IVOT I SPISI SV.

AUGUSTINA
OD

'412.

Poto sam 11 3., 4, i 5. broju ovogodinjeg ivota pokuao prikazati

psihologiju obraenja Augustinova sve do potpunoga vjerskog i moralnog preokreta njegova, praktini su me razlozi potakli, da se meutim u tri daljoa
broj* poinaje zabavile sveevom naukom o Crkvi, o Euharistiji i o redovnikom ivotu. U dva posljednja broja ove godine hou da se po mogucaosti
vratim hronologijskom redu ivota i djelatnosti naega jubilarnog crkvenog
nauitelja. Poetak borbe protiv pelagijevstva nekako dijeli ovu katoliku.
periodu ivota sveeva na dva dijela. Drat emo se ove diobe, ali ne tako
skrupulozno, da se ne bismo na jednom istome mjestu osvrnuli i na suvisle
dogaaje drugog odsjeka ivota.

1. Katehumen, neofit i asketa u samoi pripravlja se za potonju

golemu djelatnost apostolsku. Filozofijski spisi njegovi.
Od onog prizora Uzmi i itaj u vrtu milanskom Augustin je
postao novi ovjek. Taj je preokret njegov isto tako radikalan i
savren, premda se nije tako naglo izvrio, kao obraenje Savia
u Pava. Poput apostola Pavla na putu u Damask i Augustin odsada misli samo na jednu brigu: Gospode, to hoe da inim?U rjeitom izlivu svoga srca daje oduka svojim ustaljenim teo
centrikim uvstvima, kad u uvodu devete knjige Ispovijesti
klie:
O Gospode, ja sam sluga tvoj i sin tvoje slubenice. Raskinuo si
*>oje verige, i prikazat u ti rtvu hvale. Neka te hvali srce moje i jezik moj.
i sve kosti moje neka govore: Gospode, tko , je nalik tebi? D, i odgovori
i, reci dui mojoj: Spas tvoj sam ja!. ..
Dobro mu je dola boljetica vrata i prsiju kao povod, da se bez smetnje u vrijeme berbe g. 386. oprosti sa svojom slubom i kolom govornitva.
U pratnji svoje majke Mooike, sina Adeodata i nekih izabranih prijatelja
povue se na oblinji zaselak Kasicijak, to im ga bogati prijatelj i potonji
kranin Verekund stavi na raspolaganje. Ti si Gospode, klie Augustin,
probo nae srce strjelicama svoje ljubavi, i nosili smo tvoje rijei duboko
usjeene u duu; a primjeri tvojih slubenika silno su raspirivali nau
revnost (IX, 2).
ivot 1930. (XI) Br. 9.

418

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

Na temelju svojih svakidanjih razmatranja i ipobudnih razgovora s

prijateljima napisao je u samoi onog zaselka dialoge Protiv Akademika,,
O blaenom ivotu, O redu i Solilokvija. Time se i oduio svome meceni
Rogacijanu, to je tako dalje u filozofiji izobrazio sina mu Licencija i roaka
T rage ci ja. Ujedno se s prijateljima vjebao u revnoj molitvi i pjevanju psalasilno se veselio milosru Bojemu. Pismeno se obrati sv. Ambroziju, pitajui
ma i okajavao svoje preanje zablude i grijehe, u strahu, ali i u nadi i
ga medu ostalim, koje bi knjige Sv. Pisma sada itao. On mu preporui itanje proroka Isaije. Ali je poetniku ova duboka proroka knjiga preteka
bila.

Kad je pred korizmu g. 387. dolo vrijeme, da se na viem

stepenu katehumenata dade upisati za blinju pripravu na sv.
krst, vrati se u Milan. Tu sv. Ambrozije u uskrsnoj noi od 24. na
25. oujka pokrsti Augustina kao i sina mu Adeodata i prijatelja
Alipija. Ve prije bijae Augustin stalno odluio, da e se posve
odrei cvijeta, da sa svojima ivi samo Bogu, vjenoj mudrosti i
pravom blaenstvu, te u toj nakani htjede da se s majkom vrati
u Afriku. Na putu onamo u Ostiji poslije kratke bolesti preminu
u 56. godini svojoj sv. Monika kanoti u blaenoj ekstazi i presretna, to joj je dobri Bog konano tako obilno ispunio sve molbe i elje. Sin je sv. majci svojoj u 9. knjizi Ispovijesti (cc. 8-13.)
postavio prekrasan spomenik svoje sinovske ljubavi.
Augustin se sada privremeno vrati u Rim, gdje se ve i prije
svoga krtenja bavio pisanjem. O uzroku toga povratka veli (Retract. I, 7): Ovdje nisam mogao muke trpjeti, da Manihejci svojim hvastanjem zbog svoje tobonje uzdrljivosti i umjerenosti
zavaravaju neupuene i da se uznose i nad prave krane, s kojima se nikako ne mogu porediti. Stoga sam napisao dvije knjige-,
jednu o vladanju katolike Crkve, drugu o vladanja Manihejaca.
Ve prije bijae za dopunjak Solilokvija sabrao gradu o besmrtnosti dae; ali je protiv njegove volje taj koncept doao u ljudske
ruke pod ovim imenom. elei Crkvi to vie koristiti izvan stalea sveenikoga, sluio se i dotadanjim svojim znanjem te je stao
na enciklopedijski nain obraivati sedam slobodnih umjetnosti
pod natpisom Disciplinarum libri. Ali je u Rimu svrio samo
jedan dio De grammatica. Drugi dio De rhythmo ili De muica libri 6, o harmoniji zvukova i brojeva kao dokazu premudrosti Stvoriteljeve, dovren je u Africi, dok o ostalim dijelovima imamo samo nepotpunih crtica i odlomaka, jer su vaniji vjerski predmeti domala Augustinu utisnuli pero u ruke. Isto je tako u Rimu
jo napisao dialog De quantitate animae, da pokae nematerijalnost i ujedno veliinu due (Retr. I, 8). Dialog De Magistro
u kojem pisac pokazuje svome sinu, da osim Boga nema uitelja
koji bi ovjeka nauio znanju (Retr. I, 12), ve je u Africi napisan
g. 389. Posljednji njegov dialog De libero arbitrio (o slobodnoj
volji) zapoet je takoer u Rimu i uperen protiv manihejskih
zabluda. Bardenhewer istie, kako je Augustin u svojim dialozima
jo nastojao oko lijepog i knjievno dotjeranog oblika. Ali kasnije

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

tei samo za tim, da to jasnije, sigurnije i zornije izrazi svoje

misli i dokaze, pa je onda napustio oblik dialoga.
U jeseni 388. iskrcao se u Kartaizi drugi1 Augustin nego bijae onaj.
koji je etiri godine prije odomid pobjegao. Stara se punska metropola kroz.
to vrijeme jo jae promijenila u kranski grad; a najvie se promijenio
Augustin u svojoj dui. Poslije kratkog boravka u Kartazi kod prijatelja
Inocentija preseli se u svoje rodno mjesto Tagastu. ivei tu s bratom Navigijem, sa sinom Adeodatoim, s Alipijem i s nekim drugim prijateljima
prema evaneoskim savjetima i u samostanskoj zajednici poput apostola u
Jeruzalemu, odrekli su se privatnog vlasnitva i bavili se postom te vjeibama pobonosti kao i duhovnim tivom ipa i znanstvenim i tjelesnim radom.
Adeodat je meutim brzo umro svetom smru.
Taj je zabitni ivot Augustkuov osobito sretan bio i trajao je gotovo
tri godine. On je drugovima prednjaio u svemu i brinuo se svojim govorima
tc novim spisima za svoju i njihovu ascetsku izobrazbu. Kad su moja braa
vidjela, da me ne vee nijedna druga dunost, predloili bi mi pitanja razliitog sadraja. Odgovorio sam na njih ne drei se stalnoga reda. Kao biskup
sam kasnije dao salbrati one odgovore.3 Glas o uenosti i srvetosti Augustin-ovoj ve se tada po Africi toliko proirio, te ga je u Hiponu elio vidjeti
eki carski povjerenik. Bijae to uzoran kranin; ali se on ipak nadao, da
e posve prezreti tatinu svjetsku, ako bi jedamput iz usta Augustinovih
sluao rije Boju.11 Tim povodom svetac doe u biskupski grad Hip on ne
slutei, da tamonji biskup Val prije nema uza se nijednog sveenika. Brino
je naime izbjegavao ione gradove, koji nisu imali sveenika, da ga ne prisile
na .primanje tog asnog bremena. Pa kad je Augustin medu ostalim lajicima
prisustvovao propovijedi starog Valerija, ovaj je puku upravo razlagao potrebu, da se pobrinu za izbor dostojnog sveenika, koji e nemonom starcu
biskupu biti u ipomoi. Na to svi nazoni vjernici predloie uglednog Augustina za tu slubu. Uzalud se ovaj otimao namijenjenoj asti i velikoj odgovornosti. Konano je morao popustiti glasu puka, koji je ovdje doista bio
glas Boji.
Postavi prezbiterom hiponske crkve na koncu g. 390. A u gustin zamoli svetog Valerija, da bi se kroz neko vrijeme prouavanjem Sv. Pisma mogao jo bolje pripraviti na propovjedniku
slubu, koju mu je starac biskup mimo tadanji obiaj namijenio,
jer je sam kao roen Grk premalo znao latinski. T e k od Uskrsa
g. 391. u svojoj 37. godini primio je Augustin ovu slubu. U Hiponu
nije nimalo odustao od strogog ascetskog i samostanskog ivota
Valerije mu je naime poklonio vrt, i tu je Augustin sagradio samostan i oko sebe sabirao brau klerike dobre volje. Najprije mu se
priruie Evodije i Alipije s Navigijem. Jedan od prve brace
bijae takoer Posidije, potonji biskup kalamski i pisac ivota
Augustinova. On pripovijeda, kako su iz ove samostanske zajeEn. in ps. 36, sermo 3, 19.
Retr. 1, 26.
Possidius, Vita s. Aug., c. 3.
1

420

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

dnice proizala desetorica veoma estitih i uenih biskupa, koji

su i sami onda podigli razne samostane.

Tako ja Augustu; po rijeima barona von HertHng postao, ako ne prvi

osniva, a to bareim najuspjeniji promicatelj samostanskog ivota u sjevernoj Africi. O idealnom shvaanju i praktinoj razboritosti i brizi Augustinovoj za samostane ve sam prije govorio u posebnom lanku. Pridolo je
u Afriku i vie drugih monaha s talijanskog otoka Kapraje i s istoka, te su
neki uz besposlene ruke htjeli imati pune itnice. Drugi u se opet kojekuda skitali (gyrovagi) i sablanjavali narod. Tim je povodom Augustin g. 402.
na ponuku kartakog biskupa Aurelija napisao raspravu O radu monaha.

2. Propovjednika i spisateljska djelatnost sveenika i biskupa

Augustina. Spisi protiv Manihejaca.
U Africi i u nekim drugim krajevima imali su spoetka samo biskupi pravo propovijedati. Stoga su neki stali kuditi i sveenika Augustina, kad je namjesto nazonog biskupa Valerija propovijedao. Ali se brzo utvrdi novi obiaj, to ga je i sv. Jeronim
silno zagovarao, te su ga i drugi biskupi poeli uvoditi u svojim
crkvama povjerivi osobito sposobnim i svetim sveenicima stalna
slubu propovjedniku. Posidije lijepo veli, da je ovom slubom
Augustinovom zapaljena i na svijenjak uzdignuta plamena lu
{c. 5.). Augustin je bio pravi propovjednik po Srcu Bojem, ali i po
srcu ljudskom, jer je propovijedao istu rije Boju i svima u toj
slubi vanredno omilio, te baron von Hertling s pravom kod njega
govori o karizmi izabranog govornika. I mlitvi su krani u
Hiponu napeto sluali sve ee propovijedi sveenika i potonjeg*
biskupa Augustina. esto bi se on vie dana uzastopce popeo na
ambon, kadikad je i po dva puta na dan propovijedao. Neke propovijedi, koje su do nas dole, pokazuju, da ih je marljivo pripravio. esto je prema prilikama i improvizirao; ali je vazda crpao
iz punine, jer je vazda ivio u vrhunaravnoj atmosferi i gojie
intenzivan ivot duhovni uz dnevno razmatranje rijei Boje.
esto bi ga javnim pljeskanjem prekinuli kod propovijedanja. AK
se on time nije zadovoljio, nego je dalje potresao njihova srca do
suza i do promjene ivota.
Svoja propovjednika naela razlae svetac u spisu O nauku kraaskom<, to ga je poeo g. 397. i dovrio istom g. 426., a donekle i u djelcu
O katehiziranin neukih od g. 400. Prvi spis obuhvaa 4 knjige, koje presr>a
uvodu pievu raspravljaju o dvostrukom pitanju svake biblijske znanosti
1. Kako da naemo smisao Sv. Pisma? 2. Kako emo na temelju te spoznaje
puku predavati rije Boju? Ali se Augustin tu bavi svom znanstvenom spremom klerika, koja postizava svoj cilj i vrhunac u vjetom razlaganju Sv.
Pisma. U prve dvije knjige svetac raspravlja o prethodnoj profanoj i bojjoslovskoj izobrazbi, koja se za to trai. Dvije su druge knjige hermeutika i
homiletika.
Augustimi je sve stalo do same stvari, a ne do rijei. to koristi
zlatan klju, ako ne digne kljuanice? Bolji je drveni, ako nam otvori. Drugo

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTIN A OD G. 387 412421

mu je naelo, da se treba prilagoditi shvaanjtu slualaca. On voli ogrijeiti

se o pravilo gramatike, nego da ga sluao ci ne bi razumjeli. Ipak ne prezire govornike umjetnosti, gdje ona pomae, da se srca potresu, i brino
se kloni svake trivijalnosti u predavanju i izrazu. Sam je gotovo uvijek nezadovoljan sa svojim propovijedima i tei vazda za boljim. Unutra je u dui
svojoj pun same stvari te bolno osjea nemo, da stvar rijeima tako razloi,
kako je sam poznaje. To osobito zato ne moe, jer misli prosijevaju u njegovoj
rhti poput nagle munje, a govor mu je, ,kaie, trom i dugoasan i veoma razliit, I dok se on jo mui, kako bi se izrazio, nestalo mu je onog munjevitag shvaanja.

Kraj govornike karizme Augustinove nije udo, to su se

u Hiponu svi oduevili za njegove propovijedi. Kad se u jeseni
g. 393. prireivao generalni sabor afrikih biskupa u Hiponu,
povjerie sveeniku Augustinu asnu zadau, da u ovoj odlinoj
skuptini raspravlja o vjeri i simbolu. Ugled je njegov brzo tako
porastao, te se biskup Valerije zabrinuo, da mu ne bi oteli njegovo blago i predloili Augustina za koju ispranjenu biskupsku
stolicu. elei dakle, da ga samom sebi osigura za nasljednika,
izabra ga g. 395. svojim pomonim biskupom uz radosno odobravanje i klicanje puka. Uzalud je numidski primas spoetka protiv
toga prosvjedovao; uzalud se i sam Augustin tomu otimao. Ostali
afriki biskupi razbie njegove sumnje spominjui mu razne sline
sluajeve. Tek poslije svoje biskupske posvete Augustin saznadc
za onaj nicejski kanon, koji zabranjuje posvetiti drugoga biskupa
za jedan te isti grad. Kasnije je sam Augustin prodro s prijedlogom, da se svakom biskupu prije njegove posvete imadu proitati
kanoni raznih sabora. ini se, da je Valerije jo iste g. 395. umro,
te ga je ta,ko naslijedio Augustin i u biskupskoj upravi.
*
*

Vrijeme je sada, da se napose osvrnemo na polemiku

djelatnost Augustinovu protiv Manihejaca i srodnih Priscilijanista.
Jo u Tagasti sastavio je g. 389. Dvije knjige o Genezi protiv Manihejaca. Protiv plitkih prigovora i poruga Manesovih
pristaa Augustin ovdje opravdava tri prva poglavlja prve knjige
Mojsijeve slijedei alegoriki smjer; no kasnije je i u pravom smislu tumaio ista poglavlja. Spis O pravoj religiji jedna knjiga
od g. 390. naperen je protiv manihejskog dualizma. U knjizi O
koristi vjereneoprezbiter Augustin g. 391. razlae, zato katolika Crkva trai od nas poniznu vjeru, a ne nua tobonjeg znanja
poput manihejskih varalica. Iste je godine takoer napisao
O dvjema duama protiv Manihejaca obarajui krivu nauku, po
kojoj bi ovjek imao dvije due, dobru duu, koja potjee od Boga,
i zlu duu, koja da pripada kraljevstvu tmine.
Posidije (Vita s. Aug., c. 7.) poimence istie javnu i slavnu
Raspravu protiv Fortunata, korifeja brojnih hiponskih Manihejaca.
Ova se na molbu katolikih i donatistikih Hiponaca drala u
istom gradu 28. i 29. kolovoza 392. Fortunat je dobro poznavao

422

VOT

SPISI

SV. AUGUSTIA

OD G. 387 412

otroumnog Augustina jo od Manihejske periode njegove, i

zato se na tu disputaciju dao skloniti samo pod pritiskom svojih
istomiljenika, koji ba bijahu njega isticali kao udovite mudrosti bez premca. Disputiralo se o pitanju, kako je zlo nastalo.
Fortunat niti je mogao katoliku nauku oboriti niti manihejsku
zabludu obraniti. Konano je priznao svoju nemo i obeao, da
e se posavjetovati sa svojim starjeinama; i ako mu ovi ne bi
rijeili prigovora katolika, da e se onda pobrinuti za svoju duu.
No gle, od ovog dana nestalo je Fortunata zauvijek iz Hipona.
Brzopisci su tono zabiljeili i izdali tekst ove rasprave Acta sen
disputatio contra Fortunatum Manichaeum. Posidije istie (c. 7.},
kako je odonda katolika Crkva u Africi uz milost Boju napredovala te su neamo katolici nego i krivovjerci s najveim zanimanjem stali itati spise Augustinove i sluati njegove propovijedi.

Oko g. 394. isvetac u posebnom spisu pobija tvrdnje Manihejca Adamantina o tobonjim protivurjejima izmeu Starog i Novog Zavjeta. U drugom spisu ustaje Protiv t. zv. temeljne poslanice Manihejeve ili Manesa,
koga su njegovi pristae kovali u zvijezde. Tu se nalazi slavno naelo Auigustinovo: Ja ne bih vjerovao ni evanelju, kad me na to ne bi potakao
ugled katolike Crkve (c. 5, 6). Jedina naime katolika Crkva jami nam
nepogrjeivo za autentinost evanelja.
Ve prije vidjesmo, koliko su se Manihejci razmetali svojim Fausto,
mlevskim biskupom. Augustin oko g. 400. u 33 knjige protiv Fausta sustavno pobija njegove prigovore protiv Starog Zavjeta, to su ga Manihejci posve zabacili, i protiv tobonjih iskrivljenja Novog Zavjeta, Uz disputaciju o
slobodi volje ovjeje Protiv Manihejca Feliksa i uz odluan odgovor na
Pismeni poziv Sekundinov, da se (Augustin) vrati Manihejcima, svetac je
jo oko g. 404. izdao spis O naravi dobra protiv Manihejaca, gdje raspravlja o razlici dobra i zla u opreci s materijalistikim manihejskim shvaanjem
zla ikao1 tobonje pozitivne supstancije. I razna egzegetska djela Augustinova,
to emo ih kasnije navesti, naperena su protiv manihejskih zabluda.
Spomenut nam je ovdje jo dva spisa, koje je svetac kasnije izme
g, 415. i g. 420. napisao protiv panjolskih fatalistikih Priscilijanista, jer su
se i ovi heretici pozivali na neka .manihejska naela. To je Oziju posvee
spis protiv Priscilijanista i Origenista uz 2 knjige protiv protivnika Zakoma
i Proroka, gdje Augustin poibija nekog pristau Marcionova, koji avlu pripisuje Stari Zavjet.

Kraj sve neumorne polemike protiv Manihejaca, Augustin se

ipak i prema ovim hereticima odlikuje svojim plemenitim, miroljubivim znaajem. O tom svjedoi ova izjava njegova: Neka
mrze na vas oni, koji ne znaju, koliko truda stoji nai istinu, i ka
ko je teko ouvati se od zablude (Contra epist, Manich. 2, 2-3).
U svojoj polemici on se vazda dri naela: Unitite zablude, aK
ljubite zalutale.

3, Vladanje Augustinovo prema Donatistima i spisi njegovi

protiv ovih raskolnika.
Po izvjetaju Posidijevu (c. 7.) veina- Africana bijae se dala
prekrstiti od pristaa Donatovih (f poslije g. 347.). I tako je ka-

IVOT

SPISI SV. AUGUSTIN A OD G. 387 412 423

tolika Crkva u tim krajevima amila u manjini i u velikoj bijedi,

kad je Augustin poeo svoju djelatnost u Hiponu. I ovdje su bili
katolici u manjini pa su se imali braniti i od manihejskih i od
donatistikih zabluda. Otkako je pak Augustin postao biskupom,
on je veim ugledom i u svom biskupskom gradu i kamogod bi
ga pozvali, revno i ozbiljno propovijedao rije vjenog spasenja uz
napredak Crkve Boje, vazda pripravan da svakomu na njegov
zahtjev dade raun o svojoj vjeri i nadi u Boga. Napose su Donatisti o njegovim rijeima izvjeivali svoje biskupe (Vita c. 9.)
kojih je tada bila sva sila u Africi.4
Saznavi za njihove odgovore, Augustin je strpljivo i blago te, kao
to je pisano, sa strahom i trepetom radio oko spasenja svih pokazujui, kako
je nepolbitna, istinita i opravdana vjera i nauka Crkve Boje. Dan i no vazda je nastojao oko toga i privatnim pismima, to ih je upravio njihovim biskupima i odlinim lajicima. U njima bi obrazloio katoliku nauku i poticao raskolnike, da se opamete, ili barem da se s njime upuste u raspravu.
Ali oni ne uzdajui se u svoju poziciju ne htjedoe mu nikad otpisati, ve
su u svom gnjevu stali mahnitati. Privatno i javno izvikali su Augustina kao
tobonjeg zavodnika i varalicu dua, to ga treba ubiti poput vuka, da se
stado obrani, jer da e Bog nesumljivo sve grijehe oprostiti onome, koji bi
to uinio. Tako se nisu ni Boga bojali ni ljudi stidjeli. Augustin je pak nastojao, kako bi se svi uvjerili, da (Donatisti) nemaju pouzdanija u svoju stvar;
zato se ovi nisu ni usudili doi, makar i slubeno bili pozvani na mejdan.
Vita, c. 9).

Dalje nam Posidije pripovijeda (c. 10.) o nedjelima t. zv

monah skitalica,5 koji su maem i ognjem pustoili katolike
krajeve te se nisu acali ni krvi vjernih katolika proliti, ili im
vapnom i octom lice poprskati i liiti ih oinjega vida, tako te su
napokon omrznuli i treznijim Donatistima, od kojih su se mnogi
opet izmirili s Crkvom.
Glavnu zaslugu u tom poslu izmirenja stekao je neumorni
Augustin kako svojim propovijedima tako svojom knjievnom
djelatnou. Sam je svetac, kako dobro istie Dr. Bardenhewer.
predmet donatistikih prepiraka sveo na ove rijei: Dvostruko
je zlo vae, to kod vas kudimo: prvo, to ste s obzirom na pre
krtavanje u zabludi; drugo, to ste u razdoru s onima, koji u tom
pitanju pravo sude (Contra Cresconium, 3, 3).
Donatisti su naime poput starih dvokrtenika iz vremena
Ciprijanova krivo nislili, da je uspjena djelatnost sakramenata,
poimence krsta, bitno ovisna o pravovjernoj vrijednosti i moralnoj vrijednosti djeliteljevoj, dok po katolikoj i Augustinovoj nauci
sakramenti su objektivno uspjena sredstva milosti, bitno neovisna o svetosti djeliteljevoj. Jer bio Petar ili Pavao ili Juda, koji
4 Samo jedna od rainih sekta donatistikih poslala je 310 svojih biskupa na saihor u Bagai, malo prije nego je Augustin zasjeo biskupsku stolicu
(Mourret, Histori gnrale de 1' Eglise II, 407).
5 Circumcelliones, to su ih Donatisti asno nazvali agonizaatee.

424

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

krsti, vazda je to krst Kristov. Krivi pojam Donatista o sakramentima oslanja se na njihovo krivo shvaanje Crkve, koja je po
njima samo zajednica pravednika.
Prvi je spis Augustinov protiv Donatista Psalam protiv
sljedbe Donaiove, napisan g. 393. Taj se psalam javno pjevao i u
crkvi, i tako je sadrajem svojim prosvijetlio masu katolikog
puka s obzirom na povijest i jezgru donatizma, da je istisnuo
onaiistiki psalam, kojim je njihov prvak Parmenijan kartaki
htio predobiti narod. Bardenhewer donosi zanimljivih potankosti
o strukturi i sadraju toga psalma Augustinova (IV, 468). Svega je
svetac barem 20 razliitih polemikih spisa izdao protiv Donatista
izmeu g. 393. i g. 420.,6 dok nije taj raskol posve smalaksao, jer
su se Donatisti u sve veem broju dali predobiti za katoliko
jedinstvo. Osvrnut u se ovdje samo na miroljubiva naela Augustinova prema tim raskolnicima i na slavni vjerski razgovor u
Kartagi od g. 411.7
U poetku biskupske djelatnosti Augustinove Donatisti se
bijahu toliko osilili u Hiponu, te su zabranili svojim pekarima pei
kruh za katolike. Dok je Augustin propovijedao, esto mu je smetala vika donatistika iz oblinje njihove kapele. Putem idui uo
je biskup, gdje mu dovikuju: Dolje izdajice! Dolje progonitelju! <
ee je htio da opameti kojeg mladia, da se ljepe vlada prema
ocu i majci. A mladi bi mu onda osorno odgovorio: Dobro:
postat u Donatistom! I odmah se dao prekrstiti po njihovim
sveenicima, koji su mu onda nali mjesta u svojim pljakakim
etama.'
Protiv takovih izgreda Augustin je nada sve preporuivao
svojima neiscrpljivu ljubav i blagost. Javno bi kazivao: y> Zl13.111 tz
iskustva, kako se lako moemo prevariti... Brao, va biskup
svesrdno vas moli, da vi, koji ste u ovoj crkvi, ne biste uvrijedili
onih, kojih ovdje nema, nego da biste im isprosili milost, te oni
dou u vau zajednicu. I na raznim saborima zagovarao je, osobito spoetka, samo blagost i umjerenost kraj svih nasilja donatistikih. Posidije pripovijeda (c. 12), kako su raskolnici jedno na
putu zasjedali Augustinu; i malo da nije muenikom smru platio
svoju ljubav prema tim fanaticima. Provodi je njegov naime krivim putem udario, i tako je svetac smrti izmakao.
Kad su napokon donatistika nasilja prevrila svaku mjeru,
Augustin je popustio slonom zahtjevu svih drugih katolikih
biskupa, da bi se utekli zatiti dravne vlasti i cara Honorija,
koji je g. 409. dva stroga zakona izdao protiv ovih izgreda.
6 Vidi natpise i jezgru sadraja kod Bardemhewera, Geschichte der
altkirchl. Litteratur, IV, 468473.
7 Rriiok i neki drugi historici odve pesimistiki sude o uspjehu toga
razgovora i truda Augustinova.
8 V. Mourret, Hist. gen. de 1' Eglise, II, 407.
9 Mourret, ibid. II, 407
409.

IVOT

1 SPISI SV. AUGUST NA OD G. 387412 425

Konano su katoliki biskupi u krajnjoj popustljivosti caru

predloili vjerski razgovor u Kartazi. I doista pod predsjednitvom carskog namjesnika Marcelina dolo je na koncu kolovoza
g. 4i 1. do konferencije izmeu 286 katolikih i 279 donatistikih
biskupa. Uenost i dialektika Augustinova slavila je tu divno
slavlje. On je odmah istakao stoernu taku: Priznajete li vi, da
Crkva moe na zemlji imati u svom krilu grenika, a da nita ne
izgubi od svoje svetosti? Dosljedno morate i to priznati, da je
C r k v a ivo vrelo spasenja, koje se hrani Kristovim zaslugama, i
da sakramenti, ako su samo pravo podijeljeni u ime Kristovo i po
nakani Crkve, uspjeno djeluju po sebi, neovisno od svetosti
djeliteljeve, jer primaju svoju posvetnu mo od Isusa-Krista.
Donatisti moradoe priznati, da je to prava nauka, koju su i
rami slijedili protiv donatistike sekte Maksimijanista. Marcelm
u ime carevo odobri sve toke katolika, i ovi pod vodstvom
Augustinovim isposlovae u svojoj kranskoj ljubavi razne olakice osuenim Donatistima, osobito onima, koji su barem sada
pokazali neto dobre volje. Mourret (II, 409) istie na temelju
144, Augustinove poslanice, da je ta konferencija urodila mnogim
obraenjima.
Istina je, fanatici su se sada jo vie razbjenjeli, ubili svee
rika Restitua, osakatili sveenika Inocencija i tako izazvali novih
graanskih kazni i globa. Augustin nije htio smrtne kazne za
tvrdokorne Donatiste. nego samo osiguranje od njihovih tvornih
napadaja i konano je priznao: Svojim iskustvom konstatirao
sam, da je nekima koristilo, to su strahom i kaznama obuzdani
pod pritiskom sile. Time su imali povoda, da se upute na istinu.5"
Prevareni su Donatisti odsada lake mogli itati spise sv. Augustina, osobito izvjetaj o vjerskom razgovoru od g. 411. Brevicuhis collationis cum Donatistis i spis Contra Gaudentium. Mourret veli (II, 410); Zabluda donatistika iezavala je malo pomalo. Ova istinita izjava stoji u oitoj opreci s pesimistikim izvodima Briickovim (Kirchengeschichte, 7. izd. 172). I Posidije (c. 12.
13 ) pripovijeda o brojnim obraenjima Donatista po Augustinu
i o sve veem napretku Crkve; pa i sam Augustin veseli se jo u
70. godini svojoj ponovnom sjedinjenju Donatista s katolikom
Crkvom (Epist. 211., c. 4. u t. zv. redovnikom pravilu).

4. Dvije znaajne apologije Augustinove: Ispovijesti i

O Gradu Bojemu.
Prije nego se upustimo u pretresanje ilave protupelagijevske polemike Augustinove, uvrstit emo ovdje kratak prikaz
jezgre onih dviju najslavnijih knjiga, koje su po Lesaaru" sobito
ovjekovjeile ime Augustinovo te u svjetskoj knjievnosti zaprei V. Epist. 133, 134, 139, 185.
" Det hl. Augustin, 228.

IVOT

426

SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

maju posve odlino mjesto, to ga u oima krana natkriljuje

samo knjiga nad knjigama, Sveto Pismo. Jednu i drugu knjigu
zamisli pa i velikim dijelom napisa svetac usred svoje borbe protiv
Donatista i to u obranu svoju i Crkve Boje. U jednom i drugom
spisu velebnom dramatikom prikazuje se boj, to ga zlo bije protiv
dobra u ovom vremenu. Bojno je polje u prvom spisu, u Ispovijestima ,pojedini ovjek, u drugom spisu O Gradu Bojemu itav
ljudski rod. U obadva boja konana pobjeda pripada Bogu, beskrajnom dobru. Pojedini ljudi i sav rod ljudski dolaze do Bogom
odreenog mira i blaenstva samo uz taj uvjet, da po milosti
Bojoj podvrgnu svoju volju vjenoj volji Bojoj te jedino prionu
uz Boga, vjenu istinu i vrhovnu ljubav. Za pojedinca vrijedi zamisao Ispovijesti: Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirno
je srce nae, dok se ne smiri u tebi. (Conf. 1, 1.) A za sve ljudstvo
vrijedi kao jezgra druge knjige rije psalmistova: Blago si ga
narodu, komu je Bog gospodar. (Ps. 143, 15)12
*
*

Kako je Augustin doao do udne namisli, da kao biskup u

dobi od 46 godina nesamo pred Bogom nego i javno pred svijetom
poloi ispovijed o svemu dotadanjem ivotu svome? Vanjske su
ga prilike na to ponukale. to je naime od g. 395. vie rastao ugled
svetosti i uenosti njegove kod svih dobrih, to su vie protivnici,
a osobito zlobni Donatisti stali mrziti na nj, i da potkopaju njegov
ugled, objesili su na veliko zvono, togod su nepovoljno i greno
mogli nai iz predanjeg njegova ivota, i uz to mu priivali jo
mnogo pravih kleveta. Ako se Augustin na to utekao javnosti,
nije to uinio iz uvrijeenog ponosa, nego iz ljubavi spram istine i
Crkve. Ve prije Augustin reagira na line napadaje Donatista u
jednoj propovijedi, to ju je drao u Kartazi, ini se, jo prije,
nego je izdao svoje Ispovijesti.
Neka govore protiv nas, togod hoe; ipak emo ih ljubiti i protiv
volje njihove. Znamio, to govore; ne emo se zato ljutiti na njih; pa i vi
strpite se zajedno s nama. Vide naime, da stvarno ne mogu nita opraviti, i
zato napadaju linost nau govorei o nama mnogo zla, mnogo toga, to
znaju i mnogo toga, to ne znaju (ili ne mogu dokazati). to znaju, pripada
prolosti naoj. Da, bili smo jedno, da se posluimo rijeju apostola, nerazumni i nevjerni te ni za to dobra. Ludujui u pogubnoj zabludi (manihejskoj) mahnitali smo. Ne nijeemo toga. I koliko ne nijeemo svoje prolosti,
toliko hvalimo Boga, koji nam je oprostio. to dakle, heretie, ti naputa
stvar i napada linost? Ta to sam ja? Zar sam ja Crkva katolika? Zar
sam ja batina Kristova, rairena po narodima? Meni je dovoljno, to sam
u njoj. Ti kudi moja prola zla; to veliko tu ini? Stroi sam ja s obzirom
na svoja zla nego ti. to ti kudi, ja sam to osudio. 0 da bi i ti to nasljedovao, da bi i tvoja zabluda pripadala prolosti! Prolo zlo {o nama),
to zmaju, dogodilo se osobito u ovom gradu. Ovdje smo naime zlo ivjeli.
12

Lesaar, ib. 228.-229.

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412427

To ja priznajem. I koliko se veselim milosti Bojoj, toliko me boli moja prolost, ili bolje da reem, boljela ibi me, kad bih i sada takav bio. Ali to
da reem? Zar se veselim? Ni toga ne mogu kazati. Jer kamo sree, da
nisam nikad takav bio! Ipak togod sam bio, u ime Kristovo, to pripada
prolosti.
Ali to sada kude, toga ne znaju. Ima ijpak toga, to bi i dosada u
meni imali kuditi. Ali toga oni nikako ne znaju. Mnogo mi naime posla zadaju misli moje, gdje se borim protiv svojih zlih poriva i bijem dugotrajan
i gotovo neprestani boj protiv napasti neprijatelja, koji hoe da me obori.
Uzdieim k Bogu u svojoj slabosti. On, koji me poznaje od roenja, zna takoer, to se rada u mom srcu. No ja nimalo ne marim, da me vi sudite ili
ovjeji sud, veli apostol; a ni sam sebe ne sudim. Jer bolje sebe poznam,
nego oni; a Bog me opet bolje pozna nego ja. Neka se dakle poradi nas ne
rugaju vama. Ne dao Krist! Govore naime (protiv najs); a tko su oni? I odakle
su? Mi ih poznajemo kao zle ovdje, gdje su krteni. Ako nas dobro poznaju,
znaju za nau plovidbu i za nae putovanje po tuini. Znaju, da smo drugi
otili i drugi se vratili (Sciunt quia alii ivimus et alii redivimus). Nismo ovdje
krteni; nego gdje smo krteni, tu je Cnkva pozinata svenju krugu zemaljskom. A ima mnogo brae nae, koja takoer znaju, da smo krteni, te su i
oni s nama pokrteni. Lako moe dakle to saznati, ako je kojem od brae
stalo do toga. A zar moemo onima (Donatiistima) u prilog pokazati ikoje
svjedoanstvo Crkve, s kojom nisu u zajednici? ..

U istom duhovnom raspoloenju, u kojem je Augustin u

Kartazi drao ovu propovijed, napisao je i svoje Ispovijesti izmeu g. 397. i g. 400. Po obliku je cijelo djelo izliv arkog ljubeznog srca Augustinova pred sveznalim i premilosrdnim Bogom
Stoga i diljem svega spisa govori on obino direktno Bogu. O
sadraju i svrsi ovog djela veli svetac (Retract. II, 6): Trinaest
knjiga mojih Ispovijesti i s obzirom na zla i s obzirom na dobra
moja hvali Boga pravednoga i dobroga te pobudno uzdie k njemu
razum i srce ovjeje. Rije Ispovijesti ne znai dakle ovdje
samo priznanje grijeha, nego jo vie pohvalu Boju u smislu
psalmista, koji govori; Confitemini Domino quoniam bonus (Ps.
105, 1...) i opet Confessio et pulchritudo in conspectu ejus (Ps.
95, 6). Prema glavnoj zamisli, izreenoj u predgovoru Augustin u
9 prvih knjiga oituje duevni i moralni razvitak svoj do sv.
krtenja svoga i do smrti svoje majke.. Divnom poniznou ispovijeda satnom sebi i Bogu i svemu svijetu sve grijehe svoga ivota,
priznajui, kako je u svojoj slabosti vazda upuen na pomo svog
boanskog Spasitelja, bez ije milosti ne moe nita. Grjenik sa
svom niskou i bijedom svojom stoji tu pred beskrajnim velianstvom Bojim. Djelovanje njegove milosti pojavljuje se u to veem
sjaju, to je tamnija bila mo grijeha, u kojoj se oinska ruka Boja
spustila do ovjeka. 14 Ve u spisu Soliloquia Augustin bijae
donekle preludirao ovoj velianstvenoj simfoniji i pjesmi zahvalEnarr. in ps. 36. Sermo 3. n. 19. M P. L. 36, 393394.
" Lesaar, 1. c. 251.252.
13

428

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

nici, koja s psalmistom (Ps. 146, 3-5) intonira: Velik si, Gospode,
i veoma hvale dostojan!... Velika je snaga tvoja, a Premudrosti
tvojoj nema broja (Isp. 1, 1).
U 10. knjizi Ispovijesti svetac zahvalna srca opisuje sreeno i zadovoljno stanje, u kojem se dua njegova nalazi u vrijeme
kad je pisao ovo djelo. A u trima posljednjim knjigama filozot
skim nainom osvre se na stvorenje svijeta po prvoj knjizi
Mojsijevoj. Premda nema tako uske veze izmeu ovih triju knjiga
i deset prvih, ipak moemo oznaiti kao jedinstvenu zamisao
svega djela: Augustin hvali Boga u sebi i u stvorenju svijeta, u
mikrokosmosu ovjeku i u makrokosmosu ili svemu svemiru
Na koncu te pjesme zahvalnice ozvanja se veseli akord nade
Augustinove, da e nakon sretno zavrenog zemaljskog putovanja
doi do pokoja vjene subote i otpoivati u grandioznoj svetosti
Bojoj.
'
Lesaar (str. 252) pita, da li je Augustin svijesno reflektirao
na to, to ovim Ispovijestima poklanja rodu ljudskom knjigu,
koja jo nije imala pretee. I veli, da je u toj svijesti valjda napisao
one rijei, kojima kudi povrnost i razasutost gotovo svih ljudi, to
ne e da zavire u svoju vlastitu duu, Idu ljudi, kae, diviti se
visokim gorama i golemim morskim valovima i irokim vodopadima i granicama oceana i toku zvijezda; a same sebe ostavljaju te
se ni malo ne dive (udesima Bojim u svojoj dui),15 Neuveno
je bilo doonda, da bi ponajvei veleum u naponu svoje snage t
slave poeo svemu svijetu skrueno pripovijedati o svojim zabludama i grijesima i o skrovitim tajnama svoje nutarnjosti, a sve to
isto na slavu Boju. Doista, vii je genij vodio ovdje pero Augustinovo, gdje bez ikakva osvrta na velike historike dogaaje s
velikim psihologijskim umijeem i opet s tako djetinjskom i prirodnom otvorenou izlijeva duu svoju pred Bogom, te i nehotice
sili sve itae svoje, da sebe stave na njegovo mjesto pa da i oni
ponu ispovijedati (Lesaar). Jer ovjekom biti znai: eati za
istinom i ljubavlju, znai: preko zabluda i grijeha muno, ali s
jakom nadom pod vodstvom desnice Stvoriteljeve penjati se u
nebo, znai: boriti se za najvie, za Boga.
I jezik Augustinov u Ispovijestima potresa nas svojom
ivahnou. Kako se izrazuje Lachmann16 ve prema tomu to
hoe da postigne, jezik je njegov nalik na silovitu gorsku bujicu,
koja preko stijena pjenei se umi i pada u dubljinu, ili je nalik
na bistri, srebrni potoi, koji tiho romonei tee kroz cvjetne
livade, ili je opet nalik na iroku i silnu velerijeku, koja u velian
stvenom miru valja svoje valove kroz zemlju prema moru.
Ovo je jedino djelo Augustinovo, to ga sam svetac hvali
(Retract. II, 6) i o kojem veli, da ga vazda kod itanja opet uzdie
k Bogu, kao to se i mnogim drugima mililo i mili. Isto djelo svoje
1 5 Ispov. 10, 8.
" Die Bekenntnisse des hl. Augustinus, Leipzig 1888, 19-, v. Lesaav 21%.

IVOT

I SPISI SV. AUGUST IN A OD G. 387412 429

preporuuje svetac i carskom inovniku Dariju jo nekoliko mjeseci prije svoje smrti:
Uzmi knjige mojih Ispovijesti, koje si zaelio, i pogledaj me u njima,
da me ne bi vie pohvalio, nego zasluujem. Ne vjeruj, to drugi o meni
govore, nego vjeruj mojim rijeima. Pazi na me, i gledaj, kakav sam ovjek
bio u samom sebi i po samom sebi (in me ipso et per me ipsum). I ako ti
se neto mili u meni, hvali onda sa mnom ne mene nego onoga, koga sam
htio hvaliti po svom ivotu. Jer nas je on uinio, a nismo mi sebe uinili.
Mi pak bijasmo se upropastili; ali, koji nas je stvorio, taj nas je i opet spasio
(qui fecit, refecit) . . , 17

0 Bogu i miru njegovu radi i najvei spis Augustinov: 22

knjige o gradu Bojemu, to ga je prikazao carskom tribunu i
biljeniku Marcelinu. Ali podruje Bojeg djelovanja nije ovdje
samo sitno srce jednog ovjeka, nego se pred dalekosenim i pronicavim oima genijalnog pisca iri do orijakog poarita, gdje
u divnoj ivoj drami sudjeluju uza sve ljude, koji su u kojegod
vrijeme ivjeli, bezbrojni duhovi, dobri i zli, aneli i davli. I ovaj
je polemiko-apologetski spis nastao vanjskim ali potresnim povodom: Alarikove divlje ete osvojile i. opljakale vjeni grad Rim!
0 tom povodu sam sv. Augustin pie (Retract. II, 43): Provalom Gota pod kraljem Alarikom Rim je nakon tekog poraza
opustoen. Ovo opustoenje pripisivali su tovatelji mnogih krivih
bogova, t. zv. pogani, kranskoj religiji, te su zato s veom estinom i ogorenou nego obino stali huliti na pravoga Boga.
Tada se u meni raspalila revnost za kuu Boju, te sam odluio,
da u protiv njihovih psovaka ili zabluda napisati knjige o Gradu
Bojemu. Poeo je djelo pisati g. 412.; ali vani su. i neodgodivi
poslovi, kako veli na istom mjestu, bili povodom, da se spis prekinuo. itav omani spis obuhvaa dva glavna dijela: 1, polemiki
dio u 10 prvih knjiga i 2. spekulativno-apologetski dio u 12 posljednjih knjiga. O polemikom dijelu veli sam Augustin (ibid,):
Prvih pet knjiga pobija one, koji misle, da je tovanje poganskih
bogova potrebno za sreu zemaljsku. Oni isti tvrde, da zbog zabrane tog
idolopokloinstva nastaju i preobiluju ona zla. U daljnih pet knjiga govori se
protiv onih, koji istina priznaju, da nije nikada nestalo ovih zala meu smrtnicima, i da ih ne e nikad nestati, nego da se ona zla sad vie sad manje
ire i prema razliitim prilikama mjesta, vremena i osoba; ali isti javno ue,
da je rtveno tovanje mnogih bogova korisno poradi. prekogrobnog ivota.
Dakle u ovo 10 knjiga pobijaju se ona dva kriva mnijenja, koja se protive
kranskoj religiji.

Augustin nije neosjetljiv bio za nesreu rimskog grada i

carstva. U propovijedi O osvojenju grada (Rima) sam bolno
Uzdie: Uasne su nam vijesti javljene o porazima, poarima,
pljakanjima, ubijstvima i mrcvarenjima ljudi. Istina je, mnogo smo
Epist. 231. n. 6. M., P. L. 23, 1025.

430

IVOT

I SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

toga uli; esto smo plakali, jedva se utjeili (n. 3. M. P. L. 40,

718). Ali svetac sve to shvaa u svijetlu vrhunaravne Providnosti
Boje i s ovoga gledita zna on nesamo tjeiti teko iskuane
krane primjerom Jobovim, kako to ini u spomenutoj propovijedi, nego im podaje i jezgrovitu pouku o toj Providnosti Bojoj s
obzirom na priputanje velikih zala. Zato se rado odazvao ponovnim molbama Marcelinovim te i u propovijedima pobija prigovor
pogana: Krist je Rim razorio, to su ga bogovi kameni i drveni
sauvali bili, 18 i u golemom spisu O Gradu Bojemu 19 uz to
prema uzvienom filozofsko-bogoslovskom pragmatizmu crta pravi, nutarnji i trajni odnos izmeu kranstva i poganstva u prolosti, sadanjosti i budunosti, i tako se njegova apologija razvija do
divne filozofije povijesti, koja u svojoj grandioznoj koncepciji
nadilazi sve starokranske apologije poput najvieg gorja, 20
Pobijajui dva glavna prigovora poganske svjetine i poganskih filozofa, ujedno u 6. knjizi pretresuje trostruku pogansku
bogosloviju, kako ju je crpao iz propalog spisa Varonova Anfiquitates: mitologijsku ili pjesniku, naravnu ili filozofsku i alegorijsku, kojom su Neoplatonovci htjeli idealizovati gadne bajke
o poganskim bogovima.
U drugom pozitivnom dijelu Augustin prikazuje dva velika
kraljevstva ili dvije velike graanske zajednice (civitates), kraljevstvo Boje i kraljevstvo ovog svijeta, te pod ovim slikama sve,
to je odluno djelovalo na razvitak svijeta i ovjeanstva.
U tom drugom dijelu spisa razlikuje sam Augustin tri odsjeka: u prvom odsjeku (11.14, knjiga) govori o postanku obaju
kraljevstva: o stvorenju i padu anela i prvih ljudi; dalje (15.18.
knjiga) raspravlja o razvitku jednog i drugog kraljevstva, o borba ma, progonstvima i patnjama pravednika, koji ba onda pobjeuju,
kada trpe za Boga, i kojima je patnja ovdje na zemlji kanoti princip
ivota vrhunaravnoga, jer ih sjedinjuje s Kristom, boanskim Patnikom. U ostalim knjigama (19.22.) svetac govori o konanoj
svrsi jednog i drugog kraljevstva, t, j. o vjenim mukama osuenih
zlikovaca i o rajskom blaenstvu svih pravednika.
Krist je svojim velikim djelom otkupljenja omoguio i ponovno ostvario kraljevstvo Boje na zemlji. Po svojoj Crkvi on to
svoje kraljevstvo i njegove graane titi i unapreuje. I kao
mistino tijelo Kristovo sama Crkva donekle se istovjetuje s ovim
vidljivim kraljevstvom Bojim, komu je glava Krist, a ivotni
princip ili dua Duh Sveti. Crkva nastavlja ivot svoga boanskog
Zaetnika na zemlji i slijedi njega na putu kria do slave uskrsnua. To e biti subota naa, kojoj svretak ne e biti veera, nego
dan Gospodnji kanoti osmi vjeni dan, koji je posveen uskrsnuSermo 105, 12.
Izraz civifas Dei -uzeo je Augustin iz psalama, kako sam veli na
poetku 11. knjige.
2 0 V. Bardenhewer, 1. cit. IV, 456.
18

16

IVOT

1 SPISI SV. AUGUSTINA

OD G. 387 412

cem Kristovim i unaprijed pokazuje vjeni pokoj nesamo duha

nego i tijela. Tu emo poiviti i gledati, gledati i ljubiti, ljubiti i
hvaliti. Eto to e biti na koncu bez konca (De Civ. Dei 22, 30).
Prve su tri knjige ovog djela zapoete g. 412. i izdane oko
g. 414.; a posljednje etiri knjige istom su g. 426. napisane. Poradi
ponovnog prekidanja i mnogih digresija djelo nije onako dotjerano
kako je to sam svetac zaelio. Ali od poetka je Augustin stalno
odredio glavnu zamisao i bitni raspored svega spisa; i zato imamo
u njemu jedinstvenu i dosta zaobljenu cjelinu.
I, P. Bock D. L

431