] Ti si ena i zato ne shvatam ozbiljno to to si rekla.34
Ova antifaistika crtica zur Mhlenove na svega jednoj stranici teksta na sugestivan i
slikovit nain ukazuje na pojavu o kojoj se raspravljalo u brojnim lancima ene danas, poput onog Doroti Tomson: ona prikazuje neodvojivost faizma i militarizma. Zato ta pria,
kao pria autorke i govor naratorke, istovremeno otkriva i kako pozicije antifaizma i pacifizma unutar feministike perspektive proizilaze iz iste osnove. Pored toga, pria je (iako
30
31
32
33
34
Videti npr. pesmu eni Varnaji uti Vihor (3/1938., br. 10, 12.-13.) ili putopis Agnes Smedlej Pismo iz Kine
(Isto, 4.); odlomak iz knjge Inside Europe (1936) Dona Gantera u vidu lanka Da li u odnegovati sina da bude
vojnik? (2/1937., br. 7, 2.) ili lirsku reportau Put panske dece Ele Nenadovi (2/1937., br. 8, 15.).
Paulina Lebl Albala, Dole oruje Berta Sutner, velika pobornica za mir, ena danas, 3/1938., br. 14, 5.
Imenovanje i klasifikovanje anrova izvreno je ovde radno, bez pretenzija na teorijsku doslednost i bez oslanjanja
na postojeu knjievnu genologiju, a zasnovano je pre svega na specifinom asopisnom i ideolokom kontekstu u
kome se prie pojavljuju.
Poznata austrijska spisateljica koja je od 1919. godine ivela u Nemakoj, gde se prikljuila Komunistikoj partiji.
Saraivala u socijaldemokratskim i komunistikim listovima, najvie u Die Rothe Fahne i Der Revolutionr, pisala
preteno kratke prie i romane, vrlo esto sa antifaistikom temom. 1933. godine bei u Be, 1938. u Prag, a 1939.
u egzil u Englesku. Videti Christa Grtler, Sigrid Schmid-Bortenschlager, Erfolg und Verfolgung: sterreichische Schriftstellerinnen 1918 1945, Salzburg Wien Frankfurt am Main 2002., 63.-72., 313.
Herminya Zur Mhlen, Za ovo mi ti nisi potrebna, ena danas, 1/1936., br. 2, 16.
24. 7. 2012. 15:36:14
225
pripada stranoj autorki) amblematina za ukupan antiratni diskurs ene danas jer pokazuje
njegov napredak u odnosu na diskurs Jednakosti. ena danas nije zaokupljena konstrukcijom neprijatelja, nego ak dospeva i do momenata dekonstrukcije te figure (istina, u suprotstavljenom diskursu). Slino je i u prvoj prii gde mali Hans, videvi majin zgranuti pogled
nad popadalim ljudskim figurama, majku tei reima: Majko, Nemci su pobedili. Oni koji
lee su sve Francuzi. Na majino pitanje: Ali Hans, zar Francuzi nisu ljudi?, dete odgovara Mama, pa oni su nai vekovni neprijatelji.35 Nekritiko (jer drugaije ne moe ni biti)
preuzimanje diskursa jedne ideologije od strane nevinog bia upeatljivo raskrinkava lanost toga govora, tj. semiolokim renikom kazano: proizvoljnost njegovih rei/ideologema.
U domaem kontekstu nije bilo originalnih antifaistikih, ve samo pacifistikih pria u irem smislu rei. Pria domae autorke o iskustvu iz Prvog svetskog rata, pored toga
to iskazuje dosledni pacifizam sugeriui da u ratu nema herojstva i asti ni na pravednoj
strani,36 ilustruje drugu, karakteristiniju progresivnu crtu antiratnog diskursa ene danas: uspeno kombinovanje slike i teksta u tom cilju. Iako sama slabe umetnike vrednosti,
pria tek sa ilustracijom, fotokolaom slika ratnog stradanja ostvaruje svoj puni estetski i
ideoloki efekat.
***
Ono po emu je, dakle, list ena danas izuzetan meu feministikom tampom, odnosno ono u emu su saradnice lista otile korak dalje u razvoju medija u svome vremenu jeste
upotreba vizuelnog. ena danas se po obimu i poziciji vizuelnih elemenata pribliava revijalnoj, zabavnoj tampi, a istovremeno zadrava ozbiljnost teksta (up. sa asopisom enski
pokret). Pritom, ena danas uspeva da zadri i relativno nisku cenu (4 dinara, u odnosu na
dva i po dinara tipografski veoma skromnog enskog pokreta, i 12 dinara grafiki raskone
ene i sveta), pa tako i brojnu i iroku raznoliku publiku. Zatim, kao to se vidi i iz studije
Milanke Todi,37 u eni danas otilo se najdalje u istorijskom procesu osamostaljivanja slike u odnosu na tekst. Ukoliko je ena i svet, skupoceni revijalni list umerenog graanskog
feminizma, po dominaciji slike (najee fotografije) na naslovnoj strani u trenutku kada se
pojavio predstavljao izrazito modernu pojavu u jugoslovenskoj tampi uopte, ena danas
je otila daleko ispred ovog asopisa jer naslovna fotografija/fotokola vie nisu propraeni ni onim minimalnim komentarom (tzv. legendom), kakav je obavezan za enu i svet.
Oslanjajui se na zapaanja Rolana Barta o fotografiji u (visokotiranoj) tampi, M. Todi
je zakljuila da je u prvoj polovini dvadesetog veka, u poreenju sa savremenom periodikom namenjenom enama, tekst bio u znaajnoj prednosti u odnosu na sliku. (Slike su bile
uglavnom samo na naslovnim stranama, dok se u unutranjosti asopisa niu tampani blokovi teksta isprekidani tek retkim fotografijama.) U duhu zakasnele ideologije prosvetiteljstva (kao i u kontekstu modernog racionalizma) tekst, odnosno pisani govor, funkcionisao
je kao najsigurniji kanal intersubjektivne komunikacije pa se zato i u srpskim tampanim
medijima kljune poruke saoptavaju reima, odnosno tekstom, a ne slikom.38
35
36
37
38
Hansov roendan, ena danas, 1/1936., br. 1, 18.

Tata je bio nean, dobar otac i mu, njega su odveli da ubija i njega su ubili. (kurziv S. B.). Pored toga, pria sadri
i obavezni aktuelni antiratni angaman: A mi njegova deca, u prolee kao sva deca, trale smo na sunce, dok su nas
silom zatvarali u podrume. Gore su kruili avioni. Mogli smo poginuti, kao to danas ginu neduno male Anite i
Dolorese. D. G., Otac mi je poginuo u ratu..., ena danas, 3/1938., br. 10, 5.
Milanka Todi, Nova ena ili robinjica luksuza: naslovne strane enskih asopisa u Srbiji (19201940), Zbornik
Muzeja primenjene umetnosti, 2008./2009., br. 4/5, 145.-163.
Isto, 148.
24. 7. 2012. 15:36:14
226
Ipak, i kada govorimo o sluaju gde postoji samostalna slika, znaenja fotkolaa sa
naslovne strane ene danas u svesti itaoca/
gledaoca mogu se formirati kroz intertekstualnu vezu ovoga znaka/slike sa prethodnim tekstovima i slikama u eni danas i u
kontekstu ukupnog odgovarajueg diskursa. Znaenje slike itamo zahvaljujui (prethodnom) intertekstu, tako da verbalni element i tu ima blagu prednost nad vizuelnim
u konanom itanju znaenja.
Od postojeih vizuelnih sredstava list na
prvom mestu koristi fotografiju, fotokola
i fotomontau, a znaajno manje crte i reprodukciju umetnike slike. Ovi umetniko-tehniki postupci, pozajmljeni iz avangardnih umetnikih praksi koje su aktuelne
u tom trenutku,39 u potpunosti su odredili
i unapredili i pacifistiki diskurs ene danas.40 Sama upotreba i dominacija fotokolaa i multimedijalne forme (fotografijom ili
fotokolaom ilustrovanog teksta) pokazatelj
Slika 1. Naslovnica asopisa ena danas, mart
je svesti urednica ene danas o sopstvenoj poapril 1938.
ziciji mitotvorca, ideologa, onoga ko montira
znaenja, ko oznaitelje vezuje uz oznaeno sam proizvodei znaenja. U novinarskoj praksi
ene danas ukrstile su se samosvesti dva razliita pokreta: umetnike avangarde i komunizma koga je upravo u periodu izmeu dva rata odlikovala razvijena samosvest.41
U eni danas zato postoji dvosmislen i kontradiktoran odnos prema ratu. S jedne strane,
ne doputa se ni igra fenomenom militarizma, dok se sa druge strane sam militarizam pozitivno vrednuje ukoliko ujedno podrazumeva ensku emancipaciju, odnosno ukoliko je na
pravoj strani. U modnoj rubrici pojavio se tako lanak koji osuuje pariku modnu scenu
zbog lansiranja militari stila u dizajniranju modnih detalja i dodataka: dugmadi i nakita
u obliku olovnih vojnika, redova dugmadi u obliku sablje, nala na cipelama i ukrasa na
depovima u obliku malih vojnika. Ironino se komentarie najava da e prolena kolekcija
biti inspirisana Dalekim istokom: ujemo da e prolena moda biti sva u znaku Dalekog
Istoka. Ali nemojte misliti da e pomodarke poneti haljine sa slikama uasa rata, razruenim kuama, ili unakaenim majunim telima.42 U trenutku kada je Kina pod japanskim
napadima, sledea je poruka teksta, nedopustivo je predstavljati je trenjevim cvetom. U
svojoj knjizi iz 1967. godine, Systme de la mode, Rolan Bart je upravo na primeru modnih
39
40
41
42
Preciznije o poreklu i znaenju tehnika fotomontae i fotokolaa u eni danas videti u: Milanka Todi, n. d., 157.
Fotokolai po pravilu prikazuju stradanja dece i ena u ratu, pa tako na naslovnoj strani broja 7 iz 1937. italac vidi
malu devojicu kojoj se pribliava tenk, a na njegovim zadnjim koricama set od 4 fotografije ena ispred razruenih
zgrada. Naslovna strana boja 11-12 iz 1938. prikazuje Kineskinju sa detetom koja preko itnih polja bei pred avionima, a broja 21 iz 1939. deaka sa pukom. Dve naslovne strane iz 1939. godine prikazuju opratanje: crte ene sa
vojnikom (br. 25) i fotografija majke i deteta sa ocem koji sa drugim vojnicima vozom odlazi na front (br. 28).
Andrej Mitrovi, Vreme netrpeljivih, Podgorica 1998., 61.
Moda se inspirie aktuelnim dogaajima, ena danas, 3/1938., br. 9, 22.
24. 7. 2012. 15:36:14
227
magazina, sa ijom je strukturom uporediva i ena danas, ukazao na prirodu procesa oznaavanja u (popularnoj) kulturi. Verbalni znak, naime, potvreno je i ovde, ima presudnu
ulogu u tome da se odreeni oznaitelj pripie odreenom oznaenom. Zanimljivo je da
upravo primer iz modne rubrike u eni danas ogoljava ovaj fenomen: neverbalne znakove
kulture, kakvi haljine, bluze, kaputi i cipele jesu, kojima njihovi dizajneri i buroaski
kritiari pripisuju znaenja aktuelnog, modernog, novog, ekstravagantnog ili, jednostavno,
elegantnog, kritiarke ene danas prostom ironizacijom prevode u dekadentno i nazadno.
Meutim, kao to je napred reeno, militarizam ima dvosmislen tretman u eni danas. Ukoliko je re o vojnikoj aktivnosti koja je u slubi odbrane napadnute otadbine,
ili ukoliko je re o borbi za ispravan cilj militarizam prelazi u polje pozitivnih vrednosnih konotacija. Odbrambeni rat ni u nagovetaju ne moe da proizvede zloine protiv
kojih se agituje u drugim lancima. Naprotiv, implicitna poruka lista je: naa strana ne
ini zloine.43 Isto tako, u odbrambenom ratu svaka rtva ima smisla, jer sloboda nema
cenu. Ljudski ivot po takvom shvatanju postaje zamenjiva vrednost, jer, kao to Klaudija
uhina zamilja Kineskinje u odbrani svoje domovine: Vidim te ene kako idu, uz grmljavinu topova, uz vatru mitraljeza, uz strahoviti tresak bombi iz aviona. Idu odluno,
smelo, pouzdano. Jedne ginu, ali odmah druge dolaze na njino mesto. Idu tako pouzdano
zato to jasno vide pred sobom odreeni cilj kojim idu, i zato to vrsto znaju da e taj cilj
postii.44 Ilustrovan fotografijom marirajuih Kineskinja pod ratnom opremom, ovaj
uvodnik krcat primerima enske hrabrosti i portvovanja, pripremao je i itateljke ene
danas na uloge koje mogu da preuzmu u moguem totalnom ratu, odnosno sugerisao im
neogranieno samoportvovanje.
Ve prvi broj ene danas otkrio je tu stranu pacifizma ove grupe feministkinja-komunistkinja. Na poslednjoj strani on je prikazao pano (Todi) fotografija panskih milicionarki, koje su ovde nedvosmisleno predstavljene kao ikone revolucije.
Meutim, u kontekstu feministike aktivnosti lista, odnosno patrijarhalnog ambijenta u
kom on deluje, milicionarke su i feministike ikone: to su ene u najmukijoj ulozi ulozi
ratnika. Pano sadri 4 fotografije sa legendama: Narodni poslanik Ovijeda, Dolores Ibaruri, poznata pod imenom La Pasionarija koja se pune 3 nedelje borila na frontu Gvadarame; Inkarnacio Voajola, sekretar komiteta, sada milicionarka; Jedna panska milicionarka [anonimna ena u vojnoj uniformi]; Milicionarke polaze na front [prikazane
ravnopravno sa mukarcima]. Novi set fotografija na poslednjoj strani u drugom broju ene
danas dalje e eksplicirati feministiku poruku prvog panoa: pored fotografija emancipovanih ena iz raznih krajeva sveta on sadri i sliku dve panske ene koje su Frankovi vojnici
obrijali do glave, kao i sliku uniformisanih milicionarki za koje se kae da ne samo lepota, ve i hrabrost je odlika panske ene. Stavljajui ove slike pored fotografija maarske
knjievnice Jolan Felde, avijatiarke Eme Molison i anonimne ene za mainom u fabrici,
pano poruuje svojim itateljkama da je vojna sluba i uestvovanje u ratu stvar drutvene
emancipacije ena, kao i svaki drugi iskorak u zabranjene javne i profesionalne drutvene
43
44
Za urednicu Olga Timotijevi u lanku Umetnost i narod granina linija zloina prua se tano izmeu nas i neprijatelja: Novine su mnogo pisale o divljatvu nekulturne mase. Bilo je paljevina crkva, ali u celoj Republikanskoj
paniji zna se za samo dva ili tri takva sluaja. 80% onoga to je uniteno, unitile su neprijateljske bombe, a ne panski narod. [...] Ti graani [sada se misli na pance, ali protivnike Republike] ne prezaju od toga da, ako je to samo
u njihovom interesu, saspu bombe na muzeje i porue stare crkve i spomenike, kojima se toliko die u asovima dokolice. A narod, eljan slobode, lepote i obrazovanja, pod kurumima spasava umetnika dela. ena danas, 3/1939.,
br. 20, 19.
Klaudija uhina, Boriti se do kraja, ena danas, 4/1939., br. 22, 3.
24. 7. 2012. 15:36:15
228
sfere. Nikada pre na stranicama periodike namenjene enama, primetila je M. Todi, raunajui istoriju ove tampe poev od 1838. godine, nisu bile objavljene tako provokativne
i tako radikalno drugaije slike.45
***
U svom feministikom angamanu saradnice ene danas nalaze se u dvostrukoj ulozi.
Ukoliko ih nazovemo ideolozima, ovaj pojam bi u novoj terminologiji obuhvatao i prouavaoca tj. kritiara (jednog) mita/ideologije/ideologeme i proizvoaa (drugog) mita/ideologije/ideologeme. Saradnice ene danas, nalaze se, dakle, u specifinoj, dvostrukoj poziciji
u odnosu na mit. One su dekonstruisale patrijarhalni mit ene kao anela doma odnosno
zdrave seljanke, a konstruisale drugi, novi mit. injenica da njihova pozicija sadri i razobliiteljski stav (makar i prema tuem mitu), umanjuje cinizam sopstvenog mitotvorstva, uveava mogunost autokritike i, po toj logici, ini ove ene-ideologe podjedanko i
intelektualkama.
Kada je re o novokonstruisanom mitu u pitanju je mit Nove ene, i to u sledeim varijantama ena revolucionarka, ena genijalna naunica, ena javna radnica.46 Mit anela doma je istovremeno patrijarhalni i graanski, buroaski mit, kao to je mit Nove ene
istovremeno i optefeministiki i komunistiki mit. Naime, Nova ena postoji u tom trenutku kao ideal radikalnog graanskog feminizma, ali i kao vrsta komunistikog Novog
oveka. Kao to se Novi ovek i Nova ena ne poklapaju u potpunosti, tako se i graanska
i komunistika Nova ena u velikoj meri preklapaju.
Ponekad je razgradnja/izgradnja ovakvih mitova dolazila u sukob, to se najee moglo
videti u okviru filmske i knjievne kritike, odnosno u rubrici posveenoj odgovorima redakcije itateljkama zato se njihove pripovetke odbijaju ili ta u njima treba izmeniti da bi
se mogle objaviti u eni danas. To su ujedno za istraivaa povlaena mesta budui da
upravo u ovim tekstovima kritiarke najee ekspliciraju svoju ideoloku poziciju. Tako,
zauujue s obzirom na brojne portrete seljanke u ovom listu, koji estoko kritikuju njen
poniavajui i teak drutveni poloaj, u odgovoru povodom prie Kora hleba redakcija
zamera autorki to lik seljanke nije izgradila po modelu jednog stereotipa: Seljanka i kad
pati, jaka je. Ona e izdrati i kad joj je najtee u ivotu i traie izlaz. To je lepo i pozitivno u njoj. Vaa pak seljanka lii na slabo i sentimentalno stvorenje, koje oajno prua svoje
ruke, suzama zaliva svoj rad, gotova da klone pri prvom sukobu sa ivotom. Ukoliko ima
i takvih, to su izuzeci koji se ne mogu uzeti za primer.47
Vienje seljanke kao snane i vrste ene, koje je u aktuelnim diskursima bilo prisutno i
iz drugih izvora (kulta seljaka i seljatva kao uporita nacionalne ideologije), ovde je utemeljeno u komunistikoj ideologiji koja je, pripremajui iroke slojeve za revolucionarnu klasnu
borbu, zahtevala da predstavnici ugnjetenih klasa u literaturi budu predstavljani kao snani
likovi, sposobni za poduhvat koji ih eka. Ovakav pogled na enu sa sela nije odgovarao
feministikoj delatnosti lista i njegovih saradnica, koje su i same insistirale na realistinom
prikazivanju poloaja ene u cilju njegove promene. Iz ovog se kratkog navoda iitava vaan
45
46
47
Milanka Todi, n. d., 156.

Pored pominjanih tekstualnih i vizuelnih, odnosno multimedijalnih portreta panskih revolucionarki, spisateljica i
(anonimnih) osvajaica mukih profesija, ena danas prikazivala je portrete naunica Sonje Kovaljevske i Marije
Kiri, slikarki Kete Kolvic i Suzan Valadon, knjievnica or Sand i Selme Lagerlef, revolucionarki Roze Luksemburg
i Roz Lakomb i novih tipova sovjetskih stahanovki ili domaih samostalnih ena.
Kora hleba, ena danas, 4/1939., br. 19, 18.
24. 7. 2012. 15:36:15
229
nalog poetike socijalistikog realizma: realizam se moe neometano koristiti u opisivanju

drutvenog mehanizma, ivota i uslova ivota knjievnih junaka, ali u prikazivanju psihologije likova realizam treba primenjivati, u najmanju ruku, redukcionistiki. Ova nedoslednost poetike socrealizma u datom je primeru izraz sukoba feministike i komunistike ideologije: dok je feminizam zahtevao kritiku drutvenog poloaja ene, komunizam je traio da
enski lik uvek bude i prototip novog oveka. U istom maniru kao kritiarka prie o seljanki, Nataa Jeremi u filmskoj kritici zamera samoj glavnoj glumici filma Zloupotreba, Danijel Darije, to je junakinju filma uinila previe sentimentalnom, a premalo borbenom.48
U nepotpisanom naelnom razmatranju enske uloge u filmu, autorka izraava radost
zbog injenice da je sve vie filmova sa realistikom sadrinom, kao i sa realistikom reijom i glumom i realistikim snimcima.49 Meutim, ona je razoarana to to nije sluaj
i sa enskim ulogama. Ovaj put kritika dolazi sa prvenstveno feministike pozicije, pa u
njoj nema ideolokih umova. Autorka teksta kritikuje pojavu da junakinje tokom filma
ne stare, kad to jeste sluaj sa drugim junacima, to je izraz graansko-patrijarhalnog zahteva da ena samo treba da bude savreno lepa i nita vie. Ovaj, takoe mit, mit lutke
zapravo je varijanta mita anela doma. On je bio posebno kritikovan od strane tadanje
urednice lista, Olge Timotijevi, najotvorenije u tekstu koji se moe smatrati feministiki
programskim a koji analizira najaktuelniju varijantu ovoga mita, glamor-devojku.50
***
Ono to povezuje opisani pacifistiki, antifaistiki i feministiki diskurs u eni danas
jeste injenica da govorni subjekt odnosno autor slike/fotokolaa nastoji da objavi svoju
ideoloku poziciju; on je, najee, ne prikriva niti nesvesno ostavlja u sferi implicitnih
znaenja teksta. Ova svest o sopstvenoj poziciji i ulozi jeste razlog, pored drugih, zbog ega
se saradnice ene danas nazivaju intelektualkama. Njihov govor, bilo pisani ili slikovni, u
terminologiji Rolana Barta bi zbog toga bio nazvan politikim i revolucionarnim. Po Bartu, ...ima bar jedan govor koji se odupire mitu govor koji ostaje politiki. [...] u pravom
smislu revolucionarni jezik ne moe da bude mitski. Revolucija se odreuje kao kataraktiki in, koji treba da razotkrije politiki naboj sveta: ona gradi svet, i njen jezik, sav njen
jezik, funkcionalno je ukljuen u ovo graenje. Stoga to ona proizvodi govor u potpunosti,
to jest od poetka do kraja, politiki a ne kao mit, govor u poetku politiki a na kraju
prirodan Revolucija iskljuuje mit. [...] buroazija se prikriva kao buroazija i samim tim
proizvodi mit; revolucija sebe oznaava kao revoluciju i samim tim ukida mit.51 Meutim,
smatra Bart, ima mita i na levici. Mit poinje onda kad levica prestane da se predstavlja kao
revolucija, i hoe da se predstavi kao Priroda.
Ipak, ini se da je Bartovo odreenje (leviarskog) revolucionarnog diskursa kao onog
koji izmie mitu/ideologiji, bar do onog trenutka kada ne postane zvaninom ideologijom,
vie eljena projekcija i donekle metafora, nego definicija koju treba prihvatiti i bukvalno
shvatiti. injenica je da samoogoljavajua ideoloka pozicija u pisanju, odnosno proizvoenju znaenja predstavlja izvestan alibi za svoga tvorca jer samom svojom formom potencijalnom konzumentu otvara prostor za kritiko preispitivanje ali i pored toga su dato
48
49
50
51
J. N., Zloupotreba, ena danas, 3/1938., br. 10, 19.

enske uloge u filmu, ena danas, 3/1938., br. 11-12, 29.
Olga Timotijevi, Kai mi, kai, kako date zovem, kai mi kakvo ime da ti dam..., ena danas, 3/1938., br. 13,
19.
Rolan Bart, n. d., 300.-301.
24. 7. 2012. 15:36:15
230
znaenje/mit/ideologija i dalje proizvedeni kao mit ili ideologija. U kontekstu ove terminologije, sledilo bi da dosledni revolucionarni govor tj. onaj diskurs koji nekoga ini intelektualcem u najstroijem smislu rei postoji samo tamo gde se javlja i dosledna negacija
svakog mita. U pogledu ene danas ovako definisana uloga intelektualca i njena istota
pomuena je kako tenjom da se odereeni mitovi proizvedu, tako i prisustvom one ideologije koja je morala da ostane u sferi implicitnih znaenja, pa tako nije mogla da se uvek do
kraja ogoli i izloi autokritici. injenica da ta ista ideologija, kako je na poetku primeeno,
uokviruje i sve ostale, dovela je do toga da i pacifistiki i feministiki diskurs ne ostanu u
svakom trenutku dosledan (revolucionarni) govor u Bartovom smislu rei. Pacifistiki diskurs ene danas, dakle, pokazuje znake nedoslednosti, ukazujui na to da mogu da postoje
i njegovi savreniji modeli. Antifaistiki diskurs, meutim, nije doveden u istu poziciju,
jer su komunizam i antifaizam u datom periodu bili potpuno kompatibilni.
The Pacifist and the Antifascist Discourse in the

Journal THE WOMAN NOWADAYS (19361941)
Summary: The journal ea aa (The Woman Nowadays), which was begun in 1936. in the circles of young women communists who were legally active within the bourgeois feminist movement
(The Youth Section of The Womens Movement), merged many various discourses: feminism, pacifism and antifascism. Comunism is an implicite discourse of the journal, which frame the three
mentioned. Pacifism which, because of the immediate reactions on the haunting danger of the
new war, would be better named anti-war movement and discourse, takes shape in several different ways: as a discourse which, by condemning the militarism of fascist powers, idealizes defensive
war (The Spanish Civil War, the Chinese defense from Japanese invasion); as a discourse which
prepares women for front-line; and as a discourse which warns on the danger of fascism by criticising its ideology. In every case, the antiwar discourse is directly tied to feminism. The peculiarity
of antiwar discourse is that it is hybridized with antifascist discourse. In other words, during the
30th years of 20th century, pacifism and antifascism were indivisible in one part of the feminist
movement in the Kingdom of Yugoslavia, as this also being observed in the leftist feminist interwar
movement in France. Beside the commited articles of foreign and native feminists and the reports
on the activities of peace and disarmament associations, The Woman Nowadays introduced the specific genres of (womens) antifascist and antiwar short stories. Besides that, The Woman Nowadays,
in a way which was revolutionary as compared with earlier womens print, wherein the text was a
main channel of intersubjective communicatian, placed images on an equal footing to the text, the
two being the bearers of meaning. It enriched the pacifist discourse of the day with visual elements
(photocollages and photomontages), i. e., with multimedial forms. The domination of the montage
technique in the visual aspect of the journal and the fashion of the unmasking of the ideological
position in written texts, are phenomena which reveal the consciousness of the collaborators of the
journal that they produce meanings, i.e, myths and ideologies. This consciousness is one of the elements that defines them as intellectuals.
Keywords: pacifism, antifascism, feminism, communism, The Kingdom of Yugoslavia, ena danas,
intellectuals, the enemy figure, mythology/ideology, discourse
24. 7. 2012. 15:36:15
231
Literatura
Rolan Bart, Knjievnost, mitologija, semiologija, Beograd 1971.
Neda Boinovi, ensko pitanje u Srbiji: u XIX i XX veku, Beograd 1996.
Emmanuelle Carle Women, Anti-Fascism and Peace in Interwar France: Gabrielle Duchnes
Itinerary, French History, 18/2004., br. 3, 291.-314.
Lorraine Coons, Gabrielle Duchne: Feminist, Pacifist, Reluctant Bourgeoise, Peace & Change,
24/1999., br. 2, 121.-147.
Norman Ferklaf, Critical Discourse Analysis: the Critical Study of Language, London New York
1995.
Frank Furedi, Where Have All the Intellectuals Gone?: Confronting Twenty-First Century Philistinism, New York 2004.
Christa Grtler, Sigrid Schmid-Bortenschlager, Erfolg und Verfolgung: sterreichische
Schriftstellerinnen 19181945, Salzburg Wien Frankfurt am Main 2002.
Erik Hobsbaum, Doba ekstrema: istorija Kratkog dvadesetog veka 19141991, Beograd 2002.
Susanne Kinnebrock, Gerechtigkeit erhht ein Volk!? Die erste deutsche Frauenbewegung, ihre
Sprachrohre und die Stimmrechtsfrage, Jahrbuch fr Kommunikations geschichte, br. 1, Stuttgart 1999., 135.-172.
Aej o, ee ee: oa oja e aa Eoe 1919
1939, ooa 1998.
aa o, oa ea oa a: aoe ae e aoa
j (19201940), o eja eee eo, . 4/5, eoa 2008./2009.,
145.-163.
ee je O (a ooo e oa e), eoa 1975.
enska tampa
Die Arbeiterin: Organ fr die Interessen der werkttigen Frauen in sterreich / Kommunistische Partei
sterreichs (Wien), 1924.1931.
Jeao, oa ea ojaa (oa) Joaje (eoa), 1920.
ea aa. oje 1/1936.33/1944. ooo ae (eoa), 1966.
ea e (eoa), 1925.1941.
e oe: oa a a oeae ee a e aa. (eoa), 1920.
1938.
24. 7. 2012. 15:36:15
24. 7. 2012. 15:36:15
16.
KSENIJA ATANASIJEVI: FILOZOFKINJA

I RAT
Ljiljana Vuleti
UDK: 1Anastasijevi, K.:172.4"193/194"

Pregledni rad
Saetak: Malo je poznato da je filozofkinja Ksenija Atanasijevi (18941981) jedna od najprominentnijih pacifistkinja u istoriji jugoslovenske drave. U dramatinom istorijskom
kontekstu izmeu dva svetska rata, dosledno i beskompromisno obrazlae, zagovara i popularie pacifistike ideje, osuuje nacistiku ideologiju glorifikacije sile i rata u odnosima
meu dravama i narodima kao i antisemitizam. U svojim shvatanjima i akcijama povezuje
pacifizam i feminizam. lanica je meunarodnih pacifistiko-feministikih organizacija
Mala enska antanta i Internacionalna organizacija ena za mir. Na Konferenciji za mir i
razoruanje (Beograd, 1719. maj 1931), u uvodnom izlaganju, ukazuje na komplementarnost pacifistike i feministike ideologije, koje, obe, polaze od temeljnog etikog stava da
se linost i ivot svakog ljudskog bia moraju potovati. Ve 1933. godine, u vreme kada
je Hitler tek postao kancelar, objavljuje tekst u kojem otro igoe nacistiko proganjanje
Jevreja. Na poetku rata, rizikujui da bude odvedena u koncentracioni logor, ne potpisuje
Nediev apel protiv komunista. Tokom Drugog svetskog rata, potpuno se povlai sa javne
scene, prestaje da objavljuje i dri predavanja. Zbog toga to se u predratnom periodu iskazala kao pacifistkinja i antinacistkinja, organi Gestapoa je 1942. godine hapse i sasluavaju.
Nakon Drugog svetskog rata, 1946. godine, nova vlast je, na osnovu lanih optubi, isto
tako zatvara te joj 1947. godine sva dela stavlja na index librorum prohibitorum.
Kljune rei: filozofija, doslednost, rat, pacifizam, feminizam.
ilozofija Ksenije Atanasijevi1 je naglaeno antropoloki usmerena. Ve na prvim stranicama svog glavnog dela Filozofski fragmenti ona se kritiki odreuje prema spekulativnoj filozofiji i klasinoj metafizici, smatrajui da su arhaine, udaljene od ivota, da ne
zadovoljavaju potrebe modernoga oveka. Mozganja o konstituciji sveta zabavna su i luksuzna; ralanjavanja odnosa izmeu ljudi jesu neophodna. Praktina mudrost je ono to
F
1
Ksenija Atanasijevi (18941981), jedna od najzanimljivijih i najprivlanijih pojava u istoriji srpske filozofije, bila je
u mnogo emu avangardna linost. Prva je ena eminentna filozofkinja kod nas; prva ena koja je stekla akademsku
titulu doktorke nauka na Beogradskom univerzitetu (1922); prva ena izabrana za univerzitetsku nastavnicu u zvanju docentkinje (1923). Na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta predavala je klasinu, srednjovekovnu i
noviju filozofiju i estetiku. Iako prva i, u svoje vreme, jedina ena nastavnica Beogradskog univerziteta nije mogla da
se odri i da napreduje u akademskoj zajednici. Univerzitetska karijera joj je nasilno prekinuta 1936. godine, a ona
prinuena da napusti dravnu slubu.
24. 7. 2012. 15:36:15
234
nam treba [...] Za oveka to stoji bez krova i bespomoan, nasuna je samo etika.2 Opredeljujui se za etiku orijentaciju u filozofiji, Ksenija Atanasijevi je u iu svojih filozofskih
interesovanja stavila ljudski individuum i njegov svet. Filozofija ispituje pretpostavke smisla
i vrednosti ljudske individualne i socijalne egzistencije. Misija filozofa jeste da egzistenciju
ljudskog bia uini smislenijom i vrednijom. Ali, smisao i vrednost individualnog i drutvenog ivota narueni su razliitim oblicima negativnosti, nasilja, nepravinosti, diskriminacija i apsurda. Zlo, u razliitim svojim vidovima ontolokom, psiholokom, etikom,
ekonomskom ili drugom kakvom rasuto je po naem ivotu u masivnim koliinama [...]
To zlo koje je osnovna negativna datost egzistencije moe postati tako virulentno i dobiti tako rune aspekte, da preti ne samo ponitavanjem celokupne vrednosti ivota, nego
kao to to danas dobro znamo i biolokim unitenjem ljudskog roda.3
U dramatinom istorijskom kontekstu izmeu dva svetska rata, dosledna sopstvenom
shvatanju misije filozofa, Ksenija Atanasijevi se osea i te kako pozvanom da javno izrazi
svoj stav o najvanijim pitanjima epohe. U tekstu Savremeni aspekti (1935), filozofkinja
daje lapidarnu ocenu epohe kad kae da je Vreme u kome ivimo strahovito ozbiljno,4 dok
u lanku Nekonvencionalne lai (1936), upozorava da je takvo vreme ipak nae vreme, za
koje smo odgovorni svi mi koji ga primamo i podnosimo.5 U duhu svoje aktivistike filozofije smisla i vrednosti ljudske egzistencije, Ksenija Atanasijevi se zalae za junako, neustraivo, beskompromisno delanje, za otvorenu borbu protiv sveopte moralne i materijalne bede.
Ksenija Atanasijevi u svojoj linosti izuzetno ubedljivo, gotovo prototipski sjedinjuje
akademsku filozofkinju i angaovanu intelektualku, plodonosno prepliui filozofske ideje i drutveni angaman. Izmeu njenog akademskog filozofiranja i drutvenog aktivizma
nema ni diskontinuiteta ni diskrepancije. Ona ne bei od toga da se u svojim isto filozofskim tekstovima, kad god je to umesno, osvrne i na aktuelne prilike; vice versa, njeni
tekstovi koji imaju za predmet fenomene aktuelne drutvene stvarnosti proeti su filozofskim idejama. Kroz drutveni angaman Ksenije Atanasijevi konkretizuju se njene osnovne filozofske ideje. Zato je njen javni angaman besprekorno dosledan, jasan i ubedljiv, ma
o kom pitanju da je re. U njemu nema primera instrumentalizacije ideja u ime parcijalnih
interesa. Naprotiv, javni angaman Ksenije Atanasijevi dosledno je zasnovan na univerzalnim vrednostima i moralnim naelima za koje se filozofkinja zalae.
2
3
4
5
Stvaralaka delatnost Ksenije Atanasijevi je bogata, sloena i raznovrsna. Stvorila je originalno filozofsko delo; prouavala istoriju svetske filozofije od antike do moderne; napisala niz studija o naim filozofima; prevodila je kapitalna dela filozofske literature sa starogrkog i latinskog na srpski jezik; napisala mnogobrojne rasprave o feminizmu i
pacifizmu; bila je polemiarka; objavljivala knjievnu, muziku, pozorinu, likovnu kritiku. Uvek u matici aktuelnih
idejnih tokova u Evropi i svetu, pisala je o najnovijim delima filozofske produkcije, feminizma, pacifizma, psihologije,
politike i religijske misli i knjievnosti. Dela Ksenije Atanasijevi prevedena su na engleski, francuski, nemaki, bugarski, holandski i eki jezik. Uestvovala je u radu meunarodnih feministikih, pacifistikih i filozofskih skupova
i kongresa. Bila je lanica uprave i potpredsednica feministike organizacije enski pokret. Meu prvim enama u
ovdanjoj sredini izabrana je, 1928. godine, za lanicu Pen kluba. Bila je eminentna saradnica Kolarevog narodnog
univerziteta od osnivanja. Koliko je bila avangardni duh vidi se i po tome to su je privlaile i inspirisale ne samo
moderne ideje nego i mogunosti jednog novog medija, kakav je, izmeu dva svetska rata, bio Radio Beograd, preko
ijih je dugih i kratkih talasa odrala desetine predavanja. Glavna dela Ksenije Atanasijevi su: La doctrine mtaphysique et gomtrique de Bruno expose dans son ouvrage De Triplici Minimo (1923), L atomisme d Epicure (1927),
Filozofski fragmenti I-II (19291930), Penseurs yougoslaves (1937), Smisao i vrednost egzistencije (1968). Od tekstova
Ksenije Atanasijevi preuzetih iz asopisa, dnevnih novina i iz rukopisne zaostavtine posthumno su prireene i
objavljene knjige: Srpski mislioci (2006), Antika lozoja (2007), Etika feminizma (2008), Etika hrabrosti (2011).
Ksenija Atanasijevi, Filozofski fragmenti, I deo, Beograd 1929., 11.-12.
Ksenija Atanasijevi, Smisao i vrednost egzistencije, Beograd 1968., 19.
Ksenija Atanasijevi, Savremeni aspekti, Etika hrabrosti, (prir. Ljiljana Vuleti), Beograd 2011., 64.
K. Atanasijevi, Nekonvencionalne lai, Etika hrabrosti, 81.-82. Kurziv Lj. V.
24. 7. 2012. 15:36:15
235
Ksenija Atanasijevi: lozofkinja i rat
Borba protiv zla, u njegovim konkretnim

vidovima i razmerama, bila je ne samo filozofska poruka nego i naelo stvarnog ivljenja, koga se Ksenija Atanasijevi drala.
Taj njen angaman u borbi protiv zla je bio
kontinuiran, raznovrstan i nedvosmisleno
kritiki artikulisan. Tridesetih godina XX
stolea, rat, najvee od svih zala sa kojima
se suoavalo oveanstvo, bio je velika tema mislilaca, intelektualaca, umetnika, pa
i same Ksenije Atanasijevi. Njen odgovor
je bio pacifizam.
U patrijarhalnoj sredini, koja idealizuje ratnika uzdiui ga na pijedestal heroja,
krajnje je redak pacifistiki stav. Kao malo
ko, Ksenija Atanasijevi je popularisala, zagovarala i teorijski obrazlagala pacifistiku
doktrinu. Bila je u ovdanjoj sredini najistaknutija pacifistkinja. Posmatran sa gledita
eminentno filozofskog miljenja, rat se poSlika 1. Ksenija Atanasijevi6
kazuje kao jedna od najodvratnijih i najbezobzirnijih manifestacija sebinosti, zaslepljenosti i svih vrsta i rodova negativnosti, koje su
sudbonosno ukorenjene u ljudsku prirodu.7
Od prvih originalnih filozofskih radova, u prvom redu Filozofskih fragmenata, do poznih kao to su nevelika knjiica Smisao i vrednost egzistencije ili esej Aspekti i analize jedne
filozofije humanizma delo Ksenije Atanasijevi proeto je pacifistikim idejama. Meutim, pacifizam, antimilitarizam, antinacizam, atifaizam, antihitlerizam, osuda antisemitizma, komplementarnost pacifistike i feministike ideologije teme su koje filozofkinja,
posebno i detaljno, a najee i konkretnim povodima, elaborira, naroito u periodu od
1930. godine do 1941. godine. Koliko su, po njenoj oceni, pomenuta pitanja bila znaajna, aktuelna i od opteg interesa vidi se, izmeu ostalog, i po tome to se ona obraa iroj
javnosti putem popularnog medija, kao to su dnevne novine, najee je to beogradski list
Pravda, zatim govori na tribinama feministike organizacije enski pokret, na meunarodnim feministiko-pacifistikim skupovima u zemlji i u inostranstvu. Kao filozofkinja i
angaovana intelektualka verovala je da Humane istine valja uporno propovedati, nezavisno od toga jesu li drutvo i ljudi spremni da prime rei istine, ili su prema njoj neosetljivi,
ravnoduni i cinini.8
Ksenija Atanasijevi odaje priznanje velikim verskim uiteljima i filozofima rodonaelnicima doktrine o nunosti stalnog mira. Za nju je nesumnjivo da i filozofija i religija, samo razliitom terminologijom i uz razliiti dokazni materijal, upuuju ljude na prihvatanje
i praktikovanje pacifizma. Svi veliki filozofi, poev od Sokrata i Platona, preko sv. Avgustina, Paskala, Dekarta i Spinoze, do Kanta i openhauera, stoje na istoj liniji sa velikim
6
7
8
Fotografija Ksenije Atanasijevi preuzeta iz njene ostavine u Muzeju SPC, snimljena poetkom tridesetih godina XX
veka.
K. Atanasijevi, Rat i filozofija, Etika hrabrosti, 111.
K. Atanasijevi, Smisao i vrednost egzistencije, 22.
24. 7. 2012. 15:36:16
236
verskim uiteljima Krinom, Budom, Hristom. Svi oni zahtevaju od ljudi da ive u uzajamnoj ljubavi i samilosti, odbacujui naelno i apsolutno ratovanje i borbe kao nain za
ureenje odnosa meu ljudima.
Etika pacifizma Ksenije Atanasijevi zasnovana je na fundamentalnoj ontoloko-antropolokoj ideji o jednakosti svih ljudskih bia i, samim tim, o neprikosnovenosti integriteta,
dostojanstva i ivota svake linosti. Ljudi koji su se duboko proeli istinom kako im je prva
dunost da osiguraju sebi i svojim blinjima mirnu egzistenciju, svesno e podizati temelje
jedne duevne etike, ije e prvo naelo biti neprikosnovenost svakog oveka, bez izuzetka.
Iz ovakvoga morala proizlazi, kao nuna njegova posledica, jedna politika doktrina, koja
e proglasiti da svaka drava, prostrana, isto kao i mala ima podjednaka prava na samostalan i slobodan ivot i na nepritenjeni razvoj.9
Pacifizam je za Kseniju Atanasijevi doktrina univerzalne vrednosti i vaenja. Trebalo
bi, bar u sadanjosti, da pacifistika ideja ima za pristalicu svakog istinski prosveenog oveka koji zna da u ratu ne samo ute zakoni i muze, nego da se u njemu i njime koe svaki
oveanski i kulturni elan.10 Pokuaji da se rat opravda, amoralni su i tendenciozni, bez
obzira na to u ime ega i sa kakvom argumentacijom se preduzimaju. Pogotovu je neprihvatljivo opravdavanje i glorifikacija rata u ime neke filozofske ideologije.
Meutim, filozofija pacifizama Ksenije Atanasijevi nije ideologija neprotivljenja zlu,
nego je, naprotiv, logina konsekvenca jednog od osnovnih principa njene etike nepristajanja na zlo. Ali, kao filozofkinja morala ona je bila posebno osetljiva na pitanje odnosa
izmeu cilja i sredstava kojima se taj cilj ostvaruje. Poznati jezuitski princip da cilj opravdava sredstvo u etici pacifizma Ksenije Atanasijevi apsolutno je neprihvatljiv. Zasnivajui pacifizam na temeljnim stavovima svoje etike, ona je odbacila nasilje i rat kao sredstva
kojima se mogu uspeno i trajno urediti odnosi meu ljudima. U tekstu Rat i filozofija
(1940), kae: Mudrost o svetu korenito poznaje tetnost i fatalnost zla, izobliuje ga, i naznaava naine kako da se ono iz ljudske zajednice za uvek iskoreni. Ali ima i drugih naina za to, a ne samo ubijanje blinjih. Ljudski individuum mora suzbijati zlo, ako eli da
doprinese lepoti i usavravanju ivota. Ali on to moe initi ovenijim i dostojanstvenijim
putevima nego to su klanje i unitavanje, te udovine metode koje u samima sebi nose
svoje prokletstvo. Zbog toga prokletstva nijedan rat nije doneo svetu sreu ni razreenje od
ivotnih gnusoba.11
Odbacujui nasilje kao sredstvo da se postigne eljeni cilj, ma kako on iz vizure nekog
parcijalnog interesa vaan bio, Ksenija Atanasijevi ukazuje na uzrono-posledinu povezanost inova nasilja i inova odmazde, povezanost kojoj je inherentna tendencija da perpetuira nasilje ad innitum. Kauzalna povezanost uzroka mrnje i posledice odmazde
ne moe se presei nikakvim negativnostima, jer se iz jednog zla fatalnim nainom raa
uvek drugo, kao to iz jedne mrnje proistie uvek druga. Kauzalna sklupanost uzroka i
posledica negativnih radnji jo je neumitnija nego bilo koja druga uzronost.12
Iako je ocenjivala da je aksioloki dualizam izmeu dobra i zla sveden na razmeru visine Himalaja prema Avali, u korist zla, Ksenija Atanasijevi nije odustala od nadanja da
zlo jednoga dana, pa makar i u dalekoj budunosti, moe biti suzbijeno. U tekstu Razarajue nemani pisanom u momentu kad je ve bilo jasno da ratna katastrofa nee mimo9
10
11
12
K. Atanasijevi, Religijska i filozofska podloga pacifizma, Etika hrabrosti, 42.

Isto, 41.
K. Atanasijevi, Rat i filozofija, Etika hrabrosti, 113.
K. Atanasijevi, Hristova doktrina i stvarnost, Etika hrabrosti, 101.
24. 7. 2012. 15:36:16
237
ii Kraljevinu Jugoslaviju, ona pie:Evolucija ivota moe pretrpeti izvesna usporavanja,

ili se ispuniti meuprostorima retrogradnih lutanja i nerazumnih pokuaja, ali se ona,
slina nekom nesavladljivom kolosu ne moe zaustaviti, niti se njeno napredovanje moe
potisnuti. I zato jadno, duevno nagreno intelektualno osramoeno i socijalno obezglavljeno oveanstvo, koje se u sadanjosti, kao ukleto, kotura po stranputicama i mrcvari
po raznim gubilitima eka, nesumnjivo, jedna zdravija, razvedrenija budunost.13 Kao
i plejadi verskih uitelja i filozofa minulih epoha na koje se rado poziva, pred oima joj je
lebdeo ideal trajnog mira i univerzalne simpatije meu ljudima. U duhu tog ideala Ksenija Atanasijevi projektuje jednu pacifistiku utopiju. Sa svoje pozicije, uvereni smo da e,
u doglednom vremenu, ono to je do nedavno izgledalo utopija postati stvarnost. Zlo,
koje ima prevlast na svetu, i nanosi ljudima bezbroj bolova i muenja, neumornim akcijama prosveivanja postepeno e jenjavati, gubei svoju estinu i rastroavae se, potiskivano
uzajamnim razumevanjem i saoseanjem to e se lagano iriti zemljom. Na taj nain bie
pripremljen teren za krajnju, vrhovnu revoluciju, za revoluciju dobra, to jest saoseanja i
ovene pravinosti, koja e uspostaviti stvarni mir i vrstu slogu meu ljude, danas naotrene, razjarene, razjedinjene i gotove da svakog asa zakorae u nasilje, osvetu, odmazdu
i svaku moralnu gnusobu.14
Znaajan deo pacifistike aktivnosti Ksenije Atanasijevi izmeu dva svetska rata odvijao se kroz feministiki pokret i feministike organizacije. Ksenija Atanasijevi ukazuje na
komplementarnost feministike i pacifistike ideologije. I feminizam i pacifizam polaze od
temeljnog etikog zahteva da se linost i ivot svakog ljudskog bia moraju potovati. Feminizam, nunim nainom, podrazumeva, kao nepobitnu, ideju da svako ljudsko bie jeste
neprikosnoveno, i da ima prava da na puni i neometani nain razvija sebe. Otuda feminizam, preko unapreivanja ene, i neposredno sa njime, vrlo ivo radi na unapreivanju itavoga oveanstva, izgraujui, takorei, jednu novu etiku doktrinu. [...] Zato feministkinje ire oko sebe atmosferu sloge i mira. Poto za njih vai stav o potovanju svake linosti,
njihova politika koncepcija bie, da se prema slobodi svakoga naroda mora oseati pijetet,
jer je svaki stranac blinji.15 Ksenija Atanasijevi je bila lanica uprave i potpredsednica
feministike organizacije graanske provenijencije enski pokret i istaknuta akterka u meunarodnim feministiko-pacifistikim organizacijama Mala enska antanta i Internacionalna organizacija ena za mir. Trea Meunarodna konferencija ena za mir i razoruanje
odrana je u Beogradu 1931. godine, zahvaljujui, izmeu ostalog, i ugledu Ksenije Atanasijevi u meunarodnom pacifistikom i feministikom pokretu izmeu dva svetska rata.
U jeku velike svetske ekonomske krize, nasuprot retrogradnom miljenju da bi se teka
ekonomska situacija poboljala kad bi se ene vratile iskljuivo radu u kui, Ksenija Atanasijevi se zalae za jo vee uee ena u javnom ivotu. Mnoga bi se materijalna, politika ili etika tekoa racionalnije rasvetlila i savladala, kad bi se inicijativi prosveenih i
dobronamernih ena dalo vie maha nego to se daje.16 Uverena je da su ene, zbog svoje
razgranatije oseajnosti, samilosnije i altruistikije nastrojene nego mukarci, pa su samim
tim i podobnije za pacifistiko delovanje. Jer Dok su mukarci preteno upravljali dravama, oveanstvo nije izlazilo iz pomrine sukobljavanja, omraza i gotovosti da se proliva
13
14
15
16
K. Atanasijevi, Razarajue nemani, Etika hrabrosti, 142.

K. Atanasijevi, Smisao i vrednost egzistencije, 39.
K. Atanasijevi, O uticaju ene na irenje pacifistike ideje, Etika feminizma, (prir. Ljiljana Vuleti), Beograd
2008., 78.-79.
K. Atanasijevi, Altruistiko dejstvo ene, Etika feminizma, 32.
24. 7. 2012. 15:36:16
238
krv. Ta injenica stoji, u svoj svojoj alosnoj potpunosti, i nikakvo protivno dokazivanje
nije u stanju da je izgladi ili poniti. Zato se namee potreba da se i snage ena plodnije i
mnogostrukije iskoriste za javni ivot.17
Zasluuje da bude posebno istaknut i visoko vrednovan odvani javni angaman Ksenije
Atanasijevi protiv nacionalsocijalizma i antisemitizma. Bila je meu prvima koji su u naoj
sredini, a i u Evropi, pisali protiv nacionalsocijalizma i osuivali proganjanje Jevreja. Jo
1933. godine, dakle, u vreme kada je Hitler tek postao dravni kancelar, pie tekst Oko za
oko...povodom Hitlerovog proganjanja Jevreja za beogradski dnevni list Pravda. U ovom
napisu otro igoe hitlerovski program i metode, a posebno osuuje nacistiko proganjanje
Jevreja. Hitlerovski program i metode neizbeno razbuktavaju, do najlueg paroksizma,
orijentaciju da se uinjeno zlo proganja osvetom. Time hitlerizam, u prvoj liniji, stvara temeljne prve lanove onoga uasnoga kauzalnoga lanca gde iz jedne negativnosti proizlazi
druga.18 U dramatinom istorijskom razdoblju izmeu dva svetska rata, sudbina Jevreja,
kao nezatiene manjine, jeste po miljenju filozofkinje, jedno od najaktuelnijih i najbolnijih pitanja dananjice U tekstu Savremeni aspekti iskazuje duboku uznemirenost zbog
pogubne moralne ravnodunosti preteno poslovno i pohlepno nastrojenog modernog oveka. Mi stojimo zaprepaeni, pie filozofkinja, pred svim udarima to pogaaju itave
narode, i gledamo kako se, sve jasnije i sve uoljivije, sklapa konstelacija za jednu novu,
optu katastrofu.19 Tih godina, Ksenija Atanasijevi ini sve to je bilo u njenoj moi da
se suprotstavi irenju rasistikih predrasuda o jevrejskom narodu. Pie tekstove protiv antisemitizma, dri predavanja u Jevrejskom domu u Beogradu i objavljuje u Jevrejskim novinama, sve do samog napada Nemake na Kraljevinu Jugoslaviju.
Indikativno je za odnos Ksenije Atanasijevi prema nacionalsocijalizmu, a i prema politikoj eliti Kraljevine Jugoslavije da je zbog njenog teksta sa alegorijskim naslovom Razarajue nemani,20 objavljenog u Pravdi 18. februara 1941, neposredno posle sastanka jugoslovenskog predsednika vlade Cvetkovia i ministra inostranih poslova Cincar-Markovia
sa Hitlerom, 16. februara u Berghofu, to izdanje novina cenzura zabranila. Iako se u pomenutom napisu Ksenije Atanasijevi ne pominju izrino ni imena ni sam dogaaj, iako
je ukupna stilizacija teksta alegorijska, politika elita se nije dvoumila o emu filozofkinja
pie. Tekst je ispravno protumaen kao otra javna osuda namere da Kraljevina Jugoslavija
pristupi Trojnom paktu, namere koja e se u neposrednoj budunosti i ostvariti. Bilo kakvo
paktiranje sa silama zla, bilo je za Kseniju Atanasijevi neprihvatljivo. Nijedno zvanino
objanjenje toga sastanka, kojima je onovremena tampa vrvela, nije moglo biti, za filozofkinju, opravdanje za pregovore sa razarajuim nemanima, sa nacistima, koji su ponitili
sva naela koja su prva u rang listi drutvenih i etikih vrednosti
***
Ksenija Atanasijevi je duboko osetila tragiku ratnih zbivanja. S razlogom je za sebe rekla da pripada onoj nesrenoj generaciji ije su, i godine mladosti, i godine zrelosti, obeleene uasima dva svetska rata. Stvarnost je obilato potvrdila, pa i premaila njene bojazni
izraene u mnogobrojnim tekstovima, izreene sa javnih govornica, u zemlji i u inostranstvu, bojazni od propasti u koju srlja oveanstvo nesposobno da se odupre ratu. Okupaciju
17
18
19
20
Isto, 32.
K. Atanasijevi, Oko za oko... povodom Hitlerovog proganjanja Jevreja, Etika hrabrosti, 58.
K. Atanasijevi, Savremeni aspekti, Etika hrabrosti, 63.
K. Atanasijevi, Razarajue nemani, Etika hrabrosti, 137.-143.
24. 7. 2012. 15:36:16
239
je Ksenija Atanasijevi provela u Beogradu, iako je mogla jo pre napada Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju da napusti zemlju. Naime, 1940. godine, nije prihvatila predlog Pauline Lebl Albala koja joj je ponudila i novanu pomo da zajedno sa njom ode u Sjedinjene
Amerike Drave. Upozorila je prijateljicu da e zbog tekstova protiv Hitlera i progona Jevreja, kao i zbog predavanja koja je drala u Jevrejskom domu imati problema. Upozorenje
e se pokazati opravdanim.
Iako se otro suprotstavljala komunistikom pogledu na svet, Ksenija Atanasijevi nije
1941. godine potpisala Apel srpskom narodu protiv komunista. Tim gestom, ve u prvim
danima okupacije, reito je iskazala svoj stav i prema Nemcima kao okupatorima i prema
kvislikoj vladi generala Nedia. Na pitanje, kakvi su bili njeni razlozi, da to ne uini, objasnila je u duhu principa svoje etike: Nisam imala iluzija da su neki od progonjenih moji
ideoloki protivnici komunisti. Ali oni su i ljudska bia i moji sugraani i sunarodnici,
koje je nacistiki okupator progonio kao divlje zveri. Ja nisam mogla da se pridruim hajci
ak ni na komuniste.21 Isto tako, kad je oktobra 1944. godine, sa prozora svoga stana u
centru Beograda, gledala nemake vojnike kako se u rasulu povlae, saaljevala ih je kao
ljudska bia. Meni ih je jako ao, jer sam nepopravljivo humana. Sposobnost za odmazdu
savim mi nedostaje...22
Celoga ivota borkinja za mir i toleranciju, za pravinije i humanije ureenje sveta, za
potovanje dostojanstva linosti i naroda, Ksenija Atanasijevi je tokom okupacije zauzela
za nju jedino i ispravan i jedino mogu stav stav nenasilnog graanskog otpora. Tokom
Drugog svetskog rata povukla se iz javnog ivota, nije objavila nijedan tekst, nije odrala
nijedno predavanje. Oslonac za odluke u tekim vremenima traila je u samoj sebi, u svojoj savesti. Moram biti jaka i primiti svaku situaciju. Uostalom, nijedan pravi mislilac nije
mogao da se vee za spoljne struje, koje su uvek pune nedostataka, slepila, uzaludnosti,
ako nisu sasvim zle i naopake, i usmerene na propast i zaglupljivanje pristalica.23
Okupacione vlasti zauzele su prema Kseniji Atanasijevi otar stav. Nemaka cenzura
zabranjuje da u knjigu Jele Spiridonovi Savi koju je pripremala 1944. godine za Srpsku
knjievnu zadrugu ue prikaz eseja Ksenije Atanasijevi Etika pratanja. A povodom ezdesetogodinjice ivota pesnika Sime Pandurovia u listu Novo vreme izriu mu se pohvale,
ali mu se zamera da je subjektivan kad pie o savremenicima. Kao primer takve subjektivnosti navodi se njegovo miljenje o Kseniji Atanasijevi kao nacionalnoj veliini.24
Poetkom okupacije stupile su na snagu antisemitske mere. U Optinskim novinama, ve
1941. godine, otro su napadnuti srpski intelektualci koji su, pre rata, pisali protiv nacionalsocijalizma i drali predavanja u Jevrejskoj itaonoci; kritikovani su ak i oni Srbi koji
su bili sluaoci na tim predavanjima. Ve 12. juna 1941. godine Ksenija Atanasijevi belei
u dnevnik: Izaao u Optinskim novinama neki odvratni lanak protiv Srba koji su drali predavanja u Jevrejskoj itaonici. U njemu su i mene zakaili.25 Oktobra 1942. godine
organi Gestapoa upadaju u stan Ksenije Atanasijevi, pretresaju ga i uruuju joj poziv na
sasluanje. U pola devet doli su da me trae jedan nemaki oficir i jedan agent Gestapoa.
21
22
23
24
25
Ljiljana Vuleti, ivot i misao Ksenije Atanasijevi, Beograd 2005., 174.

Isto, 213.
Isto, 190.
Vid. Bojan orevi, Knjievni ivot u Srbiji za vreme okupacije 19411944 (II), Knjievnici u okupaciji, Knjievna istorija, 35/2003. br. 120-121, 521.-523.
Lj. Vuleti, ivot i misao Ksenije Atanasijevi, 193.
24. 7. 2012. 15:36:16
240
Napisana je protiv mene gadna denuncijacija...26 Ubrzo posle ovog dogaaja deportovan je
u Nemaku dr Milan Markovi sa kojim je ivela.
Jo tokom rata, a naroito krajem rata, posle saveznikog bombardovanja Beograda u
prolee i leto 1944. godine, Ksenija Atanasijevi je pomiljala da bi toak istorije mogao da
krene u smeru kojim bi jedno nasilje bilo zamenjeno drugim. Strepela je da bi, sa okonanjem okupacije, moglo nastupiti vreme osvetoljubivosti, nove netrpeljivosti, iskljuivosti i,
to je za nju, kao filozofkinju, bilo najgore vreme duhovnog ropstva. Oekuje se ulazak
Rusa i partizana u Beograd. Nemci se, doista, povlae. Isto tako i naa vlada, i svi Srbi koji su sa Nemcima radili..., belei u dnevnik 6. oktobra 1944. godine. Ve 8. oktobra formulie jasno svoju bojazan: Bilo bi strahovito upasti u neto gore, gde se ne moe ak ni
misliti slobodno.27
Rasplet dogaaja posle zavretka Drugog svetskog rata nije bio za Kseniju Atanasijevi
nimalo dobar. Godine 1945, nova vlast je hapsi, na osnovu lanih optubi. U zatvoru je bila
od 25. aprila do 17. maja 1946. godine. Za dlaku je izbegla streljanje. U julu 1946. godine
penzionisana je. Meutim, i posle hapenja, i posle penzionisanja nova vlast je i dalje drala Kseniju Atanasijevi na oku. Njeno ime je i dalje dovoeno u blisku vezu sa linostima
kojima se stavljalo na teret delovanje protiv drave. Godine 1947. Kseniji Atanasijevi je
zabranjena javna delatnost. Sve to je napisala stavljeno je reenjem Okrunog suda za grad
Beograd na index librorum prohibitorum. 19. maja 1947. zabranjene su sve moje knjige...
Posle sasluanja na Veliki petak, sve moje knjige su zabranjene. Pokupljeni su svi primerci
mojih knjiga po knjiarama.28 Novo vreme donelo joj je i novu etiketu igosana je kao
reakcionarni graanski element.
Meutim, Ksenija Atansijevi nije mogla da se pomiri sa takvom situacijom. Poetkom
pedesetih godina, reva da sama inicira ukidanje zabrane koja se odnosila na njenu javnu delatnost i celokupno delo. Iskljuivo zahvaljujui linoj inicijativi i upornosti Ksenije Atanasijevi ova zabrana je skinuta. Tada zapoinje proces njenog postepenog, veoma
usporenog povratka u javni ivot. Dvadeset godina posle skidanja zabrane, 1972. godine,
urednitvo asopisa Filosofske studije i Filosofsko drutvo Srbije odluili su da prvi broj toga
asopisa posvete ivotu i delu Ksenije Atanasijevi. Filozofkinja je tada imala 79 godina.
***
Obimno i sloeno filozofsko delo Ksenije Atanasijevi nedovoljno je proueno. itava bitna njegova podruja, kao to su, na primer, filozofija pacifizma ili etika feminizma,
ostala su, do najnovijeg doba, gotovo potpuno zanemarena. Meutim, upravo pacifizmom,
antinacizmom, doslednim zalaganjem za potovanje linosti svakog ljudskog bia, Ksenija
Atanasijevi se najvie pribliila vrednostima koje su, na normativnom nivou, vodee vrednosti i ideali savremenog sveta.
26
27
28
Isto, 194.-195.
Isto, 213.-214.
Isto, 217.
24. 7. 2012. 15:36:16
241
Ksenija Atanasijevi: Philosopher and War

Summary: It is not well known that philosopher Ksenija Atanasijevi (1894-1981) was one of the
most prominent pacifists in the area of former Yugoslavia. Within dramatic historical context between two wars, Ksenija Atanasijevi, consistently and without compromises explains, lobbies,
and promotes pacifistic ideas, condemns Nazi ideology, glorification of violence and war in international relations, and condemns anti-Semitism. She is prominent activist within pacifist and
feministic movement. Ksenija Atanasijevi was member of pacifistic and feministic organizations
Little Womens Antanta and International Organization of Women for Peace. At the Peace and
Disarmament Conference (held in Belgrade, May 17-19 1931), Ksenija Atanasijevi points out how
complementary pacifistic and feministic ideologies are, and emphasizes fundamental ethical principle that personality and life of every human being deserves respect, as their common starting
point. As early as 1933, while Hitler was just barely becoming German Chancellor, she publishes
an article in which sharply condemns Nazi prosecution of Jews. In her text War and Philosophy
(1940) Ksenija writes: By observing war, primarily from the standpoint of philosophical thought,
war is one of the most gruesome, and reckless manifestations of selfishness, blindness, and all sorts
of negativity, which are deeply embedded into human nature [...] That is why all attempts of justification are monstrous, even the one about promoting war in the name of some philosophical ideology. Because of her work in title Devastating Beasts in which Ksenija Atanasijevi condemns
negotiations on accession of Kingdom of Yugoslavia towards Tripartite Pact, between Yugoslav
Government with Hitler, police has confiscated Belgrade newspaper Pravda (February 18 1940).
At the beginning of the war, under the risk of being put into concentration camp, does not sign
Nedis appeal against communists. Because of her pre-war pacifistic and anti-Nazi engagement,
in 1942 Gestapo has arrested and interrogated Ksenija. After the World War II in 1946 new authorities arrested and imprisoned her, on the basis of faulty accusations, and in 1947 puts all of her
work under index librorum prohibitorum.
Keywords: philosophy, consistency, war, pacifizm, femminism.
Literatura
Ksenija Atanasijevi, Aspekti i analize jedne filozofije humanizma, Filozoja, 1/1969., br. 1,
43.-72.
Ksenija Atanasijevi, Etika feminizma, (prir. Ljiljana Vuleti), Beograd 2008.
Ksenija Atanasijevi, Etika hrabrosti, (prir. Ljiljana Vuleti), Beograd 2011.
Ksenija Atanasijevi, Filozofski fragmenti (I-II), Beograd 1929., 1930.
Ksenija Atanasijevi, Smisao i vrednost egzistencije, Beograd 1968.
Bojan orevi, Knjievni ivot Srbije za vreme okupacije 1941.1944. (II), Knjievnici u okupaciji, Knjievna istorija, 35/2003., br. 120-121, 519.-533.
Ljiljana Vuleti, ivot i misao Ksenije Atanasijevi, Beograd 2005.
24. 7. 2012. 15:36:16
24. 7. 2012. 15:36:16
17.
VELIKE SU NAE DUNOSTI PREMA

NARODU:1 INTELEKTUALKE U
ENSKOJ LOZI HRVATSKOG USTAKOG
POKRETA
Martina Bitunjac
UDK: 316.344.32-055.2:329.18(=163.42)"1941/45"
Pregledni lanak
Saetak: Studentice, profesorice, knjievnice, lijenice ukratko intelektualke, imale su u

Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj poseban drutveni status: bile su, kao i njihove kolege, priznate kao snaga naroda (tj. seljatva i radnika), obnaale su visoke dunosti u ustakom aparatu, odgajale su novi narataj u organizaciji enske ustake mladei, odnosno mobilizirale
hrvatske arijske ene u ensku lozu hrvatskog ustakog pokreta. Znanje koje su intelektualke
stekle u kolama i na sveuilitu trebale su prema ustakom, a dijelom i konzervativno-katolikom shvaanju primijeniti u odgoju vlastite djece jer se majinstvo smatralo najviim
zadatkom svake potene hrvatske ene. S druge strane, ene su u ratnim godinama dakako
preuzele brojne tradicionalno muke poslove onih koji su se nalazili na frontu. Meutim,
ustae, poput nacionalsocijalista, smatrali su da intelektualka moe raditi u svom zvanju
samo ako u sebi osjeti poziv.
Kljune rijei: Nezavisna Drava Hrvatska, ene, intelektualke, enska loza hrvatskog ustakog pokreta
z uskrsnue Nezavisne Drave Hrvatske slijedio je preodgoj i ienje intelektualnog miljea od politiko i/ili rasistiko nepoeljnih osoba, izmeu ostalog zbog toga to
se inteligenciji, profesorima, pravnicima, sudcima i politiarima djelomice predbacivalo
sustavno trovanje mladei jugoslavenstvom i marksizmom te lojalna suradnja s Beogradom.2 Iako se u faistikom i nacionalsocijalistikom reimu drutvo u smislu ideologije
narodne zajednice (Volksgemeinschaftsideologie) interpretiralo besklasno, a sve socijalne
grupe, od seljaka do politiko-drutvene elite jednakovrijedno,3 hrvatskim intelektualcima
ustae su odredili posebnu ulogu u formaciji drave. O tome pie u Ustakinji, glavnom
listu enske loze hrvatskog ustakog pokreta:
U
1
2
3
Ela Maro, Uloga hrvatske kolovane ene u dananjici, Ustakinja, 3/1944., br. 8, 32.-37., ovdje 33.
Stanko Vitkovi, Sveuilitarci-budui intelektualci, Ustakinja, 1/1942., br. 7, 7.
Wolfgang Merkel, Systemtransformation. Eine Einfhrung in die Theorie und Empirie der Transformationsforschung,
Wiesbaden 2010., 48., 56.
24. 7. 2012. 15:36:16
244
elimo suradnju svih narodnih slojeva i priznajemo zasluge svakom staleu. Ali moramo i
pored toga naglasiti davnu istinu i iztaknuti injenicu, da duh vodi, da ideje pokreu sviet,
a ljudi duha da stvaraju poviest. Trebamo zato novih, istinskih, rodoljubnih intelektualaca,
proetih svieu odgovornosti, jer hoemo novu, sretniju svoju poviest.4
Duhovni ivot u NDH smatrao se siromanim, a mala grupa intelektualaca bila je konfrontirana sa zadatakom ideoloke izgradnje narodne zajednice kojoj su pripadali ustako orijentirani arijevci. I ene intelektualke, srednjokolke, studentice i profesorice, koje
su i prije uspostave ustake drave suraivale primjerice u ilegalnom radu Matice hrvatske (sakrivale su zabranjene knjige, promidbene materijale i revolvere u skladitu Matice
hrvatske)5 ili bile lanice Revolucionarne Ustake enske Akcije, kratko R.U..A.,6 nale su
se od travnja 1941. pred novim dunostima koje su vlasti odredile: nacionalistika konzervativna-katolika ideologizacija ena kod ustaa, osnivana na ve stoljeima prisutnom
patrijarhalnom sistemu, imala je svrhu reduciranja ene na majinstvo i voenje kuanstva.
Da sprijei poslovne ene, pogotovo u veim kvalificiranim zanatima, doglavnik i ministar
nastave Mile Budak zahtijevao je 1941. godine uvoenje protuenskih zakona s ciljem da i
NDH prati kurs enske politike nove Europe. Imatrikulacija ena na studij prava i medicine trebala se zabraniti, jer po njegovom miljenju ena nije roena niti da bude odvjetnik
niti da bude sudac, poto svakako nije dosta da zapale cigaretu, pa da budu dobar sudac.
enska narav nije po Budaku odgovarala ni za studij medicine, jer ako pitate nae gospodje, koja je kad joj je bilo zlo ila lijenici, niti jedna ne e ustati, ili bar vrlo rijetka. Ministar je pak mislio da filozofiju, farmaciju i ne znam, kau mi, takodjer je i poljoprivreda
dobra za njih, jer ona ima vie strpljenja, negoli mukarac.7
U vrijeme mira takve su mjere imale svrhu smanjivanja enske radne snage i muke nezaposlenosti, te vraanje ene u privatni prostor, ali u ratu, dok su se mukarci nalazili na
bojitu, takvi su postupci bili besmisleni, tako da su se diskriminirajui zahtjevi Budaka u
ratnim godinama mogli samo djelomice ostvariti: ustae su primjerice preuzeli njemaki
zakon o duploj zaradi,8 to je znailo da su udanim strunim i obrtnim uiteljicama krojake, kuanske i svratitarske struke na enskim i strunim kuanskim kolama zabranili
daljnje bavljenje poslom,9 dok su renomirane lijenice poput privatne docentice Nade Kovaevi ostale na svojim poslovnim pozicijama. A studentske klupe punile su vie enski,
nego muki studenti, izmeu njih i Vinja, ki Ante Pavelia, koja je studirala pravo na
Zagrebakom sveuilitu. ene su ak nasuprot ustakog enskog ideala imale utjecaj u
tehnikim zvanjima, bilo to u montai propagandnih filmova, u vojnim uredima kao telegrafistice ili u dojavnoj slubi vojnog zrakoplovstva.
4
5
7
8

Dolores Laba, enski srednjokolski pododbor, Ustaka mlade, Omladinski prilog Ustae, 2/1942., br. 3, 15.;
Tomislav Jonji, Marija Hranilovi: Moja su braa dala ivote za Hrvatsku!, Politiki zatvorenik. Glasilo hrvatskih
politikih zatvorenika, 7/1997., br. 58, 9.-14., ovdje 13.
Anonimno, Ustaka mlade kroz trnje progona: R.U..A., Ustaka mlade, Omladinski prilog Ustae, 1/1941., br.
6, 6.
Hrvatsko e kolstvo biti preuredjeno, Novi list (Zagreb), br. 139, 15. IX. 1941., 1.
Zaposlene ene, pogotovo one u dravnoj slubi, bile su otputene, ako su im i muevi radili. Taj je zakon bio uvoen
jo u Weimarskoj Republici. U Jugoslaviji je zakon o duplim zaradama vrijedio za uiteljice, koje su bile udane za
uitelja. Vidi: Jovanka Kecman, ene Jugoslavije u radnikom pokretu i enskim organizacijama 19181941, Beograd
60.-61.
Uiteljice su smjele dalje raditi, ako se suprug nije mogao brinuti za obitelj. Zakonska odredba o prestanku dravne
slube strunim i obrtnim uiteljicama krojake, kuanske i svratitarske struke na enskim i strunim kuanskim
kolama u sluaju udaje, Narodne novine (Zagreb), 17. I. 1944., 1.
24. 7. 2012. 15:36:17
245
Velike su nae dunosti prema narodu: intelektualke u enskoj lozi hrvatskog ustakog pokreta
I sam dravni voa Ante Paveli uvidio je korist ena za svoj pokret: u jednom govoru
upuenom studenticama izlae kako je u stvaranju hrvatske povijesti zaduena nova generacija studenata sa zadatkom da preodgoji politike neistomiljenike. S tom obvezom Paveli se obraa studenticama sljedeim rijeima:
Sveuilitarci mogu u tome pogledu vriti veliku zadau, ali Vi sveuilitarke moete jo
mnogo vie, Vama se vie vjeruje, Vas se vie slua, jer Vi znadete uvjerljivije govoriti i uvjerljivije djelovati.10
S takvim velianjem studentica Paveli je namjeravao najprije stvoriti zdravu konkurenciju izmeu mukih i enskih studenata; a zatim je oekivao da ene ire i propagandu, jer
su studenti morali sluiti vojsku.
Iako je stav ustaa prema intelektualkama, kao i openito prema enama, bio ambivalentan, u jednome su bili sloni: dunost intelektualke prema dravi nije bio samo njezin
intelektualni rad, nego i majinstvo: to je djevojka inteligentnija, to dublje gleda i shvaa ivot, to e u majinstvu nai i vrijedniji i potpuniji sadraj svome ivotu,11 smatrala je
knjievnica i profesorica dr. Zdenka Smrekar, dok su intelektualke poput Ele Maro zastupale stav da znanje enama koristi u razumijevanju sa suprugom, u odgoju djece, ali da kraj
obiteljskih dunosti ena moe biti i intelektualna radnica, ako u sebi osjeti poziv.12 Da
se intelektualka posveuje zvanjima u kojima moe socijalno djelovati, kao nastavnica u
enskim osnovnim i srednjim kolama i kao lijenica osobito za (na) seoski, u prvome redu
muslimanski sviet, i za djecu, te kao radnica na polju drutvovne skrbi i pomoi13 s tim
se u suprotnosti s idejama ministra Budaka veina ena u ustakom pokretu slagala.
Intelektualke u enskoj lozi hrvatskog ustakog pokreta

Nakon uspostave NDH, zbog spore organizacije razliitih zapovjednitava u Glavnom
Ustakom Stanu (GUS), izmeu ostalog postrojnika, ustaa, ustakinja i ustake mladei,14
lanice katoliko-nacionalnih, socijalno-kulturnih drutava poput Hrvatskog srca, Hrvatske
majke i Hrvatske ene, sve do travnja 1942. (u nekim krajevima NDH i due) angairano
su radile za kulturne, humanitarne i socijalne svrhe u sklopu dravnih inicijativa. Drutvo
Hrvatska ena, na elu s Jelisavom Horvat, formirale su intelektualke, supruge poznatih
hrvatskih politiara i knjievnika: prva predsjednica Zora pl. Trnski, podpredsjednica Marija Kumii15 i barunica Ivka Oegovi, Olga Bari, povratnica iz June Amerike i Marija Radi, ena Stjepana Radia.16 Ve u lipnju 1941. predstavnice tog drutva bile su na
10
11
12
13
14
15
16
Poglavnik hrvatskim sveuilitarkama, (ur. Povjerenstvo za sveuilitarke pri Ustakom sveuilinom stoeru), Zagreb
1942., 22.
ena u Ustakoj Hrvatskoj. Temelj djevojakog odgoja u Poglavnikovoj Hrvatskoj, Novi list (Zagreb), br. 53, 21.
VI. 1941., 7.
Ela Maro, Uloga hrvatske kolovane ene u dananjici., Ustakinja, 3/1944., br. 8, 33.
Olga Ostermann, Vanost enske srednje kole za duhovnu izgradnju nove Hrvatske, Ustakinja, 1/1942., br. 4,
5.
Propisnik o zadai, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustae hrvatskog oslobodilakog pokreta, Zagreb 1942., 75.
O Mariji Kumii: Lucija Benyovsky, Putem uspomena Marije Kumii, asopis za suvremenu povijest, 26/1996.,
br. 3, 427.-438.
Vidi: Branka Boban, Materinsko carstvo. Zalaganje Stjepana Radia za ensko pravo glasa i ravnopravan poloaj
u drutvu, ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest, (ur. Andrea Feldman), Zagreb 2004., 191.-209.
24. 7. 2012. 15:36:17
246
audijenciji kod Pavelia, gdje je Marija Kumii potvrdila njihovu solidarnost prema ustakoj dravi i zamolila poglavnika da posveti panju hrvatskoj majci i eni, koja se isto tako
borila za osnivanje Nezavisne Drave Hrvatske.17
No da ostvari politiki cilj izjednaenja naroda Paveli ukida postepeno sve politikodrutvene organizacije, ujedinjuje ih (zadruga Hrvatsko srce morala je u studenom 1941.
pristupiti drutvu Katarina Zrinski)18 i prikljujuje ih napokon u ustaki pokret. Za djevojice i ene osnovane su enska ustaka mlade i enska loza hrvatskog ustakog pokreta,
kratko Ustakinja, u koju su se mogle ulaniti Hrvatice, arijevke od napunjene 21. godine, a udanim enama odnosno studenticama upis je bio dozvoljen i prije navravanja
tih godina.19 Prisilna integracija enskih grana Hrvatske Seljake Stranke s osnivateljicom
Olgom Bari,20 u propagandi se prikazivala kao dobrovoljni in sa svrhom da (lanice)21
svim svojim silama suradjuju u izgradnji oslobodjene domovine.22 Cilj unifikacije bio je
i financijsko obogaenje ustakog pokreta, kao to je navedeno u zapisniku likvidacione
sjednice odbora i lanstva Hrvatske ene u Vinkovcima odrane 23. travnja 1942.:
Predsjednica gdja Marija Daki pozdravlja prisutno lanstvo i izjavljuje da je osnutkom enske loze hrvatskog ustakog pokreta u Vinkovcima Hrvatska ena u Vinkovcima prestaje
sa svojim radom postupajui prema odredbi Poglavnika od 17. studenog 1941. (...) Svoju
imovinu kao i svoj rad predaje enskoj lozi hrvatskog ustakog pokreta u Vinkovcima a tim
povodom poslati e se brzojav Poglavniku, da ga se obavijesti, da su hrvatske ene uvijek za
Poglavnika i za dom spremne!23
Iako je veina pripadnica bivih enskih drutava izrazila vjernost Paveliu, u drutvu
vie nisu imale toliki utjecaj kao u prvoj Jugoslaviji: s jedne su se strane u totalitarnoj dravi
demokratski zahtjevi kao politika emancipacija ena, za koje su se zalagale lanice Hrvatske ene (Marija Radi, Marija Juri Zagorka), spominjali samo u negativnom kontekstu;
s druge strane se na vodee pozicije u enskim ustakim organizacijama postavilo ene s
vrstom nacionalistikom i katolikom orijentacijom.
ena s najveim politikim utjecajem u NDH bila je osim supruge Ante Pavelia 24
Irena Javor. Kao kerku poznatog pravaa Stjepana Javora, kojemu je zbog antijugoslavenske
17
18
19
20
21
22
23
24
Nove tenje i dunosti hrvatske ene. Predavanje gdje Marije Kumii o ulozi majke u obiteljskom i narodnom ivotu, Novi list (Zagreb), br. 54, 22. VI. 1941., 7.
Zadruga Hrvatsko srce pristupila Katarina Zrinjski, Hrvatski narod, br. 256, 28. X. 1941., 9.
Propisnik o zadai, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustae Hrvatskog oslobodilakog pokreta, 17.
O Olgi Bari i enskim granama HSS-a vidi: Anonimno, Olga Bari. 40-godinjica socijalnog i humanog rada,
Hrvatica, 3/1940., br. 10, 7.-8.
Nap. M. B.
Danas su hrvatski ideali u prvom stupnju podpuno ostvareni, Hrvatski narod (Zagreb), br. 192, 25. VIII. 1941.,
1.
Hrvatski Dravni Arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Ministarstvo zdravstva i udrube Nezavisne Drave Hrvatske,
226/1942., kut. 13.
Marija Paveli, roena Lovrenevi, prema policijskim je izvjetajima ve u talijanskom egzilu (1929. 1941.) podupirala svoga supruga u politikom radu. Nakon uspostave NDH njezina se nevidljiva mo proiruje: odluuje koji
se ustaki dunosnici trebaju smijeniti, brine se za vanjski izgled Zagreba (jer ga je smatrala previe balkaniziranim),
vodi ustaki djeaki zavod u kojem se odgajaju budui dunosnici NDH, uz pomo osobnih pijunki iz enske ustake organizacije, izmeu ostalog i Irene Javor, vodila je nadzor nad zagrebakim graanskim drutvom, koji su, ako
su pali u nemilost, bili denuncirani i t.d. Vidi: Archivio Centrale dello Stato (ACS), Rim, Ministero dellInterno.
Direzione Generale, Pubblica sicurezza. Ispettorato generale di Pisa Ercole Conti, 1930.-1943., kut. 16; HDA, Zagreb, Sluba dravne sigurnosti Republikog sekretarijata za unutranje poslove Socijalistike Republike Hrvatske
(SDS RSUP SRH) 1561/1947., sig. 013.0.4, Ustaki pokret i NDH, dosje Ante Paveli, kut. 23 i kut. 24; Branimir
Kovaevi, Plavi djeaci, Zagreb 2004.
24. 7. 2012. 15:36:17
247
Slika 1. Zapovjednica enske loze hrvatskog ustakog pokreta Irena Javor u posjeti ranjenim borcima.
agitacije bilo sueno 1930. godine, a poslije je preminuo u zatvoru Sremska Mitrovica, Paveli je imenuje za povjerenicu, odnosno od 1943. za upravnu zapovjednicu enske loze hrvatskog ustakog pokreta.26 Irena Javor, roena 1914. godine, zavrila je studij na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu i nakon toga je radila kao profesorica u srednjoj koli.27
enska loza, kao i svaka organizacija ustakog pokreta, bila je zbog bolje kontrole pojedinih zapovjednitava i dunosnika hijerarhijski i regionalno strukturirana, pa je Irena Javor
bila u njezinoj funkciji podreena vrhovnom organu Glavnom Ustakom Stanu, dok je ona
imala izravni nadzor nad stoernicama, znai dunosnicama odgovornima za organizaciju
ena u jednoj upi. Ostale ustaice obavljale su dunost u gradovima kao logornice, tabornice su upravljale u opinama, a zbirnice u selu, odnosno u pojedinim gradskim dijelovima
jednog seoskog odnosno gradskog tabora.28
Glavni grad Zagreb imao je (kao i Sveuilite) svoj posebni stoer. Mandicu Lui,
Vlastu Arnold, Silvu Radej i uricu Vitkovi imenovala je Irena Javor za povjerenice zagrebakih tabora.29 Vlasta Arnold,30 ki pedagoga i filozofa ure Arnolda, prije uspostave NDH radila je kao uiteljica i zamjenica Marice Stankovi u Velikom Kriarskom Sestrinstvu,31 a 1943. godine prihvaa funkciju zamjenice zapovjednice Ustakinje. Iste
25
26
27
28
29
30
31
Izvor: Ustakinja, 2/1943., br. 8, 17.

Ante Paveli, Poglavnikova oderdba o osnutku enske loze hrvatskog Ustakog pokreta, Ustakinja, 1/1942., br.
1, 12.; Ante Paveli, Zapovjednica enske loze hrvatskog Ustakog pokreta, Ustakinja, 2/1943., br. 4-5, 30.
Irena Javor, Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 170.
Propisnik o zadai, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustae hrvatskog oslobodilakog pokreta, 97.-101.
Anonimno, Imenovanje privremenih povjerenica, Ustakinja, 1/1942., br. 2, 13.
O Vlasti Arnold vidi: Vlasta Arnold, Tko je tko u NDH, 11; Kaja Perekovi, Nae robijanje. Hrvatske ene u komunistikim zatvorima, Zagreb 2004., 247.-250.
O Velikom Kriarskom Sestrinstvu vidi: Rebeka Ani, Die Frauen in der Kirche Kroatiens im 20. Jahrhundert, Wien
2004., 209.-230.
24. 7. 2012. 15:36:17
248
godine stoernicom za Zagreb postaje ravnateljica zagrebake Dravne III. enske realne gimnazije Olga Ostermann.32
Jedna od najuglednijih intelektualki u
Jugoslaviji, kao i u NDH bila je dr. Zdenka Smrekar. Roena je 1884. godine, diplomirala je na zagrebakom Filozofskom
fakultetu, bila je ravnateljica enske realne gimnazije u Zagrebu, djelovala je kao
knjievnica, pjesnikinja i urednica asopisa
enski svijet, ene danas i Nae ene. Odrala je oko tisuu predavanja u Hrvatskoj
i inozemstvu o ulozi ena, etici, sociologiji, te o hrvatskoj i francuskoj knjievnosti.
Bila je izmeu ostalog poasni lan Drube brae hrvatskoga zmaja i Hrvatske ene.33
Tendencije njezinog nacionalistikog politikog stava primjeuju se ve u asopisu
Naa ena, koji je izlazio od 1935. do 1938.
godine. Tu se propagira tradicionalna-nacionalna enska slika, simpatizira s nje- Slika 2. Naslovna stranica lista Ustakinja, 3/1943.,
br. 10.
makim nacistikim reimom odnosno s
njemakom enskom politikom34 te vode polemike s hrvatskim idovima, cionistima,
koje se smatra manje domoljubnima.35 Zdenka Smrekar je 1941. godine bila imenovana
predstojnicom za ensko kolstvo u Ministarstvu bogotovlja i nastave.36 U toj funkciji
osnovala je kolu za ustake dunosnice, u kojoj su djevojke bile ideoloki formirane za
odgojiteljice mladei. Poslije fungira i kao atae za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu
u Beu, te se, po Pavelievu nalogu, brinula za uspostavljenje diplomatskih odnosa izmeu NDH i vicarske zbog mogue politike susretljivosti prema ustaama u sluaju
sloma nacistike Njemake.37
Iako su se ustae samopredstavljali kao pripadnici jednog nacionalnog pokreta u kojem dominiraju seljaci i u kojem su seljaci ideoloki podignuti u smislu ideologije krvi i
zemlje (Blut-und Bodenideologie), vodee lanice Ustakinje nisu namjeravale promijeniti
socijalnu nepravdu u ivotu seljanki. Patrijarhalni nain ivota, koji su pogotovo seoske
ene u svakodnevnici osjeale, radei vie nego mukarac, t.j. na polju, u kui i oko djece,
intelektualke nisu toliko kritizirale, kao primjerice feministice u Banovini Hrvatskoj. Dok
je primjerice Zlata Perli 1939. godine u svome lanku u Hrvatskom enskom listu dala do
znanja da je odnos seljanke prema svome suprugu asimetrian nju je opisala kao robinju,
32
33
34
35
36
37
Ante Paveli, Vlasta Arnold imenovana zamjenicom Upravne zapovjednice enske loze Ustakog pokreta, Ustakinja, 2/1943., br. 6, 23.
Opirniju biografiju o Zdenki Smrekar vidi: Maja Boi, Naa jubilarka, Naa ena, 3/1937., br. 10, 2.-5.
Zdenka Smrekar, Rad njemakih ena na obnovi naroda i zemlje, Naa ena, 3/1937., br.10, 7.-9.; Zdenka Smrekar, Iz velikog svijeta. Biljeke s mog puta, Naa ena, 3/1937., br. 19, 8.-10.
Anonimno, idovska fronta, Naa ena, 2/1936., br.5, 1.-2. Odgovor na provokativni lanak sastavio je cionist Lav
Stern, vidi: Lav Stern, Jo neto o idovima, Naa ena, 2/1936., br. 7, 1.-3.
Ivona Maixner, enska Ustaka mladost, Hrvatski radio list, 1/1941., br. 2, 14.
HDA, Hans Helm-Policijski izaslanik pri poslanstvu Treeg Reicha u Zagrebu, 1521/1943., kut. 16.
24. 7. 2012. 15:36:17
249
a njega kao gospodara,38 ustaice su izbjegavale mogui konflikt s nosiocima tradicionalnokranskog partijarhata. Prihvatile su da je ivot seljanke teak i tvrdile da joj toboe nikada nije previe,39 dapae da je sretna dok obavlja svakodnevni posao.40
Radna pomo sveuilitarki slala je studentice na rad u tvornice, urede ili na selo na nekoliko mjeseci, ali takve, po nacionalsocijalistikom modelu koncipirane organizacije, imale
su ideoloku svrhu da zblie narodnu zajednicu i da poveaju radnu snagu tamo gdje je
nedostajala ali ne i da promjene ivotne uvjete seoske ene, koja je pogotovo u zabitim
krajevima NDH ivjela jo uvijek pod geslom: Sretnima ene umru, a nesretnima kobile
crkaju.41 Vodee ustaice definirale su se kao dio elitne, intelektualne grupe s kojom se
jedna radnica ili seljanka pogotovo ako je bila nepismena nije mogla identificirati.
Djelovanje i uloga ustakinja u NDH

Iako je Pavelieva odredba o osnutku enske loze hrvatskog ustakog pokreta proglaena
u studenom 1941., ustaice su slubeno poele djelovati od 10. travnja 1942. godine, u isto
vrijeme kad je izaao prvi broj lista Ustakinja. Militarizacija drutva nije zaobila ni ene,
iako su ih ustae glorificirali u tradicionalnoj ulozi majke, odgojiteljice i supruge. Noenje
uniforme bilo je karakteristino za pripadnice enske ustake mladei i Ustakinje, kao i izvrenje ustake zakletve s kojom su ene i mukarci simbolizirali portvovnost i odanost
prema Bogu, dravnom voi i domovini. Prisega enske loze hrvatskog ustakog pokreta
glasila je:
Zaklinjem se Bogom svemoguim i svime to mi je sveto, da u se drati ustakih naela i
pokoravati propisima, te da u izvravati sve naloge Poglavnika i po njemu postavljenih dunostnica i da u svaku povjerenu mi tajnu najstroe uvati. Zaklinjem se, da u u redovima enske loze hrvatskog ustakog pokreta raditi za hrvatski narod i za Nezavisnu Dravu
Hrvatsku, na svakoj zadai, koja bude enskoj loze hrvatskog ustakog pokreta povjerena i
napose na polju promicanja estitog i drutvovnog ivota i dobrotvornog rada. Ako se ogrieim o ovu prisegu, sviesna si odgovornosti za svaki svoj in i propust, proeta osvjedoenjem
ustake dunosti, ima me stii kazna propisana ustakim propisima. Tako mi Bog pomogao!
Amen.42
Rad za hrvatski narod koji sespominje, s jedne je strane obuhvaao djelovanja na humanitarnom i socijalnom polju: lanice su plele rublje za ranjene vojnike, za dizanje morala su
im pripremale priredbe i uruivale darove poglavnikove obitelji. Izbjeglicama su organizirale smjetaj i prehranu. U propagandi i praksi posebna je pozornost bila usmjerena hrvatskim majkama i djeci. Da se pokae njihova relevantnost u drutvu, ustaice su u svibnju
organizirale Tjedan majke i djeteta, u kojem su vie nego inae glorificirale majke i njihovu djecu, darovale im odjeu i priredile im za razonodu razliite manifestacije.43 Vano je
38
39
40
41
42
43
Vidi: Zlata Perli, Selo i seljakinja, Hrvatski enski list, 1/1939., br. 4, 5.-7.
Anonimno, Naa seljanka, Ustakinja, 2/1943., br. 1, 31.
Marica Kuekovi, Seljaka mati, Za vjeru i dom, 30/1941., br. 10, 4.
Ivo Balentovi, Seljanka rano ustaje i rano umire, Hrvatski enski list, 3/1941., br. 12, 4.-5.
Ante Paveli, Poglavnikova oderdba o osnutku enske loze Hrvatskog Ustakog pokreta, Ustakinja, 1/1942., br.
1, 12.
Veliki udio enske loze Hrvatskog Ustakog pokreta u izgradnji Nezavisne Drave Hrvatske, Nova Hrvatska (Zagreb), br. 86, 10. IV. 1943., 11.-12.
24. 7. 2012. 15:36:18
250
napomenuti da su ustaice pomagale iskljuivo hrvatskim odnosno tzv. arijskim enama,

dok su idovke, Srpkinje, Romkinje i antifaistkinje iskljuene iz narodne zajednice, bile
su progonjene odnosno ubijene veinom u ustakim koncentracionim logorima.
S druge strane, ustaice su bile odgovorne za mobilizaciju svih ena u ustaki pokret
uglavnom putem propagande. Ideoloki rad obuhvaao je organizaciju politikih teajeva
za lanice, gdje su se itali Pavelievi govori, tumaila hrvatska povijest i odravala predavanja o ustakim pravilima.44 Sve su lanice i lanovi ustakog pokreta prema Propisniku o
zadai, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustae Hrvatskog oslobodilakog pokreta, te ustakom
ustavu45 i naelima46 imali izmeu ostalog zadatke da brane dravu i osebujnost hrvatskog
naroda, da se bore za to da u dravi vlada samo hrvatski narod koji se trebao preporoditi na
temelju ustakih naela i da u narodu uzgajaju odanost i poslunost poglavniku.47
U listu Ustakinja vodee ene, kao to su Irena Javor, Vlasta Arnold, profesorice Zdenka anko i Olga Ostermann, zatim urica Vitkovi, glavna urednica enskog asopisa
i Silva Radej, odgovorna urednica, u svojim su prilozima pokuale prenijeti itateljicama
te zahtjeve. Uz to su publicirale zakonske odredbe vezane uz ene (npr. zabranu abortusa),
Pavelieve govore te su neprestano tumaile ulogu ene, majke i obitelji u NDH. U nain
pisanja ulazili su kranski elementi: to se primjeuje pogotovo u lancima kriarice Vlaste Arnold,48 dok je stil Irene Javor bio dinamian i odluan, kad primjerice u prvom listu
Ustakinje (brojevi su uvijek izlazili 10. travnja) opisuje uspostavu NDH upuujui indirektno na svoga oca: Slobodu smo dobili. Mi najsretnije pokoljenje hrvatskog naroda
dobili smo slobodu zaslugom svojim ponajboljih.49
Glavne stranice Ustakinje nisu bile tipine ni za jedan enski list: kult poglavnika i
mobiliziranje ena na domovinskoj fronti propagirani su najee vojnim motivima: Paveli u uniformi ili vojnik, na ostalim listovima bile su ilustrirane uenice, kule ili priroda,
a od travnja 1943. glavne stranice nisu bile istaknute ni jednom slikom, osim slubenog
znaka ustakog pokreta, koji se sastojao od velikog slova U, gorue bombe i grba. U zadnjem broju Ustakinje, koji je izaao u travnju 1945. godine, pripadnice ustakog pokreta
propagirale su jo uvijek ratnu pobjedu Pavelia u vrijeme kad se obitelj poglavara ve
nalazila u bijegu.
Rezime
Socijalna struktura ena koje su obavljale vodee dunosti u ustakom pokretu moe
se na sljedei nain tipizirati: uglavnom su to kolovane, obrazovane ene kojima su oevi
imali drutvenu i politiku popularnost. Po struci su bile profesorice ili ravnateljice u kolama. Nacionalizam i kranstvo vezali su sve lanice enske loze hrvatskog ustakog pokreta,
a posebno se pazilo da na vane pozicije dospiju osobe koje su odrasle u pravakoj ili ustaki
orijentiranoj obitelji. Rijetko su te dunosnice bile ograniene u ulozi majke, djelovale su u
44
45
46
47
48
49
Hrvatske ene stoje vrsto uz Poglavnika, Nova Hrvatska (Zagreb), br. 455, 20. VI. 1942., 3.
Vidi: Petar, Poar, Ustaa. Dokumenti o ustakom pokretu, Zagreb 1995., 45.-47.
Danijel Crljen (obradio), Naela hrvatskog ustakog pokreta, Zagreb 1942.
Propisnik o zadai, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustae hrvatskog oslobodilakog pokreta, 3.-5.
Vidi primjerice: Vlasta Arnold, Kruh na svakdanji, Ustakinja, 1/1942., br. 5, 3.
Irena Javor, Slobodu smo dobili, Ustakinja, 1/1942., br. 1, 1.
24. 7. 2012. 15:36:18
251
ustakim enskim organizacijama ili kao dr. Zdenka Smrekar u ministarstvu, ali su ipak
majinstvo definirale kao najvaniji smisao u ivotu svake ene.
Nova socijalistika vlast kategorizirala je sve ustake dunosnice kao zloinke i osuivala ih na zatvorske ili smrtne kazne: Irenu Javor partizani su vjerojatno ubili u bijegu kod
Maribora. Dr. Zdenku Smrekar uhitili su prvo 1945., pa 1947. godine. Nije poznato kada,
gdje i kako je umrla. Vlasta Arnold provela je deset godina u enskom zatvoru u Slavonskoj Poegi. No bilo je i ena poput Olge Ostermann i zapovjednice enske ustake mladei Dolores Bracanovi koje su pobjegle s ustakom elitom u inozemstvo i dalje djelovale u
intelektualnom radu ustake politike emigracije.
Gross sind unsere Pflichten dem Volk gegenber:

Intellektuelle im WEIBLICHEN ZWEIG DER KROATISCHEN
USTAA-BEWEGUNG
Zusammenfassung: Studentinnen, Lehrerinnen, Schriftstellerinnen, rztinnen, kurz Intellektuelle,
hatten im Unabhngigen Staat Kroatien einen besonderen gesellschaftlichen Status: Sie waren, wie
ihre mnnlichen Kollegen, anerkannt als die Kraft des Volkes, (d.h. der Bauern und Arbeiter),
sie hatten hohe Funktionen im Ustaa-Apparat, erzogen die neue Generation in der Weiblichen
Ustaa-Jugend bzw. mobilisierten kroatische sogenannte arische Frauen in den Weiblichen Zweig
der kroatischen Ustaa-Bewegung. Das Wissen, welches sich die Intellektuellen in der Schule und
an der Universitt aneigneten, mussten sie nach dem Verstndnis der Ustae in die Erziehung
der eigenen Kinder anwenden, denn das Muttersein wurde als die hchste Aufgabe jeder ehrhaften kroatischen Frau betrachtet. Auf der anderen Seite haben Frauen tatschlich die Aufgaben der
mnnlichen Kollegen, die sich an der Front befanden, bernommen, obwohl die Ustae, genauso
wie die Nationalsozialisten, der Ansicht waren, die Intellektuelle drfe erst dann ihren Beruf ausben, wenn sie sich dazu berufen fhlt.
Schlsselwrter: Unabhngiger Staat Kroatien, Frauen, Intellektuelle, Der Weibliche Zweig der kroatischen Ustaa-Bewegung
Literatura
Rebeka Ani, Die Frauen in der Kirche Kroatiens im 20. Jahrhundert, Wien 2004.
Anonimno, Naa seljanka, Ustakinja, 2/1943., br. 1, 31.
Anonimno, Imenovanje privremenih povjerenica, Ustakinja, 1/1942., br. 2, 13.
Anonimno, Ustaka mlade kroz trnje progona: R.U..A., Ustaka mlade, Omladinski prilog
Ustae, 1/1941., br. 6, 6.
Anonimno, Olga Bari. 40-godinjica socijalnog i humanog rada, Hrvatica 3/1940., br. 10, 7.8.
Anonimno, idovska fronta, Naa ena, 2/1936., br. 5, 1.-2.
Ivo Balentovi, Seljanka rano ustaje i rano umire, Hrvatski enski list, 3/1941., br. 12, 4.-5.
24. 7. 2012. 15:36:18
252
Vlasta Arnold, Kruh na svakdanji, Ustakinja, 1/1942., br. 5, 3.

Lucija Benyovsky, Putem uspomena Marije Kumii, asopis za suvremenu povijest, 26/1996.,
br. 3, 427.-438.
Branka Boban, Materinsko carstvo. Zalaganje Stjepana Radia za ensko pravo glasa i ravnopravan poloaj u drutvu, ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest, (ur. Andrea Feldman),
Zagreb 2004., 191.-209.
Maja Boi, Naa jubilarka, Naa ena, 3/1937., br. 10, 2.-5.
Danijel Crljen (obradio), Naela hrvatskog ustakog pokreta, Zagreb 1942.
Irena Javor, Slobodu smo dobili, Ustakinja, 1/1942., br. 1, 1.
Tomislav Jonji, Marija Hranilovi: Moja su braa dala ivote za Hrvatsku!, Politiki zatvorenik.
Glasilo hrvatskih politikih zatvorenika, 7/1997., br. 58, 9.-14.
Branimir Kovaevi, Plavi djeaci, Zagreb 2004.
Marica Kuekovi, Seljaka mati, Za vjeru i dom, 30/1941., br. 10, 4.
Dolores Laba, enski srednjokolski pododbor, Ustaka mlade, Omladinski prilog Ustae,
2/1942., br. 3, 15.
Ela Maro, Uloga hrvatske kolovane ene u dananjici, Ustakinja, 3/1944., br. 8, 32.-37.
Olga Ostermann, Vanost enske srednje kole za duhovnu izgradnju nove Hrvatske, Ustakinja, 1/1942., br. 4, 5.
Ante Paveli, Zapovjednica enske loze hrvatskog Ustakog pokreta, Ustakinja, 2/1943., br.
4-5, 30.
Ante Paveli, Vlasta Arnold imenovana zamjenicom Upravne zapovjednice enske loze Ustakog
pokreta, Ustakinja, 2/1943., br. 6, 23.
Ante Paveli, Poglavnikova oderdba o osnutku enske loze hrvatskog Ustakog pokreta, Ustakinja, 1/1942., br. 1, 12.
Kaja Perekovi, Nae robijanje. Hrvatske ene u komunistikim zatvorima, Zagreb 2004.
Zlata Perli, Selo i seljakinja, Hrvatski enski list, 1/1939., br. 4, 5.-7.
Poglavnik hrvatskim sveuilitarkama, (ur. Povjerenstvo za sveuilitarke pri Ustakom sveuilinom
stoeru), Zagreb 1942.
Petar Poar, Ustaa. Dokumenti o ustakom pokretu, Zagreb 1995.
Zdenka Smrekar, Rad njemakih ena na obnovi naroda i zemlje, Naa ena, 3/1937., br. 10,
7.-9.
Zdenka Smrekar, Iz velikog svijeta. Biljeke s mog puta, Naa ena, 3/1937., br. 19, 8.-10.
Lav Stern, Jo neto o idovima, Naa ena, 2/1936., br. 7, 1.-3.
Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941. 1945., (ur. Darko Stupari), Zagreb 1997.
Ivona Maixner, enska Ustaka mladost, Hrvatski radio list, 1/1941., br. 2, 14.
Wolfgang Merkel, Systemtransformation. Eine Einfhrung in die Theorie und Empirie der Transformationsforschung, Wiesbaden 2010.
Novine
Danas su hrvatski ideali u prvom stupnju podpuno ostvareni, Hrvatski narod (Zagreb), br. 192,
25. VIII. 1941., 1.
Zadruga Hrvatsko srce pristupila Katarina Zrinjski, Hrvatski narod, br. 256, 28. X. 1941., 9.
24. 7. 2012. 15:36:18
253
Hrvatsko e kolstvo biti preuredjeno, Novi list (Zagreb), br.139, 15. IX. 1941., 1.
Nove tenje i dunosti hrvatske ene. Predavanje gdje Marije Kumii o ulozi majke u obiteljskom
i narodnom ivotu, Novi list (Zagreb), br. 54, 22. VI. 1941., 7.
Hrvatske ene stoje vrsto uz Poglavnika, Nova Hrvatska (Zagreb), br. 455, 20. VI. 1942., 3.
Veliki udio enske loze Hrvatskog Ustakog pokreta u izgradnji Nezavisne Drave Hrvatske,
Nova Hrvatska (Zagreb), br. 86, 10. IV. 1943., 11.-12.
Zakonska odredba o prestanku dravne slube strunim i obrtnim uiteljicama krojake, kuanske i svratitarske struke na enskim i strunim kuanskim kolama u sluaju udaje, Narodne
novine (Zagreb), 17. I. 1944., 1.
ena u Ustakoj Hrvatskoj. Temelj djevojakog odgoja u Poglavnikovoj Hrvatskoj, Novi list (Zagreb), br. 53, 21. VI. 1941., 7.
Arhivski fondovi
Archivio Centrale dello Stato, Rim, Ministero dellInterno. Direzione Generale, Pubblica sicurezza. Ispettorato generale di Pisa Ercole Conti, 1930.1943., kut. 16.
Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, Sluba dravne sigurnosti republikog sekretarijata za unutranje
poslove Socijalistike Republike Hrvatske (SDS RSUP SRH) 1561/1947, sig. 013.0.4, Ustaki
pokret i NDH, dosje Ante Paveli, kut. 23 i kut. 24.
Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, Ministarstvo zdravstva i udrube Nezavisne Drave Hrvatske,
226/1942., kut. 13.
Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, Hans Helm Policijski izaslanik pri poslanstvu Treeg Reicha u
Zagrebu, 1521/1943., kut. 16.
24. 7. 2012. 15:36:18
24. 7. 2012. 15:36:18
18.
OBITELJSKA SJEANJA NA RATNE

DANE VLADANA DESNICE1
UDK: 929Desnica,V."1941/46"
Saetak: Iskustvo Drugoga svjetskog rata veini suvremenika vrsto se urezalo u pamenje.
Meutim, osim neizbjenih slika bombardiranja i razaranja, u sjeanjima preivjelih vano
mjesto zauzimaju i neki samo njima uoljivi i vani detalji, osobe i dogaaji. Ta smo sjeanja pokuali rekonstruirati metodom oralne historije, vodei polustrukturirane intervjue s
lanovima obitelji Desnica. Pritom se iskristaliziralo nekoliko tema: 1. ivot u Kuli tijekom
ratnih godina; 2. interakcija izmeu stanovnika Kule i seoske okolice te 3. utjecaj Kule na
stvaralatvo Vladana Desnice. U sreditu rada nalaze se tri intervjua s djecom Vladana Desnice (Olgom i Jelenom) te sa devedesetogodinjim Stojanom Desnicom, najstarijim ivuim
lanom obitelji. Iako su mnogi povjesniari jo uvijek nepovjerljivi prema oralnoj historiji,
ona nam neupitno omoguuje otkrivanje inae teko dostupnih obavijesti, kojima nema
traga u pisanim izvorima, a koje mogu pojasniti neke dogaaje i pojave iz ratnog iskustva
Vladana Desnice. Realizirani intervjui na svoj nain jo jednom nedvojbeno potvruju da
su Islam Grki i okolica iznimno vani za razumijevanje stvaralatva Vladana Desnice.
Kljune rijei: Vladan Desnica, Drugi svjetski rat, Kula Stojana Jankovia, Islam Grki,
obitelj Desnica, usmena povijest (oral history), povijest svakodnevice
Uvod
prouavanju knjievnog stvaralatva Vladana Desnice nemogue je zaobii utjecaj koji
su na njega ostavili Zadar, Islam Grki i drugi dijelovi Ravnih kotara. Pejza, ivotna
sredina, ljudska iskustva samo su neki od motiva koje susreemo u njegovim djelima.
U nekrologu to ga je povodom knjievnikove smrti objavio Miroslav icel apostrofira se
neosporni utjecaj toga prostora na njegovo stvaralatvo:
U
1
Rad se temelji na intervjuima s lanovima obitelji Desnica, nastalima u sklopu projekta Kultura svakodnevice u Kuli
Stojana Jankovia u Ravnim kotarima: izmeu sjeanja i oekivanja Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, nositelja prof. dr. sc. Drage Roksandia s Odsjeka za povijest i Tihane Rubi, asistentice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
24. 7. 2012. 15:36:18
256
Cjelokupnim svojim knjievnim opusom Desnica kao da zatvara dva koncentrina kruga:
prvi, iri u kome spaja regionalno s opim i svoju specifinu viziju ivota izrauje na promatranju ljudi u konkretnim ambijentima Zadra i njegove okoline, te drugi, ui krug, gdje se
tematika ne uklapa u jae fabulativne zahvate, ve pisac prodire u unutarnje monologe, u
minuciozne analize ovjekove linosti ili tumaenja odreenih pojava oko njega.2
Kada govorimo o utjecaju ravnokotarske sredine na opus Vladana Desnice, ograniavajui se prvenstveno na Islam Grki, moemo ga zapravo promatrati u nekoliko razliitih slojeva, koji nam povezivanjem u cjelinu mogu dati neke nove podatke o njegovu stvaralatvu.
Te slojeve ne moemo rekonstruirati uvidom iskljuivo u pisane, materijalne izvore iz
Desniina vremena. Meutim, to nikako ne znai da e nam u potpunosti ostati nedokuivi jer se do njih moe doi i drugim metodama, a jedna od njih zasigurno je i metoda
oralne historije. Metodu usmene povijesti iskoristili smo za pokuaj prianja prie o ratnim
danima knjievnika Vladana Desnice. Temelj rada ine polustrukturirani intervjui s lanovima obitelji Desnica. Intervjui su nastali u sklopu projekta Kultura svakodnevice u
Kuli Stojana Jankovia u Ravnim kotarima: izmeu sjeanja i oekivanja Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
U projektu, iji su nositelji prof. dr. sc. Drago Roksandi s Odsjeka za povijest i Tihana
Rubi, asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta
u Zagrebu, dosad su snimljena etiri intervjua. Pri nastajanju ovoga rada koritena su tri
intervjua dva s kerima Vladana Desnice Olgom kari (ro. 1936.) i Jelenom Ivievi-Desnica (ro. 1937.) te sa Stojanom Desnicom, najstarijim ivuim lanom obitelji
Desnica (ro. 1921.), sinom strica Vladana Desnice.3 Pitanja u intervjuu uglavnom su se
odnosila na prostore i sadraje u Kuli i oko Kule Stojana Jankovia u Islamu Grkom, ali
su snimljeni materijali iako to nije bio njihov primarni cilj osigurali i neke informacije
o ratnim danima Vladana Desnice.
Shvativi da su prostori unutar Kule moda i najbolji asocijativni imbenik, upravo smo
oko njih koncentrirali istraivaka pitanja. Zanimalo nas je, na primjer, kako je odreeni
prostor izgledao, to se tamo dogaalo, koja je bila namjena tih objekata, tko ih je posjeivao, jesu li bili javne ili privatne namjene, jesu li postojale razlike u koritenju tih prostora
ovisno o generacijama te postoje li neki posebni dogaaji vezani uz ta mjesta. Poseban fokus tih istraivanja ine, dakle, interpretacije intenzivnih interakcija i komunikacija lanova
obitelji Desnica i njihovih susjeda, ali i mjetana iz blie i dalje okolice (napose iz Zadra),
koji su svojim praksama i iskustvima vezani za Kulu tijekom itavog 20. stoljea.
Oralna historija mogunosti suradnje povjesniara i etnologa

Zbog ega upravo oralna historija i koji su problemi njezine primjene? Metoda intervjua je bila i jest jedna od kljunih metoda u etnologiji. Budui da je etnologija kao znanost usmjerena na male ljude o kojima esto ne postoje pisana svjedoanstva, prihvatila
2
3
Miroslav icel, In memoriam. Knjievno djelo Vladana Desnice, Republika, 23/1967., br. 5, 204.
Budui da intervju s Uroem Desnicom (ro. 1944.), sinom Vladana Desnice, jo nije transkribiran, taj materijal
naalost nije koriten prilikom pisanja ovoga priloga. U snimanju intervjua uz suvoditelje projekta i autoricu lanka
sudjelovao je i kolega povjesniar i arheolog Goran obota. Jo se mora snimiti i intervju s treom kerkom Vladana
Desnice, Nataom Desnica-erjavi (ro. 1941.).
24. 7. 2012. 15:36:18
Obiteljska sjeanja na ratne dane Vladana Desnice
257
je metodu razgovora kao moda i najvaniji put do izvornih podataka.4 Metoda oralne
historije (usmene povijesti) danas se sve ee koristi i meu povjesniarima. Kao metoda
prikupljanja obavijesti o prolosti putem intervjua s akterima prolih zbivanja s obzirom
na selektivnost pamenja i subjektivnost govornika, esto je smatraju tek djelomino pouzdanom.5 Sumnjiavost prema usmenom svjedoenju nije pojava novijeg datuma. Ve se
i Tukidid alio da razliiti oevici daju razliite iskaze o istome dogaaju. Kao razloge je
naveo pristranost s jedne te nesavrenstvo ljudskog pamenja s druge strane.6 Metodu prikupljanja usmenih iskaza koristio je i veliki Voltaire pripremajui svoje povijesti francuskih
kraljeva. Prema vlastitom kazivanju ispitivao je sluge, gospodu i ostale, a zabiljeio samo
ono oko ega su se svi sloili.7
Sve do kraja devetnaestog stoljea nije bilo neuobiajeno konzultirati kako usmene tako
i pisane izvore sve do pojave Leopolda von Rankea. Polazei od tvrdnje da povjesniari
trebaju koristiti samo primarne izvore podvrgavajui ih strogoj kritici, dakle pisati o onome
to se dogodilo wie es eigentlich gewesen,8 Ranke je postavio temelje za prelazak povijesti iz
domene knjievnog oblika u akademsku disciplinu.9 Mogli bismo rei da je historiografija
okrenula lea usmenoj povijesti kad su je druge discipline prihvatile, prvenstveno etnologija, ali je svoj procvat ponovno doivjela 1970-ih godina.
Usmena su se svjedoanstva, dakle, dosad esto marginalizirala10 zbog prevelikog stupnja subjektivnosti. U jednome eseju Eric Hobsbawm izraava miljenje da je usmena povijest danas uglavnom osobno sjeanje, to je izuzetno sklizak medij za ouvanje injenica.
Rije je o tome da pamanje nije toliko snimanje (recording) koliko je selektivni mehanizam, a izbor se, u odreenim granicama, stalno mijenja.11
Hayden White nalazi jo razloga, to jest opravdanja za nepovjerenje prema toj metodi
istraivanja prole stvarnosti. Prema njemu, naracija je iznimno slina prirodnom tijeku
ljudske svijesti, a upravo ta slinost odnosno prirodnost te aspekt svakodnevnog govora i
obinog diskursa kod mnogih bacaju sumnju na mogunost njezinog koritenja na bilo kojem
znanstvenom polju.12 White, meutim, ukazuje na to da koritenje naracije odnosno pripovijesti ovisi o primarnom cilju, to jest elimo li opisati situaciju, analizirati povijesni proces
ili ispriati priu. Naravno, koliina narativnih elemenata bit e najvea kod prianja prie.13
Iako postoje pomaci u historiografiji pa sve vie povjesniara koristi metodu oralne historije, a studiji povijesti u svoju ponudu uvrtavaju i kolegije namijenjene ovladavanju
tehnikom voenja intervjua i koritenja te metode,14 povjesniari bar kad je rije o tome
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
Suzana Leek, Usmena povijest povijest ili etnologija?: mogunosti suradnje povjesniara i etnologa, asopis za
suvremenu povijest, 33/2001., br. 1, 153.
Maja Brkljai, Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamenja i historija, Zagreb 2006., 11.
Donald A. Ritchie, Doing oral history: a practical guide, New York 2003., 20.
Isto.
Anna Green, Kathleen Troup (ur.), The Houses of History, Manchester 1999., 2.
D. A. Ritchie, n. dj., 21.
Paul Thompson, The Voice of the Past: Oral History, citirano prema: Alex Haley, Black history, oral history and
genealogy, The Oral History Reader, (ur. Robert Perks i Alistair Thomson), Routledge 2004., 1.
Eric Hobsbawm, On History, 206. Citirano prema: Richard W. Slatta, Eric J. Hobsbawms Social Bandit: A Critique and Revision, A Contracorriente. A Journal on Social History and Literature in Latin America, 1/2004., br. 2., 25.
Hayden White, The Question of Narrative in Contemporary Historical Theory, History and Theory, 23/1984., br.
1, 1.
Isto, 2. Podvukao H. W.
Prof. dr. sc. Drago Roksandi u proljee 2010. osmislio je i vodio kolegij Oralna historija i kultura sjeanja za polaznike Poslijediplomskoga doktorskog studija hrvatske moderne i suvremene povijesti u europskom i svjetskom kon-
24. 7. 2012. 15:36:18
258
podruju moraju i mogu jo mnogo toga nauiti od etnologa. Upravo zato su u projekt
snimanja razgovora s lanovima obitelji Desnica bili ravnopravno ukljueni Odsjek za povijest i Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, pridonosei tako ideji i potrebi interdisciplinarnosti.15
Nekoliko crtica iz obiteljskih sjeanja na Vladana Desnicu

Na temelju iskaza iz intervjua pokuat emo ispriati priu o dijelu ratnog razdoblja
koje je proivio Vladan Desnica. Polazei od Hobsbawmovog prije navedenog stajalita o
subjektivnosti oralne historije, ne moe se ne uoiti da je u ovome sluaju ta subjektivnost
moda jo i izraenija zbog velikog vremenskog odmaka. Osim toga, ne moemo porei da
djeca u odnosu na veinu odraslih ljudi imaju specifina iskustva. Ona ovdje mjestimino
granie, kako to jedna kazivaica u razgovoru i sama kae, gotovo s fantazijom. Sam odabir kazivaa16 keri Olge i Jelene te Stojana Desnice, sina strica Vladana Desnice smjeta nas u neposrednu blizinu Vladana Desnice. Rije je o djeci knjievnika i intelektualca,
odraslima u, moe se rei, visoko intelektualnoj klimi, danas i samim visokoobrazovanim
osobama. Oni nam neposredno svjedoe o prostoru u kojem je Vladan Desnica proveo dio
ivota, ali nam se iz njihovih pria otkriva i odnos okoline prema obitelji Desnica, a samim
time i prema Vladanu Desnici. Vrijeme na koje razgovori referiraju obuhvaa uglavnom
razdoblje od zime 1941. do sijenja 1946.
Obitelj Vladana Desnice na poetku je Drugoga svjetskog rata ivjela u Splitu, no 1942.
sklonila se u Islam Grki. Iako je esto nezahvalno vui paralele izmeu knjievnoga djela
i stvarnoga ivota, ne moemo ovdje a da ne spomenemo Desniin roman Zimsko ljetovanje. Nemajui nikakvih pretenzija, a osobito ne dovoljno znanja za analiziranje toga romana, to nam uostalom na ovome mjestu nije ni potrebno, slinost izmeu poetka romana
i poetka intervjua17 lanova obitelji Desnica vie je nego oigledna. Naime, sve poinje
bombardiranjem. Olga i Jelena spominju tri bombardiranja koja su se vrsto urezala u
pamenje tada petogodinjakinje odnosno sedmogodinjakinje: Mi smo bjeali u sklonite
i to je tako impresivno za mene, dijete, bilo da sam ja do dana dananjeg klaustrofobina zbog
15
16
17
tekstu, prvi takve vrste na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U izvoenje nastave bili su ukljueni
i strunjaci iz drugih podruja (npr. teorije knjievnosti, etnologije i folkloristike).
Etnologinja Tihana Rubi imala je ulogu koordinatora projekta odnosno poduavatelja o tome kako se vri polustrukturirani intervju te prikupljaju, biljee i pohranjuju podatci (transkripti). Osim spomenutoga kolegija Oralne
historija i kultura sjeanja, takav vid interdisciplinarne suradnje pokazao se korisnim i kod terenskih istraivanja na
kojima su sudjelovali studenti etnologije i povijesti, a koja je rezultirala zbornikom radova Zapisi iz Gornjih Ravnih
kotara: etnoloki, povijesni i muzeoloki prilozi o Islamu Latinskom, Islamu Grkom, Kaiu i Podgradini, (ur. Milana
erneli i Marijeta Rajkovi Iveta), Zagreb 2010. Zahvaljujem dr. sc. Marijeti Rajkovi Iveta to me je podsjetila na
tu suradnju. O mogunostima i problemima suradnje povjesniara i etnologa vie u: Suzana Leek, Usmena povijest povijest ili etnologija?: mogunosti suradnje povjesniara i etnologa, asopis za suvremenu povijest, 33/2001.,
br. 1, 149.-154.
U engleskom jeziku postoji vie pojmova za oznaavanje osobe koja kao ispitanik sudjeluje u procesu prikupljanja
podataka metodom oralne historije: interviewee, informant, respondent, oral author, narrator. U radu se kao adekvatan
pojam koristi kaziva odnosno kazivaica.
Iako su intervjui bili zamiljeni kao polustrukturirani te su trebali biti vezani uz neki ambijent u Kuli i prakse vezane
uz taj ambijent, odmah na poetku prvoga razgovora, kazivaice su na vlastitu inicijativu zapoele priati o razdoblju
svoga djetinjstva u Splitu te poslije u Islamu. Nakon tih poetnih minuta u kojima su same izloile dio svoje prie,
razgovor se nastavio prema utvrenom obrascu.
24. 7. 2012. 15:36:19
259
tih sklonita. Znam da sam malo histerino reagirala jer sam se htjela otrgnuti i na otvoreni
prostor van izai, tim vie to su do mene doprle prie, i konkretno je to ba bilo iz Splita gdje
su... odakle smo doli, gdje smo imali kuu, [...] da je u blizini negdje zatrpana trokatnica i da
se uju vapaji ljudi ispod toga [...] tako da [...] smo izdrali svega dva bombardiranja u Zadru
i onda smo preli u Islam, gdje e nas godinu dana kasnije isto zatei bombardiranje. (O. .)18
Nadalje: Tree bombardiranje znam da smo bili u polju dole, u vinogradu ispod vrta naeg i
da smo vidjeli dim, jel, od bomba i tako i da su se tresla stakla, ne znam, moda su ak i popucala negdje bila gore na kuli. (O. .)19
Ni sama ki ne proputa istaknuti izravnu povezanost proivljenih bombardiranja s opisima svog oca u spomenutom romanu.20 Osim toga, prisjea se i ruevina: Bila je nedavno
i jedna izloba u Zadru o tome. To je strano impresivno jer su te ruevine koje se nisu desetpetnaest godina uope raskrivale iz nekih politikih razloga po petnaest metara visoke ruevine su bile. U Zadru. To je neprohodno bilo... (O. .)21
Dakle, i keri Vladana Desnice tvrde odnosno potvruju da je to razdoblje ostavilo neizbrisiv trag na njegov knjievni opus, mislei prvenstveno na spomenuti roman. Meutim,
nemogue je ne postaviti pitanje koliko su slike bombardiranja opisane na takav slikovit
nain uistinu proizvod vlastita sjeanja, a koliki je bio utjecaj drugih, naknadnih imbenika na stvaranje tog sjeanja, uzimajui u obzir ponajprije itanje romana Zimsko ljetovanje
te komunikaciju s okolinom. Na interakciju komunikacije i pamenja upuuje i Maurice
Halbwachs. Individualno pamenje neke osobe izgrauje se njezinim sudjelovanjem u komunikacijskim procesima. Funkcija individualnog pamenja je povezivanje pojedinca s
razliitim drutvenim grupama, od obitelji do religijskih i nacionalnih zajednica. Pamenje
ivi i odrava se u komunikaciji; ako se komunikacija prekine, tj. ako nestanu ili se promjene relacijski okviri komunicirane stvarnosti, nastupit e zaborav. Sjeamo se samo onoga
to moemo komunicirati i to moemo lokalizirati u relacijskim okvirima kolektivnog
pamenja.22 Polazei od pretpostavke da je i itanje knjievnih djela oblik komunikacije,
s pravom se moemo zapitati je li moda itanje Zimskog ljetovanja utjecalo na konanu
formulaciju prie o bombardiranju. No, to ne umanjuje vrijednost svjedoanstva i ne baca
sumnju na istinitost dogaaja.
Nakon tih u djejoj percepciji gotovo kataklizmikih prizora, itava se scena premjeta u Islam Grki, odnosno Kulu Stojana Jankovia. Iako je i tu postojala stalna ratna
prijetnja, to jest prijetnja od novih bombardiranja zbog relativno male zrane udaljenosti
od Zadra, Olga i Jelena tu poinju graditi svoj vlastiti svijet, svoj mikrokozmos i u prvi
plan njihovih sjeanja tada dolaze nove uspomene koje se uglavnom mogu povezati s odreenim prostorima na podruju Kule, odnosno grupirati oko njih. Te su slike u potpunoj
suprotnosti s onima prije opisanima.
Tijekom analiziranja intervjua, shvatili smo da se, uz interijere, najee pojavljuje sljedea tema: voda i znaaj vode. Ne samo to je ona neophodna za ivot, ona je u
Islamu Grkom bila i poveznica izmeu sela i obitelji Desnica odnosno mjesto njihove
18
19
20
21
22
Razgovor s Olgom i Jelenom, 27. oujka 2010. u stanu Olge kari. Razgovor vodili Ivana Cvijovi i Goran obota.
Intervjui koji se u ovom radu citiraju transkribirani su, ali nisu objavljeni ni pripremljeni za objavljivanje. Svi transkripti nalaze se kod djece Vladana Desnice i lanova projekta (ispitivaa).
Isto.
Isto.
Isto.
Jan Assmann, Kultura sjeanja, Kultura pamenja i historija, (prir. M. Brkljai i S. Prlenda), Zagreb 2006., 53.
24. 7. 2012. 15:36:19
260
interakcije.23 Sam Vladan Desnica u jednom intervjuu apostrofira ulogu vode: Pa jako volim vodu. Ja mislim da su to neki prastari, praljudski rudimenti u nama na koje svaki od
nas reagira.24 Voda je u Kuli bila zastupljena na dvama mjestima: Klokotui (izvoru) i Pekijeri (akumulacijskom bazenu), ali ona je oduvijek imala dublji znaaj za stanovnike ili
posjetitelje Kule i okoline. Klokotua je bila (i jest): Izvor koji nikad ne presuuje, koji ima,
nama se inilo, najukusniju vodu na svijetu. (O. .)25 Dobar dio sela se sluio tom vodom tako
da zapravo tu su se okupljale recimo seljakinje i tako dakle. Tu smo dolazile u kontakt na neki
nain. (J. I.-D.)26 Nikad ne presuuje. (U. D.)27 To nam je bila zabava. I na Klokotuu. To je
bilo mali izlet. [...] Bio je jedan mlaz i nita vie. Neprekidan, hladan, uvijek isti. (S. D.)28
Jedna od aktivnosti koja se odvijala na vodi, a posebno ih se dojmila, bilo je plisiranje
suknji: [...] te suknje su donosili na vodu i vodeno plisirali. [...] Neto sveano se nama strano
inilo jer oni su imali strpljenja da moda pola centimetra nabor, centimetra maksimalno...
[To sloe pa] ... pritisnu to i onda ekaju na suncu da se osui. (O..)29
Nemamo dovoljno prostora da podrobnije opiemo njihove igre, sudjelovanje u odlascima za blagdan Svetog Ilije u oblinje selo Kai, ime bismo se jo i vie udaljili od teme, no
spomenut emo opis vridbe: Znate, to vam je isto bio spektakl nama djeci tako da smo molili
da nas jako rano ujutro probude kad se to radilo. (O. .)30 itav posao morao se obaviti vrlo
rano: Ve u tri sata su meni rekli. Ja nisam vjerovala, ali jedan put kad su me probudili... Za
svitanje se to jer to do osam sati, do vruine to je kraj jula trebalo je ve biti gotovo. I kad
bi se mi prirodno kao djeca probudili, oko pola osam sati, to je tako nisko bilo, je li, a ti snopovi, penica ili tako, kad bi se poslagali, pa to je skoro do vrata... jedno dva ili tri konja su... tri
konja su ukupno, koji su vezani za stup u sredini i oni su, znai etiri, pet sati je bilo, a seljak
je morao ii za njima i tjerati ih. Nije to ba ni njemu lako. (O. .)31 Na pitanje o tome to
se jelo, saznaje se sljedee: Polenta, palenta, pura. Na otoku pura, ovdje pula. I to se ovako
u irokom okruglom jednom dosta dubljem pladnju i tako. [...] Drvena jedna, okrugla, velika
zdjela ja ne znam kako se zvala i onda bi svi posjedali, obavezno i ja! Okolo. I to je sad
obred koji se meni jako sviao. im bi dobili licu i onda kao da veslamo jednakim zamasima
se maati toga. (O. .)32
Zasigurno su i takvi idilini prizori zajednitva pridonosili idilinoj percepciji ambijenta
koji je Vladanu Desnici sluio kao utoite, kojemu se vraao itavoga svog ivota i koje e
naposljetku odabrati za svoje posljednje poivalite. U intervjuu to ga je dao 1969. godine rezimira sljedee: Dakle, iz Islama najvie su mi ipak pejzai ostali, pejzai najvie odjeka
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
O znaaju pejzaa, a posebno vode u opusu Vladana Desnice vidi: Stanislava Bara, Znaenje pejzaa u Desniinim
Impresijama iz sjeverne Dalmacije, Desniini susreti 2005. 2008. Zbornik radova, (ur. Drago Roksandi i Ivana
Cvijovi Javorina), Zagreb 2010., 33.-45.
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnica. Knjiga druga, (prir. Duan Marinkovi),
Zagreb 2006., 135.
Razgovor s Olgom i Jelenom, 27. oujka 2010.
Isto.
Razgovor sa Stojanom Desnicom, 17. oujka 2010. u stanu Stojana Desnice. Razgovor vodili Drago Roksandi i
Tihana Rubi. Razgovoru je prisustvovao i Uro Desnica, sin Vladana Desnice te je na nekoliko mjesta tijekom razgovora dodao svoj komentar. S Uroem Desnicom je, kao to je ranije navedeno, obavljen zasebni intervju, ali on jo
nije transkribiran.
Isto.
Isto.
Isto.
Isto.
24. 7. 2012. 15:36:19
261
imaju, ja mislim, u mojim knjigama. A ku, znate, u mnogim sam kuama ivio, i gradskim, i na selu, na imanju, i u raznim gradovima i tako dalje, pa se sve to mijea, osobito ono
iz djetinjstva. Pojedini detalj se uzme odavde i odande. Pejzaa mnogo ima iz Islama. Pejzaa
i timunga u mojim djelima.33
Iako je bio zaposlen kao vii dravni slubenik, nikada nije prestao razvijati svoj interes
za knjievne i umjetnike teme pa je upravo to smatrao svojom najvanijom preokupacijom,
ne zanemarujui pritom ni svoju slubenu dunost, sve dok je se 1950. godine nije odrekao
i u potpunosti posvetio pisanju. Zanimljiv je ulomak iz intervjua Stojana Desnice u kojemu se osvre na Desniino poimanje njegove politike funkcije naelnika Pravne slube u
Ministarstvu financija:
D. R.: Jeste odlazili kod njega, u kancelariju?
S. D.: Jesam.
D. R.: Kako je on taj posao doivljavao?
S. D.: Tako da se svaao s Ankom Berus. [...] Znam da se nisu podnosili, ona je bila ministrica, on ef Pravne slube i gledali su se malo ovako...
D. R.: Kako to da je on uope postao ef Pravne slube ako nije bio u dobrim odnosima s
njom?
S. D.: Ja mislim da... Ona ga nije niti postavljala, da su njega imenovali drugi.
D. R.: A koji su to drugi bili?
S. D.: Iz Vlade: Duko Brki. [...] Jedanput je Anka Berus priredila nekakav sastanak u Ministarstvu, da se raisti pitanje njihove menze. Jer menza nije bila u redu, neto nije to timalo,
svi su se bunili. I bio je jedan, njoj vrlo odani, slubenik koji je odrao govor: To je strano,
to se ne da trpiti, ovo, ono, ti mievi, ti konobari, to treba streljati!, a Vladan se okrene i kae:
Mieve, mieve, ne konobare.
D. R.: A, recite, to nam jedino Vi moete kazati, ef Pravne slube je, pretpostavljam, imao
dosta velike odgovornosti, zar ne?
S. D.: Naravno. [...] Osim toga, primo je sva mogua slubena glasila.34 I Narodne novine
slovenske i makedonske, sve je on to...
D. R.: I prouavao.
S. D.: I prouavao.
D. R.: Znai, on je taj posao vrlo ozbiljno bio shvaao?
S. D.: Vrlo ozbiljno. [...]
D. R.: Znai volio se aliti, ne?
S. D.: Da.
D. R.: A to to je radio, radno vrijeme je sigurno bilo znatno due od normalnoga, jel tako?
[...] Kad je stizao pisati ita drugo?
S. D.: Iskljuivo izvan radnog vremena. Jer on bi odlazio u 10 sati na kavu, na 15 minuta bi
iziao van, to mu je bio kao odmor. A onda je onome svome koji mu je sjedio u predvorju
33
34
Zagreb 2006., 121. U istom intervjuu, objavljenom pod naslovom Razgovor s Vladanom Desnicom o umjetnikom
stvaranju, kao nezaobilazne motive u svom knjievnom opusu navodi i sunce i more. Isto, 138.
U svome izlaganju koje je na ovogodinjim Desniinim susretima u Islamu Grkom odrao Branislav elap, dugogodinji glavni urednik Izdavakog poduzea Prosvjeta, osvrnuo se i na veliku ljubav Vladana Desnice prema itanju,
izjavivi kako su Vladimir Bakari i Vladan Desnica bili njihovi najbolji kupci. Usp. izlaganje Branislava elapa u
ovome zborniku radova.
24. 7. 2012. 15:36:19
262
njegovom, bio kao njegov sekretar neki, rekao: Ako netko za mene pita, onda recite da sam u
kabinetu. Jer, kae, ako pitaju iz kabineta ministri ove Anke Berus, mislit e da sam u zahodu.
A ako pitaju neki drugi, mislit e da sam kod Anke u kabinetu.35
Vladan Desnica se i sam izjasnio o balansiranju izmeu vremena provedenog u uredu i

vremena utroenog na knjievno-umjetniko stvaralatvo: Inae, ja sam dugo vremena radio, volio raditi nou ve iz praktinih razloga zato to sam preko dana imao dunosti u uredu
i no mi je bila slobodno vrijeme. Osim toga, nou ovjek nema ni drugih obaveza, ni smetnja
drugih, ni drutvenih, ni posjeta i tako dalje, ni umova na ulici pa mirnije radi. [...]36
Nejasno je, meutim, odakle Stojanu Desnici podatak o neslaganju izmeu Vladana
Desnice i Anke Berus. tovie, teko je zamisliti da bi uope bio na tako odgovornom poloaju da je odnos bio u potpunosti negativan vjerojatno mu tada ne bi pomogle ni intervencije drugih strana, kao to je ovdje konkretno naveden Duan Brki.
Ta nam epizoda moe posluiti za pojanjenje jo nekih od kritika upuenih na raun
metode oralne historije. Rasprave se vode oko odnosa izmeu injenica i istine.37 Mi moemo provjeriti istinitost odreenog podatka, no ak i ako utvrdimo da on ne odgovara
istini, to nikako ne znai da nam (su)govornik nije iznio ono u to je uvjeren da je istina,
bez ikakvog namjernog pokuaja manipulacije injenicama.
Dva su opeprihvaena razloga za nepovjerenje prema usmenoj povijesti. Dakle, kao to
smo ve spomenuli, iskazima oevidaca prvenstveno se predbacuje prevelika doza subjektivnosti. U historiografiji se privilegiraju naoko prozirni dokumenti poput sudskih i policijskih zapisnika, oporuka, vjenanih listova i tako dalje nad neprozirnou knjievnih
tekstova odnosno, mogli bismo dodati, i usmenih svjedoanstava kao povijesnih dokumenata.38 Objektivna komponenta odnosi se prvenstveno na dokumente koji ostaju isti
i nakon dueg vremena, a jedino to se moe promijeniti je interpretacija. Subjektivnost
obuhvaa pak sve ono podlono promjenama, ime postaje i manje pouzdano. Meutim,
uz subjektivnost, drugi vaan razlog je i nepovjerenje prema samom procesu pamenja.39
Naravno, na osobno pamanje moe utjecati i javno pamenje jer ljudi unutar zajednice
apsorbiraju javne debate i pritom usvajaju odreene stavove.40 Pojednostavljeno govorei,
mogunost iznoenja vlastite istine tj. velika uloga subjektivnog doivljaja te nepostojanost ljudskog pamenja razlozi su zbog kojih su neki povjesniari i dalje skeptini prema
usmenoj povijesti.
No, vratimo se sada jo malo na priu o ratnim danima Vladana Desnice. Poznato je
da je Desnica za vrijeme Drugoga svjetskog radio kao prevoditelj u Zadru, ali je veinu
vremena provodio u Islamu, i to u knjinici. To je bilo mjesto koje je posebno fasciniralo i
njegove keri, iako su im baka i teta ponekad i branile ulazak u nju. Na pitanje to se italo
u Islamu, odgovorile su: italo se 4.000 knjiga. Poelo se od Rusa. [...] Meni je Plemiko gnijezdo prvi roman. (J. I.-D.)41 Onda su bile i narodne pjesme, Vukova djela, kako se to zvalo.
35
36
37
38
39
40
41
Razgovor sa Stojanom Desnicom, 17. oujka 2010.

Zagreb 2006., 114.
Hayden White, Historijska pripovjednost i problem istine u historijskom prikazivanju, asopis za suvremenu povijest, 36/2004., br. 2, 621.-635.
Nada Kisi Kolanovi, Historiografija i postmoderna teorija pripovijedanja: Hayden White i Dominic LaCapra,
asopis za suvremenu povijest, 35/2003., br. 1, 227.
Isto, 37.
24. 7. 2012. 15:36:19
263
Devet knjiga je bilo epske, muke, enske narodne pjesme, zagonetke, pitalice,... To je sve... sa
svim tim rodovima smo se upoznali tamo. Mi nismo ile u kolu zbog rata. Mi smo svega prve
razrede prvi, drugi i trei, ja nisam ila vie ti42 si par mjeseci u trei, ja sam par mjeseci u
etvrti i to u Islamu u popovskoj kui, gdje su jednu sobu pretvorili u to. Sjedilo se na podu,
a tronoac se imalo za pisanje. Tronoac. A to je nama sve nekako zgodno, e g z o t i n o. Ne
znam, barem iz sjeanja. (O. .)43
Djevojice su egzotinim doivjele i protagoniste jednog izrazito neugodnog dogaaja u koji se upleo i Vladan Desnica. Dogodilo se to kada su, kako kau, bosanski etnici, mnogo opasniji od lokalnih etnika, doli u Kulu u potrazi za lanom njihove
obitelji, Bracom (Stojanom Desnicom). Situaciju je razrijeio Vladan Desnica, koristei
svoj ugled i spretnost: Na tavanu, mi smo stanovali na prvom katu. Jo su postojale stepenice do drugog kata. I onda se odmah ulazilo u tavan. Ja se sjeam te scene dramatine,
zapravo strano retorine. Gdje je na tata zapravo svojom retorikom spasio, ovaj da je tko
mutav bio tamo koji se nije znao tako sluiti rijeima... Znate ovaj, oni su htjeli obavezno
doi gore i to pogledati, a tata se s velikom gestom i velikim rijeima zgraao na njihovo
nepovjerenje u ovakvu familiju. [...] Oni su korak po korak osvajali, a on se nije dao, znate
isto retorikom ih je zadrao. Ja sam se divila, prvi put sam ula tako na djelu, znate, kako
moe retorika... Jer to su bili strano bahati i, onako, krupni i nasilni ljudi. [...] ... a ujutro
smo se probudili mi djeca i gledali odozgo preko svih zidova [to] su neki kao patuljci sa
bradama [bili]. (O. .)44
Vladana Desnicu je, prema svjedoenju njegovih keri, potreslo i kada su se u Kuli prije
privremeno smjestili partizani: To se svaki dan mijenjalo, znate sad partizani, sad etnici, sad
Nijemci. Prije toga Talijani to ja jo nisam bila [tamo]. (O. .)45 Znate, ja znam da je u tom
novom stanu takozvanom mi smo u staroj kui stanovali da su stanovali partizani. Da se
moja baka ne znam to ljutila jer su loili vatru na parketima. Oni su govorili: Drugarice mi
vama ivot, a vi ne znam ta! (J. I.-D.)46
O Nijemcima koji su tamo privremeno boravili pak imaju ljepe uspomene oni su im
se inili pristojnijima i civiliziranijim jer nisu palili parket.47 No oni su, kako je poznato,
mitraljirali krov upravo zato to su znali da su tamo smjeteni partizani.
Iz tih intervjua lako se moe iitati odnos stanovnika Islama Grkog prema vlasnicima
Kule. Oni su na Vladana Desnicu i na njegovu obitelj, openito govorei, gledali s velikim
simpatijama iako se odnos sela prema njima kretao od prisnog pa do gotovo feudalnog, to
jest bio je i srdaan i pun potovanja. Naravno, seljani su bili mnogo prisniji prema najmlaima. Tako su se seljaci, na primjer, budui da su Olga i Jelena stalno neto radile pored vode, ponosili njima kao svojima i zadirkivali ih da bi se zbog svoje marljivosti trebale
udati za seljake, a ne za graane.48 Iako bi ta izjava mogla implicirati negativne stavove prema ljudima iz grada (sadrane na primjer u opreci marljivost lijenost), nadasve pozitivan
odnos prema Vladanu Desnici pokazuje da su ga seljani izrazito srdano doivljavali, a to
je najbolje vidljivo i iz sljedeeg opisa:
42
43
44
45
46
47
48
Obraa se sestri.
Isto.
Isto.
Isto.
Isto.
Isto.
24. 7. 2012. 15:36:19
264
G. .49: A kakav je bio odnos, recimo, sa seljacima i vama?

J. I.-D.: Kako kome.
O. .: To je uvjetovano generacijski.
J. I.-D.: Naa baka je bila gospodarica. I ona je stvarno imala, kako bih rekla autoritet.
G. .: Strogi odnos?
J. I.-D.: Da, da, da. Imala je pomalo feudalni. Naa mama je ve bila graanka. Ona je bila
gospoa, znate. Ona nije imala taj, kako bih rekla... nije ona imala u sebi taj...
T. .-J.:50 Ona je imala taj nekakav skrbniki odnos: ono, vidi jadno dijete pa mu pokrpa...
J. I.-D.: Da, da. Teta je ve imala vie srca. Mamu su jako volili jer je bila denjatna. Znate to
je denjatna? Kako bih rekla? Nije se... Ah, degnarsi, talijanski.51 Nekako... [...] To znai da se
zapravo nije drala rezervirano. Dakle, imala je nekakav... nije se libila seljaka. Mi smo isto
imali taj odnos familijarniji i na neki nain...
G. .: Srdanije, recimo.
O. .: Srdano.
J. I.-D.: Ne samo srdaniji, nego prijatniji. [...] Nije bilo distance.
O. .: Ljudi su bili zanimljivi, ti nai.
J. I.-D.: Da, da. Nije bilo te distance koju je naa baka imala. [...] Tatu su zvali gospodaru, ali
to je bila druga vrsta autoriteta. On je bio vrlo, kako bih rekla, suosjeajan prema seljacima i
tako dalje. [...] Tata je govorio: Kakav sam ti ja gospodar? Ali je zapravo imao autoritet kod
seljaka, dakle gospodara i tko je reko da [...] je to posljednji feudalni sprovod koji je vidio.
Znate, kad je tata umro, onda smo ga doveli u Islam, tu je kua, tu je crkvica. Seljaci su prije
svega u crkvici runo morali iskapati te grobove, dolje kamen, nije se moglo minirati. Dakle,
da bi to, a drugo su ga eljeli na svojim ramenima pronijeti kroz selo.
Zakljuak
Svi primjeri jo jednom nedvojbeno pokazuju da tema Vladana Desnice ni izdaleka nije
iscrpljena. Uz postojee arhivske materijale koje jo treba istraiti, Desniina knjievna djela
i ostale zapise, oralna historija moe popuniti neke praznine i dati odgovore na neka i dalje
otvorena pitanja o njegovom ivotu, stvaralatvu i vremenu u kojem je ivio. Iz prikupljenog materijala moe se, izmeu ostaloga, u razliitim epizodama iitati kako su lanovi
obitelji Desnica interpretirali tue vienje Vladana Desnice, odnosno kako su interpretirali njegove mogue stavove prema odreenim tadanjim pojavama i situacijama u spomenutom razdoblju te kakav su dojam na njih ostavili neki njegovi postupci. Iako joj mnogi
predbacuju nepouzdanost, valja imati na umu da usmena povijest uz pravilan pristup i
precizno postavljena istraivaka pitanja ne mora biti nita manje pouzdana ili nepouzdana
u odnosu na bilo koji drugi izvor istraivanja. Nijedan podatak bilo koje vrste ne smije se
uzimati bez zadrke i mora se provjeriti u odnosu na druge izvore.52 Oralna historija pomae nam da doemo do novih injenica koje e nam pomoi u prianju neke nove prie.
49
50
51
52
Ispitiva Goran obota.

Isto. Razgovoru je prisustvovala i Tatjana kari-Juri, unuka Vladana Desnice.
Tal. degnarsi spustiti se; sniziti.
24. 7. 2012. 15:36:19
265
Vladan Desnica und der Zweite Weltkrieg:

Familienerinnerungen
Zusammenfassung: Die Zeit des Zweiten Weltkriegs prgte sich fest ins zeitgenssische Gedchtnis
ein. Doch abgesehen von den blichen Bildern von Bombardierung und Zerstrung kommen in
den Geschichten von berlebenden sehr oft solche Details, Personen und Ereignisse vor, die nur
sie bemerkten und wichtig fanden. Dies versuchten wir mithilfe der Oral History, d. h. anhand der
halbstrukturierten Interviews mit einigen Mitgliedern der Familie Desnica, zu rekonstruieren. Den
Interviews zufolge kamen drei Themenbereiche ans Licht: 1. das Leben in Islam Grki whrend
des Zweiten Weltkriegs; 2. die Interaktion zwischen der Familie Desnica und der Umgebung (Islam Grki) und 3. der Einfluss der Umgebung auf das Schaffen von Vladan Desnica. Die Arbeit
beruht auf den Interviews mit Kindern von Vladan Desnica und mit Stojan Desnica, dem ltesten
Familienmitglied. Obwohl viele Historiker dieser Methode noch immer misstrauen, kann einem
die Oral History helfen, neue Informationen zu entdecken, die in den schriftlichen Quellen nicht zu
finden sind, die aber einige Ereignisse und Situationen aus Desnicas Zeit erlutern knnten. Diese
Interviews zeigten noch einmal deutlich, wie stark Islam Grki und die Umgebung das literarische
Schaffen von Vladan Desnica beeinflussten.
Schlsselwrter: Vladan Desnica, Zweiter Weltkrieg, Islam Grki, Familie Desnica, Oral History,
Alltagsgeschichte
Intervjui s lanovima obitelji Desnica

1) Razgovor sa Stojanom Desnicom, 17. oujka 2010. u stanu Stojana Desnice. Razgovor vodili
Drago Roksandi i Tihana Rubi.
2) Razgovor s Olgom i Jelenom, 27. oujka 2010. u stanu Olge kari. Razgovor vodili Ivana Cvijovi i Goran obota.
3) Razgovor s Olgom i Jelenom, 18. travnja 2010. u stanu Olge kari. Razgovor vodili Tihana
Rubi i Goran obota.
Literatura
Maja Brkljai, Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamenja i historija, Zagreb 2006.
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnica. Knjiga druga, (prir. Duan Marinkovi), Zagreb 2006.
Anna Green, Kathleen Troup (ur.), The Houses of History, Manchester 1999.
Nada Kisi Kolanovi, Historiografija i postmoderna teorija pripovijedanja: Hayden White i
Dominic LaCapra, asopis za suvremenu povijest, 35/2003., br. 1, 217.-233.
Suzana Leek, Usmena povijest povijest ili etnologija?: mogunosti suradnje povjesniara i etnologa, asopis za suvremenu povijest, 33/2001., br. 1, 149.-154.
Donald A. Ritchie, Doing oral history: a practical guide, New York 2003.
24. 7. 2012. 15:36:20
266
Miroslav icel, In memoriam. Knjievno djelo Vladana Desnice, Republika, 23/1967., br. 5,
204.-205.
Hayden White, Historijska pripovjednost i problem istine u historijskom prikazivanju, asopis
za suvremenu povijest, 36/2004., br. 2, 621.-635.
Hayden White, The Question of Narrative in Contemporary Historical Theory, History and
Theory, 23/1984., br. 1, 1.-33.
24. 7. 2012. 15:36:20
19.
SRPSKI INTELEKTUALCI U OKUPACIJI:

OD UTNJE DO REZIGNACIJE
Bojan orevi
UDK: 316.344.32(=163.41)"1941/44"
Saetak: Okupacija je poseban fenomen i specifina posledica rata. U Srbiji ona se od 1941. do
1944. godine zbivala u uslovima neprekinute borbe protiv zavojevaa, ali i uz surovi graanski
rat. Sve to uticalo je na svakodnevni ivot, ali i bitno odreivalo ponaanje i stav intelektualaca
koji nisu uspeli ili nisu eleli da izbegnu iz zemlje. Pri tome, prostora za autonomno delovanje nije bilo jer je u delu Srbije pod nemakom upravom i ingerencijama Vlade nacionalnog
spasa kulturna politika bila krajnje ideologizovana. Poivala je na tri postulata: nacionalizmu
(koji se predstavljao kao tenja za povratkom imaginarnom izvornom vrelu srpske duhovnosti), antijugoslovenstvu (pri emu se u zajednikoj dravi i ideji jugoslovenstva video koren svega
zala) i antimodernizmu (pre svega u knjievnosti). Nediev reim nastojao je da pridobije za
saradnju to vie intelektualaca, pre svega knjievnika i univerzitetskih profesora. Zanimljivo
je, pri tome, da se saradnja traila od onih koji su apriorno oznaavani kao nepouzdani, zadojeni maglovitim idealima zapadnoevropske kulture, a kao takvi zapravo sumnjivi. Stoga su
srpski intelektualci morali najpre da prou kroz neku vrstu pokajanja i proienja. Ipak, malo
se intelektualaca otvoreno stavilo u slubu Nedievog reima i okupatora, a to su bili uglavnom oni koji su i pre rata pripadali desniarskim organizacijama. Veina drugih intelektualaca
zauzimala je ambivalentan stav. Trudili su se da svoje prisustvo u javnosti svedu na najmanju
moguu meru, ali su istupali u okviru svoje struke (javna struna predavanja, saradnja na posebnim emisijama Radio Beograda, objavljivanje knjiga). Trudili su da se ne uklope u kolektivni identitet, ve su insistirali na sopstvenoj individualnosti, nastojei da tako nau odgovor
na svakodnevno zlo koje ih je okruivalo. Oni koji su mogli a takvih je bilo dosta povukli
su se potpuno iz javnog ivota i utonuli u utnju, koja je, meutim, mogla biti s jedne strane
izraz najdublje rezignacije i oaja (kao u sluaju Branka Lazarevia), a s druge beg u kreativnost
koja je dovodila do utehe (paradigma ovoga je Ivo Andri). Tako se, zapravo, odgovor intelektualaca na rat i okupaciju kretao svim moguim linijama saradnje, otpora, mirenja ili utnje.
Kljune rei: okupacija, rat, intelektualci, etika, kolaboracija, otpor, utnja
1.
pecifian oblik ili posledica rata jeste okupacija kao poseban fenomen. Na prostoru Jugoslavije, za vreme Drugog svetskog rata, okupacija je bila utoliko sloenija to se
odvijala u uslovima nikad prekinute borbe protiv zavojevaa, ali i u uslovima surovog
24. 7. 2012. 15:36:20
268
etnikog i graanskog rata. Sa samom Srbijom, pak, stvari stoje jo sloenije. Iako poraena
i okupirana, razdrobljena na vie okupacionih zona (najvei deo Srbije okupirali su Nemci,
a druge delove Maari, Bugari, Italijani, Albanci i tzv. NDH), Srbija pod nemakom upravom (od severnog Banata do Kosovske Mitrovice) zadrala je izvesna svojstva drave na
unutranjem planu, formiranjem (u septembru 1941. godine) tzv. Vlade nacionalnog spasa
pod vostvom Milana Nedia. Ipak, na povrinu su izbijali razni suprotstavljeni interesi
i raznovrsni konflikti. Dovoljno je rei da je u graanskom ratu u Srbiji uestvovalo pet
vojnih formacija: Nedieva Srpska dravna straa, Ljotiev Srpski dobrovoljaki korpus,
pripadnici Jugoslovenske vojske u otadbini (etnici Drae Mihailovia), tzv. legalizovani
etnici (bliski Nedievoj vladi) i jedinice Narodnooslobodilake vojske. Sve ovo uticalo je
na svakodnevni ivot i sudbine obinih ljudi, a meu njima i onih intelektualaca koji nisu
otili iz zemlje posle aprilskog sloma, i koji su ostali da istrajavaju u okruenju koje je bilo
sve pre nego naklonjeno intelektualnom radu, te koje je ubrzo e se to uvideti stavljalo
intelektualce na probu svesti i savesti, i to u atmosferi stalne neizvesnosti i egzistencijalne
ugroenosti.
2.
U delu Srbije pod nemakom upravom i ingerencijom Vlade nacionalnog spasa sprovoena je kulturna politika koja je bila krajnje ideologizovana, i koja je poivala na tri
osnovna postulata: nacionalizmu, antijugoslovenstvu, a u literaturi i umetnosti na antimodernizmu.
Nacionalizam se predstavljao kao sublimirana tenja za povratkom tzv. izvornom i neukaljanom vrelu srpske duhovnosti, i kao jedini lek za pometenost srpskog duha,1 te je
stoga magloviti kosmopolitski ideal valjalo zameniti nacionalnim idealom.2 Najeksplicitnije je to izrazio Vladimir Vuji: Ako srpskim okom progledamo i srpskom milju opet
ponemo misliti, nita nee spreiti snani razvoj srpskog stvaranja...3 U tom smislu, propagirano je potpuno okretanje Nemakoj i njenom duhovnom i kulturnom uticaju. Pri
tome se ilo u dva pravca. Isticane su kulturne veze koje su u prolosti spajale nemaki i
srpski narod (pogotovo uticaj nemake kulture na Dositeja Obradovia i Vuka Karadia),
te uloga nemakoga duha i kulture u razvoju srpske nacionalne svesti u 19. stoleu. Ono to
je ilo tee jeste pokuaj Nedievih propagandista da Srbe, a pre svega srpske intelektualce,
ubede da se veu za nacistiku Nemaku i njenu kulturnu politiku. Za samo dve godine
(od 1941. do 1944.) u Srbiju je uvezeno preko 250.000 nemakih knjiga, a srpski izdavai
utrkivali su se u prevodima. U sutini, poruke su se svodile na to da je Srbima posle rata
zagarantovano mesto u tzv. novom svetskom poretku, i da se to mesto ima obezbediti tako
to se kao svoj prihvata nemaki dakako nacistiki kulturni model.4
1
2
3
4
Velibor Joni, Mogunosti naeg knjievnog stvaranja: odgovor na anketu, Obnova (Beograd), br. 270, Uskrs
1942., 12. Ove rei bile su utoliko upeatljivije jer ih je izgovarao ministar prosvete i vera u tadanjoj vladi.
D-r . Sl. /oko Slijepevi/, Za nacionalniju knjigu, Obnova (Beograd), br. 389, 10. X. 1946., 6.
Obnova (Beograd), br. 275, 30. V. 1942., 5.
O ovome vie: Milan Ristovi, Nemaki novi poredak i jugoistona Evropa 1940/1941-1944/1945, Beograd 1991., 45.48.; Bojan orevi, Kulturoloki aspekti opozicije svoj : tu u vreme rata i okupacije (1941-1944), Slika drugog
u balkanskim i srednjoevropskim knjievnostima: zbornik radova, (ur. Miodrag Maticki), Beograd 2006., 228.-229.;
Bojan orevi, Srpska kultura pod okupacijom, Beograd 2008., 74.-79.
24. 7. 2012. 15:36:20
269
Srpski intelektualci u okupaciji: od utnje do rezignacije
Koren svega zla koje je snalo Srbiju i Srbe traen je i nalaen u predratnoj dravi,
Jugoslaviji. etvrt veka postojanja jugoslovenske drave shvaeno je, u redovima intelektualaca u slubi Nedievog reima, kao dvadeset pet godina praktine, taktike i kulturnopolitike delatnosti jedne odreene ideoloke namere koja nas je dovela do ruba propasti.5
Posebno nepomirljiv i otar bio je pesnik Sima Pandurovi. Smatrajui nacionalizam jedinim plamenom istine, Pandurovi je bio neskriveno sarkastian: Ako vam neko pristupa
kao Jugosloven, moda je to i kakav fantast. Budite, u svakom sluaju, obazrivi. Jer je
mnogo verovatnije da je to ili glupak ili varalica.6
U umetnosti, a napose knjievnosti, ispoljavan je radikalni antimodernizam, najvie
olien u otroj kritici meuratne avangardne knjievnosti.7 U uglavnom prizemnim i paskvilantskim napisima ukazivalo se na zastranjenje duha i inteligencije u srpskoj meuratnoj poeziji, kao i na literarno-partizanski olo oko NOLIT-a i nadrealistikog asopisa
Nemogue (ciljalo se, pre svega, na pisce bliske komunistikom pokretu Marka Ristia,
Veselina Masleu, Oskara Davia, Aleksandra Vua, Miroslava Krleu, Duana Matia).
uli su se i zahtevi za unitenje tzv. nenacionalnih knjiga, tj. svega onoga to je smatrano
bolesnom i tetnom literaturom.8 Sasvim nekritiki, u tom obraunu reimski intelektualci potrzali su autoritet starog i teko obolelog Bogdana Popovia, iako je on, svojim ivotom i delom, bio potpuna negacija nacionalistike i antizapadne ideologije.9
3.
Nediev reim od samoga poetka nastojao je da privue ili privoli na saradnju to vie
intelektualaca, pre svega knjievnika i univerzitetskih profesora. Izuzimajui one koji su
bili izvan zemlje (poput Rastka Petrovia, Miloa Crnjanskog ili Jovana Duia), ili one
koji su eksplicitno odbijali svaku saradnju (a takvih je, poput Ive Andria, Isidore Sekuli,
Branka Lazarevia ili Ksenije Atanasijevi, bilo malo), i naravno onih koji su se opredelili
za etniki (Dragia Vasi, Grigorije Boovi, Niko Bartulovi) ili partizanski pokret (Milo Savkovi, ore Jovanovi), svi ostali su implicitno ili eksplicitno terani da se izjasne i
uzmu uee u obnovi zemlje. Svaka takva akcija polazila je od kritike srpske inteligencije
koja je svoje uzore izmeu dva svetska rata nalazila na dekadentnom Zapadu, pre svega u Francuza. Posebno analitian, ali eksplicitan, bio je Svetislav Stefanovi: Poetkom
ovog veka, a naroito u toku i posle Prvog svetskog rata, pod dejstvom inteligencije dole
sa francuskih kola, poelo je svesno i plansko skretanje nae kulture sa dotle bliih i uih
evropskih puteva ka kulturi evropskog zapada, impregniranoj ve tada raznim internacionalnim stremljenjima, esto veto kamufliranim pacifistikim, panevropskim, u osnovi
masonskim i demokratsko-boljevikim tenedencijama.10 Radilo se o tome da su srpski
5
6
7
8
9
10
Boidar Tomi, Jedan prilog uzroku nae katastrofe, Naa borba (Beograd), 10. V. 1942., 6.
Sima Pandurovi, Unutranje orijentacije, Srpski narod, 3/1944., br. 2/3, Boi 1944., 16.
Za intelektualne i etike mene u ljudima indikativna je injenica da su meu najotrijim kritiarima avangarde bili
i njeni bivi istaknuti pripadnici, poput Svetislava Stefanovia i Todora Manojlovia. O tome: Gojko Tei, Srpska
avangarda u polemikom kontekstu, Novi Sad Beograd 1991., 95.-99.; 270.-272., Zdenka Petkovi-Proi, Kritike
ideje Svetislava Stefanovia, Beograd 1999., 139.-145.
Milan Popovi, Razorna literatura, Novo vreme (Beograd), br. 295, 19. IV. 1942., 3.
Videti: Bojan orevi, Srpska kultura pod okupacijom, 82.-87.
Dr. Sv. Stefanovi, Kulturno-istorijske marginalije na Uskrs 1942, Obnova (Beograd), br. 230, Uskrs 1942., 12.
24. 7. 2012. 15:36:20
270
intelektualci imali prvo da prou kroz neku vrstu oienja i pokajanja ne bi li ih se pripustilo u redove onih koji grade novi poredak. Oni su pozivani da se otrezne,11 upozoravani
da se mogu razumeti, pa i oprostiti, greke srca (kod naroda), ali ne i greke uma (kod narodne inteligencije).12 Ukazivalo se na tetan rad dela inteligencije zaraene masonerijom
i boljevizmom,13 a posebno je apostrofiran Beogradski univerzitet, kao leglo i rasadnik
komunizma.14 Knjievnik, publicista i politiar, u to vreme upravnik Dravnog arhiva,
Milan Stoimirovi Jovanovi, sve to sublimirao je u jasan poziv: Svoj zadatak srpska inteligencija moe ispuniti samo ako se sva, listom, bez izuzetka, patriotski i potpuno, stavi u
slubu srpske vlade, u slubu jedinog autoriteta meu Srbima.15 Ovakvo stanje oslikao je u
svojim uspomenama dramski pisac Ariton Mihailovi, jedan od onih koji nisu pristali na
saradnju sa Nedievim reimom i potpuno su se povukli iz javnog ivota: Otuda je sada
potera za intelektualcima, u prvom redu za knjievnicima, da se jave na saradnju...16
Kada pozivi i apeli nisu urodili plodom,17 i kada su se iz javnog ivota povukli ak i oni
intelektualci koji su potpisali tzv. Antikomunistiki apel, koji je trebao biti prvi test da li su
intelektualci spremni za saradnju,18 usledile su neskrivene pretnje. Posebno su one uestale
posle sloma partizanskog ustanka. Tokom 1942. godine hapeni su i odvoeni u logor na
Banjici oni intelektualci koji su odbili da potpiu Antikomunistiki apel, a drugima se pretilo da e doiveti slinu sudbinu, ili su uglavnom univerzitetski profesori penzionisani
daleko pre vremena, uglavnom pod sumnjom da su masoni ili leviari.19 Upozoravani su
na teke posledice pasivni posmatrai dogaaja,20 oni koji su, prema reima efa dravne
propagande ora Peria, prvi pozvani da srpski narod lee od teke komunistike zaraze,
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
Damnjan Kovaevi, Dunosti srpskog naroda prema sebi, Novo vreme (Beograd), br. 452, 20. X. 1942., 1.
Damnjan Kovaevi, Zato se ne sme utati, Obnova (Beograd), br. 28, 6. VIII. 1941., 4.
Nedela mranih sila: svedoanstva o nenacionalnom radu i projevrejskom stavu jednoga dela nae inteligencije,
Obnova (Beograd), br. 357, 3. IX. 1942., 5. Jo i u poslednjoj godini rata, knjievnik Vladimir Velmar Jankovi,
inae pomonik ministra prosvete i vera, u predavanju gimnazijskim profesorima, rezignirano je ustanovio: Jedan
deo inteligencije otpadio se od svoga naroda i preao na stranu na kojoj se ovaj narod nikad nije nalazio... Vladimir
Velmar Jankovi, Otadbina i inteligencija: samoodranje Srba, Prosvetni glasnik, 60/1944., br. 1, 4.
Obnova (Beograd), br. 366, 14. IX. 1942., 3.
Milan Stoimirovi Jovanovi, Zadatak srpske inteligencije, Obnova (Beograd), br. 168, 21. I. 1942., 5.
Ariton Mihailovi, Uspomene iz okupacije, (ur. Bojan orevi), Beograd 2004., 9.
Svi intelektualci, sa malim izuzecima, izmiljaju izgovore, i sreni su ako uspeju u tome da im se poveruje, makar i
neiskreno. Ariton Mihailovi, n. d., 9.
Antikomunistiki apel potpisali su intelektualci razliitih politikih i ideolokih opredeljenja. Uradili su to, takoe,
iz razliitih pobuda. Treba imati u vidu da je taj dokument nastao sredinom avgusta 1941. godine, dakle posle napada Nemake na Sovjetski Savez, da su se u Srbiji aktivirali partizanski odredi, a da jo nije bila formirana Nedieva
vlada, ve je uprava bila u rukama tzv. Komesarske uprave bez ikakvog autoriteta u narodu. Razliita imena meu
potpisnicima Apela svedoe o velikom pritisku, a i kasnije sudbine ovih potpisnika svedoe da sam potpis nije nita garantovao. Tako su se kao prvi potpisali predsednik Srpske kraljevske akademije Aleksandar Beli i knjievnik
Veljko Petrovi, a oni su se tokom cele okupacije drali rezervisano, ne objavljujui nita i ne uestvujui u javnom
ivotu, i ak su u tadanjoj tampi zbog toga bili kritikovani. Viktor Novak, pak, potpisao je Apel, jer je bio prokazan
kao vieni mason. Neki su, pak, iskreno bili uvereni da Srbiji preti komunistika opasnost. Retki su, zapravo, bili
oni (poput Svetislava Stefanovia ili Vladimira Vujia) koji su iskreno verovali u ideje nacionalsocijalizma i nemaku
pobedu u ratu. Uostalom, i sudbina potpisnika Apela posle osloboenja bila je dijametralno suprotna. Neki su svoj
angaman, pa i potpis Apela, platili glavom, drugi zatvorom i gubitkom nacionalne asti, trei su otili u izgnanstvo.
Opet, neki su bili prihvaeni od nove vlasti, i ostali na visokim poloajima ili dospeli na njih. Tako je Aleksandar
Beli ostao predsednik Akademije, a Veljko Petrovi je, umesto oteranog Milana Kaanina, postao direktor Muzeja
kneza Pavla (Narodnog muzeja).
Prvo to treba uiniti to je da Univerzitet postane stvarno srpski... Na Univerzitetu treba da se izgradi novi tip srpskog intelektualca koji e i hteti i moi i znati razlikovati preozbiljne znake vremena. D-r V. Lazarevi, Za srpski
Univerzitet, Obnova (Beograd), br. 270, Duhovi 1942., 5.
Vladimir Velmar Jankovi, Opredeljenja, Obnova (Beograd), br. 158, Boi 1942., 5.
24. 7. 2012. 15:36:20
271
a to ne ine.21 Najzad je upozorenje stiglo i od samoga predsednika vlade, Milana Nedia,

koji se u govoru na radiju eksplicitno obratio intelektualcima: Jedan veliki deo intelektualaca, knjievnika, naunika, profesora Univerziteta, umetnika, vienih srpskih privrednika i drugih javnih radnika, nalazi se po strani. Oni ne uzimaju uea u obnovi Srbije.
Pozivam ih da mi pomognu. Ako mi ne priu, ja u i sam svriti narodno delo obnove, ali
e biti bolje za njih ako uzmu uea u tome.22
4.
Malo je intelektualaca koji su se otvoreno stavili u slubu Nedievog reima i okupatora,
i to su bili uglavnom oni koji su i pre rata pripadali desniarskim organizacijama. Oni su
bili ubeeni da je duh korporativizma i nacionalsocijalizma mogue presaditi na srpsko tle.
Podravali su ideologiju oslanjanja na selo i seljaka, i hvalili nacistiki privredni i kulturni
sistem kao autoritatizovan u politikom smislu, hijerarhijski u ureenju odnosa, dirigovan
i planski u privrednom pogledu, socijalno pravian i kulturno duboko nacionalan.23 Taka
oslonca bilo je uverenje da su Srbi pobeen i okupiran narod24 koji, samim tim, ima dunosti i obaveze prema okupatoru: Nema vie podvaljivanja, mucanja, dve stolice...25 ak
je i Vidovdan, kao simbol svesne rtve i stradanja, iskorien za propagandu koja je pozivala
na povlaenje u sebe, okretanje od svega spoljanjeg u unutranje, u duh i duu...26 Tako
je princip intelektualizma i spekulacije pervertiran u poziv da se odustane od svakog otpora okupatoru, u uverenju kakvo je iskazivao knjievnik Svetislav Stefanovi da je sistem demokratije i parlamentarizma tako definitivno sruen, da ga u Evropi niko vie nee
oiveti.27 A knjievnik Stanislav Krakov, koji je na sebe uzeo glavnu ulogu u propagandi
protiv jugoslovenske vlade u Londonu i Drae Mihailovia kao vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske u otadbini, ukazivao je na greh intelektualaca, jer pomau da se na
osakaenom i iskrvavljenom telu srpskog naroda... izvre i ideoloke vivisekcije.28 Dobar
deo intelektualaca koji su se oglaavali tokom okupacije pripadali su onom sloju tzv. lumpenintelektualaca slaboga ugleda i sa jakim oseanjem osujeenosti. Oni su pomislili da je
dolo najzad njihovo vreme, i oberuke su prihvatali saradnju sa reimom, a to je neminovno znailo i sa okupatorom. Mnogi su tada, to u redovnim prilikama ne bi nikako mogli,
postali profesori univerziteta. Pre rata sasvim proseni knjievnici poeli su da dobijaju
21
22
23
24
25
26
27
28
Obnova (Beograd), br. 355, 1. IX. 1942., 5.

Nediev govor objavljen je sutradan u: Novo vreme (Beograd), br. 106, 5. IX. 1942., 1. Da nije bilo sumnje da je ovaj
govor shvaen kao pretnja, svedoi A. Mihailovi: Nedi je zapravo obeao logor, ako ne i neto jo gore od toga,
svim intelektualcima-saboterima... Ariton Mihailovi, n. d., 9.
Damnjan Kovaevi, Seljatvo jue i danas, Novo vreme (Beograd), br. 330, 31. V. 1942., 1.
Damnjan Kovaevi, Dunosti srpskog naroda prema samom sebi, Novo vreme (Beograd), br. 451, 20. X. 1942.,
1.
Damnjan Kovaevi, Politika prolosti i politika budunosti, Novo vreme (Beograd), br. 609, 25. i 26. IV. 1943.,
Uskrnji dodatak. Zanimljivo je da su, u ovom propagandnom duhu, kao izrazito negativne linosti u srpskoj istoriji,
upravo zbog vetine laviranja izmeu velikih sila, ocenjivani Milo Obrenovi i Nikola Pai.
Svetislav Stefanovi, Zapis letopisca na Vidovdan 1941, Novo vreme (Beograd), br. 47, 3. VII. 1941., 3.
Svetislav Stefanovi, Sa nacionalsocijalistikom revolucijom na jedini put, Novo vreme (Beograd), br. 58, 14.
VII. 1941., 3. Kao to je poznato, u Srbiji, i Jugoslaviji, zaista je pobedila revolucija, ali komunistika. Parlamentarna demokratija zaista nije ponovo uspostavljena, a Stefanovi je glavom platio svoj intelektualni angaman za vreme
okupacije.
Stanislav Krakov, Moj drugi odgovor Radio Londonu, Novo vreme (Beograd), br. 803, 9. XII. 1943., 3.
24. 7. 2012. 15:36:20
272
novoustanovljene nagrade, a desniarski i konzervatvni teolozi poeli da slove za vrhunske

filozofe. Sa ovim je kombinovana i novana nagrada koje je za tu saradnju sledila. Tako se
za tekst u nedeljniku Srpski narod dobijalo tada velikih etiri hiljade dinara. Na novac, u
uslovima teke oskudice, nisu bili gadljivi mnogi, pa ak i ugledniji intelektualci. Na poziv
na saradnju u programima Radio Beograda odazvali su se, pored minornih pisaca i publicista, i Milo uri, Milan Kaanin, Desimir Blagojevi i Todor Manojlovi. Zauzvrat su od
Narodne banke dobili tzv. nepovratnu pomo u novcu. Milo uri, koji je hrabro odbio
da potpie Antikomunistiki apel, ne samo da je uestvovao u emisijama Radio Beograda,
ve je postao i dravni inovnik lini izaslanik ministra prosvete na maturskim ispitima!
Jo jedna dobra sinekura bila su predavanja na Kolarevom narodnom univerzitetu, u emu
je, od uglednijih knjievnika, prednjaio Sima Pandurovi.29
Veina uglednijih intelektualaca, zapravo, zauzimala je veoma ambivalentan stav tokom
okupacije. Oni su se trudili da svedu svoje prisustvo u javnosti na najmanju moguu meru, ali su u izvesnoj meri, uglavnom u okviru svoje struke, ipak istupali, na razliite naine. Naroito su se klonili saradnje sa komesarskom upravom Srpske knjievne zadruge,
na ijem je elu bio Svetislav Stefanovi. Mnogi pisci odbili su da daju dozvolu da im se
pripovetke objave u antologiji koju su priredili Borivoje Jevti i Mladen St. urii. Ali,
dok je, recimo, Ivo Andri ostao dosledan u tom svom povlaenju, dotle se Milan Kaanin
zaustavio na tome, a uestvovao je u programima Radio Beograda, drao javna predavanja i objavljivao naune radove i monografije. Todor Manojlovi, pak, objavio je samo nekoliko pesama i onda zautao, ali je u tampi nastupao kao likovni kritiar. Ipak, ogreili
bismo se ako bismo insistirali samo na prizemnom, materijalnom povodu za javno delovanje. Veina ovih intelektualaca bila je jo od pre rata poznata po svojim antifaistikim
opredeljenjima, a nastupala je tokom okupacije iz iskrene elje da pokae da se otpor tekim vremenima moe pruiti i duhovnou i kulturom, i da se tako narodu moe uliti dah
nade i optimizma.
5.
Ne treba smetnuti s uma da, kad se govori o okupaciji, uvek je re i o nekoj vrsti tzv.
kolonijalnog diskursa koji celo drutvo, napose i same intelektualce, uvodi u oblast postpolitike etike, kada uvreeni socijalni, ideoloki i politiki mehanizmi ne samo da vie ne
deluju, nego najee bivaju potpuno obesmiljeni. Ako se ve ne utopi u kolektivni identitet (u sluaju Srbije toga vremena to je morao biti ili nacionalistiko-konzervativni, ili revolucionarno-tribalni), intelektualcu je ostajalo da insistira na sopstvenoj individualnosti,
i da kao jedinka nae odgovor na zlo i banalnost svakodnevice. Jedan vid toga odgovora
bilo je i utanje koje je s druge strane meutim esto rezultiralo kreativnim antipodom
zlu i unitenju. Paradigma ovakvoga postupanja, naravno, jeste Ivo Andri, koji svoja tri
magistralna dela Na Drini uprija, Travnika hronika i Gospoica dovrava upravo u godinama okupacije. U takvim sluajevima jasno su se razgraniavali estetski i intelektualni
29
A. Mihailovi belei: Taj gospodin /Sima Pandurovi; prim. B. ./ priao je Nediu, kao to bi priao i crnom avolu, radi para... Kad imamo ovakve intelektualce, to se udimo to nam je drava jo i gora. A. Mihailovi, n.
d., 81. Zbog svog angamana za vreme okupacije, Pandurovi je posle osloboenja osuen pred Sudom za zatitu
nacionalne asti i doveden u stanje krajnjeg siromatva.
24. 7. 2012. 15:36:20
273
rad koji se nastavljao i u tim godinama, te eksternalizacija i afirmacija toga rada koji su za
takve intelektualce bili nezamislivi i moralno neprihvatljivi.
U ovim se prostorima oito krila mogunost za ouvanje dostojanstva i moralno bivstvovanje, u smislu odgovora na Hegelovo pitanje ta pojedinac moe da ini u uslovima terora.
utanje u ovom sluaju nije znailo raoveenost, bezdunost ili obezdomljenost (kako
su u prvim godinama posle osloboenja predstavljani intelektualci koji se nisu pridruili
narodnooslobodilakom pokretu), niti priznanje poraza i mirenje sa sudbinom. Pre e biti
da je srpske intelektualce koji su odabrali ovaj vid istrajavanja u okupaciji motivisala fraza
koju glavni junak Andrieve pripovetke Zeka esto ponavlja: I to e proi. Ipak, dok Zeka na kraju bira stranu i eksplicitno se na nivou neideolokom i nepolitikom stavlja na
stranu progonjenih, dotle intelektualac kao paradigma svesti i savesti esto ostaje na nivou
utnje koja se granii sa rezignacijom. Tako Branko Lazarevi u godinama okupacije u svome dnevniku pokuava da razrei neke line, filozofske, pa i etike dileme, ostavljajui vrlo
malo traga o onome to se deava oko njega. Meutim, za sve to vreme trpi line gubitke.
Kada sve proe, kada se nae u osloboenom (ali ne i slobodnom, kako sam kae) Beogradu, svodie saldo gubitaka u okupaciji izgubio je enu, oba sina, kuu u Beogradu,
kuu na Hvaru, svoju ogromnu linu biblioteku, ali i sedamdesetak svojih prijatelja i poznanika, uglednih srpskih i hrvatskih intelektualaca, iji spisak pedantno i sa tugom i nenou pravi. U takvom trenutku svoenja rauna, on gorko uzvikuje: Ova zemlja ne vredi
da ovek u njoj ostavi svoje govno, a kamoli svoj ivot!30 I ova duboka rezignacija jeste,
najzad, jedan od ravnopravnih odgovora intelektualca na zlo i teror, kao i otpor, mirenje,
kolaboracija, ili utnja. ta e od svega toga ovek izabrati, zavisi od mnogo ega straha
i hrabrosti, stida i ponosa, gordosti i skromnosti, predrasuda i tolerantnosti, neljudskosti i
ljudskosti. to od toga prevagne to je ovek. I to je intelektualac. U svim vremenima
pa i u ratu i okupaciji.
Serbian Intellectuals in the Course of Military

Occupation: From Silence to Resignation
Summary: Occupation is a phenomenon by itself as well as it is in view of particular consequences
of war. It advanced in Serbia of 1941-1944 under the conditions of perpetual fight against the invaders, which went along with the cruel civil war. Not only did it influence one`s ordinary life, but
it also significantly determined the behavior and attitude of the intellectuals who either did not
manage or did not want to flee from the country. Besides, there was no space for some autonomous
acts on the part of the intellectuals for, in the region of Serbia under the authority of the Germans
and the jurisdiction of so-called Government of National Salvation, the cultural politics was highly ideological or based on three principles: Nationalism (hidden behind the veil of the aspiration
for the return to an imaginary original source of Serbian spirit), the idea of anti-Yugoslavia ( the
common country within which actually an overall evil took root) and, finally, anti-Modernism (in
literature in the first place). Nedic`s regime strove to persuade into cooperation as many intellectuals as possible, especially the writers and university teachers. A striking detail is that the very same
cooperation was asked from those who were a priori labeled as unreliable or imbued with the
30
Branko Lazarevi, Dnevnik jednog Nikoga II, Beograd 2007., 132.
24. 7. 2012. 15:36:21
274
vague ideals of West European culture and therefore eventually became suspicious. For this reason
Serbian intellectuals had to undergo a kind of penitence and cleansing procedure. Nevertheless,
few intellectuals openly rendered a service to the invaders and Nedic`s regime. They were mainly
those who were the members of the right wing organizations in prewar time. The majority of other
intellectuals took an ambivalent attitude. They tried very hard to reduce their presence in public to
the least extent. Yet, they did participate in the scope of their field of profession (delivering public
lectures, cooperating with the Radio Belgrade broadcast, publishing books). They did their best
not to embed in collective identity. Instead, they insisted on their own individualism as a response
to the continual, surrounding evil. There was a large number of those who were able to completely
retreat from public life and lapse into silence which, on the one hand, would express the deepest
resignation and despair of theirs (as in the case of Branko Lazarevic) while, on the other, provided
a flight into a kind of creative consolation (the paradigm of which is Ivo Andric). That is how the
intellectuals responded to the war from cooperation, over resistance, to coming to terms with
destiny or the silence itself.
Keywords: occupation, war, intellectuals, ethics, cooperation, resistance, silence
Literatura
Bojan orevi, Srpska kultura pod okupacijom, Beograd 2008.
Branko Lazarevi, Dnevnik jednog Nikoga, Beograd 2007.
Miodrag Maticki (ur.), Slika drugog u balkanskim knjievnostima: zbornik radova, Beograd
2006.
Ariton Mihailovi, Uspomene iz okupacije, Beograd 2004.
Kosta Nikoli, Strah i nada u Srbiji, Beograd 2002.
Zdenka Petkovi Proi, Kritike ideje Svetislava Stefanovia, Beograd 1999.
Branko Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, Beograd 1992.
Milan Ristovi, Nemaki novi poredak i jugoistona Evropa 1940/19411944/1945, Beograd
1991.
Gojko Tei, Srpska avangarda u polemikom kontekstu, Novi Sad Beograd 1992.
24. 7. 2012. 15:36:21
20.
BEOGRADSKI UNIVERZITETSKI
PROFESORI I DRUGI SVETSKI RAT1
Dragomir Bondi
UDK: 378.4(497.11 Beograd)"1941/45"

Saetak: U radu se predstavljaju najkarakteristiniji stavovi istaknutih beogradskih univerzitetskih profesora prema Drugom svetskom ratu, okupaciji, Nemakoj, faizmu, antifaizmu
i sukobljenim vojskama i ideologijama u Srbiji. Nekoliko profesora je tokom rata aktivno
uestvovalo u srpskom aparatu vlasti pod okupacijom i otvoreno podralo politiku faistike Nemake. S druge strane, neki profesori su podravali jugoslovensku kraljevsku vladu
u Londonu, a neki su prili partizanskom Narodnooslobodilakom pokretu, protivei se
okupaciji zemlje i borei se protiv Nemaca i njihovih saradnika. Mnogi profesori su pruali
pasivnu podrku i prikriveno saraivali sa nekom od sukobljenih strana u ratu. Meutim,
najvei deo univerzitetskih nastavnika se drao po strani od svakog politikog i javnog angamana i opredeljivanja i bio je posveen tekoj svakodnevnici i preivljavanju. Bez obzira
na ideoloko i politiko opredeljenje i stavove, veliki broj nastavnika Beogradskog univerziteta je tokom rata i okupacije bio izloen strogoj kontroli, progonu i hapenjima, dok su svi
bili suoeni i sa tekim ratnim vremenima i problemima, nematinom, bombardovanjima i
brojnim opasnostima za sopstveni ivot i porodicu.
Kljune rei: Drugi svetski rat, Beogradski univerzitet, profesori, okupacija, saradnja, otpor, hapenja
oi Drugog svetskog rata, 1938/1939. godine, na Beogradskom univerzitetu je bilo ukupno 458 nastavnika i pomonog nastavnog osoblja: 93 redovna, 68 vanrednih i 68 kontraktualnih profesora, 81 docent i predava, 140 asistenata i 8 lektora.2 U pitanju su bili
raznovrsni predstavnici intelektualne elite, saradnici razliitih fakulteta i strunjaci raznih
struka i specijalnosti od filozofije, filologije, prava, teologije, preko raznih grana prirodnih
nauka, do raznih oblasti tehnike,3 kao i razliitih godina starosti i nivoa strunosti od asistenata pripravnika, poetnika u svojim strukama, do istaknutih redovnih profesora, priznatih naunika i lanova Srpske kraljevske akademije. I na kraju, u pitanju su bile osobe razliitog socijalnog porekla, koje su imale razliita ideoloko-politika opredeljenja i stavove i na
U
1
2
3
Rad je deo projekta Konikti i krize saradnja i razvoj u Srbiji i regionu u 19. i 20. veku (br. 47030) koji finansira
Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije.
Statistiki podaci o visokom kolstvu u FNRJ od 1947/1948. do 1949/1950. godine, Beograd 1951., 55.
Podaci obuhvataju pored osoblja sedam beogradskih fakulteta (Filozofskog, Pravnog, Tehnikog, Medicinskog, Bogoslovskog, Poljoprivredno-umarskog i Veterinarskog) i osoblje Pravnog fakulteta u Subotici i Filozofskog fakulteta
u Skoplju koji su tada bili u sastavu Beogradskog univerziteta.
24. 7. 2012. 15:36:21
276
razliite naine ih zastupali veina je svoje politike stavove zadravala za sebe, bavei se iskljuivao naunim i nastavnim radom, dok su neki javno istupali sa svojim idejama, a neki su
bili i aktivni politiari, funkcioneri predratnih stranaka, narodni poslanici i ministri u vladama (Boidar Markovi, Dragoljub Jovanovi, Kosta Kumanudi, Nedeljko Koanin, itd.). Pritom su zastupali razliite ideologije, i uglavnom pripadali jednom od tri idejna kruga srpske
predratne inteligencije koje je uoio sociolog Milosav Janiijevi: konzervativcima koji su bili
bliski organskoj misli i faizmu; leviarima i socijalistima, a neki i komunistima; i zastupnicima liberalnih ideja zapadne demokratije.4 Treba istai, da su profesori Beogradskog univerziteta uoi Drugog svetskog rata, za razliku od studenata koji su bili uglavnom levo orijentisani
i pod velikim uticajem KPJ i SKOJ-a, bili u velikoj meri opredeljeni za liberalnu demokratiju
i zapadne kapitalistike zemlje, i suprotstavljeni faizmu i faistikim reimima u Evropi.5
Sve to je uticalo i na ponaanje nastavnika i na odnos okupatora prema njima tokom Drugog svetskog rata. Brojnost, starosna, struna, socijalna i pre svega ideoloko-politika razliitost i struktura su uslovili razliit odnos nastavnika prema Nemcima i njima potinjenom
upravnom aparatu i suprotstavljenim pokretima u okupiranoj Srbiji. S druge strane, predratna tradicija revolucionarnog studentskog pokreta i preteno liberalno demokratsko i antifaistiko opredeljenje nastavnika doveli su do otrog i nepoverljivog nastupa okupatora prema Beogradskom univerzitetu i univerzitetskim nastavnicima od samog poetka okupacije.
Beogradski univerzitet je ve posle demonstracija 27. marta 1941. prestao sa radom. Ve
u bombardovanju aprila 1941. porueno je i oteeno nekoliko zgrada fakulteta, instituta i
klinika Beogradskog univerziteta, a razaranja i pljaka su nastavljeni tokom narednih godina okupacije. U neoteene zgrade fakulteta i instituta su ubrzo useljene nemake jedinice. Fakulteti tokom okupacije nisu radili, nije bilo predavanja ni vebi, niti upisa novih
studenata; povremeno su drani pojedini skraeni kursevi, kao i ispiti za studente zavrnih
godina i odbrana doktorskih disertacija.6
Meutim, tokom itavog perioda okupacije srpske okupacione vlasti su pokuavale i da
zvanino otvore i pokrenu redovan rad Univerziteta, to zbog objektivnih okolnosti i otpora nemakih organa nisu uspele da ostvare. Ve od leta 1941. pokrenuta je reorganizacija
Univerziteta, sa namerom da se ova ustanova prilagodi novim uslovima i uklopi u nemaki
novi poredak.7 Uredbama iz oktobra 1941. i poetkom 1942, potpuno je ukinuta autonomija ustanove, razbijeno jedinstvo Univerziteta kao celine; postavljen je administrativni direktor, rektor i dekani su bili puka produena ruka ministra prosvete, koji je postavljao njih i redovne profesore i upravljao i zadubinama Univerziteta; uvedene su rasistike
odredbe kojima je zabranjeno studiranje Jevrejima i Romima; ogranien je broj profesora i
upis novih studenata; itd. Sr nove prosvetne ideologije na Univerzitetu bilo je nacionalno
vaspitanje, moralni preporod i suzbijanje internacionalnih, komunistikih, demokratskih
i prozapadnih ideja meu srpskom studentskom omladinom.8
4
5
6
Milosav Janiijevi, Stvaralaka inteligencija meuratne Jugoslavije, Beograd 1984., 178.-205.

Dragomir Bondi, Beogradski univerzitet 19441952, Beograd 2004., 35., 41.-53.
Isto, 53.-54. Tako je, recimo, na Medicinskom fakultetu tokom okupacije diplomiralo ukupno 314 studenata, i to
154 kolske 1940/41, 112 kolske 1941/42, 30 kolske 1942/43. i 18 kolske 1943/44. Sneana Veljkovi, Hronika
Medicinskog fakulteta u Beogradu 19202010, Beograd 2010., 330.
oo ee, (eoa), . 71, 27. VII. 1941., 3.; o, . 74, 30. VII. 1941., 3.; jaa oeaa oee eoa Joa o ooj oaaj eea, o, . 75, 31. VII. 1941., 3.; ae ae eea,
o, . 82, 8. VIII. 1941., 3.
o aoa eaa o ej, eoj o ee eoa, eo ao aa,
eoa 1967., 923.-934., 935.-981., 989.-990.; jaa a oee . Joa o ooj e o
24. 7. 2012. 15:36:21
Beogradski univerzitetski profesori i Drugi svetski rat
277
Univerzitetski senat, koji je odravao sednice i posle poetka okupacije i prekida rada
Univerziteta, pokuao je da prui otpor planiranim izmenama krajem maja i krajem avgusta 1941, kada se u posebnom Memorandumu usprotivio donoenju novih zakonskih akata o univerzitetu za vreme ratne nesigurnosti i okupacije kao privremenog stanja; posebno
je kritikovan sastav komisije koja je radila na donoenju novih propisa i zapostavljenost
nastavnika Univerziteta u njoj. Tako je Senat pokuao da odbrani autonomiju ustanove i,
mada u tome nije uspeo, jasno je pokazao ono to su nemake i srpske okupacione vlasti
ve pretpostavljale: da su univerzitetski profesori uglavnom antiokupatorski i antifaistiki
raspoloeni i da meu njima ima mnogo nepokolebljivih protivnika. Iskazan otpor, demokratsko opredeljenje nastavnika, revolucionarne tradicije studenata, nacionalni karakter
ustanove i opasnost od okupljanja velikog broja omladine, ometali su nameru srpskih vlasti
da zvanino pokrenu rad Univerziteta tokom okupacije. Nametanje novih uredaba 1941. i
1942, izbor novih organa juna 1942, pokuaji otvaranja Univerziteta krajem 1942. i tokom
1943, pa ak i sveano otvaranje Univerziteta januara 1944. bili su usiljeni potezi domaih
vlasti, bez stvarnih osnova i rezultata.9
Najvee posledice reorganizacije Univerziteta i okupacije zemlje uopte, snosili su nastavnici i asistenti, kao nosioci demokratske tradicije ustanove i otpora novonastalom stanju. Prema sumarnim brojkama tokom okupacije sa Univerziteta je otputeno ili penzionisano 206 nastavnika, 82 su odvedena u zarobljenitvo u Nemaku i Italiju, 6 u internaciju,
34 je hapeno, 14 je uestvovalo u ratu; jedan nastavnik je poginuo, 2 su streljana, a 8 je
umrlo prirodnom smru tokom rata.10
Posle donoenja novih propisa celokupno nastavno i pomono nastavno osoblje je stavljeno na raspoloenje; potom su odlukom Ministra prosvete srpske vlade pod okupacijom
(Velibor Joni) neki od njih ponovo preuzimani u slubu, a drugi dobijali otkaz ili penzionisani. Pritom su glavnu ulogu imali poreklo, nacionalna pripadnost, politiki angaman,
pripadnost masonima, odnos prema komunistima, itd. Politiki podobni pojedinci su vraani u slubu, a oni koji su smatrani nacionalno nepouzdanim, bliskim komunistima, demokratama, prozapadnjacima, antifaistima i masonima, prevremeno su penzionisani ili
jednostavno odstranjivani iz slube. Zbog nacionalne pripadnosti sa fakulteta su uklanjani
Rusi, Nemci, Hrvati, esi. Na novom reorganizovanom Univerzitetu po raznim osnovama nije bilo mesta za naunike kao to su bili Georgije Ostrogorski, Kiril Taranovski,
Vojislav Mikovi, Milo uri, Dragoslav Stranjakovi sa Filozofskog, Aleksandar Kosti,
ore Nei, Aleksandar Ignjatovski sa Medicinskog, Vladimir Farmakovski, Jakov Hlitijev, Kirilo Savi sa Tehnikog, itd. Ministarstvo prosvete je koristilo pravo i da izabere
nastavnike u nie zvanje od onog koje su ve imali, a da, s druge strane, podobne pojedince postavi na poloaje za koje nisu imali dovoljne kvalifikacije. I ovaj pokuaj kadrovskog
sreivanja Univerziteta, kao i pokuaj njegovog otvaranja, odvijao se sporo i uz brojne probleme, i nije dovren do 1944. godine.11
9
10
11
ee, oo ee, . 145, 21. X. 1941., 3.; Ooa ea o ee, o, . 146, 22. X.
1941., 3.; ee a ee, o, . 154, 31. X. 1941., 3.
Branko Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, Beograd 1991., 139.-144.; , Oao eoa
ee 1941-1944, ooae ooee, eoa 1998., 424.-432.; a o, eoa
ee o eo a, eoa 2011., 1.-12. (a o).
. eao, Oao eoa ee 1941-1944, 425.; oa oe, ee
eoa 1863 1963, oa aa eoaa, IX-X, 1962.1963., . 9-10, 55.-57.
. o, ao oee ea j 19411944, eoa 2009., 118.-123.; a, eoa
ee o eo a, 7.-9.; S. Veljkovi, n. d., 309.-310.
24. 7. 2012. 15:36:21
278
U meuvremenu, pritisak nemakih i domaih organa vlasti i policije na profesore je bio

konstantan. Tako su se ve juna 1941. na spisku istaknutih leviara koje je trebalo uhapsiti
nala i imena nekoliko univerzitetskih nastavnika (Jovan orevi, Sinia Stankovi, ore
Tasi, Stefan elineo, itd.).12 Razvoj ustanka u leto 1941. doveo je do pojaanog pritiska na
profesore i intelektualce, kao i ostale javne linosti, da se otvoreno suprotstave ustanicima i
prue podrku okupatoru i domaim vlastima da odre red i mir u zemlji. Tako je sredinom
avgusta 1941. u listu Novo vreme objavljen antikomunistiki proglas Apel srpskom narodu, sa spiskom lica koja su ga podrala. U Apelu su osueni antifaistiki pobunjenici, razbojnike bande sastavljene od komunista i odbeglih robijaa, srpski narod je pozvan na odravanje reda i mira i lojalnost okupacionoj vlasti i zatraena je podrka i pomo u borbi protiv
ustanika. Apel su potpisali mnogi politiari, advokati, crkveni velikodostojnici, privrednici,
bankari, trgovci, zanatlije, knjievnici i umetnici. U dva nastavka, 13. i 14. avgusta, objavljeno je preko 400 imena potpisnika Apela, s tim da spisak nije bio zavren. Meu potpisnicima je bilo preko 80 profesora, docenata i asistenata Beogradskog univerziteta, odnosno oko
115 nastavnika visokokolskih ustanova, ukoliko se pored Univerziteta uraunaju i Likovna
i Muzika akademija, Ekonomsko-komercijalna visoka kola i Via pedagoka kola. Meu
njima su bili Aleksandar Beli, predsednik Srpske kraljevske akademije i profesor Filozofskog
fakulteta, Petar Mici rektor Univerziteta, Toma Rosandi rektor Likovne akademije, Petar
Konjevi, rektor Muzike akademije i istaknuti profesori Mihailo Ili, Viktor Novak, Milan
Budimir, Pavle Vujevi, Radivoje Kaanin, Milutin Milankovi, ore Tasi, Ivan aja, Ilija
Pri, itd.13 Pored otvorenih pristalica i saradnika okupatora, mnogi profesori su dali svoj potpis pod psiholokim pritiskom, u strahu od posledica i pod otvorenom prinudom, a postojala
je i mogunost da su imena nekih nastavnika iskoriena bez njihovog znanja. Neki su otvoreno odbili da potpiu Apel (Milo uri, Milivoje Kosti, Aleksandar Kosti, itd.).14
Osim propagandne vrednosti, potpis na Apelu nije mnogo znaio Nemcima. Nepoverenje prema veini profesora i intelektualaca je i dalje postojalo i izlagalo ih nadzoru i
hapenjima. U noi 4-5. novembra 1941. Gestapo je meu 150 istaknutih intelektualaca,
kulturnih i javnih radnika koji su optueni za antinemako dranje, pripadnost masonima
i saradnju sa komunistima, uhapsio i odveo u logor na Banjicu kao taoce i 32 profesora
univerziteta. Meu njima su bili Aleksandar Beli, Petar Kolendi, Milo uri, Viktor
Novak, Branko Popovi, Sinia Stankovi, Aleksandar Deroko, ivojin orevi, Vaso
ubrilovi, i drugi. Bili su smeteni u posebnim sobama, izdvojeni od ostalih zatvorenika,
imali su bolje uslove za ivot, i ak su organizovali predavanja, tribine i diskusije, o raznim temama kojima su se bavili. Neki od njih su ve tokom novembra i decembra puteni,
drugi su ostali due, a neki su kasnije ponovo hapeni. Hapenja profesora su nastavljena
i narednih godina okupacije (Milivoje Kosti, Duan Dohevi, Stefan elineo, Gojko
Gri, itd.). Dva profesora Pravnog fakulteta su krajem okupacije streljana u logoru na Banjici: Mihailo Ili marta 1944. i ore Tasi oktobra 1944.15 Streljanje su izbegli profesori
12
13
14
15
aa oo, eoa o oeao ao 1941, eoa 1998., 189.-193.

Ae o ao, oo ee, . 86, 13. a 1941., 1., 3.; o, . 87, 14. a 1941., 3.
Branko Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, 218.; . oo, . ., 313.-315.; Arhiv Srbije, Beograd (dalje: AS), Ministarstvo prosvete Srbije (dalje: MPS), f. XXVI-23, dosije M. Kostia; AS, MPS, f. XXIV-17, dosije A.
Kostia; AS, Beogradski univerzitet (dalje: BU), f. III-101, dosije A. Kostia.
Logor Banjica: Logorai: Knjige zatoenika koncentracionog logora Beograd-Banjica (19411944), tom I, Beograd 2009., 140.147.; a eo, oeo aae oo a a, ee eoa 1838.1988, eoa
1988., 245.-261.; aa . ao, e, eoa 2003.; . eao, Oao eoa
ee 1941 1944, 429.-430.; . o, ao oee ea j 1941-1944, 331.-333.
24. 7. 2012. 15:36:21
279
Sinia Stankovi i Stefan elineo koji su pobegli iz logora oktobra 1944. i skrivali se do
ulaska partizana u grad.16
Uklanjanje sa posla tokom reorganizacije, progon i hapenje navedenih nastavnika
tokom okupacije nisu bili prouzrokovani otvorenim otporom okupatoru, konkretnim potezima usmerenim prema okupacionim vlastima ili pruanjem podrke antifaistikom
pokretu i ustanku. Mnogi profesori koji su su avgusta 1941. dali javnu podrku okupatoru
i domaim vlastima u borbi za red i mir i suzbijanje ustanka, nali su se novembra 1941.
zatvoreni na Banjici (A. Beli, M. Ili, Lj. Dukanac, V. Novak, Miodrag Ibrovac, Milan
Foti, itd.). Odnos prema njima je proisticao iz opteg stava da je ideoloko-politiko opredeljenje nastavnika Beogradskog univerziteta jo od pre rata u veini demokratsko, prozapadno, antifaistiko i antinemako.17
Meutim, meu profesorima Beogradskog univerziteta je bilo i onih koji su od poetka
rata i okupacije otvoreno iskazali svoj stav prema okupatoru i nemakom Rajhu i faizmu,
kroz angaman i podrku organima okupatorske vlasti, ili kroz otpor okupatoru i angaman u pokretima otpora. Stav je uglavnom zavisio od pripadnosti jednom od tri kruga
srpske predratne inteligencije: tako su se meu nekolicinom saradnika Nemaca uglavnom
nali predratni konzervativci bliski organskoj misli i faizmu; Ravnogorskom pokretu i
kraljevskoj vladi su pruili podrku liberalno-demokratski i prozapadno orijentisani nastavnici; a uesnici ili saradnici partizanskog pokreta su bili predratni socijalisti, leviari
i nekoliko komunista. Meutim, treba rei da taj izbor i angaman nije uvek i samo bio
odreen ideolokim razlozima, ve je esto i zavisio od oportunizma, interesa, pritiska i
konkretnih, tekih ratnih okolnosti.
Nekoliko nastavnika je svoju progermansku orijentaciju i odnos prema novonastalom
stanju pokazalo ueem u organima vlasti pod okupacijom. Ve su se u Savetu komesara,
upravnom organu koji je formiran maja 1941. na okupiranoj teritoriji Srbije, pod vostvom
Milana Aimovia i potpunom kontrolom Nemaca, nala tri univerzitetska nastavnika.
Inenjer Milosav Vasiljevi je bio privatni docent Tehnikog fakulteta od 1936, a od 1935.
je bio pripadnik Zbora Dimitrija Ljotia na ijoj se listi kandidovao za izbore i pripadao
vrhu stranke. U Savetu komesara je drao resor narodne privrede. Stevan Ivani je bio privatni docent Medicinskog fakulteta za predmet Higijena od 1933. i upravnik Centralnog
higijenskog zavoda. Bio je blizak Dimitriju Ljotiu i jedan od osnivaa Zbora. U Savetu
je do kraja avgusta bio komesar socijalne politike i narodnog zdravlja. Lazo M. Kosti je pre
rata predavao ekonomsku politiku i statistiku na Pravnom fakultetu u Subotici i Ljubljani,
a 1937. je preao na novoformiranu Ekonomsko komercijalnu visoku kolu u Beogradu. Do
poetka jula je bio komesar saobraaja. Sva trojica su 1944. otili iz zemlje i ostatak ivota
proveli u emigraciji. Sud asti ih je 1945. u odsustvu udaljio sa Univerziteta zbog saradnje
sa okupatorom, a Vasiljevi je odlukom Dravne komisije za zloine okupatora i njegovih
pomagaa proglaen za ratnog zloinca.18
16
17
18
Istorijski arhiv Beograda, Beograd (dalje: IAB), Memoarska graa (dalje: MG), 4573/MG-708, Seanje Aleksandra
elinea.
Hapenja nastavnika su bila praena i cininim komentarima u javnosti. Po Beogradu je krajem 1941. kolala pria da je Tihomir R. orevi uveni etnolog i profesor Univerziteta uhapen zato to je pisao o Ciganima. orevi, koji je novembra 1941. odveden na Banjicu, se inae nauno bavio Ciganima i objavio niz radova o njima
(aoe o o oajo 1941.1944. o jeo eoaaa, . aaa e
a oje, eoa 2011., 55., 89.).
B. Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, 135.-147.; . oo, . ., 89, 205.; o . o, o je o
eeoj j 19411944, eoa 2009., 90., 207., 273.-274., 531.; oo o, ee je
24. 7. 2012. 15:36:21
280
I u vladi nacionalnog spasa koju je krajem avgusta 1941. formirao Milan Nedi bila su
dva profesora Univerziteta. Dunost ministra prosvete je kratko vreme (do 7. oktobra 1941.
kada ga je zamenio Velibor Joni) obavljao Milo Trivunac, profesor Filozofskog fakulteta,
istaknuti germanista i osniva katedre za nemaki jezik i knjievnost Beogradskog univerziteta, osniva Jugoslovensko nemakog drutva i dopisni lan nemake akademije. Iako se
na poloaju ministra nalazio samo oko mesec dana i nije bio pristalica faizma i nemake
politike, odmah po osloboenju Beograda u jesen 1944. je uhapen i potom streljan kao
saradnik okupatora. Istu sudbinu je imao i hirurg, privatni docent za istoriju medicine na
Medicinskom fakultetu od 1937, Jovan Mijukovi, koji je do 7. novembra 1942. bio ministar narodnog zdravlja i socijalne politike. Kao i njegov prethodnik S. Ivani, posebnu
panju je posvetio zbrinjavanju izbeglica iz NDH i prevenciji zaraznih bolesti. Pre rata je
bio lan Radikalne stranke i narodni poslavnik. U prvom naletu po osloboenju Mijukovi je uhapen i zbog saradnje sa okupatorom streljan.19
I na drugim poloajima u aparatu vlasti su se nali univerzitetski nastavnici. Posebno
treba istai Branimira Malea, predratnog docenta Filozofskog fakulteta, istaknutog fiziologa i antropologa koji je od jula 1941. bio naelnik Odeljenja za narodno prosveivanje u
Ministarstvu prosvete. Male se pre rata posebno zanimao antropometrijom i eugenikom,
prouavao rasne tipove Balkana i iznosio otvoreno rasistike i antisemitske stavove. Tokom
okupacije je saraivao sa Gestapoom dostavljajui podatke o srednjokolskoj i studentskoj
omladini i propagirao politiku nemakog Rajha i Nedieve vlade u tampi i javnosti. Januara 1943. je postavljen za redovnog profesora Antropologije i Socijalne antropologije na
Filozofskom fakultetu u Beogradu. Uoi osloboenja Beograda 1944. je otiao u emigraciju
gde je ostao do smrti. Dravna komisija FNRJ ga je zbog rada tokom okupacije proglasila
za ratnog zloinca i izdajnika naroda.20 Pojedini nastavnici nisu imali formalne funkcije u
dravnom aparatu, ali su bili bliski pokretu Zbor ili vlastima pod okupacijom i stalnim
nastupima u tampi i javnosti zastupali njihove interese (npr. oko Slijepevi, docent Bogoslovskog fakulteta).
Treba pomenuti i da je jedan predratni nastavnik Beogradskog univerziteta, redovni
profesor Poljoprivredno-umarskog fakulteta Josip Balen, tokom rata bio ministar uma i
voda u vladi Nezavisne Drave Hrvatske. Posle rata je pobegao u Argentinu, Sud asti ga je
uklonio sa Univerziteta i proglaen je za ratnog zloinca odlukom Dravne komisije.21
Vid saradnje sa okupacionim vlastima je bilo i prihvatanje funkcija na reorganizovanom
Univerzitetu. Petar Mici koji je bio rektor od 1939, potpisao je Apel srpskom narodu ali
je odbio da sarauje na reorganizaciji Univerziteta i zato je penzionisan decembra 1942. i do
kraja okupacije bio u penziji.22 S druge strane, maja 1942. su prihvatili da obavljaju funkcije
na Univerzitetu i fakultetima: novi rektor Nikola Popovi, dekan Filozofskog fakulteta Vese-
19
20
21
22
19441952 eoa 1997., 116., 138.-139.; AS, MPS, f. III-39, dosije M. Vasiljevia; Diplomatski arhiv Ministarstva
spoljnih poslova Srbije (dalje: DAMSP), Politika arhiva (PA), Francuska 1949., f. 136, dosije 20, signatura 411525.
Oaoaa je oa a aa, oo ee, . 101, 30. a 1941., 1., 4.; B. Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, 219.; . oo, . ., 365., 367.; . o, . ., 312., 481., 532.-533.; . o,
ao oee ea j 1941-1944, 166-167; o oa ooo aea eoa
18631963, eoa 1963., 432.-436.
AS, MPS, f. VI-10, dosije B. Malea; AS, BU, f. IV-34, dosije B. Malea; Arhiv Jugoslavije (dalje : AJ), Dravna komisija FNRJ za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, 110-85-766; . o, ao
oee ea j 19411944, 41., 92., 175.-176., 189., 390.
IAB, MG, 4317/MG-655, seanje Tome Bunuevca; DAMSP, PA, Jugoslavija, 1949., f. 59, dosije 6, sign. 414469;
. o, . ., 116.
AS, MPS, f. LXIV-46, dosije P. Micia.
24. 7. 2012. 15:36:22
281
lin ajkanovi, dekan Pravnog Lazo Kosti, dekan Tehnikog Branko Popovi, dekan Medicinskog Milovan Milovanovi (1943/1944. Vojislav Arnovljevi), dekan Poljoprivrednog
Mihailo Gradojevi i dekan Bogoslovskog fakulteta Lazar Mirkovi. Nekoliko profesora je
od kraja 1942. uestvovalo i u izradi Srpskog civilnog plana (N. Popovi, V. ajkanovi, L.
Kosti, M. Gradojevi, M. Vasiljevi, V. Arnovljevi, Nikola Radojii, itd.). Sve to su bili
dovoljni razlozi posleratnim komunistikim vlastima da pojedine profesore osude za saradnju
sa okupatorom i uklone sa Univerziteta (I. Pri i B. Popovi su streljani, a N. Popovi poslat
na robiju). Za osudu nije bilo potrebno aktivno uee u aparatu vlasti i univerzitetskim organima, ve je bio dovoljan i bilo koji drugi vid strune, privredne, drutvene, naune, kulturne i javne delatnosti tokom okupacije (predavanja, govori na radiju, objavljivanje lanaka i
knjiga, slubena putovanja, saradnja sa preduzeima, itd.), na koje su profesori bili prinueni
iz egzistencijalnih, profesionalnih, ili drugih razloga. Tako je Henrik Bari sa Filozofskog
fakulteta objavljivao radove i prevode tokom okupacije i drao predavanja u Beu; Branislav
Milovanovi sa istog fakulteta je radio kao strunjak u okupatorskom rudarskom preduzeu
Antimon, objavio knjigu i lanke u listovima Novo vreme i Naa borba, itd; Nikola
Obradovi sa Tehnikog i Adam Lazarevi sa Pravnog su po putanju iz zarobljenitva drali
predavanja na Kolarevom univerzitetu, objavljivali lanke u tampi i saraivali sa Ministarstvom pravde, odnosno privrede; Pavle Vasi sa Tehnikog je putovao u Be na strunu konferenciju, vrio ispitivanja za nemaku vojsku, saraivao sa Sartidom iz Smedereva; itd.23
S druge strane, pojedini istaknuti beogradski profesori, koji su bili politiki aktivni i pre
rata, i koji su se okupili oko Srpskog kulturnog kluba 1937, otvoreno su se protivili stanju
nastalom posle okupacije i uestvovali su u delovanju izbeglike vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu ili Ravnogorskog pokreta i njegovih organa. Ovde treba pre svega pomenuti
Slobodana Jovanovia, pravnika i istoriara, penzionisanog profesora Univerziteta i akademika, koji je uao u puistiku vladu marta 1941. kao potpredsednik, od avgusta 1941. do
januara 1942. i kao ministar, a od januara 1942. do juna 1943. bio predsednik i ministar
unutranjih i spoljnih poslova vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Pored njega od predratnih politiara nastavnika Univerziteta u emigraciji su se tokom rata nalazili i profesori
Pravnog fakulteta Boidar Markovi i Mihailo Konstantinovi, a kraljev namesnik i profesor Medicinskog fakulteta Radenko Stankovi je bio u internaciji u Beu, a potom u Beogradu. Istovremeno, u sastavu Centralnog nacionalnog komiteta, politikog tela u okviru
Jugoslovenske vojske u otadbini, bili su Dragoslav Stranjakovi, istoriar, profesor Filozofskog fakulteta, aktivista Srpskog kulturnog kluba; Pero Slijepevi, knjievni istoriar,
germanista i germanofil, profesor Filozofskog fakulteta u Skoplju, a potom i u Beogradu;
i Slobodan Drakovi, ekonomista, profesor Pravnog fakulteta, lan Srpskog kulturnog
kluba, zarobljenik u Italiji i potom u Osnabriku. Navedeni profesori su pripadali razliitim politikim opcijama i njihove posleratne sudbine su razliite: neki su posle rata ostali
u emigraciji (Jovanovi, Drakovi, Markovi), neki su se vratili u zemlju, nastavili karijeru i saraivali sa novim vlastima (Konstantinovi, Slijepevi) ili bili hapeni i proganjani
(Stankovi, Stranjakovi).24
23
24
AS, MPS, f. XVI-36, dosije M. Gradojevia; AS, MPS, XLIV-44, dosije Borivoja D. Milojevia; AS, MPS, XLIII-1,
dosije Branislava Milovanovia; AS, BU, V-114, dosije Nikole Obradovia; AS, BU, f. I-99, dosije Pavla Vasia; .
eao, Oao eoa ee 19411944, 430.; Isti, Srbija u Drugom svetskom ratu, 492.493.; D. Bondi, n. d., 83.-85.; . o, . ., 114.-141.
B. Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, 86., 134., 168., 176., 215., 234., 376., 380.; oa o, ae
aee Joaje o eo a 19411945, eoa 2008., 12.-14., 105.-111.; . o, . .,
312., 459., 468.; AS, BU, f. II-62, dosije Slobodana Drakovia.
24. 7. 2012. 15:36:22
282
Na kraju, nekoliko nastavnika je aktivno uestvovalo u partizanskom Narodooslobodilakom pokretu. Prema nekim podacima u partizanskim jedinicama je bilo 14 nastavnika,
1 asistent i 2 slubenika Univerziteta, od kojih je poginuo 1 profesor, 1 asistent i 1 slubenik.25 Jula 1943. etnici su ubili Simu Miloevia, lekara, parazitologa i profesora Medicinskog fakulteta, koji je od 1941. uestvovao u pokretanju ustanka i na prvom zasedanju
AVNOJ-a izabran u Izvrni odbor.26 Od poetka je istaknuto mesto u NOP-u imao i Pavle
Savi, fiziar, profesor Filozofskog fakulteta, saradnik Irene i Frederika olio Kirija u Parizu na istraivanju radioaktivnosti, lan KPJ od 1939, ifrant Vrhovnog taba tokom rata
i lan AVNOJ-a.27 U ratu su uestvovali i Duan Nedeljkovi, filozof, lan KPJ, profesor
Filozofskog fakulteta u Skoplju, a potom i u Beogradu; Dragia Ivanovi, fiziar, lan KPJ
i narodni heroj; Radivoje Uvali, ekonomista, lan KPJ, panski borac; a pokret su aktivno
pomagali i Toma Bunuevac sa Poljoprivrednog, biolozi Stefan elineo i Sinia Stankovi
sa Filozofskog, Kirilo Savi sa Tehnikog, itd.28
Pored ovih aktivnih i istaknutih uesnika, pomenuti pokreti su imali i pasivne pristalice,
simpatizere i pritajene saradnike meu profesorima Beogradskog univerziteta. Meutim, za
veinu neopredeljenih, neaktivnih nastavnika, nepriklonjenih ni jednoj vojsci niti ideologiji,
osnovno pitanje nije bilo ideoloko opredeljivanje i politiki aktivizam, ve puko preivljavanje
i ouvanje porodice u ratnim uslovima, pod bombama, u nematini, nestaici ogreva i hrane
u okupiranom Beogradu. Iz toga je esto proisticao i motiv za odreene vidove strune aktivnosti, iznuene drutvene i kulturne saradnje sa okupatorom, dranje predavanja ili objavljivanje knjiga i lanaka, to je za intelektualce bio jedini mogui izvor prihoda u ratnim vremenima. O tome slikovito govori odbrana profesora Henrika Baria pred Sudom asti 1945:
Usled neprijateljskog bombardovanja 6. aprila 1941. godine izgorela je do temelja moja kua
i u njoj celokupno moje pokretno imanje: nametaj, odela i moja dragocena lina biblioteka,
pa sam, usled te katastrofalne nesree, za izdravanje svoje porodice bio upuen iskljuivo na
svoju platu, koja ni u kojem sluaju nije mogla obezbediti opstanak moj i moje porodice.29
Slina je bila situacija mnogih univerzitetskih nastavnika koji su okupaciju proveli u
Beogradu. Njihovo suoavanje sa ratnim tekoama je bilo razliito: neki su se povlaili i
prekidali drutvene kontakte i nauni i struni rad; drugi su upravo koristili to povlaenje
za bavljenje intelektualnim radom ije rezultate nisu odmah objavljivali; neki su do sredstava za ivot dolazili prodajui nametaj, koristei pomo lanova porodice ili traei honorare za svoje radove i predavanja. Pisac Ariton Mihailovi govori o pokuajima filozofa
Branislava Petronijevia, Miloa uria i drugih, da dobiju novanu pomo od dravnih
organa, kao i da ueem u radu prosvetnih organa i saradnjom u okupacionoj tampi
obezbede sredstva za ivot.30 Profesor Pravnog fakulteta i istaknuti politiar, voa Narodne
25
26
27
28
29
30
. oe, . ., 57. Ovde treba pomenuti i da je nekoliko nastavnika tokom rata umrlo ili poginulo van borbi
i logora. Polovinom aprila 1941. je poginuo istoriar Vladimir orovi poto se sruio avion u kojem sa povlaio u
Grku; tokom Aprilskog rata je u Kotoru umro istoriar Vasilj Popovi; posle povratka iz zarobljenitva maja 1943.
je umro matematiar Mihailo Petrovi Alas; pred kraj rata, uvreen saveznikim bombardovanjem Beograda i Srbije
u prolee 1944., umro je i istoriar knjievnosti Bogdan Popovi; itd. (o oa ooo aea, 240.,
246., 498.; Milutin Milankovi, Seanja, Beograd 2005., 464.-466., 468.-471., 530.-534.).
o eao o. oea 1872 1972, eoa 1972., 221.
ae a, aa o, eoa 1978., 224.-281.
IAB, MG, 4317/MG-655, Seanje T. Bunuevca; 2276/MG-262, Seanje Selene Bunuevac; 4573/MG-708, Seanje
Aleksandra elinea.
. o, . ., 119.
Ao ao, oee oaje 19421944, (eo oja oe), eoa 2004., 51., 69.-71.
24. 7. 2012. 15:36:22
283
seljake stranke Dragoljub Jovanovi, na vie mesta u svojim seanjima govori o periodu
okupacije, bombardovanju, skrivanju i strahu od Nemaca i specijalne policije i pominje da
je njegova erka tokom okupacije prekinula studije i nauila stenografiju i daktilografiju da
bi tako zaraivala za sebe i porodicu.31
Milutin Milankovi, istaknuti astronom i matematiar, profesor Filozofskog fakulteta u
Beogradu, je u seanjima ukratko prikazao ivot u okupiranom Beogradu, poev od potresnog opisa bombardovanja 6. aprila 1941. u kojem mu je uniteno tek odtampano celokupno izdanje knjige Kanon osunavanja. Milankovi je dugu i teku neprijateljsku okupaciju proveo u svojoj kui, oteenoj u bombardovanju, (krov rastreen, zidovi oteeni,
prozorska okna razlupana), okruen knjigama, piui delo Kroz carstvo nauka, i tako
uz velikane nauke od Pitagore, do Njutna, Faradeja i Darvina preboleo nevolje onog doba
kojih je bilo u izobilju. Retko je izlazio u razruenu, unakaenu varo, viao se jednom
nedeljno sa kolegama matematiarima i drugim profesorima Univerziteta, a preivljavao je
uz pomo sina i snahe i prodajui suvini nametaj, klavir i nakit. Napustio je Beograd
tokom saveznikog bombardovanja aprila 1944, a potom se vratio i doekao osloboenje
oktobra 1944. Tada je pred poruenom novom zgradom univerziteta, zagledan u veernje
nebo zarumenjeno intenzivnim crvenilom osetio da je stupio na prag Novog doba.32
To novo doba je profesorima Beogradskog univerziteta donosilo nove opasnosti, tekoe i probleme i zahtevalo nova odricanja, snalaenja i opredeljivanja. ivot u novom sistemu je u velikoj meri zavisio i od ponaanja tokom Drugog svetskog rata i okupacije koje
je stalno proveravano i isticano, ali i od novih okolnosti, interesa i kompromisa i ponovnih
opredeljivanja i prilagoavanja.
Belgrade University Professors and the Second World War

Summary: This article presents the most characteristic attitudes of distinguished Belgrade university
professors toward the Second World War, occupation, Germany, fascism, antifascism and conflicted
armies and ideologies in Serbia. During the war, several professors actively participated in Serbian administration under occupation and free-spoken supported politics of fascist Germany. On the other
side, some professors supported the Yugoslav Royal Government in London, and the others joined
with partisans National liberating Movement, resisting to occupation of country and fighting against
Germans and their collaborators. Many professors were giving passive support and were secretly cooperating with some of conflicted sides in the war. However, the biggest part of university teachers
were keeping out of any political and public engagement and determining, and were dedicated to
hard everyday life and surviving. Without consideration of ideological and political determination
and attitudes, a big number of Belgrade university teachers were exposed to strictly control, persecution and arrests during the war and occupation, and all of them were faced with hard war times
and problems, poverty, bombardments, and numerous dangers for themselves and their families.
Keywords: The Second World War, Belgrade university, professors, occupation, colaboration, resistance, arrests
31
32
ao Joao, eao, a I, eoa 2008., 280.-281., 351.-352.

Milutin Milankovi, n. d., 455.-475.
24. 7. 2012. 15:36:22
284
Literatura
a eo, oeo aae oo a a, ee eoa 1838
1988, eoa 1988.
Dragomir Bondi, Beogradski univerzitet 19441952, Beograd 2004.
aa oo, eoa o oeao ao 1941, eoa 1998.
o . o, o je o eeoj j 19411944, eoa 2009.
oa oe, ee eoa 18631963, oa aa eoaa, IX-X,
1962.1963., . 9-10.
Milosav Janiijevi, Stvaralaka inteligencija meuratne Jugoslavije, Beograd 1984.
ao Joao, eao, a I, eoa 2008.
Logor Banjica: Logorai: Knjige zatoenika koncentracionog logora Beograd-Banjica (19411944), tom
I, Beograd 2009.
Ao ao, oee oaje 19421944, (eo oja oe),
eoa 2004.
Milutin Milankovi, Seanja, Beograd 2005.
oo o, ee je 19441952, eoa 1997.
oa o, ae aee Joaje o eo a 19411945, eoa
2008.
aa . ao, e, eoa 2003.
Branko Petranovi, Srbija u Drugom svetskom ratu, Beograd 1991.
ao eao, Oao eoa ee 19411944, ooae
ooee, eoa 1998.
ae a, aa o, eoa 1978.
aoe o o oajo 1941-1944. o jeo eoaaa, (. aaa
e a oje), eoa 2011.
o eao o. oea 18721972, eoa 1972.
Statistiki podaci o visokom kolstvu u FNRJ od 1947/1948. do 1949/1950. godine, Beograd 1951.
o oa ooo aea eoa 18631963, eoa 1963.
a o, ao oee ea j 19411944, eoa 2009.
a o, eoa ee o eo a, eoa 2011. (a
o).
Sneana Veljkovi, Hronika Medicinskog fakulteta u Beogradu 19202010, Beograd 2010.
o aoa eaa o ej, eoj o ee eoa, (eo
ao aa), eoa 1967.
Arhivi i asopisi
Arhiv Srbije, fondovi Ministarstvo prosvete Srbije i Beogradski univerzitet
Istorijski arhiv Beograda, Memoarska graa
Arhiv Jugoslavije, Dravna komisija FNRJ za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa
Diplomatski arhiv Ministarstva spoljnih poslova Srbije, Politika arhiva
Novo vreme (Beograd)
24. 7. 2012. 15:36:22
21.
DRUTVENI IVOT RUSKIH

EMIGRANATA U OKUPIRANOJ SRBIJI
Aleksej Timofejev
UDK: 314.743(497.11=161.1)"1941/45"
Saetak: Poetkom 1941. na podruju Kraljevine Jugoslavije je ivelo oko 30 hiljada ruskih
emigranata, koji su stekli znaajan nivo prava i sloboda. U preteno agrarnoj zemlji dobro
kolovani i obueni ruski emigranti su neretko uspeli da zauzmu ugledne drutvene poloaje. Odnos ruskih izbeglica prema Nemakoj bio je dosta ambivalentan. Standardni postupak Nemaca posle okupacije evropskih zemalja u Drugom svetskom ratu je ukljuivao
ureivanje ivota lokalne zajednice, pa tako i ruskih emigranata, uz stvaranje njihove jedinstvene organizacije koja bi stajala na potpunom raspolaganju i bila odgovorna pred organima reda i bezbednosti Treeg rajha. Ovo nasilno restrukturiranje je ukljuivalo zatvaranje
i ukidanje svih organizacija i tampe, nakon ega su se selektivno i reducirano izdavale dozvole za njihovo obnavljanje. Drutveni ivot ruskih emigranata za vreme okupacije dosta
je teko rekonstruisati na osnovu relativno slabo ouvanih izvora. Ipak, u radu je uraena
rekonstrukcija razliitih grana drutvenog ivota tampe, radio emisija, javnih okupljanja,
pozorinih i estradnih nastupa, delatnost ruskih muzeja i umetnikih izlobi, biblioteka.
Od jeseni 1944. do maja 1945. bile su unitene sve ruske kulturne i prosvetne institucije
koje su delovale za vreme okupacije, a Jugoslaviju je napustila veina dotad aktivnih lanova ruske emigracije.
Kljune rei: Drugi svetski rat u Jugoslaviji, drutvo u ratu, Ruska manjina u Evropi, kolaboracija, dravna represija
oetkom 1941. na podruju Kraljevine Jugoslavije je ivelo oko 30 hiljada ruskih emigranata, koji su zahvaljujui svestranoj podrci srpske vladajue elite stekli u Jugoslaviji
znaajan nivo prava i sloboda.1 U preteno agrarnoj zemlji koju je teko pogodio razoran rat, relativno dobro kolovani i obueni ruski emigranti su uspeli da zauzmu odreene
drutvene poloaje. Odnos ruskih izbeglica prema Nemakoj bio je dosta ambivalentan.
Standardni postupak Nemaca posle okupacije evropskih zemalja u Drugom svetskom ratu
je ukljuivao ureivanje ivota lokalne zajednice, pa tako i ruskih emigranata, uz stvaranje
njihove jedinstvene organizacije koja bi stajala na potpunom raspolaganju i bila odgovorna
pred organima reda i bezbednosti Treeg rajha. Ovo nasilno restrukturiranje je ukljuivalo
P
1
Detaljnije o na prvi pogled imaginarnom ali u stvari izuzetno realnom i opipljivom pojmu Zagranina Rusija u
Jugoslaviji: Miroslav Jovanovi, Ruska emigracija na Balkanu. 19201940, Beograd 2006.; Aleksej Timofejev, Rusi
i Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Uticaj SSSR-a i ruskih emigranata na dogaaje u Jugoslaviji 19411945, Beograd 2011.
24. 7. 2012. 15:36:23
286
zatvaranje i ukidanje svih organizacija i tampe, nakon ega bi se ponovo izdavale (selektivno i reducirano) dozvole za njihovo obnavljanje. U poetku na elu ruske emigracije i vojne
formacije ruskih emigranata (uckora) stajao je general M. Skorodumov, koga su Nemci
zamenili na folksdojere. V. Krejter je doao na poloaj civilnog efa ruske egmigracije, a
B.tejfon vojnog zapovednika. Ukupno je u Nedievoj Srbiji ivelo oko 20.000 ruskih izbeglica od kojih je oko 78 hiljada ivelo u Beogradu.
Drutveni ivot ruskih emigranata za vreme okupacije dosta je teko rekonstruisati
na osnovu relativno slabo ouvanih izvora. Najbogatiju sliku i najvie izvora moemo da
pronaemo o ivotu najvee ruske grupacije u Jugoslaviji za vreme rata ruske zajednice
u Nedievoj Srbiji, ija je veina u to vreme ivela u Beogradu zbog ekonomskih i bezbednosnih razloga.
Kada su generala Skorodumova zamenili Krejterom i tejfonom, Nemci su se pridravali opte taktike oslonca na lica koja imaju (ili tvrde da imaju) nemaku krv, odnosno na
one koje je nacistika terminologija kvalifikovala kao folksdojere drugi u nacistikoj hijerarhiji narod posle rajhsdojera. Ipak, kada se radi o promenama u vrhu ruske emigracije
oigledno je da su se oba novopostavljena rukovodioca emigracije pre oseala ruskim carskim oficirima negoli pripadnicima Nemaca druge sorte. Vladimir Vladimirovi Krejter
je u prepisci s nemakim vlastima pisao svoja pisma na ruskom, a posle ih je prevodio na
nemaki kod zvaninog prevodilakog biroa, da ne okira Nemce svojim znanjem maternjeg jezika.2 Boris Aleksandrovi tejfon je poticao ne iz nemake ve iz jevrejske porodice iz Harkova, iji otac je preao u pravoslavlje i omoguio sinu karijeru carskog oficira.3
S tim da su i jedan i drugi sebe svrstavali (pre rata zvanino, a nakon izbijanja rata nezvanino) u dosledne monarhiste-legitimiste (zatitnike ideje o potpunom uspostavljanju monarhije u Rusiji), to je uticalo i na njihovo ponaanje i na izbor pomonika za vreme rata.4
Mora da se istakne da rasizam i etnika zatvorenost nisu bili tipini za veinu ruskih
emigranata.5 Ovo se veoma dobro vidi na primeru adaptacije u rusku sredinu rusko-srpskih brakova i dece roene u njima. U srpskoj sredini ova deca su se veoma esto oseala
odbaenom ili bar stranom, to je vodilo ili samoizolaciji ili oajnim naporima za integraciju u ovu sredinu uz pomo prekomernih napora i rtvi.6 Sa svoje strane, i rusko drutvo
je paljivo posmatralo srpske supruge svrstavajui ih u novopripojene Ruskinje, ali decu je
bez ijedne primedbe prihvatalo u svoju sredinu, uz neutralno zapaanje da deca iz unutranosti (odnosno tamo gde su emigranti iveli rasejani i gde su dominirali meoviti brakovi,
a deca iz ovih pa i iz ruskih brakova su bila utopljena u srpsku sredinu) loe govore ruski.7
Krajem tridesetih godina, a naroito dolaskom rata na Balkan emigranti su sve aktivnije
ispoljavali antikomunistike stavove, ne zaboravljajui ipak svoje rusko poreklo. Zbog toga
je deo stanovnitva (posebno u zapadnim krajevima Jugoslavije) video u njima sunarodnike
crvene poasti, a drugi deo neprijatelje prve zemlje socijalizma. Otuenost je jaala ne2
3
5
6
7
Aleksej Timofejev, General Krejter o budunosti ruske emigracije u Rusiji, Tokovi istorije, br. 4/2006., 261.-264.
Vladimir Bodisko, Russkij Korpus 19411945, Kadetskaja pereklika, br. 28/1981.; Ruska emigracija u Jugoslaviji.
Elaborat UDB, Bilea 1953., 645.-646.
Ruskij gosudarstvennij voennij arhiv, Moskva (Dalje RGVIA), f. Linie dela oficerov Generaljnogo taba, tejfon
B. A.; Sergej Manjkov, Harjkovskie cehovie predki generala B. A. tejfona (18811945), Peterburgskie genealogieskie tenija Genealogija gorodskih soslovij. IX, Sankt-Peterburg 2005.; Evgenij ZUB., I takie zemljaki bivajut...
Boris Aleksandrovi tejfon, Sobitie (Harkov), br. 28, 8. VII. 14. VII. 2004.
to je neprijatno iznenadilo Nemce nakon formiranja Ruskog korpusa. Zbornik NOR-a, t. XII, knj. 2, Beograd 1976., 808.
Nai vesti (New York), br. 296/1984., 18.-20.
Vedomosti Ohrannoj gruppi (Beograd), br. 32/1942., 4.; Russkoe delo (Beograd), br. 27/1943., 3.
24. 7. 2012. 15:36:23
Drutveni ivot ruskih emigranata u okupiranoj Srbiji
287
stankom istaknutih rusofila kralja Aleksandra (Karaorevia) i patrijarha Varnave (Rosia). Ovaj oseaj je odvajao emigrante od lokalne sredine i bez obzira na uspenu adaptaciju,8
izbeglice su se sve jae stapale u jednu relativno homogenu drutvenu grupu sa ujednaenim
obiajima, pogledima i statusnim osobinama. Pripadnici ove grupe su veoma esto smatrali
sebe nosiocima ideja i navika evropske civilizacije i napretka u balkanskoj sredini.9 Ovakvo
vienje sebe se uvek zadravalo na nivou konstatacije i nije prelazilo u neto uvredljivo i
superiorno kao to je to bilo tipino za predstavnike nekih drugih evropskih naroda na Balkanu.10 Pogled na rusku emigraciju kao na nosioca kulturnih tradicija carske Rusije takoe
je vodio ujedinjavanju emigracije kao grupe koja je prevazilazila granice drave boravka.
Po dolasku Nemaca mnoga od ovih uobiajenih shvatanja i navika su morala da se promene i to na nasilan i bolan nain. Vodei deo emigracije po svojoj kolskoj spremi (a pre
svega po svom mentalnom sklopu) je spadao u posebnu drutvenu grupu inteligenciju,
ija glavna osobina je uvek bila ljubav prema diskusijama i slobodno ispoljavanje svojih kritikih pogleda na drutveno-politike pojave lokalnih i globalnih dimenzija. Veina emigranata je uestvovala u graanskom ratu (ili su bar bili lanovi porodica uesnika graanskog
rata) u Rusiji. To znai da su oni spadali u grupu ljudi spremnih da rizikuju ivot (ili bar nivo materijalnog blagostanja i statusa) radi zatite svojih drutveno-politikih pogleda. Zbog
toga je predratna emigracija imala ogorman broj periodike, kratkog veka i jo kraeg budeta, koja je pokrivala iroki raspon emigrantskih pogleda na politike i drutvene izazove.11
Po dolasku Nemaca ovo arenilo je bilo nasilno likvidirano. Na samom poetku, usled
striktne cenzure, izdavaki ivot emigracije je potpuno prekinut. Tek se 13. juna 1941. pojavio Ruski bilten (Russkij bjulletenj), nedeljno informaciono izdanje ruske emigracije pod
urednitvom Aleksandra Lanjina.12 Bilo je objavljeno deset brojeva biltena, koji je prestao
8
10
11
12
O procesu adaptacije ruskih emigranata u Jugoslaviji videti detaljnije: Miroslav Jovanovi, Ruska emigracija na Balkanu 19201940, Beograd 2006.
Novij putj (Beograd), br. 7/1942., 4.; Isto, br. 41/1942., 3.; Isto, br. 65/1943., 2.; Isto, br. 67/1943., 1.; Russkoe delo
(Beograd), br. 2/1943., 5.; Isto, br. 4/1943., 4.; Isto, br. 5/1943., 4.; Isto, br. 13/1943., 4.; Isto, br. 16/1943., 4.; Isto, br.
17/1943., 4.; Isto, br. 19/1943., 4.; Isto, br. 22/1943., 4.
Nemci, pa ak i Italijani su rangirali balkansko stanovnitvo relativno nisko, ali striktno prema naunim metodama (Milan Ristovi, Nemaki novi poredak i jugoistona Evropa: 1940/41 1944/45: planovi o budunosti i praksa,
Beograd 1991., 248.-270., 328.-331.). Veoma arogantan prema balkanskim domorodcima je bio i odnos engleskih
saveznika, koji je zabeleen u uspomenama brojnih Lorensa od Arabije pristiglih u Srbiju 1941.1944. Veoma otvorene uspomene je ostavio Dasper Rutam (Jasper Rootham, Miss Fire: The Chronicle of a British Mission to Mihailovich 19431944, London 1946.), koji je opisivao lokalno stanovnitvo kao jadan narod (Srbe i Vlahe) u smenim
okruglim sivim kapama, u nazadnoj zemlji meu najnazadnijima, gde stopa nepismenosti i venerinih bolesti jako
je visoka, a braka i potenja niska itd. (Dasper Rutam, Pucanj u prazno, Beograd 2004., 27. i 63.). U posleratnim uspomenama ruskih emigranata, napisanim posle rata i van Srbije ima mnogo vie razumevanja prema narodima Srbije
i Jugoslavije, a pojedine negativne pojave se opisuju kao takve, a ne kao generalno pravilo. Pogoravanje odnosa prema Rusima uoi i u toku rata se obino objanjava kao posledica komunistike propagande i drugih spoljnih uticaja.
U meuratnom periodu u Jugoslaviji je u razliito vreme izlazilo vie od 300 ruskih periodinih izdanja. Jovan Kaaki, Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Bibliograja radova 19201944. Pokuaj rekonstrukcije, Beograd
2003., 350.
U predratno doba se bavio novinarstvom, pisao je i ureivao niz ruskih novina desniarskih pogleda u Beogradu
(Nae buduee 1926, Svodka 1927, Sloven 1927, Vseslavjanskij kli 1938, Partizan 1938, Obozrenie 1939). Lanjin je
bio lan desniarskog drutva okupljenog oko Skorodumova. Nakon Aprilskog rata je napisao kritiku brouru o
razlozima munjevitog kolapsa drave (Aleksandr Lanin, Agonija Jugoslavii: vospominanija oevidca, Belgrad 1941.).
Jo pre rata Lanjin je kao simpatizer ideja i prakse Treeg rajha uspostavio prisne veze sa saradnikom SD-a turmbanfirerom Krausom, koji se bavio vrbovanjem i stvaranjem pete kolone u Srbiji. Posle odlaska sa mesta urednika
Lanjin je pod pseudonimom M-12 vie puta pisao informacije za beogradsku ispostavu Gestapoa o sumnjivom
ponaanju pojedinih emigranata. Istorijski arhiv Beograda, Beograd (dalje IAB), f. BdS, D-250, D-818, kartoteka
V-manna; Jovan Kaaki, Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Bibliograja radova 19201944. Pokuaj rekonstrukcije, Beograd 2003.
24. 7. 2012. 15:36:23
288
da izlazi kada su Nemci, nadahnuti pobedama na Istonom frontu, odluili da im ne treba

aktivna pomo emigranata, smenili su Skorodumova i njegovo okruenje i ugasili Ruski
bilten, koji je pripremao emigrante na povratak i obnovu Rusije. Nakon stvaranja Ruskog
korpusa, 23. decembra 1941., bio je pokrenut drugi nedeljnik Vedomosti Ohranoj grupi
(Vedomosti Ohrannoj gruppi) pod urednitvom jednog od lanova ruskog uckora pukovnika generaltaba carskoruske armije Jevgenija Mesnera.13 Nedeljnik ROK-a je objavljivao
propagandne beleke o delovanju uckora, kao i lanke koji su opisivali ivot civilnih pripadnika ruske emigracije.14 Civilni deo ruske emigracije u Srbiji oseao je drastini manjak
informacija i Biro je odluio da pokrene posebno izdanje za njihove potrebe. Zato su se 8.
februara 1942. pojavile posebne novine za civilni deo ruske emigracije u Srbiji Novij put
(Novij putj), informacioni nedeljni organ Biroa za zatitu interesa ruske emigracije pod
urednitvom Borisa Ganusovskog,15 koji je imao legitimaciju folksdojera iako je njegovo
nemako poreklo bilo sporno. Ganusovski je objavio 21 broj novina, ali od juna 1943. Novij put i Vedomosti Ohranoj grupi su se spojili u jedan nedeljnik Ruskoje delo (Russkoe delo)
koji je objavljivan sve do 15. novembra 1944. Ovaj nedeljnik je ureivao Konstantin Miler
koji je takoe spadao u grupu folksdojera. Osim toga na prolee 1944. grupa kozakih
separatista je pokuala da pokrene svoje glasilo Re (Rej) koje je imalo veoma kratak vek
zbog manjka sredstava i interesovanja javnosti, jer je veina Kozaka u Srbiji bila negativno
raspoloena prema idejama nezavisne Kazakije.16 Poslednje glasilo ruske bele emigracije
na Balkanu Russkoe delo nestalo je tako to je bilo spojeno s listom Za Rodinu, koji je od
1942. objavljivala 693. propagandna eta 2. oklopne armije Vermahta. Novi list pod nazivom Borjba je ureivao E. Mesner, u zvanju feldvebela Vermahta. Borjba je bila namenjena
za ubacivanje u pozadinu neprijatelja i koritena je u propagandne svrhe protiv vojnika III.
ukrajinskog fronta.17
Na podruju Jugoslavije 19431945. u objavljivanju periodinih izdanja je uestvovao
i propagandni odsek (vod) Kozake divizije.18 U organizaciji ovih izdanja posle zatvaranja
lista Novij put je uestvovao i Boris Ganusovski, koji je dobio in porunika i mesto u vodu
propagande.19 Izdanja Kozake divizije su bila namenjena samo pripadnicima divizije, ali
13
14
15
16
17
18
19
Njegovi teoretski radovi o antipartizanskim operacijama, napisani u posleratno vreme na osnovu iskustva u borbi
Ruskog korpusa, aktuelni su i danas. (Evgenij Messner, Hoej mira, pobedi mjatevojnu!, Moskva 2005). Zbornik
njegovih radova je bio objavljen u ediciji Ruski vojni zbornik u izdanju Vojnog univerziteta Ministarstva odbrane
Rusije i uz podrku Federalnog programa izdavatva Rusije.
Povremeno su se pojavljivala i druga manja izdanja Ruskog korpusa: Signal. Izdanie Russkogo Korpusa. [br. 18/1943.],
Potenij. urnal russkogo ohrannogo korpusa v Soi. [br. 1-35/19421943.]. Mihail atov, Bibliograja Osvoboditeljnogo dvienija narodov Rossii v godi Vtoroj mirovoj vojni (19411945), New-York 1961.
Ganusovski je u predratno vreme zaraivao za ivot kao voza i prodavac automobila. Iako je stigao na Balkan bez
roditelja, u grupi evakuisanih kadeta, uspeo je zahvaljujii svojim sposobnostima i dravnoj podrci Kraljevine Jugoslavije da upie Beogradski univerzitet. Zajedno sa svojim drugarima iz kadetskog korpusa a kasnije studentima
Beogradskog univerziteta Ganusovski je pokrenuo humoristiki asopis Buh!!! (1930.1936.) koji je bio popularan
kod emigranata zbog svoje meavine vrstog antikomunistikog stava i humoristikog prilaza tekoama iz svakodnevice Rusa u izbeglitvu. Boris Ganusovski, 10 let za eleznim zanavesom. 19451955. Zapiski ertvi Jalti. Vidaa
XV kazajego korpusa, San-Francisko 1983.
Gosudarstvenij arhiv Ruskoj Federaciji, Moskva, (dalje GARF), f. R5752, op. 1, d. 9, 24.
Borjba, f. p. 47579. [1944: br. 67] [1945: br. 1117 janv.] prema Mihail atov, Bibliograja Osvoboditeljnogo dvienija narodov Rossii v godi Vtoroj mirovoj vojni (19411945), New-York 1961.; Aleksandr Okorokov, Osobij front:
Nemeckaja propaganda na Vostonom fronte v godi Vtoroj mirovoj vojni, Moskva 2007., 199.
Bjulletenj propagandista 1-oj Kazajej divizii, Kazaij kli, Ocerskij bjulletenj Pervoj Kazajej divizii, Propagandnij
vzvod Pervoj Kazajej divizii govorit vam o poloenii izlazili su povremeno 19431945.
Boris Ganusovski, 10 let za eleznim zanavesom. 19451955. Zapiski ertvi Jalti. Vidaa XV kazajego korpusa, SanFrancisko 1983.; Aleksej Skrilov, Georgij Gubarev, Kazaij istorieskij slovarj-spravonik, Cleveland 1966.1970.
24. 7. 2012. 15:36:23
289
su sigurno cirkulisala i kod roaka, poznanika i okruenja vojnika ove divizije.20 Postojale
su i novine 162. turkestanske divizije, koja je uestvovala u borbi protiv partizana u Hrvatskoj i Sloveniji.21 Osim toga nakon okretanja Nemaca ka Vlasovu na podruju NDH
propagandisti ROA poetkom 1945. su poeli da objavljuju Ruskij vesnik (Russkij vestnik),
novinu za dobrovoljce-narode Rusije na Balkanu. Osim toga pripadnicima vojnih formacija i civilnim emigrantima bile su dostupne jo jedne univerzalne novine na ruskom jeziku rusko izdanje nemakog ilustrovanog propagandnog lista Signal, koje je tampano od
oktobra 1941. do jula 1944.
U NDH i pored zabrane izdavake delatnosti ruskih emigranata, ipak su se tampala
runo pojedina izdanja iji izlazak je vie svedoio o dovitljivosti pojedinaca nego li o
postojanju aktivnog emigrantskog izdavatva.22 U Zagrebu je postojao pandan srpskom
emigrantskom Birou Posebno predstavnitvo ruske emigracije kod vlade NDH, na elu sa
bivim carskim konzulom u Beu i Zagrebu Georgijem Ferminim, koje nije imalo sredstava
za tampanje svojih novina. Meutim, preko ruskih vojnih organizacija izbeglica u NDH
pojedini lanovi Predstavnitva su periodino sastavljali, runo umnoavali i rasturali po
emigranstkim kolonijama u Hrvatskoj i Bosni poseban Izvod vesti.23 Ovaj Izvod vesti su
ureivali general Danijil Dracenko, a od 1942. general Ivan Poljakov.24 Broj ruskih izbeglica u ostalim delovima Jugoslavije je bio jo manji, pa je zato samo u Vojvodini postojalo
lokalno emigrantsko izdanje, koje je tampala ruska crkvena zajednica u Novom Sadu.25
U Srbiji su izlazile ak dve crkvene periodike: zvanino izdanje Ruske pravoslavne crkve u inostranstvu (dalje RPC(z)) koje je ureivao sekretar Sinoda RPC(z) Jurij (Georgij)
Grabe26 i ultradesniarsko izdanje koje je ureivao Eksakustodian Maharablidze,27 bivi
sekretar Sinoda i kritiar Grabea, ali ne i vladika ili samog Sinoda. To su bila jedina izdanja ruske emigracije koja su izlazila i pre rata i pod nemakom okupacijom. asopis Maharablidzea je bio mesto okupljanja vrste struje u RPC(Z). Tu su bili: poznati publicista i propovednik protoprezviter Vladimir Vostokov, poslednji protoprezviter carske ruske
armije Georgij avelski i sam Eksakustodian Maharablidze, koji je nekada bio naelnik
kancelarije protoprezvitera carske armije.
U ruskoj tampi koja je objavljivana u Srbiji za vreme rata odsijavala je kao sunce u maloj kapi vode veina novinarskih trendova Treeg rajha.28 Nacistiki mentori koji su se borili
sa gotikom u Nemakoj, u ruskoj tampi su odluili da ubrzano izvedu reformu pravopisa
20
21
22
23
24
25
26
27
28
U svim gradovima gde su bili stacionarani pripadnici divizije dolazilo je do upoznavanja lokalnih ruskih emigranata
i pobunjenika protiv komunizma. Kao bolnica za ranjenike divizije se koristila vojna bolnica ROK-a smetena kod
Beograda, to je takoe doprinosilo jaanju veza izmeu pripadnika divizije i civilnog ruskog stanovnitva i moralo
je da vodi irenju informacija iz kozakih novina. Vojni muzej, Beograd, zbirka fotografija.
Svoboda. Organ 162-j pehotnoj nemeckoj divizii .[19421943: br. 26 (40), 22 ijulja 1943. g.], prema Mihail atov,
Bibliograja Osvoboditeljnogo dvienija narodov Rossii v godi Vtoroj mirovoj vojni (19411945), New-York 1961.; Zbornik NOR-a, t. XII, knj. 3, Beograd 1978., 629.; Joachim Hoffmann, Die Kaukasien 1942/43: Das deutsche Heer und
die Ostvlker der Sowjetunion, Freiburg 1976.
Letopisi Vremennih let 16421942 Butirskogo lejb-Erivanskogo polka (Sarajevo), 1942; Jaroslavna, Izdanie molodei
Russkoj kolonii v Zagrebe (Zagreb), 1942.1943.
Svodka. Eenedeljnoe izdanie russkih voennih organizacij na territorii NDH (Zagreb), 1941.1944.
GARF, R5752, op. 1, d. 8, 3.-4.
Bjulletenj Predstaviteljstva Visokopreosvjaennogo Serama, Mitropolita Berlinskogo i Germanskogo i Sredne-Evropejskogo okruga dlja pravoslavnih russkih prihodov v Korolevstve Vengrii (Novi-Sad) (prema Jovan Kaaki, Ruske izbeglice
u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Bibliograja radova 19201944. Pokuaj rekonstrukcije, Beograd 2003., 49.).
Cerkovnaja iznj (Belgrad), 1933.1944.
Cerkovnoe obozrenie (Belgrad), 1932.1944.
Novij putj (Beograd), br. 53/1943., 2.
24. 7. 2012. 15:36:23
290
i uveli su novi skraeni boljeviki pravopis koji se pojavio posle 1918. i izazivao negativne emocije kod ortodoksnih patriota u emigraciji.29 Ruski bilten, koji su tampali dosledni
legitimisti, pridravao se svih normi starog pravopisa. Stari pravopis je sve vreme izlaenja zadralo i zvanino glasilo RPC(z) Cerkovnaja iznj. Prelaznu i nakaradnu poziciju je
zauzelo glasilo crkvene opozicije Cerkovnoje obozrenije, koje je izgubilo jatj i tverdij
znak u septembru 1943, ali je pokualo da zadri ostale osobine starog pravopisa (komplikovani sistem padenih zavretaka rei). Urednitvo je obealo da e kasnije vratiti izgubljene tverdij znak i jatj, objanjavajui ovaj naprasni gubitak odsustvom ovih znakova u
kompletu slova od tamparske maine za bugarske novine koji je korien za tampanje lista Cerkovnoje obozrenije.30 S druge strane, novine Ruskog korpusa su ve poetkom prolea
1942, da se utedi prostor, izbacile tverdij znak na kraju rei, ali su zadrale do kraja svog
postojanja stari pravopis, slova jatj i i.31 Slinu politiku tednje prostora je sprovodio i
Novij put, koji je sauvao stari pravopis i azbuku, ali je izgubio tverdij znak na kraju rei.
Najotrije pitanje pravopisa se pojavilo posle nastanka lista Ruskoje delo ujedinjenog
izdanja Ruskog korpusa, ruskih odreda Hipo i Biroa za zatitu prava ruske emigracije u
Srbiji. Ve u prvom broju urednitvo je saoptilo da e objavljivati list prema novom pravopisu, da se na taj nain eleminiu makar i neznaajne u biti prepreke (...) koje bi mogli
da nastanu u razmeni ideja Ruskog Zarubeja sa (...) odredima novih ruskih generacija,
koji se sada bore protiv boljevizma u ime Rusije i koji su se takoe delimino ulili i u nae redove.32 Zbog ovog previe suptilnog pokuaja da se objasni volja nemakih mentora, urednitvo je bilo bombardovano desetinama ljutih i ak agresivnih pisama iji autori
su ga optuili za manjak nacionalne svesti, kulture i otpora prema crvenom otrovu. U
odgovoru urednitvo je nazvalo autore ovih pisama novim staroverima i istaklo da novi pravopis ve koristi 180 miliona Rusa u zaviaju, da su nova pravila pripremila jo pre
revolucije carska ruska Akadamija nauka i da je reforma neophodna da se ostvari uspeno
ujedinjavanje sa itavom masom ruskog naroda.33 Ipak, urednitvo je moralo da posveti jo
nekoliko brojeva dokazivanju korisnosti i ispravnosti reforme. Bilo je objavljeno detaljno
nauno objanjenje novog pravopisa, koje je napisao istoriar i filolog Aleksandr Pogodin,
i kratko objanjenje sri i osnova novog pravopisa, koje je formulisao strunjak za rusku
knjievnost i nastavnik ruskog jezika i knjievnosti u kadestom korpusu u rusko-srpskoj
gimnaziji Vladimir Topor-Rabinski.34
Uz jasnu propagandnu i ideoloku motivisanost, reforma pravopisa verovatno je ipak
donekle imala uzrok i u tednji novinskog papira. Problem manjka papira je bio kritian
jer su emigrantske novine stalno mrale. Ruski bilten je imao 10 strana, Novij put etiri, a Vedomosti Ohranoj grupi est ali duplo smanjenog formata, to je ukupno davalo
29
30
31
32
33
34
Nareenje Martina Bormana od 3. januara 1941, koje je bilo potpisano na zapovest Hitlera, smatra gotiku (frakturu) zvanino nepoeljnom kao nearijevsku po poreklu. Prema miljenju savremenih naunika na zabranu je uticala
i elja da se pojaa nemaki propagandni uticaj kod stanovnika Nove Evrope koja je veoma teko razumela gotiku.
Albert Kapr, Fraktur: Form und Geschichte der gebrochenen Schriften, Mainz 1993.; Philipp Luidl, Die Schwabacher
Die ungewhnlichen Wege der Schwabacher Judenletter, Augsburg 2004.
Veoma udno objanjenje s obzirom na to da su u bugarskoj azbici do 1945. postojali i tverdij znak er goljam i
jatj e dvojno. Uz ovu oiglednu neloginost Maharablidze je sauvao slovo i koje nije postojalo u bugarskoj
azbuci. Cerkovnoe obozrenie (Beograd), br. 9/1943., 1.
Vedomosti Ohrannoj gruppi (Beograd), br. 14/1942., 4.
Russkoe delo (Beograd), br. 1/1943., 2.
Russkoe delo (Beograd), br. 7/1943., 5; Isto, br. 10/1943., 4.
24. 7. 2012. 15:36:24
291
sedam stranica nedeljnih novina ruske emigraciji u Srbiji. Rusko delo je na poetku imalo
est stranica, a od br. 9 samo etiri.
Manjak papira, slova i pravopisnih pravila urednitva emigranstkih listova su pokuavala da kompenzuju borbenim duhom i jaanjem oseaja zajednitva i misionarskih vizija
u redovima emigranata. Novinar lista Novoje vreme, koji je nosio pravoslavno ime Vasilij
i slavno u Novoj Evropi prezime Rozenberg, rezimirao je postignua lista nakon godinu
dana postojanja. Novoje vreme spada u grupu idejnih novina obnovljene Evrope..., stvara
javno mnjenje..., brani i objanjava duhovne vrednosti, koje... smatra potrebnima za kulturni, moralni i materijalni razvoj naroda i nacije.35 Ovo je bilo otvoreno priznanje injenice
da su vojna izdanja ruskih emigranata u politkom smislu (i globalnom i lokalnom) bila
organ nemake propagande, i doslovice su prepisivala sve politike informacije iz nemakih
ili srpskih (pod kontrolnom Nemaca) novina.
Oigledno stanje u ureivakoj politici nije bilo jasno nekim emigrantima koji su navikli
da vide u novinama ogledalo drutvene misli i politikih diskusija. Smeteni u beogradskim
staniima u potkrovlju ili bunkeru u brdima, ruski emigranti su teili da izraze u pismima
urednitvu i lancima svoje globalne politike ideje, beleei na taj nain tragove unih diskusija i rasprava koji su se vodile u krugovima poznanika i prijatelja. Naalost, ovi politiki
i hiperkritiki lanci su zavravali svoj put u urednikoj kanti za smee.36 Urednitvo je bilo
preplavljeno bezbrojnim lancima i pismima sa savetima Ribentropu, Rozenbergu i Vlasovu
i obratilo se itaocima molbom da prekinu sa pisanjem politikih radova i da alju izvetaje
informativnog karaktera..., o kulturnom radu..., prikaze svakodnevnice, knjievne priloge i
beleke,37 ne zaboravljajui da je Rusija propala od kritike.38 Na taj nain novine (kao propagandno izdanje vojnog vremena) su pokuavale da zatite strateku zalihu drutva u ratu
vedrinu duha.39 Nasilni osmeh opimizma je vodio tome da su itaoci u manjku realnih
informacija pokuavali da itaju novine izmeu redova i videli su odraz pesimistikog razvoja stvari po okupacioni reim ak i u najavi izvoenja komada Lava Tolstoja ivi le.40
Manjak sredstava za javno informisanje posebno su oseali usamljeni vojnici zabaenih garnizona i posada izdvojenih bunkera Ruskog korpusa, kao i oni u manjim emigrantskim kolonijama u srpskoj unutranjosti. Ovaj manjak tejfon i Krejter su pokuali da nadomeste posebnim ruskim emisijama na Radio Beogradu.41 Prva radio-emisija je bila emitovana 17. avgusta
1943. i trajala je 30 minuta. Emisija je bila zapoeta molitvom Veruju, koju je otpevao hor
mukih glasova Ruskog korpusa, zatim su emitovani kratki pozdrav generala tejfona, kratke
beleke o svakodnevnom ivotu korpusa i pregled politikih dogaaja nedelje, koji su se smenjivali sa ruskim carskim marevima, pesmama ruskih pesnika i ruskim narodnim pesmama.42
Ruske emisije su davane svakog utorka u 14 sati, a posle su ih prebacili na 18, ali su im
dali vie vremena i proirili sadraj.43 Osnovni problem na putu irenja elektronskih medija
35
36
37
38
39
40
41
42
43

Vedomosti Ohrannoj gruppi (Beograd), br. 75/1943., 6; Russkoe delo (Beograd), br. 1/1943., 6.
Iako su ovo bile prve radio-emisije na Balkanu za Ruse ovo nisu bile prve radio-emisije na ruskom. Ve u leto 1941.
na talasima Radio Beograda su emitovane probne krae emisije za Ukrajince i Kozake na ukrajinskom i ruskom jeziku. Kazaij vestnik, br. 1 (22. avgusta 1941.), 7.
Russkoe delo (Beograd), br. 11/1943., 1.; Isto, br. 12/1943., 3.
Russkoe delo (Beograd), br. 13/1943., 4.; Isto, br.14/1943., 3.; Isto, br. 23/1943., 3.; Isto, br. 24/1943., 3.
24. 7. 2012. 15:36:24
292
bio je manjak radio-aparata. Za potrebe prijema ruskih radio-emisija koristili su vojnike

radio-stanice i radio-aparate u kasarnama Ruskog korpusa, kao i vojne maine slube propagande, koje su imale snaan razglasni sistem,44 koji je prenosio pesme i proglase radiostanice na 200-300 metara.45 Osim toga u zgradama predsednitva emigrantskih kolonija
je organizovano besplatno i javno radio-sluanje, kao to je to na primer bilo u pozorinoj
sali Ruskog doma. Okupljeni ispred zvunika sluaoci su mogli da uju ne samo politike
vesti ve i radio-drame (od Ostrovskog do Averenka), rusku simfonijsku muziku i operske
arije (iz opera Rusalka, Knez Igor, Sadko i dr.), ljubavne pesme (romanse), kubanske i donske kozake horove, ruske i ukrajinske narodne pesme i aljive pesmice (astuke). Umetniki deo programa se sastajao od meavine gramofonskih snimaka iz zbirke
Beogradskog radija i nastupa popularnih emigrantskih pevaa i pesnika uivo.46
Ideja zajednikog okupljanja zbog javnog sluanja se toliko dopala emigrantima da je
dolo do stvaranja usmenih novina. Usmene novine su se pojavljivali ne samo u vojnim
kolektivima ve i u crkvama i pojedinim kolonijama. Sigurno je postojao rizik od toga da
se ove usmene novine pretvore u otvoreni propagandni nastup, politiku informaciju.
Organizatori su smatrali usmene novine kao razlog zajednikog okupljanja i druenja
usamljenih u svakodnevnoj koloteini ruskih izbeglica: u monotonom ivotu izmeu planinskih vrhova i divljih uma u usamljenim malim naseljama, jednom nedeljno su dobijali
razlog da se okupe svi zajedno na 12 sata, da se odmore od napora slubenih obaveza, da
se razonode i posluaju neke (...) referate, pesme, recitacije i gramofonske ploe.47 Teko
je oceniti koji je zapravo bio odnos emigranata prema usmenim novinama i da li su one
dobile neku veu popularnost.
Manja ideoloka obojenost i vei nivo neformalne otvorenosti bili su prisutni u drugom
obliku javne komunikacije javnom ispijanju aja. Osim ovog tradicionalnog ruskog
napitka, konuzumirala su se i druga pia i zakuske, a ajanka je oznaavala neformalno
druenje u zagrejanoj atmosferi. Tradicionalno su postojale dve vrste ajanki. Prve su bile
neka vrsta susreta jednog udruenja, kole ili grupe lica koja su delila zajednike uspomene (na primer susreti slualaca pedagokih kurseva pod upravom profesora tumfa, susreti
slualaca viih vojno-naunih kurseva u inostranstvu pod upravom profesora Golovina,
uesnika prvog kubanskog pohoda koji je predvodio general Kornilov, susreti diplomaca
Pavlovskog vojnog uilita) i sprovodili su se u obliku obinih sveanih rukova, o troku
uesnika.48 Druga vrsta ajanke se zvala ajanka-koncert i organizovana je u dobrotvorne svrhe. Priloge u dobrotvorne svhre (zimska pomo siromanim, starim i bolesnim pripadnicima emigracije, razvoj ruskih kolskih ustanova, poboljavanje ishrane i obnavljanje
odee za decu u emigrantskim domovima i sirotitima) su sakupljali Savez ruskih ena ili
Roditeljski savezi rusko-srpske gimnazije i kadetskog korpusa. Na ovim zabavama svi zainteresovani su mogli da dou u salu Ruskog doma (ili lokalne kolonije), blie pozornici je
bilo postavljeno nekoliko stolova i stolica, a dalje su bili obini redovi stolica. Na usluzi posetiocima je bio i bife koji je prodavao aj, alkoholna pia i zakuske po kafanskim cenama.
44
45
46
47
48

Daniel Lerner, Psychological Warfare Against Germany, D-Day to VE-Day, New York 1949.
Russkoe delo (Beograd), br. 24/1943., 4.; Isto, br. 25/1943., 3.; Isto, br. 26/1943., 3.; Isto, br. 28/1943., 3.; Isto, br.
29/1943., 3.; Isto, br. 30/1943., 3.
Russkoe delo (Beograd), br. 27/1943., 4.; Isto, br. 29/1943., 4.; Isto, br. 19/1943., 3.; Isto, br. 21/1943., 3.; Isto, br.
21/1943., 4.
Novij putj (Beograd), br. 50/1943., 4.; Isto, br. 53/1943., 2.; Isto, br. 54/1943., 4.; Russkoe delo (Beograd), br. 3/1943., 6.
24. 7. 2012. 15:36:24
293
Posetioci su uivali u nastupima glumaca, glumica i drugim atrakcijama koje su organizovali prireivai zabave. U dobrotvorne svrhe su ili i prihodi od ulaznica po simbolinim
cenama, kao i od naplate mesta za stolovima, od bifea, lutrija i direktnih priloga uesnika.49
Klasini pozorini i estradni nastupi u Ruskom domu su takoe bili znaajan deo ivota
ruske emigracije u Beogradu.50 Na pozornici Ruskog doma 19411944. posetioci su mogli da vide brojne dramske predstave i nastupe pojedinih baletskih, operskih i estradnih
umetnika. U poslednjoj pozorinoj sezoni Ruskog doma cara Nikolaja 1943/44. gledaoci su
mogli da vide ne samo dramske nastupe ve i baletska i operska dela ruske klasike. Ponos
ruskih gledalaca su izazvale bogata, bez obzira na ratne nedee, izvoenja klasinih opera
Jevgenij Onjegin i Carska nevesta. U izvoenju ovih opera su uestvovali i pevai iz
Srpskog narodnog pozorita.51 O poseenosti nastupa svedoi injenica da su oni finansijski
pokrivali trokove ruske trupe. Ruska trupa je plaala u dravni budet Srbije i poreze na
zaradu, koga su bile osloboene samo dobrotvorne i uenike amaterske predstave.52 Glumci
sa pozornice Ruskog doma su izvodili svoj umetniki rodoslov od uvene trupe Moskovskogo Hudoestvennogo teatra (pozorine grupe Stanislavskog i Nemirovi-Danenka),
odnosno tog dela trupe koji je odluio da napusti Rusiju 1919. Repertorar koji su mogli da
vide posetioci Ruskog doma 19411944. je bio kao i pre rata bogat i kretao se u rasponu
od Ibzena do Ostrovskog, i od Hamsuna do zaboravljenih u nae vreme popularnih dramskih pisaca carske Rusije Lava Urvancova i Aleksandra Kosorotova.53 Talentovani glumac i
reiser Aleksandr erepov54 predvodio je trupu Drutva ruskih scenskih umetnika u Srbiji.
Trupa je bila toliko uspena da je u julu 1943. donela odluku da se proiri i raspisala je konkurs kako bi se pojaala mladim snagama... oba pola.55 Osim trupe Drutva ruskih scenskih umetnika i ruskih glumaca iz Srpskog narodnog pozorita, u Srbiji se profesionalnim
estradnim nastupima bavio i estradni ansambl Ruskog korpusa Veseli bunker i njegova
zvezda Sergej Frank. Ansambl Sergeja Franka je bio integrisan u Ruski korpus kao vojna ispostava nacional-socijalistike organizacije Snaga kroz radost (Kraft durch Freude,
KdF), ali je nastupao i za potrebe civilnog dela ruske emigracije u srpskoj unutranjosti sa
muzikim i humoristikim nastupima. Osim toga pozorine nastupe u Ruskom domu redovno je prireivala i amaterska trupa rusko-srpske beogradske gimnazije uz podrku Roditeljskog komiteta. Njihovi nastupi su imali humanitarni karakter i sluili su prikupljanju
priloga za uenike i uenice manjih mogunosti (odnosno siromanjijeg stanja).56
Ruska emigracija u Srbiji imala je i jo jedan oblik stvaralakog samoizraavanja bila
je nastavljena predratna tradicija umetnikih izlobi. Najvee izlobe su bile organizovane
49
50
51
52
53
54
55
56
Russkoe delo (Beograd), br. 2/1943., 6.; Isto, br. 3/1943., 6.; Isto, br. 5/1943., 6.; Isto, br. 7/1943., 6.; Isto, br. 9/1943.,
4.; Isto, br. 22/1943., 4.; Isto, br. 23/1943., 4.; Isto, br. 24/1943., 4.; Isto, br. 25/1943., 4.; Isto, br. 28/1943., 4.
Ovaj deo ruskog kulturnog ivota veoma dobro je istraen. Viktor Kosik, to mne do vas, mostovie Belgrada? Oerki
o russkoj emigracii v Belgrade (19201950-e godi), Moskva 2007.
Tematsko poglavlje Pozorite i umetnost i njemu slina po sadraju Hronika Beograda su bili sastavni deo svakog
broja Ruskogo dela i Novogo puti i esto su najavljivali nove predstave na pozornici Ruskog doma. Ova brza smena
predstava je bila povezana i sa ogranienim brojem ruskih stanovnika Beograda, to je primoravalo glumce da brzo
obnavljaju repertor.
Novij putj (Beograd), br. 58/1943., 4.; Russkoe delo (Beograd), br. 11/1943., 4.
Olga Markovi Dragana oli, Aleksandr erepov i Rusko Dramsko Pozorite za Narod, Ruska emigracija u
srpskoj kulturi XX veka, Zbornik radova, Knj. 1, (ur. Miodrag Sibinovi, Marija Meinski i Aleksej Arsenjev), Beograd
1994., 136.-137.
24. 7. 2012. 15:36:24
294
u leto 1942. i leto 1943. u Paviljonu Cvijeta Zuzori na Kalemegdanu.57 Njihov organizator je bio slikar, popularan u emigranstkoj sredini Jugoslavije, Sergej Kuinski. U organizacijama izlobi je aktivno sudelovao i talentovani ruski emigrantski slikar Stepan
Kolesnikov,58 a pored njega slikari i umetnici Reznikov, Sosnovski, Verbicki, Zagorodnjuk,
I. Rik i L. Rik-Kovalevska.
Na prvoj izlobi koja je otvorena 2. avgusta 1942. bilo je izloeno 300 radova 24 umetnika (S. Alisov, K. Antonova, O. Benson, A. Bikovski, G. Bojadieva, A. Verbicki, O. Danilevi, V. Zagorodnjuk, A. Zolotarev, S. Kolesnikov, O. Kolb-Selecka, S. Kuinski, S. Latiev,
B. Linevi, M. Orbeljani, B. Reznikov, I. Rik, L. Rik-Kovalevska, A. Sosnovski, M. Hrisogonov, P. elnokova, B. apovalov, I. ramenko i B. Juzepuk). Slikarske tehnike su bile
raznovrsne: ulje, tempera, akvarel, grafika, mermerna i gipsana skulptura i slike gorenjem
na drvetu. Tematika je bila takoe veoma iroka: pejzai Srbije i jadranske obale, mrtva
priroda, prizori iz balkanskog ivota i ruske svakodnevice, motivi iz ruskih bajki. Stil radova (a donekle i odabir tema) je spadao u onu meavinu klasicizma i realizma s nijansama
naturalizma koja se potpuno uklapala u zvanini umetniki ukus Treeg rajha.59 Izloba je
imala snanu podrku nemakih, srpskih i ruskih zvaninika. Otvaranju su prisustvovali
ministar prosvete u vladi Milana Nedia Velibor Joni i nemaki vojni komandant Beograda general-major Adalbert Lonar, a izlobu je otvorio naelnik Ruskog biroa general Krejter; na dan zatvaranja izlobu je posetio naelnik Izvrnog komiteta vojnog komandanta
Srbije brigadenfirer SS Harald Turner,60 koji se toplo druio i detaljno je razgovarao sa
svakim umetnikom koji je uestvovao u izlobi. Bez obzira na avgustovske vruine, izloba
je bila dobro poseena i zbog toga su je organizatori produili za sedam dana pa je izloba
umesto dve trajala tri nedelje, sve do 23. avgusta 1942. Bilo je prodato vie od 3.000 ulaznica, a posetioci (Srbi, Rusi, oficiri i vojnici okupatorskih snaga) su kupovali i neke slike.61
Oduevljena uspehom ove izlobe, 26. novembra 1942. u bifeu Ruskog doma se ponovo
okupila grupa ruskih slikara da isplaniraju sledeu izlobu.62 Kod slikara se rodila ambiciozna ideja da okupe ruske umetnike ne samo iz Srbije ve i iz Bugarske i drugih okolnih
zemalja. Ovaj pokuaj da se proire geografski okviri u poslednjem trenutku su odbacile
okupacione vlasti i zato se nije ostvario. Sloena struktura surevnjivih diplomatskih, politikih i bezbednosnih slubi Treeg rajha zaduenih za kontrolu nad jugoistonim prostorom i sujeta reima balkanskih satelita su inili regionalno udruivanje ruskih umetnika veoma komplikovanim. Definitivni negativni stav Nemaca je bio iznet u poslednjem
trenutku i zbog toga organizatori izlobe nisu uspeli da obaveste sve zainteresovane slikare
iz Srbije i na izlobi je uestvovalo manje radova (neto vie od 200) i slikara (18 autora)
nego na prvoj. Otvaranju su prisustvovali istaknuti gosti iz okupacione uprave, lanovi
diplomatskog kora i pretstavnici srpske vlade. Izloba je bila otvorena 20. juna i, kao i pret57
58
59
60
61
62
O predratnoj istoriji ovog izlobenog prostora videti: Radina Vueti-Mladenovi, Evropa na Kalemegdanu: Cvijeta Zuzori i kulturni ivot Beograda 19181941, Beograd 2002.
Tatjana Podstanickaja, Stepan Kolesnikov, Moskva 2003.
Henry Grosshans, Hitler and the Artists, New York 1983.; Peter Adam, Art of the Third Reich, New York 1992.; Alan
E. Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany: The Reich Chambers of Music, Theater, and the Visual
Arts, Chapel Hill 1993.; Eric Michaud, The Cult of Art in Nazi Germany, Stanford 2004.
General Turner je bio kriv za ubistva hiljada Jevreja i organizaciju ozloglaenog koncentracionog logora na Sajmitu.
Videti: Walter Manoschek, Serbien ist judenfrei, Mnchen 1993.
Novij putj (Beograd), br. 25/1942., 3.; Isto, br. 26/1942., 3.; Isto, br. 27/1942., 1; Isto, br. 27/1942., 3.-4.; Isto, br.
28/1942., 3.; Isto, br. 29/1942., 3.; Isto, br. 30/1942., 3.
24. 7. 2012. 15:36:24
295
hodna, bila je dobro poseena i produena za nedelju dana od planiranog roka. Ovaj put
slikari nisu samo prodali vei deo svojih radova ve su i dobili narudbe za nove portrete i
pejzae.63 Radovi strani savremenom dekadansu, pokvarenom estetskom ukusu... na slubi kod apstraktnih ideja oito su privlaili kupce.64 Umetnici koji su uestvovali na izlobi
spadali su u one koji se nisu poklonili modernizmu i patili od njegovog despotizma, to
nije moglo da ne izazove simpatije posetilaca izlobe iz Rajha i njegovih saveznika.65
Komercijalni uspeh i poseenost su podstakli organizatore da, u oekivanju sledee letnje izlobe 1944, pripreme jo jednu u meuvremenu. Vodei ruski slikari u Srbiji Bojadijeva, Verbicki, Zagorodnjuk, Zolotarev, Kovalevska, Kolesnikov, Kolb-Selecka, Kuinski,
Rik, Sosnovski, Hrizogonov i ramenko su uestvovali u ovoj jednodnevnoj izlobi. Izloba je bila organizovana kao slikarsko vee 15. decembra 1943. i bila je praena aukcijom
slika i koncertom ruske muzike. Deo prihoda od izlobe je bio potroen na zimsku pomo
siromanim, bolesnim i starim lanovima ruske emigracije. Zasluuje panju injenica da
je prihod od prve izlobe (1942. godine) bio 6.000 dinara, a vee ruskih slikara (15. decembra 1943) je samo za dobrotvorne svrhe donelo 202.000 dinara!66 Ovaj neoekivani uspeh
je ubedio slikare da ima prostora za jo jednu izlobu i bila je organizovana Novogodinja
izlobena prodaja od 19. do 29. decembra 1943. poslednja kako se posle ispostavilo izloba ruskih slikara emigranata u Ruskom domu Cara Nikolaja Drugog u Beogradu.67
Pripreme za letnju izlobu 1944. kao i za niz drugih kulturnih aktivnosti u Ruskom domu (otvaranje pozorine sezone i poetak kolske godine za uenike i uenice ruske gimnazije) bili su prekinuti u avgustu 1944. zbog zapoete evakuacije nemakih okupacionih i ruskih emigrantskih ustanova. Signal za poetak ubrzane evakuacije je bio munjeviti prodor
Crvene armije na teritoriju Rumunije i kapitulacija kraljevske rumunske vojske poraene u
Jasko-kiinjevskoj operaciji (20.29. avgusta 1944). Materijali izlobe spremni za evakuaciju
i vei deo druge imovine Ruskog doma, prema uspomenama organizatora izlobe, bio je izgubljen. Poslednji trag delova izlobe moe da se pronae u Gradskoj bolnici u Beogradu.68
Jo jedan od naina ouvanja ruske emigracije kao jedinstvene socijalne grupe su bile
biblioteke prema svojoj masovnosti i dostupnosti irim masama Rusa u Srbiji moda i
najbitnija kulturna ustanova. Iako je veina ruskih kolonija u Jugoslaviji imala svoje biblioteke, ipak nekadanja Ruska javna biblioteka u Ruskom domu cara Nikolaja II je bila neto
posebno. Ruski emigranti, koji su negirali u svom politikom ekstremizmu rusko naslee
u sovjetskoj kulturi, smatrali su ovu biblioteku najveom ruskom nacionalnom knjinom
zbirkom.69 Ipak objektivnije bi bilo nazvati tadanju biblioteku Ruskog doma najveom
ruskom bibliotekom u inostranstvu. irenje fonda i odravanje biblioteke se vodilo od
abonentske plate. Za vreme rata (ve 1942) zbog likvidacije niza drutvenih organizacija
(Zemgor, Savez ruskih pisaca i dr.) i odlaska iz Srbije, zbog teke finansijske situacije, niza
emigrantskih porodica, biblioteki fond se poveao i premaio 100.000 knjiga. U Ruskoj
63
64
65
66
67
68
69
Novij putj (Beograd), br. 65/1943., 4.; Russkoe delo (Beograd), br. 1/1943., 6.; Isto, br. 2/1943., 6.; Isto, br. 3/1943.,
6.; Isto, br. 4/1943., 6.; Isto, br. 5/1943., 6.; Isto, br. 6/1943., 6.
Isto.
Ovo je bio ogroman novac, ak i ako se uzme u obzir vetaki visoki odnos rajhsmarke prema dinaru (1 RM = 20
dinara). Najskuplja prodata slika S. F. Kolesnikova Sejatelj (136.000 dinara) kotala je 6800 RM, odnosno
godinju (!) platu pukovnika ROK-a. Jasno je da ovoliki iznos nije mogao da plati jedan emigrant.
Russkoe delo (Beograd), br.27/1943., 4.; Isto, br. 28/1943., 4.; Isto, br. 29/1943., 4.; Isto, br. 30/1943., 4.
24. 7. 2012. 15:36:25
296
javnoj biblioteci je radilo 15 saradnika, meseni novani priliv je bio 1942. oko 26.000
dinara, a dnevno je bilioteku proseno poseivalo 600 ljudi koji su koristili itaonicu ili
pozajmljivali knjige. Za pozajmicu knjige pre rata se plaalo 16 dinara, a 1942. taj iznos je
porastao do 25 dinara. I bez obzira na to broj stalnih italaca je bio oko 2.500 (s tim da je
u Beogradu i okolini u to doba ivelo oko 6.000 Rusa).70 Do leta 1944. Ruska javna biblioteka u Beogradu je premaila fond od 130.000 knjiga...71
U jesen 1944., posle prodora u Srbiju jedinica Crvene armije i partizana ruski emigranti
nestaju kao drutvena grupa, kao nosioci samostalnih drutveno-politikih pogleda i kao
koherentni kulturni faktor. Brojno stanje ruske emigracije koja je ostala u Srbiji posle odlaska
Nemaca iz Beograda veoma je diskutabilno. Odreivanje relativnog (u odnosu na predratni)
i apsolutnog broja Rusa preostalih u Srbiji posle 1944. moglo bi da ukae na politiku orijentaciju veine ruskih emigranata u Srbiji kao jedinstvene drutvene grupe. Zato procene
broja preostalih emigranata uveliko zavise od elje pojedinih istraivaa da se ruska emigracije u Srbiji prikae kao manji ili vei saradnik okupatora za vreme rata. Tako Viktor Kosik,
polazei od uspomena profesora Beogradskog univerziteta i ipoakona Andreja Tarasjeva,
smatra da je zajedno sa nemako-faistikim trupama zemlju napustila jedna treina ruskih
emigranata.72 Odnosno moralo je da ostane dve treine ili od 14.000 (20.000 priblino brojno stanje Rusa u Srbiji 1941.) do 18.000 (dve treine od 27.150 priblino brojno stanje Rusa
u Kraljevini Jugoslaviji 1937). Verovatno se ovo miljenje Andreja Tarasjeva zasniva na rezultatima popisa 1948,73 prema kojima je samo u Srbiji poetkom 1948. ostalo 13.329 Rusa.74
Jo jedan uvid u broj preostalih Rusa daje crkvena statistika prema kojoj ruska crkva (na
podruju osloboenom do kraja 1944. godine, koje je ukljuivalo Srbiju, gde se koncentrisala
veina ruskih emigranata preostalih u Jugoslaviji posle zavretka Drugog svetskog rata A. T.)
imala je dve parohije, dva manastira, 20 svetenika, 15 monaha, 32 monahinje i oko 3.000
vernika.75 Osim toga, prema uspomenama protojereja Vladimira Moina 1941. u Srbiji je
bilo oko 80 svetenika76 i iako je njihov broj pao na 20 u jesen 1944, logino je pretpostaviti da je paralelno dolo i do naglog smanjivanja broja vernika.
Najzad postoji i miljenje srpskog istraivaa Tome Milenkovia, koji smatra da je sredinom septembra 1944. Srbiju napustila veina ruskih izbeglica.77 U svom radu Milenkovi
nije naveo odreene izvore svoje procene. Hroniar abakog kraja G. Babovi takoe je
naveo da do 21. septembra 1944. sve... ruske porodice su otselile iz tapca, a oni koji su
ostali bili su streljani ve 27. oktobra, kao to je to bio sluaj sa gimnazijskim profesorom
V. Kuzenkom i enom izbeglog Rusa M. Ikonikovom.78
70
71
72
73
74
75
76
77
78
Novij putj (Beograd), br. 36/1942., 3.; Isto, br. 41/1942., 4.; Isto, br. 42/1942., 3.; Isto, br. 53/1943., 4.; Russkoe delo
(Beograd), br. 6/1943., 6.
Gibelj russkih zarubenih knigohranili v Jugoslavii, Sejatelj (Buenos-Ajres), 1953., br. 56, 57, 58; Jovan Kaaki, Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Bibliograja radova 19201944. Pokuaj rekonstrukcije, Beograd
2003., 49.
Viktor Kosik, Russkaja cerkovj v Jugoslavii (19201940-e gg. XX v.), Moskva 1999., 165.
Konani rezultati popisa stanovnitva od 15. 3. 1948. god., Knj. IX, Stanovnitvo po narodnosti, Beograd 1954.
Rezultati popisa 1948. nisu bili objavljivani est godina, odnosno do sledeeg popisa. Odreena obrada rezultata popisa
je morala da postoji i zbog konflikta sa SSSR-om, iji lideri su izmeu ostalog optuivali Titov reim za nasilja i progone
ruskih izbeglica. Noti sovetskogo praviteljstva jugoslavskomu praviteljstvu. 11, 18, 29 avgusta, 28 sentjabrja, Moskva 1949.
Glasnik SPC, br. 1012/1944, 91. Iste podatke naveo je i Kosik koji ih je povezao sa izvetajem koji je krajem 1944.
poslao u Moskvu mitropolitu lenjingradskom Aleksiju svetenik ruske crkve Sv. trojice u Beogradu Ivan Sokalj.
Viktor Kosik, Russkaja cerkovj v Jugoslavii (19201940-e gg. XX v.), Moskva 1999., 217.
Toma Milenkovi, Kalmici u Srbiji (19201944), Beograd 1998.
Grigorije Babovi, Letopis apca 19331944., (prir. Sanja Petrovi Todosijevi), Beograd abac 2010., 213., 221.
24. 7. 2012. 15:36:25
297
Podaci koje u svojim uspomenama navode sami ruski emigranti (na primer bivi vojnici
ROK-a) manje su precizni: mada su otii mogli svi jer su im to Nemci omoguili, nisu svi
hteli da ponovo krenu u izbeglitvo i nadali su se privremenosti promena koje su donosili
Crvena armija i partizani.79 Veina preostalih je uskoro zaalila zbog toga kada su se nali
u rukama NKVD-a i SMER-a 19441945. ili Udbe posle 1948. Ilustrativna je sudbina
generala Borisa Litvinova, istraivaa Turkestana, talentovanog slikara i ikonopisca. Kada
su mu oficiri ROK-a predloili da se evakuie, Litvinov je odgovorio da e dolazak crvenih
biti privremen, da oni nee nikom nita da rade, da su stari dani zaboravljeni, da e nakon
njih doi Englezi i kralj Petar... Starca koji je u to vreme imao 72 godine su uhapsili oficiri
SMER-a III. ukrajinskog fronta i on je preminuo negde u Sibiru, a njegovu erku uenicu
rusko-srpske gimnazije bezbednosni organi su ispitivali u Glavnjai.80 U logoru je preminuo i pukovnik Generalnog taba Roman Drejling, koji se takoe ponadao da e ga spasiti
uzrast i nemeanje u politiku za vreme okupacije. Vie sree je imao neto mlai 60-godinji Vjaeslav Tkaev, prvi ruski general avijacije (u carskoj armiji) koji je uspeo da preivi
deset godina u logorima NKVD-a. I uveni ruski arhitekta Valerij Staevski, koji je gradio
Iversku kapelu na ruskom groblju i rusku crkvu Sv.trojice, poginuo je 1945. u SSSR-u.
U stvari odnos onih koji su nali snage da krenu u novo izbeglitvo i onih koji su se odluili
da se prepuste sudbini nije toliko bitan kako bi to moglo da izgleda. Bitno je to da su u jesen
1944. bile unitene sve ruske kulturne i prosvetne institucije i Beograd je napustila veina
aktivnih lanova ruske emigracije. Preostali su tiho odlazili u senoviti deo Ruske parcele na
Novom groblju ili se stapali sa okolinom, plaei se da ispriaju svojoj deci pojedinosti svoje
biografije i krijui od okoline svoje rusko poreklo traumatizovani iskustvom 1944. i 1948.81
The Social Life of Russian Emigrants in Occupied

Serbia
Summary: In early1941 there were about 30 thousand Russian immigrants in the Kingdom of Yugoslavia, they had acquired a significant level of rights and freedoms. In the predominantly agrarian country well educated and trained Russian immigrants were able to occupy certain social positions. The relation of Russian refugees to Nazi Germany was ambivalent. Standard procedure for
the Germans after the occupation of European countries in World War II included the regulation
of all local communities, including Russian immigrants, with the creation of a united organization
that was broadly used for the monitoring and manipulating of emigrants for the needs of the Third
Reich. This forced restructuring included: elimination of all prewar organizations and newspapers,
selectively reduced re-issuing of permits for their recovery. It is rather difficult to reconstruct the
social life of Russian emigrants during the occupation because of the lack of sources. However this
work presents a reconstruction of various branches of emigrants social life newspapers, radio
emissions, public gatherings, theater and entertainers, Russian museums and art galleries, libraries.
79
80
81
Russkij Korpus na Balkanah vo vremja II Velikoj vojni 1941-1945. Vospominanija soratnikov i dokumenti, (ur. Nikolaj
Protopopov i Ivan Ivanov), Sankt-Peterburg 1999., 278.
Isto, 280; Nezabitie mogili, (ur. Vadim uvakov), t. 4, Moskva 2004., 177.
Veoma tipina istorija preivljavanja i asimiliacije Rusa je data u memoarskoj knjizi: Vasilije Afanasjev, Moj otac
ruski emigrant Porodina hronika, Beograd 2007.
24. 7. 2012. 15:36:25
298
In the fall of 1944 all Russian cultural and educational institutions in Serbia were destroyed, the
most active persons of the Russian emigration left the country at the end of the war or soon after it.
Keywords: World War II in Yugoslavia, social aspects of World War II, Russian minority in Europe,
collaboration, state repression
Literatura
Peter Adam, Art of the Third Reich, New York 1992.
Boris Ganusovski, 10 let za eleznim zanavesom 19451955. Zapiski ertvi Jalti. Vidaa XV kazajego korpusa, San-Francisko 1983.
Henry Grosshans, Hitler and the Artists, New York 1983.
Joachim Hoffmann, Die Kaukasien 1942/1943: Das deutsche Heer und die Ostvlker der Sowjetunion, Freiburg 1976.
Miroslav Jovanovi, Ruska emigracija na Balkanu. 19201940, Beograd 2006.
Jovan Kaaki, Ruske izbeglice u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Bibliograja radova 19201944. Pokuaj
rekonstrukcije, Beograd 2003.
Albert Kapr, Fraktur: Form und Geschichte der gebrochenen Schriften, Mainz 1993.
Viktor Kosik, to mne do vas, mostovie Belgrada? Oerki o russkoj emigracii v Belgrade (1920
1950-e godi), Moskva 2007.
Viktor Kosik, Russkaja cerkovj v Jugoslavii (19201940-e gg. XX v.), Moskva 1999.
Aleksandr Lanin, Agonija Jugoslavii: vospominanija oevidca, Belgrad 1941.
Daniel Lerner, Psychological Warfare Against Germany, D-Day to VE-Day, New York 1949.
Philipp Luidl, Die Schwabacher Die ungewhnlichen Wege der Schwabacher Judenletter, Augsburg 2004.
Walter Manoschek, Serbien ist judenfrei, Mnchen 1993.
Eric Michaud, The Cult of Art in Nazi Germany, Stanford 2004.
Toma Milenkovi, Kalmici u Srbiji (19201944), Beograd 1998.
Nezabitie mogili, (ur. Vadim uvakov), t. 4, Moskva 2004.
Aleksandr Okorokov, Osobij front: Nemeckaja propaganda na Vostonom fronte v godi Vtoroj mirovoj vojni, Moskva 2007.
Jasper Rootham, Miss Fire: The Chronicle of a British Mission to Mihailovich 19431944, London
1946.
Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka, Zbornik radova, Knj. 1, (ur. Miodrag Sibinovi, Marija
Meinski i Aleksej Arsenjev), Beograd 1994.
Russkij Korpus na Balkanah vo vremja II Velikoj vojni 19411945. Vospominanija soratnikov i dokumenti, (ur. Nikolaj Protopopov i Ivan Ivanov), Sankt-Peterburg 1999.
Aleksej Skrilov, Georgij Gubarev, Kazaij istorieskij slovarj-spravonik, Cleveland (Ohio) 1966.
1970.
Alan E. Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany: The Reich Chambers of Music,
Theater, and the Visual Arts, Chapel Hill 1993.
Mihail atov, Bibliograja Osvoboditeljnogo dvienija narodov Rossii v godi Vtoroj mirovoj vojni
(19411945), New-York 1961.
Aleksej Timofejev, Rusi i Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Uticaj SSSR-a i ruskih emigranata na dogaaje u Jugoslaviji 19411945, Beograd 2011.
Radina Vueti-Mladenovi, Evropa na Kalemegdanu: Cvijeta Zuzori i kulturni ivot Beograda
19181941, Beograd 2002.
24. 7. 2012. 15:36:25
22.
UNUTRANJI AUTSAJDER: MILAN

URIN, NOVA EVROPA I DRUGI
SVETSKI RAT 19391941.
Veljko Stani
UDK: 050Nova Evropa"1939/41"

Saetak: Svojim dvodecenijskim izlaenjem, Nova Evropa je izrasla u jedno od snanih intelektualnih glasila u jugoslovenskom drutvu. Osnovana u Zagrebu 1920. godine, pod urednitvom i
duhovnim vostvom srpskog modernistikog pesnika i angaovanog intelektualca Milana urina, ona e svoj kraj doekati u vihoru 1941. godine. Izraz saradnje srpskih i hrvatskih intelektualaca liberalnog i jugoslovenskog usmerenja, ona je obuhvatila iroki krug pitanja, ostavljajui
dragocen materijal za intelektualnu istoriju prolog veka. Tema Rata na stranicama Nove Evrope
vaila je kao temeljno civilizacijsko pitanje. Osmiljen tokom Prvog svetskog rata po uzoru na Siton-Votsonovu The New Europe, urinov intelektualni poduhvat je iznedrio svest o evropskom
ratu i miru, znaenjima rata i znaenjima Evrope. Istinski izraz veka intelektualaca, Nova Evropa je gradila figuru angaovanog intelektualca, kako na primeru unutranjih, jugoslovenskih pitanja, tako i pratei sve relevantne meunarodne probleme. Nadolazei Drugi svetski rat je itan
kao svojevrsna intelektualna istorija Evrope, krize njenih demokratija i liberalne misli, ideolokih
previranja i pretnji nesluenog ratnog razaranja. U poslednjim dvema godinama izlaenja asopisa, ove analize se stapaju u hroniku rata, potvrujui svoja izvorna liberalna i antifaistika uverenja. Iako nije mogla da se suprotstavi prispeu rata u Jugoslaviju i da predupredi vlastiti kraj,
Nova Evropa je svojim intelektualnim angamanom znaajno doprinela njegovom razumevanju.
Kljune rei: Milan urin, Nova Evropa, Jugoslavija, Drugi svetski rat, intelektualci, liberalizam, socijalizam
Evropljanin se ogledao oko sebe. Bio je sam. Onda se automatski iz te istorijske perspektive ljudskih napora, koji ispunjavaju prolost, sadanjost, i budunost ovjeanstva spojio putem
malog mehanikog sandueta s sazveem zranih talasa. Proetavi trima stazama uzdu one limene kutije, hvatao je sve to je
magino oko moglo da uhvati, i osjetio je opet da je tu rat, i da se
ljudi optuuju sa raznih i oprenih strana. Ostao je slutei: Pariz je najavljivao Paul Valry-a. Sluao je. Promukli glas starog
akademika dopirao je do njega. Valeri je postavljao, utananou
svojih misli, problem odnosa ovjeka prema slobodi.1
1
oa aa, ajea a ooo Eoaa, oa Eoa, 33/1940., . 1, 16.
24. 7. 2012. 15:36:25
300
Milan urin i Nova Evropa

poznatoj knjizi svojih eseja Reappraisals. Reections on the forgotten twentieth century,2
britanski istoriar Toni Dat dubinskom znaenju rata u 20. veku suprotstavlja jedan
zaboravljeni vek ideja i intelektualaca. Stavljajui intelektualne rasprave u sredite dilema proteklog stolea, Dat ne krije svoj lament: one su odve daleko od prosenog zapadnog, posebno amerikog, pojedinca. Ako bismo, pak, panju usmerili na iskustvo jugoslovenskog 20. veka, iji kraj pre dve decenije ni izbliza nije zatvorio radionicu istorije,
mogli bismo se slino zapitati o sudbini intelektualnih figura koje su svoje ivote neraskidivo ispreplele sa stoleem u kome su ivele.
Ime Milana urina (18801960) najlake emo povezati sa Novom Evropom, asopisom koji je izdavao u periodu 19201941.3 Sa aprilskim danima 1941, invazijom i okupacijom Kraljevine Jugoslavije i proglaenjem Nezavisne Drave Hrvatske, zatvara se i jedno
posebno poglavlje srpske i hrvatske intelektualne istorije. Glasilo liberalne inteligencije i
izraz saradnje srpskih i hrvatskih intelektualaca jugoslovenskog usmerenja, Nova Evropa se
irokim izborom tema, analitikim pristupom i beskompomisnou svojih naela izborila
za prestino mesto unutar intelektualnog ivota Kraljevine SHS / Jugoslavije. Ostavljajui
dragocen materijal za intelektualnu istoriju prolog stolea, Nova Evropa ostala je i medij za
itanje svih temeljnih pitanja srpske i hrvatske politike i kulture prve polovine 20. veka.
Delatnost Milana urina, meutim, pripada znatno irem horizontu. Dete 19. veka,
njegovo intelektualno stasavanje se poklapa sa periodom Moderne. Modernistiki pesnik,
iz ugledne srpske trgovake porodice u Panevu, beki doktor knjievnosti, germanista i
docent Univerziteta u Beogradu to su osnovne njegove crte pre 1914. godine. Upravo u
ozraju Moderne, koje je kulturnim programima davalo iri civilizacijski smisao, ali i ideoloki konstrukt i neophodnu politiku boju, valja traiti korene urinovog intelektualnog
profila.4 Pesnik zapaenog senzibiliteta kod vrhovnih knjievnih autoriteta onoga vremena,
Jovana Skerlia i Bogdana Popovia, urin je vien i kao mogui urednik Srpskog knjievnog glasnika, asopisa koji je u periodu 19011914. sublimirao najvie politike i estetske
uzore iz Zapadne Evrope, pre svega Francuske i Velike Britanije, sa aktivnom srpskom nacionalnom ideologijom jugoslovenskog usmerenja. Nosilac avangardnih tenji u knjievnosti, urin e politiki trajno ostati obeleen zraenjem liberalne Evrope, koja se oko 1900.
nalazila na svom vrhuncu. Prvi svetski rat e mu omoguiti da kao agent srpske vlade na
propagandnom poslu u Londonu sretne Roberta Vilijama Siton-Votsona, uglednog istoriara i publicistu, nepokolebljivog liberala, ija revija The New Europe e mu neposredno
posluiti kao model za vlastiti asopis.
Vie nego to je to urin eleo da prizna, Nova Evropa je liila na Srpski knjievni glasnik, na njegovu nacionalnu i politiku ambiciju, a u ijoj Novoj seriji od 1920. godine je
imala i znaajnog takmaca.5 Oba asopisa izrastaju iz doba koje se u francuskoj istoriografiji
naziva l ge ditorial, i koje oznaava presti asopisa kao kulturnih krugova objedinjenih
2
3
4
5
Tony Judt, Reappraisals. Reections on the forgotten twentieth century, New York 2009.
Poslednjih godina je obnovljen interes za ovaj asopis. O tome pogledati posebno: o eo,
Jooea aa o eo, eoa 2000.; oa Eoa 19201941, (. ao e ea
ao), eoa 2010.
aa a, oeja jooea ooj Eo, oa Eoa 19201941, 139.-149.
o o, oe ja o-oo aeaoj ooj Eo, oa Eoa 19201941, 81.-106.
24. 7. 2012. 15:36:25
Unutranji autsajder: Milan urin, Nova Evropa i Drugi svetski rat 19391941.
301
ne samo politikim i intelektualnim profilom, ve i drutvenim mreama u smislu pozicioniranja na intelektualnoj mapi jednog drutva. Iz urinove prepiske sa Milanom Rakiem, vidi se da je ideju o pokretanju asopisa imao jo pre Prvog svetskog rata; ona nam,
takoe, otkriva znaaj urinovih veza sa drugim srpskim intelektualcima, upuujui nas
na izuavanje mrea (rseaux) i koncepata drutvenosti (sociabilit) srpskih i jugoslovenskih
intelektualaca.6 Smestivi svoju intelektualnu prestonicu u Zagreb, objavljujui asopis
naizmenino latinicom i irilicom, urin je nastojao da u novoj, jugoslovenskoj sredini
ponudi optimalni politiki i kulturni angaman.7 Preko njegovog lika pada, meutim, i
izvesna kontroverza. Da li je pokreui Novu Evropu naglasio svoje disidentstvo u odnosu
na beogradsku sredinu? Da li je njegov polemiki duh uperen protiv nekih srpskih politiara i intelektualaca u meuratnom razdoblju bio izazvan linim razlozima i starim polemikama iz Beogradu pre 1914;8 da li je delio Siton-Votsonove predrasude o orijentalnom
karakteru Srbije;9 da li je njegovo shvatanje jugoslovenstva i ureenja jugoslovenske drave
bilo postojano ili trpelo razliite spoljne uticaje;10 je li, najzad, urin bio socijaldemokrata
bez temeljnih liberalnih vrijednosti?11
urin bi se mogao sagledati i u jednom drugom kljuu, onom koji bi u njemu pre svega
traio odlike evropskog angaovanog intelektualca u razdoblju koje se ve klasino naziva
vekom intelektualaca.12 urin se u galeriji srpskih intelektualaca pribliava skerlievskom tipu, njegovom shvatanju srpsko-hrvatskog jedinstva, i njegovom leviarstvu iji je
racionalizam duboko u naelima devetnaestovekovne liberalne Evrope. urin nakon Prvog svetskog rata izlazi iz sveta univerzitetskih profesora (za razliku od svojih beogradskih
kolega) i u potpunosti se predaje ureivanju i publicistikoj delatnosti s nesmirenim politikim nervom. Zanimljivo je primetiti da je Slobodan Jovanovi kod poznog Skerlia uoio
slian razvoj: ... i da nije mlad umro, moda bi se najzad sav predao politici... U svojim
knjievnim delima, u isto vreme i knjievni kritiar i politiki apostol, on je propovedao
moralno osloboenje i socijalno oblagoroenje pojedinca, i u tom njegovom idealu bilo
6
9
10
11
12
Mira Radojevi, Nekoliko slika iz saradnje Milana Rakia i Milana urina (http://www.associationforhistory.
com/documents/Milan%20Rakic%20i%20Milan%20Curcin.pdf).
Socioloko tumaenje koje bi ilo za uenjem Pjera Burdijea bi naglasilo pitanje autonomije intelektualaca i isticalo
vanost borbe za dominaciju unutar novog, jugoslovenskog intelektualnog polja koje je bilo u procesu nastanka.
Nova Evropa bi u tom smislu bila jedan od vanih inilaca, a njen kulturni i politiki program bi imao vrednost
simbolikog kapitala naspram polja moi u jugoslovenskom drutvu. O ovom teorijskom usmerenju pogledati:
Christophe Charle, Lhistoire compare des intellectuels en Europe. Quelques points de mthode et propositions
de recherches, Pour une histoire compare des intellectuels, (ur. Marie-Christine Granjon i Michel Trebitsch), ParisBruxelles 1998.
oja o, a e a, aa jooea, oa Eoa 19201941, 123.137.
. o, . ., 95.
Joo a, oa Eoa: e eao eao ao ao jooea, oa
Eoa 19201941, 107.-122.
Ivo Banac, Nova Evropa, Sovjetska Rusija i komunistiki pokret, oa Eoa 19201941, 209.-225.
Michel Winock, Le sicle des intellectuels, Paris 1997. U svojoj poslednjoj knjizi, Vinok definie intelektualca kao
onoga koji nakon to je stekao reputaciju ili kompetentnost priznatu u saznajnom, stvaralakom, naunom, knjievnom ili umetnikom domenu, koristi svoj status da deluje u javnom prostoru u pitanjima koja se ne tiu njegove specijalnosti, ve celine politike zajednice kojoj pripada. Videti o tome: Michel Winock, LEet de gnration. Une brve histoire des intellectuels franais, Vincennes 2011. Za komparativni pregled istorije intelektualaca
pogledati: Jeremy Jennings, Anthnony Kemp-Welch, Intellectuals in Politics: From the Dreyfus aair to Salman
Rushdie, London 1997.; L histoire des intellectuels aujourd hui, (ur. Michel Leymarie i Jean-Franois Sirinelli), Paris
2003., Franois Dosse, La marche des ides. Histoire des intellectuels-histoire intellectuelle, Paris 2003.; Histoire
intellectuelle, Historiographies I, Concepts et dbats, (ur. C. Delacroix, F. Dosse, P. Garcia, N. Offenstadt, Paris
2010., 378.-390.)
24. 7. 2012. 15:36:26
302
je pored socializma jo vrlo mnogo demokratskog individualizma.13 Nimalo sluajno, Nova

Evropa pie o Skerlievoj zastavi koja je ostala bez stegonoe.14
Veran jugoslovenskom okviru, urin meu osnivaima svog asopisa vidi sledee linosti: Josip Smodlaka, Ivan Metrovi, Matija Murko, Milan Reetar, ali i Jovan Cviji, Nikola Stojanovi, Milan Raki, Kosta Kumanudi, Milan Grol.15 Prvi urednik bio je urin, da bi mu se 1921.
pridruili Laza Popovi i Marko Kostreni, a 1923. i Leonid Pitamic. Od 1924. urin je sam
preuzeo urednitvo.16 Pred iskuenjima meuratnog politikog ivota, Nova Evropa se dvadesetih
godina od svog polaznog integralnog jugoslovenstva srpskog usmerenja koje su izraavali samostalni radikali pre 1914, pomerala ka preanskom jugoslovenstvu. Tridesete su, pak, dovele do
pribliavanja hrvatskom minimalnom jugoslovenstvu, podrke federalizaciji zemlje i pozdravljanju Sporazuma Cvetkovi-Maek iz avgusta 1939. godine.17 Ova evolucija nije, meutim, minirala osnove srbohrvatstva definisane u Masarikovom duhu u vreme Fin de sicle, a koji su ostali
trajni urinovi nazori. Ako i nisu bili njegovi idoli, Masarik, Metrovi i Siton-Votson oznaili su temeljne i trajne ideoloke i kulturne orijentire sa kojima je urin duhovno komunicirao.
Nova Evropa zastupala je nadstranaki duh i deklarisala se kao nosilac srednje linije.
Zagovarajui reenje mnogih praktinih problema, ona je istakla pomirenje nacionalnog
i klasnog.18 Na stranicama ovog asopisa podrani su zahtevi za revizijom Vidovdanskog
ustava, Konferencija na Ilidi i Kongres javnih radnika u Zagrebu 1922. godine. urin
je bio meu potpisnicima Zagrebakom memoranduma 1934. godine kojim se trailo demokratsko preureenje zemlje.19 Rezultat politikih razilaenja, ali i neuspenog dijaloga
srpskih i hrvatskih intelektualaca na jugoslovenskoj ravni, bilo je svrstavanje veeg dela
hrvatske intelektualne elite na stranu nacionalno motivisanog pokreta Hrvatske seljake
stranke.20 Nova Evropa, i sama podrivena nastalim promenama u drugoj polovini tridesetih, ostala je meu retkim uporitima liberalizma. urin je 1941. ve mogao izgedati kao
preiveli borac jednog davnog vremena.
Koreni rata
Jedna od konstanti u pisanju Nove Evrope bio je njen pacifistiki diskurs. Zagovornik
stvaranja novog evropskog drutva, ona je u polaznoj taki koju je oznaila 1918. godina
videla nuni civlizacijski okvir koji se nije smeo naruiti. Svest o evropskom miru praena je
analizom njegovog tekog odranja. Tako je Milan Vukievi pisao u februaru 1939: ita
dananji ovek im otvori oi o venim danononim naporima da se sauva mir. Tako
od prvog dana kad je zavren Svetski rat. Duevni mir je samo san.21 A Milan urin je,
13
14
15
16
17
18
19
20
21
ooa Joao, O eeoj ooj eooj, oje eo I, eoa 1991.,

705.-707.
Dr. R. Mitkovi, Skerlieva zastava, NE, 1/1920., br. 5, 162.-171.
. eo, . ., 41.-42.
Isto, 45.
J. a, . .
. eo, . , 46.
a aoje, a oa. oa oaja oaa . aoa (1874-1946), eoa
2007., 353.
Milosav Janiijevi, Stvaralaka inteligencija meuratne Jugoslavije, Beograd 1984., 147.-148.
Milan Vukievi, Sporazumi-nesporazumi, NE, 32/1939., br.1-2, 9.
24. 7. 2012. 15:36:26
303
ulazei u dvadesetu godinu Nove Evrope, izvlaio njenu duhovnu vertikalu: Meutim, to
preivelo doba bilo je jae od nas i mi smo nakon osam godina rada uvek u istom pravcu
gledajui unatrag morali priznati (u uvodniku od 11. juna 1928), da ve ni prvu i najvaniju taku programa, onu koja je sadrana u naslovu, nismo bili u mugonosti ostvariti,
upravo, nismo mogli ni pristupiti njezinu ostvarenju, tako da je ime naeg pokreta i naeg
lista Nova Evropa postalo nesavremeno, bolje presavremeno, jer kako se ini nova
Evropa jo lei u dubokom snu, i danas je manje nova nego to je bila pre osam godina,
odmah nakon Velikoga Rata.22
urin je u ratu video najpre prednost tehnikog napretka nad ljudskom milju, njegove ekonomske i socijalne razloge, nepodesnost starog kapitalizma, ali i jaanje totalitarnih
pokreta.23 On je, potom, u februaru 1940. otputovao u Francusku i Veliku Britaniju. Ovaj
tour d horizon bio je u funkciji to preciznijeg uvida u opasnosti i izglede koje je otvarao
svetski sukob. Nedugo zatim, on je na stranicama Nove Evrope o ratu pisao kao o nedvosmislenom sukobu ideologija, isticao da e rat biti dug, osuujui nemaku i italijansku
propagandu i dajui za pravo ciljevima demokratskih drava. Na drugoj strani, neumoljiva
logika i kombinovani talenti demokratskih govornika, kao to su eril i Reno, paraliu i
najautoritativnije izjave diktatora, pisao je.24
Kristalisanju ovakvog usmerenja Nove Evrope su naroito doprinosili tekstovi Bogdana
Radice koji su suprotstavljali liberalnu humanistiku Evropu totalitarnim ideologijama, i s
leva i s desna. U imaginarnom razgovoru pripadnika nekoliko razliitih evropskih nacija,
on je, nimalo sluajno, u usta Italijana stavljao sledee rei: Ferero je, u padu stare Italije i
u propasti Vajmarske Republike, osjetio da se Evropa prelomila na Evropu zakonite vlasti i
poretka i na Evropu nasilja i bezakonja. Evropa danas ratuje zato to njezin organizam nije
u stanju da ivi pod takvim prelomom i u takovu rascijepu.25 Liberalizam je za njega bio
najuzvieniji duhovni, moralni i politiki oblik, koji je garantovao odbranu individualizma i slobode linosti.26 Piui o korifejima evropske kulture, Radica je tragao za njihovim
nastavljaima, nosiocima poeljnog intelektualnog angamana u vremenu svetskog rata:
Jedino to nas sada na njih potsjea bili bi veliki pojedinci dananjice, kao: Romen Rolan u
svojoj samoi, Bergson u svojoj bolesnikoj postelji, Tomas Man u svom izgnanstvu, ilijen
Benda, koji iz svoje krajnosti die glas nezadovoljstva i protesta protivu varvarstva.27 Ako se
na stranicama Nove Evrope moglo itati s optimizmom da e Italija uvati nezavisnu poziciju
u svetskom sukobu,28 to je nije potedelo razorne kritike njenih ideolokih orijentacija, koje
su je, po Radici, gurale u rat na strani Nemake: Sve to ini, da faistika Italija i danas
ostaje vie u moralnom i politikom teitu u kome se nalazi Njemaka nego li Engleska i
Francuska... Ovi osnovni elementi, koji ostaju u vezi faistikog shvatanja unutranjeg i spoljanjeg ivota Italije, odluno utiu na dananje dranje italijanske politike; i ine, da Italija
nije neutralna, nego se nalazi samo u stanju neratovanja, ostavljajui sebi otvorena vrata,
da u sluaju kad njezini interesi to budu zahtijevali, posegne i za sredstvima ratovanja.29
22
23
24
25
26
27
28
29
(), oa Eoa, E, 33/1940., . 1, 2.

., a ao e, E, 32/1939., . 11.
., a a ao, E, 33/1940., . 4, 97.-101.
oa aa, ao e o a? Eo aoo , E, 32/1939., . 9, 291.-292.
Bogdan Radica, Nada u Hrianstvo, NE, 32/1939., br. 12, 385.
oa aa, ajea a ooo Eoaa, E, 33/1940., 17.-18.
. Oo Ao, Italia fara da se, E, 32/1939., . 12; Dr. Oton AMBRO, Zato Italija nije ula u rat, NE,
33/1940., br. 1.
Oton Ambro, Bogdan Radica, Gde je u ratu Italija, NE, 33/1940., br. 2-3.
24. 7. 2012. 15:36:26
304
Jugoslavija i rat
Kako je intelektualni krug Nove Europe video mesto Jugoslavije u ratu? Opta poruka
teila je jugoslovenskom, balkanskom i opteslovenskom povezivanju, uvanju nezavisnosti
i ureenju meusobnih odnosa unutar jugoslovenske drave, kao i njene regionalne pozicije. Diskurs o malim narodima trebalo je da dri Jugoslaviju podalje od svetskog sukoba:
Ali danas, kad nam svima visi ma nad glavom i kad ne znamo to nosi sutranji dan, nema vremena za rasparavanje i mudrijaenje. Ne Srbi na okup!, Ne nezavisna Hrvatska,
niti Bugarska nee ni s kim u savez, ve: Svi na okup, svi u savez, ako hoemo sauvati nezavisnost svoju i nezavisnost Balkana! Ako je i to jo na vrijeme !..., poruivao je
urin.30 Slino je u danima pada Francuske pisao Ivo Kolbe, ne krijui da e biti potrebne
i rtve za spasenje ove nae dravne zajednice, koju smo mi htjeli i mi stvorili, ove nae Jugoslavije.31 Pola godine kasnije, u januaru 1941, Kolbe je vrlo nadahnuto nastavljao:
Dakle, na to se odluiti? Postoji jedan odgovor: budite jaki, budite pripravni, budite sloni... ovaj plamen nije plamen to isti due od zla. On ne nosi dobra. Ne nosi nikome slobodu. Ne donosi bolji poredak, savreniji i ljepi ivot, po volji onih koji ga unose... A ako
nam nametnete silu, ako pokuate prebaciti poar i u nau kuu, nai ete zgarite i pusto
na kojima e sagorjeti snage vae i istrunuti ivoti i vai i vae djece. Nai ete prkosnu odmazdu kakovu vijek nije vidio ni zapamtio... ovo nije vrijeme za praskavice, za osvetice, za
mrnje, za sitna obraunavanja. Ovo su vremena kada svi mi, i u irini i u dubini, moramo
stati rame uz rame, ruka do ruke, da ouvamo i odbranimo i spasimo i nau Hrvatsku, i
nau Srbiju, i nau Jugoslaviju... Nije vrijeme moljakanja, nije as za uvjeravanja. Danas je
toljaga bolja od ake, pa i vjeala i kurum od zatvora i globa. Svijet nee ekati na nas. On
ide svojim putem. On e nas pregaziti, ako ne budemo sposobni da mu se odupremo i da
na bolje prebacimo najbolje.32 Poruka rodoljublja nije ila sama. U istom broju, iz januara 1941, objavljeni su i tekstovi u kojima je rodoljublje povezivano s temeljnim evropskim
idealima univerzalne slobode,33 a liberalna drava s nacionalnim oseanjem.34
Ukoliko je odnos Nove Evrope prema Nemakoj i Italiji bio kritiki, slika Sovjetske Rusije bila je znatno ambivalentnija.35 Ona nije proisticala samo iz kulturne misije slovenstva
kao jedne od kljunih identitetskih odrednica ovog asopisa, niti iz politikih i ekonomskih pogleda koji su ili za reformama starog kapitalizma. urin je sledio onaj krug engleske inteligencije koji je u Sovjetskom Savezu video krupnu istorijsku prekretnicu. Taj
krug oznaavao je urinov lini prijatelj Herbert Dord Vels (Herbert George Wells),36
pisac poznate knjige iz 1920. godine Russia in the shadows. urin je, uostalom, u Novoj
Evropi opirno iznosio Velsovu anketu o ljudskim i graanskim pravima i ostvarenju svetskog mira kao idealnom cilju rata. Jedan pol pisanja o Sovjetskom Savezu, onaj kritiki,
oznaavao je, na primjer, Ante Ciliga koji je vrlo lucidno analizirao sovjetske pozicije nakon sporazuma Molotov-Ribbentrop. Ciliga je tako zapaao: Ljuto se, meutim, varaju svi
30
31
32
33
34
35
36
., a a ao, 101.
. o oe, e aoa, E, 33/1940., . 6-7, 198.
. o oe, oa a ae oea, E, 34/1941., . 1, 1.-6.
Dr. Slobodan Popovi, Rodoljublje, i borba protiv zla, NE, 34/1941., br. 1, 7.
. . oa, O oo oe eoaa, E, 34/1941., . 1, 12.-13.
Ivo Banac, n. d.
Franois Furet, Le pass dune ilusion: essai sur l ide communiste, Paris 1995., 252.-258.; Mark Mazower, Dark
continent. Europes Twentieth Century, New York 1999., 186.
24. 7. 2012. 15:36:26
305
oni koji iz slabosti staljinskog reima izvode mehaniki zakljuak o slabosti ruskog naroda,
ruske drave, ili ma i novog ruskog imperijalzma. Ne, nova Rusija puna je u svim svojim
dijelovima ogromne i sve rastue snage; novo rusko drutvo noeno je gigantskim dinamizmom, koji je tek na poetku svoje vanjske ekspanzije... Uzimajui u obzir suvremenu
slabost Sovjetske Rusije, Staljin je potpuno u stanju uiniti sa zapadnim Balkanom analognu trgovinu kakovu je uinio s Poljskom: da olakanjem nejeg prodiranja na zapadni
dio Balkana kupi olakanje svog vlastitog prodiranja u istoni dio).37 Drugi pol pisanja o
Rusiji proisticao je uglavnom iz urinovog pera i znatno pozitivnije video njenu ulogu.
U tom sveetlu isticao je bliskost i panju koju je Nova Evropa od svoga poetka poklanjala sovjetskim temama. To je urina u krajnjoj liniji vodilo da Sovjetskom Savezu prizna
istorijske zasluge za preoblikovanje sveta i da Jugoslaviju vee za tu zemlju: Mi smo mali
narod; ali hoemo da ostanemo ono to smo, da ivimo slobodni i nezavisni. Pa videi ta
se danas dogaa s malim narodima, i videi da svi mi mali nismo u stanju da se prikupimo i udruimo, da bismo zajedniki odolevali velikima (pritisku ozgo), mi u elji da
izbegnemo sudbinu slamke meu vihorove traimo ko e nas zatititi, uzeti pod svoje
okrilje. I to je prirodnije nego da, u toj elji i u tom traenju, upiremo pogled u pravcu
najvee slovenske zemlje, koju smo oduvek i kad smo otvoreno priznavali, i kad smo to
moda i od sebe krili, smatrali svojom velikom roakom, svojom maukom... U svakom sluaju, u dananjoj Sovjetskoj Uniji dole su opet do svoga prava, i do svog pravog
znaenja, pojmovi i rei: Sloven, i Rus; samo to danas jo s vie pouzdanja gledamo u tog
ruskog diva, jer smo saznali i uvjerili se da je ona velika i nama srodna zemlja nesamo po
snazi i organizaciji sada ravna i dorasla svakoj evropskoj i svetskoj sili, nego da vodi i u socijalnom pogledu. A to socijalno pribliuje je nesamo naem demokratskom ve i naem
patrijarhalno-narodnom shvaanju.38
Perspektive: ka novom evropskom poretku?

Pisanje o ratu podrazumevalo je ne samo tumaenje njegovih izvora i toka, neutralne
pozicije Jugoslavije, ve i pogled na njegove ishode i posledice. Civilizacijski gledano, Nova
Evropa nije odstupala od svog liberalnog ideala po kome rat, uprkos svojim razaranjima,
ima da rezultira jednom novom, toliko traenom Evropom venog mira. Iako je uviana
neizbena reforma kapitalizma, ije ekonomske krize su postajale i krize zapadnog politikog sistema, na stranicama Nove Evrope ouvana je vera u demokratiju. Na poetku
svetskog rata, navoene su Masarikove rei: Demokratija nije samo dravna forma, nije
samo ono to je pisano u ustavima, demokratija je nazor na ivot koji se temelji na vjeri
u ljude i u ljudstvo; nema vjere bez ljubavi i nema ljubavi bez vjere. Rekao sam jednom, da
je demokratija diskusija, a prava je diskusija moguna samo tamo gdje si ljudi uzajamno
vjeruju i poteno trae istinu. Demokratija, to je razgovor meu ravnima, razmiljanje slobodnih graana pred cjelokupnom javnou.39 Bogdan Radica je, gotovo proroki, isticao:
Evropa moe dakle opstati, po naem miljenju, samo kompromisom i spajanjem drava
37
38
39
Ae a, ja a, E, 33/1940., . 1, 28.-30.
., Sovjetska Rusija u Novoj Evropi, NE, 34/1941., br. 2, 41.-45. Videti i ao aea, aa o
ojeoj j, E, 34/1941., . 2, 46.-53.
J. Vodehnal, ta e mali slovenski narodi, NE, 32/1939., br. 11, 355.
24. 7. 2012. 15:36:26
306
u formaciju jedne evropske konfederacije, koja onda od njih moe uiniti arita prosvjete,
civilizacije, i bijele rase. Da se to postigne i izvri, potrebna je moralna i duhovna obnova,
isto toliko koliko i socijalna i materijalna.40
urin je bio neto praktiniji. On je afirmisao poglede britanskih laburista koji su,
po njemu, najbolje spajali teorijske postavke i praktine potrebe. Poratni svet video je u
politikoj ravnotei koja bi obezbedila reenje socijalnog pitanja u Evropi, ali i ideolokoj
proetosti Velike Britanije i Sovjetskog Saveza.41 On je ispravno predosetio svetsku ulogu
koja je stajala pred Sovjetskim Savezom, ali je prenaglasio uticaj njegovog politikog i kulturnog potencijala na poratni Zapad. Kao engleski cilj rata, koji je i sam promovisao, on je
video socijalizaciju Evrope.42 Dovodei u vezu interese i ciljeve rata zapadnih saveznika i
Sovjetskog Saveza, Nova Evropa je svojoj intelektualnoj osi pridodala i nesumnjivi antifaistiki karakter.
Zakljuak: Milan urin, unutranji autsajder?

Na kraju onog intelektualnog poduhvata koji je oznaila Nova Evropa, pred nasluenom
katastrofom ije razmere su, ipak, prevazile i najgora oekivanja, Milan urin bi nam se
mogao uiniti i kao unutranji autsajder. Izraz Pola Rikera nam ovde slui da ocrta evoluciju urinove intelektualne i politike uloge. Pripadnik omladinskog pokreta s kraja 19.
i poetka 20. veka, pola veka kasnije je ekscentriran, izmeten iz matice kojoj je pripadao.
Na izvoru svih velikih kulturnih i politikih pitanja svoga doba, urin je ostao i na njihovoj margini. Ekskluzivnost koju je pripisivao svom otvorenom jugoslovenstvu vodila ga je
u bitke koje su potkopale njegovu drutvenu poziciju, ali su pred vremenom koje je dolazilo
izotravale njegov ukupni intelektualni profil. Osuujui jugoslovenstvo s primilju, on
je osuivao izdaju intelektualaca la yougoslave. U njemu je ostalo neto politikog voluntarizma jugoslovenskog pokreta kojim je zraio Beograd pre 1914. Snagu ideja i vanost
intelektualnog angamana urin je ambiciozno uloio u svoje aktivnosti, crtajui tako
moda i jedan atipian profil meuratne Jugoslavije. Istovremeno, u osvit Drugog svetskog
rata linost Milana urina govori o limitima delovanja intelektualaca u vremenu ekonomskih kriza i antimodernih politikih projekata koji su raunali sa ulaskom masa u politiku;
ona svedoi i o tome koji je put prela evropska kultura od 1900. godine. Ovaj poklonik
Getea u ratu je video varvarstvo, u njemu prepoznao sutinske ideoloke sukobe i verovao
u jo jednu novu Evropu. Sa dolaskom Brehtovih mranih vremena, urina Nova Evropa morala je da zauti, da bi u posleratnom svetu oslunula bar deo onog evropskog duha
za kojim je tako udno tragala.
40
41
42
oa aa, oa a oeoo ao, E, 33/1940., . 4, 212.

., Jugoslavija i Rusija, i rat u Evropi, NE, 33/1940., br. 6-7, 202.
., Ko e pobediti?, NE, 33/1940., br. 12, 411.-415.
24. 7. 2012. 15:36:27
307
The Outsider-within: Milan urin, The New

Europe and the World War II 1939-1941
Summary: In two decades of its publication, The New Europe had grown into one of the strong
intellectual media in the Yugoslav society. Founded in Zagreb in 1920 , under the editorship and
spiritual leadership of Serbian modernist poet and engaged intellectual Milan urin, it was interrupted in the whirlwind of 1941. The result of cooperation between Serbian and Croatian intellectuals of liberal and Yugoslav character, this magazine covered a wide range of topics, leaving a precious material for the intellectual history of the last century. The theme of War on the pages of The
New Europe was considered as a fundamental issue of civilization. Conceived during World War I
on the model of R. W. Siton-Watsons The New Europe, urins intellectual enterprise carried out
the awareness of the European war and peace, the meanings of War and meanings of Europe. The
true expression of intellectuals century, The New Europe had been arguing for a new figure of engaged intellectual, both referring to internal Yugoslav and relevant international issues. Upcoming
World War II had been read as a kind of intellectual history of Europe, the crisis of its democracy
and liberal thought, ideological turmoil and threat of unimagined war destruction. In the last two
years of the magazines existence, this analysis merged into a chronicle of the War, confirming its
original liberal and anti-fascist beliefs. Although The New Europe could not resist the arrival of the
war in Yugoslavia and to prevent its own end, its intellectual engagement contributed significantly
to the understanding of the World War II.
Keywords: Milan urin, The New Europe, Yugoslavia, World War II, intellectuals, liberalism, socialism
Literatura
Joo a, oa Eoa: e eao eao ao ao
jooea, oa Eoa 19201941, (. ao e ea ao), eoa
2010., 107.-122.
Ivo Banac, Nova Evropa, Sovjetska Rusija i komunistiki pokret, oa Eoa 19201941, (.
ao e ea ao), eoa 2010., 209.-225.
oja o, a e a, aa jooea, oa Eoa
19201941, (. ao e ea ao), eoa 2010., 123.-137.
Christophe Charle, Lhistoire compare des intellectuels en Europe. Quelques points de mthode
et propositions de recherches, Pour une histoire compare des intellectuels, (ur. Marie-Christine
Granjon i Michel Trebitsch), Paris-Bruxelles 1998.
aa a, oeja jooea ooj Eo, oa Eoa 19201941, (.
ao e ea ao), eoa 2010., 139.-149.
Milosav Janiijevi, Stvaralaka inteligencija meuratne Jugoslavije, Beograd 1984.
ooa Joao, O eeoj ooj eooj, oje eo
I, eoa 1991., 705.-707.
Tony Judt, Reappraisals. Reections on the forgotten twentieth century, New York 2009.
o o, oe ja o-oo aeaoj ooj Eo, oa Eoa
19201941, (. ao e ea ao), eoa 2010., 81.-106.
Mark Mazower, Dark continent. Europes Twentieth Century, New York 1999.
o eo, Jooea aa o eo, eoa 2000.
24. 7. 2012. 15:36:27
308
a aoje, a oa. oa oaja oaa . aoa

(18741946), eoa 2007.
Mira Radojevi, Nekoliko slika iz saradnje Milana Rakia i Milana urina (http://www.associationforhistory.com/documents/Milan%20Rakic%20i%20Milan%20Curcin.pdf).
Michel Winock, LEet de gnration. Une brve histoire des intellectuels franais, Vincennes 2011.
Michel Winock, Le sicle des intellectuels, Paris 1997.
Nova Evropa (Zagreb) 19391941.
24. 7. 2012. 15:36:27
23.
O IDEOLOGIJI I KNJIEVNOSTI
U ESEJIMA MILIVOJA MAGDIA U
SPREMNOSTI
Ivica Matievi
UDK: 821.163.42Magdi, M1942/45(049.3)

Saetak: U kontroliranom prostoru javne rijei za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske javljali su se autori i njihovi tekstovi u kojima su tematske i znaenjske pukotine vodile do kritikih opaski o odnosu ideologije, vlasti i kulture. Da u povijesnom, pa onda i u knjievnopovijesnom motrenju nema plonih, crno-bijelih slika, preduvjerenja i dovrenih zakljuaka,
pokazuje i istraivanje knjievnokritikog diskursa tijekom etiriju ratnih godina. Nikada
hrvatska knjievna kritika nije bila a pouzdani su vodi tomu njezini istaknuti predstavnici od Vraza naovamo jedino i iskljuivo osvrtanje na knjievno djelo, ve i na drutveni kontekst ili barem na neki njegov vaan dio. Upuen i savjestan (moebitno i hrabar)
kritiar-intelektualac nije zatvoren u kulu bjelokosnu, on ne poznaje poetsko savrenstvo
izolacije, upravo zagledan u ivot oko sebe on pokuava svoja razmatranja i analize interesno-predmetne jezgre i ivotne (ideoloke, politike) ljuske uklopiti i u konkretne poglede
na literaturu. Knjievna kritika u NDH pokazuje u tom smislu svoje prepoznatljivo kritiko lice koje znatno odstupa od predvidljive i oekivane maske reimske podobnosti i puke
glorifikacije vladajue vlasti. Raspravljajui o knjievnim i umjetnikim pitanjima (ili se
upravo skrivajui iza njih!), knjievni kritiari-intelektualci znali su uputiti i kritike strelice
samim uvarima hrvatstva, kako si je ve tepala ustaka vlast. Jedan od njih, po mnogoemu
specifian, bio je i Milivoj Magdi, bivi komunist, ali i nezadovoljnik aktualnim reimom
u NDH, u ijim e se odabranim esejima objavljenima u tjedniku Spremnost (1942.1945.)
pokuati odrediti granice kritikog prostora slobode, tj. one tematsko-semantike i smisaone
pukotine koje su vidljivo zasijecale u prividno stabilan, vrst i monolitan nain razmiljanja
o odnosu i poloaju knjievnosti/kulture i vlasti.
Kljune rijei: Milivoj Magdi, tjednik Spremnost, hrvatska knjievna kritika, ideologija,
knjievnost u NDH, Vladimir Nazor, Milan ufflay
njievna povijest, poznato je, ne trpi crno-bijele slike, osiromaene vizure koje su jednom zauvijek zakljuane i zamraene, spremljene u ropotarnicu utvrenih istina. Ono
to se u jednom kontekstu ini kao dovreni spoznajni kd, a onda i kao repeticija opih mjesta i okamenjenih formula, napose kad takva slika nastaje pod utjecajem ideolokih
i politikih pritisaka, novim se istraivanjima u izmijenjenim drutvenim uvjetima moe
24. 7. 2012. 15:36:27
310
uspjeno prevesti u dinamian proces razbijanja okotale spoznajne jezgre i recepcijskih

navika. Govorimo o prepoznavanju pukotina i zakritih rezova, o avovima u ljusci koji
skrivaju naizgled poznatu jezgru, o novim elementima u sustavu koji ga nuno mijenjaju i
dopunjuju, galvaniziraju dodatnom spoznajnom energijom, prevode njegovu simplificiranu,
ideoloki optereenu matricu u mreu novih informacija i pogleda. Prosudbena podloga
postaje bogatija, optika objektivnija, a uvidi u predmet obrade vjerodostojniji. Zbog politikih i ideolokih razloga, a s tim u vezi i zbog barijera koje je uporno nametala najgora od
svih vrsta cenzura autocenzura (strah kao marljivi korektiv zbilje!), vie od pola stoljea
dosljedno su zanemarivani i preuivani materijalni dokazi o postojanju aktivne knjievno-kulturne produkcije za vrijeme NDH. Knjinice i arhivi uvali su nepoznatu grau, a
u knjievnopovijesnim pregledima zjapila je praznina. Konano, netom prije politikih i
drutvenih promjena u 1990-ima nainjen je vaan korak: bavei se kritikom recepcijom
Krleina lika i djela, prvi je opis kulturnog i knjievnog ivota endehakih godina predoio Stanko Lasi u treoj knjizi svoje Krleologije, u opsenoj studiji koja je podjednako
progovarala sustavnom, informativnom, kritiki odmjerenom analizom kulturnog ivota
u NDH, kao i poticajima koje je isijavala u zonu djelovanja buduih istraivanja: Vjerujem da e ovaj bogat i zanimljiv predmet privui knjievne povjesniare svih metodolokih
orijentacija i da e oni u njemu otkriti stvari koje i ne slute. Unaprijed sam ljubomoran na
svakoga tko bude imao vremena, znanja i strasti da se time bavi.1
Prouavanje knjievnosti i kulture za vrijeme NDH u posljednjih dvadeset godina, otkako je Hrvatska samostalna drava, nije donijelo mnoinu relevantnih radova, kako se to
oekivalo u ranim devedesetima kada su konano na svjetlo dana trebali izai rukopisi iz
zabranjenih ladica. Famozne ladice, pokazalo se, uope nisu bile pune, ali su se s vremenom
ipak poele popunjavati: postupno se krenulo u ozbiljnije utvrivanje popisa, propisa i opisa
knjievnih i kulturnih zbivanja/injenica/okolnosti etiriju ratnih godina u urbanim hrvatskim sredinama. Pokrenuti su istraivaki projekti, objavljene prve bibliografije, studije,
monografije, nepoznati arhivski materijal...2 Percepcija razdoblja se promijenila, a povijesni
opis postao zaokrueniji, puniji, otvarajui pogled u dalje i dublje... Slika razdoblja je, dakako, jo uvijek u nastajanju, a nove teme trae svoje istraivae autore.
U prouavanju i utvrivanju profila knjievnokritikog diskursa za vrijeme NDH, napose u zagrebakoj periodici, razvidne su pukotine koje otvaraju potencijalno novi pogled na
intelektualno djelovanje hrvatskih pisaca, kritiara i publicista u reimski strogo kontroliranom prostoru javne rijei.3 Dinamina praksa knjievne kritike u okviru koje su odapete i kritike strelice prema uvarima vjekovnog hrvatstva, kako su si ve obligatno tepali
ustaki prvaci, potire uvrijeeno miljenje kako se u to zloguko vrijeme nije dogaalo nita
to bi odstupalo od pukih lauda Pavelievu reimu i glorificiranja ustake borbe, odnosno
od zagovora tzv. ustake knjievnosti, poetike ognjita/grude, ideoloki angairane knjievnosti. Knjievna kritika, a tu mislimo na irok raspon estetikih, knjievnoteorijskih i
knjievnopovijesnih tekstova te kontaktne, praktine knjievne kritike i esejistike, sve ono
1
Stanko Lasi, Krleologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei. Knjiga trea. Miroslav Krlea i Nezavisna Drava Hrvatska (10. 4. 1941 8. 5. 1945), Zagreb 1989., 111.
Tu mislim na istraivanja, studije i monografije knjievnih povjesniara Branimira Donata, Dubravka Jelia i Ivice
Matievia te kazalinih povjesniara Tomislava Sabljaka i Snjeane Banovi. Tomu treba pridodati i vei broj radova
hrvatskih povjesniara o razliitim endehakim temama unutar kojih se manje ili vie spominju i kulturne i knjievne
prilike (T. Macan, M. Jareb, A. Labus, V. Aralica) kao i radove Z. Despota, publicista s teolokom naobrazbom.
O tome vidjeti Ivica Matievi, Prostor slobode. Knjievna kritika u zagrebakoj periodici od 1941. do 1945., Zagreb
2007.
24. 7. 2012. 15:36:27
O ideologiji i knjievnosti u esejima Milivoja Magdia u Spremnosti
311
to bi moglo odgovarati anglofonom pojmu criticism, postaje za pojedine protagoniste jedini, iako uvjetan prostor slobode, zaklonite pred tiranijom svakodnevnice, komfor koji
su si mogli priutiti samo oni koji su se intelektualno usudili i oni koji su znali pronai
nain kako izrei svoj sud. U suradnji s liberalnijim urednikim postavama u zagrebakoj
periodici, kritiari su svoju poziciju branili/osvajali ili smiljenim retorikim nastupom s
naglaenom metaforikom podlogom, poput Antuna Barca u esejima o slobodi utnje i
knjievnim komarcima u Matiinoj Hrvatskoj reviji,4 ili u posve konkretiziranim prikazima
pojedinih umjetnikih stilova kojih se, prema opem naputku knjievnih i inih ideokrata,
valjalo kloniti u stvaralakoj praksi, a dobar su primjer za to lanci Jakova Ivatinovia koji
u studentskom listu Plug, koji su inae neposredno nadzirale ustake vlasti, objavljuje nekoliko lanaka o podsvjesnom u umjetnosti i slovakom nadrealizmu u kojima otvoreno
spominje i srpske nadrealiste kao poznate predstavnike nadrealistike poetike.5
U dvama esejima koji ine tematsku i misaonu cjelinu svoje je zamjedbe o odnosu ideologije, politike i knjievne kritike iznio politiki analitiar Spremnosti Milivoj Magdi.6
Posve pod utjecajem filozofa Ortege y Gasseta, kojemu je za NDH prevedeno nekoliko
kraih eseja ali i glasovita knjiga Pobuna masa u srpnju 1941. s pokojim cenzorskim rezom,7
Magdi smatra kako je ideologija i politika toliko zavladala svim podrujima ljudskog ivota, tako i kulturom i knjievnou, da je od njih nainila svoje sluge. Agresivni prodor
neobrazovanih, nekompetentnih i primitivnih pojedinaca, predstavnika ovjeka-mase kojemu je stalo samo do osobnih probitaka i vlastite materijalne koristi i drutvene moi,
4
Antun Barac, Knjievni komarci, Hrvatska revija, 16/1943., br. 4, 197.-202.; Isti, Sloboda utnje, isto, br. 10,
549.-556.
Jakov Ivatinovi, Umjetnost kao podsviestno, Plug, 1/1944., br. 2, 5. III. 1944., 3.; Isti, Dvie, tri o slovakom
nadrealizmu, isto, br. 8, 20. VI. 1944., 5.
Milivoj Magdi, Knjievnost i politika. U kojem se vidu javlja potreba kritike?, Spremnost, 3/1944., br. 111-112,
11.; Isti, Potreba kritike, isto, br. 144, 2.
O ivotu i djelu M. Magdia vidjeti u: Jure Petrievi, Milivoj Magdi (1900.1947.), Hrvatska revija, 5/1955.,
br. 4, 371.-373.; Krunoslav Draganovi, Sjeanje na Milivoja Magdia, isto, 13/1963., br. 2, 187.-198.; Milivoj
Magdi, Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 249.-250.; Zvonimir Despot, ivotopis hrvatskoga publicista Milivoja
Magdia (1900.1948.), asopis za suvremenu povijest, 30/1998., br. 1, 105.-116.
Tjednik Spremnost. Misao i volja ustake Hrvatske izdavao je Ustaki nakladni zavod. Prvi je broj izaao 1. oujka
1942., a posljednji, 168. broj, 6. svibnja 1945. Za tisak je izabran, kako je to priopilo urednitvo u prvom broju,
bolji gladki novinski papir, koji je posebno prikladan za slike, a tjednik se tiskao u velikom novinskom formatu
uglavnom na 12 stranica, osim prigodnih brojeva za uskrnje i boine blagdane koji su tiskani i na 30 stranica. Od
br. 1 do br. 38 ravnatelj Spremnosti bio je Ivo Bogdan, odgovorni urednik Zlatko Petrak, a od br. 39 glavni je urednik
i ravnatelj Tias Mortigjija, dok Petrak ostaje odgovorni urednik. Mortigjija je bio urednik sve do boino-novogodinjeg dvobroja 149-150, a smijenio ga je slubeno 2. sijenja 1945. ravnatelj Ustakog nakladnog zavoda Mirko Puk.
Od br. 151 (7. sijenja 1945.) postavljen je za ravnatelja Franjo Nevisti, stoernik Ustakog sveuilinog stoera, koji
je na tom mjestu zamijenio Milivoja Karamarka nakon to je ovaj utamnien zbog navodnog sudjelovanja u puu
Voki-Lorkovi. Od br. 154 u impresumu se vie ne pojavljuje ni Petrakovo ime.
Jos Ortega Y Gasset, Pobuna masa, Zagreb 1941. Izraz masa uveo je na velika vrata panjolski filozof Ortega y
Gasset svojim djelom Pobuna masa. Knjiga se u prijevodu Zlatka Gaparovia u Hrvatskoj pojavila 1941., kada ju
je razgrabila intelektualna krema Zagreba i Hrvatske. No, misli su Ortege y Gasseta bile hrvatskim intelektualcima
poznate davno prije, iz njemakoga prijevoda njegova slavnog djela iz 1936., pa je ono grabljenje prije pokazatelj slave toga mislioca meu Hrvatima, nego elje za novim znanjem. (...) U hrvatskom prijevodu Zlatka Gaparovia iz
1941. misao glasi: Bez sumnje treba nadmaiti liberalizam XIX. vijeka. Ali upravo to ne moe uiniti onaj reim,
koji izjavljuje da je antiliberalan. Isti je odjeljak preveden na hrvatski 1937. godine, u Savremeniku, glasilu Drutva
hrvatskih knjievnika, gdje glasi: Nema sumnje da se liberalizam XIX. stoljea mora nadvladati. Ali faist, koji se
izdaje za antiliberalna, nije ba za to sposoban. (J. Ortega Y Gasset, Rije o nevolji Evrope (iz Pobune masa),
Savremenik, Zagreb, 3/1937., 90.-91.). Spomen je faista u izdanju iz 1941. izostavljen i u nastavku teksta pa zakljuna
misao odjeljka glasi: Ovdje sam govorio samo neizravno o boljevizmu itd. (...) (117). Iza ovoga itd. stoji faizam
iz izvornika (usp. Jose Ortega Y Gasset, Pobuna masa, Zagreb 2003., 116., 117.). O tome vidjeti u: Vieslav Aralica, Matica hrvatska u NDH, Zagreb 2009., 47.-48. i d.
24. 7. 2012. 15:36:27
312
posljedovala je nivelacijom svih kulturnih i estetskih vrijednosti u suvremenom europskom

drutvu i vladavinom mediokriteta i diletanata. Nekritikim prihvaanjem ideoloke i politike matrice kao sigurne baze za javni uspjeh, diletanti su postali gospodarima neukusa i
iskrivljenih stavova o kulturnim i knjievnim vrijednostima. Budui da svojim intelektom
nisu sposobni stvoriti istinska djela umjetnosti te podastrijeti duboku, strunu i uvjerljivu
kritiku umjetnosti, pripadnici ljudi-mase proizvode surogate, lanu umjetnost, lane vrijednosti i potkupljivu kritiku. Masovna civilizacija imitira pravu umjetnost, a njihova kritika
nije nita drugo do politika angairana publicistika. Vrlo je mali broj europskih intelektualaca koji se uspio othrvati navali ideolokih i politikih mamaca, a kao svietli primjer
umjetnika koji se u svojim djelima bavio politikom, a da nije postao njezinim slunikom,
Magdi navodi, bez ograda i ustruavanja, upravo Thomasa Manna, poznatoga protivnika nacizma. Ratna su previranja samo pogorala to stanje, i svijet je danas vie nego ikad
zahvaen duhovnim nihilizmom. Budui da umjetnike knjievnosti nema bez slobodne
kritike misli koja e je identificirati i usmjeravati, jedini je nain razienja te situacije
uspostavljanje konstruktivne politike. Na tome mjestu Magdi vidi povijesnu ulogu tzv.
intelektualne narodne elite koja se mora boriti protiv vladajuih principa masovnosti, nekritinosti i nivelacije vrijednosti nastale agresivnim djelovanjem politikih i ideolokih
snaga: Vratiti izkljuivo knjievne oznake knjievnosti, predstavlja zato veliki zadatak za
sve one, koji nisu podlegli suvremenim tendencijama niveliranja. Na tom poslu potrebno
je, prije svega, odvojiti knjievnost od politike, a to e se postii njezinim uklanjanjem od
suvremenih ideolokih borba, koje u svom sadanjem vidu, uobe nemaju posebnog znaenja za poviest duha. Knjievnost treba djelovati izkljuivo svojim sredstvima a time e se i
zaustaviti prodiranje netalenata u nju.8
Magdi zagovara naputanje pasivnog odnosa spram zbilje i zalae se za dinamian i
djelatan sukob intelektualaca s politikom; na njima je stalna odgovornost da drutvenu
pasivnost nametnutu politikim djelovanjem preokrenu u dinamian proces preispitivanja. Zrelost pojedinaca i nacije oituje se u stupnju osamostaljenja kritike djelatnosti. To
posebice vai za hrvatsku naciju koja je predugo robovala vlastitom politikom traenju i
oblikovanju, zaputajui pritom konano dovrenje svoga nacionalnog bia na kulturnom
i socijalnom planu. Postojanje kritike slobode dokaz je stabilnosti nacije i zdravih odnosa
u njezinoj svakodnevnoj egzistenciji, a to je neto to Hrvatska tek treba dostii u borbi s
kulturnim primitivcima i parasitizmom na podruju kulture: Dok je u drugim zemljama europskog kulturnog kruga politika u svoje vrieme bila oruje kritike, kod nas bi se
politika estoput htjela izkoristiti kao instrumenat osobne zatite parasitizma. Svaki kritiki
stav prema njihovim nezrelim i netalentiranim proizvodima oni stigmatiziraju kao atentat na nacionalne interese. Takvim metodama uspjeli su zaguiti mnogi kritiki stav tako,
da ljudi od ukusa i znanja danas esto krzmaju ulaziti u kritiko ocjenjivanje pojav naeg
kulturnog ivota. Jer, kulturni parasitizam u naem zbivanju ne stavlja samo u pitanje nacionalnu izpravnost njima neugodnih kritiara. On ih je u stanju onemoguiti i u socialnoj
egzistenciji. Uzpostava objektivne i strune kritike predstavlja za razvoj nae kulture absolutnu
potrebu (istaknuo M. M.).9
Apostrofirati protivnika nacizma i tadanje njemake politike Thomasa Manna kao
uzornoga pisca, prikazivati Hrvatsku kao zemlju u kojoj na podruju kulture vlada para8
9
M. Magdi, Knjievnost i politika, 11.

M. Magdi, Potreba kritike, 2.
24. 7. 2012. 15:36:27
313
sitizam, primitivizam i vaarska vika novih snaga te tvrditi u sredinjem nacionalnom

tjedniku koji su osnovale ustake vlasti, kojemu je sam Paveli dao ime a izdavao Ustaki
nakladni zavod, kako hrvatska nacija jo nije postigla svoje potpuno socijalno i kulturno
oblikovanje a ideal istodobno traiti u zemljama zapadnog kulturnog kruga s kojima stalno
usporeuje Hrvatsku, dokaz je Magdieva hrabrog i kritikog duha te otvorenosti urednitva Spremnosti, ponajprije povjesniara i novinara Tiasa Mortigjije, da omogui upravo ono
to je zagovarao sam Magdi potrebu kritike osloboene ideolokog i politikog pritiska,
potrebu kritike koju e iskazivati nezavisni intelektualac u ureenoj graanskoj dravi.10
Negdanji marksist, otpadnik iz komunistikih redova i zagovornik hrvatske dravne samostalnosti i demokratskog ureenja, kritiar njemakog i talijanskog utjecaja na NDH
koji, dakako, nije bio lan ustakog pokreta, kao ni veina suradnika Spremnosti, autor nekoliko politolokih broura, poeo je sve ee pisati o intelektualnoj snazi i pravu intelektualaca na slobodno oblikovanje miljenja. Esejima o kritici u oblasti kulture i knjievnosti,
kao dijelu opedrutvene kritike, pridruuju se u tome smislu jo napisi o intelektualcima hrvatske moderne odnosno o Vladimiru Nazoru kao specifinu sluaju intelektualne
neodgovornosti. Polazei od novoobjavljenih autobiografskih fragmenata modernistikog
pjesnika Mihovila Nikolia, Magdi pokuava odrediti njihovo znaenje za spoznaju duhovne slike razdoblja moderne.11 Nikolievi zapisi iz ivota, koji su Magdiu daleko vaniji
od njegove poezije, svjedoe kako su upravo slobodnomislei intelektualci bili pokretai
novih strujanja i spona Hrvatske s europskom kulturom. Bez njihovih duhovnih, istodobno
i patriotskih akcija na razmeu stoljea ne bi bio mogu uspon hrvatske kulture i knjievnosti nakon 1918., sve do aktualnog stanja u NDH. Zato zahtijeva Magdi, a to zvui i kao
upozorenje slubenoj vlasti, da se ni u suvremenom hrvatskom razvoju ne umanjuje uloga
intelektualaca, jer bi svaki takav pokuaj morao uroditi katastrofalnim posljedicama.
Sluaj Vladimira Nazora, pak, primjer je intelektualne neodgovornosti.12 Zato je Nazor
otiao u partizane, pitanje je na koje Magdi pokuava odgovoriti na temelju analize motiva
nekih Nazorovih pjesama iz zbirke Pjesme partizanke i prijeratnih tekstova te povezanosti
Nazorove obrade odreenih motiva s onima iz poezije drugih partizana, Branka opia i
Radovana Zogovia. Dio argumentacije za svoju tvrdnju o Nazoru kao promaenu intelektualcu Magdi pronalazi i u analizi broure o pjesniku koju je napisao Moa Pijade kao i u
Nazorovim govorima odranima u Glini i Otocu poetkom 1944. Uvid je, dakle, u partizansku knjievnu produkciju i njihov propagandni materijal bio sasvim dobar u Zagrebu.
Nazor odlazi u partizane, smatra Magdi, zbog svoje ivotne tenje da pretvori rije u djelo.
Posrijedi je konano razrjeenje intimnoga, psihikoga Nazorova problema o tome kako da
povee aktivizam i dinamizam koji izbija iz njegovih stihova s vlastitim ivotom koji je bio
upravo ne-pjesniki, nedjelotvoran, pasivan. Izmeu onoga o emu je pjevao i onoga kako
10
11
12
O ureivakom profilu Spremnosti Mortigjija je Udbinim istraiteljima u jesen 1946. rekao i sljedee: U javnosti je
i povrnijem promatrau bilo vidljivo, da se Spremnost ne samo po tehnikom izgledu i nainu ureivanja, ve i po
duhu pisanja razlikuje od drugog novinstva i da iskae pri usporedbi sa slubeno proglaavanim pogledima i smjernicama; i u tome je klju uspjeha lista, koji broji sve vie suradnika i poveava tirau. (...) Spremnost po nainu i
duhu pisanja bjee neto extra (izraz prigovaraa). Do toga nije dolo sluajno, bio je to plod svjesnog nastojanja, da
list postane i bude nacionalistikim glasilom na irokoj osnovi, a ne uskim stranakim i ideolokim, kako se htjelo. (...)
U kulturno-knjievnom dijelu lista vladala anarhija, kako se s negodovanjem znalo predbacivati. A ta anarhija bila
sloboda izlaganja, raznolikost pogleda i ocjenjivanja (kurziv autorov). Vie o tome vidjeti u: Tias Mortigjija, Moj
ivotopis, (prir. T. Macan), Zagreb 1996.
M. Magdi, Bit hrvatske moderne, Spremnost, 3/1944., br. 132, 3.
Isti, Od riei do djela? ivotni put Vladimira Nazora, isto, br. 138, 3.
24. 7. 2012. 15:36:28
314
je ivio nalazila se praznina; Magdi je govorio da zieva provalija. in odlaska u partizane

bio je preokret, konkretno djelo, vana ivotna odluka starog pjesnika, zavrno uzbuenje i
konana identifikacija sa snagom i ivotnou vlastite pjesnike rijei. Veliki je uzor Nazoru,
spominje Magdi, bio talijanski knjievnik Gabriele DAnnunzio i njegov izlet u politiku
stvarnost. Magdi citira kljuno mjesto iz jednog Nazorova prijeratnog eseja u kojem se on
divi DAnnunziju koji se u jeku Prvog svjetskog rata ne vie mlad, iako jo pun starog poleta, snaao odmah i preao od riei na djelo, odnosno rie pjesnikova ak ni u ovo doba
ne pada u trnje i na kamenje.13 Pokuavajui dublje zai u Nazorove naine pretvaranja
rijei u djelo, Magdi u stihovima Pjesama partizanki pronalazi djelatna simbolika uporita
za koja se odluio Nazor u novoj sredini za sjekiru, poar i mrnju, a poredba s motivima
drugih partizanskih pjesnika svjedoi kako su i oni pjevali o slinom. No, iza stihova opet
nije stajalo konkretno djelo, Nazor je u partizanima bio tek politiko-propagandna marioneta, manipulirani starac bez mogunosti samostalnog odluivanja. Kako primjeuje Magdi, u Pjesmama partizankama Nazor esto spominje mladost u vezi sa svojom osobom. I
Moa Pijade poistovjeuje Nazorovu odluku o dolasku u partizane s njegovim mladenakim
duhom, pa ga ak i naziva najmlaim hrvatskim pjesnikom. Bilo je to najobinije dodvoravanje i tepanje infantilnom starcu i dokaz kako su boljevici, u skladu sa svojim lukavim
metodama, znali gdje treba traiti Nazorovu slabost. Infantilnost je ta koja je odvela Nazora
u umu i koja je upravljala tamonjim njegovim koracima. Nazor nije bio DAnnunzio, on
ga je samo pokuao oponaati, a provalija izmeu rijei i djela postojala je i dalje, nije se
smanjivala. Tragino je, da je pjesnik Nazor izgubio vlast nad svojim inima u asu, kada je
moda elio rjeiti trajni nesklad svojega ivota (...). Putem, kojim je poao Nazor, ne rjeavaju se ovakvi intimni problemi. Nazor nije rjeio svoj problem ni na koji nain, ali je i nehotice podcrtao znaenje pitanja hrvatske intelektualne elite. Pripadati eliti znai nositi i odgovornost. (...) Danas se ovjerovljuje istinost tvrdnje, da izmeu Riei i Djela ne smije postojati
provalija. Rie narodne elite mora pripravljati puteve Djelu narodne ukupnosti. Neki pripadnici nae elite nisu o tome vodili rauna. O tome nije vodio rauna ni Vladimir Nazor, koji
je na taj nain prestao biti pripadnikom elite i postao oruem u rukama ovjeka-gomile.
Vrlo slina, gotovo identina razmiljanja o odgovornosti hrvatskoga intelektualca u
kontekstu nacionalne recepcije i prakse marksizma pronai emo u tekstu stanovitoga Verusa, zbog ega vjerujem da se iza toga pseudonima skriva Milivoj Magdi, no ako on i
nije jedini stvarni autor, to je svakako dobro mjesto da se spomene taj intrigantni pogled
na suodnos hrvatske ljevice i hrvatske knjievnosti.14 Naime, Verus smatra kako smrt Ivana
Gorana Kovaia nije tragina, ostavlja ovjeka hladnim, jer on nije bio iskreni i vjerodostojni borac za lijeve politike ideale, osoba koja je u prihvaanju marksizma posjedovala
nunu doivljajnu podlogu. Goranu je Kovaiu ideologija sluila samo kao kulisa za pokrie ambicioznih prohtjeva jedne osobe i zato je teko odrediti termin, kojim bi se dala
tona oznaka za itav ovaj kompleks. Nasuprot njemu Verus postavlja Augusta Cesarca,
ija je smrt tragina upravo zato to je njegov ivot bio iskreno, strasno i dosljedno proet
marksistikom doktrinom. Iako je umro zbog idejne krutosti svojih stavova, nitko ne moe znati, to se pri kraju ivota zbivalo u Cesarevoj dui. Verus vjeruje kako je Cesarec
proivljavao teku osobnu dramu, jer je postao svjestan svih kontradikcija do kojih ga je
13
14
Cit. iz Nazorova eseja Kobna laa, ili Carducci, DAnnunzio i Hrvati iz 1932. (nav. prema Magdievu tekstu).
VERUS, Odgovornost hrvatskog intelektualca. Povodom jednog alostnog sluaja, Spremnost, 2/1943., br. 83, 2.
Lasi pretpostavlja da je posrijedi kolektivni rad u kojem su glavnu rije imali Danijel Uvanovi, Tias Mortigjija i
Milivoj Magdi, najumnije glave ovog glasila, S. Lasi, Krleologija, 254.
24. 7. 2012. 15:36:28
315
dovelo njegovo ustrajavanje kod jednom zauzete linije. to, pak, znai kad jaka osobnost
uspije prevladati marksizam, kad on samo proe pored njega, a da ne ostavi trajnije posljedice, pokazuje sluaj Miroslava Krlee, ija stvaralaka snaga nije nikako mogla prihvatiti
jednu takvu uskogrudnu ideologiju. Smrt Ivana Gorana Kovaia koja predstavlja samo
jednu epizodu u kriminalnom zbivanju politikog polusvieta dananjeg vremena, posluila je Verusu da upozori na vanost pravilnoga izbora ivotnog djelovanja i na odgovornost
hrvatskog intelektulca u prijelomnim dogaajima: alostan svretak Gorana Kovaia,
kojega su kao djelatnog partizana ubili etnici lien je svakog smisla. Sigurno je, da
on nije raunao s takvim svretkom. Moda je on naivno sanjao o nekom bielom konju...
a takva su operetna vremena danas prola. U tekom zbivanju dananjice nema mjesta za
takva pubertetska ostvarenja. (...) Intelektualac treba predstavljati savjest svoga vremena i
u naroito tekim razdobljima, kao to je ovo nae, raditi na spasavanju vriednosti, koje
e i te kako trebati ovo napaeno ovjeanstvo. Smrt Gorana-Kovaia ima posluiti kao
opomena hrvatskim intelektualcima, da ivjeti u ovom naem vremenu znai nositi i odgovornost. Verus je u uvodu svoga napisa istaknuo kako su mnogi predstavnici mlade
generacije hrvatskih knjievnika i kritiara nakon Prvog svjetskog rata umjesto ozbiljnog
studiranja struke i njegovanja talenta radije prihvatili kojekakve surogate (prisjetimo se
Magdieva stava o surogatima i ovjeku-masi). Jedan od najutjecajnijih takvih surogata bio
je marksizam, a mudrou koja se crpi iz broura, moe se lagano stei uvjerenje o vlastitoj
nepogreivosti. Marksizam je utjecao na dio hrvatske knjievne i knjievnokritike proizvodnje. S druge strane, knjievnom je scenom u dobroj mjeri zavladala osrednjost, itava
falanga takvih osrednjih (ili nikakvih) talenata koji su mislili kako e im naziv i pozicija
knjievnika omoguiti laki uspon na drutvenoj ljestvici. Meu njima je, smatra Verus,
bio i Goran Kovai, pa njegov nestanak, u strogo knjievnom smislu, ne predstavlja neki
posebni gubitak za hrvatsku knjievnost.
Idealnoga hrvatskog intelektualca Magdi pronalazi u Milanu ufflayu, autoru romana
Na Paciku god. 2255, u kojem je ovaj rodoljub i zapadnjak zacrtao temelje svoje misaone konstrukcije modernoga europskog drutva, i svi su kasniji njegovi radovi samo razrada
ideja i vizija koje je donio u fantastikom romanu.15 Ako se eli poznavati i shvatiti ufflayevu filozofsko-politiku misao, a ona predstavlja najii izdanak hrvatske misaonosti, tada je nuno pomno prouiti znaenje tog romana kao obtunice proti zapadnjakih
protivurjeja i negativnosti stvorenih mirovnim sporazumom u Versaillesu. Magdi ne
analizira djelo s aspekta knjievne strukture; on kataloki, uz brojne citate, oznauje one
dijelove romana koji bi u nekoj buduoj i strooj politolokoj/sociolokoj analizi bili kljuni za gonetanje autorove kritike vizije zapadnoga ovjeka, pravnog sustava, gospodarstva,
religije i ideologije. Smisao ufflayeva romana nalazi se u tome to on upravo tada, u prijelomnim povijesnim dogaajima, svojom gustom mreom znaenja i opom koncepcijom
europskog drutva otvara nove prostore hrvatske duhovnosti, a hrvatskim intelektualcima
pokazuje kako se odgovorno (to znai angairano i kritiki) promilja europska sadanjost
i budunost s hrvatskim narodom kao usklaenim dijelom cjeline: Ono mrano vrieme,
u koje je unosio svjetlost vidovnjak ufflay, minulo je u nepovrat. Novo vrieme, koje nastaje, nije u znaku malograanskog izivljavanja plitkih iluzija, ve vrieme dramatskog zbivanja. Sviet se nalazi u prelomu, u bujanju novih ivotnih snaga, u oblikovanju sudbinskih
15
M. Magdi, Na Pacifiku god. 2255. Znaenje ufflayeve koncepcije za dananje vrieme, Spremnost, 1/1942., br. 5,
4.
24. 7. 2012. 15:36:28
316
okvira. (...) njegovo hrvatstvo nije znailo negaciju Europe. Hrvatska je u njegovoj koncepciji sudbinski povezana s bielim Zapadom. Hrvat ufflay udesno se usklauje sa Europejcem ufflayem. To je naroito vano danas, kada vie ne ivimo u vremenu snenih slutnji,
ve smionih ostvarenja. Ne treba zaboraviti da je Magdi to napisao poetkom 1942., kada
se sve inilo drukije nego 1944., u godini u kojoj su nastali njegovi eseji o potrebi slobodnog oblikovanja miljenja i nezavisne i samostalne kritike u knjievnosti, kulturi i drutvu. Hrvatskoj se nakon propasti novoga poretka spremao neki novi Versailles, ne mnogo
drukiji od onoga protiv kojeg je paradoksalno u ime istinskog europejstva, nastupao
ufflay u svome romanu, a Magdi je to znao prepoznati. Pritom uope nije bilo vano to
je govorio kao politiki analitiar, a ne kao knjievni kritiar.
Magdi nije bio knjievni kritiar, barem ne u smislu praktine, kontaktne kritike. Kada
je pisao o knjievnosti, inio je to uvijek u kontekstu koji je iao izvan konkretnog estetskog ina. Magdievi su eseji o kritici i knjievnosti dio njegovog specifinog politolokog,
pravnog i sociolokog diskursa, moda bi najbolje ali ujedno i najneodreenije bilo rei
njegove analize endehake opedrutvene prakse. Magdiu je knjievnost jedna od poluga
prodora intelektualca u stvarni svijet sadanjice i budunosti, a knjievnici su intelektualci koji dijele sudbinu svoga naroda i koji bi trebali biti uzori i voditelji toga naroda, ali
ne na nain oponaanja ideologije slubene vlasti i politikih voa, kako je to, primjerice,
zahtijevao vlastima privreni Ante Bonifai u Plavoj reviji.16 Slino Platonovoj dravi, intelektualci su idealni vladari ljudskih zajednica, ali samo ako su odgovorni i svjesni svoga
posebnog mjesta u zajednici. Nazor je izgubio status intelektualca, jer se podredio utjecaju
i vodstvu Ortegina ovjeka-mase, jer je dopustio da njime manipuliraju prosjeni kadrovi
boljevike ideologije.
Magdievi hibridni eseji upozorenje su i stanoviti oblik diskurzivnog prosvjeda, u uvjetnom prostoru publicistike/kritike slobode, upueni svima onima koji su mogli utjecati
na aktualno stanje da ga promijene i uine boljim. Najodgovornija je, dakako, bila ustaka
vlast, ali odgovoran je bio i svaki pojedinac koji nije smio olako pristati na puko nametanje zgotovljenih naputaka i pravila ponaanja te prihvaanje lane slike svijeta. Ili drukije,
u idealnom smislu: svatko bi trebao pronai mogui nain otpora i kritike postojeeg stanja. Svoju je intelektualnu dosljednost i odgovornost, svoje daljnje nepristajanje na slobodu utnje, Magdi potvrdio nekoliko godina poslije, koncem 1947., nekoliko mjeseci pred
smaknue, kada je sudskim istraiteljima odluno odgovorio kako ne vjeruje u budunost
Hrvatske u Jugoslaviji.17 Najmanje ga je to stajalo glave novim je vlastima najvie smetala
injenica to je bivi marksist opetovano odbijao prelazak na njihovu stranu, to je ostao
dosljedan svojoj prijeratnoj odluci da s komunistima vie ne eli imati nikakve veze.
O pukotinama u slici endehake zbilje, zasad toliko.
16
17
Ante Bonifai, Na vratima nove knjievnosti, Plava revija, 2/1942., br. 8, 305.-309. Ve sam poetak teksta, u
kojem se konstatira da totalitarno, ustako shvatanje ivota ne moe odijeliti materijalni napredak od duhovnoga,
daje naslutiti okvire temeljnih zahtjeva koji se postavljaju pred knjievnike u NDH. Istiui mjesto voe koji u novom
hrvatskom drutvu autoritativno zapovijeda ljudima a istodobno slui nacionalnim idejama, Bonifai i knjievnike
vidi dijelom narodnoga vodstva. Osvajanje nacionalnoga prostora postie se podjednako krvlju i duhom, pa su
knjievnici obavezni da u tome pomognu tako to e narodni ideali opet postati intimne pjesnike teme kao to su
to bili kod svih naih velikih pjesnika u prolosti. Tek kada doe do stapanja umjetnikoga izraza s voljom dravne
vlasti, a nju oblikuju i opet sami knjievnici kakvi su Paveli i Budak, moi e se govoriti da postupno rije postaje
djelo, knjievnost dobiva javnu slubu, priznatu i nagraenu od drave. Od hrvatskih knjievnika trai se ozbiljan,
osvijeten i aktivan pristup vremenu, naroito zabacivanje dekadenstva i boemtine.
Niko Vasilj, Moja sjeanja na Milivoja Magdia, Hrvatska revija, 13/1963., br. 2, 198.-200.; H. D. [Lav Znidari], Suenje pok. Milivoju Magdiu, isto, 15/1965., br. 3, 292.-293.
24. 7. 2012. 15:36:28
317
On Literature and Ideology in Milivoj Magdis

Essays in SPREMNOST
Summary: In a controlled space of public communication at the time of the Independent State of
Croatia there were authors and their texts in which thematic and semantic cracks led to critical remarks regarding the relationship between ideology, government and culture. The research of literary-critical discourse during the four war years also shows that in a historical which inevitably
includes literary-historical observation there are no one-dimensional, black and white perceptions,
preconceptions and final conclusions. Croatian literary criticism has never been only and exclusively
reviewing of a certain literary work, but also of a social context or at least of its important part. A
reliable guide for this claim are its notable representatives from Stanko Vraz to the present. An informed and conscientious (possibly even brave) critic-intellectual is not shut in an ivory tower, he is
not familiar with a poetic isolation perfection, but looking closely at life around him, he is trying to
incorporate his studies and analyses of an interest-subject core and lifes (ideological, political) shell
into specific views on literature. In these terms literary criticism at the period of the Independent
State of Croatia is showing its recognizable critical face significantly departing from a predictable
and expected mask of regime suitability and mere glorification of authority in power. Discussing literary and art issues (or precisely hiding behind them!), literary critics-intellectuals used to direct critical arrows to the very guardians of Croatianhood, as the Ustasha government used to flatter itself.
One of them, in many ways specific, was also Milivoj Magdi, an ex-Communist, but at the same
time dissatisfied with the actual regime. In a selection of his essays published in a weekly Spremnost
(1942 1945), we will try to outline the boundaries of the critical space of freedom, ie those thematic-semantic and meaningful cracks that noticeably cut into an apparently stable, firm and monolithic way of thinking regarding the relationship and the position of literature/culture and government.
Keywords: Milivoj Magdi, weekly Spremnost, Croatian literary criticism, ideology, literature at the
period of the Independent State of Croatia, Vladimir Nazor, Milan ufflay
Literatura
Vieslav Aralica, Matica hrvatska u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Zagreb 2009.
Branimir Donat, Politika hrvatske knjievnosti i knjievnost hrvatske politike, Zagreb 1998.
Jere Jareb, Pola stoljea hrvatske politike, Zagreb 1995.
Dubravko Jeli, Knjievnost u istilitu, Zagreb 1999.
Ivan Kouti, Raanje, ivot i umiranje jedne drave. 49 mjeseci NDH. Prva knjiga. 25. III. 1941.
10. IV. 1943., Zagreb 1997.
Stanko Lasi, Krleologija ili povijest kritike misli o Miroslavu Krlei. Knjiga trea. Miroslav Krlea
i Nezavisna Drava Hrvatska (10. 4. 1941 8. 5. 1945), Zagreb 1989.
Trpimir Macan, Spremnost 19421945, Zagreb 1998.
Ivica Matievi, Prostor slobode. Knjievna kritika u zagrebakoj periodici od 1941. do 1945., Zagreb 2007.
Tias Mortigjija, Moj ivotopis, Zagreb 1996.
Jos Ortega Y Gasset, Pobuna masa, Zagreb 2003.
Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.1945., Zagreb 1997.
24. 7. 2012. 15:36:28
24. 7. 2012. 15:36:28
PRILOZI
24. 7. 2012. 15:36:28
24. 7. 2012. 15:36:28
Prilog I.
Programska knjiica Desniinih susreta 2011.
Desniini susreti 2011.
INTELEKTUALCI I RAT,
1939.-1947. GODINE
Hrvatsko drutvo pisaca u Zagrebu, Basariekova 24,

petak i subota, 16. i 17. rujna,
Kula Stojana Jankovia u Islamu Grkom, nedjelja, 18. rujna 2011.
Fgupkekpk"fcpk"4233"/"rtqitco"k"uc|gek0kpff"PQXQ0kpff"""3
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:29
322
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Desniini susreti
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Hrvatsko drutvo pisaca, Zagreb
Srpsko kulturno drutvo Prosvjeta, Zagreb
Drutvo za obnovu i revitalizaciju Kule Stojana Jankovia, Zagreb
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:29
323
Prilozi
DESNIINI SUSRETI 2011.:

INTELEKTUALCI I RAT, 1939.-1947. GODINE
PROGRAM RADA /
SAECI IZLAGANJA
FF press
Zagreb 2011.
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:29
324
24. 7. 2012. 15:36:30
325
Prilozi
Predgovor
e je sasvim mirisalo na rat. U ljude je bilo ulo ono trijezno, okato

nespokojstvo, ona utljiva zabrinutost koja prodire do u kosti kao
predveernji hlad. Svak se zatvorio u svoj krug nastojei da sebi dade izgled
ovjeka koji se u javne stvari niti razumije niti voli da mijea i koji pazi
samo na svoj posao. ak i dojueranji vikai naoe odjednom da je tako
najpametnije. A u sebi, svak se dovija kako da iznese ivu kou i iznalazi
neki svoj posebni nain spasenja; u toj posebnosti kao da i lei jamstvo i
uslov sretna ishoda, koji e, stoga, doi dijelom i kao nagrada za invencioznost same zamisli. Mnogi pripremaju, u najveoj tajnosti, nekakav zaklon
gdje e skloniti glavu dok ne protutnji (jer to e bez sumnje protutnjiti
brzo, i glavno je izgurati prvi nalet). Neki, imuniji, udesili su stopostotno
sigurno sklonite, proveli u njemu elektrino osvjetljenje iz akumulatora
koje ne e zatajiti ni za vrijeme zranog napada, snabdjeli ga svakovrsnim
konzerviranim iveom sladokusno-izletnikog karaktera i drugim sitnim
udobnostima; u nutrinu takvog sklonita detonacije e dopirati barunasto
priguene. Drugi su uredili kuicu negdje na osami pri moru i spremaju
se da u njoj provedu nekoliko robinzonskih nedjelja, sa obilatim ribljim
rukovima pripravljenim na priprost ribarski nain i s dugim partijama preferansa. I u svemu tome, i kod inae ozbiljnih poslovnih ljudi, ima neeg
jeuljivo-veselog, kao kod aia kad se zatvori kola zbog epidemije arlaha,
neeg gotovo skautski idilinog.
(Vladan Desnica, Boina pria. Citirano prema Sabranim djelima
Vladana Desnice. Knjiga III., Prosvjeta, Zagreb 1974., str. 194. Pripovijetka je
prvi put objavljena u Hrvatskom kolu 1950. i zatim u zbirci Olupine na suncu,
Zagreb 1952.)
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:30
326
Predgovor
ostepeno im je blijedjela i prava slika onoga to su onda proivljavali:

pamtili su do u tanine, i neizbrisivo, slike razruenih zgrada, izraz
od prepasti izoblienih lica, izgled rtava a nedostajala im je jasna predstava duevnih stanja u kojima su tada bili, osjeaja koji su ih tada ispunjali.
Nisu shvaali kako su mogli da onako olako ( sad im se to inilo olako
) napuste svoju kuu i svoje stvari, da se ne pobrinu za njihovu sigurnost,
da ne ponesu sobom neke potrebne i vrijedne predmete, da propuste neke
neophodne, osnovne mjere koje je nalagao razbor. Potpuno su zaboravili da
su poli u dubokom uvjerenju da e ta strana tutnjava i trnja roditi u roku
od dva ili najvie tri dana mir i konac patnja i strahovanja, i da su, odlazei,
bili i odvie sretni to iznose ivu glavu a da bi mogli da misle na sitnice; i da
im se u onim asovima inilo doista sitnicom i nevanim ono to im se sad
ini i te kako vanim, vrijednim, neophodnim i osnovnim. Zato su
sada svoj ondanji postupak osuivali kao neobjanjivu rasijanost i grenu
lakomislenost.
(Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Zagreb 1950. Citirano prema Sabranim djelima Vladana Desnice. Knjiga I., Prosvjeta, Zagreb 1974., str. 94.)
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
327
Prilozi
PRIPREMNI ODBOR
prof. dr. sc. Kreimir Nemec
Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
prof. dr. sc. Drago Roksandi
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Velimir Viskovi
Hrvatsko drutvo pisaca u Zagrebu
edomir Vinji
predsjednik, Srpsko kulturno drutvo Prosvjeta u Zagrebu
Supredsjedatelji Pripremnog odbora:
prof. dr. sc. Kreimir Nemec
Tajnik Pripremnog odbora:
Branimir Jankovi
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Voditelj Desniinih susreta
programa drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja
Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Fgupkekpk"fcpk"4233"/"rtqitco"k"uc|gek0kpff"PQXQ0kpff""":
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
328
Predgovor
esti Desniini susreti (Zagreb i Islam Grki, 16. 18. rujna 2011.
godine), nastavljajui kritiki propitivati fenomene suvremene kulture
i povijesti, a s teitem na komparatistikim pristupima, ove e godine raspravljati temu Intelektualci i rat, 1939. 1947. godine. Kratko Dvadeseto
stoljee (1914.-1917/1918. 1989.) mnogima je i Doba ekstrema, nita
manje i Doba netrpeljivih, ali i Doba promjena, jedva usporedivih s
bilo kojom drugom epohom u pisanoj povijesti. Razdoblje 2. svjetskog rata
(1939. 1947.) komprimira u biti svu temeljnu civilizacijsku problematiku 20. stoljea. Njegova zastraujua ljudska cijena, nedoumice s kojima je
zapoet te nedoumice s kojima je zavren koritenjem atomske bombe i sa
eljeznom zavjesom bitno su obiljeeni scijentizacijom i intelektualizacijom totalnog rata unutar i preko granica sueljenih svjetonazorskih pretpostavki. Intelektualci su u tome ratu, u nepreglednom mnotvu sluajeva,
zagovornici rata i protivnici rata, nadasve akteri i rtve, ljudi koji se oituju
i ljudi koji ute, a svi skupa svjedoci kraja jednoga eurocentrinog svijeta.
Uvaavajui razliite mogunosti istraivakih kritikih pristupa, ovogodinji Desniini susreti fokusirat e se na teme i problemske komplekse u
hrvatskom i irem junoslavenskom, odnosno, regionalnim kontekstima,
koji su dosada manje bili predmetom istraivakih interesa ili pak stjecajem
razliitih okolnosti prije i poslije 1990. godine uope nisu raspravljani.
Desniini susreti 2011., kao i prethodni skupovi, imaju naglaeno
istraivaku orijentaciju. Matina adresa Desniinih susreta je Centar za
komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, a u realizaciji sudjeluju partneri navedeni u ovoj knjiici.
Fgupkekpk"fcpk"4233"/"rtqitco"k"uc|gek0kpff"PQXQ0kpff""";
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
329
Prilozi
Program rada
Desniini susreti 2011.:

Intelektualci i rat, 1939.-1947. godine
Program rada
Petak, 16. rujna 2011., s poetkom u 10.00 sati

Otvaranje Desniinih susreta 2011., 10.00-10.30
(Hrvatsko drutvo pisaca, Basariekova 24, 10000 Zagreb)
Velimir Viskovi
Kreimir Nemec, prof. dr. sc.
Drago Roksandi, prof. dr. sc.
Poruka obitelji Vladana Desnice
I. sjednica (predsjedava: Bojan orevi)
10.30-11.00: Snjeana Banovi (Akademija dramskih umjetnosti, Sveuilite u
Zagrebu)
Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena cenzure i straha za ivot
11.00-11.30: Goran Miloradovi (Institut za savremenu istoriju, Beograd)
Smrt Ivana Gorana Kovaia: injenice, interpretacije, mit
11.30-12.00: Albert Bing (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)
12.00-12.30: Tatjana Rosi Ili (Institut za knjievnost i umetnost i Fakultet za
medije i komunikacije Univerziteta Singidunum, Beograd)
Dnevnik 1942 1951 Aleksandra Time: Pandorina kutija i demoni odluke
12.30-13.00: Stjepan Matkovi (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

Ljubo Leonti: njegovi politiki pogledi, 1939. 1947.
11
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
330
Desniini susreti 2011. Intelektualci i rat, 1939.-1947. godine
S t a n k a, 13.00-13.15
II. sjednica (predsjedava: Snjeana Banovi)

13.15-13.45: Michael Wedekind (Sveuilite u Beu, Austrija)
Scholarship and Politics: Reshaping Slovenia, 19391945
13.45-14.15: Drago Roksandi (Filozofski fakultet, Sveuilite u Zagrebu)
Kongres kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 1944.): iskustvo i aproprijacije
14.15-14.45: Michael Antolovi (Pedagoki fakultet u Somboru, Univerzitet u
Novom Sadu) *
14.45-15.15: Marija Mitrovi (Sveuilite u Trstu, Italija)
Partizanstvo, Revolucija, Partija: Duan Pirjevec Ahac (1921-1977)
15.15-15.45: Daniel Baric (Sveuilite u Toursu, Francuska)
Francuski intelektualci i Drugi svjetski rat: iskustvo i pamenje
S t a n k a z a r u a k, 15.45-17.15
III. sjednica (predsjedava: Marija Mitrovi)

17.15-17.45: Pieter Plas (Gent, Belgija)
Etnoloka i etnografska djelatnost i diskurs o njoj u Hrvatskoj, 1939.-1947.
17.45-18.15: Petar Macut (Institut Ivo Pilar, Zagreb)
18.15-18.45: Stipe Kljaji (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)
Nikada vie Jugoslavija! jugoslavenstvo u vizijama hrvatske desne inteligencije
(1939-1945)
Veernji program, 19.15-21.15
12
*
Dr. sc. Michael Antolovi je bio sprijeen sudjelovati u radu Desniinih susreta 2011. (nap. ur.).
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
331
Prilozi
Program rada
Promocija izdanja
Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Daniel Baric, Jacques Le Rider et Drago Roksandi (sous la direction de),
Mmoire et histoire en Europe centrala et orientale, Collection Histoire, Presses
universitaires de Rennes, 2010.
Drago Roksandi, Magdalena Najbar Agii, Ivana Cvijovi Javorina (uredili),
Desniini susreti 2009.: Intelektualci i vlast, 1945-1954. Zbornik radova, FF press,
Zagreb 2011.
Drago Roksandi, Ivana Cvijovi Javorina (uredili), Desniini susreti 2010.: Ideologija vlasti i ideologinost teksta. Zbornik radova, Filozofski fakultet u Zagrebu
& Plejada, Zagreb 2011.
Govore: dr. sc. Daniel Baric (Universit de Tours), dr. sc. Jadranka Brni (Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu), Boris Bui (FF press, Zagreb), Ivana
Cvijovi Javorina, doc. dr. sc. Dino Milinovi (Filozofski fakultet Sveuilita u
Zagrebu), Ilija Rani (Naklada Plejada, Zagreb), prof. dr. sc. Drago Roksandi,
Velimir Viskovi
Subota, 17. rujna 2011., s poetkom u 10 sati

IV. sjednica (predsjedava: Stjepan Matkovi)
10.00-10.30: Renata Jambrei Kirin (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)
Intelektualka u revoluciji: izmeu idealizma i karijerizma
10.30-11.00: Stanislava Bara (Institut za knjievnost i umetnost, Beograd)
Antiratni i antifaistiki diskurs u listu ena danas (1936. 1944.)
11.00-11.30: Ljiljana Vuleti (Beograd)
Ksenija Atanasijevi: filozofskinja
lozofkinja i rat
rat
11.30-12.00: Martina Bitunjac (Humboldtovo sveuilite, Berlin, Njemaka)
Velike su nae dunosti prema narodu. : uloga intelektualki u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj
13
520:04233"""32<77<65
24. 7. 2012. 15:36:31
332
Desniini susreti 2011. Intelektualci i rat, 1939.-1947. godine
S t a n k a 12.00-12.15
V. sjednica (predsjedava: Stanislava Bara)

12.15-12.45: Ivana Cvijovi Javorina (Zagreb)
Obiteljska sjeanja na ratne dane Vladana Desnice (enske usmene povijesti)
12.45-13.15: Sandra Prlenda (Centar za enske studije, Zagreb)
Zagorkin (po)ratni angaman: intersekcionalni pristup
S t a n k a z a r u a k, 13.15-15.45
VI. sjednica (predsjedava: Pieter Plas)

15.45-16.15: Bojan orevi (Institut za knjievnost i umetnost i Filoloki fakultet, Univerzitet u Beogradu)
Intelektualci u okupaciji od utnje do rtve
16.15-16.45: Dragomir Bondi (Institut za savremenu istoriju, Beograd)
Beogradski univerzitetski profesori i Drugi svjetski rat
16.45-17.15: Aleksej Timofejev (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd)*
Drutveni i kulturni ivot ruskih emigranata u okupiranoj Srbiji (1941. 1944.)
17.15-17.45: Jevgenij Paenko (Filozofski fakultet, Sveuilite u Zagrebu)
Ukrajinistika u hrvatskoj kulturi i na Sveuilitu u Zagrebu (1941. 1945.)
17.45-18.15: Veljko Stani (Balkanoloki institut SANU, Beograd i doktorant
Univerziteta Pariz-Sorbona, Pariz IV)
Intelektualci i rat u Novoj Evropi 1939-1941.
18.15-18.45: Ivica Matievi (Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita
i glazbe HAZU, Zagreb)
O knjievnosti i ideologiji u esejima Milivoja Magdia u Spremnosti
Zavrna rasprava
(predsjedavaju: prof. dr. sc. Kreimir Nemec i prof. dr. sc. Drago Roksandi)
Nedjelja, 18. rujna 2011. godine
Kula Stojana Jankovia u Islamu Grkom
(Program e biti otisnut na posebnom listu.)
14
*
Dr. sc. Aleksej Timofejev je bio sprijeen sudjelovati u radu Desniinih susreta 2011. (nap. ur.).
520:04233"""32<77<66
24. 7. 2012. 15:36:32
333
Prilozi
Program rada
POZIV NA I. KONGRES KULTURNIH I JAVNIH

RADNIKA HRVATSKE
(Poziv svim javnim i kulturnim radnicima na osloboenom i okupiranom
podruju)
ivimo u dane kad se zbivaju stvari jo neviene.
Nevieno je takoer da kod Hrvata i Srba (katolika, pravoslavaca i muslimana), da se svi kulturni radnici u prvom redu knjievnici i likovni umjetnici
zovu na zajedniki kongres.
I taj zov dolazi iz ume, iz te nae pouzdane i udotvorne partizanske ume,
dok je narodni ustanak jo u jeku, oslobodilaka borba jo nedokonana.
Poziv na kongres ba u ovaj as i uz ove prilike ne dolazi potaknut odozgo, od nekolicine politikih i propagandistikih teoretiara, nego odozdo, jer
ima svoje skrito vrelo u duevnoj potrebi godinama, pa i samo srcem, jo mladih
ljudi, koji sainjavaju najaktivniji borbeni dio nae partizanske vojske. ()
Koje emo dosadanje nae puteve i staze dosadanje kulture rairiti, produljiti, te ih, u potrebi, i razgraniti ili napustiti?
to emo od onoga to smo do sada, milom ili silom, primili, priznati kao
svoje, a to emo zanemariti? ()
Na osloboenom kao i na jo okupiranom podruju nae zajednike domovine, spremajte se, da se naemo; da vidite to se je do sada ovdje uradilo; da se
bolje upoznamo u novim prilikama; da gledamo jedni na druge novim oima i
novim kriterijima pa da se dogovorimo, kako emo nadograditi novu vrstu lijepu zgradu, to nam je s Titom na elu borci zidaju svojom burnom krvlju,
politiari svojim opreznim znanjem.
Ne oklijevajte vi, koji po milosti boginje umjetnosti, postavljate krunu ljepote na vrhu svakog potenog ljudskog rada.
Spremajte se; a naa nepobjediva partizanska uma pozvat e vas doskora
na sastanak, gdje e vas doekati Mladost i Proljee, uoi Pobjede i Uskrsnua!
Vladimir Nazor
(Vjesnik, br. 6, 18. oujka 1944., str. 3. Ovdje objavljeno prema: Zemaljsko antifaistiko
vijee narodnog osloboenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1944 (Od 1. sijenja do 9.
svibnja). Knjiga II, Institut za historiju radnikog pokreta Hrvatske, Zagreb 1970., str.
366-367)
15
520:04233"""32<77<66
24. 7. 2012. 15:36:32
334
Autor plakata: Ruta, Zagreb
24. 7. 2012. 15:36:32
335
Prilozi
Prilog II.
Sjeanja na Vladana Desnicu i prvo izdanje sabranih djela u
izdanju Prosvjete
Branislav elap
ivot nije ono to smo proivjeli, ve ono ega se sjeamo,
kao i nain na koji se sjeamo da bismo ga pripovijedali.
Gabriel Garca Mrquez
Prvo, elim se zahvaliti gospodinu Urou Desnici to me poastio pozivom da budem danas
ovdje na ovom skupu i da kaem ono to mi je ostalo u sjeanju na Vladana Desnicu i na nae izdavanje njegovih sabranih djela u Prosvjeti, to je bilo davno, jo kada sam sam bio aktivan. Sada
sam u mirovini i uskoro u dobiti drugu mirovinu u mirovini.
Davno je to bilo, neto mi je ostalo duboko u sjeanju, a i sigurno je da su mi to najdraa sjeanja na doba kada sam radio u izdavakoj djelatnosti i kada smo izdavali sabrana djela.
Vladana Desnicu upoznao sam davne 1946. godine kad sam doao da vodim izdavaku knjiaru Prosvjete u Zagrebu. Tada je pokojni Vladan Desnica jo bio u radnom odnosu u Ministarstvu
financija i redoviti posjetilac nae knjiare.
Zato? Ne zato to je to knjiara koju je osnovalo Srpsko kulturno drutvo Prosvjeta, nego zato
to je ta knjiara prva u Zagrebu dobivala izdanja beogradskih izdavaa, ali ne samo beogradskih
nego i drugih izdavaa iz Jugoslavije. Vladan je dolazio esto, koliko se sjeam svaki tjedan da vidi
to je stiglo od novih izdanja. Uz Vladimira Bakaria, bio je i jako dobar kupac. Ja sam poslije otiao da radim u Udruenje izdavaa i knjiara Hrvatske, koje je bilo prvo takvo osnovano strukovno
udruenje u Jugoslaviji. Radio sam kao poslovni tajnik udruenja. Nakon to je umrla direktorica
izdavakog poduzea Prosvjeta, mene su pozvali da doem na njezino mjesto.
Doao sam u najbolje vrijeme, kada su ve poeli razni sukobi kao to je MASPOK ili Hrvatsko proljee, zabrane rada kulturnih institucija; na primjer Matice hrvatske i Srpskog kulturnog
drutva Prosvjeta. Mi smo tada, kada je nastala zabrana rada Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta,
preuzeli projekt koji je radio pokojni dr. Stanko Kora. On je poeo raditi na sabranim djelima
Vladana Desnice, dok je jo bio urednik u drutvu Prosvjeta. Mi smo tada uzeli Stanka Koraa
za glavnog urednika naeg poduzea jer ga do tada nismo imali, a ja sam vrio funkciju i glavnog
urednika i direktora. Stanko Kora kod nas je ostvario svoj projekt izdanja sabranih djela Vladana
Desnice.
Godine 1972. sklopili smo ugovor izmeu gospodina Uroa Desnice, u ime Vladanovih nasljednika, i mene. Bilo je predvieno pet knjiga, jer su se pripovijetke trebale izdati u dvjema knjigama,
ali je na kraju odlueno da se izdaju u jednoj knjizi, tako da su izale ukupno etiri knjige. Bilo je
potekoa; financijskih i urednikih, tako da knjige nisu izale do kraja 1973. godine kao to je
bilo predvieno. Prva knjiga, Zimsko ljetovanje/Pjesme/Ljestve Jakovljeve izala je 1974. godine, a
ostale tri knjige izale su 1975. godine. I to je bio komplet. Knjige su se prodavale i pojedinano i
kao komplet. Prema prodanim primjercima obraunavao se autorski honorar, koji je u to vrijeme
iznosio 10% brutto od prodajne cijene. Prodaja je ila slabo. Najvie se prodalo knjiga izvan Hrvatske, ponajprije u Srbiji a onda i u ostalim dijelovima Jugoslavije. Najvie je bila traena knjiga
Proljea Ivana Galeba/Pronalazak Athanatika tako da je dolo i do drugog izdanja te knjige. Ja sam
tada otiao u mirovinu, a oni koji su mene nasljedili izdali su i tree izdanje koje je sufinancirala
samoupravna zajednica za izdavaku djelatnost koja je postojala za vrijeme bive drave. Poslije,
24. 7. 2012. 15:36:32
336
kada je Stanko Kora otiao u Beograd 1991. godine, objavljeno je u izdanju BIGZ-a jo jedno
izdanje toga kompleta, na irilici i latinici. To izdanje jo nisam ni vidio i nema ga u naoj Biblioteci u Zagrebu.
Na kraju, moram rei jo neto to me jako zabolilo kao izdavaa. Godine 1975., kada se na
kraju godine svodila bilanca izdavake djelatnosti u Hrvatskoj, u javnim medijima bilo je objavljeno da u Hrvatskoj te godine nije izdan ni jedan komplet sabranih djela jednog domaeg pisca u
izdanju neke izdavake kue. Ja sam se zamislio, to bi to znailo, da Vladan Desnica nije domai
pisac, ili da naa izdavaka kua nije domaa izdavaka kua. To mi je ostalo kao rana na srcu koju
jo i danas osjeam.
Uobiajena je bila promocija novih knjiga, no mi to nismo mogli organizirati, jedino smo mogli
angairati akvizitere za prodaju.
(Bilo je zabranjeno djelovanje drutva Matice hrvatske i Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta,
meutim Matica hrvatska je imala svoj Nakladni zavod, a Prosvjeta je imala izdavako poduzee
na ijem elu sam bio ja. Mi smo mogli normalno poslovati, kao svako drugo poduzee koje je bilo
registrirano u registru izdavakih poduzea. Netko se dosjetio da bi se mogla spojiti ta dva poduzea: Nakladni zavod Matice hrvatske i Prosvjeta. Tada je na elu Matice hrvatske bio moj prijatelj
Pero Budak i nas dvojica smo se dogovorili da emo se tome usprotiviti.)
Tekst transkribirala Goranka Buljan
24. 7. 2012. 15:36:32
Imensko kazalo
A
Abusch, Aleksander 131
Aimovi, Milan 279
Adija, Boidar 11, 107
Afri, Vjeko 12, 16, 105
Agamben, Giorgio 204
Albahari, David 154
Aleksander, Ivica 102
Aleksi, Mija 202
Alkalaj, Olga 221
Almuli, Ela 221
Andri, Ivo 55, 267, 269, 2723
Angjelinovi, Danko 76
Angjelinovi, Grga 73
Antolovi, Michael 330
Aragon, Louis 147
Arnold, uro 247
Arnold, Vlasta 247, 2501
Arnovljevi, Vojislav 281
Atanasijevi, Ksenija 23340, 269
Auburger, Leopold 179
Aue, Maximilian 149
Augustin Aurelije 235
Augustini, Antun 105
Augustini, Augustin 77
Averenko, Arkadij 292
B
Babi, Ljerka 221
Babi, Ljubo 16
Babovi, Grigorije 296
Bach, Johann Sebastian 129
Badali, Josip 12
Bakari, Vladimir 1058, 261, 335
Baki, Mitar 36
Balen, Josip 280
Balen, Marija-Vica 202
Balen, ime 105, 202, 204
Banovi, Snjeana 32930

Barac, Antun 31, 311
Bara, Stanislava 3312
Bareza, Petar 193
Bari, Daniel 3301
Bari, Henrik 281
Bari, Olga 2456
Bartulovi, Niko 72, 269
Basara, Svetislav 154
Batui, Slavko 53
Bazala, Albert 168
Bebler, Ale 79
Beethoven, Ludwig van 129
Begi, Vilko 48
Begovi, Milan 17
Behrens, Hermann 153
Beli, Aleksandar 270, 278
Bembasa, Beka 221
Benda, Julien 303
Benei, Julije 11, 44
Bergson, Henri 303
Berkovi, Josip 73
Berlin, Isaiah 43
Berus, Anka 205, 2612
Biani, Rudolf 164, 204
Binet, Laurent 1512
Bing, Albert 329
Biniki, Aleksandar 13
Bismarck, Otto von 125, 128
Bitunjac, Martina 331
Blagojevi, Borisav 334, 37, 39
Blagojevi, Desimir 272
Blanc, Julien 1478
Blaekovi, Zdenko 15
Blaevi, Jakov 114
Bloch, Marc 147
Boaloo, Augusto 203
Bodiroga, Vasilije 33, 37
24. 7. 2012. 15:36:33
338
Bogdan, Ivo 168, 1756, 192, 311

Bondi, Dragomir 332
Bonefai, Kvirin Klement 78
Bonifai, Ante 316
Borani, Dragutin 160
Bormann, Martin 290
Bosanac, Gordana 2078
Bokovi, Duan 73
Boinovi, Neda 200
Boovi, Grigorije 269
Bracanovi, Dolores 251
Bratani, Branimir 158, 161
Brecht, Berthold 306
Brgi, Ljubo 162
Britvi, Ivan 13
Brki, Duan 2612
Brni, Jadranka 331
Broz, Josip Tito 11, 134, 16, 212,
25, 35, 37, 41, 50, 76, 789, 1067,
109, 112, 116, 138, 1412, 194,
199, 201, 203, 2056
Brnning, Heinrich 121
Budak, Mile 9, 123, 156, 20,
22, 49, 187, 2445, 316
Budak, Pero 336
Budimir, Milan 278
Budisavljevi, Sran 73
Bui, Boris 331
Bulat, Edo 72
Bunuevac, Toma 282
Burckhardt, Jakob 125
C
Car, Ivana 30, 38
Carle, Emmanuelle 222
Carlyle, Thomas 107
Carstanjen, Helmut 83, 868
Cazi, Josip 105
Cesarec, August 11, 107, 184, 314
Chopin, Frederic 53
Churchill, Winston 112, 116, 303
Cihlar Nehajev, Milutin 49
Ciliga, Ante 304

Cincar-Markovi, Aleksandar 238
Creed, G. W. 199, 206
Crnjanski, Milo 269
Croce, Benedetto 122
Crouzet, Denis 152
Cvijovi Javorina, Ivana 3312
Curie, Marie 228
Cuzzi, Ivo 73
Cveti, Bosa 221
Cvetkovi, Dragia 756, 186, 238, 302
Cviji, Jovan 302
ajkanovi, Veselin 281

ehok, Ivan 176
elan, Ivo 73
engi, Enes 17
erepov, Aleksandr 293
olakovi, Rodoljub 29
ubrilovi, Vaso 187, 278
elap, Branislav 8, 261

opi, Branko 313
orovi, Vladimir 187, 282
urin, Milan 187, 299306
D
DAnnunzio, Gabriele 314
Dabinovi, Antun 186
Daki, Marija 246
Dapevi, Peko 36
Darwin, Charles 283
Davio, Oskar 269
Dedijer, Vladimir 289, 32,
36, 72, 200, 220
Degrelle, Lon 150
Delacroix, Eugene 214
Demajo, Vojka 221
Deroko, Aleksandar 278
Descartes, Rene 235
24. 7. 2012. 15:36:33
339
Imensko kazalo
Desnica, Stojan 256, 258, 263

Desnica, Uro 260, 335
Desnica, Vladan 8, 2556, 25864,
324-6, 3356, 329
Desnica-erjavi, Nataa 256
Despot, Milan 102
Detoni, Marjan 105
Deman, Milivoj 49
Dilthey, Wilhelm 120
Dimi, Ljubodrag 209
Dimitrijevi, Radmila 221
Dimitrijevi, Stojan 207
Dimitrov, Georgij 25
Dinklage, Karl 91
Dirlewanger, Oskar 151
Duschne, Gabrielle 222
Dobrovi, Petar 16
Dohevi, Duan 278
Dolenc, Mate 1367
Donevi, Ivan 11, 114
Douzou, Laurent 1489
Dracenko, Danijil 289
Dragman, Ervina 18
Drakovi, Aleksa 31, 33, 367
Drakovi, Slobodan 281
Dreiling, Roman 297
Drndi, Ante 114
Droysen, Johan Gustav 120
Dri, Marin 19
Dubaji, Dejan 13, 15
Dubaji, Margita 15
Dui, Jovan 269
Dujin, Dubravko 12
Dumas, Alexandre 18, 21
Dupront, Alphonse 152
Drer, Albrecht 129
Durman, Milan 11
Dvornikovi, Vladimir 188
aja, Ivan 278

elineo, Stefan 2789, 282
ilas, Milovan 33, 200, 202, 205, 210

orevi, Bojan 329, 332
orevi, Jovan 278
orevi, Tihomir 279
orevi, ivojin 278
urii, Mladen 272
uri, Milo 272, 2778, 282
E
Erazmo Roterdamski 17
Erenburg, Ilja 101
Erinik, Nela 202
F
Fancev, Franjo 187
Faraday, Michael 283
Farmakovski, Vladimir 277
Fa, Bernard 149
Felde, Jolan 227
Ferenc, Tone 90
Fermin, Georgij 289
Fischer Ribari, Hugo 115
Fotez, Marko 1920
Foti, Milan 279
Foucault, Michel 204, 213
Fraiti, August 47
Franceti, Jure 176
Franco, Francisco 227
Frange, Ivo 467, 52
Frank, Sergej 293
Frankopan, Krsto 50
Freudenreich, Aleksandar 12
Friedrich Veliki 126, 128
Frol, Ivo 27, 40, 105
Furedi, Frank 221
G
Gaj, Ljudevit 190
Galbraith, John Kenneth 26
Galogaa, Stevan 11
Ganusovski, Boris 288
Garevi, Muhamed 161
24. 7. 2012. 15:36:33
340
Garfinkel, Harold 203

Gavazzi, Milovan 158, 161
Gavella, Branko 123, 167
Gai, Franjo 112, 114, 116
Gerkovi, Leon 114
Giannini, Guglielmo 14
Gizdi, Drago 77
Gjalski, Ksaver andor 11
Glauert, Gnter 91, 94
Goering, Hermann 79
Goethe, Johan Wolfgang 16,
126, 1289, 306
Goldoni, Carlo 14
Golovin, profesor 292
Gonjak, Ivan 99100, 112, 1156
Gottlieb, Hinko 115
Grabe, Jurij 289
Graber, Georg 91, 94
Grabovac, Filip 184
Gradojevi, Mihailo 281
Gri, Gojko 278
Gregori, Pavle 79
Greifelt, Ulrich 89, 92
Grgec, Petar 161, 174
Grli, Eva 2012, 204, 212
Guberina, Ivan 48
Guberina, Petar 188
Gunduli, Ivan 190
Gui, Branimir 163
H
Haenel, Yannick 150, 152
Hafner, Ela 15
Halbwachs, Maurice 259
Hamsun, Knut 293
Hassinger, Hugo 85
Hebrang, Andrija 107, 202
Hegel, Georg W. F. 273
Heinz, Josip 15
Hemon, Aleksandar 154
Herceg, Rudolf 159
Herczeg, Ferenc 21
Herder, Johann Gotfried 1845

Hergei, Ivica 51
Heydrich, Reinhard 151
Himmler, Heinrich 889
Hitler, Adolf 19, 49, 878, 107, 123,
1268, 130, 176, 220, 233, 2389, 290
Hlitijev, Jakov 277
Hlovaty, Konstantin 102
Hobsbawm, Eric 44, 220, 257
Hoda, Enver 25
Horvat, Jelisava 245
Horvat, Josip 21, 4355
Horvat, Joa 105, 107, 114
I
Ibaruri, Dolores 227
Ibrovac, Miodrag 279
Ibsen, Henrik 293
Ignjatovski, Aleksandar 277
Ikonikova, M. 296
Ili, Mihailo 278
Ili, Veljko 15
Ingrao, Christian 146, 1513
Inkret, A. 1368
Ivaki, Branko 49
Ivani, Stevan 27980
Ivanovi, Dragia 282
Ivekovi, Mladen 27, 29, 31, 40, 97,
99, 103, 105, 1078, 1124, 118
Ivievi-Desnica, Jelena 256, 2589
J
Jagi, Vatroslav 185
Jakobovi Fribec, Slavica 201
Jaki, Pavle 29
Jakub paa Hadum 50
Jambrei Kirin, Renata 331
Jambriak, Milivoj 78
Janiijevi, Milosav 276
Jankovi, Branimir 78, 327
Javor, Irena 2467, 250
Javor, Stjepan 246
24. 7. 2012. 15:36:33
341
Imensko kazalo
Jelai, Josip 210

Jeli, Ivan 97, 102
Jeremi, Nataa 221, 229
Jergovi, Miljenko 68, 154
Jevevi, Dobrosav 72
Jevti, Bogoljub 184
Jevti, Borivoje 272
Joji, Olga 221
Joji, Vukan 33
Joni, Velibor 277, 280, 294
Jovanovi, Arso 201
Jovanovi, Dragoljub 276, 283
Jovanovi, ore 269
Jovanovi, Miljua 201
Jovanovi, Slobodan 281, 301
Judt, Tony 300
Juri, Marija Zagorka 201, 246
Jurii, Bla 16
Jurii, Nikola 50
Jurkovi, Marijan 113
K
Kai-Mioi, Andrija 184
Kaehler, Siegfried 124
Kaleb, Vjekoslav 105
Kalini, Savka 97, 102
Kaliterna, Pako 73, 76
Kant, Immanuel 129, 235
Karadi, Vuk 268
Karaorevi, Aleksandar 1846, 1945, 287
Karaorevi, Pavle 50, 270
Karaorevi, Petar II. 50, 78
Karamarko, Milivoj 311
Karapandi, Dobrila 220
Kardelj, Edvard 79, 106, 139, 141
Karlovan, Grgur 107
Karlovi, Ivo 50
Kaanin, Milan 64, 270, 272
Kaanin, Radivoje 278
Kai, Bartol 183
Katelan, Jure 105
Kavi, Veljko 15
Keates, John 29
Kermauner, Taras 137, 139
Kerovani, Otokar 107
Kessel, Joseph 147
Kidri, Boris 141
Kiki, Hasan 11, 107
Kinnebrock, Susanne 218
Kirin, Ico 20
Kljaji, Stipe 330
Kocbek, Edvard 78, 1401
Kolar, Slavko 16
Kolar-Dimitrijevi, Mira 101, 207
Kolbe, Ivo 304
Kolendi, Petar 278
Kolesnikov, Stepan 294
Kollwitz, Kathe 228
Konar, Dragica 32
Konstantinovi, Mihailo 281
Konjevi, Petar 278
Konjhodi, Mahmud 105, 114
Kopi, Mario 135
Kora, Stanko 335
Kornilov, Lavr 292
Kosanovi, Savo 73, 79
Kosik, Viktor 296
Kosorotov, Aleksandar 293
Kosti, Aleksandar 2778
Kosti, Lazo 279, 281
Kosti, Milivoje 278
Kostreni, Marko 302
Koanin, Nedeljko 276
Kova, Zvonko 78
Kovaevi, Nada 244
Kovaevi, Sava 29
Kovai, Ivan Goran 17, 2540,
100, 1034, 107, 3145, 329
Kovai, Vladimir 19, 21
Kovaljevska, Sonja 228
Kozak, Primo 137
Krakov, Stanislav 271
Kraljeva, Boena 12
24. 7. 2012. 15:36:33
342
Kranzmayer, Eberhard 91, 94

Kranjevi, Silvije Strahimir 11
Kra, Josip 17
Krce, Pavao 73
Krejter, Vladimir 286, 291, 294
Kristeva, Julija 62
Krikovi, Vinko 48, 52
Krizman, Hinko 73, 76
Kriani, Juraj 184, 190
Krlea, Bela 9, 1122, 329
Krlea, Miroslav 9, 1122, 30, 51, 71,
103, 107, 150, 269, 310, 315, 329
Krnjevi, Juraj 50
Krsti, Kruno 188
Krstulovi, Vicko 74, 77
Kuinski, Sergej 2945
Kufrin, Milka 205
Kukuljevi Sakcinski, Ivan 52
Kumanudi, Kosta 276, 302
Kumii, Marija 245
Kus-Nikolajev, Mirko 174
Kutschera, Franz 88, 90, 92
Kuzenko, V. 296
Kvaternik, Slavko 112, 48, 176
Kvesi, Marija 32
L
Lackovi, Emil 38
Lacombe, Rose 228
Lagerlef, Selma 228
Lajtman, Ivan 38
Lalovi, Danica 34, 36, 38
Lamza, Ivan 17
Lanzmann, Jacques 1512
Lanjin, Aleksandar 287
Lasi, Stanko 13, 22, 174, 310
Lasta, Petar 105, 112, 115
Laureni, Jozo 16
Lav XIII., papa 171
Lazarevi, Adam 281
Lazarevi, Branko 267, 269, 273
Le Rider, Jacques 331
Lebl Albala, Paulina 224, 239

Lebl, eni 203
Leek, Suzana 159, 162
Lenjin, Vladimir Ilji 256, 35, 106
Leonti, Boro 74
Leonti, Ljubo 7180, 329
Leskovac, Mladen 64
Leskovar, Janko 11
Levi, Zojica 221
Liebknecht, Karl 219
Linger, Ilinko 102
Littell, Jonathan 14953
Litvinov, Boris 297
Livadi, Branimir 21
Lontschar, Adalbert 294
Lorca, Federico Garcia 26
Lorkovi, Mladen 49
Lozica, Ivan 107
Lui, Ivan 184
Lui, Mandica 247
Lukas, Filip 478, 51, 1834, 18992,
194, 196
Lukovi, K. 79
Luxemburg, Rosa 219, 228
Lj
Ljoti, Dimitrije 73, 268, 279
M
Macut, Petar 330
Maek, Vladko 50, 745,
184, 186, 192, 302
Magdi, Milivoj 187, 192,
309, 3116, 332
Magovac, Boidar 105
Maharablidze, Eksakustodian 289
Maier-Kaibitsch, Alois 85, 901
Majakovski, Vladimir 26
Majdov, Marko 32, 36
Makanec, Julije 171
Male, Branimir 280
Mali, Ilija 30
24. 7. 2012. 15:36:33
343
Imensko kazalo
Mandi, Ante 78
Mann, Thomas 55, 303, 312
Manojlovi, Todor 272
Mareti, Tomislav 185
Maritain, Jacques 167
Markovac, Marijan 159
Markovac, Pavao 107
Markovi, Boidar 276, 281
Markovi, Milan 240
Maro, Ela 245
Marui, Drago 79
Marx, Karl 171
Masaryk, Tom 189, 302, 305
Maslea, Veselin 107, 269
Maspero, Franois 148
Maspero, Henri 148
Matan, Branko 467
Matievi, Ivica 7, 332
Mati, Duan 269
Matkovi, Marijan 45, 47
Matkovi, Stjepan 329
Mato, Antun Gustav 52
Matovi, Milan 37
Matvejevi, Predrag 32, 36
Maull, Otto 86
Maurani, Ivan 52
Meinecke, Friedrich 11931, 330
Menuhin, Yehudi 43
Merl, Robert 150
Merli, Marija 18
Mesner, Jevgenij 288
Metrovi, Ivan 184, 188, 302
Mici, Petar 278, 280
Mihailovi, Ariton 270, 282
Mihailovi, Draa 36, 40, 268, 271
Mihaljevi, Josip 74
Mijukovi, Jovan 280
Milankovi, Milutin 278, 283
Milenkovi, Toma 296
Miler, Konstantin 288
Milinovi, Dino 331
Miloradovi, Goran 329
Miloevi, Ljubica 32
Miloevi, Nikola 65
Miloevi, Sima 26, 30, 326,
3840, 107, 282
Miloevi, Slobodan 667
Milovanovi, Branislav 281
Milovanovi, Milovan 281
Mimica, Blaenka 221
Mirkovi, Lazar 281
Mikovi, Vojislav 277
Mitrovi, Marija 330
Mitrovi, Mitra 2201
Mladineo, Ivan Petar 76
Modri, Ljiljana 97, 102
Mollison, Emma 227
Molotov, Vjaeslav 304
Mommsen, Theodor 120
Mortigjija, Tias 175, 192, 194, 311
Moin, Vladimir 296
Mraz, Franjo 105, 1123
Muhina, Vera 214
Munk, Zdenka 114
Muradbegovi, Ahmed 13
Murko, Matija 302
Murti, Edo 100
N
Najbar Agii, Magdalena 331
Nazor, Vladimir 16, 2630, 1037,
112, 114, 116, 309, 3134, 333
Nedeljkovi, Duan 282
Nedi, Milan 77, 26871, 280, 286, 294
Nemec, Kreimir 7, 327, 329, 332
Nei, ore 277
Nevisti, Franjo 1745, 311
Newton, Isaac 283
Nikoli, Mihovil 313
Nikoli, Vinko 11, 52
Nikoli, Gojko 29
Nizeteo, Antun 48
Novak, Viktor 1767, 270, 278
Novakovi Longo, Niko 73
24. 7. 2012. 15:36:33
344
O
Obradovi, Dositej 268
Obradovi, Nikola 281
Ogrizovi, Bogdan 49
ONeill, Eugene 21
Opai, Stanko anica 77
Orbini, Mavro 184
Ortega Y Gasset, Jos 316
Ostermann, Olga 2501
Ostrogorski, Georgije 277
Ostrogovi, Miroslav 113
Ostrovski, Aleksandar 2923
Oegovi, Ivka 245
P
Pahor, Boris 1401, 154
Pandurovi, Sima 269, 272
Panteli, Ivana 200
Papon, Maurice 148
Pascal, Blaise 235
Paschinger, Viktor 92
Paa, Juraj 174
Paenko, Jevgenij 332
Pateman, Carole 199
Paveli, Ante 910, 12, 16, 1820,
22, 30, 46, 48, 50, 52, 1678, 172,
1759, 187, 24450, 313, 316
Paveli, Marija 246
Paveli, Vinja 244
Pavi, eljko 179
Pavlek Mikina, Mihovil 107
Pavleti, Vlatko 31, 38
Pavlinovi, Mihovil 189
Pavlovi, Dragana 221
Pejnovi, Grgo 174
Pejnovi, Kata 2112
Peri, ore 270
Peri, Stijepo 49
Perli, Zlata 248
Petrak, Nikica 457
Petrak, Zlatko 311
Petronijevi, Branislav 282
Petrovi, Boko 64
Petrovi, oko 112
Petrovi, Rastko 269
Petrovi, Veljko 270
Petrovi Alas, Mihailo 282
Petrovi Le, Tihana 159, 162
Picasso, Pablo 26
Pijade, Moa 27, 40, 112, 116,
3134
Pilar, Ivo 189
Pineau, Cristian 147
Pintar, Rudi 32
Pirjevec, August 137
Pirjevec, Duan 13542, 330
Pitagora 283
Pitamic, Leonid 302
Plas, Pieter 330
Platon 235
Pogodin, Aleksandr 290
Politeo, Fani 221
Poljakov, Ivan 289
Popovi, Bogdan 269
Popovi, Branko 278, 281
Popovi, Jovan 26, 28
Popovi, Laza 302
Popovi, Nikola 280
Popovi, Vasilj 282
Popovi, Vladimir 105, 115
Pozderac, Nurija 35
Preeren, Franc 140
Pribievi, Adam 73
Pribievi, Svetozar 55, 74, 184
Pribojevi, Vinko 184
Prica, Ognjen 107
Prica, Zlatko 98, 1001
Prlenda, Sandra 332
Proti, Dragan 79
Pri, Ilija 278
Puk, Mirko 49, 311
Pustajac, Velimir 15
Putnik, Milena 68
24. 7. 2012. 15:36:33
345
Imensko kazalo
R
Radau, Vanja 105, 1123, 115, 117, 209
Radej, Silva 247, 250
Radica, Bogdan 789, 303, 305
Radi, Antun 1589, 162, 164
Radi, Marija 2456
Radi, Stjepan 50, 54, 74, 158,
172, 184, 1868, 245
Radojii, Nikola 281
Rainer, Friedrich 92
Raki, Milan 3012
Ramet, Sabrina P. 200
Rani, Ilija 8, 331
Ranke, Leopold von 257
Rauschning, Herman 127
Rebula, Alojz 140
Reed, Owen 112, 116
Renan, Ernest 189
Reetar, Milan 302
Ribbentrop, Joachim von 87, 304
Ribnikar, Vladimir 79
Ringer, Fritz 119
Risti, Marko 267, 34, 36, 38, 269
Risti, Milan 40
Ritter Vitezovi, Pavao 184, 190
Rittig, Svetozar 78, 200
Roksandi, Drago 7, 256
7, 260, 327, 329-32
Roland, Barthes 223, 2256, 22930
Rolland, Romain 303
Roosevelt, Franklin D. 112, 116, 151
Rosandi, Toma 278
Rosi Ili, Tatjana 329
Rubi, Nina 105
Rubi, Tihana 256, 258, 260
Rukavina, Joso 20
Rus, Joe 112, 116
S
Saka, Stjepan 187
Salvini, Luigi 18
Sanevi, Zdravko 14
Sand, George 228

Sattler, Wilhelm 87
Savi, Kirilo 277, 282
Savi, Pavle 282
Savkovi, Milo 269
Schlegel, Toni 54
Schopenhauer, Arthur 235
Schultz, Bruno Kurt 89
Seitz, Aleksandar 193
Sekuli, Isidora 269
Selinger, Zlatko 114
Semprun, Jorge 150
Sequi, Eros 112, 116
Seton Watson, Robert W. 78, 300, 302
Severova, Sava 14, 139
Shaw, George B. 21
Shelley, Percy B. 29
Simi, Stanoje 79
Simovi, Duan 76
Singer, Slavko 102
Skerli, Jovan 1845, 194, 3001
Sklevicky, Lydia 200, 2045, 214
Skok, Joa 35
Skorodumov, Mihail 286
Sladi, Rade 15
Slapak, Svetlana 200
Slijepevi, oko 280
Slijepevi, Pero 281
Smodlaka, Josip 779, 302
Smole, Dominik 137
Smrekar, Zdenka 245, 248, 251
Sokolovi, Mehmed-paa 50
Sokrat 235
Soljai, Marko 9, 21
Spinoza, Baruch de 235
Spiridonovi Savi, Jela 239
Sremec, Nada 105, 112, 164
Sremec, Zlatan 114
Sria, Vilim 102
Srzenti, Dragica 203
Srzenti, Vojo 204
24. 7. 2012. 15:36:33
346
Staljin, Josif Visarionovi 256, 64,

1067, 112, 116, 199, 201, 2034, 206
Stani, Veljko 332
Stanii, Saa 154
Stankovi, Marica 247
Stankovi, Radenko 281
Stankovi, Sinia 2789, 282
Starevi, Ante 53, 189, 191
Starevi, Mile 16, 20
Starzacher, Karl 89
Staevski, Valerij 297
Stefanovi, Duica 221
Stefanovi, Irena 221
Stefanovi, Svetislav 26972
Stepinac, Alojzije 175
Stilinovi, Marijan 105, 1078, 112
Stipeti, Zorica 107
Stoimirovi Jovanovi, Milan 270
Stojanovi, Nikola 302
Stoi, Ivan 15
Straka, Manfred 86
Stranjakovi, Dragoslav 277, 281
Strossmayer, Josip Juraj 184, 1901
Strozzi, Irina Aleksandrovna 13
Strozzi, Tito 136
Stuckart, Wilhelm 88
Stupica, Bojan 14, 139
Suevi, Branko 105, 112
Supek, Ivan 1124
Supilo, Frano 53, 189
Sybel, Heinrich 120
avelski, Georgij 289

egvi, Kerubin 187
er, Zora 221
eo, Luka 163
ibl, Ivan 200
icel, Miroslav 255
ilovi, Sreko 113
kare, Stanko 105, 112
kari, Olga 256, 2589
katari, Arsen 107

krabalo, Marina 161
piler, Miroslav 113
poljari, uro 104
repl, Ivo 47
tambuk, Zdenko 98, 102, 1124, 116
tancer, Slavko 22
tejfon, Boris 286, 291
trk, Ivan 14
ubai, Ivan 50, 109
ufflay, Milan 189, 309, 315
uvakovi, Milica 221
T
Tadijanovi, Dragutin 30
Taranovski, Kiril 277
Tarasjev, Andrej 296
Tartaglia, Ivo 76
Tasi, ore 278
Taylor, Alan J. P. 44, 131
Theweleit, Klaus 150
Thompson, Dorothy 222, 224
Tijardovi, Ivo 105, 112, 114, 116
Tiljak, uro 2930, 105
Timer, Vanja 14
Timofejev, Aleksej 332
Timotijevi, Olga 2212, 227, 229
Tima, Aleksandar 5769, 329
Tkaev, Vjaeslav 297
Todi, Milanka 225, 228
Tolstoj, Lav N. 291
Tomai, Ljudevit 75
Tomi, Vida 140, 213
Topor-Rabinski, Vladimir 290
Trampler, Kurt 85
Treitschke, Heinrich von 120
Trivunac, Milo 280
Trnski, Zora 245
Trumbi, Ante 75, 189, 194
Tuci, Sran 11
Tukidid 257
Turner, Harald 294
24. 7. 2012. 15:36:33
347
Imensko kazalo
U
Ugrei, Dubravka 154
Uiberreither, Siegfried 879
Ujevi, Mate 49
Urvancov, Lav 293
Utiini, Juraj 50
Uvali, Radivoje 282
V
Valadon, Suzanne 228
Varnava, patrijarh SPC 287
Vasi, Dragia 269
Vasi, Pavle 281
Vasiljevi, Miloslav 279
Vaszary, Janos 17
Vei, Darinka 162
Vejvoda, Ivo 108, 112, 114
Velmar Jankovi, Vladimir 270
Vidmar, Josip 140
Vidmar, Tit 137
Viskovi, Velimir 7, 327, 331
Vinji, edomir 7
Vitkovi, urica 247, 250
Voayola, Incarnacio 227
Vostokov, Vladimir 289
Vrani, Vjekoslav 49
Vranei, uro 13, 15, 19
Vuo, Aleksandar 269
Vukovi, Mira 221
Vujai, Marko 112, 116
Vujatovi, Stevan 13
Vujevi, Pavle 278

Vuji, Vladimir 268, 270
Vujnovi, Milan 13
Vukievi, Milan 302
Vuk-Pavlovi, Pavao 168
Vuleti, Ljiljana 331
W
Wagner, Richard 12
Wedekind, Michael 330
Wells, Herbert George 304
White, Hayden 257
Wickham Steed, Henry 78
Wilder, Veeslav 73, 189
Wolf, Hinko 15
Wutte, Martin 90, 92
Z
Zeevi, Ilija 73
Zimmermann, Stjepan 16779, 188
Zogovi, Radovan 313
Zupan, Vitomil 138
anko, Duan 910, 134, 18, 21, 168

anko, Milo 77
anko, Zdenka 250
icina, Milka 221
igrovi, Mladen 20
ilnik, elimir 203
uhina, Klaudija 227
upani, Oton 26
24. 7. 2012. 15:36:33
24. 7. 2012. 15:36:33
Autori lanaka
Michael Antolovi, mr. sc.
Pedagoki fakultet u Somboru, Univerzitet u Novom Sadu
Snjeana Banovi, dr. sc.
Akademija dramske umjetnosti Sveuilita u Zagrebu
Stanislava Bara, mr. sc.
Institut za knjievnost i umetnost, Beograd
Daniel Bari, dr. sc.
Universit de Tours
Albert Bing, dr. sc.
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Martina Bitunjac, doktorandica
Humboldt-Universitt zu Berlin i Sapienza Universit di Roma
Dragomir Bondi, dr. sc.
Institut za savremenu istoriju, Beograd
Ivana Cvijovi Javorina, doktorandica
Poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti u
europskom i svjetskom kontekstu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu
Bojan orevi, dr. sc.
Institut za knjievnost i umetnost, Beograd i Filoloki fakultet Univerziteta u
Beogradu
Renata Jambrei Kirin, dr. sc.
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Stipe Kljaji, doktorand
Petar Macut, doktorand

Institut Ivo Pilar, Zagreb
Ivica Matievi, dr. sc.
Zavod za povijest hrvatske knjievnosti,
kazalita i glazbe HAZU, Zagreb
Stjepan Matkovi, dr. sc.
Goran Miloradovi, dr. sc.
Institut za savremenu istoriju, Beograd
Marija Mitrovi, prof. dr. sc.
Universit degli Studi di Trieste
Pieter Plas, dr. sc.
Universiteit Gent, Vakgroep Slavistiek
en Oost-Europakunde
Drago Roksandi, prof. dr. sc.
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu
Tatjana Rosi Ili, doc. dr. sc.
Fakultet za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum, Beograd i Institut
za knjievnost i umetnost, Beograd
Veljko Stani, doktorand
Balkanoloki institut SANU, Beograd
Aleksej Timofejev, dr. sc.
Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd
Ljiljana Vuleti, prof. filozofije
Beograd
Michael Wedekind, dr. sc.
Institut fr Wirtschafts- und Sozialgeschichte, Universitt Wien
24. 7. 2012. 15:36:34
24. 7. 2012. 15:36:34
Popis recenzenata
prof. dr. sc. Damir Agii
prof. dr. sc. Mira Kolar Dimitrijevi
dr. sc. Mirela Alti
prof. dr. sc. Zvonko Kova
prof. dr. sc. Ivo Banac
akademik prof. dr. sc. Zoran Kravar
dr. sc. Snjeana Banovi
dr. sc. Suzana Leek
prof. dr. sc. Miroslav Bertoa
dr. sc. Vladimir Lonarevi
prof. dr. sc. Zrinka Blaevi
akademik dr. sc. Tonko Maroevi
dr. sc. Tihomir Brajovi

dr. sc. Dragomir Bondi
prof. dr. sc. Nadeda ainovi
prof. dr. sc. Stjepan osi
dr. sc. Uro Desnica
dr. sc. Bojan orevi
dr. sc. Jadranka Grbi Jakopovi
dr. sc. Valentina Gulin Zrni
dr. sc. Miodrag Maticki

dr. sc. Ivica Matievi
dr. sc. Stjepan Matkovi
dr. sc. Vesna Matovi
dr. sc. Magdalena Najbar-Agii
prof. dr. sc. ime Pili
dr. sc. Marijeta Rajkovi Iveta
prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina
prof. dr. sc. Boo Repe
dr. sc. Renata Jambrei Kirin
doc. dr. sc. Tatjana Rosi Ili
akademik dr. sc. Dubravko Jeli
dr. sc. Slobodan Selini
dr. sc. Miroslav Jovanovi
akademik prof. dr. sc. Boris Senker
dr. sc. Nada Kisi Kolanovi
doc. dr. sc. Ivica ute
dr. sc. Maa Kolanovi
dr. sc. Zdravka Zlodi
24. 7. 2012. 15:36:34
INTELEKTUALCI I RAT 1939.1947.

Zbornik radova s Desniinih susreta 2011.
Drago Roksandi, Ivana Cvijovi Javorina (ur.)
Izvrni nakladnik
Plejada d.o.o.
Zagreb, VIII. juna obala 17

tel./faks 01/3906-533
e-mail: plejada@plejada-zg.hr
www.plejada-zg.hr
Izvrni urednik
Ilija Rani
Graka oprema
Nenad B. Kuntek
Lektura
Ivana Filipovi Petrovi
(tekstovi na hrvatskom jeziku)
Idejno rjeenje naslovnice
Marko Marakovi
Grafiko oblikovanje naslovnice
Ana Pojatina
Tisak i uvez
Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina
srpanj 2012.
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 811798.
24. 7. 2012. 15:36:34

Intelektualci I Rat PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Intelektualci I Rat PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

INTELEKTUALCI I RAT 1939.1947.

Zbornik radova s Desniinih susreta 2011.

desniini susreti 6.indb 1

24. 7. 2012. 15:35:47

Biblioteka DESNIINI SUSRETI

Tiskanje ove knjige potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i

Copyright 2012., Plejada, Zagreb

desniini susreti 6.indb 2

24. 7. 2012. 15:35:47

Filozofski fakultet u Zagrebu

desniini susreti 6.indb 3

24. 7. 2012. 15:35:47

desniini susreti 6.indb 4

24. 7. 2012. 15:35:47

Tatjana Rosi Ili

Renata Jambrei Kirin

desniini susreti 6.indb 5

24. 7. 2012. 15:35:47

Ivana Cvijovi Javorina

desniini susreti 6.indb 6

24. 7. 2012. 15:35:47

desniini susreti 6.indb 7

24. 7. 2012. 15:35:47

desniini susreti 6.indb 8

24. 7. 2012. 15:35:47

BELA I MIROSLAV KRLEA U NDH

UDK: 929Krlea, M."1941/45"

desniini susreti 6.indb 9

24. 7. 2012. 15:35:48

desniini susreti 6.indb 10

24. 7. 2012. 15:35:48

Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot

su ustakim umjetnicima, hrvatski pisci ustakim piscima, hrvatski glazbenici ustakim

1941. cenzura, uhienja, bolesti i strah za ivot

Hrvatski narod (Zagreb), br. 493, 4. VIII. 1942., 3.

desniini susreti 6.indb 11

24. 7. 2012. 15:35:48

Miroslav Krlea, Dnevnik 1943, Sarajevo 1981., 112.: 24. 2. 1943.

desniini susreti 6.indb 12

24. 7. 2012. 15:35:48

Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot

desniini susreti 6.indb 13

24. 7. 2012. 15:35:48

desniini susreti 6.indb 14

24. 7. 2012. 15:35:48

Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot

desniini susreti 6.indb 15

24. 7. 2012. 15:35:48

1942. intenzivna gluma s jedne i depresija s druge strane

Plava revija, 2/1941., br. 2-3, 111.

desniini susreti 6.indb 16

24. 7. 2012. 15:35:49

Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot

desniini susreti 6.indb 17

24. 7. 2012. 15:35:49

zabiljeena kao okuana komiarka 72 u

1943. blago olakanje i neoekivana Pavelieva ponuda

desniini susreti 6.indb 18

24. 7. 2012. 15:35:49

Bela i Miroslav Krlea u NDH vedri repertoar kao cijena za ivot

Njoj je oigledno bio namijenjen Driev

desniini susreti 6.indb 19

24. 7. 2012. 15:35:49