Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str.

53-60
Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

PJESME SARAJEVSKOGA KADIJE

MUSTAFE MUHIBBIJA O JELU I PIU
TAT JANA PAI-VUKI

Orijentalna zbirka Arhiva HAZU

enoina 4, 10000 Zagreb

UDK: 392.8:613.2](497.6)"18"

Kategorija: Izvorni znanstveni lanak

Primljeno: 20.03.2005.
Prihvaeno: 20.04.2005.

U radu su izloene pjesme o jelu i piu koje je na osmanskom turskom jeziku

sastavio sarajevski kadija Mustafa Muhibbi (umro 1854.). Tim se pjesmama
pristupilo kao izvorima za poznavanje jednoga vida svakodnevice muslimana u
osmanskoj Bosni - kulture hrane. Sudei prema Muhibbijevim stihovima i nekim njegovim
sporadinim zapisima, on je najveu pozornost poklanjao obredno vanim
jelima, slasticama poput halve i aure to su ih obiavali pripravljati i mukarci,
te jelima posebno spravljanima za teferie, tradicionalne proljetne izlete.
Kljune rijei: jelo / pie / pjesme / Sarajevo / 19. st. / Muhibbi

UVOD
Obrazovani bosanski muslimani osmanskoga doba, kolovani u medresama, pisali
su pjesme u maniri visoke, divanske poezije, koja se razvila na zasadama klasinoga
perzijskog pjesnitva. Ta poezija, pisana osmanskim turskim jezikom s velikim udjelom
perzijskoga leksika, u postklasinom je razdoblju i u najizvrsnijih stvaralaca bila
imitativna, a sva se kreativnost iscrpljivala u odabiru i rasporeivanju ustaljenih pjesnikih slika (Bokov, 1974:536-537). Upravo zbog te imitativnosti i konvencionalnosti, iz
stihova divanskih pjesnika malo se moe saznati o tome kako se ivjelo u njihovo doba.
Bosanski pjesnici katkad su tematizirali i svakodnevni ivot u gradovima
(Nametak, 1991:152-157), ali ni takvi stihovi, zbog reene prevlasti uvrijeenih slika, ne
daju osjetiti bilo stvarnoga ivota. U njima se gradove najee prispodobljuje rajskim
vrtovima, djevojke rajskim djevicama, hurijama, a mjesne se uenjake naziva mudrim
znalcima erijata bez premca u cijelome Carstvu. Jednako su konvencionalne i pjesme
prigodnice to su ih sastavljali povodom nekih dogaaja iz ivota svojih suvremenika:
imenovanja na kakvu dunost, roenja djece, smrti. To su hvalospjevi koji malo govore o
osobi kojoj su posveeni; pjesniku je naime bio cilj pokazati vlastito umijee
iznalaenjem zavrnoga stiha u kojemu zbroj numerikih vrijednosti arapskih slova daje
eljenu godinu.

53

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

Pjesme na osmanskom turskom nalaze se i u rukopisima sarajevskoga kadije

Mustafe Muhibbija (u. 1854.), pohranjenima u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u
Zagrebu.1 Dobro obrazovan u teoloko-pravnim disciplinama, znalac turskoga,
arapskoga, donekle i perzijskoga jezika i ljubitelj knjievnosti, Muhibbi je takoer pisao
u maniri divanske poezije koja je u njegovo doba, u prvoj polovici 19. stoljea, ve bila
na svojemu izmaku. Sastavljao je domoljubne, mistike i ljubavne pjesme, te prigodnice
posveene uglednim Sarajlijama i osmanskim namjesnicima u Bosni.
U svoju biljenicu-svataru Muhibbi je zapisao i dvije neuobiajeno ivotne,
gotovo puki vesele i pravilima nesputane pjesme o jelu i piu. Prema onodobnim
poetikim mjerilima zacijelo bi bile ocijenjene neuspjelima, no dananjem istraivau
posebno su vrijedne jer pruaju pogled u svakodnevicu bosanskih muslimana u
Osmanskome Carstvu. Ovdje e im se stoga pristupiti na nain literarne antropologije
koja u knjievnoumjetnikom djelu vidi izvor za poznavanje kulture u kojoj je nastalo.2
Iz takvih vrela, to ih Le Goff (1993:9) naziva "povlatenim svjedoanstvima" prole
stvarnosti, upoznaje se dio ivotnog svijeta bosanskih muslimana o kojemu zasad ima
vrlo malo objavljenih izvora.3
JELO, PIE I OBRED
ini se suvinim napominjati da je u osmanskoj Bosni kuhanje bilo posao ena, a
kuhinja tradicionalno enski prostor. Ipak, u nekim prigodama, posebice pri spravljanju
jela za vjerske obrede i neke drutvene skupove, u taj su prostor imali pristupa i mukarci. Muhibbijeve pjesme i nekoliko njegovih kraih zapisa govore o vanosti zajednikih
objeda u drutvenome ivotu, napose u krugovima dervia, kojima je i on pripadao.
U pjesmi koju je sroio kao poziv prijateljima i pohvalu vlastitoj gostoljubivosti,
zapisanoj u biljenici raznovrsna sadraja svatari (R 91, list 2a), Muhibbi govori o
piu i jelu to ih u svome domu nudi posjetiteljima.4
Punu au smrke iskapi,5
poeli li, u srcu ti ne ostaje nimalo boli.
1 O zbirci v. Pai-Vuki, 2000; o Muhibbijevim zapisima s podruja lijenitva i ljekarnitva v. Pai-Vuki,

2003.
2 O literarnoj antropologiji v. Gulin, 1996
3 Nezaobilazni narativni izvor za poznavanje svakodnevice bosanskih muslimana u 18. stoljeu, Ljetopis Mule
Mustafe Baeskije, daje i obavijesti o tome to se jelo u nekim posebnim prigodama. Ljetopisac na jednom
mjestu nabraja i vrste jela koja mu je ena iz dana u dan prireivala za veeru (Baeskija, 1987:442). Neto
podataka pruaju i onodobni kalendari, u kojima se uz opis vremenskih prilika nalaze i upute o tome to treba
jesti u odreeno doba godine, a to izbjegavati (v. atovi, 2003). Vrijedni izvori za povijest svakodnevice, pa i
kulture hrane, jesu i dosad nedostatno istraene privatne biljenice raznovrsna sadraja (medmue), poput one u
kojoj su pronaene Muhibbijeve pjesme (R 91).
4 Pjesme sam prevela s osmanskog turskog jezika, iz rukopisa.
5 smrka: sok koji se spravlja od smrekovih bobica, vode, limuna i eera ili meda. I danas se rabi kao
osvjeavajue pie i kao diuretik.

54

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

Svakog jutra zarana Muhibbiju poi,

ondje e fine smrke nai.

55

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

Krasno je to pie, doista,

ne ostavlja u dui nimalo emera.
Izjutra i naveer ubogom Muhibbiju doi,
iz kristalne ae jednom-dvaput ispij.
Zatim se poslui, uzmi peenog pilia,
trbuh hitro napuni, poput guske ili paia.6
Jednom, dvaput, triput zahvati i ukae se
dno prazne bave smrke.

Ovi stihovi male umjetnike vrijednosti napisani su bez pomnje i bez skrbi za
ljepotu izraza; reklo bi se da su gotovo spontano sroeni.7 Izriaj je u njima blizak
govornomu jeziku, to pokazuje i bosanska rije slobodno umetnuta u turski tekst.
S vie pojedinosti Muhibbi o jelu i piu govori u pjesmi zapisanoj u istoj biljenici
(R 91, list 41a), a sastavljenoj tijekom priprema za proljetni izlet. Ni u njoj nije odve
mario za versifikacijska pravila; to je, uostalom, tek koncept koji je kasnije trebao
dotjerati. Vrijednost je tih stihova prije svega dokumentarna jer se u njima sauvao jedan
isjeak drutvenoga ivota.
Koncept stihova koji e biti poslani prema dogovoru o tome
to svatko treba initi kada dervii8 u proljee pou na izlet
Svi isti prijatelji [dervii] sada planiraju
sa svojim ejhom na izlet poi, nosei baklavu.
Uz dogovor, ovako su prijatelji rekli slono,
od vas neka doe peeno janje nadjeveno.
Uokolo pilava slasnog to na kube slii,9
sjatili se prijatelji i na koncu odluili.
Svakoga tko doe lijepo prihvatimo,
brigu za sutranjicu pustimo.

6 Na ovom je mjestu Muhibbi oito traio rije koja se rimuje s pili (pili, slavenska rije koja je prela u

turski) te je upotrijebio bosansku rije pai. To interferiranje turskoga i bosanskoga leksika obiljeje je
"bosanskog turskog", jezika kojim su se bosanski muslimani u osmansko doba sporazumijevali s izvornim
govornicima turskoga (v. auevi, 1991). Unoenje bosanskih rijei u pjesmu na turskome nije bilo
uobiajeno u visokoj, divanskoj poeziji odnjegovana izraza, no u ovakvim stihovima koji neposredno i nimalo
artificijelno govore o svakodnevici, to i nije posve neoekivano.
7 Pjesma nije datirana, no moe se pretpostaviti da ju je Muhibbi napisao oko hidretske 1238. (1822/1823.)
godine jer su iz toga vremena ljetopisne biljeke s iste stranice rukopisa.
8 u rukopisu stoji yaran-i safa: isti prijatelji
9 Pjesnik prispodobljuje kupolasto uoblien pilav kupoli (kubbe) islamske bogomolje.

56

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

Svakako na okupljanje doite,

ali zerde donesite.10
Nita drugo ne elimo, odmah sve je oproteno,
imbur11 s octom jelo je od etrdeset jaja napravljeno.
Svi prijatelji eljno vas i udno sada ekaju,
hoe da i vi doete i prisnac12 donesete.
itav svijet s dobrotom Bojom sada spokojan je,
ejh nam asni plemeniti veliko paluze daje.13
A kako je udio svih dervia utanaen,
cijeli svijet pita tu je, vama je namijenjen.
Neka vas nitko ne zaboravi u molitvama,
no ni vi ne budite zaboravni prema nama.
Proljetni su dani stigli, najedrao svijet je sav,
od ejha nije prispjelo mnogo, tek sutlija obilan.14
A kad nam se vrijeme primakne kraju,
ejhovu e iznijet' muhalebiju.15
Kako nam je efendija pie zabranio,
u nudi je kompot odobrio.
Jedna po jedna trenja halama,16
deset oka daj, ne inati se nama.

Iz sadraja se vidi da je Muhibbi ovu pjesmu sastavio tijekom priprema za neki od

izleta u prirodu, teferia, kakve su u proljee prireivali esnafi, obrtniki cehovi, i
dervika bratstva. Pritom se uvijek nosila i hrana za sudionike i uzvanike. Baeskija u
Ljetopisu esto spominje takva dogaanja na kojima se znalo okupiti i po nekoliko
stotina ljudi. On se posebno osvre na to koliko je ponuda jela bila bogata i raznovrsna i
kako su prireivai teferia ugostili uzvanike. Sudei po Muhibbijevoj pjesmi, na izlet za

10 zerde: kuhana ria sa eerom i cimetom. Opis jela to ih Muhibbi spominje u pjesmi navodim prema:

kalji, 1989.
11 imbur (u Bosni i ilbur): jelo spravljeno od pirjanog luka ili poriluka i mesa, kojima se na kraju dodaju jaja.
12 opet bosanska rije u turskome tekstu: prisnac (zeljanica).
13 paluze: drhtalica od voa.
14 sutlija: ria na mlijeku.
15 muhalebija: slastica od riinog brana, mlijeka i eera.
16 halama (alama): kalemljena trenja.

57

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

koji se spremao nosilo se mnogo vie od "velikog pilava" koji je, kako itamo u
Baeskije (1987:167), bilo uobiajeno ponuditi prisutnima.
Povod kojim je Muhibbi napisao ovu pjesmu zacijelo je okupljanje dervia, jer
izraz yaran-i safa, isti prijatelji, oznauje derviko bratstvo, a rije hazret u tome
kontekstu moe se odnositi jedino na ejha ili pira, proelnika dervikoga reda. Poznato
je da su u Sarajevu pripadnici mevlevijskoga tarikata tradicionalno u svibnju i lipnju
odlazili pokloniti se sjenama svojih ejhova na ehovoj Koriji, gdje je bila ljetna tekija.
Ondje bi se uz vjerske obrede jelo i pilo i pekla se halva za sve uzvanike i siromahe
(ehaji, 1986:30). U Muhibbijevoj se pjesmi meu slasticama koje treba ponijeti ne
spominje halva, vjerojatno stoga to su je sudionici teferia zajedniki pripravljali.
Halvi je pripadalo vano mjesto i u veernjim druenjima, sijelima, koja su se
odravala u domovima i koja po njoj nose turski naziv helva sohbeti. Gosti bi na takva
okupljanja donijeli halvu od kue, ili bi je zajedniki pripremali. Taj se obiaj smatra
svjetovnom inaicom izvorno mistikoga obreda prvi put spomenutoga u djelima
Delaluddina Rumija, zaetnika mevlevizma (Faroqhi, 2000:212).
Obredni znaaj halve vezuje se uz neke predaje iz rane islamske povijesti. Prema
jednoj od njih, poslanik Muhamed je kratko prije smrti uz halvu okupio lanove svoje
obitelji i najblie sudrugove. Druga predaja govori kako su Poslanikova unuka
Zejnulabidina (Zayn al-cAbidin) dvojica obrtnika spasila od sigurne smrti, ali je pritom
jedan od njih rtvovao svojega sina. Pretpostavlja se da upravo iz te pripovijesti ishodi
vanost halve u obredima inicijacije u obrtniko-mistika bratstva, futuvve, kao i obiaj
spravljanja halve za due umrlih (Faroqhi, 2000:212).
Muhibbi je u svoju biljenicu zapisao recept za spravljanje halve od peninoga i
riinoga brana, peninoga kroba, meda, masla i mlijeka (R 91, list 50b). Iz zapisa se ne
moe zakljuivati o tome je li za njega priprema halve bila samo uobiajeni dio
drutvenoga ivota ili joj je kao mistik, moda mevlevija, pridavao onu vanost koja joj
pripada u sufijskoj tradiciji. Poznata je, naime, simbolika motiva hrane, napose slastica, u
stihovima Delaluddina Rumija i drugih sufijskih, ponajvie mevlevijskih pjesnika.
Uz halvu, jedino jelo ije sastojke Muhibbi zapisuje je aure, vrsta kompota od
itarica i voa koji se priprema desetoga dana lunarnog mjeseca muharema. U Bosni
obred aure, kojega je priprema istoimene slastice samo dio, ima korijene u dvjema
razliitim predajama. Prema jednom tumaenju, aure se spravlja u spomen na dan kada
se poslanik Nuh, starozavjetni Noa, spasio iz potopa i pripremio objed od sastojaka koji
su se nali na njegovoj lai. Druga je predaja i na njoj zasnovana praksa izvorno ijitska:
desetoga muharema obiljeuje se pogibija Muhamedova unuka, Alijeva i Fatimina sina
Huseina, na Kerbeli.17 Aure podsjea na posljednji obrok koji su lanovi Muhamedove
obitelji uoi bitke pripremili od sastojaka to su ih tada uspjeli prikupiti (Schimmel,
2001:132). Tako pojmljen obred aure u sunitskoj Bosni njegovali su, a njeguju i danas,

17 otud i arapski naziv caura', odn. c aur, od korijena c--R, koji nosi znaenje "deset".

58

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

pripadnici dervikih redova u ijim sinkretikim vjerovanjima i praksama ima ijitskih

nanosa, i koji iskazuju posebno potovanje lanovima Poslanikove obitelji.
U dervia cjelovit obred aure poinje strogim postom od prvoga dana mjeseca
muharema: to je prvi dan islamske godine i dan poetka bitke na Kerbeli.18 Taj je post
neobvezan, vrsta je dobrovoljne pobonosti, a stroi je i od ramazanskoga. Za one koji ga
provode, prvih je deset dana muharema vrijeme dubokog alovanja (matem) za
Huseinom, tijekom kojega se oni uzdravaju od svih uitaka i preuzimaju na sebe neke
mune i tegobne obveze poput spavanja na neudobnoj i tvrdoj postelji i pijenja gorkih
ajeva ili zemljom zaprljane vode (Busuladi, 2004:277). Takvi postupci, kojih je cilj
postii suivljenost s patnjama Huseina i njegovih pristaa na Kerbeli, vidovi su
ijitskoga kulta muenitva kakav sunitski islam ne poznaje.
Muhibbi je prihvaao upravo ovaj posljednji, derviki nain izvoenja obreda
aure. To potvruje zapis u kojemu on nabraja sastojke za pripremu jela datulje,
groice, smokve, riu, med, cimet, grah, suhe ljive, jabuke, trnjine, orahe, istu vodu,
penicu i klini te dodaje:
Ovo je sastav aure na nain na koji ga spravljaju aici19 i dervii. Prema
sufijskim naelima, ono krijepi i razgaljuje srce, ozdravljuje duu. Onima koji ga jedu za
ljubav imama Hasana i imama Huseina, lijek je za patnje.20
Radi pojanjenja ovoga navoda treba spomenuti da se u ijitskim i sufijskim
obredima kojima se obiljeuju tragini dogaaji na Kerbeli, nerijetko uz Huseina
spominje i njegov brat Hasan, iako je povijesna injenica da on nije poginuo u toj bitci,
nego je umro, moda otrovan, jedanaest godina prije (Schimmel, 2001:133). Ima u
Muhibbijevim rukopisima i drugih zapisa u kojima se tu dvojicu Muhamedovih unuka
naziva "muenicima s Kerbele" (R 27, list 111a); takva istodobnost povijesno udaljenih
dogaaja mogua je, naravno, jedino u mitskome vremenu.
Muhibbijeve pjesme i recepti pokazuju da je on najveu pozornost poklanjao
jelima koja su neodvojiv dio obreda i drutvenih okupljanja, napose u krugovima
dervia.21 Moe se stoga pretpostaviti da je za njega u skladu s mistikom, prije svega
mevlevijskom tradicijom, priprema hrane doista bila obredni in; kuhinji u mevlevizmu
pripada posveeno mjesto, ona je "ognjite svetosti" u kojemu se prema pomno
utvrenim pravilima odvija inicijacija mladih iskuenika.
Od pia Muhibbi u svojim stihovima spominje samo sok od smrekovih bobica, a u
pjesmi o dervikome okupljanju i izrijekom kae: "kako nam je efendija pie zabranio / u
nudi je kompot odobrio". O alkoholu ne govori, iako je u njegovo doba u Bosni uivanje
18 Opis obreda aure na derviki nain prema: Busuladi, 2004.
19 aik (ar. c aiq): zaljubljenik; zaljubljen u Boga, mistik.
20 Zapisano na papiru umetnutom u R 143.
21 Ima u Muhibbijevim rukopisima tragova koji upuuju na zakljuak da je bio mevlevija (primjerice,

naglaeno iskazivanje potovanja prema lanovima Poslanikove obitelji), no zasad se ne moe pouzdano
utvrditi je li doista pripadao tom dervikom redu. Poznata je, naime, sinkretinost nauavanja i obreda
nakibendijskoga, kaderijskoga i mevlevijskoga tarikata u osmanskoj Bosni i propusnost granica meu njima.

59

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

alkoholnih pia unato strogim vjerskim zabranama bilo prilino rairena, iako pokudna
navada (Muji, 1954/1955). O kavi i duhanu ima u njega jedna izreka na arapskome,
esta u bosanskim medmuama: "Kava bez duhana - k'o spavanje bez jorgana". Kavu
spominje jo samo u receptu za lijeenje ekcema, u kojemu se preporua koritenje
njezina taloga (Pai-Vuki, 2003:15).
Da je Muhibbi imao i neku naviku koja zbog neitkosti jedne rijei ostaje
nejasnom, moe se proitati u sljedeem zapisu na arapskome:
Prestao sam piti [puiti] [neitko] u srijedu, 3. muharema 1231. [ili 1236.] (ar.
faragtu min urb [?], R 113, list 1a).
urb je arapska glagolska imenica koja znai i pie i puenje; nejasno napisana
rije moe se itati kao tabaqa (sloj; list) ili sibga (tinktura); npr. tinktura opijuma je
sibgat al-afyun. Ako je u ovome zapisu posrijedi uivanje kakvog opijata, tada on govori
o navadi koja je bila rasprostranjena u osmanskoj Bosni, a nije bila vjerski pokudna
onoliko koliko uivanje alkohola.22

IZVORI
Rukopisi Biblioteke Muhibi, Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu, R 27, R 91, R 113 i R
143.

LITERATURA
BAESKIJA, Mula Mustafa evki (1987): Ljetopis (1746-1804), prijevod s turskog, uvod i
komentar Mehmed Mujezinovi (drugo, dopunjeno izd.), Veselin Maslea, Sarajevo.
BOKOV, Vano (1974): Pogled na srednjevjekovnu tursku knjievnost, ivot, god. XXII, knj.
XLIV, br. 11-12, Sarajevo, str. 533-546.
BUSULADI, Adnan (2004): O vjerskim obiajima aure kod balkanskih muslimana, Studia
ethnologica Croatica, vol. 14/15, 2002/3., Zagreb, str. 275-283.
AUEVI, Ekrem (1991): "Bosanski" turski i njegova autentina obiljeja, Prilozi za orijentalnu
filologiju, 41, Sarajevo, str. 385-394.
ATOVI, Alena (2003): Osmanski kalendari iz rukopisne zbirke GHB biblioteke u Sarajevu:
Pratee biljeke u kalendarskim tablicama, Pismo, I, 1, Sarajevo, str. 259-273.
EHAJI, Demal (1986): Derviki redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na
Bosnu i Hercegovinu, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo.
FAROQHI, Suraiya (2000): Subjects of the Sultan: Culture and Daily Life in the Ottoman Empire,
I. B. Tauris Publishers, London - New York.
22 Primjera radi, Pruanin Mustafa, sin Muhameda, u svojoj raspravi o kavi, duhanu i piu, u kojoj govori o

tome to je s vjerskoga gledita doputeno, a to nije, tvrdi: "Zabranjeno je jesti i buniku i hai a to su listovi
konoplje i opijum, ali je zabrana blaa od one za upotrebu vina" (Krsti, 1970/1971:102).

60

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

GULIN, Valentina (1996): Antropoloka vizura povijesti: Driev Dubrovnik, Etnoloka tribina,
19, str. 151-169.
HANGI, Antun (1990): ivot i obiaji muslimana u Bosni i Hercegovini (3. izd.), Svjetlost,
Sarajevo.
KRSTI, Nevena (1970/1971): Mustafa ibn Muhammad al-Aqhisari (Pruanin): Rasprava o kafi,
duvanu i piima, Prilozi za orijentalnu filologiju, 20-21, Sarajevo, str. 71-107.
LE GOFF, Jacques (1993): Srednjovjekovni imaginarij: eseji, Antibarbarus, Zagreb.
MUJI, Muhamed A. (1954/1955): Prilog prouavanju uivanja alkoholnih pia u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlau, Prilozi za orijentalnu filologiju, 5, Sarajevo, str. 287-298.
NAMETAK, Fehim (1991): Divanska poezija XVI i XVII stoljea, Institut za knjievnost - Svjetlost, Sarajevo.
PAI-VUKI, Tatjana (2000): Arapski, turski i perzijski rukopisi Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu, U: ur. Zdravka Matii i dr., Trava od srca: hrvatske Indije II, Sekcija za
orijentalistiku Hrvatskog filolokog drutva i Filozofski fakultet, Zagreb, str. 231-237.
PAI-VUKI, Tatjana (2003): Biljno i udotvorno lijeenje prema rukopisima sarajevskog kadije
Mustafe Muhibbija, Etnoloka tribina 26 (33), Zagreb, str. 9-21.
SCHIMMEL, Annemarie (2001): Odgonetanje Boijih znakova: fenomenoloki pristup islamu, ElKalem, Sarajevo.
KALJI, Abdulah (1989): Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (6. izd.), Svjetlost, Sarajevo.

MUSTAFA MUHIBBI, THE CADI OF SARAJEVO'S

POEMS ON FOOD
AND DRINK
Summary

The paper presents poems on food and drink compiled by

the Sarajevo cadi Mustafa Muhibbi (who died in 1854) in the
Osmanic Turkish language. These poems are approached as a
source for understanding of an aspect of everyday life of the
Islamic population of the Osmanic Bosnia - the culture of food.
Judging from the Muhibbi's verses and some of his sporadic
notes, he had paid the greatest attention to the ritually prepared
food, sweets such as halva and aura, which were prepared by
61

Etnol. trib. 27-28, Vol. 34/35, 2004./2005., str. 53-60

Tatjana Pai-Vuki: Pjesme sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija o jelu i piu

men, too, as well as to food prepared especially for teferii, the

traditional spring picknicks.
Key words: food / drink / poems / Sarajevo /

62

nineteenth century / Muhibbi