Prikazi, Revija za sociologiju 42 (2012), 1: 101114

se vjerojatnije razboljeti, a u sluaju

bolesti svim silama nastoje ne isplatiti
naknade. To dovodi do golemih trokova dokazivanja (ne)opravdanosti isplate, kao i do velikih trokova procjene
potencijalne rizinosti osiguranika.
Unato svim pokazateljima neuinkovitosti, ope zdravstveno osiguranje nije
uvedeno zbog konzervativne politike
dravnog nemijeanja te otpora privatnih osiguranja i farmaceutske industrije, koji bi u sluaju njegova uvoenja
najvie izgubili.
Dvanaesto poglavlje bavi se irim
kontekstom vanosti smanjenja drutvenih nejednakosti. Ameriko samopoimanje oduvijek je obiljeeno vjerom u
nepostojanje prevelikih razlika izmeu
onih koji imaju i onih koji nemaju.
Goleme dohodovne nejednakosti osim
osjeaja frustracije izazivaju i ire negativne ekonomske posljedice. Pokuaj
srednje klase da zadri ivotni standard
i svojoj djeci prui sve vie moe odvesti u prekomjerno zaduivanje i nestabilnost financijskog sustava.
U zavrnom poglavlju Krugman
se zalae za osiguravanje demokracije
i graanskih sloboda, uz smanjenje ekstremnih razlika u imovinskom statusu.
Novi New Deal graane treba zatititi
od rizika i smanjiti nesigurnost. Prema Krugmanu, u budunosti bi razlike
izmeu stranaka opet trebale biti smanjene, a konsenzus oko osnovnih drutvenih i politikih ciljeva nadopunjen
demokratskom utakmicom.
Govorei ponajvie o amerikom
drutvu, Krugman u osnovi nudi socioloki pristup gospodarskoj stvarnosti,
104

jer ekonomsko-tehniku analizu pojedinih fenomena nadopunjuje naglaavanjem vanosti mekih varijabli poput
promjena vrijednosti, normi, odnosa politike moi i odnosa meu drutvenim
skupinama (klasama, rasama, etnikim
skupinama...) i sl. Zbog tih razloga ova
knjiga, pomalo neoekivano, predstavlja izvrstan doprinos suvremenoj ekonomskoj sociologiji.
eljko Pavi
Odjel za kulturologiju,
Sveuilite J. J. Strossmayera
u Osijeku

DOI: 10.5613/rzs.42.1.6

Zygmunt Bauman

Tekua modernost
Zagreb: Naklada Pelago, 2011, 223
str.
Jedanaest godina nakon objavljivanja
izvornika knjige Tekua modernost
Zygmunta Baumana, uglednoga profesora emeritusa Sveuilita u Leedsu,
autora s vie od ezdeset monografija
na engleskom i poljskom jeziku i sociolokog autoriteta svjetske reputacije,
pojavljuje se i hrvatski prijevod. U pet
poglavlja ove knjige Zygmunt Bauman obrauje pet tema: emancipaciju,
individualnost, vrijeme/prostor, rad i
zajednicu. Sve su teme konceptualno
sjedinjene tezom kako ivimo u vremenu tekue modernosti, bitno razliitom

od vremena vrste modernosti. Uslijed

toga epohalnog skoka, tvrdi Bauman,
drutvo se raspada, dezintegrira. Stabilni obrasci interakcije nestaju pred
suvremenim zahtjevima za kontinuiranom mobilnou i efikasnijom fleksibilnou. To je nosiva teza ne samo ove
knjige, koju ve sada moemo smatrati
klasikom suvremenoga sociolokog kanona, nego cjelokupnoga Baumanova
opusa.
Prvo od pet poglavlja knjige obrauje pitanje emancipacije. to znai biti istinski slobodan? Pojedinac potpuno
lien drutvenih spona, bez iega zajednikog s ostalim lanovima drutva,
bio bi ekskomuniciran i time osuen na
ivot izvan zajednice i svih mogunosti
koje ona prua. Ako je sloboda izbor
izmeu vie drutveno ponuenih opcija, tada se sloboda pojedinca svodi na
manevriranje unutar danih okolnosti.
Naposljetku, ako sloboda implicira odgovornost za vlastiti ivot, ne smijemo
zaboraviti na tjeskobu izazvanu kontinuiranim promiljanjem i odluivanjem.
Postavlja se pitanje: Je li osloboenje
blagoslov ili prokletstvo? (str. 25).
Razlikujui subjektivnu i objektivnu
slobodu, Bauman dvoumi mogu li ljudi
ivjeti u iluziji slobode ili je ak uope
ne eljeti? Stabilni obrasci ponaanja
su s jedne strane sputavajui, ali istovremeno i oslobaajui u psiholokom
smislu: ...zahvaljujui jednolinosti i
redovitosti preporuenih, provedivih i
utuvljenih naina ponaanja, ljudi veinu vremena znaju kako ii dalje i
rijetko se nau u situaciji bez ikakvih
putokaza, u onakvim situacijama u ko

Prikazi, Revija za sociologiju 42 (2012), 1: 101114

jima odluke moraju donijeti na vlastitu

odgovornost i bez umirujue spoznaje o
njihovim posljedicama, kad svaki potez
postaje pun rizika koje je teko proraunati (str. 27). Dakle, rasprostranjena
nesigurnost i nepredvidljivost ima odreene psiholoke efekte koje ozbiljna socioloka teorija ne smije zanemariti.
Posljednji dio prvoga poglavlja
obrauje klasinu temu javnog angamana intelektualaca. Ovdje Bauman
promilja ulogu intelektualca mahom
kroz Adorna, te zakljuuje kako je izbor
izmeu vita contemplativa i vita activa
lana dilema s obzirom na utjecaj idealnih vrijednosti na realan drutveni ivot
(str. 48). Tekua modernost dokida ovu
opoziciju izmeu apolitine znanosti i
kompromitirajueg angamana. Otkako
su privatni problemi postali meusobno nesumjerljivi, javna sfera se zabrinjavajue smanjila, zbog ega Bauman,
suprotno Habermasu, zahtjeva vie javnosti i opih interesa, te nijee problematinost koloniziranja privatne sfere.
Drugo poglavlje posveeno je individualnosti. to znai biti individuum u
vremenu tekue modernosti? Stari strah
vrste modernosti, strah od rascjepa
drutva na upravljaku elitu i neslobodne mase gubi uvjerljivost s procvatom
konzumeristikih mogunosti i izbora
ivotnih stilova. Identitet pojedinca vie ne ovisi o poloaju u proizvodnom
sustavu, nego o izabranoj strategiji
konzumiranja: ... postmoderno drutvo
mobilizira svoje pripadnike prvenstveno u njihovom svojstvu potroaa, a
ne proizvoaa (str. 77). Kako se autoritet fragmentirao, primjer vlastitom
105

Prikazi, Revija za sociologiju 42 (2012), 1: 101114

voenju ivota prestaje biti jedan jedinstveni voa i zamjenjuje ga plejada medijski populariziranih zvijezda, ali ak
se i njihovi ivoti imitiraju selektivno.
Sve ovisi o osobnom izboru, ime nastaje transformacija iskustva individualnosti. Dok je Weber u svoje vrijeme
govorio o dominaciji instrumentalne racionalnosti, odabiru najboljeg sredstva
za fiksirani cilj, tekuom modernou
dominira vrijednosna racionalnost, briga o ciljevima. Bez referentnog okvira
i sami ostajemo neodreenima. U tom
sluaju, najvei dio akterovih aktivnosti
svodi se na fiksiranje vlastitog identiteta u dinaminom svijetu procesnosti:
Potraga za identitetom je neprekidna
borba da taj tok zaustavimo ili usporimo, da uvrstimo fluidno, damo oblik
bezoblinom (str. 83). Svrha toga je
osjeaj sigurnosti kao iskonska ljudska
potreba, smatra Bauman.
U treem poglavlju Bauman objanjava polarizaciju starih sociolokih
opozicija drutvo/zajednica i grad/selo u vremenu tekue modernosti. Suvremeno iskustvo prostora i vremena
mijenja se posredstvom uznapredovale
tehnologije, a hiperurbanizirani prostori
poprimaju nepoznate kvalitete kakvih
prije nije bilo. Susret neznanaca na
poetku dvadeset i prvog stoljea jest
promaen susret (str. 96), susret bez
prolosti i budunosti. Na tzv. nemjestima nema uljudnosti kao zajednikog
kodeksa, nego tek rudimentarni propisi
ponaanja. Posljedino, javni prostori
postaju mjestima akcije, a ne interakcije. U ovom kontekstu, Bauman objanjava etniki identitet, unato fikcijskoj
106

naraciji u pozadini, kao potpuno prirodnu reakciju na preatomizirano drutvo

i manifestaciju potrebe za autentinom
interakcijom. Nacionalizam, kao i ostale modernistike ideologije, tuje teritorij i granice. No, labave granice globaliziranog svijeta te protonost ljudi, roba
i pogotovo kapitala redefiniraju pravila
igre: Ako se do svih dijelova prostora
moe doi u svakom trenutku, onda ne
trebamo ni do jednoga doi u nekom
posebnom trenutku niti trebamo brinuti
hoemo li osigurati pravo pristupa bilo
kojem od njih (str. 117). Identifikacija
s odreenim prostorom postaje nemoguom, a cijeli planet prazan teritorij
podloan koritenju u skladu s trenutanim hirovima trita. U takvoj situaciji,
oigledno je da kapital vie nije vezan
uz teritorij. Ovdje Bauman upuuje na
to da bi se pojam fluidnosti mogao
operacionalizirati prema ekonomskim
kriterijima: Danas vladaju ljudi koji
se bre kreu i djeluju, koji se najvie
priblie momentalnosti kretanja. A vladaju ljudima koji se ne mogu jednako
brzo kretati, a to je jo upadljivije,
kategorijom ljudi koji uope ne mogu
otii sa svog mjesta kad im se prohtije
(str. 118119).
S promjenom prostora, odigrava
se i promjena vremena. Dok je vrsta
modernost bila organizirana dugorono,
fluidna modernost organizirana je kratkorono, do te mjere da vrijeme pretvara u trenutak. Samim time, religijske
eternalistike pretenzije, kao i sekularni ideali prosvjetiteljstva o savrenom
drutvu na kraju povijesti vie nemaju
smisla: ... kroz cijelu ljudsku povijest,

posao kulture bio je da iz prolaznih

ljudskih ivota i nepostojanih ljudskih
postupaka prosijava i taloi vrste jezgre trajnosti, da izmami trajanje iz
prolaznosti, neprekidnost iz isprekidanosti te prekorai granice koje namee
ljudska smrtnost time to e smrtnike
i smrtnice staviti u slubu besmrtnog
ljudskog roda. Danas se takav posao
sve slabije trai (str. 124). Problem
je u tome, tvrdi Bauman, to nam je
kao ljudskim biima i lanovima drutva nuno potreban odreeni povijesni
kontinuitet. Unato svim problemima,
kultura ostaje referentnim okvirom bez
kojega ne moemo postojati.
Aktualni procesi fleksibilizacije
rada, kojem je posveeno etvrto poglavlje, za najvei broj ljudi dokidaju
mogunost ostvarivanja karijere na jednome mjestu kakva se mogla ostvariti
u vrstoj modernosti. Laki kapitalizam
poiva na apsolutnoj deregulaciji: ...
vlade se mogu nadati da e kapital zadrati na jednom mjestu samo ako ga
izvan svake sumnje uvjere da slobodno
moe otii uz prethodnu najavu ili
bez nje (str. 147). Jedna od posljedica preorijentacije s dugoronog na
kratkorono planiranje jest i dokidanje
sigurnosti na mikrorazini: Radni vijek
proet je nesigurnou (str. 144). Rizik i nesigurnost nisu prisutni samo u
pomalo egzotinim primjerima kakve
istie Ulrich Beck (zagaenje prirode,
rijetke bolesti, kriminal i sl.), nego u
temeljnoj aktivnosti kojom se bavi najvei broj ljudi najvei dio svoga vremena u radu. Ako sigurnost doista
jest nezaobilazna ljudska potreba, ona

Prikazi, Revija za sociologiju 42 (2012), 1: 101114

s vremenom ekonomske deregulacije

nestaje: U svijetu strukturalne nezaposlenosti nitko se ne moe osjeati
istinski sigurno (str. 156). Rad se neko shvaao kao sredstvo napretka, kao
stavljanje pod kontrolu ljudske sudbine;
u stanju tekue modernosti, ljudsko djelovanje vie slii na kretanje labirintom
bez izlaza, smatra Bauman. Dakako,
rad pritom ne treba shvatiti samo kao
proizvodnju materijalnog bogatstva; i
drutvene veze su proizvod koji jednako tako zahtjeva trud, vrijeme i angaman. No, one se vie ne shvaaju kao
ono na emu treba raditi, nego kao ono
to se konzumira. To osobito pogubno
djeluje na stabilnost ljubavnih odnosa;
u njih se manje ulae, oekuje se trenutano zadovoljstvo bez rtve, a bilo to
moe biti razlogom prekida.
U petom poglavlju Bauman obrauje problem zajednice, ugodnog okruenja iji su lanovi blisko povezani i
emocionalno privreni jedni drugima,
za razliku od drutva urbanizirane,
individualizirane, umjetno stvorene sredine. Komunitarizam i nacionalizam
nastoje kapitalizirati snagu etnike zajednice kao arhetipske zajednice, meutim, u suvremeno doba intenzivno
umreenog svijeta zajednica se dezintegrira, a ljudi bezuspjeno trae identitet.
Ono to zajednicu ini toliko poeljnom
jest sigurnost. No, sa slabljenjem moi drave, ije je presudno svojstvo
nasilje, deregulira se nasilje, a time i
sigurnost, tvrdi Bauman. Sigurnost postaje dereguliranom, privatiziranom i
fragmentiranom, o emu svjedoe brojne oaze privatnih naselja. Bauman vidi
107

Prikazi, Revija za sociologiju 42 (2012), 1: 101114

odgovor aktualnom izazovu u proizvedenoj zajednici, republikanskom idealu

skladnog jedinstva razliitosti.
U svojevrsnom zakljuku knjige
Bauman promilja, uz poeziju i povijest, drutvenu ulogu sociologije. Idealnu poziciju drutvenog znanstvenika
i znanstvenice vidi u duhovnom egzilu,
na raskru kultura, jezika i paradigmi.
Za uspjeno funkcioniranje sociologije
potrebno je imati dovoljno vremena i
dovoljan odmak od drutvenog konteksta. Umjesto starog razlikovanja konformizma i zastranjenja, odnosno djelovanja koje ide u korist sustava i onoga
to ga transformira, u novim uvjetima
globaliziranog kapitala sociologija treba
razluiti tko je odgovoran za to: Mo
globalne elite poiva na njenoj sposobnosti da pobjegne od lokalnih obveza,
a globalizacija je namijenjena upravo
tome da se izbjegnu takve nunosti, da
se zadae i funkcije podijele tako da se
na lea lokalne vlasti, i samo nje, svali
uloga uvara zakona i (lokalnog) reda
(str. 182). U takvoj situaciji, zadatak
sociologa jest uspostavljanje veze izmeu objektivnih nevolja i subjektivnog iskustva odnosno prosvjeivanje
s ciljem postizanja razumijevanja meu
ljudima (str. 205). Otkrivanje drutvenih problema nee ih rijeiti, ali je korak k tomu, tvrdi Bauman.
Tekua modernost je teorijsko djelo i dovoljno opsean uvod u ostatak
Baumanova teorijskog opusa, jo uvijek
najveim dijelom neprevedenoga na hrvatski jezik. Samim time, knjiga e biti
od iznimne koristi ponajprije studentima i studenticama viih godina drutve108

nih znanosti, ali i znanstvenoj zajednici

zainteresiranoj za suvremene socioloke
teorije. Ova e im knjiga posluiti kao
vrijedan impuls konceptualnoj reorganizaciji shvaanja drutvenog svijeta i
kao osuvremenjeno objanjenje drutvene uloge sociologije.
Matko Sori
Zadar

DOI: 10.5613/rzs.42.1.7

David Hesmondhalgh, Sarah Baker

Creative Labour: Media Work

in Three Cultural Industries
London New York: Routledge,
2011, 265 str.
Nakon podulje istraivake nezainteresiranosti za poloaj zaposlenih u kulturi, kulturnim i kreativnim industrijama
u posljednjih se desetak godina pojavio
vei broj radova posveenih poloaju kulturnih radnika/ca. Kad je rije o
anglosaskoj produkciji, moemo izdvojiti knjige Marka Banksa The Politics
of Cultural Work iz 2007. godine, Andrewa Rossa No-Collar: The Humane
Workplace and Its Hidden Costs iz
2003. godine i njihove kasnije radove,
te tekstove Angele McRobbie, Rosalind
Gill i Andyja Pratta. Tim se radovima
pridruuje i knjiga Creative Labour:
Media Work in Three Cultural Industries, posljednja knjiga sociologa kulture i medija sa Sveuilita u Leedsu