19.1.2016.

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

METAL U VUEDOLSKOM KULTURNOM KOMPLEKSU
ALEKSANDAR DURMAN

Z.V.

Do pojave vuedolske kulture Karpatska je kotlina ve prela tri prve stepenice u obradi bakra:
1. Obada elementarnog bakra kovanjem
2. Spoznaja da se bakar tali i dalje oblikuje kovanjem
3. Lijevanje bakra u jednodijelnim kalupima tehnikom a cire perdue.
Dosadanji nalazi vezani uz metalurgiju vuedolske kulture, premda ne osobito brojni, jasno su odredili
njezine domete na tom planu,
Glineni kalupi, pei i metalurki pribor naeni na nekoliko lokaliteta iz razliitih faza vuedolske
kulture dostatan su temelj prema kojemu se moe rekonstruirati proces obrade bakra.
I nalaz u jami ostavi (71 z) vuedolske kulture na lokalitetu Vinkovci Hotel iz vremena
kasnoklasinog stupnja uvelike je to potvrdio. Ukupno su u jami naena etiri dvojna kalupa za lijevanje
bakrenih sjekira sa cilindrinim produetkom za nasad drke, dio dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene
ice, jednodijelni kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene te dva jezgrena umetka za osiguravanje
upljine u cilindrinom produetku za nasad drke sjekire s jednom otricom. Ovi su glineni kalupi vrlo
masivni, to im je bio i veliki nedostatak.
Pravilno suenje prirodnim nainom moglo je potrajati i do 20 dana, a to je vrlo dug proces. Majstori
su vjerojatno nastojali skratiti to vrijeme i upravo tu su se krile brojne nevolje koje je kako emo vidjeti
imao i majstor ve spomenutih kalupa. Ukoliko postupak suenja nije bio pravilan, na predmetima su se
stvarala jedva vidljive napukline. One su postale vidljive tek nakon paljenja, pa su i utoliko bile tetnije jer
su se pojavljivale na kraju tehnolokog procesa, iako su im uzronici bili prisutni jo u procesu suenja.
Da je jedan dvodijelni kalup iz ostave na lokalitetu Vinkovci Hotel bio upotrjebljen pokazuje, ve
na prvi pogled, istroenost unutarnjih stijenki, tj. amorfni oblik kalupne upljine i uljevni otvor. Zato kalup
postaje amorfan i gubi svoj primarni oblik nakon lijevanja pitanje je koje zasluuje poseban odgovor. Kad
se vrlo vrua masa tekueg bakra s vie od 1000 C ulijevala u kalup, zbog velike razlike u temperaturi
kalupa i mase nastajalo je naglo stezanje bakra. Uliveni se bakar pritom stiskao u prosjeku za oko 1,5 %,
smanjujui za toliko svoj volumen. Upravo to je uvjetovalo vrlo velike pritiske koji su djelovali od stijenke
prema skrutnutom metalu upajui i odvajajui dijelove od stijenki. Da su stijenke bile vre od metala,
zbog pritiska u kalupu mogao bi se demolirati i predmet koji se lijevao. Tako bi se ve nakon prvog lijevanja
u glineni kalup oteivale njegove stijenke i time je kalup gubio svoju funkciju. To je ujedno dokazuje da je
dvodijelni glineni kalup bio kalup jednokratne uporabe.
Openito se smatra da su rani i srednji eneolitik donijeli u Karpatsku kotlinu tehniku lijevanja bakra
a cire perdue, to je iziskivalo vrlo velik napor prilikom izrade svakog bakrenog predmeta. Za svaki se
izliveni predmet morao izraditi njegov prototip u vosku. Upravo to je prednost koju je donijela nova tehnika,
tehnika dvodijelnih kalupa koja se javlja u kasnom eneolitiku. Premda nije bilo serijske proizvodnje metala

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

iz jednog kalupa, ve samo na principu jedan kalup jedna sjekira, ipak se samo jednim prototipom moglo
izraditi stotine sjekira istovremeno. To znai da je kasni eneolitik donio serijsku proizvodnju dvojnih kalupa
za lijevanje a tako, posredno, i serijsku proizvodnju bakrenih predmeta.
esto su bili oteivani ovakvi glineni kalupi prije samo lijevanja, u procesu suenja i peenja, pa bi majstor
za svaki sluaj nainio vie identinih kalupa, birajui za lijevanje najbolje, tj. samo one iz kojih se mogao
izliti odreeni predmet bez velikih dodatnih dorada bruenjem.
Pratei nalazi vienamjenskih kalupa moemo lako zamijeniti da je takvih kalupa najvie na
Ljubljanskom Barju, gotovo 50 % svih jednodijelnih kalupa. Izuzmemo li jedini nalaz takvog kalupa iz
klasinog stupnja vuedolske kulture, koji je ujedno i prototip, moemo zakljuiti da je Ljubljansko Barje
razvilo izradbu ovakvih kalupa kao tehniki napredak, te se sada jedan kalup mogao upotrijebiti dva ili vie
puta. Moda upravo oni predstavljaju mlau fazu nalaza s ovog lokaliteta Ljubljansko Barje.
Kalupi kasne vuedolske kulture znatno se razlikuju od potonjih kalupa iz klasine faze, ali ne
svojom namjenom ve dimenzijama. Kalupi iz mlae faze znatno su tanjih stijenki, a vanjski im oblik vie
slijedi pravi oblik predmeta koji se lijevao. To dokazuje da je ljeva u vrijeme najmlaeg stupnja vuedolske
kulture shvatio da je osnovna potekoa u izradi kalupa bila njihova masivnost. Kalup tanjih stijenki mnogo
se bre suio, a mogunost ispucavanja povrine, koja je esto pucala na masivnim kalupima, bila je manja.
Smanjenje mase kalupa ubrzalo je cijeli postupak pripreme za lijevanje, to potvruje nekoliko nalaza
kalupa za lijevanje bakrenih sjekira sa cilindrinim produetkom za nasad drke iz mlaeg perioda
vuedolske kulture te iz vremena rane bronce (Debelo brdo, Ljubljansko Barje, Domony, Salzburg
Reinberg, sloj vinkovake kulture na lokalitetu Zvijezda u Vinkovcima).
Prema postojeim nalazima iz vuedolskog kulturnog kompleksa moe se rekonstruirati gotovo u
cijelosti proces lijevanja bakra u vremenu kasnog eneolitika. K tome, moe se utvrditi da je u naseljima
vuedolske kulture, u njenoj klasinoj i kasnoj fazi, bio poznat i ljevaki zanat. Dva tipa ljevakih pei s
kupolom s lokaliteta Gradac na Vuedolu a) s poluokruglim dnom b) s ravnim dnom (tava) govore da
se i na takvim mjestima odvijao kompliciraniji proces negoli samo lijevanje iz poluproizvoda ingota. Moe
se takoer ustvrditi da je ruda dopremana u naselja, u kojima su glavni dijelovi postali radioniki centri gdje
se ruda preraivala do gotovog proizvoda.
Moe se pretpostaviti da se metalurka aktivnost na gradini Zecovi odvijala na otvorenom u
otvorenim ognjitima, dok se takav proces na Vuedolu iskljuivo odvijao u peima.
Zbog ega su se u klasinoj fazi vuedolske kulture upotrebljavale pei i to dva tipa, dok je mlaa uspijevala
te procese odrati u otvorenim ognjitima?
Veliko zguavanje topline na jednom prostoru nije se moralo nuno osiguravati samo zatvaranjem
tog prostora ve i potpunijim sagorijevanjem goriva dodatkom vee koliine kisika, pa su stoga pei morale
biti osloboene kupola, ali su im se obavezno morale osigurati puhaljke ili mijeh.

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

Za sagledavanje procesa prerade bakra u kasnoj vuedolskoj kulturi vrlo su znaajni i nalazi
keramikog dodatka na puhaljku za raspirivanje vatre (sopalji): Zecovi (3 primjerka), Debelo brdo (2
primjerka), Velika gradina u Varvari (1) i Ljubljansko Barje (2). Ti su se glineni predmeti naticali na cijev
nainjenu od tvari biljnog podrijetla, najvjerojatnije od trske ili bazge.
Cjelovitijem sagledavanju ljevakog zanata u vrijeme vuedolske kulture pripomau i nalazi dijelova
pet zdjelica oblika polukugle, a vanjska joj je strana dna izvedena ravno da bi mogla samostalno stajati.
Zdjelice su armirane nalijepljenim glinenim trakama koje su poveale vrstou, ali nisu bitnije zadebljale
stijenku. Imale su jedan istureni cjevasti nastavak u koji se mogla utaknuti drka.
Do kasnog eneolitika najvjerojatnije jo nisu bili poznati ingoti. Bakreni je ingot, kao poluproizvod,
bio rezultat potrebe za lakim transportom metala kojega zapravo treba proizvoditi sam rudar ili netko iz
njegove blizine, a ne nuno ljeva u doba kad se javi znaajnija potreba za metalom.
Kako do vuedolske kulture nema serijske proizvodnje bakrenih predmeta, tj. veih koliina bakra, do toga
vremena nema ni potrebe da se ove male koliine rudae obrauju na dva razliita mjesta, ponajprije u ingot
pa kasnije u gotovi predmet.
Prve velike ostave pojavile su se u podruju i vremenu vuedolske kulture. Primjer za ovu potvrdu
daje ostava uz Brekinjske s nalazom od gotovo pedeset kilograma bakra (gotovi predmeti). Za nju je bila
potrebna zaista velika koliina rudae koju nije vie jednostavno bilo prebaciti iz rudnog nalazita do
slavonsko - srijemskih prostora klasine vuedolske kulture.
Dvojni su kalupi izazvali korjenite promjene u metalurgiji. Potreba za rudaom toliko je porasla da se
ona nije mogla jednostavno dopremiti do udaljenih radionica. Moglo bi se rei da ingota jo nije bilo jer u
rudnim podrujima najbliim vuedolskoj kulturi nema etnikuma s takvom koncentracijom znanja o bakru i
potrebom za njim.
Kako se javlja ope potreba za bakrenom rudaom koja se vie ne moe namiriti iz dotadanjih
izvora, dio etnikuma se prebacuje u rudna podruja koja tako postaju nosioci najmlae C faze vuedolske
kulture. Tek je ovaj etnikum dosegnuo stupanj koji je u novim podrujima mogao razviti spoznaju o ingotu.
Dvojni je kalup uvjetovao veliku koliinu metala, ali da bi ga se namirilo, bili su potrebni korjeniti
pomaci u rudarstvu. To se i zbilo.
Tehnika lijevanja u dvojne kalupe, koja se pojavila u vuedolskoj kulturi, donijela je i novi tip orua
oruja: sjekiru s jednom otricom i cilindrinim produetkom za nasad drke. Na podruju vuedolske
kulture na tlu Jugoslavije vie je takvih sjekira koje pripadaju ostavama ili pojedinanim nalazima. Posebice
su zanimljive ostave koju u brojnoj produkciji ovog tipa sjekira sadre i lepezaste plosnate sjekire.
Ostave s podruja prostiranja vuedolske kulture su: Brekinjska (45 -50 bakrenih predmeta), Gria
(35), Kozarac (9), Lohinja (2), Vranovii (16), Topolje (4), Leget (3) i Borinci (40).
U sedam - od ukupno osam - ostava naene su sjekire s cilindrinim produetkom za nasad drke, a
u pet ostava plosnate lepezaste sjekire.

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

U ostavama su veoma zanimljivi brojni nalazi lepezastih sjekira od kojih dosad nije naen niti jedan
kalup na lokalitetima vuedolske kulture.
U ostavama su veoma zanimljivi brojni nalazi lepezastih sjekira od kojih dosad nije naen niti jedan
kalup na lokalitetima vuedolske kulture, niti izvan njih. Jo je interesantniji podatak da su u ostavi s
Borinaca takve sjekire lijevane u dvojnim, dok su na tri lokaliteta iz Bosne (Gria, Lohinja, Vranovii)
lijevane u jednodijelnim kalupima.
Kako je na Borincima postojalo naselje vuedolske kulture u ranoklasinom razdoblju, stupanj B1, a
podruja spomenute tri ostave iz Bosne poznaju tek kasnu vuedolsku kulturu, stupanj C, namee se
zanimljiva konstatacija sa su najstarije lepezaste sjekire lijevane u dvodijelnim, a mlae jednostavnijim
postupkom, u jednodijelnim kalupima. Ovo navodi na zakljuak da je lepezasta sjekira u svom ravnom
javljanju orue, a kasnije je razvojem vuedolske metalurgije uz svoju prvotnu funkciju mogla preuzeti i
ulogu protoingota. Jo je jedna zanimljivost vezana za njih; u ostavama na podruju vuedolske kulture uz
sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad drke javljaju se iskljuivo ove sjekire, a nikada dlijeta ili
plosnate trapezaste sjekire dakle ono to predstavlja alat. Sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad
drke pokazuju da se u ostavama izuzetak je Brekinjska uvijek javljaju u dvije ili vie varijanata,
primjerice nalaz kalupa iz Vinkovaca. Ova razna variranja istog tipa sjekira govore da se ljeva prilagoavao
ukusu naruilaca, te im nudio mogunost izbora.
Pojedinanih nalaza sjekira s jednim sjeivom i cilindrinim produetkom za nasad drke ima na vie
mjesta u Jugoslaviji, a zanimljivo je da na velikom prostoru juno od Kruevca pa sve do Prilepa nema
zasad takvih nalaza.
Sjekire sa cilindrinim produetkom za nasad drke najbrojnija su skupina nalaza koje smo ovdje
prouavali. Ve je upozoreno da postoje dva tipa kalupa za spomenute sjekire: masivni iz klasine (B) faze i
mnogo tanji iz kasne (C) faze vuedolske kulture. Istovremeno se na ovim kalupima mogu uoiti i razlike u
oblicima sjekira. Dok kalupi iz Vinkovaca imaju izrazito konveksan gornji dio sjekira, kalupi iz mlaeg
vremena (Debelo brdo, Ljubljansko Barje, Domony/Jama B2, Salzburg Rainberg) u gornjem su dijelu
ravni od cilindrinog produetka za nasad drke do vrha otrice.
U prostoru klasine vuedolske kulture javlja se iskljuivo oksidna, a na prostoru kasne faze iste
kulture mijea se oksidna i sulfidna rudaa. Uz antimon se u sulfidnoj rudai najee javlja olovo, a jo
ee bizmut (vrlo male koliine), te nikal i u nekoliko primjeraka arsen. Upravo ovaj sastav rudae
pokazuje da je rije o koritenju leita sinjavaca, ponajprije antimonskih (tetraedriti). Redovit postotak
srebra jo je vana znaajka i oksidne i sulfidne rudae upotrijebljene u izradi bakrenih predmeta vuedolske
kulture. Prihvatimo li to kao pravilo, onda neke vrlo tanke ploaste sjekire iz istonog dijela Slavonije, te
primjerak sjekire iz Vukovara, budui da uz srebro ima samo arsen, pridruiti ovoj skupini. Takoer emo
stranoj provenijenciji pripisat i nalaze Baniabic tipa. Svi ovi primjerci nalaze se uz sam Dunav; Vukovar,
arengrad, Sotrin i Bobota, unutar granica prostiranja klasine vuedolske kulture. Kako su i ovi predmeti

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

nalinjeni od sulfidne rudae, najvjerojatnije tenantitskog podrijetla (arsenski sinjavac), moglo vi se i njih
pripisati vremenu kasne faze vuedolske kulture, samo to oni iz rudita gdje je antimon zamijenjen
arsenom. Toj skupini takoer pripadaju i sjekire iz Brestovca i Dete. Radionice za izradu svih ovih predmeta
mogli bismo smjestiti istono od prostiranja vuedolske kulture. Pojedinani su nalazi s podruja
vuedolskog kulturnog kompleksa uglavnom odraz dosad analiziranih primjeraka.
Na prostoru klasine faze vuedolske kulture upotrebljavala se iskljuivo oksidna rudaa, dok
se u kasnoj fazi upotrebljava i oksidna i sulfidna rudaa, ponajprije antimonskih sinjavaca tetraedrit.
Dakle, mogli bismo rei da je u vuedolskoj kulturi evidentno prvi put ne samo upotrijebljen sulfidni bakar
ve je ona ovu upotrebu iroko razvila na tlu Jugoslavije.
Potrebno je posebno naglasiti prednosti tehnoloke spoznaje upotrebe ovakve rudae. Oksidna je
bakrena rudaa samo tanki film preko velikih leita sulfidnog bakra koja sadravaju apsolutno najvee
koliine bakra. Danas je ekonomski opravdana eksploatacija bakra iskljuivo iz sulfidnih leita. Upravo je
primjena dvojnih kalupa, a time i serijska proizvodnja bakrenih predmeta, nagnala metalurge da nabavljaju
velike koliine bakra (rije je o desetcima kilograma primjeri Brekinjske i Grie) i da potrae nove bogate
rudnike kako bi zadovoljili proizvodnju. Kako je oksidna rudaa zbog svojih malih i nestalnih koliina bila
nedostatna za ovakvu potranju, morali su oni koji su opskrbljivali sirovinom prijei na novu tehnologiju. I
tek se uporabom sulfidne rudae poelo razvijati pravo rudarstvo.
Ali sulfidna ruda nije toliko bogata bakrom kao oksidna, a k tome iziskuje i dodatne radnje kako bi
se bakar oslobodio suvinih sastojaka metala ili nemetala.
Da bi se dobio bakar, primjerice iz tetraedrita, mora se iz njega izdvojiti sumpor, antimon i
eventualno jo i bizmut, a od mehanikih primjesa on jo moe sadravati olovo i cink.
Da bi se obradila oksidna rudaa, bilo je dovoljno smjestiti je u zatvorenu kupolnu pe kojoj je dno
zaobljeno i zagrijati je kalorinim gorivom (drvenim ugljenom umurom) do odreene temperature. U pei
se odvajao kisik iz rudae, a otopljeni bi se bakar slijegao na dno pei. U drugoj se pei bakar najvjerojatnije
topio u nekoj posudi i potom izlijevao u kalupe. Pe namijenjena ovom drugom postupku bila je ravnoga
dan jer je istopljeni bakar ostajao u posudi. Dakle, pe za taljenje oksidne rudae morala je biti zatvorena, da
bi se kisik iz rudae u takvom zatvorenom prostoru redukcijom lake izdvojio te vezao s ugljikom u ugljini
dioksid. Sulfida rudaa zahtijeva drukiji proces: ako iz bakra moramo izdvojiti sumpor, antimon i
eventualno jo i olovo, pe za taljenje nikako ne smije biti zatvoreno.
Ovakvoj rudai prilikom zagrijavanja morala se puhaljkom dovoditi dodatna koliina kisika. Tada je
ve pri temperaturi od 700C nastajalo vrenje sumpora, antimona ili arsena i bizmuta i oni su se vezali s
kisikom u okviru njihovih spojeva (npr. sumpor u sumporni dioksid itd.). Pritom se dodavao mlaz kisika da
bi proces bio uspjeniji. Tako se dobivao bakrenac, a zatim i isti bakar za lijevanje u kalupe.

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

Upravo takvi proces odvijali su se i u vuedolskoj kulturi: u klasinoj su fazi na Vuedolu bile dvoje
vrste kupolastih pei jedna za topljenje rudae (izvan zgrade) i druga za taljenje bakra. U podu pei
nalazio se vapnenac koji je mogao sluiti kao topitelj.
Zanimljivo je da se oksidna ruda topila na lokalitetu koji je vrlo udaljen od leita same rude, ali to je
razumljivo jer takva ruda sadri najvei dio bakra pa on i predstavlja glavninu njezine teine. Zbog toga se i
mogla preraivati na Vuedolu.
U kasnoj je fazi upotrebljavana sulfidna ruda tetraedrit. Dosad nisu naene kupolaste pei iz ove
faze, ali se na gradini Zecovi nalazilo ograeno ognjite, a u njegovoj su blizini pronaena i tri sopalja za
puhaljku ili mijeh. Susreu se jo na Debelom brdu, Velikoj gradini u Varvari i na Ljubljanskom Barju. I na
ovim se lokalitetima odvijao identian proces prerade rudae. Rudaa se skupljala u znatno veim
koliinama jer je ostajao znatan postotak otpadnog materijala, ali su im tada rudna leita bila u neposrednoj
blizini. Time se upotreba sulfidne rudae iskazuje kao revolucionarna novost, a manji postotak nekih metala,
u bakru nije znaio svjesno dodavanje radi poboljanja kvaliteta legure, ve nemo ljevaa da ih istisnu. Ove
su neistoe s bakrom tvorile prve legure i donosile novu kvalitetu, ali posve sluajno jer se bakar tek
elektrolizom moe potpuno oistiti.
Najvjerojatnije su se kasnije, uvidjevi da takav neisti bakar ima bolja svojstva (livkost i tvrdou),
majstori dobivali raznim postupcima da zadre neke vee koliine sporednih metala (antimon, arsen) koji se
inae, po nunosti prirodnog procesa, izdvajaju ve pri temperaturi veoj od 700 C. Ova je spoznaja dovela
do bronanog doba kada se bakru svjesno poeo dodavati kositar. Kasna faza vuedolske kulture zaposjeda
rudna leita i ivi na njima.
Stoarstvo i metalurgija uvjetovali su raslojavanje drutva to najbolje potkrepljuje nalaz iz velikog
tumula u Maloj Grudi u Tivatskom polju. U kamenom su sanduku, uz kostur pokojnika, kao prilog
ostavljene dvije posude koje se mogu pripisati kasnoj vuedolskoj kulturi. Uz pokojnika su naeni bode,
bojna sjekira i pet karika za kosu. Svi su predmeti izraeni od zlata ili elektrona. Ovo je primjer klasinog
vladarskog groba u kojem je bio pokopan jedan od prvaka rodovskog plemstva.
Zlatna sjekira naena u grobu posvjedouje da je u vuedolskoj kulturi postojao kult bojne sjekire,
koja je u ovom primjeru istodobno i statusni simbol. Taj kult upuuje na opi prijelaz prema novoj
organizaciji vlasti i ulozi vojne aristokracije u drutvu to se potvruje i na gotovo istovremenim nalazima u
Mezopotamiji gdje su od vremena akadskih vladara nadalje na reljefima prikazivani vladari sa slinim
sjekirama kao simbolima vlasti.
Ove velike prostorne relacije sugeriraju da se ovaj tip sjekire razvio iz zajednikog prototipa koji je
vjerojatno potekao iz kavkaskog regiona, a na zapad se i jug (prema M. Gimbutas) proirio seobom stepskih
naroda.
Premda inicirana ovom seobom, vuedolska je metalurgija razvila vlastite standarde, a poveana
potreba za metalom rezultirala je prijelazom dijela populacije iz matinog podruja na nova ruda leita u

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37

prostore dananje zapadne Srbije, Bosne i Hercegovine do sjevera Albanije, jadranskom obalom do
Transkog zaljeva, preko Slovenije, donje Austrije i eke do Transilvanije i erdapa. Zauzeta su gotovo
sva podruja bogata bakrom s izuzetkom istone Srbije.
Vuedolska je kultura zatvorila svoj ivotni put oko 2200. godine prije nae ere u vrijeme prodora
treeg seobenskog vala Indoeuropljana, kada je razoren i glasoviti drugi sloj Troje.

Vuedol# three thousand years b.c. ,str. 32-37