Maurice Blanchot: Jezik fikcije

Prihvaamo da rijei neke pjesni imaju drukiju ulogu i drukiji priopaj od onih tekuega govora. 1 Ali pripovijedanje u
najjednostavnijoj prozi ve pretpostavlja bitnu promjenu u prirodi jezika. Ta je promjena sadrana i u najneznatnijem izriaju. Ako, u
uredu gdje radim, naiem na poruku koju mi je tajnica ostavila u zapisniku: Telefonirao ef ureda, moj e odnos prema rijeima biti
posve drugaiji nego ako isti izriaj proitam u Zamku. Izrazi su jednaki, i ja im dajem gotovo isti smisao. U obim sluajevima, ja se
ne zaustavljam na rijeima, nego prelazim preko njih, one se otvaraju znanju koje im je pripojeno, te tako na svom zapisniku izravno
dohvaam, umjesto rijei koje su u njemu zapisane, svoje dunosti prema efu kojemu sam potinjen i, u romanu, jo nejasno
postojanje (na prvim smo stranicama) podrune uprave s kojom veze ne izgledaju obeavajue.
Pa ipak, velika je razlika izmeu itanja moga zapisnika i itanja romana. Kao zaposlenik, ja znam tko je moj ef, poznajem njegov
ured, znam mnogo toga putem njegove osobnosti, putem onoga to govori, to drugi govore o njemu, to on zahtijeva, preko
komplicirane naravi naih hijerarhijskih odnosa, preko moga nepodnoljivog osjeaja te hijerarhije itd. Mom znanju tako rei nema
kraja. Kako god neiskusan bio, stvarnost me pritie sa svih strana, nailazim na nju i prepoznajem je posvuda. Nasuprot tomu, kao
itatelj prvih stranica neke pripovijesti, kako god snana bila realistika nakana autorova, ne samo da sam beskonano neupuen u
sve to se dogaa u svijetu koji mi se predstavlja, nego je i ta neupuenost bitan dio toga svijeta, budui predmetom pripovijesti koji
mi se predstavlja kao nestvaran svijet s kojim ulazim u kontakt itanjem a ne svojom moi ivljenja. Nita siromanije od takvoga
svijeta. to je zapravo taj ef ureda? Sve da mi je opisan u tanine, to e se dogoditi kasnije, sve da i posve proniknem u cjelokupan
upravni mehanizam Zamka, uvijek ostajem vie ili manje svjestan da je moje znanje neznatno, jer je to siromatvo bit fikcije koja se
sastoji u tomu da mi oprisutni ono to je ini nestvarnom, dostupnom jedino itanju, ne i mojemu postojanju. Nikakvo bogatstvo
imaginacije, nikakva tonost promatranja ne moe ispraviti to pomanjkanje, jer ono je uvijek sadrano u fikciji i njome postavljeno i
dosegnuto preko najgueg, ili stvarnosti najblieg, sadraja to ga ona pristaje prihvatiti.

Vratimo se naemu izriaju. Premda se odnosi na najprisniju stvarnost, proitan na zapisniku on me preputa osjeaju dogaaja koji
oznaava i ina koji se ima dovriti kao posljedica toga dogaaja, s tim da znanje to ga u sebi nosi nee biti znanje o svijetu koji
izraava. To e znanje obino ostati ono prazne svijesti, koja bi se mogla popuniti, ali se ne popunjava: itatelj svjestan znaenjskih
rijei, u svojemu duhu nemam prisutne ni rijei koje itam, izbrisane svojim smislom, ni taj, nikakvom odreenom slikom
predstavljen, smisao, nego jedino skup odnosa i intencija, neki prozor koji gleda na tek dolazeu sloenost. U svakodnevnoj
opstojnosti, nae itanje i poimanje od jezika nipoto ne zahtijevaju da nas opskrbljuje puninom stvari usred kojih ivimo, nego da od
njih bude otcijepljen; rije je, naime, o jeziku znakova, kojemu nije svojstveno da bude ispunjen onime na to smjera, nego da od
toga bude ispranjen, i kojemu nije svojstveno da nam dadne ono to eli da dosegnemo, nego da nam isto uini suvinim
zamjenjujui ga, te da tako udalji od nas stvari zauzimajui njihovo mjesto i da zauzme mjesto stvari, ali ne ispunjavajui se njima,
nego se praznei od njih. Vrijednost, dostojanstvo svakidanjih rijei mjeri se prema tomu koliko se one pribliavaju nitavilu.
Nevidljive, ne dovodei nita vidjelu, uvijek s one strane sebe samih i s ove strane stvari, prelazi ih kakva ista svijest, i to tako
oprezno da i ona sama ponekad moe postati suvinom. Tad je sve nitavost. A ipak, shvaanje se ne prestaje ispunjavati, ak
izgleda da dosie toku savrenstva. to je punije od te krajnje zalihosti?

U romanu, in itanja ostaje nepromijenjen, ali ga stav itatelja ini drugaijim. ef ureda je telefonirao, glavom, kae vratarov sin u
Zamku: upravo mi je to neopisivo muno. Besumnje, i te su rijei znakovi i djeluju kao znakovi. No, ovdje mi ne polazimo od neke
stvarnosti, zadane naom stvarnou. Rije je, s jedne strane, o svijetu koji se tek ima razotkriti i, s druge strane, o zamiljenoj cjelini
koja neminovno ostaje nestvarnom. Zbog toga dvostrukog razloga, smisao rijei pati od prvotnog nedostatka i, umjesto da odbije,
kao u uobiajenim relacijama, konkretnu referenciju na ono to oznaava, on kao da zahtijeva verifikaciju, proizvodnju objekta ili
kakva izriitog znanja koje mu potvruje sadraj. To ne znai da slike nuno imaju veliku ulogu u romanesknom tivu. Dobro znamo
da se izmiljene pripovijesti slabo obraaju imaginaciji i da zanimljivost i vrijednost romana ne zavise od obilja proizvedenih slika.
Meutim, ovdje se zbiva neto suptilnije. Onoliko koliko je njihov smisao nezajameniji, neodreeniji, koliko ih nestvarnost fikcije
odvlai od stvari i smjeta na rub jednoga zauvijek otcijepljena svijeta, rijei se vie ne mogu zadovoljiti istom znakovnom
vrijednou (kao da je potrebna cjelokupna stvarnost i prisustvo objekata i bia eda bi se opunomoilo to udo od apstraktne
nitavosti, koje je svakodnevno blebetanje), i u isti mah dobivaju na vanosti kao verbalni instrumentarij i ine osjetnim,
materijaliziraju ono to oznaavaju. ef ureda postoji isprva na temelju toga imena koje ne nestaje u signifikaciji istom iezla izraza:
postoji kao verbalni entitet, i sve to u o njemu saznavati, bit e proeto znaajkom samih tih rijei, pokazat e mi se
partikulariziranim, njima ocrtanim. Ne elimo rei da je za roman vaniji nain pisanja od onoga to se opisuje, nego da dogaaji,
likovi, radnja, dijalozi toga imaginarnog svijeta, to jest romana, tee da budu oivljeni, dohvaeni i ostvareni u rijeima koje ih, da bi
ih oznaile, moraju predstaviti, izravno ponuditi vienju i poimanju u vlastitoj im verbalnoj stvarnosti.

I izriaj pripovijesti i izriaj svakodnevna ivota zavravaju u proturjeju. Govoriti bez rijei, shvaati a da se nita ne kae, svesti
nezgrapnost stvari na lakou znakova i tvarnost znakova na zamah njihova oznaavanja, ideal je iste komunikacije u temelju
opega blebetanja, toga udnovata govora gdje, budui da ljudi govore ne znajui to govore i shvaaju ono to ne sluaju, rijei u
svojoj anonimnoj uporabi postaju zgoljnim sablastima, odsustvima rijei te, upravo time, ine da, usred najzaglunije buke, vlada
tiina koja je vjerojatno jedina u kojoj ovjek moe poinuti dok je iv. Jezik stvarnog postojanja eli ujediniti ta dva oprena svojstva:
iako nam je dat, kao stvarna stvar meu stvarima, s kojom raspolaemo kao sa steevinom koju nemamo potrebe usvojiti eda bismo
se sluili njome, on je takoer in koji tei ishlapiti prije no to se dovri, jedinstveno poduprt prazninom mogue, nepostojanju to
blie intencije. Znak vika bi, bie smo kao trag i talog svijeta, drutva i kulture, on je stoga ist samo ukoliko nije nita. S druge
strane, izriaj nas pripovijesti stavlja u odnos s nestvarnim svijetom koji je bit fikcije, i kao takav tei postati stvarnijim, konstituirati
se kao fiziki i formalno valjan jezik, ne da bi postao znakom bia i objekata koji su, budui zamiljeni, ve odsutni, no prije da bi ih
oprisutnio, da bi nam omoguio da ih outimo i doivimo preko konzistencije rijei, njihove svjetlucave neprozirnosti stvari.

Podrazumijeva se da ta dva jezika zbliavaju i mijeaju mnoga posredovanja: u naim svakodnevnim izriajima, slika moe doi
zapuiti rupu koju predstavlja smisao rijei, dok se znanje moe aktualizirati oivljavajui taj smisao, a budui da smo bia sposobna
za izmiljanje i proizvoai fikcije, esto pristupamo stvarima koje nisu tu i kojih oivljavanje zahtijeva, kao ono to e ga nositi,
sloenost jednog od sebe manje osloboenog i ostvarenijeg jezika. Budui da je primjer koji smo dali samo primjer zametka
pripovijesti, podrazumijeva se i to da potonju treba pojmiti sa svim opsegom i svom sloenou to su joj prikladni. Vidjet emo da,
koliko god proza bila prozaina i nadomak banalna ivota upravo koliko i pria, jezik ovdje ipak podnosi korjenito preoblikovanje, s
obzirom na to da poziva itatelja da na samim rijeima ostvari shvaanje onoga to se zbiva u svijetu koji mu se nadaje i kojeg se

cjelokupna stvarnost iscrpljuje u tomu da bude objektom pripovijedanja. Za tivo volimo rei da nas je ponijelo, to odgovara tom
preoblikovanju: itatelja uistinu uzimaju stvari fikcije, koje dohvaa kao donesene s rijeima, upravo kao njihove vlastitosti; prianja
uz njih, s osjeajem da je zatvoren, zarobljen, grozniavo udaljen iz svijeta, toliko te rije poinje doivljavati kao klju za univerzum
opinjenosti zatravljenja i fascinacije, koji ne sadri nita od onoga to ovaj proivljava.

No, umjesto da bude apstraktan smisao koji nas opskrbljuje konkretnim stvarima, emu tei tekui govor, pripovjedaki jezik eli
proizvesti svijet konkretnih stvari, koji e biti prikladan za predoavanje istog oznaavanja. Time dolazimo do alegorije, mita i
simbola. Alegorija u fikciju unosi ideal svakodnevne proze: pria nas upuuje k ideji koje je znakom, pred kojom eli nestati, i kojoj
dostaje da se, jednom postavljena, izrazi i potvrdi. Mit, naprotiv, izmeu bi fikcije i njihova smisla ne pretpostavlja odnose znaka i
oznaenog, nego stvarno prisustvo. Uputajui se u mitsku priu, mi poinjemo ivjeti njen smisao koji nas proima i kog mislimo
istinski i u njegovoj istoi, budui da se njegova ista istina moe dosegnuti samo u stvarima gdje se ostvaruje kao djelovanje i
osjeaj. Mit se, iza smisla koji oprisutnjuje, neprestano obnavlja; nalik je oitovanju kakva prvotnog stanja u kom ovjek jo ne bi
poznavao mo miljenja to se temelji na stvarima, ne bi razmiljao drukije no u objekt utjelovljujui smo pokrenue svojeg
razmiljanja, a time nipoto ne bi osiromaivao miljeno nego bi, naprotiv, prodirao u najbogatiju, najbitniju i miljenja najdostojniju
misao. Odatle mo knjievnosti da polui iskustvom koje se, bilo prividno ili ne, nadaje otkrivalakim postupkom i naporom, ne da bi
se izrazilo ono to se zna, nego da bi se outjelo ono to se ne zna.

Podrazumijeva se da simbol nije alegorija, to jest da mu zadatak nije oznaiti pojedinu ideju nekom utvrenom fikcijom: simboliki
smisao moe biti jedino ukupan smisao, koji nije smisao nekog objekta ili ponaanja uzetog zasebno, nego pak onaj svijeta u cjelini i
ljudskog postojanja u cjelini.

Simbolikom je pripovijedanju svojstveno da oprisutni taj ukupni smisao koji nam svakodnevni ivot, uguen u svojim odve
pojedinim dogaajima, rijetko omoguuje dohvatiti i koji nam razmiljanje, koje od njega zadrava samo bezvremeni vid, ne doputa
outjeti. Rijetko se susreemo sa svijetom, rijetko dotiemo postojanje, ne utimo nau situaciju kao situaciju bia koje u svakom
dogaaju dohvaa sebe u cijelosti i sve ono to taj dogaaj u sebi nosi. Zbog toga smo u iskuenju u fikciji traiti ostvarenje izvornog
smisla postojanja, utoliko to ga u njoj naziremo i elimo prepoznati. Simbol ovdje nalazi pomo u bitnosti imaginacije. Sam in
zamiljanja pretpostavlja, kako je dobro pokazao Sartre, uzdignue iznad pojedinih stvarnih objekata i usmjeravanje spram stvarnosti
uzete u svojoj ukupnosti ne, dodue, radi shvaanja i ivljenja te stvarnosti, nego radi njezina uklanjanja, i iznalaenja, u tom
uklanjanju, igre bez koje ne bi bilo ni slike, ni imaginacije, ni fikcije. Imaginacija odbija navaljivanje prisutnostl detalja i uskrisuje
osjeaj sveobuhvatna prisustva, dohvaajui ga, meutim, samo da bi ga obustavila i iza nj proizvela zamiljene, nestvarne objekte i
djelovanja. Meutim, imaginacija ide jo i dalje. Ne dostaje joj dati si, u odsustvu pojedinog objekta, taj objekt, to jest njegovu sliku;
njen se zamah sastoji u pokuaju da si dadne upravo samo to odsustvo, i ne vie u odsustvu neke stvari tu stvar, nego preko te
odsutne stvari odsustvo koje tu stvar konstituira, prazninu kao sredite svega zamiljenog oblika i, egzaktnije, postojanje
nepostojanja, svijet imaginarnog, onoliko koliko je potonji negacija i iskrenue stvarnoga svijeta u cjelini.

Upravo u tom zamahu imaginacija postaje simbolikom. Slika koju trai, lik ne ove ili one misli, nego napetosti sveg bia kojem
otpravljamo svaku misao, kao da je uronjena u sveobuhvatnost imaginarnog svijeta: implicira apsolutno odsustvo, protusvijet koji bi
bio, razmatrajui ga u njegovoj potpunosti, neto poput ostvarenja same injenice bivanja izvan stvarnog. Uvjet je to za svaki simbol
zahtjev koji je na djelu iza svakog pripovjedakog zamaha i koji mu (simbolu), djelatnou neprestane negacije, prijei da poprimi
odreeni smisao, da postane naprosto znaenjskim. Simbol ne oznaava nita, on nije ak ni smisao neke istine koja je dostupna
jedino preko slike, budui da svagda nadilazi svaku istinu i svaki smisao; upravo je to nadilaenje smo ono to dohvaa i to ini
primjetnim u fikciji ija je tema nemogu napor fikcije da se ostvari ukoliko je fiktivna.

Svaki simbol za objekt uvijek, vie ili manje, ima vlastitu mogunost. On je samodostatna pria i onaj manjak koji istu priu ini
nedostatnom. On od manjka svoje prie ini predmet svoje prie, u njoj pokuava ostvariti taj manjak koji je uvijek beskonano
nadilazi. Simbol je pripovijedanje, negacija tog pripovijedanja, pripovijedanje te negacije. to se negacije tie, ona se nadaje as
uvjetom svake umjetnike i fikcijske djelatnosti, pa time i uvjetom tog pripovijedanja, as presudom koja potonjemu dosuuje poraz i
nemogunost, jer ne pristaje ostvariti se u pojedinom inu imaginacije, u osobenu obliku kakve dovrene pripovijesti.

U simbolu se, tako, na najviemu stupnju oituje pritisak proturjenog zahtjeva koji je vie ili manje primjetan u svim jezinim
oblicima. S jedne strane, njega ine dogaaji, detalji, geste: on pokazuje lica, njihov osmijeh, ruku koja uzima licu i prinosi je
ustima, komadie buke koja pada sa zida dok se penjemo na ljestve. To su pojedinosti bez znaenja, i itatelj u njima ne nalazi
smisao, niti ga treba nai. Rije je o zgoljnim pojedinanostima, bezvrijednim trenutcima, o prahu rijei. No, s druge strane, simbol
ipak neto oglaava, neto to nadilazi sve detalje uzete zasebno i sve detalje uzete zajedno, neto to nadilazi njega smog, to
odbija ono to on tei oglasiti te isto obezvrjeuje i svodi na nitavilo. On je vlastita praznina, beskonana udaljenost koju ne moe ni
rastumaiti ni dotaknuti, uplja neizmjernost koja iskljuuje granice na temelju kojih se trudi predoiti. No, simbol nije neiskazan te
posve nestaje ako se oslobodi konkretnih znaajki na putu k bezoblinom. On nije nita doli sluajevi, sluajevi posueni od
zajednikog ivota, to i nita drugo, posve nerazdvojiv od njih, a ipak izvan domaaja. Upravo ga se zbog toga obino shvaa kao da
je izvan vremena i pokuava svesti na bezvremen jezik miljenja. Ali on nije izvan vremena, nije apstraktan. On je izvan stvarnosti;
prvo zbog toga to se mijea sa zamiljenim dogaajima, koje u njihovu odsustvu dohvaamo kao prisutne, a onda zbog toga to ne
eli dosei samo ovaj ili onaj zamiljeni dogaaj, nego smu mogunost imaginarnog, cjelinu imaginarnog i, iza svake nestvarne
stvari, nestvarnost ukoliko se ova moe oitovati u sebi i za sebe.

Taj je pokuaj skroz-naskroz proturjean. On ne moe uspjeti. Pa ipak, njegova vrijednost poiva upravo u njegovoj nemogunosti, on
je mogu samo kao nemogui napor. Hegel 2 kae da je glavni nedostatak simbolike umjetnosti Unangemessenheit: vanjtina slike i
njen duhovni sadraj ne podudaraju se potpuno, simbol ne postie podudarnost sa sobom. Zacijelo je tako, no taj je nedostatak bit
simbola, i slui da nas neprestance vraa tome manjku preko kojeg nam kani dati doivljaj manjka uope, punine praznog. Simbol je
uvijek iskustvo nitavila, traganje za negativnim apsolutom, no to je traganje koje se ne dovrava, iskustvo koje ne uspijeva, a da taj
neuspjeh moe poprimiti ikakvu pozitivnu vrijednost. Pisac koji pristaje na simboliki izraz, kakva god bila tema njegovih
razmatranja, na koncu mora izraziti zahtjev simbola i uhvatiti se u kotac s nevoljom proturjene negacije, koja tei nadii svaku
pojedinanu negaciju i potvrditi se kao sveopa negacija, ali ne kao apstraktna sveopost nego kao konkretna, sveope ostvarena

praznina. Jednako tako, svaki pisac koji se hvata u kotac s iskustvom smrti kao transcendencije, mora pasti u iskuenje simbola,
iskuenje koje ne moe nadii ni ukloniti.
Svima nam je poznat primjer Kafke. Postoji toliko interpretatora koji o onomu to je on elio, to je bio, za im je tragao u svojem
postojanju i svojim spisima govore toliko jasno da ne moemo ne poeljeti vratiti u tiinu djelo koje nije eljelo drugo do tiinu i s
kojim je uzdizanje u nebesa, koliko god duboko i ingeniozno bilo, nuno u neskladu. Ono to treba dati do znanja jest da upravo taj
nesklad, ono to smeta u trijumfu koji okrunjuje jedan beskrajno bijedan ivot, gotovo neogranieno preivljavanje koje mu obeava
potomstvo, taj neuspjeh u uspjehu, ta la o nesrei koja vodi jedino sjaju slave, jedno takvo, ironino proturjeje, pripada smislu
djela i da je bilo naslueno u njegovu traenju.

ini se da je Kafka, vjerojatno pod utjecajem istonjakih tradicija, u nemogunosti da se umre vidio krajnje ovjekovo prokletstvo.
ovjek ne moe izmaknuti nesrei jer ne moe izmaknuti postojanju, i uzalud se upravlja spram smrti, uzalud joj prkosi tjeskobom i
nepravdom, on umire samo da bi preivio. Naputa postojanje samo da bi uao u krug metamorfoza, da bi prihvatio ponienje kukca,
a ako umre kao kukac, njegov nestanak drugima postaje sinonimom obnove, poziva na ivot, buenja naslade. Kafkino je djelo lieno
stvarne smrti, ili, bolje reeno, lieno je kraja. Veina njegovih junaka upletena je u prijelazni trenutak izmeu ivota i smrti, i ono to
trae jest smrt, ono za im ale ivot, tako da vie ne znamo kako odrediti njihove nade, ukoliko polau nadu u mogunost gubitka
svake nade, niti kako procijeniti njihova aljenja, ukoliko ona ovjekovjeuju prokletstvo koje podnose.

U Lovcu Gracchusu i u Uzvaniku mrtvih Kafka je neposredno izrazio neobino stanje mrtvih koji ne umiru. No te su kratke prie
prispodobe, one nas primoravaju da dotaknemo ono to ele rei, i budui da se njihov smisao odnosi na neodreenu mo negacije
koju otkriva smrt, postoji neko proturjeje izmeu izriite i dovrene naravi pripovijesti i sadraja koji zahtijeva apsolutnu
dvosmislenost negacije. S druge strane, Zamak je simbolian. Moemo dakako interpretirati K.-ovu odiseju. U njemu moemo
prepoznati bie koje je napustilo rodni kraj, kao to se naputa postojanje, i koje se trudi biti prihvaenim od smrti istim sredstvima s
kojima

se

sluilo

da

bi

ivjelo.

K.

je

pozvan,

i smrt doista izgleda kao poziv; ali jednako je tako izvjesno da odgovoriti na nj znai oguglati na njega, od smrti nainiti neto
stvarno i istinito. Svi njegovi pokuaji da se domogne Zamka obiljeeni su tim proturjejem; ako se napregne, bori, udi, iskuava
uvijek sve vie postojanja; ako ostane pasivan, ne postie svoj cilj, jer smrt jest samo tada ako se uini svojom, ako prestane biti bilo
kakva i bilo ija smrt.

Tako nalazimo K.-a kako ujedinjuje neznanje i lukavstvo, krajnju svijest s krajnjom nesvijesti, kako odbija pruenu pomo, jer zna da
ga nitko ne moe zamijeniti u toj zadai, i kako se bori da postigne ono to ta borba ne doputa postii: on ne moe initi nita drugo
do boriti se, neprekidno raditi na svojemu proklinjanju jest sve to mu ostaje da bi se spasio. Uostalom, gdje je cilj? Za koga tu
umoemo rei da mu se pribliio? Za grad? Ali mjetani predstavljaju najbjedniji stadij izmeu postojanja i nepostojanja. Frieda lebdi
izmeu opsjene, udnje, ravnoduja, i ignorira ono to joj dolazi u pomo; podnosi dra, stidi se, odupire, podlijee: jadan poraz,
refleksna egzistencija, kartna svjetlost. Za inovnike? Naziremo nadasve njihovu nemo: slabi i glupi, nisu kadri odozdo poduprti
postojanje, a ipak ga pohode, ipak ude za njim, ipak su gramzivi za njim i nedostaje im. Gdje je smrtni pokoj? O Smrti, gdje je tvoja
pobjeda?

Kafka je vrlo duboko utio srodnost transcendencije i smrti. Tako je u njegovu djelu smrt as to to se biima javlja kao ono to ne
mogu dosegnuti, as se upravo ono to nadilazi bia javlja u otjelovljenju i bijedi smrti. as se smrt pokazuje transcendencijom, as
se transcendencija pokazuje mrtvom. Ve samo to izvrnue pokazuje koliko je opasno teiti da se u kakav eksplicitan oblik ustali
interpretacija jedne pripovijesti u kojoj je negacija na djelu i u kojoj se ona nadaje kako neto to niim ne doputa apsolutnom da se
ispuni, tako i nitavilom koje odreuje ispunjenje apsolutnog. Prijelaz od da na ne, i od ne na da ovdje je pravilo, i svaka
interpretacija koja se od njega izuzima, ukljuujui i onu koja utemeljuje to izmjenjivanje, proturjei kretanju koje ga omoguuje.
Jasno je da vidjeti u K.-ovoj prii sliku nesrea postojanja koje se ne moe dohvatiti jer se ne moe zbiti kao kraj postojanja, koje
ostaje nestvarnim, zaboravom sebe sama, ukoliko nije kadra da se ostvari kao nepostojanje, dubina onostranosti ivota, afirmacija
nitavila bez sjeanja, jasno je, rekoh, da takva rekonstrukcija uzalud sadri dvosmislenost propozicije u kojoj afirmaciji i negaciji
prijeti beskonaan reciprocitet: sve dok poiva u vrsto odreenom obliku apstraktne misli, i sma izmie presudi koju donosi i posve
se ogreuje o simbol, gubei sav svoj smisao istom kad ga izolira i naini razaznatljivim.

Zbog toga interpretaciju treba uroniti u nutrinu pripovijesti, tamo je izgubiti i izgubiti iz vida te se nanovo domoi zamaha fikcije iji
detalji potvruju samo sebe same. Krma, tvrdokorna i gruba lica seljaka, svjetlucanje snijega, Klammov cviker, lokvice piva u kojima
se valjaju Frieda i K., to je ono to je bitno, ono preko ega ulazimo u ivot simbola. To je sve to moemo nai i sve to trebamo
shvatiti. Pa ipak, time se opet ne moemo zadovoljiti. Potonuti u pripovijesti? Ali ona vas sma odbacuje. Svaki dogaaj sebe sama
stavlja u pitanje, to je takoer bitan ivot fikcije; ono je pripovijedanje, pokazuje se licem u lice, potvruje, raspravlja. Gdje je
simbol? Tamo gdje se pojavljuje ili tamo gdje se skriva? Tamo gdje postoje samo spokojne i krepke pojavnosti, tamo gdje one kripe i
gdje se razdiru? Tamo gdje su stvari nazone u svojoj prirodnoj zastrtosti, tamo gdje se iza stvari pomalja njihova praznina, iza
pripovijesti odsustvo pripovijesti, iza dubine simbola nemogunost koja izjeda djelo i zabranjuje mu da se dovri? Simbol su i ova
pitanja, i on umire od njih. U tom smislu, svaki simbol koji ne razara djelo u kojem se razvija propada u komentarima to ih izaziva, a
izaziva ih neminovno. Da bi postojao, treba da se zaboravi u fikciji, i da ga oni to ga obznanjuju naine jalovim u svome iskazivanju.

Eto i posljednje dvosmislenosti: on se rasipa ako se probudi, gubi se ako se objelodani. Njegov je uvjet da bude iv ukopan, pa je i u
tome zbilja svoj simbol, prikazan onim to prikazuje: smrt koja je ivot, koji je smrt im preivi.

S francuskoga preveo: Marko Gregori, Nova Istra, 2003

Maurice Blanchot (1907.-2003.), francuski egzistencijalist s kojim je francuska poslijeratna kritika nesumnjivo
dosegla vrhunac. Originalan pisac koji je od kritike nainio samosvojan knjievni anr. Slavna, ali i tajnovita osoba o
kojoj se znaju samo pojedinosti: isprva novinar naklonjen skrajnjoj desnici, potom gorljiv komunist, sudionik u
nemirima 1968., prijatelj Emmanuela Levinasa i Georgesa Bataillea. Uz kritike eseje (o Kafki, Hlderlinu, Rilkeu,
Lautramontu, Sadeu, Sartreu i drugima) skupljene u vie knjiga, od kojih su najpoznatije LEspace litteraire i La part
du feu, pisao je i romane (La folie du jour, Thomas lobscur). Dosad nije prevoen na hrvatski. (M.G.)

Naslov

izvornika:

Le

langage

de

la

fiction

2 Simbol je za Hegela dodue tek poetak umjetnosti.

iz

La

part

du

feu,

Gallimard,

Paris

1949.