Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju

Utemeljenje morala u etici Ernsta

Tugendhata
Esej

Predmet: Etika II
Mentorica: Jasminka Babi Avdispahi, prof. dr.

Studentica: Lamija Milii

Indeks br. 45080/2013
Odsjek: Filozofija
Grupa: Filozofija i komparativna knjievnost

Sarajevo, januar 2016.

AB S T R AC T
U ovom radu e biti izloeno etiko uenje Ernsta Tugendhata, protumaeno kroz njegovo djelo
Predavanja o etici. Pratit e se Tugendhatovo nastojanje da doe do plauzibilnog pojma morala s
posebnim naglaskom na njegovu kritiku pojedinih etika, a najvie Kantove univerzalistike etike.
Propitivat e se u kojoj mjeri se Tugendhat slae sa Kantom i kako ve postojee definicije morala
pomau Tugendhatu u formiranju njegovog vlastitog odreenja morala.

K LJ U N E R I J E I:
Etika, moral, dobro, loe, razlog, motiv, kontraktualizam, kategoriki imperativ, suut, vrlina, karakter,
simpatija, nepristrasni posmatra.

S AD R AJ
UVOD

TUGENDHATOVO UENJE O MORALU

1. Plauzibilan pojam morala 5

2. Vrlina, karakter i simpatija
Z A K LJ U A K

11

LI T E R AT U R A

12

UVOD
Razvoj etike u dvadesetom vijeku zapoinje djelo G. E. Moorea Principia ethica, a potom i
metaetike teorije intuicionizam, naturalizam i emotivizam, kao i razvoj primijenjene etike naroito u
podruju medicine nakon Drugog svjetskog rata. U posljednjoj etvrtini dvadesetog vijeka J. Rawls
poinje razvijati normativnu etiku, no ono to je posebno zanimljivo u etici dvadesetog vijeka jeste
ponovni okret ka vrlini, kog uspostavlja A. MacIntyre. Tako se javlja ideja mogue nadopune etike
pravila etikom vrline.
Ovo je historijski kontekst u kom je 1993. godine prvi put objavljeno djelo Predavanja o etici
Ernsta Tugendhata. U tom djelu Tugendhat upravo nastoji utemeljiti moral na jedan plauzibilan nain,
preispitujui prijanja apriorna i empirijska utemeljenja morala i nastojei ponovno uvesti vrlinu u
definiciju morala.
Na stranicama koje slijede u nastojati da protumaim sve bitne stavove izloene u djelu
Predavanja o etici Ernsta Tugendhata. Glavni dio eseja e biti podijeljen na dva potpoglavlja. Prvo od
njih bavit e se konkretno 2, 3, 4. i 5. poglavljem Predavanja o etici, a drugo e se ticati poglavlja 11,
12, 13, 14. i 15. Nabrojana poglavlja su ona na koja e se obratiti najvie panje, a zbog kontinuiranosti
samog Tugendhatovog teksta, ni ostala poglavlja djela Predavanja o etici nee, naravno, biti
izostavljena.
4

Prvo potpoglavlje eseja e sadravati sve bitne odrednice Tugendhatove teorije: pitanje koje
Tugendhat ovim djelom postavlja, njegovo tumaenje pojmova dobro i loe, njegov stav prema
univerzalistikom i kontraktualistikom utemeljivanju morala, te najzad njegovu tenju za stvaranjem
plauzibilnog pojma morala.
Peto poglavlje Predavanja o etici bit e prekretnica eseja, s obzirom na to da se u njemu
uspostavlja metoda koju Tugendhat nadalje u djelu koristi. Drugo potpoglavlje eseja e tako sadravati
prikaz razliitih etika koje Tugendhat propituje da bi oformio svoj pojam morala na plauzibilan nain.
Prilikom pisanja ovog eseja sam se prvenstveno sluila izvornim Tugendhatovim tekstom
Predavanja o etici, no takoer su mi u radu pomogla djela Nikomahova etika Aristotela i Kritika
praktinog uma te Zasnivanje metafizike morala I. Kanta.

TUGENDHATOVO UENJE O MORALU

Plauzibilan pojam morala
Ernst Tugendhat razmatra problematiku utemeljenja morala krenuvi od nekoliko pitanja. Prvo od
njih je pitanje o tome koliko su plauzibilni razlozi zbog kojih bismo uope prihvatili odreeni pojam
morala. Drugo se odnosi na komparaciju razliitih etika i procjenjivanje koja od njih sadri
najplauzibilniji pojam morala. Svim prijanjim etikama Tugendhat zamjera tzv. izravni pristup, koji
stvara privid otkria odreenog moralnog kodeksa i koji zapravo postavlja temelj morala
univerzalistiki ili nikako. U daljnjoj analizi, Tugendhat nastoji ii korak po korak u samom
razmiljanju o pojmu morala i takvom gradacijom analize morala doi do odreenih zakljuaka u
svojoj teoriji.
Krenimo od Tugendhatovog tumaenja moralnih sudova. On ih odreuje kao iskaze koji imaju
istinosnu vrijednost. Nadalje, moralni sudovi se za Tugendhata misle objektivno, bez odnosa prema
osobama. Vidljivo je da Tugendhat odbacuje subjektivizam kao plauzibilnu teoriju. To se vidi i u
njegovom tumaenju pojma etike. Tugenhat napominje da se etika moe dvojako tumaiti: kao pitanje
o dobrobiti ili kao filozofska refleksija morala. On odabire drugo odreenje etike, pri emu vidimo da
uspostavlja svoju teoriju morala kao deontoloku. U iskazu ta trebam initi?, Tugendhat prepoznaje
pitanje o tome ta je apsolutno dobro, a ne ta treba initi za vlastitu dobrobit.
5

U nastavku on govori o konkretnim rijeima koje koristimo prilikom izricanja moralnih sudova, a
koje se mogu podijeliti u dvije grupe. Prva grupa obuhvata rijei mora, ne moe i treba; druga
grupa obuhvata rijei dobro i loe. Rije dobro se moe protumaiti trojako: kao izraz slaganja sa
neim (pro/za neto), kao atribut (dobro x) ili u kontekstu ljestvice bolje-loije, u kojoj izvrsno
uvijek ima prvenstvo nad dobrim. to se tie reenica koje sadre rije mora, Tugendhat ih dijeli u
tri grupe. Prva grupa se odnosi na norme uma, te obuhvata reenice tipa razumno je..., dobro je...
i sl. Nepotivanje onog to je izreeno u ovakvim reenicama ne mora nuno prozvesti sankcije. Druga
grupa se odnosi na pravila igre, tj. Kantov asertoriki imperativ. No, posebno je vana trea grupa:
socijalne norme, koje podrazumijevaju socijalne sankcije, koje sljeduju nakon nepotivanja
odreenih socijalnih normi. Tu se u suprotstavljen odnos stavljaju socijalna konvencija (odbijanje
nekog ponaanja od strane socijalne grupe) i moralna norma (odbijanje nekog ponaanja zato to se ono
smatra naprosto loim). Tugendhat kritikuje, pored na poetku spomenutih tradicionalistikih teorija
morala (religijski moral), i kontraktualizam. Za Tugendhata je kontraktualizam minimalni moral, kog
koriste ljudi sa takozvanim lack of moral sense. Ovakav moral ne sadri pojam dobra. U njemu
vidimo i Humeovo stanovie po kom je dobro ono to ljudi odobravaju. Tu moralne norme utvruju
pojam dobrog kooperativnog bia, od kog lanovi drutva trae da ne bude loe. Ako se to bie ne
ponaa u skladu sa drutvenim zahtjevima, ono osjea sram (a ne grinju savjesti). Tugendhat kritikuje
taj pojam dobra, koji je u kontraktualizmu uvijek dobro za nekoga, a ne dobro po sebi kao izraz
unutarnjeg osjeanja. I zaista, ak i onaj koji ima lack of moral sense bi se mogao nazvati moralnim u
kontraktualistikoj teoriji, jer se ponaa prikladno. Kant bi to nazvao legalitetom, Tugendhat to naziva
empirijskim odreenjem dobra kojim je poinjena naturalistika falacija.
Tugendhat takoer komentarie Kantov pojam dobra kao bolji od tradicionalistikih, jer pretenzira
na opevaljanost. No, postoji i odreena slinost izmeu Kantove i kontraktualistike teorije koju
Tugendhat navodi. Ta slinost sastoji se u tome da i Kant i kontraktualisti trae pridravanje odreenim
pravilima (kategorikom imperativu ili odreenim socijalnim konvencijama), samo to Kant istie
zahtjev za neistrumentaliziranjem drugoga, dok kontraktualisti nemaju problem sa meusobnom
instrumentalizacijom pripadnika jednog drutva. No, ostaje pitanje na kraju sve ove prie: koje motive1
imamo da se razumijemo kao lanovi moralne zajednice? Jer, pojam dobra moe biti odreen ili od
1 Pored motiva, koji se odnose na stavove koji govore u prilog nekom nainu djelovanja, Tugendhat razlikuje i
razloge, tj. stavove koji se odnose direktno na istinitost odreenog iskaza.
6

strane nekog transcendentalnog autoriteta ili od strane moralne zajednice. Ako smo odbacili
tradicionalistike teorije morala kod kojih postoji taj transcendentalni autoritet, ostaje pitanje motiva
bivanja u moralnoj zajednici. U takvoj zajednici moemo biti radikalni egoist (lack of moral sense)
ili obini egoist (onaj koji djeluje nemoralno i osjea krivicu).
Ipak, podsjetimo se na pitanje koje Tugendhat postavlja na poetku Predavanja o etici, a koje
sam navela na poetku ovog eseja. Ono e nas ponovo usmjeriti ka traenju novog pojma morala i
prevazilaenju prijanjih etika. Da bi se moral plauzibilno definisao, navodi Tugendhat, potrebno je ii
u definiciji toliko iroko da pojam morala na koncu obuhvata razliite pojmove morala u razliitim
etikama. Stoga e u svom daljnjem istraivanju Tugendhat krenuti u razmatranje Kantove,
Habermasove, Schopenhauerove, MacIntyreove, Aristotelove, Frommove i na koncu Smithove teorije
morala, propitujui na koji je nain svaki od njih definirao moral i da li je ta definicija plauzibilna ili
ne.
Sada emo se posvetiti Tugendhatovoj kritici Kanta. Mislim da je najbitnije naglasiti to da
Tugendhat odbacuje svako univerzalistiko utemeljenje morala pa tako i Kantovo. Takoer, Tugendhat
uvia da Kantov kategoriki imperativ ima najloginiji smisao, no da on nije mogao biti izveden iz
istoga uma, tj. iz apsolutnog utemeljenja morala. Ovaj Tugendhatov zakljuak proizlazi iz injenica da
htijenje koje se javlja u formulaciji imperativa jo nije moralno htijenje, ve ono potie svako budue
moralno htijenje. Pored toga, Tugendhat primjeuje da u Kantovoj teoriji nije ovjek onaj koji je
autonoman, ve je neto u njemu autonomno, naime njegov um.
Nadalje,

drugoj

formulaciji

kategorikog

imperativa,

Kant

govori

naelu

neistrumentaliziranja drugog, budui da je drugi svrha po sebi. Tugendhat smatra da je ova formulacija
svrha po sebi besmislena. Ako je svrha ve unaprijed definirana kao objektivna svrha, onda niko ne
moe razmiljati o svojoj svrsi bez prethodnog razmiljanja o egzistenciji svih drugih. Subjektivna
svrha je subjektivan prnicip iz kojeg ne slijedi objektivna svrha pa tako nema ni svrhe po sebi.
Tugendhat uvia i to da je jedino prva formulacija kategorikog imperativa (djeluj tako da
maksima tvoje volje moe vaiti kao opi zakon) jedina formulacija koja sadri kriterij primjene.
Takoer, on spominje i to da, prema Kantu, ispada da se ovjek mora smatrati dijelom nadosjetilnog
svijeta da bi bio moralan. Razultat toga je situacija u kojoj bi ovjek mogao biti odreen istim
praktinim umom jedino ako bi se smatrao slobodnim u prilino fantastinom smislu. Kant je mislio da
7

je u Kritici istog uma pokazao kako ovjek stie slobodu od ula, no on je samo pokazao da AKO
ovjek jeste slobodan, onda je odreen istim umom.
Na kraju ovog potpoglavlja emo jo spomenuti i Tugendhatovo razmatranaje etike diskursa J.
Habermasa. Tugendhatov prigovor se sastoji u tome da Habermas mijea etiku i politiku, smatrajui da
se diskurs treba odvijati s onima koje neka moralna odluka pogaa. No, to je ipak nemogue, budui da
su ti pogoeni pristrasni.

Vrlina, karakter i simpatija

U ovom potpoglavlju emo se zadrati na Tugendhatovom tumaenju Aristotelove, Frommove i
Smithove teorije morala, dok emo ostale etike koje Tugendhat razmatra ukratko obrazloiti.
Prva etika koju Tugendhat razmatra, a koju bih htjela spomenuti, jeste Schopenhauerova etika
suuti. Vidjet emo kasnije da je Tugendhat usporedio Schopenhauerov pojam suuti i Smithov pojam
simpatije i odredio ih kao bitno razliite. Ono to je problematino u Schopenhauerovoj teoriji za
Tugendhata jeste upravo suut kao temelj morala. Norma da se druge potuje see dalje od toga im se
ne teti, prema tome, suut nije dostatan osjeaj prilikom donoenja moralnih odluka. Takoer je
problematino i to to je moral zasnovan na osjeaju suuti koji ne spada u moralne osjeaje. Za
Tugendhata, osjeaj koji slui kao motivacija u moralnom djelovanju jeste osjeaj za dobro. Tugendhat
dodaje kako je iz suuti mogue i nemoralno djelovati. Suut isto tako ne nudi nikakav kriterij
procjene. Ovaj princip je neupotrebljiv u politikoj etici, jer se ne mogu njime procjenjivati interesi.
U nastavku, Tugendhat razmatra etike koje su nastale kao kritika prosvjetiteljske etike. Takve su
etike Hegela, Rittera i MacIntyrea. Na posljednjoj se Tugendhat posebno zadrava. On se slae s
MacIntyreom da su prosvjetiteljske etike ostaci aristotelovske tradicije obogaene kranstvom.
MacIntyre jo razvija pojam o prirodi vrlina, u kom je vrlina dispozicija za provoenje tzv. practice
8

ili djelatnosti koja se provodi radi same sebe. Practice pri tom mora biti nosilac tradicije. No,
Tugendhat smatra da practice nije moralno vana.
Poglavlje 11, naslovljeno Vrline je zapravo trenutak u kom se Tugendhat okree
Aristotelovskoj etici u potrazi za odreenom modifikacijom pojma vrline koji bi mogao uklopiti u
svoju definiciju morala. U spomenutom poglavlju, Tugendhat govori o Adamu Smithu, koji je razvio
kategoriki imperativ kao pravilo bivanja, a ne djelovanja, budui da se pri moralnom postupanju ne
samo djeluje, nego se i zauzima odreeni stav, kog on naziva tako-bitak. Vrlina se u Smithovom uenju
uzima univerzalno, kao ona koja se moe zahtijevati iz svaije perspektive. U nastavku, Tugendhat
govori o razlici izmeu morala vrline i morala pravila. Sama vrlina je danas shvaena kao i pojam arete
u antikoj Grkoj kao odreena karakterna osobina koja je pohvalna ili odobriva. U etici vrline,
dobrota se ne moe reducirati na pravila. No, u etici pravila je izvrena upravo takva redukcija. Sama
vrlina se ne moe promatrati kao pravilo jer je pretjerano kompleksna. U etici pravila razlikovat se
moe princip od pravila, pri emu je princip pojam kome je podreen pojam pravila. U utilitarizmu npr.
princip je ujedno i pravilo. Vano je rei da Tugendhat smatra da se etika pravila moe nadopuniti
etikom vrline (a ne obrnuto). U daljnjem razmatranju pojma vrline, Tugendhat obrazlae postojanje
vrlina koje su korisne za druge i samoodnosnih vrlina. On postavlja pitanje: Da li su samoodnosne
vrline istinska tema etike? Tugendhat daje pozitivan odgovor nakon to razgranii samoodnosne vrline
za odreeni stil ivota i samoodnosne vrline za sve stilove ivota (npr. marljivost). Jedino se drugi
navedeni tip samoodnosnih vrlina moe smatrati moralnim.

U 13. poglavlju Predavanja o etici, Tugendhat postavlja pitanje da li je Aristotelov pojam

sredine, kojim je odredio vrlinu, zapravo neki pravi princip. U ovom poglavlju Tugendhat takoer
nadopunjuje prethodni stav po kom vrline ne mogu da se svedu na pravila. Ta nadopuna se sastoji u
stavu da se vrline ne odnose na djelovanja koja se mogu odrediti navoenjem svojih svrha, prema tome
one ne mogu ni biti precizno odreena pravila. Vratimo se pitanju o sredini koje je postavljeno i
pomenutom Smithovom tumaenju vrline kao tako-bitka. Ako se sredina nalazi izmeu dvije krajnosti,
te krajnosti su, ako slijedimo Smitha, naini bivanja, prema tome se jedna krajnost odnosi na ovjekov
odnos prema samom sebi, a druga se odnosi na komunikaciju sa drugima. Budui da su ove dvije
krajnosti naini bitka, a ne prazne forme, pojam sredine ipak jeste odreeni princip.
9

Tugendhat dalje razmatra E. Frommovu etiku, odreenu kao nauk o karakteru. Fromm navodi
neproduktivne i produktivne karaktere. Neproduktivni su oralni (mazohizam i sadizam), analni
(povlaenje u sebe) i trina orijentiranost (prodaja sebe). Kao etvrti tip karakter navodi Fromm
produktivni karakter, koji uspijeva balansirati izmeu dvije ranije spomenute krajnosti (samouprava i
odnosnost). Zadovoljstvo je mogue ostvariti samo produktivnim karakterom. Za ovo zadovoljstvo
Fromm nadalje vee prijateljstvo i ljubav. Tugendhat uope razmatra Frommovu teoriju da bi utvrdio
da li je ljubav zaista relevantna za moral. S jedne strane, Fromm pokazuje kako uravnoteen ljubavni
odnos zapravo nije prosto afektivan, ve mu je potreban moralni stav iz kog e se izroditi moralno
razumijevanje. Moemo iz toga zakljuiti da se u Frommovom sluaju moral pomjera iz uvijek
naglaene javne sfere u privatnu sferu doma i dovodi se u vezu sa ovjekovim odnosom sa blinjima. S
druge strane, Fromm dolazi do zakljuka da biti moralan zapravo znai ne eljeti da se bude sam. Ako
se neko ponaa moralno prema blinjima, on ulazi u moralni svijet i odnosi se moralno prema svima.
Privatna sfera moralnih odnosa postaje uvjet za motiviranost moralnog djelovanja u javnoj sferi.
Posljednje poglavlje koje emo u ovom eseju razmatrati jeste 15. poglavlje Predavanja o etici,
koje se tie etike prikladnosti Adama Smitha. Dok je propitivao teoriju E. Fromma, Tugendhat je
gledao na vrlinu kao pojam izjednaen sa dobrobiti. Sada vrlinu gleda u kontekstu moralne vrline.
Smith polazi od teze da moralna svijest ne potie od pravila ni principa, ve od konkretnih osjeajnih
doivljaja. Ovo nas moe podsjetiti na pojam suuti kod Schopenhauera, no Tugendhat e strogo
odvojiti takvo osjeanje od osjeanja simpatije koje uvodi Smith i smatrae ovaj Smithov pojam
moralno relevantnim. Simpatija znai suosjeanje sa svim afektima drugih ljudi. Za razliku od suuti,
simpatija ne moe posluiti kao motiv za djelovanje. Mi suosjeamo jer elimo da i drugi sa nama
suosjeaju.
Moment koji izaziva simpatiju je situacija koja je izazvala afekt kod drugoga, a ne sam taj afekt.
Da li emo suosjeati mi odluujemo na osnovu toga da li smatramo da je neki afekt prikladan ili ne.
Smith uvodi i pojam nepristrasnog posmatraa, koji je nepogoen, ali je i prijatelj afektiranom. Od
njega razlikujemo ravnodunog posmatraa, koji uope nije aficiran i bystander-a, tj. sluajno
prisutnog. Da li je opravdano suosjeati je stvar objektivnosti i mogue je odrediti iz ugla bilo kog
posmatraa. S obzirom na ono to smo prethodno rekli u ovom eseju, bitno je rei da je Smithovo
afektivno komuniciranje protivnoj pomenutoj Habermasovoj komunikaciji, jer ona tei samo pomirenju
10

interesa, a Smith tei harmoniji afekata. Za Smitha, mi jedni drugima propisujemo kako se trebamo
odnositi prema svojim afektima. Na taj nain on usklauje samoodnosnu vrlinu i prikladnost. No,
vidljivo je da je prosuivanje Smithovog nepristrasnog posmatraa o prikladnosti afekata jednako
Kantovom prosuivanju pomou kategorikog imperativa. Takvo apriorno utemeljenje moralnih
sudova nije prihvatljivo za Tugendhata.
Tugendhat takoer prigovara Smithu univerzalnu vrlinu pomirljivosti, kojom Smith nastoji
rijeiti problem ljutnje. Tugendhat napominje da postoje razliita drutva, sa razliitim klasnim i
drugim podjelama, u kojima Smithova metoda ne bi urodila plodom, budui da ta pomirljivost ne bi
bila zasnovana na ravnopravnosti. Na koncu, Tugendhat ipak hvali Smithovo spajanje principa
nepristrasnosti sa afektivnim uivljavanjem.

Z A K LJ U A K
Na prethodnim stranicama sam navela i objasnila sva poglavlja Tugendhatovog djela
Predavanja o etici koja sam smatrala vanim. Najprije sam obrazloila Tugendhatovo odreenje pojma
etike, prirode moralnih sudova, te njegov odnos prema tradicionalistikim etikama i kontraktualizmu.
Takoer, na samom poetku eseja sam smatrala nunim navoenje pitanja koje Tugendhat svojim
djelom postavlja, kako bi bio jasan daljnji metod njegovog izlaganja i, uope, motiv za formiranje
plauzibilnog pojma morala.
Vidjeli smo kakav je Tugendhatov stav prema Kantovoj etici. I Kantova i Tugendhatova etika su
deontoloke etike, no osnovni stav od kog kreu svi ostali prigovori Kantu jeste Tugendhatovo
protivljenje univerzalistikom utemeljenju morala kakvo je ponudio Kant. Takvo utemeljenje morala je
problematino upravo s obzirom na pitanje koje Tugendhat na poetku svog djela postavlja: Da li je
11

mogu moral bez bilo kakvih transcendentalnih instanci koje e motivirati pojedinca da djeluje
moralno? Zato Tugendhat postavlja kao normu svog morala osjeaj za dobro. Pri tome takoer mora
odvojiti svoj osjeaj za dobro od kontraktualistikog pojma dobra, koje je uvijek dobro za nekoga
ili dobro koje je socijalna zajednica odobrila, a nikada dobro po sebi.
U nastavku eseja sam izloila ukratko sve etike koje Tugendhat propituje u potrazi za svojim
pojmom morala koji bi sve te etike trebao zadovoljiti. Jo mogu istai Tugendhatov okret ka vrlini kao
vrlo bitan stav, kojim je nastojao etiku pravila nadopuniti etikom vrline.

L I T E R AT U R A

Aristoteles: Nikomahova etika. Globus, Zagreb, 1988.

Kant, Immanuel: Kritika praktinog uma. Plato, Beograd, 2004.
Kant, Immanuel: Zasnivanje metafizike morala. Dereta, Beograd, 2008.
Tugendhat, Ernst: Predavanja o etici. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

12