Professional Documents
Culture Documents
(1736)
Igor Fiskovi
Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
Saetak
Recentne restauracije kao i otkria fresaka u Dubrovniku i na Elafitima
omoguili su reinterpretaciju dosadanjih spoznaja o tome stvaralatvu, a i o samoj povijesti srednjeg vijeka. Uz potanja prepoznavanja
formalnih vrsnoa i vremenske difuzije djela jedne umjetnike vrste,
uvrstili su se i odgovori na vana pitanja o sakralnom sreditu grada. Naime, freske zateene pri arheolokim iskopavanjima u bazilici
bizantskog tipa ispod romanike Katedrale dijele se u dva autorska
sloja nepoznatih majstora, s datiranjem prvoga u zadnju treinu
11., a drugoga u sredinu 12. stoljea. Ustvari se utvruje kako su u
Dubrovakoj prvostolnici nakon osnivanja Kaptola prezbiterijalne
dijelove oslikali u tradicionalnome duhu komnenskog slikarstva. Do
Otkria fresaka u Dubrovniku i okolici te konzervatorskorestauratorski radovi obavljeni na njima u posljednje vrijeme
omoguavaju potpuniji uvid u jedan znanstveno poneto
zanemareni segment nae umjetnike batine.1 Uz nove
spoznaje o samoj koliini zidnih slikarija iz srednjeg vijeka
razumljivo se stjee cjelovitiji sud o mjestu i ulozi dubrovake sredine u likovnoj kulturi istonog Jadrana. Ustvari
se utvruje kako je grad na junoj obali prije nesmiljenih
udesa okupljao i odraavao vane struje zidnoga slikarstva
kojih drugdje nije ni bilo toliko, a od preivjelih je otkriven
tek jedan dio. Poglavito se u poboljanim uvjetima za analize
barem dostupnih djela razabralo stanje iz 11. i 12. stoljea.
Nuna valorizacija znaajki koje ih obiljeavaju, uoenih ili
nasluenih ak i prije restauracije svih djela, izaziva reviziju miljenja o nastanku pojedinih od njih, aktualizirajui
problematiku postignua toga doba, ne samo kao stilskog
poglavlja u mediteranskom kontekstu. Prepoznavanje njihovih formalnih karakteristika i meusobno usporeivanje
takoer je dovelo do reinterpretacija okolnosti u kojima su
stvorene. No, kako je komparativna graa uslijed vremenskog odmaka od osamsto i vie godina razumljivo oskudna,
bez mogunosti iznalaenja izravnih analogija najzanimljivijom se uinila individualizacija umjetnika. Na nju se stavlja
naglasak pogotovo s razloga to sam promatranjem djela po
***
Zanimanje za zidno slikarstvo iz srednjeg vijeka u Dubrovniku odluno je pokrenulo otkrie znatnih ostataka
monumentalne crkvene graevine u temeljima barokne
Katedrale 1981. godine od strane Josipa Stoia.2 Ustvari se
oekivalo nai ostatke poznate iz pisanih vrela, a u velikom
potresu potkraj 17. stoljea sruene romanike Katedrale,
ali je iz vee dubine unutar njezina tlocrta na svjetlo dana
izila jedna jo starija trobrodna bazilika, o kojoj nigdje
uope nije bilo nikakva spomena. Jako je uzbudila znanstvenu javnost3 jer su arheoloki nalazi arhitekture povukli
dalekosene zakljuke o postanku i rastu grada. Pritom se
zanemarila istina da se radi o graevini kojoj po slikanoj
dekoraciji na naoj obali nema premca, pa trud uloen u
istraivanja sauvanih zidnih slikarija nije ni izdaleka primjeren njihovu opsegu.4 Prije osvrta na njih dovoljno je tek
rei kako su graevni oblici jasno ukazali na paleobizantske
predaje, te se predmnijeva da je osim tipologije i dimenzija
17
Korak dalje u usvajanju modernog izraza raskriva freskoslikarija otkrivena pri arheolokom pothvatu J. Stoia nad
sarkofagom u arkosoliju prislonjenom na istoni kraj junog
perimetralnog zida prve bazilike.36 U mirnoj je kompoziciji
nevelike lunete izmeu dva uspravna sveca prikazan najvei
na prijestolju, kojem slijeva klei jedan manji lik, sauvan u
gotovo punoj visini, samo bez glave. Ostalima je preivio tek
donji dio tijela, pobonima do visine bedara, a srednjemu
do pojasa, te se izmeu krajeva ednog prijestolja ire noge
s naprijed pruenim koljenima, desna sputena, a lijeva
malo podignuta. To je za vladarske svete ili svjetovne osobe
uvrijeena shema koja pridonosi prostornosti, ovdje pojaanoj poluokrenutou malog prednjeg lika u stavu molitve
s uzdignutim rukama. Sve odaje zavjetnu sliku u sastavu
grobnice, te su u sredini glavni protagonisti: po energiji pokreta radije Krist negoli Gospa kao naslovnica Katedrale,37 i
biskup kojemu je zadnje poivalite namijenjeno, a sa strana
po jedan sveti zatitnik. Za kljune nepoznanice o identitetu likova zasad nema rjeenja, pogotovo u dvojbama oko
krupnoga sredinjeg, koji jedva daje naslutiti ikonografski
tip Pantokratora. Meutim, privatna namjena spomenika
objanjava karakteristike slikarstva izrazito latinske naravi,
dok na praznoj, konzistentno rumenoj pozadini prevladavaju
stilemi romanike: precizan crte razvijen kaligrafski u preteno pravilnim krivuljama to uravnoteene s izvedenima
u tamnim i svijetlim tonovima itke boje oponaaju zbiljno
sputanje nabora. Oni se pak ne podreuju samo jednu
slapu, dok izmeu ravnih i rjee trokutnih te mjestimino
cik-cak ocrtanih izbija vie oblih i kruolikih, tako da odreda
geometrini paralelizmi imaju perspektivni uinak. Dakle,
rije je o stilizacijama jaima od onih na likovima s nosaa
arkada u crkvi. Uz to je naglaena irina tijela svetaca, kojima,
dijelom i zbog potivanja kadra, nedostaje vitkosti bizantizirajuega zora, a razliitost stavova uz sigurnost pokreta
21
U najdubljoj je apsidi znaenjski glavna i ikonoloki najsloenija slika svedena na istu figuraliku, a koloristiki zasiena
izborom zagasitih tonova ikonografski promiljenih boja.56
Parovi Kristovih suvremenika u obliju akona i sveenika
takoer su na modrim pozadinama, ali slikani svjetlije, s
primjerenom deskripcijom, kao da ih se htjelo uiniti prisnijima ljudima. Konano, na visokom svodu uzdune lae
najvee povrine ispunjene arenim dekorom koji predouje
raskonu vjenost Neba,57 izmjenjuju se s arkanelima kao
provoditeljima dua u onostrani prostor, koji u srednjem
traveju naznauje uzdignuta kupolica. Ujedno su kao sveti,
koji ne pripadaju zemaljskom okruenju ili ljudskom rodu,
slijedom drevnih prototipova slikani jetko, s impregnantnom, u osnovi nadstvarnom dekorativnou. Predodbu nezemaljskog dopunjuje arhaian prikaz dvaju paunova, rajskih
ptica, pored fontane kao znamena besmrtnosti u podanku
kupolice koju uvaju,58 na to podsjeaju i samostalne grane
akantusa, grafiki uredno povijene na vie mjesta izmeu
navedenih figuralnih lanova i oko njih. Suprotstavljaju im
se iroke trake probrano raznolikih arhitekturalno-plastikih
motiva, to geometrijskim poretkom osim optikog ojaanja
meusobno istovjetnih skeleta obiju crkvica uzdiu globalni
sakralni ugoaj, a mahom pripadaju opem repertoaru
klasine ornamentike romanikih stoljea.59
Primjena raznostranih ikonografskih i dekorativnih modela,
naravno, uzveliala je oba vrlo openita prikaza Vjene crkve,60 ali nas ovdje poglavito zanimaju likovne osjeajnosti
koje imaju vrijednost stilskih oznanica. Premda pripadaju
zajednikom bogatstvu Istoka i Zapada, koloristiko gradiranje figuralnih stavki i njihovo cjelovito idejno funkcioniranje
u obje crkvice odaje likovnu razinu i formalnu disciplinu
kakve su mogle biti dostignute tek u 12. stoljeu.61 Istomu
zakljuku vode prepletanja tekovina iz stranih umjetnikih
empirija kao i mjestimino pozivanje na regionalno naslijee iz kasne antike, odnosno na motive znane s mozaika
Ravene, neko toliko openite da su prijenosom i s drugih
mjesta ostavili odjeke ne samo unutar jadranskog podneblja.
Prilino se toga, dakle, ita na tragu dinaminosti svojstvene ponudi slikarstva komnenskog razdoblja, ali i utkane u
batinu Apeninskog poluotoka, pa se tim smjerom namee
oitavanje dvojnosti izraene u obiljejima fresaka koje
promatramo.62 S obzirom na njima neotklonjive srodnosti s
vie-manje istodobnim stvaralatvom prekomorja suglasnih
ivotnih okvira, u prvom sam osvrtu oitani sloj slikarstva
dubrovakog okruja nazvao adriobizantskim. To se poglavito odnosi na likovne karakteristike, ali ne dotie pojam
23
ipan, Crkva sv. Ivana u ilovom Selu, fragment freske s likom sv.
Stjepana
ipan, Chiesa di san Giovanni a ilovo selo, frammanto di affresco con
la figura di santo Stefano
U cjelini je relativno iskusan slikar postigao simbiozu prividno nejednakih nadahnua, pa se uz prepletanje organiki realistikog slikanja i apstraktno razvijenih dekoracija
raskrivaju ope tenje kranske likovnosti 12. stoljea bez
izrazitih signala stila.68 Njih ne utanauju ni odmaci od
drevnih ikonografskih obrazaca, posebice na crteno individualiziranim poprsjima sv. Petra i sv. Pavla, u propisnoj
antikoj rimskoj odjei i s ozbiljnim fizionomijama, oivljenima shematskim sjenama poput svih ostalih. Meutim, na
Koloepu obojica imaju sijedu kosu i bradu kakve su obino
slikane samo sv. Petru,69 koji na ipanu zbog dugog lica i
tamne kose vie nalikuje uvrijeenu prikazivanju sv. Pavla.
Budui da su izvorno identificirani natpisima pored glava,
namee se pitanje nije li to samovolja majstora to bismo
teko povjerovali ili je pomijeao modele, odnosno samo
natpise koje je dobio u ruke.70 U osnovi to bi odgovaralo
njegovoj kulturolokoj pripadnosti, ali i sposobnosti, jer ipak
nije rije o osobito darovitome umjetniku, ve o osrednjem
sudioniku onodobnog slikarstva, vinom tek poput obrtnika samostalnom radu na sloenijim zadacima. S obzirom
na sve klieje kojima je baratao moda je znao minijature
iz skriptorija Montecassina, iz kojega su se u Dubrovniku
nali mnogi ulomci beneventanskih rukopisa.71 Dodue,
slikarija na njima uoenih zasad nema, ali je redovito ikoniki, mahom frontalni nain prikazivanja svetaca na svim
freskama koje mu pripisujem prilian putokaz obrascima.
Na to, uostalom, navodi i tehnika rada pri kojoj se ne gube
jasnoe crtea unato kolorizmu to uinkovito ispunja likove.72 Reene veze takoer pojaavaju zasebni motivi, kao
to su medaljoni s poprsjima svetih ispod kompozicije s tri
lika u apsidi, inae vieni u ostavtini Montecassina.73 Njoj
ipan, Crkva sv. Ivana u ilovom Selu, Deisis, dio freske s likom sv.
Ivana Krstitelja
ipan, Chiesa di san Giovanni a ilovo selo, Deisis, la figura di san
Giovanni Battista
Biljeke
1
29
20
11
21
O tome: ERNST KITZINGER, The Arts as Aspects of a Renaissance: Rome and Italy, u: Renaissance and Renewal in the Twelfth
Century, (ur. Robert L. Benson, Giles Constable, Carol D. Lanham), Cambridge (Massachusets), 1982.
12
Vidi: JADRAN FERLUGA, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd, 1957. Kastron Rausion Dubrovnik je pod njome od 9.
stoljea te od Konstantinopola dobiva zatitu, a plaa danak. Razlaui sustav talasokracije Bizanta na Jadranu ugledni povjesniar
posredno daje okvire paleobizantskim graevinama, pa se moe
oekivati kako su naroit sjaj postigle u 11. stoljeu s obzirom na
nazonost stratega zasebne teme u gradu.
13
Odreenjem toga kruga brisana je svaka primitivnost ili rustinost nazona na stonskim freskama, makar ih danas gledamo
u prizmi drugaijoj od prvih istraivaa.
24
16
25
ANTE GULIN, Srednjovjekovni dubrovaki kaptol, u: Tisuu godina dubrovake (nad)biskupije (bilj. 8), 177179. Vrlo vjerojatno
je to bilo potaknuto definitivnim prekidom odnosa s carskim
dvorom u Konstantinopolu 1074. g., to je i umjetnost katolikih
zemalja jae okrenulo prema Rimu aktualiziravi takoer ovdje
nazone ranokranske uzuse oslikavanja sakralnih zdanja.
30
Uglavnom se pritom drim onoga u emu su vienja J. Stoia suglasna sekundarnima od . Pekovia, a tek zbog veza s istraivanjima prvoga rabim termin bazilika iako je JOKO BELAMARI
(bilj. 16), iznio argumentaciju da je ona u vrijeme koje nas zanima
bila stolna crkva dubrovakih nadbiskupa pod Rimom.
32
Karakteristino je za prikaze apostola ali i drugih likova iz svetake galerije srednjovjekovnog slikarstva i ima snagu uopenog
motiva s nebrojenim varijantama prema izvorno kasnoantikim
rjeenjima. Unoenje takvih pilona u starije gradnje s rezultatom stvaranja vanjskog izgleda pseudobaziliica s kupolom na
sredini, karakteristino za dubrovako podruje, s najstarijim
primjerima ugradnje pilona za svod i kupolu u ranokransku
memoriju na Majsanu, te sline preinake istodobne Crkvice sv.
Petra u Stonskome polju.
33
JOSIP STOI (bilj. 2), 20, drao je da ga treba datirati prije 1120.
godine to se ini okvirno tono, premda ukazujem na mogunosti malo kasnijeg doba bez znanja je li on bio prije ili poslije
nadbiskupa Gerarda.
37
U pravilu su Gospi koljena mirno skupljena, a Krist na grobnicama nije est. Zbog nepotpunosti likova ikonografija nije
sasvim sigurna, ali bi potvrivanje miljenja da je u sredini Gospa
uvrstilo stajalite kako je monumentalna crkva doekala 12.
stoljee kao katedrala. K tome nema naina za odgonetavanje
prikazanih svetaca nije li jedan od njih sv. Vlaho? tako da
se slute elementi za odgovore i na sloenija pitanja o sakralnom
sreditu Dubrovika.
38
IGOR FISKOVI, Biljeke o starokranskim i ranosrednjovjekovnim spomenicima na ipanu, u: Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, 18 (1970.), 529.
42
S prvim koracima dubrovakog zavoda za njihovu obnovu problemski sam ih objavio IGOR FISKOVI (bilj. 1); dalje u IGOR
FISKOVI (bilj. 24). Recentna je restauracija ukazala na omake
izazvane injenicom da su freske tada bile djelomice prekrivene
stoljetnim naslagama petrifikacije, a potom dugo pod slojem
krede za isoljavanje buke, nanesenim od djelatnika Hrvatskog
restauratorskog zavoda.
43
Protivno tome sam Stoi na vie mjesta upozorava na zapadnjaku narav ponavljanja lika sv. Petra.
44
Ujedno se otkrila metoda povrinskog kreenja crkvene unutranjosti vana za uputu arhitektima koji su pri restauraciji
crkvice Sigurate primijenili vlastite tehnike koje nemaju povijesno
opravdanje.
47
31
52
61
Fenomen dvojnosti usaen je u sudbinu velikog slikarstva Apeninskog poluotoka od kasne antike, a u komnenskom je razdoblju,
nazvanom drugim zlatnim dobom bizantskog slikarstva, dobio
nove poticaje.
63
54
66
55
Tu sam simboliku istaknuo u n. dj. (bilj. 24), 22. Detaljniji tehniki opis daje ELJKO PEKOVI (bilj. 30) ukazujui na opa
ponavljanja u starom slikarstvu, ali nisam suglasan s njegovom
nomenklaturom i interpretacijama smisla.
58
Nikakva teolokog razloga i ikonolokog povoda nema proglaavanju toga motiva na tome mjestu Euharistijom, kao to
odrjeito ini ELJKO PEKOVI (bilj. 30), 57.
59
Restauracija nije pridonijela poveanju njihova broja ili kronolokoj specifikaciji. Osim pripadnosti katalogu iz romanike
batine, mahom u latinskom svijetu, slaba je vjerojatnost da ih se
regionalno odredi, a kamoli po stoljeima ogranii. Dobar pregled
daje: CHARLES REGINALD DODWELL, The Pictorial Arts of
the West 8001200, London, 1991.
60
32
Prema literaturi sa stotinama reprodukcija koju sam uspio pregledati, moe se smatrati autonomnom elaboracijom vie zapadnjakih negoli bizantskih naputaka. Ipak treba podrobnije
prostudirati naine predoavanja svakog sveca pojedinano.
67
74
84
75
Rotulusi iz antike odrani u bizantskoj crkvenoj slubi predstavljaju posebnost latinsko-grke civilizacije june Italije, ire: IGOR
FISKOVI (bilj. 9), gl. 5.
76
85
IVAN OSTOJI, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim naim krajevima, sv. II Benediktinci u Dalmaciji, Split, 1964., 416 i d. Lokrumska opatija, osnovana 1023., bila je preko Tremita povezana
s Monte Garganom i Montecassinom, a svoja je dobra imala na
Koloepu i ipanu.
87
78
88
77
79
89
82
91
83
92
Samostalnost mu potvruje formalna istovjetnost likova prototipnog Deisisa u ipanskoj apsidi unutar formata prostora i
zida, gdje je i po tehnikom prosedeu izvedbe freske nemogu
usporedni rad nekolicine.
81
33
93
Po mojem sudu podizanje monumentalne trobrodne i troapsidalne crkve s Bizantu svojstvenim oblikom zaelja teko da je ishodilo
iz iega drugog osim duge postojanosti istonocarske uprave nad
Dubrovnikom, pa se i narav slikarija oko obrednih mjesta, tj.
prvog sloja fresaka, tumai tim povijesnim okolnostima.
99
IGOR FISKOVI, Un contributo al riconoscimento degli affreschi Adriobizantini sulla sponda croata meridionale, u: Hortus
Artium Medievalium, 4 (1998.) 7183.
102
34
Riassunto
Igor Fiskovi
Le recenti scoperte seguite da restauri degli affreschi medioevali a Dubrovnik e nelle vicine isole delle Elafiti hanno
portato a una conoscenza migliore e una valorizzazione pi
completa di un importante segmento del patrimonio artistico croato. Essendosene occupato gi da qualche tempo, in
questo contributo lautore integra le conoscenze esistenti con
conclusioni in parte diverse da quelle che ha esposto finora,
ma anche opposte alle opinioni degli altri ricercatori. Nel
testo viene perci reinterpretata, in una maniera alquanto
polemica, una serie di opere di pittura antica importante nel
contesto croato. Lo studio parte dallanalisi morfologica dei
significanti resti degli affreschi nella grande chiesa che fu sito
di scavi archeologici nel 1979 nei fondamenti della cattedrale
barocca della citt di Dubrovnik. Il supervisore di queste
ricerche J. Stoi aveva interpretato la basilica a tre navate e
tre absidi come paleobizantina, ma non laveva datata con
precisione n aveva definito il suo contenuto. Nei resti degli
affreschi trovati sul muro dellabside principale aveva letto
largomento della teoria dei padri della chiesa, e, basandosi
sugli ornati degli abiti di solo quattro figure parzialmente
conservate, aveva rilevato che esse appartenevano alle sfere
artistiche dellOccidente, cio allepoca immediatamente successiva allo scisma tra la chiesa orientale e occidentale del
1054. A queste aveva legato pure la figura del santo dal primo
pilastro della navata settentrionale, giudicando il gruppo un
risultato dellintervento risalente al tardo preromanico nello
spazio della costruzione precedente, pi antica. E un fatto
che allora nelle navate laterali della basilica fu formata una
costruzione a volte su forti piloni, ma la morfologia di tutte
le figure rappresentate non identica. Unanalisi pi attenta
dimostra che quelle sul muro originale dellabside seguono
le orme delle esperienze della pittura risalente allepoca della
dinastia dei Comneni, mentre la figura da esse separata fu
fatta secondo le formule vicine allepoca del primo romanico.
Queste differenze, accanto ad altre osservazioni, conducono
ad alcune conclusioni sul contenuto della chiesa, per le quali
gli affreschi non sono stati usati finora, e di conseguenza
alcune domande fondamentali erano rimaste senza risposta. Per, sebbene nei documenti prima del Duecento
non venga menzionata una cattedrale, la posizione urbanistica e tutte le caratteristiche dellarchitettura arredata ad
alto livello artistico testimoniano con certezza che si tratta
della cattedrale di Dubrovnik. Il suo vescovado fu fondato
nel 999, e nel 1022 fu elevato ad arcivescovado per il merito
di Vitalis, che si impegn a rinforzare le istituzioni della
Chiesa locale. E chiaro che a tale scopo doveva anche disporre di una costruzione degna di tutti gli uffici, e nel 1076
i suoi eredi fondarono il capitolo con il coro dei canonici.
Dellavvenimento testimonia il raddoppiamento dei banchi
del subselio precedente nellabside e lelevazione della cattedra
centrale, e gli affreschi sono ovviamente posati sullo strato
di intonaco sopra di questi. Le loro caratteristiche formali
dimostrano legami globali con la pittura bizantina, e va associata a loro la figura del santo finora non pubblicata, ma
morfologicamente identica. Si trova sul muro della navata
meridionale, sotto la parte laterale del presbiterio della ba-
36