You are on page 1of 109

I/3

ISSN 14509083
UDK 801


I/3

, 2000
:

9,
.: 181383, 635590 : 183175, 182825
email: aktuelnosti@sezampro.yu
http://main.amu.edu.pl/~sipkadan/la.htm
:
, ,
:

:

:
?????

B. Tafra: Jezikoslovna razdvojba (. -) ........................................ 7


. :
(. ) ........................................................................................... 14
. : (. ) ...... 18
(. ) ................................................................................ 23

,
. : (. ) .......................................... 28
A. Polgure: Notions de base en lexicologie (. ) .................................. 29
. : (. ) ....................................... 31
S. Jn: Slovensk juh v stredoveku I (. -) ................................ 33
Z. Tomi: Komunikologija (. ) ............................................................ 35
. -: (. ) .......................................................... 37
R. Matasovi: Kultura i knjievnost Hetita (. ) ....................................... 39

The new psychology of language. Cognitive and functional approaches to language


structure (. ) .................................................................................... 41
36. seminar slovenskega jezika, literature in kulture (. ) ................. 42
(. ) .............................................................. 44

XXXIII/12 (. ) ...................................................................... 46
Prevodilac 12/99 (. ) ...................................................................... 48

Sownik stereotypw i symboli ludowych (. ) .................................... 51


(. ) ................................... 53


P. West: The secret lives of words (. ) ......................................... 55
L. Bauer, P. Trudgill: Language myths (. ) ........................................... 55
P. Novobatzky, A. Shea: Depraved English (. ) ............................ 55
P. Vossen: Eurowordnet: A multilingual database with lexical semantic networks
(. ) ............................................................................................... 56

P. Faber: Constructing a lexicon of english verbs (. ) .......................... 57


W. Brohaugh: English trough ages (. ) ................................................. 57
D. Barnhart, A. Metcalf: America in so many words: Words that have shaped
America (. ) ................................................................................ 58
W. Calvin, D. Bickerton: Lingua ex machina: Reconciling Darwin and Chomsky
with the human brain (. ) .................................................. 58
B. Comrie: he worlds major languages (. ) .................................... 59

S. Stoji: Sociolingvistiki i sociopsiholoki aspekti standardizacije engleskog jezika


..................................................................................................................... 60


E. Dukeska: A contribution to the study of the influence of pronominal inflexion on
nominal inflexion in mycenaean greek ...................................................... 71
S. Dakovi: Onomatopeje i uzvici u srpskohrvatskom i poljskom jeziku
kontrastivna analiza .................................................................................. 78

(2) ...................................... 85
S. Savi: Tradicionalno i moderno u srpskoj lingvistici ...................................... 86
............................................................................................................. 94
. :
( ) ......................................................................................... 101

() (. ) ................ 108
(2) ................ 111

Meunarodni skup Srbi i drugi (. -) ................... 113


Konferencija Societas linguistica Europaea, Poznanj, 31.82.9.2000. (.
) ................................................................................................... 114
VII internacionalni kongres pragmatike, Budimpeta, 914. juli 2000. (. )
................................................................................................................... 116


Branka Tafra: JEZIKOSLOVNA RAZDVOJBA. Matica
hrvatska, Zagreb, 1995, 199 str.
:


, ,
,
,
,
da se leksikografskom radu dade teorijski
okvir, da se pokrenu istraivanja (gramatika, leksikoloka, semantika,
pragmatika...) koja e biti u funkciji leksikografije (13).
Jezikoslovna razgranienja (514)
Leksikografske razlunice (17105)
Jezikoslovnopovijesne razmee (109174). : Literatura
( 158 ) (175181), Pojmovnik ( 230
) (182191), Kazalo imena (192194), Biljeka o izvorima (
) (195196) Biljeka o autorici (197198).
Jezikoslovna razgranienja: Sinonimija
(1722), Razgraniavanje homonimije i polisemije (leksikoloki i leksikografski
problem) (2341), Razgraniavanje opisnih i odnosnih pridjeva (leksikoloki i
leksikografski problem) (4263), to su brojevi (gramatiki i leksikografski
problem) (6493), Od Akademijina Rjenika do njegovih Dopuna (94105).
;
,
,
, ,
. ,
,

, ,
, ,
, ,
, , , , .

. ;
.
. Sinonimni se odnosi osnivaju na opreci minimalno dviju
leksikih jedinica, koje ine sinonimni par, ili vie njih, a tada govorimo o
sinonimnom nizu. Sinonimni niz je leksiko-semantiki mikrosustav. Sinkronijski
gledano, on je otvoren ... (18). Uvjetom sinoniminosti rijei jest njihovo
semantiko podudaranje i mogunost upotrebe jedne rijei (sinonima) umjesto
druge. Apsolutni ili pravi sinonimi bile bi rijei koje se podudaraju i po znaenju i
po upotrebi ... Takvi bi se sinonimi mogli nai meu rijeima sa istim korijenom
(sintaksni, sintaktiki, sintaksiki), paralelnim terminima, od kojih je obino jedan
strani a drugi domai (konsonant, suglasnik), rijeima u prenesenom znaenju (srce,
dua: Boli me srce/dua), ili pak na frazeolokom planu (dobro, kao bubreg u loju;
tratiti vrijeme, krasti bogu dane) (19) ... Uz pojavu sinonimije veoma se esto
spominju razlike na planu sadraja kao nijanse znaenja. To nisu razlike u opsegu
znaenja, nego razlike koje se javljaju u razliitosti upotrebe. One se u odreenim
pozicijama mogu neutralisati, postati nebitne. Iz toga izlazi da su sinonimi rijei koje
su u opreci samo po takvim semantikim obiljejima koja u odreenim pozicijama
postaju nebitna, tj. opreka se rijei neutralizira (21).
.
. , , . .
,
( , )
,
, . ,
, ,
. ,
, () , , , , ,
, . , , ,
, ;
, . ,


, , , , , .

( )


, , ,
. , ,
, ,

. , ,

, . .

, , (
).

.
, . ,
.
.
( - ), /
( - - , - ),
( ,
), . ,
, ,

.
. .
: , , ,
.
(, , )
.
. Homonimija je, dakle, leksika pojava u kojoj dva ili
vie leksema, koji pripadaju istom leksiko-gramatikom razredu a razliitim
leksiko-semantikim razredima, imaju sve jednake lekse i ni jedan integralni sem.
Uvjet za njezinu pojavu jest identinost zvunoga plata i gramatikih formi dvaju
ili vie leksema i potpuna odvojenost njihovih semantikih struktura (30). ,
, ,
,
, .
. ,
, . ,
. .
, , ,

.

. Lelksikograf se ne smije dati zavesti


morfolokim likom pridjeva, pa automatski, na primjer, pridjeve sa sufiksom -ski
definirati kao odnosne ... Da bi se odredilo ima li neki pridjev opisno ili odnosno
znaenje, nije dovoljan ni pouzdan samo gramatiki kriterij (tvorbeni sufiksi i
komparacija). On moe biti pomoni kriterij, a za leksikografa izvor sadraja
njegove definicije mora biti semantika sintagme, reenice i diskursa ... Ono to
gramatiar ne uzima u obzir, a leksikograf mora, to je preneseno znaenje. Pridjevi s
odnosnim sufiksima u reenici mogu imati preneseno, kvalitativno znaenje. Tada
se definiraju kao i svi drugi pridjevi: definicija je opisna, a moe se zamijeniti i
sinonimom, takoer opisnim pridjevom. Obrada ostaje unutar istoga rjenikog
lanka (50-51).
Na ta leksikograf mora obratiti panju pri definiranju pridjeva?
1. U prvom redu treba razlikovati opisne pridjeve sa sufiksima: -(a)n, -an, -en,
-ov(a)n/-ev(a)n i odnosne pridjeve sa sufiksima -ni, -ani, -eni, -ovni/-evni.
Kada govorimo o razgraniavanju odnosnih i opisnih pridjeva, onda mislimo
upravo na njih ...
2. Neki od odnosnih pridjeva sa sufiksom -ni imaju dubletni nastavak -ski pa
e njihova obrada u rjeniku biti ovakva:
akustini adj. isto to i akustiki (akustina mjerenja)
akustiki adj. koji se odnosi na akustiku; usp. akustini
Opisni pridjev obrauje se drukije:
akustian, -na adj. koji ima dobru akustiku, zvuan (akustina dvorana)
3. Treba razlikovati osnovno od prenesenog znaenja. Pridjevi s odnosnim
sufiksima mogu imati opisno znaenje kada im je znaenje preneseno (...
biblijski papir /u nebiblijskoj knjizi/, vuji tek /u ovjeka/, maje oi /u
ene/).
4. Gradivni pridjevi imaju iste sufikse kao i odnosni ... oni ine poseban
semantiki razred, pa ih tako leksikograf treba i obraivati. Nije isto
znaenje pridjeva u ovim parovima:
hrastova uma / hrastova klupa
mesna industrija / mesni proizvod
pamuni kombinat /pamuni stoljnjak
kukuruzno spremite / kukuruzni kruh
U prvom nizu pridjevi e imati definiciju 'koji se odnosi na', a u drugome
'koji je od'.
I kod gradivnih pridjeva treba paziti na prenesena znaenja: zlatna djevojka,
eljezna ledi, kameno srce ...
5. Treba obratiti panju na raspodjelu sufiksa s obzirom na to da li oznauju
odnos
a) prema jednini ili mnoini:

akademijin 'koji se odnosi na akademiju'


akademijski 'koji se odnosi na akademije'...
b) prema dve ili vie imenica:
gradski 'koji se odnosi na grad i gradove'...
filozofski 'koji se odnosi na filozofiju i filozofe' ...
: Leksikografski posao ne bi bio mukotrpan da je sve jasno i
jednoznano i da nema sluajeva izmeu ... Neki su pridjevi na razini jezine
nominacije dvoznani. Tek na razini jezike komunikacije mogua je identifikacija
njihove semantike strukture. Neki ... (tip jednodnevni), mogu imati i opisno i
odnosno znaenje ('koji traje jedan dan', 'koji ima jedan dan' i 'koji se odnosi na
jedan dan' (5356).
. Leksikografu se
ne mogu dati takvi pouzdani kriteriji koji bi mu omoguavali ispravan postupak u
radu. Ima mnogo razloga koji opravdavaju leksikografske greke. Jedna se greka
nikako ne moe opravdati, a javlja se kad leksikograf narui odnos ekvivalencije
izmeu lijeve i desne strane rjenika (60).
. . ,
,
, ,
,
, .
Postavlja se pitanje jesu li rijei pet (pet ljudi) i mnogo (mnogo ljudi) ista
vrsta rijei. U lingvistici postoje dva suprotna nepomirljiva gledita. Po jednima ...
koliinski su prilozi neodreeni brojevi, a po drugima ... glavni brojevi su prilozi i
brojevi kao vrsta rijei ne postoje. Prvo miljenje nije prihvatljivo jer broj ne moe
biti neto to nema znaenje odbrojene koliine. Drugo miljenje ima veu teinu.
(7778).
Upravo se zbog gramatike razlikovnosti brojeva i priloga ne bih sloila s
onim lingvistima koji dre da su glavni brojevi prilozi. Osnovna razlika izmeu
brojeva i priloga jest u tome to su brojevi komprezentni s imenicama, a prilozi s
glagolima ... Prilozi kao vrsta rijei u prvom redu izriu okolnosti vrenja glagolske
radnje i po toj su funkciji izlueni kao posebna vrsta rijei. Oni imaju mnogo vei
kolokacijski opseg od brojeva, mogu dolaziti i uz imenice, pridjeve, zamjenice, a i
priloge, u raznim funkcijama (intenzifikatori, kvalifikatori, kvantifikatori itd.), a
samo se u jednoj poklapaju s brojevima ... Od glavnih brojeva izuzetak je broj jedan
koji je izjednaen s pridjevnim atributom ... I kada se zbroje razlike izmeu glavnih
brojeva i priloga ... vidi se da ih nije malen broj i da te rijei ne moemo smatrati
istim leksiko-gramatikim razredom (7980).
. (
/ ; /

) , ,
. Takvo se miljenje ne bi moglo prihvatiti, barem ne
za hrvatski jezik, jer brojevi nemaju gramatike kategorije po kojima su imenice
izdvojene u posebnu vrstu rijei, a i njihovo znaenje daleko je od imenike
predmetnosti. Ovdje su brojevi u funkciji imenica, ali nisu imenice, sve dok
govorimo u okvirima postojeih vrsta rijei. Time bi problem bio rijeen da nema
brojevnih rijei kao to su tisua (hiljada), milijarda, milijun, bilijun ... (8081).
I ono malo primjera koji se mogu nai u gramatikama i rjenicima pruaju
mogunost za uoavanje nekih podudarnosti i razlika u sintagmama tipa
A. milijun puceta
B. milijuni puceta
Nije samo u pitanju odnos jednina ~ mnoina. Najoitija je semantika
razlika. U sintagmi B milijun ima znaenje 'velika koliina, mnotvo' ... U sintagmi
A milijun moe imati dva znaenja: 1. 'broj ... i 2. 'mnotvo'. Znaenje e ovisiti o
kontekstu ... Semantiku razlikovnost oznaiemo kao milijun i milijun ... i u
jednom i u drugom sluaju milijun dolazi u imenikim sintagmama uz brojive
imenice ... I milijun i milijun imaju gramatiku kategoriju roda, ali milijun nema
gramatiku kategoriju broja ... jer je i sam broj, a milijun ima kategoriju broja, uz
napomenu da se ee upotrebljava u mnoini ... Od milijun tvori se redni broj
milijuniti, a od milijun pridjev milijunski ... Ostaje meutim pitanje leksikografskog
statusa tih rijei ... postojee semantike i morfoloke razlike izmeu milijun i
milijun nameu prijedlog za dvije natuknice ... Utvrdivi da je reenica Tisuu
dinara danas nita ne vrijedi overena, onda i broj tisuu treba imati svoju natuknicu
s uputnicom na fonoloku dubletu tisua (8387).
. . ,
:
.

Ostaje otvoreno pitanje jesu li redni brojevi podrazred pridjeva ili brojeva. S
glavnim brojevima vee ih semantika i tvorbena veza, a s pridjevima morfoloka i
sintaksika. Koja je veza jaa i vanija teko je presuditi ... Meutim, ne treba se
zavesti formalnom identinou, ve se u razmatranje moraju uzeti sva i semantika
i gramatika obiljeja (8889). ,
: , ,
, ( ,
, ).
- . : Zasad je najprihvatljivije
ostaviti ih meu brojevima kao zbirne brojeve. .
d Akademijina rjenika do njegovih dopuna
;

,
. ,
. ; (
) , ,
,

,
.
Jezikoslovnopovijesne razmee: Jesu li
ahavci Hrvati? (109130), Dijalekatna osnovica ilirskoga jezika (131153), O
hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta (154174).
, ,

. , ,
.

- ()

:
.
, , 2000, 305 .
Sredinom 2000. srpska slavistika dobila je prvu monografiju posveenu
savremenom ukrajinskom jeziku (u poreenju sa srpskim), koja istovremeno
predstavlja i originalnu teoriju epistolarnog diskursa. U osnovi monografije
Ljudmile Popovi Epistolarni diskurs ukrajinskog i srpskog jezika, koja je
proistekla iz rada na naunoistraivakom projektu Filolokog fakulteta u Beogradu
Konfrontaciona prouavanja srpskog i drugih slovenskih jezika, lei doktorska
disertacija sa istim naslovom, koju je Ljudmila Popovi odbranila na Filolokom
fakultetu u Beogradu 1997. godine.
Ovo istraivanje, utemeljeno, u skladu sa zahtevima savremene lingvistike,
na integrativnom pristupu, predstavlja, kako sam autor istie u Uvodu teorijskoempirijski orijentisan rad u kojem su artikulisani osnovni parametri metastrukture,
makrostrukture i mikrostrukture epistolarnog diskursa (9). Pri tom se istraivanje
odvijalo u dva smera: od pragmatike baze epistolarnog diskursa, preko njegove
semantike makrostrukture, do jezikih sredstava na nivou mikrostrukture (ime su
obuhvaeni procesi produkovanja iskaza) i, obrnuto, od jezike realizacije govornih
inova do analize njihovih funkcija na nivou makro- i metastrukture (to, pak,
odraava mehanizme recepcije iskaza). Struktura knjige u potpunom je skladu sa
ovako izdvojenim parametrima: nakon Uvoda i poglavlja Predmet i metode
istraivanja slede dva poglavlja posveena metastrukturi epistolarnog diskursa,
zatim etiri poglavlja koja se odnose na njegovu makrostrukturu, a naredni deo
knjige obuhvata jo etiri poglavlja u kojima je izvrena analiza mikrostrukturnog
nivoa ovog tipa diskursa. Rezultati istraivanja rezimirani su u Zakljuku, a na kraju
knjige dat je pregled Izvora i skraenica izvora i obimna Bibliografija.
Pod metastrukturom diskursa podrazumeva se zavisnost njegove
organizacije i funkcionisanja od ekstralingvistikih faktora koji formiraju
pragmatiki kontekst interakcije (9). Ovom pitanju posveena su poglavlja
Koncepcija igre i tipologija epistolarnih podanrova i Pravila epistolarne
interakcije i pragmatiki kontekst diskursa.
Kao osnovni problem metastrukture epistolarnog diskursa izdvaja se
problem anrovska tipologije. Ljudmila Popovi e, polazei od Bahtinove teorije
govornih anrova, odrediti mesto epistolarnog diskursa meu drugim
komunikativnim anrovima i definisati pismo kao sekundarni govorni anr, tj. anr
koji sadri elemente primarnih govornih anrova i iji je osnovni cilj stvaranje
posebnog oblika zajednikog postojanja poiljaoca i primaoca (za razliku od Bahtina
koji pismo svrstava u primarne komunikativne anrove). S druge strane, koncepcija
igre (navodnici Lj.P.) J. Hojzinge posluie kao osnova kako za dublju definiciju

pisma kao komunikativnog anra (na osnovu konstitutivnih pravila igre), tako i za
tipologiju epistolarnih podanrova (na osnovu regulativnih pravila). Naime, u skladu
sa koncepcijom Hojzinge, dopisivanje se shvata kao svojevrsna igra vid
socijalne interakcije koju odreuju slobodno prihvaena, ali obavezna pravila i koja
ima odreeni cilj. Pravila organizacije epistolarne interakcije autor je podelio na
konstitutivna ona koja su nepromenljiva za sve tipove prepiske i regulativna, koja
variraju u zavisnosti od vida prepiske. Svaki od pet izdvojenih regulativnih principa
ilustrovan je pomou niza sadrajno-funkcionalnih i formalnih odlika pisma, dok su
na kognitivnom nivou ova pravila prikazana kao frejmovi. Stepen realizovanosti
regulativnih pravila posluio je kao osnova za klasifikaciju epistolarnih podanrova.
Valja istai i to da Ljudmila Popovi ne izdvaja epistolarne podanrove kao
meusobno odvojene celine, ve kao strukture koje se uzajamno preklapaju i
proimaju u razliitim segmentima (76). Izdvojena pravila organizacije
epistolarnog diskursa doprinee i rasvetljavanju takvih pitanja kao to su intenzitet i
obim prepiske, signali za prekid prepiske itd.
Nivou makrostrukture epistolarnog diskursa posveena su poglavlja
Semantika makrostruktura epistolarnog diskursa, Naini eksplikacije globalne
koherencije na interiskaznom nivou epistolarnog diskursa, Koreferencija u
epistolarnom diskursu i Imperceptivnost u epistolarnom diskursu.
Makrostruktura epistolarnog diskursa posmatra se kao svojevrstan dijalog
sastavljen od pojedinanih iskaza pisama. U poglavlju Semantika makrostruktura
epistolarnog diskursa razmatra se jedan od osnovnih problema ovog nivoa analize
principi povezanosti izmeu iskaza pisama (globalna koherencija), koji se dovode u
vezu sa pojmom paradigmatike na nivou diskursa. Budui da je ovim principima
podreena i struktura svakog posebnog iskaza pisma analiziraju se i odnosi i veze
izmeu njenih elemenata (lokalna koherencija).
Osnovna jedinica na ovom nivou analize je pasus, jer u njemu dolaze do
izraaja razlike i podudaranja izmeu naina vezivanja unutar iskaza i vezivanja
izmeu iskaza (105). U strukturi pasusa izdvajaju se mesto vezivanja iskaza u lanac
prepiske, topikalni centar i topikalna periferija, a kao osnovni parametri
intraiskaznog i interiskaznog vezivanja linearno povezivanje i nadovezivanje,
paralelno povezivanje i nadovezivanje, progresivni, regresivni i digresivni
progresivni referencijalni skok, komunikativna inercija i komunikativni dinamizam,
koje neemo posebno objanjavati zbog nedostatka prostora. Ljudmila Popovi
ponudie i svoju formulu komunikativno uspelog epistolarnog iskaza.
Ovakva analiza posluie kao osnova za modeliranje strukture epistolarnog
diskursa. Ljudmila Popovi razradila je takav model koji obuhvata kako
centripetalne tendencije u diskursu, koje podrazumevaju tenju ka ouvanosti
celovitosti iskaza, tako i centrifugalne tenju ka segmentovanju iskaza, po emu je
ovaj model bitno razliit i znatno ubuhvatniji od nekih prethodnih modela u kojima

se diskurs prikazuje kao hijerarhijska struktura. Ovde je, pak, epistolarni diskurs
slikovito predstavljen kao sistem testerasto uklopljenih iskaza u kome ulogu zubaca
imaju pasusi.
Sledee poglavlje posveeno je logiko-semantikom aspektu koherencije.
Ovaj aspekt bie analiziran pomou pojma referencije. Ovaj pojam autor dovodi u
vezu sa pragmatikom strategijom i, u okviru nje, pre svega, sa izborom
referencijalne operacije sa uvoenjem novog referenta, uvoenjem referenta iz
prethodnog pisma iskaza i identifikacijom referenta.
Uvoenje novog referenta povezuje se sa nametanjem (navodnici Lj. P.)
komunikacije od strane adresanta, to je od posebnog znaaja za komunikativni
dinamizam iskaza. Analiza ove operacije pokazae da se nametanje komunikacije
regulie regulativnim pravilom postojanja zajednikih koeficijenata, koje je
zasnovano na optimalnoj proceni presecanja i preraspodele znanja izmeu adresanta
i adresata.
Referencijalne operacije povezane su sa funkcionisanjem diskursnih
markera u epistolarnom diskursu. Na osnovu ekscerpirane grae Ljudmila Popovi
izvrie analizu ovih markera sredstava koja vezujui razliite formalne i
sadrinske elemente teksta u celini, istovremeno vre i niz uzajamno povezanih
markernih, delimitacionih, konektorskih, topikalnih, dijalokih i ostalih funkcija
(119), izdvojivi pri tom kao najfrekventnije terminalne formule, inicijalnu frazu
pisma (na osnovu koje odreuje pet tematskih modela epistolarnog iskaza), markere
redosleda izlaganja, digresivne markere, pitanja dopune, konkluzivne markere i
postskriptum. Posebna panja bie posveena i kontrastivnoj analizi jezikih
sredstava koja se koriste u funkciji markera u ukrajinskom i srpskom jeziku.
U okviru poglavlja Koreferencija u epistolarnom diskursu razmatraju se
operacije identifikacije referenta. U vezi sa identifikacijom u odnosu na stvarnost
uvode se kriterijumi denotativnog prostora i subjektivnog denotativnog prostora.
Identifikacija u odnosu na diskurs povezana je, pak, sa pojmom koreferencije
(upuenost razliitih jezikih sredstava na isti denotat), a kao osnovne operacije
ovakve interiskazne identifikacije izdvajaju se totalno i parcijalno citiranje i
parafraza (sintaksika i leksika). Svaki od ovih postupaka podrobno je analiziran.
Posebno poglavlje posveeno je istinitosti/lanosti iskaza u vezi sa
prenoenjem tueg iskaza u okviru kategorije imperceptivnosti.
Mikrostrukturni nivo diskursa posmatra se kao poslednji nivo realizacije
komunikativnog programa adresanta i prvi nivo interpretacije poruke od strane
adresata (11). Osnovna jedinica analize na ovom nivou jeste govorni in i njegova
jezika realizacija. Pri tom analiza jezike realizacije govornih inova ukljuuje i
pragmatiki i semantiki kontekst.
Tekst pisma posmatra se kao niz govornih inova od kojih svaki ima svoju
funkciju na svim nivoima strukture diskursa. Ljudmila Popovi zapaa da govorni

inovi u epistolarnom diskursu nisu slobodno rasporeeni, ve su, s obzirom na


njegov ritualni karakter, organizovani u odreenom redosledu (u tom smislu govorni
inovi mogu biti sagledani i na globalnom nivou kao makroinovi).
Analiza govornih inova izvrena je polazei od klasifikacije ilokutivnih
funkcija Ostina i Serla, a konceptualni aparat standardne teorije (pojmovi
eksplicitnog performativnog iskaza, implicitnog i semantikog performativa,
ilokutivne funkcije i ilokutivnog potencijala) dopunjen je pojmom ilokutivnog
napona, pod kojim se podrazumeva stepen razvoja ilokutivne funkcije izmeu
ilokutivnog ina i perlokutivnog efekta, u emu se upravo i razlikuju sredstva
realizacije govornih inova u kontrastiranim jezicima.
U analizi govornih inova primenjen je metod komponentne analize
performativnih iskaza. Ovaj metod podrazumeva izdvajanje obaveznih elemenata
performativnog prototipa i odreivanje elemenata performativne paradigme kao
skupa derivata performativnog prototipa.
U poslednjim poglavljima izvrena je kontrastivna analiza realizacije
ekspresiva, direktiva i reprezentativa, kao govornih inova koji imaju najznaajniju
ulogu u organizaciji epistolarnog diskursa u ukrajinskom i srpskom jeziku, ime je
istraivanje zavreno i zaokrueno.
Vrednost ove monografije svakako lei u iroko razraenom i teorijski
utemeljenom modelu opisa ovog tipa diskursa, koji potvruje znalatvo i
originalnost autora, ali punu panju zasluuje i kontrastivna strana monografije.
Naime, upravo je kontrastiranje omoguilo Ljudmili Popovi da izvede zakljuke o
univerzalnosti parametara pragmatikog i makrosemantikog nivoa (meta- i
makrostrukture diskursa) i specifinostima na nivou jezike realizacije
(mikrostrukture), kojima se zavrava ova knjiga.

Milena Ivanovi (Beograd)

:
. , 2000, 120 .


.

.
:
(), , . ,
, .
- . ,

, (
. . ).
, , ,
: ,
.,
. ,
,
, ,
.
-
(I)
,

.
. ,
Mlan, Ptar, Dan Jlena, Mrija,
Dnka, .: Mlan, Mle, Mka, Ma, Mle, Mo, Mo, Mjo, Mlia, Man,
Ml, M, Mn, Milni, Mlica, Milca, Milnda, Mko, Mlega, Mura,
Mrda, mle. mlica, milca; Jlena, Jlica, Jkica, Jkica, Jla, Jka, Jka,
Ja, Jejtina, Jova, Jekrina, Jkua, Jlkaa, Jlina, Jk.
, ,
, ,
. , ., -
(Dkica, Ddica), (Ppica,
Ddica) (lca,
Lzca),

(nica, Bsica), (Jkica, Stkica)


(Zrca, Mrca). , , ,

.
: Mlega, Petrzan, Priza, Lzija, Stnkoja, Mrkela, Jvelja

,
(Ppina, Rjina, Tjina, vina).
.

-
".
(
)
,
, : (Bbivka, Balua, Basrnka, Mndia
do), (imvka, Bnka, Grginica, Jnkua, Mrtina drga ),
(vinka, Zelentraa), , :
(Bri, D), (Crljnka, tulja),
(grua), (Krevina, Splvak),
(Prlas, Pt, Vodotine); (Poprkua, Visica),
(Krtelj, Krvica), (Grk grblje, Jruga,
Zvaro).
,
- (-) (,
) - (, ).
( , ),
(, ),
(, ). ,

: , (
) ( > ), ( ), ( > ),
( ), (
).
-

, . -
, : , , , , .
, ,

. , .
, ,
. (, ,
). (jv, jvica, mrica)
- ,
,
.

- grbigrabak
.
, , . ,

.

. ,
, :
, . ,
. , :

.

( ). .
,
.
.

.
,

,
. , ,
,
.
.


182 , 83 , 99
.

19. ,
.
''

, , ,
,
.

.

,
.
,
.

,
.


,
.


. ,
,
.

,

.

. .
, ,
.
, ,
. ,
,
,
.
, , ,

,
.


.
.
,
. ,
, , ,
[] ,
.
()

:
, , 1998, 149 .
Jedini do danas relevantan etimoloki prirunik srpskohrvatskog jezika
jeste Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika Petra Skoka, objavljen u
Zagrebu 19711974. godine. Iako spada u red kapitalnih dela svetske etimoloke
leksikografije, zbog novih dostignua slovenske etimoloke nauke koja se niu u
poslednjoj treini ovoga veka, u naoj lingvistikoj sredini javila se potreba za
revizijom i aktualizacijom ovog Skokovog dela. Na inicijativu akademika Pavla
Ivia, Srpska akademija nauka u Beogradu osnovala je 1983. godine u okviru
Instituta za srpskohrvatski jezik (danas je to Institut za srpski jezik) Etimoloki
odsek sa ciljem da se otpone rad na projektu novog etimolokog renika
srpskohrvatskog jezika1. Petnaest godina docnije, u okviru edicije Biblioteka
Junoslovenskog filologa kao knjiga br. 15, izala je iz tampe Ogledna sveska
Etimolokog odseka.
Urednik Ogledne sveske je akademik Pavle Ivi. Autorski kolektiv ine:
Marta Bjeleti, Jasna Vlaji-Popovi, Pavle Ivi, Aleksandar Loma, Sneana
Petrovi i Biljana Sikimi.
Ogledna sveska sadri sledea poglavlja: Predgovor (str. VIIX), Uvod (str.
XIXXI), Literaturu i skraenice (str. XXIIIL), Renik (str. 185) i, u funkciji
rezimea, prevod na engleski jezik Uvoda i Predgovora (str. 8799).
Pojava Ogledne sveske bila je inspirisana eljom autorskog tima da se
tampanjem jednog segmenta iz budueg Etimolokog renika srpskog jezika (u
daljem tekstu: ERSJ) prui to potpunija informacija o njegovoj koncepciji i optim
metodolokim principima njegovo izrade, kao i da se ukae na nova tehnika reenja
primenjena u organizaciji odrednica i nova etimoloka reenja do kojih se dolo u
konkretnim sluajevima. Celokupan materijal izloen u Oglednoj svesci pokazuje da
se budui renik ne pie samo sa ambicijom da se popune praznine Skokovog
etimolokog renika, nastale usled uveanog obima dijalekatske i leksikografske
grae objavljene u poslednjih pet decenija, ve u nastojanju da se prevaziu osnovni
nedostaci Skokovog dela, kako u pogledu koncepcije, tako i u pogledu obrade
raspoloive grae, ime bi ad ultimum bilo udovoljeno postulatima savremene
slovenske etimoloke leksikografije.
Korpus budueg ERSJ, kako se saznaje iz Uvoda i Predgovora, zasnovan je
na Reniku SANU; svi neologizmi, okazionalizmi, brojni struni termini obraeni u
terminolokim renicima ili specijalizovanim studijama, kao i leksika koju sadre
renici stranih rei varvarizmi, internacionalizmi i sl. ostaju van okvira ERSJ. S
obzirom da Renik Srpske akademije ne sadri sav postojei dijalekatski materijal,
1

Od juna 1998. godine, odlukom Odeljenja za jezik i knjievnost SANU, projekat nosi naziv
Etimoloki renik srpskog jezika.

iz svih raspoloivih dijalekatskih renika i manjih zbirki dijalekatskih rei vri se


ekscerpcija svih leksema od ireg etimolokog znaaja (slovenski arhaizmi, stare
domae izvedenice i starije pozajmljenice). Vane izvore iz kojih se uzima graa za
ERSJ predstavljaju takoe Rjenik Jugoslavenske akademije i Daniiev Rjenik iz
knjievnih starina srpskih. Kako nijedan od ovih istorijskih renika ne obuhvata svu
grau neophodnu za praenje istorijske evolucije pojedinih leksema, ovaj nedostatak
e morati da bude nadoknaen dodatnom ekscerpcijom literature koja obrauje
pojedine starije izvore. Pored relevantnih leksikografskih i dijalekatskih izvora
autori su sebi stavili u zadatak i ekscerpciju vanijih etnografskih izvora. Obilje
ovako prikupljene grae koja se obrauje u duhu savremene etimoloke nauke, kako
je ilustrovano odrednicama Ogledne sveske, treba da ERSJ uini temeljnim
prirunikom srpske etimologije koji e doprineti ne samo slavistici, nego i
balkanologiji, romanistici i dr.
Literatura citirana u Oglednoj svesci ukazuje na nastojanje autora da u
ERSJ budu zastupljeni svi vaniji autori i radovi iz oblasti srpske i slovenske
etimologije koji su se do danas pojavili.
Reniki deo Ogledne sveske sadri 135 autorskih odrednica. O razlozima
zbog kojih bi reprezentativnost odabranog uzorka mogla da bude umanjena, autori
govore u uvodnim poglavljima; naime, jedan broj odrednica koje su ule u Oglednu
svesku u potpunosti je zasnovan na grai iz hrvatskih izvora (npr. kaj. zamu, ak.
duli). Ove odrednice su nastale u fazi pripremnih radova na Reniku kada je itav
projekat bio zamiljen kao projekat izrade novog etimolokog renika
srpskohrvatskog jezika. Takva koncepcija se istiu autori moe smatrati
reprezentativnom za dosadanji rad autorske grupe, ali ne i za budui sadraj
etimolokog renika. Zbog potreba koje danas namee izmenjena vanlingvistika
stvarnost budui renik bie ogranien na srpski jezik, a eventualni podaci iz
hrvatskih izvora imae funkciju eksplementa.
Kriterijum za izbor odrednica koje su ule u Oglednu svesku bio je odreen
namerom autora da se prezentuje pre svega materijal koji je bio nedovoljno obraen
ili uopte nije bio obraen u postojeim slovenskim etimolokim renicima (kao ni u
Skokovom reniku) i predloe konkretna etimoloka reenja, te na taj nain pokae
svrsishodnost itavog poduhvata. Zbog toga ima srazmerno vie arhaizama,
dijalektizama, regionalizama i onomastike nego rei iz osnovnog leksikog fonda.
Autori su istovremeno nastojali da se odabrane rei razlikuju po poreklu
(opteslovenske, praslovenski dijalektizmi, karpato-balkanske, turcizmi, grecizmi,
hungarizmi ...), te da potiu iz razliitih leksikih slojeva (terminoloka i folklorna
leksika, leksika tajnih jezika, te ekspresivna leksika i onomastika), kao i da budu
zastupljene razliite vrste rei (imenice, pridevi, glagoli, predlozi, uzvici, itd.).
Osnovni leksiki fond srpskog jezika je slovenskog porekla, to znai da e
najvei broj odrednica u ERSJ predstavljati domae reflekse praslovenskih leksema.

Kriterijumi po kojima pozajmljenice iz drugih jezika ulaze u ERSJ jesu: starina,


stepen rasprostranjenosti i etimoloka zanimljivost; meutim, nee biti zanemarene
ni recentne pozajmljenice ukoliko su one od posebnog kulturno-istorijskog znaaja
(pozajmljenice sa neoekivanim arealom npr. tur. kargaburma, nem. frent,
povratne pozajmljenice itd.).
Leksika pojedinih terminologija (zooloka, botanika, zanatska itd.),
folklora i tajnih jezika, zbog velike fonetske varijantnosti i esto nepouzdanog
semantikog sadraja, unosi se restriktivno.
U okviru ekspresivne leksike prednost imaju rei najfrekventivnije ili
najkarakteristinije za srpski jezik, a meu njima pre svega one za koje se moe
pretpostaviti relativna starina (kao npr. babuka, bambuh, alabrcnuti, krakoriti
itd.).
to se tie onomastike, od posebnog etimolokog znaaja su slovenska
imena u kojima se moe prepoznati praslovenska leksema koja se inae nije
sauvala u srpskom jeziku (npr. Grua, Laole, Likodra, Obeda, Sievo) kao i ona
imena koja se mogu svesti na predslovenski predloak (npr. Ibar, Rako polje).
Takvim imenima se dodeljuju zasebne odrednice; ostala imena koja imaju oslonac u
ivom jeziku navode se pod drugim (apelativnim) odrednicama. Nomina composita
figuriraju kao posebne odrednice po pravilu koje vai za sve sloenice.
Poreklo rei se u ERSJ ispituje sa fonetskog, tvorbenog i semantikog
aspekta; u nekim sluajevima, ulazi se ak i u razmatranja sintagmatskih odnosa.
Usredsreen na rei (a ne na korenove) naglaavaju u Uvodu autori ERSJ se
prikljuuje onim savremenim istraivakim usmerenjima koja tee da etimologiju,
gde god je to mogue, protegnu dalje od pojedinane lekseme, ka rekonstrukciji
fragmenata prajezikog teksta, praslovenskog i/li praindoevropskog, budui da
komparativno-istorijska istraivanja leksemskih veza mogu ne malo doprineti
boljem etimolokom tumaenju pojedinih rei i njihovih semantikih razvoja.
Takoe se insistira i na preciznom utvrivanju areala svake lekseme kao na jo
jednom vanom kriterijumu na kome se zasniva etimoloki sud.
Struktura odrednice u ERSJ moda na najbolji nain pokazuje nastojanje
autora da se izbegnu koncepcijske jednostranosti. Postoje dva osnovna principa
strukturiranja odrednica u etimolokim renicima: leksemni princip sproveden
npr. u bugarskm ili beloruskom etimolokom reniku i gnezdovni princip
usvojen npr. u ukrajinskom etimolokom reniku. Autori ERSJ su se opredelili za
jednu varijantu leksemnog principa koji doputa mogunost obrazovanja
minimalnih etimolokih gnezda, zbog toga to ovakav princip oblikovanja
odrednice uva njenu preglednost, a etimoloko objanjenje ini sadrajnijim. Dakle,
sve rei koje u leksikom sistemu imaju samostalan poloaj, figuriraju kao posebne
odrednice. Dijalekatski refleksi iste rei ne obrauju se odvojeno kao to je to sluaj
u bugarskom etimolokom reniku, ve se stavljaju pod osnovnu re. Isto vai i za

tvorbeno i semantiki prozirne derivate. S druge strane, svim domaim refleksima


jedne strane rei, ukoliko se etimolokom analizom ustanovi da predstavljaju
nezavisne pozajmljenice, dodeljuje se posebna odrednica.
Na prvi pogled tehniku, a zapravo metodoloku novinu u etimolokoj
leksikografiji predstavlja segmentiranost odrednice u ERSJ. Odrednica ima tri dela.
Na poetku prvog dela odrednice stoji nosea re u savremenom knjievnom obliku,
ukoliko takav oblik postoji; u suprotnom se uzima njen dijalekatski oblik, a ako je
takvih vie onaj koji stoji najblie knjievnom obliku. U sluaju da re nije
potvrena u ekavskom, odrednica se moe nasloviti jekavskim ili ikavskim oblikom.
Nosea re nema akcenat. Razliito naglaeni homonimi dobijaju indeksni broj.
Ispred zastarelih rei stoji krsti, a ispred rekonstruisanih oblika zvezdica. Iza
naslova odrednice navode se savremeni oblici rei u raznim govorima. Izvor iz
kojeg je potvrda uzeta stoji u zagradi iza svakog podatka. Ako se sumnja da je re
data u izvoru pretrpela leksikografsku hiperkorekciju bilo koje vrste, stavlja se znak
pitanja. Na kraju prvog dela odrednice nalazi se podatak o najranijem pomenu
naslovne rei.
U drugom delu odrednice daje se kratak sud o poreklu rei: pozitivan (npr.
maarizam), deliberativan (npr. verovatno maarizam) ili negativan (nejasne
etimologije). Kod domaih rei slede paralele iz drugih slovenskih jezika, ukoliko ih
ima, a na kraju se daje rekonstruisani praslovenski, eventualno indoevropski oblik
rei; ako domaa re nema praslovensku starinu, trasira se njeno poreklo u okviru
samog srpskog jezika. Kod pozajmljenica se najpre navodi njihov izvorni oblik, a
zatim se daju mogue paralele u drugim jezicima. Od izvora iz kojih se preuzimaju
paralele navode se samo oni nestandardni.
Trei deo odrednice sadri reference i detaljnija obavetenja za sud iznet u
drugom delu odrednice. Domaa leksema se razmatra na irem slovenskom planu, a
za njene dalje indoevropske veze, ukoliko postoje, upuuje se na relevantnu
etimoloku literaturu; u izvesnim sluajevima autori predlau i nova reenja na
indoevropskom planu ukoliko ona mogu da doprinesu ispravnijem tumaenju
lekseme. Isto tako, kada su u pitanju pozajmljenice iz drugih jezika, u ovom delu
odrednice mogu se nai sva potrebna obavetenja o literaturi u kojoj se obrauje
pozajmljeni etimon.
Ako ima u vidu sve navedene odlike odrednica koje sadri Ogledna sveska,
italac e bez sumnje stei utisak da e budui ERSJ karakterisati visok stepen
kreativnosti ili, kako se to neformalno kae, da e doneti neto novo. Da li e
autori budueg ERSJ odgovoriti na sve zahteve na koje su se obavezali materijalom
predstavljenim u Oglednoj svesci, videe se sigurno ve u prvim sveskama Renika;
a to se tie Ogledne sveske, evidentno je da je ostvarila sve ciljeve zbog kojih je i
objavljena.

Maja R. oki (Beograd)


,
: ,
(19031991). , 2000, 169 .

,
,
.
. , ,
. ,
,
, .

.

, ,
, , ,
, 3. 1903.
,
. .
,
, ,
, , ,
1953. ,
.
1963. 1973. ,
.
,
,
. .
14. 1991. .

. ,
,
1935.

1940.
.
,

,
,
.
, ,
. 1946. . .
.
.
1991.
.
. ,
I 1983.
( ,
).

,
, ,
, , ,
.
.
300
(
, 47).

()
Alain Polgure: NOTIONS DE BASE EN LEXICOLOGIE.
Notes de cours polycopies.
http://www.fas.umontreal.ca/ling/olst/FrEng/ManuelLexico.pdf,
2000, 128 str.
Autor je, obavetavajui o adresi ovog prirunika napomenuo da se radi o
priruniku za poetne kurseve leksikologije, te da je njegova namera bila da
predstavi koherentan i dobro odreen skup izabranih pojmova predstavljenih u
loginom nizu. Dokument je u formatu Acrobat Reader 4.0. i s tehnike je strane
jako dobro uraen. Tekst poseduje mapu poglavlja i manjih delova, to znatno

olakava njegovo pregledanje u elektronskom obliku. I sam sadraj ovog prirunika


dobro je reen s tehnike strane. Svako poglavlje, upravo lekcija, poinje spiskom
kljunih termina, na kraju se ukazuje na dalju literaturu (obaveznu i preporuivanu) i
daju vebanja. Svaki novi termin uveden je grafiki jasno istaknutom definicijom, a
treba dodati i to da uz predgovor i jedanaest poglavlja osnovnog teksta, ovaj
prirunik ima i pojmovni indeks, kao i detaljan sadraj, to sve olakava snalaenje
u tekstu.
Ovaj prirunik najnoviji je u nizu francuskojezinih uvoda u leksikologiju,
manje ili vie razraenih i produbljenih. U poslednjih pet godina, valja pomenuti ova
izdanja na francuskom jeziku:
Eluerd, Roland (2000) La lexicologie, Collection Que sais-je ? , n 3548, Paris :
Presses Universitaires de France.
Lehmann, Alise et Franoise Martin-Berthet (1998) Introduction la lexicologie :
Smantique et morphologie, Collection Lettres Sup , Paris : Dunod.
Niklas-Salminen, Ano (1997) La lexicologie, Collection Cursus , Paris : Armand
Colin.
Mel'uk, Igor A., Andr Clas et Alain Polgure (1995) Introduction la lexicologie
explicative et combinatoire, Louvain-la-Neuve : Duculot.
Prirunik Alena Polgera sastoji se od sledeih poglavlja osnovnog teksta:
Nekoliko uvodnih pojmova, Jeziki znak, Leksikologija, Elementi morfologije,
Struktura leksike, Jeziko znaenje, Leksiko-semantike relacije, Modelovanje
leksikih relacija, Leksiko-semantika analiza, Leksikografija, Pragmatika.
Kako se vidi, radi se o manje-vie standardnoj koncepciji uvodnog
leksikolokog prirunika. Jedini donekle netipian deo je onaj o pragmatici, gde
autor uglavnom smeta teoriju govornih inova u leksikoloki kontekst.
Metodoloka osnova ovog prirunika jeste tradicionalni strukturalizam u
Sosirovom izdanju te Jakobsonova teorija jezikih funkcija. U oblasti leksike
semantike prirunik se oslanja na komponencijalnu analizu, a modelovanje leksikih
relacija zasnovano je na Meljukovom modelu. U opisivanju leksikih relacija autor
posee i za teorijom skupova u njenoj krajnje uproenoj formi.
Kako je ovo kompaktan uvodni prirunik, u njemu se i ne moe
oekivati nita vie od predstavljanja osnovnih pojmova i tema, tim
vie to je namenjen studentima na severnoamerikom kontinentu
(autor je profesor Montrealskog univerziteta), od kojih se, u principu,
oekuje znatno manje od njihovih evropskih kolega. Te osnovne
pojmove autor je predstavio manje-vie korektno. Postavlja se,
meutim, pitanje, da li je dobro, to je prirunik ostao zaauren u
uskim metodolokim granicama. Upravo od uvodnog prirunika
oekivali bismo da prui informacije o alternativnim pristupima u
leksikologiji.

Ovaj prirunik bie najkorisniji studentima romanistike i svima onima koji


ele da se upoznaju s francuskom leksikolokom i leksikografskom terminologijom.
Za sve ostale najveu vrednost imaju mesta na kraju svakog poglavlja-lekcije, gde
autor upuuje na literaturu iz oblasti o kojoj tu govori. Tako onda, ovaj prirunik
moe da poslui kao poetna taka u izuavanju leksikologije na francuskom jeziku.

Danko ipka (Poznanj)


: I.
, , , 2000,
228 .
U poslednjih deset godina Stilistika srpskog jezika I etvrta je po redu
knjiga prof. Radoja Simia iz oblasti stilistike.

Bavei se lingvistikom stilistikom, autor na oko etrdesetak


primera iz knjievnih tekstova analizira, kako sam istie,
vrednosti i vrednosnu hijerarhiju meu elementima sistema na
jednoj strani, i strukture upotrebljenih jedinica na drugoj, a sve
u cilju pronalaenja stilistiki ispravnih varijanata koje
odgovaraju svrsi komunikacije. Knjiga je podeljena na dva
dela: Opti principi stilske analize jezika i Stilske osobine
srpskog jezika I.
U Uvodu knjige R. Simi istie bazinost lingvistikog sistema za
uoavanje i analiziranje stilskih ili stilistikih osobenosti u jeziku i normativnost kao
vaan regulator stepena eficijentnosti izraza.
U prvom delu knjige autor najpre govori o stilizaciji kao ovekovom
tvorakom postupku preoblikovanja, modelovanja prirodne grae u koju se unosi
vii smisao, te ona dobija antropoloku vrednost. Ukoliko predmeti ljudske
delatnosti imaju iskljuivo praktinu funkciju, lieni su vieg smisla i nosioci su
nultih stilskih vrednosti. R. Simi posebno insistira na tvrdnji da stilske (stilistike)
vrednosti treba razlikovati od astilistikih ili nestilistikih osobenosti. Kroz
poglavlja Stilistika jezika i Stilistika poetskog dela apostrofira se sprega zvuka,
znaenja i smisla na jednoj strani, a na drugoj strani istiu se funkcije koje rei
najee obavljaju u jeziku. Eufoninost rei moe da pobudi njihovu znaenjsku
asocijativnost, a figurativnom upotrebom rei dovodi se u vezu zvukovni i

semantiki sloj dela. to se funkcija rei tie, autor istie dve: nominacionu, koja
obezbeuje jasnou iskaza i njegovu stilsku neutralnost i simboliku, koja
podrazumeva stilsku aktivnost, ali zamagljuje smisao.
U knjizi se razmatra problematika jezikog sistema, jezike norme i stila.
Jeziki sistem nije homogen jer je sastavljen od raznorodnih jedinica i trpi uticaje
kako stranih nanosa tako i unutranjih divergentnih procesa. Ipak se jeziki sistem
smatra visoko organizovanim jer iskazne strukture podleu unutranjoj regulativi,
jezikoj normi koja na planu stilistike inicira jasnou izraza. Ono to R. Simi ve
godinama naglaava jeste da jeziki sistem, kao visoko kodifikovana znakovna
struktura, nije i visoko stilizovan naprotiv, on je stilski neutralan, a jezika
pravilnost je nulti stepen stilistinosti jezika. Najveu panju autor je posvetio
problemu varijacije i varijanti u stilistici jezika i pravilima pomeranja u sistemu
(npr. sinonimski paronimi bajbok"/"bajbokana) i varijanti sistema unutar koga su
jezike jedinice rasporeene prema stepenu eficijentnosti, stilske aktivnosti. Kao
primer navode se arhaizmi koji u tekstu mogu imati veu stilsku obojenost nego
postojee lekseme (npr. gospoa Dafina"/"gospoa Dafina u Seobama M.
Crnjanskog). Druga preraspodela, po autoru, tie se varijanti jedinica u sistemu i
varijanti iskaznih struktura. Veina jedinica se procesom transmisije moe izmestiti
iz jezikog sistema u iskaznu formu, promeniti svoj stilski karakter i automatski se
vratiti u sistem (transpozicija) i to u drugu strukturu (npr. iz naunog u literarno
delo). Manji broj jezikih jedinica potpuno je izolovan iz sistema (poslovice,
aforizmi, maksime). Izborom ovih varijanti iskaznih struktura, postie se stilski
relevantno uoblienje iskaza, tj. njegova eficijentnost. Varijacija je, kako veli
autor, nain da se prilikama i svrsi podesi eficijentnost izraza.
Pri kraju prvog dela knjige, u odeljku Tipoloke karakteristike srpskog
jezika i problem stila, saeto su navedene osobine jezike grae praslovenskog
jezika radi prikaza dijahronijskog razvoja srpskog jezika, posebno na fonetskom i
morfolokom planu. Promene u strukturnim svojstvima srpskog jezika vezuju se,
izmeu ostalog, i za stilske karakteristike u njegovoj strukturi.
U drugom delu knjige analiziraju se fonostilistike osobenosti
srpskog jezika: stilske osobine fonijskih sistema, fonoloki sistem
srpskog jezika, akcenatski sistem, fonoloke strukture govora i stila,
glasovna figurativnost i dikcija. Na stilsku eficijentnost govora utie i
distribucija akcenata u rei, njihova funkcionalnost i politoninost u
strukturi iskaza.
Nezaobilazna su autorova fonostilistika istraivanja vezana za
spregu ritminosti, tj. eufonije i euritmije govora sa znaenjskom
strukturom. Razmatrano je u kojoj meri kvantitet rei, njihov
raspored, glasovni sastav i fonotaktika pravila utiu na stilsku
aktivnost izgovorenog, tj. njegovu eficijentnost. Na kraju Stilistike

srpskog jezika I R. Simi pojam dikcije definie kao foniku stilistiku


govorne rei (up. sa odreenjem ovog termina u Enciklopedijskom
reniku lingvistikih naziva R. Simeona).

Ivana Bojovi (Beograd)

Stanislav Jn: SLOVENSK JUH V STREDOVEKU I.

Vyd. Nrodn literrne centrum - Dom slovenskej literatry,


Edicia Svedectva, zvzok . 15, Bratislava, 1999.
Po oceni savremenika i sunarodnika, pisac monografije Slovensk juh v
stredoveku Jan Stanislav (19041977), najvei je slovaki slavista posle Pavla
afarika (up. pogovor Simona Ondrua, str. 469), mada je on relativno nepoznat
iroj slavistikoj publici van krugova slovakista i toponomastiara. Isti autor
potpisao je jo tri kapitalna dela: Liptovsk nareia (1932) dijalektoloki opis
njegovog rodnog govora, Dejini slovenskho jazyka v piatich zvzkoch (1956, 1957,
1958, 1973, 1974) i Starosloviensky jazyk (1978, 1983).
Ova studija o srednjevekovnoj slovakoj2 toponomastici u Panoniji, koja je
pred nama u drugom izdanju, pisana je od 1938. do 1943, kada je i predata u tampu,
da bi bila objavljena tek 1948, a potom odmah zabranjena i povuena iz prodaje i iz
biblioteka sa politikih razloga tako je do pojave ovog izdanja bila dostupna samo
u malobrojnim strunim bibliotekama u inostranstvu.
Delo je sada tampano u originalnom obimu i obliku, mada iz napomene
izdavaa saznajemo da je za ovo drugo izdanje prvobitni tekst ipak podvrgnut
izvesnim korekcijama (ne samo pravopisnom osavremenjavanju, nego i nekim
nunim stilskim izmenama, kao i usaglaavanju ne samo transkripcije maarskih
toponima sa savremenim uzusom, ve i zameni pojedinih starih naziva novima (up.
str. 473474). Struktura je takva da nakon Uvoda (str. 715), slede tri velike celine.
Prva, naslovljena Prouavanje kvaliteta naseljavanja na osnovu
toponomastikih jezikih podataka ima za cilj da pokae granice prostiranja
slovakog elementa u Panoniji i segmentirana je na pododeljke prema veim
geografskim celinama: A. Zadunavlje (1967), B. Preddunavlje (6989), C.
Predtisje (91109), D. Zatisje (111134).
Drugu, centralnu, celinu ini Sistematski opis naselja(vanja) koji ukazuje
na gustinu starih slovenskih naselja na tom terenu pre dolaska Maara, iji je prvi
2

Autor sa izvesnom tendencijom insistira na tom etnikom imenu, iako zapravo razmatra
celokupno slovensko naslee na prouavanom terenu, uz esto preciziranje pojedinanih
jezika izvornika.

odeljak A. Slovensko naseljavanje Panonije podeljen prema 13 administrativnih


jedinica (npr. Moonjska, opronjska, Vaka, Zalanjska, omodska, Baranjska,
Tolnjanska, itd.), koje su pak dalje parcelisane na vie manjih prirodnih ili
administrativnih oblasti (npr. Oblast reke Zale: a) leva strana, b) desna strana; Leva
obala Mure, Leva strana Zale. Donji tok; Oblast Bakonjske ume i zapadne obale
Blatnog jezera; Du puta Szarszo-Karad-Igal-Bs-Bte itd. str. 137229). Odeljak
B bavi se oblau iznad Dunava koja se takoe sastoji od osam podoblasti, a svaka
od njih predstavlja skup vie celina (str. 231325). Odeljak C. posveen je Potisju
kao zbiru petnaestak podoblasti (str. 327405), a Odeljak D. Zatisju, koje je
definisano kao Leva strana Potisja, i takoe administrativno i prirodno-reljefno
segmentirano (str. 407446). Treu, zavrnu, celinu ine metodoloke napomene
(str. 449457), a zatim sledi rezime na engleskom The Slovak South in the Middle
Ages (str. 459460), Izvori i literatura (461464), Skraenice naslova knjiga i
asopisa (465466), Skraenice imena administrativnih oblasti (str. 466467),
Skraenice jezika i Druge skraenice (str. 467468). Nakon Pogovora Simona
Ondrua Slovensk juh v stredoveku i savremena slavistika (str. 469472), sledi
Urednika napomena (473474), Registar imena (str. 475478) i na kraju iscrpan
Sadraj (str. 479485).
Opisani burni istorijat publikovanja ove knjige doveo je do toga da uprkos
visokom datumu na koricama, Slovensk juh v stredoveku ipak ne predstavlja
poslednju re slovenske toponomastike, mada obilje materijala koji se stavlja na
raspolaganje istraivaima kako komparativne slovenske toponomastike, tako i
lokalne, panonske, nita nije izgubilo na aktuelnosti. Najveu vrednost, zapravo
dragocenost, ovog dela predstavlja upravo ta ogromna graa koju je Stanislav sa
maksimalnim trudom i ambicijama popisao, sistematizovao i protumaio.
I pored priznanja za naunu zrelost (up. Ondruov pogovor, l.cit.), u vreme
pisanja studije ne samo da je autor bio tek u svojim tridesetim godinama, ve je i
slavistika tj. slovenska onomastika i toponomastika s poetka XX veka tek uzimala
zamaha napretku koji e uslediti nakon Drugog svetskog rata. Upravo zbog irine
zahvata, ne samo geografskog, ve pre svega usled zamanosti inventara
razmatranih toponima, a imajui u vidu prethodno pomenuti, relativno skromni
stupanj razvoja slovenske toponomastike, pa i etimologije jasno je da se prema
nekim pojedinanim etimolokim reenjima u ovoj knjizi treba odnositi sa rezervom
(bez ulaenja u detalje, pomenimo npr. samo to da se u Stanislavljevoj bibliografiji
nalaze dva Fasmerova dela, ali meu njima, naravno, nije Russisches etymologisches
Wrterbuch koji je objavljen tek 1955, i da nema ni mnogih danas nezaobilaznih i
ve odavno klasinih autora).
Autorovo poimanje sistematskog opisa koje podrazumeva detaljno
snimanje svih toponima redom u okviru manjih omeenih oblasti, koje se zatim
nadovezuju jedna na drugu, savreno je u funkciji krajnjeg cilja kulturno-istorijskih

prouavanja koje je Stanislav sebi postavio. Sa druge strane, iz perspektive, recimo,


komparativnog prouavanja slovenske toponimije, odsustvo barem registra, ili na
neki drugi nain formalno organizovane grae, veoma oteava korienje ove
knjige, kao to i odsustvo geografske karte razmatranih oblasti (osim reprodukcije
neke srednjovekovne mape koja krasi korice) takoe predstavlja smetnju snalaenju
u materijalu. Stoga se s nestrpljenjem oekuje pojava drugog toma kojim e ovi
tehniki nedostaci, pretpostavljamo, biti eliminisani. Time bi ova, za prouavanje
slovenske toponimije nezaobilazna i dragocena studija to ona jeste bez obzira na
pomenute nesavrenosti i objektivno nune nedostatke jo vie dobila na vrednosti.

Jasna Vlaji-Popovi (Beograd)

Zorica Tomi: KOMUNIKOLOGIJA.


Filoloki fakultet Univerziteta u Beogradu, 2000, 240 str.
Fenomen komunikacije ini pojedinanim svaku univerzalnu ideju i
egzistenciju te je, neosporno, sam komunikoloki proces, kao proces duhovnog i
telesnog optenja meu ljudima, dospeo sa margine u centar drutvenoideolokih istraivanja.
Nedavno je u izdanju Filolokog fakulteta Univerziteta u Beogradu
objavljena knjiga Komunikologija Zorice Tomi koja privlai panju, pre svega,
aktuelnou tematike. Na poetku prvog dela knjige autorka najpre istie da
svaki kulturni fenomen moe biti predmet komunikologije kao opte nauke o
komunikaciji. Utoliko je ova mlada nauka vrlo intrigantna za prouavanje,
pre svega, zbog inkorporiranja razliitih naunih disciplina u njen sadrzaj. S
obzirom da e se komunikologija smatrati, moda, naukom u trendu, jer je i
internet zasad neprevaziena metafora jednog globalnog drutva, u poglavlju
Istorijsko naslee autorka iznosi ideje antikih, srednjovekovnih i
renesansnih istoriara, engleskih empirista, predstavnika pozitivistike,
funkcionalitike i bihejvioristike kole, podsea na lepotu tradicije, vanost
istorijskog naslea za dalja komunikoloka istraivanja.
Ono to je dobro za itavu strukturu knjige i njenu recepciju jeste da
autorka polazi najpre od pojmovnog odreenja komunikacije (javnosti,
publike, reklame, cenzure) da bi kasnije elaborirala njenu problematiku
(procese, tipove, modele, relacije, konzumaciju itd.). Oslanjajui se na
istraivanja J.Cazneuwa, S.Pricea, C.Levi-Straussa i drugih teoretiara, Z.
Tomi vrlo podrobno i sa razliitih aspekata objanjava odlike komunikacije;
razlikuje pojmove poruke, informacije i entropije; dovodi u vezu komunikaciju
sa viim i niim ljudskim potrebama. Ljudi komuniciraju kako bi dali smisao
svetu i svom iskustvu veli autorka.
U poglavljima Komunikacija i znaenje i Struktura komunikativnog
procesa operie se ve poznatim lingvistikim terminima: langue/parole,

signum/significatum, designatum/denotatum. Meutim, zanimljiva su


istraivanja vezana za kontekste koji usmeravaju dekodiranje i menjaju
funkciju poruke. Istraivanja su potkrepljena zanimljivim primerima.
U poglavlju Tipovi komunikacije s obzirom na kvantitet
komunikacijskog procesa autorka razlikuje etiri tipa komunikacije:
intrapersonalna, interpersonalna, grupna i masovna komunikacija. Za nas je
posebno interesantna interpersonalna komunikacija jer se, sa psiholokog
aspekta, objanjava kako verbalno optenje (uspostavljanje kontakta, barijere
u komunikaciji, vanost percepcije) tako i neverbalno ponaanje (jezik tela,
parajezik; odea, obua itd.). Na kraju prvog dela knjige izlau se teorije i
modeli komunikacije nastali 50-ih i 60-ih godina ovog veka. Najznaajnije su:
teorija kontrole, teorija ravnotee, teorija uticaja medija, teorija ubeivanja i
teorija neverbalnog komuniciranja. ematski su prikazani modeli komunikacije
Shannon i Weavera, W. Schramma, G. Gerbnera, Westleya i MacLeana, T.
Newcomba. Autorka obrazlae ta je u osnovi zajedniko ovim teorijama, koje
su njihove prednosti ili nedostaci, kao to je, na primer, zanemarivanje fidbeka
ili konteksta komunikacije.
Umesto tradicionalnih izvora kulture (poput Biblije, mitova, klasika
likovne i muzike umetnosti, knjievnosti), u postindustrijskom dobu fascinacije
potiu od televizije, filmova, tehno, pop muzike, reklamnih spotova, interneta...
Upravo se drugi deo knjige tie komunikacije i masovne kulture, javnosti i
javnog mnjenja, publike, teorije medija, cenzure i manipulacije u komunikaciji
i novih medija komunikacije.
Poevi od razgranienja pojmova individua, grupa, masa i elita, preko
objanjenja pojma masovne kulture, autorka detaljno govori o
karakteristikama masovne komunikacije zadrajuci se na istraivanjima Denisa
Mek Kvejla. Masovni mediji, tj. masovne komunikacije povezuju se sa
pojmovima javnosti, javnog mnenja i drutvene klime u kojoj se sustiu razliiti
psiho-socijalni uticaji. Valja obratiti panju na relativizirano znaenje pojma
javnog mnjenja i na savremene medije komunikacije koji otupljuju kritiku
otricu javnog mnjenja ili ohrabruju miljenje pojedinca koji govori u ime
javnog mnenja. U ii komunikologije jeste i kategorija publike koja se tipoloki
raslojava i istrauje iz razliitih uglova i u interakciji sa razliitim medijima. Sa
razvojem savremenih medija dovodi se u pitanje i sam klasini pojam publike.
U knjizi se izlau teorije medija V. Benjamina, M. Makluana i H. M.
Encesbergera. Dejstvo mas medija se ispituje kako u komunikacijskom tako i u
kulturolokom miljeu. Reproduktivna tehnika, na primer, ukida auratinost
Umetnosti. Iako se Maklaunova teza da je optilo poruka donekle dovodi u
pitanje jer se iskljuuju kategorije poruke i poiljaoca, autorka je skrenula
panju da svaki medij ima svoju publiku bez obzira na sadraj koji emituje i da
je zapravo jedno optilo pogodnije za saoptavanje odreenog tipa sadrine
od nekog drugog optila. Na osnovu pomenutih teorija medija analizira se,
izmeu ostalog, u kojoj meri elektronski mediji podstiu stvarnu drutvenu
komunikaciju, a u kojoj meri spreavaju.
Fenomen komunikacije je u tesnoj vezi sa fenomenom propagande i
reklame. Reklama je specifian vid optenja. U knjizi se ne pominju samo

svrsishodnost i funkcionalnost reklame, ve se govori i o njenom dejstvu,


intenzitetu i intencionalnosti znaenja. U reklamnom tekstu vana je, osim
slike, i jezika poruka koja, imenujui predmete, filtrira konotirane smislove. U
poglavlju Cenzura i komunikacija skrenuta je panja na etimoloko znaenje
pojma cenzure, modalitete cenzure u liberalnim i totalitarnim drutvima, te
tipove cenzure (preventivna, naknadna cenzuru i autocenzura). Preventivna
cenzura funkcionie a priori, kontrolie itav sistem drutvene komunikacije.
Naknadna cenzura je tip zabrane odreenih sadraja u javnosti jer deluje post
festum. Autocenzura je jedan od najpogubnijih vidova represije, nain ivljenja
koji odabira umetnik/autor/poiljalac. Moda je najintrigantmije poslednje
poglavlje u knjizi, Komunikacija i novi mediji, koje se tie interneta,
kibernetikog prostora koji predstavlja, po autorki, altenativno stanje svesti
korisnika, mogunost kreiranja alternativnog identiteta. Internet je
prvenstveno informativna mrea, ali to ne znai da podrazumeva
multiplikovanje smislova. Autorka pominje ovaj medij u vezi sa formiranjem
i/ili pomeranjem granice smisla u kategorijama drutveno/tehniko,
realno/virtuelno, javno/privatno. Samu sutinu ovog instrumentarijuma
komunikacije Z. Tomi je iskazala u jednoj reenici: Virtuelna zajednica nije
mitska zemlja u kojoj teku med i mleko, ali isto tako nije opasnija, neprijatnija
i negostoljubivija od same stvarnosti.
U mnotvu istraivakih umova koji se povrno i zbrkano bave
fenomenom komunikacije, Komunikologija Z. Tomi je knjiga koja unosi red u
zateeni nered komunikolokih istraivanja. Bogata znanjem, sveobuhvatna,
znalaki koncipirana, jasnog i naunog stila pisanja, ova knjiga trai
savremenog itaoca istananog senzibiliteta za moderno vreme i prostor u
kome obitava.
Ivana Bojovi (Beograd)

-: .
". . , , 2000, . 200.
,
,
- .
. ,
,
, .
.
.

.

: , , .
.
, .
(
, ,
), , .

, .
,
. ,
, , .
.
, , 3000 .
25000 .
,
.
. ,
, , , ,
.

()

Ranko Matasovi: KULTURA I KNJIEVNOST HETITA,


Matica Hrvatska, Zagreb, 2000. (Biblioteka Parnas, Niz
Filologija), 194 str.
Autor je mlad, ali ve renomiran hrvatski indoevropeista (izm. ostalog Kratka
poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, Zagreb 1997) koji o predmetu
svoje knjige pie iz prve ruke, tj. na osnovu poznavanja jezika i njegove pisane
zaostavtine: to je vano naglasiti, budui da se ne radi o naunoj studiji ve o
popularnom prikazu, kakve neretko piu diletanti; ovde to nije sluaj. Ve sam
naslov uvoda: Kultura kao tekst jasno predoava autorov pristup. Shodno svome
naunom profilu, R. Matasovi se ograniava na onu sliku o Hetitima koju pruaju
njihovi pisani spomenici, svesno ostavljajui po strani arheoloku evidenciju, tako
da pod kulturom Hetita u naslovu ove knjige treba razumeti pre svega duhovnu, a ne
i materijalnu kulturu. To joj se moe uzeti za nedostatak u odnosu na druge
publikacije slinog karaktera, na primer, na popularnu knjigu Olivera R. Gurney-a
/Garni/ The Hittites (Penguin Books London; prvo izdanje 1952, najnovije 1990,
nemaki prevod Dresden 1980), gde, za razliku od Matasovieve knjige, nalazimo i
poglavlja posveena dravi i drutvu, privrednom ivotu, zakonu i pravu, ratnoj
vetini i plastinim umetnostima, a uz to pristojan broj ilustracija. Sa druge strane,
Matasovieva knjiga daleko iscrpnije i modernije obrauje filoloku problematiku.
Nakon pregleda nastanka i istorijata hetitskih i staroanatolijskih studija kao ogranka
indoevropske komparativistike (ponovno otkrie Hetita poetkom XX veka, dotad
poznatih samo iz turih pomena u Bibliji, deifrovanjem njihovih pisanih
spomenika), ona daje vrlo dobar i savremenom stepenu istraenosti primeren
pregled indoevropskih anatolijskih jezika na tlu Male Azije, a takoe tamonjih
neindoevropskih jezika vanih za poznavanje hetitskog (hatski po kojem je hetitski
nazvan zabludom modernih istraivaa: indigeni naziv bio je neili jezik grada
Nesa zatim akadski, huritski, urartski), osvre se na odnos anatolijskih jezika
prema ie. prajeziku kao i na njihove meusobne odnose; slede osnovne informacije
o nainu predaje hetitskog jezika klinastim pismom sa njenim specifinostima
(upotreba tzv. silabograma, logograma, determinativa), a zatim saet, ali
informativan i dobro ilustrovan prikaz jezika koji prua uvid u sve njegove glavne
segmente: fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku, i moe posluiti kao
rudimentaran nacrt hetitske gramatike, ne samo normativne, nego i istorijske, budui
da se redovno istiu i diskutuju osobenosti hetitskog u krugu ie. jezika. Slede
pregledi hetitske istorije i hetitske religije i mitologije, a drugi deo knjige ini izbor
hetitskih tekstova u autorovom prevodu sa originala. Kratke beleke date su pozadi i
dopunjuju glavni tok izlaganja ne optereujui ga. Korisni prilozi potkraj knjige su
hronologija hetitskih kraljeva i zemljopisna karta Male Azije u hetitsko doba. Kratka
jezika proba originalnog hetitskog teksta (u latininoj transkripciji) na samom kraju

logian je zavretak ovako koncipirane knjige i itaocu prua priliku da ogleda svoje
eventualno probuene ambicije na planu hetitske filologije; za dalje bavljenje njome
on biva upuen na literaturu na svetskim jezicima datu u bogatom i up-to-date
izboru (111 jedinica). Pisana jednostavnim jezikom i pitkim stilom, ova knjiica na
uzoran nain prua osnovno saznanje o jednom znaajnom segmentu istorijskokomparativne lingvistike i stare istorije, i u tom smislu moe se preporuiti
studentima, ali i svim drugim obrazovanim itaocima eljnim da proire svoja
znanja i vidike.

Aleksandar Loma (Beograd)

Michael Tomasello (ur.): THE NEW PSYCHOLOGY OF


LANGUAGE. COGNITIVE AND FUNCTIONAL APPROACHES
TO LANGUAGE STRUCTURE. Lawrence Erlbaum Associates,
London, 1998, 293 str.
Zbornik koji je uredio lajpciki psiholog Michael Tomasello (Mihael
Tomazelo) jedan je u nizu (poslednjih godina brojnih) priloga u kojima se
predstavlja pristup jeziku bitno drugaiji od generativnog. Kako i sam naslov govori,
sabrani prilozi potpadaju pod veoma iroko odreenje kognitivno-funkcionalnog
ugla gledanja. Ovo odreenje zapravo je veoma irok pojmovni kiobran, pod koji je
ureiva podveo razliite lingvistike pristupe, pre svega kognitivni, onako kako ga
prestavljaju Lakoff (Lejkof) i Langacker (Langaker), ali i u kulturnokognitivnoj
modifikaciji Wierzbicke (Vjebicka), te funkcionalno-tipoloki pristup u verziji
Givna (Hivon) i Greenberga (Grinberg). Prireivaev cilj bio je da predstavi ovu
grupu pristupa jeziku u svetlu njihove primenjivosti u psiholingvistikim
istraivanjima, upravo kao alternativu psiholingvistici zasnovanoj na generativnim i
drugim formalnim pristupima. Otuda i naslov Nova psihologija jezika. Zbornik,
meutim, nije ostao samo u ravni namenjenosti psiholingvistima. On je pre neka
vrsta mini-vodia po lingvistikim pristupima ove vrste. Ovakav karakter zbornika
dodatno naglaava postojanje imenskog i predmetnog indeksa.
Zbornik, uz uvodnu studiju prireivaa (Kognitivno-funkcionalni ugao
gledanja na jeziku strukturu) sadri deset priloga. Rodonaelnik kongitivne
lingvistike, Ronald Langacker (Langaker) pie o Konceptualizaciji, simbolizaciji i
gramatici, Talmy Givn (Talmi Hivon) zaetnik funkcionalnog pristupa pie upravo
o njemu u prilogu Funkcionalni pristup gramatici. Prilogom Struktura dogaaja i
struktura jezika u zborniku je prisutan William Croft (Vilijem Kroft), poznat po
originalnom pristupu jezikoj tipologiji i univerzalijama. Wallace Chafe (Volis
ejf), poznat po kognitivnoj teoriji znanja i diskursa, pie o Jeziku i toku misli, a u
narednom prilogu Anna Wierzbicka (Ana Vjebicka), tvorac teorije semantikih
univerzalija i predstavnik kulturoloke lingvistike govori o Semantici engleskih
uzronih konstrukcija u univerzalno-tipolokoj perspektivi. Slede radovi Paula J.
Hoppera (Pol Hoper) o Gramatici u nastajanju, Johna R. Taylora (Don Tejlor) o
Sintaktikim konstrukcijama kao prototipskim kategorijama, Adele E. Goldberg
(Adele Goldberg) o Obrascima iskustva i obrascima jezika, Roberta D. Van Valina
Jr. (Robert Van Vejlin) o Usvajanju relativnih pitanja i mehanizmima usvajanja
jezika, te Gillesa Fauconniera (il Fokonje) o Mentalnim prostorima, jezikim
modalitetima i pojmovnoj integraciji.
Kako se iz ovog spiska radova vidi, zbornik predstavlja iroku lepezu
pristupa, a valja istai da su se autori potrudili da prue uvid u stanje danog pristupa
u trenutku pisanja. Tako zbornik prua u dobroj meri auriranu sliku o novoj

psihologiji jezika. Stoga bi trebalo razmisliti o mogunosti prevoenja celog


zbornika ili pojedinih njegovih priloga na na jezik. U situaciji u kojoj je prevoenje
temeljnih dela ovih pristupa teko izvodivo ili nemogue, ovakve studije u kojima se
daju osnovne smernice ovih pristupa, ako i u homeopatskim dozama, bile bi
odreena vrsta nadomeska za prevode knjiga.

Danko ipka (Poznanj)


36. SEMINAR SLOVENSKEGA JEZIKA, LITERATURE IN
KULTURE, Zbornik predavanj. Center za slovenino kot
drugi/tuji jezik pri Oddelku za slovanske jezike in knjievnosti
Filozofske fakultete, Ljubljana, 2000.
Tematska okosnica predavanja na 36. seminaru slovenakog
jezika, knjievnosti i kulture (Ljubljana, 26. 6. 15. 7. 2000) bila je
koncept vremena u oblastima obuhvaenim naslovom seminara. Blok
predavanja iz jezika inilo je est priloga usredsreenih na to da
pokau kako se sve kategorija vremena reflektuje u leksikom i
gramatikom sistemu slovenakog jezika.
Polazite rada Slike asa u slovenskem jeziku Erike Krinik i Marije
Smoli jeste poimanje vremena kao jednog od najapstraktnijih koncepata koji stoga
moe da postoji jedino kao konceptualna metafora. Konvencionalni izrazi sa
leksemom vreme u slovenakom jeziku ukazuju na dve temeljne konceptualne
metafore koje im stoje u osnovi: VREME JE PREDMET KOJI SE KREE i
VREME JE NOVAC (ustanovio ih je i Lakoff na engleskom materijalu), a takoe i
na njihov uzajamni hijerarhijski odnos. Uoene su i dve izolovane konceptualne
metafore koje se realizuju u malom broju metaforinih izraza: VREME JE
PROTIVNIK i VREME JE BILJKA.
Dimenzija vremena u leksikom sistemu jednog jezika, prema shvatanju Ade
Vidovi Muhe izloenom u predavanju as v besedi (Tipologija leksikalne
vepomenskosti), realizuje se kao hronoloki redosled do odreene mere
predvidljivih semantikih procesa koji reflektuju strukturu naeg pojmovnog sveta.
Predvidljivost dinamike znaenjskih procesa omoguila je ustanovljavanje tipologije
leksike vieznanosti u okviru koje su analizirani hiponimija i hiperonimija,
sinegdoha, metonimija i metafora.
Etimologija slovenakih naziva za godinja doba i njihove delove,
posmatranih u irem slovenskom kontekstu, bila je tema predavanja Alenke ivicDular naslovljenog Letni asi po slovensko. Najbrojniji i sa stanovita semantike
motivacije i tvorbe posebno zanimljivi su nazivi za prolee.

asovni prislovi v slovenskih narejih (po gradivu za SLA3) Vere Smole


predstavljali su geolingvistiki koncipiran prikaz rasprostranjenosti i tvorbe priloga
koji se odnose na doba dana (davi, drevi, nocoj, sinoi, zveer i zjuraj) u
slovenakim narejima.
Gramatika kategorija vremena u glagolskom sistemu slovenakog jezika
bila je u fokusu dva rada na ovogodinjem SSJLK.
U prilogu Majde Mere Vid in as v Trubarjevih in Dalmatinovih biblijskih
prevodih, na osnovu analize razlika u pogledu upotrebe vida i vremena u poreenim
tekstovima, osvetljen je odnos ovih gramatikih kategorija u slovenakom
knjievnom jeziku 16. veka.
Predavanje Vesne Pogaj Hadi Prevajanje preteklika (na primeru
Pripovedk iz davnine Ivane Brli-Maurani) ukazalo je na tekoe prevoenja
onih gramatikih struktura koje su nepoznate u jeziku prevoda. Kao ilustracija
posluila je analiza prevoda aorista i imperfekta sa hrvatskog na slovenaki, koji tih
glagolskih oblika nema.
Program prvog od dva jutarnja kursa koja su bila posveena
jezikoj problematici predstavljen je u tekstu Vojka Gorjanca Nekatere
monosti jezikoslovne izrabe enojezikovnih korpusov. Osnovne
informacije o Korpusu slovenakog jezika FIDA (http://www.fida.net)
date su u poreenju sa podacima o korpusima drugih jezika
(engleskog, ekog, hrvatskog i maarskog), a pomenut je i
konkurentski korpusni projekat Instituta za slovenaki jezik
(http://bos.zrc-sazu.si/beseda.html).
Posle
kratkog
osvrta
na
programske alate za analizu korpusa, demonstrirane su neke od
mogunosti upotrebe korpusa u lingvistikoj analizi. Drugi kurs,
Kultura i slovar (prevajanje slovenskega kulturolokega besedja), koji je
drala Katjua Zakrajek, viegodinja lektorka slovenakog jezika na
Filolokom fakultetu u Beogradu, imao je za temu leksikografski
tretman slovenake kulturoloke leksike u dvojezinim renicima.
Zbornik sadri, pored predstavljenih lingvistikih tekstova, i radove iz
slovenake knjievnosti i kulture. Praksa da uesnici u toku Seminara dobiju
Zbornik predavanja omoguava im, s jedne strane, da lake prate struna izlaganja
na jeziku koji tek ue ili usavravaju, a s druge, da upoznaju svoju sredinu sa
najnovijim dostignuima slovenake nauke o jeziku i knjievnosti.

Marija Vukovi (Beograd)


K MAE OE .... Universitas Tartuensis,
K , T, 1998, 316 .
3

Slovenaki lingvistiki atlas

a Tao eea ojae je o


... oee aae, a
ao a . . Tooj (19231996). oj aaje
eaa oe ae oee oj aa
. . Tooja . ea a
oee jee ojee (, , a,
, eja, a, oo, aooe,
eooe, o), oaj aaa o
e jea oeo e (oo, oa,
aao oae aj aaaja,
aa), a aoe oj ae oe oaae
oa.
eo oa o ao ae ... (116174)
je eoae ao oae jee (oo, oa,
aao, aa). eo
oe ... (174207) e e oa jea. ee...
(213261) o oe a jea (aooeo,
eooeo, oao .). Kaj oa oee je oj
ae (268310) (. . e, . A. o e
Kee, A. . eo, . A), a aoe oaj eje
o ea (Ta) (310314) o aooeo e
Eaja oeo 1712. oe, oa aa . Koa
eae oajee oo je ( 1890. .).
Jea o ajaajj aoa aee a . .
Tooo ae eo oeo aeoo a
o (1325) (aaj aa . . Tooja oee ae a
oj aeooj oe jea) . M. Moea (. ee).
Moeo a ao oe a . . Tooj aa eja
ajoaj a e ooe XX ea, ea ao o
. . Ja, A. M. ee, . . ea, . . oao . A.
. a aoe . . Tooja aaeo a eo oae o oo
oeoa a e aje eo eo
eaao a eoa oo oea oj
ee oo o aeo oao a aaa.
eo e oee ae.
e jee ee, jee ae, oej
eoo oaj, a a e ae, oe oaa a
oeooo aea o ajaaa o a

ea oee aeooje, , , . .
.
eoa a a A. . ea o ao a
e : a, ae, oe a (2636) (Je
a e a: a, aoj, oe oaa). o
a e aa oaea aooja oa eoaa a. Oe aje jaaj ao oea eeea ea eoa
ajee oja eo. oo a o a aa oa
ojea o eojeo oea, eeao oea
je e, aoo oaa e, oaoaa ae. oe
ea aoe a a oae jea eaa je ooa ea oa.
e oa e ea a eoo oeo eo jeo
jaa e o oa oeo, aa oao e oo
eo jea. To o e oje.
aj oee oe ee e,
: ( j aoj), aao-a (
Aj), oo-oe ( aj), aao-a ( aa
e je Joaje), eja ejao-oe (
aj).
. . : eoooe ( eea oeje oj aaj Maaoj), aa (
aoj), aja ( aoj), ooo ( oaoj), a (
j ea oa), aaooe ( eoj aj).
Kaao e oe jee ae oaaea ao ee je, a e ae ao o.
Moje e oe o oea
aaje eaa.
, .

()


, XXXIII/1-2.
, 1999, 184 .
, ,

.
.


( ) .
/
,
.

,
(
).
.
+ +

.
. .

, : , , , ,
, .

.

() .
,
, ,

.
,

.


.
- -
- -
,
,
.
,
,
, -
,
.
,

.


.
.
,
, .
-nn-

.


. -
: .

.
.
. ,

,

.
, . .
-
-

. ,
, .
.
(2) . ,
, .
, ,
.
.
1998.
,
.
(1)
,
.
,
.

()
PREVODILAC. asopis Udruenja naunih i strunih prevodilaca
Srbije, 12/1999, 128 str.
(, ,
, , , ,
, , )
. : ,
(59) ,

,
.


(9).
.
(1021)
,
( , ,
, , ,

, , ,
, , ).
,
,
.
: (2123)

, .
, ,

, ,
.
:
(2431)
(32
46).
. :
.

,
.
,
,
.
:
,
,
,
(Das Leben des Heligen Sava),
(The Cultural Treasury of Serbia).
. .
(84
97).

. ,
, -.
(-) (98
122) 850 , , ,
.

()

SOWNIK STEREOTYPW I SYMBOLI LUDOWYCH.


ur. Jei Bartminjski, Lublin, 1996Renik narodnih predstava4 i simbola (RNPS) je projekat na kome radi tim
poljskih etnolingvista sa Univerziteta Marije Kiri-Sklodovske u Lublinu, pod
rukovodstvom Jeija Bartminjskog, koji je i glavni urednik Renika. Prvi rezultati
rada na Reniku objavljeni su u probnoj svesci (1980). Planirano je da Renik
obuhvati sedam tematskih celina: 1. Kosmos; 2. Biljke; 3. ivotinje; 4. ovek; 5.
Drutvo; 6. Religija. Demonologija; 7. Vreme. Prostor. Mere. Boje. Do sada su iz
tampe izale dve knjige iz prve tematske celine (Kosmos), prva 1996, a druga 1999.
godine.
RNPS predstavlja pokuaj rekonstrukcije tradicionalne predstave sveta i
oveka pomou metoda etnolingvistike i folkloristike. Namenjen je svima koji su
interesuju za narodnu kulturu i tradiciju, a posebno lingvistima, folkloristima i
etnolozima; on e biti od koristi u komparativnim studijama, kao i pri istraivanju
stilistike, semantike, lingvistike teksta i sl.
Renik je zasnovan na materijalu zabeleenom od strane dijalektologa,
folklorista i etnografa. Etnolingvistiki karakter renika ogleda se pre svega u
injenici da se jezik posmatra kao deo kulture u interpretaciji odrednica ide se
dalje od isto jezikih fakata, uzima se u obzir upotreba jezika, posee se za
verovanjima i obredima koji ine dopunu jezikom materijalu stavljajui ga u
odreeni kontekst; koriste se ak, u meri u kojoj je to mogue, informacije dobijene
iz plastine narodne umetnosti.
Renik je zamiljen kao intenzivan, a ne ekstenzivan dakle, nema
tendenciju da obuhvati sve mogue pojmove, nego predstavlja izbor znaajnih
odrednica, koje se javljaju u obraenim folklornim tekstovima. Obrada odrednice
daje njen jeziko-kulturni portret, a ne detaljni spisak svih pojavnih oblika date
odrednice. Koncepcija RNPS, zasnovana na leksiko-semantikim poljima
omoguuje hijerarhiju odrednica njihovim grupisanjem. Na kraju svakog od sedam
predvienih tomova nalazie se abecedni registar, koji osim to olakava snalaenje

ini se da je za poljsku re stereotip adekvatan srpski prevod predstava, s obzirom na


znaenje u kome je upotrebljavaju autori Renika kao predstavu nekog predmeta formiranu
u nekom drutvenom iskustvenom okviru.

meu odrednicama, omoguava i nalaenje podataka o jedinicama koje nisu


izdvojene kao odrednice.
Odrednica u RNPS ima dva jasno odvojena dela eksplikaciju i
dokumentaciju. Ta dva dela povezana su odgovarajuim brojevima. U delu
eksplikacija daju se u obliku reeninih definicija osobine koje predmet imenovan
odrednicom ima u narodnoj tradiciji. Deo dokumentacija pre svega sadri
odabrane citate iz narodnih tekstova, iznad kojih su obino od strane autora napisani
sintetiki koncipirani motivi.
Renik ima ideografski karakter osnovne jedinice u njemu
nisu izrazi (kao u jezikim renicima) niti predmeti (kao u
enciklopedijama), nego semantiki korelati koji stoje izmeu izraza i
predmeta tj. predstave o predmetima. Pristup u izradi renika je od
znaenja do naziva, a ne od naziva do znaenja. Naravno, renik sadri
i leksiki materijal osnovne nazive i njihove sinonime, kao i derivate i
upotrebu osnovnih naziva u prenesenom znaenju. Semantiki a ne
formalni nivo je osnovni u RNPS. Metoda definisanja u RNPS nazvana
je kognitivnom definicijom. Osnovna jedinica definisanja je reenica
ili njen ekvivalent, a ne ime koje se odnosi na konkretnu osobinu.
Definicijske reenice su poreane prema semantikim kategorijama,
koje imaju svoje grafike oznake to olakava nalaenje odgovarajuih
fragmenata odrednice (npr. = naziv, pri emu su uzeti u obzir
njegova razliita znaenja, derivati, sinonimi; + kolekcija sa kojim
se drugim predmetima predmet iz odrednice javlja; <> opozicije,
antonimi; 8 vreme; radnje, procesi, stanja u kojima se nalazi
predmet iz odrednice). Ovakva mrea semantikih razlika ima
dvostruku vrednost prvo, daje jasan uvid u strukturu odrednice, i
drugo omoguava lako korienje datog materijala. Primenjena
kategorizacija preuzeta je iz tradicije razraene u logici i lingvistici
(Wierzbicka, Apresjan, Fillmore). Autori RNPS tee da eksplikaciju
formiraju tako da i na znaenjskom i na formalnom planu bude
zadovoljen kriterijum adekvatnosti materijala tj. trude se da
predmet opiu iz perspektive nosilaca narodne kulture.
Neminovno se postavlja pitanje da li je uopte mogue napraviti renik koji
obuhvata toliko raznolik materijal i nee li se on pretvoriti u antologiju folklornih
tekstova. Autori pokuavaju da to spree na sledei nain: prvo, renik sadri samo
odabrane odrednice; zatim, materijal je ogranien samo na stabilizovane segmente
teksta, lutajue tematske motive; i tree, repertoar folklornih tekstova je ogranien
obuhvata oko 1500 zagonetaka, oko 2500 siea bajki, oko 6000 poslovica i
nekoliko hiljada pesama. Materijal korien u reniku potie kako iz savremenih
zapisa dobijenih na terenu (19601996), tako i iz starih publikacija koje govore o

stanju narodne kulture i folklora u XIX veku i ranije. Svi zapisi i citati su datirani.
RNPS obuhvata itav poljski etniki teren, kao i poljska sredita van tog terena, pre
svega na istoku. O lokalizaciji podataka takoe se vodi rauna. Renik daje poljski
materijal, pre svega zbog toga to je raen intenzivnom metodom, kao i zbog
insistiranja autora na istorinosti renik uzima u obzir istorijske uslove i
specifinost narodne tradicije. Ipak, autori su svesni nemogunosti da uvek izoluju
poljsku od opteslovenske, indoevropske ili hrianske tradicije. Relacije sa
najbliim slovenskim tlom odreuju se na osnovu podataka iz Kultury ludowej
Sowian Moinjskog, kao i iz publikacija moskovske etnolingvistike kole (Ivanov,
Toporov, Tolstojevi).
Renik narodnih predstava i simbola predstavlja otelotvorenje teorijskih
postavki lublinske etnolingvistike kole i svakako je projekat od izuzetne vanosti i
ogromne koristi za sve koji se bave tradicionalnom kulturom Slovena. Njegov
ideografski karakter, tematske celine koje obrauje, grafika preglednost i
organizacija odrednice, kao i obilje folklornog materijala koji se u njemu daje, ine
ga ve sada, po izlasku prve dve knjige, jednim od kljunih leksikografskih dela u
slovenskoj etnolingvistici i folkloristici.

Tanja Petrovi (Beograd)



----. , , [1997]
, ,
. ,
(UIC)
.

.
. ,
1988. , 1997.
.
1993.
.

.
10.205 , ,
: , , , ,

( ).
:
- ;
- ,
;
- (, , , ,
).


.
.

. , ,

( ,
, ,
, ,
, ,
, ,
, , ,
, , ( ),
( ),
, - , ,
, ,
, , , , , ,
, , , ).
,
.
.
, ,
. ,
, .

.

, , Raillex,
, , .

()


Paul West: THE SECRET LIVES OF WORDS. Harcourt Brace,
2000, 304 str.
500 ,
. , abacus
zymurquist ( ). ,
, , . ,
snite ( ), scranny
(, ), leotard ( ),
decimate (
), Hottentot .

()
Laurie Bauer, Peter Trudgill ed.: LANGUAGE MYTHS. Penguin
USA, 1999.
Jezik je oduvek bio neiscrpna tema za razmiljanje i rasprave. Vekovno
bavljenje laika ovom temom izrodilo je mnotvo popularnih sudova i mitova koji su
esto zasnovani na pogrenim predstavama o prirodi jezika. U dananje vreme oni se
najvie prenose putem dnevne tampe, radija i televizije. Knjiga Jeziki mitovi, iji
su urednici Lori Bauer i Piter Tradgil, sadri devetnaest eseja u kojima vodei
savremeni lingvisti raskrinkavaju popularne sudove o jeziku kao to su npr. poznati i
raireni stereotipi: ene previe govore; italijanski je lep, a nemaki ruan;
stanovnici Njujorka govore lo engleski itd. Knjiga je prvenstveno namenjena
jezikim laicima, ali se preporuuje i lingvistima i studentima jezika.

Svetlana Stoji (Beograd)


Peter Novobatzky, Ammon Shea: DEPRAVED ENGLISH. Martins
Press, 1999, 160 str.

, :
callipygian ( ),

pygophilous ( ),
agastopia ( ),
:
agrexophrenia (
),
dasypygal (, ),
:
jumentous ( ),
aboiement ( ).
,
. ,
,

. , ,
.

()
Piek Vossen: EUROWORDNET: A MULTILINGUAL DATABASE
WITH LEXICAL SEMANTIC NETWORKS. Kluwer Academic Pub,
1998.
Ova knjiga nas informie o radu na stvaranju multilingvalne baze podataka
kao glavnog cilja EuroWordNet projekta. Multilingvalna baza podataka predstavlja
sistem sa leksiko-semantikim mreama odnosno mreama rei nekoliko evropskih
jezika. Svaka mrea rei u bazi podataka predstavlja specifikum strukture jezika
nastao usled jedinstvene leksikalizacije koncepata u jezicima. Svi koncepti
objedinjeni su posebnim meujezikim indeksom u kojem ekvivalentni koncepti
meu jezicima dele istu indeksnu jedinicu. Multilingvalno ureena baza podataka
omoguava poreenje leksikalizacija i semantikih struktura, dajui na taj nain
odgovore na neka od fundamentalnih pitanja lingvistike i filozofije: koliko su
konzistentne leksiko-semantike mree rei meu jezicima, koje su specifino
jezike razlike meu mreama rei, postoji li univerzalna jezika ontologija? Put do
odgovora otvara zajednika baza koncepata ureena po setovima, a nastala
izdvajanjem koncepata iz pojedinanih mrea rei, koji su klasifikovani po jeziki
neutralnoj top-ontologiji (top-ontology). ira obavetenja o radu na samom
EuroWordNet projektu nalaze se u uvodnom poglavlju knjige, dok je zavrno
poglavlje posveeno znaaju multilingvalne baze podataka za dalja istraivanja na
polju semantike, kao i njenoj ulozi u mainskom prevoenju, kreiranju te uenju
jezika uopte.

Maja R. oki (Beograd)

Pamela B. Faber, Ricardo Mairal Uson: CONSTRUCTING A


LEXICON OF ENGLISH VERBS (FUNCTIONAL GRAMMAR
SERIES, 23). Walter De Gruyter, 1999.
U knjizi se obrazlae nova koncepcija leksikona engleskih glagola koji
treba da sistematizuje znaenja leksema unutar hijerarhijske strukture i prikae
osnovne relacije izmeu znaenja i sintaksikih modela dopune glagola s jedne, te
modela konceptualizacije s druge strane. Leksikon je zamiljen da bude organizovan
po setovima determinisanim u okviru jasno artikulisanih semantikih klasa; naime, u
svakoj klasi lekseme dele set semantikih, sintaksikih i pragmatikih regulativa
tipinih za dato konceptualno podruje. Semantika informacija u formi synsem
parametara objanjava sintaksiku projekciju leksike jedinice. Ovakva
sistematizacija znaenja otvara novu perspektivu u profilisanju odrednice i doputa,
prema miljenju autora, bolje razumevanje sueljavanja sintakse i semantike.
Knjiga je namenjena svima koji se bave istraivanjima na polju semantike.
Maja R. oki (Beograd)

William Brohaugh: ENGLISH THROUGH AGES. Writers Digest


Books, 1998.
Ovaj etimoloki renik engleskog jezika informie itaoca da lekseme kao
npr. laptop, politically correct, spin doctor, i wannabe nisu bile poznate
govornicima pre petnaestak godina, za razliku od leksema kao to su fast lane,
flash and blood i summerhouse koje se koriste ve vie od osam vekova.
Prvi deo renika predstavlja hronoloki pregled rei koje su klasifikovane po
semantikim poljima (rat, emocije, boje), dok drugi deo sadri indeks svih rei po
azbunom redu. Jedina mana ovog renika je to indeks ne sadri vremenske
odrednice leksema. S druge strane, odeljak o razvoju engleskog jezika razbija
klasinu monotoniju ovako koncipiranih renika.

Svetlana Stoji (Beograd)

David K. Barnhart, Allan A. Metcalf: AMERICA IN SO MANY


WORDS: WORDS THAT HAVE SHAPED AMERICA. Houghton
Mifflin Co, 1999, 320 str.
Poznati leksikograf Dejvid Barnhart i profesor engleskog jezika Alan Metkalf
priredili su novi etimoloki renik ogranienog obima koji sadri oko 300 najboljih
i najbrilijantnijih amerikanizama nastalih u periodu od 1555. (canoe) do 1998.
(millennium bug). Amerikanizmi se objanjavaju hronolokim redom u istorijskom
kontekstu. Tako se moe saznati da re juke sastavni deo sloenice jukebox
potie iz jednog zapadnoafrikog jezika i znai sejati razdor, ili da su 1838.
stanovnici Bostona prvi poeli da koriste O.K. kao pogrenu skraenicu sintagme
all correct. Iako su amerikanizmi smeteni u istorijski kontekst, objanjenja sadre
citate koji ilustruju i njihovu dananju upotrebu, a uz kljune rei pominju se i
lekseme koje su sa njima povezane. Tako se uz rei sexism i ageism pominju i
drugi -izmi. Renik je podeljen u est poglavlja i obogaen crno-belim
fotografijama.

Svetlana Stoji (Beograd)


William H. Calvin, Derek Bickerton: LINGUA EX MACHINA:
RECONCILING DARWIN AND CHOMSKY WITH THE HUMAN
BRAIN. 2000, 298 str.
U poslednje etiri decenije mnogi od znaajnih doprinosa izuavanju
porekla i evolucije jezika dolaze izvan polja lingvistike, na kojem su sve vreme
dominirale teorije transformaciono-generativne gramatike. Kao to pojanjava
Noam omski, ove teorije se generalno slau da je sposobnost uenja i upotrebe
jezika uroena i specifina za ljude; ali one uglavnom isputaju da objasne kako
je ova sposobnost nastala, tretirajui je radije kao datu ljudskom mozgu.
Neurolog William Calvin i lingvist Dereck Bickerton, meutim, u ovoj
knjizi primeuju da jezik verovatno nije deus ex machina, izum urafljen u
mozak majmuna. Umesto toga, on je evoluirao zajedno sa mozgom da bi se
prilagodio sve sloenijim drutvenim potrebama. Autori pretpostavljaju da ova
evolucija ima dve osnovne faze. Prva je naznaena u protojeziku (pojedinane
rei sa rudimentarnom sintaksom), dok druga dalje donosi sloeniju sintaksu.
Bickerton istie da su rei, a ne reenice, ono to znaajno razlikuje nau vrstu
od ostalih, dok Calvin vie panje posveuje neurolokim adaptacijama koje su
znaajne za strukturiran jezik za duge reenice sa umetnutim klauzama i
frazama. Njihovo vienje porekla i razvoja ljudskog jezika ne odbacuje olako
omskijevo vienje jezika, kao to su to mnogi naunici pokuavali da uine.

Umesto toga, ono pokuava da pomiri stanovite uroene strukture sa stanovitem


prirodne selekcije.
omskijeva teorija sintakse kao uroene mentalne sposobnosti odavno
predstavlja izazov Darvinovim naslednicima: Kako je prirodna selekcija mogla da
opremi ljudski mozak sposobnou da gradi sloene gramatike strukture?
Iznosei svoje argumente kroz kooperativni dijalog, Calvin i Bickerton
razjanjavaju kako je jezik mogao da nastane kao sekundarni proizvod onih
adaptacija koje su primarno pomagale oveku da radi razliite druge stvari, kao,
na primer, da precizno baca predmete ili da zajedniki deli hranu. Tako W. Calvin
i D. Bickerton pretpostavljaju da su drugi evolucioni periodi, koji i nisu u
direktnoj vezi sa jezikom, omoguili jeziku da se razvije na nain koji je mogao da
potpomogne onakvu sintaksu kakvom ju je omski video.
Ruica Marinkovi (Beograd)

Bernard Comrie: THE WORLDS MAJOR LANGUAGES.


Oxford Univ. Press, 1990, 1025 str.


. 1025 : ,
, . ,
.
: ,
, .
: ( ,
.), ( , , .),
(,
.).
,
.
,
.

()


Svetlana Stoji (Beograd)
SOCIOLINGVISTIKI I SOCIOPSIHOLOKI ASPEKTI STANDARDIZACIJE
ENGLESKOG JEZIKA5

Jezik kao zajednika karakteristika svih ljudi nije samo


sredstvo za komunikaciju ve je takoe jedan od najvanijih
naina na koji se utvruje i ispoljava lini i drutveni identitet.
Jezik i govor su toliko vani u ivotu pojedinaca i drutva da se
njima ne bave samo jeziki strunjaci, ve u manjoj ili veoj
meri, skoro svi govornici. Paradoksalna posledica vanosti jezika
i govora jeste ta da je to oblast gde je niklo dosta predrasuda i
apsurdnih ideja. Sa psiholokog stanovita te zablude imaju
znaaja jer lee u osnovi stavova prema jeziku. Tako, na primer,
u dananje vreme kada engleski uiva vrlo visok presti u svetu
kao jezik meunarodne komunikacije, njegovi govorni
predstavnici sa ponosom istiu njegove mnogobrojne odlike.
Meutim, mnogi izvorni govornici izraavaju zabrinutost zato to
veruju da se engleski sve vie kvari i ide putem propadanja, tako
da poinje da se govori o procesu njegove destandardizacije.
Ova pojava nije nova, jer su se takvi strahovi izraavali i u
prolosti. Izraavanje zabrinutosti za sudbinu jezika u sutini
predstavlja tenju da se jezik dovede do nekog imaginarno
idealnog stanja, to jest da se standardizuje preko svake mere
kako bi se potisnula varijantnost i zaustavile dalje premene.
Iz ugla lingvistike standardni engleski je verovatno najtemeljnije opisan
standardni jezik u svetu. Meutim, standardni i nestandardni varijeteti nisu samo
lingvistike pojave zato to nose vana drutvena znaenja koja variraju u zavisnosti
od razliitih drutvenih konteksta. Pod okriljem sociolingvistike u poslednjih
etrdesetak godina, drutveni inioci postaju dominantni u jezikim opisima, a
naroito u analizi jezikih varijacija i promena. Tokom prethodnih nekoliko decenija
poinju i celovitiji dijahronijski opisi standardnog engleskog na temeljima istorijske
sociolingvistike tako da se teite pomera sa problematike ta se u jeziku menja na
problematiku kako i zato dolazi do promena, ime se u iu interesovanja
neizbeno smeta niz vanjezikih inilaca.
5

Disretacija je odbranjena u junu 2000. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

U poslednje etiri decenije engleski takoe postaje i


najbolje prouen sa stanovita popularnih reakcija kroz
temeljnije prouavanje stavova prema jeziku. Prouavanjem i
istraivanjem vrednosnih reakcija dobijeni su dragoceni
rezultati, meutim sociolingvistima ostaje jo mnogo posla da
otkriju sve inioce koji utiu na formiranje i promene stavova
prema jeziku i jezikim varijetetima. Istraivanja iz oblasti
socijalne psihologije jo uvek nisu dovoljno povezana sa
sociolingvistikim prouavanjem jezikih promena, kao ni sa
socijalnom istorijom jezika i drutva, iako je ve utvreno da se
promene stavova moraju izuavati u dijahronijskoj ravni.
Prouavanje stavova je od znaaja zato to njihova promena ima
uticaja na formalno ili neformalno jeziko planiranje i politiku
iji je sastavni deo i jezika standardizacija. Stoga ovaj rad
obuhvata sociolingvistike i sociopsiholoke aspekte procesa
standardizacije engleskog jezika u Velikoj Britaniji.
Nakon uvodnog dela u kome se razrauje teorijski okvir ove problematike,
sledi deskriptivni deo rada koji obuhvata jeziku sliku savremene Britanije i
sociolingvistiku analizu engleskog jezika. Poto mnogi govornici smatraju da je
standardni engleski, naroito u kombinaciji sa prihvaenim izgovorom, najprestiniji
sociolekt u Velikoj Britaniji, ovo poglavlje sadri i prikaz razliitih stavova
govornih predstavnika engleskog prema varijetetima ovog jezika kao i prema
razliitim akcentima.
Deskriptivni deo rada takoe obuhvata razmatranje standardizacije
engleskog iz dijahronijske perspektive, kao i to kako se kroz ovaj proces stvarala
svojevrsna mitologija standardnog jezika pod uticajem moralnih sudova vezanih za
preskriptivizam i purizam, te pragmatikih i estetskih sudova koji se najee
zasnivaju na poreenju standardnog engleskog sa drugim jezicima i varijetetima. U
ovom radu se dijahronijski prikaz standardnog engleskog posmatra kroz est faza
standardizacije:
Prva je faza SELEKCIJE jezikog varijeteta koji predstavlja osnovicu
norme. O ovoj fazi postoji najmanje podataka. Na osnovu sauvanih dokumenata
moe se zakljuiti da je osnovica norme dijalekat koji se koristio u Londonu i blioj
okolini, a koji je do vremena selekcije od junog postao istonomidlendski. Ovaj
pisani varijetet koristili su pisari kralja Henrija V koji je od 1417. svu
korespondenciju poeo da vodi na engleskom. Londonski dijalekat postepeno je
postajao i najprestiniji govorni varijetet zbog drutvenog prestia njegovih
govornih predstavnika, a ne zato to je inherentno loginiji, ekspresivniji ili lepi od
drugih. Meutim, treba imati na umu da selekcija jednog varijeteta koji poinje da se
standardizuje dovodi do postepenog obezvreivanja drugih varijeteta.

Obezvreivanje drugih varijeteta i izricanje pragmatikih sudova o njima


jednim delom nastaju i zbog toga to samo standardni varijetet doivljava vremenom
svesnu i plansku ELABORACIJU funkcija i vokabulara, a to je druga faza u ovom
radu u kojoj se opisuje kako se standardni engleski strukturalno i funkcionalno
prilagoavao i prilagoava drutvenim, kulturnim, komunikacijskim i stvaralakim
potrebama zajednice, to podrazumeva da se njegov vokabular uveava da bi mogao
da obuhvati sve pojmove iz oblasti u kojima se koristi. Time dolazi do stvaranja
razliitih registara ili funkcionalnih stilova od kojih neki iziskuju svojevrsnu
intelektualizaciju standardnog jezika koja se odraava i u gramatikoj strukturi.
Trea faza koja se u ovom radu opisuje jeste faza KODIFIKACIJE, kada se
norma standardnog engleskog eksplicitno propisuje u gramatikama, renicima i
jezikim prirunicima. Cilj kodifikacije je da se stvori jedna jednoobrazna norma
upotrebe. Kako jedoobraznost norme implicira potiskivanje varijantnosti i
usporavanje promena u okviru standardizovanog varijeteta, ova faza izmeu ostalog
ukazuje i na konzervativnu prirodu procesa standardizacije. Kodifikacija ima za
posledicu i jaanje svesti o postojanju pravilne i nepravilne upotrebe, to se vrlo
esto pogreno povezuje sa dobrim i loim jezikom.
Kao etvrta faza pominje se KULTIVACIJA ili NEGOVANJE standardnog
varijeteta. Ova faza zapoinje vrlo rano u procesu standardizacije i skoro se nikada
ne prekida, a moe imati razliite oblike aktivnosti usmerene ka istom cilju da se
ouva standardni jezik u nepromenjenom obliku, a ukoliko su promene potrebne,
one treba da su usmerene ka poboljanju jezika i njegovih funkcija.
U radu se kao peta faza opisuje IMPLEMENTACIJA koja se odnosi na
zvaninu primenu izabranog standarda u dravnim i administrativnim dokumentima
i publikacijama, u masovnim medijima i kolama. U poglavlju posveenom ovoj
fazi pokazuje se kako se putem obrazovanja i medija standardni jezik iri i postaje
dostupan svima. Zbog uloge medijske institucije Bi-Bi-Si u irenju govornog
engleskog, standardni govorni varijetet se jo naziva i Bi-Bi-Si English.
Poslednja, esta faza, odnosi se na teritorijalnu i socijalnu, tj. horizontalnu i
vertikalnu EKSPANZIJU standardnog engleskog u Velikoj Britaniji, preciznije u
kotskoj, Velsu i Irskoj, kada je dolo i do potiskivanja drugih jezika. Kako je ova
faza vrlo vana poto objanjava karakteristinu policentrinost engleskog, jedno
posebno poglavlje je posveeno amerikoj varijanti engleskog koja je, pored
britanske, najdominantnija u svetu. Posebno poglavlje posveeno je engleskom kao
svetskom jeziku, budui da se procenjuje da u dananje vreme oko 350 do 400
miliona ljudi govori engleski kao maternji jezik, oko 400 miliona kao drugi jezik, a
izmeu 500 i 700 miliona ljudi koristi engleski kao strani jezik6.
Pokuaj da se u ovom radu engleski jezik podvede pod izvesne faze
standardizacije imao je za cilj da se ukae na jedan dugotrajan proces svesnog
6

Crystal, D. (1998). Isaac Pitman: the Linguistic Legacy. English Today, Vol. 14, No. 3, 17.

delovanja na jezik, koji zapravo kod ivih jezika nikada ni ne prestaje, i koji se u
razliitim periodima ispoljavao kroz razliite aktivnosti. Stoga navedeni sled faza
podrazumeva iskakanje iz hronologije i dislociranje u prostoru.
Ovako koncipiran dijahronijski pregled samo je jedan od moguih uglova
posmatranja koji izmeu ostalog pokazuje kako je pojam standardnog engleskog
vremenom stekao razliite slojeve drutvenih, moralnih i politikih konotacija. U
tako slojevitoj znaenjskoj ljuturi lako je postajao predmet nerazumevanja i
polemika koje ne jenjavaju ni danas. Kako delotvorno bavljenje jezikim
problemima zahteva izvesno razumevanje nacionalnih i lokalnih mitova o jeziku,
samo se iz dijahronijske perspektive moe shvatiti zato se na kraju dvadesetog veka
standardni engleski u naelu posmatra kao najpravilniji, najbolji, pa ak i najlepi
varijetet, jer je tokom vekova izricano mnotvo arbitrarnih pa ak i apsurdnih
argumenata sa ciljem da se opravda njegov oblik i struktura.
Koreni zabluda o standardnom jeziku jednim delom lee i u samoj teoriji
standardnih jezika. Standardizacija se posmatra kao unapred planiran proces iji je
cilj da se doe do jednog varijeteta koji e sluiti za sve funkcije i sve svrhe. Dakle,
stvara se iluzija da se kroz takav proces dolazi do standardnog jezika kao jednog
potpuno razvijenog varijeteta. Kada se prihvati iluzija da je takav varijetet potpuno
razvijen, iz toga sledi zabluda kod laika a i kod nekih strunjaka da ga ne treba
menjati jer e ga promena pokvariti ili dovesti do nepotrebnih varijacija. Time se
zapravo gubi iz vida elastina stabilnost kao vana odlika standardnog jezika. Isto
tako, dugotrajan proces stvaranja standardnog varijeteta stavlja u prvi plan
karakteristiku istorinosti koja se esto istie i stvara uverenje kod ljudi da je
standardni jezik jedini pravi jezik. Iz ovog uverenja raa se jo jedno bolnije
uverenje kod velikog broja izvornih govornika da ne govore svojim jezikom ili ga u
najmanju ruku ne govore kako bi trebalo.
U javno izraenim stavovima dananjih govornika o stanju jezika i
njegovoj upotrebi osea se tradicija iz ranijih vekova. Teme o kojima se jo uvek
raspravlja sa puno emocija su npr.: kritikovanje pogrene upotrebe rei, reforme
ortografije, vrednovanje pisanog i govornog, odnosno govorenog engleskog, uticaj
amerikanizama na britanski engleski, pitanja pravilnog i nepravilnog izgovora itd.
Jo uvek postoji veliki strah da se jezik kvari i da e biti uniten ako se ne preduzmu
odgovarajue mere. Stoga se danas pominje da dolazi do destandardizacije
engleskog7 zbog toga to se koristi na svim kontinentima zemaljske kugle kao prvi,
drugi ili strani jezik. Zato retrospektiva procesa standardizacije u ovom radu prua i
dijahronijski presek stavova govornika prema engleskom i njegovim varijetetima. U
radu su korieni mnogi citati koji odraavaju stavove govornika iz razliitih
perioda. To su stavovi koje su javno izraavali filozofi, jeziki strunjaci, pisci,
naunici, nastavnici. Manje vie isti tekstovi citiraju se iz primarnih ili sekundarnih
7

Graddol, D. (1997). The Future of English. London: The British Council.

izvora u veini monografija o istoriji engleskog, i kombinuju se sa lingvistikim


opisom standardnog varijeteta.
U poslednjih desetak godina u istorijskim sociolingvistikama engleskog,
zasnovanim na kritikom pristupu preuzetom iz istorije i kulturolokih studija, sve
vie se postavlja pitanje koliko su navoeni stavovi izraeni u tim tekstovima zaista
reprezentativni za period iz kojeg potiu. Stoga postoji miljenje da je istorijska
sociolingvistika engleskog za period do kraja osamnaestog veka nuno spekulativna,
zbog malobrojnih svedoanstava o stavovima obinih govornika prema jeziku i
jezikim varijetetima, i to se ide dalje u prolost, informacija je sve manje. Tako da
se malo zna koliko su takvi stavovi bili raireni.
Da bi se prouile slinost i razliitost stavova sadanjih i nekadanjih
govornika, ova disertacija sadri i empirijsko istraivanje stavova prema engleskom
jeziku i njegovim varijetetima, i ono zapravo ini teite ovog rada.
Istraivanje je sprovedeno putem ankete u obliku upitnika. Cilj ovog
istraivanja bio je da se ispitaju stavovi jednog broja govornika u Britaniji prema
varijetetima engleskog jezika kako bi se pokazalo koje predrasude i stereotipi jo
uvek ive meu govornim predstavnicima engleskog.
Poto se zbog svoje uloge u meunarodnoj komunikaciji engleski ui kao
strani jezik, cilj istraivanja je takoe bio da se ispitaju stavovi neizvornih
govornika, u ovom sluaju iz Jugoslavije, kako bi se dobila celovitija slika o statusu
i prestiu britanske varijante standardnog engleskog. Pored toga, istraivanje je
trebalo da pokae koji stereotipi o engleskom jeziku prelaze granice Britanije i ire
se meu neizvornim govornicima.
Anketa je sprovedena u Velikoj Britaniji u periodu od 1995. do 1998, a u
Jugoslaviji tokom 1997.
U obe zemlje uzorak ispitanika nije nasumian, ve usmeren u tom smislu
to je upitnik distribuiran meu studentima prve godine koji prouavaju engleski kao
jedan od glavnih predmeta. Izbor studenata prve godine je praktine prirode, jer
brojnost studenata na prvoj godini studija omoguava vei uzorak ispitanika. Uprkos
tome, bilo je tekoa u distribuiranju i prikupljanju dovoljnog broja upitnika u
Britaniji.
U anketi sprovedenoj u Britaniji uestvovalo je ukupno 300 ispitanika sa
pet univerziteta i jednog koleda:
Engleska - Univerzitet u Voriku (University of Warwick), i Univerzitetski koled
Ed Hil (Edgehill University College) u Ormskirku;
kotska - Univerzitet u Glazgovu (Glasgow University);
Vels - Univerzitet u Bangoru (Bangor University);
Severna Irska - Alsterski Univerzitet (University of Ulster at Coleraine) u
Londonderiju, i Univerzitet u Belfastu (Belfast University).

U anketi sprovedenoj u Jugoslaviji uestvovalo je 320 studenata sa tri


univerziteta, tj. sa Univerziteta u Beogradu, Novom Sadu i Nikiu.
U sprovoenju ankete uestvovalo je i deset nastavnika sa britanskih i
jugoslovenskih univerziteta.
Jedno temeljnije istraivanje podrazumevalo bi ponovno ispitivanje stavova
istih studenata npr. na kraju studija kako bi se utvrdilo do koje mere je dolo do
promene njihovih stavova pod uticajem novih saznanja. Kako je to u ovom sluaju
nemogue, rezultati ovog istraivanja mogu posluiti kao ilustracija stavova prema
engleskom meu mladim ljudima kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji, jer je
samo 35 britanskih ispitanika roeno pre 1970, dok je samo jedan ispitanik iz
Jugoslavije roen pre 1971.
Upitnici distribuirani u Britaniji i Jugoslaviji samo su donekle isti, a
razliiti su utoliko to upitnik za britanske studente sadri neto vei broj pitanja
40, a za jugoslovenske 30, tako da se poreenje rezultata vrilo samo tamo gde je to
mogue. Upitnici sadre jedan broj pitanja otvorenog tipa da se ne bi uticalo na
odgovore ispitanika, dok je vei broj pitanja zatvorenog tipa. Upitnici takoe sadre
jedan broj tvrdnji, a izborom pozitivnog ili negativnog odgovora ispitanici su
navodili da li se sa odreenom tvrdnjom slau ili ne.
Ukrteni su podaci dobijeni sa razliitih punktova u Britaniji, odnosno
razliitih univerziteta u Jugoslaviji.
Smatra se da se putem upitnika, kakav je korien za ovo istraivanje, ne
moe dobiti prava slika stavova ispitanika prema jeziku i jezikim varijetetima.
Zbog toga se tako dobijeni rezultati obino razmatraju sa rezervom, jer se ne moe
lako proveriti do koje mere su nesvesna i duboko ukorenjena lina oseanja
ispitanika zaista iskazana, a pogotovo u sluajevima kada nisu u skladu sa drutveno
prihvaenim stavovima.
Tako je npr. zanimljivo da je 267 (89%) britanskih ispitanika navelo da
govore standardni engleski. Jo zanimljivije je da je vie od treine ispitanika tj.
33.7% navelo da engleski ne govori sa regionalnim akcentom, to navodi na
zakljuak da ovi ispitanici ili smatraju da su govornici prihvaenog izgovora koji je
regionalno neutralan, ili veruju da se jezik moe govoriti bez akcenta.
Sa rezervom takoe treba uzeti odgovore ovih ispitanika na pitanje gde su
uili standardni engleski, koje je sadralo vie ponuenih odgovora, jer je od
ukupno 267 ispitanika, njih 213 navelo da su ga uili kod kue (od kojih 104 da su
ga uili samo kod kue), 137 je navelo da su ga uili u koli (od kojih 31 da su ga
uili samo u koli), dok je 40 ispitanika pored kue i kole navelo prijatelje, a 37
radio i televiziju.
U istom smislu treba posmatrati i odgovore jugoslovenskih ispitanika na
pitanje kojom varijantom engleskog govore, jer je 228 ili 71,2% navelo britansku, 77

(24%) ameriku, a samo 14 (4,7%) navelo je da govori meavinom britanske i


amerike varijante.
Ne moe se proveriti koliko se ovi odgovori poklapaju sa stvarnom
upotrebom, ali se zasigurno jednim delom zasnivaju na stavovima prema
standardnom engleskom u sluaju britanskih ispitanika, odnosno na stavovima
prema britanskoj varijanti u sluaju jugoslovenskih ispitanika.
S druge strane, ako je tano da se putem upitnika dobijaju odgovori koji su
vie u skladu sa onim to bi trebalo da se kae, a ne sa onim to ispitanici stvarno
misle, onda su se mogli oekivati i drugaiji tj. lepi rezultati. Tako je sa tvrdnjom
da je ameriki engleski podjednako dobar kao i britanski, navelo da se slae samo
54% britanskih ispitanika, ali i 73,8% njihovih kolega iz Jugoslavije; a sa tvrdnjom
da je govorni engleski podjednako dobar kao i pisani sloilo se samo 44,7%
britanskih u poreenju sa 79,4% jugoslovenskih ispitanika. Meutim, pri takvim
rezultatima, neki odgovori iznenauju, kao u sluaju kada 94% britanskih ispitanika
navede da se slae sa tvrdnjom da gramatika standardnog engleskog treba da se
predaje i u osnovnim i u srednjim kolama.
S obzirom na izabrani metod istraivanja oekivalo se da ispitanici ne
odgovore na neka pitanja i time pokau odreen stepen svesnog oslobaanja od
izvesnih stereotipa koji su meu jezikim laicima vrlo rasprostranjeni. Meutim,
bilo je i iznenaenja. Tako na pitanje u kojoj zemlji se govori najbolji engleski,
odgovor nije dalo samo 18,3% britanskih ispitanika, a 64% je navelo Britaniju, dok
su svi jugoslovenski ispitanici odgovorili na ovo pitanje, od kojih je 86,2% navelo
istu zemlju.
Ispitanici nisu odoleli ni izricanju estetskih sudova. Tako npr. na pitanje o
najlepem akcentu engleskog, koji se naao samo u upitniku za britanske studente,
odgovor nije dalo samo 17,5% ispitanika, dok je za 32% najlepi akcent irski, za
23,6% kotski, a samo za 12,9% to su akcenti june engleske.
Pitanju o najrunijem akcentu odolelo je samo 12% ispitanika, dok su se
birmingemski, liverpulski i kokni nali na prva tri mesta. Zanimljivo je da je 8,7%
ispitanika iz kotske navelo da je prihvaeni izgovor najruniji.
Tako se na osnovu nekih rezultata moe i zakljuiti da odgovori britanskih
ispitanika na neka pitanja odraavaju i teritorijalni raspored i istorijske razvojne
puteve standardizacije engleskog, jer je npr. mnogo vie ispitanika iz kotske i
Severne Irske bilo spremno da prizna da govore engleski sa regionalnim akcentom
nego njihove kolege iz Engleske i Velsa. Takoe je zanimljivo uoiti da se nijedan
ispitanik iz Severne Irske nije sloio sa tvrdnjom da svi stanovnici Britanije treba da
govore Bi-Bi-Si engleski. Ove dve grupe ispitanika nisu visoko vrednovale akcente
june Engleske u estetskoj ravni, tako to ih je samo 6,7% ispitanika iz Severne
Irske navelo kao najlepe, a to nije uinio nijedan ispitanik iz kotske. Pored toga,
samo 2 ispitanika iz Severne Irske i 1 ispitanik iz kotske naveli su da je engleski

najlepi jezik na svetu. U ravni moralnih sudova, manji procenat ispitanika iz ovih
delova Britanije naveo je da amerikanizmi kvare britansku varijantu, naroito u
odnosu na ispitanike iz Engleske kod kojih su se, procentualno gledano, u najveem
broju sluajeva ispoljili stereotipi vezani za presti standardnog britanskog
engleskog.
Meutim, kada se posmatraju odgovori sve etiri grupe britanskih
ispitanika, rezultati ukazuju da su ovi ispitanici kroz svoje odgovore izrazili
eklektike stavove prema standardnom engleskom i drugim varijetetima, a koji se
proteu u kontinuumu od jezike konzervativnosti do tolerantnosti.
Rezultati ukazuju da su eklektike stavove u neto veoj meri izrazili
ispitanici iz Velsa, to se moe ilustrovati poreenjem reakcija na dve tvrdnje. Iako
se 50,6% ispitanika sloilo sa tvrdnjom da veina Britanaca govori lo engleski,
84,8% je takoe navelo da deli miljenje da britansko drutvo treba da bude
tolerantnije prema onima koji ne govore ovaj jezik pravilno.

S druge strane, poreenje ukupnih rezultata ankete


sprovedene u Britaniji i u Jugoslaviji ukazuje da je manji
procenat britanskih ispitanika izrazio negativne stavove i
stereotipe vezane za regionalne varijetete i akcente engleskog
nego to je to sluaj sa jugoslovenskim ispitanicima. Na ovu
razliku izmeu optih rezultata donekle su uticali i odgovori
ispitanika iz kotske koji su pokazali visok stepen lingvistike
kulture, i u veoj meri izrazili egalitarne stavove prema
varijetetima engleskog i njihovim govornim predstavnicima od
svojih kolega iz Velsa, Engleske, i Severne Irske. Pored toga, pri
komparativnoj analizi rezultata treba imati u vidu da velika
veina jugoslovenskih ispitanika nikada nije bila u Britaniji, tj.
da im nedostaje lino iskustvo, jer je samo 48 (12,8%) navelo da
su bili u nekoj zemlji u kojoj se engleski govori kao maternji
jezik, od kojih je samo 24 (6,4%) navelo Britaniju.
Iako je veina jugoslovenskih ispitanika izrazila egalitarne stavove prema
amerikom i britanskom engleskom kao i prema pisanom i govornom engleskom, na
osnovu optih rezultata moe se zakljuiti da su u reakcijama na jedan broj tvrdnji
izrazili konzervativnije stavove od svojih kolega iz Britanije, to se moe videti iz
dole navedenih rezultata:
Ispitanici
iz:
Slaem se sa tvrdnjom:
Britanije
Jugoslavije
Pripadnici radnike klase u Britaniji
su obino nemarni u govoru.
69,7%

27,3%

Mladi ljudi u Britaniji u proseku


ne govore tako dobro kao starije generacije.

25%

47,2%

Regionalni izgovori su obino runiji


od Bi-Bi-Si engleskog.
65,6%

24%

Svi stanovnici Britanije bi trebalo


da govore Bi-Bi-Si engleski.
35%

6%

Regionalni dijalekti nisu gramatiki


ispravni koliko i Bi-Bi-Si engleski.
83,8%

42,7%

Engleski jezik se sve vie kvari.


69%

27%

Ne treba dozvoliti da standardni


engleski trpi promene.
46%

29,7%

Britaniji je potrebna akademija za jezik


da sprei promene u engleskom.
46%

22,7%

Meutim, kroz analizu odgovora na neka pitanja mogu se


uoiti i izvesne slinosti u izraenim stavovima britanskih i
jugoslovenskih ispitanika. Tako su slini rezultati dobijeni u
odgovorima na pitanja:
ko govori najbolji engleski?
ko treba da vodi rauna o ovom jeziku?
kakav je uticaj amerike varijante na britansku?
u kojoj zemlji se govori najbolji engleski?
kao i u reakcijama na jedan broj tvrdnji.
Ovo naravno nisu jedine slinosti i razlike, ali neke slinosti u stavovima
navode na zakljuak da se izvesni stereotipi i predrasude prenose iz anglofonih
zemalja, verovatno najvie putem masovnih medija, pogotovo ako uzmemo u obzir
da je veoma mali broj ispitanika boravio u nekoj od tih zemalja. Tako bi se stereotip

o tome da stanovnici Britanije azijskog porekla govore engleski nepravilno mogao


smatrati uvezenim, a sa ovom tvrdnjom se sloilo 66,9% jugoslovenskih
ispitanika.
Neki stereotipi se verovatno stvaraju u toku uenja engleskog, jer se
eksplicitna norma standardnog engleskog u tom procesu prezentuje na preskriptivan
nain, ime se delimino moe objasniti zato se ukupno 83,3% jugoslovenskih
ispitanika sloilo sa tvrdnjom da regionalni dijalekti nisu gramatiki ispravni koliko
i Bi-Bi-Si engleski, za razliku od 54,3% britanskih ispitanika koji su naveli da se sa
ovom tvrdnjom ne slau.
Odreeni sudovi o maternjem jeziku oigledno se reflektuju i na strani
jezik, to bi se moglo ilustrovati tvrdnjom da je govorni engleski podjednako vredan
kao i pisani, sa kojom se slae 79,4% jugoslovenskih i 44,7% britanskih ispitanika.
Ako imamo u vidu ve pominjane nedostatke istraivanja stavova putem
upitnika, ukupni rezultati ankete ipak potvruju da meu izvornim a i neizvornim
govornicima jo uvek ivi svojevrsna mitologija koja je nastala tokom
standardizacije engleskog jezika. Kako i sam pregled istorijskog razvoja
standardnog engleskog, prezentovan u ovom radu, potvruje da se drutveni stavovi
prema jeziku ne menjaju ni lako ni brzo, ne bi trebalo donositi optimistiki zakljuak
da e se tokom vremena studenti engleskog jezika osloboditi mnogih predrasuda i
stereotipa, i da e neke negativne stavove prema jeziku i jezikim varijetetima
preobraziti u pozitivne. Pre se mogu oekivati promene u intenzitetu stavova i
nainu na koji se izraavaju. Ako dosadanja istraivanja pokazuju da stepen
poznavanja injenica o jeziku utie ili bar moe da utie na manifestovanje
stavova o jeziku8, jasno je koliko je lingvistika kultura u okviru opte jezike
kulture vana za sve studente engleskog koji e, kao budui nastavnici i jeziki
strunjaci, neminovno iriti i stavove prema engleskom i svim njegovim
varijetetima.

Uopteno gledano, u ovoj doktorskoj disertaciji proces


standardizacije engleskog jezika opisuje se kroz kombinaciju
teorijskog, deskriptivno-analitikog i empirijskog pristupa kako
bi se pod okriljem sociolingvistike i socijalne psihologije dobila
celovitija slika ovog kompleksnog fenomena iji je produkt
standardni engleski koji, kao teorijski konstrukt, kao ideoloki
mit, i kao drutvena stvarnost, stalno izmie imaginarnom
zavretku ovog procesa.

Bugarski, R. (1997). Jezik u kontekstu. igoja, Beograd, 252.

SOCIOLINGUISTIC AND SOCIOPSYCHOLOGICAL ASPECTS OF


THE STANDARDISATION OF ENGLISH
ABSTRACT:

This dissertation deals with a sociolinguistic and


sociopsychological analysis of the standardisation of English in
Great Britain. The descriptive part of the study contains a
sociolinguistic picture of contemporary Britain, a description of
language standardisation as a historical process, and a short
comparative analysis of the linguistic situation in the United
States of America, as well as in some other countries where
English is spoken as a native, second or foreign language.
The descriptive part, reinforced with illustrations of attitudes expressed
towards the English language and its varieties, serves as a background to the central
part of the study, which is an empirical investigation into attitudes towards this
language.
The investigation, based on a survey, was carried out in Great Britain from
November 1995 to May 1998, and in Yugoslavia from April to December 1997. The
sample included 620 students of English: 300 from Great Britain and Northern
Ireland, and 320 from Yugoslavia.
The aim of the survey is to cast a light on the attitudes to language which
are still alive among native and non-native speakers of English.
The results of the survey conducted in Great Britain confirm the initial
hypothesis that native speakers of English tend to express some attitudes which
reflect diverse historical and regional paths of standardisation, as well as some deeprooted stereotypes related to the notion of standard language.
The results of the survey carried out in Yugoslavia confirm yet another
initial hypothesis that certain attitudes and stereotypes related to language
standardisation and standard English spread to the countries where English is
learned and used as a foreign language. The results also suggest that certain attitudes
towards the respondents mother tongue may influence attitudes towards English,
whereas some attitudes might be formed under the influence of the normative
approach to foreign-language teaching.
Key words: standardisation, standard English, variety, accent, speaker, usage,
attitude, stereotype.


Elena Dukeska (Skopje)
A CONTRIBUTION TO THE STUDY OF THE INFLUENCE
PRONOMINAL
INFLEXION
ON
NOMINAL
INFLEXION
MYCENAEAN GREEK

OF
IN

This work studies the details of the influence of pronominal inflexion on the
nominal inflexion in Mycenaean Greek. Both in respect of the function as well as of
the inflection, pronouns differ from all other nomina. However, in the course of the
development, the pronominal inflexion was gradually getting closer to the nominal
inflexion. In most of cases, the endings of the pronouns which distinguish gender
and the nouns from the -o/e- and -a- declension became even. So, in most of the
Greek dialects, for example the declension of the demonstrative pronoun
o9, h,( to/ from the stem *so-/to- differs from the declension of the nominal -o/e- and a- stems only in nom. sing. masc., cf. lu/ko-v opposite to o(, Skt. s, Goth. sa, in
nom. acc. neut., cf. zugo/-n opposite to to/, Skt. ta-d, Goth. a-t-a and in nom. acc.
dual fem., cf. sth/l-a> (Attic.) opposite to t-w/.
From the comparison between the declensions of thematic and athematic
nouns and the pronouns which distinguish gender, it becomes evident that
specifically pronominal are also the endings *-osZo and *-eso gen. sing. masc. and
neut., cf. t-oi~o, Skt. t-sya (< *so-/to-) and t-e/o, OCS. c-eso, Goth. hw-is (<
*q`e/o-); *-oi, *-ai nom. plur. masc. and fem., cf. t-oi/, t-ai/ (< *so-/to-, *sq/tq-), Lat. qu-i, qu-ae (< *q`e/o/q-); *-qsrm gen. plur. fem., cf. t-a>w
/ n, Skt. tsam (< *sq-/tq-), Lat. qu-qrum (< *q`q-), and probably the gen. loc. dual ending
*-oZous, cf. Skt. t-yrs, OCS. t-o (< *so-/to-).
The leveling of the pronominal inflexion with the nominal inflexion was
certainly a mutual process. The pronouns also took some nominal endings, cf. nom
plur. fem. Skt. t-As, Avest. t-q, Goth. -rs, Litv. t-s opposite to Dor. t-ai/, Ion.
Att., Arc. Cyp., Lesb. a(i/ (<*sq-/tq-). This perhaps speaks best of the fact that the
pronominal endings appeared in the inflexion of the nominal -o/e- and -a- stems as a
result of the horizontal analogy within frequent syntagms consisting of nouns and
pronouns. Pronouns which distinguish gender are functioning as adjectives, cf. Gr.
oi( lu/koi, Lat. iste lupe, OCS. ti vlqi. On the other hand, the pronominal endings
got extended to the nouns probably because of the tendency to maintain the
functions of the case forms in the nominal declension. This probably was the reason
why the endings *-sZo and *-so appeared in the gen. sing. of the nominal thematic

declension. The nominal ending *-es/-os/-s was not sufficiently distinctive from the
nom. sing. *-s. Perhaps, such is the case also with the the masculine *-a- stems gen.
sing. in Greek dialects. After the ending *-s appeared in nom. sing., the old genitive
ending *-qs was not functional any more, and therefore a new ending -a>o was
created.
The leveling of the pronominal and nominal inflexion did not happen to the
same extent in all Indo-European languages. Mostly spread is the substitution of the
nominal ending *-es/-os/-s in the gen. sing. of the nominal -o/e- stems by the
pronominal endings*-sZo and *-so. It is apparent in the Indo-Iranian and Germanic
languages, then in Greek, Gothic, Armenian language, and there are also isolated
examples in Faliscan. In several languages too, the pronominal ending *-i appeared
in the declension of the nominal -o/e- stems, that is in Balto-Slavic languages, in
Latin, Greek and partly in Gothic and Old Irish. Less disseminated is certainly the
appearance of this pronominal ending and the gen. plur. ending *-srm in the
declension of the nominal -a- stems. It is present only in Latin and Greek. The gen.
loc. dual ending *-oZous appears in the inflexion of nominal -o/e- and -a- stems in
the Indo-Iranian languages. If the ending -oiun is related to the Skt. -ayrs, OCS. o, then in Greek it appears not only in the nominal -o/e- and -a- stems inflexion,
but also in the nominal athematic stems inflexion.
The influence which the pronominal inflexion made on the nominal inflexion
differs in the particular languages in respect of chronology as well. Traces from the
previous state have not been preserved in all languages to same extent, and within
the Greek dialects there are not such traces at all.
But, is the situation same in the Mycenaean period of the Greek language?
The purpose of the study in this work is to find out if there is such data on the
Mycenaean tablets, which would increase our information about the influence of the
pronominal inflexion on the nominal one in the Greek language and about its
chronology. The previous research has shown that the archaic features of the
Mycenaean Greek from the second half of the second millenium BC are present on
phonetic, morphological and syntactical level. Significant for the study of the
influence of the pronominal on the nominal inflexion is the fact that in Mycenaean Z
is still written in initial and intervocalic position, and so is occasionally h from
initial and intervocalic s, that there are no contractions yet, that the nom. acc. dual
ending -r appears in the inflexion of the nominal feminine -a- stems, that the
instrumental exists independently from the dative.
On the other hand, Mycenaean tablets are specific because of the way they
are written and the administrative nature. The syllabic script is not always precise.
The fact that the length of the vowels is not recorded, and s, n, i are omitted at the
end of the word especially complicates problems related to the morphology of case
forms. Because of the restricted lexical repertoire, some categories of words, like

personal pronouns for first and second person or verbal forms for first and second
person are completely missing. Due to the elliptic style of the scribes, the syntax is
often inconsistent, and this makes the study of the syntactic function of the case
forms quite difficult. The texts are in great measure damaged and because of the age
often there are no parallels in the historical Greek dialects for the interpretation of
particular words. Because of all these specific features analyzing the pronominal and
nominal forms we have to have in mind not only the comparison of the linguistic
facts from the Mycenaean period with the facts from other Indo-European languages
and Greek dialects, but also the epigraphical and paleographical analysis, and even
the archaeological circumstances in which a tablet has been found.
This work consists of introduction, five parts in which separately are
analyzed pronoun forms, genitive singular forms from the nominal -o/e- stems and
masculine genitive singular forms from the -a- stems, dual forms, masculine and
feminine nominative plural forms from the -o/e- and -a- stems and genitive plural
forms from the -a- stems. The analyzed material is presented in a survey of the
forms according to the tablets and in tables, attached to each of the five parts
concerning the analysis of the pronominal and nominal forms.
Due to the administrative nature of the texts pronouns are scarcely attested in
Mycenaean tablets. However, the analysis has shown that in spite of this,
Mycenaean testimony for the development of the pronouns in Greek is quite
indicative. Most frequent (372 instances) and at the same time the only pronoun
attested with examples out of the Pylos archive is the pronoun to/(s)sov,
to(s)so/sde. From the other pronouns, the personal pronouns min and sfei~v, the
reflexive possessive pronoun o(v
/ , the demonstrative pronouns o(,/ h(,/ to/ , au)to/v,
to/(s)sov, a(t
/ erov, the relative pronoun o(,/ h(,/ o(/ we have examples only in Pylos.
Although isolated, the examples of these pronouns are significant because they are
their oldest written forms.
In this sense, although there are only 5 genitive singular forms among the
pronouns, it is indicative that they all have the ending *-sZo and that they belong to
different pronouns, the possessive pronoun and three demonstrative pronouns. It is
important that on the tablets there are some pronominal forms, of which there are no
traces in Greek dialects later on, but which have parallels in other languages, for
example the form to-to, /totto(d)/ (PY Aq 64), nom. acc. of a reduplicated
demonstrative stem *to-, Skt. tttad and the form to-me, /tp(m)mei/ (PY Ep 613.8),
dat. loc. sing. of the demonstrative pronoun o(,/ to/ (< *so-/to-) formed with the
element -sm-, Skt. ta-sm-qi, Goth. a-mm-a, OCS. to-m-u. On the other hand the
forms mi, /min/ (PY Ep 704.5; Na 926) and pe-i, /sphei(h)i/ (PY An 519.15; Na
395.B) show that pronouns like min and sfei~v typically Greek, are already existing
in the period of the Mycenaean tablets. Indicative is also the form a2-te-ro nom. acc.
sing. /hateron/ (PY Ma 365.2), because it confirms the antiquity of Attic qa/teron

and Doric a(t


/ erov. It is interesting that forms of the pronoun to(s)so/v with the
particle -de are present only on the Pylos tablets, and the only example to-so-de
from Knossos (KN Ga 1530.7) has the adversative de/.
Unlike the pronouns, nouns are well attested on the Mycenaean tablets,
especially forms of the gen. singular. The analysis of these forms has shown that on
the tablets there are important data which throw new light on the question whether o/e- stems gen. forms in -ou and -w, contain the ending *-sZo or *-so, cf.
lu/k-ou and Skt. vUka-sya, Avest. vehrka-hyq opposite to Goth. Wulfi-s, OHG. wolfes and how was the masculine -a- stems ending-a>o created?
Genitive sing. forms of the nominal -o/e- stems in Mycenaean tablets end in o-jo, that corresponds to Thessalian and Homeric -oio, cf. i-qo-jo, /(h)ik`oZo/ (PY
Ea 59.5), i(p
/ poio (Q 87) from i(/ppov horse, ne-wo-jo, /ne`oZo/ (KN Fh 5506.b),
ne/oio (R 36) from ne/ov new. The number of instances (329) and scribes in
different places (30 scribes in Pylos, Knossos, Mycenae and Thebes) clearly speaks
that the pronominal gen. sing. *-osZo was already spread in the nominal inflexion in
Mycenaean. It is indicative that among the Mycenaean forms in -o-jo there are no
real examples with ablative meaning, but most important is that in Mycenaean there
are no gen. forms in -o-o. On one hand, this shows that the pronominal ending *oso was not present in the thematic declension, and on the other hand, that the
development *-osZo > *-oZZo > *-oZo > *-oo has not been accomplished yet in the
Mycenaean period. Therefore the forms in -ou and -w have been probably created
from -oo (< *-osZo) in the Posmycenaean period.
Masculine -a- stem nouns in Mycenaean have only uncontracted gen. sing.
forms in -a-o, /-qo/, -a>o, cf. pu-ra-ta-o, /Pulartqo/ (PY Jn 605.11),
Pula/rta>o (Q 367, l 277); ke-u-po-da-o, /kheuspondqo/ (KN C 1044.b). These
forms alike the gen. sing. forms in -o-jo are well attested on Mycenaean tablets.
There are 67 examples in Pylos, Knosos and Thebes from 14 identified scribes. On
one hand, the fact that the gen. forms in -o-jo and -a-o stand next to each other on
the Mycenaean tablets indicates that the gen. sing ending -a>o from the masculine -astems has not been created on the analogy of -oo. On the other hand, Mycenaean -ao could be indicator that gen. sing. forms from the nominal masculine -a- stems have
the pronominal ending *-so. Gen. forms in -a>o later on are preserved only in
Homeric and Aeolic dialects.
There are many questions related to the interpretation of the dual forms in
Greek dialects, which come out of the lack of corresponding parallels out of Greek.
Is the athematic ending -e old, cf. pate/r-e, ui(ei~ (< ui(ei-e), Litv. ugus-e, OIr. athir
(< pYter-e), Skt. pitr-q and is it also contained in the nominal -o/e- stems ending in
-w (< *-r)? Was the ending *-e, specific for the neuter and feminine nouns out of
Greek, cf. zug-w/ opposite to Skt. yug-, OCS. i-h; o)s
/ s-e opposite to Skt. akW-e,
OCS. oc-i, Litv. ak-; t-w/ sth/l-a> opposite to Skt. v-e; OCS. rq-h, Litv. rank-

in some previous period present in Greek too? Is the ending -oiin (< -oiun ) related
to the Skt. gen. loc. ending -ayr of the -o/e- and -a- stems, which is characteristic
for the pronouns and the number two, cf. vUk-yr, sv-yr and t-yr, d(u)v-yr
or is it an innovation within Greek on the analogy of the dat. loc. plur. in -oisi and
instr. plur. in -oiv?
On the Mycenaean tablets there are certain dual forms only in nom.
accusative. The only example of dual, not in nom. accusative, the form du-wo-u-pi,
/d`oiumphi/ from dwo, /d`r/, du/w shows that the instr. abl. plur. ending *-phi, -fi
later preserved in Greek dialects only in petrified forms like i}-fi, dakruo/-fin etc.,
in Mycenaean was used in dual too, and that Arc. Cyp. forms in -oiun are older than
forms in -oiin and could probably be related to the Sanskrit gen. loc. dual forms in ayr.
The analysis of the nom. acc. dual has shown that in Mycenaean, thematic
and athematic nouns from all genders were already ending in -w and -e. The
analysis has also shown that in this period the ending -w was also spread to the
feminine -a- stems, in Pylos, cf. ke-ke-me-no , ko-to-no dwo, /k(h)ekhemenr ktoinr
d`r/ (PY Eb 338.B) from /k(h)ekhemenq ktoinq/ land possessed temporarily and
in Knossos, cf. i-qi-jo, /(h)ik`iZr/ (KN Sd 4401.b) from /(h)ik`iZq/ chariot,
probably in order to avoid the homonymy with nom. plur. forms in -ai. Apart from
nom. acc. dual forms in -o, /-r/, the nouns from -a- stems, both in Knosssos and in
Pylos show forms in -a. The fact that nouns have two times less forms in -o than
forms in -a, and adjectives and participles two times more could be an indicator that
the ending *-r first appeared in the inflexion of the adjectives. It is interesting that
both Knossos and Pylos scribes always wrote ko-wa the nom. acc. dual form of the
noun ko-wa, /korwq/, Ion. kou/rh. The need to avoid the homonymy with the nom.
acc. dual form ko-wo from the noun ko-wo, /kor`os/, Ion. kou~rov probably was the
motivator to preserve the old dual ending *-ai at least in this noun.
The addition of the athem. ending -e in the -a- stems nom. acc. dual forms in
Knossos, cf. nom. acc. dual e-qe-ta-e, /(h)eq`etqe/ (KN Am 821.1) from e-qe-ta,
/(h)eq`etqs/, e(pe/tav follower has a parallel in Postmycenaean, cf. (Lac.)
e)pa/koe from e)pa/koov.
The pronominal inflexion also influenced -o/e- and -a- stems nom. plur.
forms. But, unlike the Italo-Celtic dialects, which keep traces from the old nominal
ending -es, cf. Osk. biv-us, scrift-as; Umbr. Ikuvin-us, urt-as, OIr. fir-u (voc. plur.),
Greek dialects in the nominal -o/e- and -a- stems show only the pronominal ending
*-i, cf. i(p
/ po-i, lu/ko-i, qea-i/, nu/mfa-i. The analysis of the nom. plural reveals that
this is so, because the pronominal ending *-i was introduced in the nominal
inflexion probably in the Premycenaean period already.
We could pose the question if the Mycenaean -o/e- and -a- stems nom. plural
forms in -o and -a had the endings *-oi and *-ai or the endings *-rs and *-qs? Yet,

the use of the syllabogram *33, /rai/, /lai/ in the Pylos archive directly shows that in
Mycenaean the pronominal nom. plur. ending *-i was already spread to the
nominal -o/e- and -a- stems. And dual forms in -o, /-r/ indirectly testify that this was
the case even in those instances when the endings *-ai and *-oi were not specifically
recorded, not only in Pylos, but also in Knossos, cf. pi-je-ra3 , to-qi-de-ja *200vas 3
(PY Ta 709.1), /phiZelai torq`ideZai 3/ 3 dishes with spiral decoration, ko-wo , me-wijo-e 4, /kor`oi me`iZo(h)es 4/ (KN Ai 824.2) 4 younger boys.
The analysis of the nom. plural has also shown that the athem. ending -ev
perhaps already in Mycenaean in some instances had an accusative function. Some
forms in Mycenae and Pylos ending in *-es in the context of acc. plural, cf. o-di-dosi , du-ru-to-mo ... a-ko-so-ne, /(h)r didonsi drutomoi aksones/ (PY Vn 10) how the
woodcutters contribute axles perhaps correspond to the acc. plur. forms in -ev
appearing in Greek dialects in the period of koinh/.
Mycenaean is also indicative regarding the nominal -a- stems gen. plur.
forms. The pronominal ending *-qsrm was already present in Mycenaean, both in
the feminine -a- stems, cf. ko-to-na-o, /ktoinq(h)rn/ (PY Ed 236.1; 901.1) from koto-na, /ktoinq/, ktoi/na portion of land, and in the masculine, cf. e-re-ta-o,
/eretq(h)rn/ (PY Ad 684 lat. sup.), e)reta/>wn (b 319) from e)re/thv rower, sailor.
However, as in the case of the gen. sing. from the masculine -a- stems, there are
only uncontracted gen. plur. forms in -a-o, /-q(h)rn/ on the tablets. Unfortunately,
all examples are written in Pylos (60 forms and 5 identified scribes), and only one in
Knossos.
In spite of all problems related to the interpretation of the pronominal and
nominal forms in Mycenaean period, these forms are significant because they are the
first written testimony for the chronology of the influence of the pronominal
inflexion on the nominal inflexion. The analysis of the material clearly shows that
the pronominal endings of gen. singular *-osZo, nom. plural *-oi, *-ai, gen. plural *qsrm and probably the pronominal ending *-so are already present in the inflexion
of the nominal -o/e- and -a- stems in the Mycenaean period. It could be argued that
there are differences in the language of Knossos, Pylos and the other places. In
Knossos, forms from the pronoun to(s)so/sde are missing, and the relative stem *Zoin Pylos is more frequently written o-, than in Knossos. But, it is important that there
are no such differences from one place to another which would indicate possible
different chronology of the influence of the pronominal on the nominal inflexion
within Mycenaean. The fact that in the thematic gen. singular there are no certain
forms in -o-o, and in masculine -a- stems gen. sing. and in -a- stems gen. plur.
there are no contracted forms, indicates that Mycenaean was still more archaic in
some aspects than the historical Greek dialects.

Sybilla Dakovi (Univerzitet u Vroclavu, Poljska)


ONOMATOPEJE I UZVICI U SRPSKOHRVATSKOM I POLJSKOM JEZIKU
KONTRASTIVNA ANALIZA
Onomatopeje i uzvici u srpskohrvatskom i poljskom jeziku kontrastivna
analiza, tema je magistarske disertacije koju je Sybilla Dakovi odbranila 3. VI.
1998. na Univerzitetu u Poznanju, Poljska. Mentor disertacije je bio prof. dr D.
ipka, a komisiju su sainjavali prof. dr hab. T. Zdancewicz i prof. dr D. ipka.
Cilj rada je bila analiza sistema srpskohrvatskih i poljskih onomatopeja i
uzvika, te njihova usporedba. Analizi je podvrgnuta fonetska, morfoloka i
semantika razina, te naini opelingvistikog pristupa temi.
Grau za istraivanja ini fond 310 srpskohrvatskih i poljskih onomatopeja,
340 uzvika i 1500 onomatopejskih i uzvinih derivata, sadranih u Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika Matice srpske (19671976) i Sowniku jzka polskiego
pod red. M. Szymczaka (1987).
Struktura rada koncipirana je tako da dijeli materijal na etiri integralne
cjeline. Kao prilog disertacije umjeteni su popisi rjenikog materijala, posebno
srpskohrvatskog i poljskog, te njihov spoj, koji ini vrstu dvojezikog rjenika
onomatopeja i uzvika. Sadrani su takoer grafikoni, koji predstavljaju statistike
podatke.
I.
Prvi dio disertacije pokazuje status onomatopeja i uzvika u kontekstu
dosadanjih lingvistikih istraivanja. Obuhvaa povijest prouavanja ove teme od
antikog doba do naih vremena. Dalje su razmatrani naini definiranja onomatopeja
i uzvika u opim i strunim rjenicima i mjesto koje zauzimaju u poljskoj i
srpskohrvatskoj gramatikoj i leksikografskoj tradiciji. Ovaj pregled nam je pokazao
to da kada su u pitanju uzvici dolazi do nesuglasnosti. Prva nesuglasnost u vezi je s
problemom da li su uzvici i onomatopeje rijei, pri tome srpska tradicija sklona je
nepriznavanju uzvicima statusa rijei, dok su u poljskoj uzvici tretirani kao rijei.
Drugo sporno pitanje odnosi se na semantiku karakteristiku uzvika, naime jesu li
uzvici autosemantiki ili sinsemantiki. Sljedea nesuglasnost tie se toga da li
tretirati onomatopeju kao vrstu uzvika ili kao posebnu jezinu pojavu.
U dijelu posveenom gramatikama uzvici su promatrani takoer s
perspektive podjele na vrste rijei, gdje se u srpskim izvorima za klasifikaciju
upotrebljava preteno semantiki ili morfoloko-semantiki kriterij, a u poljskim sve
ee koriten je sintaktiki ili sintaktiko-morfoloki kriterij, to utjee na nain
predstavljanja onomatopeja i uzvika i njihovu unutranju podjelu.
Pregled jednojezinih i viejezinih rjenika doveo nas je do konstatacije da
kako u poljskim, tako i u srpskohrvatskim rjenicima postoji problem pridavanja

oznaka uzvicima, a prije svega onomatopejama. Veini rjenika nedostaje


konsekventnost u oznaavanju te vrste leksema, tako da u jednom rjeniku moemo
sresti nekoliko naina oznaavanja ili nedostatak oznake uope.
II
Drugi dio posveen je mjestu koje onomatopeje i uzvici zauzimaju u
jezinom sistemu. Polo se od pokazivanja prirode onomatopeja i uzvika u
povezanosti s psihomotorikim osobinama ovjeka. U tom kontekstu predstavljene
su glavne teorije geneze ljudskog jezika.
Sljedea toka disertacije je semiotiki pristup, gdje se, prema klasifikaciji
znakova T. Milewskog, onomatopeje javljaju kao motivirani semantiki signali, a
primarni uzvici kao simptomi. Onomatopeje i uzvici razmatrani su takoer s gledita
Peirceove opozicije type token, semantikog i pragmatikog smisla.
III
U analitikom dijelu leksiki materijal je podjeljen prema semantikim
karakteristikama. Uzvici su podjeljeni na dvije glavne grupe: grupu impulzivnih
uzvika, koji izraavaju emocionalna stanja i imperativnih uzvika koji izraavaju
volju. U svakoj od ovih grupa nalaze se tri podgrupe (podjela E. Orwinske
Ruiki).
Grupu impulzivnih uzvika dijelimo na:
senzitivne uzvike koji izraavaju osnovne osjeaje, nastale na temelju utjecaja
imbenika koji dolaze iz ovjejeg okruja, npr. polj. oj, aj, s-h. joj, jao izraavaju
osjeaj fizikog bola, polj. mniam, s-h. njam izraavaju pozitivan osjeaj ukusa.
emotivne uzvike koji se odnose na psihiku sferu, a izraavaju razliita
emocionalna stanja, npr. polj., s-h. o osjeaj uenja, ah osjeaj aljenja.
intelektualne uzvike, s veim angamanom intelekta nego afekta, npr. polj. ba, s-h.
ma naglaeno potvrivanje, polj. ojej, s-h. ajoj zbunjenost.
U grupi imperativnih uzvika nalaze se:
demonstrativni uzvici oni koji skreu panju: ej, halo
naredbe polj. sio, s-h. hu koje se koriste pri tjeranju ivotinja, polj. wio, s-h. iha
tjeranje konja
pozdravi koji izraavaju elju dobrodolice ili opratanja, polj. cze, s-h. zdravo.
Onomatopeje su podjeljene na etiri grupe prema vrsti pojave koju
reprezentira (podjela E. Siatkowske):
onomatopeje koje reproduciraju zvukove prirodnog ili umjetnog porijekla, npr.
polj. wir-wir, s-h. iv-iv ivkanje vrabaca, polj. dzy-dzy, s-h. cin-cin zvuk
zvonia
onomatopeje koje reproduciraju zvuk sudara dvaju krutih tijela: polj. brzk, s-h.
zvek oznaavaju zvuni udarac, puk-puk , s-h. kuc-kuc zvuk kucanja na vrata

onomatopeje koje reproduciraju zvukove izazvane sudarom krutog tijela sa


zrakom, polj. bzz, s-h. zzz zvuk leta kukaca, fiu, s-h. fiju zvuk prolijetanja
neega, npr. puanog metka
onomatopeje koje reproduciraju zvukove izazvane sudarom krutog tijela s
tekuinom, npr. polj. chlup, plusk, s-h. bu zvuk udarca po tekuini; polj. ciap, sh. ljap zvuk hodanja po neemu mokrom.
Analiza leksema svrstanih u navedene grupe donosi nam ove zakljuke:
1. Fonetska i morfoloka karakteristika:
Impulzivne uzvike karakterizira visok stupanj poliseminosti. Emotivni i
intelektualni uzvici su vie polisemiki nego senzitivi. Njihovo znaenje vezano je
za kontekst i modificirano je intonacijom. Impulzivni uzvici, jednako srpskohrvatski
kao i poljski, najee su jednosloni, ponekad reduplicirani. Karakterizira ih
nedostatak morfolokih obiljeja. Sastoje se ili samo od samoglasnika: npr. au
(ponekad i pojedinani samoglasnik), ili od samoglasnika vezanog za suglasnike,
npr. ach. Senzitivni i intelektualni uzvici mogu biti takoer sastavljeni od grupe
suglasnika, npr. brr, hmm (polj.)(s-h.). Najee ih zatvaraju strujni suglasnici -f , -h.
U srpskohrvatskom jeziku u sluaju intelektualnih uzvika osim suglasnika -f, -h
pojavljuju se i c, -t, -l, -k. Ponekad se javlja nekoliko varijanti jednog uzvika koji
najee zavrava na -j: npr. fu - fuj; jao jaoj ili na -h: ja - jah; ju - juh; pi - pih.
U sluaju intelektualnih uzvika u poljskom jeziku postoji mogunost njihovog
povezivanja s esticama, npr. oj-tak, dok su u srpskohrvatskom esto spajane sa
zamjenicom u akuzativu ili dativu ajme, jojmeni, joj mene.
Dominirajua funkcija imprerativnih uzvika je pragmatika funkcija. Imperativi
su znatno manje polisemini nego impulzivni uzvici. Oblik uzvika koji skreu
panju moe se podudarati s oblikom intelektualnih uzvika, a znaenje, kao kod
impulziva, modificira kontekst i intonacija.
Naredbe su obino jednoslone ili dvoslone. U toj grupi mogue je izvriti
unutarnju podjelu na naredbe usmjerene prema ljudima i prema ivotinjama.
Izmeu naredbi nalaze se i onomatopejski dozivi, npr. pi (s-h.) uz pomo kojega se
dozivaju pilii. Dozive ivotinja karakteriziraju fonoloke pojave netipine za
odreeni jezik ili pojave koje se nalaze izvan jezinog sistema, kao labijalni vibrant
r u srpskohvatskom dozivanju ovaca prjus, strrr. Mogu se takoer primjetiti
netipini spojevi glasova, npr. dozivanje make u poljskom jeziku i ili
pojavljivanje diftonga: hou za tjeranje stoke. U poljskom jeziku oznaavaju se osim
toga dugi samoglasnici uz pomo dvostrukog slova, bez obzira na to to opozicija
dugi kratki samoglasnik nema razlikovno obiljeje u poljskom. Grupa naredbi
upuenih ljudima nije tako bogata kao grupa doziva ivotinjama. I u toj grupi
moemo nai netipine ili nesistemske pojave, kao skupine suglasnika npr. pst, ts
(polj.), -- (s-h.) naredba koja ima za cilj utiavanje nekoga.

Pozdravi su najmanje tipina grupa meu uzvicima. Tu se mogu pojaviti forme


due od dvoslonih. Veina pozdrava su genetski imenice ili neka druga vrsta rijei i
njihovih oblika, np. poljsko cze ili srpskohrvatsko zdravo.
Onomatopeje su najee jednoslone, ponekad reduplicirane ili
multiduplicirane. Preko reduplikacije izraeno je vrijeme trajanja. Veina
onomatopeja zavrava se na suglasnik. Ako se zavravaju na samoglasnik, obino je
to samoglasnik -u, rjee -a. Ponekad se zavravaju na dva suglasnika, npr. chlast
(polj.), plusk (polj.), zvid (s-h.), to je u srpskohrvatskom jeziku vrlo rijetko.
Onomatopeje koje se sastoje samo od suglasnika su malobrojne: wrr (polj.), sss
(polj.), frr (polj.)(s-h.) U srpskohrvatskom jeziku slogotvorno r dosta esto je
nositelj onomatopeje, npr. brb, vrk, vrk, kr. Slino kao u sluaju dozivanja
ivotinja, dolazi do pojava netipinih za sistem, kao to su diftonzi: miau (polj.), hau
(polj.), mijau (s-h.) ili promijenjena boja samoglasnika, npr. mee (polj.) (s-h.).
Drukiju fonetsku grau onomatopeja objanjava injenica da su one organski
nejezini elementi.
2.

Usporedba na semantikoj razini


Za potrebe usporedbe poljskih i srpskohrvatskih uzvika stvorene su sljedee
grupe:
uzvici jednake forme i istog znaenja
uzvici jednake forme i barem jednog razliitog znaenja
uzvici jednake forme i svih razliitih znaenja
uzvici razliite forme i istog znaenja
U sluaju poljskog i srpskohrvatskog jezika najmalobrojniju grupu od samo
4% ine leksemi koji imaju jednaku formu ali razliito znaenje, npr. au (s-h.)
oznaava uenje, au (polj.) izraava osjeaj bola.
Sljedea je po kriteriju koliine elemenata grupa uzvika iste forme i znaenja,
npr. ah, eh, fu, hi, hm, ho, ja, joj, ksz/k, oh, szszsz/--. Nju ini 9% usporeivanih
leksema.
Uzvici koji imaju najmanje jedno razliito znaenje uz jednaku formu
spadaju u sljedeu grupu. Takav je uzvik a u srpskohrvatskom jeziku, koji osim
raznih emocionalnih stanja slui za dozivanje, pitanje, potvrivanje, odbijanje,
prisjeanje, a (polj.) izraava samo emocionalna stanja; aj (s-h.) koristi se kod
postavljanja pitanja, odgovora na pitanje, prilikom dozivanja, oznaava bol, aljenje,
divljenje, uenje, aj (polj.) izraava jedino osjeaje. U toj grupi znaenje uzvika u
srpskohrvatskom jeziku ire je nego u poljskom za funkciju stupanja u kontakt.
Najvea grupa (80%) sastoji se od uzvika koji se razlikuju formom, kao: iha
(s-h.), wio (polj.) tjeranje konja, jao (s-h.), aj (polj.) izraavanje bola, joj (s-h.),
ojej (polj.) uenje, strah, mic-mic (s-h.), kici-kici (polj.) vabljenje make.

Za usporeivanje onomatopeja iskoriten je njihov stupanj ikonizacije,


dakle slinosti izmeu podraavanog zvuka i rijei koja taj zvuk reprezentira. Tu
izdvajamo etiri stupnja ikonizacije:
Prvi, najvii stupanj ikonizacije imaju rijei koje oponaajui isti zvuk zvue
isto u oba ispitivana jezika, te onomatopeje koje reprezentiraju glasanje ivotinja ili
zvukove koje proizvode ljudi: kra-kra, miau, hihi, cmok. Tu se mogu ubrojiti
leksemi koji se razlikuju jedino prema razliitom glasovnom sustavu odreenog
jezika, npr. kukuriku (s-h.) kukuryku (polj.), sik syk, lup up, mljas mlas, vrk
wirk, krip skrzyp. Leksemi s prvim stupnjem ikonizacije ine 17%
usporeivanih onomatopeja.
Drugi stupanj ikonizacije imaju one onomatopeje koje se razlikuju samo u
maloj mjeri, npr. tap (s-h.) tup (polj.), bub buch, zvek brzk, zvid gwizd, zuk
bzyk, kvoc ko. To je najbrojnija grupa, sa svojih 46%.
Grupu treeg stupnja ikonizacije ine leksemi koji imaju istu formu u oba
jezika, ali se razlikuju znaenjem, npr. tup (s-h.) zvuk udarca tupog predmeta ili
pada, tup (polj.) zvuk koraka, ap (s-h.). zvuk naglog hvatanja, ciap (polj.)
zvuk hodanja po vodi ili po mokrom; fik (s-h.) zvuk odsjecanja, fik (polj.)
oponaa zvuk prevaljivanja, pada. Te su onomatopeje malobrojne i ine 3%.
Onomatopeje etvrtog stupnja ikonizacije (34 %) razlikuju se formom prenosei
isti sadraj, npr: bu (s-h.) plum (polj.), br chlup, iv/iv wir, ip hop, kaukau gul-gul , krc trzask, kuc puk, ljoc bc, zuj bzyk, zvar brzk.
3.

Usporedba statistikih podataka


Svi statistiki podaci izraeni su na temelju leksikog materijala Renika
srpskohrvatskoga knjievnog jezika Matice srpske (19671976) i Sownika jzka
polskiego pod red. M. Szymczaka (1987), to priblino pokazuje odnose cijelog
fonda onomatopeja i uzvika poljskog i srpskohrvatskog jezika.
Moemo zakljuiti da su onomatopeje i uzvici u obadva jezika malobrojna
grupa u odnosu na ostale lekseme. U sluaju srpskohrvatskog jezika postotak
onomatopeja iznosi 0,16%, a uzvika 0,22% svih leksema sadranih u danom
rijeniku. Za poljski jezik ove relacije izgledaju ovako: onomatopeje 0,14%, uzvici
0,09%. Kao to vidimo broj onomatopeja u oba rjenika je priblian, to ne moemo
rei za uzvike, gdje je broj srpskohrvatskih uzvika dvostruko vei nego poljskih.
Brojnost unutar pojedinih grupa uzvika i onomatopeja ilustriraju slijedee tablice:

UZVICI
IMPULZIVNI
senzitivni

SJP.

14%

IMPERATIVNI

emotivni

intelektualni

demonstrativni

naredbe

pozdravi

35%

30%

8%

8%

5%

RMS

4%

22%

29%

9%

35%

1%

ONOMATOPEJE
prirodno ili umjetno
porijeklo zvuka

SJP.
RMS.

56%
44%

sudar dvaju
krutih tijela

sudar krutog tijela s


tekuinom

sudar krutog tijela


sa zrakom

19%
31%

13%
13%

12%
12%

U Sowniku jzka polskiego grupa impulzivnih uzvika ini 79% cijelog fonda
uzvika, dok u Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika 55%. Postoci u
podgrupama priblini su za intelektualne uzvike (SJP 30%, RMS 29%) i
demonstrative (8% SJP i RMS 9%). U grupi poljskih impulziva najbrojniji su
emotivni, zatim intelektualni uzvici; meu srpskohrvatskim impulzivima
intelektualnih uzvika je vie nego emotiva.
Srpskohrvatskih imperativa je vie nego dvostruko od poljskih. U poljskom
jeziku broj demonstrativa je isti kao naredaba, a u srpskohrvatskom naredbe vie
nego trostruko premauju demonstrative.
Za razliku od uzvika, unutranji odnosi u klasi onomatopeja u Sowniku
jzyka polskiego i Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika prezentiraju se slino.
U sluaju onomatopeja, kako za srpskohrvatski jezik tako i za poljski, najvie je
onih, koje reprezentiraju prirodno ili umjetno porijeklo zvuka (SJP 56%, RMS
44%), zatim onih koje reprezentiraju sudare dvaju krutih tijela njih je za 12% vie
u srpskohrvatskom nego u poljskom jeziku. Postoci onomatopeja, koje su imitacija
sudara krutog tijela s tekuinom i krutog tijela sa zrakom podudaraju se u oba jezika.
IV
Posljednji dio rada posveen je pragmatikoj strani onomatopeja i uzvika.
Oni se javljaju kao bitan element govornog jezika ekspresivne funkcije. Uzvici se
pojavljuju najee u dijalozima, gdje su interakcija jezine i izvanjezine stvarnosti.
Njihova upotreba esto je vezana za jezinu ekonomiju. Onomatopeje susreemo
uglavnom u pripovijedanju i odnose se na prolost. Javljaju se takoer u djejem
govoru (i u govoru usmjerenom djeci) to je vezano za procese usvajanja govora kod
male djece. Onomatopeje i uzvici zauzimaju vano mjesto u komunikaciji sa
svijetom ivotinja, to je karakteristino za seosku sredinu, dijalekte i specijalistike
argone, npr. lovaki.
Spomenuta je takoer stilistika vrijednost onomatopeja i uzvika, te
specifina uloga koju igraju u stripovima.

STRESZCZENIE

W pracy porwnywane s systemy serbsko-chorwackich i


polskich onomatopei i wykrzyknikw. Porwnanie przebiega
na poziomie morfologicznym, fonetycznym i semantycznym.
Praca zawiera te dane statystyczne i opatrzona jest wykresami
i spisami onomatopei i wykrzyknikw w obu jzykach.



(2)
,
, 28.

.
. . -, .
, . , . .
. ( . )
2. , .
. . , ,
, . .

,
, ,

,
.


Svenka Savi (Novi Sad)
TRADICIONALNO I MODERNO U SRPSKOJ LINGVISTICI
Iz naslova se vidi da je sutina izlaganja skoncentrisana oko tri osnovna
pojma: tradicionalno, moderno i srpska lingvistika. Sa svakim od njih imam
potekoa.
iroko je proireno shvatanje da je lingvistika nauka o jeziku uopte. Danas
lingvistika izlazi iz okvira strukture i gramatike jezika i trai svoje uporite u
drutvu, kulturi, samom govorniku i njegovoj memoriji. Ona se otuda danas iroko
poima u svim svojim interdisciplinarnim vezama kakve su sociolingvistika,
psiholingvistika i druge. Shodno proirenom predmetu istraivanja lingvistika danas
objedinjuje arolike tematske oblasti u okviru kojih se jezika problematika
afirmie. Prvo to imamo na umu jeste da se lingvistika kao nauka o jeziku tokom
vremena pomera. Njen predmet je danas drugaiji od onoga pre 50 godina.
Nisam ula da postoji srpska hemija ili srpska fizika, pa termin srpska
lingvistika za mene ima vie znaenja: moe znaiti osobe koje istrauju u okviru
nauke o jeziku, a na primeru srpskog jezika; moe znaiti prostor srpskog jezika;
moe znaiti Srbe koji se bave naukom o jeziku. Anketa, koju sam sprovela za ovu
priliku meu strunjacima za srpski jezik, pokazuje da termin srpska lingvistika
pokree itav niz pitanja inae povezanih sa diskusijom o srpskom jeziku: da li se
pod ovu sintagmu moe podvesti osoba koja istrauje srpski jezik, a pritom nije
poreklom Srbin/Srpkinja, bilo da radi u inostranstvu ili u zemlji? Kao primer
navodim dugogodinji rad na pitanjima srpskog jezika Heninga Merka i Per
Jakobsena u Danskoj. Da li pripadaju srpskoj lingvistici Srbi koji nisu fokusirani na
srpski jezik? Na primer, Predrag Piper, rusista, ili Ljubia Raji, skandinavista, koji
su inae znatno unapredili razmiljanja o gramatici i standardizaciji srpskog jezika
kod nas. Tako, sigurna sam, optelingvistiki radovi kolege Miroslava Dudoka iz
slovakog jezika i nauke o tekstu jesu deo nae lingvistike, ali e mi odgovoriti neko
da to ne pripada srpskoj lingvistici. Da li ja pripadam srpskoj lingvistici ako se
deklariem kao Jugoslovenka i istraujem godinama upotrebu srpskog jezika iz
perspektive analize diskursa ili psiholingvistike? Bojim se da je na sva ova pitanja
odgovor negativan. ini mi se da i u terminu srpska lingvistika elimo da

afirmiemo onu iskljuivost koju vodimo u politikom ivotu u naoj svakodnevici,


Srbi i svi drugi izvan toga, to nije dobro. Zato neu da koristim ovaj termin.
ta emo smatrati da je lingvistika u ovom trenutku kada donosimo procenu o
njoj sa stanovita kriterija tradicionalno i moderno.
Termin srpska lingvistika signalizira podelu na one koji pripadaju srpskoj
naciji i one neke druge, to ne smatram niti dobrim niti modernim u ovom trenutku
u naoj nauci o jeziku. Diskusiju sam poela da bih pokazala koliko je nacionalno
razmiljanje ulo u pore nauke o jeziku i da ga valja odstraniti. U sadanjoj
Jugoslaviji imamo jednu treinu nesrpskog stanovnitva, shodno tome i razliita
istraivanja ukljuujui i jezika na tim drugim jezicima, imamo izvrsne lingviste
koji su strunjaci za strane jezike (engleski, nemaki, italijanski, skandinavske
jezike) koje sve raunam u lingvistiku u Jugoslaviji.
Pojam tradicionalan, za ovu priliku, ini mi se da je najbolje odrediti sa
psiholokog stanovita: kao prenoenje kulturnih i psiholokih modaliteta i sadraja
kroz pokolenja. Deo je istorijskog pamenja, kulturnog i psiholokog identiteta.
Tradicija se prenosi govornom i pisanom reju, kao i utvrenim nainom ponaanja,
kao i u sluaju nesvesnog, re i znaenje u stanju su da prenesu sadraje kroz
neogranieno vreme, ili sadraje koji se nalaze s one strane neposrednog iskustva. U
pojmu kolektivno nesvesnog sadran je i pojam tradicionalnog naslea, koje se
delimino prenosi i arhetipovima. Sve psiholoke kole, posredno ili neposredno,
uzimaju u obzir uticaj tradicije na razvoj linosti i drutva. Za ouvanje tradicije
podjednako je odgovorna zajednica koliko i individua. Tradicionalno otuda nosi i
pozitivne i negativne osobine, zavisno od konteksta u kojem se razmatra. U ovom
sluaju obe stvari, i tradicionalno i moderno, posmatram kao dinamike procese koji
su u meusobnoj vezi.
Moderno shvatam kao viziju koju naunici imaju o svetu u kojem ive i koja
ih vodi iznad sadanjih potreba. Razlikujem od njega pojam savremen pod kojim
podrazumevam sva ona (jezika) dogaanja o kojima se kod nas raspravlja i pie u
poslednjoj deceniji u okviru globalnog nacionalnog i, ponegde, nacionalistikog
programa. Na primer, savremeno je kod nas pitanje standardizacije i normiranje
srpskog jezika, posebno o pismu (irilino/latinino), normi ili o leksici sa nivoa
dnevno politikih zbivanja u zemlji, tanije iz perspektive homogenizacije srpske
nacije, to ne smatram modernim procesom u okviru nauke o jeziku niti u okviru
procesa u svetu. Moderna nauka o jeziku mora doprineti poboljanju kvaliteta ivota
oveanstva, ukljuujui budue generacije, u tom smislu nacionalizam ne obeava
nita dobro (pouava nas i istorija u tome).
Nauka o jeziku, ako je moderna, treba da obezbedi mir, razumevanje i
meusobno uvaavanje meu ljudima na nekom prostoru u konkretnom vremenu u
lokalnoj zajednici i u celoj ljudskoj zajednici: deluj lokalno misli globalno, mogao
bi biti i ovde put graenja budunosti. Nacionalni programi se oslanjaju na

patrijarhalnu konstrukciju koja rauna sa podelom MI i ONI, gde su oni drugi uvek
nedovoljno dobri koliko i mi, pa stvara pre odbojnost nego saradnju.
Nauka o jeziku moe uticati na ivot ljudi i uobliavati njihovu budunost.
Na primer, moe promeniti nae shvatanje o stvaranju novog znanja, ui nas novim
metodama, a pre svega kritikom miljenju, pomae nam da racionalno preispitamo
na sistem vrednosti, pomae da predvidimo budue dogaaje u jeziku, pomae da
stvorimo novu budunost, alternativnu sadanjoj, daje mogunost za prodor novih
tehnolokih dostignua u nauku o jeziku itd. Pri tom se suoavamo sa etikim
pitanjima u kreiranju novog znanja: do koje mere ono to danas inimo u nauci o
(srpskom) jeziku doprinosi stvaranju budue generacije ne samo istraivaa i
mislilaca o jeziku? Zato govorim o modernosti kao nuno okrenutoj budunosti, a
ne sadanjosti.
Oigledno je da moramo govoriti o stepenima modernosti u nauci o jeziku
kod nas, i ustanoviti u kojim se segmentima oni nama vidljivo pokazuju. Na primer,
moderno je danas da je nauka u tesnoj vezi sa razliitim oblicima marketinkog
ponaanja, gde je nauka u funkciji robe. Tako se stepen modernosti lingvistike
procenjuje sa stanovita prisutnosti u javnosti: u obliku naunih publikacija,
asopisa, skupova, projekata, prisustva u medijima (novinama, radiju, TV, na
internetu), posebno u obliku obrazovnih procesa na univerzitetima. Prisutnost
naune discipline u drutvu moe se meriti razliitim konkursima, nagradama i sl.
koje drutvo obezbeuje kao nagradu osobama u disciplini, jer naunu disciplinu
ine pre svega ljudi u njoj, jer odgovornost za neku naunu disciplinu nose ljudi u
njoj. Ako ovakav kriterij za proveru modernosti primenimo na situaciju u naoj
zemlji, onda su sledei podaci indikativni za zakljuivanje.
Svakako se tradicionalno i moderno najjasnije vide u odbiru tema o kojima
se istrauje, javno raspravlja na skupovima, pie u asopisima iz nauke o jeziku kod
nas. Kao etalon za procenu stepena modernosti moe posluiti spisak tema sa
nekoliko poslednjih meunarodnih kongresa lingvista sveta, Evrope, odnosno
Amerike, ili pojedinanih lingvistikih oblasti, kakav je upravo zavreni
meunarodni kongres pragmatike u Budimpeti (juli 2000). Kognitivna lingvistika i
tematika vezana za drutvene procese, ideologiju, rasizam, diskriminaciju,
multikulturalnost dominantne su teme dananje nauke o jeziku, koje su nuno
interdisciplinarno usmerene. Sem usamljenih primera istraivanja), ovaj opti trend
u dananjoj nauci o jeziku kod nas nije prisutan: u srbistici je osnovno pitanje
(ovde bih stavila: jedno od osnovnih pitanja) afirmacija naciona preko nacionalnog
jezika, i iskljuivanje svih drugih iz takve vizure, pa ovi usamljeni primeri
ukljuivanja lingvistikog razmiljanja u opte tokove u svetu ostaju nezapaeni. Na
primer, o kognitivnoj lingvistici govorila sam pre tano jednu deceniju i u okviru
redovne nastave Analize diskursa svakoj generaciji do danas. U kontinuitetu u
poslednjoj deceniji organizujem razliite dodatne aktivnosti iz ovih oblasti, kao to

je ukupno sto tribina Psiholingvistikog kolokvijuma na Filozofskom fakultetu u


Novom Sadu (od 1993. do danas). Kognitivna lingvistika deo je redovne nastave na
naem Odseku u poslednjoj deceniji. Ali, verujem, ja se ne raunam u srpsku
lingvistiku.
Drugi kriterij za merenje stepena modernosti jeste nain na koji su
strunjaci u zemlji organizovani u strukovnim udruenjima, u razliitim komisijama
ili na neki drugi nain koji dokazuje strukovnu organizovanost kao pretpostavku
delovanja discipline u drutvu. Drutvo za srpski jezik i knjievnost jedno je od
strukovnih udruenja koje aktivno radi, ali ne okuplja u velikom broju ljude sa
univerziteta nego je vie usmereno na praktini rad sa nastavnicima osnovnih i
srednjih kola u kontinuitetu od rata do danas. Postoji Nauno drutvo za
negovanje i prouavanje srpskog jezika koje se dominantnije osea po tampanju
asopisa Srpski jezik, ali ne po organizacionoj zaokupljenosti masovnog lanstva.
Drutvo za primenjenu lingvistiku praktino ne radi. Drugim reima, cehovsko
udruivanje nije dovoljno jako, pre svega finansijski, da okupi naunike u nauci o
jeziku i svojom naunom kompetencijom izvri pritisak na promenu postojeeg
stanja na korist ljudima. Vlada je formirala Odbor za standardizaciju srpskog
jezika, u kojoj je samo odreeni broj odabranih za tematske oblasti za koje se
procenjuje da su od znaaja za normiranje i standardizaciju srpskog jezika:
leksikologija, sintaksa, fonologija, pravopis. Organizaciono posmatrano, srpska
lingvistika preko Komisije (Odbora) u funkciji je vladinog interesa za jezik u ovom
vremenu pospeene potrebe za odreivanjem fizionomije i sutine srpske nacije
potvrene jezikom. Komisija se uglavnom bavi pitanjima vezanim za praktino
reavanje onih poslova koji do sada nisu obavljeni u potpunosti: pisanje renika,
gramatika, terminologija i sl. (to se i ne mora smatrati naunim poslom). Na alost,
vlada ne moe da izdvoji dovoljno sredstava za ove kapitalne poslove u Komisiji,
koji otuda sporije napreduju od predvienog, pa se njen stvarni domet meri
predlogom rada, a manje rezultatima.
U organizacionom pogledu ideja vodilja moe biti misli globalno, delaj
lokalno. Pod globalnim se moe smatrati poznavanje i sluenje barem trima jezicima
svake osobe: jezik kojim komuniciramo sa svetom (izgleda da je to danas i da e biti
engleski), jezik kojim se u lokalnoj zajednici govori, u ovom sluaju to je standardni
srpski, ili e biti, a u porodici i intimnom okruenju jezik koji je u najuem smislu
maternji. Otuda nauka o jeziku kod nas ne moe voditi rauna samo o Srbima i
srpskom jeziku, ve mora sagledati potrebe sledeih generacija na ovoj teritoriji (ma
koja to bila) iz perspektive njihovih htenja i potreba. Oigledno je da e njihova
potreba biti svoj i strani jezik podjednako, pa ova nauka o jeziku podjednako o tome
mora voditi rauna.
U organizacioni vid jedne naune discipline ubrajaju se i razliiti nauni
skupovi na kojima se vodi dijalog i razmenjuju miljenja. Svedoci smo da takvih

skupova ima malo u kontinuitetu kroz decenije, ali ima dovoljno povremenih, nakon
kojih se objavljuju zbornici radova. Skupovi mogu biti lepa prilika za mlade da se
pokau drugima, to kod nas uglavnom izostaje. Svedoci smo danas da su se naune
diskusije sa skupova preselile u internet radionice ili priaonice, pa internet nudi
velike mogunosti za razvoj svake discipline, nauke o jeziku takoe, to jo uvek u
naoj sredini nije mogue. I po toj osobini nismo moderna nauna disciplina u ovom
prostoru.
Naunu disciplinu oblikuju njeni predstavnici posredstvom asopisa. Analiza
postojeih asopisa iz nauke o jeziku u naoj zemlji trai mnogo vie prostora od
ovoga ovde, do sada je nije niko sproveo. Ve je poznata injenica da imamo samo
nekoliko asopisa za (srpski) jezik, ako ih uporedimo, recimo, sa brojem asopisa za
knjievnost na istom prostoru, uoavamo znatnu razliku u korist knjievnih. Za ovu
priliku fokusirau se na onih nekoliko najvanijih kojima je domen ili opta
lingvistika ili srpski jezik. Primeniu jedan tip analize kojim se pokazuje da oni nisu
moderni.
Ukupno su etiri asopisa koji imaju decenijsku tradiciju: Junoslovenski
filolog, star pedeset godina, s fokusom na optelingvistikim pitanjima, posebno
onim vezanim za junoslovenski prostor. Zbornik Matice srpske za filologiju i
lingvistiku, s optelingvistikom osnovnom perspektivnom, neto kraeg veka
trajanja. Srpski dijalektoloki zbornik SANU s fokusom na dijalektima, najpre
srpskohrvatskog, a sada srpskog jezika. Tu je i Na jezik, dominantnije usmeren na
praktina pitanja jezika. Modernost asopisa moe se meriti urednikom politikom:
koliko tematika, koju urednitvo sprovodi, oblikuje nain miljenja o nauci o jeziku
u toj sredini? Jedan od odgovora moemo iitati iz naslova radova objavljivanih u
njima .
Bilo koje urednitvo, i posebno urednik, utiu na formiranje naunog ukusa i
znanja, oformljuju kod italaca svest o tome ta je moderno, ta je to ovde i u svetu
ono to ini tu oblast specifinom. Predstoji nam valjana analiza uticaja lingvistikih
asopisa na formiranje lingvista i lingvistike kod nas. Evo nekoliko kriterija za
buduu analizu. Koliki je stvarni uticaj onoga to se u asopisima objavljuje, moe
se meriti tiraom asopisa. Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku u
poslednje vreme najee ne prelazi tira od 500 primeraka, a izdava nema dobru
distribuciju, s obzirom na ekonomsku situaciju u zemlji, i u kui, pa znatan deo
odtampanog tiraa ostaje uskladiten (poslednji broji Zbornika za 1999. tampan je
u 300 primeraka, a prethodni broj Naeg jezika u 100 primeraka). To znai da je
samo odreeni deo strunjaka za jezik mogao konsultovati asopis. Time se stvara
intelektualna (jezika) elita koja vlada usmerenim znanjem nad onima drugima koji
nemaju mogunosti dosega asopisa. Sem tiraa, tempo izlaenja asopisa je takoe
merilo uspenosti delovanja u jednoj sredini: najei je sluaj da se pojavi jedan
broj (ee dvobroj ili trobroj) u intervalu od dve godine.

Ukratko, nain na koji je urednitvo asopisa organizovano, nain na koji ono


odabira teme radova, zatim tira i distribucija odtampanog asopisa, kao i tempo
izlaenja, pre svedoe o tradiciji nego o modernosti jezikih asopisa kod nas danas.
Dodajmo da su se u poslednjoj deceniji pojavili novi asopisi: Jezik danas: glasilo
Matice srpske za kulturu usmene i pismene rei (1997), zatim Srpski jezik (ukupno
etiri broja, svake godine po jedan) koji tampa Nauno drutvo za negovanje i
prouavanje srpskog jezika u Beogradu, s fokusom na istraivakim radovima
srbista. Jedino asopis Lingvistike aktuelnosti (Institut za srpski jezik SANU, I/1,
2000) nudi iri krug kratkih informacija iz nauke o jeziku uopte.
Suprotno situaciji sa asopisima u poslednjoj dekadi su se pojavile mnoge
knjige, monografije, zbornici radova, ili razliite tematske skupine objavljene kod
razliitih izdavaa, iji broj svakim danom raste. Ovi produkti pojedinaca ili grupa
nemaju dovoljnu reklamu izvan lokalnog regiona, pa smo svedoci da ima knjiga iz
nauke o (srpskom) jeziku, ali ih nije lako pronai, ukoliko su tampane u drugim
delovima zemlje izvan nae lokalne zajednice. Potpun spisak takvih publikacija ne
postoji nigde na jednom mestu pa su Lingvistike aktuelnosti upravo zato i
pokrenute da u duem periodu ispune prazninu u nainu obavetavanja strunjaka o
produkciji naih strunjaka u zemlji i inostranstvu. To je, opet u neku ruku elitistiki
potez, jer informacije u ovom elektronskom asopisu mogu itati oni koji imaju
kompjutere i pristup internetu (5% gradske populacije, uglavnom mladih). asopis
je, dodue, u pisanom obliku takoe dostupan, ali opet u manjem tirau. I ovde
ostaje pitanje distribucije u druge krajeve zemlje i sveta (posebno bi bili od koristi
spiskovi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova odbranjeni ili kod pojedinih
profesora ili za fakultete u celini).
Samo neki pojedinci su, zahvaljujui znalakom graenju i uvanju naune
karijere i moi, iskoristili marketinke tehnike koje se, inae u nauci primenjuju i u
svetu i kod nas: pored objavljenih radova u elitnim izdavakim kuama i u
asopisima u kojima su urednici, i posebno posveenim zbornicima, cilju usmereni
intervjui ili polemike u dnevnim i nedeljnim listovima, uspeno pretampavani
radovi, ranije objavljeni u asopisima, sada u obliku zbornika radova ili kao sabrana
dela, obezbeuje takvima stalnu prisutnost u javnosti. Ne biti zaboravljen jedno je
od glavnih marketinkih sredstava koja dobro podupiru proizvod. Ovakvim
staranjem uvruje se utisak da u jugoslovenskoj lingvistici ne postoje druge
osobe, to je opet pre tradicionalno nego moderno ponaanje. Tradicionalno je
shvatanje da se na elu neke naune discipline, neke stranke, neke ustanove, nalazi
jedna osoba, koja onda ima autoritet i mo, ukoliko potraje, jo je vei uspeh i raste
uverenje o nezamenljivosti. Moderno je, meutim, da se u okviru jedne discipline
razvijaju razliiti pristupi razliitih osoba koje onda u obliku mree meusobnih
odnosa i akcija ine jednu naunu disciplinu viedimenzionalno korisnom u svojoj

sredini. Upravljanje u rukama grupe, a ne pojedinca, moderno je razmiljanje o


upravljanju unutar vladajuih tela.
Stie se utisak da u naoj sredini ima onoliko kvalitetnih strunjaka za jezik
koliko ih je u kontinuitetu prisutno u mas medijskoj produkciji. A ima ih mnogo vie
jer, na alost, nigde nema potpunog spiska. Ministarstvo za nauku ima spisak samo
onih istraivaa koji su ukljueni u neke od postojeih projekata, ali spisak nije ire
dostupan. Drugim reima, i ono to imamo nedovoljno pokazujemo. Zato se
meusobno razlikujemo u proceni ukupnog broja strunjaka za lingvistiku kod nas:
neki misle da ih ima mnogo, drugi smatraju da ih je nedovoljno (uporedi tvrdnju
Ljubie Rajia da za veinu stranih jezika danas u zemlji postoji jedan redovni
profesor, a negde ni jedan), zavisno od parametara koje primenjujemo. Jedan od
parametara moe biti poreenje sa nekim drugim razvijenim zemljama, na primer,
Holandijom. Rezultat poreenja je porazan po nas.
Moemo, nadalje, kao deo ukupne prisutnosti jedne discipline u javnosti
uzeti: koliko srbisti prate i procenjuju rad jedni drugih i koliko meusobno sarauju.
Polemike i kritike mogu biti signal takvog odnosa. Prema onome to je polemiki
prisutno u dananjoj periodici, dnevnoj i nedeljnoj tampi, odnosno medijima, pre
se moe rei da vlada netolerancija, iskljuivost, nemodernost i nenaunost
(najee je sud usmeren na linost, a ne na predmet polemike). Ako bi nain
polemisanja bio kriterij za procenu tradicije i modernosti u srbistici danas kod nas,
pre bi se moglo rei da je ona antimoderna.
Istraivaki projekti iz domena jezika najee su dobar pokazatelj
ozbiljnosti neke discipline. Samo 34 projekta iz domena jezika finansiralo je
Ministarstvo za nauku Srbije do 2000. Ti projekti uglavnom predstavljaju sumu
postojeih individualnih interesovanja pojedinih istraivaa, a manje neku unapred
zacrtanu potrebu koju nauka o jeziku treba u ovom drutvu da ispuni.
Osobe u nauci o jeziku nisu dovoljno iskoristile prednosti koje razvoju
discipline daju mediji. U kontinuitetu samo u NIN-u (Ivan Klajn i Jovan irilov, od
kojih ni jedan nije srbista) objavljuju, uglavnom praktina pitanja vezana za srpski
jezik danas kod nas, dok u drugim glasilima nema u kontinuitetu brige za jezika
pitanja (sporadino je u Politici i Borbi Vladimir Nedeljkovi objavljivao svoje
priloge u rasponu od 199197. i uobliio ih u knjizi Jeziki trenutak, a na Radiju 021
u Novom Sadu od oktobra 1998. do danas svake subote imam emisiju Re
nedelje). S druge strane, izostaju valjana istraivanja jezika medija, to je poseban
zadatak u dananje vreme. Predlaem da istraujemo ono to su razlike u jeziku,
razlike izraene jezikom i o jeziku. Mislim na razlike koje se odnose na
meukulturne osobine, zatim osobine pola, uzrasta itd. Prolo je vreme kada smo
istraivali samo strukturu jezika dolo je vreme da govorimo o razliitostima koje
na strukturu utiu. Ako se slaemo da nauku oblikujemo mi koji u njoj radimo, onda
je na nama odgovornost to se nismo rasporedili u postojee medije, iji broj

svakodnevno raste, i zauzeli mesto koje nauci o jeziku u njima pripada. Oseaj
odgovornosti za naunu disciplinu kojoj pripadamo jeste moderan odnos istraivaa
prema svom poslu.
U mnogim aspektima nauka o jeziku danas u zemlji moe se smatrati pre
tradicionalnom nego modernom, ako se za kriterij modernosti uzme da nauka mora
biti na dobrobit oveanstva u budunosti. Nauka o jeziku kod nas danas ve je
prolost i oni koji e od nje imati koristi ve su u prolosti, ako se ne okrenemo
istraivanjima i organizaciji same discipline na nain kako je to prikladno ljudskom
rodu. Umesto to se fokusiramo na osobine jednog jezika, srpskog u sadanjoj
lingvistici kod nas, za ukupnu zajednicu bi bilo svrsishodnije usredsrediti se na
razlike i meusobne odnose naroda i jezika koji na ovom prostoru ive.



.
. (, ,
).

.
, ,
,
.
.

. ,
, -
. ,
,
.
, :
, .
.



,
,
, , ,
( ) .
, , ,
, .
,
.
, ,
, , ,
, ?

, , .
, ,

, .
, , ,
, , .


.
.
,
.
, .
, . ,
, ,
.
. ,
. ,
, ,
.


.
, ,
,
, .
, .
. .

,
.
, ,
. ,
, .
,
, ,
, . ,
:
, ,
, .

,
.

.


.
.
.
, , . , ,
, , , .
, .
: .

. , . ,
, .

.

. :
, ,
. ,
, , .
, .

, , .
, , ,
.
,
. .

, .
-.

. , , .
:
. , , ,
. .

; , , , ( )
.
.

. ,
. ,
, . , ,
, .
.
,
.
. , :
, , ,
, .



. , ,
, .
,
. , ,
,
. ,
. , ,
, .
.
- -
. .
, , 1984.
, ,
,
.
. ,
, .
.
,
,
.

, .
, .
- ,
,

.


:
.
. ,
.
, ,
. . ,
, ,
. . ,
.
.
.
. ,
.

. :
, .

. , ,
, .
1850?
, . ,
,
. .

, ,
.
.

(University of Illinois and Chicago, USA)

,
, , .
. ,
.
,
, ,
.
, ,
;

.
, .
,
. , , .
; ,
.
. ,
.
.
.
.

,
,
, .
,
, .
,
, . ,
,
,
, . ,
.

, ,
.
. ,
,
.



, ,
. ,
, , .
,
, . ,
, ,
. ,
. ,
,

, , , ,
,
. , .
,
. ,
,
.
, .

()

( )


, ,

.
( ) ,

.
( , , ),

(
) , , .
.
. .

,
. , ,
.
,
.
,
.
.
. - (1997), . .
- (1999), . (1997) . (1998).
.
I. (2000)
. ,
.
. ,

.
. ,
,
. .
, . . ,
, ,
.
II.
.
.
. 1949. ,
. (1989: 387
591). .

(1978: 49177).
.
,
. ,
. .
(1996: 123125), ,
, .
, .
, .
.
, .

, , ,
, , , .

.
III.
. ,

.

,
. , ,
,
. ,


.
( ),
.
:
. (1987)
.9
. .
. - (1997: 136)
.
.
. (1998: 102)
.

(1982. 1984) .
9

. 109110 . :
,
.

1984.
1984.
. . (1984: 6771);
(1984: 129135); (1984: 161171); (1984:
209217). , 1986.
.

. , , .
- (1987: 101109) . (1987: 109119),
. (1987: 7175), . - (1987: 93101) .

.
:
. (1995) ,

, .
(. 2): , , ,
, , , , ,
, , , ,
. .

,
.
. - (1997)

,
, . ,

.
. (1999: 173)
, []
. . (1997: 22)

.
(., .), (.), (.),
(.), (.), (., .). ,

(, , ,
, ) .
. (1984)
. , ,
.

. .

. ,

. . (1999)
:
1.. , . 1.. . 1..
; , , ; . 2.
. ,
.

.
,
.
. - (1997: 150)
. .

, , ,
.
,
, , , ,

.


.
. (1999)
. .
,
,
. , ,
,
. ., , ,
, , , , , , , .


.
. - (1997: 126)

. . (1999)
,
:
, , .

. . - (1997: 129)
( - )
( ). ,
.
,
.

( . (1999)
),

.
.

. ,
. . (1995: 6)
,
. . (1995)
-(), -, -, - - -
, -
. ,
-, -, -, -, -, -, -, -, -
. (1995; 1997). ,

.
IV. .
. , ,
,
.

, ,
.
,
. ,
, ,
.

.
- (1998).

.
.

, . (1949) , II :
, .
, . (1978) ,
.
, . (1995) : . -,
, XXXVIII/2.

, . (1997) , , 26/2.
-, . (1987)
, 16.
-, . (1997)
, .
, . (1995) ,
LI.
. (1999)
,
, .
. (1984) ,
, , ,
-.
, . (1987) , 16.
, . (1998)
( ), XXXII/3-4.

, . (1987) , 16.
, . (2000) , IV.
. (1999) 1, XXXIII/1-2.
. (1984) ,
, , , .
, . (1997) ,
.
, . (1997) , , 1.
- . (1987) -
, 16.
, . . - (1999) . . (
), .
, . (1984) ,
, , ,
.
, . (1996) , . ,
.
, . (1989) I, ,
.

, . (1995)
, , XLII/1-2.
. (1984)
, ,
, , .
, . (1998) , .


MEUNARODNI SKUP SRBI I DRUGI"
Tokom tri poslednja dana meseca jula 2000. godine u Matici srpskoj
odran je meunarodni skup Srbi i drugi na kojem je uestvovalo dvadeset
izlagaa. Skup je organizovan na inicijativu Natae Milievi-Dobromirov, osnivaa
i rukovodioca centra Azbukum. Neposredni povod za organizovanje skupa bio je
obeleavanje jubileja, petogodinjice rada centra Azbukum. Tom prilikom u
Novom Sadu su se skupili ugledni naunici, profesori naih i stranih univerziteta
koji su proteklih godina saraivali sa Azbukumom i svojim ueem doprineli
znaaju ovog skupa.
Skup je tematski bio podeljen na dve sekcije antropoloku i lingvistiku.
Radovi u okviru antropoloke sekcije bavili su se razliitim temama: kulturnom
istorijom Srba, meusobnim uticajem srpske kulture i drugih kultura, vrednovanjem
srpske umetnosti u drugim sredinama, te vienjem Srba od strane drugih evropskih
naroda Nemaca, Francuza i Holanana kroz istoriju.
Predavanja u okviru ove sekcije imali su: Aleksandar Loma (SANU,
Beograd), Ljubinko Radenkovi (SANU, Beograd), Ewa Stawczyk (Univerzitet u
Gdanjsku), Anna Kozuch (Univerzitet u Gdanjsku), Artem Kirpichenok (Univerzitet
u Jerusalimu), Dejan Ajdai (Univerzitetska biblioteka, Beograd), Marija Kleut
(Univerzitet u Novom Sadu), Joana Panczyk (Univerzitet u Gdanjsku), Pavle
Sekeru (Univerzitet u Novom Sadu), Jelica Novakovi-Lopuina (Univerzitet u
Beogradu), Magdalena Koch (Univerzitet u Vroclavu), Malgorzata Filipek
(Univerzitet u Vroclavu), Malin Marinov (Veliko Trnovo, Bugarska) i Vaclav
epanek (Univerzitet u Beogradu).
Predavai drugog dela skupa, lingvistike sekcije, izneli su svoja bogata
iskustva steena u praksi, kroz predavanje srpskog jezika kako u slovenskim tako i
u neslovenskim sredinama. Bilo je rei o potrebama, problemima i mogunostima
uenja srpskog jezika u ruskoj, bugarskoj i rumunskoj sredini, ali i jednoj nama ne
tako srodnoj korejskoj.
Profesori i saradnici Azbukuma govorili su o kulturolokim momentima u
nastavi srpskog jezika za strance, o novim metodama superintenzivnih kurseva, kao
i o strukturi jezikih nivoa na kojima se zasniva nastava srpskog jezika u centru
Azbukum.
Sama injenica da je u proteklih pet godina kurseve u Azbukumu pohaalo
vie od etiri stotine ljudi iz razliitih krajeva sveta, i da su skoro svi vrlo uspeno

savladali odabrane jezike nivoe, potvruje kvalitet nastavnih metoda o kojima je


bilo rei na skupu.
Predavanja su odrali: Danko ipka (Univerzitet u Arizoni; Univerzitet u
Poznanju), Valentina Zenuk (Univerzitet Lomonosov, Moskva), Ljiljana Suboti
(Univerzitet u Novom Sadu), Vera Vasi (Univerzitet u Novom Sadu), Duanka
Vujovi (Univerzitet u Novom Sadu, Centar Azbukum, Novi Sad), Svetozar Poti
(Centar Azbukum, Novi Sad) i Nataa Radulovi (Centar Azbukum, Novi Sad).
Ovaj skup je bio i prava prilika da se promoviu udbenici koje je centar
Azbukum izdao za poetni i nii nivo uenja srpskog jezika. Autori su stalni
saradnici Centra. Prvi nivo udbenika Uimo srpski 1 potpisali su: Marina
Petrovski, Nataa Milievi-Dobromirov, Merima Simovljevi i Svetozar Poti.
Udbenik Uimo srpski 2 napisali su: Dragana Belegianin-Zaki, Saa Glamoak
i Nataa Milievi-Dobromirov. Oba udbenika prati po 60 minuta audio-zapisa
(CD ili audio-traka). Recenzenti udbenika su prof. dr Vera Vasi i mr Duanka
Vujovi. Prikaz udbenika na skupu dala je Vera Vasi istakavi kao njihovu
zajedniku karakteristiku da su kreirani za intenzivnu nastavu srpskog jezika za
strance, provereni u viegodinjem radu sa mnogobrojnim studentima razliitog
jezikog, profesionalnog i starosnog porekla, te da je diferencijacija obraene
grae izvrena po kriteriju stepena poznavanja srpskog jezika, po kom se,
uostalom, i vri podela studenata u centru Azbukum.
Na kraju bismo mogli rei da i zavidan broj predavaa, kao i onih koji su
pratili skup Srbi i drugi, govori o aktuelnosti teme skupa, o tome da u svetu
postoji ivo interesovanje za Srbe, srpsku istoriju, kulturu i srpski jezik, kao i da
jedan mlad centar poput Azbukuma ima dovoljno volje i energije da, i u
vremenima koja ne pogoduju razvoju kontakata i razmeni ideja, okupi i povee ljude
iz mnogih zemalja.

Nataa Milievi-Dobromirov (Novi Sad)

KONFERENCIJA SOCIETAS LINGUISTICA EUROPAEA,


POZNANJ, 31. 82. 9. 2000.
Ovogodinja konferencija Evropskog lingvistikog drutva (Societas
Linguistica Europea), organizacije kojoj u ovom trenutku predsedava na lingvista
Ranko Bugarski, a koja postoji od 1966. godine, posveena je markiranosti u jeziku.
Pojam markiranosti provlaio se, sledstveno tome, kroz mnoge radove, definisan,
kako to obino biva s lingvistikom terminologijom, razliito unutar razliitih
pristupa. Konferencija, meutim, nije ostala tematski svedena na razgovor o jednoj
temi. Pojam markiranosti, mada osnovna, nije bio jedina preokupacija uesnika

skupa. Kako formalno, tako i po sadraju, organizatori su primenili formulu koju


ve nekoliko godina uspeno provode na Poznanjskim lingvistikim susretima
(Poznan Linguistic Meeting). Veina referata organizovana je u paralelnim
sekcijama koje predstavljaju razliite, u principu moderne, lingvistike pristupe, tu
je onda i nekoliko radionica usredsreenih bilo na neki lingvistiki pristup ili na neki
ue odreen problem, te, na kraju, nekoliko plenarnih referata. Vie informacija o
ovoj konferenciji moe se dobiti na strani: http://elex.amu.edu.pl/ifa/sle, a
informacije o njenim organizatorima (Odseku za anglistku Poznanjskog
univerziteta) ukljuujui tu i informacije o Poznanjskim lingvistikim susretima,
dostupne su na strani: http://elex.amu.edu.pl/ifa.
Rad ovogodinje konferencije Societas Linguistica Europaea odvijao se u
sledeim paralelnim sekcijama: Istorijska lingvistika; Sintaksa; Pragmatika i analiza
diskursa; Usvajanje drugog jezika, psiholingvistika i jeziki kontakt; Prirodna
lingvistika; Leksikologija; Kognitivna lingvistika i translatologija; Sociolingvistika;
Knjievna lingvistika; Okrugli sto o jezikom predstavljanju nacionalnih identiteta u
Evropi. Dve ovogodinje radionice posveene su Lingvistici usredotoenoj na
oveka, te Predlozima. Plenarna izlaganja predstavljaju: Werner Winter (o Societas
Linguistica Europaea), Wolfgang Dressler i saradnici (o Izvorima markiranosti u
jezikim strukturama), Ranko Bugarski (predsedniko obraanje o Diskursu rata i
mira), John Charles Smith (o Protejskoj markiranosti i prokrustovskom objanjenju
u istorijskoj lingvistici).
Ve sam pregled sadraja ukazuje na irinu problematike obraene na ovom
skupu. Na ovoj konferenciji, ba kao i na Poznanjskim lingvistikim susretima,
moe se ostvariti kontakt sa najrazliitijim pristupima savremene lingistike. Tako, na
primer, sekcija posveena sintaksi ostaje unutar generativnog i drugih formalnih
pristupa, dok se u isto vreme odvijaju sekcije posveene kognitivnoj lingvistici i
translatologiji, te pragmatici i analizi diskursa, koje imaju dijametralno suprotan
pristup jeziku.
Valja na kraju pomenuti da je organizatorima uspelo (ba kao i na
Poznanjskim lingvistikim susretima) da okupe niz poznatih lingvistikih imena.
Tako radionicu o Lingvistici usredotoenoj na oveka organizovao je Victor Yngve,
a u sekcijama su uestvovali, izmeu ostalih, Peter Trudgil, Eva Hajiov, Dieter
Kastovsky i Jacek Fisiak.
Sve u svemu, ova konferencija, ba kao i Poznanjski lingvistiki susreti iz
poslednjih nekoliko godina, spadaju u neveliku grupu evropskih lingvistikih
konferencija gde se, zaista, moe nauiti jako mnogo i dobiti uvid u aktuelna
lingvistika zbivanja.

Danko ipka (Poznanj)

VII INTERNACIONALNI KONGRES


PRAGMATIKE
Budimpeta, 914. juli, 2000.
U Budimpeti je odran VII Meunarodni kongres pragmatike koji je okupio
oko dve hiljade strunjaka iz razliitih disciplina da u interdisciplinarnom okviru
razgovaraju o upotrebi jezika u razliitim situacijama, sa razliitim sagovornicima i
u razliitim kulturnim okruenjima. Bio je to skup na kojem je afirmisan trend
razvoja lingvistike ka kognitivnim sferama, ali ovoga puta sa mnogo vie
argumenata za tvrdnju da je naa spoznaja kulturno i drutveno determinisana, to
znai da je ideologiziranje svesti osnovni mehanizam upotrebe jezika u bilo kojoj
jezikoj zajednici. Zajednica kao takva jeste preduslov ideologije u jeziku.
U tom smislu su na skupu veoma bile poseene upravo one radionice i
plenarna predavanja koja su fokus usmerila na dokaze, iz razliitih jezika, da
upotrebu jezika nuno treba dovoditi u vezu sa politikom jezikom, kulturnom
propagandnom i sl.
Skup je bio impresivan po broju referata, radionica i/ili sastanaka, a moe se
meriti knjigom apstrakta na ukupno 400 stranica. Na skupu je prireena izloba
knjiga poznatih izdavaa lingvistike literature na osnovu koje se moglo zakljuiti
da su knjige iz pragmatike, kao knjige uopte, roba. Jedna od promovisanih je i
knjiga Jefa Verschuerena (inicijatora za osnivanja Meunarodnog drutva za
pragmatiku iji je ovaj kongres glasilo, kao i mnoge publikacije): Understanding
Pragmatics. Nakon knjige Stephena C. Levinsona, Pragmatics (1983), pisane kao
udbenik, knjiga Verschuerena otkriva unutranji mehanizam rasta pragmatike kao
posebne interdiscipline u nauci o jeziku, ali tako da pokazuje u emu je prednost
istraivanja jezike upotrebe, a ne jezikog sistema, kako su prethodnici,
strukturalisti insistirali.
Jedna od prednosti ovoga skupa bila je mogunost da se sretne mnogo mladih
strunjaka iz celog sveta. Na alost, iz Jugoslavije su skupu sa referatima
prisustvovali samo Tvrtko Pri i Biljana Risti, sa Katedre za engleski jezik
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Mada je Kongres odran tako
blizu nae granice, mnogi nai mladi strunjaci za jezik nisu mogli, zbog finansijskih
problema, da ovom znaajnom skupu prisustvuju (prethodni kongresi su bili u
Japanu, u Kanadi, u Holandiji; nadajmo se da e jednom biti i u Jugoslaviji).

Svenka Savi (Novi Sad)

You might also like