Professional Documents
Culture Documents
au, kao tvorac i uobliitelj samoga sebe, moe sebe da uoblii u koji
god oblik ti eli.
Miljenje da su ljudi bia sama sebi dovoljna, i da poseduju mo da oblikuju svoje
ivote prema idealima koje prihvate putem razuma, a ne vlasti, predstavlja kljunu
odliku modernog pogleda na svet.
Srednjovekovni mislioci esto su izraavali svoj prezir prema ovozemaljskom ivotu.
Za njih, ljudi imaju vanost i mogu da dostignu spasenje zato to su stvoreni prema
bojem liku, a ne zato to poseduju ovozemaljske sposobnosti. Slagali su se i sa
svetim Avgustinom da je nadmeno misliti da ljudi mogu da dostignu savrenstvo
zahvaljujui sopstvenim sposobnostima. Ljudska priroda, koja je porona, rekao je
Avgustin, uvek zavisi od boje milosti. U knjizi O bedi ljudskog stanja, koja naglaava
greno stanje u kome se nalazi oveanstvo, Inokentije III istie koliko je sveti
Avgustin nisko procenio pojedinca.
Istaknute renesansne linosti, i milju i delima, odbacivale su Avgustinovo
gledite o paloj i zavisnoj prirodi pojedinca. U Hamletu, ekspir je reito
izrazio novi koncept oveka: Kakvo umetniko delo je ovek!... U tradiciji
drevnih Grka, renesansni istaknuti pojedinci izraavali su poverenje u
ljudsku prirodu i podsticali talentovane stvaraoce da uvide svoje
mogunosti. Pripisivali su ljudima posebne vrednosti: da poseduju
inteligenciju i sposobnost da postignu uda na zemlji i posebnu obavezu
da uvide te svoje mogunosti. Postizanje savrenstva, veliine, zavisilo je
od ljudske inteligencije i volje, a ne od bojeg provienja.
Naravno, renesansa nije predstavljala konaan niti nagli raskid sa srednjim vekom.
Mnogi srednjovekovni inioci i stavovi, a naroito sholastiko uenje, opstali su i za
vreme renesanse pa i kasnije, a nekoliko komponenti renesansne kulture ima
prethodnike u srednjem veku. Na primer, obnova klasinog uenja, to predstavlja
izrazitu crtu renesanse, poela je jo u doba kulturnog buenja dvanaestog i
trinaestog veka.
Ipak postoje tri vane razlike izmeu Buenja dvanaestog veka, koje je bilo vrhunac
srednjovekovne civilizacije, i renesanse. Prvo, mnogo je vie antikih dela spaeno
od zaborava u vreme renesanse nego u toku kulturne obnove srednjeg veka. Dok su
rimski autori bili iroko poznati u srednjem veku, neki latinski pisci, kao to su
Lukrecije i Tacit, ponovo su otkriveni tek u doba renesanse. Renesansni uenjaci
imali su mnogo bolje znanje klasinog latinskog i latinskih autora nego to su ga
imali njihovi srednjovekovni prethodnici. Srednjovekovni mislioci, uglavnom, nisu
znali grki jezik i nisu bili upoznati s mnogim vanim delima grke literature, koja je
ostala neprevedena na latinski. Renesansni uenjaci savladali su grki jezik i preveli
na latinski itav korpus stare grke knjievnosti, ime su mnoge tekstove po prvi put
uinili dostupnim Zapadnim Evropljanima; a napravili su i nove i bolje prevode
rimskih dela. Drugo, srednjovekovni su uenjaci pokuavali da uklope ideje antikih
Reformacija
osuivao opiranje politikoj vlasti kao zlo. Smatrao je da vladare odabira Bog i da
kanjavanje loih vladara pripada samo Bogu, a ne podanicima vladara.
Ipak, reformacija je obezbedila i osnovu za osporavanje monarhistike
vlasti. Neki teoretiari protestantizma, uglavnom kalvinisti, naavi se u
potlaenoj manjini, podravali su otpor politikim vlastima iji edikti, kako
su verovali, kre boje zakone izraene u Bibliji. Ovo versko opravdanje
revolucije protiv tiranske vlasti pomoglo je da se podstakne otpor
engleskih kalvinista ili puritanaca, prema engleskoj monarhiji u
sedamnaestom veku. Kao i njihovi engleski istomiljenici, ameriki
puritanci verovali su da je Biblija nepogreiva, a njeno uenje zakon vii od
zakona drave. Oni su, takoe, osporavali politike i verske vlasti koje su, po
njihovom miljenju, krile boji zakon. Ameriki su puritanci stekli dve navike bitne
za razvoj politike slobode: protest i otpor. Prenete na podruje politike, ove
puritanske tendencije navele su Amerikance da se opiru vlasti koju smatraju
nepravednom. I engleska revolucija i amerika revolucija bile su sredstvo u
stvaranju moderne ustavne drave, koja ograniava ovlaenja vlasti.
Reformacija je unapredila ideju o jednakosti ljudi. Jednakost ima korena u
judeo-hrianskom verovanju da su svi ljudi stvorenja jednog Boga. Na dva
upadljiva naina, meutim, srednjovekovno drutvo je krilo princip
jednakosti. Prvo, feudalizam je naglaavao razliku izmeu plemstva i puka.
Srednjovekovno drutvo bilo je hijerarhija pravnih redova, ili poloaja idui navie od puka ka plemstvu a zatim ka svetenstvu. Drugo,
srednjovekovna crkva je uila da jedino svetenstvo moe da daje priest,
to je ljudima prualo naina da steknu spasenje; iz tog razloga
svetenstvo je bilo iznad laika. Luter je, naprotiv, smatrao da ne postoji
duhovna razlika izmeu obinih ljudi i svetenstva. Postojala je duhovna
jednakost svih vernika: svi su podjednako bili hriani; svi su podjednako
bili svetenici.
Reformacija je negovala verski individualizam koji je bio ekvivalent
intelektualnom individualizmu renesanse. U svojoj pobuni protiv crkvenih
vlasti i prihvaenog pravoverja, protestantski reformisti uspostavili su
primat privatnog suda i savesti pojedinca. Kada su vlasti naredile Luteru
da se odrekne svojih uverenja, on je odgovorio u duhu buntovnog i
samouverenog verskog individualizma: Sve dok me Sveto pismo i zdrav
razum ne budu ubedili, ja ne prihvatam vlast papa i koncila, jer su
meusobno kontradiktorni - moja savest je zatoenik boje rei. Ne mogu i neu
niega da se odreknem jer ii protiv savesti nije pravedno i nesigurno je.
Neka mi Bog pomogne.
Kako protestanti nisu imali zvaninog tumaa Svetog pisma kao katolici,
svako je bio odgovoran za tumaenje Biblije prema naredbama sopstvene
savesti. Svako je morao pojedinano da odlui kojim putem da ide ka