Ahmed Rashid

TALIBANI
Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji
S NOVIM PREDGOVOROM
nakon terorističkog napada
od 11. rujna 2001.
Ahmed Raskid

I. Vjerski fundamentalizam - Islam -Afganistan II. Unutarnja politika — Afganistan ~

1973. - III. Afganistan --Unutarnja politika IV. Afganistan -politička povijest

Što su o knjizi rekli:

Patrick Seale, Sunday Times:
"Pročitajte ovu izvrsnu knjigu i bit će vam jasna vrlo složena politika u Afganistanu i
smrtonosna opasnost od širenja kaosa, droge i vjerskog nasilja na susjedne zemlje."
Tariq Ali, New Left Revivr.
"Prvi vjerodostojan prikaz dolaska talibana na vlast."
Rupert Edis, Sunday Telegraph:
"U cijeloj toj zbrci Rashid ima izvrstan osjećaj za osobe i karaktere, koji su jednako
egzotični kao i u vrijeme stare velike igre."
Jason Burke, Observer.
"Knjiga Ahmeda Rashida opisuje događaje kakve nalazimo u filmovima Jamesa Bonda:
zaraćena plemena, sraz carstava, fanatike koji sanjaju o osvajanju svijeta, nasilje i seks...
Ako itko doista razumije što se tamo događa onda je to Rashid."
Robin Banerji, Daily Telegraph:
"Jednu kompliciranu priču Rashid priča na jasan način. Pojavu talibana smješta u
kontekst afganistanskog građanskog rata, nadmetanja oko izvora energije u republikama
Srednje Azije i interesa američke, saudijske i pakistanske tajne službe."
International Herald Tribune:
"Ovo je dobro utemeljena i uravnotežena knjiga, znalački napisana."
Roger Hovvard, Spectator.
"U ovoj izvrsnoj i vrlo čitkoj knjizi Ahmed Rashid uspio je spojiti podrobne analize ne
samo s anegdotama nego i s iskrenom sućuti prema nevinim narodima što su već
desetljećima žrtvom raznih igara u nadmetanju stranih sila pa se čini kako su predodrđeni
za vječno stanje rata."
Richard Beeston, New Statesman:
"Autor ove knjige donosi svoje duboke spoznaje o tajnovitom i čudnom tali-banskom
vodstvu stečene osobnim iskustrvom u Afganistanu tijekom posljednjih deset godina."
Neil Ouilliam, BRISMES Nevsletter.
"Rashid je napisao do sada najtemeljitiji prikaz talibana i smjestio ga u prikaz
afganistanske povijesti sve od vremena velike igre."
Michael Church, Independent:
"Zahvaljujući izvrsnoj Rashidovoj analizi poteza i nadmetanja naftnih kompanija i stranih
država, direktori naftnih kompanija dobili su suvremenu bibliju a ljudi zainteresirani za
nove turkijske republike mogu steći uvid o tome u kojem se smjeru kreću te misteroizne
države."
Sadržaj
Mojoj majci, jer me naučila što trebam spoznati.
Nadam se da sam ispunio njezina očekivanja. I za Angeles.

NOVI PREDGOVOR NAKON TERORISTIČKIH NAPADA IZ RUJNA 2001.

Od 1989. godine Sjedinjene Američke Države i druge zapadne zemlje ignorirale su
nesmiljeni građanski rat u Afganistanu. Dana 11. rujna 2001. Afganistan se svijetu
predstavio na okrutan i tragičan način i svijet se toga dana zauvijek promijenio.
Devetnaest pilota samoubojica, što su oteli četiri zrakoplova i s trima od njih srušili dva
nebodera Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku i zgradu Pentagona u
Washingtonu, bili su članovi organizacije Al-Qaida, čiji je vođa Osama bin Laden, a
sjedište joj je u Afganistanu, državi pod vlašću taliba-na. Cilj njihova napada bilo je samo
srce posthladnoratovskoga svijeta, nervni centar globalizacije i pretpostavljenih napora
međunarodne zajednice da taj svijet učine sigurnijim i boljim.

Samo nekoliko sati nakon tih napada američki je predsjednik George W. Bush izjavio
kako se Amerika nalazi u ratu s međunarodnim teroristima. "Oni koji napadaju
Sjedinjene Američke Države sami su odlučili o vlastitom uništenju", rekao je 15. rujna,
nakon što je objavio izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Upozorio je kako će reakcija
SAD-a biti "rat bez bojišnice i bez crta obrane" i kako "taj rat neće trajati kratko".
Svečano se obvezao kako će osnovati međunarodni savez, preko članica NATO-a i
drugih savezničkih zemalja, u namjeri da kazni organizaciju Al-Qaida i talibane.
Piloti samoubojice, školovani u SAD-u i u Njemačkoj, pripadaju novome naraštaju
militantnih islamskih skupina. Bili su to obrazovani mladići iz srednjega sloja, imali su
dobra zaposlenja, obitelji, djevojke. Bez obzira na to bili su puni nepomirljiva ogorčenja
koje su godinama njegovali i tako postali sposobni olako ubiti sedam tisuća ljudi, od
Ahmed Raskid: Talibani kojih su mnogi bili obični, pobožni američki muslimani. Ova
knjiga djelomično nastoji pridonijeti razumijevanju tog ogorčenja i organizacije koja ih je
obučila i nadahnula.

Ali, Al-Qaida ne bi mogla tolike godine planirati ni organizirati napade da nije imala
sigurno utočište u kojemu joj je sve bilo dostupno - obuka, financijska sredstva,
komunikacije i nadahnuće. Činjenica da su talibani, zbog dugogodišnjeg nemara SAD-a i
drugih zapadnih zemalja, uspjeli pretvoriti Afganistan u pravo utočište ekstremističkih
skupina i proširiti svoju globalnu mrežu na trideset četiri zemlje, samo je vrh jednog
golemog ledenjaka. Talibani udomljuju i islamske ekstremističke skupine iz Rusije,
Pakistana, Kine, Burme, Irana, zemalja Srednje Azije i iz nekoliko zemalja Dalekog
istoka, a svi se bore za talibane i istodobno nastoje u svojim zemljama provesti vlastite
političke ciljeve. Afganistan je postao središtem svjetske terorističke mreže, za što
krivnju ne snosi bijedni afganistanski narod pritisnut sušom, glađu, građanskim ratom i
golemom neimaštinom kao posljedicom dugotrajnoga rata između talibana i
antitalibanskih snaga Ujedinjene Fronte (UF).
Napad od 11. rujna naviješten je samo dva dana prije toga kad je ubijen vođa UF-a
Ahmad Šah Masud, najvjerodostojniji protivnik talibana. Dvojica mladih Marokanaca, s
belgijskim putovnicama, glumeći novinare na putu od Bruxellesa preko Londona i
Islamabada do Kabu-la, nosili su bombu skrivenu u video kameri. Na krajnjem sjeveru
Afganistana, čim su počeli intervju s Masudom, digli su u zrak i njega i sebe. S
krhotinama od granate u glavi i u drugim dijelovima tijela, Masudje preminuo nakon
samo nekoliko sati. Nije baš bilo dvojbe da je to ubojstvo organizirala Al-Qaida kako bi
još više učvrstila svoje ionako bliske odnose s talibanskim vodstvom i ujedno Ujedinjenu
Frontu lišila njezina najsposobnijeg vođe upravo u trenutku kad je Al-Qai-da planirala još
veći teroristički napad znajući kako će time na Afganistan navući osvetoljubive američke
snage. Bin Laden i talibanski vođa mula Muhamed Omar očito nemaju nikakvih dvojbi
kako će oni uništiti svaku američku vojnu invaziju, bez obzira na njezinu vojnu moć, baš
kao što su i afganistanski mudžahedini nakon desetogodi-šnjeg rata uništili sovjetsku
vojsku.

Početkom godine još je više narastao bijes talibana prema zapadnim zemljama. Dana 19.
siječnja Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju broj 1333 kojom su
talibanima nametnute sankcije, a uključivale su potpunu zabranu prodaje oružja
talibanima, zapljenu talibanskih novčanih sredstava u svim zemljama svijeta i obustavu
svih međunarodnih letova afganistanske zračne kompanije Ariana. Vijeće sigurnosti UN-
a izjavilo je kako je Afganistan, u kojemu su na vlasti talibani, svjetsko središte
međunarodnog terorizma i zatražilo izručenje Bin Ladena. Talibani su oštro reagirali i
izjavili da Bin Ladena neće nikada izručiti. Još ih je više razljutila činjenica da nikakva
ograničenja nisu nametnuta Ujedinjenoj fronti, koja je i dalje dobivala vojnu pomoć od
Rusije, Irana, Indije i zemalja Srednje Azije.

Pakistan, kao glavni opskrbljivač oružja i goriva za talibane, našao se u nezgodnu

položaju, ali se obvezao na poštivanje sankcija UN-a. Međutim, u godišnjem izvješću o
globalnom terorizmu, što gaje 30. travnja objavilo američko Ministarstvo vanjskih
poslova stajalo je kako Pakistan i dalje talibanima pruža pomoć u "nafti, novcu, tehničkoj
potpori i vojnim savjetnicima". Istodobno je organizacija Human Rights Watch, sa
sjedištem u New Yorku, objavila oštro izvješće u kojemu je stajalo kako Pakistan krši
sankcije UN-a tako što talibane i dalje opskrbljuje oružjem i ljudstvom. Uz rastuću
dvojbu međunarodne zajednice kako Pakistan ne poštuje sankcije UN-a nego talibanima i
dalje dostavlja oružje, Vijeće sigurnosti donijelo je 31. srpnja Rezoluciju broj 1363
kojom osniva skupinu promatrača za provedbu embarga UN-a na dopremu oružja
talibanima. Na to su talibani i afganistanske islamske stranke koje su ih podržavale
odgovorili da će ubiti svakog promatrača UN-a koji dođe na pakistansko-afganistansku
granicu.

Nadalje, tijekom prvih devet mjeseci 2001. godine bilo je nekoliko znakova upozorenja
kako će neizbježno doći do terorističkih napada. Dana 5. veljače u jednom je njujorškom
sudu počeo proces protiv četvorice suradnika Bin Ladena, optuženih za postavljanje
bombi u dva američka veleposlanstva u Africi 1998. godine. Sud ih je 29. svibnja
proglasio krivima za 302 teroristička zlodjela i osudio ih na dugogodišnje zatvorske
kazne. U travnju je jedan Alžirac po imenu Ah-mad Resam osuđen za unošenje oružja iz
Kanade u SAD, gdje je 2000. namjeravao dignuti u zrak zračnu luku u Los Angelesu. Od
siječnja do kolovoza u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i Velikoj Britaniji uhićena su
dvadesetorica Alžiraca zbog navodnog planiranja više terorističkih napada u europskim
zemljama. Bili su tijesno povezani s Bin Ladenom i uvježbavani u Afganistanu.
Američke su snage 23. lipnja u Arapskom moru stavljene u najviše stanje pripravnosti
nakon objave o mogućim terorističkim napadima. U nekoliko zemalja Afrike i Perzijskog
zaljeva zatvorena su američka veleposlanstva a Wash-ington je istodobno upozorio
talibane kako će njih smatrati odgovornima u slučaju da Bin Laden poduzme bilo kakav
teroristički napad.

Talibansko je vodstvo, kao rezultat sankcija UN-a, postalo izolirano ali su i talibani
krenuli u ofenzivu, odlučni u namjeri da se odupru pritisku zapadnih zemalja bez obzira
na to što se zbog cjelogodišnje suše, građanskog rata i potpunog uništenja poljoprivrede
još više pogoršala ionako velika humanitarna kriza koja je izazvala golemi val od milijun
izbjeglica u druge dijelove Afganistana i izvan njega. U siječnju je između talibana i
Ujedinjene fronte došlo do snažnih borbi za područje Hazaradžat u središnjem
Afganistanu, gdje žive Hazari, koji su muslimani-šiiti i koje talibani, kao muslimani-
suniti, mrze. Talibani su 8. siječnja ponovno zauzeli Jakovlang, a predstavnici
organizacija za ljudska prava kasnije su podastrli dokaze o tome kako su masakri-rali 210
civila u gradu i okolici. Ujedinjena je fronta 13. veljače ponovno zauzela grad Bamijan
ali je ubrzo opet prešao u ruke talibana.
Dana 26. veljače, u znak kazne i podjarmljivanja Hazara, taliban-ski vođa mula
Muhamed Omar zapovjedio je svojim snagama da unište dva divovska kipa Bude, stara
1800 godina, koja su nadvisivala Bamijansku dolinu. Dok su talibani u Bamijan dovozili
dinamit i tenkove, mnoge su zemlje osudile taj čin, među njima i Japan, Šri Lanka i
Egipat, i poslale svoja izaslanstva u namjeri da talibane privole na obustavu rušenja tih
kipova. U glavnim gradovima mnogih zemalja budisti, Afganistanci i ljubitelji umjetnosti
organizirali su antitalibanske demonske demonstracije ali se talibani nisu pokolebali pa
su 10. travnja kipovi srušeni dinamitom i tenkovskom vatrom. Uništili su i oko četrdeset
kipova u Kabulskom muzeju i jedan veliki drevni kip bude u mjestu Gazna. Talibani su
optužili svijet kako mu nije stalo do njihove zemlje, koju su izolirali, ni do njezina
gladnog naroda, nego do kipova, iako ni njih same nije ni najmanje brinula bijeda vlastita
naroda.

Neke je zemlje rušenje kipova Bude prenulo iz sna glede mogućih opasnosti od talibana.
Vođa Ujedinjene fronte, Ahmad Šah Masud, prvi je put posjetio Europu u travnju 2001.
Obratio se Europskom parlamentu u Strasbourgu, primili su ga predstavnici Europske
zajednice u Bimellesu i francuski ministar vanjskih poslova u Parizu. Ujedinjena je fronta
dobila na snazi povratkom generala Rašida Dostuma u Afganistan gdje je, uz pomoć
Turske, na sjeveru zemlje osnovao bazu kako bi uzbečke nacionalističke borce digao na
borbu protiv talibana, kao i Ismaila Hana, bivšega guvernera zapadnog Afganistana, koji
je u pokrajini Gor u zapadnom Afganistanu, uz potporu Irana, osnovao još jednu bazu za
borbu protiv talibana. Tako je Ujedinjena fronta stekla mogućnost otvaranja dviju novih
bojišnica kojima bi razvukla talibanske snage.
Vođa talibanske vlade u Kabulu, zvane Sura, i zamjenik vođe tali-banskog pokreta mula
Muhamed Rabani umro je 16. travnja od raka u jednoj bolnici u Karačiju. Smatrali su ga
umjerenjakom, zagovornikom uspostave dijaloga s Masudom. Njegova je smrt označila
kraj svakom ozbiljnijem pokušaju umjerenih talibanskih vođa da se odupru pobornicima
tvrde politike u talibanskom režimu, koji su bili odlučni suprotstaviti se Zapadu u namjeri
da stvore, kako su to zvali, najčistiju islamsku zemlju na svijetu.
Otpor talibana ujedno je značio i jačanje sukoba s UN-om i drugim međunarodnim
humanitarnim organizacijama koje su djelovale u Afganistanu kao i donošenje novih
zakona, što je prouzročilo ozbiljna kršenja ljudskih prava i netrpeljivost mnogih
Afganistanaca prema njima. Dana 19. svibnja talibani su zatvorili jednu talijansku
bolnicu u Kabulu i europske liječnike natjerali u bijeg optuživši ih da su se družili s
afganistanskim ženama. Dva dana nakon toga odbili su surađivati s
Ahmed Rashid: Talibani
projektom organizacija UN-a za cijepljenje djece protiv dječje paralize. Dana 22. svibnja
izjavili su kako će svi Indijci u Afganistanu morati nositi žute značke kao znak
prepoznavanja, što je potaknulo još veću osudu međunarodne zajednice, koja je trajala
nekoliko tjedana pa su na kraju povukli tu izjavu i rekli kako Indijci neće nositi značku
nego osobne dokumente. Procjenjuje se da u Afganistanu ima još oko 1700 Indijaca i
Sikha. Dana 31. svibnja zabranili su ženama zaposlenim u stranim humanitarnim
organizacijama voziti automobile.

Talibani su došli u najozbiljniji spor s humanitarnim organizacijama kad Svjetskom

programu za hranu UN-a (World Food Program -WFP), koji hrani oko tri milijuna
Afganistanaca, nisu dopustili provesti kontrolu primatelja doniranoga kruha u
pekarnicama WFP-a u Kabulu. Nakon više mjeseci neuspješnih pregovora, WFP je
zaprijetio kako će do 15. lipnja zatvoriti 157 pekarnica u Kabulu. Talibani su zatražili
pomoć od arapskih i muslimanskih humanitarnih organizacija ali se nisu mogli nadati
nikakvoj većoj pomoći. WFP je 15. lipnja zatvorio svoje pekarnice i time prisilio talibane
na kompromisno rješenje, postignuto dva dana poslije toga. Dana 13. srpnja talibani su
zabranili uporabu Interneta u cijeloj zemlji. Tjedan dana nakon toga izdali su dekret o
zabrani uvoza trideset proizvoda, uključujući razne igre, kasete sa snimljenom glazbom i
ruž za usne. Još su se jače sukobili s humanitarnim organizacijama 5. kolovoza, kad su
uhitili osam stranaca i šesnaest Afganistanaca, djelatnika organizacije "Shelter Now
International", i optužili ih za pokušaj propagiranja kršćanstva, za što je predviđena
smrtna kazna. Sudski proces osmorici stranaca, među kojima su bila četvorica Nijemaca,
počeo je 4. rujna, po šerijatskom zakonu, u Vrhovnom sudu u Kabulu.
Godišnja ljetna talibanska ofenziva počela je 1. lipnja kad je 25.000 talibanskih vojnika,
među kojima je bilo oko 10.000 neafganistanaca (Arapa, Pakistanaca i pripadnika
srednjoazijskih naroda), napalo crte bojišnice Ujedinjene fronte izvan Kabula, u pokrajini
Tahar, na sjeveroistoku zemlje, i na području Hazaradžat. Ujedinjena fronta nije
uspijevala zauzeti daljnja područja, ali je čvrsto držala svoju crtu obrane, a na novim je
bojišnicama na sjeveru i na zapadu zemlje uspjela razvući talibanske snage. U jednom
izvješću Vijeću sigurnosti UN-a iz kolovoza, glavni tajnik UN-a Kofi Annan zagovarao
je novi "razumljiv pristup" kako bi se pokušao uspostaviti mir u Afganistanu, nazvavši
sve dotadašnje pokušaje "neuspješnima" i istaknuvši potrebu za osmišljavanjem strategije
poticaja i uzmaka kao i plana obnove Afganistana. Spomenuo je i to da na strani talibana
ima više radikalnih islamskih boraca nego ikada ranije.

Tijekom te političke krize neopisivo je porasla patnja afganistan-skog naroda a

Afganistan je proglašen zonom najveće humanitarne katastrofe u 2001. godini.
Afganistanski narod ima najveći broj izbjeglica na svijetu, s tri milijuna i šesto tisuća
izbjeglica izvan Afganistana, od toga dva milijuna i dvjesto tisuća u Pakistanu, a jedan
miljun i dvjesto tisuća u Iranu. Do rujna je bilo više od milijun novih stradalnika -
800.000 novih izbjeglica unutar Afganistana, 200.000 novih izbjeglica u Pakistanu i još
100.000 u Iranu. Dugotrajna je suša otjerala milijune ljudi sa zemlje u gradove gdje su
humanitarne organizacije bile preplavljene zbog nedostatka sredstava i talibanskog
šikaniranja. U siječnju je u izbjegličkom logoru u Heratu, u kojemu je bilo oko 80.000
izbjeglica, od gladi umrlo stotinu osoba, većinom djece. U sjevernom Afganistanu, gdje
je bilo oko 200.000 izbjeglica iz drugih dijelova zemlje, ljudi su jeli travu, stočnu hranu i
glodavce te za sitniš prodavali žensku djecu kako bi kupili malo hrane.
Ujedinjeni su narodi bili shrvani krizom afganistanske poljoprivrede. U jednom izvješću
WFP-a od 24. travnja pisalo je kako će u 2001. godini biti obrađeno 50% manje zemlje,
zbog suše i nedostatka sjemena i kako je zbog akutnog nedostatka vode i ispaše uginulo
70% goveda, ovaca i koza. Ujedinjeni su narodi u lipnju upozorili na mogućnost
masovnog umiranja od gladi ukoliko međunarodna zajednica ne poveća pomoć
Afganistanu. Međutim, zbog talibanskog šikaniranja humanitarnih djelatnika mnoge
zemlje nisu bile spremne povećati humanitarnu pomoć. WFP je izjavio kako će tijekom
zime 2001. na 2002. morati hraniti 5,5 milijuna ljudi, naspram 3,8 milijuna, koliko ih je
hranio 2000. Potkraj kolovoza bijeda afganistanskog naroda postala je međunarodno
pitanje, jer je Australija u to vrijeme odbila primiti 438 izbjeglica, uglavnom
Afganistanaca, koje je, dok su plovili za Australiju, s jednoga potonulog indonezijskog
broda pokupio jedan norveški teretni brod.

Afganistanci danas čine najbrojniju skupinu ilegalnih doseljenika u Europi.

Jedini zahtjev međunarodne zajednice što su ga talibani ispunili bila je zabrana uzgoja
maka, čime se, ironično ali istinito, još više pogoršalo strašno ekonomsko stanje u zemlji.
Od cvijeta maka proizvode se opijum i heroin, stoje donosilo velik dio prihoda svim
zaraćenim stranama u Afganistanu. Mula Omar zabranio je uzgoj maka u srpnju 2000. i
njegova je zabrana nemilosrdno provedena. U ožujku 2001. Ujedinjeni narodi i
Sjedinjene Američke Države objavili su kako su talibani u potpunosti spriječili sijanje
maka u vrijeme njegove sjetve pa se nekoliko zemalja zalagalo za slanje izravne pomoći
tisućama zemljoradnika, koji su ostali bez ičega jer nisu imali umjetnog gnojiva ni ikakva
drugog sjemena za početak uzgoja drugih kultura. Među novim izbjeglicama bili su i
mnogobrojni zemljoradnici koji su ostali bez sredstava za život. Zalihe opijuma iz
prethodnih godina i dalje su se krijumčarile u susjedne zemlje, poput Tadžikistana i Irana,
odakle je odvožen za Rusiju i Europu, a cijena mu je od 2000. na 2001. porasla deset
puta.
Do 11. rujna pojavili su se svi mogući pokazatelji kako je Afganistan postao velika
opasnost za međunarodnu i regionalnu stabilnost. Zbog suše, građanskog rata, masovnih
seoba, trgovine drogom, tvrde linije talibanskih vođa i povećanja broja terorističkih
skupina zapadne su sile trebale shvatiti da se kriza približava. Svijet je važnost
Afganistana shvatio tek kad su ljudi, toga sunčanog jutra u New Yorku, zgranuto
promatrali kako se dva zrakoplova zabijaju u dva nebodera Svjetskoga trgovinskog
centra. Sad kad su Sjedinjene Američke Države i njihove zapadne saveznice krenule u
uništavajući vojni pohod na tali-bane i organizaciju Al-Qaida, ostaje pitanje postoji li i
politička i ekonomska strategija za uspostavu neke nove vlasti u Afganistanu i za
rješavanje ekonomske krize koja je samo pridonijela porastu ekstremizma i terorizma.
Ova se knjiga piše već dvadeset jednu godinu, stoje gotovo jednako razdoblju tijekom
kojega kao novinar izvješćujem o događajima u Afganistanu. Rat u Afganistanu uzeo mi
je dobar dio života uz to što sam, kao pakistanski novinar, puno pisao i o događajima u
svojoj zemlji, jer ih je bilo na pretek, a u tom sam razdoblju bio zadužen i za druge
zemlje Srednje Azije i za raspad Sovjetskog Saveza.
Zašto pišem o Afganistanu? Koga god su Afganistanci dirnuli i tko god je bio u toj
zemlji, bilo u ratu ili u miru, dobro zna što mislim kada kažem da se ta zemlja i njezin
narod ubrajaju među najneobičnije zemlje i narode na kugli zemaljskoj. Osim toga, taj je
narod pogodila jedna od najvećih tragedija dvadesetoga stoljeća - najdugotrajniji
građanski rat u tom dijelu svijeta, koji je prouzročio neizrecivu bijedu.
Povijest i priroda te zemlje i njezina naroda puni su proturječja. Afganistanski je narod, i
muškarci i žene, hrabar, veličanstven, častan, velikodušan, gostoljubiv, dobrohotan i lijep
a opet, i žene i muškarci, umiju biti opaki, zli i spremni na prolijevanje krvi.
Tijekom mnogih stoljeća razne su sile, Perzija, Mongoli, Velika Britanija, Sovjetski
Savez a u novije vrijeme i Pakistan, svoja nastojanja da shvate Afganistance kao narod i
upoznaju njihovu zemlju pretvorili u umjetnost i u političku igru velikih sila. Ali, nikada
ih nijedan tuđinac nije pobijedio niti im je uzeo dušu. Afganistanci su jedini narod koji se
uspio obraniti od dvaju kolonijalnih carstava dvadesetoga stoljeća - britanskog i
sovjetskog. Međutim, u ratovima što traju već dvadeset jednu godinu platili su golemu
cijenu - više od milijun i pol mrtvih i potpuno razaranje zemlje.
U mojim odnosima s Afganistancima i sreća mije uvelike bila naklonjena. Puno sam se
puta jednostavno zatekao na pravome mjestu u pravo vrijeme. Bio sam na licu mjesta kad
su tenkovi jurišali na palaču predsjednika Muhameda Dauda u Kabulu 1978. godine, u
državnom kojim je započeo raspad te zemlje. Godinu dana kasnije pijuckao sam čaj na
kandaharskoj tržnici kad su u taj grad ušli prvi sovjetski tenkovi. Dok sam izvješćivao o
ratu Sovjetskog Saveza protiv mudžahedina obitelj me nagovarala da o tim zbivanjima
napišem knjigu, što su u to vrijeme činili mnogi novinari. Nisam je napisao. Toliko sam
toga imao reći ali nisam znao odakle početi.
Čvrsto sam odlučio napisati knjigu nakon što sam 1988. godine nekoliko mjeseci proveo
u Ženevi kao izvjestitelj s mučnih pregovora pod pokroviteljstvom UN-a, koji su završili
Ženevskim sporazumima i povlačenjem sovjetskih snaga iz Afganistana. Među gomilom
od dvjesto novinara imao sam sreće da su mi bili dostupni mnogi zatvoreni razgovori
između diplomata Ujedinjenih naroda, SAD-a, Sovjetskog Saveza, Pakistana, Irana i
Afganistana. Tu knjigu nisam ni uspio napisati jer su Afganistanci, moja prva ljubav,
ravno iz Ženeve odjurili u krvav i besmislen građanski rat koji traje još i danas.

Umjesto pisanja knjige otišao sam u Srednju Aziju posjetiti afga-nistanske pretke, gdje
sam iz prve ruke promatrao slom Sovjetskog Saveza, o čemu sam napisao knjigu sa
stajališta srednjoazijskih zemalja što su u tom procesu netom postale neovisne. Ali,
Afganistan me uvijek nanovo privlačio.
Godine 1992. trebao sam napisati knjigu kad sam u Kabulu mjesec dana izmicao mecima
dok je rušen režim predsjednika Nadžibulaha i dok je grad padao u ruke mudžahedina.
Afganistanska me saga prethodnih godina odvela u mnoge prijestolnice - Moskvu,
Washington, Rim, Džedu, Pariz, London, Aškabad, Taškent i Dušanbe. Osebujna priroda
talibana i nedostatak literature o njihovu meteorskom usponu u konačnici su me uvjerili
da o njima moram napisati knjigu, tj. opisati posljednju dvadeset jednu godinu
afganistanske povijesti koje su ujedno i dio moje osobne povijesti.
Godinama sam bio jedini pakistanski novinar što je temeljito izvješćivao iz Afganistana,
bez obzira na to stoje rat plamsao u samom susjedstvu Pakistana i stoje Afganistan
podupirao pakistansku vanjsku politiku i održavao na vlasti vojni režim generala Zia ul-
Haka. Još jedan važan čimbenik bilo je, možda, moje uvjerenje, što sam ga stekao
još 1982., kako će pakistanska politika prema Afganistanu igrati presudnu ulogu za
buduću nacionalnu sigurnost Pakistana i za njegovu unutarnju politiku kao i dovesti do
vala islamskog fundamentalizma u mojoj zemlji. Dok Pakistan danas hoda po rubu
političkog, ekonomskog i socijalnog ponora a kultura droge, oružja, korupcije i nasilja
prožima zemlju, sve što se događa u Afganistanu poprima još veću važnost za Pakistan.
Pakistanski se političari nisu uvijek slagali s onim što sam pisao. Nije bilo lako imati
drukčije mišljenje od Zie. Godine 1985. nekoliko su me sati ispitivale njegove tajne
službe i zaprijetile mi da ne pišem pola godine, zbog mojega kritičkog stajališta prema
vlasti. Nisam prestao pisati ali sam objavljivao pod raznim pseudonimima. Stalno su me
pratili i prisluškivali mi telefone.

Afganistan je, kao i Afganistanci, zemlja proturječja koja neprestano iscrpljuju svakog
izvjestitelja. Ekstremistički mudžahedinski vođa Gulbudin Hikmetjar osudio me na smrt
proglasivši me komunističkim simpatizerom - kao i Georgea Arnevja iz BBC-a - i godinu
je dana u svome partijskom listu za mnom objavljivao potjernicu. Kasnije se gomila ljudi
u Kabulu sručila na mene, jurila za mnom da me ubije jer sam tamo stigao nekoliko
trenutaka nakon što je eksplodirala raketa koju je ispalio Hikmetjar i usmrtila dvojicu
dječaka u naselju Mikro-jan. Mislili su kako sam ja agent koji je došao provjeriti kakvuje
štetu raketa prouzročila.
Godine 1981., dok je Nadžibulah bio direktor zloglasnog KHAD-a, tajne službe
Afganistanske komunističke stranke ustrojene po uzoru na ruski KGB, on me osobno
ispitivao nakon što su me agenti KHAD-a priveli jer sam u kabulskoj pošti čitao
zabranjeni broj časopisa Time. Nakon stoje postao predsjednikom i nakon što sam s njim
napravio nekoliko intervjua došao je do zaključka kako bih mogao prenijeti njegovu
pomirbenu poruku pakistanskoj premijerki Benazir Buto. Rekao sam mu da me neće ni
slušati, što se i dogodilo.
Bezbroj sam se puta našao u unakrsnoj vatri između afganistan-skih komunističkih snaga
i mudžahedina, između suparničkih mudža-hedinskih ratnika i između talibana i
tenkovske vatre Ahmada Šaha Masuda. Nikad nisam bio ratnički raspoložen pa sam
uglavnom eskivirao.
Moje zanimanje za Afganistan ne bi trajalo tako dugo da mi nisu pomagali mnogi ljudi,
napose sami Afganistanci. Talibanski mule, antitalibanski zapovjednici, lokalni
zapovjednici na prvoj crti bojišnice, ratnici na bojišnicama i taksisti, intelektualci,
humanitarni djelatnici i seljaci, previše ih je da bih ih sve spomenuo a, osim toga, bilo bi
ih previše osjetljivo i spominjati. Svima im od srca zahvaljujem.
Osim Afganistanaca, najviše su mi pomogli pakistanski ministri, diplomati, generali,
djelatnici državnih službi i tajnih organizacija koji su me ili napadali ili su iskreno dijelili
moja stajališta. S mnogima sam se istinski sprijateljio.
Svih tih godina mnoge su mi institucije, predstavništva Ujedinjenih naroda i nevladinih
humanitarnih organizacija, pružale utočište po cijelom Afganistanu, od njih sam učio,
dobivao podatke i potpora. Neizmjernu su mi pomoć pružili svi direktori Ureda UN-a za
koordinaciju humanitarne pomoći Afganistanu - Martin Barber, Alfredo Wits-chi-Cestari
i Erick de Mul, kao i Brigitte Neubacher, koja se bavi Afganistanom gotovo jednako
dugo kao i ja. Svima im toplo zahvaljujem. Iskreno zahvaljujem i djelatnicima Visokog
odbora UN-a za izbjeglice, a to su: Robert Van Leeuwen, Shamsul Bari, Sri Wijaratne,
Jacques Muchet, Rubert Colville i Monique Malha, kao i neumornom Adanu Adaru iz
Svjetskog programa za hranu, koji je bolje razumio talibane nego bilo koji dužnosnik
UN-a.
Zadužili su me i mnogi drugi ljudi, kojima iskreno zahvaljujem -Francis Okelo, James
Ngobi, Hiroshi Takahashi, Arnold Schifferdecker i Andrew Tesoriere iz Posebne misije
UN-a za Afganistan, Benon Se-van i Andrew Gilmour iz sjedišta UN-a u New Yorku,
Thomas Gurt-ner i Oliver Durr iz Međunarodnog odbora Crvenog križa, Frederick
Rousseau i Marie Pierre Caley iz humanitarne agencije Acted i An-drew VVilder i Sofie
Elieussen iz organizacije Spasite djecu. Od bitne važnosti za moj rad bila je potpora što
sam je dobio od posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za Afganistan.

Šesnaest sam godina bio specijalni izvjestitelj iz Afganistana za časopis Far Eastern
Economic Review i veliku zahvalnost dugujem svojim urednicima, napose Najan Čandi,
jer su objavljivali moje priloge, financirali moja putovanja i pothranjivali zanimanje za
izvješća
0 sada već mračnom i nerazjašnjenom ratu na rubu Azije. Bivši urednik za vanjsku
politiku V. G. Kulkarni doveo je sebe 1997. u golemu opasnost kad je svoje nepovjerljive
šefove uvjeravao kako moj tadašnji prikaz afganistanskoga rata, kao borbe za naftovode i
plinovode u Afganistanu i Srednjoj Aziji, zaslužuje mjesto na naslovnoj stranici. Taj je
prikaz iznjedrio sada već uobičajenu frazu "nova velika igra". Tu su tradiciju nastavili i
sljedeći urednici te rubrike, Andrew Waller 1 Andrew Sherrv.
Zahvaljujem urednicima rubrike za vanjsku politiku Daily Telegrapha, Nigelu Wadeu,
Patricku Bishopu i Stephenu Robinsonu, jer nisu digli ruke od Afganistana. Zahvaljujem i
kolegama novinarima i prijateljima iz BBC World Servicea, postaja Radio France
International i Radio Australia, što su mi neprestano dopuštali objavljivati svoja stajališta.
Urednik pakistanskog lista Nation Arif Nizami stajao je uza me dok sam pisao
kilometarska izvješća o Afganistanu. Uvijek mije davao prostor na prvoj stranici i štitio
me od telefonskih poziva bijesnih pakistanskih državnih dužnosnika. I bivša urednica
Heralda, Sherrv Rahman, dopuštala mi je da u njezinu časopisu objavim mnoge svoje
fotografije i izvješća.
Sve to ne bih mogao napraviti bez goleme pomoći i prijateljstva Barnetta Robina, da ne
spominjem njegovu pomoć preko Interneta, koji više zna o Afganistanu nego itko dragi
koga poznajem. Duboku zahvalnost dugujem velikom broju afganistanskih profesora i
znanstvenika, novinara i boraca za ljudska prava koji se, kao ni ja, ne mogu prestati baviti
Afganistanom i od kojih sam puno naučio. To su Olivier Roy, Nancy Hatch Dupree,
Ašraf Gani, William Maley, Anders Fange, Citha Maass, Ekbal Ahmad, Patti Gossman,
Abas Faiz, Steve Levine, Tony Daviš, Edward Giradet, Sadao Sakai, Tim McGirk, Bob
Nicklesberg, Malika Lodhi, Rahimulah Jusufzai, Leslie Cockburn, Francois Chipaux,
Jennifer Griffin i Gretchen Peters.
Duboko sam zahvalan Cathy Gannon, direktorici ureda agencije Associated Press u
Islamabadu i Kabulu, čija izvrsna izvješća svih tih godina zaslužuju nekoliko Pulitzerovih
nagrada, da ne spominjemo njezinu velikodušnost i skromnost. Iskreno zahvaljujem
direktorima ureda agencije Reuters u Islamabadu, a to su Jane Macartnev, Alistair Lyon i
Andy Hill. Iskreno hvala i Šarah Hunt Cooke, mojoj urednici u izdavačkoj kući I. B.
Tauris, koja je od početka vjerovala u ovaj projekt i imala strpljenja glede rokova.
Ovu knjigu ne bih mogao napisati da nije bilo strpljenja, ljubavi i razumijevanja moje
supruge Angeles i moje dvoje djece, koji godinama podnose moja lutanja i izbivanja i
koji već dugo imaju jednake osjećaje prema Afganistanu kao i ja.
Ahmed Rashid Lahore

Uvod:
AFGANISTANSKI SVETI RATNICI
Ujedno toplo proljetno popodne u južnom dijelu Kandahara vlasnici trgovina spuštali su
rolete na vratima trgovina jer je bio početak vikenda. Zdepasti Paštuni, s dugim bradama i
čvrsto povezanim crnim turbanima oko glave, kretali su se uskim i prašnjavim ulicama
prema gradskome nogometnom stadionu smještenom odmah iza glavne tržnice. Po
ulicama su skakutala djeca, većinom siročad u dronjcima, uz uzbudljive pokrete i viku
zbog skoroga nesvakidašnjeg događaja.
Bio je ožujak 1997., a Kandahar je već dvije i pol godine bio glavnim gradom žestokih
talibanskih islamskih ratnika što su osvojili dvije trećine Afganistana i dalje se borili
kako bi osvojili i preostali dio te zemlje. Jedna se šačica talibana osamdesetih godina
borila protiv sovjetske Crvene armije a većina ih se borila protiv režima predsjednika
Nadžibulaha koji se uspijevao održati na vlasti četiri godine nakon što su se sovjetske
trupe, godine 1989., povukle iz Afganistana, ali ih se većina nije nikada borila protiv
komunista a tu su većinu činili mladi studenti Kur'ana, polaznici stotina medresa
(islamskih teoloških škola) osnovanih po afganistanskim izbjegličkim logorima u
Pakistanu.
Od svoje dramatične i iznenadne pojave, potkraj 1994., talibani su u Kandahar i okolne
pokrajine donijeli relativan mir i sigurnost. Potukli su zaraćene plemenske skupine i
povješali njihove vođe, razoružali do zuba naoružan narod i otvorili ceste kako bi
omogućili vrlo unosnu ilegalnu trgovinu između Pakistana, Afganistana, Irana i Srednje
Azije, koja je predstavljala okosnicu tamošnjega gospodarstva.

Talibani, pripadnici većinskoga paštunskog naroda, koji čini nekih 40% od ukupno
dvadeset milijuna afganistanskih stanovnika, do krajnjih su granica naelektrizirali
paštunski nacionalizam. Paštuni su vladali Afganistanom tristo godina ali su vlast ne tako
davno preuzeli manji afganistanski narodi. Talibanske su pobjede oživjele nade u
ponovnu dominaciju Paštuna u Afganistanu.
Ali, talibani su, osim toga, uveli ekstremno shvaćanje islamskog zakona zvanog šerijat,
na zgražanje mnogih Afganistanaca i ostatka muslimanskog svijeta. Zatvorili su sve
ženske škole i dopustili rijetke prilike kad žene mogu izići iz kuće, čak i u kupovinu.
Zabranili su sve moguće oblike zabave, glazbu, televiziju, video, igranje karata, bacanje
zmajeva i većinu igara i sportova. Njihov je islamski fundamentalizam tako ekstreman da
je bacio ljagu na islamsku poruku mira i snošljivosti i na sposobnost islama na suživot s
drugim narodima i vjerama. Njihov će islam nadahnuti jedan novi ekstremistički oblik
fundamentalizma diljem Pakistana i Srednje Azije, islama koji ne prihvaća nikakav
kompromis s tradicionalnim islamskim vrijednostima, društvenim strukturama ni
postojećim ustrojem država.
Nekoliko tjedana prije toga proljetnog popodneva talibani su u Kandaharu ukinuli
dugogodišnju zabranu igranja nogometa. Humanitarne organizacije UN-a zgrabile su tu
rijetku priliku da nešto učine za javnu zabavu i hitro obnovile tribine i sjedala na tom
bombama uništenom stadionu. Ali, nijedan strani humanitarni djelatnik nije bio pozvan
da toga blagog proljetnog četvrtka, u popodnevnim satima, kad počinje muslimanski
vikend, dođe na inauguraciju obnovljena stadiona. Na programu nije bilo nogometne
utakmice. Umjesto utakmice, trebalo se održati javno smaknuće, a žrtva je trebala biti
ustrijeljena na golu.
Upravo sam stigao zrakoplovom UN-a iz Pakistana kad su mi utučeni i zbunjeni strani
humanitarci tihim glasom priopćili vijest o smaknuću. "Ovo neće baš potaknuti
međunarodnu zajednicu da dodijeli više sredstava za projekte pomoći Afganistanu. Kako
ćemo opravdati sredstva utrošena na stadion koji talibani ovako koriste?", reče jedan
zapadni humanitarac.

Nervozno su promatrali i moju kolegicu, američku novinarku Gret-chen Peters. Ta visoka

i vitka plavuša, široka i vrlo izražajna, kao dlijetom isklesana lica, odjevena u premalen
kamiz - lokalnu odjeću što se sastoji od pamučnih dimija, košulje do ispod koljena i
dugog šala što joj je prekrivao glavu. Ali, sve to nije uspjelo prikriti njezinu visinu ni
upečatljiv američki izgled, koji je predstavljao opasnost za taliban-sko poimanje ženskog
odijevanja - žene se ne smiju ni čuti ni vidjeti jer odvlače muškarce s čvrstog islamskog
puta i stavljaju ih na divlje kušnje. Bilo iz straha od žena ili zbog prezira prema
ženstvenosti, ta-libanski su čelnici često odbijali dati intervjue novinarkama.
Još od zime 1994., kad su se tajnoviti talibani po prvi put pojavili i osvojili Kandahar a
potom nadrli prema sjeveru i u rujnu 1996. osvojili Kabul, izvještavao sam o fenomenu
talibana i više od deset puta putovao u njihova uporišta u Kandaharu, Heratu i Kabulu.
Još više od dnevnih događaja zanimalo me tko su talibani, kakve su im pobude, tko ih
podržava i kako su došli do tako nasilna i ekstremna tumačenja islama.
Evo, dogodilo se još jedno talibansko iznenađenje, koje je svakom novinaru i noćna mora
i dar - taj strašan događaj na koj i sam se zgrozio, od straha i od iščekivanja. Vidio sam
toliko smrti tijekom toga rata ali to ne znači da će mi zbog toga biti lakše promatrati
smaknuće jednog ljudskog bića. A još je bila gora činjenica da će se smaknuće gledati iz
zabave, s tisućama drugih ljudi, kao izraz islamske pravde i talibanske vlasti.
Talibani nas najprije nisu pustili na stadion ali su potom mene pustili pod uvjetom da
stojim mirno na bočnoj crti i da ni s kim ne razgovaram. Kolegica Gretchen Peters
uspjela je ući ali ju je brzo izbacila skupina uspaničenih i naoružanih talibanskih stražara,
gurkajući je automatskim puškama marke kalašnjikov.
Oko tri popodne stadion je bio pun, sva sjedala i sva stajaća mjesta i samo pješčano
igralište. Bilo je ondje više od deset tisuća ljudi i djece. Djeca su se igrala, istrčavala na
igralište a ljutiti ih čuvari gurali izvan bočne crte. Činilo se da je na stadionu sva muška
populacija Kandahara. Ženama je zabranjeno odlaziti na javne događaje.

Buka je na stadionu naglo splasnula kad je na igralište umarširalo oko dvadeset

naoružanih talibana, u plastičnim japankama, crnim turbanima i muškim verzijama
islamske odjeće zvane kamiz. Prošli su duž bočne crte igrališta gurkajući puščanim
cijevima razigranu djecu prema tribinama i vičući gomili da utihne. Ljudi su ih odmah
poslušali pa se samo čuo klopot njihovih plastičnih japanki.
A onda, kao da je dan neki znak, na igralište je stiglo nekoliko terenskih automobila
marke datsun s dvoja vrata, omiljenoga taliban-skog prijevoznog sredstva. S jednog se
oglasilo pojačalo limena zvuka, kakve možemo vidjeti na tisućama džamija u Pakistanu i
Afganistanu. Jedan postariji čovjek je ustao i počeo narodu držati predavanje. Bio je to
kadi (kadija, tj. sudac) Halilulah Ferozi, sudac taliban-skoga Vrhovnog suda u
Kandaharu. Govorio je više od sat vremena, objašnjavajući narodu vrline talibanskog
pokreta, prednosti islamskog načina kažnjavanja i cijelu povijest toga slučaja.
Kažnjenik se zvao Abdulah Afgan, mladić u ranim dvadesetim, koji je navodno ukrao
neke lijekove od Abdula Valija, svog suseljana iz nekog sela blizu Kandahara. Kad mu se
Vali odupro, Abdulah je pucao u njega i ubio ga. Nakon potrage koja je trajala nekoliko
tjedana Valijevi su ga rođaci pronašli, uhitili i priveli talibanima na suđenje. Proces je
održan i osuđen je na smrt, prvo na Islamskome visokom sudu u Kandaharu a potom,
nakon njegove žalbe, i na talibanskom Vrhovnom sudu. Bili su to procesi bez odvjetnika,
na kojima se pretpostavlja daje osumnjičeni kriv i mora dokazivati svoju nevinost.
Po talibanskom tumačenju šerijata ili islamskog zakona smaknuće obavlja obitelj žrtve,
ali prije samoga smaknuća sudac moli rodbinu žrtve da poštede ubojicu. Ako ga pomiluju
onda obitelj žrtve dobiva novac za krv, tj. novčanu naknadu ili odštetu. Ali, među
mnogim islamskim teolozima, u Afganistanu i u drugim islamskih zemljama, vode se
rasprave o tome koliko se to talibansko tumačenje islamskog zakona temelji na šerijatu a
koliko na zakonu plemena Paštuna o ponašanju, zvanom "paštunwali".
Na igralište su izišla oko dvadesetorica rođaka ubijenoga a onda im se obratio kadi. Ruku
uzdignutih prema nebu, molio ih je da poštede Abdulahov život u zamjenu za krvni
novac. "Ići ćete u Meku deset puta ako poštedite život ovoga čovjeka. Naši su vođe
obećali da će vam isplatiti golemu svotu novca iz fonda zvanog Beit ul-mal (islamski
dobrotvorni fond) ako mu oprostite", rekao im je. Dok su svi rođaci glavom davali znak
odbijanja, talibanski su čuvari uperili puške u gledatelje uz upozorenje da će pucati u
svakoga tko se makne. Na tribinama je zavladalo muk.

Abdulah, koji je tijekom cijeloga tog postupka sjedio u jednim kolima, pod stražom
naoružanih talibana, izveden je iz automobila. Sa svijetložutom kapicom na glavi i u
novoj odjeći, s teškim okovima na nogama, s rukama na leđima zavezanim u lance,
zapovjeđeno mu je da krene prema jednom golu stadiona. Noge su mu vidno podrhtavale
od straha dok je hodao igralištem a lanci su zveckali i svjetlucali se na suncu. Kad je
stigao do gola, morao je kleknuti okrenut suprotno od gledatelja. Jedan mu je čuvar
šapnuo da može izmoliti svoju posljednju molitvu.
Jedan je čuvar jednom rođaku ubijenoga dodao kalašnjikov. Ovaj se hitro približio
Abdulahu, napeo pušku i ispalio mu tri hica u leđa s udaljenosti od dva metra. Kad je
Abdulah pao na leđa krvnik je prišao njegovu drhtavu tijelu i sasuo mu još tri hica u
grudi. U roku od nekoliko sekundi ubacili su tijelo na karoseriju jednog terenca i odvezli
ga. Rulja se hitro i u tišini razišla. Dok smo se automobilom vraćali u grad, s tržnice su se
dizali tanki oblaci dima jer su se vlasnici čajana i roštilja pripremali za večernje goste.
Mješavina straha, mirenja sa sudbinom, potpune iscrpljenosti i očaja nakon tolikih godina
rata i više od milijun i pol žrtava mnoge je Af-ganistance prisilila da prihvate talibanski
način dijeljenja pravde. Sutradan je u jednom selu razjarena svjetina kamenovala neku
ženu osuđenu jer je pokušala pobjeći iz Afganistana s čovjekom koji joj nije bio u rodu.
Uobičajena talibanska kazna za osobu uhvaćenu u krađi jest odsijecanje jedne ili obiju
ruka ili jednog ili obaju stopala. Kad su u rujnu 1996. osvojili Kabul i bili dočekani kao
osloboditelji, mnogim su se ljudima u Kabulu i u svijetu zgadili jer su mučili a potom
javno objesili bivšeg predsjednika Nadžibulaha, nekadašnjega
Ahmed Rashid: Talibani
komunističkog vlastodršca, koji je prije toga živio četiri godine u jednoj zgradi UN-a,
pod zaštitom UN-a.
Od kraja Hladnoga rata nijedan drugi politički pokret islamskoga svijeta nije privukao
toliko pozornosti kao afganistanski talibani. U mnogim su Afganistancima pobudili nadu
da će taj pokret jednostavnih islamskih studenata, koji su imali namjeru uvesti mir u
zemlji, konačno uništiti zaraćene frakcije što su uništavale ljudske živote od 1992., kad je
u Kabulu srušen komunistički režim. Drugi su se bojali kako će se taj pokret srozati i
postati tek još jedna zaraćena frakcija, s namjerom da afganistanskom narodu nametne
despotsku strahovladu.

Osim toga, paštunski su talibani u prvi plan izbacili pitanje međuetničkih odnosa u toj
multietničkoj zemlji, kao i druga pitanja, uključujući i ulogu islama naspram uloge klana,
plemensku i feudalnu strukturu društva i pitanje modernizacije i ekonomskog razvoja u
jednome konzervativnom islamskom društvu. Razumijevanje fenomena taliba-na dodatno
otežava prekomjerna tajnost koja okružuje njihove političke strukture, njihovo vodstvo i
proces odlučivanja unutar samoga pokreta. Oni ne daju izjave za tisak, političke izjave
niti održavaju redovite konferencije za tisak. Kako su zabranili fotografiranje i televiziju
nitko ne zna ni kako izgledaju njihovi čelnici. Jednooki talibanski vođa, mula Muhamed
Omar, i dalje je zagonetna osoba. Talibani su, poslije Crvenih kmera iz Kambodže, danas
najtajnovitiji politički pokret na svijetu.
Ipak, i nehotice su postavili novi put islamskog radikalizma u cijelome tom dijelu Azije,
odašiljući udarne valove u susjedne zemlje. Zato ne čudi da Iran, Turska, Indija, Rusija i
četiri od pet srednjoazijskih zemalja - Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan
-oružjem i novcem podupiru antitalibanski Sjeverni savez u pokušaju da zaustave
napredovanje talibana. S druge strane, Pakistan i Saudij-ska Arabija podupiru talibane. U
razdoblju nakon Hladnoga rata to je potaknulo nezapamćenu polarizaciju u tome
golemom dijelu svijeta. Pobjede talibana na sjeveru Afganistana iz ljeta 1998. i njihova
uspostava vlasti na više od 90% područja Afganistana izazvali su još oštrije regionalno
sukobljavanje jer je Iran zaprijetio kako će okupirati Afganistan i optužio Pakistan da
podupire talibane.
U samom središtu toga regionalnog meteža leži borba za bogata nalazišta nafte i plina u
kontinentalnom dijelu Srednje Azije - danas na svijetu posljednjih netaknutih zaliha
energije. Jednaku važnost ima i snažna konkurencija među državama u toj regiji i
zapadnih naftnih kompanija kad je riječ o tome tko će graditi unosne naftovode i
plinovode prijeko potrebne za transport te energije po Europi i Aziji. Ta borba
međusobnih suparnika pretvorila se u "novu veliku igru" - nasljednicu "velike igre"
između Rusije i Velike Britanije iz devetnaestoga stoljeća oko prevlasti u zemljama
Srednje Azije i u Afganistanu.
Od kraja 1995. godine Washington pruža snažnu potporu američkoj kompaniji Unocal u
njezinoj namjeri izgradnje plinovoda od Turkme-nije do Pakistana, preko afganistanskog
područja pod talibanskom vlašću. Ali, u toj se novoj velikoj igri pojavio još jedan,
neočekivan igrač. Dan nakon spomenutog smaknuća stigao sam u palaču mule
Muhameda Hasana, guvernera Kandahara, kako bih ga intervjuirao. Idući prema zgradi
pokraj do zuba naoružanih talibanskih čuvara, sm-rznuo sam se. Iz guvernerova je ureda
izašao zgodan poslovan čovjek sijede kose, odjeven u besprijekoran plavi sako sa
zlatnom dugmadi, sa žutom svilenom kravatom i u skupim talijanskim kožnim cipelama.
U pratnji su mu bila još dvojica poslovnih ljudi, također besprijekorno odjevena, s teškim
aktovkama u rukama. Izgledali su kao da su upravo sklopili posao na Wall Streetu a ne
kao da su vodili pregovore sa skupinom islamskih gerilaca u prašnjavim ulicama
Kandahara.
Glavni poslovni čovjek bio je Carlos Bulgheroni, predsjednik argentinske kompanije
Bridas Corporation koja je od 1994. vodila tajne pregovore s talibanima i sa Sjevernim
savezom oko izgradnje istoga plinovoda preko Afganistana. Korporacija Bridas bila je
oštra konkurencija Unocalu i čak je u Kaliforniji pokrenula sudski proces protiv Unocala
uz optužbu da joj je Unocal ukrao ideju.
Godinu sam dana nastojao otkriti kakve interese ima jedna argentinska kompanija,
nepoznata u ovome dijelu svijeta, ulagati u zemlju tako visoka rizika kao što je
Afganistan. Ali, i u Bridasu i u Unocalu vladala je tišina. Posljednje stoje Bulgheroni
želio bilo je to da ga kakav novinar vidi dok izlazi iz ureda talibanskog čelnika. Ispričao
se i rekao kako ga čeka službeni zrakoplov kojim će odletjeti u glavni grad Sjevernog
saveza, Mazar-e Šarif.
Kako se borba za naftovode i plinovode iz Srednje Azije pojačavala, islamske zemlje i
Zapad bili su u brizi i oko toga predstavljaju li talibani novu budućnost islamskog
fundamentalizma - agresivna, ekspanzionističkog i nepomirljiva u svojim najčistijim
zahtjevima da afganistansko društvo vrate na neki zamišljeni model Arabije iz sedmoga
stoljeća, u vrijeme proroka Muhameda. Zapad se bojao i posljedica sve veće trgovine
drogom iz Afganistana i talibanske potpore međunarodnim teroristima poput saudijskog
ekstremista Osame bin La-dena, čija je organizacija Al-Qaida podmetnula razorne bombe
u američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji u kolovozu 1998.
Nadalje, neki su se stručnjaci pitali neće li možda talibanski fun-damentalistički islam
ispuniti mračna predviđanja nekih američkih intelektualaca koji smatraju kako će se
nakon Hladnoga rata novi militantni islamski svijet suprotstaviti Zapadu i jednim novim
srazom civilizacija stvoriti novi hladni rat.
Ne bi bilo nikakvo čudo da Afganistan bude središtem toga novog sukoba. Današnji su
talibani samo nova verzija cijeloga niza osvajača, ratnika, propovjednika, svetaca i
filozofa što su prohujali afganistan-skim koridorom, rušili stare civilizacije i vjere i
donosili nove. Drevni su kraljevi vjerovali kako je Afganistan središte svijeta a to se
vjerovanje održalo do danas. Poznati indijski pjesnik Muhamed Ikbal opisao je
Afganistan kao "srce Azije", a lord Curzon, britanski namjesnik u Indiji s početka
dvadesetoga stoljeća, nazvao gaje "bojišnicom Azije".

Malo je zemalja na svijetu čiju povijest, politiku i karakter naroda toliko određuje
zemljopisni položaj kao što je to slučaj s Afganistanom. Zbog svoga geostrateškog
položaja, na križanju putova između Irana, Arapskog mora i Indije sjedne strane i Srednje
i Južne Azije s druge strane, ta zemlja i njezini planinski prijevoji imaju posebnu važnost
još od vremena arijske invazije, tj. od prije šest tisuća godina. Njezin neprohodan,
brdovit, pustinjski i suh teren stvorio je jedne od najboljih ratnika u povijesti svijeta, a
njezin krajolik s pustim, ogoljelim planinama i raskošnim zelenim dolinama gdje se grane
voćaka povijaju pod bremenom plodova, nadahnuo je mnoge pjesnike.
Prije više godina jedan mi je mudri stari afganistanski mudžahe-din ispričao mit o tome
kako je Bog stvorio Afganistan. "Kad je Allah stvorio svijet vidio je da mu je ostalo puno
smeća, komadića i raznih otpadaka što se nisu nigdje uklapali. Skupio ih je na jednu hrpu
i bacio na zemlju. Tako je nastao Afganistan." Tako je glasila njegova priča.
Površina današnjeg Afganistana iznosi gotovo 650.000 četvornih kilometara. Planinskim
lancem Hindukuš podijeljen je na dva dijela, sjeverni i južni. Iako su se u dvadesetome
stoljeću na tom području miješale mnoge rase, južno od Hindukuša žive uglavnom
Paštuni i neke etničke skupine koje govore perzijskim jezikom a sjeverno od toga lanca
žive etničke skupine perzijskog i turkijskog podrijetla. Na samom planinskom lancu žive
Hazari i Tadžici koji govore perzijskim jezikom. Na krajnjem sjeveru, na području
planina Pamir, koje je Marko Polo nazvao "krovom svijeta", Afganistan graniči s
Tadžikistanom, Kinom i Pakistanom.3 U visokim i snijegom zatrpanim udolinama
planina Pamir živi mnoštvo različitih i egzotičnih etničkih skupina a ne-pristupačnost
samoga terena govori da među njima nema nikakve komunikacije.
Na južnom podnožju lanca Hindukuš smješten je Kabul. Okolne ravnice čine najplodniji
predio Afganistana. Zapadni i južni dio Afganistana smješten je na istočnom dijelu
iranskog platoa - ravan, gol, suh i slabo naseljen. Veći dio.toga područja lokalno
stanovništvo jednostavno zove "registan", tj. pustinja. Jedina je iznimka grad-oaza Her-at,
središte civilizacije više od tri tisuće godina.

Sjeverno od lanca Hindukuš počinje nepregledna gola srednjoazijska stepa što se proteže
tisućama milja prema sjeveru, sve do Sibira. Tamo vladaju tako velike razlike klime i
terena da se stanovnici toga područja, turkijske etničke skupine, ubrajaju među
najotpornije ljude i najbolje ratnike na svijetu. Na istočnom dijelu Afganistana protežu se
manji planinski lanci, među njima i lanac Suleman, koji sežu preko granice s Pakistanom
a na cijelome tom području žive paštunska plemena. Preko tamošnjih planinskih
prijevoja, poput prijevoja Hajbar, osvajačima su stoljećima bile dostupne plodne indijske
ravnice.
Obradive površine čine samo deset do dvanaest posto površine Afganistana i većinom su
smještene na takvim strminama da je za njihovu obradu potrebno uložiti natprirodne
napore. Do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nomadstvo je bilo glavni izvor
prihoda. Uzgajale su se koze i posebna sorta afganistanskih tustorepih ovaca, a nomadi
Koči svake bi godine proputovali tisuće kilometara sa svojim stadima, po Pakistanu,
Iranu i Afganistanu, u potrazi za dobrom ispašom. Iako je osamdesetih godina rat sa
Sovjetskim Savezom uništio kulturu i izvor prihoda nomada Koči, siromašnim su
seljacima stada koza i ovaca još uvijek bitna za preživljavanje. Bivši nomadi postali su
trgovci i vozači kamiona na afganistanskim krijumčarskim putovima što je od presudne
važnosti kao izvor prihoda talibana.
Ceste i putovi vode preko Afganistana od početka povijesti. To zatvoreno područje bilo je
raskrižje azijskih putova kao i stjecište i bojišnica dvaju velikih naleta civilizacije,
urbanih perzijskih carstava prema zapadu i nomadskih turkijskih carstava prema sjeveru.
Stoga Afganistan ima golema arheološka bogatstva.
Za te dvije drevne civilizacije, koje su u raznim povijesnim razdobljima jačale i slabile,
prevlast nad Afganistanom bila je od presudne važnosti. U nekim je razdobljima ta
zemlja služila kao tampon zona stoje razdvajala te dvije civilizacije, a u nekima je bila
koridor kojim su se njihove vojske, u pohodima na Indiju, kretale od sjevera prema jugu
ili od zapada prema istoku. U toj su zemlji nastale prve drevne religije - zoroastrizam,
maniheizam i budizam. Prema UNESCO-u, grad Balh, koji je bio smješten samo
nekoliko kilometara od današnjega Mazar-e Šarifa i čije su ruševine još uvijek vidljive,
jedan je od najstarijih gradova na svijetu, grad u kojemu su cvjetali budistička, perzijska i
turkijska umjetnost i graditeljstvo.

Preko Afganistana, drevnim su Putem svile, hodočasnici i trgovci donijeli budizam u

Kinu i Japan. Osvajači su pustošili tu zemlju kao zvijezde repatice. Godine 329. pr. Kr.
Aleksandar Veliki najprije je osvojio Afganistan i Srednju Aziju a potom Indiju. Za
sobom je ostavio novo, blistavo budističko-grčko kraljevstvo i civilizaciju u planinama
Hindukuš -jedini u povijesti poznati spoj europske i azijske kulture.
Godine 654. Afganistan je pregazila arapska vojska i stigla do rijeke Amu Darja na
granici sa Srednjom Azijom. Sa sobom je donijela svoju novu vjeru - islam, koja je
propovijedala jednakost i pravdu i velikom brzinom prožela cijelo to područje. Pod
vlašću perzijske dinastije Samanida, koja je trajala od 874. do 999., Afganistan je bio
sudionikom u umjetnosti i književnosti nove perzijske renesanse. Dinastija Gaznevida
vladala je od 977. do 1186. i osvojila sjeverozapadnu indijsku pokrajinu Panđab i neke
istočne dijelove Irana.
Godine 1219. Afganistan je pregazio Džingis Kan sa svojim mongolskim hordama,
razorio gradove poput Balha i Herata i pobio velik dio naroda. Ipak su i Mongoli dali
neki doprinos jer su iza sebe ostavili današnje Hazare - mješance Mongola i pripadnica
lokalnih plemena.
U četrnaestom je stoljeću Timur ili, kako ga na Zapadu zovu, Ta-merlan, potomak
Džingis Kana, stvorio golemo novo carstvo što se protezalo od Rusije do Perzije, a
prijestolnica mu je bila Samarkand u današnjem Uzbekistanu. Godine 1381. osvojio je
Herat pa je njegov sin, Šah Ruh, godine 1405., tamo preselio prijestolnicu svoga Timu-
ridskog carstva. Turkijski narod Timuridi donio je u perzijsku civilizaciju turkijsku
nomadsku kulturu Srednje Azije i izgradio Herat, jedan od najkulturnijih i najljepših
gradova na svijetu. Taj spoj srednjoazijske i perzijske kulture bio je najveće naslijeđe za
budućnost Afganistana. Stotinu godina kasnije Babur šah, Timurov potomak, posjetio je
Herat i zapisao da "na cijelome svijetu nema grada kao što je Herat".

Sljedećih tristo godina istočna afganistanska plemena povremeno su upadala u Indiju,

osvojila Delhi i osnovala golema indijsko-afga-nistanska carstva. Afganistanska dinastija
Lodhi vladala je u Delhiju od 1451. do 1526. Godine 1500. Timurov potomak, car Babur,
istjeran je iz svoje prijestolnice u Dolini Fergana u Uzbekistanu. Na svom je putu najprije
osvojio Kabul, 1504., a potom Delhi. Osnovao je dinastiju Mogul koja će vladati Indijom
sve do dolaska Velike Britanije. Istodobno je, na zapadnoj strani, oslabila perzijska moć,
pa su Herat osvojili uzbečki Shaybani-Hani. U šesnaestom je stoljeću zapadni Afganistan
opet potpao pod perzijsku vlast, u vrijeme dinastije Safa-vida.
Taj dugi niz invazija stvorio je mnoštvo različitih etničkih skupina, kultura i religija što
će predstavljati goleme poteškoće za stvaranje afganistanske države-nacije. U zapadnom
Afganistanu prevladavao je narod koji je govorio perzijskim jezikom ili jezikom dari,
kako zovu taj afganistanski dijalekt perzijskog jezika. Tim dijalektom govore i Hazari u
središnjem Afganistanu, koje su Perzijanci obratili na šiizam pa su tako postali najveća
šiitska skupina na tom pretežito sunitskom području. Dijalektom dari govore i Tadžici,
nasljednici drevne perzijske kulture. Uzbeci, Turkmeni, Kirgzi i drugi narodi na sjeveru
Afganistana govore turkijskim jezicima Srednje Azije. A plemena Paš-tuna na jugu i na
istoku zemlje govore svojim jezikom - paštunskim (pashto), koji je zapravo mješavina
indijsko-perzijskog jezika.
Modernu državu Afganistan osnovala su južna paštunska plemena na jednoj povijesnoj
prekretnici, kad je, u osamnaestome stoljeću, opala moć svih velikih dinastija - perzijskih
Safavida, indijskih Mogula i uzbečkih Janida. Paštunska su plemena bila podijeljena na
dvije velike skupine - Gilzai i Abdali - koje su kasnije same sebe počele nazivati Durani i
koje su se često međusobno borile za vlast.

Paštuni kažu da su potomci Kaisa, učenika proroka Muhameda. Stoga se smatraju

semitskim narodom iako ih antropolozi smatraju indoeuropskim narodom koji je kroz
povijest asimilirao mnoge etničke skupine. Pripadnici naroda Durani kažu kako su
potomci Kaisova najstarijeg sina Sarbanara dok pripadnici plemena Gilzai smatraju sebe
potomcima Kaisova drugorođenog sina. Njegova trećega sina smatraju pretkom raznih
drugih paštunskih plemena, kao što su Kakari, Kan-dahari i Safisi u okolici Pešavara. U
kineskim i indijskim zapisima iz šestoga stoljeća spominju se Afganistanci/Paštuni koji
žive istočno od Gazne. Ta su se plemena u petnaestome stoljeću počela seliti na zapad,
prema Kandaharu, Kabulu i Heratu. Već u šesnaestom stoljeću plemena Gilzai i Durani
počela su se boriti za zemlju oko Kandahara.

Područje plemena Gilzai danas se proteže južno od rijeke Kabul, između planine Safed i
planinskog lanca Suleman na istoku, lanca Hazaradžat na zapadu i Kandahara na jugu.5
Godine 1709., poglavica plemena Hotaki Mir Vais, iz paštunskog ogranka Gilzai,
pokrenuo je u Kandaharu ustanak protiv šaha Safavida. Bila je to dijelom posljedica
šahovih nastojanja da Paštune, koji su bili zagriženi suniti, obrati na šiizam, među kojima
postoji povijesna netrpeljivost koja će, nakon tristo godina, ponovno doći do izražaja u
obliku talibanskog neprijateljstva prema Iranu i afganistanskim šiitima.
Nekoliko godina nakon toga Mir Vaisov je sin porazio Safavide i osvojio Iran. Ali,
godine 1729. Afganistanci su istjerani iz Irana. Kako je moć plemena Gilzai opadala,
njihovi tradicionalni protivnici u Kandaharu, plemena Abdali, osnovali su godine 1747.
konfederaciju, nakon devetodnevnog vijećanja plemenskih poglavica u tijelu zvanom
Laje džirga, i za kralja izabrali šaha Ahmada Abdalija. Poglavice su mu oko glave
zamotale turban u koji su, u znak odanosti, zabole mjedene mačeve. Vijećanje zvano Laje
džirga postat će tradicionalno legalno tijelo i sredstvo biranja vladara kako bi se izbjegla
nasljedna monarhija. Tako su i vladari imali pravo tvrditi da su ih izabrala plemena
zastupljena u Džirgi. Ahmad Šah promijenio je ime konfederacije Abdali u Durani,
ujedinio sva paštunska plemena i pošao u velike osvajačke pohode u kojima je osvojio
velik dio današnjeg Pakistana.
Godine 1761. Ahmad-Šah Durani potukao je indijske maharadže i osvojio prijestolje u
Delhiju i Kašmir i tako stvorio prvo Afganistan-sko carstvo. Kao otac afganistanske
nacije pokopan je u bogato ukrašenu mauzoleju u svojoj prijestolnici Kandaharu, kamo
Afganistanci i danas odlaze na molitvu. Mnogi ga Afganistanci smatraju svetim. Njegov
sin, Timur-Šah, preselio je prijestolnicu iz Kandahara u Kabul godine 1772. i time
olakšao kontrolu nad novoosvojenim područjima sjeverno od Hindukuša i istočno od
rijeke Ind. Godine 1780. dinastija Durani sklopila je savez s amirom Buhare, glavnim
vladarom Srednje Azije, po kojemu je rijeka Oxus ili Amu Darja postala granicom
između

Srednje Azije i nove paštunske države Afganistana. Bila je to prva utvrđena sjeverna
granica nove afganistanske države.
Dinastija Durani u sljedećem će stoljeću izgubiti područja istočno od rijeke Ind jer joj je
moć opala zbog unutarnjih klanovskih borbi. Međutim, više od dvjesto godina, sve do
1973., Afganistanom će vladati neki od klanova dinastije Durani. Te je godine kralja
Zahir-Šaha svrgnuo njegov rođak Muhamed Davud-Han i Afganistan je proglašen
republikom. U međuvremenu se nastavilo nesmiljeno suparništvo između paštunskih
plemena Gilzai i Durani, koje je nakon sovjetske invazije na Afganistan postalo još
snažnije, a napose nakon pojave talibana.
Oslabljeni i posvađani kraljevi plemena Durani morali su se boriti protiv dvaju velikih
imperijalnih sila, Velike Britanije na istoku i Rusije na sjeveru. U sedamnaestome
stoljeću, zbog straha od nadirućega ruskog imperijalističkog carstva u Srednjoj Aziji,
Velika je Britanija tri puta pokušala osvojiti Afganistan i u njemu uspostaviti čvrstu vlast
dok nisu shvatili kako je tvrdokorne Afganistance lakše potkupiti nego potući. Britanci su
im ponudili novac, manipulirali su plemenskim poglavicama i tako uspjeli pretvoriti
Afganistan u svoj protektorat. To je rezultiralo "velikom igrom" između Rusije i Velike
Britanije, tajnim ratom nadmudrivanja i podmićivanja i povremenim vojnim pritiscima
jer su te dvije sile nastojale pretvoriti Afganistan u tampon zonu i tako jedna drugu držati
na odstojanju.
Ratovima između vladara plemena Durani, koje su potpaljivali britanski obavještajci,
Velika je Britanija uspjela afganistanske kraljeve, koji nisu bili sposobni ubirati poreze,
učiniti slabima i ovisnima o britanskoj širokogrudnosti. Kao posljedica toga stanja,
nepaštunska su plemena na sjeveru zemlje postajala sve neovisnija o središnjoj vladi u
Kabulu. Velika je Britanija osvojila sjeverozapadnu Indiju, što je oslabilo Paštune, jer je
dio paštunskih plemena po prvi put potpao pod vlast druge zemlje, britanske kolonije
Indije. Ta je podjela postala službena kad je Velika Britanija, 1893., utvrdila službenu
granicu između tih dviju zemalja, takozvanu Liniju Durand.

Nakon drugog englesko-afganistanskog rata Velika je Britanija pružila potporu amiru

Abdulu Rahmanu, kao pretendentu na afgani-stansko prijestolje. Tako je "Željezni Amir"
(1880. - 1901.), kako su ga zvali, dobio potporu Velike Britanije centralizirati i ojačati
afgani-stansku državu. Uz britansku financijsku potporu i opskrbu oružjem, stvorio je
učinkovitu državnu upravu i jaku vojsku. Najprije je pokorio buntovna paštunska
plemena a potom krenuo prema sjeveru zemlje i okrutno okončao autonomiju Hazara i
Uzbeka. Primjenjujući metode koje će stotinu godina kasnije primijeniti i sami talibani,
proveo je etničko čišćenje tipa devetnaestoga stoljeća tako stoje pobio nepaš-tunske
protivnike a Paštune preselio na sjeverne predjele, gdje su obrađivali zemlju, čime je
stvorio lojalni dio paštunskog naroda naseljena među drugim etničkim manjinama.
Za svoje je vladavine ugušio više od četrdeset ustanaka nepaštun-skih plemena i stvorio
prvu okrutnu afganistansku tajnu policiju, preteču komunističkoga Khada iz osamdesetih
godina dvadesetoga stoljeća. Iako je tim potezima integrirao Afganistance svih etničkih
skupina i učvrstio afganistansku državu kao nikada do tada, većina naknadnih etničkih
tenzija u sjevernom Afganistanu i međuetničkih pokolja nakon 1997. posljedica su
politike Željeznog Amira. U njegovu ostavštinu, koja će neizravno imati utjecaja i na
talibane, ubrajamo i izolaciju Afganistana od Zapada i utjecaja modernizacije, uključujući
i obrazovanje, jačanje islama davanjem većih ovlasti paštunskim mulama i uvođenje
koncepta božanskog prava vladanja umjesto tradicionalnog koncepta po kojemu je
vladare biralo tijelo Laje Džirga.
Nasljednici Željeznoga Amira iz prve polovice dvadesetoga stoljeća u velikoj su mjeri
bili pobornici modernizacije. Godine 1919. uspostavili su potpunu neovisnost od Velike
Britanije, donijeli prvi ustav i počeli stvarati malu urbanu obrazovanu elitu. Ipak,
činjenice da su dva afganistanska vladara ubijena i daje bilo povremenih plemenskih
ustanaka pokazuju s kakvim su se poteškoćama suočavali afganistanski vladari u svojoj
nakani da to višenacionalno plemensko društvo pretvore u modernu državu.

Kad je kralja Zahir Šaha, koji je bio na vlasti od 1933., svrgnuo njegov rođak Sardar
Muhamed Davud i poslao ga u izgnanstvo u Rim, bio je to kraj dinastije Durani.
Afganistan je proglašen republikom a Daud je postao njezinim predsjednikom. Uz pomoć
lijevo orijentiranih vojnih časnika i male stranke Parcham (Zastava) smještene u
gradovima, koju je predvodio Babrak Karmal, skršio je pokret islamskog
fundamentalizma koji je još bio u povojima. Čelnici toga pokreta pobjegli su 1975. u
Pešavar, gdje im je potporu pružio pakistanski premijer Zulfikar Ali Buto pa su tamo
nastavili sa svojim djelovanjem protiv predsjednika Davuda. Ti će čelnici, Gulbudin
Hikmetjar, Burha-nudin Rabani i Ahmad Šah Masud, kasnije postati vođama mudža-
hedina.
Predsjednik Davud obratio se Sovjetskom Savezu za pomoć oko modernizacije ustrojstva
države. Od 1956. do 1978. Sovjetski je Savez dao Afganistanu milijardu i dvjesto
šezdeset milijuna dolara ekonomske pomoći i milijardu i dvjesto pedeset milijuna dolara
pomoći u oružju, jer su tako, na vrhuncu Hladnoga rata, pridobili tu zemlju u svoju
interesnu sferu. U tom istom razdoblju SAD su dale Afganistanu pomoć u ukupnom
iznosu od 533 milijuna dolara, većinom tijekom pedesetih godina, nakon čega
Washington više nije pokazivao zanimanja za tu zemlju. U vrijeme kad je Davud preuzeo
vlast Afganistan je već bio zemlja čijih je 40% prihoda stizalo iz inozemstva. A ipak nije
uspio, kao ni kraljevi prije njega, izgraditi državne institucije. Naprotiv, centralizirana ali
slabo učinkovita državna birokracija bila je nametnuta a ne birana, osim stoje posao
biranja imala Laje Džirga, a i članovi toga tijela uglavnom su bivali imenovani.6
Pet godina kasnije, u travnju 1978., marksistički nastrojeni vojni časnici, školovani u
Sovjetskoj Savezu, od kojih su neki 1973. pomogli predsjedniku Davudu preuzeti vlast,
izveli su krvav državni udar i svrgnuli Davuda. Ubili su njega, njegovu obitelj i tjelesnu
gardu. Ali, komunisti su bili oštro podijeljeni na dva tabora. Jedan se zvao Khalq (mase)
a drugi Parcham (zastava), a njihov nedostatak razumijevanja složenog afganistanskog
plemenskog društva doveo je do sveopćih pobuna protiv njih. Mule i kanovi objavili su
džihad, tj. sveti rat, protiv komunističkih bezvjernika pa je i sama vladajuća komunistička
elita bila uhvaćena u klopku žestokoga bratoubilačkog nasilja. Ubijen je prvi
komunistički predsjednik, predstavnik struje Khalqi, Nur Muhamed Taraki, a njegov je
nasljednik, Hafizulah Amin, ubijen u prosincu 1979., kad su sovjetske snage ušle u
Afganistan i na vlast dovele predstavnika struje Parcham, Babraka Karmala.

Ubrzo je Afganistan, za samo nekoliko dramatičnih mjeseci, izbačen u središte snažnoga

Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i SAD-a. Mudžahedini su postali protusovjetske
udarne snage, kojima su pomagale Sjedinjene Američke Države. Ali, sovjetska je invazija
za Afga-nistance bila samo još jedan pokušaj neke strane sile da ih pokori i njihovu
vjekovnu religiju i društvo podredi nekoj tuđinskoj ideologiji i društvenom ustrojstvu.
Džihad je dobio nov zamah kad su SAD, Kina i arapske zemlje počele mudžahedinima
dostavljati velike količine novca i oružja. Taj će rat, koji je odnio milijun i pol
afganistanskih života i završio tek nakon povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana,
1989., iznjedriti jedan novi naraštaj mudžahedina koji su sebe nazvali talibanima (tj.
učenicima islama).

Prvi dio - Povijest talibanskog pokreta

Prvo poglavlje
KANDAHAR 1994.GODINE: PODRIJETLO TALIBANA
Talibanski guverner Kandahara, mula Mouhamed Hasan Rahmani, ima jednu zbunjujuću
naviku - neprestano gura stol onom svojom zdravom nogom. Do kraja razgovora, bez
obzira koliko taj razgovor traje, drveni će stol tako gurati oko svoje stolice i po desetak
puta. Ta neuroza vjerojatno predstavlja njegovu psihološku potrebu da osjeti kako još
uvijek ima i drugu nogu ili je to možda samo tjelovježba kako bi mu ona zdrava noga u
svakom trenutku bila u pokretu.
Nosi drvenu protezu, kakvu je nosio Long John Silver, gusar u djelu Treasure Island
(Otok s blagom) Roberta Louisa Stevensona. Stari drveni patrljak. Lak se davno izlizao,
pun je ogrebotina i usjekotina, vjerojatno od svladavanja afganistanskoga brdskog krša.
Kao jedan od najstarijih talibanskih vođa, u svojim četrdesetima, ijedan od rijetkih koji su
se doista borili protiv sovjetskih snaga, Hasan je jedan od utemeljitelja talibanskog
pokreta i smatraju ga čovjekom broj dva u pokretu, odmah iza njegova starog prijatelja,
mule Omara.
Nogu je izgubio 1989. na kandaharskoj fronti, netom prije povlačenja sovjetskih snaga iz
Afganistana. Unatoč činjenici da međunarodne humanitarne organizacije opskrbljuju
umjetnim udovima milijune ranjenika u Afganistanu, on kaže kako više voli tu protezu.
Jednom drugom prilikom šrapnel mu je odnio dio jednog prsta. Talibansko se vodstvo
može pohvaliti da ima najveći broj invalida na svijetu a posjetitelji ne znaju kako na to
reagirati, smijati se ili plakati. Godine 1989. mula Omar izgubio je desno oko, kad je u
njegovoj blizini eksplodirala raketa. Jednooki su i ministar pravosuđa Nurudin Turabi i
bivši ministar vanjskih poslova Muhamed Gaus. Gradonačelnik Kabu-la Abdul Madžid
nema jedne noge ni dva prsta. Slične vrste invaliditeta imaju i drugi čelnici, čak i vojni
zapovjednici.

Rane talibana vječiti su podsjetnici na dvadesetogodišnji rat, koji je odnio milijun i pol
ljudi i poharao zemlju. Sovjetski je Savez godišnje trošio oko pet milijardi dolara na rat
protiv mudžahedina, tj. ukupno četrdeset pet milijardi za devet godina, i izgubio. SAD su
od 1980. do 1992., na ime pomoći mudžahedinima, dale četiri do pet milijardi dolara.
Jednaki je iznos dala i Saudijska Arabija pa su mudžahedini, kad tome dodamo i pomoć
drugih europskih i islamskih zemalja, dobili ukupno više od deset milijardi dolara
pomoći.1 Većina te pomoći stigla je u obliku modernoga smrtonosnog naoružanja, danog
priprostom poljodjelskom narodu koji gaje primjenjivao sa strahotnim posljedicama.
Ratne rane talibanskih čelnika odraz su i krvava i okrutna načina ratovanja u Kandaharu i
njegovoj okolici tijekom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. U usporedbi s
Paštunima iz ogranka Gilzai, koji žive na sjeveru zemlje i oko Kabula, Paštuni iz ogranka
Durani, nastanjeni na jugu i u Kandaharu, dobili su znatno manje pomoći preko CIA-e i
drugih zapadnih kanala koji su mudžahedine opskrbljivali oružjem, financijskom pomoći
i logistikom, poput lijekova i medicinske opreme. Pomoć je distribuirala pakistanska
organizacija ISI (In-terservice Inteligence), koja se prema Kandaharu odnosila kao prema
kakvoj zabiti a prema organku Durani s nepovjerenjem. Tako je za ranjenog
kandaharskog mudžahedina najbliža bolnica bila u mjestu Keta u Pakistanu, do kojega se
stizalo nakon dva dana naporna jahanja na devi po brdovitu terenu. Mogućnost dobivanja
prve pomoći vrlo je rijetka među talibanima čak i danas, liječnika je premalo a kirurga na
prvoj crti bojišnice uopće nema. Liječničko osoblje praktički je jedino moguće naći u
bolnicama Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Slučajno sam se našao u Kandaharu u prosincu 1979. kad su u grad ušli prvi sovjetski
tenkovi. Maloljetni su sovjetski vojnici dva dana putovali od Sovjetske Republike
Turkmenije u Srednjoj Aziji do He-rata a potom do Kandahara nasutom cestom koju su
šezdesetih godina izgradili sami Sovjeti. Mnogi su vojnici bili iz srednjoazijskih zemalja.
Izišli su iz tenkova, otresli prašinu sa svojih uniforma i lagano krenuli do najbliže čajane
na šalicu nezaslađena zelena čaja, jednog od glavnih prehrambenih artikala i u
Afganistanu i u Srednjoj Aziji. Afganistanci koji su se zatekli na tržnici samo su stajali i
buljili. Nešto prije toga, dana 27. prosinca, sovjetske su Specijalne snage (Spetsnatz)
snažno napale palaču predsjednika Hafizulaha Amina u Kabulu, ubile ga, okupirale
Kabul i za predsjednika postavile Babraka Karmala.
Kad je oko Kandahara počeo obrambeni pokret, temeljio se na plemenskoj mreži ogranka
Durani. Borba u Kandaharu bila je zapravo plemenski džihad na čelu kojega su stajale
klanske poglavice, tj. uleme (stariji vjerski poglavari), a ne ideološki džihad pod
vodstvom isla-mista. U Pešavaru je bilo sedam mudžahedinskih stranaka koje je Pakistan
priznao i koje su dobivale jedan dio pomoći preko CIA-e. Zanimljivo je da na čelu
nijedne od tih stranaka nisu bili Paštuni iz ogranka Durani. Svih je sedam stranaka imalo
svoje pobornike u Kandaharu ali su na jugu bile najpopularnije one stranke što su se
temeljile na plemenskim vezama, poput stranke Harakat-i-Inqilab Islami (Pokret islamske
revolucije), koju je predvodio mevlana Muhamed Nabi Mohamadi, i Hizb-i-Islami
(Islamska stranka), koju je predvodio mevlana Jounis Halis. U paštunskom su pojasu
obojica tih čelnika prije rata bila dobro poznata, jer su imala vlastite medrese, tj. vjerske
škole.

Za zapovjednike na jugu odanost nekoj stranci ovisila je o tome koji će im pešavarski

vođa dati novac ili oružje. Mula Omar stao je na stranu Halisove stranke Hizb-i-Islami, a
mula Hasan na stranu stranke Harakat. "Poznavao sam Omara vrlo dobro ali smo se borili
na različitim frontama i u različitim skupinama, no ponekad smo se borili zajedno", rekao
je Hasan.2 Popularna je bila i Nacionalna islamska fronta, koju je predvodio Pir Sejid
Ahmad Gailani, pobornik povratka bivšeg kralja iz loze Durani, Zahir-Šaha, kao vođe
islamskog otpora, čemu su se snažno usprotivili Pakistan i SAD. Bivši kralj Zahir-Šah
živio je u Rimu a među žiteljima Kandahara uvijekje bio popularan pa su se nadali kako
bi njegovim povratkom plemena Durani opet dobila vodeću ulogu u zemlji.
Kako je rat odmicao, proturječja u vodstvu paštunskih mudžahedina slabila su Paštune.
Ulema je zastupala povijesne ideale iz rane povijesti islama i rijetko je dovodila u pitanje
tradicionalne afganistanske plemenske strukture poput Džirge. Osim toga, veća su prava
davale nacionalnim manjinama. Islamisti su napadali plemensku strukturu društva i
slijedili radikalnu političku ideologiju kako bi stvorili uvjete za islamsku revoluciju. Bili
su isključivi pa manjinske etničke skupine nisu u njih imale povjerenja.
Tako stranka Harakat nije imala nikakve čvrste stranačke strukture, nego je bila samo
labavi savez između zapovjednika i plemenskih poglavica, od kojih su mnogi imali samo
osnovno obrazovanje stečeno u nekoj od medresa. S druge strane, stranka Hizb-i-Islami
Gulbudina Hikmetjara izgradila je tajnu, snažno centraliziranu političku organizaciju s
kadrovima iz redova obrazovanih Paštuna iz gradova. Prije samoga rata islamisti gotovo i
nisu imali baze u afgani-stanskom društvu ali su, zahvaljujući novcu i oružju dobivenom
od CIA-e i pomoći od Pakistana, izgradili bazu i stekli golemu moć. Tradicionalisti i
islamisti bespoštedno su ratovali tako daje do 1994. vodstvo tradicionalista u Kandaharu
praktički bilo uništeno, što je stvorilo slobodan prostor za novi val još ekstremnijih
islamista - talibana.
Bitku za Kandahar odredila je i posebna povijest toga grada. To je drugi po veličini grad
u Afganistanu, koji je prije rata, 1979., imao oko 250.000 stanovnika, a danas ih ima
dvostruko više. To je grad nastanjen još 500. godine pr. Kr., a na udaljenosti od samo 55
kilometara smješteno je selo iz brončanog doba, Mundigak, nastanjeno oko 3000. godine
pr. Kr., koje je nekada pripadalo civilizaciji Doline Inda. Stanovnici Kandahara oduvijek
su bili dobri trgovci, jer je taj grad bio smješten na križanju starih trgovinskih putova -
prema istoku, prijevojem Bolan u smjeru Sinda, Arapskog mora i Indije i prema zapadu u
smjeru Herata i Irana. Bilo je to glavno čvorište za trgovinu, umjetnost i zanatstvo
između Irana i Indije pa su mnogobrojne tržnice toga grada stoljećima poznate.

Novi se grad nije gotovo nimalo izmijenio u odnosu na njegove velebne proporcije što ih
je 1761. postavio Ahmad-Šah Durani, utemeljitelj dinastije Durani. Činjenica da je
dinastija Durani stvorila afganistansku državu i njome vladala tristo godina dala je
žiteljima Kandahara poseban status među Paštunima. Kao ustupak za preseljenje
prijestolnice u Kabul, kabulski su kraljevi žitelje Kandahara oslobodili od vojne službe.
Mauzolej Ahmad-Šaha dominira središnjom tržnicom i još uvijek se tisuće Afganistanaca
tamo dolaze moliti i odati počast utemeljitelju države.
Do njegova groba nalazi se svetište Plašta proroka Muhameda -jedno od najsvetijih
mjesta bogoštovlja u Afganistanu. Plašt se otvara samo u rijetkim prigodama, kao,
primjerice, kad je kralj Amanulah, 1929., želio okupiti plemena ili kad je, 1935., grad
zahvatila epidemija kolere.3 Ali, godine 1996., kako bi ozakonio svoju ulogu vođe i
čovjeka kojega je Bog predodredio da stane na čelo afganistanskog naroda, mula Omar je
izvadio plašt i pokazao ga okupljenom mnoštvu talibana koji su ga tom prigodom nazvali
amir-ul-mominin, tj. "vladar pravovjernih".
Ali, slava Kandahara na tom području temelji se na njegovim voćnjacima. To je grad-
oaza, smješten u pustinji sa strahotnim ljetnim vrućinama, okružen raskošnim zelenim
poljima i sjenovitim vinogradima, poljima lubenica, voćnjacima murvi, smokava, breskvi
i šipaka čuvenih diljem Indije i Irana. Slike kandaharskih šipaka rese perzijske rukopise
napisane prije tisuću godina a u prošlom su se stoljeću posluživali i na stolu britanskoga
guvernera Indije u Delhiju. Kandahar-ski vlasnici i vozači kamiona, koji će talibanima
pružiti veliku financijsku pomoć u njihovoj borbi za osvajanje zemlje, počeli su trgovati u
prošlome stoljeću, kad su kandaharsko voće prevozili sve do Delhija i Kalkute.
Voćnjaci su se do rata navodnjavali dobro održavanim sustavom za navodnjavanje a u
ratu su i Sovjeti i mudžahedini tako snažno minirali polja daje seosko stanovništvo
pobjeglo u Pakistan pa su vinogradi i voćnjaci ostali napušteni i zapušteni. Kandahar je i
dalje jedan od najminiranijih gradova na svijetu. Na tom su ravničarskom području
voćnjaci i kanali za navodnjavanje pružali zaklon mudžahedinima, koji su brzo preuzeli
vlast i izolirali sovjetske snage u gradu. Sovjeti su za odmazdu posjekli tisuće voćaka i
uništili sustav za navodnjavanje. Kad su se izbjeglice poslije 1990. morale vratiti u svoje
poharane vinograde i voćnjake, morali su, kako bi preživjeli, uzgajati opijum pa su tako
stvorili jedan od najvećih izvora prihoda za talibane.

Kad su se Sovjeti 1989. povukli uslijedila je dugotrajna borba protiv režima predsjednika
Nadžibulaha dok nije svrgnut, 1992., kad su mudžahedini zauzeli Kabul. Građanski rat,
koji je uslijedio, uglavnom je posljedica činjenice da Kabul nije pao u ruke dobro
naoružanih i međusobno zavađenih paštunskih stranaka koje su djelovale iz Peša-vara,
nego još bolje organiziranih i složnijih tadžičkih snaga Burhanu-dina Rabanija i njegova
vojnog zapovjednika Ahmada Šaha Masuda i uzbečkih snaga sa sjevera pod
zapovjedništvom generala Rašida Dos-tuma. Bio jl to ubitačan psihološki udarac, jer su
time Paštuni, po prvi put u tristo godina, izgubili vlast u glavnom gradu. Gotovo
istodobno počeo je građanski rat, jer je Hikmetjar okupio Paštune, opkolio Kabul i počeo
ga nemilosrdno bombardirati.
Afganistan je, netom prije pojave talibana potkraj 1994., bio u stanju raspadanja. Zemlja
je bila podijeljena na mala područja, na kojima su vladali lokalni vojni diktatori, a svi su
se međusobno borili, mijenjali strane i borili se protiv svojih dojučerašnjih saveznika,
tako daje postojalo nepregledno mnoštvo raznih savezništava, izdaja i krvoprolića. Vlada
predsjednika Burhanudina Rabanija, u kojoj su pretežito bili Tadžici, držala je Kabul,
njegovu okolicu i sjeveroistočni dio zemlje, dok je Ismail Han držao tri pokrajine
zapadno od Kabula, sa središtem u Heratu. Na istoku zemlje, prema granici s Pakistanom,
tri paštunske pokrajine bile su pod vlašću triju neovisnih tijela zvanih Sura (Vijeće),
sastavljenih od mudžahedinskih zapovjednika, sa sjedištem u Džalalabadu. Jedno malo
područje južno i istočno od Kabula držao je Gulbudin Hikmetjar.

Uzbečki vođa, general Rašid Dostum, koji je na sjeveru zemlje držao golemo područje od
šest pokrajina, u siječnju 1994. raskinuo je savez s Rabanijevom vladom i pridružio se
Hikmetjaru pa su zajedno napali Kabul. U središnjem dijelu Afganistana pokrajinu
Bamijan držali su Hazari. Južni Afganistan i Kandahar podijelilo je desetak bivših nižih
mudžahedinskih zapovjednika i razbojnika, koji su na sve moguće načine pljačkali
tamošnje stanovništvo. Uz plemensku strukturu i gospodarstvo u rasulu, bez konsenzusa
glede paštunskog vodstva i uz nespremnost Pakistana da osigura vojnu pomoć ogranku
Durani, kao što suje osigurali Hikmetjaru, Paštuni na istoku zemlje zaratili su jedni protiv
drugih.
Predstavništva međunarodnih organizacija čak su se bojala raditi u Kandaharu jer je i sam
grad bio podijeljen na različite zaraćene skupine. Njihovi su vođe, kako bi namaknule
novac, pakistanskim trgovcima prodavali sve do čega bi dolazili. Kidali su telefonske
žice i vadili stupove, sjekli drveće, rasprodavali tvornice, postrojenja, čak su i valjke za
ravnanje ceste prodavali trgovcima starim željezom. Oduzimali su ljudima kuće i zemlju,
vlasnike i njihove obitelji istjerivali i imanja davali svojim pristašama. Vojni su
zapovjednici stanovništvo mučili kako su željeli, otimali su djevojčice i dječake radi
seksualne zabave, pljačkali trgovce na tržnicama, tukli se i stvarali nered po ulicama.
Umjesto da se izbjeglice počnu vraćati iz Pakistana, novije val izbjeglica počeo odlaziti iz
Kandahara u Ketu.
Moćnoj je mafiji vozača kamiona iz Kete i Kandahara to stanje bilo nepodnošljivo za
poslovanje. Godine 1993. putovao sam na tome kratkom putu od 210 kilometara od Kete
do Kandahara, na kojem nas je zaustavilo najmanje dvadeset skupina. Put bi prepriječili
lancem i za prolaz tražili cestarinu. Prijevozničkoj je mafiji, koja je željela otvoriti ceste
kako bi krijumčarila od Kete i Irana do nove države Turk-menije, posao postao nemoguć.

To je stanje bilo napose mučno za one mudžahedine što su se borili protiv Nadžibulahova
režima i potom se vratili kućama ili otišli na daljnje školovanje u medrese Kete i
Kandahara. "Svi smo se međusobno poznavali - mule Omar, Gaus, Muhamed Rabani
(nema nikakve veze s predsjednikom Rabanijem) i ja -jer smo svi iz pokrajine Urozgan i
zajedno smo se borili", rekao je mula Hasan. "Odlazio sam u Ketu i vraćao se, tamo sam
polazio medresu, ali, kad god bismo se susreli pričali bismo o strašnoj nedaći stoje snašla
naš narod pod vlašću tih razbojnika. Bili smo istomišljenici i dobro smo se slagali, tako
daje bilo vrlo lako donijeti odluku da se nešto učini", dodao je.
Mula Muhamed Gaus, jednooki talibanski ministar vanjskih poslova, rekao je uglavnom
to isto: "Dugo bismo sjedili i pričali o tome kako promijeniti to strašno stanje. Prije nego
što smo u to ušli imali smo tek nejasne zamisli o tome što učiniti i mislili smo da nećemo
uspjeti ali smo vjerovali da radimo s Allahom, kao Njegovi učenici. Prešli smo tako dug
put jer nam je Allah pomagao", rekao je Gaus.

O tim su problemima raspravljale i druge skupine mudžahedina na jugu zemlje. "Mnogi

su ljudi tražili rješenje. Ja sam iz Kalata, iz pokrajine Zabul (135 kilometara sjeverno od
Kandahara) i bio sam počeo polaziti medresu, ali je situacija bila tako loša da nas je to
odvlačilo od učenja pa smo s jednom skupinom prijatelja svo vrijeme provodili u raspravi
o tome što je nama činiti i što je uopće potrebno učiniti", rekao je mula Muhamed Abas,
koji će kasnije postati ministrom zdravstva u Kabulu. "Staro mudžahedinsko vodstvo
doživjelo je potpun neuspjeh u uspostavi mira. Tako sam s jednom skupinom prijatelja
otišao u Herat kako bih nazočio sjednici Sure (Vijeća), koju je sazvao Ismail Han, ali nisu
uspjeli pronaći rješenje a stanje se sve više pogoršavalo. Tako smo došli u Kandahar
razgovarati s mulom Omarom i pridružili se njemu", dodao je Abas.
Te su različite ali duboko zabrinute skupine ljudi, nakon dugih rasprava, zacrtale ciljeve
koji i danas predstavljaju službene i objavljene ciljeve talibana: uspostava mira,
razoružanje stanovništva, uspostava šerijatskog zakona i obrana integriteta i islamskog
karaktera Afganistana. Kako su većinom bili studenti u medresama, prirodno je da su
izabrali ime talibani. Talib znači student islama, osoba koja stječe znanje, naspram mule,
koji daje znanje. Odabirući to ime, taliban (množina od Talib), distancirali su se od
stranačke politike mudžahedina i time dali znak kako su oni pokret za čišćenje društva a
ne stranka koja želi prigrabiti vlast.

Svi koji su se okupili oko Omara bili su djeca džihada, ali duboko razočarana
frakcionaštvom i kriminalom nekad idealiziranoga mudžahedinskog vodstva. Sebe su
vidjeli kao čistače zabludjeloga gerilskog rata, pogrešnog društvenog sustava i islamskog
načina života okaljana korupcijom i razularenošću. Mnogi su rođeni u izbjegličkim
logorima u Pakistanu, školovani na pakistanskim medresama a borilačke su vještine
naučili od mudžahedinskih skupina u Pakistanu. Tako su mlađi talibani jedva poznavali
vlastitu zemlju i povijest ali su na svojim medresama učili o idealnom islamskom društvu
što ga je prije 1400 godina stvorio prorok Muhamed i po tom su uzoru željeli stvoriti
društvo.
Neki talibani kažu kako nisu izabrali Omara za vođu zbog njegovih političkih i vojnih
sposobnosti nego zbog njegove pobožnosti i nepokolebljive vjere u islam. Neki kažu
kako gaje odabrao Bog. "Mi smo mulu Omara izabrali da vodi ovaj pokret. Bio je prvi
među jednakima pa smo mu dali vlast da nas vodi a on je nama dao ovlasti da rješavamo
probleme naroda", rekao je mula Hasan. Sam je Omar pakistanskom novinaru
Rahimulahu Jusufzaiju dao jednostavno objašnjenje, koje glasi: "Uzeli smo oružje u ruke
kako bismo postigli ciljeve af-ganistanskog džihada i spasili svoj narod od daljnje patnje
u rukama takozvanih mudžahedina. Imali smo potpunu vjeru u Svemogućega Boga. To
nikada nismo zaboravili. On nas može ovjenčati slavom ili odvesti u poraz".

Danas nema na svijetu vođe koji je obavijen tolikom tajnovitošću kao mula Muhamed
Omar. Trideset devet mu je godina a nikad ga nitko nije fotografirao niti se ikada susreo s
ijednim zapadnim političarom. Prvi se put sastao s jednim diplomatom UN-a u listopadu
1998., četiri godine nakon pojave talibana, i to s posebnim predstavnikom za Afganistan
Lahdarom Brahimijem, jer je talibanima prijetio razoran napad Irana. Živi u Kandaharu a
glavni grad Kabul posjetio je samo dvaput a i onda samo nakratko. Većina Afganistanaca
i stranih diplomata danonoćno nastoje prikupiti gole činjenice o njegovu životu.

Rođenje negdje oko 1959. u selu Nodeh blizu Kandahara, u obitelji siromašnih seljaka
bezemljaša, članova plemena Hotak, koje pripada paštunskom ogranku Gilzai. Poglavica
plemena Hotak, Mir Vais, osvojio je 1721. iranski grad Isfahan i tamo osnovao prvo
afganistansko carstvo ogranka Gilzai ali je na njegovo mjesto ubrzo došao Ahmad-Šah
Durani. Omarov je otac bio bez plemenskog i bez društvenog statusa a uglednici iz
Kandahara kažu kako nisu nikada čuli za njegovu obitelj. Tijekom džihada iz
osamdesetih godina obitelj mu se preselila u Tarinkot, u pokrajinu Urozgan, jedno od
najzaostalijih i najnepristu-pačnijih područja Afganistana, u koje su sovjetske snage
rijetko prodirale. Otac mu je umro dok je bio mladić pa je na njega pala skrb za majku i
za širu obitelj.
U potrazi za poslom otišao je u selo Sengesar u okrugu Mevand u pokrajini Kandahar
gdje je postao seoski mula i otvorio medresu. Vlastito je školovanje u medresama
Kandahara morao dvaput prekidati, prvi put zbog sovjetske invazije a drugi put zbog
osnivanja talibana.6 Pridružio se Halisovoj stranci Hizb-i-Islami i od 1989. do 1992.
borio se pod zapovjedništvom Neka Muhameda a protiv Nadžibulahova režima. Bio je
ranjen četiri puta, od čega jednom u desno oko na koje je potpuno slijep.
Unatoč uspjehu talibana, Singesar još uvijek izgleda kao i sva druga paštunska sela. Žive
u kućama od nepečene gline oblijepljene debelim naslagama blata i slame, ograđenim
visokim zidovima - tradicionalnim načinom obrane paštunskih kuća. Od jedne kuće do
druge vode uski, prašnjavi puteljci što se u kišne dane pretvaraju u duboke kaljuže.
Omarova medresa još uvijek radi - mala koliba od blata sa zemljanim podom prekrivenim
madracima na kojima učenici spavaju. Ima tri žene koje i dalje žive u selu i nedostupne
su javnosti. Prva mu je žena iz Urozgana, kao i treća, a druga, tinejdžerka Guljana, kojom
se oženio 1995., je iz Singesara. Ukupno ima petoro djece koja se školuju u njegovoj
medresi.
Omar je visok čovjek, dobro građen, s dugom crnom bradom i crnim turbanom, ima trpak
smisao za humor i sarkastične dosjetke. Krajnje je zatvoren prema neznancima, napose
strancima, ali je talibanima dostupan. Na početku pokreta petkom bi se molio u glavnoj
džamiji u Kandaharu i družio bi se s ljudima, ali se kasnije prilično povukao i rijetko
izlazi izvan upravne zgrade u Kandaharu, gdje i živi. Danas rijetko posjećuje svoje selo a
kad odlazi u posjet prati ga tucet tjelohranitelja u konvoju luksuznih japanskih džipova sa
zatamnjenim staklima.

Na sjednicama Sure vrlo malo govori, uglavnom sluša mišljenja drugih sudionika. Zbog
svoje je sramežljivosti vrlo slab govornik i, unatoč mitologiji koja ga okružuje, nema baš
osobne karizme. Po cijele dane radi u malom uredu u upravnoj zgradi. U početku je
sjedio na betonskom podu zajedno s talibanima koji bi ga posjećivali ali danas sjedi na
krevetu dok ostali sjede na podu - čime je naglašen njegov položaj vođe. Ima nekoliko
tajnika koji bilježe njegove razgovore sa zapovjednicima, običnim vojnicima, ulemom i
tužiteljima a kako ga često zovu zapovjednici iz cijele zemlje neprestano pucketaju
telefonski aparati.
Njegov se posao sastoji od dugih rasprava, a svaka završava izdavanjem komadića papira
zvanog "čit", na kojemu je zapisana uputa, tj. dopuštenje nekom zapovjedniku da krene u
napad ili nalog nekom talibanskom guverneru da pomogne tužitelju ili pak kakva poruka
pregovaračima UN-a. Službene izjave stranim veleposlanstvima u Is-lamabadu često su
mu diktirali pakistanski savjetnici.
U početku pokreta sakupio sam mnoštvo tih "čitova", zapisanih na kutijama od cigareta
ili na duhanskim papirićima, koji su sadržavali dopuštenja za putovanja iz jednog grada u
drugi. Sada se koriste malo bolji blokovi papira. Uz Omara se nalazi jedan metalni
kovčeg iz kojega vadi smotke afganistanskih novčanica za potrebe zapovjednika i
tužitelja. Kako su talibani pobjeđivali, pojavio se još jedan kovčeg - s američkim
dolarima. Ti željezni kovčezi su ministarstvo financija tali-banskog pokreta.
Na važnim sastancima, pokraj Omara je uvijek njegov čovjek od povjerenja i službeni
glasnogovornik - mula Vakil Ahmad. Taj mladi polaznik medrese iz plemena Kakar,
kojemu je Omar bio učitelj, počeo je kao njegov pratitelj, vozač, čovjek koji mu je kušao
hranu, prevodio i pravio bilješke. Brzo je napredovao do viših poslova, poput obavljanja
razgovora sa stranim diplomatima i dužnosnicima humanitarnih organizacija što su
posjećivali Omara, odlazaka na sastanke s taliban-skim zapovjednicima i susreta s
pakistanskim dužnosnicima. On je, kao Omarov glasnogovornik, glavna talibanska osoba
za kontakt sa stranim novinarima kao i osoba koja im određuje kaznu ako ocijeni da je
koji novinar preoštro kritizirao talibane. Vakil djeluje kao Omaro-ve oči i uši a ujedno je i
njegov vratar. Svaki važan Afganistanac može doći do Omara samo preko Vakila.
Danas postoji cijelo mnoštvo mitova i priča o tome kako je Omar poveo jednu malu
skupinu talibana protiv pohlepnih lokalnih kanda-harskih vojnih zapovjednika.
Najvjerodostojnija od svih priča, koja se često ponavlja, jest ona po kojoj su mu, u
proljeće 1994., susjedi iz Singesara došli priopćiti kako je jedan vojni zapovjednik oteo
dvije maloljetne djevojčice, obrijao im glave i odveo ih u vojni logor gdje su ih mnogi
vojnici silovali. Omar je okupio nekih trideset taliba, koji su zajedno imali samo šesnaest
pušaka, i s njima napao taj logor, oslobodio djevojčice a zapovjednika logora objesio o
tenkovsku cijev. Zaplijenili su goleme količine oružja i streljiva. "Borili smo se protiv
muslimana koji su krenuli stranputicom. Kako smo mogli ostati mirni na zlodjela
počinjena ženama i siromašnima?", rekao je kasnije Omar.

Nekoliko mjeseci poslije toga u Kandaharu su se sukobila dvojica zapovjednika oko

jednog dječaka kojega su obojica htjela seksualno zlostavljati. Došlo je do pucnjave u
kojoj su poginuli i neki civili. Omarova je skupina oslobodila dječaka pa su ljudi sa svih
strana počeli talibane pozivati u pomoć oko razrješavanja lokalnih razmirica. Tako je
Omar isplivao kao vrsta Robina Hooda koji pomaže siromasima u borbi protiv gramzivih
zapovjednika. Ugled mu je rastao i zato što nije tražio nikakve plaće ni nagrade od onih
kojima je pomagao, samo je tražio da ga slijede u uspostavi pravedne islamske države.
Omarovi su izaslanici istodobno procjenjivali raspoloženje drugih zapovjednika. Njegovi
su kolege otišle u Herat na sastanak s Ismailom Hanom pa je u rujnu mula Muhamed
Rabani, jedan od utemeljitelja talibana, posjetio Kabul i razgovarao s predsjednikom
Rabanijem.

Izolirana je kabulska vlada bila spremna poduprijeti bilo kakve paš-tunske snage što su
bile spremne oduprijeti se Hikmetjaru, koji je još uvijek bombardirao Kabul, pa je
predsjednik Rabani obećao novčanu pomoć talibanima ako se pristanu boriti protiv
Hikmetjara.
Međutim, talibani su bili vrlo tijesno povezani s Pakistanom, gdje su mnogi od njih
odrasli i polazili medrese koje je vodio spretni mevlana Fazlur Rahman sa svojom
strankom Jamiat-i-Ulema Islam (JUI), fundamentalističkom strankom koja je imala
znatnu potporu među Paš-runima u Balučistanu i u pokrajini zvanoj NWFP (North West
Fron-tier Province, tj. Sjeverozapadna pogranična pokrajina). Ono što je bilo najvažnije,
mevlana Rahman je u to vrijeme bio politički saveznik premijerke Benazir Buto i imao je
pristup vladi, vojsci i organizaciji ISI, kojoj je pripisivao te nove snage na pomolu.
Pakistanska politika prema Afganistanu bila je u stanju mrtvila. Nakon pada Sovjetskog
Saveza 1991., pakistanske su vlade, jedna za drugom, očajnički pokušavale otvoriti
izravne kopnene putove za trgovinu s Republikama Srednje Azije (Central Asian
Republics - CAR). Glavna zapreka toj nakani bio je nesmiljeni građanski rat u
Afganistanu, kroz koji su prolazili svi putovi. Tako su pakistanski političari bili suočeni
sa strateškom dvojbom. Ili će Pakistan i dalje podupirati Hikmetjara u nastojanju da na
vlast u Kabulu dovede jednu paštunsku skupinu koja će biti naklonjena Pakistanu ili će
promijeniti smjer i zahtijevati sporazum o podjeli vlasti među svim afganistanskim
strujama, bez obzira na cijenu po Paštune, kako bi se osnovala stabilna vlada koja će
otvoriti putove prema Srednjoj Aziji.
Pakistanska je vojska bila uvjerena kako druge etničke skupine neće udovoljiti njihovoj
nakani pa je nastavila podupirati Hikmetjara. U pakistanskoj je vojsci bilo oko 20%
vojnika iz redova Paštuna koji su živjeli u Pakistanu i propaštunskog i islamskoga
fundamentalističkog lobija iz redova organizacije ISI pa je vojska i dalje bila odlučna
postići pobjedu Paštuna u Afganistanu. Međutim, godine 1994. bilo je jasno daje
Hikmetjar izgubio jer je ostao bez kopnene vojske, a njegov je ekstremizam podijelio
Paštune, od kojih gaje većina mrzila. Pakistan je postao umoran od podupiranja gubitnika
pa je potražio nove potencijalne predstavnike Paštuna.
Kad je godine 1993. za premijera izabrana Benazir Buto, žarko je željela otvoriti put za
Srednju Aziju. Najkraći je bio onaj od Pešavara do Kabula preko planinskog lanca
Hindukuša do Mazar-e Šarifa a potom do Tirmeza i Taškenta u Uzbekistanu, ali je bio
zatvoren zbog borbi oko Kabula. Pojavio se novi prijedlog koji je snažno zastupala
očajna pakistanska prijevoznička i krijumčarska mafija, kao i JUI i paštunski vojni i
politički dužnosnici. Umjesto toga sjevernog puta, moguće je bilo raščistiti put od Kete
do Kandahara i Herata te dalje do Ašhabada, glavnog grada Turkmenije. Na jugu zemlje
nije bilo borbi, tek desetak zapovjednika koje će trebati primjereno podmititi kako bi
pristali otvoriti trgovinske kanale.

U rujnu 1994. pakistanski su promatrači i dužnosnici organizacije ISI potajno prevalili

put od Čamana na pakistanskoj granici do Herata, kako bi stekli uvid u stanje na tom
putu. Tog je mjeseca Čaman posjetio i ministar vanjskih poslova Nasirulah Babar,
podrijetlom Paš-tun. Kandaharski su ratni zapovjednici na taj plan gledali s
nepovjerenjem, misleći kako Pakistan time nastoji vojno intervenirati i skrši-ti ih. Jedan
je zapovjednik, Amir Lalai, Babaru uputio otvoreno upozorenje, koje je glasilo: "Pakistan
nudi obnovu naših cesta ali ja ne mislim da će popravkom naših cesta automatski
nastupiti mir. Sve dok se susjedne zemlje miješaju u naša unutarnja pitanja, ne trebamo
očekivati mir".9
Pakistan je ipak počeo pregovore s kandaharskim zapovjednicima i s Ismailom Hanom u
Heratu da dopuste promet kroz to područje do Turkmenije. Babar je 20. listopada 1994.
poveo skupinu od šest zapadnih veleposlanika u Kandahar i Herat a da o tome nije ni
izvijestio vladu u Kabulu.1 ° U tom su izaslanstvu bili i viši dužnosnici za željeznice,
ceste, telefone i električnu energiju. Babar je rekao kako namjerava od međunarodnih
organizacija prikupiti 300 milijuna dolara za obnovu cesta od Kete do Herata. Dana 28.
listopada premijerka Benazir Buto sastala se s Ismailom Hanom i generalom Rašidom
Dos-tumom u Ašhabadu i nagovarala ih da pristanu otvoriti jedan južni put, duž kojega bi
kamioni plaćali samo nekoliko cestarina i imali zajamčenu sigurnost.

Međutim, prije toga sastanka jedan je veliki događaj uzdrmao kan-daharske ratne
zapovjednike. Oko 200 talibana iz Kandahara i pakistanskih medresa stiglo je 12.
listopada 1994. na malu afganistansku graničnu postaju Spin Baldak na pakistansko-
afganistanskoj granici odmah nasuprot Čamana. Tamna i masna rupa usred pustinje bila
je važna postaja za kamione i gorivo koju je koristila prijevoznička mafija a držali su je
Hikmetjarovi ljudi. Tu su afganistanski kamioni preuzimali robu iz pakistanskih, kojima
nije bilo dopušteno ulaziti u Afganistan, a iz Pakistana su krijumčarili gorivo za vojske
lokalnih af-ganistanskih zapovjednika-razbojnika. Za prijevozničku je mafiju kontrola
nad tim gradićem bila od presudne važnosti. Već su muli Omaru bili darovali nekoliko
stotina tisuća pakistanskih rupija i obećali mu mjesečnu naknadu za talibane ako s cesta
počisti lance i razbojnike i ako im zajamči siguran promet za kamione.

Talibanske su se snage podijelile na tri skupine i napale Hikmet-jarove vojarne. U toj

kratkoj i oštroj borbi ubijena su sedmorica Hik-metjarovih vojnika a nekoliko ih je
ranjeno, nakon čega su pobjegli. Talibani su izgubili samo jednog čovjeka. Potom je
Pakistan pomogao talibanima tako što im je dopustio zaplijeniti veliko skrovište oružja
nedaleko od Spin Baldaka koje su čuvali Hikmetjarovi ljudi. Oružje su prenijeli preko
granice u Afganistan 1990. godine, kad se Islam-abad, prema uvjetima Sporazuma iz
Ženeve, obvezao kako neće na području Pakistana držati oružje za Afganistance. Tom su
prilikom talibani zaplijenili 18.000 kalašnjikova, desetke topova, velike količine streljiva
i mnogobrojna vozila.
Taj je događaj tako zabrinuo kandaharske ratne vođe da su optužili Pakistan za potporu
talibanima ali su se i dalje međusobno svađali umjesto da se ujedine protiv te zajedničke
opasnosti. Babar je postajao nervozan pa je izdao zapovijed da se napravi jedno pokusno
putovanje - poslao je konvoj od trideset kamiona s lijekovima u Aškabad. "Rekao sam
Babaru kako trebamo dva mjeseca pričekati jer nismo imali nikakva sporazuma s
kandaharskim zapovjednicima a on je bio uporan u slanju konvoja. Zapovjednici su bili
sumnjičavi, mislili su kako se tim konvojem prevozi oružje za neke buduće snage u
Pakistanu", rekao mi je kasnije jedan pakistanski dužnosnik u Kandaharu.

Dana 29. listopada 1994. konvoj vojnih kamiona iz Nacionalne ćelije za logistiku
(National Logistics Cell-NLC), koju je osamdesetih godina osnovala organizacija ISI za
dopremu američkog oružja mudžahedinima, krenuo je iz Kete s osamdeset bivših
pakistanskih vojnih vozača. U konvoju je bio i pukovnik Imam, najistaknutiji časnik ISI-
a, koji je zapovijedao na jugu zemlje kao i pakistanski generalni konzul u Heratu. Bila su
tu i dvojica mladih talibanskih zapovjednika, mula Bordžan i mula Turabi. (Obojica će
kasnije predvoditi prvi napad na Kabul, gdje će mula Bordžan i poginuti.) Oko dvadeset
kilometara od Kandahara, u mjestu Taht-e Pol blizu vanjske obrambene crte kandaharske
zračne luke, konvoj je zaustavila jedna skupina zapovjednika - Amir Lalai, Mansur
Ačakzai, koji su nadzirali zračnu luku, i Ustad Halim. Zapovjedili su konvoju da se
parkira u obližnjem selu u podnožju jednoga niskog planinskog lanca. Kad sam, nakon
nekoliko mjeseci, prolazio tim područjem još su se uvijek mogli vidjeti ostaci logorskih
vatri i razni drugi otpaci.
Zapovjednici su tražili novac, dio tereta kao i to da Pakistan prestane pomagati talibane.
Dok su pregovarali s pukovnikom Imamom, Islamabad tri dana nije objavio nijedne
vijesti o toj otmici konvoja. "Strahovali smo kako će Mansur na konvoj utovariti oružje i
za to optužiti Pakistan. Zato smo razmotrili sve vojne opcije za spašavanje konvoja,
primjerice, napad Skupine za specijalne zadatke (pakistanski vojni komandosi) ili
padobranski desant. Obje smo te opcije smatrali preopasnima pa smo zatražili od talibana
da oslobode konvoj", rekao je jedan pakistanski dužnosnik. Talibani su 3. studenoga
1994. krenuli u napad na zapovjednike koji su držali konvoj. Misleći kako ih je napala
pakistanska vojska, zapovjednici su pobjegli. Talibani su krenuli u potjeru za Mansurom
preko pustinje, uhvatili ga i ubili, zajedno s njegovih deset tjelohranitelja. Tijelo su mu
objesili o tenkovsku cijev kako bi ga svi ljudi mogli vidjeti.
Iste su večeri krenuli na Kandahar i tamo, nakon dva dana sporadičnih borbi, do nogu
potukli vojske lokalnih zapovjednika. Najistaknutiji zapovjednik u samom gradu, mula
Nakib, koji je imao vojsku od 2500 ljudi, nije pružio otpor. Neki su njegovi pomoćnici
kasnije izjavili kako je za predaju od ISI-a uzeo veliki mito, uz obećanje da će moći ostati
na svom položaju. Talibani su njegove ljude uzeli u svoje redove a njega su
demobilizirali i poslali u rodno selo blizu Kandahara. Zaplijenili su desetine tenkova,
oklopnih vozila, vojnih kamiona, oružja i, kao najvažnije, šest bombardera Mig-21 i šest
transportnih helikoptera što su ostali u zračnoj luci nakon sovjetske okupacije.
Za samo nekoliko tjedana ta je nepoznata sila zauzela drugi po veličini grad u
Afganistanu, a izgubila je samo desetak ljudi. Nijedan strani diplomat ni analitičar u
Islamabadu nije dvojio da su dobili znatnu pomoć od Pakistana. Pakistanska vlada i JUI
proslavili su pad Kandahara. Babar je uspjeh talibana proglasio svojom zaslugom i
novinarima potajno govorio kako su talibani "naši momci". Međutim, talibani su jasno
pokazivali kako su neovisni o Pakistanu i time davali do znanja da nisu ničije marionete.
Dana 16. studenoga 1994. mula Gaus je izjavio kako Pakistan kod slanja konvoja u
budućnosti ne bi trebao zaobilaziti talibane niti sklapati sporazume s pojedinim lokalnim
zapovjednicima. Rekao je i to da talibani neće dopustiti da se roba namijenjena
Afganistanu prevozi pakistanskim kamionima - stoje bio glavni zahtjev prijevozničke
mafije.14
Talibani su uklonili lance s putova, uspostavili jednoobrazni sustav cestarina za kamione
što su kod Spin Baldaka ulazili u Afganistan i nadzirali autoput iz smjera Pakistana.
Prijevoznička je mafija bila ushićena pa je u prosincu prvi pakistanski konvoj od pedeset
kamiona sa sirovim pamukom stigao iz Turkmenije u Ketu, nakon što su tali-banima
platili cestarinu u iznosu od 200.000 rupija (5000 američkih dolara). U međuvremenu su
tisuće mladih afganistanskih Paštuna, koji su studirali u Balučistanu i u NWFP-u,
pohitalo u Kandahar kako bi se pridružili talibanima. Za njima su ubrzo krenuli i
dragovoljci iz medresa stranke JUI u Pakistanu, nadahnuti novim islamskim pokretom u
Afganistanu. Do prosinca 1994. talibanima se u Kandaharu pridružilo 12.000
afganistanskih i pakistanskih studenata.

Kako je u zemlji i u inozemstvu jačao pritisak na Pakistan da objasni svoje stajalište,

premijerka Benazir Buto prvi je puta u veljači 1995. zanijekala bilo kakvu pomoć
Pakistana talibanima. "U Afganistanu ne podržavamo ničiju stranu niti se miješamo u
njihove odnose", izjavila je tijekom svog posjeta Manili.15 Kasnije je rekla kako Pakistan
ne može spriječiti da talibanski novaci odlaze preko pakistanske granice i priključuju se
talibanima. "Ja se ne mogu boriti umjesto gospodina Rabanija (predsjednika
Burhanudina) u njegovu ratu. Ako Af-ganistanci žele ići preko granice, ja im to ne
priječim. Mogu im zabraniti povratak, ali ih većina u Pakistanu ima obitelj", rekla je.16
Talibani su odmah uveli najstrože tumačenje šerijatskog zakona u povijesti
muslimanskog svijeta. Zatvorili su sve škole za djevojčice i zabranili zapošljavanje za
žene, porazbijali televizore, zabranili čitav niz sportova i rekreacijskih aktivnosti a svim
muškarcima zapovjedili da nose duge brade. Tijekom sljedeća tri mjeseca talibani će
zauzeti 12 od ukupno 31 afganistanske pokrajine i na tom području otvoriti sve ceste i
razoružati narod. Kako su napredovali sjeverno prema Kab-ulu lokalni su zapovjednici ili
bježali ili su im se, mašući bijelim zastavama, predali. Mula Omar i njegova vojska
studenata krenuli su u pohod na Afganistan.
Drugo poglavlje
HERAT 1995.god : NEVIDLJIVI BOŽJI VOJNICI
U ožujku 1995., na sjevernom rubu pustinje Dasht-i-Mango -Pustinje smrti - dizali su se
oblaci sitne prašine nad uskim trakom istrošene autoceste što povezuje Kandahar i Herat,
koji su međusobno udaljeni 560 kilometara. Ta autocesta, što su je pedesetih godina
izgradili Rusi, išla je rubom šikare i pijeska jedne od najvrelijih i naj-sušnijih pustinja na
svijetu. Nakon toliko godina rata bila je puna tenkovskih brazdi, kratera od bombi, a
mostovi su bili porušeni, zbog čega je promet tekao brzinom od samo dvadeset
kilometara na sat.
Talibanska se ratna povorka -japanska terenska vozila s dvoja vrata, otvorenih karoserija
- kretala u smjeru Herata, krcata do zuba naoružanim mladićima što su nakanili zauzeti
taj grad. Iz suprotnog se smjera kretala duga kolona vozila s ranjenim talibanima na
žicanim krevetima, privezanima za karoserije kao i zarobljenika iz redova snaga Ismaila
Hana, koji je držao Herat.
Tijekom prva tri mjeseca nakon zauzimanja Kandahara talibani su afganistanski
građanski rat pokrenuli s mrtve točke jer su zauzeli dvanaest od trideset jedne
afganistanske pokrajine i stigli do Kabula na sjeveru i do Herata na zapadu. Talibanski su
vojnici u Kandaharu nerado govorili u nazočnosti svojih zapovjednika pa se o talibanima
nešto moglo saznati samo tako da putujete autostopom iz Kandahara i natrag. Unutar
terenskog vozila, u kojemu bi se naguralo oko deset vojnika s kovčezima streljiva, raketa,
bacača granata i vreća pšenice, jedva bi dočekali da nekome ispričaju svoje životne priče.

Po njihovim riječima, od zauzimanja Kandahara oko 20.000 Af-ganistanaca što su

studirali u stotinama pakistanskih medresa napustilo je izbjegličke logore u Pakistanu i
pridružilo se snagama mule Omara. Na njihovu putu prema sjeveru pridružile su im se
tisuće afganistan-skih Paštuna. Većina ih je bila vrlo mlada - u dobi između četrnaest i
dvadeset četiri godine - a mnogi se nikada prije toga nisu borili premda su, kao i svi
Paštuni, znali rukovati oružjem.
Mnogi su od rođenja živjeli u izbjegličkim logorima u dvjema pakistanskim pokrajinama
- Balučistanu i Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini, gdje su povremeno bivali zadajani
Kur'anom u desetinama medresa što su niknule duž granice u organizaciji afganistanskih
mula ili pakistanskih islamskih fundamentalističkih stranaka. U tim su školama
proučavali Kur'an, izreke proroka Muhameda i osnove islamskog zakona, onako kako su
ih tumačili njihovi jedva pismeni učitelji. Ni učitelji ni polaznici nisu poznavali ni osnove
matematike, znanosti, povijesti ni zemljopisa. Mnogi od tih mladih ratnika nisu poznavali
ni povijest vlastite zemlje kao ni džihad protiv Sovjetskog Saveza.
Ti dječaci nisu imali ništa zajedničko s mudžahedinima koje sam upoznao tijekom
osamdesetih godina - ljudima što su dobro poznavali loze svojih plemena i klanova, s
nostalgijom se sjećali svoje napuštene zemlje i sela i pričali priče i legende iz
afganistanske povijesti. Bili su to pripadnici naraštaja koji nikad nije vidio svoju zemlju u
miru - Afganistan bez rata protiv nekog osvajača ili bez međuetničkih sukoba. Nisu znali
ništa o svojim plemenima, precima, susjedima ni o složenoj etničkoj strukturi naroda
stoje često povezivala njihova sela i domovinu. Bili su kao naplavina što ju je more
izbacilo na obali povijesti.
Nisu znali ništa o prošlosti niti su imali planova za budućnost. Sadašnjost je bila sve.
Doslovno su bili siročad rata, bez korijena i bez mjesta, bez posla i bez imanja, bez
gotovo ikakvih spoznaja o sebi samima. Ratu su se divili jer je rat bio jedino zanimanje
na koje su se mogli priviknuti. Njihovo priprosto vjerovanje u mesijanski i puritanski
islam, koji su im ulile njihove priproste seoske mule, bilo je jedino za što su se mogli
uhvatiti i stoje njihovim životima davalo nekakva smisla. Bez ikakve praktične
naobrazbe, čak ni onakve kakvu su imali njihovi preci - obrada zemlje, čuvanje stada ili
izrada ručnih radova -bili su ono što bi Karl Mara nazvao afganistanskim
lupenproleterija-tom.

Nadalje, rado su se okupili u to u potpunosti muško bratstvo što su ga stvorili talibanski

vođe jer za ništa drugo nisu ni znali. Mnogi su, zapravo, bili siročad odrasla bez žena -
majki, sestara ili rođakinja. Neki su bili polaznici medresa ili su do tada živjeli
zatvorenim životom izbjegličkih logora, kamo su ženski članovi obitelji mogli rijetko
zalaziti. Čak i po normama konzervativnih paštunskih plemena, koji su u svojim selima i
nomadskim logorima živjeli kao usko povezane zajednice u kojima su se muškarci družili
sa ženama iz svojih obitelji, život tih dječaka bio je okrutan i težak. Biti u društvu sa
ženama bila im je nepoznanica.
Njihovi učitelji, mule, isticali su kako žene predstavljaju kušnju, nepoželjno odvlačenje
čovjeka od službe Allahu. Kad su talibani ušli u Kandahar i žene zatvorili u kuće tako što
su im zabranili zaposlenje, školovanje, čak i odlazak u kupovinu, većina tih dječaka iz
medresa nije u tome vidjela ništa loše. Osjećali su se ugroženima tom polovicom
ljudskoga roda koju nikada nisu upoznali pa ih je bilo znatno lakše zatvoriti u kuće,
poglavito ako tako nalažu mule što su se pozivale na primitivne islamske navade koje
nisu imale nikakva uporišta u islamskom zakonu. Podjarmljivanje žena postalo je
poslanjem istinskih vjernika i fundamentalista po kojemu su se talibani razlikovali od
mudžahedina.
To muško bratstvo nije tim mladićima pružalo samo vjerski cilj za koji se trebalo boriti
nego ukupan način života koji je trebalo prigrliti i koji im je trebao osmisliti život.
Ironijom sudbine, talibanski je pokret bio izravan povratak na vjerske vojne redove što su
se pojavili u kršćan-skome svijetu u vrijeme križarskih ratova protiv islama -
disciplinirani, motivirani i bezobzirni u postizanju svojih ciljeva.1 Tijekom prvih
nekoliko talibanskih pobjedonosnih mjeseci stvorena je cijela mitologija o njihovoj
nepobjedivosti kakvu su mogli postići samo Božji vojnici. U to vrijeme stalnog
napredovanja svaka je pobjeda samo jačala dojam o istinitosti njihova poslanja - daje Bog
na njihovoj strani te daje njihovo tumačenje islama jedino ispravno.

Ojačani velikim brojem novaka, krenuli su prema sjeveru i ušli u pokrajine Urozgan i
Zabul, koje su zauzeli bez ijednog hica. Paštunski lokalni zapovjednici - pljačkaši,
nespremni staviti na kušnju vjernost svojih pobornika, istaknuli su bijele zastave, predali
se i u to ime predali svo svoje oružje.
Na jugu zemlje talibani su krenuli u napad na snage Gafara Ahun-dzadeha, čiji je klan,
tijekom gotovo svih osamdesetih godina, držao pokrajinu Helmand i njezina unosna polja
opijuma. Naišli su na oštar otpor, ali su uspjeli neke manje zapovjednike, mafijaše droge,
nahuškati na Ahundzadeha a neke potkupiti i tako, u siječnju 1995., zauzeti tu pokrajinu.
Krenuli su dalje prema zapadu i stigli do.Dilarama na autocesti Kandahar - Herat i do
granice triju zapadnih pokrajina koje je držao Ismail Han. Istodobno su krenuli prema
sjeveru u smjeru Kabula i s lakoćom prodrli kroz paštunski pojas gdje su naišli na više
masovne predaje nego masovnog otpora.
Paštunski jug, u kaosu i anarhiji, čiji su sitni zapovjednici bili neorganizirani, s lakoćom
je pao u ruke talibana, ali su se na kraju morali suočiti s velikim zapovjednicima i sa
složenom političkom i etničkom situacijom stoje vladala na drugim područjima zemlje. U
siječnju 1995. sve su oporbene skupine združile snage kako bi napale vladu predsjednika
Rabanija u Kabulu. Hikmetjar se udružio s uzbečkim zapovjednikom generalom Rašidom
Dostumom na sjeveru i s Hazarima u središnjem dijelu Afganistana koji su držali jedan
dio Kabula. Pakistan je pomogao oko osnivanja toga saveza jer je Hikmetjar još uvijek
bio očiti miljenik Islamabada a početkom te godine dobio je od Pakistana velike količine
raketa za bombardiranje Kabula. Međutim, čak je i Islamabad bio zatečen brzim
napredovanjem talibana. Iako je vlada premijerke Benazir Buto pružala punu potporu
talibanima, ISI je bio skeptičan glede njihovih sposobnosti, uvjeren kako će oni ostati
korisna ali periferna snaga na jugu Afganistana.
Hikmetjar je bio vidno zabrinut zbog tih suparničkih paštunskih snaga što su velikom
brzinom napredovale od juga prema sjeveru pa je pokušao zaustaviti talibane i istodobno
poduzeti snažan raketni napad na Kabul, u kojemu su stotine civila poginule a velik je dio
grada porušen. Dana 2. veljače 1995. talibani su zauzeli Vardak, oko 55 kilometara južno
od Kabula, pa je po prvi put zaprijetila opasnost Hikmet-jarovim bazama oko Kabula.
Talibani su munjevito napredovali pa su 10. veljače 1995. zauzeli Meidan Šahr, nakon
žestokih borbi u kojimaje poginulo 200 ljudi, a sutradan i Muhamed Aga. Hikmetjar se
našao u klopci između vladinih snaga sjeverno od grada i talibana južno od grada. Moral
njegovih vojnika je potonuo.

Dana 14. veljače 1995. talibani su zauzeli Hikmetjarov stožer u Čarasjabu, prouzročili
paniku među njegovim vojnicima i natjerali ih u bijeg na sjever, prema Džalalabadu.
Snage predsjednika Rabanija, pod zapovjedništvom Ahmada Šah Masuda, povukle su se
u Kabul. Talibani su otvorili sve ceste i tako omogućili da u Kabul uđu konvoji hrane,
nakon višemjesečne blokade grada koju je nametnuo Hikmetjar. Bio je to mudar potez,
kojim je među skeptičnim žiteljima Kabula porastao ugled talibana i ispunjen glavni
zahtjev prijevozničke mafije koja ih je podupirala. Došlo je do borbi između Masuda i
talibana, koji se nisu obazirali na pozive za prekid vatre posebnog izaslanika UN-a za
Afganistan, tuniskog diplomata Mahmuda Mestirija.
Masud je imao još jedan veći problem. Iako je Hikmetjar bio natjeran u bijeg, Masud se
morao suočiti i sa snagama Hazara šiita koje je predvodila stranka Hizb-i vahdat, a držale
su južne dijelove grada. Pokušao je dobiti na vremenu pa se u Čarasjabu dva puta sastao s
talibanskim zapovjednicima, mulama Rabanijem, Bordžanom i Gausom. Tom su se
prigodom talibani po prvi put sastali sa svojim najvećim suparnikom, koji će ih tijekom
sljedeće četiri godine uporno nastojati kazniti. Zatražili su ostavku predsjednika Rabanija
i Masu-dovu predaju, a takvim pregovaračkim stajalištem nisu baš mogli steći potporu.
Istodobno su počeli pregovarati i s Hazarima.
Sastali su se i s Mestirijem, posrednikom UN-a, kojemu su predali tri uvjeta za svoje
sudjelovanje u mirovnom procesu pod pokroviteljstvom UN-a. Zatražili su da njihove
jedinice dobiju status "neutralnih snaga" u Kabulu, da prijelazna vlada u Kabulu bude
sastavljena samo od "dobrih muslimana" te da svih trideset pokrajina budu zastupljene u
toj vladi. Zbog njihova inzistiranja da u novoj vladi u Kabulu oni imaju većinu,
predsjednik Rabani i UN bili su primorani odbiti takve zahtjeve.
Masud je odlučio potući svoje neprijatelje jednog po jednog. Dana 6. ožujka 1995. na
prepad je napao Hazare, poslao tenkove u južne dijelove Kabula, potukao Hazare i
istjerao ih iz grada. Hazari su u tom beznađu postigli sporazum s talibanima, koji su sve
više napredovali, i predali im svoje teško naoružanje i položaje. Ali, u toj predaji i metežu
ubijen je hazarski vođa Abdul Ali Mazari dok je bio u talibanskom zatočeništvu. Hazari
su kasnije tvrdili kako su talibani bacili Mazarija iz helikoptera kad je, dok su ga kao
zatočenika prevozili u Kandahar, pokušao dograbiti pušku.

Njegova će smrt, bez obzira na to je li bila slučajna ili namjerna, zauvijek osuditi talibane
u očima afganistanskih šiita i njihova glavnog pokrovitelja - Irana. Hazari im nikada neće
oprostiti Mazarijevu smrt a tri godine kasnije osvetili su im se tako što su na sjeveru
zemlje masakrirali tisuće njihovih pripadnika. Time su izbile na površinu krvave
međuetničke i sektaške podjele - između Paštuna i Hazara i između sunita i šiita - što su
tinjale pod samom površinom.
U međuvremenu Masud nije imao namjere dopustiti talibanima da preuzmu mjesto
Hazara u južnom dijelu Kabula. Dana 11. ožujka 1995. poduzeo je još jedan kazneni
napad i nakon krvavih uličnih borbi, u kojima su poginule stotine talibana, istjerao ih iz
grada. Bila je to prva velika bitka u kojoj su talibani izgubili. Njihova slaba vojna
struktura i bijedna vojna taktika bila je siguran put u poraz pred iskusnijim Masudovim
borcima.
Talibani su već bili osvojili nesređeni paštunski jug zemlje jer je iscrpljeno i od rata
umorno stanovništvo toga kraja u njima vidjelo spasitelje i mirotvorce, ako ne i
potencijalnu silu koja će oživjeti paš-tunsku moć što su je Tadžici i Uzbeci ponizili.
Mnogim je predajama potpomoglo podmićivanje lokalnih zapovjednika, koji bi nakon
toga mijenjali stranu - taktika koju će talibani kasnije pretvoriti u pravu umjetnost i koju
su mogli sebi priuštiti zahvaljujući velikim prihodima od trgovine drogom, prijevozničke
mafije i inozemne pomoći, od Pakistana i Saudijske Arabije. Tijekom svojega
napredovanja zaplijenili su i goleme količine sitnog naoružanja, tenkova pa čak i
helikoptera, što im je omogućilo naoružavanje još većeg broja vojnika. Na područjima
pod njihovom vlašću razoružavali su stanovništvo, uvodili zakon i red, nametali strogi
šerijatski zakon i otvarali ceste za promet, što je rezultiralo naglim padom cijena
prehrambenih proizvoda. Narod je nakon dugogodišnjih patnji s krajnjim veseljem
dočekao sve te mjere. Poraz u Kabulu bio je velik udarac talibanskom ugledu, ali ne i
njihovoj odlučnosti.

Talibani su nakon toga svoju pozornost usmjerili prema zapadu u namjeri da zauzmu
Herat. Potkraj veljače 1995., nakon snažnih borbi, zauzeli su pokrajine Nimroz i Farah
koje je držao Ismail Han i krenuli dalje prema bivšoj sovjetskoj bazi u Šindandu, južno
od Herata. Režim u Kabulu bio je vidno zabrinut zbog talibanskog napredovanja i
neuspjeha Ismaila Hana da im se odupre. Masudovo je ratno zrakoplovstvo iz Kabula
počelo bombardirati talibanske crte bojišnice kako bi pomoglo obrani Šindanda i Herata.
Kako nisu imali zračne luke a logistička im je potpora iz baza u Kandaharu bila slaba,
kao i zapovjedna struktura, talibani su počeli trpjeti velike gubitke u napadima na vladine
položaje oko Šindanda.
Potkraj ožujka 1995. istjerani su iz Šindanda. Povukli su se i pritom izgubili većinu
područja koja su ranije osvojili i izgubili najmanje tri tisuće vojnika. Stotine ranjenika
ostavljene su u pustinji, gdje su i umrli, jer talibani na bojišnici nisu imali nikakve
medicinske opreme a zbog nedostatka logistike nisu bili u mogućnosti osigurati vodu i
hranu za svoje vojnike. "Nikad nismo doživjeli takvu okrutnost. Svakog smo dana
bombardirani, deset do petnaest puta. Nema ni hrane ni vode pa su mi prijatelji umirali od
žeđi. Izgubili smo vezu sa zapovjednicima i nismo znali gdje su nam drugi vojnici.
Nestalo nam je streljiva. Bila je to velika bijeda", rekao mije talibanski ranjenik Saleh
Mohamad, dok su ga prevozili u Kandahar.

Vladine su snage odlučno potisnule talibane na dvije fronte a političko im je i vojno

vodstvo bilo u rasulu. To je znatno narušilo sliku talibana kao potencijalnih mirotvoraca
jer su u očima mnogih Afga-nistanaca postali tek još jedna skupina lokalnih mafijaških
ratnika. Predsjednik Rabani na nekoje vrijeme učvrstio svoj politički i vojni položaj oko
Kabula i Herata. U svibnju 1995. vladine su snage imale potpunu kontrolu u šest
pokrajina. Tim je porazima vlast talibana smanjena s dvanaest na osam pokrajina.
Međutim, Herat je i dalje bio primamljiv, ne samo talibanima nego i paštunskoj
prijevozničkoj i opijumskoj mafiji koja je očajnički čekala otvaranje putova prema Iranu i
srednjoazijskim zemljama što su vodili preko Herata.
Nijedan mudžahedinski zapovjednik nije bio tako ugledan kao Ismail Han a rijetki su
tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza prošli takve patnje kakve je prošao narod Herata.
Ismail Han bio je časnik u afga-nistanskoj vojsci kad su Rusi okupirali Afganistan i imao
je snažne islamističke i nacionalističke osjećaje. Kad su Sovjeti zauzeli Herat tamošnji su
narod, koji govori perzijskim jezikom, smatrali nezainteresiranim za borbu i
najkulturnijim od svih Afganistanaca. Heraćani su posljednji put bili prisiljeni na borbu
prije više od stotinu godina, tj. 1837., kad su pružili otpor perzijskoj invaziji. Kako se
nisu bojali otpora, Sovjeti su izgradili zračnu bazu Šindand, kao svoju najveću zračnu
bazu u Afganistanu i dopustili svojim časnicima da u Herat dovedu svoje obitelji.
Ali, 15. ožujka 1979., stanovnici toga grada organizirali su protiv Sovjeta do tada
nezabilježen ustanak u jednom gradu. Dok su ubijali sovjetske časnike i savjetnike i
njihove obitelji, Ismail Han je u gradskoj vojarni izveo udar, pobio afganistanske
komunističke časnike i narodu podijelio oružje. Ubijene su stotine Rusa. Iz straha od
sličnih pobuna u drugim afganistanskim gradovima, Moskva je iz Sovjetske Republike
Turkmenije poslala tristo tenkova za gušenje ustanka i počela nesmiljeno bombardirati
jedan od najstarijih gradova na svijetu. Petnaest godina nakon toga veliki dijelovi grada
još su uvijek izgledali kao mjesečeva površina, s nepreglednim ruševinama. Za samo
nekoliko dana ubijeno je više od dvadeset tisuća Heraćana. Ismail Han je sa svojim
gerilcima pobjegao u provinciju a desetine tisuća civila pobjeglo je u Iran. Sljedećih je
deset godina vodio snažan gerilski rat protiv sovjetske okupacije i u provinciji uspostavio
učinkovitu upravu i tako zadobio poštovanje naroda. To se poštovanje pokazalo
neprocjenjivim kad se nakon odlaska sovjetskih snaga vratio u Herat.

Herat je bio kolijevka afganistanske povijesti i civilizacije. Taj grad-oaza nastao je prije
pet tisuća godina. Njegova dolina, s više od 500 četvornih kilometara navodnjavane
zemlje, okružena planinama, smatrana je najplodnijom zemljom u Srednjoj Aziji. Grčki
povjesničar Herod opisao ju je kao žitnicu Srednje Azije. "Na cijelome svijetu nema
grada kao što je Herat", napisao je u svojim memoarima car Babar. Englezi su tu ljepotu
uspoređivali sa svojim grofovijama u Engleskoj. "To područje među planinama prekrasan
je predio malih utvrđenih sela, vrtova, vinograda i kukuruznih polja a taj bogat prizor rese
mnoge rječice blistave vode što teku dolinom u svim pravcima", napisao je 1831.
britanski avanturist i špijun kapetan Connollv.
Herat je stoljećima bio raskrižje između dvaju suparničkih carstava, Turskog i Perzijskog,
a njegovi su stanovnici vrlo rano prihvatili islam. Glavna džamija u središtu grada potječe
iz sedmog stoljeća a obnovila ju je 1200. godine dinastija Gorid. U srednjem je vijeku bio
i središte kršćanstva, tj. nestorijanske crkve, i sufizma - duhovne i mistične strane islama.
Sljedbenici sufijskih bratstava nakšibendija i kadirija dobivali su položaje predsjednika
vlade i ministara. Zaštitnik Herata je hadži (hodža) Abdulah Ansari, slavni pjesnik i
filozof sufizma, koji je umro 1088. i koji u Afganistanu još uvijek ima brojne sljedbenike.
Kad je Džingis Kan 1222. osvojio Herat od njegovih 160.000 stanovnika poštedio je
samo 40.000. Ali, grad se oporavio i za manje od dvjesto godina dosegnuo svoj vrhunac
nakon što su Timurov sin, Šah Ruh, i njegova supruga, kraljica Gouhar Šad, godine 1405.
preselili prijestolnicu Timuridskog carstva iz Samarkanda u Herat.

Timuridski su vladari po prvi put u povijesti objedinili turkijsku nomadsku stepsku

kulturu i visoku kulturu uređenih perzijskih zemalja, doveli razne majstore i obrtnike iz
Perzije, Indije i Srednje Azije i podigli stotine veličanstvenih spomenika i drugih zdanja.
Šah Ruh i njegova kraljica Gouhar Šad pretvorili su Herat u golemo gradilište,
gradeći džamije, medrese, javna kupališta, knjižnice i palače. Na tržnicama Herata
prodavali su se najljepši sagovi, nakit, oružje, vojna oprema, crijep i keramika. Na dvoru
je djelovao Bihzad, kojega smatraju najboljim perzijskim slikarom minijatura. "Ako u
Heratu ispružiš noge zasigurno ćeš udariti kakvog pjesnika", rekao je Ali Šir Navai,
predsjednik vlade Šaha Ruha, koji je i sam bio umjetnik, pjesnik i pisac.4 Navaija, koji je
pokopan u Heratu i nacionalni je pjesnik današnjeg Uzbekistana, smatraju ocem turkijske
književnosti jer je bio prvi pjesnik koji je pisao na turkijskom umjesto na perzijskom. Na
dvoru je bio i perzijski pjesnik Jami koji je također pokopan u Heratu, a sin Šaha Ruha,
Ulug Beg, bio je astronom koji je u Samarkandu imao zvjezdarnicu stoje promatrala
kretanja zvijezda. Njegov kalendar i položaj zvijezda tiskani su na Oksfordskom
sveučilištu 1665. i još su uvijek zapanjujuće točni.

Godine 1417. kraljica Gouhar Šad, koja je i sama izgradila desetke džamija, dovršila je
gradnju velebna kompleksa na rubu grada koji se sastojao od džamije, medrese i njezine
grobnice. Njezinu grobnicu, sa zidovima popločanim plavom perzijskom keramikom
ukrašenom cvjetnim uzorcima, natkritu rebrastom plavom kupolom s prekrasnim bijelim
zapisima iz Kur'ana, još uvijek smatraju jednim od najljepših spomenika islamske
arhitekture na svijetu. Kad ju je godine 1937. vidio Byron opisao ju je kao "najljepši
primjer arhitekture u boji što gaje čovjek izgradio na slavu Bogu i sebi samome".5 Kad je
kraljica Gouhar Šad umrla, u dobi od 80 godina, nakon stoje podigla oko tristo građevina
u Afganistanu, Perziji i Srednjoj Aziji, na njezin je grob stavljen jednostavan natpis, koji
glasi: "Bilkisa svoga vremena". Bilkisa znači Kraljica od Sebe.6 Velik dio toga
kompleksa uništili su Britanci 1885. a Sovjeti su to područje minirali kako bi spriječili
ulazak mudžahedina.
Kad su Sovjeti 1979. bombardirali Herat grad su porušili gore nego nekada Mongoli.
"Herat je danas najporušeniji i najminiraniji grad na svijetu a ipak ne dobivamo nikakve
pomoći niotkuda", rekao mije 1993. Ismail Han.7 Unatoč pustoši što gaje okruživala,
Ismail Han je razoružao narod i u trima pokrajinama uspostavio učinkovitu upravu u
kojoj su funkcionirale zdravstvena skrb i škole.
Ukratko, zahvaljujući tom lukavom čovjeku s vragoljastim smiješkom zbog kojegaje
izgledao znatno mlađi od svojih četrdeset sedam godina, škole u Heratu polazilo je
45.000 djece, od kojih su 1993. polovica bile djevojčice, a u školama njegovih triju
pokrajina bilo je ukupno 75.000 učenika. Godine 1993. odveo me u posjet školi Atun
Heirvi, koju je u dva turnusa polazilo 1500 djevojčica, pod vedrim nebom, bez učionica,
stolova, knjiga, papira ni tinte - njihova je želja za učenjem bila tek odrazom duge
povijesti učenja i kulture grada Herata. Nasuprot tome, kad su talibani preuzeli Kandahar,
zatvorili su četrdeset pet škola a ostavili samo tri. Kad su kasnije zauzeli Herat zatvorili
su sve škole u gradu a djevojčicama čak zabranili učenje kod kuće.

Godine 1995. Ismail Han je bio suočen s golemim problemima. Već je bio razoružao
narod i stvorio nepopularni redovni vojni rok. Kako bi se odupro talibanima morao je
ponovno naoružati narod a u redovnoj je vojsci vladala korupcija, slab moral i nedostatak
sredstava. Korumpiranost vojnih časnika i bahatost prema civilima uzeli su maha u
cijelome gradu a carinici su od kamiona što su prolazili kroz Herat naplaćivali čak deset
tisuća pakistanskih rupija (330 američkih dolara) - što je bio zajamčen način stvaranja
neprijatelja od prijevozničke mafije. Talibani su bili dobro obaviješteni o njegovim
problemima. "Ismail je slab, vojnici se ne žele boriti jer ne dobivaju plaću a među
narodom je diskreditiran zbog korupcije u redovima vlasti. Ostao je usamljen pa mu mora
pomagati Masud", rekao mi je mula Vakil Ahmad.
Napravio je i jednu ozbiljnu vojnu pogrešku. Uvjeren kako su talibani zbog poraza na
rubu raspada, krenuo je u loše odabranom trenutku u loše pripremljenu ofenzivu. Jakim je
mobilnim snagama 23. kolovoza 1995. zauzeo Dilaram a tjedan dana kasnije i neke
dijelove Helmanda i time zaprijetio Kandaharu. Ali, njegova je vojska bila prenapregnuta
i nalazila se u neprijateljskoj sredini dok su talibani cijelo to ljeto, uz pomoć Pakistana i
Saudijske Arabije, obnavljali vojsku i dopremali oružje, streljivo i vozila i stvarali novu
zapovjednu strukturu uz pomoć savjetnika ISI-a. ISI im je pomogao i oko sklapanja
jednog sporazuma, koji je ostao tajnom, između talibana i generala Rašida Dostuma.
Dostum je u Kandahar poslao svoje uzbečke tehničare da poprave Migove i helikoptere
što su ih talibani prethodne godine u Kandaharu zaplijenili i tako stvorili prvo talibansko
ratno zrakoplovstvo. U međuvremenu su Dostumovi bombarderi počeli napadati Herat.

Kako bi se oduprli prijetnji Ismaila Hana, talibani su hitro mobilizirali oko 25.000 ljudi,
od kojih su mnogi bili svježi dragovoljci iz Pakistana. Iskusnije su borce poslali u
kolonama terenskih datsuna da presijecaju opskrbu Ismailove vojske. Potkraj kolovoza
kod Giriška su postavili vrlo uspješnu zasjedu pa je Ismail Han naložio opće povlačenje.
Talibani su za samo nekoliko dana odbili njegove snage prema Šindandu, a i taj je grad
neobjašnjivo napustio 3. rujna 1995., bez borbe. Dva dana nakon toga, dok mu je vojska
bezglavo bježala a talibanske mobilne kolone nadirale sve dublje u njihove redove i
opkoljavale ih, napustio je i Herat i sa svojim zapovjednicima i nekoliko stotina vojnika
pobjegao u Iran. Sutradan su provladine mase u Kabu-lu, razjarene zbog pada Herata,
napale i opljačkale pakistansko veleposlanstvo i ranile pakistanskog veleposlanika dok su
vladini vojnici mirno promatrali taj događaj. Odnosi između Kabula i Islamabada pali su
na najnižu razinu kad je predsjednik Rabani otvoreno optužio Pakistan za pokušaj
njegova svrgavanja uz pomoć talibana.

Talibani su tako osvojili cijeli zapadni dio zemlje, to osjetljivo područje do granice s
Iranom i po prvi put uspostavili vlast u nekom dijelu zemlje u kojemu Paštuni nisu bili u
većini. Prema Heratu su se odnosili kao prema okupiranom gradu, uhitili stotine
Heraćana, zatvorili sve škole i silom provodili razne zabrane i šerijatski zakon još strože
nego u Kandaharu. Grad nisu čuvali lokalni izdajice nego tvrdokorni paštunski talibani iz
Kandahara a gradska je uprava predana Paštuni-ma iz ogranka Durani, od kojih mnogi
nisu ni znali perzijski jezik pa stoga nisu mogli ni komunicirati s lokalnim stanovništvom.
Tijekom sljedećih nekoliko godina u tijela gradske vlasti nije primljen nijedan
lokalni čovjek, Heraćanin. Jedino što je preostalo tim obrazovanim i kulturnim
stanovnicima Herata, gdje su vladali, po njima, odvratni i neobrazovani Paštuni koji nisu
ništa znali o veličanstvenoj povijesti toga grada, bilo je to da odlaze na Džamijev grob i
čitaju njegov tužni natpis, koji glasi:
Kad ti lice ne mogu vidjeti, kao ni mjesec u mračnoj noći, ronim zvijezde od suza a noć
mi ostaje mračna unatoč svem zvjezdanom sja-ju*
Pad Herata bio je i početak kraja Rabanijeve vlade. Talibani su, ojačani pobjedama, u
listopadu i rujnu krenuli u još jedan napad na Kabul, u nadi da će uspjeti zauzeti daljnja
područja prije dolaska zime kad su borbe nemoguće. Masud je potkraj studenoga krenuo
u pro-tunapad i odbio ih, pri čemu su poginule stotine vojnika. Ali, talibani će ustrajati i
nastojati grad osvojiti drugim sredstvima, slabljenjem Masudovih crta obrane
podmićivanjem a ne tenkovskom vatrom.

Treće poglavlje
KABUL 1996.god : VLADAR PRAVOVJERNIH
Tog prohladnog proljeća 1996. stotine afganistanskih mula, u džipovima, kamionima i na
konjima, počele su stizati u Kandahar. Do 20. ožujka u taj je grad stiglo više od 1200
paštunskih vjerskih vođa iz južnog, sjevernog i središnjeg Afganistana. Smjestili su se u
vladinim uredima, u staroj utvrdi i na natkrivenoj tržnici, jer su ta mjesta pretvorena u
goleme spavaonice jednostavno tako što su na pod prostrte stotine sagova na kojima su
mule spavale.
Bio je to najveći skup mula i uleme u povijesti Afganistana. Bila je vrlo znakovita
činjenica da nisu bili nazočni lokalni vojni zapovjednici, tradicionalni vođe plemena i
klanova, politički dužnosnici iz rata protiv Sovjetskog Saveza ni predstavnici
nepaštunskih naroda sa sjevera Afganistana. Mula Omar pozvao je samo vjerske vođe
kako bi raspravljali o budućem planu djelovanja ali, kao još važnije, kako bi legitimirali
talibanskog vođu, mulu Omara, kao svemogućega vođu zemlje.
Desetomjesečna talibanska opsada Kabula nije uspjela slomiti taj grad pa je među
njihovim redovima, zbog sve većih gubitaka, rastao broj nemira. Tijekom dugih zimskih
mjeseci umjerenjaci u taliban-skim redovima otvoreno su govorili o potrebi pregovora s
kabulskim režimom. Pobornici tvrde politike željeli su nastaviti pohod na cijelu zemlju.
Došlo je i do velikih podjela među Paštunima. Kandaharci okupljeni oko Omara željeli su
nastaviti rat dok su predstavnici onih paštunskih područja koja su talibani nedavno bili
zauzeli željeli mir i obustavu rata.

I svi ljudi izvan te zemlje shvatili su kako se talibani nalaze na raskrižju. "Talibani ne
mogu zauzeti Kabul a Masud ne može zauzeti Kandahar. Kako će talibani napredovati
ako ne uspiju zauzeti Kabul? Čak i ako ga uspiju zauzeti, kako će ostatak Afganistana
prihvatiti njihov oblik islamskog sustava?", rekao mije posrednik UN-a Mah-mud
Mestiri.1 Sjednice Sure trajale su dva tjedna, po cijele dane i noći. Odvojene su Sure
raspravljale o pitanjima poput političke i vojne budućnosti, najboljeg načina provedbe
šerijatskog zakona i budućnosti obrazovanja djevojčica na područjima pod talibanskom
vlašću. Sve su se rasprave odvijale u krajnoj tajnosti a strancima je tih dana bilo
zabranjeno ulaziti u Kandahar. Međutim, kao promatrači bili su nazočni pakistanski
dužnosnici, među njima i pakistanski veleposlanik u Kabulu kadi Humajun i nekoliko
časnika ISI-a, a jedan od njih bio je pukovnik Imam, pakistanski generalni konzul u
Heratu.
Kako bi pomirili svoja različita stajališta, glavna je skupina Kan-daharaca, okupljena oko
mule Omara, izabrala mulu Omara za "vladara pravovjernih" (amir-ul mu'minin), čime je,
slijedom toga islamskoga naslova, postao neupitnim vođom džihada i emirom
Afganistana. (Talibani će kasnije promijeniti ime Afganistana u Afganistan-ski Emirat.)
Dana 4. travnja 1996. Omar se pojavio na krovu jedne zgrade u središtu grada, zamotan u
plašt proroka Muhameda, koji je izvađen iz svoga svetišta prvi put nakon šezdeset
godina. Dok je oko sebe omotavao i razmotavao plašt, koji je tako lepršao na vjetru,
ushićeno mu je pljeskalo okupljeno mnoštvo mula u dvorištu zgrade, uzvikujući "amir ul-
mu'minin".
Taj zavjet vjernosti ili "baiat" predstavljao je postupak sličan onome kad je halif Omar
potvrđen vođom muslimana u Arabiji nakon smrti proroka Muhameda. Bio je to
majstorski politički potez, jer je mula Omar, zamotavši se u plašt proroka Muhameda,
preuzeo pravo vođe ne samo Afganistanaca nego i svih muslimana. Sastanak je završio
objavom džihada protiv režima predsjednika Rabanija. Talibani su se zarekli da neće ući
u pregovore ni s jednom od protivničkih strana i izjavili su kako se o konačnoj odluci
glede dopuštanja obrazovanja za žene može raspravljati "kad Afganistan dobije legitimnu
vladu". Pobornici tvrde linije mule Omara odnijeli su pobjedu.

Ali, za mnoge Afganistance i muslimane u drugim zemljama bila je to ozbiljna povreda

pravilnog postupanja jer je taj visoki položaj dan čovjeku koji nije imao ni pravog
obrazovanja ni plemenskog pedigrea niti je bio u srodstvu s obitelji proroka Muhameda.
Tu titulu nije uzeo nijedan Afganistanac još od 1834. godine kada ju je uzeo kralj Dost
Muhamed Han, prije negoli je objavio džihad vlastitom narodu. Nadalje, po islamu taj
naslov nije valjan osim ako ga nekom vođi ne dodijeli sva ulema u zemlji. Talibani su
uporno tvrdili da njihov sastanak udovoljava zahtjevu Kur'ana zvanom "ahl al-hal o aqd",
koji doslovno znači "ljudi koji mogu otpustiti i svezati", tj. oni koji imaju vlast donositi
legitimne odluke u ime islamske zajednice.
Taj je naslov Omaru dao prijeko potreban legitimitet i mistiku među Paštunima kakvu
nije tijekom rata stekao nijedan mudžahedinski vođa. To će mu omogućiti da se još više
udalji od dnevne politike, osigurati mu još jedan razlog da se ne sastaje sa stranim
diplomatima kao i to da bude još tvrđi glede proširenja baze talibanskog vodstva ili
pregovora s protivnicima. Otkako je stekao taj naslov uvijek se mogao iza njega sakriti i
odbiti se sastati s protivničkim vođama kao sa sebi ravnima.
Ali, na tom sastanku uleme namjerno nisu donijete nikakve odluke glede znatno
osjetljivijih pitanja o tome kakvu vlast talibani namjeravaju uspostaviti u Afganistanu i
što planiraju, ako uopće imaju planova, glede ekonomskog i društvenog razvoja zemlje.
Ta će pitanja zauvijek ostati bez odgovora, čak i nakon što su zauzeli Kabul. "Našu
strukturu nismo još javno iznijeli jer nismo dovoljno jaki da odlučimo tko će biti
predsjednik vlade ili predsjednik zemlje", rekao je mula Vakil, Omarov pomoćnik i
dodao: "Šerijat ne dopušta politiku ni političke stranke. Zato ni ne dajemo nikakvu plaću
političkim dužnosnicima ni vojnicima, samo hranu, odjeću, obuću i oružje. Želimo živjeti
onako kako je živio naš Prorok prije 1400 godina a džihad je naše pravo. Želimo ponovno
uspostaviti vrijeme našega Proroka pa samo provodimo ono što afganistanski narod želi
posljednjih četrnaest godina".

Jedan je drugi talibanski vođa to izrazio još jezgrovitije, riječima: "Svoje neprijatelje
možemo voljeti, ali tek nakon što ih porazimo".
Samo dan ranije talibanski su izaslanici rekli Mestiriju u Islam-abadu kako su spremni
razgovarati s predsjednikom Rabanijem.4 "Ako su talibani spremni razgovarati i ako je i
predsjednik Rabani spreman razgovarati, onda je to doista velika stvar", rekao je Mestiri,
pun nade. Konačni ishod sastanka uleme bio je udarac od kojega se nisu oporavili ni
Mestiri ni mirovni napori UN-a pa je Mestiri u svibnju podnio ostavku.
Taj sastanak uleme bio je potaknut i sve brojnijim uspjesima af-ganistanskog režima u
pridobivanju oporbenih čelnika kao i sve boljim međunarodnim položajem predsjednika
Rabanija. Nakon uspjeha vladinih snaga nad Hikmetjarom, Hazarima i talibanima, vlada
je shvatila kako je došao čas za stjecanje većeg političkog ugleda i širenje političke baze
za potporu njezinoj politici. Predsjednik Rabani počeo je pregovarati s lokalnim vođama,
nastojeći ih pridobiti obećanjem kako je spreman osnovati novu vladu u koju bi i oni
mogli ući. U siječnju i veljači 1996. njegov je izaslanik, dr. Abd-ur Rahman, imao
odvojene sastanke s Gulbudinom Hikmetjarom u Sarobiju, s generalom Rašidom
Dostumom u Mazar-e Šarifu i s vodstvom stranke Hizb-i vahdat u Bamijanu. U veljači su
sve protivničke strane, osim taliba-na, osnovale vijeće od deset članova za mirovne
pregovore s Kabu-lom, bez obzira na to što su talibani i dalje zahtijevali predaju vladinih
snaga. Tjedan dana nakon toga vijeće stranke Hizb-i-islami ovlastilo je Hikmetjara da s
predsjednikom Rabanijem pregovara o podjeli vlasti.
Pakistan je bio zabrinut zbog Rabanijeva uspjeha pa je pokušao pridobiti iste te lokalne
vođe na stranu talibana i osnovati savez protiv vlade u Kabulu. ISI je u Islamabad pozvao
Hikmetjara, Dostuma, paš-tunske vođe iz Sure u Džalalabadu i neke čelnike stranke
Hizb-i vahdat kako bi na njih izvršio pritisak da se priklone talibanima. Sastali su se s
predsjednikom Farukom Legarijem i vojnim zapovjednikom, generalom Jehangirom
Karamatom, a pregovori su trajali cijeli tjedan, od 7. do 13. veljače. Pakistan je predložio
politički savez a u tajnim je razgovorima predložio zajednički napad na Kabul u kojemu
bi talibani napali grad s juga, Hikmetjar s istoka a Dostum sa sjevera.5 Kako bi omekšao
talibane, Babar je ponudio tri milijuna dolara za obnovu ceste u južnom Afganistanu, od
Čamana do Torgundija na granici s Turkmenijom. Ali, talibani se nisu pojavili na tom
sastanku, čime su još jednom s prijezirom odbili svoje pokrovitelje u Pakistanu, unatoč
osobnim pozivima pakistanskog ministra unutarnjih poslova Nasiru-laha Babara, čelnika
JUI-a Fazlur Rahmana i organizacije ISI. Talibani su odbili bilo kakvo povezivanje s
lokalnim vođama koje su osuđivali kao komunističke bezvjerce.
Taj neuspjeh Islamabada da stvori ujedinjenu frontu protiv Kabula još je više učvrstio
predsjednika Rabanija. Početkom ožujka krenuo je, s delegacijom od šezdeset ljudi, na
veliku turneju po Iranu, Turk-meniji, Uzbekistanu i Tadžikistanu kako bi pridobio
potporu i vojnu pomoć tih zemalja. Iran, Rusija i Indija, kao pobornici kabulske vlade,
zaključili su kako je rat došao u presudnu fazu jer bi još jedna bitka za Kabul mogla
povećati političku nestabilnost i širiti islamski fundamentalizam po Srednjoj Aziji. Iran se
zabrinuo zbog pada Herata u ruke Paštuna, koji su bili veliki protivnici šiita i kojima su
pomagali suparnici Irana, Pakistan i Saudijska Arabija. Rusija je kabulski režim smatrala
umjerenijim i popustljivijim od talibana, jer je bila zabrinuta za sigurnost svojih republika
na području Srednje Azije. Moskva je osim toga željela kraj četverogodišnjem
građanskom ratu u Tadžikistanu, između neokomunističkih vladinih snaga i islamskih
pobunjenika, koji je bio potaknut iz Afganistana. Indija je podupirala Kabul jednostavno
stoga stoje Pakistan bio na strani talibana.

Sve su te zemlje ubrzale vojnu pomoć vladinim snagama. Rusija je poslala tehničku
pomoć za obnovu zračne luke Bagram a ruski su vojni transporteri u Kabul dopremali
oružje, streljivo i gorivo iz Rusije, Tadžikistana i Ukrajine. Iran je uspostavio zračni most
od Mešhada u istočnom dijelu Irana do Bagrama i dopremao oružje. Pakistanska je tajna
služba izvijestila kako je u jednome jedinom danu u Bagram sletjelo trinaest iranskih
zrakoplova. CIA je došla do podataka kako su afganistanski šiiti, saveznici predsjednika
Rabanija, prodali Iranu pet protuavionskih raketa Stinger za milijun američkih dolara po
komadu. (Sjedinjene su Američke Države mudžahedinima prodale oko 900 Stingera
tijekom 1986. i 1987. godine a CIA je nakon 1992. godine poduzela bezuspješnu akciju
ponovnog otkupa neupotrijebljenih Stingera of mudžahedina.).6 Iran je osnovao i pet
logora za obuku blizu Mešhada za oko pet tisuća vojnika pod vodstvom bivšega
guvernera Herata, Ismaila Hana. Iran je afganistanskoj vladi pružao veliku pomoć s
obzirom na to da je Teheran morao progutati svoj bijes prema Masudu zbog pokolja šiita
Hazara u Kabulu od prije godinu dana. U međuvremenu je Indija dala pomoć za obnovu
afganistanske zračne kompanije Ariana, koja je sada imala sjedište u New Delhiju, kako
bi afganistanskom režimu osigurala pouzdanu dopremu oružja zrakom. Osigurala je i
rezervne dijelove za zrakoplove, nove kopnene radare i novčanu pomoć.

S druge strane, Pakistan i Saudijska Arabija ubrzali su opskrbu oružja talibanima.

Pakistan im je osigurao novu telefonsku i telegrafsku mrežu, obnovio kandaharsku zračnu
luku i pružio pomoć u rezervnim dijelovima i naoružanju za njihovo ratno zrakoplovstvo
a i dalje je dopremao hranu, gorivo i streljivo, uključujući i rakete. Saudijska im je
Arabija dopremala gorivo, novac i stotine novih terenskih vozila. Većina te pomoći
stizala je zrakoplovima u kandaharsku zračnu luku iz lučkoga grada Dubaija u
Perzijskom zaljevu.
Amerika je bila zabrinuta zbog tako velikog upletanja drugih zemalja. Nakon stanke od
četiri godine opet je pokazala zanimanje za pokušaj rješavanja rata u Afganistanu.
Početkom ožujka kongresmen Hank Brown, član Senatskog pododbora za vanjske
poslove za područje južne Azije, bio je prvi izabrani američki predstavnik što je nakon
šest godina posjetio Kabul i druga središta moći na tom području. Nadao se kako će
organizirati sastanak svih afganistanskih frakcija u Washingtonu.
Pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova za južnu Aziju, Robin Raphel, stigla je u
Islamabad kako bi načinila pregled američke politike prema Afganistanu. Njezino je
putovanje počelo 19. travnja 1996. i posjetila je tri središta moći, Kabul, Kandahar i
Mazar-e Šarif, a kasnije i tri glavna grada srednjoazijskih zemalja. "Ne želimo se mije-
šati u poslove Afganistana ali se smatramo prijateljima Afganistana i zato sam ovdje
kako bih pokušala nagovoriti same Afganistance da se okupe i razgovaraju. Zabrinuti
smo i zbog mogućnosti propuštanja ekonomskih potencijala u ovoj zemlji ako se ne
uspostavi politička stabilnost", rekla je Raphel u Kabulu.8 Mislila je na prijedlog za
izgradnju plinovoda prihvatljiv za sve afganistanske frakcije i nagovarala Pakistan da se
pomiri s Rabanijevom vladom i da talibane i Rabanijevu vladu dovede za pregovarački
stol.
Sjedinjene Američke Države krenule su u akciju i na drugim frontama. Tijekom rasprave
u Vijeću sigurnosti UN-a o Afganistanu, 10. travnja 1996., prve nakon šest godina,
predložile su uvođenje međunarodnog embarga na uvoz oružja u Afganistan. Raphel je
takvu odluku željela primijeniti kao polugu kojom bi se sve zemlje u toj regiji prisilile na
politiku nemiješanja u Afganistan i ujedno dala veća uloga naporima UN-a da sazove
konferenciju svih zaraćenih strana u Afganistanu.

Clintonova je administracija očito bila naklonjena talibanima, jer je njihova politika bila
na crti vašingtonske protuiranske politike a bili su joj važni i za izgradnju bilo plinovoda
ili naftovoda od Srednje Azije koji tako ne bi morao ići preko Irana. Američki je Kongres
već ranije odobrio CIA-i tajni proračun u iznosu od dvadeset milijuna dolara za desta-
biliziranje Irana, a Teheran je optužio Washington da jedan dio tih sredstava dostavlja
talibanima, stoje Washington uvijek demantirao. Pakistanska premijerka Benazir Buto
poslala je u Washington nekoliko izaslanika radi pridobivanja SAD-a za otvoreniju
intervenciju na strani Pakistana i talibana ali Washington na to nije pristao, osim stoje
izrazio svoj poznati neprijateljski stav prema Iranu i odbio je stati na bilo čiju stranu u
afganistanskome građanskom ratu. Raphel je odlučno opovrgnula nagađanja kako SAD
pomažu talibanima. "Mi nismo na ničijoj strani niti ijednoj zaraćenoj skupini pružamo
pomoć", rekla mije.
SAD su i dalje bile skeptične glede talibanskog osvajanja Kabula u skoroj budućnosti.
Raphel je talibane opisala kao međusobno duboko podijeljene, neiskusne, bez jakog
vodstva i nesposobne za vođenje vlasti i rekla kako su svojom tvrdoglavošću od sebe
udaljili druge frakcije. "Čini se kako vaga, zbog tih slabosti i Masudove rastuće snage, u
izvjesnoj mjeri pada na štetu talibana i spriječit će ih u postizanju zacrtanoga cilja da
zauzmu Kabul. Iako se čini kako su talibani dosegnuli krajnju crtu svoje ekspanzije,
njihov je položaj na paštunskom jugu vrlo čvrst", rekla je.

Washington se dodvoravao i drugim lokalnim vođama. Nekolicina ih je posjetila

Washington, a prvi je bio general Dostum, koji se u Washingtonu sastao s američkim
dužnosnicima 11. travnja 1996. Af-ganistanski su vođe i njihovi predstavnici iz svih
zaraćenih strana u neviđenim razmjerima sudjelovali u kongresnim saslušanjima u Wash-
ingtonu, koje je od 25. do 27. lipnja održao senator Hank Brown. Međutim, kako je to
bila izborna godina i kako je bilo malo interesa za novo upletanje Amerike u
afganistansku kaljužu, Washington je mogao imati samo ograničene ciljeve, iako je bio
zabrinut zbog porasta trgovine oružjem i drogom u samom Afganistanu.
Na nevoljkost SAD-a da pruži potporu talibanima utjecao je i neuspjeli pokušaj Pakistana
da stvori savez protiv predsjednika Rabanija. To se dokazalo još poraznijim za Islamabad
kad je, u svibnju, u Kabul stiglo tisuću Hikmetjarevih vojnika pružiti potporu vladinim
snagama u obrani od talibana. Dana 26. lipnja 1996. sam je Hikmetjar, prvi put nakon
petnaest godina, ušao u Kabul, kako bi zauzeo položaj ministra vanjskih poslova koji mu
je ponudila afganistanska vlada, a njegova je stranka prihvatilajoš devet položaja u vladi.
Istoga su dana talibani u znak osvete krenuli u masovni raketni napad na Kabul, u kojemu
je ubijena šezdeset jedna osoba a više od stotinu ih je ranjeno.
Nakon toga političkog zbližavanja s Hikmetjarom predsjednik Ra-bani posjetio je
Džalalabad u pokušaju da privoli tamošnju Suru da uđe u njegovu vladu. Izjavio je kako
je spreman odstupiti s vlasti u korist bilo kojeg afganistanskog vođe i predložio
konferenciju svih strana u Džalalabadu na kojoj bi se izabrao novi predsjednik. I Dostum
je u kolovozu pristao na primirje i otvorio autoput Salang, tako da je Kabul, prvi put
nakon više od godinu dana, bio povezan sa sjeverom zemlje. Zahvaljujući Rabanijevim
sporazumima njegovi su "unutarafganistanski dijalozi" konačno pokrenuti s mrtve točke.
"Ovaj se savez može učvrstiti pridobivanjem još većega broja protivničkih vođa kako bi
se stvorila osovina za mir pa zato pozivam sve druge da se pridruže ovome procesu kako
bismo našli formulu za osnivanje zajedničke vlade", rekao mi je Rabani u Kabulu.1' Bio
je to značajan uspjeh koji je razbjesnio talibane, jer su shvatili kako moraju hitro krenuti
na Rabanija, prije negoli uspije učvrstiti svoj savez.
Utaborili su se izvan glavnoga grada i cijele ga godine nemilosrdno bombardirali. Samo
su u travnju 1996. ispalili 866 raketa i ubili 180 a ranili 550 civila te razrušili velike
dijelove grada-jednako kao i Hikmetjar od 1993. do 1995. U srpnju 1996. talibanske su
rakete pale u blizini novoimenovanog posrednika UN-a za Afganistan, njemačkog
diplomata Norberta Holla, koji je tada bio u posjetu Kabulu. Holl je pobjesnio. "Ovako se
ne postupa prema mirovnom izaslaniku, ispaljujući rakete na njega. Ako u svoj dom
primite gosta onda na njega ne pljujete. To pokazuje vrstu prezira prema mojoj misiji",
rekao je talibanima.

Talibansko je raketiranje grada bilo popraćeno čestim kopnenim napadima na Masudove

crte bojišnice sjeverno i južno od grada. Potkraj svibnja stajao sam s Masudovim
vojnicima najednom brežuljku blizu Kabula, dok je lila kiša, i dalekozorom promatrao
desetine talibana kako terenskim vozilima pokušavaju probiti Masudove crte obrane na
cesti u dolini ispod brijega uz potporu talibanske artiljerijske vatre. Masudove su haubice
D-30 ruske proizvodnje uzvraćale na skrivenu talibansku artiljeriju. Planine su
podrhtavale od muklih udara granata, a uši su zaglušivale od neprestane paljbe i
nedostatka zaštitnika za uši.
Iza Masudovih crta obrane uz brda i kroz blato probijali su se kamioni puni svježih
vojnika i streljiva. "Talibani imaju goleme zalihe streljiva i ispaljuju tisuće granata ali su
im topnici vrlo neprecizni. Međutim, bolje koriste tenkove i terenska vozila nego prije
godinu dana", rekao je jedan general Masudove vojske i dodao: "Taktika im je još uvijek
vrlo slaba, s većim osloncem na frontalni napad i čini se da nemaju učinkovita
zapovjednog lanca". Talibani nisu mogli usmjeriti dovoljne količine oružja ni ljudstva na
jednu frontu kako bi se probili u grad a Masud im je neprestano razbijao postrojbe. Iako
je uspijevao držati crte obrane oko Kabula, a njegove snage, koje po procjeni imaju samo
25.000 vojnika, nisu mogle razvući tu obranu i poduzeti učinkovitu ofenzivu kako bi
potisnule talibane prema jugu.
Talibansko tvrdoglavo odbijanje sporazuma s drugim zaraćenim stranama bacalo je
Pakistan u očaj ali se to talibanima, čini se, na koncu isplatilo jer su uspjeli pridobiti
Pakistan i Saudijsku Arabiju da podupru još jedan njihov pokušaj osvajanja Kabula prije
dolaska zime. Šef saudijske tajne službe, princ Turki al-Fejsal, posjetio je Islamabad i
Kandahar u srpnju 1996. kako bi s ISI-em razmotrio novi plan zauzimanja Kabula pa su
obje te zemlje ubrzale i povećale svoju pomoć talibanima. Dva mjeseca nakon Turkijeva
posjeta talibani su krenuli u napad, ne na Kabul nego na Džalalabad na istoku zemlje.
Pakistan i Saudijska Arabija pomogle su im oko predaje grada i mogućeg bijega čelnika
Sure u Džalalabadu, hadži Abdula Kadira. Dali su mu veliko mito, po nekim
Afganistancima čak deset milijuna američkih dolara, i jamstva da njegova imovina ni
bankovni računi u Pakistanu neće biti zamrznuti.

Talibani su krenuli u iznenadnu ofenzivu na Džalalabad 25. kolovoza 1996. Dok se

glavnina talibanskih snaga kretala prema gradu s južne strane, Pakistan je dopustio
stotinama naoružanih pristaša tali-bana iz izbjegličkih logora u Pakistanu prijeći
pakistansku granicu i krenuti na Džalalabad s istočne strane. U Džalalabadu je zavladala
panika a Sura se raspala. Hadži Kadir je pobjegao u Pakistan 10. rujna a novije vršitelj
dužnosti guvernera, Mahmud, sljedećega dana ubijen zajedno sa šestoricom svojih
tjelohranitelja, dok je i sam pokušavao pobjeći u Pakistan. Iste je večeri kolona
talibanskih terenskih vozila, pod vodstvom mule Bordžana, ušla u Džalalabad, nakon
kratke vatre u kojoj je poginulo oko sedamdeset ljudi.
Tijekom nekoliko sljedećih dana mobilne su talibanske kolone zauzele tri istočne
pokrajine, Nangarhar, Lahman i Kunar i u noći od 24. rujna 1996. krenule na Sarobi, koji
je smješten oko sedamdeset kilometara od Kabula i predstavlja vrata Kabula. Taj
munjeviti napad ta-libana, iz nekoliko smjerova, potpuno je iznenadio vladine snage pa
su pobjegle u Kabul. Glavni je grad tako po prvi puta ostao potpuno nezaštićen s istočne
strane. Talibani se nisu zaustavili radi preustro-javanja nego su branitelje Sarobija tjerali
natrag u Kabul. Druge su talibanske kolone krenule prema Kabulu s juga a jedna je
krenula od Sarobija prema sjeveru kako bi zauzela bagramsku zračnu luku i tako
presjekla jedinu Masudovu zračnu vezu.
Brzina njihove ofenzive zapanjila je vladu u Kabulu. Talibanske su kolone nadrle u
Kabul uvečer 26. rujna 1996., samo nekoliko sati nakon što je Masud izdao zapovijed o
potpunom povlačenju kako bi se grad evakuirao. U pozadini su ostale male jedinice kako
bi zadržale napredovanje talibana i digle u zrak skladišta streljiva dok je Masud pobjegao
prema sjeveru s mnoštvom oklopnih vozila i naoružanja. Odlučio je napustiti grad bez
borbe svjestan da ga ne može obraniti od napada sa svih četiriju strana. A nije ni želio
izgubiti potporu kabul-skog naroda, što bi se dogodilo daje odlučio braniti grad, jer bi
došlo do još većeg krvoprolića. Talibanskaje pobjeda bila potpuna. "Nijedne
afganistanske snage, bilo vladine ili neke protivničke, nisu nikada izvele tako brz i složen
niz operacija na tako velikom području. Bio je to najučinkovitiji vid mobilnog
ratovanja".14
Prvi i najkrvaviji čin talibana bilo je vješanje bivšeg predsjednika Nadžibulaha, koji je u
to vrijeme imao pedeset godina a bio je na vlasti od 1986. do 1992. Od 1992., kadje
propao mirovni plan UN-ao uspostavi prijelazne vlade, boravio je u diplomatskoj zgradi
UN-a u središtu Kabula. Nešto prije nego što će mudžahedini osvojiti Kabul,
Nadžibulaha je iz Kabula trebao odvesti posrednik UN-a Benon Sevan, ali je taj plan u
zadnji čas obustavljen. Do tada su sve zaraćene strane poštivale diplomatski imunitet
UN-a. Nadžibulahova žena Fatana i tri njihove kćeri živjele su od 1992. u izbjeglištvu u
New Delhiju.

Za njegovu smrt dijelom su odgovorne pogreške UN-a. Na dan pada Sarobija Nadžibulah
je poslao poruku u sjedište UN-a u Islam-abadu u kojoj je zamolio Norberta Holla da
organizira evakuaciju za njega i trojicu njegovih suputnika - njegova brata Šahpura
Ahmadza-ija, njegova osobnog tajnika i tjelohranitelja. Ali, u Kabulu nije bilo nijednog
dužnosnika UN-a koji bi preuzeo odgovornost za Nadžibulaha. Samo mu je Masud
ponudio da će ga odvesti iz grada. Dana 26. rujna 1996., u popodnevnim satima, Masud
je poslao jednoga svog starijeg generala da zamoli Nadžibulaha da napusti grad s
vladinim snagama koje su se povlačile, uz obećanje da će mu osigurati putovanje do
sjevera zemlje ali je Nadžibulah to odbio. Kako je bio ponosan i tvrdoglav čovjek
vjerojatno se bojao da će, ako pobjegne s Tadžicima, zauvijek biti osuđen u očima svojih
sunarodnjaka Paštuna.15
Na dužnosti unutar kompleksa UN-a bila su samo trojica uplašenih afganistanskih čuvara
koji su pobjegli čim su čuli talibanske puške na rubovima grada. Nadžibulah je poslao
posljednji brzojav UN-u u Is-lamabadu u ranim jutarnjim satima, u kojemu je ponovno
zatražio pomoć. Ali, tada je već bilo kasno. Specijalna talibanska jedinica od pet ljudi,
određena za taj zadatak, na čijemu je čelu, kako se vjeruje, bio mula Abdul Razak,
guverner Herata i u to vrijeme zapovjednik snaga koje su trebale osvojiti Kabul, stigao je
po Nadžibulaha ujedan sat poslije ponoći, dakle čak prije nego li su talibani ušli u Kabul.
Kasnije je Razak priznao kako je osobno izdao zapovijed za Nadži-bulahovo
smaknuće.16
Talibani su ušli u Nadžibulahovu sobu, nemilosrdno pretukli njega i njegova brata a
potom ih zamotali i terenskim vozilom odvezli u zamračenu predsjedničku palaču. Tamo
su ga kastrirali, privezali ga za terensko vozilo i vukli ga nekoliko krugova oko palače, a
potom ga ustrijelili. Njegova su brata mučili na sličan način i na kraju ga udavili. Tijela
su im objesili o betonski stup odmah ispred palače, udaljene samo nekoliko zgrada od
kompleksa UN-a.

U zoru su znatiželjni stanovnici Kabula dolazili gledati dva naduta izmrcvarena tijela
obješena o čelične omče. Među prste su im stavili cigarete a džepove im napunili
afganistanskim novčanicama - što je narodu trebalo prenijeti talibansko stajalište glede
raskalašena života i korupcije. Ostala dvojica Nadžibulahovih suputnika uspjela su
pobjeći iz zgrade UN-a ali su kasnije uhićena pri pokušaju bijega iz grada te su na jednak
način mučena i obješena.
Nadžibulahovo je smaknuće bilo prvi okrutan i simboličan čin ta-libana u Kabulu. Bilo je
to unaprijed smišljeno i ciljano ubojstvo snamjerom da u narodu izazove strah.
Novoimenovani poglavar kabul-ske Sure, mula Rabani, izjavio je kako je Nadžibulah bio
komunist i ubojica te je zato osuđen na smrt. To je bilo točno ali je takvo sakaće-nje i
mučenje bilo mimo svakog islamskog zakona, a zbog činjenice da nije bilo suđenja i da
su tijela bila tako javno izložena mnogi su žitelji Kabula bili ogorčeni. Još ih je više
ogorčila talibanska zapovijed da se Nadžibulaha ne smije pokopati na islamski način,
iako su sutradan za njega organizirane pogrebne molitve u Keti i Pešavaru gdje su ga se
paštunski nacionalisti u Pakistanu dobro sjećali. S vremenom su tijela skinuta sa stupova i
predana Međunarodnom odboru Crvenog križa koji ih je odvezao u Gardez,
Nadžibulahovo rodno mjesto u pokrajini Paktiji, gdje su ih pripadnici njegova plemena
Ahmadzai pokopali.
Cijela je međunarodna zajednica osudila to ubojstvo a napose muslimanski svijet.
Talibani su time ponizili Ujedinjene narode i međunarodnu zajednicu a svoje saveznike,
Pakistan i Saudijsku Arabiju, doveli u vrlo neugodan položaj. Ujedinjeni su narodi
konačno dali sljedeću izjavu: "Ubojstvo bivšeg predsjednika bez legitimnoga sudskog
procesa predstavlja ne samo grubo kršenje imuniteta predstavništva UN-a nego i još više
ugrožava sve napore glede postizanja mirnog rješenja afganistanskog sukoba". To
talibane nije prestrašilo pa su dosudili smrtne kazne za Dostuma, Rabanija i Masuda.

U roku od dvadeset četiri sata uveli su najstroži islamski režim na svijetu. Svim su
ženama zabranili raditi izvan kuće iako su žene činile četvrtinu zaposlenika u državnim
službama u Kabulu, velik dio zdravstvenog osoblja i svo osoblje u osnovnom
obrazovanju. Zatvorili su sve škole i koledže za djevojke čime je prekinuto daljnje
školovanje za 70.000 učenica i studentica, i uveli strogi način muslimanskog odijevanja
za žene, od glave do pete. Bilo je bojazni da će 25.000 obitelji ratnih udovica, čiji je
prihod ovisio o njihovu zaposlenju i o donacijama UN-a, umrijeti od gladi. Svakoga su
dana izdavali nove dekrete. U jednoj objavi radio Kabula od 28. rujna 1996. stajalo je:
"Lopovima će se odsijecati ruke i stopala, preljubnice će biti kamenovane na smrt a oni
koji budu pili alkohol bit će bičevani".
Ahmed Rashid: Talibani
Zabranili su televiziju, video, satelitske antene, glazbu i sve igre uključujući i šah,
nogomet i puštanje zmajeva. Radio Kabulu dali su ime Radio Šerijat i s programa skinuli
svu glazbu. Na glavnim su ulicama stajali talibanski vojnici i privodili muškarce bez
brade. Za razliku od Herata i drugih gradova, u Kabulu je bilo mnoštvo međunarodnih
novinara i TV ekipa koje su po prvi put opširno izvješćivale o talibanskim mjerama.
Talibani su osnovali šestoročlanu Suru koja će vladati Kabulom a većina njezinih članova
bili su Paštuni iz ogranka Durani. U Suri nije bilo nijednog stanovnika Kabula. Na čelu
Sure bio je mula Muhamed Rabani a ostali članovi bili su mula Muhamed Gaus, kao
ministar vanjskih poslova, mula Amir Hanmutaki, kao ministar informiranja, mula Sejid
Giasudin Aga, mula Fasil Mohamad i mula Abdur Razak.
Nijedan od članova Sure nije nikada živio u nekome velikom gradu, većina ih nije nikada
ranije posjetila Kabul a sad su bili u situaciji vladati jednim živim, polumodernim,
multietničkim gradom od milijun i dvjesto tisuća stanovnika, u kojemu su Paštuni bili tek
neznatna manjina. Novoosnovana talibanska vjerska policija provodila je po gradu
šerijatski zakon i prema Kabulu se odnosila kao prema okupiranom gradu. Talibani nisu
shvaćali da upravljati velikim gradom nije isto što i vladati u nekom selu. Činilo se da na
putu njihove pobjede stoji jedino Ahmad Šah Masud.

Masud je bio jedan od najsjajnijih vojnih zapovjednika i najkariz-matskijih osoba što ih

je iznjedrio džihad. Nazvan "Lav Pandžšira", prema svome rodnom mjestu na području u
kojem su živjeli Tadžici, u Dolini Pandžšir sjeverno od Kabula, bio je neuhvatljiv i
potukao je sedam velikih sovjetskih ofenziva na Pandžšir tijekom osamdesetih godina.
Sovjetski su ga generali nazvali neuništivim i majstorom gerilskog ratovanja. Njegova
gaje vojska od 20.000 vojnika obožavala a ugled mu je bio na vrhuncu 1992. godine kad
je, u vrijeme pada komunističkog režima, osvojio Kabul i tako spriječio da to učini
Hikmetjar. Ali, nakon četverogodišnje vladavine u Kabulu, njegovi su se vojnici
pretvorili u arogantne naredbodavce što su šikanirali civile, krali po trgovinama i ljudima
oduzimali domove zbog čega su stanovnici Kabula u početku s radošću dočekali ulazak
talibana u grad.
Masud je rođen 1953. u vojničkoj obitelji i studirao je na Lycee Istiqlal u Kabulu, koji su
vodili Francuzi. Postao je jedan od mladih islamskih protivnika režima predsjednika
Davuda pa je 1975. pobjegao u Pakistan nakon neuspjelog ustanka u Pandžširu koji je
sam organizirao. Dok je bio u izgnanstvu u Pešavaru sukobio se sa svojim kolegom
Gulbudinom Hikmetjarom pa je njihovo suparništvo tijekom sljedećih dvadeset godina
bilo odlučujućim razlogom zbog kojega mudžahedini nisu nikada pristali ući u
koalicijsku vladu u Kabulu. Bio je opsjednuto ogorčen na Pakistan jer je Pakistan najprije
pomagao Hikmetjaru a potom talibanima. Tijekom džihada tvrdio je da o strategiji rata
trebaju odlučivati Afganistanci a ne pakistanski ISI. Ali, Pakistan je dostavljao svo oružje
američkog podrijetla stoje potaknulo netrpeljivosti koje još uvijek traju. Islamabad je bio
zatečen kad su Kabul 1992. osvojili Tadžici i Uzbeci sa sjevera a ne Paštuni s juga.
Masud je uvijek izmicao pokušajima mirotvorstva. Bio je slab političar, nesposoban da
druge lokalne paštunske zapovjednike, koji su mrzili Hikmetjara, uvjeri kako je savez
između Tadžika i Paštuna jedini mogući način postizanja mira. Iako je bio veliki vojni
strateg nije imao smisla za sklapanje političkih saveza među različitim etničkim
skupinama i strankama. Veliki mu je problem bila činjenica stoje bio Tadžik. Ako
izuzmemo jedan neuspjeli ustanak iz 1929. godine, Tadžici nisu nikada vladali u Kabulu
a Paštuni im nisu vjerovali.
U Kabulu se ponašao suzdržano i nije želio prihvatiti nijedan položaj u vladi, odbijajući i
položaj ministra obrane u vladi predsjednika Ra-banija iako je bio zapovjednik vojske.
"Postoji jedna stara perzijska uzrečica: 'Kad svatko želi stolicu, bolje je sjesti na pod'",
rekao mi je u svibnju 1996., samo nekoliko tjedana prije nego li su ga talibani istjerali iz
grada, i dodao: "Pakistan pokušava podjarmiti Afganistan i pretvoriti ga u koloniju tako
da ovdje postavi kvislinšku vladu. To mu neće uspjeti, jer je afganistanski narod oduvijek
bio neovisan i slobodan".

Radio je osamnaest sati dnevno uz dvojicu vojnih tajnika, koji su radili u smjenama kako
bi ga mogli pratiti, spavao je samo četiri sata noću a zbog straha od ubojstva nije nikad
proveo dvije noći na istom mjestu. Sa svojim je vojnicima spavao, jeo i borio se, a usred
bilo koje velike bitke uvijek ga se moglo naći na prvoj crti bojišnice. Sljedećih nekoliko
mjeseci bit će suočen s najvećom opasnošću jer su ga talibani istjerali iz Kabula i, kako
se činilo, bili nadomak pobjedi u cijeloj zemlji. Uspio je preživjeti ali je godine 1999., u
dobi od četrdeset šest godina, već imao borački staž od dvadeset pet godina.
Masudove su se snage povukle autoputom Salang na područje njegove baze u Pandžširu.
Kako su ih talibani slijedili njegovi su vojnici minirali planine i tako stvarali odrone kako
bi spriječili ulazak taliba-na u dolinu. Talibani su poduzeli bezuspješan napad na
Pandžšir, ali se nisu uspjeli probiti. Napredovali su duž autoputa Salang i zauzimali
gradove smještene u tom smjeru dok ih u tunelu Salang nisu zaustavile Dostumove snage
koje su napredovale od Mazar-e Šarifa prema jugu. Još nije bilo jasno čijoj će se strani
Dostum prikloniti a njegove snage u to vrijeme nisu napadale talibane.
Mula Rabani sastao se s Dostumom 8. listopada 1996. želeći neutralizirati Uzbeke dok su
talibani slijedili Masuda, ali su ti pregovori propali. Talibani su odbili Dostumu dati
autonomiju i vlast na sjeveru zemlje. I Pakistan je poduzeo diplomatske korake kako bi
odvojio Dos-tuma od Masuda. Međutim, Dostum je shvatio da unatoč njegovim
neslaganjima s Masudom stvarnu opasnost za nepaštunske narode predstavljaju talibani.
Dana 10. listopada 1996., u mjestu Hin Džan na autoputu, sastali su se svrgnuti
predsjednik Rabani, Masud, Dostum i vođa Hazara Karim Halili i osnovali "Vrhovno
vijeće za obranu domovine" radi obrane od talibana. Bio je to početak novog
antitalibanskog saveza, što će produžiti građanski rat.

U svome brzom napredovanju prema sjeveru talibanske su se snage previše prorijedile pa

je Masud to iskoristio i 12. listopada 1996. poduzeo veliki protunapad duž autoputa.
Osvojio je nekoliko gradova i ubio i zarobio stotine talibanskih vojnika koji su u panici
bježali prema Kabulu. Masudove su snage 18. listopada 1996. ponovno zauzele
zračnu bazu Bagram i počele bombardirati kabulsku zračnu luku dok je Dostumova ratna
avijacija bombardirala talibanske ciljeve u Kabulu. U tim su snažnim borbama stradale
tisuće civila a 50.000 ljudi pobjeglo je iz sela duž autoputa Salang. Dok su ti očajni
prognanici stizali u Kabul desetine tisuća žitelja Kabula, većinom Tadžika i Hazara,
pokušavalo je pobjeći u suprotnom smjeru - istočno prema pakistanskoj granici, kako bi
umaknuli talibanskoj osveti i masovnim uhićenjima što su ih talibani u gradu već
provodili.
Suočeni sa sve većim gubicima, talibani su počeli patiti od nedostatka ljudstva pa su
počeli prisilno novačiti mladiće iz Kabula jednostavnim upadanjem u džamije i prisilnim
odvođenjem vjernika. Tisuće dragovoljaca stizalo je iz Pakistana gdje su neki uleme
zatvorili svoje medrese tako da studenti nisu imali drugoga izbora nego se masovno
pridruživati talibanima. Dnevno su u Kandahar i Kabul počele stizati tisuće
afganistanskih studenata iz medresa i izbjegličkih logora u Pakistanu, autobusima koje su
iznajmile pakistanske islamističke stranke. Pakistan nije obraćao pozornost na njihove
putovnice ni vize.
Ojačani tim svježim snagama, talibani su krenuli u napad na zapadni Afganistan, sjeverno
od Herata, u pokrajini Bagdis. Potkraj listopada 1996. u Maimanu je Dostumovim
zrakoplovom stigao Ismail Han s dvije tisuće svojih boraca kako bi u pokrajini Bagdis
pomogao prvoj crti obrane od talibana. Iran je prije toga ponovno naoružao i opremio
snage Ismaila Hana stoje bio izazovan i proizvoljan pokušaj jačanja toga novog
antitalibanskog saveza. Kako je tijekom studenoga i prosinca u Bagdisu došlo do teških
borbi, u kojoj su obje strane u znatnoj mjeri koristile avijaciju, još 50.000 ljudi izbjeglo je
u Herat. To je pogoršalo ionako katastrofalnu izbjegličku krizu o kojoj su se brinule
organizacije UN-a a zbog zime, visokih snjegova i neprestanih borbi obustavljena je i
isporuka humanitarne pomoći.
Unatoč jakom snijegu talibani su potisnuli Masuda s rubova Kabula. Potkraj siječnja
1997. ponovno su osvojili gotovo čitav teritorij duž autoputa Salang koji su bili izgubili
kao i zračnu bazu Bagram i Čarikar. Masud se povukao u Pandžšir dok su talibani
napredovali duž autoputa u namjeri da se sukobe s Dostumom.
Pad Kabula izazvao je zabrinutost cijele regije. Iran, Rusija i četiri Srednjoazijske
Republike upozorile su talibane da ne idu dalje prema sjeveru i javno izjavile kako će
pomoći naoružati antitalibanski savez. U međuvremenu su Pakistan i Saudijska Arabija
poslali diplomatska izaslanstva u Kabul da provjere kakvu pomoć te dvije zemlje mogu
ponuditi talibanima. Apeli UN-a i drugih međunarodnih tijela za obustavom vatre i za
posredovanjem u pregovorima nisu naišli na plodno tlo među zaraćenim stranama. Cijela
je regija postala duboko podijeljena. Pakistan i Saudijska Arabija bili su na strani talibana
a druge zemlje u regiji na strani opozicije. Talibani se još nisu mogli nadati
međunarodnom priznanju koje su tako očajnički željeli. "Nemamo nijednog prijatelja na
svijetu. Osvojili smo tri četvrtine zemlje, zauzeli glavni grad a nismo dobili ni jednu
jedinu čestitku", sjetno je rekao mula Muhamed Hasan.
Činilo se da su se nespremnost mule Omara na kompromis s protivničkom stranom ni s
UN-om, kao i njegova nepoljuljana vjera i odlučnost da postigne vojnu pobjedu, konačno
ipak isplatili. Grad Kabul, prijestolnica paštunskih kraljeva od 1772. godine, u kojemu su
posljednje četiri godine vladali Tadžici, opet je bio u rukama Paštuna. Taj studentski
pokret, kojemu su mnogi ljudi predviđali da neće uspjeti zauzeti glavni grad, upravo je to
učinio. Unatoč golemim gubicima, talibanski je ugled bio na najvišoj razini. Međutim,
cijena njihove pobjede odražavala se u sve dubljim etničkim i vjerskim podjelama, što je
naočigled podijelilo Afganistan i cijelu regiju.
"Rat je zamršena igra", rekao je Omar, koji je ostao u Kandaharu i odbio čak i posjetiti
Kabul, i dodao: "Talibanima je trebalo pet mjeseci da osvoje jednu pokrajinu ali je onda
za samo deset dana šest pokrajina palo u naše ruke. Sada imamo vlast u dvadeset dvije
pokrajine, uključujući i glavni grad Kabul. Inšalah (ako Bog da), cijeli će Afganistan
pasti u naše ruke. Čini nam se da vojno rješenje ima više izgleda nakon brojnih neuspjelih
pokušaja mirnog rješenja putem pregovora".' 8 Činilo se kako sjeverni Afganistan samo
čeka da ga talibani zauzmu.

Četvrto poglavlje
MAZAR-E ŠARIF 1997.god : POKOLJ NA SJEVERU
Svi su očekivali da će talibani u proljeće krenuti u ofenzivu na Mazar-e Šarif, posljednje
uporište antitalibanskog saveza u sjevernom Afganistanu, koje je držao general Rašid
Dostum sa svojim Uzbe-cima. Tijekom dugih zimskih mjeseci u tom je gradu rasla
panika jer je zbog talibanske blokade ponestajalo hrane i goriva a odnos domaće valute i
dolara se udvostručio a potom, kako su bogati stanovnici Ma-zara bježali u srednjoazijske
zemlje, i utrostručio.
Iako je većina afganistanskog stanovništva koncentrirana na jugu, koji je u to vrijeme bio
pod talibanskom vlašću, na sjeveru je bilo 60% afganistanske poljoprivrede i 80%
industrijskih dobara, minerala i plina. Tijekom dvadesetoga stoljeća vlast Kabula nad
sjevernim dijelom zemlje bila je ključnim čimbenikom izgradnje i ekonomskog razvoja
Afganistana. U očima talibana, odlučnih da osvoje cijelu zemlju i sve njezine pokrajine
drže na okupu, autonomija što su je uživali ratni zapovjednici na sjeveru zemlje morala je
biti skršena. Međutim, kad je u svibnju konačno otpočela talibanska ofenziva nitko nije
očekivao krvavu dramu u obliku izdaja, protuizdaja i međuetničkog krvoprolića, i to u
razmjerima koji su bili zapanjujući i po standardima samih Afganistanaca i koji će
pokrenuti kovitlac na cijelom području Srednje Azije.
Kako je tijekom zime bio udobno smješten u mjestu Kala-e Džangi, (utvrda rata), na rubu
Mazara, Dostum se najednom našao u situaciji da ga mnoge susjedne zemlje i mnogi
Afganistanci smatraju spasiteljem i posljednjom nadom u obrani od talibana. Grad
Mazar, smješten u srednjoazijskoj stepi koja počinje od sjeverne strane planine Hin-
dukuš, kulturno je i etnički jednako udaljen od Kandahara kao i Kan-dahar od Karačija.
Njegova utvrda iz devetnaestog stoljeća predstavlja nadrealističnu mješavinu europskog
dvorca opasana opkopom i obrambenim rovovima i zdanja iz svijeta mašte u arapskim
noćima, s golemim zidinama od pečene gline i s plavom kupolom na vrhu goleme
tvrđave u kojoj je bio smješten Dostumov ured. Čuvana tenkovima i artiljerijom i dobro
uvježbanim Dostumovim snagama, čiji su vojnici još uvijek nosili uniforme iz
komunističkih vremena, ta impresivna utvrda nije bila jedini čimbenik kojim je Dostum
pokušavao pridobiti posjetitelje, poput stranih diplomata koji su ga sada posjećivali jedan
za drugim.

Svoju je moć očitovao na nemilosrdan način. Kad sam prvi put došao k njemu u
blatnjavom su se dvorištu mogle vidjeti mrlje od krvi i komadi ljudskog mesa. Naivno
sam upitao čuvare jesu li to zaklali kozu. Odgovorili su mi kako je Dostum prije sat
vremena kaznio jednog vojnika zbog krađe. Čovjeka su privezali za gusjenicu jednog
tenka ruske proizvodnje koji su onda vozili po dvorištu i tako doslovno samljeli
kažnjenikovo tijelo a prizor su promatrali svi vojnici i sam Dostum. Kao najokrutniji i
najotporniji od svih srednjoazijskih naroda, Uzbeci su poznati po tome da vole pljačkati,
što su naslijedili od svojih predaka kao potomci horda Džingis Kana a takav im je bio i
vođa Dostum. Visok preko 180 cm, s nabreklim mišicama i grlenim grubim smijehom,
Dostum je medvjed od čovjeka a neki se Uzbeci kunu kako su se neki ljudi od toga
smijeha na smrt prestrašili.
Rođen 1955. u siromašnoj seljačkoj obitelji, u jednom selu blizu Šibergana, bio je
pomoćni radnik na zemlji i vodoinstalater a onda se, 1978., pridružio afganistanskoj
vojsci. U vojsci je napredovao i postao zapovjednikom oklopnih jedinica što su branile
sovjetsku opskrbu za Afganistan koja je stizala iz luke Hairatan na rijeci Amu Darji.
Nakon povlačenja sovjetskih snaga, 1989., Dostum je bio na čelu snažne uzbečke milicije
zvane Džouzdžan, koja je ime dobila po pokrajini iz koje su potekli i koju je predsjednik
Nadžibulah koristio kao udarne snage protiv mudžahedina. Pripadnici te milicije borili su
se po cijelom Afganistanu a često su ih dopremali zrakoplovima u posljednjem času kako
bi spriječili poraz vladinih snaga.

Godine 1992. Dostum se prvi digao na ustanak protiv svog pokrovitelja Nadžibulaha i
time stekao reputaciju prevaranta i političkog oportunista. Do tada je puno pio a onda je
postao "dobar musliman". Od tada je mijenjao strane i sklapao saveze sa svim zaraćenim
vojskovođama - s Masudom, Hikmetjarom s talibanima pa opet s Masudom - i sve ih
otvoreno izvarao. Osim toga bio je na svim platnim listama u zemlji. Plaćala gaje Rusija,
potom Uzbekistan, Iran i Pakistan, a u posljednje vrijeme Turska. Godine 1995. uspjelo
mu je biti na platnom spisku dviju zemalja, Irana i Pakistana, koje su u to vrijeme bile do
krajnosti posvađane zbog talibana.1 Iako je držao samo šest pokrajina na sjeveru uspio je
od sebe napraviti čelnika kojega susjedne zemlje nisu mogle zaobići. Sada su ga Iran,
Uzbekistan i Rusija, koje su ga postavile kao svjetovni tampon protiv paštunskog
fundamentalizma, smatrali jedinim vođom koji je sposoban spasiti sjever od talibana.2
Ako je uopće i imao kakvu trajnu karakternu crtu bilo je to njegovo duboko protivljenje
ekstremističkom fundamentalizmu i paštunskih frakcija još prije uspona talibana.
Grad Mazar, nekad živopisno mjesto na drevnom Putu svile, ponovno je steklo važnost
kao ključna postaja u novoj masovnoj krijumčarskoj trgovini između Pakistana, Srednje
Azije i Irana. Dostum je osnovao vlastitu zračnu kompaniju "Balkh Airlines" kojom je
krijumčarenu robu dopremao iz Dubaija dok mu je prijevoz kamionima do granice
srednjoazijskih zemalja, udaljene samo stotinu i deset kilometara od Mazara, osiguravao
stalan prihod od tranzitnih poreza i carina. Mazarske su tržnice bile pune ruske votke i
francuskih parfema za uzbečke vojnike odane piću i ženama. Ali, za razliku od drugih
lokalnih zapovjednika, Dostum je imao učinkovitu upravu u kojoj su zdravstvo i
obrazovanje dobro funkcionirali. Na Sveučilištu Balh u Mazaru, jedinom sveučilištu u
zemlji koje je normalno radilo, studiralo je oko 1800 djevojaka, većinom odjevenih u
suknje i s visokim potpeticama.

Zajamčio je sigurnost desetcima tisuća izbjeglica iz Kabula koji su otuda bježali u

nekoliko valova od 1992. i našli utočište u Mazani, gradu koji su smatrali posljednjom
tvrđavom mira. U Mazar su se preselili i poznati afganistanski pjevači i plesači koji više
nisu mogli nastupati u Kabulu. Mazar je bio i grad hodočasnika. Svakodnevno su stizale
tisuće ljudi na molitvu na Alijevu grobu, popločanu plavom keramikom. Ali je bio rođak
i zet proroka Muhameda i četvrti halifa islama, kojega šiiti posebno štuju. Vjeruje se daje
pokopan u danas najveličanstvenijoj džamiji i najsvetijem mjestu u Afganistanu. Pokraj
grada Mazara nalaze se ruševine grada Balha, koji su arapski okupatori u sedmom
stoljeću nazvali "majkom svih gradova". U njemu je propovijedao Zaratustra prije gotovo
tri tisuće godina, tu je Aleksandar Veliki postavio logor a u tom je gradu rođen i perzijski
pjesnik Rumi. Balh je cvjetao kao središte neprekidne civilizacije i zoroastri-zma,
budizma i islama dok ga 1220. nije porušio Džingis Kan pa je nakon toga postao
središtem kulture i trgovine.

Dostuma su štovali zbog jednostavne činjenice daje njegov grad u posljednjih osamnaest
godina rata ostao netaknut. Žitelji Mazara nisu nikada bili izloženi bombardiranju ni
uličnim borbama od kojih su stradali drugi gradovi. Međutim, sve će se to ubrzo
promijeniti. Povijest uzbečkih klanova sastoji se od nepregledne priče krvnih osveta,
borbe za vlast, pljački, paleža i razmirica zbog žena. Omiljeni uzbečki sport zvan
bozkoši, stoje vrsta pola u kojemu jahači nastoje bičevima dohvatiti leš koze s
odrubljenom glavom, uvijek se koristi kod opisivanja uzbečke politike. U tom sportu
nema ni momčadi ni pravila što je dobra analogija Dostumovih odnosa prema njegovoj
subraći časnicima.
Postojala je oštra svađa između Dostuma i njegova prvog pomoćnika, generala Malika
Pahlavana. Dostum je bio optužen za ubojstvo Malikova brata, generala Rasula
Pahlavana, ubijenog u jednoj zasjedi u lipnju 1996., zajedno s njegovih petnaest
tjelohranitelja. Ta svađa i strah daje Dostum već izdao zapovijed i za Malikovo ubojstvo,
potpomognuti talibanskim mitom i obećanjima da će dobiti vlast, potaknuli su Malika da
izda Dostuma, stoje 19. svibnja 1997. i učinio pozvavši
talibane da mu pomognu svrgnuti Dostuma.3 Maliku su se pridružila još trojica starijih
uzbečkih generala, njegov polubrat Gol Muhamed Pahlavan, Gafar Pahlavan i Madžid
Ruži. Nadalje, Dostum nije svojim vojnicima podijelio plaće čitavih pet mjeseci pa je
među njima dolazilo do pobuna.
Talibani su od Herata i Kabula brzo napredovali prema sjeveru. Kako su sjeverne
pokrajine, jedna za drugom, padale u ruke tog neprirodnog saveza između Paštuna i
Uzbeka iz Malikove baze u pokrajini Farjab, Dostum je s 135 časnika i vojnika najprije
pobjegao u Uzbeki-stan a potom u Tursku. Na putu za Termez, na granici između
Uzbeki-stana i Afganistana, morao je američkim dolarima podmititi vlastite vojnike kako
bi propustili njegov konvoj. To je za talibane bila bogom dana prigoda, ali nisu ništa
naučili iz svojih dotadašnjih pobjeda nad drugim gradovima, u kojima nisu pristali
podijeliti vlast s ostalim zapovjednicima, gdje su i dalje bili politički kruti i nisu željeli
ublažiti šerijatski zakon i uskladiti ga s etničkim potrebama naroda. Ako je Malik mislio
da će mu talibani dati na sjeveru zemlje onakvu autonomiju kakvu je od 1992. uživao
Dostum, grdno se prevario. Bio je to sporazum s đavlom koji se raspao za samo nekoliko
sati.
Kad je u Mazar, u terenskim vozilima pod zapovjedništvom mule Abdul Razaka (čovjeka
koji je izdao zapovijed za Nadžibulahovo ubojstvo), ušlo 2500 do zuba naoružanih
talibanskih vojnika, odbili su podijeliti vlast s Malikom i ponudili mu beznačajno mjesto
zamjenika ministra vanjskih poslova u kabulskoj vladi. Talibani, od kojih većina nije
nikada ranije bila na sjeveru zemlje, bahato su počeli razonižavati žestoke uzbečke i
hazarske vojnike, preuzimati džamije, iz kojih su objavljivali uspostavu šerijatskog
zakona, zatvarati škole i sveučilišta i uklanjati žene s gradskih ulica. Bio je to recept za
katastrofu u gradu u kojemu je živjela složena mješavina nacionalnih i vjerskih skupina i
koji je oduvijek bio najotvoreniji i najliberalniji grad u zemlji.

Pakistanski diplomati i djelatnici ISI-a doletjeli su u Mazar kako bi pomogli talibanima u

postizanju novog sporazuma, jer se stari već raspadao. Potom je Islamabad i dalje
pogoršavao situaciju tako stoje prerano priznao talibane kao legitimnu vlast u
Afganistanu i nagovorio Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate da učine to
isto.4 Uzbeci su ranijim dogovorom bili zavedeni, jer su povjerovali kako se radilo o
sporazumu o podijeli vlasti a onda su shvatili da se radi o ta-libanskom preuzimanju
vlasti. Malik je uhvaćen u klopku jer je osim izdaje Dostuma učinio još jednu veliku
pogrešku - talibanima je predao Ismaila Hana, koji se protiv njih borio u Farjabu.5
Dana 28. svibnja 1997., u popodnevnim satima, izbile su razmirice jer se jedna skupina
Hazara odbila razoružati. Nastupio je pravi pakao. Na ustanak su se digli najprije
mazarski Hazari a onda i sav narod. Kako nisu bili obučeni za uličnu borbu i nisu
poznavali labirint mazarskih ulica, talibani su padali kao lake žrtve u svojim terenskim
vozilima, u slijepim ulicama, panično bježeći pred vatrenom paljbom iz kuća i s krovova.
Za petnaest sati žestokih borbi na ulicama Mazara ubijeno je oko šesto talibana a više od
tisuću ih je zarobljeno u zračnoj luci dok su pokušali pobjeći. Ubijeno je ili zarobljeno
deset najviših talibanskih političkih i vojnih čelnika. Među uhićenima su bili ministar
vanjskih poslova mula Muhamed Gaus, mula Razak i guverner središnje banke mula
Ehsanulah. Malikovi su vojnici odmah počeli pljačkati grad, uključujući i predstavništva
organizacija UN-a, i tako prisilili UN da napusti grad. Ubijeni su i deseci pakistanskih
studenata.
Malikove su snage brzo povratile četiri sjeverne pokrajine (Tahar, Farjab, Džouzdžan i
Sar-e Pol) koje su talibani osvojili prije samo četiri dana a došlo je i do snažnih borbi za
još tri sjeverne pokrajine (Balh, Samangan i Kunduz). Kako su svi putovi bili zatvoreni,
zarobljeno je na tisuće talibanskih vojnika i na stotine pakistanskih studenata koji su
potom pobijeni i pokopani u masovne grobnice. Na jugu zemlje Masud je iskoristio tu
priliku i krenuo u protunapad u kojemu je opet osvojio Džabal ul-Seradž kod južnog
ulaza u tunel Salang. Minirao je ulaz u tunel i tako uhvatio u klopku talibane koji su još
uvijek bili na sjeveru i pokušavali pobjeći cestom prema Kabulu.
Masud je povratio još jedan dio područja oko Kabula i nekoliko gradova na sjeveroistoku
zemlje koji su samo tjedan dana prije toga pali u talibanske ruke. Ubijene su ili zarobljene
daljnje stotine talibana. U međuvremenu su i Hazari, potaknuti pobjedom u Mazani,
krenuli u protunapad i tako probili devetomjesečni talibanski obruč oko svojega područja,
Hazaradžata. Na ulazu u bamijansku dolinu talibanske su snage potisnute pa su Halilijeve
snage počele napredovati južno prema Kabulu i tisuće Paštuna iz tamošnjih sela natjerale
u bijeg u glavni grad.

Bio je to najveći poraz talibana otkako su se, prije trideset mjeseci, pojavili, u namjeri da
osvoje zemlju. Tijekom desetotjednih borbi, od svibnja do srpnja, talibani su izgubili više
od tri tisuće vojnika, poginulih i ranjenih, a još oko tri tisuće i šest stotina ih je
zarobljeno.6 Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa na objema je
stranama ranjeno više od sedam tisuća vojnika i civila. Od svibnja do srpnja ubijeno je
više od 250 Pakistanaca a 550 ih je zarobljeno, stoje Islamabad dovelo u vrlo neugodan
položaj. Moral talibana je potonuo jer su izgubili i neke od najboljih i najiskusnijih
jedinica s prvih crta bojišnica.
Mula Omar poslao je hitan poziv studentima u Pakistanu da dođu pomoći talibanima.
Opet su zatvorene pakistanske medrese i u redove talibana stiglo je pet tisuća novaka,
Pakistanaca i Afganistanaca. Tali-banska je situacija bila tako ozbiljna daje čak i tajnoviti
mula Omar bio prisiljen izići iz svog skrovišta u Kandaharu i po prvi put posjetiti Kabul
kako bi se sastao sa svojim zapovjednicima i podignuo moral svojih vojnika.
Talibani su bili prisiljeni novačiti sve veći broj ljudi iz paštunskih plemena ogranka
Gilzai na istoku Afganistana i iz Pakistana. Ali, oni su zahtijevali političku cijenu koju
talibani nisu bili spremni platiti. Pripadnici plemena Gilzai, nekad glavni borci protiv
sovjetskih snaga, nisu željeli biti topovska hrana talibanima ako ne budu adekvatno
zastupljeni u talibanskim šurama (vijećima), u kojima su većinu imali pripadnici ogranka
Durani. Pridružit će im se ako dobiju udio u vlasti. Pripadnici ogranka Gilzai koji su bili
zapovjednici u talibanskoj vojsci bili su krajnje kritični prema talibanskoj taktici u
Mazani. "U Ma-zaru je napravljeno previše pogrešaka. Do prvog dogovora između
Malika i talibana došlo je prebrzo. Taj je sporazum trebalo podrobnije raspraviti kako bi
se uspostavio međusobni dijalog. Napravljene su i brojne vojne pogreške", rekao mije u
Kabulu, u srpnju 1997., Džala-ludin Hakani, vodeći talibanski zapovjednik iz redova
istočnih Paš-tuna.
Hakani, koji je bio zapovjednik talibanskih snaga na kabulskoj fronti, bio je paštunski
zapovjednik veteran iz mjesta Host u pokrajini Paktiji a talibanima se pridružio 1995. Bio
je jedan od najslavnijih zapovjednika iz rata protiv Sovjetskog Saveza. Iako je postavljen
za ministra u kabulskoj vladi i on i drugi članovi vlade koji nisu bili iz Kandahara bili su
ogorčeni činjenicom da nisu sudjelovali u procesu odlučivanja, koji se zbivao u
Kandaharu, pod vodstvom Omara, a ne u Kabulu.7 Nakon poraza u Mazani talibani su
mu dali veliku svotu novca da prikupi tri tisuće novaka iz redova paštunskih plemena
ogranka Gilzai. Hakani je s novim ljudima stigao na kabulsku frontu, ali kako nije mogao
donositi vojne odluke, a i zbog činjenice da su bili pod zapovjedništvom kandaharskih
časnika, došlo je do masovnog dezertiranja. Nakon dva mjeseca ostalo mu je samo tristo
novaka. Ta-libane je još više uznemirivala činjenica da su stanovnici sela oko Kandahara
odbijali poslati svoje sinove u talibansku vojsku. Tako su talibani po prvi put bili suočeni
s problemom novačenja i pomanjkanja ljudstva.

Među državama Srednje Azije to krvoproliće u samom susjedstvu izazvalo je paranoidnu

reakciju jer su smatrali kako će se rat proširiti na njihova područja i kako će tisuće
afganistanskih izbjeglica prijeći njihove granice. Napravili su do tada nezabilježen potez -
u cijeloj su regiji pojačali mjere vojne sigurnosti. Oko 3000 ruskih vojnika na
uzbekistansko-afganistanskoj granici, 25.000 ruskih vojnika na tadžikistansko-
afganistanskoj granici, ruski graničari u Turkmeniji kao i razne lokalne vojne jedinice na
tom području stavljene su u stanje najviše pripravnosti. Uzbekistan i Tadžikistan zatvorili
su granice prema sjevernom Afganistanu. Uzbečki su vojni helikopteri u Termezu
prevozili vojne patrole dok su vojnici postavljali maskirane tenkove i osiguravali most
preko rijeke Amu Darja, koji spaja Afganistan sa Srednjom Azijom.

Rusija je ponudila da će poslati deset bataljuna u Kirgistan nakon jednog apela

kirgistanskog predsjednika Askara Akajeva, iako ta zemlja ne graniči s Afganistanom.
Rusija i Kazahstan organizirali su hitan sastanak Zajednice neovisnih zemalja kako bi
raspravili krizu na tom području, a na sastanku je ruski ministar vanjskih poslova
Jevgenij Primakov obećao "vrlo oštru i učinkovitu akciju Rusije" ako talibani krenu u
daljnje pohode. Turkmenija, koja se sama proglasila neutralnom i koja graniči sa
zapadnim Afganistanom, uspostavila je poslovne odnose s talibanima ali su Turkmene
uznemirile borbe oko Mazara. Po prvi je put devet tisuća afganistanskih Turkmena prešlo
granicu Turk-menije i tamo zatražilo utočište.
Iran je izjavio kako će i dalje podupirati antitalibanski savez pa je pozvao Rusiju, Indiju i
zemlje Srednje Azije da mu u tome pomognu. Iranski je ministar vanjskih poslova, Ali
Akbar Velajati, apelirao na Ujedinjene narode da interveniraju. Talibani su bili bijesni na
sve svoje susjede. "Iran i Rusija se miješaju i pomažu protivničkoj strani. Dali su joj
zrakoplovstvo kako bi mogli bombardirati naše položaje. Iran dnevno šalje u Mazar do
dvadeset dva leta s naoružanjem", izjavio je mula Muhamed Abas, talibanski ministar
zdravstva.8 Iranski diplomati i njihove kolege iz srednjoazijskih zemalja uputili su oštru
optužbu Pakistanu jer ne samo da pomaže talibanima nego i laže i krši svečano obećanje
koje je dao premijer Navaz Šarif samo tjedan dana prije ta-libanske ofenzive. Najednom
sastanku na vrhu regionalnih zemalja u Ašhabadu, glavnom gradu Turkmenije, Šarif je
obećao da će zauzdati talibane i spriječiti širenje rata prema sjeveru. "Vjerodostojnost
Pakistana u Srednjoj Aziji sada je ravna nuli", rekao mi je jedan stariji uzbečki
diplomat.9
Međutim, dolazak talibana na sjever doista je imao koristan učinak na četverogodišnji
građanski rat u Tadžikistanu jer je obje zaraćene strane prisilio da ubrzaju pregovore iz
straha od talibana. Konačno je 27. lipnja 1997. u Moskvi postignut mirovni sporazum
između tadzikistanske vlade i islamističke oporbe, kojemu su pripomogli Rusija i UN.
Taj je sporazum bio velik poticaj Masudu jer mu je Rusija opet mogla slati opskrbu iz
baza u Tadžikistanu. Dopušteno mu je koristiti zračnu luku u Kuliabu u južnom
Tadžikistanu, kamo je stizala opskrba iz Rusije i Irana a on ju je prevozio dalje u Dolinu
Pandžšir.

Tada je antitalibanski savez pokušao učvrstiti svoje redove osnivanjem novoga političkog
saveza, koji je morao uzeti u obzir Dostu-mov silazak s političke pozornice. Dana 13.
srpnja 1997. osnovali su "Ujedinjenu islamsku i nacionalnu frontu za spas Afganistana " i
proglasili Mazar svojim glavnim gradom. Ponovno su imenovali Burha-nudina Rabanija
predsjednikom a Masuda ministrom obrane i dali obećanje kako će osnovati novu vladu u
kojoj će biti plemenski i islamski vođe ali i tehnokrati. Ali, taj je savez bio osuđen na
propast jer su opet razlike između Malika, Masuda i Halilija spriječile zajedničko
djelovanje Uzbeka, Tadžika i Hazara. U korijenu njihova raspada bilo je nepovjerenje
drugih vođa prema Maliku nakon niza njegovih izdaja. Malik prije toga nije uspio
spriječiti talibansku vojsku na sjeveru, koja je imala 2500 vojnika, da zauzme grad
Kunduz i njegovu zračnu luku. Talibani su tu enklavu još više ojačali tako što su
svakodnevno zrakoplovima dopremali ljudstvo i opremu iz Kabula. Malik nije mogao ili
nije želio istjerati talibane sa sjevera ali se zato Masud sve više približavao Kabulu.
Sredinom srpnja Masud je sjeverno od Kabula pokrenuo stanje s mrtve točke tako stoje
ponovno osvojio Čarikar i zračnu bazu Bagram i pritom pobio daljnjih nekoliko stotina
talibanskih vojnika. U rujnu su Masudove snage opet stigle na samo tridesetak kilometara
od Kabula. Obje su zaraćene strane ispaljivale rakete i artiljerijsku vatru što je daljnjih
180.000 civila natjeralo u bijeg iz bogate Doline Šomali (Sjeverne doline), sjeverno od
Kabula, koja se našla na prvoj crti bojišnice. Povlačeći se iz Doline Šomali talibani su
zatrovali izvore vode i minirali male kanale za navodnjavanje i brane kako se lokalno
tadžičko stanovništvo ne bi ubrzo vratilo. Ne samo daje taj rat raseljavao i ubijao civile
nego je počeo uništavati i njihova osnovna sredstva za život i kabulski poljoprivredni
pojas pretvarati u pustinju.
Antitalibanski savez je do tada uspio napraviti golemi luk od 180 stupnjeva oko Kabula.
Zapadno i sjeverno od grada bile su Masudove snage a Halilijevi su Hazari držali
područja istočno i južno od grada.

Kako su rasla nagađanja o njihovu mogućem napadu na Kabul talibani su i dalje bili
uvjereni da su njihovi protivnici previše podijeljeni a da bi napali glavni grad. "Protivnike
smo podijelili na dva dijela tako što smo postavili svoje snage u Kunduzu. Sjeverne su
skupine međusobno posvađane. Drugi se uzbečki generali ne mogu pouzdati u Malika.
Već ih je jednom izdao i on se sada nastoji samo spasiti. Nijedna skupina nije dovoljno
snažna da sama napadne talibane tako da se moraju pokušati ujediniti ali im to nikada
neće uspjeti", rekao je Ha-kani.
Činilo se da su dvojbe u Malikovu lojalnost opravdane, kad su ga talibanske snage u
rujnu iznenada napale u Kunduzu. Talibani su se probili iz svoje tamošnje enklave i uz
pomoć paštunskih plemena s tog područja krenuli u još jedan napad na Mazar. Dana 7.
rujna 1997. zauzeli su grad Tašhorgan i stvorili paniku u Mazani. Dok su napredovali u
smjeru Mazara došlo je do žestokih borbi između uzbečkih snaga lojalnih Maliku i drugih
snaga lojalnih Dostumu. Dostumova je vojska spalila Malikovu kuću pa je Malik
pobjegao u svoju bazu u pokrajini Farjab a odatle u Turkmeniju i konačno u Iran. U
jednoj dramatičnoj prekretnici Dostum se iz izgnanstva iz Turske vratio u Mazar i okupio
svoje snage kako bi potukao Malikove pobornike i potisnuo talibane iz predjela Mazara.
Mazar je zapao u kaos jer su Uzbeci ponovno opljačkali neke dijelove grada i sjedišta
organizacija UN-a i prisilili humanitarne djelatnike da po drugi put u godini dana napuste
taj grad. Dok su se talibani povlačili ubili su najmanje trideset Hazara šiita u selu
Kazilabad južno od Mazara a možda i nekoliko stotina. "Talibani su prohujali kroz ovo
selo poput oluje. Ubili su oko sedamdeset ljudi, nekima su prerezali grkljane, a neke su
žive oderali", izjavio je Sohrab Rostam, čovjek koji je preživio taj pokolj.
Dok su se talibani povlačili prema Kunduzu, Dostum je pokušao učvrstiti svoj položaj ali
su Mazar praktički preuzele hazarske skupine pa je Dostum bio prisiljen napustiti tu
uzbečku prijestolnicu i osnovati bazu u Šiberganu. Oštre tenzije između Uzbeka i Hazara
oslabile su antitalibanski savez pa je Dostum ipak morao pridobiti Malikove pobornike.
Učinio je to tako što je razotkrio strahote koje je Malik počinio. Dostumove su snage
otkopale dvadeset masovnih grobnica blizu Šibergana u pustinji Dašt-e Laili u pokrajini
Džouzdžan gdje je pobijeno i zakopano više od dvije tisuće talibanskih ratnih
zarobljenika. Dostum je za taj pokolj optužio Malika, ponudio je talibanima pomoć oko
prijevoza tijela i pozvao UN da provedu istragu. U znak dobre volje oslobodio je oko
dvjesto talibanskih zarobljenika.12
U naknadnoj istrazi UN-a utvrđeno je da su zarobljenici prije smrti mučeni i
izgladnjivani. "Njihova je smrt bila zastrašujuća. Odvodili su ih iz zatvora govoreći im
kako će biti razmijenjeni a onda su ih kamionima odvozili do bunara koji su često
koristili pastiri i u kojima je voda bila duboka oko 10 do 15 metara. U bunar su bacani
živi a ako bi pružili otpor prvo bi ih ustrijelili a onda bacili. Kad bi napunili bunar pucali
bi iz pušaka i bacali u nj granate i na kraju bi ga zatrpali buldožerom", izjavio je posebni
izvjestitelj UN-a Paik Chong-Hyun koji je pregledao te zajedničke grobnice.

Kasnije su se pojavili i svjedoci iz čijih je izvješća postalo jasno kako se dogodilo strašno
etničko čišćenje. General Šalim Sahar, vojni časnik odan Maliku, kojega je Dostum
zarobio, izjavio je: "Po noći kad bi se spustio mrak i u tišini, uzimali smo oko 150
talibanskih zarobljenika, povezali im oči, svezali im ruke na leđima i odvozili ih u
zatvorenim kamionima u pustinju. Tamo bi ih poredali, po desetoricu, uz rub iskopanih
rupa i otvorili paljbu. To je trajalo oko šest noći".14 Osobito je strahotna bila uporaba
kontejnera jer će ih obje strane sve više rabiti kao metodu ubijanja. "Kad smo izvlačili
tijela iz kontejnera koža im je od vrućine i nedostatka kisika bila spaljena i gotovo crna",
izjavio je jedan drugi Malikov general i dodao kako je u kontejnerima umrlo 1250
talibana.
Katastrofa na sjeveru zemlje i snažne borbe što su uslijedile cijeloga ljeta samo su
povećale etničke podjele između talibana Paštuna i nepaštunskih naroda u Afganistanu.
Zemlja je bila praktički podijeljena na sjever i jug i na Paštune i nepaštune. Sve su strane
provodile etničko čišćenje i vjerske progone. Talibani su pobili cijela sela Haza-ra šiita i
protjerali tadžičke seljake iz Doline Šomali. Uzbeci i Hazari pobili su na stotine
talibanskih ratnih zarobljenika i žitelja paštunskih sela na sjeveru i oko Kabula. I Hazari
šiiti protjerivali su Paštune iz njihovih domova samo zato što su suniti. U borbama
tijekom posljednjih nekoliko godina protjerano je više od 750.000 ljudi - na sjeveru oko
Mazara, na bojišnici oko Herata i oko Kabula - što je potaknulo novu izbjegličku krizu u
trenutku kad su predstavnici UN-a pokušavali nagovoriti izbjeglice koje su još uvijek
živjele u Pakistanu da se vrate kućama. Također, susjedne su zemlje manipulirale
podjelama unutar Afganistana i tako ih produbljivale, jer su sve zemlje povećavale
pomoć nekoj od zaraćenih strana. To je samo pogoršavalo podjele među etničkim
skupinama. Osim patnje civila najveću štetu od jačanja borbi pretrpjeli su Ujedinjeni
narodi. Posrednik UN-a Norbert Holl nije uspio uvjeriti talibane da su Ujedinjeni narodi
neutralni u pokušaju uspostave mira niti je uspio uvjeriti protivničku stranu da će
Ujedinjeni narodi štititi interese etničkih manjina. Niti mu je uspjelo izvršiti pritisak na
zemlje u toj regiji da prestanu naoružavati zaraćene strane u Afganistanu. Nitko nije imao
povjerenja u Ujedinjene narode i svi su ih ignorirali. Holl je u jednoj otvorenoj izjavi
okrivio vanjske sile za neprestano upletanje kao i zaraćene strane za krutost. "Pregovori
su došli do mrtve točke, jednostavno ne možemo nastaviti pregovarati kako bi trebalo. Ne
smatram da su afganistanski vođe nečije marionete ali netko im ipak šalje naoružanje",
izjavio je Holl.15 Nakon mjesec dana podnio je ostavku.

Pokazalo se da najveću zapreku predstavlja talibansko vodstvo, neupućeno u proceduru

UN-a pa čak i u povelju UN-a. Mula Omar odbio se sastati s Hollom, stoje prouzročilo
prijezir unutar tima UN--a, dok su drugi talibanski vođe javno izrugivali nastojanja UN-a
oko postizanja obustave vatre. Prijezir talibana prema UN-u povećao se nakon njihova
poraza u Mazani a još više nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a odbilo poduzeti mjere u
svezi s pokoljem u Mazani i predati talibanima mjesto Afganistana u UN-u koje je još
uvijek držao predsjednik Rabani.
Talibani su imali nekoliko nerealnih dvojbi glede UN-a koje nije bilo moguće raspršiti
nikakvom diplomacijom. Bili su uvjereni kako UN, u dogovoru sa zapadnim silama, kuje
urotu protiv islama i njihova šerijatskog zakona. Osim toga, optužili su UN da su pod
utjecajem zemalja u toj regiji i da zato odbijaju priznati njihovu vladu. Kriza unutar UN-a
dogodila se u vrijeme kad je UN bio suočen sa smanjenjem donacija bogatih zemalja za
programe pomoći Afganistanu jer je zbog dugotrajnog rata došlo do "zamora donatora".
Donacije su se i nadalje smanjivale zbog talibanske diskriminacije prema ženama.
Buduće operacije humanitarne pomoći u Afganistanu ovisile su o tome hoće li
predstavništva UN-a uspjeti uvjeriti talibane da ublaže diskriminaciju među spolovima,
što su talibani odbili učiniti. Nekoliko zapadnih nevladinih organizacija obustavilo je
svoje humanitarne programe u Kabulu jer im talibani nisu dopustili da i dalje pomažu
ženama. Talibani su na sjeveru zemlje dva put prisilili nevladine organizacije da napuste
to područje a potom se više nisu ni vratile.
Pobornici tvrde linije među talibanima snažno su se zalagali za poticanje krize s
predstavništvima humanitarnih organizacija UN-a kako bi ih mogli istjerati s područja
pod talibanskom vlašću, uz izgovor da njihove agencije promiču zapadne svjetovne
nazore među lokalnim stanovništvom. Potkraj rujna direktorima triju agencija UN--a u
Kandaharu naloženo je da napuste zemlju nakon što su izrazili prosvjed zbog toga što je
jedna odvjetnica u službi visokog predstavnika UN-a za izbjeglice (UNHCR-a) bila
primorana razgovarati s taliban-skim dužnosnicima iza zavjese kako joj ne bi vidjeli lice.
UNHCR je u rujnu suspendirao sve svoje programe jer su talibani uhitili četvero njegovih
zaposlenika koji su bili afganistanski državljani. Organizacija Spasite djecu obustavila je
nekoliko programa jer su talibani odbili dopustiti ženama polaziti predavanja o
opasnostima od mina. Postajalo je nemoguće osiguravati humanitarnu pomoć
stanovništvu bilo kojeg područja Afganistana bez obzira na to što se približavala zima i
što su nestašice hrane bivale sve češće.
Odnos talibana prema ženama donio im je golem negativan publicitet i međunarodnu
kritiku kad je talibanska vjerska policija, 28. rujna 1997. u Kabulu, uhitila i tri sata
zadržala europsku predstavnicu za humanitarna pitanja Emmu Bonino i devetnaestero
zapadnih novinara i humanitarnih djelatnika. Bili su u obilasku ženskog odjela jedne
bolnice koji je financirala Europska unija kad su uhićeni novinari koji su pratili gospođu
Bonino jer su fotografirali pacijentice a - talibani su zabranili svako fotografiranje.
"Ovo pokazuje kako narod ovdje živi u stanju terora", rekla je gospođa Bonino
novinarima u Kabulu.16 Talibani su se ispričali ali je zadan još jedan udarac spremnosti
Zapada za financiranje humanitarne pomoći Afganistanu. Potom su talibani izjavili kako
će razdvojiti kabulske bolnice i neće dopustiti da se žene liječe zajedno s muškarcima - a
u cijelom je Kabulu postojala samo jedna ženska bolnica.
Clintonovoj je administraciji bivalo sve teže i dalje gajiti naklonost prema talibanima.
Snažne američke feminističke skupine lobirale su u Washingtonu u korist afganistanskih
žena. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright izrekla je u rujnu do tada
najoštriju kritiku SAD-a prema talibanima. Za svog posjeta Islamabadu, 18. studenog
1997., izjavila je: "Mi se protivimo talibanima zbog njihova protivljenja ljudskim
pravima i odvratna odnosa prema ženama i djeci i velikog nedostatka poštovanja prema
dostojanstvu čovjeka". Ta njezina izjava shvaćena je kao značajan pokazatelj američkog
udaljavanja i od talibana i od pakistanske potpore talibanima. Međutim činilo se kako
talibane ni najmanje ne brinu ti međunarodni pritisci. Zapravo, prouzročili su još veće
protuzapadno raspoloženje. U Pakistanu i Kandaharu uleme su rekle Omaru da bi trebao
iz Afganistana istjerati sve humanitarne organizacije jer su one samo špijuni neprijatelja
islama.17
U namjeri da poboljša posredovanje UN-a, glavni tajnik UN-a Kofi Annan izdao je nalog
bivšem alžirskom ministru vanjskih poslova Lahdaru Brahimiju da obiđe to područje i
Vijeću sigurnosti UN-a podnese izvješće. Nakon stoje Brahimi, od 14. kolovoza do 23.
rujna, posjetio trinaest zemalja u toj regiji, uključujući i Afganistan, donio je zaključke
koji će potaknuti jači međunarodni pritisak na okolne zemlje da prestanu slati pomoć i
oružje zaraćenim stranama. Annan je u listopadu u Ujedinjenim narodima osnovao
"Skupinu zainteresiranih zemalja". U toj skupini stoje dobila nadimak "Šest plus dvije",
bilo je šest Afganistanu susjednih zemalja te Rusija i Sjedinjene Američke Države.18
Brahimi se nadao kako će taj forum potaknuti Iran na pregovore s Pakistanom i istodobno
ponovno uključiti Washington u napore oko postizanja mira. Osim toga, taj je potez imao
svrhu provesti embargo na uvoz oružja u Afganistan i potaknuti pregovore između
zaraćenih strana.

Nakon tih koraka Annan je sredinom studenoga Vijeću sigurnosti UN-a podnio oštro
izvješće o Afganistanu u kojemu je po prvi put beskompromisno upotrijebio teške riječi i
optužio zemlje na tom području, poglavito Iran i Pakistan, za poticanje sukoba. Rekao je
da te zemlje koriste UN kao smokvin list kako bi i dalje pomagale zaraćenim stranama.19
"Strana vojna i financijska pomoć šalje se u nesmanjenim količinama što podgrijava rat i
zaraćenim stranama oduzima stvarni interes za postizanje mira" izjavio je Annan i dodao:
"Nesmanjena potpora tih vanjskih sila kao i nezainteresiranost drugih zemalja koje nisu
izravno uključene svode diplomatske inicijative na irelevantne čimbenike". Annan nije
poštedio ni lokalne vojne zapovjednike, rekavši: "Afganistanski se vođe ne žele uzdići
iznad svojih lokalnih interesa i početi zajedno djelovati u smjeru nacionalne pomirbe.
Čini se kako u Afganistanu ima previše skupina, lokalnih vođa, terorista, trgovaca
drogom i ostalih koji s ratom puno dobivaju a s mirom bi puno izgubili".20
Kasnije se u Teheranu obratio sastanku na vrhu Organizacije islamske konferencije i bez
uvijanja kritizirao njihove apatične pokušaje rješavanja toga sukoba. Činilo se kako
Afganistan, nakon dugogodišnjega nemara međunarodne zajednice, postaje predmetom
međunarodnih diplomatskih rasprava, ali to nije zadovoljilo talibane, odlučne u namjeri
da osvoje sjever zemlje, ni njihove protivnike, jednako odlučne oduprijeti se toj njihovoj
namjeri.

Peto poglavlje
AMIJAN 1998. - 1999.god RAT BEZ PREDAHA
U domovini Hazara u središnjem Afganistanu, zvanoj Hazaradžat, temperatura je bila
ispod ništice. U podnožju visokih snježnih nanosa, što su prekrivali vrhove planinskog
lanca Hindukuša koji okružuje Bamijan, hazarska su se djeca, proširenih trbuha i
ispijenih obraza, igrala "talibana", što je bila njihova verzija igre policajaca i lopova.
Među Hazarima je vladala glad pa se igra sastojala od toga da djeca hvataju u zamku
talibanski konvoj pšenice, kradu im pšenicu i nose je kući svojim gladnim obiteljima. Ta
su djeca živjela od korijenja, šumskih bobica i ono malo krumpira što su im roditelji
uspijevali uzgojiti na malim, uskim njivama među kamenjem, na strmim planinskim
obroncima. Hazaradžat ima samo 10% obradive zemlje a te im je godine propala ljetina
pšenice i kukuruza.
Ali, oni su gladovali i jednostavno zato što su Hazari. Godine 1997., u namjeri da ih
prisile na predaju, talibani su zatvorili sve prilazne puteve s juga, zapada i istoka. Pomoć
sa sjevera nije bilo moguće dopremiti zbog bezvlađa i nereda, nestašice hrane na tom
području a i zbog toga što su zimski snjegovi potpuno zatvorili planinske prolaze pa
konvojima hrane nije bilo moguće doprijeti do Bamijana koji je smješten na nadmorskoj
visini od 2250 metara. Među Hazarima u pokrajini Bamijan, kojih je bilo 300.000, već je
vladala glad, a od nedostatka hrane patili su i njihovi sunarodnjaci u susjednim
pokrajinama Gor, Vardak i Gazna, gdje ih je bilo 700.000, što znači daje svih milijun
Hazara zahvatila glad.

UN i Svjetski program za hranu (World Food Program, WFP) već su mjesecima vodili
mučne pregovore s talibanima da propuste konvoje pomoći za Hazare ali su ih talibani
uporno odbijali. Ono što je još više ogorčilo UN bila je činjenica daje Pakistan odlučio
talibanima poslati 600.000 tona pšenice a da im nije postavio zahtjev da obustave
blokadu Bamijana. Bio je to prvi put u dvadeset godina rata da je jedna strana primijenila
hranu kao oružje protiv druge strane što je odražavalo jačanje etničkih i plemenskih
podjela koje su razdirale Afganistan.
Hazari su s Paštunima uvijek izvlačili deblji kraj ali nikada u tolikoj mjeri. Prema jednoj
teoriji ti niski zdepasti ljudi s naglašenim mongolskim crtama lica potomci su Džingis
Kanovih mongolskih ratnika, domaćih Tadžika i drugih turkijskih naroda. Godine 1222.
branitelji Bamijana ubili su unuka Džingis Kana nakon čega je hazarski narod iz osvete
masakriran.1 Bamijan je prije toga, cijelo jedno tisućljeće, bio središte budizma u Indiji i
važno odmorište, zvano seraj, za karavane deva na drevnom Putu svile, koji je povezivao
Rimsko carstvo sa Srednjom Azijom, Kinom i Indijom. Bamijan je, nakon stoje tim
područjem zavladao islam, ostao zaštitnik i glavno središte budizma za cijelu Srednju
Aziju i Indiju. Korejski svećenik po imenu Hui-chao, koji je bio u tom gradu 827. godine,
zapisao je daje kralj Bamijana još uvijek bio budist i tek će u jedanaestom stoljeću
Gaznevidi prihvatiti islam na tom području.
Grad još uvijek nadvisuju dva golema kipa Bude iz drugog stoljeća po Kr., zapravo likovi
Bude uklesani u visokim stijenama. Ta dva kipa, jedan visok oko 50 a drugi oko 35
metara vrijeme je tako izgrizlo da su im glave nestale ali njihova veličina zadivljuje. Oba
kipa odražavaju klasične crte svih Buda azijskog potkontinenta ali su im tijela umotana u
grčke halje jer predstavljaju jedinstven spoj klasične indijske i srednjoazijske umjetnosti i
helenizma koji je u te krajeve donijela vojska Aleksandra Velikog. Ta dva kipa
predstavljala su jedno od čuda drevnoga svijeta i tamo su dolazili hodočasnici iz cijele
Kine i Indije.
U stijenama do kipova uklesane su spilje u kojima su nekada živjele tisuće budističkih
svećenika. U tim su se spiljama, prekrivenim drevnim štukaturama, smjestile tisuće
hazarskih izbjeglica iz Kabula. Kad su talibani osvojili Bamijan zaprijetili su da će
kipove Buda minirati što je potaknulo žestoke prosvjede budističkih zajednica u Japanu i
Šri Lanki. U međuvremenu su osam puta bombardirali planinsko područje iznad kipova
zbog čega su se u liticama i samim kipovima pojavile pukotine.

Hazaradžat je bio praktički neovisan sve do 1893. kad gaje osvojio paštunski kralj Abdul
Rahman koji je pokrenuo prvi program protiv Hazara u kojemu su tisuće Hazara pobijene
a tisuće odvedene u Kabul gdje su živjeli kao neslobodni kmetovi i sluge. Sve njihove
džamije dao je porušiti. Hazari, kojih po nekoj procjeni ima tri do četiri milijuna, najveća
su skupina muslimana šiita u Afganistanu. Neprijateljstvo temeljeno na vjerskoj
pripadnosti, tj. između dviju muslimanskih sekti, sunita i šiita, traje već stoljećima.
Paštuni su suniti a Hazari šiiti. Talibani su tu netrpeljivost još više produbili jer sve šiite
nazivaju munafikun, što znači licemjeri ili ljudi bez imalo pravog islama.
Ono stoje u talibanima izazivalo još veći bijes bila je činjenica da hazarske žene igraju
važnu ulogu u politici i društvu, čak i u vojsci, tj. u obrani svoje zemlje. U središnjem
vijeću hazarske stranke Hizb-i vahdat (Stranka jedinstva), koje ima osamdeset članova,
bilo je dvanaest žena od kojih su mnoge bile visoko obrazovane. Žene su bile zadužene
za humanitarne programe UN-a i za provedbu programa svoje stranke na području
osnovnog obrazovanja, zdravstvene skrbi i planiranja obitelji. Žene su često bile na
bojišnicama, rame uz rame s muškarcima, a neke su od njih u gradu Mazani u svibnju
ubijale tali-bane. Hazarke sa zvanjem sveučilišnih profesora, koje su pobjegle iz Kabula,
osnovale su u Bamijanu sveučilište, po svoj prilici najsiromašnije na svijetu jer su mu
učionice bile sagrađene od blata i slame, bez električne energije i grijanja i s vrlo malo
knjiga.

"Mi mrzimo talibane, oni su protiv svakog oblika civilizacije, protiv afganistanske
kulture, a napose protiv žena. Oni su okaljali islam i afganistanski narod" rekla mi je dr.
Humejra Rahi, koja je na tom sveučilištu predavala perzijsku književnost i postala
najveći pjesnik otpora. Talibanima se nije sviđao ni način odijevanja hazarskih žena. Dr.
Humejra Rahi i njezine kolegice nosile su suknje i čizme s visokim potpeticama. Poezija
Humejre Rahi prožeta je novom vjerom hazarskog naroda i samopouzdanjem što su ga
stekli nakon toliko stoljeća tlačenja dok su živjeli na milosti i nemilosti Paštuna.
"Pobjeda je vaša i Bog je s vama, pobjedonosna vojsko Hazaradžata. Neka grudi vaših
neprijatelja budu meta vaših puščanih cijevi. Vi ste pobjednici, pobjedom ovjenčani, Bog
je s vama. S vama su moje ponoćne molitve i moj jutarnji plač i dječji uzdasi 'O Bože, o
Bože!' I suze i uzdasi obespravljenih."2
Unatoč opsadi i desetljećima obespravljenosti i predrasuda što su ih doživljavali od
paštunskih vlastodržaca u Kabulu, Hazari su dočekali svoj trenutak. U svibnju su odigrali
presudnu ulogu u pobjedi nad talibanima u Mazani, kao i u listopadu 1997. Osim toga
uspjeli su odbiti nekoliko talibanskih napada na Bamijan. Nekad su bili treća po redu i
najslabija karika u savezu između Uzbeka, Tadžika i Hazara protiv talibana, a sada, kad
su Uzbeci bili podijeljeni i u rasulu a Tadžici oko Kabula na mrtvoj točki, Hazari su
osjetili kako je kucnuo njihov čas. "Iza leđa nam je Hindukuš a pred nama su talibani i
njihovi pomagači Pakistanci. Poginut ćemo ako treba ali se nećemo predati", rekao mi je
prkosni zamjenik vođe stranke Vahdat, po imenu Kurban Ali Irfani, dok smo sjedili oko
vatre i pokušavali se zagrijati, u jednoj prostoriji iznad kipova Buda, koje je na
veličanstven način obasjavala mjesečina.
Njihova dobra organizacija i spremnost na borbu zračili su jednim novim
samopouzdanjem i ponosom. "Mi smo spasili sjever od talibana", rekao je
četrnaestogodišnji hazarski vojnik Ahmad Šir, koji je u borbama sudjelovao već dvije
godine i držao svoj kalašnjikov kao kakav profesionalni vojnik. Nisu Hazari bili sami,
imali su i oni prijatelja. Iran im je dopremao oružje i opremu na novosagrađenu pistu
blizu Bamijana, dugačku više od tri kilometra a vođa stranke Vahdat Karim Halili te je
zime, nastojeći dobiti još više vojne pomoći, posjećivao Teheran, Moskvu, New Delhi i
Ankaru.

Ali, i Hazari su imali svojih problema. Bili su podijeljeni na nekoliko frakcija a sve su se
međusobno borile za teritorij, vlast i vanjsku pomoć. Stranka Hizb-i vahdat bila je
podijeljena na frakcije a svaka je frakcija kontrolirala jedan dio Mazara i sve su se borile
jedna protiv druge i protiv Uzbeka, tako daje Mazar bio pretvoren u ratnu zonu a
antitalibanski savez u političku klaonicu. Časnici iranske i ruske tajne službe nekoliko su
puta pokušavali posredovati između Dostuma, čija se baza nalazila u Šiberganu, i Hazara
kao i između raznih hazarskih frakcija, ali nijedna strana nije bila spremna na
kompromis. U siječnju 1998., kad su u Mazaru izbile teške borbe između Uzbeka i
Hazara, Masud je prvi put posjetio Teheran kako bi Irance nagovorio da nešto poduzmu i
pokušaju spasiti antitalibanski savez prije nego li bude prekasno. Talibani su u
međuvremenu cijele te zime mirovali, promatrali kako se njihovi neprijatelji međusobno
uništavaju, pojačavali opsadu Bamijana i pripremali se za još jedan napad na Mazar.
Borbe su trajale cijele te zime u zapadnoj pokrajini Farjab, gdje su talibani u siječnju
počinili još jedan pokolj ubivši oko 600 uzbečkih seljaka. Humanitarni djelatnici iz
zapadnih zemalja, koji su kasnije istraživali taj slučaj, izjavili su kako su talibani vukli
ljude iz njihovih kuća, postrojavali ih i ustrijelili. Kako su talibani uvodili sve strože
islamske zakone i kazne u Kabulu rasla je međunarodna osuda njihove politike. Svakoga
su se tjedna u Kabulu i Kandaharu događala javna odsijecanja udova, bičevanja i
kamenovanja žena. Međunarodni dan žena, 8. veljače, bio je te godine, 1998., posvećen
patnjama afganistanskih žena pod vlašću talibana. Jedno izvješće pred američkim
Senatom, o pitanju spolova u Afganistanu, privuklo je pozornost cijele javnosti kao i
osudu talibanske politike što su je izrekle razne istaknute osobe, među njima i gospođa
Hillarv Clinton. Talibani su izdali nove dekrete u kojima su odredili točnu dužinu brade
za muškarce i dali popis muslimanskih imena koja se imaju davati novorođenoj djeci u
Afganistanu. Zatvorili su i ono malo obiteljskih škola za djevojčice u Kabulu a njihova je
vjerska policija odlazila u pohode na kabulske ulice kako bi sve žene stjerala u kuće i
zatražila od vlasnika kuća da zamrače prozore kako se žene ne bi mogle vidjeti s ulice.
Tako su žene bile prisiljene svo vrijeme boraviti u kućama kamo ni sunce nije smjelo
doprijeti. Pobornici tvrde talibanske politike čvrsto su odlučili iz Afganistana istjerati sve
humanitarne organizacije UN-a pa su izazvali nekoliko incidenata kojima su ih doveli do
krajnjih granica strpljivosti.

Dana 24. veljače 1998. cijelo se osoblje UN-a povuklo iz Kanda-hara i obustavilo sve
operacije u tom gradu nakon što su viši taliban-ski dužnosnici pretukli djelatnike UN-a i
priprijetili im. Mula Muhamed Hasan, guverner Kandahara, koji je invalid bez jedne noge
i obično je blage naravi, na jednog je dužnosnika UN-a bacio stol i stolicu a potom ga
pokušao zadaviti jer je ovaj odbio asfaltirati cestu u Hasano-vu selu. U ožujku talibanske
vlasti nisu dopustile direktoru humanitarnih operacija UN-a, Alfredu Witschiju-Cestariju,
posjetiti Kabul radi razgovora s tamošnjim vlastima. Osim toga, UN je svo to vrijeme bio
duboko frustriran zbog talibanske opsade Hazaradžata. "Naše humanitarne operacije na
sjeveru zemlje nemaju nikakve sigurnosti a na jugu imamo golemih problema s
talibanima. Na sjeveru nema nikakve vlasti a na jugu je vlast vrlo naporna", rekao mije
Lahdar Brahimi.
Unatoč svim tim problemima Brahimi je pokušao organizirati sastanak između talibana i
antitalibanskog saveza. U želji da izbjegnu sastanak s protivničkim vođama, kojima bi
time pružili legitimitet, talibani su predložili sastanak ulema obiju strana. Nekoliko su se
mjeseci međusobno svađali oko toga tko ima pravo biti ulema. UN je uspio dobiti pomoć
SAD-a. Tako je 17. travnja 1998. Bili Richardson, posebni izaslanik predsjednika
Clintona za vanjsku politiku i američki veleposlanik u UN-u, došao u jednodnevni,
takozvani padobranski, diplomatski posjet Afganistanu i obje zaraćene strane prisilio da
sazovu sastanak ulema.
Obje su strane pokušavale pridobiti SAD pa je razmetljivi Richardson bio na obje strane
primljen s oduševljenjem. Obasuli su ga darovima u obliku sagova, bisaga i turbana.
Talibani su u Kabulu po prvi put dopustili američkim novinarima i TV reporterima, koji
su pratili Ri-chardsona, da snimaju njihove vođe i u čast Richardsonu odgodili svoj
redovnijavni događaj petkom-bičevanja i odsijecanja udova na gradskome nogometnom
stadionu. Ali, premda su talibanske vođe u Kabulu obećale kako će smanjiti opsadu
Hazaradžata i raspraviti svoju politiku prema spolovima s UN-om, samo nekoliko sati
nakon Ri-chardsonova odlaska mula Omar je taj dogovor odbacio.

Potkraj travnja, pod pokroviteljstvom UN-a, uleme su se sastale u Islamabadu pa su se

obje strane, nakon četverodnevnih razgovora, složile u mirovnu komisiju imenovati po
dvadeset ulema a ta je mirovna komisija trebala donositi odluke o pitanjima poput
obustave vatre, prestanka talibanske opsade Hazaradžata i razmjene ratnih zarobljenika.
Međutim, talibani su poslije odbili imenovati svoje izaslanstvo uleme pa je tako i taj
mirovni proces u svibnju propao a talibani su u to vrijeme čak pripremali novu ofenzivu.
Dio tih priprema činili su i novi sukobi s UN-om. Talibani su u lipnju zabranili svim
ženama boravak u općim bolnicama i svim su muslimankama zaposlenim u
predstavništvima UN-a, koje su zbog posla morale putovati, naložili da moraju putovati u
pratnji nekog člana obitelji, krvnog srodnika, takozvanog mahrama, čemu je bilo
nemoguće udovoljiti, jer su predstavništva UN-a upošljavala veći broj žena upravo zato
da bi udovoljila talibanskim zahtjevima i stekla pristup afganistanskim ženama. Potom su
talibani zahtijevali da se sve zapadne nevladine organizacije u Kabulu isele iz svojih
poslovnih prostora i presele u razrušenu zgradu Politehničkog fakulteta. Od trideset
nevladinih organizacija, koliko ih je bilo u Kabulu, njih dvadeset dvije glasovale su da će
otići iz Kabula ako talibani ne povuku taj svoj zahtjev a talibani su izjavili da to pitanje
nije za raspravu.
Kad je Europska unija obustavila svu humanitarnu pomoć za područja pod talibanskom
vlašću, Brahimi je javno obznanio UN-ovu frustriranost, što je odjeknulo kao bomba. "To
je organizacija koja nam uručuje dekrete kojima nas sprječava u obavljanju svog posla",
izjavio je i dodao: "Talibani moraju znati da ne samo da postoje granice podnošljivosti
nego da nas i zemlje donatori sve više pritišću kako bismo konačno rekli da nam je
dosta".4 Talibani su odbili povući svoje zahtjeve pa su 20. srpnja 1998. nasilno zatvorili
urede svih nevladinih organizacija i tako je počeo egzodus stranih humanitarnih
djelatnika iz Kabula. Istoga su dana u Džalalabadu pronađena tijela dvojice
Afganistanaca koji su radili za organizacije UN-a, Muhameda Habibija iz UNHCR-a i
Muhameda Bahsarjara iz WFP-a, koji su ranije bili kidnapirani. Njihovu smrt talibani
nisu ni pokušali objasniti.
Od milijun i dvjesto tisuća stanovnika Kabula, više od polovice ih je dobivalo neku
pomoć od nevladinih organizacija ali kad je pomoć prestala stizati prve žrtve bile su žene
i djeca. Ozbiljne štete prouzročene su na području distribucije hrane, zdravstvene skrbi i
krhke gradske mreže za distribuciju vode. Dok su ljudi mahali praznim loncima i
kantama kad bi prolazila talibanska terenska vozila, talibani bi im odgovarali na svoj
karakterističan način u kojemu nije bilo nimalo brige za socijalne probleme. "Mi
muslimani vjerujemo da će svemogući Bog na ovaj ili onaj način svakoga nahraniti. Ako
strane nevladine organizacije odu, neka to bude njihova odluka. Mi ih nismo istjerali",
riječi su koje je ministar za planiranje Karidin Mohamad također često ponavljao.

U međuvremenu su talibani nagovorili Pakistan i Saudijsku Arabiju da im pruže pomoć

još jednoj ofenzivi radi zauzimanja sjevera zemlje. Sredinom lipnja Kandahar je posjetio
šef saudijske tajne službe, princ Turki al-Fejsal, nakon čega je Saudijska Arabija
talibanima dopremila četiri stotine terenskih vozila i financijsku pomoć. Pakistanska
organizacija ISI osigurala je svotu od dvije milijarde rupija (pet milijuna američkih
dolara) pomoći u obliku logistike, koja je talibanima bila prijeko potrebna. Djelatnici ISI-
a često su posjećivali Kandahar kako bi talibanima pomogli pripremiti taj napad jer su u
redove talibana stizale tisuće afganistanskih i pakistanskih novaka iz izbjegličkih logora i
medresa. U međuvremenu su Iran, Rusija i Uzbeki-stan, u travnju, počeli dopremati
oružje, streljivo i gorivo za antitali-banski savez.6 Iranci su Hazarima dopremali oružje
zrakoplovima izravnim letovima od Mešheda do Bamijana, dok su Rusija i Iran
dopremali oružje Masudovim snagama u zračnu bazu Kuliab u južnom Tadžikistanu,
odakle gaje Masud transportirao u Afganistan.
Talibani su u srpnju krenuli od Herata prema sjeveru i 12. srpnja 1998. osvojili Maimanu,
nakon što su potisnuli Dostumove snage, zaplijenili stotinu tenkova i drugih vozila i
zarobili oko osam stotina uzbečkih vojnika, od kojih su većinu masakrirali. Dana 1.
kolovoza 1998. talibani su zauzeli Dostumovo sjedište u Šiberganu, jer je nekolicina
njegovih zapovjednika od talibana uzela mito i prešla na njihovu stranu. Dostum je
pobjegao u Uzbekistan a potom u Tursku. Zatim su i neki drugi uzbečki zapovjednici,
čije su jedinice držale zapadnu cestu prema Mazani, razočarane Dostumovim bijegom,
primili od talibana mito i otvorili im put prema hazarskim snagama, koje su imale 1500
vojnika. Bile su smještene izvan grada gdje su ih talibani iznenada napali. Dana 8.
kolovoza 1998., u ranim jutarnjim satima, hazarske su se snage najednom našle u
okruženju. Borili su se sve dok im nije ponestalo streljiva i samo ih je stotinu preživjelo.
U deset sati ujutro, dok su žitelji Mazara mirno obavljali svoje dnevne poslove, u grad su
ušla prva talibanska terenska vozila.
Uslijedio je još jedan okrutan pokolj, po žestini genocidan, jer su se talibani željeli
osvetiti za svoje gubitke iz prethodne godine. Kasnije je jedan talibanski zapovjednik
rekao da im je mula Omar dopustio da ubijaju dva sata, a da su oni ubijali dva dana.
Talibani su ubijali kao ludi, jureći svojim vozilima uskim ulicama Mazara i pucajući na
sve strane, ubijajući sve što se micalo - vlasnike trgovina, vozače rik-ši, žene i djecu po
trgovinama, čak i koze i magarce. Protivno svim zakonima islama, po kojima se mrtve
odmah mora zakopati, ostavili su trupla trunuti na ulicama. "Pucali su bez upozorenja u
svakoga tko se zatekao na ulici, bez razlike jesu li to bili muškarci, žene ili djeca. Ulice
su ubrzo bile prekrivene truplima i krvlju. Tijekom prvih šest dana nitko nije smio
zakapati trupla. Psi su jeli ljudsko meso od čega su poludjeli a smrad je ubrzo postao
nepodnošljiv", rekao je jedan Tadžik koji je uspio pobjeći.

Kako su ljudi bježali i tražili zaklon u vlastitim domovima, talibanski bi vojnici upadali i
masakrirali cijele obitelji. "U ljude bi ispaljivali tri hica na licu mjesta, jedan u glavu,
jedan u grudi a jedan u spolni organ. Preživjeli su svoje mrtve pokapali u svoje vrtove.
Žene su silovali", rekao je taj isti svjedok. Jedna četrdesetogodišnja udovica je izjavila:
"Kad su talibani upali u našu kuću ubili su mog supruga i dva brata na licu mjesta.
Svakoga su ustrijelili tri puta a potom im prerezali grkljane u stilu halal".9
Nakon prvoga dana mahnitog ubijanja, počeli su ciljano ubijati Hazare. Kako nisu željeli
ponoviti svoju pogrešku iz prethodne godine, kad su u Mazar ušli bez vodiča, ovoga su
puta doveli lokalne Paštune, nekada odane Hikmetjaru, koji su dobro poznavali grad. Ti
paštunski borci iz Balha sljedećih su nekoliko dana vodili talibanske jedinice u potragu za
domovima Hazara. Ali, talibani se nisu mogli kontrolirati pa su i dalje ubijali sve ljude
bez razlike, čak i one koji nisu bili Hazari (vidio sam kako su ubili jednoga tadžičkog
dječaka -taliban koji gaje ubio stajao je tamo neko vrijeme a dječakov je otac briznuo u
plač i rekao: 'Zašto ste ubili moga sina? Mi smo Tadžici'. Taliban je odgovorio: 'A zašto
niste rekli?' A otac mu je na to uzvratio: 'Jesi li me pitao da bih ti mogao odgovoriti?'
Tisuće Hazara odvedeno je u mazarski zatvor a kad se zatvor napunio sve su ih utrpali u
zatvorene kamione (kontejnere), zaključali i tako su se ugušili. Neke su kontejnerima
odvezli u pustinju Dašt-e Laili izvan grada i tamo ih masakrirali - kao izravnu odmazdu
za postupanje Hazara prema talibanima 1997. "Dovezli su tri kontejnera iz Mazara u
Šibergan. Kad su najednom otvorili vrata samo je još troje ljudi bilo živo. Oko tri stotine
ih je već umrlo. To troje odvedeno je u zatvor. Sve sam to promatrao s mjesta na kojemu
sam stajao", rekao je neki drugi svjedok.1' Dok su idućih dana desetine tisuća civila
bježale iz Mazara pješice u dugim kolonama, talibani su ih iz zraka bombardirali i mnoge
ubili.
Talibanski je cilj bio je očistiti sjever zemlje od šiita. Talibanski vojni zapovjednik mula
Niazi, koji je naložio ubojstvo bivšega afga-nistanskog predsjednika Nadžibulaha,
imenovanje guvernerom Mazara pa su talibanske mule, samo nekoliko sati nakon
zauzimanja grada, s tornjeva gradskih džamija odaslale proglas da tamošnji šiiti imaju tri
mogućnosti: postati suniti, otići u šiitski Iran ili umrijeti. Zabranjeni su svi šiitski
molitveni obredi u džamijama. S tornja središnje mazarske džamije Niazi je objavio:
"Prošle ste godine digli ustanak protiv nas i ubijali nas. Pucali ste u nas iz svih vaših
domova. Sad smo se vratili da se s vama obračunamo. Hazari nisu muslimani pa ih zato
moramo ubijati. Ili prihvatite biti muslimani ili napustite Afganistan. Kamo god odete mi
ćemo vas naći. Ako se popnete visoko, povući ćemo vas za stopala. Ako se prikrijete
nisko, povući ćemo vas za kosu".12 O rimskom osvajanju Velike Britanije rimski je
povjesničar Tacit rekao: "Rimska je vojska napravila pustoš i to nazvala mirom". Kako u
Mazaru nije bilo neovisnih promatrača koji bi izbrojili trupla, bilo je nemoguće
procijeniti broj ubijenih ali su kasnije UN i Međunarodni odbor Crvenog križa ocijenili
daje ubijeno između pet i šest tisuća ljudi. Kasnije je postalo jasno da su se na putu toga
tali-banskog pohoda dogodili slični pokolji Uzbeka i Tadžika, u Maimani i Šiberganu. Po
mojoj procjeni talibani su u srpnju i kolovozu ubili između šest i osam tisuća ljudi
uključujući i mnogobrojne žrtve među antitalibanskim snagama. Ali, talibanska namjera
da teroriziranjem naroda spriječe njegove kasnije pobune nije se ostvarila.
Talibani će u Mazaru krenuti i na još jednu skupinu i time na sebe navući snažne
međunarodne prosvjede i gotovo prouzročiti rat između talibana i Irana. Jedna je mala
talibanska jedinica, pod vodstvom mule Dosta Mohamada, u kojoj je bilo i nekoliko
Pakistanaca, pripadnika militantne ptorušiitske stranke Sipah-i Sahab, ušla u iranski
konzulat u Mazaru, pokupila jedanaest Iranaca koje su tamo zatekli - diplomata,
djelatnika tajne službe i jednog novinara - odvela ih u podrum konzulata i ustrijelila.
Teheranska je vlada već bila stupila u kontakt s pakistanskom vladom od koje je zatražila
da zajamči sigurnost njihova konzulata jer su Iranci znali da su s talibanima u Mazar
otišli i djelatnici pakistanskog ISI-a. Iranci zatečeni u konzulatu mislili su da su Dost
Mohamad i njegova jedinica poslani da ih zaštite pa su im izrazili dobrodošlicu.13
Talibani su zarobili i četrdeset pet iranskih vozača kamiona koji su Hazarima dopremali
oružje.
Talibani su u početku odbili otkriti gdje se nalaze iranski diplomati ali su kasnije, zbog
sve većega međunarodnog pritiska i ogorčenja Irana, priznali da su ih ubili, uz napomenu
da nisu ubijeni po službenom nalogu nego da su ih ubili talibanski razbojnici. Ali, iz
pouzdanih se izvora saznalo daje Dost Mohamad razgovarao telefonom s mulom

Omarom i pitao ga hoće li ubiti iranske diplomate za što mu je mula Omar dao
dopuštenje. Bez obzira na to je li to istina ili nije, to je zacijelo verzija u koju vjeruju
Iranci. Ironično je daje Dost Mohamad kasnije završio u zatvoru u Kandaharu jer je iz
Mazara sa sobom doveo dvije konkubine pa se njegova supruga u Kandaharu požalila
muli Omaru. Talibani su oteli oko četiri stotine hazarskih žena i odveli ih sa sobom kao
konkubine.14
Upravo je ta talibanska pobjeda, kojom su preuzeli vlast na najvećem dijelu Afganistana,
uz naknadne pobjede i izjave pakistanskih dužnosnika kako će talibani ubrzo biti priznati
na međunarodnoj razini, dijelom potaknula njihova gosta, saudijskog disidenta Osamu
bin Ladena, da postane odvažnijim glede svog objavljenog džihada protiv SAD-a i
saudijske kraljevske obitelji. Dana 7. kolovoza 1998. Bin La-denovi su pobornici digli u
zrak američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, pri čemu je ubijeno 224 a ranjeno
4500 osoba. Zato su Sjedinjene Američke Države 20. kolovoza 1998. izvele raketne
napade na Bin Ladenove logore za obuku na sjeveroistoku Afganistana. Više desetaka
kružećih raketa pogodilo je ciljeve, ubilo više od dvadeset i ranilo trideset ljudi. SAD su
izjavile kako je Bin Laden bio tamo ali je uspio pobjeći. Ustvari, među poginulima i
ranjenima bilo je vrlo malo Arapa. Većina poginulih bili su Pakistanci i Afganistanci koji
su se uvježbavali za rat u Kašmiru, koji je pod vlašću Indije.
To je razbjesnilo talibane pa su u velikim afganistanskim gradovima organizirali
demonstracije u znak prosvjeda protiv tih američkih napada. Razjarena je svjetina napala
urede UN-a u nekoliko gradova. Pojavio se i mula Omar kako bi napao predsjednika
Clintona osobno. "Ako je napad na Afganistan Clintonova osobna odluka, onda je to
učinio kako bi pozornost svijeta i američkog naroda skrenuo sa sramne afere Bijele kuće
koja je dokazala daje Clinton lažljivac i čovjek bez pristojnosti i časti", rekao je Omar
misleći na aferu s Monikom Lewin-sky. Omar je tvrdio kako je Bin Laden gost ne samo
talibana nego i afganistanskog naroda i kako ga talibani neće nikada izručiti SAD-u i
dodao: "Upravo je Amerika najveći terorist na svijetu".15 Dok su se dužnosnici UN-a
zbog rastuće nesigurnosti evakuirali iz Kabula vojnici su ustrijelili jednoga vojnog
časnika UN-a, po nacionalnosti Talijana i ranili jednoga francuskog diplomata. Obojica
napadača, Hak Navaz i Šalim, podrijetlom iz Ravalpindija, koje su talibani uhitili i
zatvorili, bili su pakistanski islamistički militanti iz skupine Harakat ul-ansar.

Umjesto da nastoje umiriti međunarodne kritičare i Iran talibani su poduzeli ofenzivu na

Bamijan iz tri smjera pa je Bamijan, 13. rujna 1998. pao, nakon što su se neki hazarski
zapovjednici predali taliba-nima. Karim Halili i drugi čelnici stranke Vahdat, zajedno s
većinom žitelja grada, pobjegli su u planine čim su prve talibanske jedinice ušle u grad.
Zahvaljujući višekratnim međunarodnim apelima za poštivanjem ljudskih prava, ovoga je
puta mula Omar zapovjedio svojim zapovjednicima da se suzdrže od ubijanja hazarskih
civila. Ipak je u Bamijanu bilo smaknuća nekoliko tjedana nakon dolaska talibana. U
jednom obližnjem selu talibani su ubili pedeset staraca koji nisu mogli bježati s mlađim
žiteljima.
U nekoj drugoj tragediji koja se dogodila 18. rujna, samo pet dana nakon okupacije
Bamijana, talibani su dinamitom raznijeli glavu manjega Bude. Potom su kip gađali
raketama i znatno ga oštetili. Uništili su i vrlo fine freske u samoj niši u kojoj je kip
postavljen. Ta dva kipa, kao najveće arheološko naslijeđe Afganistana, stajala su tamo
gotovo dvije tisuće godina i izdržala napade Mongola. A talibani su ih namjerno
uništavali. Bio je to zločin koji se nije mogao opravdati nikakvim pozivanjem na islam.
Pad Bamijana predstavljao je za Iran kap koja je prelila čašu. Iran je izjavio da ima pravo
na samoobranu po međunarodnom pravu i po Povelji UN-a kao i pravo da protiv talibana
poduzme sve potrebne mjere. Isto to je izjavio i Washington kad se odlučio na raketni
napad. Nakon tjedan dana vrhovni poglavar Irana, ajatolah Ali Hamnei upozorio je kako
bi moglo doći do rata širokih razmjera koji bi zahvatio cijelu regiju. Optužio je Pakistan
daje za zauzimanje Bamijana poslao vlastitu vojsku i avijaciju, stoje Islamabad zanijekao.
Odnosi između Irana i Pakistana znatno su se pogoršali a Teheran je isprobavao mišice.
Uz iransko-afganistansku granicu počela je do tada najveća iranska vojna vježba u kojoj
je sudjelovalo 17.000 pripadnika Iranske revolucionarne garde, uz podršku tenkova i
avijacije. U listopadu je duž iste granice otpočeo još jedan niz vojnih vježbi, u kojima je
sudjelovalo oko 200.000 pripadnika redovne iranske vojske a talibani su mobilizirali oko
pet tisuća boraca za borbu protiv iranske invazije, koju su očekivali.
Kako je Vijeće sigurnosti UN-a izrazilo strahovanja zbog mogućega sveobuhvatnog
napada Irana na Pakistan, ponovno je poslalo Lah-dara Brahimija na to područje. Vojna
napetost između Irana i talibana splasnula je tek nakon što se Brahimi sastao s mulom
Omarom, 14. listopada 1998., u Kandaharu. Tom se prigodom mula Omar prvi put sastao
s nekim dužnosnikom UN-a ili stranim diplomatom, ako izuzmemo Pakistan. Omar je
pristao osloboditi sve iranske vozače kamiona i izručiti posmrtne ostatke iranskih
diplomata, uz obećanje da će poboljšati odnose s UN-om.

Zahvaljujući razmiricama između talibana i Irana, Masudu je ostalo dovoljno vremena i

prostora preustrojiti svoje snage i ostatke uz-bečkih i hazarskih boraca koji se nisu predali
talibanima. Istodobno je od Rusije i Irana dobivao sve veće količine oružja, vozila i
helikoptera. Poduzeo je niz dobro organiziranih i munjevitih napada na sjeveroistoku
zemlje i od talibana povratio znatan dio teritorija, osobito na području duž osjetljive
afganistanske granice s Tadžikistanom i Uzbeki-stanom. U listopadu i studenome
demoralizirani i slabo opremljeni talibanski vojnici, promrzli od hladnoće, kratko su
pružali otpor a onda se predali Masudu. Među talibanima je bilo dvije tisuće poginulih
vojnika i ranjenika. Masud je 7. prosinca 1998. u Dolini Pandžšir održao sastanak sa svim
zapovjednicima koji su se borili protiv talibana. Zbog pada hazarskog i uzbečkoga vojnog
zapovjedništva Masud i njegovi Tadžici izbili su na vrh pa su ostali zapovjednici, među
kojima je bilo i nekoliko istaknutih Paštuna, imenovali Masuda vojnim zapovjednikom
svih antitalibanskih snaga.

Talibanska ofenziva, pokolj Hazara i sučeljavanje s Iranom, uz napad američkih kružećih

raketa, znatno su narušili krhku ravnotežu snaga na tom području. Talibansko je
napredovanje razbjesnilo i Rusiju, Tursku i srednjoazijske zemlje koje su optužile
Pakistan i Saudijsku Arabiju za pružanje pomoći talibanima. Zbog zaoštravanja
verbalnog
rata još su se više polarizirala dva bloka zemalja na tom području. Dana 25. kolovoza
1998. u Taškentu su se sastali ministri vanjskih poslova i ministri obrane Kazahstana,
Kirgistana, Uzbekistana i Tadžikistana i ruskih dužnosnika kako bi napravili zajednički
vojni i politički plan zaustavljanja talibanskog napredovanja.
Eskalacija rata na tom području imala je goleme posljedice. Postojala je opasnost od
izbijanja rata između Irana i talibana u koji bi se, na strani talibana, mogao uključiti i
Pakistan. Zapadni ulagači i naftne kompanije postali su oprezni glede ulaganja u naftom
bogatim državama oko Kaspijskog jezera. Porasla je opasnost od širenja islamskog
fundamentalizma u srednjoazijske zemlje, koje su ionako već bile osiromašene a
antiameričko raspoloženje je i dalje raslo na cijelome tom području. Kako su pakistanske
islamske stranke zahtijevale islamizaciju zemlje, Pakistan se sve dublje polarizirao.
Međunarodna je zajednica i dalje bila očajna zbog upornoga talibanskog odbijanja da
osnuju vladu sastavljenu od svih zaraćenih strana, promijene svoje stajalište glede pitanja
spolova i prihvate diplomatske norme ponašanja. Humanitarne organizacije UN-a nisu se
mogle vratiti u Kabul. Washington je već bio opsjednut uhićenjem Bin Ladena i
talibanskim odbijanjem njegova izručenja. Čak je i Saudijska Arabija, kao bliska
saveznica talibana, povrijeđena jer su talibani dali utočište Bin Ladenu, povukla svoje
diplomatske predstavnike iz Kabula i potpuno obustavila službenu financijsku pomoć
talibanima, nakon čega je Pakistan ostao njihov jedini opskrbljivač.
Dana 8. prosinca 1998., taj bijes međunarodne zajednice rezultirao je do tada najoštrijom
rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a za Afganistan. Tom su rezolucijom talibanima
upućene prijetnje o nametanju sankcija zbog njihove zaštite međunarodnim teroristima,
zbog kršenja ljudskih prava, poticanja trgovine drogom i neprihvaćanja obustave vatre.
"Međunarodni terorizam sa sjedištem u Afganistanu postao je pošast" izjavila je američka
izaslanica Nancy Soderberg.17 Pakistan je bio jedina zemlja koja nije podržala tu
rezoluciju, nazvavši je pristranom pa je i on postao izoliran na međunarodnoj razini u
jednakoj mjeri kao i talibani. Početkom 1999. rastući pritisak UN-a, SAD-a i drugih
zemalja ponovno je doveo obje zaraćene strane za pregovarački stol. Pod
pokroviteljstvom UN-a, 11. ožujka 1999. u Ašhabadu su počeli razgovori između
izaslanstava talibana i oporbenih snaga. Razgovori su završili jednom pozitivnom
izjavom, koja je ulijevala nadu, jer su obje strane pristale razmijeniti ratne zarobljenike i
nastaviti s pregovorima. Ali, mula Omar je u travnju isključio sve daljnje razgovore,
optuživši Masuda za dvoličnost. Ustvari, obje su strane iskoristile to zatišje i pregovore
za pripremu nove proljetne ofenzive. Dana 7. travnja 1999. Masud se u Dušanbeu sastao
s ruskim ministrom obrane Igorom Sergejevim, nakon čega je Rusija najavila izgradnju
nove vojne baze u Tadžikistanu. Bilo je jasno da time želi povećati vojnu pomoć Ma-
sudu. Talibani su popunjavali svoje redove i novačili sve veći broj studenata iz
pakistanskih medresa. Masud i Hazari poduzeli su niz napada na sjeveroistoku zemlje i u
Hazaradžatu. U jednome dramatičnom preokretu, 21. travnja 1999., snage Vahdata
ponovno su zauzele Bamijan. Rat se na sjeveru ponovno rasplamsao, a mirovni napori
UN--a opet su bili na nuli.

Početkom 1998. Kofi Annan uputio je sljedeće upozorenje: "U zemlji od dvadeset
milijuna stanovnika pedeset tisuća naoružanih ljudi drži u zatočeništvu cijeli narod".18
Potkraj 1998. Annan je zloslutno progovorio o "mogućoj dubljoj regionalizaciji toga
sukoba" u kojoj je Afganistan postao "pozornicom nove verzije velike igre".19 Umjesto
da donesu mir, talibanske pobjede i pokolji ljudi na sjeveru zemlje doveli su Afganistan
do samog ruba potpunih etničkih podjela.
Čini se kako su se zloslutna predviđanja Kofija Annana počela ostvarivati potkraj godine
kad je posrednik UN-a Lahdar Brahimi najavio svoju ostavku. Optužio je talibane za
nepopustljivost, pakistanske medrese za slanje tisuća studenata u talibanske redove kao i
zemlje koje su talibanima pružale pomoć. Ostavku je dao u listopadu, nakon dviju
talibanskih ofenziva, jedne u srpnju a druge u rujnu, u kojima su talibani pokušali
potisnuti Masudove snage s područja oko Kabula i presijeći mu opskrbu sa sjevera
zemlje, iz smjera Tadžikistana.
Obje su te ofenzive doživjele neuspjeh ali su talibani sjeverno od glavnoga grada proveli
akciju krvave i spaljene zemlje, u kojoj je oko dvjesto tisuća ljudi pobjeglo s tog
područja, a Dolina Šomali -jedno od najplodnijih područja Afganistana - u potpunosti je
uništena. Kako se zima približavala postojala je opasnost da će tisuće izbjeglica, što su
našle utočište pod zaštitom Masudovih snaga u dolini Pandžšir i one pod zaštitom
talibanskih snaga u Kabulu, ostati bez hrane i skloništa.
Nakon Rabanijeve ostavke međunarodna je zajednica znatno oštrije osudula talibane.
Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je, 15. listopada, nametnulo ograničene sankcije
talibanima - zabranilo je komercijalne letove u Afganistan i iz Afganistana i zamrznulo
talibanske bankovne račune u svim zemljama svijeta, a "VVashington je istodobno jače
pritisnuo talibane da izruče Bin Ladena.
Dana 6. veljače 2000. uslijedio je novi međunarodni pritisak na talibane, nakon stoje
skupina očajnih afganistanskih civila otela jedan putnički zrakoplov kompanije Afghan
Airlines, koji je letio iz Kabula na jednoj domaćoj liniji, i sletjela u Londonu, gdje su svi
zatražili politički azil. Otmica je nakon četiri dana mirno završila. Početkom ožujka 2000.
talibani su poduzeli nekoliko bezuspješnih ofenziva protiv Masudovih snaga ali su bili
odbijeni. Talibanskom je ugledu zadan velik udarac kad su, 27. ožujka, dvojica najviših
čelnika Sjevernog saveza, koji su proveli tri godine u talibanskom zatvoru u Kandaharu,
uspjela pobjeći i stići u Iran. Jedan od njih bio je Ismail Han, koji je osamdesetih godina
bio vođa mudžahedinskog otpora protiv sovjetskih okupacijskih snaga a potom se borio
protiv talibana.

Talibani su u travnju poslali nekoliko apela međunarodnoj zajednici za pomoć južnim

pokrajinama pogođenima sušom i pokrajini Baglan, gdje se pojavila najezda skakavaca.
Suša se tijekom ljeta pogoršala i zahvatila cijelu zemlju ali, kako su talibani odbijali
objaviti obustavu vatre, međunarodna zajednica nije poslala pomoć. Od ukupno 67
milijuna dolara, koliko su agencije UN-a zatražile za pomoć područjima pogođenima
sušom, uspjele su prikupiti samo osam milijuna. Kako se stanje zbog suše sve više
pogoršavalo, cijene prehrambenih namirnica porasle su od veljače do srpnja za više od
75% a afga-nistanska je valuta, od veljače do srpnja, devalvirala za 50%. Međutim, to
nije spriječilo talibane da poduzmu planiranu ljetnu ofenzivu protiv Sjevernog saveza.
Dana 1. srpnja tisuće talibanskih vojnika i deseci tenkova krenuli su u napad iz svih
smjerova, pokušavajući probiti položaje Sjevernog saveza, samo trideset kilometara
sjeverno od Kabula. Ali, Masudove su ih snage odbile, nakon što su talibani izgubili oko
400 vojnika.
Kako su borbe oko Kabula jenjavale, talibani su 28. srpnja poduzeli ofenzivu na
sjeveroistoku zemlje u namjeri da presijeku Masu-dovu opskrbu iz smjera Tadžikistana.
Snažno su bombardirali civilne ciljeve i polagano napredovali prema Talokanu,
političkom sjedištu Sjevernoga saveza. Nakon četverotjedne opsade i teških borbi
Talokan je 5. rujna pao, odmah nakon što je Masud zapovjedio strateško povlačenje iz
grada kako ne bi stradali civili. Povukao se na granice Badah-šana, jedine pokrajine koju
su još držale njegove snage, a 150.000 izbjeglica, bježeći pred talibanima iz Talokana
nagrnulo je na granicu s Tadžikistanom moleći tamošnje vlasti da im pruže utočište.
Talibani su zauzeli i nekoliko gradova na afganistansko-tadžikistanskoj granici i tako
pokrenuli val panike u zemljama Srednje Azije.

Tijekom 2000. godine bilo je sve više znakova o podjelama i nezadovoljstvu među
talibanskim vodstvom jer su paštunska plemena pokazivala sve veću netrpeljivost prema
talibanskim zakonima i korupciji u njihovim redovima kao i prema njihovoj nebrizi za
stradanja naroda. Dana 13. siječnja u Kabulu su čuvari opljačkali Burzu i ukrali novac u
protuvrijednosti od 200.000 američkih dolara. Burza je u znak prosvjeda bila zatvorena
nekoliko dana a afganistanska je valuta, "af-gani", u odnosu na američki dolar, potonula.
Dana 25. siječnja, četiri stotine plemenskih vođa iz četiri pokrajine - Paktija, Host,
Paktika i Gardez - prisililo je talibane da smijene njihove pokrajinske guvernere tako što
su se usprotivili novačenju u svojim pokrajinama i naglom porastu poreza, uz pritužbe
kako se novac od poreza šalje u Ka-bul umjesto da se koristi za ublažavanje nedaća
lokalnog stanovništva. U pokrajini Host 27. siječnja je više od 2000 ljudi održalo do tada
nezabilježen antitalibanski prosvjed. Zbog suše i uporne taliba-nske politike nastavljanja
rata, javnost je sve više kritizirala nebrigu talibana za nedaće civilnog pučanstva.
Krijumčari i prijevoznici okrivljavali su ih zbog toga što su pružili utočište Bin Ladenu,
što je potaknulo sankcije UN-a i naglo smanjenje krijumčarske trgovine. Potkraj travnja
talibani su u Kandaharu uhitili zapovjednika svojih zračnih snaga, generala Ahtara
Mansurija, i još deset dužnosnika, jer su Is-mailu Hanu pomogli pobjeći iz zatvora.
Osim toga, rasla je netrpeljivost prema sve većoj pomoći talibana islamskim
fundamentalističkim i terorističkim pokretima u susjednim zemljama, napose u zemljama
Srednje Azije. Talibani su udomljavali ekstremističke skupine iz tih zemalja, kao i iz
Irana, Kašmira, Kine i Pakistana, čiji su se militantni članovi borili na strani talibana.
Islamski pokret Uzbekistana (Islamic Movement of Uzbekistan, skraćeno IMU), koji je u
ljeto 1999. i ponovno tijekom 2000. poduzeo nekoliko bezuspješnih ofenziva na
Uzbekistan, ima baze u sjevernom Afganistanu. Više od jedne trećine talibanskih snaga
što su zauzele Talokan, a imale su ukupno 15.000 vojnika, činili su pripadnici
neafganistan-skih naroda, od toga 3000 Pakistanaca, 1000 pripadnika IMU-a, više stotina
Arapa pod vodstvom Bin Ladena kao i Kašmiraca, Čečena, Filipinaca i kineskih
muslimana.
Pojačani su napori SAD-a, Rusije i zemalja u regiji oko koordiniranja antiterorističkih
akcija. Nakon stoje Kabul priznao secesionistič-ku vladu Republike Čečenije i, 16.
siječnja 2000., dopustio Čečenima da u Kabulu otvore veleposlanstvo, optužbe Rusije na
račun talibana dramatično su porasle. Nakon vojnoga udara u Islamabadu od 12. listopada
1999., Pakistan je ubrzao svoju potporu talibanima i povećao vojnu pomoć za ljetnu
ofenzivu 2000. U to je vrijeme Pakistan bio jedina zemlja koja je pomagala talibanima a
zemlje u regiji pokazivale su sve više netrpeljivosti prema vojnom režimu u toj zemlji.
Bilo je nekoliko pokušaja UN-a i Organizacije islamske konferencije (Organisation of the
Islamic Conference, skraćeno OIC) da zaraćene strane dovedu za pregovarački stol, ali
nijedan nije polučio pozitivne rezultate. Španjolski diplomat Francesco Vendrell
imenovan je 18. siječnja posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan. OIC
je u ožujku, i ponovno u svibnju, organizirao u Džedi posredne razgovore između
talibana i Sjevernog saveza ali bez rezultata. Iako se činilo kako su talibani na putu da
preuzmu vlast na cijelom području Afganistana, sve su ih susjedne zemlje izolirale i
osudile kao pokret razbojnika.

Drugi dio - Islam i talibani

Šesto poglavlje
IZAZOV ISLAMU : TALIBANSKI FUNDAMENTALIZAM NOVOGA TIPA
Islam je oduvijek bio u središtu života običnog afganistanskog puka. Bilo da su molili tri
puta dnevno, postili tijekom ramazana ili davali zekat - islamski prilog za siromahe -
malo je muslimana na svijetu koji svoje vjerske obrede pobožnosti obavljaju tako
redovito i s toliko emocija kao Afganistanci. Islam je oduvijek stijena stoje ujedinjavala
različite i višenacionalne Afganistance dok je džihad često služio kao glavni čimbenik za
mobiliziranje afganistanskog nacionalizma tijekom otpora Velikoj Britaniji i Rusiji.
Nije bilo važno je li netko bogat ili siromašan, je li komunist, kralj ili mudžahedin. Kad
sam se 1988. u Rimu sastao s bivšim afganistan-skim kraljem Zahir Šahom, kojije tada
bio upoznim godinama, mirno je prekinuo intervju i otišao u susjednu sobu na molitvu.
Komunistički su ministri molili u svojim uredima. Mudžahedini su prekidali borbe radi
molitve. Mula Omar provodi sate moleći na svom prostiraču za molitvu i često nakon
molitve dugo razmišlja o svojoj strategiji. Ah-mad Šah Masud pravi stanke dok
zapovijeda vojskom kako bi se pomolio i ulazi u duboku duhovnu tišinu dok se razliježe
buka topova i dok na sve strane zvone telefoni.

Ali, nijedan Afganistanac ne smije prisiljavati svog susjeda na molitvu. Islam je u

Afganistanu tradicionalno bio vrlo tolerantan -prema drugim muslimanskim sektama,
drugim religijama i prema modernom načinu života. Afganistanski mule nisu nikada
ljude klju-kali islamom, a sve donedavno problemi među islamskim sektama nisu
predstavljali važno pitanje. Indijci, Siki i Židovi igrali su sve do 1992. važnu ulogu u
gospodarstvu Afganistana. Tradicionalno su upravljali tržištem novca u gradovima, a kad
bi afganistanski kraljevi odlazili u rat često je od njih posuđivao novac.
Nakon 1992. okrutnije građanski rat uništio stoljetnu afganistan-sku toleranciju i slogu.
Podijelio je islamske sekte i etničke skupine na način kakav obični Afganistanci nisu
mogli ni zamisliti. Dogodili su se pokolji nezabilježeni u ranijoj afganistanskoj povijesti,
koji su nanijeli nepopravljivu štetu tkivu nacionalne i religijske duše te zemlje - Masudov
pokolj Hazara u Kabulu 1995., hazarski pokolj tali-bana u Mazaru 1997. i talibanski
pokolji Hazara i Uzbeka tijekom 1998.. Talibanski program protiv šiita nanio je veliku
štetu islamu i slozi u toj zemlji jer su manjinske skupine masovno bježale iz zemlje. Po
prvi put u povijesti Afganistana islam kao čimbenik ujedinjenja pretvorio se u
smrtonosno oružje u rukama ekstremista, u snagu podjele, razjedinjenja i golemog
krvoprolića.
Osamdeset posto Afganistanaca su suniti hanefiti a to je najliberalnija od četiriju
sunitskih škola.1 Manjinskih muslimanskih sekta bilo je malo i to po rubovima
Afganistana. Šiiti čine većinu među Hazarima u Hazaradžatu. Toj sekti pripada i šačica
paštunskih plemena, nekoliko tadžičkih klanova i jedan dio stanovništva Herata. Is-
mailiti, sljedbenici Age Hana, pripadaju ogranku šiita. Oduvijek su živjeli u
nepristupačnim predjelima na sjeveroistoku zemlje blizu is-mailitskih zajednica u
planinama Pamira na području istočnog dijela današnjeg Tadžikistana i sjevernih predjela
Pakistana. Aga Han proglasio je vođu afganistanskih ismailita, po imenu Sejid Nadir Šah
Hu-sain, koji je umro 1971., poglavarom ismailitske zajednice. Od njegove smrti na čelu
te zajednice nalaze se njegovi sinovi koji igraju zapaženu ulogu u antitalibanskom
savezu. Indijci i Siki stigli su u

Afganistan u devetnaestom stoljeću kao pratnja britanskih snaga a od 1998. uglavnom su

napustili zemlju, kao i Židovi iz Buhare, a ostalo ih je samo nekoliko desetaka.
Vjera sunita hanefita nema hijerarhije i nije centralizirana pa vladarima dvadesetoga
stoljeća nije bilo lako uključiti njihove vjerske vođe u strogo centralizirani državni
sustav. Ali taje činjenica bila vrlo pogodna za labavu afganistansku konfederaciju koja je
trajala stoljećima. Islam je u Afganistanu po tradiciji zagovarao minimum vlasti i
najmanju moguću mjeru upletanja vlasti u život ljudi. Odluke vezane za svakodnevni
život provodila su plemena i etničke zajednice. Paš-tuni su imali seoske mule koji su bili
vrlo neobrazovani ali su se brinuli da džamija bude središtem seoskog života. Na
području svakoga plemena postojale su male medrese za učenike ili talibe. U srednjemu
vijeku Herat je bio središte afganistanskog sustava medresa, ali od sedamnaestog stoljeća
afganistanski su studenti odlazili na studij u poznatije medrese u zemljama Srednje Azije,
u Egipat i Indiju kako bi što lakše postigli zvanje uleme.
Islam je u Afganistanu bio duboko ukorijenjen i zbog toga stoje do 1925. u toj zemlji
vladao šerijatski zakon. Kralj Amanullah bio je prvi vladar koji je, 1925., počeo uvoditi
civilne zakone, a država je pretvarala ulemu u islamske suce, zvane kadi (kadije). Godine
1946. u Kabulu je osnovan Šerijatski fakultet, koji je postao glavnim središtem za
integriranje civilnog zakona u šerijatski zakon. Simbol spajanja tradicionalnog i
modernog bio je Muhamed Musa Šafik, posljednji predsjednik vlade iz vremena
monarhije koja je svrgnuta 1973. Šafik se školovao u jednoj medresi i na Šerijatskom
fakultetu u Kabulu a nakon toga na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Kad su ga
komunisti 1979. ubili cijeli je narod bio duboko ožalošćen.

Zato ne čudi da se mule, 1979., nisu pridružile radikalnim islamskim mudžahedinskim

strankama nego tradicionalnijim plemenskim strankama, poput stranaka Harakat-i
inquilab-i-Islami (Pokret islamske revolucije), koju je predvodio mevlana Muhamed Nabi
Muhame-di, i Hizb-i-Islami, na čijemu je čelu bio mevlana Junis Halis. Obojica vođa
imala su titulu mevlane, a neko su vrijeme studirali u medresi Hakania u Pakistanu,
nakon čega su u Afganistanu otvorili vlastite medrese. Nakon sovjetske invazije osnovali
su labave organizacije, decentralizirane, neideološke i nehijerarhijske, ali su ubrzo postali
gubitnici jer su CIA i ISI oružjem opskrbljivali radikalnije islami-stičke stranke.
Još jedan čimbenik umjerenog islama u Afganistanu bila je golema popularnost sufizma,
islamskog misticizma, koji je nastao u Srednjoj Aziji i Perziji. Riječ suf na arapskom
znači vuna a sam naziv potječe od grubih vunenih ogrtača kakve su nosila prva sufijska
braća. Sufijski redovi zvani tarika (tarikat, derviški red), što znači "put", bili su
srednjovjekovna reakcija na vlast, intelektualizam, zakon i mule pa su zato bili vrlo
privlačni siromašnu i bespomoćnu puku. Sufije su svoju vjeru gradili na molitvi,
razmišljanju, plesu, glazbi i sesijama u kojima su vrtjeli i tresli tijelom, u neprestanoj
potrazi za istinom. Tim se obredima u čovjeku stvara unutarnji duhovni prostor u koji
nitko ne može prodrijeti. Prije sedam stotina godina poznati arapski putopisac Ibn Batuta
ovako je opisao sufizam: "Temeljna svrha sufijskog života jest prodrijeti kroz zapreke
ljudskih osjetila koji čovjeka odvajaju od božanstva i na taj način postići jedinstvo s
Bogom".
Dva glavna sufijska reda u Afganistanu, nakšibendije i kadirije, odigrala su presudnu
ulogu u ujedinjenju naroda radi pružanja otpora Sovjetskom Savezu jer su osigurala cijelu
mrežu udruženja i saveza koji se nisu temeljili na pripadnosti mudžahedinskim strankama
ni etničkim skupinama. Čelnici tih redova bili su vrlo istaknute osobe. Obitelj Mudžadedi
stoljećima je davala čelnike reda nakšibendija i kraljeve. Komunisti su u siječnju 1979. u
Kabulu, kako bi eliminirali potencijalne suparnike, okrutno ubili 79 članova te obitelji.
Jedan je član ipak preživio - Sibhatulah Mudžadedi - i u Pešavaru osnovao vlastitu
stranku otpora, pod nazivom Jebhe-i nejat-i milli-i Afghani-stan (Nacionalna
oslobodilačka fronta Afganistana), i postao oštrim kritičarom radikalnih islamističkih
stranaka. Godine 1989. imenovan je predsjednikom afganistanske prijelazne vlade a
godine 1992. postao je prvim mudžahedinskim predsjednikom Afganistana.
Poglavar reda kadirija, Pir Sejid Ahmad Gilani, koji je preko supruge bio u srodstvu s
bivšim kraljem Zahir Šahom, osnovao je u Pešavaru Nacionalnu islamsku frontu
Afganistana, zvanu Mahaz-i milli. Poglavari obaju redova podupirali su bivšega kralja
Zahir Šaha i bili najumjereniji od svih mudžahedinskih vođa. Svi su ih zaobilazili:
osovina CIA-ISI, Hikmetjar i Masud, a kasnije i talibani. U politiku su se vratili 1999.
kad su osnovali novu stranku pod nazivom Stranka mira i nacionalnog jedinstva, koja je
pokušala posredovati između talibana i njihovih protivnika.

Prije pojave talibana u Afganistanu nije nikada cvjetao islamski ekstremizam. Među
sunitima su postojali vahabiti, sljedbenici stroge sekte vahabija iz Saudijske Arabije. Tu
je sektu osnovao Abdul Vahab (1703.-1792.), kao pokret kojem su arapske beduine
očistili od utjecaja sufizma. Širenje vahabizma postalo je glavnim ciljem saudijske
vanjske politike nakon procvata životnog standarda kao posljedice naftnih bogatstava
tijekom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Sljedbenici toga pokreta prvi su put
došli u Srednju Aziju 1912. godine, kad je jedan stanovnik Medine, po imenu Sejid Šari
Mohamad osnovao vahabitske ćelije u Taškentu i u Dolini Fergana. Iz tih područja i iz
britanske kolonije Indije taje sekta stigla u Afganistan, gdje je prije rata imala neznatan
broj sljedbenika.
Međutim, kako su čelnici tih ćelija, pripadnici paštunskog naroda, školovani u Saudijskoj
Arabiji, dobivali sve više naoružanja i novca od Saudijske Arabije, broj njihovih
sljedbenika počeo je rasti. Početkom rata Saudijci su poslali Afganistanca Abdula Rasula
Sajafa, koji je dugo živio u Saudijskoj Arabiji, da u Pešavaru osnuje vahabitsku stranku,
zvanu Ittehad-i islami (Islamsko jedinstvo). Afganistanski vahabiti, koji još imaju naziv
salafi, postali su protivnicima i sufija i tradicionalnih plemenskih stranaka ali nisu uspjeli
pridobiti znatan broj sljedbenikajer su obični Afganistanci njihovu vjeru smatrali tuđom
pa su od njih jako zazirali. Arapski su mudžahedini, među njima i Osama bin Laden, koji
se pridružio džihadu, pridobili mali broj sljedbenika među paštunima uglavnom
zahvaljujući svome velikom bogatstvu i oružju.

Zahvaljujući dostavi velikih količina oružja od CIA-e, preko ISI-a, radikalne islamističke
stranke postale su pokretačkom snagom džihada. Godine 1975. i Hikmetjar i Masud
sudjelovali su u jednome bezuspješnom ustanku protiv predsjednika Muhameda Davuda.
Potom su ti radikalni islamisti pobjegli u Pakistan gdje ih je vlada u Islamabadu štitila
kao sredstvo pritiska na buduće afganistanske vlade. Tako je Pakistan, kad je Sovjetski
Savez 1979. okupirao Afganistan, pod svojom kontrolom već imao profesionalne
radikalne islamiste koji su mogli povesti džihad. Predsjednik Zia ul-Hak tvrdio je kako se
većina vojne pomoći koju šalje CIA dostavlja tim strankama sve dok se Masud nije
osamostalio i počeo oštro kritizirati kontrolu Pakistana.
Ti islamski čelnici potjecali su iz novog sloja obrazovanih sveučilištaraca - Hikmetjar je
na Kabulskom sveučilištu studirao strojarstvo, a Masud je studirao na Francuskom
koledžu u Kabulu - koje je nadahnula najradikalnija i najispolitiziranija islamistička
stranka u Pakistanu, Jama'at-i islami. Taje stranka bila nadahnuta organizacijom
Muslimansko bratstvo (Ihvan ul-Muslimin), osnovanom u Egiptu 1928. radi organiziranja
islamske revolucije i islamske države. Utemeljitelj te organizacije, Hasan al-Bana (1906.
- 1949.) najjačeje utjecao na čovjeka po imenu Abul-Ala Maududi (1903. - 1978.), koji je
1941. osnovao pakistansku stranku Jama 'at.
Stari pokreti Ihvana u muslimanskome svijetu željeli su srušiti kolonijalizam
islamističkom revolucijom a ne nacionalističkom ili komunističkom. Za razliku od
tradicionalnih mula ti su islamisti odbili napraviti kompromis s domaćom
neokolonijalnom elitom jer su željeli radikalne političke promjene kojima bi se stvorilo
istinsko islami-stičko društvo kakvo je zacrtao prorok Muhamed u Meki i Medini, kao i
boriti se protiv izazova modernoga svijeta. Odbacivali su nacionalizam, plemenski sustav
i feudalnu klasnu strukturu društva u korist jednog novoga muslimanskog
internacionalizma koji bi ponovno ujedinio muslimanski narod zvan umma.5 Radi
postizanja toga cilja stranke poput pakistanskog Jama'ata i Hikmetjarove stranke Hizb-i
islami osnovale su visoko centralizirane moderne stranke po uzoru na komunističke, sa
sustavom ćelija, krajnjom tajnosti, političkom indoktrinacijom i vojnom obukom.

Najveća slabost političkog islama po modelu organizacije Ihvan jest njegova ovisnost o
jednoj osobi, tj. karizmatskom vođi ili amiru, a ne o nekoj organizaciji ustrojenoj na
demokratskim temeljima. Radikalni islam nije opsjednut stvaranjem institucija nego
karakterom i čistoćom svoga vođe, njegovim vrlinama i sposobnostima i pitanjem može
li njegova osoba biti slična osobi proroka Muhameda. Na taj način ti pokreti na prvo
mjesto stavljaju islamske vrline pojedinca bez obzira na to što se te vrline, logično, mogu
steći samo u onom društvu koje je već istinski islamsko.6 Taj je model, kao i u slučaju
Hikmetjara, uvijek dopuštao cvjetanje diktatura.
Ti su radikalni islamisti, u usporedbi s talibanima, ipak bili relativno moderni i napredni.
Zagovarali su obrazovanje žena i njihovo sudjelovanje u društvenom životu. Stvarali su
ili su pokušali stvarati teorije islamske ekonomije, bankarskog sustava, inozemnih odnosa
i jedan pravedniji društveni sustav. Međutim, radikalni je islamizam patio od istih
slabosti i ograničenja kao i afganistanski marksisti - kao sveopća ideologija nije
integrirao različite društvene, vjerske i etničke identitete afganistanskog društva nego ih
je odbacivao. I afganistanski komunisti i islamisti željeli su provesti radikalne promjene u
tradicionalnoj strukturi društva, revolucijom odozgo. Željeli su dekretima dokrajčiti
plemenski i etnički sustav, stoje bilo nemoguće, i nisu bili spremni prihvatiti složenu
životnu stvarnost.
Politički neuspjeh afganistanskih islamista i njihova nesposobnost da osmisle teorije
promjena temeljene na stvarnosti opća su pojava u muslimanskome svijetu. Francuski
intelektualac Olivier Roy nazvao je to "neuspjehom političkog islama".7 Muslimanska
društva dvadesetoga stoljeća podijeljena su na dvije proturječne strukture. Na jednoj
strani su bili klan, pleme i etnička skupina, a na drugoj država i religija. Radilo se o maloj
skupini naspram velike vjere, tj. o plemenu naspram umme jer su ljudi uvijek bili odani i
predani plemenu i vjeri, a ne državi.8 Afganistanski islamisti nisu uspjeli riješiti tu
dvojnost.

Talibani su organizirali Pokret za reformu islama. Tijekom povijesti muslimanskoga

svijeta islamski su reformistički pokreti transformirali i prirodu vjere i politički i
društveni život, jer su muslimanska nomadska plemena rušila muslimanska carstva
drugih naroda, transformirala ih, potom se sama urbanizirala da bi na kraju i sama bivala
porušena. Te je političke promjene oduvijek omogućavao koncept džihada. Zapadna je
misao, pod snažnim utjecajem srednjovjekovnih kršćanskih križara, džihad uvijek
zamišljala kao islamski rat protiv nevjernika, tj. nemuslimana. Ali, džihad je u biti
unutarnja borba muslimana kako bi ljudi postali bolji, korisniji i više pomagali zajednici.
Osim toga, džihad je i način propitivanja poslušnosti Bogu i provedbe Njegovih
zapovijedi na zemlji. "Džihad je unutarnja borba moralne discipline i predanosti islamu i
političke akcije".9
Islam dopušta i ustanak protiv nepravedna vladara, bez obzira na to je li on musliman ili
ne. On je i mobilizirajuća snaga za postizanje promjena. Tako je život proroka
Muhameda postao uzor džihada za besprijekorno ponašanje muslimana i za političke
promjene jer se i sam prorok digao na ustanak protiv trulog arapskog društva u kojemu je
živio i osjećao duboko vjersko i moralno ogorčenje. I djelovanje talibana, kad su napali
gramzive zapovjednike oko sebe, zapravo je predstavljalo džihad u duhu proroka
Muhameda. Ali, džihad ne dopušta ubijanje subraće muslimana na temelju nacionalne ni
vjerske pripadnosti pa je upravo to, tj. talibansko tumačenje džihada, ono što
zaprepašćuje nepaštunske etničke skupine. Sjedne strane talibani tvrde kako vode džihad
protiv pokvarenih i zlih muslimana, a s druge strane pripadnici etničkih manjina jasno
vide kako oni islam koriste kao pokriće za istrijebljenje nepaštunskih naroda.

Talibansko tumačenje islama, džihada i transformacije društva u Afganistanu je

predstavljalo anomaliju jer pojava toga pokreta nije u sebi imala nijedne vodeće
islamističke ideje što su se pojavile tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza. Talibani nisu
ni radikalni islamisti nadahnuti idejama Ihvana ni mistični sufisti ni tradicionalisti. Nisu
se uklapali ni u jednu od brojnih islamskih ideja ni pokreta što su se pojavili u
Afganistanu od 1979. do 1994. Moglo bi se reći da se izrodio i propao legitimitet svih
triju pojava (radikalnog islamizma, sufizma i tradicionalizma) stoje potaknulo golu i
pohlepnu borbu za vlast i stvorilo ideološki vakuum koji su talibani popunili. Talibani
nisu predstavljali nikoga osim sebe i nisu priznavali nikakav islam osim svojega. Ali,
imali su i oni svoj ideološki temelj -jedan krajnji oblik deoban-dizma koji su
propovijedale pakistanske islamističke stranke u afgani-stanskim izbjegličkim logorima u
Pakistanu. Deobandizam kao jedna islamska grana sunita hanefita, već je neko vrijeme
postojala u Afganistanu, ali se talibansko tumačenje te vjere ne može usporediti ni sa
čime u cijelome muslimanskom svijetu.
Deobanditi su se pojavili u britanskoj koloniji Indiji i nisu bili reakcionaran nego
napredan pokret koji je želio reformirati i ujediniti muslimansko društvo u vrijeme dok se
borio za život u toj kolonijalnoj državi kojom su vladali nemuslimani. Glavni ideolozi
deobandizma bili su Muhamed Kasim Nanautavi (1833. - 1877.) i Rašid Ahmad Gangohi
(1829. - 1905.), koji su u mjestu Deoband blizu New Delhija osnovali prvu medresu.
Indijski ustanak iz 1857. predstavljao je prekretnicu za indijske muslimane, jer su oni
poveli tu antibritansku pobunu u kojoj su bili potpuno potučeni. Nakon toga ustanka
među indijskim se muslimanima pojavilo nekoliko filozofskih i religijskih smjerova s
namjerom da obnove svoj ugled. Raspon tih pokreta bio je vrlo velik, od deobandista do
prozapadnih reformatora koji su osnivali koledže poput Muslimanskog sveučilišta
Aligarh, po uzoru na britanska sveučilišta u kojima se studirao islam, kao i društveni i
znanstveni predmeti kako bi muslimanska mladež mogla dostići svoje britanske vladare i
natjecati se s rastućom hinduističkom elitom.
Svi su ti reformatori smatrali obrazovanje ključnim čimbenikom stvaranja novog i
modernog naraštaja muslimana. Deobanditi su željeli stvoriti novi naraštaj obrazovanih
muslimana koji će oživjeti islamske vrijednosti na temelju intelektualnih spoznaja,
duhovnog iskustva, šerijatskog zakona i tarikata, tj. puta. Učeći svoje studente kako
tumačiti šerijatsko pravo nastojali su uskladiti klasične šerijatske tekstove s postojećom
stvarnošću. Deobanditi nisu smatrali da žene imaju pravo na jednakost, protivili su se
svim oblicima hijerarhije u muslimanskom društvu i odbacivali šiizam, ali će talibani ta
stajališta dovesti do takvih krajnosti kakve začetnici deobandizma ne bi nikada prihvatili.
Deobanditi su osnivali medrese po cijeloj Indiji kamo su odlazili studirati i afganistanski
studenti koji su i sami željeli steći bolje spoznaje o mogućem odnosu islama prema
kolonijalizmu. Godine 1879. u Indiji je bilo dvanaest deobandističkih medresa sa znatnim
brojem polaznika iz Afganistana, koje su opisivali kao "nasilnike i nasrtljivce".' ° Godine
1967., kad je Deoband slavio stotu obljetnicu svoga postojanja, u južnoj je Aziji bilo
9000 deobandističkih medresa.
Početkom dvadesetoga stoljeća afganistanska je vlada nastojala surađivati s Deobandom
kako bi što bolje provela vlastiti plan izgradnje modernih državnih medresa. Godine
1933., prigodom krunidbe kralja Zahir Šaha, uleme iz deobandske medrese posjetile su
Kabul i izjavile da će Deoband "za te nove okolnosti i vrijeme, tako pripremiti uleme da
mogu u potpunosti surađivati s namjerama i ciljevima slobodnih vlada u islamskom
svijetu i postati iskreni djelatnici države".1' Afganistanska je država osnovala nekoliko
deobanditskih medresa ali nisu bile popularne ni u paštunskom pojasu.
Deobanditske su se medrese u Pakistanu osnivale znatno brže nakon 1947., tj. nakon
uspostave te države. Deobanditi su osnovali organizaciju JUI, u potpunosti religijski
pokret, kako bi promicali svoja vjerovanja i privukli vjernike. Godine 1962. vođa toga
pokreta u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini, mevlana Gulam Gaus Hazar-vi,
pretvorio je svoj JUI u političku stranku koja se potom raspala na nekoliko frakcija. Jedan
dinamičan vođa, mevlana Mufti Mahmud, preuzeo je paštunsku frakciju JUI-a u toj
pokrajini i preoblikovao je na populističan način. Njegov je JUI odigrao glavnu ulogu na
izborima 1970. kada je pridobio veliku potporu protiv vojnog režima. Promicao je jedan
islamistički program od dvadeset dvije točke s naglaskom na uvođenje naprednoga
socijalnog programa i s jakim anti-američkim i antiimperijalističkim stajalištem. Taje
kampanja bila obilježena žestokim sukobom između JUI-a i stranke Jama 'at-i islami pa
taj jaz između dviju najvećih islamskih stranaka traje sve do danas.

Povijest pokreta JUI u Pakistanu nije relevantan za ovu knjigu ali će deobanditska vjera
imati najveći religijski i ideološki utjecaj na talibane. Tijekom osamdesetih godina
pakistanska politika prema Afganistanu vođena je uz pomoć stranke Vama 'at-i islami i
Hikmetjarove stranke Hizb-i-islami, koje su ujedno bile i glavni suparnici JUI-a u
Pakistanu. Veze ISI-a sa strankom Jama 'at-i islami bile su važan čimbenik za dodjelu
pomoći mudžahedinima. Pokret JUI, na čijemu je čelu sada bio sin Mufti Mahmuda,
mevlana Fazl-ur Rahman, nije dobio nikakvu političku ulogu pa su male
prodeobandističke skupine af-ganistanskih mudžahedina bile uvelike ignorirane.
Međutim, JUI je to razdoblje iskoristio za osnivanje stotina medresa duž Paštunskog
pojasa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i u Balučistanu u kojima su mladi
pakistanski i afganistanski izbjeglice dobili priliku za besplatno školovanje, hranu,
smještaj i vojnu obuku. U tim će se medresama uvježbavati jedan novi naraštaj Afga-
nistanaca za postsovjetsko razdoblje Afganistana. Iako deobanditi nisu imali nikakve
političke potpore, vojni je režim predsjednika Zia ul--Haka financirao medrese svih
muslimanskih sekti. Godine 1971. u Pakistanu je bilo samo devet stotina medresa ali,
potkraj vladavine Zia ul-Haka, 1988., bilo je osam tisuća registriranih i dvadeset pet
tisuća neregistriranih medresa u kojima se školovalo više od pola milijuna učenika. Kako
je pakistanski državni obrazovni sustav stalno propadao, te su medrese postale jedini
izlaz za dječake iz siromašnih obitelji, tj. jedini način stjecanja barem prividnog
obrazovanja.
Većina tih medresa bila je smještena u ruralnim područjima i u afganistanskim
izbjegličkim logorima, a vodili su ih poluobrazovani mule čije učenje nije imalo gotovo
ništa zajedničko s izvornim reformističkim programom deobanditske škole. Njihovo
tumačenje šerija-ta bilo je pod jakim utjecajem paštunskog plemenskog zakona zvanog
"paštunvali", a istodobno su te medrese i stranke sklone vahabit-skoj vjeri, poput
deobandita, uz financijsku pomoć Saudijske Arabije, proizvodile mlade militante koji su
se krajnje cinično odnosile prema svim borcima džihada protiv Sovjetskog Saveza.
Nakon što su mudžahedini 1992. zauzeli Kabul, ISIje i dalje ignorirao rastući utjecaj JUIa
na južne Paštune. JUI je u svojoj zemlji bio politički izoliran te je ostao u oporbi za
vrijeme prvog mandata premijerke Benazir Buto (1988. - 1990.) i za vrijeme mandata
premijera Navaza Šarifa (1990.
- 1993.).

Međutim, na izborima iz 1993. JUI je stupio u savez s pobjedničkom Pakistanskom

narodnom strankom (Pakistan People's Party, skraćeno PPP), čija je predsjednica bila
Benazir Buto, i tako ušao u vladajuću koaliciju.14 Kako je JUI time po prvi put dobio
pristup kanalima moći, to mu je omogućilo uspostavu tijesnih veza s vojskom, ISI--em i
Ministarstvom unutarnjih poslova, čiji je ministar bio umirovljeni general Nasirulah
Babar. Babar je upravo tražio novu skupinu Paštuna koja bi u Afganistanu ponovno
dovela Paštune na vlast i omogućila trgovinu između Pakistana i zemalja Srednje Azije
preko južnog Afganistana, a tu mu je priliku ponudio JUI. Vođa JUI-a, mevlana Fazl-ur
Rahman, postao je predsjednikom Stalnog odbora za vanjske poslove u Narodnoj
skupštini, čime je po prvi put stekao mogućnost utjecaja na vanjsku politiku. Svoj će
položaj koristiti za posjete Wa-shingtonu i glavnim gradovima europskih zemalja, gdje će
lobirati za talibane, kao i za Saudijsku Arabiju i države Perzijskog zaljeva, želeći
pridobiti njihovu financijsku pomoć.
Kako JUI nije imao centralizirane hijerarhije i kako nije bilo nijednoga poznatog ni
obrazovanog lokalnog mule koji bi otvorio medresu, deobanditska je tradicija dovela do
pojave desetaka razjedinjenih i ekstremističkih frakcija. Na čelu najvažnije frakcije JUI-a
nalazi se mevlana Sami ul-Hak, vjerski i politički vođa koji je bio član Narodne skupštine
i senator i čija je medresa postala glavnim mjestom za obuku talibanskog vodstva.
Godine 1999. najmanje osam ministara u tali-banskoj vladi u Kabulu imali su diplome
njegove medrese Dar ul-
- 'Ulum Hakania, a deseci njih imali su položaje talibanskih pokrajinskih, vojnih
zapovjednika, sudaca i raznih državnih službenika.15 U njegovoj su se medresi školovali
i Junis Halis i Muhamed Nabi Mu-hamedi, čelnici tradicionalnih mudžahedinskih
stranaka. Hakania se nalazi u mjestu Ahora Hatak, u Sjeverozapadnoj pograničnoj
pokrajini. Sastoji se od niskih zgrada uz glavni autoput Islamabad - Pešavar.
Ima osnovnu školu za tisuću pet stotina učenika, koji tamo i stanuju, Srednju školu za
tisuću učenika koji stanuju izvan škole i dvanaest manjih medresa - podružnica. Osnovao
juje 1947. otac Sami ul-Haka, mevlana Abdul Hak, koji je studirao i predavao u
Deobandu. Hakania nudi i osmogodišnji studij s diplomom magistra islamistike i dodatni
dvogodišnji program za stjecanje doktorata. Kako se to učilište financira iz donacija, za
učenike je školovanje besplatno.
U veljači 1999. prijavio se zastrašujući broj od petnaest tisuća kandidata za samo četiri
stotine slobodnih mjesta, čime je ta medresa postala najpopularnijim učilištem u
sjevernom Pakistanu. Sami ul-Hak, veseo ali pobožan čovjek s nevjerojatnim osjećajem
za humor, s bujnom bradom crvenom poput kane, rekao mi je da njegova medresa uvijek
čuva oko četiri stotine mjesta za afganistanske studente. Od 1991. ta je medresa primila
šezdeset studenata iz Tadžikistana, Uzbeki-stana i Kazahstana a svi oni, čini se, pripadaju
islamskoj oporbi u svojim zemljama i u Pakistan ulaze bez putovnica i viza.
Hak je još uvijek ljut zbog toga što gaje ISI tako dugo ignorirao. "ISI je uvijek podržavao
Hikmetjara i kadi Huseina Ahmada (vođa stranke Jama 'at-i islami) a nas je ignorirao
iako je naHakaniji studiralo 80% zapovjednika što su se borili protiv Rusa na paštunskim
područjima", rekao mi je dok smo sjedili na grubom sagu u njegovu uredu okruženi
bradatim studentima koji su u rukama držali formulare za upis u školsku godinu 1999.16
"Hikmetjar je imao 5% podrške među narodom, a 90% vojne pomoći ISI-a. Nas nikada
nisu priznali ali je s dolaskom talibana potpora afganistanskog naroda prešla na našu
stranu", dodao je uz gromoglasan smijeh.
"Do 1994. nisam poznavao mulu Omara jer nije studirao u Pakistanu ali svi oko njega bili
su bivši studenti Hakanije pa su me često posjećivali kako bismo raspravili što treba
činiti. Savjetovao sam im da ne osnivaju stranku jer je ISI još uvijek pokušavao okrenuti
jednu mudžahedinsku stranku protiv druge kako se ne bi ujedinile. Rekao sam im da
osnuju studentski pokret. Kad je talibanski pokret nastao, rekao sam ISI-u 'neka studenti
preuzmu Afganistan'", rekao je Hak. Sami ul-Hak duboko poštuje mulu Omara. "Prvi put
sam ga sreo kad sam 1996. otišao u Kandahar i bio sam ponosan da su ga izabrali za amir
ul-mu'minina. On nema novca, plemena ni pedigrea ali ga štuju više nego druge pa gaje
zato Allah izabrao da bude njihov vođa. Prema islamu, čovjek koji je sposoban donijeti
mir može biti izabran za amira. Kad u Pakistan dođe islamska revolucija neće je
predvoditi stari mrtvi vođe kao što sam ja nego neki sličan nepoznat čovjek koji će se
izdignuti iz masa."
Sami ul-Hak u neprestanom je dodiru s Omarom, pomaže mu rješavati pitanja s područja
međunarodnih odnosa i daje mu savjete glede važnih šerijatskih odluka. On je i glavni
organizator pronalaženja i novačenja pakistanskih studenata za borbu na strani talibana.
Nakon talibanskog poraza u Mazani iz 1997. Omar gaje telefonom zamolio za pomoć.
Hak je zatvorio svoju medresu i sve studente poslao da pomognu talibanima. A nakon
bitke za Mazar 1998. organizirao je sastanak talibanskih vođa i predstavnika dvanaest
medresa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini kako bi brojčano ojačala talibanske
vojske. Sve su medrese pristale zatvoriti svoje učionice na mjesec dana pa su u
Afganistan poslale 8000 studenata. Pomoć koju talibani dobivaju iz deobandističkih
medresa iz Pakistana predstavlja važnu potporu na koju se uvijek mogu osloniti, a koja
nije ovisna o vladi ni o tajnim službama.
Jedna druga frakcija JUI-a vodi medresu Jamiat ul-Ulum-i Isla-miyyah u gradu Binori,
koji je zapravo predgrađe Karačija. Osnovao ju je pokojni mevlana Muhamed Jusuf
Binori i ima 8000 učenika, uključujući više stotina Afganistanaca. U toj se medresi
školovala nekolicina talibanskih ministara. I ona se financira iz donacija četrdeset pet
muslimanskih zemalja. "Sredstva koja dobivamo su Allahov blagoslov", kaže njezin
nastavnik Mufti Džamil. "Ponosni smo što školujemo talibane i uvijek se molimo za
njihov uspjeh jer su uspjeli provesti stroge islamske zakone", dodao je.'7 Binori je 1997.
poslao talibanima 600 učenika. U rujnu 1997. polaznici te medrese organizirali su
divljačke demonstracije u Karačiju nakon ubojstva trojice njihovih nastavnika. Tukli su
se s policijom, uništavali automobile i trgovine video opremom i tukli fotoreportere. Tada
je taj najveći i najkozmo-politskiji pakistanski grad prvi put doživio nerede u stilu
talibana.
Još jedna ekstremistička frakcija JUI-a jest Sipah-i Sahab Pakistan (SSP), najotrovnija
antišiitska skupina u Pakistanu koju podupiru talibani. Kad je vlada 1998. napravila udar
na SSP, nakon što su njezini pripadnici masakrirali stotine šiita, njezini su vođe pobjegli
u Kabul gdje su dobili utočište. Stotine militanata SSP-a uvježbavale su se u logoru za
obuku Host koji vode talibani i Bin Laden i koji su 1998. pogodile američke kružeće
rakete. Stotine članova SSP-a bore se rame uz rame s talibanima.
JUI će se uvelike okoristiti talibanskom zaštitom. Taje organizacija po prvi put uspjela
stvoriti međunarodni ugled i utjecaj kao glavni pokrovitelj islamskog radikalizma.
Pakistanska vlada i ISI nisu je više mogli ignorirati, kao ni Saudijska Arabija ni arapske
zemlje oko Perzijskog zaljeva. Logore u Afganistanu, koji su služili za vojnu obuku i kao
skrovište neafganistanskih mudžahedina i koje je nekad vodio Hikmetjar, preuzeli su
talibani i predali ih nekim skupinama JUI-a, poput SSP-a. Godine 1996. talibani su
predali logor Badr blizu Hosta, na pakistansko-afganistanskoj granici, stranki Harakat ul-
ansar, koju je predvodio Fazl-ur-Rahman Halil. Bila je to još jedna frakcija JUI-a,
poznata po krajnjem ekstremizmu, koja je svoje članove slala u borbe u Afganistan,
Kašmir, Čečeniju i Bosnu.18 Dvije godine kasnije taj su logor napale američke kružeće
rakete.
Između talibana i nekih ekstremističkih deobandističkih skupina u Pakistanu postoje
čvrste veze jer imaju zajedničke ciljeve, a često i podrijetlo. Nekolicina deobandističkih
vođa s obje strane granice potječu iz paštunskih plemena ogranka Durani naseljenih oko
Kandaha-ra i oko Čamana u Pakistanu. Deobandisti se po svojoj tradiciji protive
plemenskoj i feudalnoj strukturi društva a otuda i talibansko nepovjerenje prema
plemenskoj strukturi i poglavicama klanova koje su isključili iz svih vodećih uloga. I
talibani i deobandisti žestoki su protivnici muslimana šiita u Iranu. Pakistanski
deobandisti sada žele u Pakistanu provesti islamsku revoluciju talibanskog tipa. Očito je
da su talibani svojom krutošću iskrivili tradicionalno deobandističko učenje i reforme jer
ne prihvaćaju nikakav koncept dvojbe, osim da je dvojba grijeh, a raspravu smatraju
gotovo krivovjerjem. Ali, time su stvorili novi, radikalan i, za vlade zemalja u regiji,
krajnje opasan model bilo kakve buduće islamske revolucije. Hikmetjar i Masud nisu
protivnici modernizma. Za razliku od njih, talibani su oštri protivnici modernizma i
nemaju nikakve želje shvatiti ni prihvatiti moderne ideje napretka i ekonomskog razvoja.
Talibani imaju vrlo slabo obrazovanje iz područja islama i afganistanske povijesti, slabo
poznaju šerijat i Kur'an kao i političke i teorijske događaje u muslimanskom svijetu
tijekom dvadesetoga stoljeća. Iako su o muslimanskom radikalizmu dvadesetoga stoljeća
napisana mnoga djela i rasprave, talibani nisu uopće upućeni u te povijesne događaje ni
tradiciju niti su na tom području dali kakav doprinos. Nisu napisali nijedan islamski
proglas niti pouzdanu analizu islamske ni afganistanske povijesti. Vrlo malo sudjeluju u
svjetskim raspravama o radikalnom islamu a još manje su upoznati s vlastitom poviješću.
To stanje dovelo je do mračnjaštva u kojemu nema mjesta ni za raspravu sa subraćom
muslimanima.

Novi talibanski model čiste islamske revolucije prouzročio je goleme posljedice u

Pakistanu i, u manjoj mjeri, u zemljama Srednje Azije. Pakistan je, kao krhka zemlja
pogođena krizom identiteta, ekonomskim zaostajanjem, etničkim i sektaškim podjelama i
pohlepnom vladajućom elitom koja ne uspijeva srediti stanje u zemlji, suočen s
mogućnošću novog islamističkog vala pod vodstvom neotalibanskih skupina a ne starijih,
zrelijih i popustljivih islamskih stranaka. Već 1998. skupine pakistanskih talibana počele
su zabranjivati televiziju i video u gradovima duž paštunskog pojasa, uvoditi šerijatski
način kažnjavanja, poput kamenovanja i odsijecanja udova, iako je to protivno legalnom
sustavu, ubijati pakistanske šiite, i prisiljavati ljude, napose žene, da prihvate talibanski
način odijevanja i života. Tako se pakistanska potpora talibanima obrušava na sam
Pakistan, dok se pakistanski čelnici ponašaju kao da takve opasnosti nema pa i dalje
pomažu talibanima. U zemljama Srednje Azije, poglavito u Tadžikistanu i Uzbekistanu,
tj. u Dolini Fergana, koja se nalazi na području što graniči s tim zemljama, policija
progoni neotalibanske militante. Talibani i njihovi pomagači predstavljaju za cijeli
muslimanski svijet i za Zapad novi oblik islamskog ekstremizma, koji odbacuje svaki
kompromis s umjerenim muslimanima i sa Zapadom. Kako nisu bili spremni na
kompromis s humanitarnim organizacijama UN-a i sa zemljama donatorima, kao ni na
žrtvovanje nekih svojih načela u zamjenu za međunarodno priznanje, a ujedno su svu
vladajuću elitu u muslimanskim zemljama odbacivali kao trulu, to je potaknulo žučlji-vu
raspravu u muslimanskom svijetu i ujedno nadahnulo jedan mlađi naraštaj islamskih
ekstremista. Talibani su islamskom fundamentalizmu dali novo lice i novi identitet - za
treće tisućljeće - identitet koji odbija svaki kompromis i svaki politički sustav osim
talibanskoga.

Sedmo poglavlje
TAJNO DRUŠTVO - TALIBANSKA POLITIČKA I VOJNA ORGANIZACIJA
Ako je afganistanski narod i imao kakvu nadu u mir nakon pojave talibana, bila je to
činjenica da talibani vladaju pomoću jednoga kolektivnog političkog vodstva, koje se
međusobno savjetovalo i nastojalo izgraditi konsenzus bez ijednog pojedinca koji bi
vodio glavnu riječ. Talibanska Sura u Kandaharu tvrdila je kako djeluje po uzoru na prve
islamske sure, u kojima je nakon rasprave slijedio konsenzus među "vjernicima" i koje su
osjetljivost prema potrebama naroda i bliskost s narodom smatrale važnim čimbenicima.
Model vladanja putem sure velikim se dijelom temeljio na paštunskoj plemenskoj džirgi,
tj. plemenskom ili seoskom vijeću, u kojemu su sudjelovali poglavice svih klanova i
odlučivali o važnim plemenskim pitanjima. Tijekom prvih posjeta Kandaharu duboko su
me se dojmile njihove rasprave, koje su ponekad trajale po cijelu noć jer su pozivali
zapovjednike, mule i obične borce da daju svoje mišljenje prije negoli bi mula Omar
donio odluku.
U početku su mnogi Afganistanci bili zadivljeni činjenicom da talibani ne traže nikakvu
moć za sebe. Tvrdili su da samo uspostavljaju zakon i red prije negoli vlast predaju vladi
sastavljenoj od "dobrih muslimana". Međutim, od 1994. do 1996., kad su zauzeli Kabul,
njihov se proces donošenja odluka promijenio i postao krajnje centraliziran, tajnovit,
diktatorski i nedostupan.

S obzirom na to da je mula Omar postajao sve moćniji i zatvoreniji i odbijao putovati

kako bi vidio i razumio ostatak zemlje i susreo se s ljudima pod svojom vlašću, struktura
moći talibanskog pokreta činila je jednake pogreške kao i njihovi prethodnici,
mudžahedini i komunisti. Talibani su, također, nakon 1996. obznanili svoju želju da
postanu jedinim vladarima u Afganistanu, tj. da osnuju vladu u kojoj neće sudjelovati
druge skupine. Tvrdili su kako su u samom talibanskom pokretu dovoljno zastupljene sve
etničke skupine zemlje pa su, kako bi to dokazali, krenuli u osvajanje ostatka
Afganistana.
Početne nade u talibane bile su izravnom posljedicom izrođenja bivše mudžahedinske
vlasti. Mudžahedinsko je vodstvo, smješteno u Pešavaru, tijekom džihada bilo do
krajnosti podijeljeno. Frakcije nije na okupu držala neka organizacija nego karizma
njihovih vođa i lokalnih zapovjednika. Kako je rat odmicao njihove su vođe postajale sve
ovisnije o financijama i oružju zapadnih zemalja pomoću kojega su pridobivali lojalnost
svojih zapovjednika i gerilaca na terenu. Velik dio vremena trošili su na doslovnu
kupovinu potpore u Afganistanu dok su se u Pešavaru međusobno svađali.
Pakistan je samo pothranjivao to nejedinstvo. General Zia ul-Hak bio je zapovjednik
pakistanskih snaga u Jordanu 1970. gdje je pomagao kralju Huseinu skršiti Palestince.
Tada je iz prve ruke vidio opasnost od ujedinjenoga gerilskog pokreta za državu koja mu
je dala utočište. Pomoću razjedinjenog pokreta, koji nije imao jedinstvenog vođu, Zia je
uspijevao vezati mudžahedinske vođe za širokogrudnost Pakistana i zapadnih zemalja.
Ali kad je Islamabadu očajnički trebalo jedinstveno mudžahedinsko vodstvo kao politička
alternativa komunističkom režimu u Kabulu 1989., nakon povlačenja sovjetskih snaga, i
1992., nakon pada režima predsjednika Nadžibulaha, mudžahedini u Pešavaru bili su tako
razjedinjeni da ih nije bilo moguće pomiriti, čak ni pomoću velikih mita. To nejedinstvo
imat će duboke posljedice na budućnost Afganistana, jer neće biti moguće osnovati vladu
širokog spektra.
Drugi element među vođama otpora protiv Sovjetskog Saveza bili su zapovjednici na
terenu, koji su bivali sve očajniji zbog nejedinstva i korupcije među njihovim vođama u
Pešavaru i zbog lakoće kojom su postajali taocima radi oružja i novca. Priroda rata i
njegove poteškoće zahtijevali su njihovu međusobnu suradnju unatoč svađama njihovih
poglavara u Pešavaru.

Među zapovjednicima na terenu postojala je snažna želja za postizanjem većega

jedinstva. Ismail Han organizirao je u srpnju 1987., u pokrajini Dor, prvi sastanak ratnih
zapovjednika, na kojemu je sudjelovalo 1200 zapovjednika iz cijelog Afganistana. Na
tom je sastanku prihvaćeno dvadeset rezolucija, a najvažnija je bila ona kojom su
zahtijevali da politički pokret vode oni a ne njihovi vođe iz Pešavara. "Pravo odlučivanja
o budućoj sudbini Afganistana pripada nasljednicima žrtava i muslimanima iz rovova,
koji se bore na krvavim frontama i koji su spremni podnijeti žrtve. Nitko drugi nema
pravo donositi odluke o sudbini države".1
Oko tri stotine zapovjednika ponovno se sastalo u pokrajini Paktija u srpnju i u
Badahšanu u listopadu 1990. Međutim zbog etničkih razlika, osobnih nadmetanja i želje
da prvi stignu u Kabul, njihov je konsenzus propao a mudžahedini su se 1992.
međusobno borili oko zauzimanja glavnoga grada. Bitka za Kabul iznijela je na vidjelo
podjele između sjevera i juga s jedne strane i između Paštuna i nepaštuna s druge strane.
Nesposobnost Ahmada Šaha Masuda da iznađe kompromis s paštunskim zapovjednicima
koji su se borili protiv Hikmetjara, čak i 1992. kad je Masud osvojio Kabul, znatno je
okaljala njegov politički ugled. Više nikad neće zadobiti povjerenje Paštuna sve do 1998.,
nakon što su talibani osvojili sjever zemlje.
Treću razinu vodstva unutar pokreta otpora činili su znanstvenici, intelektualci, poslovni
ljudi i tehnokrati izbjegli iz Kabula u Pešavar. Mnogi od njih bili su neovisni i zagovarali
su jedinstvo svih snaga otpora. Ali, toj skupini obrazovanih Afganistanaca ni stranke u
Pešavaru ni Pakistan nikada nisu dali ozbiljnu političku ulogu. Zato su mnogi napustili
Pešavar i otišli u druge zemlje i tako povećali broj obrazovanih Afganistanaca raseljenih
po svijetu. Njihov utjecaj na političke događaje u vlastitoj zemlji postao je marginalan a
kad ih je zemlja, nakon 1992., trebala kao predvodnike obnove nije ih bilo.

Paštunska ulema i nastavnici u medresama bili su razbacani po cijelom području pokreta

otpora. Neki su bili stranački čelnici u Pešavaru a neki zapovjednici na terenu, ali nisu
predstavljali ujedinjenu snagu unutar pokreta otpora pa je do 1992. i njihov individualni
utjecaj u znatnoj mjeri izblijedio. Ulema je bila zrela daje preuzme pokret ta-libanskoga
tipa.
Kad su se talibani 1994. godine pojavili ostalo je samo staro i posvađano vodstvo pokreta
otpora koje predsjednik Burhanudin Rabani nije uspio ujediniti. Kako su na jugu glavnu
riječ vodili lokalni zapovjednici, paštunsko je područje u potpunosti ostalo bez
zajedničkog vodstva. Zato su talibani bivše vođe mudžahedina s pravom smatrali
suvišnima i korumpiranima pa iako su neke od vođa među ulemama poštivali kao svoje
bivše učitelje, nisu im u svom pokretu dali nikakve političke uloge. A nisu im se sviđali
ni svojeglavi zapovjednici na terenu, koje su optuživali za poraz Paštuna nakon 1992.
Važni zapovjednici s bojišnica koji su se predali talibanima nikada nisu bivali promicani
unutar talibanske vojne strukture. Talibani su u potpunosti odbacivali i afganistanske
intelektualce i tehnokrate jer su ih smatrali začetnicima zapadnog i sovjetskog
obrambenog sustava koji su mrzili.
Tako se talibanski pokret pojavio u trenutku za njih vrlo povoljne povijesne prekretnice,
kad se komunistička struktura moći u potpunosti raspala dok su vođe mudžahedina bile
diskreditirane, a tradicionalno plemensko vodstvo eliminirano. Zato im je bilo vrlo lako
pomesti ono malo staroga paštunskog vodstva stoje preostalo. Od toga trenutka
talibanskoj vladavini nije prijetila nikakva opasnost iz redova Paštuna. Pružila im se
prilika za izgradnju sustava koji nije toliko povezan s plemenskom organizacijom koliko
s islamskim korijenima. Kako im je čimbenik islama davao potpuni legitimitet imali su
mogućnost reagirati na potrebe naroda ali su dokazali da zato nemaju ni sposobnosti ni
želje.
Istodobno su odbili izgraditi mehanizam za uključivanje predstavnika nepaštunskih
etničkih skupina u redove vlasti. Njihov neupitan položaj na paštunskim područjima nije
se mogao ponoviti na sjeveru ako nisu dovoljno fleksibilni da objedine složeni mozaik
afganistanskih etničkih skupina i stvore jedan novi oblik kolektivnog vodstva. Umjesto
toga talibani su u konačnici stvorili jedno tajno društvo u kojemu su glavnu riječ imali
Kandaharci i koje je bilo jednako misteriozno, tajnovito i diktatorsko kao i Crveni kmeri
u Kambodži ili Irak pod vlašću Sadama Huseina.

Najviše tijelo za donošenje odluka bila je vrhovna Sura, koja je i dalje bila smještena u
Kandaharu, gradu koji je mula Omar napustio samo jednom (1996., kad je posjetio
Kabul) i koji je pretvorio u novo afganistansko središte moći. U toj vrhovnoj Suri glavnu
su riječ vodili Omarovi stari prijatelji i kolege, uglavnom Paštuni iz ogranka Durani, koje
su prozvali "Kandaharcima", iako su potjecali iz tri pokrajine -Kandahara, Helmanda i
Urozgana. Sura se sastojala od deset članova (vidi Dodatak 2) ali su na njezinim
sjednicama sudjelovali i vojni zapovjednici, plemenski starješine i uleme, tako daje i
dalje bila prilično labavo i amorfno tijelo u kojemu je često sudjelovalo do pedeset ljudi.
Od deset glavnih članova Sure šestorica su bili Paštuni iz ogranka Durani a samo jedan
Tadžik iz Badahšana, mevlana Sejid Giasudin (koji je dugo živio u paštunskom pojasu).
Takav omjer Paštuna i ne-paštuna mogao je biti prihvatljiv dok su talibani napredovali u
paštunskom pojasu, ali nakon što su zauzeli Herat i Kabul Sura s takvim sastavom nije
više bila istinsko predstavničko tijelo svih afganistanskih etničkih skupina. Kandaharska
se Sura nikad nije dovoljno proširila kako bi u nju ušli i predstavnici Paštuna iz ogranka
Gilzai i predstavnici nepaštunskih naroda. Ostala je uska i zato nesposobna zastupati
interese cijele zemlje.
Postoje još dvije Sure koje su odgovorne kandaharskoj Suri. Jedna od njih je kabinet, tj.
vlada sa svojim ministrima u Kabulu ili kabulska Sura. Druga je zapravo vojno vijeće ili
vojna Sura. Kabulska je Sura 1998. imala sedamnaest članova od kojih su najmanje
osmorica bili iz ogranka Durani, trojica iz ogranka Gilzai i samo dvojica iz nepaštunskih
naroda (vidi Dodatak 2). Kabulska Sura rješava tekuće probleme vlade, grada i kabulske
vojne fronte, ali važne odluke donosi kandaharska Sura. Kandaharska je Sura često
opozivala čak i neke male odluke kabulske Sure i njezinog poglavara mule Muhameda
Rabanija, poput dopuštenja za putovanje novinara ili nekoga novog projekta humanitarne
pomoći UN-a. Vrlo brzo kabulska Sura, koja je imala ulogu vlade, nije mogla donositi
nikakve odluke bez prethodnih konzultacija s Kandaharom, stoje dovodilo do
beskonačnih odgađanja i kašnjenja.

U Kabulu i Heratu, a kasnije i u Mazaru, dakle u gradovima gdje Paštuni nemaju većinu,
sve glavne položaje - guvernera, gradonačelnika, šefa policije i drugih viših dužnosnika -
dobivali su kandaharski Paštuni koji tamošnji jezik dari, koji je lingua franca tih gradova,
nisu uopće znali ili su ga znali vrlo slabo. U tamošnjim lokalnim šurama nema nijednog
istaknutog lokalnog čovjeka. Talibani su fleksibilnost pokazali samo na području
imenovanja pokrajinskih guvernera. Od jedanaest guvernera iz 1998. samo su četvorica
bila iz Kandahara.3 U prošlosti su guverneri i stariji lokalni dužnosnici obično bili
članovi lokalne elite i odražavali su etnički sastav lokalnog stanovništva. Talibani su tu
tradiciju ukinuli i postavljali ljude iz drugih krajeva.
Međutim, politička moć talibanskih guvernera znatno je smanjena. Zbog nedostatka
sredstava s kojima su mogli raspolagati i zbog nemogućnosti provedbe ozbiljnih
ekonomskih projekata kao i pomoći izbjeglicama po povratku iz Pakistana i Irana
guverneri su imali sve manju i manju političku, ekonomsku i socijalnu ulogu. Mula Omar
i guvernere drži pod kontrolom kako ne bi izgradili moćnu lokalnu bazu. Neprestano ih
preseljava ili ih, kao zapovjednike, vraća na bojišnicu.
Nakon poraza u Mazaru 1997. porasle su kritike zapovjednika Paš-tuna iz ogranka Gilzai
jer nisu konzultirani o vojnim i političkim pitanjima, unatoč činjenici da su osigurali
glavninu vojnog ljudstva. Talibani su u Mazaru izgubili 3000 svojih najboljih vojnika,
3600 ih je zarobljeno, a desetorica zapovjednika bila su ili ubijena ili zarobljena. Tako su
bili prisiljeni zatražiti novake iz plemena ogranka Gilzai na istoku zemlje, ali im nisu bili
spremni prepustiti dio političke moći niti ih uključiti u kandaharsku Suru. Zato su
pripadnici ogranka Gilzai sve manje bili spremni služiti kao talibanska topovska hrana pa
su se opirali novačenju.

Vojna struktura talibana obavijena je još većom tajnošću. Vrhovni zapovjednik oružanih
snaga je mula Omar iako nema nikakve stvarne definicije njegova položaja ni uloge.
Ispod njega je zapovjednik stožera, a potom zapovjednik kopnene vojske i avijacije. U
Kabulu postoje najmanje četiri pješadijske divizije ijedna oklopna. Međutim, ne postoji
nikakva jasna vojna struktura s hijerarhijom časnika i zapovjednika a zapovjednici
jedinica stalno se premještaju. Primjerice, talibanske ekspedicijske snage u Kunduzu,
jedinoj vojnoj postrojbi na sjeveru zemlje, promijenile su nakon poraza u Mazaru iz
1997. najmanje tri zapovjednika u razdoblju od tri mjeseca dok je više od polovice
vojnika bilo povučeno na heratsku frontu i na njihova su mjesta poslani neiskusni
pakistanski i afganistanski vojnici. Vojna je Sura jedno labavo tijelo koje planira
strategiju i može provoditi odluke u svezi s vojnom taktikom, ali se čini da nema
nikakvih ovlasti za donošenje strateških odluka. O vojnoj strategiji, imenovanju ljudi na
ključne položaje i dodjeli sredstava za ofenzive odlučuje Omar.
Osim opće vojne obveze koju provode talibani, zapovjednici iz paštunskih područja
posebno su odgovorni za novačenje ljudi, za njihove plaće i za brigu oko vojnika na
terenu. Za te svrhe dobivanju sredstva - novac, gorivo, hranu, prijevoz, oružje i streljivo -
od vojne Sure. Vojnici se često izmjenjuju jer na bojišnicu dolaze drugi članovi njihovih
obitelji kako bi već umorni vojnici mogli provesti dulje vrijeme kod kuće. Redovna
talibanska vojska nije nikad imala više od 25.000 do 30.000 vojnika iako bi se taj broj
lako povećao neposredno prije novih ofenziva. Na isti način su i studenti iz pakistanskih
medresa, koji su 1999. činili oko 30% talibanskog ljudstva, provodili na bojišnici kratko
vrijeme i potom bi se vraćali kućama, a na svoja mjesta slali novake. Međutim, taj
neplanski način novačenja, koji se uvelike razlikuje od Masudove redovne vojske od
12.000 do 15.000 vojnika, ne dopušta stvaranje redovne i disciplinirane vojske.
Zato su talibanski ratnici slični tradicionalnim plemenskim gardama, zvanim laškar, o
kojima postoje mnoge priče iz povijesti paštunskih plemena. Laškar se uvijek brzo
mobilizirao, bilo po nalogu monarha ili na obranu plemenskog područja ili protiv nekoga
lokalnog neprijatelja. Sudjelovanje u toj jedinici bilo je isključivo dragovoljno. Sudionici
nisu dobivali plaću, ali su dijelili plijen. Međutim, talibanskim je vojnicima bilo
zabranjeno pljačkati pa su u početku, kad bi zauzeli neki grad, bili nevjerojatno
disciplinirani, ali je nakon poraza u Mazani 1997. te discipline nestalo.
Većina talibanskih boraca ne dobiva plaću, a zapovjednici odlučuju o tome koliko će im
novca dati kad odlaze na dopust. Redovne plaće dobivaju profesionalni i školovani
vojnici, pripadnici bivše komunističke vojske. Ti paštunski tenkisti, topnici, piloti i
mehaničari više se bore kao plaćenici jer su služili u vojskama svih vlastodržaca u
Kabulu.
Nekolicina članova vojne Sure ujedno su i ministri u vladi što dovodi do još veće zbrke u
Kabulu. Tako je ministar zdravstva, mula Muhamed Abas, bio dozapovjednik talibanskih
ekspedicijskih snaga koje su na sjeveru, nakon poraza u Mazaru 1997., ostale u
okruženju. Potom je povučen i poslan u Herat kako bi organizirao još jednu ofenzivu i na
kraju vraćen na svoj položaj ministra nakon šest mjeseci, stoje zaprepastilo humanitarne
organizacije UN-a s kojima je surađivao. Mula Ehsanulah Ehsan, guverner Državne
banke, bio je zapovjednik jedne elitne postrojbe od nekih tisuću Kandaharaca. Zato
njegov položaj u banci nije privukao gotovo nimalo pozornosti. Ubijen je u Mazaru 1997.
Mula Abdul Razak, guverner Herata koji je bio zarobljen u Mazaru 1997. i kasnije
oslobođen, predvodi vojne ofenzive po cijeloj zemlji još od 1994. Gotovo svi članovi
kandaharske i kabulske Sure, osim onih s tjelesnim invaliditetom, u nekom su razdoblju
bili vojni zapovjednici.

To na neki način dopušta veliku fleksibilnost u hijerarhiji talibana jer svi njezini
pripadnici istodobno djeluju i kao državni dužnosnici i kao vojni generali a osim toga u
neprestanom su dodiru sa svojim borcima. Međutim, talibanska je uprava, osobito u
Kabulu, zbog toga pretrpjela velike štete. Dok je neki ministar na bojišnici, njegovo
ministarstvo ne može donositi odluke. Talibanski se sustav pobrinuo da nijedan njihov
ministar ne postane učinkovit na svom položaju niti da stvori moćnu lokalnu bazu.
Svakog ministra koji bi postajao politički previše moćan mula Omar bi istog trenutka
vraćao na bojišnicu. Ali, rezultat te zbrke bio je taj daje zemlja ostala bez učinkovite
vlade i da je talibanski pokret ostao bez jasno određenih uloga vodstva.
Velikim dijelom zbog svoje prekomjerne tajnovitosti talibani nisu uspjeli pridobiti
povjerenje ljudi u velikim gradovima, kao ni povjerenje stranih medija, humanitarnih
organizacija i međunarodne zajednice. Čak i nakon osvajanja Kabula odbili su obznaniti
kako namjeravaju uspostaviti vladu širokog spektra ili potaknuti razvoj gospodarstva.
Situacija u kojoj su talibani zahtijevali međunarodno priznanje dok još nisu imali jasno
određene vlade samo je povećala dvojbe međunarodne zajednice glede njihove
sposobnosti vladanja. Glasnogovornik kabulske Sure, Šir Muhamed Stanakzai, relativno
ugodan tali-ban iz ogranka Gilzai iz pokrajine Logar, koji govori engleski jer je u Indiji
polazio policijsku školu, bio je talibanska veza s humanitarnim organizacijama UN-a i
stranim medijima. Međutim, ubrzo je postalo jasno da on nema nikakve stvarne moći a ni
izravnog pristupa muli Omaru kako bi mu prenio poruke i od njega donio odgovore. Tako
humanitarne organizacije nisu nikada bile sigurne jesu li njihove poruke uopće dospjele
do Omara pa je njegova uloga postala beznačajna.

Talibani su tu zbrku još više povećali kad su očistili kabulsku birokraciju čiji su niži
službenici ostali na svojim mjestima još od 1992. Smijenili su sve više službenike
Tadžike, Uzbeke i Hazare i na njihova mjesta postavili Paštune, bez obzira na to jesu li
imali potrebne kvalifikacije ili ne. Kao rezultat otpuštanja stručnih i sposobnih službenika
ministarstva su velikim dijelom prestala funkcionirati.
Nemoguće je opisati talibansku radnu etiku u tim ministarstvima. Bez obzira na
ozbiljnost vojne ili političke krize, vladini uredi u Kabulu i Kandaharu rade samo
nekoliko sati dnevno, od osam ujutro do podne. U podne počinje stanka za molitvu, a
nakon toga slijedi dugi popodnevni odmor. Navečer imaju dugotrajne društvene skupove
ili sastanke. Na stolovima ministara nema nikakvih dokumenata ni papira niti građani
ikada dolaze u vladine urede. Dok su stotine talibanskih dužnosnika i službenika
prisiljavale muški dio stanovništva da puste duge brade, u ministarstvima nije bilo nikoga
tko bi mogao odgovoriti na bilo kakva pitanja. Narod je prestao išta očekivati od tih
ministarstava, a zbog nedostatka lokalnih predstavnika u gradskim upravama talibani su
više izgledali kao okupatori nego kao uprava koja je pokušavala pridobiti srca i duše
svoga naroda.
Talibani do danas nisu ničim obznanili kako i kada planiraju uspostaviti jednu trajniju
vladu, hoće li imati ustav ili ne i na koji će način politička vlast biti podijeljena. O toj
temi svaki talibanski čelnik ima drukčije mišljenje. "Talibani su spremni pregovarati s
oporbom ali pod uvjetom da y pregovorima ne sudjeluje nijedna politička stranka. Većina
talibana dolazi iz političkih stranaka tako da znamo kakve probleme one stvaraju. Islam
je protiv svih političkih stranaka", rekao mi je jedan ministar. Jedan drugi ministar izjavio
je sljedeće: "Jednom kad budemo imali mir, narod može izabrati vladu kakvu želi ali prvo
treba razoružati oporbu". Neki su željeli isključivo talibansku vladu.4
Nakon 1996. sva je moć bila u rukama mule Omara koji se sve manje savjetovao s
kandaharskom Surom. To se moglo vidjeti iz riječi njegova čovjeka od povjerenja Vakila,
koji je izjavio slijedeće: "Odluke se temelje na savjetu amir ul-mu'minina. Nama
konzultacije nisu potrebne. Mi vjerujemo daje to u skladu sa šerijatom. Mi se priklanjamo
amirovu stajalištu čak i onda kad svi drugi misle drukčije. Neće biti poglavara države.
Umjesto njega imat ćemo amir ul-mu'minina. Mula Omar imat će vrhovnu vlast i nijedna
vlada neće moći provesti nijednu odluku s kojom on ne bude suglasan. Izbori su nespojivi
sa šerijatom pa ih zato odbacujemo".

Za provedbu svojih odluka mula Omar se sve manje oslanjao na vladu u Kabulu a sve
više na uleme u Kandaharu i vjersku policiju u Kabulu. Mevlana Said Muhamed Pasanai,
predsjednik Islamskoga vrhovnog suda u Kandaharu, koji je Omara tijekom džihada
naučio osnove šerijatskog zakona, postao mu je glavnim savjetnikom. On je preuzeo
odgovornost za okončanje bezakonja u zemlji pomoću islamskog načina kažnjavanja.
"Naši su suci predsjednici trinaest visokih sudova u trinaest pokrajina i posvuda vlada mir
i sigurnost za tamošnji narod", rekao mije 1997.6 Pasanai, koji danas ima više od
osamdeset godina, izjavio je kako već gotovo pola stoljeća dosuđuje islamske kazne u
lokalnim selima i kako je savjetovao mudžahedine u primjeni šerijata u vrijeme džihada.
Islamski vrhovni sud u Kandaharu postao je najvažnijim sudom u zemlji jer Omar živi u
Kandaharu. Taj je sud imenovao islamske suce zvane kadi, tj. kadije, i pomoćne kadije u
pokrajinama i sve ih jednom godišnje poziva u Kandahar kako bi razgovarali o procesima
i o primjeni šerijatskog zakona. U Kabulu postoji jedan paralelan sustav jer je tamo
sjedište ministarstva pravosuđa i Vrhovnog suda Afganistana. Vrhovni sud u Kabulu
rješava oko četrdeset slučajeva tjedno i sastoji se od osam odjela koji rješavaju slučajeve
s područja trgovine, poslovanja, kaznenog i javnog prava ali taj sud očito nema jednake
ovlasti kao i Vrhovni sud u Kandaharu. Državni odvjetnik, mevlana Džalilulah
Maulavizade, izjavio je: "Svi se zakoni sada islamiziraju. Uklanjaju se zakoni koji nisu u
skladu s islamom. Trebat će nekoliko godina da pregledamo sve stare zakone kako bi ih
promijenili ili uklonili".
Sve teže ekonomsko stanje i političko otuđenje na područjima pod talibanskom vlašću, uz
goleme vojne gubitke, izazvali su sve veće unutarnje podjele. Talibani su u siječnju 1997.
bili suočeni s pobunom u samom srcu Kandahara, do koje je došlo zbog prisilnog
novačenja. Na kraju su seljani, koji su odbili ići u vojsku, ubili četvoricu talibana koji su
ih došli unovačiti. Talibani su protjerani iz nekoliko sela oko Kandahara nakon oružanih
sukoba u kojima je bilo žrtava na obje strane.7 Seoske su starješine izjavile kako njihove
mladiće čeka smrt ako odu u vojsku. "Talibani su obećali mir, a umjesto toga pružili su
nam samo rat", rekao je jedan starješina.8 Talibani su u lipnju ubili 18 vojnih dezertera u
kandaharskom zatvoru.9 Došlo je do sličnih nemira zbog novačenja i u pokrajinama
Vardak i Paktija. Zbog prisilnog novačenja talibani su postajali sve nepopularniji pa su se
za dobivanje novaka sve više oslanjali na pakistanske medrese i na afganistanske
izbjeglice u Pakistanu.
Istodobno su, u travnju 1998., dramatično porasla neslaganja između Sure u Kandaharu i
one u Kabulu, nakon posjeta američkog izaslanika Billa Richardsona Kabulu. Mula
Rabani, poglavar kabulske Sure, pristao je provesti neke od Richardsonovih zahtjeva ali
je mula Omar sutradan u Kandaharu odbio njihov sporazum. Rabani je otišao na dugi
odmor, stoje povremeno činio, pa su se pojavile glasine daje u zatvoru. U listopadu 1998.
talibani su u Džalalabadu, najvećem gradu u istočnom Afganistanu, uhitili više od
šezdeset ljudi, uz tvrdnju da tamo postoji plan o pokušaju državnog udara, čiji su autori
bivši vojni časnici odani paštunskom generalu Šahnavazu Tanaiju, koji je 1990. pobjegao
iz vojske predsjednika Nadžibulaha i pridružio se mudža-hedinima. Njegovi paštunski
časnici bili su na strani talibana a mnogi su od 1994. služili u talibanskoj vojsci.10 U
neredima na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Nangarhar u Džalalabadu, u prosincu,
talibani su ubili jednog studenta i nekolicinu ranili. U gradu je došlo do štrajkova i
ptorutalibanskih demonstracija.

Čini se da su nezadovoljstvo u Džalalabadu poticali pobornici mule Rabanija, koji je bio

umjereniji, a u tom je gradu imao političku bazu. I moćni trgovci Džalalabada, dakle
šefovi krijumčarske trgovine iz Pakistana, željeli su liberalnije stajalište talibana. Nakon
incidenata u Džalalabadu mula Rabani ponovno je pozvan iz Kabula u Kandahar nakon
čega je na nekoliko mjeseci nestao s pozornice. Godine 1998. kabulska je Sura željela
ublažiti talibansku politiku kako bi u Afganistan ponovno došle agencije UN-a i veća
međunarodna pomoć. Tali-banski vođe u Šurama u Kabulu i Džalalabadu osjećali su sve
veće nezadovoljstvo javnosti zbog porasta cijena, nestašica hrane i obustave humanitarne
pomoći. Međutim, mula Omar i kandaharsko vodstvo nisu dopustili proširenje
humanitarnih aktivnosti UN-a pa su time prisilili UN da napusti zemlju.
Tijekom zime 1998. na 1999. talibanski su vojnici opljačkali neke trgovine i osobe, što je
odražavalo sve veću nedisciplinu u vojsci prouzročenu ekonomskim poteškoćama.
Najgori takav izgred dogodio se u Kabulu u siječnju 1999. nakon čega su šestorici
talibanskih vojnika odsječene desne ruke i lijeva stopala. Potom su vlasti objesile te
odsječene udove o drveće u središtu grada kako bi ih ljudi mogli vidjeti i tamo su ostali
sve dok se nisu raspali. Iako su se zbog unutarnjih talibanskih nesuglasica povećale
spekulacije o ozbiljnim slabostima među talibanima, koje bi mogle dovesti do
građanskog rata među njima, mula Omar je, zahvaljujući svome visokom položaju i
golemim ovlastima, uspio održati potpunu kontrolu nad talibanskim pokretom.
Tako su talibani, kao i mudžahedini prije njih, pribjegli vladavini jednog čovjeka, bez
ikakva organiziranog sustava koji bi uzeo u obzir i druge etničke skupine i drukčija
stajališta. Kako nijedan talibanski vođa nije bio spreman proturječiti Omaru niti mu se
suprotstaviti, borba između umjerenih i tvrdih talibana preselila se u podzemlje. Postoji
velika vjerojatnost da će to stanje s vremenom dovesti do eksplozije unutar talibana, tj. do
intratalibanskoga građanskog rata, koji će opet podijeliti Paštune i nanijeti još veće patnje
običnom narodu.

Osmo poglavlje
SPOL KOJI JE IŠČEZNUO - ŽENE, DJECA I TALIBANSKA KULTURA
Nema osobe koja bi poželjela vidjeti poluprazni ured melvane Kal-amudina u središtu
Kabula. Cijeloj jednoj polovici ljudskog roda ionako to nije dopušteno jer taj mevlana ne
dopušta ženama ni ulazak u zgradu, a kamoli u njegov ured. Taj divovski pripadnik
jednoga paš-tunskog plemena ima goleme šake i stopala, dugi debeli nos, crne oči i gustu
crnu bradu što dodiruje površinu stola. Njegova pojava i ime strah su i trepet u Kabulu.
Šef je talibanske vjerske policije, a rijeka uredbi što izlaze iz njegova ureda iz korijena je
promijenila način života u tom gradu čiji su žitelji nekad živjeli opušteno, i sve žene
uklonila sa svakoga javnog mjesta.
On je šef institucije koja se zove Amr bi'l-Ma'rufwa nahi an al--munkar, tj. Odjel za
promicanje vrlina i sprečavanje poroka. On osobno više voli prijevod koji glasi Odjel za
poštivanje vjere. Odjel ima tisuće mladih fanatika što okolo hodaju s bičem u ruci i s
dugim palicama i kalašnjikovima. Ljudi ih jednostavno zovu "vjerska policija" ili kakvim
drugim pogrdnim imenima. Kad sam ga 1997. posjetio kako bih s njim napravio jedan od
rijetkih intervjua, upravo je bio izdao neke nove uredbe kojima je ženama zabranio cipele
s visokim potpeticama, obuću što pravi buku dok hodaju i šminku. U tom je dekretu
stajalo: "Zabranjeno je moderno odijevanje i nakit u bolnicama. Žene imaju dužnost
ponašati se dostojanstveno, hodati tiho i ne lupati cipelama o pod, što pravi buku". Nije
bilo jasno kako su fanatici uopće mogli vidjeti jesu li žene našminkane ili nisu i kakve su
im cipele na nogama s obzirom na to da su umotane od glave do pete u takozvanu burku
(vidi Dodatak 1).
Tim su novim dekretom formalizirane ranije zabrane ženama koje su se odnosile na
zapošljavanje izvan kuće, ali im je ovoga puta bilo zabranjeno raditi i za zapadne
humanitarne agencije, osim u medicinskom sektoru. "Žene ne smiju raditi nigdje osim u
medicinskom sektoru. Žene koje rade u medicinskom sektoru ne smiju sjediti na sjedalu
do vozačeva. Nijedna afganistanska žena ne smije se voziti u istom automobilu sa
strancima", stajalo je dalje u dekretu. U Kabulu je i obrazovanje za dječake došlo na
mrtvu točku jer su većina nastavnika žene kojima je zabranjeno raditi. Cijela jedna
generacija af-ganistanske djece raste bez ikakvog obrazovanja. Tisuće obrazovanih
obitelji pobjeglo je iz Kabula u Pakistan jednostavno zato što se njihova djeca nisu više
smjela školovati.

Nervozno sam upitao Kalamudina čime opravdava talibansku zabranu ženama da rade i
idu u školu, a on je odgovorio: "Naš će nas narod optužiti ako ne pružimo obrazovanje
ženama i s vremenom ćemo im osigurati jedno zvanje, ali za sada imamo ozbiljnijih
problema". Poput mnogih mula i unatoč tome stoje gorostas, začuđujuće je ljubazan a ja
sam se upinjao pohvatati njegove riječi. "Postoje sigurnosni problemi. Nemoguće je
osigurati poseban prijevoz za žene, posebne škole za žene u sadašnjem trenutku. Žene
moraju biti potpuno odvojene od muškaraca. A među nama imamo muškaraca koji se sa
ženama ne mogu ponašati kako treba. U ratu sa Sovjetskim Savezom izgubili smo dva
milijuna ljudi jer nismo imali šerijatskog zakona. Borili smo se za šerijat i sada imamo
organizaciju koja će ga provesti. Ja ću ga provesti što god se dogodilo", kategorički je
izjavio.
Kad su talibani prvi put zauzeli Kabul vjerska je policija javno tukla muškarce i žene jer
muškarci nisu imali dovoljno duge brade ili žene nisu nosile burke kako treba. "Našem
osoblju savjetujemo da ne tuku ljude na ulicama. Mi samo savjetujemo ljudima kako se
trebaju ponašati u skladu sa šerijatom. Primjerice ako netko počne voziti natraške i
vidimo da će udariti u automobil iza sebe jednostavno ga upozorimo da malo pričeka",
rekao je Kalamudin uz široki osmijeh, očito zadovoljan tom svojom modernom
metaforom.
Odjel je ustrojen po uzoru na slične državne organizacije u Sau-dijskoj Arabiji i
upošljava tisuće mladića od kojih mnogi imaju minimalno obrazovanje stečeno u
pakistanskim medresama. Odjel je ujedno i najučinkovitija talibanska tajna služba -
čudna imitacija KHAD--a, goleme tajne agencije komunističkog režima iz osamdesetih
godina. KHAD, koji je kasnije promijenio ime u WAD, upošljavao je 15.000 do 30.000
profesionalnih špijuna i uz to imao 100.000 plaćenih doušnika.1 Kalamudin je priznao da
ima tisuće doušnika u vojsci, ministarstvima, bolnicama i zapadnim humanitarnim
agencijama. "Svi naši djelatnici imaju iskustva glede vjerskih pitanja. Osim toga mi smo
neovisna organizacija i ne dobivamo savjete ni od ministarstva pravosuđa ni od
Vrhovnog suda o tome što trebamo činiti. Poštujemo naloge amira mule Muhameda
Omara."
Kalamudinovi se dekreti redovito emitiraju na Radio Šerijatu (bivšem Radio Kabulu) i
pokrivaju sve vidove društvenog ponašanja (vidi Dodatak 1). Jedan od dekreta odnosi se
na ponašanje ljudi na sportskim događajima, koje su talibani u početku bili zabranili. U
tom dekretu stoji: "Svi gledatelji, dok navijaju za sportaše, trebaju uzvikivati Allah-u-
Akbar (Bog je velik) i suzdržati se od pljeska. Ako se vrijeme utakmice poklopi s
vremenom molitve utakmicu treba prekinuti. I igrači i gledatelji trebaju zajedno moliti.
Puštanje zmajeva nekad omiljena proljetna pošast žitelja Kabula, još uvijek je zabranjeno
kao i svi sportovi za žene.

Po mišljenju talibana propitivanje tih dekreta, koji nemaju nikakva uporišta u Kur'anu
jednako je propitivanju samoga islama, iako je emancipacija žena bila prva zadaća
proroka Muhameda. "Najvažniji i nepogrešivi ispit islama bila je emancipacija žena, koja
se najprije počela proklamirati a potom, sporim korakom, ostvarivati", rekao je Ferdinand
Braudel.2 Ali talibani nisu ni muslimanskim novinarima dopustili da propituju te dekrete
niti da raspravljaju o tumačenjima Kur'ana. Stranim humanitarnim djelatnicima
jednostavno bi rekli: "Vi niste muslimani i zato nemate pravo raspravljati o islamu".
Talibani su upravu, njihovo tumačenje islamaje ispravno, a sve drugo je pogrešno i izraz
je ljudske slabosti i nedostatka pobožnosti. "Naš ustav je šerijat pa nam ustav nije
potreban. Ljudi vole islam i zato podupiru talibane i cijene sve što radimo", izjavio je
državni odvjetnik mevlana Džalilulah Maulavizade.
Međutim, nedaće afganistanskih žena i afganistanskog društva u cjelini počele su puno
prije dolaska talibana. Dvadeset godina neprestanog rata uništilo je afganistansko civilno
društvo, klanski ustroj zajednica i obiteljsku strukturu koja je pružala važno utočište u tim
teškim ekonomskim uvjetima. Glede uvjeta života Afganistan se nalazi među
najsiromašnijim državama na svijetu. Smrtnost novorođenčadi najviša je na svijetu (18%,
odnosno 163 od 1000). U ostalim zemljama u razvoju u prosjeku je znatno manja (70 od
1000). Do pete godine života umire 25% afganistanske djece, dok ih u ostalim zemljama
u razvoju umire 10%.
Od 100.000 rodilja umire ih 1700, stoje golem broj. Životni vijek za muškarce i žene
iznosi samo 43-44 godine, dok u ostalim zemljama u razvoju iznosi 61 godinu.
Zdravstvena skrb dostupna je za samo 29% stanovništva, a pitka voda za samo 12%, za
razliku od drugih zemalja u razvoju gdje te razine iznose 80%, odnosno 70%. Djeca
umiru od jednostavnih bolesti koje se mogu spriječiti, poput kozica i proljeva, jer nema
zdravstvenih ustanova ni čiste vode.
Prije pojave talibana nepismenost je bila veliki problem. Nepismeno je ostajalo 90%
ženske i 60% muške djece. Ima velikih područja Afganistana na kojima su škole
porušene u ratu, sve do jedne. Tako je talibanska politika prema spolovima samo
pogoršala to dugogodišnje teško stanje. U prva tri mjeseca svoje vladavine u Kabulu
talibani su zatvorili 63 škole u gradu, pa je bez školovanja ostalo 103.000 djevojčica i
148.000 dječaka, a bez posla 11 200 nastavnika od kojih je 7800 žena.5 Zatvorili su i
Kabulsko sveučilište koje je imalo 10.000 studenata, od toga 4000 žena. U prosincu
1998. UNICEF je izvijestio da se obrazovni sustav nalazi u stanju potpunog rasula te da
školu ne polazi 90% djevojčica ni gotovo 70% dječaka.

Svijet je uglavnom ignorirao to očajno stanje afganistanskog naroda. Tijekom

osamdesetih godina Afganistan je privlačio pozornost i pomoć međunarodne zajednice ali
onog trenutka kad se Sovjetski Savez 1989. povukao, Afganistan je nestao s radara
svjetske pozornosti. Pomoć bogatih zemalja neprestano se smanjivala i bila je ispod
minimalnih zahtjeva humanitarnih agencija, stoje postalo skandalozno.
Godine 1996. UN je za svoj godišnji humanitarni program za Afganistan zatražio 124
milijuna dolara ali je do kraja te godine dobio samo 65 milijuna dolara. Za 1997. zatražio
je 133 milijuna dolara, a dobio samo 65 milijuna dolara, tj. samo 42% dok je sljedeće
godine zatražio 157 milijuna dolara i dobio samo 53 milijuna dolara, odnosno 34%. Za
1999. godinu UN je drastično srezao svoj zahtjev na samo 113 milijuna dolara.
Znanstvenik Barnett Rubin izjavio je: "Ako je situacija u Afganistanu danas ružna to nije
zato što je afganistanski narod ružan. Afganistan nije samo zrcalo Afganistanaca, on je
zrcalo svijeta. 'Ako vam se ne sviđa slika u ogledalu nemojte razbiti ogledalo nego svoje
lice', kaže jedna perzijska poslovica".
Kad bi se kabulske žene pogledale u ogledalo, čak i prije dolaska talibana, vidjele bi
samo očaj. Godine 1996. u jednoj maloj pekarnici u Kabulu, susreo sam gospođu Bibi
Zohru, udovicu koja je sa skupinom mladih žena pravila nan, tj. kruh bez kvasca kakav
jedu svi Af-ganistanci, za udovice, siročad i invalide. O takvim je pekarnicama ovisilo
400.000 ljudi u Kabulu, a financirao ih je WFP. Taj broj je uključivao 25.000 obitelji
udovica, tj. samohranih majki, i 7000 obitelji čiji su očevi bili invalidi. Blatnjava daščara
gospođe Zohre bila je puna rupa od šrapnela i metaka. Najprije je pogođena i razrušena
raketama snaga Gulbudina Hikmetjara 1993., a 1995. ponovno je pogođena talibanskim
rafalima.
Imala je šestero djece i roditelje. Mali komadić zemlje na kojemu je nekad stajala njezina
kuća dala je WFP-u da na njemu napravi pekarnicu. "Pogledaj moje lice, ne vidiš li na
njemu tragediju naših života i naše zemlje?" rekla je. "Stanje se iz dana u dan pogoršava.
Postali smo prosjaci, ovisni o UN-u. To nije način na koji Afganistanci žele
živjeti. Žene su iscrpljene, potištene i očajne. Samo želimo mir i svaku minutu dana
molimo za mir".
Nedaće njezine djece, kao i druge djece, bile su još gore. Na igralištu koje je postavila
organizacija Spasite djecu, u jednome polu-razrušenom naselju, na novim njihaljkama
potišteno su se igrala ispijena afganistanska djeca. Igralište je bilo puno podsjetnika na rat
- praznih čahura, jedan uništeni tenk s golemom rupom na kojoj je nekad bila topovska
kupola i drveće sasječeno raketnom paljbom. "Glavni teret rata podnose žene i djeca",
rekla mi je direktorica organizacije Spasite djecu, Sofie Elieussen. "Žene se moraju boriti
s neishranjenošću svoje djece. Pate od histerije, traume i depresije jer ne znaju kad će
pasti sljedeća raketa. Kako djeca mogu biti disciplinirana i reagirati na majčinu nježnost
kad gledaju kako se stariji ubijaju i kako im majke ne uspijevaju osigurati ni najosnovnije
potrebe? Toliko je stresa da djeca čak ne vjeruju ni drugoj djeci, a roditelji su prestali
razgovarati s djecom i više im ni ne pokušavaju objasniti što se događa", rekla je.

U jednom UNICEF-ovom istraživanju kabulske djece, koje je provela dr. Leila Gupta,
ustanovljeno je daje većina djece već vidjela najgore moguće zločine i da ih većina ne
očekuje da će preživjeti. Dvije trećine ispitane djece vidjelo je ljude ubijene raketama,
mrtva i razni-jeta tijela. Više od 70% djece izgubilo je barem jednog člana obitelji i više
nemaju povjerenja u odrasle. Izjavila je i sljedeće: "Sva djeca pate od noćnih mora i
usamljenosti. Mnoga su rekla da više nije vrijedno živjeti". Rat je uništio sve norme
obiteljskog života. Kad djeca izgube povjerenje u roditelje i kad im roditelji ne mogu
pružiti sigurnost, djeca nemaju nikakva uporišta u stvarnom svijetu.
Djeca su u tom ratu zahvaćena ratnim zbivanjima u znatno većoj mjeri nego u bilo kojem
ratu na svijetu. Svi lokalni ratni zapovjednici novačili su i dječake, neke čak u dobi od
dvanaest godina, a mnogi su bili siročad bez nade u obitelj, školovanje ili bilo kakav
posao osim vojničkog. Pomoću svojih veza s pakistanskim medresama talibani su poticali
tisuće djece da idu u borbu. Postojale su cijele jedinice sastavljene od dječaka koji su
punili artiljerijske cijevi, donosili streljivo, čuvali postrojenja i sudjelovali u pravim
borbama. Značajno je Sspomenuti da je jedan veliki međunarodni pothvat iz 1998.,
kojem se sadašnji dobni minimum vojnika od 15 godina želio povećati na 18, naišao na
otpor SAD-a, Pakistana, Irana i Afganistana. U jednom izvješću Amnestv Internationala
iz 1999. stoji da danas u svijetu ima oko 300.000 vojnika mlađih od 18 godina.8 Nakon
što su talibani zauzeli Kabul, bijeda žena i djece postala je znatno veća.
Svaka žena koju sam sreo u Kabulu tijekom 1995. i 1996., a u to su vrijeme novinari bez
problema razgovarali sa ženama na ulici, u trgovinama i uredima, znala je da će se
njihova bijeda samo povećati ako talibani zauzmu grad. Jedna od njih bila je Nasiba Gol,
izrazito lijepa i zgodna dvadeset sedmogodišnja djevojka koja je željela pripadati
modernom svijetu. Godine 1990. diplomirala je na Kabulskom sveučilištu i imala dobar
posao u jednoj nevladinoj organizaciji. Odjevena u dugu suknju i s visokim potpeticama
nije baš brinula da joj lice bude prekriveno, samo bi, dok je putovala gradom, prebacila
šal preko glave. "Talibani samo žele baciti žene u blato. Nijedna žena, ni ona
najsiromašnija i najkonzervativnija ne želi da talibani preuzmu vlast u Afganistanu",
rekla je, i dodala: "Islam kaže da žene imaju jednaka prava kao i muškarci i da ih treba
poštivati. Ali talibanski potezi okreću ljude čak i protiv islama". Njezini su se strahovi
ispunili jer, kad su talibani zauzeli Kabul, žene su nestale iz javnosti. Nasiba je morala
napustiti posao pa je otišla u Pakistan.

Svi talibanski vođe potječu iz najsiromašnijih i najkonzervativnijih paštunskih pokrajina

na jugu Afganistana, s najvećim brojem nepismenih ljudi. U selu mule Omara žene su
oduvijek izlazile potpuno pokrivene i nijedno žensko dijete nije išlo u školu jer škola nije
bilo. Omar i njegovi kolege prenijeli su svoju životnu sredinu i svoje iskustvo (ili
neiskustvo) sa ženama na cijelu zemlju i tu su svoju politiku opravdavali Kur'anom. Neke
su humanitarne organizacije neko vrijeme tvrdile kako je riječ o afganistanskoj kulturnoj
tradiciji koja se mora poštovati. Ali u zemlji s tako raznolikim etničkim skupinama i
različitim stupnjevima razvoja nije bilo nikakve univerzalne tradicije ni kulture glede
uloge žene u društvu. Niti je ijedan afganistanski vladar prije talibana uvodio takve
zakone ili zahtijevao obvezno nošenje brade za muškarce ili burke za žene.
Jug je u potpunosti različit od svih ostalih dijelova Afganistana. Paštuni na istoku zemlje
pod snažnim utjecajem pakistanskih Paštu-na, s ponosom su slali svoje kćeri u škole, a
mnogi su to nastavili činiti i pod talibanima. Ili su otvarali seoske škole ili slali obitelji u
Pakistan. Na tom su području humanitarne agencije, poput Švedskog odbora, pomagale
oko 600 osnovnih škola, koje je polazilo 150.000 učenika, od toga 30.000 učenica. Kad
su paštunski plemenski starješine zatražili školovanje za svoju žensku djecu talibanski se
guverneri tome nisu mogli usprotiviti.9 U afganistanskim izbjegličkim logorima u
Pakistanu školu su polazile desetine tisuća paštunskih djevojčica. Izvan paštunskog
pojasa sve druge etničke skupine snažno su poticale školovanje ženske djece. Snaga
Afganistana sastojala se od njegove etničke raznolikosti, a žene su u toj zemlji imale
onoliko uloga koliko je bilo raznih plemena i narodnosti.
U afganistanskim je gradovima vladala još veća raznolikost. Kan-dahar je oduvijek bio
konzervativan grad ali je ženski dio heratske elite nekad govorio francuski kao drugi
jezik i oponašao modne trendove šahova dvora u Teheranu. Četrdeset posto žena u
Kabulu bilo je zaposleno i u vrijeme komunističkog režima i nakon 1992. kad su na vlast
došli mudžahedini. Iole obrazovane žene koje su bile zaposlene svoj su tradicionalan
način odijevanja zamijenile suknjama, visokim potpeticama i šminkom. Odlazile su u
kino, bavile se sportovima, plesale i pjevale na vjenčanjima. I sam je zdrav razum
nalagao da će talibani, ako žele pridobiti narod, morati olabaviti svoju politiku prema
spolovima i prilagoditi je stvarnosti. Oni su naprotiv na Kabul gledali kao na leglo
nemorala, na Sodomu i Gomoru, gdje je žene trebalo batinama natjerati da prihvate
njihove standarde ponašanja a sjevernjaci nisu bili pravi muslimani pa ih je zato trebalo
na silu reislamizirati.

Na nepomirljiv stav talibana utjecala je i njihova unutarnja politička dinamika i priroda

novačenja. Njihovi su novaci - siročad, djeca bez korijena, lumpenproleterijat iz rata i
izbjegličkih logora - odrastala isključivo među muškarcima. U medresama i oko njih
vlast nad ženama i isključivanje žena iz javnog života predstavljao je snažan simbol
muškosti i potvrđivalo potpunu predanost tih mladih ljudi džihadu. Na tom je području
isključenje žena iz života talibanima davalo vrstu lažnog legitimiteta. "Takav odnos
prema ženama ima korijene u političkim vjerovanjima i ideologiji, a ne u islamu ili u
kulturnim normama. Talibani su novi naraštaj muslimana, proizvod kulture rata, koji su
većinu života proveli potpuno odvojeni od svojih užih zajednica. U afganistanskom su se
društvu žene tradicionalno koristile kao sredstvo za reguliranje društvenog ponašanja pa
su, kao takve, snažan simbol afganistanske kulture", rekla je Šimi Vali, direktorica jedne
afganistanske nevladine organizacije.
Talibanski su čelnici više puta rekli da će, ako ženama daju slobodu i dopuste im polaziti
školu, izgubiti potporu svojih vojnika, koji bi bili razočarani vodstvom stoje pod
pritiskom kompromitiralo načela. Tvrdili su i to da bi njihovi novaci i vojska bili
oslabljeni i zavedeni mogućnošću seksualnog provoda pa bi tako izgubili žar za borbu.
Tako je tlačenje žena postalo glavnim obilježjem talibanskog islamskog radikalizma, kao
cilj da "očiste" društvo i sačuvaju visok moral svojih vojnika. Pitanje spolova postalo je
glavnom platformom talibanskog otpora nastojanjima UN-a i vlada zapadnih zemalja da
ih prisile na kompromis i na donošenje blažih mjera. Kompromis sa Zapadom bio bi znak
poraza i pokazatelj da su od početka na krivom putu dok je nepristajanje na kompromis
bio znak pobjede.
Tvrdokorni su talibani argumente vanjskoga svijeta okrenuli naglavačke. Tvrdili su da
Zapad mora ublažiti svoja stajališta i napraviti kompromis talibanima umjesto da talibani
priznaju univerzalna ljudska prava. "Da vidimo kakvu vrstu obrazovanja želi UN. To je
politika bez vjere koja ženama daje takvu slobodu nemorala i dovodi do preljuba, a
zagovara propast islama. U svakoj islamskoj državi gdje preljub postaje uobičajena
pojava uništava se zemlja koja potom prelazi u ruke nevjernika jer tamo muškarci postaju
kao žene, a žene se ne mogu obraniti. Svatko tko s nama razgovara mora to činiti u
okvirima islama. Sveti se Kur'an ne može prilagođavati zahtjevima ljudi, ljudi se moraju
prilagođavati zahtjevima Svetog Kur'ana", rekao je državni odvjetnik mevlana Džalilulah
Maulalvizade.1' Talibani nisu umjeli objasniti kako bi tako duboko ukorijenjena vjera
poput islama mogla biti obezvrijeđena u rukama preljubnika.

Sva paštunska plemena pridržavala su se i svoga plemenskog zakona zvanog

"paštunvali", tj. društvenog zakonika po kojemu je plemenska džirga ili vijeće bilo
ovlašteno donositi presude temeljene na mnoštvu tradicionalnih zakona i kazni, napose
po razmiricama oko vlasništva nad zemljom, žena i ubojstava. Paštuni nisu nikad jasno
vidjeli granicu između paštunvalija i šerijatskog zakona. Zapravo, ta-libanski način
kažnjavanja velikim je dijelom preuzet iz paštunvalija a ne iz šerijata. Ali, paštunvali se
primjenjivao u većoj ili manjoj mjeri u cijelom Paštunskom pojasu i zasigurno nije bio
praksa drugih etničkih skupina. Kako su talibani bili odlučni u nakani da tu mješavinu
paštunvalija i šerijatskog zakona silom nametnu i drugim etničkim skupinama, to je samo
produbilo etničke podjele u zemlji. Nepaštun-ski su narodi to smatrali pokušajem
nametanja zakona kandaharskih Paštuna svima u zemlji.
Nema tih političkih uvjeta u kojima bi talibani bili spremni na kompromis. Nakon
svakoga vojnog poraza uvodili bi još strožu politiku prema spolovima pod pretpostavkom
da će oštrim mjerama prema ženama očuvati moral među svojim poraženim vojnicima, a
jednako su činili i nakon svake pobjede jer je novo osvojenom narodu trebalo pokazati
talibansku moć. Politika "angažmana" prema talibanima kako bi ublažili svoje mjere, a
koju je zastupala međunarodna organizacija, nije polučila nikakvih rezultata. Talibanske
tvrdnje da će nakon rata dopustiti školovanje za žene postajala je sve besmislenijom.
Osvajanje Herata 1995. bilo je Afganistancima i vanjskom svijetu prvi pokazatelj da
talibani neće prihvatiti kompromis po pitanju spolova. Grad Herat, kao srce
srednjovjekovnog islama u tom dijelu svijeta, bio je grad džamija i medresa ali je imao
drevnu liberalnu islamsku tradiciju. Bio je domovina islamske umjetnosti i zanatstva,
minijaturnog slikarstva, glazbe, plesa, izrade sagova i brojnih priča o njegovim od-
važnim i lijepim ženama.

Stanovnici toga grada još uvijek pričaju priču o kraljici Gouhar Šad, snahi osvajača
Timura koja je nakon njegove smrti, 1405., preselila timuridsku prijestolnicu iz
Samarkanda u Herat. Jednoga dana, u pratnji 200 dvorskih dama žarko crvenih usana,
kraljica je došla razgledati kompleks sa džamijom i medresom koji se po njezinu nalogu
gradio na rubovima Herata. Učenici medrese (tj. talibani) zamoljeni su da napuste
medresu za vrijeme kraljičine posjete ali je jedan učenik u svojoj sobi zaspao. Probudila
ga je jedna iznimno privlačna dvorkinja. Kad se ponovno pridružila kraljici bila je
zadihana i raščupana od strastvenog ljubavnog zagrljaja. Umjesto da kazni nju ili tog
studenta, kraljica je zapovjedila svim svojim dvorkinjama da se u zajedničkom obredu
udaju za studente kako bi ih mogla blagosloviti i kako bi ubuduće mogli odolijevati
iskušenjima. Svakom je studentu dala odjeću i plaću i zapovjedila da se svaki bračni par
ima sastajati jedanput tjedno za vrijeme dok studenti naporno uče. Taje priča utjelovila
liberalnu i humanu tradiciju islama i načina školovanja u heratskoj medresi.
Talibani nisu ništa znali o povijesti i tradiciji Herata. Došli su kako bi heratske žene
stjerali u kuće. Ljudima je bilo zabranjeno posjećivati svetišta sufijskih svetaca kojih je u
Heratu bilo u izobilju. Talibani su poništili višegodišnje napore mudžahedinskog
zapovjednika Ismaila Hana da obrazuje stanovništvo tako što su zatvorili sve ženske
škole. Zatvorena je i većina muških škola jer su nastavnici bile žene. Proveli su
segregaciju u ono malo bolnica koje su funkcionirale, zatvorili kupališta i zabranili
ženama odlazak na tržnice. Zato su se heratske žene prve pobunile protiv talibana. Više
od stotinu žena prosvjedovalo je 17. listopada 1996. ispred guvernerova ureda protiv
zatvaranja gradskih kupališta. Talibanska je vjerska policija žene pretukla, a potom
zatvorila nakon čega su policajci išli od kuće do kuće i upozoravali muškarce da žene
drže u kućama.
Međunarodni mediji i UN uglavnom su ignorirali događaj u Heratu, ali je nekolicina
Zapadnih nevladinih organizacija shvatila kakve će duboke posljedice ti događaji imati za
njihove buduće aktivnosti. Nakon dugih zatvorenih razgovora i jalovih pregovora s
talibanima u Heratu, UNICEF i organizacija Spasite djecu odlučili su obustaviti svoje
programe za obrazovanje u Heratu jer su talibani iz tih programa isključili djevojčice.12
Obustava tih programa nije pokolebala ta-libane jer su ubrzo shvatili da im se druge
agencije UN-a nisu spremne usprotiviti po pitanju njihove spolne diskriminacije. Štoviše,
uspjeli su podijeliti humanitarne agencije. Politika UN-a bila je u rasulu jer njegova
predstavništva nisu uspjela zauzeti zajednički stav u pregovorima s talibanima. Kako je
svaka agencija UN-a nastojala s taliba-nima postići vlastiti dogovor, kompromitirana su
načela UN-a, a tali-banska diskriminacija prema ženama samo se povećala. "UN se nalazi
na sklisku terenu. Misli da može malim kompromisima zadovoljiti i međunarodnu
zajednicu i talibane. Zapravo ne uspijeva zadovoljiti ni jedne ni druge", rekao mije
direktor jedne europske nevladine organizacije.
Tek kad su 1996. talibani osvojili Kabul svijet je postao svjestan njihove politike prema
ženama. UN nije više mogao ignorirati to pitanje nakon što su strani mediji masovno
prenosili vješanje bivšeg predsjednika Nadžibulaha i odnos talibana prema ženama u
glavnom gradu. Uslijedili su prosvjedi svjetskih čelnika, poput glavnog tajnika UN-a
Boutrosa Boutrosa Ghalija, direktora UNICEF-a, UNESCO-A, UNHCR-a i Europskog
predstavnika za ljudska prava, ali talibani na to nisu reagirali.14 U Kabulu su zatvoreni
svi kozmetički i frizerski saloni, kao i ženska kupališta -jedina mjesta gdje je bilo tople
vode. Krojačima je naloženo da ženama ne uzimaju mjere nego da nauče napamet mjere
svojih redovnih klijentica. Uništeni su modni časopisi. Jedan je američki novinar napisao
slijedeće: "Nalakiraj nokte, slikaj prijatelja, zasviraj flautu, zaplješći uz glazbu, pozovi
stranca doma na čaj i prekršio si talibanske dekrete".
Sve do ulaska talibana u Kabul katastrofalan nedostatak politike UN-a nije privlačio
pozornost, ali je tada postao skandalozan pa se UN našao na udaru kritika feminističkih
skupina. Tako je konačno prisiljen zauzeti stajalište. Izdao je priopćenje u kojemu se
spominjalo "očuvanje i promicanje neotuđive jednakosti i dostojanstva svih ljudi" i
"ukidanje diskriminacije među spolovima, rasama, etničkim skupinama i religijama".1 ć
Ali, u tom istom dokumentu stajalo je i to
da "međunarodne organizacije visoko cijene lokalne običaje i kulture". Bio je to klasičan
kompromis UN-a koji je talibanima pružio uporište za daljnje odugovlačenje tako što su
obećali da će nakon uspostave mira dopustiti školovanje ženskoj djeci. Ipak je UN, u
studenom 1996., bio prisiljen obustaviti osam projekata za osiguranje prihoda kabul-skih
žena koji su bili prijeko potrebni jer žene više nisu smjele imati posao.

Tijekom sljedećih osamnaest mjeseci uslijedilo je bezbroj jalovih pregovora između UN-
a, nevladinih organizacija, vlada Zapadnih zemalja i talibana pa je postalo jasno daje
talibanski lobi u Kandaharu, sastavljen od uleme koje je zastupala tvrdu liniju, odlučio u
potpunosti se riješiti UN-a. Zato su talibani još više pooštrili svoju politiku. Zatvorili su
privatne obiteljske škole, tj. nastavu u vlastitom domu koju su do tada dopuštali i
zabranili ženama liječenje u općim bolnicama. U svibnju 1997. vjerska je policija
pretukla pet zaposlenica američke nevladine organizacije Care International i potom
zatražila da svi humanitarni projekti dobiju odobrenje ne samo odgovarajućeg
ministarstva nego i od Ministarstva za unutarnje poslove, Ministarstva za javno
zdravstvo, policije i od Odjela za promicanje vrlina i sprečavanje poroka. Potom su
zatražili da sve humanitarne djelatnice muslimanske vjere, koje dolaze u Afganistan,
dolaze u pratnji jednog muškarca s kojim su u krvnom srodstvu. Naposljetku su, u srpnju
1997., zatražili da predstavništva svih stranih humanitarnih organizacija, bilo UN-a ili
nevladinih organizacija, presele iz svojih ureda u jednu unaprijed određenu zgradu
porušenog Politehničkog fakulteta. Europska je unija obustavila daljnju humanitarnu
pomoć pa su UN i nevladine organizacije napustile Kabul.
Strahote afganistanskih žena često su prikrivale činjenicu da pod talibanskom vlašću nisu
puno bolje prošli ni muškarci, napose pripadnici nepaštunskih naroda. Svim muškarcima
u Kabulu danje rok od samo šest tjedana da puste bradu do duljine koju su talibani
propisali bez obzira na činjenicu što pripadnicima nekih etničkih skupina, kao što su
Hazari, genetski raste vrlo kratka brada. Čovjek nije smio imati bradu kraću od muške
šake pa su se zato pojavili vicevi, poput onoga daje muška brada postala najunosniji
uvozno-izvozni posao i onoga da muškarcima ne treba viza za Afganistan nego brada.
Vjerska je policija stajala na uglovima ulica sa škarama u rukama i rezala dugu kosu a
njezine vlasnike često i batinala. Muškarci su morali nositi šal vare, tj. vrećaste hlače, do
iznad gležnja i svatko je morao moliti pet puta dnevno.

Talibani su se okomili i na homoseksualce. Kandaharski su Paštuni bili poznati po svojim

ljubavnim vezama s dječacima, a jedan od ključnih motiva zbog kojih je mula Omar
mobilizirao talibane bila je činjenica da su lokalni ratni zapovjednici silovali malodobne
dječake. Ali, homoseksualizam nije spriječen, a kazne su bile vrlo neobične ako ne i
nehumane. Kad su u travnju 1998. u Kabulu zatekli dvojicu vojnika u homoseksualnom
činu najprije su ih nemilosrdno pretukli, a potom svezali i namazali im lica crnim
motornim uljem te ih tako na terenskom vozilu vozali po Kabulu. Ljude optužene za
homoseksualizam kažnjavali su na takozvani "islamski" način, koji je nepoznat u
islamskom svijetu - prignječili bi ih zidom.
U veljači 1998. trojicu osuđenika na smrt zbog homoseksualizma, u Kandaharu postavili
su uz veliki zid od cigle i blata, koji su potom prevrnuli na osuđenike. Nakon pola sata su
ih izvadili ispod ruševine i jedan je uspio preživjeti. "Njegovo dostojanstvo, amir ul-
mu'minin (mula Omar) nazočio je šerijatskom kažnjavanju trojice pedera u Kandaharu",
izvijestio je talibanski list Anis.17 Na isti su način, u ožujku 1998., ubijena dvojica
muškaraca u Kabulu. "Naši vjerski dostojanstvenici nisu suglasni glede ispravnog načina
kažnjavanja za homoseksualizam", izjavio je mula Muhamed Hasan što pokazuje s
kakvim su se raspravama talibani bavili. "Neki kažu da bismo takve grešnike trebali
odnijeti na krov i odozgo ih baciti, a drugi opet kažu da bismo trebali iskopati rupu pokraj
nekog zida, zakopati ih u tu rupu i prevrnuti zid na njih".'8
Talibani su zabranili i sve moguće oblike zabave koje je u siromašnoj i jadnoj zemlji
kakav je Afganistan ionako oduvijek bilo malo. Afganistanci su rado išli u kino, ali su
talibani zabranili i kino i televiziju i video i glazbu i ples. Mula Muhamed Hasan jednom
je rekao: "Naravno, mi shvaćamo da ljudi trebaju nekakvu zabavu, ali mogu ići u park i
promatrati cvijeće i više će naučiti o islamu". Po riječima ministra prosvjete, mule
Abdula Hanifija, talibani "se protive glazbi jer ona napinje dušu i otežava proučavanje
islama".19 Pjesma i ples zabranjeni su i na vjenčanjima koja su stoljećima bila veliki
društveni događaj i od kojih su živjele stotine svirača i plesača. Većina ih je pobjegla u
Pakistan.

Nitko nije smio u svojim kućama imati na zidovima slike ni fotografije. Jednog od
najistaknutijih afganistanskih slikara, Muhameda Mašala, koji je imao osamdeset dvije
godine kad je slikao golemi mural na kojemu je bilo prikazano pet stotina godina
povijesti Herata, prisilili su da ih promatra dok su njegov mural premazivali vapnom.
Jednostavno rečeno, talibani nisu prihvaćali ni shvaćali ni samu ideju kulture. I
tradicionalne afganistanske novogodišnje proslave, zvane novruz, zabranili su kao
protuislamske. Novruz, kao drevni proljetni festival, označava prvi dan perzijskoga
sunčanog kalendara kad ljudi posjećuju grobove svojih bližnjih. Talibani su primijenili
silu kako bi taj običaj spriječili. Zabranili su i praznik rada, 1. svibnja, kao komunistički
blagdan. Neko su vrijeme zabranili i mjesec korote u muslimana šiita, zvan ašura kao i
svaki oblik svečanosti za glavne muslimanske proslave u godini, zvane eid.
Većina Afganistanaca bila je razočarana činjenicom da islamski svijet nije oštro osudio
talibanski ekstremizam. Pakistan, Saudijska Arabija i arapske zemlje oko Perzijskog
zaljeva nikada nisu izdale nijedno priopćenje o potrebni školovanja za žene, ni o ljudskim
pravima u Afganistanu, niti su ikada te zemlje dovele u pitanje talibansko tumačenje
šerijata. Šutjele su i azijske muslimanske zemlje. Začudo, od svih islamskih zemalja Iran
je najsnažnije stao u obranu prava žena. "Svojom fosiliziranom politikom talibani ne
dopuštaju ženskoj djeci polaziti školu, ženama ne dopuštaju raditi i sve to u ime islama.
Ima li išta gore od nasilja, uskogrudnosti, ukidanja prava žena i blaćenja islama", rekao je
ajatolah Ahmad Džanati još 1996.20 Iranska kritika talibanske politike znatno se pojačala
nakon ubojstva iranskih diplomata u Mazani 1998. godine.
U Mazaru se nalazi grob lijepe i tragične srednjovjekovne pjesnikinje koja se zvala Rabia
Balhi. Bila je to prva žena svoga vremena koja je pisala ljubavne pjesme na perzijskom i
tragično umrla nakon što joj je brat bičem izudarao ručne zglobove jer je spavala sa
svojim ljubavnikom koji je bio rob. Svoju je posljednju pjesmu napisala vlastitom krvlju
u samrtnoj postelji. Uzbečke su djevojke stoljećima njezin grob smatrale svetim i na
njemu se molile za svoju ljubav. Kad su talibani zauzeli Mazar zabranili su pristup
njezinu grobu. Tako je ljubav postala zabranjena, čak i ona prema srednjovjekovnoj
svetici.

Deveto poglavlje
BOGATSTVO OD HEROINA - DROGA I TALIBANSKO GOSPODARSTVO
Na udaljenosti od samo tri kilometra od središta Kandahara počinju polja maka i protežu
se dok ljudsko oko vidi. U proljeće 1997. seljaci su brižljivo njegovali te mlade zelene
biljke, slične salati, posađene prije samo nekoliko tjedana. Pažljivo su kopali oko njih da
ih usprave, posipali ih umjetnim gnojivom i popravljali kanale za navodnjavanje koje je
osamdesetih godina uništila sovjetska vojska. Za nekoliko tjedana procvjetat će žarko
crveni cvjetovi a nakon nekog vremena latice će im otpasti a ostat će tvrde čahure.
Četiri mjeseca nakon sjetve čahure se režu tankim nožićima domaće proizvodnje kako bi
se došlo do njihove zlata vrijedne tekućine. Seljak svaku čahuru stišće među prstima dok
ne iscijedi gustu i ljepljivu tekućinu bijelu poput snijega. Ta se tekućina zove opijum i do
sljedećeg se dana pretvori u čvrstu smeđu smolastu tvar koja se potom struže ručnikom.
Ta se radnja ponavlja svakih nekoliko dana sve dok čahura ne prestane puštati smolu.
Potom se taj sirovi opijum skuplja u kalupe i drži vlažan u plastičnim vrećicama dok ne
dođe nakupac. Opijum visoke kvalitete, koji se obično dobiva na dobro navodnjavanom
području, tamno smeđe je boje i ljepljiv. Zove se tor i izvor je prihoda svih afganistanskih
lokalnih ratnih zapovjednika, a napose talibana.1
"Vječno smo zahvalni talibanima", rekao je jedan bezubi postariji seljak po imenu Vali
Džan dok je plijevio svoje makove. "Talibani su nam donijeli sigurnost tako da možemo
u miru uzgajati mak. Moram uzgajati mak kako bih uzdržavao svoju četrnaesteročlanu
obitelj", dodao je. Cilj talibana da osiguraju mir i sigurnost na selu pretvorio se u golemu
blagodat za uzgoj opijuma. Vali Džan na svojoj maloj njivi proizvodi 45 kilograma
sirovog opijuma godišnje što mu donosi oko 1300 dolara - pravo bogatstvo za
afganistanskog seljaka. Zna on da se na toj istoj količini, nakon što se preradi i proda u
Londonu ili New Yorku, zaradi pedeset puta više, ali je sa svojom zaradom više nego
zadovoljan. Rezultati tog priljeva novca posvuda su vidljivi jer se u selima oko
Kandahara više obnavlja nego igdje drugdje u Afganistanu.
Kako bi seljaci poput Valija proizvodili što više opijuma, talibani su pronašli islamsko
opravdanje, iako Kur'an muslimanima zabranjuje proizvodnju i uporabu droga.
Zapovjednik talibanskih snaga za borbu protiv droge u Kandaharu, Abdul Rašid objasnio
je prirodu svog jedinstvenog posla. On je ovlašten uvesti strogu zabranu uzgoja hašiša
"jer ga konzumiraju Afganistanci i muslimani". Ali mije bez imalo sarkazma rekao
sljedeće: "Opijum je dopustiv jer ga konzumiraju ka-firi (nevjernici) na Zapadu, a ne
muslimani ni Afganistanci". Talibani imaju i drugih političkih razloga zbog kojih
dopuštaju procvat uzgoja maka. "Ljudima dopuštamo da uzgajaju mak jer od toga dobro
zarade. Ne možemo ih prisiljavati da uzgajaju pšenicu jer bi se digli na ustanak protiv
talibana kad bi, smo ih prisilili da prestanu uzgajati mak. Tako uzgajamo mak, a pšenicu
dobivamo iz Pakistana", rekao je.

Guverner Muhamed Hasan tu jedinstvenu politiku opravdava drukčijom jezičnom

"piruetom": "Droga je zlo i mi bismo željeli zamijeniti mak nekom drugom unosnom
kulturom, ali to za sada nije moguće jer nismo međunarodno priznati". Sljedećih nekoliko
mjeseci mula Omar će s vremena na vrijeme predložiti SAD-u i UN-u da će spriječiti
uzgoj maka ako talibani dobiju međunarodno priznanje. Bilo je to prvi put daje talibanski
pokret, koji je kontrolirao 90% zemlje međunarodnoj zajednici ponudio takvu
mogućnost.
Talibani su vrlo brzo shvatili daje potrebno formalizirati ekonomiju droge kako bi
povećali prihode. Čim su osvojili Kandahar izjavili su da će zabraniti sve droge što je bio
dovoljan poticaj američkim spostavili kontakt s talibanima. Međutim, nakon nekoliko
mjeseci talibani su shvatili da im je prihod od maka vrlo potreban i da bi zabranom
njegova uzgoja ogorčili seljake. Počeli su ubirati islamski porez zvan zekat od svih
preprodavača opijuma. Prema Kur'anu muslimani moraju davati 2,5% svojih prihoda kao
zekat za siromahe, ali talibanima vjera nije priječila da ubiru 20% od vrijednosti svakog
kamiona opijuma. Istodobno je svaki zapovjednik i guverner pokrajine ubirao svoje
poreze kako bi punio svoju riznicu i hranio svoje vojnike. Neki su postali i značajni
preprodavači opijuma ili su kao posrednike u tome trgovinskom lancu upošljavali
članove svojih obitelji.
Talibani su se u međuvremenu okomili na hašiš kao glavnu namirnicu afganistanskih
vozača kamiona, i tu su zabranu proveli vrlo učinkovito, čime su pokazali da bi i njihov
napad na opijum bio jednako snažan. U dva skladišta u Kandaharu uskladištili su stotine
vreća hašiša zaplijenjenih od uzgajivača i preprodavača. Obični suljudi govorili da ih je
strah uzimati hašiš nakon što su ga talibani zabranili. Za one koji su ga i dalje potajno
uzimali talibani su izmislili novi način liječenja ovisnosti o hašišu. "Kad uhvatimo
krijumčare hašiša ili ovisnike o hašišu ispitujemo ih i tako ih nemilosrdno tučemo dok ne
saznamo istinu", rekao je Abdul Rašid, i dodao: "Onda ih satima držimo u hladnoj vodi,
dva do tri puta dnevno. To je vrlo dobar lijek".3 Potom je otišao u zatvor i doveo mi
nekolicinu prestravljenih zatvorenika-ovi-snika kako bih s njima razgovarao. Bez
oklijevanja su se složili daje talibanska šok-terapija učinkovita. "Kad me tuku i kad sam u
hladnoj vodi potpuno zaboravim na hašiš", rekao je jedan trgovac i preprodavač hašiša po
imenu Baht Muhamed koji je izdržavao tromjesečnu zatvorsku kaznu.

Od 1992. do 1995. Afganistan je svake godine proizvodio od 2200 do 2400 metričkih

tona opijuma i tako dosegnuo Mianmar kao najvećeg proizvođača sirovog opijuma na
svijetu. Afganistan je 1996. proizveo 2250 metričkih tona sirovog opijuma. Dužnosnici
Programa Ujedinjenih naroda za kontrolu droga (United Nations Drug Control
Programme, skraćeno UNDCP) izjavili su daje 1996. samo u Kandaharu, na 3160 hektara
zemlje, proizvedeno 120 metričkih tona opijuma, stoje predstavljalo golem porast
proizvodnje u odnosu na 1995. kad je na 2460 hektara proizvedeno 79 metričkih tona.
Poslije toga, 1997., kad su talibani proširili svoju vlast na Kabul i dalje na sjever,
proizvodnja opijuma poraslaje za strahotnih 25%, tj. na 2800 metričkih tona. Deseci
tisuća paštunskih izbjeglica što su iz Pakistana stizali na područja pod talibanskom
vlašću, obrađivali su zemlju i uzgajali kulturu koja je donosila najlakšu i najunosniju
zaradu.
Prema UNDCP-u, seljaci su dobivali manje od 1% ukupne zarade od trgovine opijumom,
2,5% dobivali su preprodavači u Afganistanu i Pakistanu, a 5% je ostajalo u zemljama
kroz koje je heroin prolazio na putu za Zapad. Ostatak zarade odlazio je na preprodavače
i distributere u Europi i SAD-u. Čak i uz tako nizak postotak zarade procjenjuje se daje u
rukama afganistanskih seljaka godišnje završavalo više od 100 milijuna američkih dolara.
Tako su talibani pobirali poreze u iznosu od najmanje 20 milijuna dolara godišnje.
Sve od 1980. svi su mudžahedinski zapovjednici prihodom od droge financirali svoje
vojne pohode i punili vlastite džepove. Pokupovali su kuće i poduzeća u Pešavaru, nova
terenska vozila i imali račune u stranim bankama. Javno nisu željeli priznati da se
upuštaju u trgovinu drogom, ali su uvijek za to optuživali svoje suparnike. Ali, za razliku
od Talibana nijedan od njih nije bio dovoljno drzak, ili dovoljno pošten, priznati da se ne
želi boriti protiv uzgoja i trgovine drogom. Godine 1997., po procjeni UNDCP-a i SAD-
a, 96% afganistanskog heroina potjecalo je s područja pod talibanskom vlašću.
Talibani nisu samo povećali područje za proizvodnju opijuma. Svojim su pobjedama
znatno povećali i trgovinu i transportne rute. Nekoliko puta mjesečno do zuba naoružani
konvoji kamiona marke tovota kretali su iz pokrajine Helmand, gdje se uzgaja 50%
afganistanskog opijuma, na duga prašnjava putovanja. Neki su odlazili prema jugu, preko
pustinje pokrajine Balučistan do luka na pakistanskoj obali Makran, drugi su odlazili u
Iran, zaobilazili Teheran i završavali u istočnom dijelu Turske. Neki su odlazili prema
sjeverozapadu u Herat i dalje u Turkmeniju. Godine 1997. trgovci drogom počeli su
opijum prevoziti teretnim zrakoplovima iz Kandahara i Džalalabada do luka u Perzijskom
zaljevu, kao što su Abu Dabi i Šarža.

Ta eksplozija proizvodnje heroina u Afganistanu najteže je pogodila zemlje Srednje

Azije. Ruska je mafija, koja je u Afganistanu imala veze još iz vremena sovjetske
okupacije, koristila svoje mreže za prebacivanje heroina preko zemalja Srednje Azije,
Rusije i Baltičkih zemalja u Europu. Tadžikistan i Kirgistan uspostavili su važne
opijumske rute, a i sami su postali važnim proizvođačima opijata. Dok se afganistanski
opijum ranije rafinirao u laboratorijima u Pakistanu, zbog udara pakistanske policije i
uspostave novih ruta preprodavači su opremili vlastite laboratorije u samom Afganistanu.
Acetički anhidrid, kemikalija potrebna za pretvaranje opijuma u heroin, krijumčario se u
Afganistan preko Srednje Azije.
Ironično je daje pošast proizvodnje heroina počela u Pakistanu, a ne u Afganistanu.
Pakistan je postao velikim proizvođačem opijuma osamdesetih godina kad je godišnje
proizvodio 800 metričkih tona, tj. 70% ukupne svjetske proizvodnje heroina, sve do
1989. Pod tajnim plaštem opskrbe afganistanskih mudžahedina, koju su osiguravali CIA i
ISI, razvila se proizvodnja narkotika golemih razmjera. "Tijekom osamdesetih godina
korupcija, tajne operacije i proizvodnja i trgovina drogom tako su bili isprepleteni daje
bilo teško odvojiti pakistansku trgovinu drogom od složenijih pitanja regionalne
sigurnosti i oružanih pobuna", stoji u jednoj izvrsnoj studiji iz 1992. u kojoj se obrađuje
neuspjela američka politika borbe protiv droge.4 Kao i u Vijetnamu, gdje je CIA
namjerno okretala glavu od trgovine drogom kojom se bavila protukomunistička gerila
koju je CIA financirala, Sjedinjene su Američke Države odlučile i u Afganistanu ne
obraćati pozornost na rastuću spregu mudžahedina, pakistanskih trgovaca drogom i
raznih elemenata u vojsci.
Pojedini slučajevi te sprege koji su osamdesetih godina uspjeli doći na vidjelo, bili su
samo vrh velikog ledenjaka. Godine 1983. direktor ISI-a, general Ahtar Abdur Rahman,
morao je otpustiti svo osoblje ISI-a u Keti jer su bili upleteni u trgovinu drogom i
preprodaju oružja koje je dopremala CIA i koje je bilo namijenjeno mudžahedinima.5

Godine 1986. bojnik Zahirudin Afridi je uhićen dok se vozio iz Peša-vara u Karači s 220
kilograma heroina visoke vrijednosti, što je bila najveća policijska zapljena droge u
povijesti Pakistana. Dva mjeseca kasnije, na istoj je ruti, s jednakom količinom heroina
uhićen kapetan avijacije Halil-ur Rahman. Mirno je priznao da mu je to bilo peto takvo
putovanje. Samo te dvije zapljene vrijedile su na američkim ulicama 600 milijuna dolara,
koliko i ukupna pomoć SAD-a Pakistanu te godine. Obojica časnika zadržana su u
zatvoru u Karačiju, odakle su misteriozno pobjegla. Lawrence Lifschultz o tome je
napisao: "Slučajevi Afridi-Rahman ukazuju da postoji heroinska mafijaška organizacija
unutar vojske i ISI-a, povezana s Afganistanom".
Američka organizacija pod nazivom Uprava za borbu protiv droge (Drugs Enforcement
Administration, skraćeno DEA) imala je osamdesetih godina u Pakistanu sedamnaest
djelatnika s punim radnim vremenom, koji su otkrili da postoji 40 velikih heroinskih
mafijaških organizacija a na čelu nekih od njih bili su najviši državni dužnosnici.
Tijekom toga desetljeća nije razbijena nijedna od tih organizacija. Očito je postojao
sukob interesa između CIA-e, koja nije željela da se pojave nikakva neugodna otkrića o
drogeraškim vezama između "junačkih" mudžahedina i pakistanskih dužnosnika i
trgovaca drogom s jedne strane i DEA-e s druge strane. Nekoliko djelatnika DEA-e
zatražilo je premještaj, a najmanje je jedan dao otkaz jer im CIA nije dopustila obavljati
njihovu dužnost.
U vrijeme džihada, i mudžahedini i časnici komunističke vojske u Kabulu iskoristili su
priliku. Logistika njihovih operacija bila je iznimno jednostavna. Magarci, deve i konvoji
kamiona, kojima se u Afganistan prevozilo oružje, nekad su se vraćali prazni, a potom su
prevozili sirovi opijum. CIA i ISI podmićivali su paštunske plemenske poglavice kako bi
ovi kroz svoja područja propustili konvoje oružja. Ubrzo su ih počeli podmićivati i za
transporte heroina koji su istim rutama, ali u suprotnom smjeru, odlazili za Pakistan.
Nacionalna ćelija za logistiku, vojno prijevozničko poduzeće koje je prevozilo oružje
CIA-e od luke u Karačiju do Pešavara i Kete, često su koristili trgovci drogom, koji su
imali dobre veze, za transport heroina u Karači, odakle je odlazio u druge zemlje. Taj
transport heroina velikih razmjera iz osamdesetih godina bez znanja, ako ne i blagoslova,
najviših dužnosnika u vojsci, vladi i CIA-i. Svi su odlučili okrenuti glavu jer su imali
veću i važniju zadaću - poraziti Sovjetski Savez. Za kontrolu droge nitko nije bio
zadužen.
Vojska je tek 1992., kad je general Asif Navaz postao vrhovnim zapovjednikom
pakistanske vojske, poduzela organiziranu akciju za iskorjenjivanje drogeraške mafije
koja je uzela maha i u pakistanskim vojnim snagama. Međutim, heroinski je novac već
bio prodro u paki-stansko gospodarstvo, politiku i društvo. Predstavništva zapadnih
organizacija za borbu protiv droge u Islamabadu pratile su šefove droge koji su za prvog
mandata premijerke Benazir Buto, (1988. - 1990.) i u vrijeme mandata premijera Navaza
Šarifa (1990. - 1993.), bili zastupnici u Narodnoj skupštini. Ti su drogeraški mafijaši
financirali kandidate na izborima za visoke položaje i u Pakistanskoj narodnoj stranki
premijerke Benazir Buto i u Pakistanskoj muslimanskoj ligi premijera Navaza Šarifa.
Industrija i trgovina sve su se više financirale opranim novcem od droge, a crnu
ekonomiju, koja je činila od 30 - 50% ukupnoga pakistanskog gospodarstva, uvelike si
dotirali prihodi od droge.
Tek nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana počeo se povećavati pritisak SAD-
a i drugih Zapadnih zemalja na Islamabad da smanji proizvodnju opijuma u zemlji.
Tijekom sljedećih deset godina Pakistanu je dodijeljena pomoć u iznosu od 100 milijuna
dolara za borbu protiv droge. Uzgoj maka osjetno je smanjen, s nekadašnjih 800 tona
godišnje na 24 tone 1997. godine i na samo 2 tone 1999. godine. Projekti za uzgoj novih
kultura u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini pokazali su se vrlo uspješnima.
Međutim, trgovačka i transportna mafija nije u potpunosti nestala pa je s dolaskom
talibana i s povećanjem uzgoja heroina u Afganistanu opet procvjetala. Pakistan više nije
proizvodio heroin, ali je postao velikom transportnom rutom za izvoz talibanskog
heroina. Isti oni trgovci drogom, vozači kamiona, medrese i kontakti u vladi, kao i lanci
za opskrbu talibana oružjem, gorivom i hranom, služili su za prijevoz droge, kao i u
vrijeme mudžahedina tijekom osamdesetih godina.

Pakistan se vraćao na svoje stare navade. U veljači 1998. Clintono-va je vlada optužila
Islamabad da ne čini ništa za suzbijanje proizvodnje i izvoza heroina. SAD je odbio
potvrditi Pakistan kao zemlju koja onemogućava proizvodnju droge, ali je na kraju ipak
napravio iznimku zbog interesa nacionalne sigurnosti SAD-a.7 Ali problem droge prešao
je granice Pakistana i Afganistana. Kako su se izvozne rute u svim smjerovima množile,
u cijeloj je regiji dramatično poraslo konzumiranje droge. Godine 1998. oko 58% opijata
konzumiralo se na području same regije, a izvozilo se tek oko 42%.8 Godine 1979. u
Pakistanu nije bilo nijednog ovisnika, a 1986. bilo ih je 650.000,1992. tri milijuna, a
1999. po prilici pet milijuna. Zbog ovisnosti o heroinu i novca od droge povećali su se
bezakonje i nezaposlenost. Isti su čimbenici omogućili naoružavanje etničkim i vjerskim
ekstremističkim skupinama.
Iranska je vlada 1988. priznala da u toj zemlji ima milijun i dvjesto tisuća ovisnika ali su
mi stariji dužnosnici u Teheranu rekli da se njihov broj kreće blizu tri milijuna, bez obzira
na to što Iran ima jednu od najstrožih politika borbe protiv droge na svijetu, gdje svatko
koga uhvate s nekoliko grama heroina automatski dobiva smrtnu kaznu.9 Osim toga, Iran
se znatno više od Pakistana trudio otkloniti opasnost od droge. Od osamdesetih godina
izgubio je 2500 pripadnika snaga sigurnosti u vojnim operacijama presijecanja konvoja
droge iz Afganistana. Nakon stoje Iran, u vrijeme tenzija s talibanima iz rujna 1998.,
zatvorio granicu s Afganistanom, njegove su snage sigurnosti na toj granici, u samo
nekoliko tjedana, zaplijenile pet tona heroina. Kako je zatvaranjem te granice smanjen
izvoz heroina a time i talibanski prihodi od poreza, talibani su bili suočeni s velikom
financijskom krizom.
Broj ovisnika o heroinu porastao je i u Uzbekistanu, Tadžikistanu, Turkmeniji i
Kirgistanu nakon što su te zemlje postale dijelom heroinskog izvoznog lanca. Godine
1998. policija je na tadžikistansko-af-ganistanskoj granici zaplijenila 1000 kilograma
opijuma i 200 kilograma heroina. U siječnju 1999., na jednoj međunarodnoj konferenciji
tadžikistanski je predsjednik Imomali Rahmanov rekao da se iz Afganistana u njegovu
zemlju dnevno prokrijumčari 1000 kilograma droge i da broj ovisnika raste. Uzbekistan
je rekao da se tijekom 1998. godine krijumčarenje droge iz Afganistana povećalo za 11%.
Vidio sam kako heroin otvoreno prodaju u glavnom gradu Turk-menije Ašhabadu ispred
hotela s pet zvjezdica, a u hotelima sam vidio kričavo odjevene turkmenske i ruske
mafijaše, u pratnji još kričavijih djevojaka, kako razgovaraju o svojim putovanjima do
afganistanske granice "radi posla". Policija je 1997. zaplijenila dvije tone heroina i 38
tona hašiša. Kako je Turkmenija vodila pomirbenu politiku prema talibanima, godine
1999. postala je glavnom rutom za izvoz afgani-stanskog heroina koji je bio vrlo unosan
za korumpirane turkmenske dužnosnike.10 Predsjednik Kirgistana Askar Akajev rekao
mi je u siječnju 1999. daje njegova zemlja postala "glavnom rutom za trgovinu drogom i
odgovorna je za porast kriminala". Dodao je da u ratu protiv droga nije moguće pobijediti
dok u Afganistanu ne zavlada mir te da je građanski rat postao najvećim čimbenikom
destabilizacije u cijeloj regiji.

Eksplozija heroina u Afganistanu pogađa politiku i ekonomiju cijele te regije. Uništava

društvo, narušava ekonomiju tih ionako krhkih zemalja i stvara novu narko elitu koja
odskače od sve siromašnijeg puka. Jedan je zapadni veleposlanik u Islamabadu izjavio:
"Droga određuje politiku ove regije kao nikada ranije", i dodao: "Smatramo da ona sada
predstavlja jednaku opasnost kao i islamski fundamentalizam i terorizam kao i
potencijalni ekonomski krah u nekima od tih zemalja".12
To pogoršanje situacije potaknulo je međunarodnu zajednicu da pokuša razgovarati s
talibanima. U listopadu 1997. UNDCP je, nakon šest mjeseci tajnih pregovora, postigao
sporazum s talibanima. Talibani su pristali iskorijeniti uzgoj maka ako međunarodna
zajednica osigura sredstva za pomoć seljacima da počnu uzgajati druge kulture. Direktor
UNDCP-a, Pino Arlacchi, zatražio je od donatorskih zemalja 25 milijuna dolara za
desetogodišnji program uništenja uzgoja maka na području pod talibanskom vlašću.
"Afganistanski heroin opskrbljuje 80% europskog i 50% svjetskog tržišta heroina. Ovdje
je riječ o uništenju polovice svjetskog heroina", oduševljeno je rekao Arlacchi. UNDCP
je izjavio da će osigurati nove unosne kulture, poboljšati sustav navodnjavanja, izgraditi
tvornice i dati sredstva za provedbu zakona.
Ali taj sporazum talibani nisu nikada proveli pa se on, nakon odlaska UN-a iz
Afganistana 1998. jednostavno raspao. Nakon šest mjeseci i s manje optimizma Arlacchi
mije rekao: "Afganistan je jedan od najtežih i najvažnijih dijelova svijeta, ali za kontrolu
proizvodnje droge potreban je jedan širi politički dogovor".14 Ni potezi bogatih zemalja
koje su podupirale inicijative UNDCP-a nisu ulijevali puno nade. Od 1993. do 1997.
UNDCP je od zemalja donatorica zatražio 16,4 milijuna dolara za borbu protiv narkotika
u Afganistanu, a dobio je tek polovicu toga iznosa.
Porezi na izvoz opijuma postali su okosnicom talibanskih prihoda i njihove ratne
ekonomije. Godine 1995. UNDCP je procijenio da izvoz droge iz Afganistana i Pakistana
donosi prihod od oko 50 milijardi rupija (1,35 milijardi dolara) godišnje. Godine 1998.
izvoz heroina se udvostručio i dosegnuo vrijednost od tri milijarde dolara. Novcem od
droga financirali su se oružje, streljivo i gorivo za potrebe rata. Taj je novac služio za
kupnju hrane i odjeće za vojnike kao i za isplatu njihovih plaća, za troškove prijevoza i za
dodatne nagrade što ih je talibansko vodstvo odobravalo svojim borcima. Jedino što se
može reći u korist talibana jest to da taj prihod, za razliku od njihovih prethodnika, nije
punio džepove njihovih vođa, koji su i dalje živjeli krajnje skromno. Alije od
afganistanskih i pakistanskih trgovaca drogom napravio milijunaše.
Istodobno s trgovinom drogom, pod talibanskom se vlašću povećala i tradicionalna
afganistanska krijumčarska trgovina iz Pakistana a u novije vrijeme i iz zemalja oko
Perzijskog zaljeva, stoje ekonomski poharalo susjedne zemlje. Kompanija Afghan Transit
Trade (ATT), koju podrobno opisujemo u Petnaestom poglavlju, najveći je službeni izvor
prihoda za talibane i procjenjuje se da afganistanskom gospodarstvu godišnje donosi tri
milijarde dolara. Carinici u Kandaharu, Kabulu i Heratu ne žele otkriti svoje dnevne
zarade, ali ako znamo da kroz Kandahar dnevno prođe tristo kamiona na putu za Iran i
Srednju Aziju, preko Herata, i još dvjesto kroz Džalalabad i Kabul prema sjeveru, onda
su one doista velike. Ilegalna trgovina robom široke potrošnje, prehrambenim
namirnicama i gorivom, koja prolazi kroz Afganistan, uništava industriju, smanjuje
državne prihode i dovodi do povremenih nestašica hrane u svim susjednim zemljama, što
njihova gospodarstva pogađa kao nikada u vrijeme džihada.

Talibanski prihodi od carina, tj. od krijumčarske trgovine, idu preko Afganistanske

državne banke, koja pokušava osnovati podružnice u glavnim gradovima svih pokrajina.
Ali u toj se banci ne vodi knjigovodstvo koje bi otkrilo otkud novac dolazi i kamo odlazi.
Ti "službeni" prihodi ne idu u ratni proračun, jer ratni proračun izravno prikuplja i troši
mula Omar u Kandaharu, a čine ga prihod od droge, pomoć od Pakistana i Saudijske
Arabije i donacije iz drugih izvora. "Imamo prihode od carina, rudarstva i zekata ali
postoje i neki drugi izvori prihoda za potrebe rata koji ne idu preko Afganistanske
državne banke" priznao je zamjenik ministra financija, mevlana Arifulah Arif.15
Kako ratom upravlja izravno mula Omar iz svojih metalnih kovčega krcatih novcem, koje
drži pod krevetom, gotovo je nemoguće napraviti državni proračun, čak kad bi i bilo
takvih stručnjaka, a nema ih. U Ministarstvu financija nema nijednog stručnjaka za
ekonomiju ili bankarstvo. Ministar i njegovi zamjenici su mule s obrazovanjem iz
medresa, a svi raniji službenici upućeni u posao dobili su otkaz. Koliko su nedostatna
službena sredstva može se prosuditi iz činjenice daje Ministarstvo financija 1997. godine
odredilo proračun u protuvrijednosti od 100.000 dolara za cijelu državnu upravu i za
programe razvoja za sljedeću financijsku godinu, tj. za razdoblje od veljače 1997. do
siječnja 1998. Taje svota zapravo pokrivala samo plaće dužnosnika.
Neki od mula među talibanima, koji se bave trgovinom, pokušavaju potaknuti razvoj
industrije i strana ulaganja ali, čini se da nemaju nikakve ozbiljne potpore talibanskog
vodstva. "Želimo Afganistan pretvoriti u modernu zemlju i imamo golema mineralna,
naftna i plinska bogatstva koja zasigurno zanimaju strane ulagače", rekao je ministar za
rudarstvo i industriju mevlana Ahmad Džan, koji je napustio svoj posao proizvodnje
sagova u Saudijskoj Arabiji kako bi se pridružio talibanima i vodio afganistanska
industrijska poduzeća. "Prije negoli smo preuzeli vlast na jugu zemlje, nije bilo nijedne
tvornice. Sad smo, uz pomoć pakistanskih i afganistanskih trgovaca, ponovno otvorili
rudnike i tvornice sagova", dodao je. Priznao je da su među članovima moćne
kandaharske Sure rijetki oni koje zanimaju ekonomska pitanja jer su previše zaokupljeni
ratom.16
Kao poticaj za strana ulaganja, napose pakistanskim trgovcima besplatno je ponudio
zemlju svakome tko želi izgraditi tvornicu. Ali, kako je sva infrastruktura porušena, svaki
bi ulagač morao izgraditi vlastitu cestu i vlastitu elektranu, kao vlastiti smještaj za
radnike. Čini se da samo nekolicina pakistanskih i afganistanskih prijevoznika i trgovaca,
sa sjedištem u Pešavaru i Keti, koji već sudjeluju u krijumčarskoj trgovini ili u unosnoj
ilegalnoj trgovini drvnom građom iz Afganistana, pokazuju zanimanje za neke projekte,
poput rudarstva.

U Afganistanu više nema obrazovanog ili profesionalnog sloja. S nekoliko izbjegličkih

valova što su napustili gradove od 1992., otišli su i svi obrazovani ljudi, školovani
stručnjaci, čak i telefonisti, električari i mehaničari. Većina talibana zaduženih za odjele
poput financija, ekonomije i društvenog sektora, zapravo su trgovci, mule, tj. poslovni
ljudi, prijevoznici i krijumčari koji izgradnju države vide samo kroz perspektivu širenja
tržišta za krijumčarenje i prijevozništvo po cijeloj regiji.
Jedan od njih je i mula Abdul Rašid, žestoki talibanski vojni zapovjednik iz Helmanda
koji je postao poznat 1997. kad je zarobio jednu pakistansku vojnu patrolu stoje iz
pokrajine Balucistan ušla na afganistanski teritorij u potjeri za jednom bandom
krijumčara droge. Uhitio je te vojnike i poslao ih u Kandahar pa je izbila svađa između
Afganistana i Pakistana. Osim toga on je direktor kamenoloma za proizvodnju mramora
koji je u vlasti talibana. U tom rudniku, koji upošljava 500 radnika s krampovima i
pijucima, nema nijednog inženjera, nikakve opreme, nema struje ni stručnog rada.
Njegova tehnika proizvodnje mramora svodi se na uporabu eksploziva kojim se mramor
raznosi (i nagrđuje).

Apetit talibana za stranim ulaganjima potaknulo je nadmetanje dviju naftnih kompanija,

argentinske kompanije Bridas i američke kompanije Unocal, koje su se natjecale za
naklonost talibana kako bi izgradile plinovod od Turkmenije do Pakistana, preko južnog
Afganistana (vidi Dvanaesto i Trinaesto poglavlje). Taj je plinovod privukao nekoliko
razmetljivih poslovnih ljudi, spremnih na rizik. Među njima su bili i afganistanski i
pakistanski trgovci koji su u Kandaharu duž puta za Herat gradili benzinske postaje.
Obećali su izgraditi ceste. Jedna skupina iz SAD-a osigurala je talibanima 1999. godine
mrežu mobilnih telefona od Kabula do Kandahara. Te aktivnosti nisu pomogle uspostavi
pravoga gospodarstva. Jedini im je cilj bio unaprijediti talibanski krijumčarski posao i
olakšati život trgovcima i prijevoznicima.
Zacijelo neće doći do ozbiljnih stranih ulaganja, čak ni do pomoći za početak obnove, sve
dok ne završi rat i ne pojavi se neka vlada koja bi mogla osigurati minimum stabilnosti i
lojalnosti. U međuvremenu Afganistan sliči na ekonomsku crnu rupu koja odašilje valove
nesigurnosti i kaosa po regiji koja je već suočena s mnogostrukim ekonomskim krizama.
Afganistanska je infrastruktura u ruševinama. Ne postoje ni osnovne civilne blagodati
dostupne u bilo kojoj nerazvijenoj zemlji. Nema tekuće vode, električne struje, telefona,
prohodnih cesta ni redovite opskrbe energijom. Postoje ozbiljne nestašice vode, hrane,
smještaja i drugih osnovnih potreba. Ono malo što postoji za većinu je ljudi preskupo i
nedostupno.
Kako su tijekom rata postavljeni milijuni mina, to je prouzročilo ozbiljne probleme
raseljavanja u gradovima i selima, jer su mine na najplodnijim područjima ugrozile
poljoprivredu i navodnjavanje. Od 1979. od eksplozija mina ubijeno je 400.000 ljudi u
Afganistanu i još toliko ih je ranjeno. Trinaest posto afganistanskih obitelji imaju barem
jednog člana koji je poginuo ili je ostao invalid od eksplozija mina, a svakoga mjeseca
pogiba ili biva ranjavano 300 osoba. Iako postoji 4000 pirotehničara, koje upošljavaju
UN i razne nevladine organizacije i koji pokušavaju razminirati zemlju što prije, možda
će trebati još deset godina za razminiranje samo velikih gradova. Godine 1998., nakon
šest godina naporna rada, od 1300 četvornih kilometara miniranog prostora na području
Kabula još je ostalo više od 500 četvornih kilometara pod minama.'7
Osim borbe s minama većina stanovnika Kabula svakodnevno se bori za malo prljavih
afganistanskih novčanica za kupnju dnevnih namirnica. Trgovine su pune krijumčarenih
namirnica iz Irana i Pakistana, ali ljudi nemaju novca kupiti ih. Oni afganistanski liječnici
koji nisu pobjegli iz Kabula primaju mjesečnu plaću u protuvrijednosti od 5 američkih
dolara. Uspijevaju preživljavati samo zahvaljujući donacijama Međunarodnog odbora
Crvenog križa. Prosječna mjesečna plaća kreće se od jednog do tri dolara. Kao rezultat
potpunog siromaštva i nezaposlenosti veliki postotak stanovništva u gradovima potpuno
je ovisan o agencijama UN-a, od kojih dobiva osnovna životna sredstva i pomoć za
hranu. Polovica od 1,2 milijuna stanovnika Kabula prima neku vrstu pomoći u hrani od
Zapadnih humanitarnih agencija.

UN je stalno suočen s pitanjem nije li možda njihova humanitarna pomoć samo doprinos
produžetku rata, jer ratne zapovjednike oslobađa odgovornosti za civilno pučanstvo.
Talibani su uvijek tvrdili da oni nisu odgovorni za narod jer će Allah sve osigurati. Ali,
bijeda običnog čovjeka samo bi se povećala kad bi UN i nevladine organizacije u
potpunosti obustavile dostavu pomoći, osobito ugroženim skupinama kao što su udovice i
siročad.
Godine 1998. ekonomska se situacija vidno pogoršala. Sjeverni su Afganistan pogodila
tri razorna potresa, talibanska opsada Hazaradžata izazvala je opću glad u središnjem
Afganistanu, poplave u Kandaharu potopile su sela i usjeve, a stanovništvo u gradovima
bilo je pogođeno odlaskom humanitarnih organizacija nakon američkih raketnih napada
iz kolovoza 1998. godine. Glad se vidjela na ulicama Kabula te hladne zime 1998./99.,
kad su si rijetki ljudi mogli priuštiti barem jedan obrok dnevno ili ugrijati svoje domove,
ali bilo je znakova nade, samo kad bi nastupio mir. WFP je procijenio da će urod žitarica
za 1998. iznositi 3,85 milijuna tona, tj. 5% više nego 1997., stoje trebala biti od 1978.
najunosnija godina.
To je bio odraz poboljšanog reda i zakona na ruralnim područjima pod talibanskom
vlašću, prestanka borbi i povratka izbjeglica na svoju zemlju. Iako još uvijek ima 1,2
milijuna izbjeglica u Pakistanu i 1,4 milijuna u Iranu, od 1992. do 1999. vratilo se 4
milijuna izbjeglica. Međutim, talibani i agencije UN-a još su uvijek, 1998., morali uvoziti
750.000 tona pšenice za afganistanske gradove. Jasno je da talibani nisu doveli do
ekonomskog rasula u Afganistanu. Zapravo su ga naslijedili od građanskog rata u kojemu
su se, nakon 1992., borile sve strane. Ali, nijedna strana, uključujući i talibane, nije
obraćala ni malo pozornosti potrebama civilnog pučanstva.
Zato ne čudi da Zapadne zemlje pate od "zamora donatora", tj. od nespremnosti da daju
više sredstava za humanitarnu pomoć u situaciji kad građanski rat nesmiljeno traje i kad
su ratni zapovjednici neodgovorni. Koordinator UN-a za Afganistan do 1998., Alfredo
Witschi--Cestari, izjavio je: "Razina patnje koju je doživio afganistanski narod doslovno
je zastrašujuća. Kako godine prolaze, sredstva kapaju sve sporije i sporije. Dobivamo
manje od polovice zatraženoga iznosa".1 8 Ratni se zapovjednici ni izdaleka ne brinu oko
obnove zemlje. Afganistanska ekonomska crna rupa sve je dublja i šira i guta sve više
vlastitih ljudi i ljudi cijele regije.

Deseto poglavlje
GLOBALNI DŽIHAD - ARAPI U AFGANISTANU I OSAMA BIN LADEN
Na graničnom prijelazu Torham između Afganistana i Pakistana, smještenom na
planinskom prijevoju Hajbar, samo je jednim lancem označeno da se tu nalazi granica.
S pakistanske se strane mogu vidjeti pristojni graničari, pripadnici paravojnih snaga u
sivim šalvarama i dugim košuljama, s turbanima na glavi. Bio je travanj 1989. i upravo je
završilo povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana. Vraćao sam se u Pakistan cestom iz
Kabu-la, ali je prijelaz bio zatvoren. Iscrpljen od dugog putovanja, legao sam na rub
travnjaka s afganistanske strane granice i čekao.
Najednom se pojavio kamion pun mudžahedina i zaustavio se pokraj mene. Ali, to nisu
bili Afganistanci. Ispod neuredno zamotanih turbana moglo se vidjeti Arape svijetle boje
kože, plavooke pripadnike srednjoazijskih naroda i tamnoputa lica slična kineskima, svi u
prevelikim ili premalenim šalvarama i košuljama i s redenicima streljiva i kala-
šnjikovima. Nijedan od te tridesetorice stranaca nije znao jezik paštu, ni dari, čak ni urdu,
osim jednog Afganistanca koji im je bio prevoditelj i vodič. Dok smo čekali da se prijelaz
otvori počeli smo razgovarati.
Među njima je bilo filipinskih crnaca, Uzbeka iz sovjetskih srednjoazijskih republika,
Arapa iz Alžira, Egipta, Saudijske Arabije i Kuvajta i Ujgura iz Kine. Afganistanac koji
ih je pratio bio je pripadnik stranke Hizb-i Islami Gulbudina Hikmetjara. Bili su na vojnoj
obuci u jednom logoru blizu granice, a toga su dana odlazili na slobodan vikend u
Pešavar pa su se radovali pismima od kuće, čistoj odjeći i dobru obroku. U Afganistan su
se došli boriti u džihadu na strani mu-džahedina i steći obuku iz naoružanja, izrade bombi
i vojne taktike kako bi prenijeli džihad u vlastite zemlje.
Te je večeri premijerka Benazir Buto priredila u Islamabadu večeru za novinare. Među
uzvanicima je bio i general pukovnik Hamid Gol, direktor ISI-a i najgorljiviji islamistički
ideolog u vojsci nakon smrti predsjednika Zia ul-Haka. Likovao je zbog sovjetskog
povlačenja. Upitao sam ga ne igra li se vatrom kad poziva muslimanske radikale iz
islamskih zemalja koje su, tobože, saveznice Pakistana i neće li ti radikali u vlastitim
zemljama prouzročiti nerede i tako nanijeti štetu pakistanskoj vanjskoj politici, na što mi
je odgovorio: "Mi vodimo džihad i ovo je prva islamska međunarodna brigada
modernoga doba. Komunisti imaju svoje međunarodne brigade, Zapad ima NATO, zašto
se i mi muslimani ne bi ujedinili i osnovali zajedničku frontu?" Bilo je to prvi put da mi
je netko dao opravdanje za postojanje jedinica što su se već zvale arapskim
Afganistancima, iako među njima nije bilo nijednog Afganistanca a mnogi čak nisu bili
ni Arapi.
Tri godine prije toga, 1986., šef CIA-e William Casey pojačao je rat protiv Sovjetskog
Saveza tako stoje poduzeo tri, u to vrijeme tajne, mjere. Nagovorio je američki Kongres
da Amerika opskrbi mudžahe-dine protuavionskim raketama Stinger za rušenje
sovjetskih zrakoplova i da u Afganistan pošalje savjetnike za obuku gerilskih snaga. Do
tada su američko oružje i ljudstvo sudjelovali u izravnim borbama. Osim toga, američka
CIA, britanska služba MI6 i pakistanski ISI dogovorili su se oko jedne provokativne
akcije - poduzeti gerilske napade na području Sovjetskih Socijalističkih Republika
Tadžikistana i Uzbeki-stana, tj. mekanoga muslimanskog trbuha Sovjetskog Saveza,
odakle je stizala opskrba za sovjetske snage u Afganistanu. Taj je zadatak povjeren
najpouzdanijem mudžahedinskom vođi ISI-a Gulbudinu Hik-metjaru. U ožujku 1987.
male jedinice mudžahedina iz baza u sjevernom Afganistanu prešle su rijeku Amu Darja i
napale sela u Tadži-kistanu. Casey je bio oduševljen kad je čuo tu vijest pa je za
sljedećeg posjeta Pakistanu otišao s predsjednikom Zia ul-Hakom u Afganistan održiti
smotru mudžahedinskih jedinica.

Također, Casey je obećao potporu CIA-e dugogodišnjoj inicijativi ISI-a oko prikupljanja
radikalnih muslimana iz cijelog svijeta koji bi došli u Pakistan i borili se na strani
afganistanskih mudžahedina. ISI je taj plan poticao još od 1982. a sad su već i svi drugi
sudionici u toj igri imali vlastitih razloga podupirati te zamisli. Predsjednik Zia ul--Hak
imao je plan učvrstiti islamsko jedinstvo, pretvoriti Pakistan u predvodnika
muslimanskog svijeta i poticati islamske skupine u zemljama Srednje Azije. Washington
je želio pokazati da se protiv Sovjetskog Saveza, zajedno s Afganistancima i njihovim
dobročiniteljima Amerikancima, bori cijeli muslimanski svijet. A Saudijska je Arabija
vidjela mogućnost promicanja vahabizma kao i priliku da se oslobodi svojih
nezadovoljnih radikala. Nikome od sudionika u toj igri nije palo na um da bi ti
dragovoljci mogli imati vlastite ciljeve zbog kojih će s vremenom svoju mržnju prema
Sovjetskom Savezu usmjeriti protiv vlada svojih zemalja i protiv Amerike.
Pakistan je već imao pripremljene upute svim svojim veleposlanstvima da bez pitanja
izdaju vize svakome tko se želi ići boriti na strani mudžahedina. Na Srednjem su istoku
organizacije Muslimansko bratstvo, Svjetska muslimanska liga sa sjedištem u Saudijskoj
Arabiji i Palestinski islamistički radikali prikupljali dragovoljce i povezivali ih s
Pakistancima. ISI i pakistanska stranka Jama 'at-i islami osnovali su odbore za prihvat
čija je zadaća bila dočekivati, smještati i uvježbavati te nove dragovoljce a potom ih
poticati da se priključe mudžahedinskim skupinama, obično skupini Hizb-i-islami.
Sredstva za taj projekt stizala su izravno od saudijske tajne službe. Francuski pisac
Olivier Roy opisao je to kao "zajednički pothvat Saudijske Arabije, Muslimanskog
bratstva i stranke Jama 'at-i islami, koje je objedinjavao ISI".2
Od 1982. do 1992. u pomoć afganistanskim mudžahedinima stiglo je 35.000
muslimanskih radikala iz 43 islamske zemlje Srednjega istoka, sjeverne i istočne Afrike,
Srednje Azije i Dalekog istoka. U stotine novootvorenih medresa što ih je vojna vlada
predsjednika Zia ulHaka počela financirati duž granice s Afganistanom pristizali su, na
školovanje, deseci tisuća mladih muslimanskih radikala iz drugih zemalja. S vremenom
će u izravnom dodiru s Pakistanom i Afganistanom i pod utjecajem džihada biti više od
100.000 muslimanskih radikala.
U logorima blizu Pešavara i u Afganistanu ti su se radikali po prvi put susretali a potom
zajedno studirali, prolazili vojnu obuku i odlazili u borbu. Na taj je način većina od njih
stekla prvu priliku nešto saznati o islamskim pokretima u drugim zemljama pa su
uspostavili taktičke i ideološke veze koje će im dobro poslužiti u budućnosti. Ti su logori,
ustvari, postali sveučilišta budućeg islamskog radikalizma. Nijedna od tajnih službi, a
bile su upućene, nije se željela baviti mogućim posljedicama takvog povezivanja tisuća
islamskih radikala iz cijeloga svijeta. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a
Zbignievv Brze-zinski izjavio je: "Stoje važnije za globalnu povijest svijeta? Talibani ili
pad Sovjetskog carstva? Nekoliko uznemirenih muslimana ili oslobođenje Srednje
Europe i završetak Hladnog rata?".3 Posljedice te politike američki su građani spoznali
tek kad je nekolicina islamskih militanata obučenih u Afganistanu 1993. godine postavila
bombu u Svjetski trgovinski centar u New Yorku, koja je usmrtila šestero i ranila tisuću
ljudi.
Samuel Huntington je napisao: "Taj je rat iza sebe ostavio nelagodnu koaliciju
islamističkih organizacija koja ima cilj promicati islam i boriti se protiv svih
nemuslimanskih snaga. Stvorio je i iskusne i dobre borce, logore za obuku i logistiku,
dobre veze između pojedinaca i organizacija diljem islamskoga svijeta, veliku količinu
vojne opreme, uključujući i 300 do 500 neupotrijebljenih raketa Stinger i, kao najvažnije,
snažan osjećaj moći i samopouzdanja zbog postignutih ciljeva i veliku želju da krenu u
druge pobjede".
Većina tih radikala smatrala je da bi afganistanski džihad, nakon stoje porazio jednu
velesilu, tj. Sovjetski Savez, mogao poraziti i drugu, Sjedinjene Američke Države i
njihove saveznike. Ta se logika temeljila na jednostavnoj pretpostavci daje afganistanski
džihad vlastitim snagama bacio Sovjetski Savez na koljena. Pobornici te ideje zanemarili
su, jer im je to odgovaralo, mnoštvo unutarnjih razloga koji su srušili sovjetski režim od
kojih je džihad bio samo jedan. Dakle, dok su SAD pad Sovjetskog Saveza smatrale
neuspjehom komunističkog sustava, mnogi su ga muslimani smatrali isključivo
posljedicom islamske pobjede. Islamskim je militantima to uvjerenje predstavljalo
nadahnuće i živo ih podsjećalo na muslimanske pobjede diljem svijeta iz sedmog i osmog
stoljeća. Smatrali su da se žrtvom i krvlju jednoga novog naraštaja muslimanskih
mučenika i daljnjim pobjedonosnim ratovima može ostvariti nova islamska umma.

Jedan od tisuća stranih dragovoljaca bio je i student iz Saudijske Arabije Osama bin
Laden, sin građevinskog tajkuna Muhameda bin Ladena iz Jemena, velikog prijatelja
pokojnog kralja Fejsala, koji je stekao basnoslovno bogatstvo jer je njegova kompanija
uspjela sklopiti ugovore za renoviranje i proširenje svetih džamija u Meki i Medini. ISI je
dugo molio princa Turkija bin Fejsala, direktora saudijske tajne službe Ištihbarat, da
pronađe jednog člana kraljevske obitelji koji bi stao na čelo saudijskih dragovoljaca i
tako muslimanima posvjedočio predanost kraljevske obitelji džihadu. Do tada su u redove
mudžahedina stizali samo siromašniji Saudijci, studenti, vozači taksija i pripadnici
beduinskih plemena. Ali, nijedan razmaženi saudijski princ nije bio spreman na težak
život u afganistanskim planinama. Iako Bin Laden nije bio član kraljevske obitelji, bio je
dovoljno blizak tim krugovima i zacijelo dovoljno bogat da stane na čelo saudijskog
kontingenta. Tako će Bin Laden, princ Turki i general Gol postati velikim prijateljima i
imati zajednički cilj.
Središte arapskih Afganistanaca nalazilo se u uredima Svjetske muslimanske lige i
Muslimanskog bratstva u Pešavaru, a na čelu mu je bio Abdulah Azam, Palestinac iz
Jordana, kojega je Bin Laden upoznao na sveučilištu u Džedi i divio mu se kao svom
vođi. Azam je s dvojicom sinova poginuo u eksploziji bombe u Pešavaru 1989. Tijekom
osamdesetih godina uspostavio je bliske veze s Hikmetjarom i Abdu-lom Rasulom
Sajafom, afganistanskim islamističkim intelektualcem kojega je Saudijska Arabija
poslala u Pešavar promicati vahabizam. U to je središte, koje se zvalo Mahtab al-Hidmat i
koji je 1984. osnovao sam Azam radi pružanja usluga novim dragovoljcima i primanja
donacija od islamskih humanitarnih organizacija, Azamu pritjecao novac iz Saudijske
Arabije. Preko te organizacije stizale su donacije saudijske tajne službe, saudijskog
Crvenog polumjeseca, Svjetske muslimanske lige kao i osobne donacije saudijskih
prinčeva i džamija. Deset godina kasnije organizacija Mahtab postat će središtem mreže
radikalnih organizacija što su pružile pomoć pri organiziranju postavljanja bombi u
Svjetskom trgovinskom centru i u američkim veleposlanstvima u Africi 1998. godine.
Do dolaska u Afganistan Bin Ladenov život nije ni po čemu bio izniman. Rođenje oko
1957. kao sedamnaesto od pedeset sedmero djece svog oca Jemenca i majke Saudijke,
jedne od mnogih žena Muhameda bin Ladena. Polazio je postdiplomski studij iz
poslovnog upravljanja na Sveučilištu kralja Abdula Aziza u Džedi ali je vrlo brzo prešao
na islamske studije. Vitak i visok oko 190 centimetara, dugonog i s bujnom bradom, bio
je osjetno viši od svih svojih zemljaka koji ga se sjećaju kao mirna i pobožna čovjeka ali
ne predodređena za veće ciljeve.

Njegov je otac podupirao i financijski pomagao afganistansku borbu protiv Sovjetskog

Saveza pa kad se Bin Laden odlučio pridružiti mudžahedinima obitelj je bila oduševljena.
Najprije je 1980. otišao u Pešavar gdje se susreo s mudžahedinskim vođama, a potom je
često tamo odlazio sa saudijskim donacijama, sve do 1982. kad se odlučio nastaniti u
Pešavaru. Sa sobom je doveo inženjere iz svoga poduzeća, kao i teške građevinske
strojeve za gradnju cesta i skladišta za mudžahedine. Godine 1986. sudjelovao je u
izgradnji tunelskog kompleksa u pokrajini Host koji je financirala CIA, kao veliko
skladište oružja, prostor za obuku i medicinsko središte za mudžahedine, duboko ispod
planina blizu granice s Pakistanom. Tamo je osnovao prvi logor za obuku arapskih
dragovoljaca koji su u tom vitkom, bogatom i karizmatskom Saudijcu sve više vidjeli
svoga vođu.
Kasnije je izjavio: "Kako bi se oduprli ovim bezbožnim Rusima, Saudijci su izabrali
mene kao svog predstavnika u Afganistanu", i dodao: "Nastanio sam se u Pakistanu, blizu
granice s Afganistanom. Tamo sam prihvaćao dragovoljce iz Saudijskog Kraljevstva i iz
svih arapskih muslimanskih zemalja. Osnovao sam svoj prvi logor u kojemu su
dragovoljce uvježbavali pakistanski i američki časnici. Amerika je davala oružje, a
Saudijska Arabija novac. Shvatio sam da nije dovoljno boriti se za Afganistan nego da se
moramo boriti na svim frontama, bilo protiv komunističkog ili zapadnog ugnjetavanja".

Kasnije je izjavio kako je sudjelovao u zasjedama protiv sovjetskih snaga ali je,
uglavnom, uz pomoć vlastitog bogatstva i donacija iz Saudijske Arabije, radio na
realizaciji mudžahedinskih projekata i na širenju vahabizma među Afganistancima.
Nakon Azamove smrti, 1989., preuzeo je njegovu organizaciju i osnovao Al-Qaidu, tj.
Vojnu bazu, kao središte za arapske dragovoljce i njihove obitelji u namjeri da na taj
način stvori jedan savez širokog spektra. Uz njegovu pomoć, nekoliko tisuća arapskih
militanata osnovalo je baze u pokrajinama Kunar, Nuristan i Badahšan ali ih većina ljudi
u Afganistanu, zbog njihova ekstremnog vahabizma, nije nimalo voljela. Štoviše, kako su
se povezali s najekstremnijim provahabitskim paštunskim mudžahedinima, od sebe su
udaljili nepaštunske narode i muslimane šiite.
Kasnije ih je Ahmad Šah Masud kritizirao. Godine 1997., nakon što su ga talibani
istjerali iz Kabula, Masud je izjavio: "U vrijeme džihada moja frakcija džihada nije imala
dobre odnose s arapskim Afganistancima. Ali smo imali dobre odnose s frakcijama
Abdula Rasula Sajafa i Gulbudina Hikmetjara. Kad je moja frakcija 1992. ušla u Kabul, ti
arapski dragovoljci borili su se s Hikmetjarovim snagama protiv nas. Zamolit ćemo ih
(Arape) da napuste našu zemlju. Bin Laden čini više štete nego koristi".7
Godine 1990. Bin Laden se razočarao zbog razmirica među mudžahedinima pa se vratio
u Saudijsku Arabiju i zaposlio u obiteljskoj kompaniji. Osnovao je dobrotvornu
organizaciju za arapske veterane iz Afganistana, od kojih se 4.000 nastanilo samo u Meki
i Medini, i davao novac obiteljima poginulih arapskih dragovoljaca. Nakon iračke
invazije na Kuvajt lobirao je u kraljevskoj obitelji za organiziranje široke narodne obrane
Saudijskog Kraljevstva, za osnivanje snaga za borbu protiv Iraka, koje bi se sastojale od
veterana iz afganistanskog rata. Kralj Fahd nije ga poslušao nego je pozvao Amerikance.
To je Bin Ladenu bio velik udarac. Kad su počele stizati američke snage od 540.000
vojnika Bin Laden je otvoreno kritizirao kraljevsku obitelj i lobirao kod saudijske uleme
da izdaju vjerske uredbe, zvane fetve, protiv stacioniranja nemuslimanskih vojnika u
njihovoj zemlji.
Njegova se kritika pojačala kad je nakon oslobođenja Kuvajta u Saudijskoj Arabiji ostalo
oko 20.000 američkih vojnika. Godine 1992. imao je žučljivu raspravu s ministrom
unutarnjih poslova princem Naifom, kojega je nazvao izdajnikom islama. Naif se požalio
kralju Fahdu pa je Bin Laden postao persona non grata. Ali, još je uvijek imao veza u
kraljevskoj obitelji, osoba koje su također mrzile Naifa, a istodobno je održavao svoje
veze sa saudijskom Tajnom službom i ISI-em.
Godine 1992. otišao je u Sudan kako bi se pridružio tamošnjoj islamskoj revoluciji pod
vodstvom karizmatskog sudanskog vođe Hasa-na Turabija. Kako je neprestano kritizirao
saudijsku kraljevsku obitelj njezini su se članovi tako razljutili da su mu godine 1994.
uskratili državljanstvo, što je do tada nezabilježeno u povijesti te zemlje. Uz pomoć svog
bogatstva i veza u Sudanu je okupio brojne veterane iz afganistanskog rata. Svi su bili
ogorčeni američkom pobjedom nad Irakom i ponašanjem arapske vladajuće elite koja je
američkim vojnim snagama dopustila da ostanu u Perzijskom zaljevu. SAD i Saudijska
Arabija pojačali su pritisak na Sudan jer je dao utočište Bin Ladenu pa su ga sudanske
vlasti zamolile da napusti zemlju.

U svibnju 1996. ponovno je otišao u Afganistan. Jednim je iznajmljenim zrakoplovom

stigao u Džalalabad zajedno s nekoliko desetaka arapskih militanata, tjelohranitelja i s
članovima svoje obitelji, među kojima su bile tri njegove supruge i trinaestero djece.
Tamo je živio pod zaštitom džalalabadske Sure sve do rujna 1996., kad su talibani
osvojili Kabul i Džalalabad. U kolovozu 1996. po prvi je put proglasio džihad protiv
Amerike koja je, kako je rekao, okupirala Saudijsku Arabiju. U toj je deklaraciji stajalo:
"Zidovi ugnjetavanja i poniženja mogu se srušiti samo kišom metaka". Sprijateljio se s
mulom Omarom pa se 1997. preselio u Kandahar gdje su mu talibani pružili zaštitu.

U to je vrijeme CIA osnovala posebnu jedinicu za praćenje njegovih aktivnosti i veza s

drugim islamskim militantima. U jednom izvješću Ministarstva vanjskih poslova SAD-a
iz kolovoza 1996. stoji daje Bin Laden "jedan od najvećih financijskih sponzora
islamskih ekstremista na svijetu". U izvješću još stoji da on financira terorističke logore u
Somaliji, Egiptu, Sudanu, Jemenu i Afganistanu. U travnju 1996. američki predsjednik
Clinton potpisao je Protuteroristički akt po kojemu su SAD dobile dopuštenje zamrznuti
financijska sredstva terorističkih organizacija. Taj je Akt prvi put primijenjen za
zamrzavanje Bin Ladenova bogatstva koje je po nekim procjenama iznosilo od 250 do
300 milijuna dolara.8 Nekoliko mjeseci nakon toga egipatska je tajna služba izjavila da
Bin Laden uvježbava 1.000 militanata, drugi naraštaj arapskih Afganistanaca, radi
organiziranja islamske revolucije u arapskim zemljama.
Početkom 1997. CIA je osnovala odred koji je stigao u Pešavar u namjeri da uhvati Bin
Ladena u Afganistanu. Amerikanci su angažirali i neke Afganistance i Pakistance, ali se
ta operacija izjalovila. Te aktivnosti SAD-a u Pešavaru natjerale su Bin Ladena da se
preseli na sigurnije područje Kandahara. Dana 23. veljače 1998., najednom sastanku u
već spomenutom logoru u pokrajini Host, sve skupine povezane s Al-Qaidom izdale su
proglas kao zajednička organizacija pod nazivom "Međunarodna islamska fronta za
džihad protiv Židova i križara". U tom je proglasu stajalo da "SAD već više od sedam
godina drži pod okupacijom najsvetija mjesta u islamskom svijetu, na arapskom
poluotoku, pljačkajući njegova bogatstva, izdavajući naloge njegovim vladarima,
ponižavajući narod, terorizirajući susjedne zemlje i pretvarajući svoje baze na tom
poluotoku u klin preko kojega će napasti susjedne muslimanske narode".
Na tom je sastanku izdana i jedna/efra, koja glasi: "Odluka o ubijanju Amerikanaca i
njihovih saveznika - civila i vojnika - dužnost je svakoga pojedinog muslimana, a može
je provesti u bilo kojoj zemlji gdje je to moguće". Time je Bin Laden formulirao politiku
koja nije usmjerena samo protiv saudijske kraljevske obitelji i Amerikanaca nego je i
poziv na oslobođenje cijeloga muslimanskog Srednjeg istoka. Kad su SAD 1998.
pojačale svoj zračni napad na Irak, Bin Laden je pozvao sve muslimane da se "dignu,
bore i ubijaju" Amerikance i Britance.

Međutim, nakon postavljanja bombi u američkim veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji,

u kolovozu 1998., od kojih je poginulo 220 ljudi, Bin Ladenovo je ime postalo poznato u
cijelome muslimanskom svijetu i na Zapadu. Nakon što su Sjedinjene Američke Države
optužile Bin Ladena za taj napad, uzvratile su, trinaest dana nakon toga, tako što su
ispalile sedamdeset kružećih raketa na njegove logore u pokrajini Host i u Džalalabadu.
Pogođeno je nekoliko logora koje su talibani predali arapskim dragovoljcima i
pakistanskim radikalnim skupinama. Glavni američki ciljevi bili su logor Al-Bard, koji je
držao Bin Laden, i logori Halid bin Valid i Muavija, koje je držala pakistanska
organizacija Harakat ul-ansar. Organizacija Harakat koristila je te za obuku militanata za
borbu protiv indijskih snaga u Kašmiru. U tim je napadima ubijeno nekoliko
dragovoljaca iz drugih zemalja - trojica iz Jemena, dvojica iz Egipta, jedan iz Saudijske
Arabije i jedan iz Turske. Ubijena su i sedmorica Pakistanaca i dvadesetorica
Afganistanaca.
U studenome 1998. SAD su ponudile nagradu od pet milijuna dolara za uhićenje Bin
Ladena. Bijes Amerike se povećao kad je Bin Laden izjavio da ima islamsku dužnost
nabaviti kemijsko i nuklearno oružje koje će upotrijebiti protiv SAD-a. "Bio bi grijeh kad
muslimani ne bi pokušali nabaviti oružje kojim bi obuzdali bezvjerce da nanose štetu
muslimanima. Mržnja protiv Amerikanaca vjerska je dužnost i nadamo se da će nas Bog
za to nagraditi", rekao je.''
U razdoblju od nekoliko tjedana nakon eksplozija bombi u američkim veleposlanstvima u
Africi, vlada predsjednika Clintona tako je sotonizirala Bin Ladena da gaje optužila za
sva zlodjela što su u posljednje vrijeme počinjena prema SAD-u u muslimanskome
svijetu. U jednoj presudi protiv Bin Ladena, što ju je nakon toga izrekao jedan njujorški
sud, okrivljen je za ubojstvo osamnaest američkih vojnika u Mogadišu u Somaliji, 1993.,
za pogibiju petorice službenika u bombaškom napadu u Rijadu 1995. i za smrt još
devetnaestorice američkih vojnika u Dahranu 1996. godine. Osim toga, osumnjičen je
daje bio povezan s postavljanjem bombi u Adenu 1992., u Svjetskom trgovinskom centru
u New Yorku 1993. i u uroti za ubojstvo predsjednika Clintona na Filipinima 1994., te u
planiranju postavljanja bombi u desetke američkih civilnih zrakoplova 1995.'2 Čak je i
među američkim stručnjacima bilo dosta skepticizma glede njegova sudjelovanja u
mnogim od tih kasnijih operacija.13
Ali, Clintonova je vlada očajnički nastojala skrenuti pozornost s afere Monike Lewinsky,
a osim toga bilo joj je potrebno svrsishodno i jednostavno objašnjenje za te neobjašnjene
terorističke napade. Bin Laden je postao središtem zbivanja koja je Washington nastojao
prikazati kao globalnu urotu protiv Amerike. Ono što Washington nije želio priznati jest
činjenica da je afganistanski džihad, uz pomoć CIA-e, stvorio desetke
fundamentalističkih pokreta diljem muslimanskoga svijeta na čijem su čelu stajali
militanti ogorčeni ne toliko Amerikom koliko vlastitim korumpiranim i nesposobnim
režimima. Još 1992. i 1993. egipatski i alžirski diplomati savjetovali su Washingtonu da
se ponovno diplomatski uključi u događaje u Afganistanu radi uspostavljanja mira i radi
prestanka nazočnosti arapskih dragovoljaca u Afganistanu. Washington je ta upozorenja
ignorirao i nastavio ignorirati Afganistan čak i nakon jačanja tamošnjega građanskog rata.

Strahovanja alžirskih dužnosnika bila su opravdana jer su u svojoj zemlji osjetili

djelovanje arapskih dragovoljaca iz Afganistana. U prvom krugu parlamentarnih izbora iz
1991. Fronta za spas islama (FIS) osvojila je 60% zastupničkih mjesta u cijeloj zemlji.
Alžirska je vojska, u siječnju 1992., poništila te izborne rezultate i proglasila
predsjedničku upravu pa je za niti dva mjeseca otpočeo strahotan građanski rat koji je do
1999. odnio 70.000 života. Jedna još ekstremnija organizacija, Islamski džihad, koja je
1995. promijenila ime u Islamsku oružanu skupinu (GIA), taktički je nadmudrila i sam
FIS. Na čelu GIA-e bili su alžirski dragovoljci iz Afganistana, tj. alžirski veterani iz
afganistanskog rata, neovahabiti, koji će svojim programom odvesti Alžir u krvoproliće,
destabilizirati sjevernu Afriku i dovesti do porasta islamskog ekstremizma u Francuskoj.
Događaji u Alžiru samo su nagovijestili buduće događaje. I bombaški napadi što su ih u
Egiptu izvodile islamističke skupine povezani su s egipatskim veteranima obučenim u
Afganistanu.
Bin Laden je poznavao mnoge od počinitelja tih nasilja u muslimanskom svijetu jer su u
Afganistanu zajedno živjeli i zajedno se borili. Kako je njegova organizacija vodila brigu
o veteranima iz afga-nistanskog rata i njihovim obiteljima, ostao je s njima u dodiru.
Postoji velika mogućnost daje financirao neke njihove operacije, ali ne postoji
vjerojatnost daje znao za sve njihove planove i ciljeve u njihovim zemljama. U
poznavanju islama Bin Laden je oduvijek bio nesiguran, on nije ni istražitelj ni
poznavatelj islama pa zato po zakonu ne može izdavati fetve, iako to čini. Njegovi apeli
"smrt Americi" na Zapadu su prihvaćeni kao fatve iako u muslimanskom svijetu nemaju
moralne težine.
Arapski dragovoljci, koji su ga upoznali u vrijeme džihada u Afganistanu, kažu da nije ni
intelektualac niti mu je u potpunosti jasno što treba činiti u muslimanskom svijetu. U tom
smislu on nije ni Le-njin islamske revolucije, ni njezin internacionalistički ideolog kakav
je bio Che Guevera za revolucije u zemljama Trećega svijeta.
Bivši poznanici Bin Ladena opisuju ga kao duboko osjetljiva čovjeka kojemu su uvijek
potrebni neki pokrovitelji, tj. ljudi što su više od njega znali i o islamu i o modernom
svijetu. Na dugi popis tih pokrovitelja iz njegove mladosti kasnije su stavljeni doktor
Aiman al-Zava-hiri, vođa zabranjene organizacije Islamskog džihada iz Egipta i dvojica
sinova šeika Omara Abdula Rahmana, slijepog egipatskog propovjednika koji se sada
nalazi u jednom američkom zatvoru zbog postavljanja bombi u Svjetskom trgovinskom
centru i koji je bio vođa zabranjene organizacije Al-Jama'a Islamiyya u Egiptu. Preko
afganistan-skog džihada upoznao je i starije dužnosnike Nacionalne islamske fronte iz
Sudana, Hezbollaha iz Libanona i Hamasa, radikalnoga islamskog palestinskog pokreta iz
Gaze i sa Zapadne obale. S njim je u Kandaharu bilo Čečena, Bangladežana, Filipinaca,
Alžiraca, Kenija-ca, Pakistanaca i američkih crnaca muslimanske vjere, od kojih su
mnogi bili znatno načitaniji i upućeniji od Bin Ladena, ali nisu mogli putovati izvan
Afganistana jer su im imena bila na američkim potjernicama. Trebala im je financijska
pomoć i utočište a to im je Bin Laden osigurao.

Nakon bombaških napada na američka veleposlanstva u Africi Sjedinjene su Američke

Države pokrenule pravu globalnu operaciju. U desetak zemalja uhićeno je više od 80
islamističkih militanata. Među njima je bilo Tanzanijaca, Kenijaca, Sudanaca, Jemenaca,
Pakistanaca, Bangladežana, Malezijaca i Filipinaca.15 U prosincu 1998. indijske su vlasti
uhitile bangladeške militante koji su planirali postaviti bombe u američki konzulat u
Kalkuti. U Maleziji su uhićena sedmorica Af-ganistanaca s krivotvorenim talijanskim
putovnicama, koji su optuženi za pokušaj poticanja bombaških napada.'6 Prema FBI-u
Bin Laden je financirao militante u Jemenu koji su u prosincu 1998. oteli šesnaest
zapadnih turista.17 U veljači 1999. bangladeške su vlasti izjavile daje Bin Laden poslao
milijun dolara organizaciji Harakat ul-Jihad (HJ) iz Đake, čiji su se neki članovi
uvježbavali i borili u Afganistanu. Vođe HJ-a izjavile su da žele pretvoriti Bangladeš u
islamsku državu po uzoru na talibane.18
U tisuće kilometara udaljenom gradu Nouakčotu, glavnome gradu države Mauritanije u
zapadnoj Africi, uhićeno je nekoliko militanata koji su se također uvježbavali u Bin
Ladenovu logoru u Afganistanu, a bili su osumnjičeni za planiranje bombaških napada.19
U međuvremenu, na suđenju stotinu i sedmorici članova Al-Jihada na jednom vojnom
sudu u Kairu, časnici egipatske tajne službe potvrdili su daje Bin Laden financirao Al-
Jihad.20 U veljači 1999. CIA je izjavila daje pomoću satelitskog praćenja Bin Ladenove
komunikacijske mreže spriječila da njegovi pomagači izvedu sedam bombaških napada
na američke zgrade i ustanove u Saudijskoj Arabiji, Albaniji, Azerbej-džanu,
Tadžikistanu, Ugandi, Urugvaju i Obali Slonovače, što pokazuje koliko područje
pokrivanju afganistanski veterani. Clintonova je vlada 1999. godine za borbu protiv
terorizma odobrila 6,7 milijardi dolara, a budžet FBI-a za borbu protiv terorizma
povećanje sa 118 na 286 milijuna dolara. FBI je u tu svrhu angažirao 2.650 ljudi stoje
bilo dvostruko više nego 1998. godine.

Ali, najveću štetu od arapskih dragovoljaca iz Afganistana pretrpjeli su Pakistan i

Saudijska Arabija, jer su njihove aktivnosti doživjele obrat. U ožujku 1997. ubijena su
trojica arapskih i dvojica tadžikistan-skih militanata nakon pucnjave između njih i
policije u jednom afga-nistanskom izbjegličkom logoru blizu Pešavara, koja je trajala
trideset šest sati. Kao pripadnici radikalne vahabitske skupine Tafkir planirali su počiniti
bombaški napad na zgradu u Islamabadu u kojoj se održavao sastanak čelnika islamskih
zemalja.
Uz poticaj Pakistana, talibana i Bin Ladena arapski su se dragovoljci iz Afganistana
učlanili u pakistansku stranku Harakat ul-ansar želeći se pridružiti borbama u Kašmiru
protiv indijskih snaga. Kad su u Kašmirsku dolinu stigli Arapi sa svojim vahabitskim
pravilima, domaći kašmirski militanti bili su uvrijeđeni. Američka je vlada 1996. godine
proglasila Ansar terorističkom organizacijom nakon čega je ta organizacija promijenila
ime u Harkat ul-Mujaheddin. Svi Pakistanci stradali u napadu američkih raketa na Host
bili su članovi Ansara. Godine 1999. taje organizacija izjavila da će u Kašmirskoj dolini
uvesti strog vahabitski način odijevanja i zabraniti jeans. Dana 15. veljače 1999. ubili su
ili ranili trojicu djelatnika kašmirske televizije jer su prenosili zapadne satelitske
programe. Ansar je ranije poštivao liberalnu tradiciju i običaje kašmirskih muslimana ali
su aktivnosti arapskih dragovoljaca iz Afganistana narušile legitimnost tog kašmirskog
pokreta i pružile Indiji priliku za propagandni protuudar.2'
Pakistan se našao u problemima kad je Washington napravio pritisak na premijera
Navaza Šarifa da njegova zemlja pruži pomoć oko uhićenja Bin Ladena. Tijesni dodiri
ISI-a i Bin Ladena i činjenica da je Bin Laden financirao i uvježbavao kašmirske
militante u logorima Hosta, doveli su premijera Šarifa u neugodan položaj tijekom
njegova posjeta Washingtonu u prosincu 1998. Šarif je zaobišao to pitanje ali su drugi
pakistanski dužnosnici bili puno otvoreniji pa su svoje američke kolege podsjetili kako su
i Amerika i Afganistan osamdesetih godina pomagali Bin Ladenu, a devedesetih
talibanima. I sam je Bin Laden u jednom intervjuu spomenuo potporu nekih elemenata
pakistanske tajne službe, rekavši: "Što se tiče Pakistana postoje neke državne službe koje,
Božjom milošću, reagiraju na islamske osjećaje pakistanskog naroda. To se očituje u
njihovoj naklonosti i suradnji. Međutim, neke druge državne službe upale su u zamku
bezvjeraca. Molimo Boga da ih vrati na pravi put".

Potpora nekih elemenata unutar pakistanskoga državnog ustroja predstavljala je još jedno
proturječje pakistanske politike prema Afganistanu, koju šire obrađujemo u Četrnaestom
poglavlju. SAD su bile najbliskija saveznica Pakistana, i imale su tijesne veze s vojskom i
ISI-em. Ali, i talibani i Bin Laden pružili su utočište i sredstva za obuku kašmirskim
militantima koje je podupirao Pakistan, a Islamabadu nije bilo u interesu tu potporu
prekinuti. Iako su Amerikanci u više navrata pokušavali nagovoriti ISI na suradnju oko
izručenja Bin Ladena, ISI je to odbio, premda je SAD-u pružio pomoć oko uhićenja
nekolicine njegovih suradnika. Bez pakistanske pomoći SAD nisu mogle provesti
uspješnu akciju američkih komandosa za hvatanje Bin Ladena ni precizne vojne udare na
njegove položaje jer bi se sve te akcije trebale provesti s pakistanskog teritorija.
Istodobno se SAD nisu usudile iznijeti u javnost pakistansku pomoć talibanima jer su se
još uvijek nadale da će im Pakistan pomoći oko hvatanja Bin Ladena.
Saudijska je Arabija bila još veća zagonetka. U srpnju 1998. sau-dijski princ Turki
posjetio je Kandahar, a nakon nekoliko tjedana kan-daharskim je talibanima stiglo 400
novih terenskih vozila s registracijama Dubaija. Saudijska je Arabija talibanima dala i
novčanu pomoć za potrebe osvajanja sjevera te jeseni. Sve do bombaških napada na
američka veleposlanstva u Africi i unatoč američkom pritisku da obustavi pomoć
talibanima, Saudijska je Arabija i dalje financirala taliba-ne i šutjela o potrebi izručenja
Bin Ladena.23 Istina o saudijskoj šutnji bila je još kompliciranija. Bilo im je draže
ostaviti ga na miru u Afganistanu jer bi se njegovim uhićenjem i sudskim procesom u
Americi otkrile njegove stalne i duboke veze s njemu naklonim članovima kraljevske
obitelji i nekim elementima saudijske tajne službe, što bi Saudijsku Arabiju dovelo u vrlo
neugodan položaj. Željela je da Bin Laden ili pogine ili da ga uhite talibani, ali ne i da ga
uhite Amerikanci.

Nakon napada na američka veleposlanstva u Africi, u kolovozu 1998., SAD su pojačale

pritisak na Saudijsku Arabiju. Zato je princ Turki posjetio Kandahar kako bi nagovorio
talibane da izruče Bin Ladena. Sastao se s mulom Omarom koji je odbio izručiti Bin
Ladena i uvrijedio princa Turkija pogrdnim riječima o saudijskoj kraljevskoj obitelji.
Sam Bin Laden opisao je što se dogodilo na tom sastanku, sljedećim riječima: "On (princ
Turki) je zamolio mulu Omara da nas vrati kući ili protjera iz Afganistana. Saudijska
vlada nema pravo tražiti izručenje Osame bin Ladena. To se nje ne tiče. Turki je došao u
Afganistan kao daje izaslanik američke vlade".24 Ogorčena zbog tali-banskih uvreda
saudijska je vlada prekinula diplomatske odnose s ta-libanima i tobože im obustavila svu
pomoć, ali nije povukla priznanje talibanske vlade.
U to je vrijeme Bin Laden već imao znatan utjecaj na talibane, što u prošlosti nije bio
slučaj. Prije talibanskog osvajanja Kabula nije bilo nikakvih dodira između njih i
arapskih dragovoljaca u Afganistanu i njihove panislamističke ideologije. Pakistan se
potrudio upoznati Bin Ladena s talibanskim vodama u Kandaharu jer je želio zadržati
logore u Hostu, koji su prešli u ruke talibana, za obuku kašmirskih militana-ta.
Zahvaljujući posredovanju pakistanskih dužnosnika, obrazovanijim kadrovima među
talibanima, koji su i sami imali panislamističke ideje, kao i primamljivim financijskim
sredstvima i pomoći Bin Ladena, talibanski su se vođe pristale sastati s Bin Ladenom i
predati mu spomenute logore.
Dijelom radi njegove osobne sigurnosti, a dijelom kako bi ga mogli kontrolirati, talibani
su 1997. preselili Bin Ladena u Kandahar. U početku je tamo živio kao gost, na vlastiti
račun. Izgradio je kuću za obitelj mule Omara i financijski pomogao drugim talibanskim
vođama. Obećao je asfaltirati cestu od grada do zračne luke i izgraditi džamije, škole i
brane ali ti građevinski planovi nisu nikada ostvareni jer su mu sredstva bila zamrznuta.
Svojim raskošnim životom u golemoj palači u Kandaharu, gdje je živio sa svojom
obitelji, poslugom i drugim militantima, kao i bahatim ponašanjem arapskih dragovoljaca
koji su s njim došli u Kandahar i neispunjenim obećanjima u pogledu izgradnje
spomenutih objekata, navukao je netrpeljivost lokalnog stanovništva. Stanovnici
Kandahara smatrali su da od njegove velikodušnosti imaju koristi talibanske vođe, a ne
narod.
Bin Laden se još više dodvorio talibanskom vodstvu kad je tijekom 1997. i 1998. poslao
više stotina arapskih dragovoljaca u talibanske ofenzive na sjeveru zemlje. Ti su
vahabitski ratnici sudjelovali u talibanskom pokolju nad Hazarima šiitima na tom
području. Nekoliko stotina arapskih dragovoljaca, stacioniranih u vojarni Riškor blizu
Kabula, borilo se s talibanima na kabulskoj fronti protiv Masuda. Bin Ladenov pogled na
svijet sve je više utjecao na način razmišljanja viših talibanskih dužnosnika. Cjelonoćni
razgovori što ih je vodio s talibanskim vođama na koncu su se isplatili. Prije njegova
dolaska talibansko vodstvo nije bilo posebno neprijateljski raspoloženo prema SAD-u, ni
prema zapadnim zemljama, ali je tražilo da priznaju njegov režim.

Međutim, nakon napada na američka veleposlanstva u Africi, talibani su postajali sve

glasniji u svojim objedama protiv Amerike, UN--a, Saudijske Arabije i drugih
muslimanskih zemalja širom svijeta. Njihov je rječnik sve više odražavao neprijateljske
stavove Bin Ladena kakve talibani u početku nisu imali. Kako je jačao američki pritisak
na talibane da izruče Bin Ladena, talibani su izjavili daje on njihov gost, a daje
protjerivanje gosta protivno afganistanskoj tradiciji. Kad se činilo da Washington planira
još jedan vojni udar na Bin Ladena, talibani su pokušali postići dogovor s
Washingtonom, rekavši da će mu dopustiti da napusti Afganistan u zamjenu za američko
priznanje. Tako su sve do zime 1998. u njemu vidjeli dobar zalog za trgovinu tj. za
pogađanje s Amerikancima.
Američko Ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je izravnu satelitsku telefonsku vezu
s mula Omarom. Uz pomoć prevoditelja, američki dužnosnici za Afganistan vodili su
duge razgovore s mulom Omarom u kojima su ispitali sve mogućnosti, ali bez rezultata.2
5 Početkom 1999. talibani su počeli shvaćati da nikakav kompromis s SAD--om nije
moguć pa im je Bin Laden postao opterećenje. Zbog američke ucjene iz veljače 1999. da
ili izruče Bin Ladena ili će snositi posljedice, talibani su bili prisiljeni organizirati njegov
tajni odlazak iz Kandahara. Time su, donekle, dobili na vremenu, ali problem nije ni
izdaleka riješen.
Arapski dragovoljci u Afganistanu napravili su puni zaokret. Od običnih pomagača u
afganistanskom džihadu i Hladnom ratu iz osamdesetih godina postali su devedesetih
godina središtem zbivanja u Afganistanu, u svim susjednim zemljama i na Zapadu. SAD
su plaćale cijenu svog ignoriranja događaja u Afganistanu iz razdoblja od 1992. do 1996.
a talibani su pružali utočište najopasnijem i najmilitantnijem islamskom
fundamentalističkom pokretu iz razdoblja poslije Hladnoga rata. Tako je Afganistan
postao pravo utočište islamskog internacionalizma i terorizma, a Amerika i druge
zapadne zemlje nisu znale kako riješiti taj problem.

Treći dio Nova velika igra

Jedanaesto poglavlje
DIKTATORI I NAFTNI TAJKUNI - TALIBANI I SREDNJOAZIJSKE ZEMLJE,
RUSIJA, TURSKA I IZRAEL
Godine 1996. dovršena je izgradnja velike međunarodne zračne luke u glavnom gradu
Turkmenije Ašhabadu, s golemim terminalom, kako bi udovoljio očekivanom povećanju
zapadnih letova u tu pustinjsku republiku bogatu naftom i plinom. Ali, tamo vlada
potpuna tišina. Mjesec dana nakon otvaranja polovica zračne luke bilaje zatvorena zbog
visokih troškova održavanja, a ostatak se čak 1999. vrlo malo koristio jer je bilo samo
nekoliko letova tjedno.
Godine 1995. u gradu Sarahsu na turkmensko-iranskoj granici izgrađena je blistava
željeznička postaja od mramora, s blagajnama za kupnju karata. Pršteći crveni pijesak iz
Karakuma, tj. Pustinje crvenog pijeska, obasipao je zgradu, a žegaje bila nepodnošljiva.
Taje stanica bila završetak nove turkmenske željeznice koju je izgradio Iran i koja
povezuje Mešhed na sjeveroistoku Irana s Ašhabadom. Bilaje to prva izravna veza
između zemalja Srednje Azije i muslimanskih zemalja na jugu, izgrađena nakon
sedamdeset godina međusobne izolacije. Međutim, kako tjedno postoje samo dva teretna
i putnička vlaka iz Irana, postaja je veći dio tjedna zatvorena.
Nakon što su Srednjoazijske Republike u prosincu 1991. stekle neovisnost, prometne
veze s vanjskim svijetom postale su od prvenstvene važnosti za svaku od njih, ali, nakon
gotovo deset godina izgledalo je kao da na tome čuvenom Putu svile deve prometuju više
nego ikada. Ti spomenici rasipnosti, velikih ambicija i neostvarenih snova djelo su
turkmenskog predsjednika Saparmurada Nijazova koji neznatan dio nestalnih prihoda
svoje zemlje troši na njezinih 4,2 milijuna stanovnika, a velik dio na izgradnju kulta svoje
osobe, ali ta pustinjska priviđenja predstavljaju i neispunjene nade turkmenskog naroda
da, kako mi je još u prosincu 1991. rekao predsjednik Nijazov, postanu "novi Kuvajt".1
Od stjecanja neovisnosti Turkmenija, kao i druge naftom bogate Srednjoazijske
Republike, uzaludno čeka da njezina plinska i naftna bogatstva dospiju na inozemna
tržišta. Kako nemaju izlaz na more i kako su okružene potencijalno ljubomornim i
neprijateljskim silama - Rusijom, Iranom, Afganistanom i Uzbekistanom - srednjoazijske
se zemlje neumorno bore za izgradnju naftovoda i plinovoda koji bi okončali njihovu
izolaciju, oslobodili ih ekonomske ovisnosti o Rusiji i donijeli konvertibilne valute za
obnovu njihovih gospodarstava poharanih u procesu raspada Sovjetskog Saveza. Tijekom
sedamdeset godina sve su se njihove prometne veze - ceste, željeznice, plinovodi i
naftovodi - gradili u smjeru istoka, tj. Rusije. Sada su se sve te zemlje željele povezati s
Arapskim morem, Indijskim oceanom, Sredozemnim morem i Kinom.

Tijekom posljednjih nekoliko godina golemim se hiperbolama opisuju energetska

bogatstva Kaspijskog jezera i Srednje Azije (to područje obuhvaća Kazahstan,
Turkmeniju, Azerbejdžan i Uzbekistan, a od sada ćemo ga zvati Kaspijskom regijom).
Početkom devedesetih godina SAD su procijenile da kaspijske naftne rezerve iznose
između stotinu i stotinu i pedeset milijardi barela. Taje brojka prilično pretjerana pa se te
zalihe sada procjenjuju na manje od polovice tih količina pa čak i na pedeset milijardi
barela. Naftne rezerve toga područja zasigurno iznose između 16 i 32 milijarde barela
(radi usporedbe, zalihe SAD-a iznose 17 milijardi barela, a zalihe Sjevernoga mora 17
milijardi barela), što znači da su zalihe Kaspijske regije 10 do 15 puta manje nego ukupne
zalihe Srednjega istoka.

Bez obzira na to, Kaspijska je regija možda posljednje neistraženo i neiskorišteno naftno
područje svijeta i zato potiče golemo zanimanje među stranim naftnim kompanijama.
Zapadne naftne kompanije najprije su, 1991. i 1992., prebacile svoje zanimanje na
zapadni Sibir, potom od 1993. do 1994. na Kazahstan, od 1995. do 1997. na Azerbejdžan
i konačno, od 1997. do 1999., na Turkmeniju. Od 1994. do 1998. godine 24 naftne
kompanije iz trinaest zemalja potpisale su ugovore u Kaspijskoj regiji. Najveće zalihe
nafte ima Kazahstan, a procjenjuju se na 85 milijardi barela, ali je do sada nedvojbeno
dokazano da ima 10 do 16 milijardi barela. Postoji mogućnost da Azerbejdžan ima 27
milijardi barela, ali je do sada dokazano da ima samo 4 do 11 milijardi barela. Zalihe
nafte u Turkmeniji procjenjuju se na 32 milijarde barela, ali se za sada pouzdano može
reći da ta zemlja ima samo 1,5 milijardu barela. Moguće zalihe nafte u Uzbekistanu
procjenjuju se na jednu milijardu barela.
Pronađene zalihe plina u Kaspijskoj regiji procjenjuju se na 6,7 do 9,5 tisuće milijardi
kubičnih metara, dok zalihe u SAD-u iznose 8,5 tisuće milijardi kubičnih metara.
Turkmenija je po zalihama plina jedanaesta zemlja na svijetu s mogućih 4,5 tisuće
milijardi kubičnih metara. Moguće zalihe Uzbekistana iznose 3,1 tisuća milijardi
kubičnih metara, Kazahstana 2,5 tisuća milijardi kubičnih metara, a Azerbejdža-na i
Uzbekistana po 990 milijardi kubičnih metara.2
Državnici zemalja Srednje Azije postali su opsjednuti planiranim naftovodima i
plinovodima, njihovim potencijalnim rutama i geopolitikom toga područja. Godine 1996.
Kaspijska je regija proizvodila milijun barela nafte dnevno od čega se izvozilo tek
300.000, uglavnom iz Kazahstana. Međutim, tek polovica te količine (140.000 barela
dnevno) izvozila se u zemlje izvan bivšega Sovjetskog Saveza. U to je vrijeme
proizvodnja nafte na tom području još uvijek iznosila tek oko 4% ukupne svjetske
proizvodnje. Proizvodnja prirodnog plina iznosila je 1996. godine 93 milijarde kubičnih
metara, od kojih se samo 22,6 milijardi izvozilo u zemlje izvan Sovjetskog Saveza -
uglavnom iz Turkmenije. U zemljama Srednje Azije postojalaje hitna, gotovo očajnička
potreba za izgradnjom naftovoda i plinovoda.

Bitka velikih sila za naftu i utjecaj u Kaspijskoj regiji uspoređuje se s bitkom za Srednji
istok iz dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ali, danas je Srednja Azija još složenija
kaljuža nadmetanja stranih interesa. Na tom području, u bitci koju sam u jednom članku
objavljenom 1997. po prvi put nazvao "novom velikom igrom", sudjeluju svjetske
velesile Rusija, Kina i SAD, susjedne zemlje Iran, Pakistan, Afganistan i Turska, same
srednjoazijske zemlje i najmoćniji od svih igrača - naftne kompanije. Čini se da je naziv
što sam ga dao tom nadmetanju bio pun pogodak jer su ga prihvatile i vlade i stručnjaci i
naftne kompanije natjecateljskih zemalja.3
Prvi sam put posjetio Srednju Aziju 1989. u vrijeme perestrojke sovjetskog predsjednika
Mihaila Gorbačova. Kako sam bio uvjeren da će nakon povlačenja sovjetskih snaga doći
do eksplozije etničkog pitanja u Afganistanu, želio sam shvatiti etničko podrijetlo afgani-
stanskih Uzbeka, Turkmena i Tadžika i vidjeti njihove zemlje podrijetla. Često sam
odlazio na to područje i istraživao predjele i etničke i političke osobine toga kraja, koje su
s raspadom Sovjetskog Saveza postale još složenije i hirovitije. Slučajno sam se zatekao
u Aškabadu kad su se, 12. prosinca 1991., sastali čelnici srednjoazijskih zemalja, kako bi
razgovarali o raspadu Sovjetskog Saveza i neovisnosti svojih zemalja.
Svi su imali jedan oblik suzdržanog nacionalizma i strahovali od mogućeg nestanka
sigurnosti i potpore sovjetskoga državnog sustava i mogućnosti da se sami suoče s
vanjskim svijetom. Kako im se gospodarstvo urušavalo, za nekoliko je mjeseci postala
vidljiva važnost njihovih naftnih zaliha i potreba izgradnje naftovoda. Počeli su
pregovarati sa zapadnim naftnim kompanijama bez obzira na to što su već bili u tijeku
pregovori između Kazahstana i američke kompanije Chevron. Moji naknadni posjeti
tome području rezultirali su knjigom o Srednjoj Aziji ali, kako je Afganistan glibio u
građanski rat, zaključio sam da će se njegove posljedice odraziti i na Srednju Aziju pa će
pitanje naftovoda i plinovoda odrediti buduću geopolitiku te regije.
Naziv "nova velika igra" imao je povijesni prizvuk. Potkraj devetnaestoga stoljeća izbio
je neobjavljeni rat između Britanaca iz britanske kolonije Indije i carske Rusije, a svaka
je strana željela spriječiti da ona druga stekne utjecaj u Srednjoj Aziji i Afganistanu. Prije
negoli je postao namjesnikom u Indiji, 1898., lord Curzon je napisao: "Turkestan,
Afganistan, Transkaspija, Perzija - mnogima su te riječi tek nešto vrlo daleko ili ih
podsjećaju na čudne obrate jedne ljubavi na izdisaju. Za mene su to, priznajem, figure na
šahovskom polju na kojemu se vodi igra za prevlast u svijetu".5 Igru su u to vrijeme
vodila ekspanzionistička carstva - Velika je Britanija preko Indije prodirala u Afganistan,
a vojska carske Rusije osvajala je Srednju Aziju.
Za obje te sile središte gravitacije bio je Afganistan. Velika Britanija se bojala da će
rusko napredovanje iz Turkmenije prema Heratu ugroziti britansko kolonijalno područje
Balučistan i da bi Rusija svojim zlatom mogla okrenuti kabulske vladare protiv Velike
Britanije. Rusija se bojala da će joj Velika Britanija naškoditi u Srednjoj Aziji pružanjem
potpore ustancima muslimanskih plemena i vladarima Buhare i Kokanda. Stvarna se
bitka, kao i danas, vodila oko komunikacijskih putova jer su oba ta carstva poduzela
velike projekte izgradnje željeznica. Rusija je izgradila željezničke pruge preko Srednje
Azije pa sve do granica Afganistana, Perzije i Kine, a Velika Britanija preko Indije do
granice s Afganistanom.

I današnja se velika igra vodi oko širenja nekih carstava na uštrb drugih. Dok oslabljena i
financijski propala Rusija nastoji čvrsto zadržati područja u Srednjoj Aziji, koja još
uvijek smatra svojim pograničnim predjelima, i kontrolirati kaspijsku naftu koja teče
naftovodima preko Rusije, SAD nastoje prodrijeti na to područje pomoću planiranih
naftovoda koji bi zaobišli Rusiju. Iran, Turska i Pakistan grade vlastite prometne veze s
tim područjem i žele da naftovodi idu preko njihova područja, prema istoku, zapadu i
jugu. Kina želi osigurati stabilnost u svojoj regiji Qing Zang, u kojoj živi ista
muslimanska etnička skupina kao i u Srednjoj Aziji, energiju za svoj brz gospodarski
razvoj i proširiti svoj politički utjecaj na tome kritičnom pograničnom području. I među
zemljama Srednje Azije postoje nadmetanja, sklonosti i strateški interesi. A nad svim
time nadvila se oštra borba između američkih, europskih i azijskih naftnih kompanija.

Ali, kao i u devetnaestom stoljeću, nestabilnost Afganistana i napredovanje talibana

davali su tome globalnom nadmetanju novu dimenziju i time postajali važnim
pokretačima nove velike igre. Zainteresirane zemlje i kompanije morale su odlučiti hoće
li se talibanima suprotstaviti ili će ih nastojati pridobiti i vidjeti hoće li talibani biti
zapreka ili pomoć u izgradnji naftovoda od Srednje Azije do novih tržišta u južnoj Aziji.
Afganistan je stoljećima držao Srednju Aziju u čvrstom zagrljaju. Područje na kojemu se
danas nalaze Tadžikistan, južni Uzbekistan i sjeverni Afganistan stoljećima je bilo
jedinstven teritorij, kojim su naizmjenično vladali emiri ili kraljevi Buhare i Kabula.
Vojska emira Buhare ovisila je o afganistanskim plaćenicima. Progonjeni plemenski
poglavice, razbojnici i mule pronalazili bi utočište jedni kod drugih, prelazeći
nepostojeću granicu. (Tako je odluka Tadžikistana iz 1997. da zračnu bazu Kuliab na
jugu zemlje preda Ahmadu Šahu Masudu, kako bi preko nje primao vojnu pomoć iz Irana
i Rusije, predstavljala samo nastavak tih nekadašnjih veza.) Povezanost Afganistana s
područjem Srednje Azije okončana je Ruskom revolucijom iz 1917., kad je Sovjetski
Savez zapečatio svoje granice s južnim muslimanskim područjima. Ponovno otvaranje tih
granica 1991. godine navijestilo je početak "nove velike igre".
Danas Afganistan graniči s Turkmenijom, Tadžikistanom i Uzbeki-stanom, ali samo
Turkmenija ima velike zalihe energije. Tadžikistan ima pet milijuna stanovnika a njegova
granica s Afganistanom, koja se proteže teško prohodnim planinskim lancem Pamir,
dugačka je više od tisuću kilometara i presijeca je rijeka Amu Darja. Tadžici čine
četvrtinu afganistanskog stanovništva. Tadžika ima i u svim drugim Srednjoazijskim
Republikama a 200.000 ih živi u kineskoj pokrajini Qing Zang. Tadžici su jedina velika
etnička skupina u Srednjoj Aziji koja nije turkijskog podrijetla. Oni su potomci prvih
perzijskih plemena što su naselila Srednju Aziju između 1500. i 1000. godine pr. Kr., ali
su kasnije nizom invazija turkijskih naroda iz Mongolije potisnuti na rubna područja.

Tadžikistan je u davna vremena bio vojno i ekonomsko središte te regije. Preko njega je
prolazio Put svile kao i turkijski osvajači u pohodu na zapad - Iran, Rusiju i Europu - i na
jug u Afganistan i Indiju. Rusija je 1868. pripojila sjeverni dio današnjeg Tadžikistana
koji je tako pripao pokrajini Turkestan, pod ruskom vlašću. Kako se tadašnja velika igra
zaoštravala, Velika Britanija i Rusija utvrdile su 1884. granicu između Afganistana i
Srednje Azije, čime je Rusija pripojila južni dio Tadžikistana.
Nakon stoje Staljin 1924. i 1925., proizvoljnim crtanjem zemljovida, stvorio pet
Srednjoazijskih Republika, dva velika središta tadžičke kulture i povijesti, Buhara i
Samarkand, pripala su Uzbekistanu, stoje među tim dvjema republikama prouzročilo
netrpeljivost koja je cijelo vrijeme tinjala. U današnjem Tadžikistanu nema ni
nekadašnjeg slavnog tadžičkog naroda i njegovih ekonomskih središta. Staljin je u
planinama Pamira osnovao i autonomnu pokrajinu Gorno-Badahšan, koja obuhvaća 44%
površine Tadžikistana ali u njoj živi samo 3% tadžičkog stanovništva. Tadžici su
muslimani suniti, a u autonomnoj pokrajini Gorno-Badahšan žive različite pamirske
etničke skupine od kojih su mnogi muslimani šiiti. Jedna od tih skupina su i ismailiti,
šiitska sekta sljedbenika Age Hana, čiji su pripadnici naseljeni i na području Badah-šana
koje pripada Afganistanu.
Nekoliko mjeseci nakon ruske revolucije iz 1917. po cijeloj su se Srednjoj Aziji pojavile
muslimanske gerilske skupine za borbu protiv boljševika. Boljševici su ih pogrdno zvali
basmači, što znači razbojnici. Taj je pokret zastupao islam, nacionalizam i
protukomunizam. Šezdeset godina kasnije jednake su pobude nadahnule i afganistanske
mudžahedine. Velika je Britanija, kako bi obuzdala sovjetsku moć, 1919. pomagala
basmačima. Kabulskim je vladarima plaćala da im šalju karavane deva s oružjem i
streljivom. Tisuće tadžičkih basmača našlo je utočište u sjevernom Afganistanu jer je
njihova borba trajala do 1929., kad su ih boljševici konačno skršili. Na sličan su način
SAD osamdesetih godina potaknule afganistanske mudžahedine da uđu na područje
Srednje Azije i napadnu položaje sovjetske vojske. Zato su sovjetski vojnici u
Afganistanu mudžahedine često zvali basmačima.

Tadžikistan je uvijek bio nerazvijena i krajnje siromašna republika na rubu Sovjetskog

Saveza. Njegov je proračun ovisio o dotacijama iz Moskve. Nakon 1991. došlo je do
napetosti između Uzbeka i Tadžika i između tadžičkih klanova. To je izazvalo građanski
rat (1992. do 1997.) između neokomunističkih vladinih snaga i cijelog niza islamis-tičkih
snaga, stoje do kraja poharalo zemlju. Ponovno su tisuće tadžičkih pobunjenika i
izbjeglica našle sklonište u sjevernom Afganistanu, a tadžičke vladine snage potpomagala
je ruska vojska. Godine 1993. ruski je predsjednik Boris Jeljcin izjavio daje granica
između Tadži-kistana i Afganistana "zapravo ruska granica" te da će ruske snage od
25.000 vojnika, stacionirane na tom području, braniti Rusiju.6 Moskva je time ponovno
potvrdila svoju ulogu u Srednjoj Aziji.
Konačno su komunistička vlada i islamistička opozicija u Tadži-kistanu, uz posredovanje
UN-a, sklopili mirovni sporazum ali nijedna strana nije uspjela od rascjepkanih tadžičkih
klanova stvoriti zajednički nacionalni identitet. Zbog unutarnjih podjela i činjenice da
Tadžikistan "nije imao vlastite inteligencije koja bi osmislila nacionalizam i time narod
povezala sa zemljom i međusobno", taje zemlja ostala izložena utjecajima iz
Afganistana.7 Kasnije su obje strane iz građanskog rata surađivale s Masudom koji je za
mnoge Tadžike postao simbolom tadžičkog nacionalizma, dok je vodio bitku protiv tali-
bana. Talibani su taj njegov ugled povećali tako što su ga optužili da pokušava podijeliti
Afganistan, pripojiti afganistansku pokrajinu Badahšan Tadžikistanu i tako stvoriti
"Veliki Tadžikistan". Masud te optužbe odbacuje. Talibani su za Tadžikistan predstavljali
jedan oblik islamskog fundamentalizma koji je odudarao od umjerene sufijske duhovnosti
Srednje Azije, dok je paštunski ekspanzionizam bio u izravnom sukobu s težnjama
Tadžika.
Islamski je militantizam u Uzbekistanu, koji jednim dijelom potiče Afganistan,
najozbiljniji problem predsjednika Islama Karimova. Uzbe-ci kao najbrojnija,
najagresivnija i najutjecajnija rasa na tom području žive u samom islamskom i političkom
središtu Srednje Azije. Uzbeki-stan graniči sa svim srednjoazijskim republikama i s
Afganistanom. Njegovi najveći gradovi, Samarkand i Buhara, bili su sjedištima
bezbrojnih civilizacija tijekom dva i pol tisućljeća i postali drugim po redu središtem
islamskog učenja, odmah iza Arabije. Buhara je u srednjemu vijeku imala 360 džamija i
113 medresa, a u tom je gradu još 1900. godine bilo 100 aktivnih medresa s 10.000
studenata. Dolina Fergana, duga 400 kilometara, sa svojim stoljetnim islamskim učenjem
i militantima, poput basmača, najbogatije je poljoprivredno područje Srednje Azije i
središte islamističke opozicije predsjedniku Karimovu.

Uzbeci svoje podrijetlo vuku od Mongola Džingis Kana, čiji je jedan ogranak, klan
Šajbani, 1500. godine osvojio područje današnjeg Uzbekistana i sjevernog Afganistana.
Povjesničar iz 16. stoljeća Mahmud ibn Vali za te je davne Uzbeke napisao da su
"poznati po lošoj naravi, brzini, odvažnosti i hrabrosti" i uživao je u njihovu bezakonju.8
Od tog se vremena vrlo malo promijenilo kad je riječ o uzbečkoj želji za moći i
utjecajem. Uzbekistan je najveća Srednjoazijska Republika s 22 milijuna stanovnika. Ako
tome dodamo još oko 6 milijuna Uzbeka koji žive u drugim Srednjoazijskim
Republikama - a u trima od njih (Tadžikistanu, Turkmeniji i Kazahstanu) čine značajnu
manjinu - predsjednik Karimov ima svoje saveznike-sunarodnjake preko kojih nastoji
steći utjecaj u toj regiji. U sjevernom Afganistanu živi oko dva milijuna Uzbeka što su
tamo doselili prije i u vrijeme basmačkog ustanka. U kineskoj pokrajini Qing Zang živi ih
oko 25.000.
Dobrano prije povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana Moskva i Taškent su se
dodvoravali afganistanskim Uzbecima kako bi u sjevernom Afganistanu stvorili svjetovni
"sanitarni kordon" pod vlašću Uzbeka koji bi se odupro mudžahedinima. Taje politika
bila uspješna gotovo deset godina. General Rašid Dostum držao je šest pokrajina i, uz
vojnu pomoć Moskve i Taškenta, odbijao mudžahedine, a kasnije i talibane. U
međuvremenu je Karimov, 1994. godine, potaknuo stvaranje Antitalibanskog saveza
između Srednjoazijskih Republika i Rusije. Međutim, s padom Mazara 1998. njegova je
politika propala pa su talibani postali neposrednim susjedima Uzbekistana. Od tada je
utjecaj Uzbekistana u Afganistanu znatno izblijedio jer Karimov nije bio spreman pomoći
Masudu, koji je po nacionalnosti bio Tadžik.
Karimov je bezuspješno pokušavao utjecati i na Tadžikistan u kojemu ima 24% Uzbeka.
Godine 1992. pružio je pomoć tadžičkoj vladi u napadu na islamske pobunjenike. Godine
1996., u vrijeme mirovnih pregovora između zaraćenih snaga, Karimov je pokušao obje
strane prisiliti da daju veću ulogu uzbečkoj manjini tako što je podupirao ustanke
lokalnih Uzbeka u sjevernom Tadžikistanu. Karimov se i dalje protivi nastojanju Tadžika
da osnuju koalicijsku vladu sastavljenu od današnjih vladinih dužnosnika i pobunjenika
jer bi to poboljšalo sliku islamista - što će se kasnije obrušiti na bijedni uzbekistanski
narod.
Karimov stoji na čelu strogo kontrolirane i autoritarne policijske države, a građanske
ratove u Afganistanu i Tadžikistanu koristi kao izgovor za svoju represivnu politiku.
Najveća su mu opozicija podzemne radikalne islamističke skupine učvršćene u Dolini
Fergana, od kojih su neke vahabitske. Mnogi od tih uzbečkih militanata potajno su
studirali u Pakistanu ili su tijekom osamdesetih godina prošli vojnu obuku u
mudžahedinskim logorima u Afganistanu. S vremenom su se povezali s talibanima.
Karimov je donio najoštrije zakone protiv islamskog fundamentalizma od svih
Srednjoazijskih Republika, počevši od toga daje zabranio školovanje u medresama i
nošenje brade i za sve je nerede optužio vahabite, a uzbečke vlasti taj izraz sve više
koriste za sve islamske aktiviste. Ali, u situaciji u kojoj je polovica stanovnika mlađa od
osamnaest godina, u kojoj vladaju nezaposlenost i inflacija, uzbekistanska mladež postaje
sve nemirnija. Uzbekistanski režim nije svjestan socijalnog i ekonomskog nezadovoljstva
među mladima. Uzbekistan je možda najjača država u Srednjoj Aziji, ali je suočena s
najvećim političkim i vjerskim podjelama. Neuspješni upadi predsjednika Karimo-va u
Afganistan i Tadžikistan samo su potaknuli islamski militantizam u njegovoj zemlji.
Bez obzira na sve to, Uzbekistan je jedan od velikih igrača u novoj velikoj igri. Proizvodi
dovoljno nafte i plina za domaće potrebe, a ubrzo će ih početi i izvoziti. U početku su
naftne kompanije ignorirale Uzbekistan i nastojale sklopiti ugovore sa susjednim
zemljama. Karimov je na te zemlje bio ljubomoran i zavidio im je jer su uspjele privući
strana ulaganja no ipak nije želio olabaviti državnu kontrolu nad gospodarstvom stoje
uvjet za dolazak zapadnih ulagača. Kako Taškent postaje izvoznikom nafte i plina
svakako će nastojati utjecati da se naftovodi i plinovodi grade tamo gdje će to njemu
koristiti, ali će istodobno nastojati ometati razvoj susjednih zemalja kako bi stekao još
veći utjecaj u cijeloj regiji.
U Afganistanu ima 500.000 Turkmena koji su također doselili dvadesetih godina u
vrijeme građanskog rata u Sovjetskom Savezu. U Afganistan se prvo"doselilo pleme
Esara početkom devetnaestog stoljeća a nakon neuspješne pobune protiv boljševika
doselilo se i pleme Teke. Turkmenija je zemlja pustinja i planina u kojoj žive nomadska
turkmenska plemena koja se žestoko odupirala osvajačima ali su na kraju podlegla
najprije perzijskim, potom turkijskim i na kraju ruskim osvajačima. Do početka
devetnaestog stoljeća granice im nisu ništa predstavljale jer su se slobodno kretala po
cijeloj regiji. U Iranu još uvijek živi 300.000 Turkmena, u Iraku 170.000 u Siriji 80.000 i
u Turskoj nekoliko tisuća.
Najveće turkmensko pleme Teke počelo je pružati otpor ruskom osvajanju njihova
područja 1870. godine pa su 1881., u utvrdi Gok Tepe u jednoj oazi, potukli rusku
vojsku. Sljedeće su godine ruske osvetničke snage ubile 6.000 turkmenskih konjanika.
Godine 1916., pod vodstvom karizmatskog Muhameda Kurbana Džunaida Hana,
Turkmeni su otpočeli dug i krvav otpor, prvo protiv carske Rusije, a potom protiv
boljševika, koji je trajao sve do 1927., kad je njihov vođa poražen pa se skrasio u
Afganistanu.
Za cijelog razdoblja Sovjetskog Saveza Moskva je zanemarivala Turkmeniju. Taje
republika imala najvišu stopu nezaposlenosti, najvišu smrtnost novorođenčadi i najnižu
stopu industrijalizacije od svih sovjetskih republika izuzev Tadžikistana.9 Moskva je
ulagala u eksploataciju nafte i plina u Sibiru dok je potencijalne zalihe nafte u Turk-
meniji zanemarivala. Ipak je 1989. godine 47% prihoda te zemlje dolazilo od prodaje
plina drugim sovjetskim republikama. Te je godine prodala 90,6 milijardi kubičnih
metara plina.

Raspadom Sovjetskog Saveza republike što su kupovale turkmenski plin, postale su

neovisne države ali vrlo siromašne i zato nesposobne plaćati svoje račune. Turkmenski
ministar vanjskih poslova Avde Kulijev rekao mi je u prosincu 1991. sljedeće: "Nemamo
pojma tko će sada kupovati naš plin i kako će ga plaćati".10
Problem Turkmenije bio je njezin geografski položaj - između Irana, koji je za SAD bio
neprihvatljiv za izgradnju plinovoda, Afganistana, koji se nalazio u građanskom ratu, i
Rusije, koja je željela spriječiti izvoz turkmenskog plina na Zapad jer je predstavljao
konkurenciju ruskom plinu iz Sibira. Godine 1992. Ukrajina, Armenija pa čak i Rusija
odbile su Turkmeniji platiti plin. Moskva je imala veliki adut u rukama jer se sav
turkmenski plin transportirao golemom mrežom plinovoda koja je nekad pripadala
Sovjetskom Savezu, a potom Rusiji. Nakon što su potraživanja Turkmenije dosegnula
svotu od jedne milijarde, predsjednik Nijazov obustavio je isporuku plina u susjedne
zemlje pa je njegova proizvodnja 1994. pala na 20,6 milijardi kubičnih metara, tj. na
manje od četvrtine proizvodnje od prije pet godina.
Iako su SAD čvrsto odlučile izolirati Iran, Turkmenija to nije mogla sebi priuštiti jer joj
je Iran bio najbliži i najbrži izlaz na jug i na more. Nijazov je spretno umirio SAD i
istodobno pokušavao dobiti pomoć Teherana za izgradnju cesta i željeznica. U prosincu
1997. Iran je dovršio izgradnju plinovoda dugog 190 kilometara od Korpedzhea u
zapadnoj Turkmeniji do mjesta Kord-Kuj na sjeveru Irana, kojim se opskrbljuje sjeverni
Iran.1' To je još uvijek, nakon gotovo desetogodišnjih pokušaja, jedini novi plinovod
između Srednje Azije i vanjskoga svijeta.

Nijazov je pokušavao privući i zapadne naftne kompanije da izgrade plinovode koji bi ga

oslobodili ovisnosti o ruskoj mreži. U travnju 1992. Turkmenija, Turska i Iran dogovorili
su izgradnju plinovoda do Turske i dalje do Europe, koji bi stajao 2,5 milijardi dolara. Taj
plinovod nije nikada izgrađen, a kasnije je doživio i nekoliko promjena jer su SAD
nastojale spriječiti svaku moguću rutu preko Irana. Potom je Turkmenija, u veljači 1999.,
konačno potpisala ugovor, ovoga puta s jednim američkim konzorcijem, za izgradnju
plinovoda od Turkmenije do Turske koji bi išao ispod Kaspijskog jezera do Azerbejdžana
i tako izbjegao Iran.
Kako se gospodarstvo predsjednika Nijazova urušavalo tražio je alternativne putove za
izvoz plina. Godine 1994. bili su gotovi nacrti za naftovod i plinovod dužine 8.000
kilometara koji bi išao istočno do Kine a stajao bi više od 20 milijardi dolara ali je taj
projekt još uvijek u fazi pripreme.13 Iste je godine argentinska naftna kompanija Bridas,
koja je u Turkmeniji imala koncesije, predložila izgradnju plinovoda preko Afganistana
kojim bi se plin dopremao u Pakistan i Indiju. Američka je kompanija Unocal godine
1995., uz potporu Washingto-na, predložila sličan projekt. U bitku između tih dviju
kompanija, koja se podrobnije obrađuje u sljedećem poglavlju, uključili su se i talibani i
zapovjednici drugih afganistanskih zaraćenih snaga. Tako je Afganistan postao
pokretačem prve bitke u novoj velikoj igri.
Oslabljen i osiromašen, vojno nesposoban braniti svoju dugu granicu s Iranom,
Afganistan i njegovi suparnici, Uzbekistan i Turkmenija, zagovarali su neutralnu vanjsku
politiku. To je Turkmeniji pružilo opravdanje da se drži podalje od Rusije i tako izbjegne
pristupanje bilo kojem ekonomskom i vojnom savezu nastalom nakon raspada Sovjetskog
Saveza. To joj je omogućilo da izbjegne stati na bilo čiju stranu u afganistanskom ratu
stoje razljutilo Moskvu i Taškent jer se Turkmenija odbila pridružiti Antitalibanskom
savezu. Ašhabad je nekada, sve do pada Kabula iz 1992., afganistanskome
komunističkom režimu osiguravao diesel gorivo. Isto je to činio i Ismailu Hanu koji je do
1995. držao Herat, a kasnije i talibanima. Turkmenski je konzulat u Heratu imao dobre
odnose s talibanima, a onaj u Mazani s Antitali-banskim savezom. Turkmenija je bila
jedina Srednjoazijska Republika koja se dodvoravala talibanima umjesto da im se
suprotstavljala.

Nijazov je, kao i drugi predsjednici Srednjoazijskih zemalja, bio krajnje autokratski
vladar. Nije dopuštao nikakvu političku oporbu, cenzurirao je medije i držao
gospodarstvo pod kontrolom države. Izgradio je sirov kult osobe po uzoru na Staljina i
posvuda su visjele njegove slike i kipovi. Postojao je cijeli odjel pri vladi za raspačavanje
predsjednikovih slika. Kao i njegov suparnik Karimov, bio je siroče.

Obojica su odrasla u komunističkim sirotištima i vrlo rano postala članovima

komunističkih partija svojih republika te su dobrano prije stjecanja neovisnosti dospjeli
do položaja generalnih sekretara. Njihovo obrazovanje, odgoj i sve što su imali potjecalo
je od već pokojnog komunističkog režima ali su obojica naučila igrati veliku igru vrlo
spretno.
Nijedna zemlja u toj regiji nije imala toliko koristi od raspada Sovjetskog Saveza kao
Turska. Rusija je stoljećima bila najmoćniji neprijatelj Turske. Od kraja sedamnaestoga
stoljeća do Prvoga svjetskog rata Turska i Rusija ratovale su više od deset puta pa je to
suparništvo potaknulo Tursku da uđe u NATO i pokuša postati članicom Europske unije.
Međutim, nezavisnost Srednjoazijskih Republika iznenada je podsjetila Tursku na njezina
znatno starija povijesna naslijeđa.
Sve do 1991. ideja panturcizma - domovine turkijskih naroda od Sredozemnog mora do
Kine - bila je romantičan san nekolicine turskih intelektualaca ali je na dnevnom redu
turske vanjske politike gotovo nije ni bilo. Međutim, ta se ideja nakon 1991. najednom
pretvorila u dostižnu stvarnost i postala integralnim dijelom turske vanjske politike.
Diljem golemog i međusobno povezanog pojasa što se proteže od Istanbula preko
Kavkaza i Srednje Azije do Qing Zanga u Kini, govorili su se razni turski dijalekti.
Srednjoazijske su Republike u Turskoj vidjele model za vlastiti gospodarski razvitak -
muslimanski, ali svjetovan - a Turska je istodobno željela proširiti svoj utjecaj na cijelu
regiju i postati glavnim igračem na svjetskoj pozornici.
Počela je Srednjoazijskim Republikama i Kavkazu slati znatnu pomoć. Uvela je izravne
letove do njihovih glavnih gradova, privlačne satelitske TV programe, ponudila tisuće
stipendija studentima iz tih zemalja, obuku za njihove diplomate, vojne zapovjednike,
vojnike i bankare i potaknula održavanje godišnjega panturkijskog sastanka na vrhu. Od
1992. do 1998. turske su kompanije na tom području uložile više do 1,5 milijardi dolara
pa je Turska tako postala najvećim ulagačem u tim zemljama. Također je shvatila da
mora, ako želi biti učinkovita u Srednjoj Aziji, umiriti Rusiju, stoje učinila kupnjom
ruskog plina i povećanjem trgovine s Rusijom. Taje trgovina od 1990. do 1997. porasla s
1,9 na 4,1 milijardu dolara.14 Godine 1997. Europska je unija odbila prihvatiti članstvo
Turske, stoje Turke razljutilo i ujedno ih natjeralo na tješnje odnose s SAD-om, Rusijom,
Izraelom i Srednjom Azijom.
Turska je postala velikim igračem u novoj velikoj igri. Zbog vlastitih potreba za
energijom i želje za širenjem svoga utjecaja, turske su vlade, jedna za drugom, nastojale
da Turska postane glavnom rutom za izvoz energije iz Srednje Azije. U ljeto 1997. SAD i
Turska zagovarale su ideju o "transportnom koridoru" za glavni plinovod od Bakua u
Azerbejdžanu preko Gruzije i Kavkaza do turske sredozemne luke Cevhan. Dogovorile
su se kako će potaknuti Kazahstan i Turkmeniju da svoju naftu isporučuju tim
naftovodom. Po tvrdnji SAD-a to će skupoj i dugoj ruti od Bakua do Cevhana osigurati
dovoljne količine nafte i učiniti taj projekt financijski isplativim.15 SAD su željele da
Turkmenija izgradi plinovod ispod Kaspijskog jezera koji bi potom išao duž koridora
Baku-Ceyhan do Europe.

Osim toga, SAD su poticale Kazahstan da počne graditi sličan plinovod ispod Kaspijskog
jezera kako bi se i kazahstanska nafta mogla isporučivati koridorom Baku-Ceyhan.
Goleme kazahstanske zalihe nafte eksploatirala su dva velika zapadna naftna konzorcija u
Tengizu i Karačagnaku, dok je Kina gradila treće naftno područje oko Uze-na.16
Kazahstan je već imao jedan planirani naftovod od Tengiza do ruske luke Novorosijks na
Baltičkom moru, koji je gradio Chevron, ali bi se izgradnjom naftovoda Baku-Ceyhan
izbjegla Rusija.
Kompanija AIOC (Azerbaijan International Operating Companv), koju čini desetak
svjetskih naftnih kompanija i najveća je naftna kompanija u Azerbejdžanu, bila je protiv
naftovoda Baku-Ceyhan jer je bio preskup, predug i prolazio bi preko nemirnoga
kurdskog područja u Turskoj.17 Godine 1998. postalo je jasno da će američki planovi za
izgradnju naftovoda preko Afganistana biti odgođeni pa je tako koridor Baku-Ceyhan
postao središtem vašingtonske politike prema Kaspijskoj regiji.
Nesuglasice oko rute Baku-Ceyhan trajale su dvije godine, sve do 1998., kad je na
međunarodnom tržištu, zbog pada potražnje kao posljedice ekonomske krize u Aziji, pala
i cijena nafte na svjetskom tržištu i dosegnula rekordno nisku razinu od 13 dolara po
barelu naspram 25 dolara koliko je iznosila 1997. Time je eksploatacija srednjoazijske
nafte postala neisplativa, jer su i njezina proizvodnja i transport bili skupi. Da bi tamošnja
ulaganja bila na pozitivnoj nuli cijena nafte morala bi iznositi 18 dolara po barelu.'8 Bez
obzira na to što naftovod Baku-Ceyhan više nije bio komercijalno isplativ, Washington je
i dalje inzistirao na njegovoj izgradnji jer je on postao okosnicom američke politike u
Srednjoj Aziji.
Turska je osamdesetih godina podupirala afganistanske mudžahe-dine ali je njezina uloga
bila vrlo mala. Međutim, kako je Ankara razvijala svoju panturkijsku vanjsku politiku,
počela je otvoreno podupirati turkijske manjine u Afganistanu, poput Uzbeka. Davala je
financijsku pomoć generalu Dostumu i dva put mu pružila utočište. Postala je snažnim
protivnikom talibana stoje izazvalo nove napetosti s njezinim bliskim saveznikom
Pakistanom. Također, opasnost od talibana natjerala je Tursku na jače zbližavanje sa
svojim regionalnim suparnikom - Iranom.
Turska je odigrala ulogu i u zaokretu izraelske politike prema Afganistanu. Nakon
sporazuma iz Osla iz 1993., Turska i Izrael uspostavili su tijesne vojne i strateške veze.
Izrael i, kao još važnije, neki židovski lobiji u SAD-u nisu u početku kritizirali
talibane.19 Na crti politike američkog Ministarstva vanjskih poslova Izrael je doživljavao
talibane kao protuiranske snage koje bi se mogle iskoristiti za obuzda-vanje utjecaja Irana
na Afganistan i zemlje Srednje Azije. Štoviše, ako kompanija Unocal izgradi naftovod
preko Afganistana, Iran će odustati od izgradnje vlastitog naftovoda iz Srednje Azije.
Izraelska tajna služba Mossad uspostavila je dijalog s talibanima preko talibanskih ureda
za vezu u SAD-u, i s naftnim kompanijama. Pakistanski je ISI podupirao taj dijalog. Iako
Pakistan nije priznao izraelsku državu, ISI je tijekom afganistanskog džihada, preko CIA-
e, uspostavio veze s Mossadom. Uz potporu Turske Izrael je uspostavio i bliske
diplomatske i ekonomske veze s Turkmenijom, Uzbekistanom i Kazahstanom. U tim su
zemljama izraelske kompanije ulagale u poljoprivredu, naftnu industriju i komunikacije.
Ali, s promjenom američke politike prema talibanima promijenila se i izraelska, jer su
talibani dali utočište Bin Ladenu i poticali trgovinu drogom. Turska je uvjerila Izrael da
talibani predstavljaju opasnost za sigurnost cijele regije i da bi mogli izvesti islamski
fundamentalizam u zemlje Srednje Azije. Kako je projekt Unocala ispario, a Izrael
shvatio u kojoj su mjeri njezine srednjoazijske saveznice i Turska neprijateljski
raspoložene prema talibanima, Mossad je stupio u kontakt s Antitalibanskim savezom.
Bilo mu je u interesu da talibani ne preuzmu vlast u cijelom Afganistanu, iako je i dalje
bio sumnjičav glede iranske potpore Ahmadu Šahu Masudu. I talibani i Sjeverni savez
kasnije će se međusobno optuživati da dobivaju pomoć od Izraela.

Kad je cijena nafte 1999. pala, Iran je postao divlja karta u toj velikoj igri. Ta zemlja ima
druge po veličini zalihe nafte na svijetu, koje iznose više od 93 tisuće milijardi barela a
sada proizvodi 3,6 milijuna barela dnevno. Kako su zbog pada cijene nafte projekti za
izgradnju naftovoda obustavljeni, Iran je počeo nagovarati Srednjoazijske Republike da
izvoze naftu jednim naftovodom sjever-jug, preko Irana, do Perzijskog zaljeva. Taj bi se
naftovod mogao izgraditi za samo mali dio cijene naftovoda preko Turske jer je Iran već
imao čitavu mrežu naftovoda, koju je samo trebalo povezati s Azerbejdžanom. Iranski je
zamjenik ministra za naftu, Ali Madžidi, u Teheranu izjavio: "Iran je najsigurnija,
najjeftinija i najlakša ruta za srednjoazijsku naftu. Ukupni troškovi Irana iznosili bi
300.000 dolara. Probajte to usporediti s iznosom od tri milijarde dolara, koliko bi stajao
naftovod preko Turske".2 ° Nadalje, Iran se natjecao s Turkmenijom za izgradnju
plinovoda preko svog teritorija za izvoz plina u Indiju i Pakistan, što je bila znatno
privlačnija ruta jer nije prolazila preko Afganistana.2'
U prvoj fazi toga programa Iran je predložio zamjenu svoje sirove nafte za sirovu naftu iz
Srednje Azije. Sirova se nafta iz Kazahstana i Turkmenije od 1998. transportira preko
Kaspijskog jezera do iranske kaspijske luke Neka, gdje se rafinira za potrošnju u Iranu.
Iran je u zamjenu za tu naftu dopustio naftnim kompanijama preuzimati naftu iz njegovih
luka u Perzijskom zaljevu. Kako su projekti za izgradnju naftovoda bili do daljnjega
odgođeni, to se svidjelo naftnim kompanijama pa su, unatoč pritisku SAD-a da to ne čine,
počele pregovarati o daljnjim razmjenama s Iranom. Dvije su američke kompanije,
Chevron i Mobil, koje imaju naftne koncesije u Kazahstanu i Turkmeniji, zatražile u
svibnju 1998. od Clintonove vlade dopuštenje za razmjenu s Iranom, što je vašingtonskoj
politici donijelo velikih glavobolja i o čemu će ovisiti budućnost američkih sankcija
protiv Irana.22
Konačno je sigurnost, kao nužnost izgradnje naftovoda od Srednje do Južne Azije, ovisila
o okončanju afganistanskoga građanskog rata. "Srednjoazijske Republike imaju dva
problema s Afganistanom. Jedan je strah, a drugi je mogućnost", rekao mije Lahdar
Brahimi, posrednik UN-a za Afganistan, i dodao: "Strah proizlazi iz spoznaje tih novih i
još uvijek krhkih zemalja da afganistanski rat neće zauvijek ostati unutar afganistanskih
granica. Ili će se riješiti ili će se preliti preko granica na njihova područja. Žele izbjeći
svaku avanturu koja bi dolazila iz Kabula, radilo se o islamskom fundamentalizmu,
terorizmu ili drogi. Postoji mogućnost da se, kao zemlje bez izlaza na more koje žele
prestati biti ovisne o Rusiji, za izgradnju plinovoda, naftovoda i komunikacijskih putova
okreću prema jugu. Žele u Kabulu odgovornu vladu i dobrog susjeda. Svoje granice žele
otvarati, a ne zatvarati".

Unatoč padu cijene nafte i očajnu gospodarskom stanju u Rusiji, bitka volje između
SAD-a i Rusije bit će u središtu budućih nadmetanja oko naftovoda i plinovoda. Rusija je
odlučna ne dopustiti Americi ulazak u svoje srednjoazijsko dvorište. Predsjednik Boris
Jeljcin izjavio je 1998. sljedeće: "Ne može nam promaknuti buka u nekim zapadnim
zemljama oko zaliha energije na kaspijskom području. Neki nastoje isključiti Rusiju iz te
igre i potkopati njezine interese. Takozvani rat oko naftovoda i plinovoda na tom
području dio je te igre".2 4 Podgrijavajući rat u Afganistanu, Rusija produžuje
nestabilnost toga područja, što joj daje izgovor za vojnu nazočnost u Srednjoazijskim
Republikama.
Sada SAD žele stabilnost jer su zabrinute zbog mogućih posljedica afganistanskog rata na
njihovu politiku u Srednjoj Aziji. Stefan
Sestanovich, posebni savjetnik američkog Ministarstva vanjskih poslova za područje
bivšega Sovjetskog Saveza (former Soviet Union, skraćeno FSU), je u ožujku 1999.
izjavio: "Diljem Srednje Azije, državnici su vrlo zabrinuti zbog nestabilnog stanja u
Afganistanu i Tadžikistanu. Boje se širenja iranskog utjecaja i pojave ekstremizma u
vlastitim zemljama".2 5 Samo okončanje građanskoga rata u Afganistanu pružit će
Srednjoazijskim Republikama i naftnim kompanijama pouzdanje za izgradnju naftovoda i
plinovoda do južne Azije ali nema izgleda da bi se to moglo ubrzo i ostvariti.

Dvanaesto poglavlje
UDVARANJE TALIBANIMA
BROJ 1 - BITKA ZA NAFTOVODE I PLINOVODE 1994. - 1996.
Talibani su po prvi put stupili u dodir s vanjskim svijetom velikog novca, naftne politike i
nove velike igre preko Carlosa Bulgheronija, predsjednika argentinske naftne kompanije
Bridas, koji je imao plan povezati plinska polja svoje kompanije u Turkmeniji s
Pakistanom i Indijom i tako stvoriti infrastrukturne veze koje bi pripomogle uspostaviti
mir u Afganistanu pa čak i pomirbu između Indije i Pakistana.
Kao i američki i britanski naftni magnati iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, koji su
naftu smatrali sredstvom globalne politike pa su zato smatrali da imaju pravo utjecati na
vanjsku politiku, Bulgheroni je bio opsjednut jednom idejom. Godine 1995. i 1996.
napustio je svoju kompaniju u Južnoj Americi i u svome poslovnom zrakoplovu proveo
devet mjeseci, leteći odjednoga lokalnog ratnog zapovjednika do drugog u Afganistanu, u
Islamabad, Ašhabad, Moskvu i Washing-ton kako bi uvjerio političke vođe da njegov
planirani naftovod predstavlja realnu mogućnost. Ljudi oko njega jednako su naporno
radili, možda ne zbog istih snova nego zbog Bulgheronijeve radoholične prirode.
Bulgheroni je potomak tijesno povezane obitelji talijanskih doseljenika u Argentinu.
Dopadljiv, vrlo obrazovan i filozof na području industrije, mogao je satima pričati o
raspadu Rusije, o budućnosti naftne industrije i islamskom fundamentalizmu. Kompaniju
Bridas osnovao je 1948. njegov otac Alejandro Angel kao malo uslužno poduzeće
argentinske naftne industrije koja se tek pojavljivala. Car-los i njegov brat Alejandro
Bulgheroni, potpredsjednik Bridasa, u-ključili su se 1978. na međunarodno tržište pa je
Bridas postao treća po veličini naftna kompanija u Južnoj Americi. Ali, sve do dolaska u
Turkmeniju nije imala nikakva iskustva o poslovanju u Aziji.
Stoje te Argentince natjeralo da prevale polovicu zemaljske kugle i dođu u Afganistan?
Nakon raspada Sovjetskog Saveza Bridas je želio poslovati u zapadnom Sibiru. U
jedinom intervjuu što gaje Bulgheroni dao o ulozi Bridasa u Afganistanu rekao mije:
"Ali, tamo je bilo previše problema s naftovodima, plinovodima i porezima tako da smo
otišli u Turkmeniju kad se ta zemlja otvorila".1 Bridas je 1991. bio prva zapadna
kompanija što je željela sklopiti ugovore s Turkmeni-jom, a to je bio golem rizik.
Zapadne su naftne kompanije tu odluku u to vrijeme nazvale suludom. Turkmenija je bila
vrlo daleka zemlja, bez izlaza na more, a još nije bila donijela nikakve zakone o zaštiti
stranih ulaganja. "Druge su naftne kompanije izbjegavale Turkmeniju jer su je smatrale
zemljom plina, a nisu imale pojma kome bi ga prodavale", rekao je Bulgheroni, i dodao:
"Zbog našeg iskustva u pronalaženju plina i njegovu transportiranju međunarodnim
plinovodima do tržišta u Južnoj Americi, uvjeren sam da se isto može učiniti i u
Turkmeniji". Predsjedniku Nijazovu laskala je Bulgheronijeva pozornost u vrijeme kad se
nijedan drugi zapadni naftaš nije ni pojavio na njegovim vratima pa su on i Bulgheroni
postali veliki prijatelji.

U siječnju 1992. Bridas je dobio područje Jašlar u istočnoj Turkmeniji, blizu granice s
Afganistanom, i sjeveroistočni dio golemih plinskih nalazišta u Daulatabadu koje su
otkrili Sovjeti. U veljači 1993. dobio je i nalazište Keimir na zapadu zemlje, blizu
Kaspijskog jezera. Kako je to bila prva i jedina naftna kompanija u Turkmeniji, dobila je
vrlo povoljne uvjete - podjelu zarade 50 naprema 50% za Jašlar, a za Keimir 75 prema
25% u korist Bridasa. "Željeli smo pronaći nova nalazišta nafte i plina i izgraditi
postrojenja, jer Rusija u tom slučaju ne bi mogla prigovarati kao u slučaju kad bismo
samo ulagali u stara nalazišta iz sovjetskog razdoblja", rekao je Bulgheroni.
Bridas je za istraživanje nalazišta plina uložio oko 400 milijuna dolara, što je bio golem
iznos za jednu malu naftnu kompaniju na samom početku neovisnosti Turkmenije, kada u
zemljama Srednje Azije nije bilo nijednoga naftnog diva. Bridas je počeo izvoziti naftu iz
Keimira 1994. a proizvodnja je narasla na 16.800 barela dnevno. A onda je, u lipnju
1995., u vreloj i suhoj pustinji Karakum, naišao na zlato, tj. golemo naftno nalazište u
Jašlaru procijenjeno na 764 milijarde kubičnih metara, stoje najmanje dvostruko više od
ukupnih pakistanskih zaliha plina. "Za razliku od nafte, za plin je potrebno neposredno i
dostupno tržište koje smo odmah počeli tražiti", izjavio je direktor transporta kompanije
Bridas Jose Louis Sureda, čvrst i krupan inženjer koji će sljedećih mjeseci kružiti
Afganistanom ispitujući moguće rute za plinovod.2
"Kad smo otkrili Jašlar htjeli smo da se dio plina isporučuje starim ruskim plinovodima
ali smo željeli pronaći i alternativna tržišta, u Kini ili južnoj Aziji", rekao je Bulgheroni, i
dodao: "Plinovod kroz Afganistan mogao bi postati čimbenikom uspostave mira, što je
teško ali moguće". U studenome 1994., baš kad su talibani zauzeli Kandahar, Burlgheroni
je nagovorio Nijazova da osnuje jednu radnu skupinu koja će proučiti mogućnost
izgradnje plinovoda preko Afganistana do Pakistana.
Četiri mjeseca nakon toga nagovorio je pakistansku premijerku Benazir Buto da se udruži
s Nijazovim. Dana 16. ožujka 1995. Pakistan i Turkmenija potpisali su memorandum
kojim su Bridasu dopustili izradu studije o mogućnostima izgradnje toga plinovoda. "Taj
će plinovod biti pakistanska veza sa Srednjom Azijom i otvorit će goleme mogućnosti",
rekao mi je suprug premijerke Buto, Asif Zardari. Rekao je i to da je taj plinovod moguć
jer bi prolazio područjem koje su držali talibani. U ureduje, iza leđa, držao veliki
zemljovid s rutom toga plinovoda, koji je ponosno pokazivao.

U to su vrijeme pakistanska vojska i ISI pomagali talibanima kako bi otvorili južnu

transportnu vezu preko Kandahara i Herata do Turkmenije. Istodobno je Pakistan
pregovarao s Katarom i Iranom kako bi osigurao opskrbu plinom preko dva plinovoda ali
je prijedlog Bridasa, u geostrateškom smislu, jer se Pakistan priklanjao interesima
Afganistana i Srednje Azije, nudio najpovoljnije mogućnosti.
Bridas je predložio izgradnju plinovoda dugog 1.400 kilometara od Jašlara preko južnog
Afganistana do mjesta Sui u pokrajini Balu-čistan, gdje se nalaze pakistanska plinska
nalazišta i odakle počinje pakistanska plinovodna mreža. Kasnije bi se gradnja mogla
nastaviti sve do većih tržišta u Indiji, preko Multana. Bridas je predložio izgradnju lako
dostupnog plinovoda kojim bi, s vremenom, i druge kompanije i zemlje mogle
transportirati svoj plin. To se osobito svidjelo afgani-stanskim lokalnim ratnim
zapovjednicima jer su i na sjeveru te zemlje postojala nalazišta iz kojih se nekada
opskrbljivao Uzbekistan, ali su bila zatvorena. Bulgheroni je stigao u Afganistan kako bi
pridobio tamošnje lokalne zapovjednike. "Sastao sam se sa svim vođama, s Ismailom
Hanom u Heratu, s Burhanudinom Rabanijem i s Masudom u Kabulu, s Dostumom u
Mazani i s talibanima u Kandaharu. Svi su me vrlo dobro primili jer su shvaćali da se
zemlja mora obnoviti i da su im potrebna strana ulaganja", rekao je Bulgheroni.
U veljači 1996. izvijestio je premijerku Buto i predsjednika Nija-zova da su "postignuti i
potpisani sporazumi s lokalnim zapovjednicima koji nam omogućuju pravo prolaza".5
Toga je mjeseca s afgani-stanskom vladom, na čijemu je čelu bio predsjednik Burhanudin
Ra-bani, potpisao ugovor na trideset godina o izgradnji i upravljanju plinovodom, a posao
su trebali preuzeti Bridas i jedan međunarodni konzorcij što gaje Bridas trebao osnovati.
Bridas je ušao u pregovore s drugim naftnim kompanijama, uključujući i Unocal,
dvanaestu po veličini naftnu kompaniju u SAD-u, koja je imala veliko iskustvo u Aziji i
ulagala u Pakistanu još od 1976. Turkmenski su se dužnosnici prvi put sastali s
predstavnicima Unocala u travnju 1995. u Houstonu, a pozvao ih je Bridas. Predstavnici
Unocala posjetili su Ašhabad i Islamabad, očito u namjeri da razgovaraju o zajedničkoj
izgradnji naftovoda i plinovoda s Bridasom.

Ali, u to je vrijeme Bridas u Turkmeniji naišao na velike probleme. Savjetnici su uvjerili

predsjednika Nijazova da Bridas izrabljuje Turk-meniju pa je turkmenska vlada u rujnu
1994. zabranila izvoz nafte iz Keimira i zatražila promjenu ugovora s Bridasom. U
siječnju 1995. činilo se daje to pitanje riješeno jer je Bridas pristao svoj udio zarade
smanjiti sa 75% na 65%. Kad je Bridas otkrio plin u Jašlaru predsjednik Nijazov i njegovi
pomoćnici nisu došli na proslavu što ju je Bridas tim povodom organizirao nego su
zatražili da se još jednom razmotre ugovori i za Jašlar i za Keimir. Predsjednik Nijazov
obustavio je Bri-dasove radove u Jašlaru i ponovno zabranio izvoz nafte iz Keimira.
Ovoga je puta Bridas izjavio da neće odstupiti od prvotno sklopljenih ugovora koje je
Turkmenija dužna poštovati.
Nijazov je bio diktator komunističkog tipa koji nije razumio međunarodne zakone ni
ugovore niti su ga zanimali. Ali, imao je i drugih razloga da baš u tom trenutku pritisne
Bridas. Kako je američka kompanija Unocal pokazala zanimanje za izgradnju vlastitog
plinovoda za postojeća nalazišta u Daulatabadu, od čega bi Turkmenija imala znatne
prihode, shvatio je kako bi preko Unocala mogao pridobiti neku veliku američku naftnu
kompaniju kao i zainteresirati vladu predsjednika Clintona za ulaganja u Turkmeniji.
Trebala mu je suradnja s Amerikom pa je otpočeo intenzivne razgovore s američkim
diplomatima. Amerika je, s druge strane, morala podupirati Nijazova kako ne bi postao
ovisan o Iranu. Nijazov je posjetio UN i u New York pozvao i Bridas i Unocal. Tom je
prilikom, 21. listopada 1995., u nazočnosti šokiranih dužnosnika Bridasa, potpisao
ugovor s Unocalom i njegovim partnerom, kompanijom Delta Oil iz Saudijske Arabije,
za izgradnju plinovoda preko Afganistana. "Bili smo šokirani, a kad smo mu se obratili
samo se okrenuo i rekao 'vi možete graditi drugi naftovod'", rekao je jedan direktor
Bridasa.
Potpisivanju je bio nazočan Henry Kissinger, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, u to
vrijeme savjetnik Unocala. Dok je ispitivao rutu preko Afganistana rekao je da taj posao
izgleda kao "pobjeda nade nad iskustvom". Međutim, Bridas nije bio spreman odustati,
pa je tako počela prva bitka nove velike igre. Mario Lopez Olaciregul, izvršni direktor
Bridasa, kasnije je rekao: "Mi smo samo naftna kompanija koja želi ulagati i raditi, ali
smo postali sudionicima nečije 'velike igre' u kojoj velike sile tuku jedna drugu".7
Unocal je predložio izgradnju plinovoda od Daulatabada, gdje postoje nalazišta od 700
milijardi kubičnih metara, do Multana u središnjem Pakistanu. Osnovao je konzorcij
CentGas u kojemu je sam imao 70% udjela, Delta 15%, rusko državno poduzeće
Gazprom 10% a turk-mensko državno poduzeće Turkmenrosgaz 5%. Unocal je potpisao
jedan još ambiciozniji sporazum koji se svidio cijeloj regiji. Njegova kompanija CAOPP
(Central Asian Oil Pipeline Project) zamislila je izgradnju naftovoda dugog 1.680
kilometara od Čardzua u Turkmeniji do jednoga naftnog terminala na pakistanskoj obali,
kojim bi se dnevno isporučivalo milijun barela nafte za izvoz. Postojeći naftovodi iz
vremena Sovjetskog Saveza - od Surguta i Omska u Sibiru do Čimkenta u Kazahstanu i
Buhare u Uzbekistanu - mogli bi se spojiti s naftovodom CAOPP-a, tako da bi se nafta iz
cijele Srednje Azije transportirala u Karači.

"Naša je strategija iskoristiti veliku postojeću mrežu naftovoda kako bismo cijeli sustav
naftovoda ove regije povezali s izlazom na more i tako omogućili svim zemljama-
proizvođačima nafte - Rusiji, Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmeniji - pristup rastućim
tržištima u Aziji. Postojao bi trgovački koridor preko Srednje Azije", rekao je Robert
Todor, izvršni potpredsjednik Unocala.8 Kako bi izbjegli probleme što ih je Chevron
imao s Rusijom u Kazahstanu, Unocal je od samog početka nastojao pridobiti Moskvu.
Po njegovu projektu ruska bi se nafta iz Sibira mogla izvoziti južno prema moru, a rusko
poduzeće Gazprom imalo bi udio u tom plinovodu. "Nemamo problem s Rusijom, nego s
Afganistanom. To je situacija u kojoj svi dobivaju", rekao mi je u Turkmeniji Unocalov
direktor Henry De La Rosa.9
Iznenadno zanimanje Clintonove vlade i Unocala za Turkmeniju i Afganistan nije bilo
slučajno. Prethodno je došlo do značajne promjene u američkoj politici prema Srednjoj
Aziji. Od 1991. do 1995. Wash-ington je strateški podupirao Kazahstan i Kirgistan, kao
dvije zemlje koje će se ubrzo ekonomski i politički liberalizirati, što će olakšati ulaganja
američkih kompanija na tom području. Kazahstan je još uvijek imao nuklearno oružje iz
razdoblja Sovjetskog Saveza, a kazahstan-skom su se predsjedniku Nursultanu
Nazarbajevu, zbog golemih zaliha nafte, plina i minerala njegove zemlje, osobno
dodvoravali američki predsjednici, i Bush i Clinton. Ali, godine 1995. sve ga se više
smatralo neuspješnim državnikom, jer mu je vlada bila u potpunosti korumpirana, a način
vladanja sve više diktatorski.
Kazahstan je 1993. predao Rusiji svoje nuklearno oružje. Kako su Rusi činili 40%
stanovnika te zemlje i bili otvoreno neprijateljski raspoloženi prema njezinoj vladi,
predsjednik Nazarbajev morao se prikloniti sigurnosnim i ekonomskim zahtjevima
Rusije. Kazahstan je četiri godine bezuspješno nastojao nagovoriti Rusiju da dopusti
kompaniji Chevron transport nafte iz Tengiza ruskim naftovodima do Europe. Chevron je
još 1991. obećao uložiti u Tengiz pet milijardi dolara ali je u očaju tu namjeru skresao i
do 1995. uložio samo 700 milijuna dolara.
U tom su razdoblju (od 1991. do 1995.) SAD ignorirale Tadžikistan jer je tamo bjesnio
građanski rat, a američko je Ministarstvo vanjskih poslova smatralo Uzbekistan i
Turkmeniju, u kojima su na vlasti bili diktatori, izopćenim zemljama. Štoviše, uz
zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, koji je bio rusocentričan i
američku politiku približavao bivšem Sovjetskom Savezu, Washington nije želio razljutiti
Moskvu ugrožavanjem njezinih interesa u Srednjoj Aziji. Talbott je kanio Rusiju
pridružiti NATO-u, a ne stvarati probleme u američko-ruskim odnosima upadanjem u
"dvorište Rusije".

Međutim, kako je Rusija zapadala u rasulo Talbottova se proruska politika našla pod
snažnim udarom američkih stručnjaka za vanjsku politiku, židovskog i izraelskog lobija u
Washingtonu i američkih naftnih kompanija, jer su sve te zainteresirane strane željele da
SAD zauzmu višedimenzionalno stajalište u svojoj vanjskoj politici prema bivšemu
Sovjetskom Savezu, tj. stajalište koje će im omogućiti eksploataciju kaspijskih
energetskih dobara, pomoći kaspijskim državama da se što brže osamostale od Rusije i
priključe se Zapadnom taboru. Američke naftne kompanije, kao predvodnice američkog
pohoda na to područje, željele su imati većega udjela u američkoj politici prema toj regiji.
Početkom 1995. velike američke naftne kompanije osnovale su u Washingtonu jednu
privatnu grupu pod nazivom Foreign Oil Compa-nies, u kojoj je bio i Unocal, za
promicanje svojih interesa u Kaspijskoj regiji. Taje grupa počela angažirati bivše
političare iz vremena predsjednika Busha i Čartera kako bi u Washingtonu lobirali za
njezine interese.1' Njezini su se predstavnici sastali sa Sheilom Heslin, stručnjakom za
energiju pri Vijeću za nacionalnu sigurnost (National Se-curitv Council, skraćeno NSC) a
kasnije, u ljeto 1995., i s njezinim šefom, savjetnikom NSC-a Samuelom Bergerom.
Nešto prije toga Berger je unutar NSC-a osnovao odbor za formuliranje politike prema
Kaspijskoj regiji, u kojemu su bili predstavnici više ministarstava i CIA-e.
Strateški interes Washingtona i američkih naftnih kompanija u Kaspijskoj regiji sve je
više rastao pa je Washington počeo mijenjati stajalište prema Rusiji. Prvi su se time
okoristili Uzbekistan i Turk-menija. Ranije je Washington spriječio pokušaj američkih
lobista da promiču predsjednika Nijazova. U ožujku 1993. Nijazov je unajmio bivšeg
savjetnika NSC-a Alexandera Haiga, koji gaje doveo u Wash-ington kako bi ovaj
pokušao nagovoriti američke naftne kompanije da ulažu u njegovoj zemlji i kako bi
ublažio američko stajalište glede izgradnje naftovoda i plinovoda preko Irana. Nijazov se
nije uspio susresti s najvišim američkim dužnosnicima pa je taj posjet propao. Ali,
Washington je 1995. shvatio da Nijazov, ako ga Amerika bude ignorirala, neće imati
drugoga izbora nego se prikloniti Iranu. Množili su se ekonomski problemi Turkmenije
jer nije uspijevala prodati svoj plin. Mogućnost izgradnje plinovoda preko Afganistana
Amerikancima je bila vrlo privlačna ne samo zato što bi se tako izbjegao Iran nego i zato
što bi to bio znak potpore Turkmeniji, Pakistanu i talibanima i ujedno jasan znak
ignoriranja Rusije i Irana.
SAD nisu mogle u Srednjoj Aziji steći stratešku moć bez Uzbekistana kao najveće i
najsnažnije zemlje na tom području i jedine koja je sposobna oduprijeti se Rusiji. Tako su
se i Amerika i Uzbekistan međusobno dodvoravali. Predsjednik Karimov podupirao je
planove NATO-a o stvaranju jedne bojne za Srednju Aziju, čemu se Rusija oštro
protivila. Godine 1997. jedan mi je ruski diplomat u Ašhabadu otresito rekao: "Ne
prihvaćamo NATO u svom dvorištu. SAD moraju shvatiti da će Srednja Azija ostati u
ruskoj sferi interesa".13 Američke su se kompanije zainteresirale za nalazišta minerala u
Uzbekistanu pa je naglo procvalo poslovanje između Uzbekistana i SAD-a, koje se od
1995. do 1997. povećalo osam puta. Predsjednik Karimov prvi je put posjetio
Washington u lipnju 1996. Kasnije je doktor Širin Hunter napisala: "Potkraj 1995. bilo je
jasno daje Zapad, a poglavito SAD, odabrao Uzbekistan kao jedinu moguću protutežu
nekoj novoj ruskoj hegemoniji i utjecaju Irana".

Tako su se u toj regiji pojavljivale dvije koalicije. Jedna se sastojala od SAD-a, koje su se
priklanjale Uzbekistanu, Turkmeniji i Azer-bejdžanu i poticale svoje saveznike - Izrael,
Tursku i Pakistan - na ulaganja u tim zemljama, a na drugoj Rusija koja je zadržala čvrsto
uporište u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu. Kako je bitka za energetska i druga
bogatstva jačala, Sjedinjene su se Američke Države bile spremne suprotstaviti Rusiji.
Vodeći američki stručnjak za Srednju Aziju dr. Martha Brill izjavila je: "Iako američki
političari zacijelo ne žele da Rusija postane hegemonistička sila, potencijalna cijena te
hegemonije bit će znatno veća ako Rusija uspije određivati uvjete i Zapadu ograničiti
pristup posljednjim poznatim nalazištima nafte i plina na svijetu. I najmanje moguće
sudjelovanje Amerike na tom području izaziva najveću moguću sumnju Rusije".15
Ovu sam priču počeo istraživati tek u ljeto 1996. Talibani su u rujnu 1996. iznenada
zauzeli Kabul pa me to potaknulo da pokušam odgonetnuti dva pitanja s kojima su se
borili zapadni novinari ali nisu uspjeli pronaći odgovore. Prvo je pitanje bilo pomažu li
Amerikanci talibanima, bilo izravno ili posredno, preko Unocala ili preko svojih
saveznika Pakistana i Saudijske Arabije, a drugo stoje dovelo do tako velike regionalne
polarizacije u kojoj su na jednoj strani bili SAD, Saudijska Arabija, Pakistan i talibani, a
na drugoj Iran, Rusija, srednjoazijske zemlje i Antitalibanski savez. Neki su nastojali
ispitati nije li ponovno proradila stara veza CIA - ISI iz vremena afganistanskog džihada,
ali je meni postalo jasno daje strategija oko izgradnje plinovoda i naftovoda postala
pokretačkom snagom američkog zanimanja za talibane, koje je opet poticalo
protureakciju Rusije i Irana.
Ali, pokušati to istražiti značilo je ući u labirint u kojemu nitko ne govori istinu ili skriva
svoje stvarne pobude i interese. Bio je to posao za detektiva a ne za novinara jer nije bilo
ničega za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Bilo je teško čak i dobiti pristup pravim
igračima jer politiku nisu pokretali političari ni diplomati nego tajnovite naftne
kompanije i tajne službe zemalja u regiji. Najtajnovitije su bile naftne kompanije, zbog
oštre konkurencije diljem svijeta. Nije bilo moguće saznati gdje namjeravaju bušiti ili
kojoj će se ruti za naftovod prikloniti, čak ni to s kim su prije sat vremena ručali, jer bi
time igru predali svojim neprijateljima - suparničkim naftnim kompanijama.
Dužnosnici Bridasa nikad nisu razgovarali s novinarima, samo su tek povremeno davali
izjave iz jedne diskretne tvrtke za javne odnose u Londonu. Unocal je bio pristupačniji,
ali su njegovi dužnosnici imali uputu da daju neutralne odgovore iz kojih se ništa nije
moglo saznati. Međutim, među tim dvjema kompanijama bilo je značajnih razlika koje će
kasnije utjecati na njihove odnose s talibanima. Bridas je bio mala obiteljska tvrtka čiji su
se dužnosnici, odgojeni na europskoj tradiciji, zanimali za politiku, kulturu, povijest i
osobne veze naroda i ljudi s kojima su poslovali. Bili su upućeni u sve zavrzlame te igre
pa su se potrudili proučiti etničke, plemenske i obiteljske veze čelnika s kojima su se
sastajali.

Unocal je bio golema korporacija koja je upošljavala dužnosnike za vođenje globalnoga

naftnog poslovanja. One dužnosnike što su posjećivali tu regiju, uz rijetke iznimke,
zanimao je posao, a ne političko okruženje. Dok su istraživali rutu za plinovod, inženjeri
Bridasa satima bi pijuckali čaj s afganistanskim plemenima u pustinji, dok bi predstavnici
Unocala dolijetali i odlijetali i uzimali kao zdravo za gotovo sve što bi im rekli notorno
prevrtljivi afganistanski lokalni zapovjednici. Afganistanci su još davno ovladali
umijećem da svom sugovorniku kažu upravo ono što želi čuti, a sljedećem gostu upravo
suprotno od onoga što su rekli prvome. Unocal je bio u podređenom položaju i zato što
njegova politika prema talibanima nije odudarala od američke politike pa su na kraju i
njegovi dužnosnici počeli talibanima dijeliti lekcije o tome što trebaju činiti. Bridas nije
imao takvih predrasuda i bio je spreman sklopiti posao s talibanima iako ih nijedna
zemlja nije priznala kao legitimnu vlast.
Unocal se za podatke o lokalnim događajima i mogućem razvoju događaja nekako više
oslanjao na američko veleposlanstvo u Islam-abadu i na pakistansku i turkmensku tajnu
službu. Nije sam prikupljao podatke. Kad su objavljeni moji članci o nadmetanju Bridasa
i Unocala i o obratima u toj novoj velikoj igri obje su kompanije u početku mislile da sam
špijun koji potajno radi za onu drugu kompaniju. Unocal je to uvjerenje zadržao i nakon
stoje Bridas shvatio da sam samo jedan vrlo znatiželjan novinar koji je predugo
izvješćivao iz Afganistana da bi se zadovoljio neutralnim izjavama. Trebalo mi je sedam
mjeseci putovanja, više od stotinu intervjua i potpuno zaranjanje u literaturu o naftnim
kompanijama i proizvodnji nafte - o čemu nisam ništa znao - kako bih na kraju napisao
naslovnu reportažu za časopis Far Eastern Economic Review, objavljenu u travnju 1997.
U srpnju 1997. Strobe Talbott održao je govor kojim će označiti američku politiku prema
toj regiji. Rekao je: "Postalo je pomodno proglašavati, ili barem predviđati, ponovnu
'veliku igru' na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Time se naravno misli da će pokretačka snaga
te regije, nafta, dovesti do natjecanja velikih sila. Naš je cilj izbjeći i aktivno obuzdati
takav atavistički ishod. Ostavimo Rudvarda Kiplin-ga i Georgea McDonalda Frasera
tamo gdje im je mjesto - na policama povijesti. Velika igra koja je izbacila Kiplingova
Kima i Fraserova Flashmana bila je igra bez rezultata".
Ali, Talbott je dobro znao daje igra u tijeku pa je igračima uputio oštro upozorenje, bez
obzira na njegovu izjavu daje rješavanje sukoba najvažniji cilj Washingtona. "Ako
unutarnji sukobi i oni među državama tinjaju i bukte ta bi regija mogla postati
rasadnikom terorizma, vjerskog i političkog ekstremizma i poprištem pravoga rata".16
Nijazova odluka o potpisivanju sporazuma s Unocalom razbjesnila je Bulgheronija. U
veljači 1996., u mjestu Fort Bend blizu Houstona u američkoj saveznoj državi Texas,
podnio je tužbu protiv Unocala i Delte. Kompanija Bridas zatražila je odštetu od petnaest
milijardi dolara zbog "mučnog miješanja tih kompanija u njezine poslovne odnose" i
zbog toga što su "Unocal, Delta i (potpredsjednik Unocala Marthv) Miller, a možda i
drugi, sudjelovali u civilnoj uroti protiv Bridasa". U svom je iskazu Bridas rekao kako je
"Milleru otkrio svoj strateški plan izgradnje i upravljanja plinovodom. Bridas je pozvao
Unocal i predložio mu zajedničko ulaganje".17 Ukratko, Bridas je optužio Unocal da mu
je ukrao ideju.
Kasnije je Bulgheroni rekao što osjeća, izjavivši: "Unocal je došao na ovo područje jer
smo ga mi pozvali. Nije bilo razloga zbog kojega se ne bismo ujedinili. Željeli smo da
nam se pridruže pa smo ih poveli u Turkmeniju. SAD su u početku tu ideju o izgradnji
plinovoda smatrale smiješnom i nije ih zanimao ni Afganistan ni Turkmenija". Osim
toga, Bridas je pri Međunarodnoj trgovačkoj komori pokrenuo arbitražu protiv
Turkmenije zbog tri slučaja kršenja ugovora, kad je Turkmenija blokirala njihova
postrojenja u Jašlaru i Keimaru.

Unocal je smatrao daje njegov prijedlog drukčiji jer se odnosio na nalazišta plina u
Daulatabadu, a ne u Jašlaru. Predsjednik Unocala John Imle u jednom je ranijem pismu
Bulgheroniju, koje je kasnije dostavljeno sudu, napisao da su mu dužnosnici u
Turkmeniji rekli da nema nikakvih sporazuma između turkmenske vlade i Bridasa pa je
zato Unocal mogao raditi što želi.18 "Mi smo smatrali da je projekt CentGas odvojen i
neovisan o Bridasu. Predlagali smo kupnju plina iz postojećih zaliha i njegovu isporuku
plinovodom. Bridas je predlagao transport plina sa svojih nalazišta u Jašlaru... projekt
CentGas ne priječi Bridasu izgradnju naftovoda za prijevoz i prodaju vlastitog plina",
rekao je Imle.
Clintonova je vlada stala na stranu Unocala. U ožujku 1996. američki veleposlanik u
Pakistanu Tom Simmons došao je u velik sukob s premijerkom Benazir Buto, zamolivši
je da Pakistan prestane podržavati Bridas i počne podržavati Unocal. Jedan stariji
pomoćnik premijerke, Buto koji je bio nazočan na tom sastanku, izjavio je: "Premijerka
je podupirala Bridas i kad je stala u obranu te kompanije Sinje. Razbjesnila se na njega".
Jedan je ministar u njezinoj vladi dodao: "Premijerka Buto zatražila je od Simmonsa
pisanu ispriku, i dobila".
I pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova Robin Raphel, zadužena za južnu
Aziju, zalagala se za Unocalov projekt tijekom dvaju putovanju u Pakistan i Afganistan,
u travnju i kolovozu 1996. Na jednoj konferenciji za tisak u Islamabadu, 21. travnja
1996., izjavila je: "Postoji jedna američka kompanija koja je zainteresirana za izgradnju
plinovoda od Turkmenije do Pakistana", i dodala: "Taj projekt bit će vrlo dobar za
Turkmeniju, za Pakistan i za Afganistan jer neće samo osigurati mogućnost zapošljavanja
nego i izvor energije za Afganistan". U kolovozu je posjetila i glavne gradove zemalja
Srednje Azije i Moskvu, gdje je prenijela istu tu poruku.
Zbog otvorene potpore SAD-a Unocalu pojačale su se već postojeće sumnje Rusije i
Irana jer ih je to još više uvjerilo da CIA pomaže talibanima. U prosincu 1996. jedan mije
stariji iranski diplomat potiho rekao da su Saudijska Arabija i CIA talibanima dostavile
dva milijuna dolara - iako se to nije moglo potkrijepiti nikakvim dokazima. Međutim,
nakon što su SAD i Unocal napravili nekoliko ozbiljnih pogrešaka te su dvojbe na svim
frontama porasle.
Kad su talibani u rujnu 1996. osvojili Kabul, dužnosnik Unocala Chris Taggert izjavio je
da će, sad kad su talibani osvojili Kabul, biti lakše realizirati projekt izgradnje plinovoda.
Tu je izjavu Unocal hitro povukao jer je podrazumijevala da Unocal podržava pobjedu
talibana. Samo nekoliko tjedana prije toga Unocal je najavio da će afganistan-skim
lokalnim zapovjednicima dati humanitarnu pomoć kao "nagradu" ako osnuju zajedničko
vijeće za nadzor izgradnje plinovoda. To je opet bio znak da je Unocal spreman dati
novac lokalnim vojnim zapovjednicima.
Samo nekoliko sati nakon što su talibani zauzeli Kabul američko je Ministarstvo vanjskih
poslova izjavilo da će uspostaviti diplomatske odnose s talibanima i poslati svojeg
dužnosnika u Kabul. I taje izjava hitro povučena. Glasnogovornik američkog
Ministarstva vanjskih poslova Glyn Davies izjavio je da SAD "nemaju prigovora" na
talibansko uvođenje islamskog zakona. Talibane je opisao kao protivnike modernizma, a
ne protivnike Zapada. Američki su kongresmeni stali na stranu talibana. Senator Hank
Brown, pobornik Unocalova projekta, izjavio je: "Ono stoje dobro jest činjenica da se
konačno čini kako je jedna frakcija sposobna uspostaviti vlast u Afganistanu".2' Američki
su se diplomati našli u vrlo neugodnu položaju pa su mi kasnije nastojali objasniti da su
SAD dale tu ishitrenu izjavu bez prethodnih konzultacija s američkim veleposlanstvom i
Islamabadu.
Ali, time je učinjena golema šteta. Unocalovi gafovi i zbrka u američkom Ministarstvu
vanjskih poslova samo su još više uvjerili Iran, Rusiju, Srednjoazijske Republike,
Antitalibanski savez i većinu ljudi u Pakistanu i Afganistanu da su SAD i Unocal na
strani talibana i da žele njihovu potpunu pobjedu, dok istodobno tvrde da ne podržavaju
nijednu zaraćenu stranu u Afganistanu. Neki pakistanski ministri, u želji da pokažu kako
SAD podržavaju talibane i stajalište Pakistana, odali su pakistanskim novinarima tajnu
kako Washington podupire talibane.

Cijela je regija vrvjela glasinama i špekulacijama. Svoj prilog tome stanju dale su i
vječno neutralne novinske agencije. Reuters je izjavio: "Zacijelo se čini da talibani
pripomažu američkoj politici izoliranja Irana tako što na iranskoj granici stvaraju čvrstu
sunitsku tampon zonu. Potencijalno omogućuju sigurne trgovinske putove i naftovode i
plinovode čime bi Iran izgubio monopol kao jedina zemlja kroz koju prolaze trgovinski
putovi zemalja Srednje Azije".22
Bridas se još uvijek morao boriti kako bi ostao u igri. Njegova plinska i naftna polja u
Turkmeniji bila su blokirana. S Turkmenijom nije imao sporazum o kupnji plina za
budući plinovod, a ni s Pakistanom o prodaji plina. Kako su SAD i Pakistan podupirali
talibane i Unocal im se počeo dodvoravati. Bridas je ipak zadržao svoje urede u
Ašhabadu i Kabulu, iako gaje Nijazov pokušavao istjerati. Turkmen-ski ministar za naftu
i plin Murad Nazdjanov rekao mi je u Ašhabadu sljedeće: "Bridas je ispao iz igre,
izgradnju plinovoda preko Afganistana dali smo Unocalu. Naša vlada više ne posluje s
Bridasom".

Bridas je za talibane imao jednu prednost. Rekao im je da za taj projekt nema potrebe
uzimati kredite od međunarodnih financijskih institucija, jer je za uzimanje takvih kredita
bilo potrebno međunarodno priznanje talibanske vlade. Umjesto uzimanja kredita Bridas
je sa saudijskom kompanijom Ningarcho osnovao kompaniju TAP Pipe-lines u kojoj su
oba osnivača imala udio od 50%. Kompanija Ningarcho bila je vrlo bliska direktoru
saudijske tajne službe, princu Turkiju. Bridas je izjavio da za izgradnju onog dijela
plinovoda koji vodi preko Afganistana može dobiti 50% sredstava od Saudijske Arabije,
a ostatak od jednog međunarodnog konzorcija, koji će sam osnovati i od čega bi se
financirali manje rizični dijelovi plinovoda na području Pakistana i Turkmenije. Jedan
dužnosnik Bridasa izjavio je: "Potpuno ćemo razdvojiti naše probleme s turkmenskom
vladom i ugovor o izgradnji naftovoda preko Afganistana. Osnovat ćemo dva konzorcija,
jedan za izgradnju dijela plinovoda preko Afganistana, a drugi za izgradnju dijelova
plinovoda u Pakistanu i Turkmeniji".24 Tako je Bridas ponudio da će odmah početi s
radovima, bez prethodnih uvjeta. Bio mu je potreban samo nekakav sporazum među
afganistanskim zaraćenim stranama, ali ni to neće biti moguće postići.
S druge strane, položaj Unocala bio je tijesno povezan s američkom politikom u
Afganistanu. To je značilo da Unocal neće graditi plinovod niti raspravljati o
komercijalnim uvjetima s talibanima sve dok Kabul ne bude imao neku priznatu vladu
kako bi Svjetska banka i druge banke mogle dati kredite za taj projekt. Predsjednik
Unocala John Imle izjavio je: "Od početka smo svim stranama jasno rekli daje u pitanju
mogućnost dobivanja financijskih sredstava za taj projekt, da će se zaraćene strane u
Afganistanu morati sastati i osnovati djelotvornu vladu koju će priznati kreditne
institucije kako bi taj projekt uspio".2 5 Unocal je talibanima bio važan jer je postojala
mogućnost da SAD, ako sklope posao s Unocalom, prizna njihovu vladu, što su talibani
očajnički željeli.
I Bridas i Unocal počeli su se dodvoravati onim zemljama u regiji koje su imale utjecaja
na talibane, napose Saudijskoj Arabiji. Bridas je u razgovorima s talibanima isticao svoje
snažne veze s princem Turkijem. Tako je Bulgheroni izjavio: "Saudijska je Arabija
godinama ulagala u afganistanski džihad i istinski vjeruje da će ovaj naftovod doprinijeti
mirovnom procesu". I Unocal je imao svoje veze u Sa-udijskoj Arabiji. Predsjednik
kompanije Delta Oil Badr Al-Aiban u bliskim je odnosima sa saudijskom kraljevskom
obitelji, napose s prijestolonasljednikom Abdulahom, a njegov brat Mosaid Al-Aiban
radio je na dvoru kralja Fahda. Tako je nadmetanje Unocala i Bridasa ujedno bilo odraz
nadmetanja unutar saudijske kraljevske obitelji.

Osim toga, SAD i Unocal pridobili su Pakistan. Nakon raspuštanja vlade premijerke
Benazir Buto 1996. godine Unocal je imao potpunu podršku novog premijera Navaza
Šarifa, njegova ministra za naftu Čaudri Nisar Ali Hana, pakistanske vojske i ISI-a.
Pakistan je nastojao osigurati izravniju potporu SAD-a talibanima, pa je nastojao
privoljeti Unocal da odmah počne s izgradnjom plinovoda kako bi talibani dobili
legitimitet. SAD i Unocal u osnovi su prihvatili ISI-evu analizu ciljeva, tj. da će pobjeda
talibana u Afganistanu Unocalu olakšati posao i ubrzati američko priznanje talibanske
vlasti.
Osim što je Pakistan želio da SAD priznaju talibane, imao je i velikih potreba za plinom.
Plin čini 37% ukupne potrošnje energije u toj zemlji, a najveća nalazišta u mjestu Sui u
Balučistanu bila su pri kraju. Pakistanske zalihe plina iznose 622 milijarde kubičnih
metara, godišnja potrošnja iznosi oko 20 milijardi kubičnih metara a potražnja raste 23
milijarde kubičnih metara godišnje. Pakistanu bi 2010. godine za godišnju potrošnju
nedostajalo 0,8 tisuća milijardi kubičnih stopa plina. Pakistan je imao i drugih
mogućnosti, primjerice, izgradnju plinovoda iz Irana ili iz Katara, ali su ti projekti bili
obustavljeni zbog nedostatka financijskih sredstava. Osim toga, Pakistan je morao
osigurati i jeftiniju opskrbu naftom. Godine 1996. uvezao je nafte u vrijednosti od dvije
milijarde dolara, stoje iznosilo 20% ukupnog uvoza. Početkom 1990-ih godina
proizvodio je 70.000 barela dnevno a 1997. samo 58.000. Izgradnjom Unocalova
plinovoda Pakistan bi ne samo osigurao vlastite potrebe nego bi postao i glavnim
središtem za izvoz nafte iz srednjoazijskih zemalja na druga tržišta u Aziji.

I predsjednik Nijazov želio je da Unocal odmah počne s radovima pa je nagovarao

Pakistan da prisili talibane da prihvate Unocalovu ponudu. Njegovo udvaranje SAD-u
počelo je donositi koristi. U siječnju 1997. Turkmenija je potpisala sporazum s
američkim naftnim divom Mobil i britanskom kompanijom Monument Oil o istraživanju
nalazišta nafte na velikim predjelima na zapadu zemlje. Bio je to prvi ugovor što ga je
Turkmenija potpisala s nekom velikom američkom kompanijom s obzirom na to da
Unocal još nije imao nikakvih izravnih ulaganja u toj zemlji.
U studenome 1996. Bridas je izjavio daje s talibanima i generalom Dostumom potpisao
ugovor o izgradnji naftovoda te da se Burhanu-din Rabani s time već ranije složio. To je
prouzročilo paniku u Unocalu i u Pakistanu. Dana 9. prosinca 1996. pakistanski je
ministar vanjskih poslova Nadžmudin Šejh posjetio mulu Omara u Kandaharu kako bi ga
nagovorio da prihvati Unocalovu ponudu, ali mu Omar nije dao nikakva čvrstog
obećanja. Talibani su na svoj klasičan afganistanski način igrali vrlo vještu igru, ne dajući
nikome čvrstih obećanja i tako prisiljavali i Unocal i Bridas da poboljšaju svoju ponudu.
Talibane nije samo zanimao prihod od najamnine, koji bi mogao iznositi 100 milijuna
dolara godišnje, nego su željeli da naftne kompanije pristanu graditi ceste, vodovode,
telefonske mreže i dalekovode.
Nekolicina talibanskih vođa privatno je izjavila da zagovaraju kompaniju Bridas jer nije
postavljala nikakvih uvjeta dok je Unocal od njih tražio da poboljšaju svoju sliku na
području ljudskih prava i da otpočnu razgovore s antitalibasnkim savezom, stoje bio
glavni zahtjev američke politike. Unocal je, također, bio suočen s rastućim feminističkim
pokretom u SAD-u koji je zahtijevao da SAD i Unocal obustave pregovore s talibanima. I
UN je bio kritičan. Pomoćnik glavnog tajnika UN-a za humanitarna pitanja, Yasushi
Akashi, rekao mi je: "Uplitanje stranih zemalja u Afganistan sada je u potpunosti
povezano s bitkom za izgradnju naftovoda i plinovoda. Postoji bojazan da te naftne
kompanije i regionalne sile samo koriste talibane za vlastite ciljeve."

Obje su kompanije uporno tvrdile da će izgradnjom plinovoda nastupiti mir, ali nijedna
zapadna banka nije željela financirati izgradnju plinovoda u zaraćenoj zemlji. Tako je
Robert Ebel izjavio: "Igrači u toj političkoj igri oko izgradnje plinovoda moraju imati na
umu da mir može donijeti izgradnju plinovoda, ali da izgradnja plinovoda ne može
donijeti mir".27 "Velika igra" poprimila je novu dimenziju.
Trinaesto poglavlje
UDVARANJE TALIBANIMA
BROJ 2 - BITKA ZA NAFTOVODE I PLINOVODE
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE I TALIBANI
Zgodnim i privlačnim Argentinkama u mini suknjama, tajnicama u sjedištu Bridasa u
Buenos Airesu, rečeno je da se obuku od glave do pete - u duge suknje i bluze s dugim
rukavima kako bi im i ruke i noge bile što više pokrivene. U tom se gradu očekivalo
talibansko izaslanstvo. Stiglo je u veljači 1997. i Bridas im je pružio kraljevski doček,
vodio ih u razgledanja zrakoplovom po cijeloj zemlji da vide njegova postrojenja i
plinovode pa čak i u posjetu krajnjem jugu južnoameričkog kontinenta, prekrivenom
ledom i snijegom.
Istodobno je jedno drugo talibansko izaslanstvo doživljavalo drukčiji kulturni šok.
Članovi toga izaslanstva posjetili su Washington, gdje su se sastali s dužnosnicima
američkog Minstarstva vanjskih poslova i Unocala i lobirali za priznanje svoje vlade. Na
povratku su se oba izaslanstva zaustavila u Saudijskoj Arabiji, posjetila Meku i sastala se
s direktorom saudijske tajne službe, princem Turkijem. Izjavili su kako još nisu odlučili
čiju će ponudu prihvatiti. Brzo su naučili igrati "veliku igru" iz svih kutova. Šta više
trudile pridobiti talibane. Bridas je u siječnju 1997. dobio novi poticaj jer je
Međunarodna trgovačka komora izdala Turkmeniji privremeni sudski nalog da dopusti
Bridasu izvoz nafte iz Keimira. Ali, predsjednik Nijazov ignorirao je taj nalog, odbijajući
postići kompromis s Bridasom. U ožujku 1997. Bridas je otvorio ured u Kabulu, a
Bulgheroni je došao na sastanak s talibanskim vođama.

Bridas je zapravo otpočeo pregovore s talibanima. Trojici Bridaso-vih dužnosnika toga je

ljeta trebalo više tjedana napornog rada da s dvanaestoricom talibanskih mula, među
kojima nije bilo nijednog stručnjaka (samo je jedan imao diplomu inženjera, ali nikada
nije radio kao inženjer) usuglase dokument od 150 stranica. Talibani nisu imali
stručnjaka za naftu i plin, a rijetki su govorili engleski tako da se taj ugovor preveo na
jezik dari. Jedan stariji dužnosnik Bridasa rekao mi je: "Sastavljamo ugovor redak po
redak tako da nas nitko ne može optužiti da pokušavamo prevariti talibane. Ugovor će
potpisati i protivničke strane što znači da će to na kraju biti ugovor cijelog Afganistana".2
Unocal je odbio pregovarati o uvjetima ugovora sve dok u Kabulu nema priznate
afganistanske vlade.
U međuvremenu je donirao 900.000 dolara Centru za afganistanske studije (Center of
Afghanistan Srudies) na Sveučilištu Omaha u saveznoj državi Nebraska, čiji je direktor
bio Thomas Gouttierre, jedan od starijih stručnjaka za Afganistan. Taj je centar osnovao
program za obuku i humanitarnu pomoć za afganistanski narod, a u Kandaharu je otvorio
školu čiji je direktor bio Gerald Boardman koji je osamdesetih godina bio direktor ureda
Američke agencije za međunarodni razvoj u Pešavaru. Taj je ured pružao pomoć
mudžahedinima. Škola je imala oko 400 polaznika, budućih nastavnika, električara,
stolara i vodoinstalatera, koji će Unocalu biti potrebni prilikom izgradnje plinovoda.
Unocal je talibanima davao darove, poput telefaksa i generatora, što je kasnije, kad se to
saznalo, izazvalo skandal.
Što god bi Unocal dao talibanima to bi za Antitalibanski savez, Iran i Rusiju bio dokaz
više da on financira talibane. Unocal je te optužbe odlučno odbijao. Kasnije su mi njegovi
dužnosnici točno nabrojili što su i koliko potrošili na taj projekt. Godine 1999.
predsjednik John Imle mije rekao: "Po našoj procjeni na projekt CentGas potrošili smo
između 15 i 20 milijuna dolara. U to je uključena i humanitarna pomoć za stradale od
potresa, kao i financiranje stručne izobrazbe budućih radnika i nabavka neke nove
opreme, poput telefaksa i generatora".
Sumnje su se povećale i zbog uloge kompanije Delta Oil. Unocal je u početku poticao tu
kompaniju, koja ima sjedište u Saudijskoj Arabiji i dobre veze s talibanima, da nastoji
pridobiti zaraćene strane u Afganistanu. Umjesto da unajmi istaknute Saudijce, Delta Oil
je unajmila Amerikanca Charlesa Santosa da uspostavi veze u Afganistanu. Santos je od
1988. povremeno radio u posredničkoj misiji UN-a za Afganistan, unatoč kritikama
kasnijih posrednika UN-a da je on previše blizak američkoj vladi i da ima osobnih
ciljeva. U to je vrijeme bio politički savjetnik izaslanika UN-a Mahmuda Mestirija, koji
je bio na čelu katastrofalne posredničke misije iz 1995. kad su talibani bili na ulazu u
Kabul. Svim dužnosnicima u Afganistanu Santos je već bio prilično mrzak, napose
talibanima, tako daje Delta angažirala čovjeka u kojega nijedna strana nije imala
povjerenja. Unocal se kasnije pokajao zbog te pogreške jer Santos nije uspio učiniti
nikakav napredak u Afganistanu unatoč mnogobrojnim putovanjima u tu zemlju.
Kako Delta nije uspjela pridobiti afganistanske vođe došlo je do napetosti između nje i
Unocala pa je Unocal osnovao vlastiti tim stručnjaka koji će mu davati savjete po pitanju
Afganistana. Unajmio je Roberta Oaklevja, bivšeg američkog veleposlanika u Pakistanu,
a potom posebnog izaslanika SAD-a za Somaliju. Oaklev je osamdesetih godina odigrao
presudnu ulogu u pridobivanju američke pomoći mudžahedinima, ali ga Afganistanci
zbog toga nisu zavoljeli jer su SAD nakon toga digle ruke od Afganistana. Mnogi su ga
Afganistanci i Pakistanci smatrali bahatim i arogantnim, a dok je bio veleposlanik u
Islamabadu dali su mu nadimak "potkralj". Putovao je u Moskvu i Islamabad kako bi
dobio potporu za Unocalov projekt i uspio pronaći druge stručnjake za Unocal. Među
njima su bili Goutierre, Boardman, Zalmav Halilzad, Amerikanac afganistanskog
podrijetla koji je radio u korporaciji Rand, i stručnjak za Srednju Aziju Martha Brill
Olcott.

Nije bilo neobično da neka američka korporacija upošljava bivše dužnosnike američke
vlade ili sveučilišne profesore. Činile su to sve američke naftne kompanije što su
sudjelovale u velikoj igri kako bi za njih lobirali kod američke vlade, a angažirale su i još
veća imena iz vremena predsjednika Reagana i Busha. Međutim, u Afganistanu i okolnim
zemljama ljudi to nisu shvaćali pa su ih gledali s velikim nepovjerenjem, stoje povećalo
špekulacije da Unocal predstavlja politiku američke vlade i da opet na pozornicu stupa
mreža stručnjaka SAD-a i CIA-e za Afganistan SAD-a i CIA-e.
Ujedno je Unocal bio suočen s golemim problemima s predsjednikom Nijazovim, koji
nije imao nikakve veze sa stvarnošću. Odbijao je shvatiti probleme neprestanog rata u
Afganistanu i insistirao da Unocal počne s radovima što prije. Kad bi mu očajni
dužnosnici njegova Ministarstva vanjskih poslova pokušali objasniti da radovi ne mogu
početi usred građanskog rata, on bi ih nadglasao. Jednom mije ljutito rekao: "Mi želimo
plinovod. Sve svoje najveće projekte povezujemo s mirom i stabilnošću u Afganistanu".4
Nakon toga su se turkmenski dužnosnici bojali svom šefu, tj. predsjedniku, i spomenuti
loše vijesti s afganistanskog ratišta, pa se Nijazov sve više udaljavao od stvarnosti.
Unatoč svim tim problemima Unocal nije odustao od svojeg projekta. Najednom sastanku
na vrhu regionalnih zemalja 1997. godine u Ašhabadu, Pakistan, Turkmenija i Unocal
potpisali su ugovor kojim se Unocal obvezao da će do prosinca 1997. pronaći sredstva i
zatvoriti financijsku konstrukciju za taj projekt te da će radovi početi početkom 1998.
Nešto prije toga ISI je obavijestio SAD i Turkmeniju da će talibani ubrzo osvojiti
uporište sjevernog saveza, Mazar-e Šarif. Međutim, nekoliko tjedana nakon toga talibani
su istjerani iz Mazara uz više stotina stradalih pa su borbe po cijelom Afganistanu postale
još žešće. Opet su se SAD, zbog prevelike ovisnosti o analizama ISI--a, našle u neugodnu
položaju.
Na prvom sastanku radne skupine CentGasa u Islamabadu, nakon talibanskog poraza u
Mazani, potpredsjednik Unocala Marty Miller izrazio je ozbiljnu dvojbu da će Unocal
uspjeti održati rok od prosinca 1997. Na konferenciji za tisak od 5. lipnja 1997. rekao mi
je: "Nije sigurno kad će radovi na tom projektu početi. Oni ovise o miru u Afganistanu i o
uspostavi vlade s kojom ćemo moći surađivati. To može biti potkraj ove godine, iduće
godine ili za tri godine ili tko zna kada ako se rat nastavi". Pakistan i Turkmenija bili su
prisiljeni potpisati s Unocalom drugi ugovor kojim je rok za početak izgradnje naftovoda
pomaknut za godinu dana, tj. do prosinca 1998. Za većinu promatrača i taj je rok bio
previše optimističan.

U to je vrijeme u Washingtonu sve više rasla nevjerica glede sposobnosti Pakistana i

talibana da stvore jedinstvenu vlast u Afganistanu. Zato su SAD počele istraživati druge
mogućnosti kako bi Turkmeniji omogućile isporuku i prodaju plina. Došlo je do golemog
obrata američke politike pa su SAD u srpnju 1997. objavile da se neće protiviti izgradnji
naftovoda od Turkmenije do Turske, preko Irana. Wash-ington je smatrao da ta odluka ne
predstavlja obrat u njegovoj politici sankcija protiv Irana. Međutim, kako su se europske i
azijske kompanije borile za ulazak na iransko tržište, američke su kompanije to shvatile
kao otvaranje novih mogućnosti pa su pojačale pritisak na Clintonovu vladu da smanji
američke sankcije Teheranu.
Zbog te nove mogućnosti izgradnje plinovoda od Kaspijskog jezera preko Irana, ionako
nepredvidljiv plinovod preko Afganistana postao je još upitnijim. Ta odluka Washingtona
Unocalu je bila kao grom iz vedra neba, a Islamabadu, tj. Pakistanu, dokaz daje američka
pomoć, kad ti je najviše potrebna, prevrtljiva. Afganistanskim je dužnosnicima postalo
jasno da talibanima, ako žele zemlju ujediniti pobjedom, istječe vrijeme. Nadalje, Iran i
australska kompanija BHP Petroleum objavili su da će financirati izgradnju plinovoda
dugbg 2.570 kilometara od Irana do Pakistana, vrijednog 2,7 milijardi dolara, kojim će se
od Irana do Karačija, a potom do Indije, transportirati 57 milijuna kubičnih metara plina
dnevno. Prednost toga plinovoda, koji je predstavljao izravnu konkurenciju Unocalu, bila
je u tome što je trebao prolaziti preko područja što nije bilo pogođeno ratom.
Dana 16. listopada 1997. pakistanski je premijer Navaz Šarif posjetio Ašhabad kako bi s
predsjednikom Nijazovim razgovarao o Unocalovu projektu. To je rezultiralo
potpisivanjem nacrta ugovora između Unocala, Pakistana i Turkmenije o uvozu
turkmenskog plina u Afganistan, po kojemu su talibani za plinovod preko svojega
područja trebali dobivati 15% provizije na ime tranzitne pristojbe.6 Te odluke Šarifa i
Nijazova zvučale su nerealno jer nisu uzimale u obzir borbe na terenu. Talibani su bili
povrijeđeni jer nisu sudjelovali u utvrđivanju cijene plina pa su zatražili veću pristojbu.
Unocal je 25. listopada 1997. najavio povećanje konzorcija Cent-Gas, u koji su trebale
ući i naftne kompanije iz Japana, Južne Koreje i Pakistana.7 Međutim, njegov pokušaj da
pridobije Rusiju nije uspio. Iako je 10% dionica CentGasa bilo rezervirano za rusku
kompaniju Gazprom, on je odbio potpisati ugovor jer je Moskva kritizirala američku
potporu talibanima i američko nastojanje da smanji utjecaj Rusije na području Srednje
Azije.8 Generalni direktor Gazproma Rem Vijakhirev izjavio je da Rusija neće dopustiti
Turkmeniji ni Kazah-stanu da svoju naftu i plin izvoze naftovodima i plinovodima drugih
zemalja. Rekao je sljedeće: "Odreći se svog tržišta... bio bi u najmanju ruku zločin prema
Rusiji".9
Američki su dužnosnici već bili jasno obznanili svoja proturuska stajališta. Gospođa
Sheila Heslin, stručnjak za energiju u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost, izjavila
je: "Američka se politika sastojala od poticanja brzog razvoja energetskih postrojenja u
Kaspijskoj regiji... To smo učinili upravo radi poticanja neovisnosti tih naftom bogatih
zemalja, kako bismo u biti skršili monopol Rusije na transport nafte iz te regije i, da
budem iskrena, pridonijeli što većoj energetskoj sigurnosti Zapada pridobivanjem što
većeg broja zemalja isporučitelja energije".

Bridas je i dalje ostao u trci, ovoga puta s moćnim partnerom kojemu ni Washington nije
imao prigovora. U rujnu 1997. američkom je naftnom divu Amoco prodao 60% udjela u
Južnoj Americi i time povećao mogućnost da Amoco utječe na predsjednika Nijazova
kako bi ovaj oslobodio zamrznutu Bridasovu imovinu u Turkmeniji. Pozvao je jedno
talibansko izaslanstvo, koje je predvodio mula Ahmad Džan, bivši trgovac sagovima, a
sada ministar industrije, da u rujnu po drugi put posjeti Buenos Aires. Pakistanske su
vlasti zadržale to izaslanstvo u zračnoj luci u Pešavaru sve dok nije pristalo posjetiti i
Unocal. Tako je u studenom 1997. u Houston, na sastanak s Unocalom, stiglo drugo
talibansko izaslanstvo na čelu s jednookim mulom Muhamedom Gausom. Bili su
smješteni u hotelu s pet zvjezdica, posjetili su zoološki vrt, robne kuće i trgovine i
svemirski centar NASA. Marty Miller pozvao ih je na ručak u vlastiti dom, gdje su se
divili njegovu bazenu i velikoj udobnoj kući. Susreli su se s dužnosnicima američkog
Ministarstva vanjskih poslova i tom prilikom ponovno zatražili američko priznanje.
Nakon zimskog zatišja u Afganistanu, u proljeće 1998. ponovno su izbile borbe pa je
projekt izgradnje plinovoda za obje kompanije izgledao dalji nego ikada. U ožujku je
Marty Miller u Ašhabadu izjavio daje projekt odgođen na neodređeno vrijeme jer nije
moguće osigurati financijska sredstva sve dok rat traje. Dok je Nijazov nestrpljivo
otpuhivao, Unocal je zatražio još jedno produženje roka kako bi zatvorio financijsku
konstrukciju. Uz to se sve više suočavao s problemima u Americi. Na godišnjoj skupštini
dioničara u lipnju 1998. neki su se dioničari usprotivili projektu izgradnje plinovoda
preko Afganistana zbog odnosa talibana prema ženama. Američke feminističke skupine
počele su pridobivati javnu potporu protiv talibana i Unocala.
Tijekom 1998. jačao je feministički pritisak na Unocal. U rujnu 1998. jedna je skupina
zelenih zatražila od kalifornijskoga državnog odvjetnika da likvidira kompaniju Unocal
zbog zločina protiv humano sti i okoliša i zbog odnosa s talibanima. Unocal je te optužbe
nazvao "apsurdnima". Najprije se pokušao usprotiviti feminističkim skupinama, a potom
je sve rjeđe odgovarao na njihove optužbe. Bila je to bitka koju je Unocal mogao samo
izgubiti jer su u pitanju bile američke žene, a ne neke strane, a tražile su odgovore na
pitanja koja je i Clin-tonova vlada već podupirala.
Predsjednik Unocala John Imle izjavio je: "Mi se ne slažemo s nekim američkim
feminističkim skupinama o tome kako Unocal treba reagirati na to pitanje... Mi smo gosti
u zemljama koje imaju suverena prava i vlastita politička, društvena i religijska uvjerenja.
Nijedna kompanija, pa tako ni naša, ne može sama riješiti ta pitanja. Napuštanje
Afganistana - bilo izgradnje plinovoda ili naših humanitarnih projekata - neće pripomoći
rješavanju tamošnjih problema".

Zbog američkog bombardiranja Bin Ladenovih logora u kolovozu 1998. Unocal je bio
prisiljen povući svoje osoblje iz Pakistana i Kan-daharapa se u prosincu 1998. i formalno
povukao iz konzorcija Cent-Gas oko čijeg se osnivanja tako naporno trudio. Pad svjetske
cijene nafte, stoje pogodio cijelu svjetsku naftnu industriju, bio je težak udarac i za
Unocal. Zato se povukao iz projekta izgradnje plinovoda do Turske, zatvorio svoje urede
u Pakistanu, Turkmeniji, Uzbekistanu i Ka-zahstanu i najavio smanjenje ulaganja za
1999. u iznosu od 40%, zbog niske cijene nafte. Jedina pobjeda koju je Unocal tih teških
dana odnio bila je ona protiv Bridasa. Dana 5. listopada 1998. Okružni sud u Te-xasu
odbacio je Bridasovu tužbu protiv Unocala, vrijednu 15 milijardi dolara, uz obrazloženje
da su za taj slučaj nadležni zakoni Turkmenije i Afganistana, a ne Texasa.
Kako su SAD postale zaokupljene uhićenjem Bin Ladena, na trenutak se činilo da je
jedna faza velike igre završila. Bilo je jasno da nijedna američka kompanija neće graditi
plinovod preko Afganistana dok postoje pitanja kao što su talibanska politika prema
spolovima, Bin Laden i rat. To je Unocalu davno trebalo biti jasno, ali nije, jer su mu
talibani i Pakistan stalno obećavali brzu pobjedu. Bridas je ostao u utrci, ali se tijekom
sljedećih teških mjeseci nije isticao. Iako je cijeli projekt gotovo bio odbačen, Pakistan
gaje uporno nastojao održati na životu. U travnju 1999., najednom sastanku u
Islamabadu, Pakistan, Turkmenija i talibani pokušali su ga oživjeti i izjavili su kako će
potražiti novog pokrovitelja za CentGas ali u to vrijeme više nitko nije želio imati posla s
Afganistanom i talibanima pa su se strani ulagači klonili i Pakistana.
Američka strategija u Srednjoj Aziji bila je, prema Paulu Staro-binu, "jedna skupina
zbrkanih događaja" a prema Marthi Brill Olcott "bahata, smušena, naivna i opasna". Pisac
Robert Caplan nazvao je tu regiju "područjem anarhije".13 Ipak su SAD, koje su sada
zdušno zagovarale izgradnju plinovoda od Bakua do Cevhana, unatoč velikom padu
cijene nafte i nespremnosti naftnih kompanija na ulaganja, ustrajale u uvjerenju daje
plinovode i naftovode moguće izgraditi i bez strateške vizije i rješenja sukoba na tom
području.
Nakon što su SAD opskrbile mudžahedine oružjem vrijednim milijarde dolara, počele su
dizati ruke od afganistanskog pitanja u trenutku kad su se sovjetske snage, 1989., potpuno
povukle iz te zemlje. Kad je 1992. pao Kabul, Amerika je u potpunosti nestala iz
Afganistana. Svojim je saveznicima na tom području, Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, dala
slobodne ruke u rješavanju afganistanskoga građanskog rata. Za obične ljude u
Afganistanu američko je povlačenje predstavljalo veliku izdaju, a kad je Washington
odbio osigurati međunarodni pritisak za postizanje sporazuma između lokalnih ratnih
zapovjednika, to je za afganistanski narod bila dvostruka izdaja. Neki su Af-ganistanci
bili ogorčeni na Ameriku jer je Pakistanu dala otvorene ruke u Afganistanu. Odlaskom
Amerike sve su regionalne snage, u-ključujući i srednjoazijske zemlje što su netom stekle
neovisnost, dobile mogućnost istaknuti vlastite lokalne ratne zapovjednike, što je
pridonijelo jačanju građanskog rata i zajamčilo njegovu dugotrajnost. Kanalima kojima je
stizalo američko oružje za mudžahedine nikada nije počela stizati međunarodna
humanitarna pomoć kojom bi se lokalne ratne zapovjednike privoljelo na mir i obnovu
zemlje.

Nakon Hladnoga rata politiku Washingtona prema toj regiji, Afganistanu, Pakistanu,
Iranu i zemljama Srednje Azije, obilježavao je nedostatak strategije. Amerika je
probleme rješavala kad bi se pojavili, nasumce i pojedinačno, umjesto da napravi
smislenu i sveobuhvatnu stratešku viziju za cijelu regiju. Američka politika prema
talibanima imala je nekoliko različitih faza, koje su bile posljedicom američke unutarnje
politike ili tek pokušajima iznalaženja brzih rješenja, a ne rezultatom jedne osmišljene
strategije.
Od 1994. do 1996. Amerika je politički podržavala talibane preko svojih saveznika,
Pakistana i Saudijske Arabije, uglavnom jer je Wa-shington talibane smatrao
protivnicima Irana i šiita i pobornicima Zapada. Više joj je odgovaralo ne obraćati
pozornost na islamski fundamentalizam talibana, na njihovo tlačenje žena i na strah što su
ga stvarali u zemljama Srednje Azije jer šire posljedice afganistanskog rata nisu zanimale
Washington. Od 1995. do 1997. Amerikanci su još više pomagali talibanima jer su
nastojali poduprijeti projekt Unocala, iako u to vrijeme Amerika nije imala nikakvoga
strateškog plana za početak eksploatirani a zaliha energije u zemljama Srednje Azije i
mislila je da se plinovodi i naftovodi mogu graditi bez rješavanja građanskih ratova na
tom području.
Zaokret američke politike koji se dogodio od kraja 1997. do danas u početku je bio
isključivo posljedicom kampanje američkih feminističkih skupina protiv talibana.
Unutarnji politički problemi nadvladali su vanjskopolitičke, stoje uvijek bio slučaj u
Clintonovo vrijeme, kao i želje američkih saveznika. Clinton je otvorio oči prema
problemu u Afganistanu tek kad su američke žene pokucale na njegova vrata. I on i
njegova supruga uvelike su se na izborima iz 1996. oslanjali na glasove američkih žena
kao i na njihovu potporu u vrijeme afere s Monikom Lewinsky. Nisu sebi mogli priuštiti
da razljute liberalne Amerikanke. Nadalje, kad se upleo Hollywood - njegove liberalne
zvijezde dale su najveću financijsku pomoć i potporu Clintonovoj kampanji, a
potpredsjednik Albert Gore želio je tu potporu zadržati za vlastitu kampanju na sljedećim
izborima- nije više bilo govora o tome da Amerika bude nježna prema talibanima.

Tijekom 1998. i 1999. talibanskapotpora Bin Ladenu, njihovo odbijanje Unocalova

projekta i postizanje kompromisa s protivničkim stranama i s novom umjerenom vladom
u Iranu, predstavljali su dodatne razloge za pooštrenje američke politike prema njima.
Glavni politički cilj Washingtona tijekom 1999. bilo je "hvatanje Bin Ladena". U to je
vrijeme američka vlada još uvijek ignorirala novi islamski radikalizam koji su talibani
poticali i koji će s vremenom izleći desetine novih Bin Ladena. No, bez obzira na tako
zakašnjelu reakciju, Amerika je po prvi put istinski zastupala mir i dala punu potporu
nastojanjima UN-a oko okončanja rata.
Američka je politika bila previše zaokupljena pogrešnim pretpostavkama. Kad sam prvi
put razgovarao s diplomatima u američkom veleposlanstvu u Islamabadu, a bilo je to
1994. nakon pojave talibana, bili su vrlo optimistični. Mnogi su već posjetili Kandahar i
čuli od talibana da mrze Iran, da će se boriti protiv uzgoja maka i proizvodnje heroina, da
se protive boravku svih stranaca u Afganistanu, uključujući i Arape, te da nemaju
nikakve želje prigrabiti vlast i vladati zemljom. Neki su ih američki diplomati smatrali
mesijanskim dobrotvorima, sličnima ponovno rođenim kršćanima iz američkoga
biblijskog pojasa. Vjerovali su da će talibani ispuniti bitne američke ciljeve u
Afganistanu, tj., po riječima jednoga od njih, "iskorijeniti narkotike i razbojnike". Bila je
to očito naivna nada s obzirom na talibanske korijene i odgoj, a i zato što ni talibani nisu
ni sami znali što predstavljaju ni žele li vlast ili ne.

Kad su talibani 1995. zauzeli Herat i iz škola izbacili tisuće djevojčica, Amerika nije
izrekla nijedne riječi kritike. Zapravo je, kao i pakistanski ISI, pad Herata smatrala
doprinosom Unocalovu projektu i stezanju omče oko Irana. Cilj Washingtona da pomoću
talibana blokira Iran bio je jednako kratkovidan jer je time okrenula Iran protiv Pakistana,
sunite protiv šiita i Paštune protiv nepaštuna. Barnett Rubin o tome je napisao: "Bez
obzira na korist od politike izolacije Irana za borbu protiv terorizma, ona sprječava
američko djelovanje u Afganistanu".14 Kako je Iran već bio paranoičan u pogledu urota
CIA-e protiv njega, svim je silama nastojao pokazati kako CIA pomaže talibanima i
ujedno je ubrzao dostavu oružja Antitalibanskom savezu. "Američka nas politika
prisiljava da stanemo na stranu Rusije i Anti-talibanskog saveza, a protiv Pakistana,
Saudijske Arabije i talibana", izjavio je jedan iranski diplomat.
Neki su američki diplomati, zabrinuti zbog nedostatka čvrste američke politike prema
Afganistanu, priznali da Amerika nema osmišljene politike osim što se slagala sa željama
Pakistana i Saudijske Arabije. U jednom povjerljivom memorandumu američkog
Ministarstva vanjskih poslova iz 1996., napisanom prije samoga talibanskog osvajanja
Kabula, čije sam neke dijelove pročitao, analitičari su napisali da će Rusija, Indija i Iran,
ako talibani osvoje daljnja područja, pružiti potporu Antitalibanskom savezu što će
produžiti rat. Pisalo je i to da će Americi biti teško odlučiti hoće li podržavati svog starog
saveznika Pakistan i ujedno nastojati ne udaljiti Indiju i Rusiju, s kojom su SAD u to
vrijeme pokušavale poboljšati odnose. Američko Ministarstvo vanjskih poslova
pretpostavljalo je da Amerika u takvoj situaciji neće moći imati čvrstu i cjelovitu politiku
prema Afganistanu. A u izbornoj godini čvrsta i smislena politika prema Afganistanu nije
bila ni osobito potrebna.
Postojao je još jedan problem. Malo je ljudi u Washingtonu zanimao Afganistan. Robin
Raphel, pomoćnica ministra vanjskih poslova za južnu Aziju i u to vrijeme ključna osoba
za određivanje američke politike prema Afganistanu, privatno je priznala da na višim
razinama vašingtonskoga zapovjednog lanca nema baš interesa za njezine inicijative
glede Afganistana. Ministar vanjskih poslova Warren Christo-pher tijekom cijelog svog
mandata nije nijednom spomenuo Afganistan. Pokušaj gospođe Raphel da preko Vijeća
sigurnosti UN-a osnaži ideju o uspostavi međunarodnog embarga na uvoz oružja u
Afganistan nisu dobili potporu Bijele kuće. U svibnju 1996. uspjela je u Vijeću sigurnosti
UN-a progurati raspravu o Afganistanu, stoje bila prva takva rasprava u razdoblju od šest
godina. A u lipnju je senator Hank Brown, uz potporu Robin Raphel održao u Senatu
obavještajne razgo-vole o Afganistanu i u Washingtonu organizirao i vodio trodnevne
razgovore između vođa zaraćenih strana u Afganistanu i predstavnika američkih
zakonodavnih tijela, uz djelomičnu financijsku pomoć Uno-cala.

Robin Raphel shvaćala je potencijalne opasnosti Afganistana. U svibnju 1996. u

američkom je Senatu izjavila: "Afganistan je postao područjem za prijevoz droge, za
prijenos kriminala i terorizma što može ugroziti Pakistan, susjedne zemlje Srednje Azije i
imati posljedica na Europu i Rusiju a i šire". Također je izjavila da ekstremistički logori u
Afganistanu izvoze terorizam.17 Ali, njezina se upornost pretvorila u povremene
usamljene pokušaje jer nije imala ozbiljnu potporu američke vlade prema toj regiji.

Kad su talibani u rujnu 1996. osvojili Kabul, CIA je, opet slijedom ISI-evih analiza,
smatrala kako postoji mogućnost da talibani zauzmu cijelu zemlju i da projekt Unocala
postane ostvariv.

Amerika nije progovorila ni riječi o represiji talibana prema kabul-skim ženama ni o

dramatičnom jačanju borbi pa je Robin Raphel u studenome nastojala nagovoriti sve
zemlje da stupe u dodir s taliba-nima, a ne da ih izoliraju. "Talibani su zauzeli više od
dvije trećine zemlje, oni su Afganistanci, a ne stranci i pokazali su stvarnu moć. Stvarni
razlog njihova uspjeha leži u spremnosti mnogih Afganistana-ca, napose Paštuna, da to
beskrajno ratovanje i kaos na razuman način zamijene jednim oblikom mira i sigurnosti,
čak i uz strogo ograničenje društvenih sloboda", izjavila je Raphel, i dodala: "Nije u
interesu Afganistana ni bilo koga od nas da talibani budu izolirani".18
Nekolicina zabrinutih američkih novinara zapazila je nestalnost u tadašnjoj američkoj
politici. "Sjedinjene Američke Države, bez obzira na to što su se izjasnile protiv stalnih
kršenja ljudskih prava, nisu osmislile jasnu politiku prema toj zemlji i nisu zauzele čvrsto
i jasno stajalište protiv upletanja svojih prijateljskih i savezničkih zemalja, Sau-dijske
Arabije i Pakistana, čija je pomoć - financijska i druga - taliba-nima omogućila osvajanje
Kabula".19
SAD i Unocal željeli su vjerovati da će talibani pobijediti pa su zato prihvaćali i
pakistanske analize koje su to potvrđivale. Najnaivniji američki političari nadali su se da
će se s talibanima ponoviti slični odnosi kakve je Amerika imala sa Saudijskom Arabijom
1920-ih godina. Jedan je američki diplomat izjavio: "Odnosi s talibanima vjerojatno će
biti kao i sa Saudijcima. Bit će tamo Aramco, plinovodi i naftovodi, neki emir, neće biti
parlamenta i bit će puno šerijatskog zakona. S tim ćemo se moći nositi".20 S obzirom na
već postojeće sumnje nije bilo neočekivano da su Antitalibanski savez, Iran i Rusija
Unocal smatrali produženom rukom vanjske politike SAD-a i CIA-e i ključem američke
potpore talibanima. Unocalove veze s američkom vladom postale su predmetom brojnih
špekulacija. Američki novinar Richard Mackenzie napisao je da CIA i ISI redovito
izvješćuju Unocal.2'
Unocal nije ni priznao ni opovrgnuo navode da mu pomaže američko Ministarstvo
vanjskih poslova, što bi u nekoj stranoj zemlji učinila svaka američka kompanija, ali je
opovrgnuo veze s CIA-om. Predsjednik Unocala John Imle rekao mi je: "Kako je Unocal
bio jedina američka kompanija u konzorciju CentGas, potpora američkog Ministarstva
vanjskih poslova toj ruti postala je, de facto, potpora Cent-Gasu i Unocalu. Istodobno je
američkoj vladi bila dobro poznata Uno-calova politika neutralnosti".22 Unocalov se
neuspjeh sastojao u tome što nikad nije uspio uspostaviti dobre odnose s onim zaraćenim
snagama u Afganistanu koje su bile neovisne od američke i pakistanske vlade.

Postojao je još jedan veći problem. Do srpnja 1997., kad je Strobe Talbott održao govor u
Washingtonu, SAD nisu imale nikakva strateškog plana za eksploataciju energije u
zemljama Srednje Azije. Američkim naftnim kompanijama rečeno je što ne smiju činiti
ali ne i što smiju, jer im je bilo zabranjeno graditi naftovode i plinovode preko Irana i
Rusije. Kad je Washington konačno uobličio svoju politiku "transportnog koridora" od
Kaspijskog jezera do Turske (kako bi se zaobišlo Rusiju i Iran), naftne se kompanije nisu
željele na to obvezati zbog visokih troškova i nemira na tom području. Bitno pitanje
kojim se SAD nisu željele baviti bila je uspostava mira u toj regiji. Sve dok ne dođe kraj
građanskim ratovima u Srednjoj Aziji i u Kaspijskoj regiji (Afganistanu, Tadžikistanu,
Gruziji, Čečeniji, Nagorno-Karabahu, kurdskom pitanju) i dok se ne postigne široki
konsenzus s Iranom i Rusijom, niti će postojati sigurnosti za izgradnju plinovoda i
naftovoda niti će oni biti financijski isplativi, jer će ih Iran i Rusija blokirati pa čak i
sabotirati na svakom koraku.
Zapravo su Iran i Rusija bili zainteresirani za nestabilnost u regiji pa su zato naoružavali
Antitalibanski savez kako se američki planovi izgradnje plinovoda ne bi ostvarili. U
Americi i danas vlada zbrka glede ključnog pitanja, koje glasi: želi li Amerika spasiti
teško gospodarsko stanje zemalja Srednje Azije tako da im dopusti izvoziti energiju kako
god to one žele ili, kad je riječ o naftovodima i plinovodima, želi blokirati Iran i Rusiju.
SAD i Unocal bili su u Afganistanu suočeni s jednim jednostavnim pitanjem, koje glasi:
je li bilo bolje osloniti se na Pakistan i Saudijsku Arabiju po pitanju dovođenja talibana
na vlast i postizanja privremenog konsenzusa u Afganistanu na staromodan način, tj.
osvajanjem zemlje ili je za Ameriku bilo bolje učiniti napore u postizanju mira i okupiti
afganistanske etničke skupine i zaraćene strane kako bi se osnovala vlada širokog spektra
koja bi mogla jamčiti trajnu sigurnost? Iako je Amerika izdaleka podupirala osnivanje
multietničke vlade u Kabu-lu, ipak je neko vrijeme vjerovala u talibane, a kad je tu vjeru
izgubila nije željela zauzdati Pakistan i Saudijsku Arabiju.
Iako CIA nije imala službenog proračuna za nabavku oružja za talibane, niti im je Unocal
dostavljao vojnu pomoć, Amerika je uistinu pomagala talibane preko svojih
tradicionalnih saveznika Pakistana i Saudijske Arabije, jer je prihvaćala njihovu vojnu i
financijsku pomoć talibanima. "Amerika je šutke pristala na potporu talibanima zbog
naših veza s pakistanskom i saudijskom vladom koje su ih podržavale. Ali, to više ne
činimo i odlučno smo im rekli da trebamo mir", izjavio je 1998. najviši američki
dužnosnik zadužen za Afganistan.23 Kad je riječ o Washingtonu nije se možda radilo
toliko o tajnoj politici koliko o nepostojanju nikakve politike. Tajna politika
podrazumijeva planiranje, financiranje i donošenje odluka ali, kad je riječ o Afganistanu,
na najvišim razinama u Washingtonu nije bilo takvog procesa.

Do promjene američke politike prema talibanima potkraj 1997. došlo je i zbog rastuće
političke i ekonomske krize u Pakistanu. Američki su dužnosnici počeli izražavati
bojazan da bi opasnost od talibana, u obliku droge, terorizma i islamskog
fundamentalizma, mogla ugroziti njihova starog i sada vrlo krhkog saveznika - Pakistan.
SAD su upozorile Pakistan na tu rastuću opasnost, ali su bile krajnje nezadovoljne
odbijanjem ISI-a da pritisnu talibane kako bi omekšali svoj odnos prema ženama i svoju
politiku općenito.
Za svog posjeta Islamabadu u studenom 1997. američka je ministrica vanjskih poslova
Madeleine Albright po prvi put javno izrazila novo američko stajalište prema talibanima.
Na stubama pakistanskog Ministarstva vanjskih poslova talibane je nazvala "odvratnima"
zbog njihove politike prema ženama, a unutar Ministarstva upozorila je pakistanske
dužnosnike da Pakistan postaje izoliran u Srednjoj Aziji, što slabi utjecaj Amerike na tom
području. Ali, režim premijera Šarifa i dalje je sam sebi proturječio, jer je istodobno
nastojao da njegova zemlja postane prijenosnikom energije iz Srednje Azije i
posrednikom za postizanje mira u Afganistanu, i uporno je tvrdio da će se to najlakše
postići ako talibani pobjede. Bilo je nemoguće istodobno postići sve te ciljeve, tj. pobjedu
talibana, vezu sa Srednjom Azijom, prijateljstvo s Iranom i kraj terorizma Bin Ladenova
tipa. Bila je to proturječna i samouništavajuća politika koju Pakistan nije želio ni priznati.
Do promjene američke politike došlo je i zbog velikih promjena u samom Washingtonu.
Na mjesto ministra vanjskih poslova, umjesto tvrdog i namrgođenog Warrena
Christophera, došla je početkom 1997. gospođa Albright. S obzirom na njezino osobno
iskustvo, dok je kao dijete živjela u Srednjoj Europi, bilo je sigurno da će ljudska prava
zauzimati istaknuto mjesto na njezinu popisu prioriteta. I u Washing-tonu i u Islamabadu
jedna se nova skupina američkih diplomata počela baviti Afganistanom, a njezin novi
pomoćnik za južnu Aziju, Karl Inderfurth, kao bivši novinar, dobro je poznavao
Afganistan i imao je s njom znatno bolje odnose nego njegova prethodnica Rubin Raphel
s ministrom Warrenom Christopherom.
Nakon stoje gospođa Albright privatno kritizirala pakistansku politiku, a javno talibane,
uslijedio je, u travnju 1998., posjet američkog veleposlanika pri UN-u Billa Richardsona
Islamabadu i Kabulu. Ali, kako Pakistan nije pravio nikakva stvarnog pritiska na talibane,
osim što ih je savjetovao da Richardsona prime uz puni protokol, taj se posjet pretvorio u
neznatnu vježbu javnih odnosa. Richardson je postigao sporazume s talibanima, ali ih je
mula Omar nakon samo nekoliko sati ukinuo. Jedini pozitivan zaokret nakon toga
putovanja bio je taj daje Iran postao uvjeren da SAD počinju Teheran smatrati partnerom
u budućim mirovnim razgovorima u Afganistanu, što je smanjilo napetost između SAD-a
i Irana oko Afganistana. Činilo se da SAD, kao i u slučaju inicijativa Robin Raphel iz
1996., zabadaju prste u afgani-stanski glib, ali ne žele preuzeti nikakvu stvarnu
odgovornost. Amerika je željela izbjeći stati na bilo čiju stranu ili se uplesti u mirotvorne
zavrzlame. Pakistan je vidio tu slabost pa je pokušao zanemariti američki pritisak.
Pakistanski ministar vanjskih poslova Gouhar Ajub napao je Amerikance neposredno
prije Richardsonova posjeta. Za svog posjeta Tokiju izjavio je: "Amerikanci bi tamo (u
Kabulu) postavili marionete. To su ljudi koji u Pakistanu idu od jednog primanja do
drugog, nemaju neke težine jer nemaju potpore u Afganistanu".

Nakon Bin Ladenovih napada na američka veleposlanstva u Africi u kolovozu 1998.,

znatno su narasle napetosti između Amerike i Pakistana. Činjenica daje upravo ISI
pomogao pri predstavljanju Bin La-dena talibanima 1996. i da je s njim održavao
kontakte, a sada je odbio pomoći Amerikancima da ga uhvate, prouzročila je velikih
poteškoća u odnosima između tih dviju zemalja. Američki je ton postao znatno oštriji.
Zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Strobe Talbott izjavio je u siječnju 1999.
sljedeće: "Čini se da postoji sveopća i opasna povezanost između pakistanske politike i
rata u Afganistanu. S pojavom talibana postoji sve veći strah da će militantni
ekstremizam, mračnjaštvo i vjerske podjele inficirati i susjedne zemlje. Ako se
'talibanizacija' proširi, Afganistan će biti zemlja koja će time najviše izgubiti".25
Ali, Amerika nije bila spremna javno kritizirati saudijsku potporu talibanima iako je tajno
pravila pritisak na tu zemlju da primijeni svoj utjecaj na talibane kako bi izručili Bin
Ladena. U to su vrijeme čak i američki kongresmeni počeli izražavati porazna proturječja
američke politike. U travnju 1999. kongresmen Dana Rohrabacher izjavio je: "Pitam se
ima li ova vlada, ili nema, tajnu politiku kojom je ovlastila talibane i omogućila održanje
toga okrutnog pokreta na vlasti", i dodao: "SAD imaju vrlo bliske odnose sa Saudijskom
Arabijom i Pakistanom, ali nažalost, umjesto da mi njima budemo vodilja, dopuštamo da
oni nama vode politiku".26
Problem Pakistana bio je u tome što je Washington do te mjere sotonizirao Bin Ladena da
je za mnoge muslimane, napose one u Pakistanu, postao junak. Američka se politika opet
pretvorila u jednosmjernu ulicu i isključivo se usredotočila na hvatanje Bin Ladena
umjesto da pokuša riješiti šire probleme terorizma, sa sjedištem u Afganistanu, i
postizanja mira. Činilo se da Washington vodi politiku prema Bin Ladenu a ne prema
Afganistanu. Amerika, koja je podupirala talibane, pribjegla je drugoj krajnosti, tj. u
potpunosti ih je odbacila.
Američko odbacivanje talibana uvelike je bilo posljedicom pritiska feminističkog pokreta
u samoj Americi. Afganistanske aktivistkinje, kao što je Ziba Shorish-Shamlev, uspjele
su nagovoriti feminističku većinu da pokrene kampanju prikupljanja potpisa za potporu
afganistanskim ženama i prisili predsjednika Clintona da zauzme oštrije stajalište prema
talibanima. Peticiju je potpisalo tri stotine ženskih organizacija, sindikata i organizacija
za ljudska prava. Kampanja se doista zahuktala kad je gospođa Mavis Leno, supruga
glumca Jaya Lena, darovala toj kampanji 100.000 dolara. Najednom saslušanju pred
američkim Kongresom, u ožujku 1998., gospođa Leno je izjavila: "Sjedinjene Američke
Države snose dio odgovornosti za stanje žena u Afganistanu. Naša je zemlja godinama
osiguravala oružje za borbu mudžahedina protiv Sovjeta".2 7
Uz pomoć gospođe Leno feministička je većina, nakon dodjele Oscara za 1999.,
organizirala golemo druženje filmskih i drugih zvijezda, u čast afganistanskim ženama.
List Washington Post napisao je: "Talibanski rat prema ženama postao je najnoviji cause
celebre u Ho-llywoodu. Više nije u modi Tibet, nego Afganistan".28 Kao slavna osoba u
kulturi u kojoj glavnu riječ imaju slavne osobe, gospođa Leno je sa svojim mišljenjem
daleko doprla. Gospođa Hillarv Clinton, u želji da osigura feminističku potporu za svoju
buduću političku karijeru, davala je jednu izjavu za drugom u kojima je osuđivala
talibane. U jednom govoru iz 1999. izjavila je: "Kada žene nemilosrdno tuče takozvana
vjerska policija, jer nisu potpuno pokrivene ili jer bučno hodaju, znamo da cilj nije samo
fizičko kažnjavanje, cilj je uništiti duh tih žena".29 Izgledalo je daje američka politika
napravila puni zaokret, od bezuvjetnog prihvaćanja do bezuvjetnog odbacivanja talibana.

Četrnaesto poglavlje
GOSPODAR ILI ŽRTVA - PAKISTANSKI RAT U AFGANISTANU
Posljednjih dana lipnja 1998. došlo je do potpunog kaosa u pakistanskom Ministarstvu
financija i Ministarstvu vanjskih poslova. Stariji su činovnici jurili od tih dvaju
ministarstava do premijerova ureda i natrag noseći u rukama aktovke prepune
dokumenata što su ih trebali potpisati razni ministri. Za nekoliko dana, tj. 30. lipnja,
završavala je stara financijska godina, 1997./98., i počinjala nova. Svakoje ministarstvo
pokušavalo potrošiti odobrena mu sredstva za tekuću godinu kako bi od Ministarstva
financija dobilo još veća za iduću godinu. Nekoliko tjedana prije toga (28. svibnja)
Pakistan je, nakon što je to učinila Indija, izveo pokus šest nuklearnih bombi pa je Zapad
za kaznu objema zemljama nametnuo sankcije, što je prouzročilo veliku krizu novca u
Pakistanu i pogoršalo već postojeću tešku krizu koja je pritiskala gospodarstvo još od
1996. godine.
Bez obzira na to, osiromašeno je Ministarstvo financija 28. lipnja odobrilo 300 milijuna
rupija (šest milijuna dolara) za plaće talibanske državne uprave u Kabulu. Slijedom toga
odobrenja Ministarstvo vanjskih poslova moći će, tijekom sljedećih šest mjeseci, svakoga
mjeseca odašiljati pedeset milijuna rupija kako bi afganistanski vlastodršci dobili plaće.
Ministarstvo vanjskih poslova u svom je proračunu moralo prikriti taj novac od drugih
ministarstava kako se taj iznos ne bi pojavio u proračunu za iduću financijsku godinu i
ujedno ga skrivati od znatiželjnih očiju zemalja donatorica koje su zahtijevale golemo
smanjenje troškova kako bi se gospodarstvo izvuklo iz krize.
Procjenjuje se daje Pakistan u financijskoj godini 1997./98. tali-banima dao pomoć u
iznosu od 30 milijuna dolara.' U to je uključeno 600.000 tona pšenice, diesel goriva, nafte
i benzina koje je djelomično platila Saudijska Arabija, kao i oružje, streljivo, protuzračne
bombe, održavanje i rezervni dijelovi za vojnu opremu iz vremena Sovjetskog Saveza,
poput tenkova i teškog topništva, i popravci i oprema talibanskih zračnih snaga, izgradnja
cesta, opskrba električnom strujom u Kandaharu i plaće državne uprave. Pakistan je
pomagao talibanima pri kupnji oružja i streljiva od Ukrajine i istočnoeuropskih zemalja.
Novac što su ga talibani dobivali za plaće rijetko se koristio u tu svrhu, a često za ratne
potrebe. Talibanski dužnosnici u Kabulu znali su mjesecima ne dobiti plaću. Pakistan je
službeno poricao da pomaže talibanima.
Taj dotok pakistanske pomoći bio je zapravo naslijeđe iz prošlosti. Tijekom osamdesetih
godina ISI je dobivao milijarde dolara od zapadnih i američkih zemalja na ime pomoći
mudžahedinima. Uz poticaj i tehničku pomoć CIA-e, taj se novac koristio i za golemo
proširenje ISI-a. ISI je uposlio stotine vojnih časnika da prate događaje, ne samo u
Afganistanu nego i u Indiji, sve strane tajne službe u Pakistanu, domaće političare,
gospodarstvo, medije i sve aspekte društvenog i kulturnog života zemlje.
CIA je osiguravala najnoviju tehnologiju, uključujući i opremu za praćenje svakoga
telefonskog razgovora u Afganistanu. Tako je ISI postao oči i uši vojnog režima
predsjednika Zia ul-Haka, a 1989. i najmoćnija pakistanska sila na području unutarnje i
vanjske politike, koja je često znala preteći kasnije civilne vlade i parlament na raznim
područjima politike, stoje bilo od bitne važnosti za interese nacionalne sigurnosti te
zemlje. To se u prvome redu odnosilo na Indiju i Afganistan.
Tijekom devedesetih godina ISI je nastojao zadržati ekskluzivno pravo na pakistansku
politiku prema Afganistanu. Međutim, završetkom Hladnoga rata ISI je ostao bez
sredstava jer je njegov tajni proračun, zbog teške gospodarske krize u zemlji, znatno
smanjen. Kao još značajnije, ta nestalna ISI-eva sredstva sada su se usmjeravala u korist
još jednog okrutnog rata, ovoga puta kašmirskom narodu koji se 1989. digao na ustanak
protiv Indije.

U vrijeme drugog mandatapremijerke Benazir Buto (1993. -1996.) umirovljeni ministar

unutarnjih poslova, general Nasirulah Babar, podupirao je talibane. Želio je iz politike
prema Afganistanu ukloniti ISI. I premijerka Buto i general Babar imali su duboko
nepovjerenje prema moći i financijskim sredstvima ISI-a, koje je ISI nekad, u vrijeme
prvog mandata premijerke Buto, koristio za poticanje nezadovoljstva prema njoj, zbog
čega je 1990. godine bila smijenjena. ISI je, također, u početku dvojio glede talibanskih
sposobnosti jer je još uvijek svesrdno pomagao Gulbudina Hikmetjara i nije imao
dovoljno sredstava za financiranje pokreta afganistanskih učenika i studenata, tj. talibana.
Babar je pomoć talibanima prenio na područje civilne vlasti. U Ministarstvu unutarnjih
poslova osnovao je Afganistansku ćeliju za razvoj trgovine, koja je naizgled imala zadaću
usklađivati napore za osiguranje trgovinskoga puta za Srednju Aziju, a zapravo joj je
glavna zadaća bila osigurati logističku potporu talibanima i to ne iz tajnih fondova nego
iz proračuna vladinih ministarstava.
Babar je Pakistanskim telekomunikacijama naložio da za talibane izgrade telefonsku
mrežu koja je postala dijelom pakistanske telefonske mreže. Tako se iz cijelog Pakistana
mogao nazvati Kandahar bez međunarodnog predbroja, uz međugradski predbroj 081
koji je vrijedio i za Ketu. Inženjeri iz Odjela za javne radove i iz Uprave za razvoj voda i
električne energije obnovili su ceste i osigurali električnu struju za Kandahar. Pogranične
jedinice pakistanskog parlamenta, koje su bile pod izravnom Babarovom kontrolom,
pomogle su talibanima izgraditi bežičnu telefonsku mrežu za njihove vojne zapovjednike.
Kompanija Pakistan International Airlines (PIA) i Uprava za civilno zrakoplovstvo
odaslale su tehničare za obnovu kandaharske zračne luke, kao i borbenih zrakoplova i
helikoptera koje su talibani zarobili. Radio Pakistan je osigurao tehničku pomoć Radio
Afganistanu, koji je dobio ime Radio Šerijat.

Nakon što su talibani 1995. osvojili Herat, Pakistan je povećao pomoć. U siječnju 1996.
generalni direktor Afganistanske ćelije za razvoj trgovine otputovao je automobilom iz
Kete u Turkmeniju u pratnji dužnosnika iz Civilnog zrakoplovstva, Pakistanskog
telekoma, PIA-e, Pakistanskih željeznica, Radio Pakistana i Pakistanske narodne banke.
Pakistanska ministarstva i državna poduzeća preuzela su daljnje projekte kako bi
talibanima dali financijska sredstva koja su, navodno, bila namijenjena razvoju
pakistanske privrede.2
Unatoč svim tim naporima oko pomoći talibanima i da ih se drži pod kontrolom, ovi nisu
bili ničije marionete i opirali su se svakom pokušaju Islamabada da umjesto njih vuče
konce. Tijekom cijele povijesti Afganistana nijedna strana sila nije nikad uspjela
manipulirati njegovim narodom, što su Velika Britanija i Sovjetski Savez naučili plativši
veliku cijenu. Pakistan, čini se, nije od povijesti ništa naučio, a još uvijek je u njoj živio u
vrijeme pomoću novca od CIA-e i Sau-dijske Arabije stekao moć usmjeravati tijek
džihada. Nadalje, talibani su imali goleme društvene, ekonomske i političke veze s
Paštunima na pograničnim područjima Pakistana, koje su tijekom dvadeset godina rata i
života u tamošnjim izbjegličkim logorima potpuno učvrstili. U izbjegličkim su logorima
rođeni, u tamošnjim medresama školovani a borbene vještine naučili su od
mudžahedinskih stranaka sa sjedištem u Pakistanu. Članovi njihovih obitelji imali su
pakistanske osobne iskaznice.
Duboke veze između talibana i pakistanskih državnih institucija, političkih stranaka,
islamskih skupina, cijele mreže medresa, droge-raške mafije i poslovnih i prijevozničkih
mafijaških skupina nastale su u vrijeme kad se počela raspadati pakistanska struktura
moći. To je odgovaralo talibanima koji nisu bili povezani ni s jednim pakistanskim
lobijem pojedinačno, pa ni s ISI-em. Dok su vođe mudžahedina tijekom osamdesetih bili
isključivo povezani s ISI-em i sa strankom Jama 'at-i islami, nisu imali nikakvih veza s
drugim političkim ni ekonomskim skupinama. Talibani su, naprotiv, imali pristup većem
broju utjecajnih lobija i skupina u Pakistanu od većine Pakistanaca.

Ta, u povijesti nezabilježena, situacija omogućila je talibanima da međusobno posvađaju

pakistanske lobije i još više učvrste svoj utjecaj u Pakistanu. Ponekad bi se usprotivili
ISI-u tako što bi zatražili i dobili pomoć od nekog ministarstva ili od prijevozničke
mafije. U nekim bi slučajevima otkazali poslušnost federalnim vlastima pa bi dobivali
pomoć od pokrajinskih vlasti Balučistana i Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Kako
se talibanski pokret širio, sve je manje bilo jasno tko koga pokreće. Umjesto da Pakistan
postane gospodarom talibana, pretvarao se u njihovu žrtvu.
Pakistan je svoje poimanje sigurnosti u početku temeljio na afga-nistanskom polaganju
prava na neke dijelove Sjeverozapadne pogranične pokrajine i Balučistana. Među tim su
dvjema državama tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća često
izbijali pogranični sukobi. Afganistanci su tvrdili da pojas paštunskih plemena u
Pakistanu mora dobiti pravo izabrati hoće li biti neovisan, hoće li ostati u Pakistanu ili će
se pripojiti Afganistanu. Te su dvije zemlje dva put prekidale diplomatske odnose, 1955. i
1962., jer je Kabul zagovarao stvaranje "Velike Paštunije", što su podržavali i lijevo
orijentirani pakistanski Paštuni. Režim Zia ul-Haka u afganistanskom je džihadu vidio
ključ za konačno i potpuno rješavanje toga problema tako da u Kabulu na vlast dođe neka
popustljiva propakistanska paštun-ska mudžahedinska vlada.
Vojni su stratezi tvrdili da će to Pakistanu osigurati "stratešku dubinu" u odnosu na
njegova najvećeg neprijatelja - Indiju. Zbog svoga geografskog položaja (Pakistan je
dugačka i uska zemlja), nedostatka prostora, dubine i zaleđa, pakistanske vojne snage
nisu bile sposobne voditi dugotrajniji rat s Indijom. Tijekom devedesetih godina pojavila
se i mogućnost da će Afganistan, kao prijateljska zemlja, osigurati kašmirskim
militantima bazu u kojoj će stjecati obuku i iz koje će dobivati financijska sredstva i
naoružanje.
Tijekom 1992. i 1993. Amerikaje pod pritiskom Indije gotovo proglasila Pakistan
državom koja pomaže terorizam jer su kašmirski mili-tanti, koji su tada boravili u
Pakistanu, gerilski napadali na indijsku pokrajinu Kašmir. Pakistan je 1993. nastojao
riješiti taj problem tako stoje baze mnogih kašmirskih skupina preselio u istočni
Afganistan i plaćao džalalabadskoj Suri, a kasnije i talibanima da im pruže utočište.
Afganistanska je vlada prebacila i svoju pomoć kašmirskim mudža-hedinima u privatne
ruke tako što je za njihovu obuku i financiranje zadužila islamističke stranke. Godine
1996. potaknula je Bin Ladena da se pridruži talibanima jer je i on financirao baze
kašmirskih mili-tanata u afganistanskoj pokrajini Host.

Kašmirsko je pitanje sve više postajalo glavnim pokretačem pakistanske politike prema
Afganistanu i njegove potpore talibanima. Talibani su to vješto koristili, odbijajući
prihvatiti neke zahtjeve Pakistana svjesni kako im Islamabad ne može ništa uskratiti sve
dok osiguravaju baze za kašmirske i pakistanske militante. "Mi pomažemo džihad u
Kašmiru", izjavio je mula Omar 1998., i dodao: "Istina je i to da se neki Afganistanci
bore protiv indijskih okupacijskih snaga u Kašmiru. Ali, oni su tamo po vlastitoj volji".3
Po mišljenju mnogih, koncept "strateške dubine" vrvio je zabludama i pogrešnim
zamislima jer nije uzimao u obzir očitu stvarnost na terenu, tj. da politička stabilnost u
zemlji, ekonomski razvoj, veća pismenost i prijateljski odnosi sa susjednim zemljama
osiguravaju veću nacionalnu sigurnost nego nerealne zamisli o strateškoj dubini u
planinama Afganistana. Pakistanski intelektualac Ikbal Ahmad napisao je: "Postizanje
strateške dubine najvažniji je cilj pakistanske politike prema Afganistanu od vremena
generala Zia ul-Haka. Po vojnoj teoriji to je nepostojeća zamisao, osim ako se ne misli na
neko teško dostupno mjesto gdje bi se mogla skrasiti poražena vojska", i dodao: "Rezultat
takve koncepcije jest zemlja uhvaćena u željeznu mrežu pogrešnih pretpostavki, zamisli
sličnih liniji maginot, neuspjele politike, krutih stajališta i međuvjerskog nasilja. Svi su
izgledi da pobjeda talibana neće olakšati taj politički i strateški usud Pakistana nego ga
još više otežati".
Vojska je pretpostavljala da će talibani priznati liniju Durand - tu spornu međudržavnu
granicu koju je odredila Velika Britanija i koju nije priznao nijedan afganistanski režim.
Također su pretpostavili da će talibani obuzdati paštunski nacionalizam u
Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i omogućiti odušak pakistanskim islamističkom
radikalima te tako usporiti pojavu nekog islamističkog pokreta u samom Pakistanu. A
dogodilo se upravo suprotno. Talibani su odbili priznati Liniju Durand i odreći se
afganistanskog prisvajanja nekih dijelova Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Poticali
su paštunski nacionalizam, iako islamističkog tipa, koji je počeo utjecati na pakistanske
Paštune.
Još gore, talibani su dali utočište i naoružali najekstremnije sunitske skupine u Pakistanu,
koje su ubijale pakistanske šiite, tražile da se Pakistan proglasi sunitskom državom i
zagovarale da se islamističkom revolucijom svrgne vladajuća elita. Godine 1997. Olivier
Roy iznio je sljedeće predviđanje: "Očiti pobjednik, Pakistan, mogao bi skupo platiti
svoju pobjedu. Pobjedom talibana praktički je nestalo granice između Pakistana i
Afganistana. Paštunska plemena s obje strane granice klize u fundamentalizam i sve više
se bave trgovinom droge. Stječu autonomiju pa se na tlu Pakistana već pojavljuju mali
fundamentalisti-čki plemenski emirati. Njihovo usisavanje u Afganistan pojačat će
centrifugalne pojave u samom Pakistanu.5 Zapravo je povratna reakcija iz Afganistana
polako "talibanizirala" Pakistan. Nisu talibani osigurali stratešku dubinu Pakistanu nego
je Pakistan stvarao stratešku dubinu za talibane.

Pakistan je postao žrtvom ne samo svoje strateške vizije nego i vlastitih tajnih službi.
ISIje uspijevao ovladavati svim porama afganistanskog džihada jer je, kao organizacija
vojnog režima i uz obilna sredstva stranih zemalja, ušutkao političku oporbu u vlastitoj
zemlji. Zia ul-Hak i ISI imali su vlast u potpunosti određivati i provoditi pakistansku
politiku prema Afganistanu, kakvu nije imala nijedna druga tajna služba, čak ni CIA. To
je ISI-u osiguralo golemu moć -jedini je određivao ciljeve i dosege svojih operacija. U to
se vrijeme nije suočavao ni s jednim moćnim i neovisnim lobijem ni političkim
suparnikom kao u vrijeme talibana kad se morao natjecati s cijelim nizom pakistanskih
lobija koji su samostalno pomagali talibane i imali vlastite ciljeve.

Kako je određivao i politiku i poteze prema Afganistanu nije mu preostalo vremena za

preispitivanje stanja, za izglađivanje nesporazuma, a ni mašte ni fleksibilnosti, za
prilagodbu novonastalim situacijama i stalnim promjenama geopolitičkog okruženja.
Postao je žrtvom vlastite krutosti, a moć kontrole nad talibanima postala mu je vrlo
nestabilna. Svi njegovi operativci u Afganistanu bili su po nacionalnosti Paštuni, a mnogi
od njih i islamiski fundamentalisti. Tijesnom suradnjom s Hikmetjarom, a kasnije s
talibanima, stvorio je vlastite ciljeve koji su se sastojali od učvršćivanja vlasti paštunske
većine i radikalnog islama u cijelom Afganistanu na uštrb nacionalnih manjina i
umjerenog islama.
Po riječima jednog umirovljenog djelatnika ISI-a "ti su ISI-evi djelatnici postali veći
talibani od talibana". Zato je i njihova analiza Antitalibanskog saveza i politike oko
izgradnje plinovoda bila puna nedostataka, krutosti, klišeja i pogrešnih pretpostavki, stoje
bila posljedica njihove snažne islamske ideologije, a ne objektivnih činjenica. Ali, ISI je
postao premoćan da bi ga tadašnja vlada dovodila u pitanje, a za svakog zapovjednika
vojnog stožera bio je izvor previše vrijednih podataka da bi ga ukinuo.
Kad su se talibani pojavili, ISI u početku nije imao vjere u njihov uspjeh. U to se vrijeme
bio povukao zbog Hikmetjarova neuspjela pokušaja osvajanja Kabula i zbog nedostatka
sredstava. Vlada premi-jerke Benazir Buto iskoristila je to njegovo povlačenje i osmislila
vlastiti sustav pomoći talibanima.6 Tijekom 1995. i dalje je raspravljao o pitanju potpore
talibanima. Tema rasprave bili su njegovi djelatnici unutar Afganistana, po nacionalnosti
Paštuni, a po uvjerenju islami-sti, koji su zagovarali veću pomoć talibanima i onim
djelatnicima što su se bavili dugoročnim strateškim planiranjem i željeli pomoć Pakistana
održati na najmanjoj mogućoj mjeri kako se ne bi pogoršali odnosi sa Srednjom Azijom i
Iranom. U ljeto 1995. mreža Paštuna u afgani-stanskoj vojsci i ISI odlučili su podupirati
talibane, tim više što je afganistanski predsjednik Burhanudin Rabani nastojao dobiti
pomoć od pakistanskih suparnika - Rusije, Irana i Indije.

Međutim, u to je vrijeme ISI već bio suočen s činjenicom da su se talibani povezali s

drugim lobijima u Pakistanu, od radikalnih mula do šefova droge. Oštro nadmetanje
između ISI-a, vlade i drugih lobija u Pakistanu samo je još više narušilo proces donošenja
odluka u svezi Afganistanom. Ta je zbrka toliko oslabila pakistansko Ministarstvo
vanjskih poslova da praktički ono nije imalo nikakva utjecaja na politiku prema
Afganistanu i nije se moglo nositi sa sve težim diplomatskim okruženjem jer su sve
susjedne zemlje - Rusija, Iran i srednjoazijske zemlje - optuživale Afganistan za
destabilizaciju cijele regije. Direktori ISI-a nastojali su raspršiti te kritike pa su radi toga
tajno odlazili u Moskvu, Teheran, Taškent i Ašhabad, ali bez uspjeha.
Dok su se kritike stranih zemalja povećavale, novoizabrana vlada Navaza Šarifa i ISI
postajali su sve odlučniji u svojoj potpori talibanima. U svibnju 1997., kad su talibani
pokušali osvojiti Mazar, ISI je procijenio da će priznanjem talibanske vlade prisiliti
talibanima nesklone susjedne zemlje da počnu surađivati s talibanima te da će im za
uspostavu boljih odnosa s novom talibanskom vlašću biti potrebna pomoć Pakistana.
Tako je Pakistan prerano priznao talibane, koji su potom istjerani iz Mazara pa se ta
procjena pokazala vrlo riskantnom i lošom.
Pakistan je oštro napadao svoje kritičare, među njima i UN, koji je u to vrijeme otvoreno
kritizirao sve zemlje što su slale pomoć zaraćenim stranama u Afganistanu. Glavnog
tajnika UN-a Kofija Annana Pakistan je optužio za pristranost. Njegov veleposlanik pri
UN-u Ahmad Kamal rekao je u siječnju 1998. sljedeće: "UN je postupno sam
marginalizirao svoju ulogu u Afganistanu pa je izgubio vjerodostojnost nepristranog
posrednika". Na jednoj konferenciji pakistanskih izaslanika u Islamabadu Kamal je
izjavio da se nije Pakistan izolirao od Afganistana nego se cijeli svijet izolirao od
Pakistana, ali će na kraju morati napraviti zaokret i prihvatiti pakistansko stajalište glede
talibana.9
Kako je Pakistan zagovarao talibansku politiku unatoč sveopćim kritikama međunarodne
zajednice, Pakistanska vlada nije shvaćala koliko je to štetno za sam Pakistan.
Najporazniji oblik te štete bila je krijumčarska trgovina preko Afganistana. Ona se u to
vrijeme proširila i na zemlje Srednje Azije, na Iran i na zemlje oko Perzijskog zaljeva
zbog čega su sve gubile goleme prihode od poreza, a napose Pakistan u kojemu je
krijumčarska trgovina stranom robom široke potrošnje desetkovala domaću industriju.
Tvrtka pod bezazlenim nazivom Afghan Transit Trade, skraćeno ATT, postala je
najvećom krijumčarskom mafijaškom organizacijom na svijetu koja je talibane povezala
s pakistanskim krijumčarima, prijevoznicima, šefovima droge, birokratima, političarima i
policijskim i vojnim dužnosnicima. Taje trgovina postala glavnim izvorom sredstava za
talibane i ujedno uništavala gospodarstva susjednih zemalja.

Pogranična postaja u Spin Baldaku u Afganistanu, između Čama-na i pokrajine

Balučistan, izvrsno je mjesto za promatranje načina rada te mafije. Za dobrih dana onuda
prođe oko 300 kamiona dnevno. Može se vidjeti kako vozači kamiona, pakistanski
carinici i talibani vrlo opušteno i srdačno satima piju čaj dok duge kolone kamiona čekaju
prolaz. Svatko svakoga poznaje, a vozači prepričavaju takve priče od kojih bi se
Svjetskoj trgovinskoj organizaciji naježila kosa na glavi. Mnogi od golemih kamiona
marke mercedes i bedford zapravo su ukradeni i imaju lažne tablice. Za robu koju
prevoze nemaju nikakvih računa. Ti vozači, s lažnim tablicama, bez dozvola za prijevoz i
bez putovnica, ponekad prolaze čak šest međunarodnih granica. Roba koju prevoze kreće
se od japanskih videokamera do engleskoga donjeg rublja i čaja Earl Grey, od kineske
svile do američkih dijelova za računala, od afganistanskog heroina do pakistanske
pšenice i šećera, od istočnoeuropskih kalašnjikova do iranske nafte, a nitko ne plaća ni
carinu ni porez.
Taj "Divlji zapad" slobodne trgovine znatno je porastao zahvaljujući građanskom ratu u
Afganistanu, trgovini drogom i propasti i korupciji pakistanskih, iranskih i
srednjoazijskih državnih institucija smještenih uz granicu s Afganistanom. Pojavio se
istodobno s glađu za potrošnim dobrima u cijeloj toj regiji. Pakistanci i Afganistanci,
prijevoznička i drogeraška mafija, zajednički su krenuli ispuniti te nove potrebe. Jedan
dužnosnik Pakistanske središnje porezne uprave već mije početkom 1995. rekao: "To je
potpuno izvan kontrole. Prijevoznici plaćaju talibanima da otvore ceste za krijumčarenje
robe, a sada ta mafija osniva i ruši vlade u Afganistanu i u Pakistanu. Zbog smanjenja
carina i poreza, kao posljedice djelovanja ATT-a, Pakistan će ove godine imati 30%
manje proračunske prihode".
U tom srcu islamskoga svijeta trgovina je oduvijek bila od primarne važnosti. Put svile,
što je u srednjemu vijeku povezivao Kinu i Europu, prolazio je kroz Srednju Aziju i
Afganistan, a na njemu su radila ista plemena i nomadi čiji su potomci današnji vozači
kamiona. Put svile imao je gotovo jednak utjecaj na Europu kao i arapska osvajanja, jer
tim karavanama nije prolazila samo luksuzna roba nego i ideje, vjera, nove vrste oružja i
znanstvena otkrića. U jednoj karavani deva znalo je biti pet do šest tisuća deva a, kako je
to napisao francuski povjesničar Ferdinand Braudel, "njezin kapacitet bio je jednak
kapacitetu velikoga trgovačkog jedrenjaka. Karavana je putovala poput vojske, imala je
glavnog šefa i ostalo potrebno osoblje, stroga pravila, obvezne postaje za odmor i
ustaljene mjere protiv pljačkaških nomadskih plemena".1' Čini se da se u 2000 godina
malo toga promijenilo. Iako su kamioni istisnuli deve, današnji krijumčari imaju sličnu
infrastrukturu vojnoga tipa.

Godine 1950. Pakistan je, po međunarodnim sporazumima, dopustio Afganistanu, kao

zemlji bez izlaza na more, uvoz robe preko luke u Karačiju bez plaćanja carine, u skladu
s jednim sporazumom ATT--a. Prijevoznici te robe odvozili bi zapečaćene kontejnere iz
Karačija, prelazili preko granice u Afganistan, u Kabulu prodali nešto robe, a potom se
okretali i svu preostalu robu prodavali na pakistanskim tržnicama. Bio je to vrlo unosan,
iako ograničen posao, a ljudi u Pakistanu mogli su kupiti jeftine, neocarinjene strane
proizvode, napose japansku elektroniku. Tijekom osamdesetih ATT je znatno proširio
poslovanje jer je opskrbljivao afganistanske gradove pod komunističkom vlašću. Pad
Kabula 1992. vremenski se podudario s otvaranjem novih tržišta u zemljama Srednje
Azije i, s povratkom afgani-stanskih izbjeglica kućama, većom potrebom za
prehrambenim namirnicama, gorivom i građevinskim materijalom, stoje za prijevozničku
mafiju predstavljalo pravi novi raj.
Međutim, prijevoznike su građanski rat i lokalni ratni zapovjednici bacali u očaj jer su na
samo jednoj ruti svima morali plaćati pristojbu, a bilo ih je na desetine. Prijevoznička
mafija iz Pešavara radila je na području Pakistana, sjevernog Afganistana i Uzbekistana,
unatoč stalnom ratovanju oko Kabula, dok je mafija iz Kete padala u očaj zbog gramzivih
kandaharskih lokalnih zapovjednika koji su na autocesti prema Pakistanu postavili
desetke lanaca za naplatu carine. Taje mafija žarko željela otvaranje putova prema Iranu i
Turkmeniji baš u trenutku kad je i vlada zagovarala sličnu politiku.
Talibanski su vođe bili dobro povezani s mafijom iz Kete jer je ona prva financijski
pomagala njihov pokret. U početku im je davala mjesečnu pristojbu, ali su talibani
kasnije, kako su se širili prema zapadu, tražili više sredstava. U travnju 1995. razgovarao
sam s nekim očevicima u Keti koji su mi rekli da su talibani samo toga dana od
prijevozničke mafije u Čamanu ubrali šest milijuna rupija (130.000 dolara) a sljedećega
dana u Keti dvostruko više, jer su se pripremali za prvi napad na Herat. Te "donacije"
nisu imale nikakve veze s utvrđenim carinskim pristojbama što su ih talibani naplaćivali
od svih kamiona na pakistansko-iranskoj granici i koja je postala glavnim službenim
prihodom talibana.
Kad su talibani osigurali putove nevjerojatno su porasli i količina krijumčarske trgovine i
područje koje je pokrivala. Konvoji kamiona odlazili su iz Kete za Kandahar, a potom
južno do Irana, zapadno do Turkmenije i drugih Srednjoazijskih Republika, čak do
Rusije. Transportna mafija iz Kete ubrzo je počela pritiskati talibane da osvoje Herat
kako bi u potpunosti ovladali cestom za Turkmeniju.12ISI je u početku savjetovao
talibanima da ne napadaju Herat, ali je mafija iz Kete bila-utjecajnija. Godine 1996.
nagovarala je talibane da osvoje Kabul kako bi se otvorio prolaz prema sjeveru. Nakon
osvajanja Kabula talibani su ubirali 6000 rupija (150 dolara) od svakog kamiona koji je
putovao od Pešavara prema Kabulu. Radi usporedbe prijevoznici su lokalnim
zapovjednicima ranije plaćali 30.000 do 50.000 rupija. Prijevoznička je mafija talibane
željela uključiti u svoj posao pa ih je nagovarala da kupe kamione, oni osobno ili netko
od njihove rodbine. Uz to je drogeraška mafija bila spremna plaćati zekat (porez) na
prijevoz heroina pa je prijevoznička trgovina za talibansku riznicu dobila na važnosti.

Najveća žrtva te trgovine bio je Pakistan. Po procjeni Središnje porezne uprave Pakistan
je u financijskoj godini 1992./93. na prihodima od carina izgubio 3,5 milijardi rupija (80
milijuna dolara), 1993./ 94. jedanaest milijardi, 1994./95. dvadeset milijardi a 1997./98.
čak trideset milijardi rupija (600 milijuna dolara). To golemo povećanje iz godine u
godinu odražavalo je povećanu moć i vlast talibana.13 Kao posljedica djelatnosti ATT-a
u Pakistanu je stvorena golema jezgra korupcije. Sve pakistanske državne službe koje su
dolazile u doticaj s tom trgovinom uzimale su mito - Carina, Carinska obavještajna
služba, Središnja porezna uprava, Pogranična policija i članovi uprava u plemenskom
pojasu. Unosna carinska radna mjesta na afganistanskoj granici "kupovali" bi oni
kandidati koji bi višim dužnosnicima davali mito. Potom bi ti novi carinici iznuđivali
mito od ATT-a i tako nadoknađivali kupnju radnoga mjesta pa se zato ta kupnja smatrala
investicijom.
Jezgra korupcije proširila se i na političare i pokrajinske ministre u Balučistanu i
Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Guverneri i njihovi pomoćnici u tim dvjema
pokrajinama izdavali su kamionima dozvole za prometovanje kao i za izvoz pšenice i
šećera u Afganistan. Stariji vojni dužnosnici žalili su mi se 1995. i 1996. daje natjecanje
za izdavanje prometnih dozvola među visokim dužnosnicima u tim dvjema pokrajinama
bilo jedan od glavnih uzroka korupcije, stoje paraliziralo cijeli ustroj pokrajinskih uprava
i često bilo u sukobu s ISI-evom politikom prema Afganistanu, čime su talibani stjecali
sve veću "kontrolu" nad pakistanskim političarima.
Kako je mafija širila svoj posao tako je i sam Afganistan ogoljela, jer je sjekla milijune
hektara šume i drvnu građu slala na pakistansko tržište. Kako nije bilo nikakva plana
pošumljivanja mnogi su dijelovi Afganistana pretvoreni u golet. Rastavljali su i odvozili
zahrđala postrojenja, uništavali tenkove i vozila pa čak i stupove za struju i telefon kako
bi dobili čelik i prodavali ga kao otpadni materijal čeličana-ma u Lahoreu. U Karačiju i
drugim gradovima cvjetala je krađa automobila jer je mafija organizirala lokalne
kradljivce automobila, a potom ukradena vozila odvozila u Afganistan i tamo ih
prodavala. Samo je u Karačiju od 1992. do 1998. ukradeno 65.000 vozila, od kojih je
većina završavala u Afganistanu, a potom se s novim registarskim oznakama vraćala u
Pakistan.

Prijevoznička je mafija krijumčarila i elektronsku opremu u Dubai, Šaržu i druge luke u

Perzijskom zaljevu, a heroin je izvozila skriven u suhom afganistanskom voću i drvenoj
građi - zrakoplovima Ariane, državne afganistanske zračne kompanije koja je bila u vlasti
talibana. Ta se trgovina odvijala izravnim letovima od Kandahara, Kabula i Džalalabada
do zračnih luka u Perzijskom zaljevu, stoje talibane odvelo u zrakoplovnu eru, a
krijumčarenju na Putu svile dalo moderan trgovački poticaj.
ATT je povećavao ionako veliku sivu ekonomiju u Pakistanu. Prema jednoj sveučilišnoj
studiji taje ekonomija u Pakistanu rasla takvom brzinom daje od 1973. do 1996. narasla s
15 milijardi rupija na 1.115 milijardi rupija, a njezin se udio u bruto domaćem proizvodu
povećao s 20% na 51%.15 U tom istom razdoblju utaja poreza, uključujući i izbjegavanje
plaćanja carine, narasla je s 1,5 milijardi na 152 milijarde rupija, što pokazuje godišnji
porast od 88 milijardi rupija. Godine 1993. udio krijumčarske trgovine u podzemnoj
ekonomiji iznosio je oko 100 milijardi rupija, a 1998. više od 300 milijardi rupija. To je
odgovaralo gotovo trećini (cea 30%) ukupnog afganistanskog uvoza, koji iznosi deset
milijardi dolara, ili, primjerice, ukupnom očekivanom prihodu od poreza i carina za
financijsku godinu 1998/99. (300 milijardi rupija). Osim toga, trgovina drogom između
Afganistana i Pakistana po nekim je procjenama godišnje iznosila pedeset milijardi
rupija.
U Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini tržnice krijumčarenom robom, takozvane bare,
bile su preplavljene stranim proizvodima zbog čega je pakistansko gospodarstvo trpjelo
goleme gubitke. Primjerice, godine 1994. taje zemlja, koja je imala vlastitu proizvodnju
klimati-zacijskih uređaja, uvezla tih proizvoda u vrijednosti od samo 30 milijuna rupija.
Međutim, Afganistan, koji u to vrijeme nije uopće imao električne struje, uvezao je preko
ATT-a klimatizacijsku opremu u vrijednosti od jedne milijarde rupija, a sva je završila na
pakistanskim barama i nanijela veliku štetu domaćim proizvođačima. Kad bi na
pakistansko tržište stigli japanski televizori i perilice za suđe, naravno bez carine, a cijena
im je bila praktički jednaka kao i domaćim proizvodima takve vrste, ljudi bi naravno
kupovali japanske. Na bari u Hajatabadu blizu Pešavara otvorene su trgovine sa zvučnim
imenima, kao što su britanski Marks and Spencer, Mothercare, japanski Sony, u kojima
su se prodavali originalni proizvodi, ali bez carine. Glavni ministar Sjeverozapadne
pogranične pokrajine Ahmad Han izjavio je u prosincu 1998.: "ATT je uništio
gospodarstvo ove pokrajine pa su ljudi prestali i razmišljati o poštenoj zaradi i smatraju
da imaju pravo baviti se krijumčarenjem".

I u Iranu je bilo na djelu slično uništavanje gospodarstva zbog sveopće korupcije. Kako je
prijevoznička mafija u Afganistan i Pakistan odvozila gorivo i drugu robu državni se
prihod smanjio, domaća privreda uništila a korupcija je zavladala na najvišim razinama
vlasti. Neki su mi iranski dužnosnici privatno priznali da "bonjad", tj. fondovi i državna
poduzeća, kao i Revolucionarna garda, imaju najviše koristi od krijumčarenja naftnih
proizvoda na kojima se u Afganistanu zarađivalo dvije do tri tisuće posto više nego u
Iranu. Goleme količine nafte gutale su ratne mašinerije lokalnih afganistanskih
zapovjednika, pa su vlasnici benzinskih postaja u Balučistanu ubrzo počeli, preko mafije,
naručivati jeftino gorivo iz Irana čime su u potpunosti zaobišli pakistanske naftne
kompanije i carinu.
Pakistan je nekoliko puta, ne baš odlučno, pokušavao zauzdati ATT, primjerice,
zabranom uvoza nekih proizvoda poput elektronike, ali je kasnije uvijek popuštao jer
talibani nisu željeli prihvatiti takve mjere, a mafija pritiskala državne ministre. U
Islamabadu nije bilo nijednog lobija koji bi ukazivao na štetu koju trpi pakistansko
gospodarstvo i
bio spreman prisiliti talibane na poštivanje zakona. ISI nije bio spreman priprijetiti
talibanima obustavom pomoći. Strani i pakistanski ulagači bili su zapanjeni činjenicom
daje pakistanska vlada bila spremna radi talibana žrtvovati i vlastito gospodarstvo jer je,
zapravo, dopuštala da prihodi njezine države odlaze u ruke talibana. Bio je to jedan oblik
neslužbene pomoći, kojom su se koristili talibani i od koje su se neki krugovi u Pakistanu
vrlo obogatili. Ti su krugovi činili najsnažniji lobi za nastavak pakistanske pomoći
talibanima.

Kako je u Pakistanu vladala nestabilnost, taje trgovina iz Afganistana bila udar koji je
samo dolio ulje na vatru. Tijekom osamdesetih godina, s prestankom sovjetske okupacije
u Afganistanu, stvorena je "kultura heroina i kalašnjikova" koja je znatno narušavala
pakistansku politiku i gospodarstvo. O tome je američki povjesničar Paul Kennedv
napisao: "Deset godina aktivnog sudjelovanja u afganistan-skom ratu promijenilo je
profil pakistanskog društva do te mjere da svaka vlada ima ozbiljnih zapreka za
učinkovitu provedbu vlasti. Pa-kistansko je društvo danas duboko podijeljeno, prepuno
sofisticiranog oružja, okrutno zbog sve većeg nasilja i preplavljeno drogom".17
Potkraj devedesetih godina posljedice su bile još poraznije jer su sve državne institucije
izgubile svoju funkciju. Pakistansko je gospodarstvo uništavala organizacija ATT,
njegova je vanjska trgovina bila suočena s izolacijom zapadnih i susjednih zemalja, došlo
je do sloma pravnog sustava i državnog poretka jer su islamski militanti uveli vlastite
zakone, a jedan novi soj antišiitskih islamskih radikala, kojima su utočište davali talibani,
ubio je od 1996. do 1999. stotine pakistanskih šiita. Taj je pokolj još je više produbio jaz
između pakistanske sunitske većine i šiitske manjine i narušavao odnose između
Pakistana i Irana.18 Od 1994. je više od 80.000 pakistanskih islamističkih mili-tanata
prošlo vojnu obuku u talibanskim logorima i borilo se u njihovim redovima. Oni čine srž
islamskog aktivizma i svakim su danom spremniji u Pakistanu provesti islamsku
revoluciju talibanskog tipa.

Diljem paštunskog pojasa, u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i u Balučistanu, niklo

je mnoštvo plemenskih skupina po uzoru na talibane. Još 1995. mevlana Sufi Muhamed
digao je svoju skupinu Tanzim Nifaz Shariat-i-Muhamedi u Badžaru na ustanak, tražeći
uvođenje šerijatskog zakona. Pridružile su im se stotine afganistan-skih i pakistanskih
talibana, ali ih je vojska na kraju skršila, nakon čega su vođe ustanka potražile utočište
kod talibana u Afganistanu. U prosincu 1998. Tahrik-i Tuleba, tj. pokret talibana, u
Orakzaiju javno je, u nazočnosti 2000 gledatelja i prkoseći pravnom sustavu, pogubio
jednoga ubojicu. Obećali su da će u cijelome Paštunskom pojasu uvesti talibanski način
dijeljenja pravde pa su, po uzoru na talibane, zabranili televiziju, glazbu i video.20
Protalibanske paštunske skupine pojavile su se i u Keti. Spaljivale su kino dvorane,
ubijale vlasnike videoteka i videoopreme, razbijale satelitske antene i tjerale žene u kuće.
Bez obzira na sve to, kad su talibani 1998. osvojili Mazar, Pakistan je proglasio pobjedu i
zatražio od svijeta da prizna taj pokret koji je, eto, osvojio 80% Afganistana. Pakistanski
vojni i civilni čelnici uporno su tvrdili daje uspjeh talibana zapravo uspjeh Pakistana, te
daje njihova politika ispravna i nepromjenjiva. Smatrali su daje došao kraj utjecaju Irana
u Afganistanu te da će Rusija i srednjoazijske zemlje morati uspostaviti veze s talibanima
preko Islamabada dok Zapad neće imati drugoga izbora do prihvatiti talibansko
tumačenje islama.
Iako je javnost postajala sve zabrinutija zbog talibanizacije Pakistana. Čelni ljudi te
zemlje nisu obraćali pozornost na nered u zemlji. Vanjski su promatrači Pakistan sve više
smatrali državom koja nema izgleda za uspjeh ili je već doživjela neuspjeh, poput
Afganistana, Sudana ili Somalije. Neuspjela država ne znači nužno i propala država, iako
može i to značiti. Neuspjela država jest ona država u kojoj se stalno ponavlja neuspješna
politika propale političke elite, a da ta ista elita to stanje ne smatra dovoljnim razlogom za
reosmišljavanje svoje politike. Pakistanska elita nije pokazivala nikakve sklonosti za
promjenom svoje politike prema Afganistanu. General Zia ul-Hak u svoje je vrijeme,
poput mogulskih careva, sanjao o "ponovnom stvaranju prostora muslimana sunita koji bi
obuhvaćao bezvjernički 'Hindustan', heretički Iran (zbog šiita) i 'kršćansku' Rusiju".2'
Vjerovao je da će se poruka afganistanskih mudžahedina proširiti na zemlje Srednje
Azije, obnoviti islam i tako stvoriti blok islamskih država pod vodstvom Pakistana. Ali,
nije nikada razmišljao što će time ostaviti u naslijeđe Pakistanu.

Petnaesto poglavlje
ŠUTI I SUNITI - IRAN I SAUDIJSKA ARABIJA
U proljeće 1999. u Teheranu je postojao osjećaj nadolaska promjena i novoga doba.
Gotovo dvadeset godina, sve od islamske revolucije, žene su u Teheranu hodale umotane
u propisani crni plašt zvan hidžab. Sad su se na hijabu iznenada pojavili obrubi i ovratnici
od umjetnog leopardova krzna. Neke su žene na sebi imale samo kišni ogrtač ili su hijab
nosile kao pelerinu pa su im se vidjele kratke suknje, uske traperice, crne svilene čarape i
visoke potpetice. Ženska čestitost, kad je riječ o odjeći nije više podlijegala zakonu nego
osobnoj odluci svake žene. To popuštanje na području hidžaba bilo je samo jedan znak
transformacije iranskog društva nakon što je, u svibnju 1997., za predsjednika izabran
Sejid Muhamed Hatami, koji je sa 70% glasova odnio uvjerljivu pobjedu nad drugim
kandidatom, predstavnikom konzervativne tvrde linije. Hatami je pridobio glasove
mladeži, kojoj je bilo dosta visoke nezaposlenosti (25%) i inflacije i koja se nadala da će
on pokrenuti gospodarski razvoj i otvoriti iransko društvo.
Hatamijeva je pobjeda trenutačno poboljšala odnose između Irana i vanjskoga svijeta jer
se Iran otvarao prema Zapadu, dodvoravao se svome starom neprijatelju SAD-u zbog,
kako je to rečeno, "dijaloga među civilizacijama" i nastojao poboljšati odnose s arapskim
svijetom. Američki je veleposlanik Bili Richardson već za svog posjeta Kabulu u travnju
1998. dao naslutiti da SAD smatraju Iran partnerom u dijalogu oko rješavanja
afganistanske krize. Iran je progovorio i s još jednim starim neprijateljem, Saudijskom
Arabijom. U svibnju 1998. novi iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi izjavio
je: "Pozitivna klima između Irana i Saudijske Arabije ulijeva nadu i obje su strane
spremne surađivati u rješavanju sukoba u Afganistanu".1 Kao ugodan diplomat koji
dobro govori engleski i koji je jedanaest godina zastupao Iran u UN-u Harazi je, sa
svojim blagim diplomatskim nastupom i stilom, bio predstavnik jedne revolucije stoje
poprimila blagu narav.

Novi iranski vođe bili su žestoki protivnici talibana, ali i dovoljno pragmatični da shvate
da je za ekonomski razvitak i političku liberalizaciju u Iranu nužan mir u Afganistanu.
Osim toga, ako u regiji budu vladali mir i stabilnost, Iran će lakše okončati svoju
međunarodnu izolaciju. Hatami nije ni izdaleka želio sukob s talibanima, ali samo šest
tjedana nakon dolaska nove vlasti talibani su u Mazani ubili devet iranskih diplomata, pa
je Iran uz granicu s Afganistanom mobilizirao 250.000 vojnika i prijetio je da će napasti
Afganistan. Kako su napetosti s talibanima rasle, novi odnos između Irana i Saudijske
Arabije postao je još važnijim.
Afganistan je predstavljao samo jedno područje sukoba u snažnom nadmetanju između
Perzijanaca i Arapa. Oba ta naroda kroz povijest su se međusobno osvajala a sve kao
posljedica nesloge između njihovih dviju muslimanskih sekti, sunita u Arabiji i šiita u
Perziji. Godine 1501. šah Ismail, iz dinastije Safavida, pretvorio je Iran u prvu i jedinu
šiitsku državu islamskoga svijeta. I Perzija i Arapi kroz povijest su vladali područjem
Srednje Azije i Afganistana premda su perzijska vladavina, kultura i jezik na tim
područjima znatno duže trajali i ostavili trajan pečat.
U dvadesetome stoljeću dugotrajnije rat između revolucionarnog Irana i Iraka, koji je
trajao od 1981. do 1988. i u kojemu je stradao 1,5 milijun ljudi, samo produbio to
suparništvo jer su sve arapske zemlje podupirale Irak i predsjednika Sadama Huseina.
Nakon izbijanja tog rata upravo je počinjao još jedan rat, u Afganistanu, gdje bi se
također moglo nastaviti stoljetno suparništvo, ovoga puta u okvirima Hladnoga rata i
američkog cilja da uz pomoć arapskih država izolira Iran.

Naizgled su i Iran i Saudijska Arabija po pitanju rata u Afganistanu bili na istoj strani.
Oštro su se protivili sovjetskoj invaziji, podupirali su mudžahedine i međunarodne mjere
za izolaciju afganistanskog režima i Sovjetskog Saveza. No, podržavali su protivničke
frakcije mudžahedina, a Iran nije nikada prekinuo svoje diplomatske odnose s kabulskim
režimom. Saudijska potpora mudžahedinima bila je u skladu s američkom i pakistanskom
strategijom da se glavnina financijskih sredstava i oružja dostavi najradikalnijim
skupinama Paštuna sunita, a ne pripadnicima šiitske islamske sekte. Uz to je Saudijska
Arabija posebno financirala one Afganistance što su promicali vahabizam. Saudijska je
Arabija mudžahedinima da vala jednaku pomoć kao i SAD. Od 1980. do 1990. dala im je
gotovo četiri milijarde dolara službene pomoći. U tu svotu nije uključena neslužbena
pomoć islamskih humanitarnih organizacija, zaklada, privatnih fondova, saudijskih
prinčeva i pomoć prikupljana u džamijama.2 Saudijska je Arabija davala i izravnu
financijsku pomoć ISI-u kao, primjerice, 1989. kad mu je dala 26 milijuna dolara da za
vrijeme pregovora podmiti mudžahedinske vođe kako bi se osnovala prijelazna
afganistanska vlada u izgnanstvu, u Islamabadu.3 Mudžahedinske su se vođe obvezale za
premijera prijelazne vlade imenovati jednog afganistanskog vahabiju.
U ožujku 1990. Saudijska je Arabija dala Hikmetjarovoj stranci Hizb-i islami 100
milijuna dolara kako bi pružila potporu jednom neuspjelom državnom udaru unutar
afganistanske vojske protiv predsjednika Nadžibulaha, koji su predvodili Hikmetjar i
general Šahnavaz Tanai u Kabulu.4 Nakon 1992. Saudijska je Arabija i dalje osiguravala
financijska sredstva i gorivo za mudžahedinsku vladu u Kabulu. Gorivo se dostavljalo
preko Pakistana i postalo je glavnim izvorom korupcije i političkih namještaljka svih
pakistanskih vlada i ISI-a.
Zbog prekida odnosa između Irana i SAD-a skupine afganistan-skih mudžahedina
smještene u Iranu nisu dobivale nikakve vojne pomoći od drugih zemalja. U Iranu je bilo
dva milijuna izbjeglica iz Afganistana, ali nisu dobivali jednaku humanitarnu pomoć kao
preostala tri milijuna izbjeglica u Pakistanu. Pomoć Irana mudžahedinima bila je
ograničena zbog nestašice financijskih sredstava prouzročene ratom između Iraka i Irana.
Tako su SAD tijekom osamdesetih godina uspješno izolirale Iran od vanjskoga svijeta i
utjecaja na Afganistan. To je samo izazvalo još veću ogorčenost Irana SAD-om a nakon
Hladnoga rata i silaska Amerike s afganistanske pozornice to će dovesti do još većeg
uplitanja Irana u događaje u Afganistanu. U početku je Iran pomagao samo
afganistanskim šiitima, napose Hazarima. Bilo je to vrijeme kad je iranska
Revolucionarna garda financirala šiitske mili-tante diljem svijeta - od Libanona do
Pakistana. Godine 1982., zahvaljujući iranskom novcu i utjecaju, jedan mlađi naraštaj
radikalnih Hazara, obučenih u Iranu, bio je spreman svrgnuti tradicionalne vođe koji su u
Hazaradžatu od 1979. pružali otpor sovjetskoj invaziji. Kasnije je osam skupina
afganistanskih šiita dobilo službeni status u Te-heranu ali Iran nije nikad imao dovoljno
sredstava za njihovo naoružavanje i financiranje. Zato su Hazari postali marginalnom
skupinom unutar afganistanskog rata i više su se borili međusobno nego protiv
Sovjetskog Saveza. Frakcionaštvo unutar Hazara jačalo je i zbog iranske kratkovidnosti i
ideološke politike koja je odanost Hazara Tehe-ranu smatrala važnijom od njihova
međusobnog jedinstva.

Godine 1988., kad je Sovjetsko povlačenje postalo neupitno, Iran je smatrao potrebnim
ojačati Hazare. Zato je pružio pomoć ujedinjenju osam skupina Hazara, sa sjedištem u
Iranu, u jedinstvenu stranku pod nazivom Hizb-i vahdat. Radio je na tome da se stranka
uključi u međunarodne pregovore o osnivanju nove mudžahedinske vlade u kojoj će
većinu imati mudžahedinske stranke sa sjedištem u Pešavaru. Iako su Hazari bili vrlo
mala manjina i ni u kom se slučaju nisu mogli na-m dati dolasku na vlast u Afganistanu,
Iran je najprije zahtijevao da u svakoj budućoj mudžahedinskoj vlasti imaju 50%
predstavnika, a potom je svoj zahtjev smanjio na 25%.
Nadmetanje Irana i Saudijske Arabije počelo je jačati kad je Sau-dijska Arabija počela
slati sve više arapskih dragovoljaca da u Afganistanu šire vahabizam i protušiizam, ali je
Pakistan bio ravnoteža između tih dviju zemalja. Kao blizak saveznik obiju zemalja
isticao je potrebu očuvanja ujedinjene fronte protiv režima u Kabulu. Suparništvo između
Irana i Saudijske Arabije naglo je poraslo nakon povlačenja sovjetskih snaga iz 1989.
zbog iranskog približavanja kabulskom režimu. Iran je taj režim smatrao jedinom snagom
koja je sposobna oduprijeti se Paštunima sunitima koji su željeli preuzeti vlast u
Afganistanu. Iran je ponovno naoružao Vahdat koji je, do 1992., kad je Kabul pao u ruke
mudžahedina, držao ne samo Hazaradžat nego i znatan dio zapadnog Kabula.

U međuvremenu je Saudijska Arabija pretrpjela velik udar jer su se razišla dvojica

njihovih glavnih neovahabitskih štićenika, Gulbu-din Hikmetjar i Abdul Rasul Sajaf.
Hikmetjar se nije slagao s novoosnovanom mudžahedinskom vladom u Kabulu pa se
pridružio Hazarima u bombardiranju grada. Sajaf je podupirao novu mudžahedinsku
vladu. Ta je podjela bila samo produžetak znatno većeg poraza saudijske vanjske politike
nakon iračke invazije na Kuvajt iz 1990. Saudijska je Arabija dvadeset godina financirala
stotine neovahabitskih stranaka diljem muslimanskoga svijeta kako bi u tim zemljama
širila vahabizam i stekla utjecaj unutar islamskih pokreta.
Ali kad je od tih islamskih skupina zatražila protuuslugu tj. potporu koaliciji protiv Iraka,
koju su predvodile SAD i Saudijska Arabija, većina ih je, uključujući i Hikmetjara i
većinu ostalih afganistanskih skupina, stala na stranu Sadama Huseina. Tako je Saudijska
Arabija protratila duge godine truda i milijarde dolara jer nije uspjela stvoriti jedinstvenu
nacionalnu vanjsku politiku. Usud Saudijske Arabije predstavlja njezina vesternizirana
vladajuća elita čija se legitimnost temelji na konzervativnom fundamentalizmu, a svi ljudi
izvan krugova te elite gaje duboko protuzapadno raspoloženje. Ta je elita promicala
radikalni vahabizam na uštrb vlastite moći u samoj zemlji i u inozemstvu. Ironično je da
su Saudijskoj Arabiji, u trenutku potrebe, u pomoć priskočile samo umjerene
afganistanske skupine koje je oduvijek ignorirala.
S jačanjem rata u Afganistanu, od 1992. do 1995., jačalo je i suparništvo između Irana i
Saudijske Arabije. Saudijci i Pakistanci često su pokušavali ujediniti sve zaraćene strane.
Međutim, istodobno su nastojali iz svakoga mogućeg sporazuma isključiti Iran i Hazare.
Zaobišli su ih i u Pešavarskom sporazumu iz 1992., kojim je dogovoren način podjele
vlasti između mudžahedina u Kabulu, i u neuspjelim sporazumima iz Islamabada i
Džalalabada iz 1993. o obustavi građanskog rata. Takvo ponašanje Pakistana i Saudijske
Arabije iz devedesetih godina, koje je sličilo ponašanju Amerike prema Iranu iz
osamdesetih godina, još je više ogorčilo Teheran.

Iran je postao pragmatičnijim pa je pružio potporu ne samo afgani-stanskim šiitima nego

i svim etničkim skupinama što su govorile perzijskim jezikom i pružale otpor Paštunima.
Iran je biološki povezan s Tadžicima - istog su rasnog podrijetla i govore istim jezikom -
ali je bio ogorčen okrutnim napadima Ahmada Šaha Masuda na Hazare u Kabulu 1993.
godine. U svakom slučaju, Teheran je shvatio da će paš-tunski suniti preuzeti svu vlast u
Afganistanu ako on ne pruži pomoć nepaštunskim narodima. Tako je 1993. po prvi put
počeo davati znatnu pomoć predsjedniku Burhanudinu Rabaniju u Kabulu i uzbečkom
zapovjedniku generalu Rašidu Dostumu te nagovarati sve etničke skupine da se priključe
Rabaniju.
Ta nova strategija Irana isticala je sukob interesa između Irana i Pakistana. Pakistan je
odlučno nastojao na vlast u Kabulu dovesti svoje paštunske štićenike, a s druge su strane i
Pakistan i Saudijska Arabija čvrsto odlučili isključiti Hazare iz svakog sporazuma o
podijeli vlasti. Tako je Pakistan, kako bi udovoljio Saudijskoj Arabiji, napustio svoju
vještu diplomaciju iz osamdesetih godina o uspostavi ravnoteže između saudijskih i
iranskih interesa.
Raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem zemalja Srednje Azije, Iran je dobio poticaj
za okončanje svoje izolacije. Iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati utro je
put novim odnosima u studenom 1991. kad je posjetio te zemlje i potpisao sporazum o
izgradnji željeznice od Irana do Turkmenije. Ali su SAD željele spriječiti Iran i na tom
području, pa je američki ministar vanjskih poslova James Baker 1992. izjavio da će
Washington učiniti sve kako bi spriječio utjecaj Irana u Srednjoj Aziji.6 U početku su
neokomunistički vlastodršci u zemljama Srednje Azije bili duboko nepovjerljivi prema
Iranu jer su se bojali da želi širiti islamski fundamentalizam.

Ali, Iran se uspio othrvati tom iskušenju pa je uspostavio bliske odnose i s Rusijom nakon
što je sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze 1989. po prvi put posjetio
Teheran i susreo se s ajatolahom Homeinijem. Kad je ajatolah neposredno prije smrti
blagoslovio zbližavanje Irana i Sovjetskog Saveza to je u očima Irana dalo legitimitet
novoj ruskoj državi. Osim toga, Rusija je od 1989. do 1993. Iranu dostavila oružja u
vrijednosti od deset milijardi dolara za obnovu njegova vojnog arsenala. Iran je učvrstio
svoj položaj u regiji i uspostavom veza s drugim nemuslimanskim republikama bivšeg
Sovjetskog Saveza, poput Gruzije, Ukrajine i Armenije. Teheran je odbio pružiti potporu
Azerbejdžanu u ratu protiv Armenije, iako Azeri čine 20% iranskog stanovništva, a uz to
je Rusiji u UN-u pružio pomoć oko okončanja građanskog rata u Tadžikistanu.7 Ono
stoje bilo presudno i zajedničko Iranu i Srednjoazijskim Republikama, bilo je duboko
nepovjerenje prema fundamentalizmu afganistanskih Paštuna i pomoći što su je dobivali
od Pakistana i Saudijske Arabije. Tako je dobrano prije pojave talibana već postojao
savez između Irana, Rusije i Srednjoazijskih Republika o potpori nepaštunskim etničkim
skupinama u Afganistanu.
Nasuprot tome, Saudijska je Arabija činila vrlo rijetke bilateralne pokušaje u smjeru
poboljšanja odnosa s Rusijom i sa Srednjoazijskim Republikama. Trebale su joj gotovo
četiri godine za otvaranje veleposlanstava u srednjoazijskim zemljama. Umjesto da na
vrijeme uspostavi bilateralne odnose, u te je zemlje slala milijune Kor'ana, financirala
tamošnje muslimane na hadžu i njihovim mulama davala stipendije za studij u Saudijskoj
Arabiji, gdje su se zadajali vahabizmom. Time je samo uznemirivala srednjoazijske
vlastodršce. Za nekoliko godina uz-bekistanski, kazahstanski i kirgistanski predsjednici
nazvat će vahabi-zam najvećom političkom opasnošću po stabilnost svojih zemalja.8
Kako je utjecaj Saudijske Arabije u Afganistanu bio vrlo promjenljiv i krhak velike je
nade polagala u talibane. Prve dodire s njima uspostavila je za vrijeme lovačkih pohoda
svojih prinčeva. Direktor pakistanske organizacije JUI, mevlana Fazl-ur Rahman,
organizirao je u zimi 1994795. za prinčeve Saudijske Arabije i drugih zemalja Perzijskog
zaljeva prvi lov na droplje u pokrajini Kandahar. Arapske su lovačke družine doletjele u
Kandahar golemim transportnim zrakoplovima zajedno s desecima luksuznih terenskih
vozila, a nakon lova svojim su domaćinima, talibanima, darovali većinu tih vozila i
novac. Potom su uslijedili redoviti posjeti šefa saudijske tajne službe princa Turkija
Kandaharu. Nakon stoje u srpnju 1996. posjetio Islamabad i Kandahar, Saudijska je
Arabija talibanima poslala financijsku pomoć, vozila i gorivo za napad na Kabul. U to su
vrijeme dvije saudijske naftne kompanije, Delta i Ningarcho, pregovarale o izgradnji
naftovoda preko Afganistana pa se povećao pritisak domaćih poslovnih krugova na
saudijsku vladu da pruži pomoć talibanima kako bi što prije dospjeli na vlast.

Ali, najveću ulogu u poticanju saudijske kraljevske obitelji da pruži pomoć talibanima
odigrala je saudijska vahabitska ulema. Ulema je najvažnije savjetodavno tijelo
saudijskoga kralja, a ona čini Vijeće Skupštine starije uleme i još četiri državne
organizacije. Zdušno je i neprestano podupirala izvoz vahabizma u sve islamske zemlje, a
kraljevska je obitelj još uvijek vrlo podložna mišljenju uleme.9 Kralj Fahd morao je
sazvati sastanak 350 predstavnika uleme kako bi ih nagovorio da izdaju fatvu kojom bi se
dopustilo stacioniranje američkih snaga u Saudijskom Kraljevstvu u vrijeme rata s
Irakom 1990. godine.1 ° S ulemom je tijesno surađivala i saudijska tajna služba kao i
brojne državne islamske humanitarne organizacije koje su tijekom osamdesetih pomagale
afganistanskim mudžahedinima a nakon toga talibanima. Ulema je, također, u svojim
rukama držala golemu mrežu džamija i medresa u zemlji, u kojima je svakoga petka, za
vrijeme molitve, pridobivala potporu vjernika za talibane.1'
Prema saudijskom analitičaru Navafu Obaidu glavni igrači među ulemom, tj. glavni
pobornici saudijske pomoći talibanima, bili su šeik Abdul Aziz bin Baz, veliki muftija i
predsjednik Vijeća Starije uleme, i šeik Muhamed bin Džuber, ministar pravosuđa i jedan
od glavnih članova Vijeća uleme.'2 Talibani su za uzvrat očitovali poštovanje prema
kraljevskoj obitelji i ulemi i u Afganistanu uveli neke saudijske vahabitske prakse, poput
vjerske policije. U travnju 1997. vođa talibana mula Rabani sastao se u Rijadu s kraljem
Fahdom i svesrdno hvalio Saudijsku Arabiju. "Kako je Saudijska Arabija središte
muslimanskog svijeta, željeli bismo imati njezinu pomoć. Kralj Fahd izrazio je
zadovoljstvo dobrim mjerama što su ih poduzeli talibani i uvođenjem šerijata u našoj
zemlji", rekao je Rabani.13 Pet mjeseci kasnije tali-banski su se vođe sastale s kraljem
Fahdom i izjavile kako su im Sau-dijci obećali još veću pomoć. Mula Muhamed
Stanakzai izjavio je: "Kralj Fahd bio je krajnje ljubazan. Saudijci su nam obećali sve što
nam budu u mogućnosti dati".
Unatoč pomoći talibanima saudijska je vlada bila vrlo nesklona pritiskati talibane da
izruče Osamu bin Ladena, iako su SAD to od nje tražile. Saudijci su skresali diplomatske
veze s talibanima tek nakon stoje mula Omar u Kandaharu osobno uvrijedio princa
Turkija. Značajno je napomenuti daje na saudijske odluke utjecala osobna uvreda, a ne
ukupne promjene vanjske politike. Saudijska je Arabija, čini se, vrlo malo naučila iz
negativnog iskustva što ga je doživjela tijekom izvoza vahabizma.
Zbog saudijske potpore talibanima Iran je stekao uvjerenje da ih i SAD podupiru kako bi
ojačale svoju politiku okruživanja Irana neprijateljskim zemljama i njegova potpunog
izoliranja. Po mišljenju Te-herana novi cilj SAD-a bio je promicati izgradnju naftovoda i
plinovoda iz Srednje Azije koji bi zaobišli Iran. Nakon što su talibani zauzeli Kabul,
iranske su novine objavljivale dugogodišnja stajališta iranskih dužnosnika. List Jomhuri
islami napisao je sljedeće: "Talibansko osvajanje Kabula osmislio je Washington,
financirao Rijad, a logistički podupro Islamabad".

Međutim, kad je riječ o Teheranu stvarni razlaz oko Afganistana bio je unutarnje prirode.
Njegovo je vodstvo bilo podijeljeno na pobornike tvrde linije, koji su još uvijek
zagovarali potporu šiitima diljem svijeta, i umjerene, koji su željeli umanjiti potporu
Antitaliban-skom savezu i ublažiti sukob s talibanima. Iran je imao jednake probleme kao
i Pakistan, tj. razne skupine i lobije koji su u iranskoj politici prema Afganistanu nastojali
progurati osobne interese. Iranska vojska, Revolucionarna garda, tajne službe, šiitsko
svećenstvo i moćni bunvardi, tj. fondacije u rukama svećenstva koje drže velik dio
državne privrede i financiraju razne pothvate na području vanjske politike i to vlastitim,
nekontroliranim fondovima, predstavljali su samo neke od tih lobija.
Ministarstvo vanjskih poslova i zamjenik ministra vanjskih poslova za Afganistan
Alaedin Boroudžerdi morali su nekako održavati ravnotežu među svim tim skupinama i
lobijima. Boroudžerdi je bio nadležan za politiku prema Afganistanu više od deset godina
i bio je vrlo sposoban diplomat. Preživio je raniji iranski režim predsjednika Akbara Ali
Rafsandžanija i održao se na istom položaju u vrijeme predsjednika Hatamija ali je nakon
ubojstva iranskih diplomata u Mazaru bio prisiljen dati ostavku. Kad je riječ o
Afganistanu umio je biti i janje i vuk, ovisno o tome s kirnje razgovarao jer je morao
voditi računa i o tome da odnosi Irana s Pakistanom i Saudijskom Arabijom ne izmaknu
kontroli. Ali, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije princ Saud al-Fejsal prepustio
je saudijsku politiku prema Afganistanu mlađem bratu, princu Turkiju i saudijskoj tajnoj
službi.
Raspadom Afganistana povećala se nesigurnost za Iran jer su u zemlju počele stizati
velike količine droge i oružja. Postojala je opasnost da će se afganistanski
međunacionalni sukob pretočiti na područje Irana, a velik teret bilo je i uzdržavanje
milijuna afganistanskih izbjeglica prema kojima su obični Iranci osjećali velik
animozitet. Procjenjuje se da u Iranu ima tri milijuna ovisnika o heroinu, jednako kao i u
Pakistanu, iako Iran ima 60 milijuna stanovnika, tj. dvostruko više nego Iran.
Krijumčarenje goriva, prehrambenih namirnica i drugih proizvoda iz Irana u Afganistan
smanjenjilo je državne prihode i izazvalo povremene gospodarske probleme upravo u
trenutku kad se toj zemlji dogodio dramatičan pad državnih prihoda zbog pada cijene
nafte na svjetskom tržištu i kad je pokušavala obnoviti gospodarstvo.
Iran je još više zabrinjavala činjenica, da su talibani od 1996. tajno pomagali iranske
protuvladine organizacije i skupine. U Kandaharu su dali utočište stranci Ahl-i Sunnat wa
Jama'at, koja je okupljala iranske sunitske militante iz pokrajina Horasan i Sistan. Njihov
glasnogovornik, koji je zastupao iranske nacionalne manjine, Turkmene, Balučistance i
Afganistance, izjavljivao je da im je cilj svrgnuti šiitski režim u Iranu i dovesti na vlast
sunitski režim po uzoru na talibanski. Bila je to vrlo čudna težnja s obzirom na to da šiiti
čine 90% iranskog stanovništva, iako je navodno i to ojačalo potporu pripadnicima te
male skupine pobunjenika. Od talibana je dobila oružje i drugu pomoć, pa je Iran bio
uvjeren da im pomaže i Pakistan.

Pomoć iranske vojske Antitalibanskom savezu znatno se povećala nakon pada Kabula
1996. i ponovno nakon pada Mazara 1998. Međutim, Iran nije graničio s područjem pod
vlašću Antitalibanskog saveza pa je pomoć Masudovim snagama morao slati
zrakoplovima ili željeznicom, što je zahtijevalo odobrenje Turkmenije, Uzbekistana i Kir-
gistana. Godine 1998. iranska je tajna služba zrakoplovima dopremala oružje u
Masudovu bazu u Kuliabu, u Tadžikistanu, a Masud je često posjećivao Teheran.
Opasnost s kojom se suočavala doprema te pomoći izišla je na vidjelo u listopadu 1998.
kad su kirgistanske snage sigurnosti zaustavile jedan vlak i u njemu otkrile šesnaest
vagona sa 700 tona oružja i streljiva. Vlak je putovao na liniji od Irana do Tadži-kistana,
a oružje je bilo prijavljeno kao humanitarna pomoć.
Pomoć Irana Sjevernom savezu razljutila je talibane. U lipnju 1997. zatvorili su iransko
veleposlanstvo u Kabulu i optužili Iran da ugrožava mir i stabilnost u Afganistanu.18 To
su izrijekom rekli u jednoj izjavi iz rujna 1997., nakon neuspjelog pokušaja osvajanja
Mazara, koja glasi: "Iranski zrakoplovi grubim kršenjem međunarodno prihvaćenih
normi povrjeđuju zračni prostor naše zemlje dostavom opskrbe u zračne luke koje drži
protivnička snaga. Ozbiljne posljedice tog upletanja snosit će Iran, kao neprijatelj islama.
Afganistan može na svom teritoriju dati utočište protivnicima iranske vlade i tako
prouzročiti probleme Iranu".
Međutim, zbog ubojstva iranskih diplomata u Mazaru 1998. Iran je gotovo bio prisiljen
zaratiti s talibanima. Iranski je narod uvelike podupirao nakanu svoje vlade da okupira
zapadni Afganistan, što su pobornici tvrde linije u Teheranu dobrano koristili jer su
željeli destabilizirati predsjednika Hatamija. Čak je i suzdržani ministar vanjskih poslova
Kamal Harazi bio prisiljen rabiti krajnje oštre riječi. Dana 14.kolovoza 1998. izjavio je:
"Talibani su Paštuni i ne mogu s političke pozornice ukloniti sve druge etničke skupine, a
da ne izazovu otpor. U tim okolnostima u toj zemlji neće biti mira. Upozoravam talibane
i sve one koji ih podupiru da nećemo tolerirati nestabilnost i urotu na svojim granicama.
Suglasili smo se s Pakistanom da se afganistanski problem neće riješiti ratom. Upravo se
to dogodilo i mi to ne možemo prihvatiti".20
Iran je iz više razloga osjećao da gaje Pakistan prevario. Godine 1996., u trenutku kad je
predsjednik Burhanudin Rabani na savjet Irana pokušavao proširiti vladu i u nju uključiti
Paštune i druge skupine, talibani su osvojili Kabul. Iran je bio uvjeren daje Pakistan
sabotirao taj Rabanijev pokušaj. U lipnju 1997. pakistanski premijer Navaz Šarif posjetio
je Teheran. On i iranski predsjednik Hatami pozvali su na obustavu vatre u Afganistanu i
izjavili da se afganistanski problem ne može riješiti vojnim putem. Ali, Iran je smatrao da
Pakistan nema namjeru poštivati taj sporazum. Iranski list Jomhuri islami napisao je
sljedeće: "Pakistan je izigrao svo naše povjerenje i destabilizirao svoj položaj u očima
iranskog naroda. Ne možemo prihvatiti da Pakistan dovede u pitanje našu nacionalnu
sigurnost".

Potom je Pakistan, u ljeto 1998., nagovorio Iran da sudjeluje u zajedničkoj diplomatskoj

mirovnoj misiji. Po prvi su put, 4. srpnja 1998., iranski i pakistanski diplomati Srednje
razine zajedno otputovali u Mazar i Kandahar na razgovore sa zaraćenim stranama. Samo
nekoliko tjedana nakon toga talibani su napali Mazar i pobili iranske diplomate i time
minirali mirovnu inicijativu. Iranci su bili uvjereni da su ih Pakistanci nasamarili i da su
samo glumili mirovnu inicijativu upravo u trenutku kad je ISI pripremao talibane za
napad na Mazar. Štoviše, Iran je tvrdio daje Pakistan obećao sigurnost njegovih
diplomata u Mazani. Nakon ubojstava u Mazani Iran se razbjesnio i za taj zločin optužio
talibane i Pakistan. Iranski su dužnosnici izjavili daje mula Dost Muhamed, koji je
navodno predvodio talibansko zauzimanje iranskog konzulata, iranske diplomate najprije
odveo u podrum konzulata odakle je razgovarao s Kandaharom, a nakon toga ih
ustrijelio.

Talibani su odgovorili da ubijeni Iranci nisu bili diplomati nego agenti tajne službe
zaduženi za dostavu oružja Antitalibanskom savezu, što se činilo točnim. U svakom
slučaju izbile su diplomatske razmirice i nestalo je povjerenja između Irana i
Pakistana.23 Iran je bio bijesan i zbog toga što su talibani svojim akcijama ugrozili
njegovo približavanje s SAD-om. Nešto prije toga, u lipnju 1998., američka ministrica
vanjskih poslova Madeleine Albright istaknula je presudnu ulogu Irana u toj regiji zbog
čega je "pitanje odnosa između SAD-a i Irana tema od velikog interesa i važnosti za
mene kao ministricu vanjskih poslova".
Iran je to shvatio kao da ga SAD po prvi put uzimaju ozbiljno. Iranski ministar vanjskih
poslova Kamal Harazi rekao mi je da američko iranska suradnja po pitanju Afganistana
"zasigurno može predstavljati primjer i pokazuje da SAD bolje razumiju stvarnost u ovoj
regiji i ulogu koju Iran može odigrati u promicanju mira i sigurnosti", i dodao: "Već im
(SAD-u) dugo pokušavamo reći da je Iran ključni igrač u regiji".2 5 Iran i SAD zbližili su
se i zbog promijenjenog gledišta Wash-ingtona na talibane. Obje su te zemlje imale ista
gledišta i obje su kritizirale talibansku politiku prema drogi i prema ženama, prema
utočištu što su ga davali teroristima i prema opasnosti od talibanskog islamističkog
fundamentalizma za cijelu regiju. Ironično za SAD, opasnost više nije predstavljao šiitski
fundamentalizam nego talibanski, tj. sunitski.
Talibani su predstavljali sve veću neugodnost i za Saudijsku Arabiju što je Teheran
približilo Rijadu. Činjenica da su talibani dali utočište Bin Ladenu iznijela je na vidjelo
njihov ekstremizam i predstavljala opasnost po stabilnost Saudijske Arabije. Značajno je
napomenuti da približavanju između Irana i Saudijske Arabije nije naškodila ni iranska
prijetnja iz 1998. da će napasti Afganistan. U svibnju 1999. iranski predsjednik Hatami
posjetio je Saudijsku Arabiju stoje bila prva posjeta jednog iranskog šefa države nakon
gotovo trideset godina.
Talibani su predstavljali opasnost za sigurnost Saudijske Arabije napose zbog njihove
potpore saudijskim disidentima. Saudijci su u prošlosti tolerirali talibanski
fundamentalizam, a da nisu razmišljali o mogućim kompromisima na području države,
politike i podjele vlasti u Afganistanu, ali više sebi nisu mogli priuštiti takvo ravnodušno
stajalište. Kako se velik dio saudijske vanjske politike temelji na osobnim vezama i
namještenjima, a ne na državnim institucijama, bilo je teško vidjeti mogući razvoj
politike prema Afganistanu koji bi bio više usmjeren prema nacionalnim interesima
Saudijske Arabije i prema stabilnosti u regiji, a ne prema vahabizmu.
Ako je predsjednik Hatami namjeravao ustrajati na unutarnjoj reformi Iran je sve više
želio i trebao mir u Afganistanu, kako bi se okončao odljev sredstava za potrebe
Antitalibanskog saveza, obustavila trgovina drogom i oružjem i prenošenje vjerskih
nemira iz Pakistana i unaprijedilo približavanje s SAD-om. Ironično je daje talibanski
ekstremizam pridonio zbližavanju Irana i Saudijske Arabije i istodobno oslabio odnose
Pakistana s objema tim zemljama. Najveći gubitnik iranskog povratka na političku
pozornicu bio je Pakistan. Međutim, za okončanje izolacije, što su je nametnule zapadne
zemlje, Iran se morao pokazati kao odgovoran i stabilizirajući član međunarodne
zajednice. Njegov doprinos uspostavi mira u Afganistanu mogao je biti i njegov prvi i
najveći ispit.
Šesnaesto poglavlje
ZAKLJUČAK - BUDUĆNOST AFGANISTANA
Bivši glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali izjavio je 1995. godine daje Afganistan
postao "ratna zemlja siroče - kakve Zapad, čija je pozornost selektivna i nestalna, ignorira
u korist Jugoslavije".' Svijet je okrenuo leđa Afganistanu i dopustio da građanski rat i
etničke podjele unište tu državu. Afganistan više ne postoji kao država sposobna za
opstanak, a kad država zakaže onda je civilno društvo uništeno. Cijeli naraštaji djece
odrastaju bez korijena, bez identiteta i s ratom kao jedinim načinom života. I odrasli su
žrtve trauma i okrutnosti i poznaju samo rat i moć lokalnih ratnih zapovjednika.
Posrednik UN-a Lahdar Brahimi izjavio je: "Radi se o propaloj državi koja sliči
inficiranoj rani. Ne znaš ni s koje strane bije počeo čistiti".
Čitavo afganistansko stanovništvo moralo je bježati, ne jedanput nego mnogo puta. Kabul
je tako razrušen daje postao Drezden s kraja dvadesetoga stoljeća. Središta na azijskom
Putu svile sada su područja ruševina. Nema ni privida infrastrukture potrebne za život,
čak ni na najnižem stupnju siromaštva. Godine 1998. Međunarodni odbor Crvenog križa
izvjestio je da u Afganistanu već ima 98.000 udovica, tj. obitelji bez oca, 63.000 obitelji
čiji su očevi invalidi, a samo te godine od ratnog ranjavanja liječeno je 45.000 ljudi. O
broju poginulih nema ni približne procjene. Jedine tvornice koje rade su one što
proizvode proteze, štake i invalidska kolica a financiraju ih humanitarne organizacije.

U Afganistanu postoje brojne podjele - na temelju nacionalnosti, vjere, grada i sela,

obrazovanih i neobrazovanih, naoružanih i razoružanih. Gospodarstvo je crna rupa koja
ilegalnom trgovinom i krijumčarenjem droge i oružja guta susjedne države i tako ih
polako uništava. Švedski humanitarni djelatnik Anders Fange izjavio je: "Trebat će
najmanje deset do petnaest godina da se uspostavi učinkovita središnja vlast koja će biti
sposobna pružiti minimum uprave potrebne za razvoj zemlje. A i to je, po mom
mišljenju, prilično optimistično".
Složeni odnosi moći i vlasti što su se stoljećima gradili u potpunosti su porušeni. Nijedna
skupina niti ijedan vođa nemaju legitimitet ponovno ujediniti zemlju. Umjesto
nacionalnog ili plemenskog identiteta na prvo je mjesto izbio regionalni identitet.
Afganistanci više sebe ne nazivaju Afganistancima, ni Paštunima ili Tadžicima, nego
Kandaharcima, Pandžšircima, Heraćanima, Kabulcima ili Džouzdžan-cima. Dogodile su
se i vertikalne i horizontalne podjele, čak i unutar etničkih skupina, tj. podjele na
pojedine doline ili gradove. Gubitkom zajedničkoga plemenskog prostora i prostora za
ispašu, zbog rata i izbjeglištva, uništena je plemenska struktura paštunskog naroda. Ne-
paštunski narodi poistovjećuju svoj opstanak s pojedinim lokalnim ratnim
zapovjednicima i s dolinom u kojoj su rođeni.
Plemenska hijerarhija, stoje nekad posredovala u sukobima, ili je pobijena ili je u
izbjeglištvu. Stara obrazovana vladajuća elita pobjegla je nakon sovjetske invazije, a
nova, koja bi mogla dogovoriti mir, nije se još pojavila. Nema političkog sloja koji bi se
mogao sporazumjeti i dogovoriti. Postoje mnogobrojne vođe koji zastupaju pojedine
dijelove naroda, ali nema jednoga zajedničkog vođe. U tom scenariju, kad se ratu ne vidi
kraja, najvažnije je pitanje hoće li se Afganistan raspasti i odaslati valove etničkih podjela
i nestabilnosti diljem regije.
Velik dio krivnje za tako dugotrajan rat pada na vanjske sile koje i dalje podupiru svoje
štićenike u rastućoj spirali intervencija i nasilja. Bivši Sovjetski Savez pokrenuo je taj
proces svojom okrutnom invazijom na Afganistan ali je pretrpio goleme štete. Alexander
Lebed, bojnik sovjetske vojske u Afganistanu a sada predsjednički kandidat, izjavljuje:
"Donijeli smo Afganistan sa sobom - u našim dušama, u našim srcima, u našim
uspomenama, u našim običajima i navikama, u svemu i na svim razinama" i dodao: "Ta
loša politička avantura, taj pokušaj izvoza još nedokazane revolucije, označio je početak
kraja".
Afganistanski su mudžahedini pridonijeli padu Sovjetskog Saveza, sovjetskog carstva pa
čak i komunizma kao takvog. Iako Afganistanci sve to pripisuju vlastitim zaslugama,
Zapad je okrenuo ploču i gotovo nije ni priznao doprinos Afganistana okončanju
Hladnoga rata. Povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana označilo je kraj Gorbačo-
vljevu eksperimentu perestrojke i glasnosti, tj. ideji da se sovjetski sustav može
promijeniti iznutra. To je lekcija za današnje mešetare -oni što se miješaju u Afganistan
mogu i sami doživjeti raspad - ne zbog snage Afganistana i njegova naroda nego zbog
sila što su u njihovim vlastitim zemljama puštene s lanca.
Okrećući tako rano leđa Afganistanu, SAD su se za samo nekoliko godina suočile s
pogibijom svojih diplomata, rušenjem veleposlanstava, bombama u New Yorku i jeftinim
heroinom na svojim ulicama jer je Afganistan postao utočištem međunarodnog terorizma
i drogeraške mafije. Afganistanci su danas duboko ogorčeni što su ih napustile Sjedinjene
Američke Države na čijoj su se strani oni borili u Hladnome ratu. Osamdesetih su godina
SAD bile spremne "boriti se do posljednjeg Afganistanca" kako bi zadale udarac
Sovjetskom Savezu, ali kad su Sovjeti otišli nisu bile spremne pružiti pomoć uspostavi
mira i nahraniti gladni narod. Regionalne su sile iskoristile politički vakuum nastao
povlačenjem SAD-a, vidjele mogućnost za jačanje vlastitog utjecaja i uskočile u ring.

Danas SAD svojom politikom isticanja pojedinih pitanja i stvaranja cijele politike oko tih
pitanja, bilo da se radi o naftovodima, odnosu prema ženama ili terorizmu, samo
pokazuju da su vrlo malo naučile. Neuspjeli projekt Unocala trebao je biti lekcija za
mnoge američke političare ali o tome, čini se, nema nikakvih znakova jer američki
diplomati jure po Srednjoj Aziji pokušavajući nagovoriti naftne kompanije i vlade da
pristanu na izgradnju glavnog naftovoda od Bakua do Cevhana. Ali, postoje izgledi da se
i to odgodi na neodređeno vrijeme. Početak radova predviđen za 2000. godinu postupno
je odgađan za 2003. a nedavno i za 2005.god.
Iz Unocalova projekta moglo se naučiti nekoliko lekcija. Nemoguće je izgraditi bilo
kakav veliki naftovod ili plinovod iz Srednje Azije bez znatno veće odlučnosti SAD-a i
međunarodne zajednice za rješavanje sukoba u toj regiji - u Afganistanu, Tadžikistanu,
Nagor-no-Karabahu, Čečeniji i pitanja Kurda. Taje regija bačva baruta neriješenih
sukoba. Jednako je nemoguće izgraditi sigurne naftovode i plinovode bez izvjesnog
stupnja strateškog konsenzusa svih zemalja u regiji. Nemoguće je zauvijek iz tamošnjih
događanja isključivati Iran i Rusiju. Te će se zemlje opirati i sabotirati sve projekte u
kojima ne budu sudjelovale. Naftovode i plinovode nemoguće je graditi dok nacionalni
sukobi razdiru države. Nacionalna pripadnost je imperativni zov modernoga doba.
Pokušaj rješavanja etničkih problema i opstanka država iziskuje uporno i stalno
diplomatsko zalaganje, a ne podmićivanje kako bi se umirilo lokalne ratne zapovjednike.
Naftne kompanije ne mogu graditi naftovode i plinovode na područjima podložnima
građanskim ratovima, brzim političkim promjenama i događajima, nestabilnošću,
islamskom fundamentalizmu, drogi i oružju. Stara velika igra vodila se oko zamišljenih
opasnosti u kojima sila nije nikada izravno primijenjena. Rusija i Velika Britanija crtale
su granice i potpisivale sporazume i tako stvorile Afganistan kao tampon zonu između
svojih područja. Cilj nove velike igre mora biti stabilnost i mir u toj regiji a ne jačanje
zategnutosti i neprijateljstava. SAD su jedina svjetska sila sposobna utjecati na sve
susjedne zemlje da se prestanu upletati u Afganistan. Moraju to činiti puno odlučnije
nego do sada.

Pakistan je, oslabljen okončanjem strateškog partnerstva s SAD--om nakon Hladnoga

rata i pogođen dubokom ekonomskom krizom, ipak bio odlučan proširiti svoju zonu
utjecaja tako da imenuje novu vladu u Kabulu. Kako je suočen s neprijateljski
naklonjenom Indijom, koja je od njega sedam puta veća, sve od 1947. kada je osnovan
kao država, opsjednut je problemom sigurnosti koji, stoje prirodno, oblikuje njegovu
unutarnju i vanjsku politiku. Ali, njegova vojno-birokratska-intelektualna elita, stoje
određivala sudbinu Pakistana još od pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, nikada nije
dopustila funkcioniranje civilnog društva. Samo je ona imala pravo određivati što
predstavlja opasnost po pakistansku nacionalnu sigurnost i načine rješavanja tih
opasnosti, a ne izabrana vlada, parlament, organizacije civilnog društva pa čak ni zdrav
razum.
Od 1988. smijenjene su četiri legalno izabrane vlade. Deset je vlada došlo i otišlo, a
stabilnost države još je uvijek jednako dalek san.7 Bez obzira na tako duboku krizu
identiteta i političkog legitimiteta, na ekonomske promašaje i polarizaciju društva,
pakistanska se elita upustila u najgori imperijalni pothvat što gaje u drugoj polovici
dvadesetoga stoljeća poduzela neka zemlja Trećega svijeta. Pakistan se sada bori na dvije
fronte, u Kašmiru i u Afganistanu, i premda se posljedice tih ratova - islamski
fundamentalizam, droga, oružje i propast društva - već vrlo agresivno prelijevaju u sam
Pakistan, u toj se zemlji ne događa nikakvo procjenjivanje ni osmišljavanje vlastite
politike. Pakistan je danas zreo za islamsku revoluciju talibanskog tipa koja će gotovo
sigurno ugroziti stabilnost na Srednjem istoku i u Srednjoj i Južnoj Aziji.
Ono što pakistanski političari nisu uspjeli shvatiti jest činjenica da će svaka stabilna vlada
u Kabulu morati biti ovisna o Pakistanu u pogledu obnove zemlje, nabavke prehrambenih
namirnica i goriva i izlaza u svijet. Od toga bi imalo koristi pakistansko gospodarstvo jer
bi osiguravalo radnu snagu, stručnjake i materijal za obnovu Afganistana. Izbjeglice iz
Afganistana vratile bi se kućama čime bi se smanjio financijski teret države a Pakistan bi
mogao početi preuzimati kontrolu nad svojim uništenim institucijama i granicama.

Dok je Pakistan u Afganistanu igrao ulogu predvodnika, upletanje Irana u biti je uvijek
bilo obrambenog karaktera s ograničenim utjecajem i nastojanjem da spriječi potpunu
pobjedu talibana. Ali, Iran je uvelike pridonio podjeli Afganistana tako što je igrao na
kartu šiiti-zma i perzijskog jezika i stoje pothranjivao podjele upravo među onim
etničkim skupinama koje je pomagao. Podjele među Hazarima i Uzbe-cima, dvjema
etničkim skupinama kojima je najviše pomagao dovoljno pokazuju u kojoj je mjeri
iranska politika "podijeli pa vladaj" uništila Antitalibanski savez. Iranska je politika bila
odraz snažne borbe za vlast unutar iranske elite, koja se tijekom posljednje dvije godine
još više pojačala.
Također, potpuni gubitak povjerenja i međusobnog razumijevanja između Irana i
Pakistana nanio je udarac mirovnom procesu i pokazao se ubitačnim za Afganistan. Te
dvije države nemaju nikakva zajedničkog stajališta glede rješavanja afganistanskoga
građanskog rata i, što je još zlokobnije, svaka od njih financira ratove između šiita i
sunita u onoj drugoj zemlji i u Afganistanu, što povećava izglede za veliku međuvjersku
eksploziju u cijeloj regiji. S pojavom talibana po prvi je put u povijesti Afganistana
međuvjersko i međuetničko čišćenje pokazalo svoje ružno lice.
Države Srednje Azije pojavile su se kao novi igrači ali su vrlo brzo stale u zaštitu vlastitih
nacionalnih interesa. Ne odgovara im prevlast Paštuna u Afganistanu i mrze onu vrstu
islama koju zastupaju talibani. Sve dok pripadnici njihove nacionalnosti koji žive u
Afganistanu ne budu sudjelovali u nekom obliku podjele vlasti u Kabulu, te zemlje neće
prestati podupirati njihov otpor talibanima. To ugrožava pakistanske planove za izgradnju
naftovoda, plinovoda i komunikacija od Srednje Azije preko Afganistana. Ako talibani
osvoje cijelu zemlju, države Srednje Azije morat će prihvatiti tu stvarnost ali se neće
moći očekivati da svoju energiju s povjerenjem izvoze preko Afganistana pod vlašću
talibana i preko Pakistana.
Čini se daje Saudijska Arabija nesposobna osmisliti razumnu vanjsku politiku koja bi
služila njezinim nacionalnim interesima a ne samo išla na ruku domaćemu vahabitskom
lobiju. Saudijci su se udaljili od talibana tek kad je mula Omar uvrijedio kraljevsku
obitelj osobno. Saudijski se izvoz vahabizma vratio kao bumerang i sve više narušava
vlast kraljevske obitelji. Saudijski narod ne ostaje gluh na kritike Osame bin Ladena o
korupciji i lošoj vladavini saudijskog režima. I, ako ne dođe do mira u Afganistanu, u
bazama u Afganistanu postoje deseci novih Bin Ladena koji su spremni i čekaju zauzeti
njegovo mjesto.

Muslimane diljem svijeta saudijska potpora talibanima dovodi u vrlo neugodan položaj
zbog iznimno negativne i destruktivne taliban-ske interpretacije islama. Ljudi na Zapadu
sve više izjednačuju islam s talibanima i s terorizmom tipa Bin Ladena. Mnogi zapadni
promatrači ne izdvajaju talibane nego islam u cjelosti osuđuju kao netolerantan i
protumoderan. Poput mnogih današnjih islamskih fundamentalističkih skupina, talibani
oduzimaju islamu svako naslijeđe osim teologije. Ignoriraju islamsku filozofiju, znanost,
umjetnost, estetiku i misticizam. Tako se zaboravlja raznoliko bogatstvo islama i osnovna
poruka Kur'ana - izgradnja civilnog društva u kojemu vlada pravda i jednakost i u kojemu
su vladari odgovorni za svoje građane.
Vrijednost rane muslimansko-arapske civilizacije bila je u njezinoj multikulturalnoj,
multireligijskoj i multietničkoj raznolikosti. Brojne i zapanjujuće neuspjele države u
današnjemu muslimanskom svijetu rezultat su napuštanja toga izvornoga puta, cilja i
nadahnuća bilo zbog okrutne diktature ili uskog tumačenja teologije. Povijest muslimana
čini krug osvajanja, obnove i poraza. Povjesničar Ferdinand Braudel napisao je to ovako:
"Možda je islam imao sudbinu privući i iskoristiti primitivne narode koji okružuju i
presijecaju njegovo područje, a potom pasti kao plijen vlastite okrutne moći. U konačnici
se uspostavlja red i zaliječuju rane. Uspješna primitivna ratnika pripitomljuje svemoćni
urbani život islama".
Slijedeći tu muslimansku tradiciju, mogu li i talibani promijeniti i ublažiti svoju politiku i
uključiti bogatu etničku i kulturološku raznolikost Afganistana kako bi postali legitimni
vladari zemlje? Dok su u današnjem obliku to se od njih baš ne može očekivati. Talibani
su se u biti našli između plemenskog društva, koje pokušavaju ignorirati, i potrebe
uspostave državne strukture koju odbijaju uspostaviti. Za rascjepkanost paštunskih
plemena već plaćaju danak jer ne uspijevaju udovoljiti zahtjevima za podjelom vlasti ni
na lokalnoj razini, a ne-paštune ignoriraju. To se u prošlosti nije nikada dogodilo.
Afganistan-ski pisac Ašraf Gani napisao je: "Unatoč prividnoj dominaciji Paštuna, proces
stvarnog stvaranja države zahtijevao je sudjelovanje elite svake etničke skupine i
istaknutu ulogu nepaštuna i u državnoj upravi i u vojsci".9 Talibani se opiru ukupnoj
afganistanskoj povijesti jer je uopće ne poznaju.

Talibani istodobno odbijaju utvrditi kakvu će državu uspostaviti pod svojom vlašću
velikim dijelom jer nemaju pojma što žele. Zbog nedostatka središnje vlasti, državnih
organizacija, procesa uprave i kontrole i mehanizama koji bi održavali izvjesnu razinu
sudjelovanja šire javnosti (Laje Džirga ili islamska sura ili parlament) mnogim je
Afganistancima nemoguće prihvatiti talibane, a svijetu nemoguće priznati njihovu vlast.
Ne može biti učinkovite vlade ako nema zajedničke prihvatljive definicije o tome kakva
je država potrebna da bi zaliječila ratne rane. Ali, kandaharska skupina oko mule Omara
ne podnosi nikoga izvan svoga kruga i nikakve savjete. Podjele unutar tali-bana množe se
velikom brzinom i nije isključeno da bi umjereniji talibani mogli provesti udar i srušiti
mulu Omara i kandaharsku ulemu.
Nijedan lokalni zapovjednik ni frakcija nisu se nikad osjetili odgovornima za civilno
pučanstvo, ali su talibani nesposobni provesti i minimum razvojnih pothvata jer vjeruju
da će se islam za svakoga pobrinut. Temeljno pitanje za UN i nevladine organizacije jest
sljedeće: produžuje li humanitarna pomoć građanski rat jer strana humanitarna pomoć
drži ljude na životu a lokalne zapovjednike oslobađa odgovornosti za narod i dopušta im
da sva sredstva usmjeravaju u ratne svrhe? Taje dvojba danas uobičajena u UN-u i
drugim humanitarnim organizacijama glede neučinkovitih država, poput Sudana i
Somalije, a u budućnosti će predstavljati najveći problem za međunarodne humanitarne
organizacije.
Čini se da se jedina učinkovita afganistanska nevladina organizacija temelji na
organiziranom krijumčarenju i trgovini drogom. Zato je i ono malo obnove što su je
talibani do sada poduzeli u potpunosti povezano s poboljšanjem krijumčarske trgovine i
trgovine drogom. Popravili su neke ceste, postavili nekoliko benzinskih postaja i pozvali
američke kompanije da uspostave mobilnu telefonsku mrežu za poboljšanje i ubrzanje
trgovine drogom i druge nezakonite trgovine. Od tih talibanskih ulaganja korist ima samo
prijevoznička i drogeraška mafija. Nijedan lokalni zapovjednik ne gradi škole, bolnice,
vodovode ili bilo što u svezi s unapređenjem života obična čovjeka.

Talibani se, onakvi kakvi su danas, ne mogu nadati da će vladati u Afganistanu i da će ih

međunarodna zajednica priznati. Čak i ako osvoje sjever zemlje to neće donijeti
stabilnost nego daljnji gerilski otpor nepaštunskih naroda, ali ovoga puta iz baza u
zemljama Srednje Azije i u Iranu, što će još više destabilizirati cijelu regiju. Međutim,
jedina alternativa talibanima u Paštunskom pojasu Afganistana jest još veći nered i
rasulo. "Većina Afganistanaca južno od Kabula najvjerojatnije bi se složila da se talibani,
iako više nisu tako popularni kao u početku, više brinu o ljudima, o njihovoj sigurnosti i
dobrobiti nego njihovi prethodnici te da je jedina alternativa potpuna anarhija".1 °
Nemoguće je poželjeti da oni nestanu pa da se to i dogodi, ali puno je vjerojatnije da će
talibani osnovati frakcije s različitim suparničkim snagama u Kabulu, Kandaharu i možda
u Heratu.

Antitalibanski savez ne može osvojiti južno paštunsko područje ni tamo vladati. Do sada
se pokazalo da Masud nije sposoban privući dovoljan broj onih Paštuna koji odbacuju
talibane i koji bi njemu dali neki legitimitet za uspostavu vlasti. Jedina mogućnost
opstanka protivničkih snaga ovisi o pridobivanju nekih dijelova paštunskih naroda što će
nedvojbeno produljiti rat, ali i oslabiti talibane i objema stranama pružiti mogućnost za
pregovore. Osim toga, Antitalibanski savez nije uspio uspostaviti ni minimum državnih
struktura ni zajedničko vodstvo koje bi se barem sastojalo od svih nepaštunskih naroda.
Zbog međusobnih razmirica, podjela i borbe za vlast izgubili su ugled u očima mnogih
Afganistanaca, koji možda mrze talibane ali zacijelo nemaju nimalo povjerenja ni u
Antitalibanski savez.
Strah od daljnjih podjela posvuda je prisutan a crta je povučena još 1996. Planinskim
lancem Hindukuš Afganistan je podijeljen na paš-tunski jug pod talibanima i nepaštunski
sjever, a obje se strane bore za Kabul. Uz strahotne pokolje, vjerske pogrome i etnička
čišćenja na tako velikom broju područja, postoje vrlo veliki izgledi za podijelu te zemlje.
Nasreću, među ratnim zapovjednicima nema nijednog poput Slobodana Miloševića ili
Sadama Huseina, koji bi bili spremni braniti svoju moć i područje po cijenu podjele
zemlje. Unatoč upletanju susjednih zemalja, nijednoj ne odgovara podjela Afganistana jer
bi se time otvorila pandorina kutija etničkih podijela koje bi se brzo prenijele izvan
granica Afganistana, stvorile goleme kolone izbjeglica i još više povećale kulturu droge,
oružja i islamskog fundalizma u tim ionako krhkim zemljama. Formalna podjela
Afganistana još je uvijek moguća, ali je za sada nitko od igrača ne želi. To je jedina
pozitivna nada za budućnost mirovnog procesa.
Mirotvorni napori UN-a za sada nisu polučili nikakvih rezultata, ali ne zbog slabih
nastojanja. Razlog je jednostavno u tome da nema izgleda za smirivanje građanskoga rata
sve dok vanjske sile opskrbljuju ratne zapovjednike novcem i oružjem. Moguće rješenje
možda je neki proces koji bi počeo izvan Afganistana. Najprije bi sve zemlje u regiji
morale prihvatiti embargo na uvoz oružja u Afganistan, iskreno ga provoditi i dopustiti
UN-u kontrolu njegove provedbe. Zemlje u regiji morale bi prihvatiti ograničenje svojeg
utjecaja u Afganistanu umjesto da svoje štićenike i dalje podupiru u nastojanju da osvoje
cijelu zemlju. Od presudne važnosti bio bi dijalog između Irana i Pakistana s tim da
Pakistan pristane smanjiti svoj utjecaj u paštunskom pojasu, a Iran u zapadnom i
središnjem Afganistanu, uz jamstva šiitskoj manjini.

Ukratko, svaka bi zemlja morala shvatiti ne samo potrebe vlastite nacionalne sigurnosti
nego i potrebe nacionalne sigurnosti susjednih zemalja. Utjecaj drugih zemalja u
Afganistanu sada je nemoguće iskorijeniti, ali ga je moguće i potrebno međusobnim
sporazumima obuzdati i ograničiti do prihvatljive razine. Nijedna susjedna zemlja ne
smije ugrožavati poznate sigurnosne interese susjednih zemalja. Pregovori za postizanje
takvih sporazuma bili bi krajnje delikatni jer ne bi uključivali samo političare nego i
dužnosnike vojski i tajnih službi svih zemalja. UN i međunarodna zajednica morali bi
zajamčiti da ti sporazumi neće podijeliti Afganistan u budućnosti, niti ometati proces
upostave vlasti u Afganistanu.
Stanje u Afganistanu ne može se više riješiti uspostavom takozvane "vlade širokog
spektra". Nemoguće je očekivati da će mula Omar i Masud sjesti za pregovarački stol i
zajednički vladati zemljom. Potrebno je postići obustavu vatre, uspostaviti neku slabu
središnju vladu za početno razdoblje, demilitarizaciju Kabula i izvjestan stupanj
autonomije za područja koja drže zaraćene frakcije. Sve bi frakcije trebale pristati na
dugoročno osnivanje jače središnje vlasti i, istodobno, kratkoročno zadržati svoju
autonomiju. Na taj bi način zadržale svoje neovisne vojne jedinice i ujedno doprinijele
uspostavi središnjih policijskih snaga u Kabulu.

Frakcije bi trebale, neovisno jedna o drugoj, dobivati vanjsku pomoć za obnovu zemlje,
ali i surađivati preko središnje vlade na obnovi uništene infrastrukture. To bi pridonijelo
izgradnji međusobnog povjerenja i razumijevanja. Potom bi se sve frakcije morale složiti
oko pokretanja nekog procesa uspostave legitimne vlasti, čiji bi se sudionici ili birali na
općim izborima ili bi ih birala predstavnička tijela pojedinih regija što bi, u konačnici,
dovelo do uspostave neke središnje džirge ili Sure u Kabulu.

Ne smiju se potcijeniti poteškoće oko postizanja tih sporazuma s obzirom na činjenicu da

zaraćene strane za sada nisu uopće spremne na pregovore. Možda bi ih se na to moglo
privoljeti nekim opsežnim planom obnove koji bi napravile i financirale zemlje
donatorice, Svjetska banka ili velike privatne dobrotvorne ustanove, pod uvjetom da se
pomoć dodijeli tek nakon postizanja minimalnog sporazuma. Bilo bi to u biti
podmićivanje ratnih zapovjednika ali i poticaj afgani-stanskom narodu da na njih napravi
pritisak kako bi postigli sporazum. Svaki ozbiljan mirovni proces u Afganistanu iziskuje
znatno ozbiljnije predanje međunarodne zajednice od dosadašnjega.
Mir u Afganistanu donio bi velike koristi cijeloj regiji. Pakistan bi imao ekonomske
koristi od obnove te zemlje i mogao bi početi rješavati probleme u svojoj zemlji
prouzročene afganistanskim ratom -porast trgovine oružjem i drogom, terorizma, vjerskih
podijela i sive ekonomije. Okončala bi se diplomatska izolacija Pakistana u toj regiji i ta
bi se zemlja ponovno mogla integrirati u komunikacijsku mrežu Srednje Azije i ponuditi
svoje uistinu najkraće putove za izlaz na more. Iran bi povratio svoj položaj u svjetskoj
zajednici i ulogu velike trgovačke zemlje u samom središtu južne Azije, Srednje Azije i
Srednjeg istoka. Turska bi imala poslovne i druge veze s turkijskim narodima u
Afganistanu s kojima je povijesno povezana.

Kina bi se osjećala sigurnijom i mogla bi provesti učinkovitiji program ekonomskog

razvoja u siromašnoj muslimanskoj pokrajini Qing Zang. Rusija bi mogla izgraditi bolji
odnos sa zemljama Srednje i Južne Azije, temeljen na ekonomskoj stvarnosti, a ne na
lažnim hegemoni-stičkim ambicijama i konačno se osloboditi svoga mučnog iskustva u
Afganistanu. Naftovodi i plinovodi preko Afganistana povezali bi tu zemlju sa cijelom
regijom i ubrzali vanjsku pomoć za njezinu obnovu. Sjedinjene Američke Države mogle
bi osmisliti realniju politiku prema Srednjoj Aziji, steći pristup zalihama energije na tom
području i to u sigurnim uvjetima i riješiti opasnost od terorizma.
Ali, ako se rat u Afganistanu i dalje bude ignorirao, možemo se nadati samo najgoremu.
Pakistan će se suočiti s islamskom revolucijom talibanskog tipa koja će tu zemlju i cijelu
regiju još više destabilizirati. Iran će ostati na rubu svjetske zajednice a istočne će mu
granice i dalje biti ugrožene. Zemlje Srednje Azije neće moći izvoziti energiju i minerale
najkraćim mogućim putovima, gospodarstva će im se urušiti pa će se i one suočiti s
porastom islamskog fundamentalizma i nestabilnošću. Rusija će i dalje težiti hegemoniji
u Srednjoj Aziji, a i njezino će se društvo i gospodarstvo urušavati. Ulozi su uistinu
golemi.

Dodatak 1
NEKI OD TALIBANSKIH DEKRETA O ŽENAMA I DRUGIM
KULTURNIM PITANJIMA, OBJAVLJENI 1996., NAKON OSVAJANJA KABULA
{Ovaj prijevod s jezika dari predan je na provedbu zapadnim humanitarnim
organizacijama. Gramatika i pravopis prenijeti su u izvornom obliku.)

1.
Dekret objavljuje Glavno predsjedništvo Amr bi'l-ma'rufwa nai az munkara (Vjerske
policije).
Kabul, studenoga 1996.
Žene, ne smijete izlaziti izvan svojih kuća. Ako iziđete izvan kuće, ne smijete izgledati
kao one žene što su izlazile u modernoj odjeći s puno kozmetike i pojavljivale se pred
svakim muškarcem prije dolaska islama.
Islam je kao spasonosna vjera odredio posebno dostojanstvo za žene, islam ima vrijedne
upute za žene. Žene ne smiju stvarati priliku za privlačenje pozornosti beskorisnih ljudi
koji ih neće dobronamjerno gledati. Žena ima odgovornost učiteljice ili upraviteljice
svoje obitelji. Muž, brat i otac imaju odgovornost osigurati sve životne potrebe za obitelj
(hranu, odjeću itd.). U slučaju da žene moraju izlaziti izvan kuće zbog školovanja,
društvenih potreba ili socijalnih službi, moraju biti pokrivene u skladu s islamskim
šerijatskim pravilima. Ako izlaze u modernoj, ukrašenoj, uskoj i privlačnoj odjeći kako bi
se pokazale, proklet će ih islamski šerijat i ne trebaju očekivati da će doći u nebo.
Svaki starješina obitelji i svaki musliman imaju u tom pogledu odgovornost. Od svih
starješina obitelji tražimo da svoje obitelji drže pod kontrolom i tako izbjegnu te
društvene probleme. U protivnom će snage Vjerske policije {Munkrai) takvim ženama
priprijetiti, ispitati ih i strogo kazniti njih i starješine obitelji.
Vjerska policija {Munkrai) ima odgovornost i dužnost boriti se protiv takvih društvenih
problema i trudit će se sve dok se zlo ne okonča.

2.
Pravila rada za državne bolnice i privatne klinike temeljena na islamskim šerijatskim
načelima. Ministarstvo zdravlja, u ime Amir al-mu'minina mule Muhameda Omara.
Kabul, studenoga 1996.
1. Bolesne žene moraju ići liječnicama. U slučaju daje potreban liječnik, pacijentica mora
biti u pratnji jednoga muškog člana uže obitelji.
2. Tijekom pregleda, i pacijentica i liječnik moraju imati islamski hidžab (pokrivalo za
glavu).
3. Liječnik ne smije dirati ni gledati druge dijelove tijela pacijentice, osim oboljeloga.
4. Čekaonice za pacijentice moraju imati zavjese na prozorima.
5. Osoba za prozivanje pacijentica mora biti ženskog spola.
6. Tijekom noćne službe, liječniku je zabranjeno ulaziti u sobu u kojoj leže pacijentice,
bez poziva pacijentice.
7. Liječnici i liječnice ne smiju zajedno sjediti i pričati, a ako postoji potreba za takav
razgovor on se mora obaviti s hidžabom.
8. Liječnice moraju nositi jednostavnu odjeću, ne smiju nositi modernu odjeću ni koristiti
kozmetiku ni šminku.
9. Liječnice i medicinske sestre ne smiju ulaziti u sobe u kojima leže muški pacijenti.
10. Osoblje bolnice mora u džamiji moliti u za to određeno vrijeme.
11. Vjerska policija ima pravo odlaziti u kontrolu u svako doba i nitko je ne može
spriječiti.
Tko god prekrši ovu zapovijed bit će kažnjen po islamskim pravilima.
3. Glavno predsjedništvo Amr bi 7 Ma 'rufa. Kabul, prosinca 1996.

1. Za sprječavanje pobuna i otkrivenih žena (bi hidžab). Vozači ne smiju uzimati žene
koje nose iransku burku. U slučaju kršenja vozač će biti uhićen. Ako se na ulici zapaze
takve žene, pronaći će se njihove kuće i kazniti njihovi muževi. Ako žene nose
stimulativnu i privlačnu odjeću bez pratnje bliskoga krvnog srodnika, vozači ih ne smiju
uzimati.
2. Za sprječavanje glazbe. Ima se objaviti javnim sredstvima priopćavanja. Zabranjene
su kasete u trgovinama, hotelima, vozilima i rikšama. Ova se mjera mora provesti za
nekoliko dana. Ako se u trgovini nađe ijedna kaseta, vlasnik će biti uhićen, a trgovina
zatvorena. Ako pet ljudi daju jamstvo, trgovina će biti otvorena, a zločinac kasnije pušten
iz zatvora. Ako se kaseta pronađe u vozilu, uhitit će se i zatvoriti i vozilo i vozač. Ako pet
ljudi daju jamstvo, vozilo će biti pušteno, a kasnije i vozač.
3. Za sprječavanje brijanja i sisanja brade. Nakon jednoga i pol mjeseca, ako se zapazi
daje tko obrijao ili skratio bradu, bit će uhićen i zatvoren dok mu brada ne naraste.
4. Za sprječavanje držanja golubova i igara s pticama. Ovaj običaj/ hobi mora prestati za
deset dana. Ovo će se nakon deset dana kontrolirati pa će golubovi i sve druge ptice za
igru biti ubijene.
5. Za sprječavanje puštanja zmajeva. Trgovine zmajevima u gradu bit će ukinute.
6. Za sprječavanje idolopoklonstva. U vozilima, trgovinama, hotelima, sobama i na svim
drugim mjestima treba ukinuti slike/portrete. Kontrolori moraju uništiti sve slike na
navedenim mjestima.
7. Za sprječavanje kockanja. U suradnji sa sigurnosnom policijom, moraju se pronaći
glavna središta, a kockari uhititi na mjesec dana.
8. Za iskorjenjivanje ovisnosti. Ovisnici će bit uhićeni i provest će se istraga kako bi se
otkrio opskrbljivač i trgovina. Trgovina će se zatvoriti, a njezin vlasnik i korisnik droge
dobit će mjesec dana zatvora.
9. Za sprječavanje britanskih i američkih frizura. Ljudi s dugom kosom bit će uhićeni i
privedeni u odjel Vjerske policije na šišanje. Prijestupnik mora platiti šišanje.
10. Za sprječavanje kamata na zajmove, pristojbe na promjenu malih novčanica i na
podizanje novca. Sve mjenjačnice moraju biti upoznate da se tri gore navedena načina
mijenjanja novca moraju zabraniti. U slučaju kršenja prijestupnici će dobiti duge
zatvorske kazne.
11. Za sprječavanje pranja rublja mladim djevojkama i ženama na potocima u gradu.
Prijestupnice će biti odvedene kućama, na pošten islamski način, a njihovi muževi strogo
kažnjeni.
12. Za sprječavanje glazbe i plesa na vjenčanjima. U slučaju prekršaja glava obitelji bit će
uhićena i kažnjena.
13. Za sprječavanje sviranja glazbe. Ova se zabrana mora objaviti. Ako tko to bude činio
o tome mogu odlučiti vjerske starješine.
14. Za sprječavanje šivanja ženske odjeće i uzimanja mjera klijen-tica. Ako se u
krojačnici zatekne žena ili modni časopisi, krojač će biti uhićen.
15. Za sprječavanje gatanja. Sve knjige s tim povezane moraju se spaliti, a gatari će biti
uhićeni i zadržani u zatvoru dok se ne pokaju.
16. Za sprječavanje izbjegavanja molitve i zajedničke molitve na tržnici. Molitve se
moraju obavljati u za to određeno vrijeme u svim općinama. Prijevoz se mora strogo
zabraniti, a svi ljudi moraju odlaziti u džamiju. Ako se mlade ljude vidi u trgovinama, bit
će odmah uhićeni i zatvoreni.

Dodatak 2
STRUKTURA TALIBANA
Vođa talibana je mula Muhamed Omar, poznat i kao amir al-mu'minin, tj. vladar
pravovjernih. Prijelazno vladajuće vijeće od deset članova, tj. vrhovna Sura, najveće je
vladajuće tijelo, sa sjedištem u Kandaharu. Postoje dva odbora koja su za svoj rad
odgovorna Suri. Jedan je prijelazna vlada ili kabulska Sura, a drugi vojna Sura.
VRHOVNA SURA ČLANOVA UTEMELJITELJA TALIBANA, KANDAHAR, 1994. -
1997.
Mula Muhamed Omar. Amir al-mu'minin. Vođa vjernih. Zapovjednik tali-banskog
pokreta.
mula Muhamed Rabani Ahund
predsjednik Vladajućega vijeća i zmjenik zapovjednika talibana
mula Muhamed Gaus, Ahund
mula Muhamed Hasan, Ahund mula Muhamed Fazil, Ahund mula Abdur Razak mula
Sejid Giasudin Aga mula Hajrulah Hairhva mevlana Abdul Satar Sanani mevlana
Ehsanulah Ehsan mula Abdul Džalil
privremeni ministar vanjskih poslova do lipnja 1997. zapovjednik vojnog stožera
zapovjednik vojnih snaga direktor Odjela za carine privremeni ministar informiranja
privremeni ministar unutarnjih poslova privremeni ministar pravosuđa guverner Državne
banke privremeni ministar vanjskih poslova, od lipnja 1997.

Podrijetlo članova Talibanskog pokreta

D = Paštun iz ogranka Durani; G = Paštun iz organka Gilzai; N = Paštun koji ne pripada
ni ogranku Durani ni ogranku Gilzai; T = Tadžik; U = Uzbek; 0 = ostale etničke skupine;
FM = jedan od osnivača Pokreta; muj. = bivši mudžahedinski zapovjednik protiv
sovjetskih snaga.
Pripadnost bivšim mudžahedinskim strankama.
b. čl. = bivši član; Hizbe (K) = Hizb-i islami (Junis Halis), Hizbe (H) = Hizb-i islami
(Gulbudin Hikmetjar), Jam = Jama'at-i islami
(Rabani), Nifa = Nacionalna islamska fronta Afganistana (Gailani), Har = Harakat
(mevlana Muhamed Nabi Mohamedi)
ime i prezime
položaj
podrijetlo/dob
pleme/položaj napomena
M. Muhamed Omar vrhovni vođa
Mevand/Kandahar G. Hotak, muj. školovan u kandaharskoj medresi; FM, 37 b. čL Hizb
(K) bez jednog oka; predsjednik vlade
M. Muhamed Rabani predsjednik kandaharske Sure
Muhamed Hasan ministar vanjskih postova od 1997. Kandahar, FM, 38 Kandahar
M. Muhamed Gaus ministar vanjskih postova, Kandahar, Hušhab, umirovljen 1997.
N. Kakar, muj. b. ČL Hizb (K)
G. Hotak, muj. b. ČL Hizb (K.)
D. Nurzai, muj. b. čl Hizb (K) školovan u medresi u Keti; Omaro v rođak na jedno oko
slijep, na drugo slabo vidi; Omarov dobar prijatelj; osvojio Mazar 1997.
M. Abdur Razak
M. Sejid Giasudin Odjel za carine i ministar obrazovanja Kandahar
Farjab
D. Popalzai muj. b. čl Hizb (K) nema formalnog obrazovanja; poštovan čovjek; nosi
naušnice

ime i prezime
položaj
podrijetlo/dob
pleme/položaj napomena
M. Hajrulah Hairhva ministar unutarnjih postava
Kandahar
D. Popalzai, muj. b. čL Har
Ehsanulah Ehsan
guverner Državne banke Kandahar, Pandžvadž
mevkna Abdul Satar predsjednik Vrhovnog Kandahar, 80 Sanani suda u Kandaharu
Muhamed Abas
Obaidulah
ministar zdravstva; osoba za suradnju s agencijama UN-a
ministar obrane
Urozgan, FM, 40
Kandahar
Dadulah ministar građevinarstva i Kandahar
Mohamadulah Ahond financija
amir Han Mutaki ministar informiranja i Logar, FM
kulture
D. Išakzai
G. Hotak muj. b. čL Hizb (K)
diplomirao na Hakaniji
bivši guverner Hosta; poginuo u Mazaru 1997.
školovan u kandaharskoj medresi
škotovan u medresi u Zabulu, potom na Hakaniji; trgovac u Kandaharu; gradonačelnik
Kandahara; državni odvjetnik; zapovjednik snaga u Baglanu
G. Hotak muj. škotovan u medresi u Keti; osvojio
b. čL Har. Mazar; osoba za vezu između talibanske vojske i ISI-a
D. Alkozai muj. škotovan u medresi u Keti a-3 TO
b. čL Har. »,
N. Koči škotovan na Hakaniji; stari Omarov ashi
(nomadi), muj.prijatelj; zapovjednik snaga u a.
b. čL Har. Baglanu nakon Mazara
ime i prezime
položaj
podrijetlo/dob pleme/položaj napomena
Abdul Latif Mansur ministar poljoprivredePaktija G.
Muhamed Esa ministar voda i elektroprivrede Kandahar G. b. Hotak, muj.
ČL Har.
Alidad Ahund ministar prometa i veza Kandahar G. b. Hotak, muj. ČL Hizb
(K)
Nurudin Turabi ministar pravosuđa Urozgan G. Hotak
Hamidulah Nimani ministar visokog školstva Zabul D. Daftani
Ahmad Džan ministar rudarstva i industrije Paktija, 40 G. Zadran
Džalakidin Hakani ministar za pogranična pitanja Paktija, 55 & b.
Zadran, muj. ČL Hizb (K)
Sadek Ahund
ministar trgovine
Kandahar
G. Hotak, muj. b. čL Har.
škotovan na Hakaniji
imao vlastitu medresu u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini
izgubio jedno oko
nema formalnog obrazovanja
škotovan na Hakaniji; trgovac sagovima u Saudijskoj Arabiji; talibanski povjerenik za
trgovinu u Pešavaru
vođa islamskog pokreta protiv Davuda 1974.; pobjegao u Pakitan; škotovan u Paktiji i
šest godina na Hakaniji; vodeći mudžahedinski zapovjednik; osvojio Host 1991.;
pridružio se talibanima 1995.
bez obrazovanja; osvojio Mazar 1997.
b
I
ime i prezime
položaj
podrijetlo/dob pleme/položaj
napomena
Karidin Mohamad ministar planiranja mevlana Kalamudin šef Vjerske policije
Badahšan
Logar, Bariki Barak, 38
T. muj., b. čL Jam. vodeći Tadžik u vijeću
G. Mohmand, muj. b. ČL Har.
tajnik Nabi Mohamedija u vladi predsjednika Rabanija; pridružio se taBbanima u Zabuhi
mevlana Džalilulah državni odvjetnik Herat, 68
Maulavizade
Havadža
školovan u medresi u Deobandu, Indija; savjetnik u mudžahedinskoj prijelaznoj vladi
1988.; ministar obrazovanja u vladi predsjednika Rabanija
Muhamed Hasan guverner Kandahara
Vakil Ahmad
Šer Muhamed Stanakzai
Omarov tajnik
zemjenik ministra vanjskih posbva
Urozgan, FM, 45 D. Ačakzai, muj. škofovan u medresi u Keti; borio se b. čL
Har. protiv Rusa u Urozganu
Kandahar N. Kakar FM glavni Omarov pomoćnik;
glasnogovornik talibana
Logar G. Stanakzai bivši policajac; školovan u Indiji
Arifulah Arif
zamjenik ministra financija
Paktija, Zamrud G. Suleiman Har.
nakon šest razreda osnovne škole, 14 godina na Hakaniji; radb za džihad u Pakistanu

5. studenoga: Talibani preuzimaju Kandahar i oslobađaju konvoj; u četverodnevnim

okršajima pogiba 50 ljudi. 25. studenoga: Talibani osvajaju dvije južne pokrajine,
Laškargarh i Hemland. 1995.
1. siječnja: U Afganistan odlazi 3000 pakistanskih talibana iz Pešavara.
2. veljače: Talibani ulaze u pokrajinu Vardak, 40 km od Kabula.
11. veljače: Talibani osvajaju pokrajinu Logar. Od ukupno 30 pokrajina talibani osvajaju
11. Predsjednik Rabani šalje izaslanstvo na sastanak s talibanima.
14. veljače: Talibani osvajaju Čarasjab, a Hikmetjar bježi bez borbe.
18. veljače: Talibani postavljaju tri uvjeta za ulazak u prijelaznu vladu; talibani su
neutralna sila, samo dobri muslimani mogu ući u vladu, u kojoj mora biti zastupljena
svaka od 30 pokrajina.
7. ožujka: Talibani napreduju prema Nimruzu, Farahu, nastoje zauzeti Herat. Ulaze u
južni dio Kabula jer Hazari napuštaju položaje.
11. ožujka: Masud napada talibane u blizini Kabula. Talibani potisnuti u Čarasjab.
13. ožujka: Talibani uhićuju vođu Hazara Abdula Alija Mazarija, koji pogiba pri rušenju
helikoptera dok ga odvode u Kandahar. Talibani osvajaju Farah.
29. ožujka: Vladine snage potiskuju talibane na udaljenost od 130 km od Šindanda.
4. travnja: Talibani osvajaju dio zračne baze Šindand blizu Herata.
12. svibnja: Talibani potisnuti iz Faraha.
31. svibnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki posjećuje Kabul i Kandahar.
10. srpnja: Zamjenik direktora saudijske tajne službe, u mirovnoj misiji, obilazi
afganistanske gradove i sastaje se s talibanima.
2. rujna: Talibani ponovno osvajaju Farah; žestoke borbe blizu Šindanda.
3. rujna: Talibani osvajaju Šindand. Kabul reorganizira vojno zapovjedništvo i degradira
Ismaila Hana; vojska se zrakoplovima prebacuje u Herat.
5. rujna: Talibani osvajaju Herat. Ismail Han bježi u Iran, bez borbe.
6. rujna: Opljačkano i spaljeno pakistansko veleposlanstvo u Kabulu. Iran upozorava
talibane da ne prelaze iransku granicu.
10. listopada: Talibani prebacuju 400 tenkova iz Kandahara u Kabul; pripremaju napad
na grad.
11. listopada: Talibani poduzimaju snažan napad i ponovno osvajaju Čarasjab.
11. studenoga: Talibani raketiraju Kabul. Na dan najžešćih talibanskih raketnih napada
pogiba trideset šestero ljudi a pedeset dvoje biva ranjeno. 26. studenoga: Najžešće
talibansko bombardiranje Kabula, u kojemu je 39 civila poginulo a 140 ih je ranjeno.
Vladine snage potiskuju talibane od Kabula.

1996.
3. ožujka: Predsjednik Rabani odlazi u posjet Iranu, Turkmeniji i Uzbekistanu.
20. ožujka: Sastanak talibanske Sure, u Kandaharu, s tisuću predstavnika uleme i
plemenskim poglavicama, radi rasprave o daljnjim političkim potezima.
4. travnja: Završetak talibanske Sure, uz poziv na džihad protiv Ra-banija. Mula Omar
proglašen amir al-mu'mininom.
19. travnja: Viši se politički dužnosnici sastaju s talibanima u Kabulu i Kandaharu.
23. svibnja: Izaslanik UN-a Mestiri podnosi ostavku iz zdravstvenih razloga.
26. lipnja: Hikmetjar se pridružuje Rabaniju i postaje premijerom. Talibani raketiraju
Kabul, 52 mrtvih.
11. lipnja: Njemački diplomat Norbert Holl imenovan izaslanikom UN--a za Afganistan.
4. rujna: Žene u Kabulu prosvjeduju protiv talibanskih mjera.
10. rujna: Talibani osvajaju dvije općine u Nangarharu. Hadži Kadir bježi u Pakistan.
Snažne borbe blizu Džalalabada.
11. rujna: Talibani osvajaju Džalalabad.
25. rujna: Talibani osvajaju Sarobi i Asadabad.
26. rujna: Talibani za jednu noć prevaljuju put od Sarobija do Kabula. Borbe izvan
Kabula. Kabul pada u ruke talibana.
27. rujna: Talibani vješaju Nadžibulaha. Masud se povlači prema sjeveru. Mula Omar
proglašava amnestiju i imenuje šesteročlano vijeće za upravljanje gradom, pod vodstvom
mule Muhameda Rabanija. Iran, Rusija, Indija i zemlje Srednje Azije zemlje osuđuju
taliban-sko preuzimanje vlasti. Pakistan šalje izaslanstvo u Kabul.
1. listopada: Talibani u Pandžširu traže od Masuda da se preda ili ga čeka smrt. Dok
talibani napreduju prema sjeveru, Masud minira ceste prema Pandžširu. Talibani stižu do
tunela Salang; neodlučan ishod s Masudovim snagama.
4. listopada: Sastanak na vrhu CIS-a upozorava talibane da se klone Srednje Azije.
8. listopada: Talibani pokušavaju osvojiti Pandžširpa dolazi do snažnih borbi. Pakistan
odlazi u političke posjete mnogim zemljama.
10. listopada: U Hin Džanu se sastaju Dostum, Masud i Halili i osnivaju Vrhovno vijeće
za obranu domovine. Masud s pedeset vojnika napada Bagram i poduzima protunapad na
autocestu Salang.
12. listopada: Masud osvaja Džabal ul-Seradž.
13. listopada: Masud ponovno osvaja Čarikar. Borbe na udaljenosti od petnaest
kilometara od Kabula. Stotine stradalih.
18. listopada: Bagram pada u ruke Masuda. Talibani bježe. Dostumo-va oklopna jedinica
stiže u pomoć Masudu.
24. listopada: Mula Omar izjavljuje: "Borit ćemo se do smrti i dati posljednju kap krvi za
Kabul". Masud zahtijeva demilitarizaciju Kabula. Nakon snažnih borbi s Dostumovim
snagama, talibani osvajaju pokrajinu Bagdis.
31. listopada: Snage Ismaila Hana prebačene iz Irana u Maimanu kako bi pružile otpor
talibanima na zapadu zemlje.

1997.
1. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Bagram i Čarikar; velik udarac
Masudu.
23. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Gulbahar na ulazu u Salang.
2. veljače: Hazari pojačavaju obranu Bamijana dok talibani napreduju
Dolinom Gorband. Talibansko izaslanstvo odlazi u SAD. 12. ožujka: Pokušaj atentata na
mulu Abdura Razaka, guvernera Her-ata.
19. svibnja: General Malik Pahlavan ustaje protiv Dostuma, osvaja Farjab i izjavljuje da
se pridružio talibanima.
20. svibnja: Pokrajine Bagdis, Farjab i Sar-e Pol padaju u Malikove ruke. Dolazi do
žestokih borbi. Malik predaje talibanima 700 zarobljenika i Ismaila Hana.
24. svibnja: Talibani ulaze u Mazar, uvode šerijat i zatvaraju škole za djevojčice.
26. svibnja: Pakistan priznaje talibansku vladu. U Mazani propadaju pregovori između
talibana i Malika. Počinju borbe.
28. svibnja: Talibani istjerani iz Mazara nakon osamnaestosatne borbe i pogibije 300
talibana. Zarobljene tisuće talibana. Masud poduzima protunapad na jugu zemlje.
2. lipnja: Talibani zatvaraju iransko veleposlanstvo u Kabulu. Tisuće pakistanskih
studenata priključuje se talibanima. Protivničke snage osnivaju novi savez u Mazani.
12. lipnja: U Baglanu razoružano 3000 talibana. Masud preuzima Džabal ul-Seradž.
Rabani se u Mazani sastaje s Malikom. Protivničke snage osnivaju Ujedinjenu islamsku i
nacionalnu frontu za spas Afganistana.
19. srpnja: Masud osvaja Bagram i Čarikar. Talibani ostavljaju teško naoružanje i bježe.
21. srpnja: Malik odlazi na razgovore u Iran.
28. srpnja: UN zadužuje Lahdara Brahimija da pripremi izvješće o Afganistanu. Oko
Kabula se nastavljaju žestoke borbe.
7. kolovoza: Međunarodni odbor Crvenog križa izjavljuje daje tijekom posljednja tri
mjeseca ranjeno više od 6800 ljudi. U Kabulu CARE obustavlja programe za žene.
12. kolovoza: Sastanak protivničkih snaga u Mazani završava ponovnim imenovanjem
Rabanija za predsjednika.
15. kolovoza: U Islamabad stiže Lahdar Brahimi, nakon čega posjećuje mnoga mjesta na
tom području.
19. kolovoza: Brahimi posjećuje Kandahar. Talibani upozoravaju strane novinare da
izvješćuju pošteno ili će biti protjerani iz zemlje.
4. rujna: Mula Rabani se sastaje s kraljem Fahdom u Džedi i izjavljuje da će Saudijska
Arabija pomoći talibanima na području zdravstva i obrazovanja. Talibani optužuju Iran,
Rusiju i Francusku da pomažu Masudu.
8. rujna: Talibani opet osvajaju mazarsku zračnu luku nakon ponovnog
napada talibanskih snaga iz Kunduza. Uzbečke snage podijeljene, jedni prilaze Maliku, a
drugi Dostumu.
9. rujna: Malik odlazi iz Mazara nakon što mu Hizb-i vahdat spaljuje
kuću. Veliki neredi u gradu. Predstavništva UN-a napuštaju grad. Talibani potisnuti sa
zračne luke.
12. rujna: Dostum se vraća iz Turske u Mazar. Talibani ubijaju 70 hazarskih seljaka u
Kazilabadu. Nakon tri dana nereda, u Mazaru uspostavljen red. Dostum okuplja snage,
talibani odlaze i u grad se vraća mir.
18. rujna: Ponovno izbijaju snažne borbe blizu Mazara. Talibani izjavljuju da će im kralj
Fahd dati punu financijsku i političku potporu.
23. rujna: Talibani snažno bombardiraju Bamijan. Vode se borbe 15 kilometara od
Mazara.
28. rujna: Talibani u Kabulu uhićuju Emmu Bonino i zadržavaju je tri dana, zajedno s još
devetnaestoro izaslanika Europska zajednice.
30. rujna: Talibani protjeruju iz Kandahara troje djelatnika UN-a.
1. listopada: Nakon stoje posjetio trinaest zemalja, Brahimi završava svoju misiju. Oko
Mazara nastavljene žestoke borbe.
8. listopada: Dostum potiskuje talibane u smjeru Kunduza. Kabul odbacuje sporazum o
tranzitnoj trgovini s Pakistanom.
21. listopada: Dostum osvaja Šebargan i Malik bježi u Iran.
16. studenoga: Dostum otkriva 2000 mrtvih tijela talibana u trideset masovnih grobnica
blizu Šebargana i nudi talibanima da će im predati tijela. Razmjena zarobljenika.
18. studenoga: U Pakistanu ministrica za vanjske poslove SAD-a Madeleine Albright
naziva talibanska ljudska prava "odvratnima".
26. studenoga: Glavni tajnik UN-a Kofi Annan objavljuje oštro izvješće UN-a o
upletanju stranih zemalja u rat u Afganistanu.
17. prosinca: Vijeće sigurnosti UN-a osuđuje dostavu stranog oružja zaraćenim stranama
u Afganistanu i poziva na obustavu vatre.

1998.
6. siječnja: Predsjednik Rabani posjećuje Iran, Pakistan i Tadžikistan kako bi dobio
potporu za održavanje regionalne konferencije o Afganistanu, pod pokroviteljstvom UN-
a. Talibani optuženi za pokolj 600 uzbečkih civila u pokrajini Farjab. Zbog talibanske
opsade Bamijana stanje se na tom području pogoršava jer ponestaje hrane.
7. siječnja: Kofi Annan upućuje apel talibanima da dopuste dostavu hrane Bamijanu.
13. siječnja: U blizini Kete pada talibanski zrakoplov i pogiba 80 vojnika. Paljba blizu
Kandahara između talibana i seljaka koji se opiru novačenju.
27. siječnja: Na obje strane oslobođeno dvjesto pedeset zarobljenika za Eid.
4. veljače: Potres na sjeveroistoku Afganistana, u kojemu pogiba 4000 ljudi, a 15.000
ostaje bez krova nad glavom. Snijeg otežava rad humanitarnih organizacija.
20. veljače: Drugi potres.
8. ožujka: U cijelom svijetu obilježen Međunarodni dan žena u znak solidarnosti s
afganistanskim ženama.
14. ožujka: Snažne borbe u Mazaru između Uzbeka i Hazara.
22. ožujka: Brahimi ponovno stiže u Afganistan kako bi posredovao između talibana i
protivničkih snaga.
1. travnja: Talibani imenuju skupinu koja će u Odboru uleme sudjelovati na pregovorima
s protivničkom stranom.
17. travnja: Izaslanik SAD-a Bili Richardson stiže u Kabul i Mazar.
26. travnja: Pod pokroviteljstvom UN-a u Islamabadu se sastaje Odbor uleme.
4. svibnja: Propadaju razgovori Odbora uleme.
17. svibnja: Talibanski zrakoplovi bombardiraju Talokan. Pogiba trideset jedna osoba, a
stotinu ih biva ranjeno. Snažne borbe oko Kabula i na sjeveru zemlje.
30. svibnja: Velik potres ponovno pogađa sjeverozapadni Afganistan. Pogiba 5000 ljudi.
18. lipnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki stiže u Kanda-har.
30. lipnja: Talibani zahtijevaju od nevladinih organizacija da se presele u oštećene
zgrade Politehničkog fakulteta. Nevladine organizacije odbijaju taj zahtjev.
3. srpnja: Sastanak na vrhu pet srednjoazijskih zemalja u Almaati poziva na okončanje
rata u Afganistanu.
9. srpnja: U kabulskoj zračnoj luci raketiran zrakoplov UN-a. Omar izdaje dekret o
uništavanju televizora, deportiranju svih kršćana i kažnjavanju svih bivših komunista. U
Keti ubijen ministar obrane bivše komunističke vlade.
12. srpnja: Talibani osvajaju Maimanu, zarobljuju 800 Uzbeka i stotinu tenkova.
18. srpnja: Europska unija obustavlja svu humanitarnu pomoć Kabulu zbog
neprihvatljivih talibanskih mjera.
20. srpnja: Nevladine organizacije napuštaju Kabul. Europska unija zatvara svoj ured.
21. srpnja: U Džalalabadu kidnapirana i ubijena dvojica afganistan-skih državljana -
djelatnika humanitarnih organizacija.
31. srpnja: Talibanski vođe posjećuju medresu Dar ul- 'Ulum Haqqa-nia. Akora Hatak u
Pakistanu prikuplja ljudstvo. Pet tisuća Paki-stanaca odlazi na bojište u Afganistan.
1. kolovoza: Talibani zauzimaju Šebarghan. Dostum s vojskom bježi u Hairatan, na
granici s Uzbekistanom.
7. kolovoza: Eksplozije bombi u američkim veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji.
Odgovornim se smatra Osama bin Laden.
8. kolovoza: Talibani osvajaju Mazar, ubijaju jedanaest iranskih diplomata i novinara.
Masakriraju tisuće Hazara, a tisuće ih bježi iz Mazara.
10. kolovoza: Talokan pada u ruke talibana.
I1. kolovoza: Rusija šalje upozorenje Pakistanu da ne pomaže taliba-nima. Srednjoazijske
zemlje uvode visok stupanj pripravnosti.
12. kolovoza: Pol-e Hormi i Hairatan padaju u ruke talibana.
18. kolovoza: Ajatolah Ali Hamnei optužuje SAD i Pakistan da koriste talibane kao urotu
protiv Irana. Jačaju napetosti između Irana i talibana. Mula Omar izjavljuje da će talibani
štititi Bin Ladena.
20. kolovoza: SAD lansiraju 75 kružećih raketa na Bin Ladenove logore u Džalalabadu i
Hostu. Dvadeset jedna osoba pogiba, a trideset ih biva ranjeno.
21. kolovoza: Talibani osuđuju američki napad i zaklinju se da će štititi Bin Ladena. U
Kabulu ubijen vojni dužnosnik UN-a. Svi stranci napuštaju Afganistan, Pešavar i Ketu.
26. kolovoza: Njujorška Velika porota dostavlja zapečaćenu optužbu za terorizam protiv
Bin Ladena.
1. rujna: Iran počinje ratne igre uz granicu s Afganistanom, u kojima sudjeluje 70.000
vojnika.
6. rujna: Raste opasnost od rata jer Iran izjavljuje da po međunarodnim zakonima ima
pravo štititi svoje građane. SAD savjetuju suzdržanost. Talibani ponovno traže priznanje
od UN-a.
10. rujna: Talibani izjavljuju da su u Mazani pronašli devet tijela ubijenih iranskih
diplomata.
13. rujna: Nakon snažnih borbi Bamijan pada u ruke talibana. Omar traži od vojnika da se
suzdrže od ubijanja civila.
20. rujna: Masud snažno raketira Kabul, 66 poginulih i 215 ranjenih.
22. rujna: Saudijska Arabija protjeruje talibanskog izaslanika i izražava ogorčenje zbog
talibanskog odbijanja da izruče Bin Ladena nakon posjeta princa Turkija Kandaharu.
27. rujna: Talibani dopremaju 30.000 vojnika na granicu s Iranom kao protumjeru
iranskim vojnim vježbama.
2. listopada: Iranski vojni helikopteri i zrakoplovi ulaze u zračni prostor Herata. Počinju
iranske vojne vježbe s 200.000 vojnika.
14. listopada: Lahdar Brahimi razgovara u Kandaharu s mulom Omarom, što je Omarov
prvi sastanak s nekim stranim diplomatom. Talibani pristaju osloboditi sve iranske
zatvorenike.
21. listopada: Američka organizacija Feminist Majoritv Foundation, koja predstavlja 129
organizacija žena, poziva na pojačan ekonomski i socijalni pritisak na talibane. Supruga
Jayja Lena, Mavis Leno, daje sto tisuća dolara za borbu protiv talibanske politike prema
spolovima.
23. listopada: Masud poduzima uspješnu ofenzivu na sjeveroistoku i ulazi u pokrajinu
Kunduz. Talibani uhićuju šezdeset pobornika generala Tanaija, zbog pokušaja državnog
udara u Džalalabadu.
25. listopada: Talibani zabranjuju korištenje nagaznih mina. Masud osvaja Imam Saheb
na granici s Tadžikistanom.
7. studenoga: UN izjavljuje da su talibani odgovorni za ubojstvo 4000 ljudi u Mazani.
Omar optužuje UN za pristranost i izjavljuje daje ubijeno 3500 talibana. Ponovno
odbacuje osnivanje vlade širokog spektra.
13. studenoga: Talibanima se u Bamijanu predaje vođa frakcije Hizb-i vahdat, Muhamed
Akbari.
23. studenoga: Direktor UNESCO-a Frederico Mayor poziva svijet da okonča talibansko
kršenje ljudskih prava.
1. prosinca: Talibani pucaju na studente ispred Džalalabadskog sveučilišta, ubivši
četvoricu i ranivši šestoricu.
9. prosinca: Glavna skupština UN-a donosi oštru Rezoluciju o Afganistanu.
29. prosinca: UNICEF izjavljuje da je propao sustav obrazovanja u Afganistanu.

1999.
10. siječnja: Talibani odbacuju novu Stranku mira i nacionalnog jedinstva, osnovanu u
Pešavaru, i izjavljuju da je jedino vojno rješenje prihvatljivo. Na sjeveru se nastavlja
Masudova ofenziva.
12. siječnja: U Pešavaru ubijena obitelj vodećega bivše mudžahe-dinskog zapovjednika
Abdula Haka.
19. siječnja: Talibani u Kabulu odsijecaju udove šestorici pljačkaša i vješaju ih o drveće.
21. siječnja: Slijedom izvješća Lahdara Brahimija, Vijeće sigurnosti
UN-a ponovno poziva na obustavu vatre. 31. siječnja: Prvo kinesko izaslanstvo stiže u
Kabul na razgovore s talibanima.
2. veljače: Sastanak iranskih dužnosnika i talibana u Dubaiju. Zamjenik američkog
ministra vanjskih poslova Strobe Talbott sastaje se s talibanima u Islamabadu. Uručuje
im pismo sa zahtjevom da izruče Osamu bin Ladena.
9. veljače: Talibani odbacuju američki zahtjev i izjavljuju da Bin Lad-en neće biti
protjeran, ali da će mu nametnuti ograničenja.
11. veljače: 50 poginulih i 200 ranjenih u potresu u Maidan Šahru u pokrajini Logar.
13. veljače: Bin Laden odlazi u podzemlje. Talibani izjavljuju da ne znaju gdje se nalazi.
Masud stiže u Teheran na razgovore.
15. veljače: Deseta obljetnica sovjetskog povlačenja iz Afganistana. 21. veljače: Nakon
sastanka s kraljem Fahdom u Rijadu, posrednik
UN-a Lahdar Brahimi stiže u Islamabad. 28. veljače: Antitalibanski savez izjavljuje da će
osnovati rukovodno
vijeće i parlament od 150 zastupnika.
3. ožujka: Ministar vanjskih poslova Turkmenije Šeihmuradov po prvi
put stiže u Kandahar, na sastanak s mulom Omarom.
4. ožujka: Hillarv Clinton kritizira talibansku politiku prema spolovima.
11. ožujka: U Ašhabadu, uz posredovanje UN-a, počinju razgovori između talibana i
protivničke strane.
14. ožujka: Razgovori završavaju pozitivnom izjavom obiju strana da će osloboditi jedan
broj zarobljenika; odluka o sastavu vlade ostavljena za kasnije razgovore.
24. ožujka: Lahdar Brahimi sastaje se s mulom Omarom u Kanda-haru.
30. ožujka: Sljedeći krug razgovora u Ašhabadu obustavljen zbog obostranih kritika
zaraćenih strana.
7. travnja: U Dušanbeu se sastaju ruski ministar obrane Igor Sergejev i Masud; Rusija
najavljuje izgradnju nove vojne baze u Tadžiki-stanu.
10. travnja: Mula Omar isključuje daljnje razgovore s protivničkom stranom. Žestoke
borbe u Kabulu i oko njega.
15. travnja: Predsjednik Clinton kritizira talibansko kršenje ljudskih prava. Talibani
osuđuju Clintona.
21. travnja: Bamijan pada u ruke Hizb-i vahdata. Talibani se povlače. Deseci talibana
pogibaju, a deseci padaju u zarobljeništvo.
28. travnja: Talibani bombardiraju Bamijan u pokušaju da ga preuzmu. Pogiba trideset
civila.
29. travnja: Talibani, Pakistan i Turkmenija potpisuju sporazum o izgradnji plinovoda
preko Afganistana i dogovaraju se pronaći novog pokrovitelja za taj projekt. Hillarv
Clinton u Washingtonu kritizira talibansku politiku prema spolovima.
5. svibnja: Iran i Uzbekistan izdaju u Taškentu zajedničko priopćenje kako će se
oduprijeti svakom talibanskom preuzimanju vlasti u Afganistanu.
9. svibnja: Talibani ponovno zauzeli Bamijan nakon napada sa sjevera i juga.
12. svibnja: Talibansko izaslanstvo potpisuje s Turkmenijom sporazum o kupnji plina i
električne struje.
14. svibnja: SAD upućuju prvo upozorenje Pakistanu da ne pomaže talibane i izjavljuju
da su za povratak bivšega kralja Zahir Šaha.
20. svibnja: Izbijaju žestoke borbe. Masud ispaljuje dvanaest raketa na Kabul. Talibani
bombardiraju Bagram. Borbe na sjeveru zemlje.
22. svibnja: Talibani guše neuspjeli ustanak u Heratu, javno pogubljuju osmero ljudi i još
stotinu ih ubijaju. Optužuju Iran za dostavu oružja.
28. svibnja: Organizacija Amnestv International optužuje talibane za ubojstvo civila pri
zauzimanju Bamijana. Mula Omar poziva u Kandahar nekoliko tisuća talibanskih
zapovjednika i mula na trodnevni sastanak o budućnosti talibanskog pokreta.
2. lipnja: Uzbekistanski ministar vanjskih poslova Aziz Kamilov po prvi se put sastaje s
mulom Omarom, u Kandaharu. Talibani inzis-tiraju da će na sljedeću konferenciju "Šest
plus dva" u Taškentu doći samo ako budu priznati kao afganistanska vlada.
8. lipnja: Američki FBI stavlja Bin Ladena na čelo popisa najtraženijih osoba. Raste strah
od američkih napada na Bin Ladena.
26. lipnja: Bivši kralj Zahir Šah drži u Rimu konsultativne sastanke ali talibani odbacuju
bilo kakvu njegovu mirotvornu ulogu. Zbog Bin Ladenovih prijetnji SAD na tri dana
zatvaraju sedam veleposlanstava u Africi.
6. srpnja: SAD nameću talibanima trgovinske i ekonomske sankcije i zamrzavaju njihove
fondove u Americi. Talibani se pripremaju za veliku ljetnu ofenzivu protiv Masuda. U
redove talibana stižu tisuće Pakistanaca i stotine Arapa.
15. srpnja: Nakon sastanka sa Zahir Šahom u Keti ubijen bivši senator Abdul Ahad
Karzai, vodeći afganistanski nacionalist. Američko ministarstvo vanjskih poslova i UN
osuđuju to ubojstvo.
16. srpnja: U Taškentu se sastaju ministri vanjskih poslova Rusije, Tadžikistana i
Uzbekistana radi uspostave bolje suradnje u borbi protiv islamskog ekstremizma u
Srednjoj Aziji.
19. srpnja: U Taškentu počinju razgovori skupine "Šest plus dva". Predsjednik Islam
Karimov poziva na obustavu vatre i sjednicu UN-a o Afganistanu.
20. srpnja: Razgovori u Taškentu bez čvrste odluke.
23. srpnja: Masud posjećuje Taškent i sastaje se s predsjednikom Karimovim.
27. srpnja: Masudove rakete pogađaju zračnu luku u Kabulu pa su obustavljeni američki
letovi za Kabul. Očekuje se talibanska ofanziva.
28. srpnja: Talibani napreduju u smjeru Bagrama i otpočinju ofenzivu na tri fronte.
Prvoga dana borbi na obje strane ubijeno 130 vojnika.
1. kolovoza: Bagram pada u ruke talibana, ali dolazi do žestokih borbi jer ga Masud
nastoji povratiti.
2. kolovoza: Talibani zauzimaju Čarikar, a Masud se povlači u Pandžšir. Dolazi do nove
izbjegličke krize jer 200.000 ljudi bježi u Dolinu Šomali.
3. kolovoza: Talibani napreduju od Kunduza prema sjeveru i osvajaju
Imam Sahib i Šir Han Bandar, čime presijecaju Masudovu opskrbu iz Tadžikistana. Do
tada u borbama stradava 3000 vojnika.
5. kolovoza: Masud kreće u protunapad, preuzima Čarikar i potiskuje talibane na početne
položaje blizu Kabula. Ubijeno 400 talibana, a 500 ranjeno.
8. kolovoza: Masud ponovno osvaja izgubljeni teritorij na sjeveru.
10. kolovoza: Washington zamrzava sredstva talibanske zračne kompanije Ariana u
SAD-u, zbog njihovih veza s Bin Ladenom.
13. kolovoza: Talibani ponovno zauzimaju Bagram.
15. kolovoza: U Dolini Šomali talibani vode rat spaljene zemlje, a UN ih poziva da ne
stvaraju više izbjeglica i da obustave borbe. U Kabulu uhićene tisuće ljudi.
17. kolovoza: Pakistan pokušava posredovati ali ga Sjeverni savez odbija.
24. kolovoza: Od snažne eksplozije bombe ispred kuće mule Omara u Kandaharu pogiba
40 ljudi, među njima i dvojicu Omarovih rođaka dvojicu Arapa.
5. rujna: Obje strane poduzimaju ofenzive na sjeveru zemlje i oko Kabula pa dolazi do
žestokih borbi.
10. rujna: UNDCP izjavljuje da se talibanska proizvodnja opijuma podvostručila i 1999.
iznosi 4600 tona. Na području pod taliban-skom vlašću uzgaja se 97% opijuma.
20. rujna: Rusija izjavljuje da se u Dagestanu i Čečeniji bore Afgani-stanci, Pakistanci i
Arapi.
25. rujna: Talibani napreduju prema Talokanu, glavnom gradu Sjevernog saveza. Žestoke
borbe.
27. rujna: UN kritizira zemlje koje pomažu zaraćenim stranama. Talibani ponovno
zauzimaju Imam Sahib.
29. rujna: Borbe se pojačavaju i Sjeverni savez obara iznad Talokana talibanski
bombarder SU-22.
4. listopada: Direktor pakistanskog ISI-a stiže u posjet Kandaharu i traži izručenje
pakistanskih terorista koji se nalaze u Afganistanu. Mula Omar pristaje na suradnju.
12. listopada: U vojnom udaru u Pakistanu svrgnut premijer Navaz Šarif.
15. listopada: Vijeće sigurnosti UN-a nameće talibanima ograničene sankcije.

2000.
18. siječnja: Francesco Vendrell imenovan novim posebnim izaslanikom glavnog tajnika
UN-a za Afganistan.
6. veljače: Afganistanski civili otimaju zrakoplov na domaćoj liniji iz Kabula i
prisiljavaju ga da sleti u London gdje otmica nakon četiri dana mirno završava.ožujak:
Organizacija islamske konferencije organizira bezuspješne pregovore između talibana i
Sjevernog saveza.
27. ožujka: Iz talibanskog zatvora u Kandaharu bježi Ismail Han i stiže u Iran. Talibani
poduzimaju bezuspješnu ofenzivu na Masuda.
Travanj: Afganistan pogađa velika suša pa talibani traže međunarodnu pomoć.
1. srpnja: Talibani poduzimaju svoju ljetnu ofenzivu sjeverno od Kabula ali bivaju
odbijeni, uz teške gubitke.
10. srpnja: Eksplozija bombe u pakistanskom veleposlanstvu u Kabulu.
28. srpnja: Na sjeveru zemlje talibani poduzimaju napad na Masudove snage. Islamski
pokret Uzbekistana, sa sjedištem u Afganistanu, napada Uzbekistan.
rujna: Nakon četverotjedne opsade i žestokih borbi talibani preuzimaju od Masuda
Talokan u pokrajini Tahar. Masud se povlači u pokrajinu Badahšan. Veliki pritisak na
Tadžikistan zbog 150.000 novih izbjeglica. Čelnici zemalja Srednje Azije i Rusije
osuđuju talibanske ofenzive.

STANJE PLINOVODA 1999.

1. Godine 1999. konzorcij grupe Bechtel i američkog General Electrica potpisali ugovor
za plinovod od Turkmenije do Turske, ispod Kaspijskog jezera; cijena: 2,5 milijarde
dolara
obustavljen
obustavljen
odgođen
odgođen
odgođen
izvor: Ahmed Rašid
Tablica 2. PROIZVODNJA PLINA U TURKMENIJI
milijardi kubičnih tisuća milijardi
metara godišnje kubičnih stopa godišnje
1989. 89,6 3,20
1990. 55,7 2,00
1994. 20,6 0,73
1995. 22,0 0,78
1996. 26,0 0,91
1997. 17,0 0,60
1998. 13,6 0,48
Izvor: turkmenska vlada

Tablica 3. KRONOLOGIJA NADMETANJA UNOCALA I BRIDASA ZA

IZGRADNJU PLINOVODA PREKO AFGANISTANA
1992. 13. siječnja
1993. veljača - ožujak
Bridas dobio prava na istraživanje plina u Jašlaru u istočnoj Turkmeniji, uz podjelu
zarade 50 prema 50%. Bridas dobio prava na eksploataciju nafte i plina u Keimiru,
zapadnoj Turkmeniji, uz podjelu zarade 75 prema 25% u korist Bridasa.
Predsjednik Nijazov posjećuje SAD. Angažira bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu
sigurnost Alexan-dera Haiga da vodi kampanju za poticanje američkih ulaganja u
Turkmeniji i omekša američko stajalište o izgradnji plinovoda i naftovoda preko Irana.

1994. rujan studeni

1995. siječanj
Bridasu zabranjeno izvoziti naftu iz Keimira. Turkmenija osniva radnu skupinu za
proučavanje ruta za izgradnju plinovoda. U skupini su Haig i Bridas. Talibani zauzimaju
Kandahar.
Nakon ponovnih pregovora Bridas smanjuje svoj udio u zaradi na 65%. Turkmenija
ukida zabranu o izvozu nafte.
16. ožujka Predsjednik Nijazov i pakistanska premijerka Benazir Buto potpisuju
sporazum kojim Bridas dobiva pravo izrade studije o isplativosti izgradnje plinovoda
preko Afganistana.

travanj Turkmenija i Iran potpisuju sporazum o izgradnji prve

dionice plinovoda preko Irana do Turske. SAD osnivaju radnu skupinu, u kojoj sudjeluju
američko Vijeće za nacionalnu sigurnost, američko Ministarstvo za vanjske poslove i
CIA, za proučavanje američkih interesa za moguću eksploataciju nafte i plina u
Kaspijskoj regiji. SAD izvješćuju Turkmeniju da će se usprotiviti financiranju izgradnje
plinovoda i naftovoda preko Irana i inzistira-ju da rute idu prema zapadu. Turkmenski
dužnosnici, na poziv Bridasa, posjećuju Houston gdje se po prvi put sastaju s Unocalom.

lipanj U Ašhabadu i Islamabadu izaslanstvo Unocala razgovara o zajedničkom ulaganju s

Bridasom u izgradnju plinovoda preko Afganistana. Bridas turkmenskoj vladi dostavlja
studiju o izgradnji plinovoda.

kolovoz Bridas u Jašlaru otkriva naftu i plin. Po prvi se put sastaje s talibanima u
Kandaharu. Dužnosnici Bridasa putuju u Kabul, Herat i Mazar.

21. listopada U New Yorku predsjednik Nijazov potpisuje s Unocalom i Deltom

sporazum o izgradnji plinovoda preko Afganistana.

prosinac Turkmenija drugi put zabranjuje Bridasu izvoz nafte iz Keimira.

1996. veljača Bridas potpisuje s afganistanskom vladom sporazum o izgradnji plinovoda.

U Houstonu podnosi tužbu protiv Unocala i Delte zbog njihova upletanja u njegove
poslove u Turkmeniji.

ožujak Američki veleposlanik Tom Simmons nagovara premijerku Benazir Buto da

Unocalu dade ekskluzivna prava na izgradnju plinovoda. Premijerka traži pisanu ispriku
za Simmonsovo neuljudno ponašanje.

travanj Bridas otpočinje arbitražu protiv Turkmenije zbog kršenja ugovora. Američka
pomoćnica ministra vanjskih poslova Robin Raphel posjećuje Kabul i Kandahar.

svibanj Iran otvara novoizgrađenu željezničku prugu od 160 km od Irana do Turkmenije.

Turkmenija, Uzbekistan, Pakistan i Afganistan potpisuju sporazum po kojemu
Turkmenija dobiva pravo osnovati konzorcij za izgradnju plinovoda.

kolovoz Ruska kompanija Gazprom potpisuje sporazum s Unocal/Deltom i turkmenskom

kompanijom Turkmen-rosgaz o izgradnji plinovoda. Američka pomoćnica ministra
vanjskih poslova posjećuje Afganistan i zemlje Srednje Azije. Ističe američki interes da
američka tvrtka Unocal gradi plinovod.

rujan Unocal predaje predsjedniku Nijazovu podatke o izgradnji plinovoda. Izjavljuje da

će kao bonus dati af ganistanskim lokalnim ratnim zapovjednicima humanitarnu pomoć
ako pristanu osnovati vijeće za nadzor projekta.

27. rujna Kabul pada u ruke talibana. SAD izjavljuju da će ubrzo obnoviti diplomatske
odnose s Afganistanom.

1. listopada Unocal izražava potporu talibanskom preuzimanju Kabula i izjavljuje kako

to olakšava projekt izgradnje plinovoda. Kasnije izjavljuje daje pogrešno citiran.
26. listopada Predsjednik Nijazov i Unocal/Delta potpisuju sporazum po kojemu
Unocal/Delta dobiva ekskluzivna prava za osnivanje konzorcija za izgradnju plinovoda
preko Afganistana. Bivši američki veleposlanik u Pakistanu Robert Oaklev predsjeda
prvom sastanku Unocalova Savjetodavnog odbora za Afganistan.

studeni Bridas potpisuje sporazum o izgradnji plinovoda s talibanima i s generalom

Rašidom Dostumom.

9. prosinca Pakistanski ministar vanj skih poslova Nadžmudin Šeih stiže u Kandahar
kako bi s talibanima razgovarao o izgradnji plinovoda.

29. prosinca Iran, Turska i Turkmenija potpisuju sporazum po kojemu Turska može
kupovati turkmensKi plin preko Irana.

1997.
Turkmenija potpisuje sporazum s kompanijama Mobil i Monument Oil o istraživanju
nafte i plina. Prijelaznim nalogom Međunarodne trgovačke komore Bridas dobiva pravo
na izvoz nafte iz Keimira. Turkmenija odbacuje taj nalog.
Zamjenik glavnog tajnika UN-a Yasushi Akashi kritizira ponašanje naftnih kompanija i
afganistanskih lokalnih zapovjednika oko projekta izgradnje plinovoda. Talibansko
izaslanstvo u Washingtonu traži da Amerika prizna njihovu vladu i sastaje se s
Unocalom. Jedno drugo talibansko izaslanstvo, kao gosti Bridasa, posjećuje Argentinu.
Talibani se po povratku sastaju u Džedi s direktorom saudijske tajne službe princem
Turkijem.
Unocal namjerava otvoriti ured u Kandaharu i izgraditi centre za obuku Afganistanaca.
Carlos Bulghe-roni posjećuje Kabul i Kandahar; i Bridas otvara ured u Kabulu.
Talibani izjavljuju da će potpisati ugovor o izgradnji plinovoda s onom kompanijom koja
može prije početi s radovima. Predsjednik Unocala John Imle izjavljuje da je zaprepašten
tom izjavom talibana. Unocal namjerava otvoriti u Kuala Lumpuru ured za Aziju.

Sastanak na vrhu zemalja ECO-a u Ašhabadu. Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisuju

sporazum o izgradnji naftovoda i plinovoda, po kojemu radovi trebaju početi tijekom te
godine. Talibani osvajaju Mazar-e Šarif, ali ga nakon četiri dana gube, uz velike gubitke.

4. lipnja Prvi sastanak radne skupine Pakistana, Turkmenije, Unocala i Delte u

Islamabadu.
8. lipnja Dužnosnik Unocala Marty Miller izjavljuje da bi izgradnja plinovoda mogla
trajati godinama ako se ne uspostavi mir.
9. lipnja Predsjednik Bridasa Carlo Bulgheroni sastaje se u Kabulu s talibanskim vođama
i izjavljuje daje Bridas "zainteresiran za početak radova u bilo kakvim sigurnos nim
uvjetima". Obećaje da će pomoći Afganistanu oko izgradnje cesta i obnove industrije.
Bridas s talibanima vodi pregovore o potpisivanju ugovora.
22. srpnja Osnovano udruženje za unaprjeđenje odnosa između Turkmenije i SAD-a. Za
prvog predsjednika izabran Unocal.
23. srpnja Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisuju novi sporazum po kojemu je Unocalu
produžen rok za početak izgradnje na godinu dana, do prosinca 1998. Unocalov
dužnosnik Marty Miller posjećuje Mazar i Kandahar kako bi od raznih afganistanskih
zapovjednika dobio potporu za produženje roka.
27. srpnja Dolazi do velike promjene američke politike pa SAD izjavljuju kako se neće
protiviti izgradnji plinovoda od Turkmenije do Turske preko Irana. SAD kasnije
izjavljuju kako će to pomoći njima prijateljskim zemljama, ali da to nije znak nikakvog
otvaranja prema Iranu. 14. kolovoza Predsjednik Shella Alan Parslev sastaje se s
Nijezovim i obećava pomoć za izgradnju plinovoda od Turkmenije do Turske.
28. kolovoza Talibani izjavljuju daje Bridas dao bolje uvjete za izgradnju plinovoda nego
Unocal i da će ubrzo potpisati ugovor s Bridasom. Unocal izjavljuje da je još uvijek u
igri.
1. rujna Turkmenija otvara natječaj za nove koncesije duž Kaspijskog jezera. Nijazov, u
dobi od 57 godina, ima operaciju srca u Munchenu. Raste zabrinutost zbog njegova
zdravlja i mogućeg nasljednika.
5. rujna Bridas prodaje kompaniji Amaco 60% svog udjela u Južnoj Americi.
Namjeravaju osnovati zajedničku tvrtku za zajednička ulaganja.

1998.
6. siječnja U Argentinu stiže talibansko izaslanstvo od pet članova kako bi s Bridasom
razgovarali o izgradnji plinovoda. Pakistanske ih vlasti zadržavaju u Pešavaru pet dana.
Pakistan sklapa s Unocalom ugovor o cijeni plina na rok od 30 godina. Pakistan će za
isporuku svakih 1000 kubičnih stopa plina do Multana platiti 2,05 dolara, uz 15%
provizije talibanima, što talibani odbacuju. Premijer Navaz Šarif odlazi najednodnevni
put u Ašha-bad kako bi se sastao s predsjednikom Nijazovim radi razgovora o projektu
izgradnje plinovoda. Talibansko izaslanstvo posjećuje Ašhabad i pristaje na osnivanje
tripartitne komisije, s Pakistanom i Turkme-nijom, za razmatranje Unocalova projekta
izgradnje plinovoda.
U Ašhabadu osnovan CentGas (Central Asian Gas Pipeline Ltd.), sa sljedećim udjelima:
Unocal 46,5%, Delta Oil 15%, Turkmenija 7%, japanska tvrtka Itochu Oil 6,5%,
Indonesia Petroleum (Inpex) 6,5%, Crescent Group 3,5%, Hvundai Engineering and
Construction Co 5%. Gazprom će se pridružiti kasnije. Unocalov dužnosnik Marty Miller
izjavljuje da cijena transporta plina nije utvrđena te da CentGas neće potpisati ugovor s
talibanima. Talibani izjavljuju da nisu odlučili koji će konzorcij odabrati.
Talibansko izaslanstvo odlazi u SAD, u posjet Unocalu u Sugarlandu. Kasnije se sastaje s
dužnosnicima američkom Ministarstva vanjskih poslova. Unocal daje Sveučilištu
Nebraska 900.000 dolara za osnivanje programa za tehničku obuku u Afganistanu.
Turkmenija i Iran puštaju u promet plinovod dug cea 195 km, s godišnjim kapacitetom od
8,5 milijardi kubičnih metara.
Međunarodni sud za arbitražu u Parizu donosi presudu u korist Bridasa, po kojoj
turkmenska vlada mora platiti dug za rafiniranu naftu u rafineriji Keimir. Bridas dobiva
47 milijuna dolara i 3 milijuna dolara na ime troškova.

3. veljače Gazprom izlazi iz Unocalova konzorcija, njegov se udio od 10% dijeli na ostale
članove konzorcija pa tako Unocal stječe udio od 54%.
3. ožujka Skupina viših dužnosnika australske kompanije BHP sastaje se s premijerom
Navazom Šarifom kako bi se založila za izgradnju plinovoda preko Irana do Pakistana.
11. ožujka Unocalov dužnosnik Marty Miller izjavljuje u Ašhabadu daje projekt
izgradnje plinovoda odgođen na neodređeno vrijeme jer gaje nemoguće financirati dok
traje rat u Afganistanu. Izgradnja i financijska konstrukcija ne mogu se dovršiti ove
godine. Turkmenija inzistira da radovi počnu što prije.
30. ožujka Unocal od Pakistana traži produžetak roka do listopada 1998. kako bi zatvorio
financijsku konstrukciju. Ne može ispuniti rok zbog građanskog rata u Afganistanu.
lipanj Na godišnjoj skupštini Unocala neki se dioničari protive planovima Unocala o
izgradnji plinovoda preko Afganistana zbog talibanskog kršenja ljudskih prava. Unocal
izjavljuje daje od 1995. potrošio između deset i petnaest milijuna dolara na taj projekt te
da planira do 1998. dati milijun dolara za humanitarne potrebe u Afganistanu.
21. kolovoza Nakon američkoga raketnog napada na Osamu bin La-dena, Unocal
obustavlja projekt izgradnje plinovoda i povlači svoje osoblje iz Islamabada i Kandahara.
10 rujna Jedna skupina Zelenih traži od državnog odvjetnika Kalifornije da likvidira
Unocal zbog zločina protiv humanosti i okoliša i zbog njegovih veza s talibanima. Unocal
te optužbe naziva "apsurdnima".
5. listopada Okružni sud u Fort Bendu u Texasu odbacuje tužbu Bridasa protiv Unocala,
u kojoj Bridas traži odštetu od 15 milijuna dolara navodeći daje Unocal spriječio Bri-
dasov posao izgradnje postrojenja za eksploataciju plina i plinovoda u Turkmeniji. Slučaj
je odbačen uz obrazloženje da podliježe zakonima Turkmenije i Afganistana, a ne
Texasa.
23. studenoga Unocal odlučuje smanjiti troškove pa se povlači iz projekta izgradnje
plinovoda vrijednog 2,9 milijardi dolara za izgradnju plinovoda od Turkmenije do
Turske.

4. prosinca Unocal se povlači iz konzorcija za izgradnju naftovoda i plinovoda preko

Afganistana zbog, kako je naveo, niske cijene nafte, zabrinutosti u Afganistanu oko
Osame bin Ladena i pritiska američkih feminističkih skupina. Zatvara urede u
Uzbekistanu, Turkmeniji i Kazahstanu.
22. prosinca Unocal objavljuje smanjenje plana ulaganja za 40% zbog niske cijene
nafte.

1999.
Prvo kinesko izaslanstvo stiže u Kandahar na sastanak s talibanskim dužnosnicima.
Turkmenski ministar vanjskih poslova Šeihmuradov odlazi u posjet Pakistanu i izjavljuje
daje projekt izgradnje plinovoda i naftovoda još uvijek na mrtvoj točki. Carlos
Bulgheroni posjećuje Turkmeniju, Kazahstan i Rusiju radi razgovora s tamošnjim
državnicima. Ministar vanjskih poslova Turkmenije Šeihmuradov po prvi se put sastaje s
mulom Omarom, u Kandaharu, radi razgovora o izgradnji plinovoda. U gradu Ašhabadu
u Turkmeniji počinju razgovori između talibana i oporbenih snaga. Bez uspjeha. Zbog
niske cijene nafte u Azerbejdžanu se zatvara NAOC (North Apsheron Operating
Companv), u kojoj najveći udio ima British Petroleum. Iz NAOC-a izlaze Unocal i Delta.
U Islamabadu potpisan sporazum između Pakistana, Turkmenije i talibana o obnovi
projekta izgradnje plinovoda, između Pakistana, Turkmenije i talibana.
Snažne borbe za Bamijan u Hazaradžatu. Talibansko izaslanstvo potpisuje s
Turkmenijom sporazum o kupnji plina i električne struje. Ustanak protiv talibana u
Heratu. Ubijeno 100 civila. Osmoro civila osuđeno na smrt i pogubljeno. Uzbekistanski
ministar vanjskih poslova Aziz Kamilov sastaje se s mulom Omarom. Američki FBI
stavlja Osamu bin Ladena na sam vrh popisa najtraženijih osoba i za njegovo uhićenje
nudi nagradu od 5 milijuna dolara.

6. srpnja SAD nameću talibanima trgovinski i ekonomski bojkot jer odbijaju izručiti Bin
Ladena.
19. srpnja U Taškentu se sastaju predstavnici skupine zemalja Šest plus dva. Sastanku
nazočuju i talibani koji su i dalje odlučni otpočeti ofenzivu.
28. srpnja Počinje talibanska ljetna ofenziva; snažne borbe.
5. kolovoza Masud poduzima protuofenzivu i ponovno zauzima sve izgubljeno područje
oko Kabula. Stradava više od dvije tisuće talibana.
25. kolovoza U velikoj eksploziji ispred kuće mule Omara u Kandaharu pogiba desetoro
ljudi, a četrdesetoro biva ranjeno, među njima i nekolicina Omarovih pomoćnika i
članova obitelji.

2000.
26. veljače
Talibani priznali Čečensku Republiku, koja u Kabulu otvara veleposlanstvo.
Španjolski diplomat Francesco Venrell imenovan posebnim izaslanikom glavnog tajnika
UN-a za Afganistan. Na domaćoj liniji iz Kabula otet zrakoplov afganistanske zračne
kompanije Ariane, sletio u Londonu, gdje otmičari traže politički azil. Bivši guverner
Herata Ismail Han bježi iz talibanskog zatvora u Kandaharu i stiže u Iran. Talibani
otpočinju ljetnu ofenzivu. Talibani izdaju nalog svim stranim humanitarnim
organizacijama da otpuste svoje djelatnice - državljanke Afganistana.
Islamski pokret Uzbekistana poduzima napad na Srednju Aziju iz baza u Afganistanu.
Mula Omar zabranjuje uzgoj maka.
Nakon osvajanja Jakoulanga talibani masakriraju 210 civila.
Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1333.kojom se samo talibanima nameću
sankcije na uvoz oružja.
Mula Omar izdaje nalog za rušenje dviju divovskih kipova Bude u Bamijanu.

1. ožujka UN izjavljuje da su talibani zabranili uzgoj maka pa je proizvodnja opijuma ove

godine praktički ravna nuli.
10. ožujka Dinamitom razrušena dva kipa Bude.
4. travnja Ahmad Šah Masud stiže u obilazak europskih glavnih gradova.
16. travnja U Pakistanu od raka umire zamjenik talibanskog vođe, mula Muhamed
Rabani.
22. svibnja Talibani izdaju nalog svim Indijcima da nose žute značke kao znak
prepoznavanja.
1. lipnja Počinje talibanska ljetna ofenziva.
31. lipnja Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1363 za kontrolu provedbe sankcija
protiv talibana.
5. kolovoza Talibani uhićuju osmoro stranaca i šesnaestoro
afganistanskih državljana, djelatnika Kršćanske humanitarne organizacije (Christian
Relief Agencv), zbog navodnog širenja kršćanstva.
9. rujna U pokrajini Tahar na sjeveru Afganistana napadači-samoubojice ubile Ahmada
Šaha Masuda.
11. rujna Zbog terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu pokrenuta američka
vojna akcija protiv talibana i Osame bin Ladena.

POJMOVNIK
amir al-mu 'minin vladar pravovjernih, zapovjednik onih koji vjeruju (islamski naslov)
Beit-ul-mal islamski dobrotvorni fond u koji građani plaćaju porez
bara krijumčarska tržnica u Pakistanu
basmači islamski gerilci iz 1920-ih koji su se borili protiv sovjetske vlasti
burka plašt od glave do pete što ga nose afganistanske žene u vrijeme talibanske vlasti
dari afganistanski dijalekt perzijskog jezika
džihad nastojanje ili borba kojom se postaje dobar musliman; znači i sveti rat za obranu i
širenje islama
džirga sjednica svih plemenskih starješina na
fetva zakonska uredba koju izdaju uleme kojoj se raspravlja o političkim i pravnim
pitanjima
halal obredni islamski način ubijanja životinja, tako da im se prereze grlo i ispusti krv
halifa "nasljednik", "namjesnik" - naziv za vrhovnog poglavara islamske zajednice, kao
Poslanikovog nasljednika ili zastupnika
han nekad poglavica paštunskog plemena, danas uobičajeno plemensko ime
Istihbarat saudijska tajna služba
Ahmed Raskid: Talibani
kafiri nemuslimani ili bezvjerci
laje džirga Veliko vijeće; tradicionalni sastanak plemenskih poglavica, ulema i drugih
predstavnika, na kojemu se birao afganistan-ski kralj, i najviše zakonodavno tijelo u
Afganistanu
laškar tradicionalna plemenska milicija ili garda
malik paštunski plemenski dostojanstvenik; nekada poglavica plemena ili klana
medresa islamska škola u kojoj se uče vjerski predmeti
mehram muški krvni srodnik koji, prema strogom islamskom zakonu, mora ići u pratnji
ženskog člana obitelji na putovanjima
mudiahedin sveti ratnik koji se bori u džihadu, tj. svetome ratu
mula tradicionalni predvodnik molitve u lokalnoj džamiji
munafikun licemjeri
nan kruh bez kvasca; glavna namirnica u Afganistanu
paštunvali pelemenski društveni zakon Paštuna koji je često oprečan šerijatskom zakonu
pir "najstariji"- počasni naslov poglavara sufijske sekte
ramazan mjesec posta u islamskom kalendaru
registan pustinjski predio
seraj postaja za karavane deva na drevnom Putu svile
sufizam islamski misticizam
šalvar kamiz dimije (vrećaste hlače) i duga košulja, tj. odjeća koju u Afganistanu i
Pakistanu nose i muškarci i žene
šerijat islamski zakon
sura islamsko vijeće
tor opijum visoke vrijednosti
ulema islamski intelektualac; jednina je alim
umma zajednica svih muslimana, islamski svijet općenito
zekat islamski porez za siromahe, a odgovara iznosu od 2,5% osobne imovine

Dodatak 6
LITERATURA
Akiner, Širin: Islamic Peoples ofthe Soviet Union, Kegan Paul International, London,
1983.
Allvvorth, Edward: The Modem Uzbeks from the 14lh Century to the Present, Hoover
Institute Press, 1990.
Arney, George: Afghanistan, Mandarin, London, 1990.
Arnold, Anthonv: The Fateful Pebble, Afghanistan s Role in the Fali ofthe Soviet Empire,
Presidio Press, Kalifornija, 1993.
Babur: Babur-Nama, u prijevodu Nette Beveridge, Sang-e-Meel Pu-blications, Lahore,
1979.
Battuta, Ibn: Travel in Asia and Africa 1325 - 1354, Routledge and Kegan Paul, London,
1984.
Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Enders: Muslim National Commu-nism in the Soviet
Union, a Revolutionary Struggle for the Post-Colonial World, Universitv of Chicago
Press, Chicago, 1979.
Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Ender: Muslims ofthe Soviet Empire, C. Hurst and
Co., London, 1985.
Bennigsen, Alexandre i Wimbush Enders: Mystics and Commissars, Sufism in the Soviet
Union, Universitv of California Press, Berke-ley, 1985.
Byron, Robert: The Road to Oxana, Macmillan, London, 1937.
Chase, Robert, Kennedv, Paul i Hill, Emily: The Pivotal States. A New
Ahmed Rashid: Talibani
Frameworkfor USPolicy in the Developing World, W. Norton and
Co., 1999. Cordovez, Diego i Harrison, Selig: Out of Afghanistan, The Inside
Story ofthe Soviet Withdrawal, Oxford Universitv Press, 1995. Dupree, Louis:
Afghanistan, Princeton Universitv Press, 1980. Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide
to Afghanistan, Afgani-
stanska turistička organizacija, Kabul, 1970. Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to
Kabul, Afganistanska
turistička organizacija, Kabul, 1970. EUeston, Harold: The General against the Kremlin.
Alexander Lebed:
Power and Illusion, Little Brown and Co., London, 1998. Ghani, Abdul: A Brief Political
History of Afghanistan, Najaf Pub-
lishers, Lahore, 1989.
Goodwin, Jan: Caught in the Crossfire, E. P. Dutton, New York, 1987. Grousset, Rene:
The Empire ofthe Steppes, a History of Central Asia,
Routgers Universitv, 1970.
Hopkirk, Peter: The Great Game, John Murray, London, 1970. Hopkirk, Peter: Setting
the East Ablaze, John Murray, London 1984. Huntington, Samuel P: The Clash of
Civilizations and the Remaking
ofthe New World Order, Simon and Shuster, New Yokr, 1966. Ignatieff, Michael: The
TVarrior s Honor, Ethnic War and the Modem
Conscience, Vintage, New York, 1999. Kaplan, Robert: The Ends ofthe Earth, a Journey
to the Frontiers of
Anarchy, Vintage Books, 1997. Khan, Riaz: Untying the Afghan Knot, Negotiating
Soviet Withdra-
wal, Duke University Press, 1991. Khilji, Džalaludin: Muslim Celebrities of Central Asia,
Sveučilište
Pešavar, 1989. Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan, Mullah, Marx and Muja-
hid, Harper Collins, Indija, 1998. Maley, William (urednik): Fundamentalism Reborn?
Afghanistan and
the Taliban, C. Hurst, London, 1998. Marsden, Peter: The Taliban: War, Religion and the
New Order in
Afghanistan, Zed Books, London, 1998.
DODATAK
McCoy, Alfred i Block, Alan: War on Drugs, Studies in the Failure of
USNarcotis Policy, Westview Press, 1992. Metcalf, Barbara: Islamic Revival in British
India 1860 -1900, Royal
Book Company (Kraljevsko poduzeće za knjige), Islamabad, 1982. Mousavi, Sajed
Askar: The Hazaras of Afghanistan, an Historical,
Cultural, Economic and Political Study, Curzon Press, London, 1998. Naumkin, Vitaly:
State, Religion and Society in Central Asia, Ithaca
Press, Reading, 1993.
Newby, Eric: A Short Walk in the Hindu Kush, Picador, 1974. Noelle, Christine: STate
and Tribe in Nineteenth-Century Afghanistan,
Curzon Press, London, 1997. Olcott, Martha Brill: Central Asia s New States, US
Institute of Peace,
1996.
Olsen, Asta: Islam and Politics in Afghanistan, Curzon Press, London, 1995. Pettifer,
James: The Turkish Labyrinth - Ataturk and the New Islam,
Penguin Books, London, 1997. Polo, Marko: The Travels of Marco Polo (Putovanja
Marka Pola),
Dell Publishing, New York, 1961. Rawlinson, Henry: England and Russia in the East,
1875, reprint, In-
dus Publications, Karači, 1989. Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War,
Princeton
Universitv, 1995. Roy, Olivier: The Failure of Political Islam, I. B. Tauris, Cambridge,
London, 1995. Roy, Olivier: Islam and Resistance in Afghanistan, Cambridge Uni-
versity Press, 1986. Royal Geographical Society: The Country of the Turkomans, Royal
Geographical Society, London, 1977. Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan,
State Formation
and Collapse in the International System, Yale University Press,
NewHaven, 1995.
Ahmed Raskid: Talibani
Rubin, Barnett: The Search for Peace in Afghanistan, From Buffer
State to Failed State, Yale University Press, New Haven, 1995. Rubin, Barnett i Snyder,
Jack: Post-Soviet Political Order, Conflict
and State Buildin, Routledge, Lodnon, 1998. Seward, Desmond: The Monks of War, the
Military Religious Orders,
Penguin, London, 1972. Shafqat, Saeed: Civil Militarj Relations in Pakistan, From Z. A.
Buto
to Benazir Buto, Westview Press, 1998.
Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989. Tapper, Richard:
The Conflict ofTribe and State in Afghanistan, Croom
Helm, London, 1983. Verrier, Anthony: Francis Younghusband and the Great Game,
Jonathan Cape, London, 1991.
Mediji:
Pakistan: Down, Frontier Post, the Nation, the News, Herald
SAD: International Herald Tribune, New York Times, Washington Post, Los Angeles
Times
Ostalo: Agencija France Press (AFP), Associated Press (AP), Reuters, Interfax, Far
Eastern Economic Review, the Economist, the Guardian, the Independent, Le Monde
Bilješke
Uvod
1 Huntington, Samuel R: The Clash of civilizations and the Remaking ofthe New
fVorld Order, Simon and Shuster, New York, 1996.
2 Verrier, Anthonv: Francis Younghusband and the Great Game, Jonathan Cape,
London, 1991.
3 Polo, Marco: The Travels ofMarco Polo, Dell Publishing, New York, 1961.
4 Babur-Nama, u prijevodu Nette Beveridge, Sang-i-Meel Publications, Lahore, 1979.
5 Noelle, Christine: State and Tribe in Nineteenth Century Afganistan, Curzon Press,
London, 1997.
6 Rubin, Barnett: "Afganistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak
15., broj 2, UNHCR, 1996.
Prvo poglavlje
1 Američka je pomoć počela 1980. sa svotom od 30 milijuna dolara, godine 1983.
narasla je na 80 milijuna dolara, 1985. na 250 milijuna dolara, 1986. na 470 milijuna
dolara a od 1987. do 1989. na 630 milijuna dolara. SAD su pomoć slale sve do pada
Kabula u ruke mudžahedina, 1992. Od 1986. do 1989. ukupna američka pomoć
mudžahedinima iznosila je više od jedne milijarde dolara godišnje. Rubin Barnett:
"Afganistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak 15., broj 2, UNHCR,
1996.
2 Napravio sam nekoliko intervjua s mulom Hasanom u Kandaharu tijekom 1995.,
1996. i 1997.
3 Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afganistan (Povijesni vodič po
Afganistanu), Afganistanska turistička organizacija, Kabul, 1970.
4 Godine 1996. i 1997. napravio sam nekoliko intervjua s mulom Gausom.
5 Yusufzai, Rahimullah: "Taliban head says Rabani sabotaging UN peace efforts"
(Vođa Talibana kaže kako Rabani sabotira mirovne napore UN-a), News, 2. veljače 1995.
6 Ovaj profil mule Omara napravljen je tijekom intervjua s desetinama talibanskih voda
u razdoblju od pet godina. Zahvalan sam i člancima Rahimullaha Yusufza-ija, jer je on
jedini novinar koji je intervjuirao Omara.
Ahmed Rashid: Talibani
7 Goldlenberg, Suzanne: "Place where the Taliban began and certaintv ends" (Tamo
gdje počinju Talibani i završava sigurnost), the Guardian, 13. listopada 1996.
8 Burns, John and Levine, Steve: "How Afghans' stern rulers took hold", New York
Times, 11. prosinca 1996.
9 Dawn, 4. studenoga 1994.
10 Bili su to veleposlanici SAD-a, Velike Britanije, Španjolske, Italije, Kine i Južne
Koreje. U toj su delegaciji bili i dužnosnici Ujedinjenih naroda.
11 Intervjui s višim pakistanskim dužnosnicima i prijevoznicima u Keti, ožujka 1995.
12 Daviš, Anthonv: "How the Taliban became a militarv force", u knjizi: Maley,
William (urednik): Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst,
London, 1998. Daviš donosi do sada najpodrobniji vojni prikaz zauzimanja Spin Baldaka
i Kandahara od Talibana.
13 Intervjui s dužnosnicima Pakistanske tajne službe, iz travnja 1995.
14 Muslim, 17. studenoga 1994.
15 The Nation, 18. veljače 1995.
16 Dawn, 18. ožujka 1995.
Drugo poglavlje
1 Seward, Desmond: The Monks of War, the Military Religious Orders, Penguin,
London, 1972. Veliki vojni redovi, Vitezovi templari, Vitezovi hospitalci i Teutonski
vitezovi, osnovani su u dvanaestome stoljeću.
2 Intervjui s talibanskim vojnicima, Kandahar, ožujka 1995.
3 Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989.
4 Byron, Robert: The Road to Oxiana, Macmillan, London, 1937.
5 Byron je o svom prvom susretu s minaretima napisao: "Nikakva fotografija ni opis
ne mogu dočarati njihove plave boje - boju grožđa i ažurno plavu, ni zamršene vijuge što
te plave boje čine tako dubokima i sjajnoma. U podnožju, koje je osmo-rostrano, na
stupovima od bijelog mramora ukrašenim baroknim kufikom, mješavinom žute, bijele,
maslinasto zelene i boje rđe, s dvjema nijansama plave u mnoštvu cvijeća, s arabeskama i
napisima tako savršenim kao na uzorku šalice za čaj". (Byron: The Road to Oxiana).
6 Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afghanistan, Afganistanska turistička
organizacija, Kabul, 1970.
7 Intervju s Ismailom Hanom, rujna 1993.
8 Intervju s mulom Wakilom Shmadom, Kandahar, svibnja 1995.
9 Dupree: A Historical Guide to Afghanistan.
Treće poglavlje
1 Intervju s Mahmudom Mestirijem u Islamabadu, 2. veljače 1996. Vidi i: Rashid,
Ahmed: "Masud ready to launch offensive says Mestiri", the Nation, 4. veljače 1996.
2 AFP: "Ulema declare Jihad against Rabani", the Nation, 4. travnja 1996.
BIUEŠKE
3 Intervju s Wakilom u Kandaharu, ožujka 1996.
4 Intervjui s pakistanskim diplomatima i djelatnicima tajne službe, Islamabad, veljače
1996.
5 AFP: "Taliban ready to negotiate", the Nation, 3. travnja 1996.
6 Intervjui s američkim i pakistanskim diplomatima, Islamabad, veljače 1995. Vidi i:
Rashid, Ahmed: "Afghanistan: Proxy War is back", the World Today, The Royal Institute
of International Affairs, ožujka 1996.
7 AFP, Kabul: "Senator Hank Brown meets Masud in Kabul", the Nation, 8. travnja
1996. Radi potpunijeg opisa uloge Amerike u usponu Talibana vidi Trinaesto poglavlje.
8 AFP, Bagram: "Raphael says US interest in Afghanistan increasing", the Nation, 20.
travnja 1996.
9 Intervju s Robinom Raphelom, Islamabad, 18. travnja 1996.
10 APP, Washington: "US wants peace, stable Afghanistan", the Nation, 11. svibnja
1996. Raphel je politiku SAD-a iznio u jednom svjedočenju pred Senatskim odborom za
vanjske odnose u Washingtonu.
11 Intervju s predsjednikom Rabanijem, Kabul, kolovoza 1996.
12 AFP, Kabul: "Holl flays Taliban for rocket attacks", the Nation, 31. srpnja 1996.
13 Intervjui s nekoliko pakistanskih i afganistanskih izvora. Vidi i: Rubin, Barnett:
"Afghanistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak 15., broj 2,
UNHCR, 1996.
14 Daviš, Anthony: "How the Taliban became a military force", u knjizi Maley, Wil-
liam, urednik: Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London,
1998.
15 Ova se priča temelji na više intervjua s dužnosnicima UN-a i s Masudom osobno,
tijekom 1996. i 1997. Postoje i izvješća da se Nadžibullah nadao kako će se nagoditi s
talibanima jer su bili sunarodnjaci pa da je zato dragovoljno napustio predstavništvo UN-
a.
16 Han, Behroz: "Taliban commander admits ordering Najib's killing", the News, 16.
veljače 1998. Mula Razakje u jednom intervjuu priznao daje izdao zapovijed za
Nadžibullahovo smaknuće. Rekao je: "Svojim smo vojnicima rekli da Najiba ubiju na
licu mjesta i odmah. To je bilo nužno jer je bio odgovoran za pokolj tisuća
Afganistanaca". Mula Omar imenovao je Razaka zapovjednikom taliban-skih snaga koje
su 1996. zauzele Kabul. U svibnju 1997. zarobile su ga Dostu-move snage, ali je kasnije
oslobođen.
17 Burns, John: "With sugared tea and caustic rules, and Afghan leader explains
himself, New York Times, 24. studenoga 1996.
18 Yousufzai, Rahimullah: "The leader nobody knows", News, 30. ožujka 1997.
Četvrto poglavlje
1 Pakistanski diplomatski izvori rekli su mi daje Pakistan Dostumu dao deset milijuna
dolara kako bi se ovaj pridružio talibanima. Iran muje dao gotovo jednaku
Ahmed Raskid: Talibani
BILJEŠKE
svotu kako bi ga zadržao na protivničkoj strani.
2 Levine, Steve: "Enemies of Enemies", Newsweek, 21. listopada 1996.
3 Dostum je pozvao Malika s bojišnice Bagdis u Mazar ali je ovaj odbio doći i izjavio
je kako ga Dostum planira ubiti. "Time je pokrenuo udar na Dostuma", rekao mi je jedan
stariji pakistanski general u Islamabadu, 25. svibnja 1997.
4 Pakistanski ministar vanjskih poslova Gohar Ayub izdao je 25. svibnja 1997.
priopćenje kojim je produžio priznanje i rekao kako je kriza u Afganistanu riješena jer su
talibani osnovali vladu širokog spektra. "Smatramo da nova vlada ispunjava sve kriterije
za de jure priznanje. Ona sada stvarno kontrolira većinu afgani-stanskog teritorija i
predstavlja sve etničke skupine u zemlji", rekao je. Samo nekoliko sati nakon te izjave
talibani su istjerani iz Mazara.
5 Talibani su zarobili Ismaila Hana i oko 700 njegovih vojnika nakon što ga je Malik
pozvao na večeru a potom pustio talibane da ga uhite. Izdati gosta u svom domu u
Afganistanu je nezamisliv čin. Vidi i: Rashid, Ahmed: "550 Pakistani students captured
by Afghan opposition", Nation, 14. srpnja 1997.
6 Prema intervjuima s dužnosnicima UN-a i Međunarodnog odbora Crvenog križa u
Kabulu, održanim u srpnju 1997., Malik je u Maimani držao 1000 talibana, u
Sheberghanu 1000 a u Mazaru 800. Masudje u Pandžširu držao između 600 i 700
njihovih zarobljenika. Snage generala Naderija, sjeverno od tunela Salang, držale su 100
talibana, koliko i snage stranke Hizb-i Wahdat. Prema UN-u, Malik je u Mazaru držao
200 Pakistanaca i još 225 u Maimani a Masud ih je držao 100 u Dolini Pandžšir, dok ih je
Halili držao 50.

7 Intervju s Hakanijem, Kabul, 12. srpnja 1997.

8 Intervju s Abasom, Kabul, 15. srpnja 1997.
9 Intervju s uzbečkim diplomatima, Islamabad, 5. srpnja 1997. Vidi i: Rashid, Ahmed:
"Highlv explosive. Renevved fighting alarms Central Arian neighbours", Far Eas-tern
Economic Review, 12. srpnja 1997.
10 Intervju s Hakanijem, Kabul, 12. srpnja 1997. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Afghan
factions face serious internal divisions", Nation, 16. srpnja 1997.
11 Peters, Gretchen: "Massacres prompt fears of ethnic escalation", AP, 15. veljače
1998.
12 Yousufzai, Rahimullah: "Dostum unearths mass graves", News, 16. studenoga 1997.
13 AFP: "Taliban massacre site discovered in Afghanistan", 16. prosinca 1997.
14 Peters, Gretchen: "Massacres prompt fears of ethnic escalation", AP, 15. veljače
1997.
15 Konferencija za novinare Norberta Holla, Islamabad, 18. listopada 1997.
16 Izvješća novinskih agencija. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Taliban hold Bonino in hos-
pital ward", Daily Telegraph, 30. rujna 1997. Među zadržanima u bolnici bila je i
Christiane Amanpour iz CNN-a.
17 Talibanski su vode aludirali na te osjećaje već u srpnju, u razgovoru sa mnom u
Kabulu. Mevlane Fazl-ur Rahman i Sami ul-Hak, vođe odvojenih frakcija stranke
k
Jamiat-i-Ulema Islam, koja je podupirala talibane, izjavili su u Pakistanu da su Ujedinjeni
narodi leglo špijuna i antiislama i da su zamolili mulu Omara da istjera predstavništva
UN-a iz zemlje.
18 Tih šest susjednih zemalja bile su: Pakistan, Iran, Turkmenija, Uzbekistan,
Tadžikistan i Kina.
19 AFP: "UN Chief slams outside forces for fuelling Afghan conflict", 9. studenoga
1997.
20 Izvješće glavnog tajnika UN-a: "The situation in Afghanistan and its implications for
intemational peace and securitv", 14. studenoga 1997.
Peto poglavlje
1 Mousavi, Sajed Askar: The Hazaras of Afghanistan, an Historical, Cultural,
Economic and Political Study, Curzon Press, London, 1998. Ovo je jedino novije djelo o
Hazarima, koji su izvan Afganistana malo poznati.
2 Dr. Rahi dala mi je svežanj svojih pjesama na jeziku dari kad sam, u prosincu 1997.,
bio u Hazaradžatu. Zahvalan sam dužnosnicima UN-a za prijevod tih pjesama.

Intervju s Lahdarom Brahimijem, 8. travnja 1997.

Crossete, Barbara: "UN 's impatience grows over Afghan restrictions on Aid workers",
New York Times, 14. srpnja 1998.
AFP: "Taliban reject warnings of aid pull-out", 16. srpnja 1998.
Intervjui s pakistanskim dužnosnicima i stranim diplomatima u Islamabadu, ožujka 1998.
Vidi i: Rashid, Ahmed: "Massive arms supplies reach ali Afghan factions", Nation, 13.
ožujka 1998.
Winchester, Michael: "Ethnic cleansing in Afghanistan", Asiaweek, 6. studenoga 1998.
Intervjui UNHCR-a s preživjelima, koji su kasnije pobjegli u Pakistan. Posebno izvješće
UNHCR-a glavnom tajniku UN-a.
Halal je islamski obredni način ubijanja životinja tako da im se prereze grkljan i ispusti
krv.
Izvješće Human Rights Watch-a: "Afghanistan, the massacre in Mazar-e Šarif',
studenoga 1998.
13 Intervjui s pakistanskim diplomatima i djelatnicima tajnih službi, jednim iranskim i
jednim turkmenskim diplomatom, u Ašhabadu i Islamabadu, kolovoza 1998.
14 To mi je osobno priopćio jedan međunarodni dužnosnik koji je razgovarao sa
zatočenicima u kandaharskom zatvoru.
15 Reuters: "Taliban blame Clinton scam for attacs", 21. kolovoza 1998.
16 To mi je osobno javljeno iz Bamijana.
17 Izvješće Vijeća sigurnosti UN-a, 8. prosinca 1998.
18 Boustanv, Nora: "Busy are the peacemakers", IVashington Post, 10. siječnja 1998.
10
11
12

19 Izvješće Vijeća sigurnosti UN-a, 9. prosinca 1998. Šesto poglavlje

1 U devetom su se stoljeću pojavile četiri škole islamskog zakona, a to su: Hanafi,
Maliki, Shafi i Hanbali. Škola Hanafi temeljila se na običajnoj praksi i bila je najlakša.
2 U tim se medresama uče sljedeći predmeti: učenje Kur'ana napamet, tumačenje
Kur'ana, islamsko pravosuđe, islamski zakon, život i izreke proroka Muhameda, širenje
Božje riječi, islamska filozofija, arapski jezik i matematika.
3 Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan, Mullah, Maru and Mujahid, Harper
Collins, Indija, 1998. Zahvalan sam autorima ove knjige za dobar prikaz povijesti islama
u Afganistanu.
4 Battula, Ibn: Travel in Asia and Africa 1325 - 1354, Routledge and Kegan Paul,
London, 1984. Vidi i Rashid, Ahmed: "The Revival of Sufism", Far Eastern Economic
Reviw, 17. prosinca 1992.
5 Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War, Princeton Universitv Press,
1995.
6 Roy, Olivier: The Failure ofPolitical Islam, I. B. Tauris, London, 1994.
7 Roy: The Failure ofPolitical Islam
8 Huntington, Samuel: The Clash of Civilizations and the Remaking ofthe World
Order, Simon and Schuster, New York, 1996.
9 Metcalf, Barbara: "Islamic Revival in British India 1860 - 1900", Royal Bank
Company, Islamabad, 1982.
10 Metcalf, vidi gore.
11 Olsen, Asta: Islam and Politics in Afghanistan, Curzon Press, London, 1995. Ovo je
najbolja knjiga o povijesnom odnosu islama i afganistanske države.
12 Shafqat, Saeed: Civil Military Relations in Pakistan, from 2. A, Buto to Benazir
Buto, Westview Press, SAD, 1998.
13 Izvješće tajne službe dostavljeno kabinetu premijera Navaza Šarifa 1992.
14 JUI je uvijek uspijevao osvojiti samo mali broj zastupničkih mjesta u Narodnoj
skupštini i u Pokrajinskoj skupštini Balučistana. Na izborima za Pokrajinsku skupštinu iz
1988. osvojio je deset mjesta, 1990. šest mjesta, 1993. tri mjesta a 1997., uz pomoć
talibanskih glasova, sedam mjesta. Na izborima za Narodnu skupštinu 1988. godine
osvojio je četiri mjesta na području Balushistana, a godine 1990., 1993. i 1997. po dva
mjesta.
15 Tu se ubrajaju: ministar unutarnjih poslova mula Hairhva, ministar zdravstva Abas,
ministar informiranja Mutakui, ministar industrije Ahmad Džan, Hakani, ministar za
pogranična pitanja Kalamudin, šef vjerske policije Mansur, ministar za poljoprivredu Arif
i zamjenik ministra financija. Radi daljnjih pojedinosti, vidi Dodatak.
16 Intervju s mevlanom Sami ul-Hakom, veljače 1999.
17 Časopis Herald, "Binori medressa", prosinca 1997.
BILJEŠKE
18 Nakon što ih je Clintonova vlada 1988. svrstala kao skupinu koja podupire
međunarodni terorizam, promijenili su ime u Harkat-ul-Mujaheddin.
Sedmo poglavlje
1 Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989. Ovo je
najopsežniji prikaz sastanka viših časnika.
2 Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan: Mullah, Marx and Mujahid, Harper
Collins, Indija, 1988. Zahvalan sam autorima ove knjige za vrlo korisnu podjelu
mudžahedinskog vodstva.
3 U Afganistanu ima 31 pokrajina (vilajeta), a na čelu svake nalazi se guverner (vali).
Svaka je pokrajina podijeljena na okruge (ulusvali) i podokruge (alak-dari). Kabul je
podijeljen na dijelove zvane kartovi, koji se opet dijele na manje općine zvane nahije.
4 Za svojih sam posjeta Kabulu koristio svaku priliku i pitao ministre kako zamišljaju
buduću talibansku vladu. Svaki je imao drukčije mišljenje i bilo je jasno da o tome puno
ne razmišljaju.
5 Al-Majallah, 23. listopada 1996. Intervju za jedan arapski časopis.
6 Intervju s autorom, Kandahar, ožujka 1997.
7 Nation: "Four killed in revolt against Taliban", 10. siječnja 1998.
8 Intervjui s djelatnicima međunarodnih humanitarnih organizacija u Kandaharu, koji
su poznavali seoske starješine, Islamabad, veljače 1998.
9 Intervjui s bivšim zatvorenicima kandaharskog zatvora.
10 AFP: "Taliban arrest dozens of alleged coup plotter", 23. listopada 1998.
Osmo poglavlje
1 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation and Co-llapse in
the International System, Yale University Press, 1995.
2 Braudel, Ferdinand: A Historj of Civilizations, Penguin Books, London, 1993.
3 Intervju s Maulvizadom, Kabul, lipnja 1997.
4 Pokazatelji razvoja UNDP-a, 1995.
5 Izjava UNOCHA-e, listopada 1996.
6 Izjava UNICEF-a, 11. prosinca 1998.
7 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation and Co-llapse in
the International System
8 "In the Firing Line: War and Children's Rights", Amnesty International, 1999.
9 Anders, Fange: "Difficulties and Opportunities; Challenges of Aid in Afghanistan",
referat na Štokholmskoj konferenciji o Afganistanu, 24. veljače 1999.
10 Vali, Sima: "Statement on Afghanistan" (Izvješće o Afganistanu), dano Odboru za
ljudska prava američkoga Kongresa, 30. listopada 1997. Gospođa Vali je direktorica
organizacije Refugee Women in Development.
11 Intervju s Maulvizadom, Kabul, lipnja 1997.
12 UNICEF je dao službeno priopćenje 10. studenoga 1995. a organizacija Save the
Ahmed Rashid: Talibani
BILJEŠKE
Children 8. ožujka 1996.
13 Intervju u Kabulu, lipnja 1996.
14 Dupree, Nancy Hatch: "Afghan women under the Taliban", u knjizi Fundamen-
talism Reborn? Afghanistan and the Taliban, Maley, William, urednik, C. Hurst, Longon,
1998.
15 Power, Carla: "City of Secrests", Newsweek, 13. srpnja 1998. Ovaj njezin divan i
tragičan članak, napisan s puno nadahnuća, uvelike je utjecao na pripadnice američkog
feminističkog pokreta.
16 UNOCHA, izjava, 31. listopada 1996.
17 AFP: "One survives Taliban death sentence for sodomv", 28. veljače 1998.
18 Burns, John: "With sugared tea and caustic rules, and Afghan leader explains
himself, New York Times, 24. studenoga 1996.
19 AP: "Taliban restrict music", 18. prosinca 1996.
20 Reuters: "Iranian leader accuses Taliban of defaming Islam", 4. listopada 1996.
Deveto poglavlje
1 Zahvalan sam za intervjue s dužnosnicima UNDCP-a u Islamabadu i za njihovu
pomoć oko opisivanja procesa uzgoja maka i proizvodnje opijuma.
2 Intervjui, Kandahar, svibnja 1997. Vidi i: Rashid Ahmed: "Drug the infidels", Far
Eastern Economic Review, svibnja 1997.
3 Ibid.
4 Litschultz, Lawrence: "Pakistan, the Empire of Heroin", u knjizi McCoy, Alfred i
Block, Alan: War on Drugs. Studies in the Failure of US Narcotics Policy, West-view
Press, 1992.
5 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan, State Formation and Co-llapse in
the International System, Yale University Press, 1995.
6 Lifschulz, Lavvrence: "Pakistan: the Empire of Heroin", u McCoy, Alfred i Block,
Alan, op. cit.
7 Rashid, Ahmed: "Dangerous Liaisons", Far Eastern Economic Review, 16. travnja
1998.
8 Intervjui s dužnosnicima UNDCP-a i DEA-e, ožujka 1998.
9 Intervjui s iranskim dužnosnicima, Teheran, ožujka 1998. Rashid, Ahmed:
"Dangerous Liaisons"
10 Observatoire Geopolitique de Drogues, Pariz: "Report on Turkmenistan", ožujka
1999.
11 Intervju s predsjednikom Akajevim, Davos, Švicarska, 29. lipnja 1999.
12 Intervju s veleposlanikom, Islamabad, svibnja 1998.
13 Izvješće UNDCP-a, 25. listopada 1998.
14 Intervju s Pinom Arlacchijem u Davosu, siječnja 1999.
15 Intervju s Arifom, Kabul, svibnja 1997.
16 Intervju s Janom, Kabul, svibnja 1997.
17 Ured UN-a za razminiranje Afganistana. UN i nevladine organizacije nekoliko su
godina govorili da u Afganistanu ima više od deset milijuna mina. Godine 1997. izjavili
su kako je ta brojka pretjerana te da bi za toliko mina, današnjom brzinom razminiranja,
trebalo pet tisuća godina da se Afganistan očisti od mina. Svjetska banka upravo financira
jedno preciznije izvješće o stanju mina u Afganistanu, ali se procjenjuje da se pod
minama još uvijek nalazi nekoliko tisuća četvornih kilometara. Od 1992. do 1999.
očišćeno je samo 19% miniranoga područja, uglavnom u velikim gradovima. 18 Intervju
s Cestarijem, Islamabad, lipnja 1997.
Deseto poglavlje
1 Intervjui s pakistanskim ministrima u vladi premijera Zie ul-Haka.
2 Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War, Princeton University Press,
1995.
3 Ibid.
4 Huntington, Samuel: The Clash of Civilizations and the Remaking ofWorld Or-der,
Simon and Schuster, New York, 1996.
5 Intervjui što sam ih osobno vodio s Bin Ladenovim prijateljima u Saudijskoj Arabiji i
u Londonu, 1992., 1993. i 1999.
6 AFP: "Laden planned a global Islamic revolution in 1995", 27. kolovoza 1998.
7 Al-Ahram: "Interview with Masud", vodio: YahyaGanim, 19. kolovoza 1997.
8 Giacomo, Carol: "US lists Saudi businessman as extremist sponsor", Washington
Post, 14. kolovoza 1996.
9 AFP: "Bin Laden training young Islamists, alleges Egypt", 18. veljače 1997.
10 Hiro, Dilip: "Islamic militants, once encouraged by the US, now threaten it", the
Nation, New York, 15. veljače 1999.
11 Časopis Time: "Interview with Bin Laden", 11. siječnja 1999.
12 Časopis Time: "Inside the hunt for Osama", 21. prosinca 1998.
13 Časopis Newsweek: "Making a symbol of terror", 1. ožujka 1999. U tom se članku,
pozivajući se na američke izvore, tvrdi kako je Bin Laden bio uključen u sva ta
teroristička djela.
14 Intervjui s alžirskim i egipatskim diplomatima i političarima u Islamabadu tijekom
1992. i 1993.
15 Global Intelligence Update: "Bangladesh Movement highlights new Pan-lslamic
identity", 27. siječnja 1999.
16 Global Intelligence Update: "Possible Bin Laden group attempts transit through
Malaysia", 13. siječnja 1999.
17 Reid, Tim: "Yemeni kidnappings were revenge for Iraq bombing", Daily Telgraph, 3.
siječnja 1999. FBI je izjavio kako Jemenci imaju prijenosna računala i opremu za
komunikaciju i kako su u izravnoj vezi s Bin Ladenom.
18 AFP: "Bin Laden may be targeting Bangladesh", 19. veljače 1999.
19 AFP: "Suspected Bin Laden supporters held in Mauritania", 5. ožujka 1999.
20 AFP: "Osama bankrolled Egvpt's Jihad", 15. veljače 1999.

BILJEŠKE
21 AFP: "Kashmir militant group issues Islamic dress order", 21. veljače 1999. Paki-
stanski su političari postajali sve zabrinutiji zbog aktivnosti vahabita u Kašmiru. Intervjui
s pakistanskim diplomatima, Islamabad, ožujka 1999.
22 Časopis Time: "Intervievv with Bin Laden", 11. siječnja 1999.
23 Intervjui sa starijim pakistanskim dužnosnicima, Islamabad, od prosinca 1998. do
ožujka 1999.
24 Časopis Time: "Interview with Bin Laden", 11. siječnja 1999.
25 Intervjui sa starijim američkim diplomatima, Islamabad, siječnja 1999.
Jedanaesto poglavlje
1 Intervju autora s predsjednikom Nijazovim, Ašhabad, prosinca 1991.
2 Američko ministarstvo za energiju: "The Caspian Sea Region", listopada 1997.
3 Rashid, Ahmed: "The new Great Game - the Battle for Central Asia's Oil", Far
Eastern Economic Review, 10. travnja 1997.
4 Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?, Zed Books,
London, 1994.
5 Verrier, Anthonv: Francis Younghusband and the Great Game, Jonathan Cape,
London, 1991.
6 Rubin, Barnett: "Russian hegemonv and state breakdovvn in the peripherv: Caus-es
and consequences of the civil war in Tajikistan"" u knjizi: Rubin, Barnett i Svnder, Jack:
Post Soviet Political Order, Conflict and State Building, Routledge, London, 1998.
7 Ibid.
8 Allvvorth, Edward: The Modem Uzbeks from the 14th Centurj to the Present,
Hoover Institute Press, 1990.
9 Godine 1989. nezaposlenost je u Turkmeniji iznosila 18,8%, smrtnost novorođenčadi
iznosila je 54 na tisuću, a u nekim pustinjskim područjima čak do 111 na tisuću, što znači
daje bila deset puta viša nego u Zapadnoj Europi; dječja radna snaga bila je široko
rasprostranjena, a zbog neadekvatne zdravstvene skrbi mnogi su ljudi obolijevali od
žutice i hepatitisa. U četvrtini bolnica nije bilo tekuće vode ni struje. Vidi: Rashid,
Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?
10 Intervju s Kulijevim, Ašhabad, prosinca 1991.
11 Tijekom prve tri godine (od 1998. do 2000.) 58% prihoda od plina odlazilo je na
plaćanje troškova izgradnje plinovoda iranskim kompanijama, u iznosu od 190 milijuna
dolara. Bilo je planirano da će se izvoz iz Korpedzhea, koji je 1998. iznosio dvije
milijarde kubičnih metara godišnje, popeti 2000. godine na 8 milijardi kubičnih metara.
12 Na čelu konzorcija bila je kompanije PSG International, tj. zajedničko poduzeće dviju
američkih kompanija, Bechtel Enterprises i General Electric Capital Stru-ctured Finance
Group.
13 Studiju o isplativosti pripremaju japanska kompanija Mitsubishi i američka
kompanija Exxon.
14 Pettifer, James: The Turkish Labyrinth - Ataturk and the New Islam, Penguin Books,
1997.
15 Petroleum Finance Companv: "The Baku-Ceyhan Pipeline", Washington, svibnja
1998.
16 Zajednička kompanija Tenghis-Chevroil najveće je pojedinačno ulaganje na području
bivšega Sovjetskog Saveza. Ona okuplja Chevron, Mobil i Arco preko kompanije
LukArco, u kojoj američke kompanije imaju 72% dionica. Ugovor o zajedničkoj
proizvodnji kompanije Tenghiz-Chevroil potpisan je u rujnu 1993.
17 Na čelu AlOC-a je BP-Amoco, koji objedinjuje američke kompanije Amerada Hess,
Exxon, Pennzoil i Unocal, s ukupnim američkim udjelom od 40%. Tu su još i kompanije
Statoil, Itochu, Delta-Hess, Ramco, Socar i TPAO.
18 Proizvodnja jednog barela kaspijske nafte stoji 5 dolara, za razliku od saudijske
nafte, čija proizvodnja stoji 1,5 dolar po barelu. Troškovi prijevoza iznosili bi daljnjih 5
dolara.
19 Američke židovske skupine, poput B'nai B'ritha i Američkog židovskog kongresa,
oštro su nastupile protiv Irana.
20 Intervju u Teheranu, 26. travnja 1998.
21 Dvije su kompanije (australski BHP i Royal Dutch Shell), svaka za sebe, željele
graditi taj plinovod pa je BHP 1998. predao Iranu i Pakistanu studiju o mogućnosti
njegove gradnje. Plin se trebao eksploatirati iz iranskog nalazišta Južni Pars na
Perzijskom zaljevu.
22 Osnivači obaju velikih zapadnih konzorcija što danas eksploatiraju naftu u srednjoj
Aziji uglavnom su američke kompanije. U nalazištu Tenghiz na zapadu Ka-zahstana
(gdje Chevron i Mobil imaju 70% udjela) i u Azerbejdžan International Operating
Companv (u kojoj Umoco, Unocal, Pennzoil i Exxon imaju 40%), koje eksploatiraju
naftu u Kaspijskom jezeru mogle bi do 2010. godine proizvoditi 1,4 milijuna barela
dnevno. I druga će nalazišta, poput Karachagnaka u Kazahstanu, gdje Texaco ima 20%, i
onoga kompanije Mobil u Turkmeniji, morati osigurati mogućnost transporta i izvoza
nafte.
23 Intervju s Lahdarom Brahimijem, Lahore, 8. travnja 1998.
24 Kinzer, Stephen: "Caspian Competitors in race for power on sea of oil", New York
Times, 24. siječnja 1999.
25 Csongos, Frank: "Official outlines US policv", RFE/RL Newsservice, 18. ožujka
1999.
Dvanaesto poglavlje
1 Intervju s Carlosom Bulgheronijem u Islamabadu u lipnju 1997., koji je s prekidima
trajao nekoliko dana, i ponovno, 30. siječnja 1999., u Davosu, Švicarska. U oba smo
navrata razgovarali vrlo opširno, službeno i neslužbeno. Vjerujem da su to bili njegovi
jedini opširni intervjui i razgovori o afganistanskom naftovodu. Svi sljedeći
Bulgheronijevi citati uzeti su iz tih dvaju intervjua.
L
Ahmed Raskid: Talibani
2 Intervju sa Suredom, Islamabad, 27. veljače 1997.
3 Intervju sa Zardarijem, Islambad, 1. svibnja 1995.
4 Katar je predložio izgradnju naftovoda ispod Perzijskog zaljeva do Balučistana.
Australska kompanija BHP predložila je kopnenu rutu od južnog Irana do Balučistana.
5 Intervjui s pakistanskim diplomatima, Islamabad, lipnja 1996.
6 Intervjui s dužnosnicima Bridasa, Islamabad, 27. veljače 1997.
7 Kissingerove su mi primjedbe prenijeli dužnosnici Bridasa u Islambadu, u veljači
1997. Tada se dogodio i intervju s Olaciregulom.
8 Intervju s Tudorom, Islamabad, 27. veljače 1997.
9 Intervju s De La Rosom, Ašhabad, 22. siječnja 1997.
10 Moskva je postala susretljivija u travnju 1996., nakon stoje Chevron dao Rusiji 24%
udjela u tom konzorciju za izgradnju naftovoda vrijednog 1,5 milijardi dolara za transport
nafte iz Tenghiza do Novososijska na Crnom moru. Kasnije je Mobil kupio 25% udjela u
toj Chevronovoj koncesiji.
11 Među bivšim političarima koje su naftne kompanije angažirale za Kaspijsku regiju
bili su: Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, bivši pomoćnik
ministra za obranu Richard Armitage, bivši zapovjednik glavnog stožera John Sununu,
bivši voda senatske većine Howard Baker te bivši ministri vanjskih poslova Lawrence
Eagleburger i Henry Kissinger.
12 U radnoj su skupini bili dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva
energije, Ministarstva trgovine, CIA-e i Odjela za nacionalnu sigurnost.
13 Intervju s diplomatom, Ašhabad, siječnja 1997.
14 Hunter, Širin: Central Asia since Independence, Praeger, 1996.
15 Intervju s Olcottom, Ašhabad, 27. svibnja 1997.
16 Talbott, Strobe: "Deepening US engagement with the States of Central Asia and the
Caucasus: A Roadmap for the Future", govor u Washingtonu, 21. srpnja 1997.
17 Slučaj broj 94144, predan Okružnom sudu u Fort Bendu u Texasu. Tužitelj: Bri-das
Corporation. Tuženi: Unocal Corporation, Marty Miller i Delta Oil Comapnv Ltd.
18 Pismo koje je John Imle poslao Carlosu Bulgheroniju 11. listopada 1995. i koje je
Bridas predao Sudu. U pismu je stajalo "da Unocal treba razgovarati samo s tamošnjom
vladom glede potencijalnog projekta izgradnje plinovoda od Turkmenije do Pakistana, a
da vlada nije sklopila nikakav sporazum koji bi isključivao druge projekte što su predmet
razgovora između Unocala i Turkmenije".
19 Intervju s Johnom Imleom u Davosu, Švicarska, 31. siječnja 1999. Imleu sam
unaprijed poslao 30 pitanja. Na neka mi je dao pisane odgovore, a na neka mi je kasnije
odgovorio usmeno.
20 U siječnju 1997. odvojeno sam intervjuirao pomoćnika i ministra. O tom sam
događaju napravio i intervju s premijerkom Benazir Buto. Ona je događaj potvrdila ali ne
želi biti citirana.
21 Dobbs, Michael: "Kabul's fali to end the anarchv", Washington Post, 29. rujna
BILJEŠKE
1996. Senator Brown, u svojstvu predsjednika Senatskog pododbora za inozemne odnose
sa zemljama Bliskog istoka i Južne Azije, pozvao je u NVashington sve afganistanske
lokalne zapovjednike na trodnevni okrugli stol, od 25. do 27. lipnja 1996. Pakistanski
diplomati u Washingtonu rekli su mi kako je avionske karte nekima od tih afganistanskih
sudionika platio Unocal. Brown je bio jedan od rijetkih članova američkog Kongresa koji
se u to vrijeme zanimao za Afganistan, dijelom zato stoje podupirao projekt Unocala.
22 Reuters: "US sending envoy to Taliban", Washington, 1. listopada 1996.
23 Intervju s Nazdjanovim, Ašhabad, 22. siječnja 1997.
24 Intervju s dužnosnikom Bridasa, Islamabad, lipnja 1997. Bridas je u SAD-u
razgovarao s naftnim kompanijama Mobil, Amoco i Coastal kako bi pridobio jednu
veliku američku naftnu kompaniju i time prekinuo veze između Unocala i američke
vlade. Bridas je nagovarao i neke britanske, francuske i malezijske naftne kom-panij e da
uđu u nj egov konzorcij. O tome j e razgovarao i s ruskom naftnom kom-panijom želeći
ublažiti rusko opiranje projektu izgradnje plinovoda.
25 Intervju s predsjednikom Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.
26 Intervju s Akashijem, Ašhabad, 22. siječnja 1997.
27 Ebel, Robert: "Energy Choices in the Near Abroad. The Haves and Havenots face the
future", Centre for Strategic and International Studies, Washington, travnja 1997.
Trinaesto poglavlje
1 Obje su kompanije među talibanima izgradile vlastite lobije. "Još nismo odlučili koju
ćemo kompaniju prihvatiti, ali nam se više sviđa Bridas. U njih imamo povjerenja, jer su
neutralni", rekao mi je mula Muhamed Sadeq 27. veljače 1997., nakon stoje posjetio
Buenos Aires.
2 Intervju s dužnosnikom Bridasa, Islamabad, lipnja 1997.
3 Intervju s Johnom Imleom, Davos, Švicarska, 31. siječnja 1999.
4 Intervju s predsjednikom Nijazovim, Ašhabad, 22. siječnja 1997. Turkmenija je bila
zemlja domaćin sastanka "Međunarodnog foruma za pomoć Afganistanu", koji je radio
pod pokroviteljstvom UN-a, u nastojanju da u Afganistanu odigra veliku ulogu.
5 U projekt izgradnje plinovoda od Turkmenije do Turske bile su uključene tri
europske kompanije: talijanski Snamprogetti, Gas de France i Royal Dutch Shell.
6 Po tom je sporazumu Turkmenija trebala dobiti milijun dolara, Unocal 65 do 85 centi
za troškove transporta a talibani 15% provizije. Godišnja zarada talibana procjenjivala se
na 105 milijuna dolara, ali su talibani to odbili.
7 U novom konzorciju CentGas, objavljenom 25. listopada 1997., Unocal je imao
46,5%, Delta Oil 15%, Turkmenistan 7%, Itochu (iz Japana) 6,5%, Indonesia Petroleum
(iz Japana) 6,5%, Crescent Group (iz Pakistana) 3,5% i Hvundai Engi-neering and
Construction Co. (iz Južne Koreje) 5%. Deset posto dionica bilo je rezervirano za
Gazprom.
Ahmed Raskid: Talibani
8 Nakon što je Gazprom izišao iz konzorcija, promijenio se omjer udjela u Cent-Gasu:
Unocal 54,11%, Delta Oil 15%, Turkmenistan 7%, Indonesia Petroleum (Japan) 7,22%,
CIECO TransAsia Gas Ltd. (Japan) 7,22%, Hvundai Ltd. (Južna Koreja) 5,56%, Crescent
Group (Pakistan) 3,89%.
9 Reuters: 9. kolovoza 1997., citat prenijet u listu Dawn.
10 Heslin, Sheila: iskaz u senatskom saslušanju o ilegalnom prikupljanju sredstava, 17.
rujna 1997.
11 Lees, Caroline: "Oil barons court Taliban in Texas", Sunday Telegraph, 14. prosinca
1997.
12 Intervju s Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.
13 Starobin, Paul: "The New Great Game" the National Journal, 12. ožujka 1999.
Kaplanov je citat uzet iz njegove knjige: Kaplan, Robert: The Ends ofthe Earth, A
Journey to the Frontiers ofAnarchy, Vintage Books, 1997.
14 Rubin, Barnett: "US Policv in Afghanistan", Muslim Politics Report, Council of
Foreign Relations, New York, siječnja 1997.
15 Intervju s iranskim diplomatom, Islamabad, siječnja 1997.
16 Iako je Pakistan javno podupirao embargo na uvoz oružja, ISI je privatno upozorio
CIA-u da će ta mjera otežati njegovu dostavu oružja talibanima i odgoditi talibansku
pobjedu i Unocalov projekt. SAD još uvijek podupiru embargo ali Clintonova vlada više
nije na njemu ustrajavala. Pakistanski su mi diplomati rekli daje Unocal platio neke karte
ljudima iz Afganistana što su davali izjave na saslušanju koje je vodio Hank Brown.
17 Rephel, Robin: iskaz pred Senatskim pododborom za inozemne odnose zaduženim za
Bliski istok i Južnu Aziju, 11. svibnja 1996.
18 Raphel, Robin: dio govora na zatvorenom sastanku UN-a o Afganistanu, koji sam
osobno uspio dobiti, 18. studenoga 1996.
19 Rubin, Barnett: "US Policv in Afganistan", Muslim Politics Report, Council of
Foreign Relations, New York, siječnja 1997.
20 Intervju s američkim diplomatom, Islamabad, 20. siječnja 1997. Aramco je bio
konzorcij američkih naftnih kompanija koje su držale saudijska naftna bogatstva dok ga
saudijska vlada nije nacionalizirala.
21 "Iako se CIA nije samostalno upuštala u nove operacije u Afganistanu, analitičari
američke tajne službe podrobno su obavještavali Unocal i od njega primali obavijesti.
Unocal i Delta plaćali su kao savjetnike svakog dostupnog člana iz onih američkih
krugova što su u vrijeme džihada bili uključeni u operacije u Afganistanu", u knjizi:
Maley, William (urednik): Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C.
Hurst, London, 1998.
22 Intervju s Johnom Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.
23 Intervju s američkim dužnosnikom, Islamabad, 27. siječnja 1998.
24 AFP: "US wants puppet government in Afghanistan", 11. ožujka 1998. Ayub je
mislio na jedan propali američki pokušaj razgovora s neutralnim paštunskim velikanima
koji bi mogli igrati ulogu u omekšavanja pobornika tvrde linije među talibanima.
BILJEŠKE
25 Talbott, Strobe: govor na Sveučilištu Stanford, Kalifornija, 23. siječnja 1999.,
Američka obavještajna služba (US Information Service).
26 Rohrabacher, Dana: "US Policv towards Afghanistan", Senatski pododbor za
inozemne odnose zadužen za Južnu Aziju, Washington, 14. travnja 1999.
27 Iskaz gospođe Mavis Leno Odboru za inozemne odnose američkoga Senata o
apartheidu prema ženama u Afganistanu, 2. ožujka 1998.
28 Waxman, Sharon: "A cause unveiled - Hollywood women have made the plight of
Afghan women their own", Washington Post, 30. ožujka 1999.
29 AP: "Mrs Clinton takes on Afghan government", 28. travnja 1999.
Četrnaesto poglavlje
1 Intervjui s ministrima i službenicima u lipnju 1998. Velik dio naknadnih podataka
prikupio sam osobno od civilnih i vojnih dužnosnika u razdoblju od 1995. do 1999. Vidi:
Rashid, Ahmed: "Pakistan and the Taliban" u knjizi: Maley, William, urednik:
Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London, 1998.
2 Babar, Mariana: "The Battle for economic gains in Afghanistan", the News, 15.
siječnja 1996.
3 Yousufzai, Rahimullah: "We have no intention of exporting jihad", the News, 19.
kolovoza 1998.
4 Ahmed Eqbal: "What after strategic depth?", Dawn, 23. kolovoza 1998.
5 Roy, Olivier: Middle East Report, zima, 1997.
6 Gornji prikaz, o kojemu sam već naširoko pisao, rezultat je desetaka intervjua što
sam in napravio sa starijim dužnosnicima vojske i obavještajne službe, diplomatima i
birokratima povezanima s politikom prema Afganistanu.
7 I vrhovni zapovjednik vojske, general Abdul Waheed, i direktor Vojne obavještajne
službe, general bojnik Ali Kuli Han, bili su Paštuni, kao i časnici ISI-a koji su surađivali s
talibanima.
8 Rashid, Ahmed: "Isolated in Asia, Pakistan's Afghan policy fails to reflect re-gional
realities", Far Eastern Economic Review, 5. ožujka 1998.
9 Rashid, Ahmed: "Pakistan undermines UN in peace process", the Nation, 23. siječnja
1998.
10 Intervju s pakistanskim dužnosnikom, Keta, travnja 1995. Vidi i: Rashid, Ahmed:
"Nothing to declare", Far Eastern Economic Review, 11. svibnja 1995.
11 Braudel, Fernand: A Historj ofCivilizations, Penguin Books, London, 1993.
12 Lokalni zapovjednik Ismail Han koji je držao Herat naplaćivao je goleme carine,
povisivši pristojbu po kamionu s 5000 na 10.000 rupija.
13 Intervjui s dužnosnicima CBR-a 1996., 1997. i 1998. Godine 1993. tečaj je iznosio: 1
dolar = 40 rupija, a 1999: 1 dolar = 50 rupija.
14 U reketiranje su bili uključeni policija, carinski dužnosnici i birokrate jer su svi od
mafije dobivali postotak. Kad mije nećaku u Lahoreu, 1997., ukraden automobil, u
lokalnoj su mu policijskoj postaji rekli daje automobil u Afganistanu i
Ahmed Rashid: Talibani
da ga može dobiti ako im plati "kaznu za povrat automobila" u gotovini. U suprotnom će
biti prodan.
15 Pakistanski institut za razvoj ekonomije: "Study on informal economv", prosinca
1998.
16 Business Recorder. "Afghan transit trade destroved local industrv, says NWFP Chief
Minister", 15. prosinca 1998.
17 Chase, Robert, Kennedv, Paul i Hill, Emily: The Pivotal States, A New Frame-
workfor US Policy in the Developing World, W. Norton and Co., 1999.
18 Organizacije Laškar-i-Jhangvi i Sipah-i Sahab, izdanci JUI-a, koje su tražile
istjerivanje svih šiita iz Pakistana, slale su talibanima tisuće dragovoljaca, a talibani su
zauzvrat njihovim čelnicima dali utočište u Kabulu.
19 Rashid, Ahmed: "Afghan conflict eroding stability in Pakistan", the Nation, 21.
siječnja 1998.
20 Yusufzai, Rahimullah: "Pakistani Taliban at work", the News, 18. prosinca 1998.
Vidi i: AFP: "Murder convict executed Taliban style in Pakistan", 14. prosinca 1998.
21 Roy, Olivier: "Domestic and Regional Implications of the Taliban regime in Af-
ghanistan", referat na konferenciji u Koledžu St. Anthony, Sveučilište Oxford, 24. travnja
1999.
Petnaesto poglavlje
1 Intervju s Harazijem, Teheran, 30. travnja 1998. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Iran trying
to improve ties with old enemires", the Nation, 5. svibnja 1998.
2 Saudijska je Arabija od 1984. do 1986. afganistanskim snagama otpora dala 525
milijuna dolara. Godine 1989. pristala je dati 60% od 715 milijuna dolara, tj. 436 milijuna
dolara, a ostatak su dale SAD. Godine 1993. afganistanskoj je vladi dala 193 milijuna
dolara. Tijekom cijeloga rata ukupno je dala jednako, a možda i više nego SAD, tj. svaka
zemlja po oko tri milijuna dolara. "3 billion spent by the US", Huntington, Samuel: The
Clash of Civilizations and the Remaking ofWorld Or-der, Simon and Schuster, New
York, 1996.
3 Intervjui s dužnosnicima pakistanske tajne službe, 1989. Citirano i u: Rubin, Bar-
nett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation dna Collapse in the
International System, Yale University Press, 1995.
4 Intervjui s ministrima 1990. Vidi i: Rubin, Barnett: The Fragmentation of
Afghanistan.
5 Saudijci su apelirali na mudžahedine da pošalju jedan vojni kontingent u Sau-dijsku
Arabiju za pomoć u obrani od Iraka kako bi se time pokazala islamska solidarnost i
ujedno pobila propaganda u islamskom svijetu daje Saudijska Arabija ovisna isključivo o
zapadnim snagama. To su sve strane u Afganistanu odbile, osim umjerene Nacionalne
islamske fronte Afganistana, koju je vodio Pir Gilani i koju je Saudijska Arabija uvijek
zaobilazila.
6 Hunter, Širin T: "The Islamic Factor in Iran's Relations with Central Asia", ve-
B1LJEŠKE
ljače 1999. Neobjavljeni referat. Zahvalan sam autoru za mnoge ideje.
7 Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?, Zed Books,
London, 1994. U ovoj sam knjizi podrobno obradio odnose zemalja srednje Azije i Irana,
Pakistana i Saudijske Arabije tijekom prvih godina njihove neovisnosti.
8 Kako nijedan predsjednik srednjoazijskih zemalja nije dopustio razvoj opozicije, ona
se uobličila kao podzemne organizacije islamskog fundamentalizma koje su predsjednici
po volji nazvali vahabitima, iako se te organizacije nisu uvijek sastojale od vahabita
obučenih u Saudijskoj Arabiji. Radi šireg prikaza vahabizma u srednjoj Aziji od 1991. do
1994. vidi: Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?
9 Ostala tijela su: Više vijeće Kadiš, Institut za znanstvene studije, Nadzor vjerskih
pitanja i Odbor za sprječavanje poroka i promicanje vrlina. Ovu su posljednju
organizaciju preuzeli su talibani.
10 To je rezultiralo fetvom koju je izdao najmoćniji vođa ulema, šeik Adbul Aziz Bin
Baz, i koja je glasila: "Iako su Amerikanci, s konzervativnoga religijskog stajališta,
jednaki bezvjercima jer nisu muslimani, zaslužuju potporu jer su došli braniti islam". Za
ove podatke zahvalan sam jednom privatnom izvješću o Saudijskoj Arabiji. Obaid,
Nawaf: "Improving US Intelligence Analysis on the Saudi Arabi-an Decision Making
Process", Harvard Universitv, 1998.
11 Iz nekoliko sam saudijskih izvora saznao da su saudijske džamije, nakon što su
talibani zauzeli Kabul, redovito za talibane skupljale novac od vjernika nakon molitve
petkom - kao i za muslimane u Bosni.
12 Obaid, Nawaf: "Improving US Intelligence Analysis on the Saudi Arabian Decision
Making Process", Harvard University, 1998.
13 AFP: "Taliban claim Saudi support", 21. travnja 1997.
14 AFP: "Taliban battling for northern city", 17. rujna 1997.
15 Citirano u: Rashid, Ahmed: "Afghanistan - Road to Disaster", časopis Herald,
studenoga 1996.
16 Princa Suada intervjuirao sam 1986. u Džedi a princa Turkija 1989. u Islam-abadu.
Obojica su vrlo inteligentni i obrazovani ljudi, ali slabo obaviješteni o događajima u
Afganistanu. Saudijska se tajna služba, kao i CIA, glede podataka o Afganistanu uvelike
oslanjala na analize ISI-a.
17 AFP: "Convoy carrying vveapons stopped", 12. listopada 1998.
18 AFP: "Taliban shut down Iran empassy in Kabul", 2. lipnja 1997.
19 AFP: "Taliban warn of retaliarion against Iran", 22. rujna 1997.
20 AFP: "Iran says Taliban threat to the region", 14. kolovoza 1998.
21 AFP: "Iran presses Navaz over Afghan policv", 15. lipnja 1997.
22 Iran je svoju procjenu temeljio na svjedočenju jednoga svog diplomata koji se
pretvarao da je mrtav i tako se spasio. Iako je bio ranjen, stigao je u Teheran i razgovarao
s novinarima. Ironično je daje mula Dost Muhamed, nakon povratka u Kandahar, uhićen i
zatvoren. Njegova se supruga požalila muli Omaru daje sa sobom doveo dvije konkubine
Hazarke, koje je odbila primiti u kuću.
Ahmed Raskid: Talibani
23 Intervjui sa starijim iranskim diplomatama, u rujnu 1998. u Islamabadu, i u siječnju
1999. u Davosu, Švicarska.
24 Albright, Madeleine: govor Azijskom udruženju, New York, 17. lipnja 1998.
25 Invervju s Harazijem, Teheran, 30. travnja 1998.
Šesnaesto poglavlje
1 Ignatijev, Mihael: The IVarrior 's Honor, Ethnic War and the Modern Conscience,
Vintage, New York, 1999.
2 Intervju s Brahimijem, Islamabad, 14. svibnja 1998.
3 AFP: "Afghan casualtv figures show no signs of easing", the News, 13. listopada
1998.
4 Fange, Anders: "Challenges of Aid in Afghanistan", referat za Štokholmsku
konferenciju o Afganistanu, 24. veljače 1999.
5 Elleston, Harold: "The General against the Kremlin. Alexander Lebed: Power and
Illusion", Little Brown and Co, London, 1998.
6 AFP: "Oil pipeline not ready for main production", 20. svibnja 1999.
7 Legalno izabrane vlade, a kasnije smijenjene, jesu: vlada premijera Muhameda Han
Džunaida smijenjena u svibnju 1988., premijerke Benazir Buto u kolovozu 1990. i
premijera Navaza Šarifa u travnju 1993. te ponovno premijerke Benazir Buto u
studenome 1996.
8 Braudel, Ferdinand: A History ofCivilizations, Penguin Books, London, 1993.
9 Iz privatnih razgovora od 6. ožujka 1999.
10 Fange, Anders: "Difficulties and Opportunities; Challenges of Aid to Afghanistan",
referat za Štokholmsku konferenciju o Afganistanu, 24. veljače 1999.
Kazalo
Abas, mula Muhamed 23,54,105,160,
324, 366, 368
Abdali, Ahmad Šah 38,39 Abdulah, prijestolonasljednik 30, 73,
203, 254 AbuDabi 187 Ačakzai, Mansur 62 Afgan, Abdulah 30 Afridi, bojnik Zahirudin
188 Aga, Muhamed 69 Aga, mula Sejid Giasudin 157,323 Ahmad, Ekbal 23 Ahmad, kadi
Husain 147 Ahmad, mula Vakil 75,81,324 Ahmadzai, Šahpur 89, 91 Ahora, Hatak,
NWFP (Sjeverozapadna
pogranična pokrajina) 59, 146 Ahunzade, Gafar 68, 101 Ajub, Gohar 272 Akajev, Aškar,
predsjednik Kirgistana
105, 191,370 Akashi, Yasushi 255, 349 APAiban, Badr 254 Al'Aiban, Mosaed 254 al-
Bana, Hasan (1906. - 1949.) 140 Albright, Madeleine 211,271, 305, 335,
380
Al-Džihad 42,331 Aleksandar Veliki 36, 100 al-Fejsal, princ Saud 302 al-Fejsal, princ
Turki 203,253,254,257,
300, 301, 330, 336, 379 Al-Qaida 11,34
Amanulah, kralj 51
Amin, predsjednik Hafizulah 43, 49
amir al-mu'minin 320, 323, 331, 357
Amr bi'1-Ma'ruf wa Nahi an al-Munkar 767, 319, 321
Angel, Alejandro 240
Annan, Kofi 17, 111, 128,335
Ansari, Havaja Abdulah 73
Antitalibanski savez 95, 97
Ariana (afganistanska zračna kompanija) 13,84,342
Arif, mevlana Arigulah 193
arijske invazije 34
Arlacchi, Pino 191,370
Armed Islamic Group/Islamska oružana skupina (GIA) 209
Ašhabad (glavni grad Turkmenije) 60, 128, 191,219,261,329,352,367
Azam, Abdul 203
Azerbaijan International Operating com-pany (AIOC) 233
Babar, general Nasirulah 60,73, 83,277,
329
Babur 37 Badahšan, pokrajina 130,157, 205,226,
344
Bagdis 95,332,366 Bagdis, pokrajina 95 Bagram, zračna baza 83, 106 Bahsardžar,
Muhamed (WFP) 16, 59,
120, 378 bait-ul mal (islamski fond) 31
Ahmed Rashid: Talibani
Baker, James 298
Baku-Ceyhan, plinovod 233
Balh 99, 100, 122, 182
Balhi, grob Rabije 182
Balučistan 59, 63, 66, 223, 284, 287,
303, 368, 374 Bamijan, kralj 114 Bamijan, pokrajina 14, 53, 113, 114,
115, 125,337 bangladeški militanti 211 basmači 225, 357 Baz, šeik Abdul Aziz bin 300
beduini 203
Beg, Ulug (sin kralja Ruha) 74 Berger, Samuel 246 BHP Petroleum (Australija) 261, 373
bin Laden, Osama (saudijski ekstremist)
11.-14,34,139,149,199,203, 205,
214,312,337,339,353,371, Binori, Jamiat-ul Ulumi Islamiyyah 148,
368
Boardman, Gerald 258 Bolan, prijelaz 50 Bonino, Emma (predstavnica Europske
komisije) 110,334 Bordžan, mula 62, 69, 88 Boroudžerdi, Alaedin 302 Bosna 149
Boutros-Boutros Ghali, generalni tajnik
UN-a 178,307 Brahimi, Lahdar (posebni izaslanik UN-
a) 55, 111, 118,236,307,333,380 Braudel, Ferdinand 169,313,369 Bridas, korporacija
(argentinska naftna
kompanija) 33 Brown, senator Hank 84, 86, 252, 268,
365, 375, 376 Brzezinski, Zbigniew 374 Buda 114, 116 budizam 36
Buenos Aires 257, 263, 375 Buhara 225,226
Bulgheroni, Alejansdro 33, 239, 240,
242, 373 Bulgheroni, Carlos (predsjednik Bridasa)
239, 258 Bush, američki presdjednik 11,245,246,
260 Buto, premijerka Benazir (1988. - 1990.
i 1993. - 1996.) 59, 60, 64, 68, 241,
250, 374, 380 Buto, Zulfikar Ali (premijer) 42
Care International 179,333 Čarter, američki predsjdenik 246 Casey, William 200
CentGas, konzorcij Srednje Azija 244,
259,260,262,351,375 Central Asian Oil Pipeline Project (CA-
OPP), vidi Unocal 244, 309 CheGuevara 211 Chevron (američka kompanija) 222,
244, 245, 373, 374 Chong-Hyun (posebni izvjestitelj UN-a)
108
Christopher, Warren 268, 272 CIA 48, 49, 347, 374, 376, 379 Clinton, američki
predsjednik 85, 111,
118, 124, 190, 207, 209, 236, 243,
244
Clinton, Hillarv 117,274,339,340 Commonwealth of Independent States
(CIS) 85
Connollv, kapetan 73 Crveni križ, Međunarodni odbor Crvenog križa, vidi ICRC Curzon,
lord 34, 223
Čaman, Pakistan 60, 61, 83, 149, 284 Čečenija 149, 310 Čoridi, dinastija 73
Dar ul- 'Ulum Haqqania 146, 336 Dašt-e Laili, pustinja 108,122
KAZALO
Dašti-e Mango 65
Davies, Glyn 251
Davud, predsjednik Sardar Muhamed 40, 42, 93, 140
De La Rosa, Henry 244
Delhi 37m39, 51,84, 89, 143
Delta Oil Company (saudijska kompanija) 351,374,375
deobandizam 143
diktatori 52m219, 245
Dilaram 68, 75
Dostum, general Rašid (uzbečki zapovjednik) 15, 52, 53, 68, 76, 82, 83, 86, 91, 94, 97 -
100, 106, 117, 227, 242, 298, 329, 332 - 334, 349, 365, 366
Dubai 84,99,213,288,339
Durand, linija 40, 280
Durani, Ahmad Šah 38 - 40, 42,48,49, 56,76,92, 103, 157
Dušanbe 20, 128, 340
Džabal ul-Seradž 102, 332, 333 Džalalabad 52,69,82,86,88, 119,164,
187, 193, 206, 288, 298, 332, 336,
338
Džamil, Mufti 148 Džan, mula mevlana Ahmad 193, 262,
324, 368 Džan, Vali 183 Džeda, Sveučilište kralja Abdula Aziza
131,203,334,379 Džuber, šeik Muhamed bin 300 Džuzdžan, pokrajina 308
Ebel, Robert 256, 375
Egipat 14,207, 209-211
Ehsan, mula Ehsanulah 102, 160
Ehsanulah, mula 102
Elieussen, Sofie 22, 172
Englesko-afganistanski rat
Europska unija 111, 119, 179,233,336
europski izaslanik za ljudska prava 48
Fahd, kralj 205,206,254,300,301,334
Fange, Anders 308
Farjab, pokrajina 101, 102, 107, 117,
333, 335
FBI 211,341,353,371 Fejsal, kralj 302 feministička većina 274 Fergana, Dolina 37, 139,
151,227,228 filipinski crnci 199 Firuzi, kadi Halilulah 30 francuski diplomat 15 Fraser,
George Me Donald 249
Gangohi, Rašid Ahmad (1829. - 1905.)
143
Gani, Ašraf 23m 313 Gaus, mula Muhamed 54, 69, 92, 102,
263, 323, 363
Gaza i Zapadna obala, Hamas 210 Gazna, pokrajina 15,113 Gaznevidi 114 Gazprom
(ruska kompanija za plin) 348,
351,352
Giasudin, mevlana Sejid 157 Gilani, pir Sejid Ahmad 139, 378 Gilzai 38,39,48, 103, 157,
158 Girišk 76
Gol, general-pukovnik Hamid 200 Gol, Nasiba 173 Gor, pokrajina 15 Gorbačov,
predsjednik Mihail 222 Gore, Albert 266 Gorno-Badahšan 225 Goutierre, Thomas 259
Grob, Alijev 100 Gruzija, sukob 233, 270, 299 Gupta, dr. Leila 172
Habibi, Muhamed (UNHCR) 120 Hadid bin Valid, logor 208
Ahmed Rashid: Talibani
Haig, Alexander 246, 346
Hajbar, prijevoj 199
Hak, mevlana Abdul 147,339
Hak, Samiul- 146-148,366
Hakani, Džalaludin 104
Halil, Fazl-ur Rahman 145, 146, 149,
299, 366
Halili, Karim 94, 116, 125 Halilzad, Zalmaj 259 Halim, Ustad 62 Halis, mevlana Jounis
49, 137 Hamas 210
Hamenei, ajatolah Ali 125 Han, Aga 136,225 Han, Čaudri Nisar Ali 254 Han, Ismail 15,
52, 58, 60, 294, 329,
343, 354
Han, kralj Dost Muhamed 81 Han, Mahtab Ahmad 289 Han, Muhamed Davud 140 Han,
Muhamed Kurban Džunaid 229,
380
Hanifi, mula Abdul 181 Haqqania 138 Harakat ul-ansar, skupina 125, 149,
203,212
Harakat-i inqilab-i islami (Pokret islamske revolucije) 137 Harazi, Kamal 294
Hasan, mula Muhamed 54,96,118,180 Hatami, Sejid Muhamed (predsjednik
Irana) 293,294,305 Hazaradžat 14, 39, 103, 113, 115, 116,
118, 119, 136, 196,296 Hazari 14,35,38,53,68-70,82,102,
103, 108, 113-116, 120, 122, 179,
296,311 Heart 17, 29, 35, 37, 38, 50, 60, 62, 65,
72, 73, 315, 329, 330, 331, 338, 353 Helmand, pokrajina 68,75, 157, 186 Heslin, Sheila
246, 262
Hikmetjar, Gulbudin (mudžahedinski
vođa) 21,42,50,52,68,82,93,147,
329, 330 Hin Džan, Vrhovno vijeće za obranu
domovine 332 hinduisti 143 Hindukuš, planina 35, 39, 60, 98, 113,

Hizb-i islami, stranka 199, 295 Hizb-i vahdat, stranka 82,115,117,296,

334, 340 Hladni rat 34 Holl, Norbert 87, 109 Homeini, ajatolah 299 Host 104, 130, 149,
337 Hotak, pleme 39, 56 Hui-chao (korejski svećenik) 114 Humajun, kadi 80 Hunter, dr.
Širin 247 Huntington, Samuel 202 Husain, Sejid Nadir Šah 136 Husein, kralj 154
Husein, Sadam 157,294,297,315
Ibn Batuta (arapski putopisac) 138 ICRC (Međunarodni odbor Crvenog
križa) 123,307,333 Ikbal, Muhamed (indijski pjesnik) 34 Imam, pukovnik 62, 80 Imle,
John 250,253,259,263,269,349,

Inderfurth, Karl 272 Indija 83, 84, 267, 275, 332 Indijci 16, 136
indijsko-afganistanska carstva 39, 56 Irfani, Kurban Ali 16 ISI, vidi: Pakistanska tajna
služba Islamabad 12, 24, 334, 336, 347, 353 Ismail, Šah 294 ismailiti 136,225 Istočna
Europa, talibani Italija, vojni časnik UN-a

Ittehad-i islami (Islamsko jedinstvo) 139

Jama 'at-i islami (Islamska stranka) Jamiat ul-ulumi islamiyyah 148 Jamiat-i-Ulema
Islam (JUI) 59, 367 Jebhe-i nejat-i milli-yi Afghanistan 138 Jeljcin, predsjednik Boris
226, 236 Jomhuri-je eslami, novine JUI: vidi Jamiat-i-ulema z's/amJusufzai, Rahimulah
24, 55
Kaderija (sufijski red) 139
Kadir, hadži Abdul 88
kadirija, sufijsko bratstvo 73, 139
Kais 38
Kakar, pleme 38, 57
Kala-e Džangi 97
Kalamudin, mevlana 167,168
Kalkuta 51,211
Kamal, Ahmad 283, 294, 303
Kambodža, Crveni kmeri 157
Kan, Džingis 37, 73, 98, 114, 227
Kaplan, Robert 376
Karamat, general Džehangir 82
Karimov 226-228,246,341
Karmal, Babrak 42,49
Kaspijska regija 220.221,233,246,347,
373
Kašmir 311 Kazahstan, sastanak u Taškentu 353,
373
Kazilabad 107 Keimar, nalazište nafte 250 Kenija, američko veleposlanstvo 211 Keta,
Pakistan 48 KHAD (tajna služba) 21,169 Kina 43,222,223,233,318 Kipling, Rudyard 249
Kirgistan 32, 105, 127, 128, 190, 244 Kissinger, Henry 243, 374 Koči, nomadi 36
križarski ratovi 67
Kuliab, zračna baza 106, 120, 224, 303
Kunar, pokrajina 88, 205
Kunduz, pokrajina 102, 107, 159, 334,
338 Kurdi 233,270,310
LajeDžirga 314 Lalai, Amir 60,62 Lebed, Alexander 308 Legari, predsjednik Faruk 82
Legman, pokrajina Leno, Jay 274 Leno, Mavis 274, 338, 377 Lenjin, Vladimir Ilič 210
Libanon, Hezbollah 210, 296 Lifschultz, Lavvrence 188 Logar, pokrajina 161,330
Mackenzie, Richard 269
Madžid, Abdul (gradonačelnik Kabula)
48, 235 Mahaz-i mili (Nacionalna islamska fronta
Afganistana) 139 Mahmud (privremeni guverner) 88 Mahmud, mevlana Mufti 144, 145
Mahtab 203,204 Maimana 95, 120, 332, 336, 366 Malik Pahlavan, general 100, 333
maniheizam 36 Mara, Karl 67 Masud, Ahmad Šah (mudžahedinski
vođa) 12,42,315,355 Mašal, Muhamed 181 Maududi, Abul-Ala (1903.- 1978.) 140
Maulvizade, državni odvjetnik mevlana
Džalilulah 176 Mazar-e Šarif (glavni grad Sjevernog
saveza) 34, 36, 60, 82, 97, 349 Mazari, Abdul Ali 70, 330 Medina 139,203 Međunarodna
islamska fronta za džihad
protiv Židova i križara 207
Ahmed Raskid: Talibani
Međunarodna trgovačka komora 250,
258, 349
Međunarodni dan žena 117,335 Meka, Saudijska Arabija 203, 205, 257 Mestiri, Mahmud
(posebni izaslanik UN-
a) 69,329,331,364 Mešhad 83 Miller, Marty 350 Milošević, Slobodan 315 Mir i
nacionalno jedinstvo, stranka 139 Mobil 349,373 mogulska dinastija 37 Mongoli
125,227 Monument Oil 255, 349 Moskva 72, 83, 229, 230, 374 Mossad (izraelska tajna
služba) 234 Mothercare 289 Muavija, logor 208 Mudžadedi, Sibhatulah 138
mudžahedini 43, 51, 56, 135, 174, 276,
309
Muhamed, Baht 185 Muhamed, Karidin 120, 324 Muhamed, mevlana Sufi 290
Muhamed, mula Dost 304 Muhamed, mula Fazil 323, 324 Muhamed, Nek 56 Muhamed,
Sejid Šari 139 Muhamedi, mevlana Muhamed Nabi 49,
137, 146
Muslimansko bratstvo 140 Mutaki, mula Amir Han 92 Mvanmar (Burma) Nacionalna
ćelija za logistiku (NCL) 188
Nacionalna islamska fronta 49
Nadžibulah, Fatana 89
Nadžibulah, predsjednik 20, 27, 31, 52,
89, 90, 98, 329, 332 Nagarhar, pokrajina 88 Nagorno-Karabah, sukob 270,310 Nakib,
mula 63
Nakšbendija (Sufijski red) 138 Nanautavi, Muhamed Kasim (1833. -
1877.) 143
Naša, svemirski centar 263 NATO 11,200,232,245,247 Navaji, Ali Šir 74 Navaz, general
Asif 189 Navaz, Hak 124
Nazarbajev, predsjednik Nursultan 245 Nazdjanov, Murad 252 Nestorijanska crkva 73
NewDelhi 84
NewYork 11, 13, 18,22,305 Niazi, mula 122 Nijazov, predsjednik Saparmurad 220,
230, 231, 240 - 243, 246, 249, 252,
255,258,260-263 Ningarcho (saudijska naftna kompanija)
253, 300
Nouakčot (glavni grad Mauritanije) 211 Nuristan, pokrajina 205