POLITIKA, DRŽAVA, USTAV

Autor: Prof. Hamdo Čamo

25.12.2008

"Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje

republičkog je karaktera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog
složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 1. marta 1992.,
nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile
Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14.
decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je
zaustavio rat. Glavni grad države je Sarajevo."

"Prva knjiga Metafizike počinje stavom da svi ljudi od prirode teže ka znanju."

Stara Grčka je znala za pojam i odnos politike i države. Mnoga moderna društva još uvijek se
muče sa osnovnim pojmovima. Djeca poluobrazovana završavaju škole, političari ne poznaju
osnove politike, društvo i građanstvo ne poznaje svoje obaveze. Zbog toga se i dešava da
državnici, države koje vode, vode u propast, a odgovorni menadžeri, bankari, ekonomisti i
mecene vode društva u krize. Pokretačke osnove svakog današnjeg društva su politika i
novac. Niti jedno, koje je proces, niti drugo, koje je moć, ne izučavaju se u dovoljnoj mjeri, a
neophodno je svakom čovjeku, porodici, državi, jer predstavlja zapravo znanje i kulturu
ponašanja, svakog konkretnog pojedinca i konkretnog društva u cjelini.

POLITIKA I DRŽAVA

Uzmimo primjer političkog djelovanja iz Aristotelova Atenskog ustava, u kojem Solon

kudi građane, da bi neki od njih voljeli da se stvari same od sebe zbivaju (agapein to
automaton), a on, nasuprot tome, traži sudjelovanje svih građana u zbivanju cjeline!

Politika počinje stavom: "kako je svaka država neko zajedništvo i da je svako zajedništvo
složeno radi nekog dobra".

Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a "ljudi se nisu udružili samo radi življenja nego
prije radi dobra življenja" (Pol. 1280 a 32). Odatle se nameće specifični zadatak političkoj
zajednici. "Država je zajedništvo dobra življenja" (1280 b 34). Ili, kako malo dalje
zaključuje: "Svrha je dakle države dobro življenje, a sve su stvari radi te svrhe...
Država je zajedništvo gradova i sela u savršenom i samodostatnom životu. To je lijepo
življenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajedničkog života" (1280 b - 40 -
1280 a 2). Polis mora ispuniti određene zadaće, i iz te njegove zadaće određuje se njegova bit.

Građanin ne može služiti nikome osim zajednici.

ARISTOTEL I POLITIKA

Proučavanjem Politike Aristotela uočljivo je, da je Aristotel brani protiv svakog empirizma,
prisutno je odvajanje političkog umijeća koje se ne može naučiti i političkog podučavanja
koje ne može naučiti nekog da postane dobar političar. Stoga se u razmatranjima Politike
nastoji postići dvostruka sinteza: sinteza nauke (znanosti) i iskustva, kao i teoretske politike i
političke akcije, ili jednostavno - sinteza između univerzalnosti nauke (znanosti) ili zakona i
singularnosti individua i konkretnih slučajeva koji su materija politike.

On postavlja postulate da "politička nauka (znanost) postoji, ali ne postoji nauka (znanost);
političkoj akciji; postoji samo nauka (znanost) o uvjetima koji čine to da politička akcija ima
više šansi da bude istovremeno legitimna i efikasna, ostalo je stvar ljudi i bogova. Bogova:
Aristotel međutim ne računa mnogo s molitvama. Ljudi: ne možemo odlučiti na njihovu
mjestu i više se mora nastojati da se oni pripreme, odgojem, da budu što je moguće više
korisni."

Bitna crta Aristotelovog mišljenja je da politika nije u prvom redu, nauka o vladanju nego:
"nauka (znanost) o uvjetima mogućnosti umne prakse.." po kojoj statusna bit političke nauke
leži u tome, da znanje nema svoj cilj u spoznaji, nego u djelovanju! Najčešće se pod
političkom praksom razumijeva djelatnost koja se odnosi na strukturiranje cjeline. Teorija se
odnosi na nešto stalno, nepromijenjeno i vječno, a praksa na promjenljivo, slučajno i od
djelatnika ovisno. Ono što je bitno sastoji se u tome da su oba ova područja postavljena u
odnos tako da područje teorije može neosporno imati primat.

Osnovno iskustvo političkog sastoji se u mogućnosti ljudskog djelovanja da prekine

automatski proces koji se sam od sebe nameće i koji želi u obliku rituala ovladati
cjelokupnim ljudskim opstankom.

Upravo tim otkrićem umne mogućnosti i moći činjenja čovjeka nastaje političko. Ono znači
prekid lanca nužnog događanja i ono je rezultat vijećanja i odluke ljudi. Politička filozofija,
odnosno nauka (znanost), već je u svojem začetku kod Aristotela bila izjednačena s
praktičnom filozofijom.

DVA TEMELJNA PODRUČJA "POLITIKE"

Na početku Aristotelove Politike stoji striktno razlikovanje područja na domaćinstvo i državu

(oikos i polis) (Pol. I, 1-2). E. Vollrath, str. 77.

Osnovna Aristotelova teza glasi: politička zajednica i njoj odgovarajući oblici vladanja
bitno se razlikuju od domaćinske zajednice i načina vladanja koji se u njoj vrši.
U suprotnosti prema novovjekovnim političkim teorijama koje počinju s pojedincem,
Atristotel uzima domaćinstvo kao konstituirajuci i najjednostavniji oblik društvenog
jedinstva. Grčka politička teorija ne poznaje izoliranog pojedinca, osobu koja bi bila
nosilac prava, nego pojedinac nastupa neposredno kao gospodar (despotes) svojega
domaćinstva. Ovo svojstvo ga ne napušta ni onda kad vrši neku službu u skupštini. Ipak
Hannah Arendt govori o "jazu koji je čovjek klasične starine morao dnevno prekoračiti da bi
prešao usko područje domaćinstva i da bi dospio u područje političkog."

Među osnovne stavove spada i određenje čovjeka kao od prirode političkog bića.

U cjelokupnoj povijesti političkih ideja poznajemo samo dvije jasno razgraničene koncepcije
koje se odnose na prirodu društva: jedna smatra da je čovjek od prirode društveno biće, a
druga smatra da je društvo umjetno djelo čovjeka. Treća koncepcija ne postoji, i sve teorije
koje do sada poznajemo mogu se svesti na jednu od ovih koncepcija.

"Misao o prioritetu polisa i striktnu podjelu na domaćinstvo i državu, zadobivenu na

kategorijalnom sklopu Metafizike, Aristotel oštro suprostavlja Platonu i Ksenofonu, koji ne
prave razlike između velikog domaćinstva i male države (Pol. 1252 a 12 i dalje). Platon je
naime izvršio izjednačavanje domaćinstva i države (Politeia 259 b) i smatra da postoji jedna
jedinstvena tehnika vladanja u oba područja, tako da se vlast kralja ili političara i gospodara
domaćinstva ili upravitelja u principu ne razlikuju. Istu tu analogiju između domaćinstva i
države nalazimo kod Ksenofona. Njegov Sokrat daje često primjere, uspoređujući privatno-
ekonomsko i javno-političko područje.

Aristotel se u ovoj tački jasno odvaja od Platona i Ksenofona i u toj suprotnosti razvija
svoju vlastitu političku teoriju. Osnovna razlika između tih područja sastoji se u tome
što u području domaćinstva ne vlada jednakost. Stoga odnosi u domaćinstvu nisu
politički, nego despotski. Nasuprot tome, područje polisa počiva na jednakosti slobodnih
građana. Aristotel kratko kaže: "Polis je zajednica jednakih" (He de polis koinonia tis
esti ton homoion - 1328 a 35).

S obzirom na to da su ovi građani ujedno i predstavnici svojih domaćinstava i rodova, može

Aristotel odrediti polis kao "zajednicu domaćinstava i rodova" (1280 b 33), kao zajednicu
građana (1276 b 1). Dakle, despoti u privatnom području preobražavaju se u javnom u
jednake i jednako slobodne članove političke zajednice. Politika koinonia u strogom smislu je
uvijek zajednica jednakih. Polis se stoga razlikuje od domaćinstva - u njemu postoje samo
jednaki - domaćinstvo opstoji na nejednakosti.

Iz te stroge podjele na domaćinstvo i državu, koju Aristotel vrši u suprotnosti prema Platonu,
proizlaze najdublji motivi Aristotelovog političkog mišljenja. Ova podjela omogućuje
razumijevanje i konstituiranje specifično političkog znanja uopće."

Njegova teza - naizgled protuslovi tezi o polisu kao principijelnoj svezi jednakih građana -
glasi da polis nije sastavljen jedino iz mnoštva pojedinaca, nego također iz množine različitih
vrsta pojedinaca. On kaže: "Jer, iz potpuno jednakih ljudi ne nastaje država" (1261 a 24).

Stoga valja uvijek voditi računa da se polis ne poistovjeti s 'modernom' državom koja je
umjetni proizvod novoga vijeka.
PUT PREMA POLITIČKOM VODI PREKO POLITIČKIH NAUKA (ZNANOSTI)

Polis je identičan s građanstvom; polis, naime, to su građani. O kvaliteti građana ovisi

ustav (politeia), pa je polis onakav kakvi su građani. S karakterom građanstva mijenja se i
karakter polisa. Neposredno u samim građanima a ne u nekoj izdignutoj državnosti korijeni se
politička zajednica. O tome D. Sternberger piše: "Mnoštvo građana, građanstvo u cjelini, tvori
i sačinjava tu Aristotelovu državu, taj polis sam. Per definitionem ne postoji ovdje nikakva
država s onu stranu i izvan građanstva, upravo stoga u njezinu mnoštvu i različitosti je temelj
svake državnosti. Aristotelovi građani su sami djelatni, oni koji vladaju i onima kojima se
vlada, činovnici i suci, savjetnici i podanici".

U cjelokupnoj povijesti političke teorije Aristotelova paradigma o polisu kao mnoštvu

različitih i jedinstvu različitih zauzima jedinstveno mjesto. Ona tvori paradigmu političkog,
samu jezgru "politologije", koju svaka politika mora uzeti kao svoju polaznu tačku.
Osnovna podjela u Aristotelovoj Politici odvija se između polisa, političke zajednice u kojoj
postoje jednaki i kućanstva koje sačinjava područje nejednakosti.

Država je zajedništvo dobra življenja

Politika počinje stavom: "kako je svaka država neko zajedništvo i da je svako

zajedništvo složeno radi nekog dobra."

Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a "ljudi se nisu udružili samo radi življenja
nego prije svega, radi dobra življenja" (Pol. 1280 a 32). Odatle se nameće specifični
zadatak političkoj zajednici. "Država je zajedništvo (zajednica) dobra življenja" (1280 b
34). Ili, kako malo dalje zaključuje: "Svrha je dakle države, dobro življenje, a sve su
stvari radi te svrhe...

Država je zajedništvo gradova i sela u savršenom i samodostatnom životu. To je pak,

kako kazasmo, blaženo i lijepo življenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi
zajedničkog života" (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti određene zadaće, i iz te
njegove zadaće određuje se njegova bit.

Građanin ne može služiti nikome osim zajednici.

Kantovo obrazloženje je jasno i veoma jednostavno: da bi neko bio građanin, mora biti
sam svoj gospodar (sui iuris), a da bi to mogao biti, mora imati neko vlasništvo. Po njemu
dakle, građanin bez vlasništva, ne može biti građanin.

POLITIKA (POJAM)

Pojam politike je izveden iz grčkog pojma "Polis", što je označavalo pojam države, zajednice,
državne zajednice. Sa ovim pojmom se prikazuje, u osnovi smisao riječi, obrazovanje,
izgradnja reda u svijetu. Izgradnja svjetskog reda. Nauka još uvijek nije složna u tome, kada
je riječ o osnovi politike i pojmu koji ona treba da označava, je li riječ o državi, redu, moći,
miru, konfliktu, vodstvu ili vladavini. Mada, u principu, polazna osnova svake politike
zapravo jeste država, moć, vodstvo i vladavina.
Politika u svom značenju ima nešto, što postoji unutar svakog društva, što označava i upućuje
na uvijek ciljano određenu mustru ponašanja.

Za mnoge je politika proces i način na koji se donose odluke unutar jedne skupine ljudi. Mada
se politika odnosi na vlade, "političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju
sačinjavaju ljudska bića."

Političke nauke proučavaju političko ponašanje i proučava način na kojima se moć stvara i
primjenjiva unutar skupine i kako se nečija volja prenosi na ostale članove neke grupe.

Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među

uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje
se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju,
što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku,
a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.

Političke nauke razvijaju, unapređuju, analiziraju, uviđaju i predviđaju trendove, vrše

procjenu politike, globalnog i lokalnog karaktera, preporučuju, savjetuju i pridonose
kvaliteti donošenja odluka i odlučivanja i utjecaj istih na pravdu, blagostanje, red, mir,
osim toga, politolozi ocenjuju uspješnost vlasti i njenih pojedinih politika, kao i njihov
utjecaj na druge.

"Predmet političke nauke dodatno je usložen čestim angažovanjem političkih naučnika u

političkim procesima, zato što njihova nauka obezbjeđuje polazišta i okvire drugim
komentatorima političkih procesa, novinarima, interesnim grupama, političarima i biračima,
(biračko tijelo, građani), za analizu društvenih pitanja i odabir mogućih rješenja."

Pojam "političke nauke" iskovao je, Herber Bekster Adams, 1880. godine, profesor historije
na univerzitetu "Džon Hopkins".

Politički naučnici proučavaju društvene institucije čije se uređenje i procesi prožimaju i

međusobno djeluju sa vladinim. Oni proučavaju preraspodjelu i prenos moći u donošenju
odluka.

"Dok su historičari okrenuti unazad, sa željom da otkriju i objasne prošlost, politolozi

pokušavaju da razjasne politiku današnjice i predvide politiku sutrašnjice."

Politolozi su često savjetnici političarima, a ponekad se i sami, poput političara, bore za vlast.

U SAD, politolozi posmatraju i izučavaju veliki broj podataka, od kojih su uključujući izbore,
podaci javnog mnijenja (pitanjima koja se rasprostiru od socijalne do vanjske politike), ulogu
institucija (djelatnosti Kongresa, balanse moći unutar Kongresa, na koji način i u kojim
slučajevima deluje Vrhovni sud, i mnoga druga pitanja).

"Međunarodni odnosi koncentrišu se na proučavanje dinamike odnosa između država.

Složena međuigra ekonomskih i političkih opcija predmet je izučavanja političke ekonomije,

u kojoj se prepliću ekonomske i političke nauke."
OPĆENITO

U 19. stoljeću, centar političkog svijeta, glavno biće politike, bila je država sa njenim
državnim političkim monopolom. Svi fenomeni moći su dodijeljeni državi, ona je bila Alfa i
Omega.

Vrlo važno je istaknuti, da je u internacionalnim odnosima, moć ostala i dan-danas, glavni

stub teorije o politici (političke teorije).

U složenijim društvima je pojam moći sve teže preciznije odrediti, pa "stoga postoji velika
opasnost, da političke nauke postanu koncentrisano mjesto moći, moćnih i moćnika. (Kurt
Sontheimer, 1962) Međutim, i za to ima lijeka, pa se politička mišljenja svode na to, da se
smanjenje moći provodi patricipacijom, principom jednakosti i demokratizacijom.

Svima onima, koji su završili političke nauke, poznato je ili bi barem trebalo biti poznato, da
je politika umjetnost vođenja državom, na bazi dodijeljene moći. Tu moć političarima, na
izborima, dodjeljuju sami građani kao biračko tijelo, kao baza svakog društva, svake države.

Predmet i cilj svake politike, trebalo bi da je mir.

Na žalost, ima i onih koji smatraju "politiku samo sredstvom, kako da dođu na vlast, da
tu vlast zadrže i uz pomoć iste te vlasti da ostvare neke svoje ciljeve". (Machiavelli,
1515).

Grof von Krockow, 1976.g. jasno na ovu temu kaže sljedeće:"Politika je borba za promjenu
ili održavanje postojećih odnosa."

Što se politike tiče, podjela ima više. Jedni je dijele po načinima vladavine ili definicijama,
drugi po dimenzijama. Treći po kategorijama. Četvrti, prostorno i po područjima.

Politika je izgradnja i uspostavljanje reda u zajednici, u jednom društvu, u svijetu,

borba i moć, vlast i vladavina, učenje, sredstvo, umjetnost i nauka vođenje državom,
teorija i praksa, društveno djelovanje, težnja za vlašću, težnja za mirom, blagostanjem i
pravdom.

Provodjenje politike je u kontinuitetu i može da se vrši mirnim ili nasilnim putem. Politika
ostaje, po prirodi "tečna i u toku", sticajem okolnosti može da mijenja "agregatna stanja",
svoje težnje i ciljeve, a sve zbog postizanja istih.

NAUKA O USTAVU

"Istraživanje ustava zauzima središnje mjesto u Aristotelovoj Politici. Ovu temu kao i njezin
sadržaj najavljuje on na kraju Nikomahove etike slijedećim riječima: "Budući su dakle
prvašnji mislioci ostavili neistraženim ono što se tiče zakonodavstva, možda je bolje da te
stvari sami razmotrimo, i općenito o državnom poretku, kako bi koliko je moguće, upotpunili
znanstveno istraživanje o ljudskim stvarima" (NE 1181b 12-15). Aristotel analitičkom
metodom želi najprije istražiti što su (1) 'rekli prethodnici' o naznačenoj temi, zatim (2) iz
"prikupljenih ustava pojedinih država" nastoji (3) "proučiti koje stvari održavaju a koje
razaraju države". Nakon toga (4) mogli bi tek "uvidjeti koji je državni poredak najbolji" (NE
1181 b 15-22). Ove teme preuzima Aristotel i opširno obrađuje u Politici. Temu (1) u Pol. II,
temu (2) u Pol. V i VI.

Razlikovanje ustavnih formi (3) razmatra u Pol. III i IV, a u Pol. VII i VIII (4) daje prikaz
idealne države. Najpoznatiju šemu razdiobe ustava dao je Aristotel u III knjizi Politike.
Odmah na početku upozorava na slijedeće: "Onome ko o državnom poretku hoće istraživati, i
koji je svaki pojedini i kakav, prvo je nužno vidjeti o državi: šta je napokon država? . . . a
ustav je nekakav poredak stanovništva države. Kako je država jedna složena zajednica...
bjelodano je da prvo treba istražiti o građaninu. Jer država je neko mnoštvo građana. Valja
dakle razmotriti koga treba nazvati građaninom i ko je građanin." Na pitanje: "Šta je
država uopće?" Aristotel najprije navodi pretpostavke "radi čega je država nastala i koliko je
oblika vlasti" (1278 b 15).

On navodi tri razloga nastanka države: (1) uzajamna pomoć, (2) čovjek je od prirode političko
biće (zoon politikon) i (3) zajedničko dobro. Ovo 'zajedničko dobro' znači i to "koliko svakog
pojedinog dopada dio u dobrom življenju", a dobro življenje je upravo najviša svrha kojoj svi
teže. Iz toga Aristotel zaključuje da se "ljudi združuju i radi samoga življenja, i održavaju
državno zajedništvo (državnu zajednicu). Jer postoji nekakav djelić lijepoga u samome
življenju, ukoliko previše ne pritegnu životne tegobe" (1278 b 24-27).

S obzirom na to da je svaka zajednica obilježena parom ‚vladanja i pokoravanja', to Aristotel

iz određenja svrhe zajednice dobiva kriterij podjele vlasti i ustava.

Ako je država zajednica slobodnih ljudi, ako je njezin cilj suživot kao ostvarenje
sretnoga života, tada su dobri ustavi oni koji koriste zajednici, a loši oni koji koriste
samo vladajućima.

"Bjelodano je dakle kako oni državni poretci koji uzimaju u obzir zajedničku dobrobit ti su i
ispravni, budući prema onome što je naprosto pravedno; oni koji dovode dobitku onoga koji
vlada, pogrešni su i strani su svim ispravnim državnim poretcima, i oni su naime tiranski, a
država je zajednica slobodnih ljudi" (1279 a 20).

Nakon ovih općih načela Aristotel definiše ustav kao "raspored u državi svih ostalih vlasti, a
najviše one glavne" (esti de politeia poleos taxis ton te allon arhon kai malista tes kurias
pantdn - 1278 b 8). S obzirom da je vrsta ustava ovisna o vladajućem staležu, o upravi
(politeuma) i s obzirom da je "državna uprava ono glavno u državi" (1279 a 26), mora vlast
voditi ili jedan ili manjina ili većina. Ovom podjelom stvara Aristotel šemu o šest ustava.
Ustavi su razvrstani prema dva principa, jednom prema broju (kvantitetu) vladajućih, a drugi
put prema svrsi (kvaliteti) vladanja. Primjenom ova dva kriterija možemo dobiti sljedeću
šemu:

Kriterij političkog kvaliteta

Kriterij broja vladajućih, zajednička svrha, posebna svrha političkog,
Monarhija, tiranija
Kvantiteta manjina, aristokratija, oligarhija
Većina, politie/timokratija, demokratija

Prema tome ustav (politeia) označava način na koji se međusobno odnose vladanje i
pokoravanje (arhein kai arhesthai). Osim toga, "politeia...označava državu i samu zajednicu
građana ili cjelinu građana, pravo građana u sudjelovanju na javno političkom životu,
djelatnost ovih politeuesthai i za to potrebnu specifičnu kvalitetu građana, moč u državi i
najviše službe (politeuma), podjelu političkih funkcija i ujedno jezgro značenja samog
državnog poretka, u kojem građani žive i vrše svoja politička prava i funkcije, ustav države i
formu vlasti, dakle (politeia = polis; civitas; universitas civium; civitatis ordo et forma;
partes institutorum publicorum; ius civitatis; administratio reipublicae; potestas et regimen
civitatis)".

U podjeli ustava prema čistom kvantitativnom principu iskrsavaju određene teškoće koje
zahtijevaju određene dopune i korekcije čisto kvantitativnog principa podjele ustava.

Prva teškoća odnosi se na oligarhiju i demokratiju (demokraciju).

Oligarhija je vladavina manjine, a demokratija vladavina većine.

Kako je većina obično siromašna, a manjina bogata, to je demokratija vladavina siromašnih

a oligarhija vladavina bogatih.

Međutim, moguće je da u državi bogataši predstavljaju većinu, siromašni manjinu. Kako bi se

onda nazvali ovi ustavni oblici i kako bi se izvršilo onda razgraničenje pojedinih državnih
oblika?

Zato Aristotel vrši korekciju kvantitativnog principa podjele ustava i dodaje "stvar je slučaja
to što malobrojni ili mnogobrojni vladaju... Otuda proizlazi da mjerila za razlikovanje
oligarhije i demokratije nisu ona koja smo spomenuli."

"Ono čime se oligarhija i demokratija međusobno razlikuju, to su siromaštvo i

bogatstvo" (1279 b 34-1280 a 4).

Kao što vidimo, u principe razdiobe ustava Aristotel uvodi i socijalni aspekt i u njemu vidi
pravi razlog različitih državnih formi. Uzrok postojanja više državnih poredaka leži u tome
što od "mnoštva jedni su nužno imućni, drugi siromašni, treći opet srednji" (1289b31-32).

Za Aristotela trajan ustav je onaj koji uvažava sve elemente jedne političke cjeline.

Takav ustav naziva on miješanim.

Drugo, Aristotel uvažava u formiranju ustava društvene i političke funkcije koje su

neophodne za državni život. S obzirom na to da se svaka država sastoji iz više dijelova (1289
b 27 i dalje), to on razlikuje proizvodeći stalež: 1. seljaci, 2. radnici, 3. trgovci, 4. najamnici,
5. ratnici, zatim one koji predstavljaju politički um, 6. suci i savjetnici, 7. imućni koji sa
svojim bogatstvom nose teret države, 8. "upravljaći državnim poslovima i koji služe kao
činovnici vlastima, jer bez vladara ne može postojati država" (1291 a 34-36). Svi ti dijelovi
moraju politički naći svoje zadovoljenje.

Treće, Aristotel izuzetnu važnost u formiranju ustava pridaje podjeli i razlikovanju centralnih
političkih funkcija."Postoji u svih državnih poredaka tri dijela o kojima valjan zakonodavac
treba razvidjeti: šta je kojemu korisno. Kad su ti usklađeni, nužno je i poredak usklađen, i
državni se poreci uzajamno razlikuju kako se razlikuju pojedini od tih dijelova. Od ta tri dijela
jedan je onaj koji savjetuje o zajedničkim stvarima (savjetodavna vlast), drugi je o upravnim
polozajima (izvršna vlast), treće je o sudstvu (sudska vlast)" (1297b 37 - 1298 a 3).
Dakle, državni se poreci međusobno razlikuju s obzirom na međusobnu uvjetovanost i
raspored vlasti. Ovo državno-pravno gledište u odredbi ustava imalo je dalekosežne
posljedice u konstituiranju ustava. Aristotelova nauka o ustavu održala se sve do kraja 18.
stoljeća. Ona predstavlja središnji i nezaobilazni uvod u nauku o politici.

Njezino značenje kao i postepenu transformaciju opisao je s velikom preciznošću J. A.

Eberhard. "Dioba formi vlasti u demokratsku, aristokratsku i monarhijsku je tako stara
kao i sama politika. Ona se odmah pojavila u zgradi nauke, u koju je Aristotel prvi uveo
politiku kao nauku (znanost), i ona se je u njoj zadržala skoro sve do naših dana bez
velikog proširenja i razbistravanja. Ipak, već i čisto posmatranje novijih država…
(pokazuje) nastanak potpuno novih formi vlasti.”

Prava kriza Aristotelove paradigme dogodila se između 1790. i 1830. godine.

U tom razdoblju stvorenje rascjep između stare i nove epohe koji Tocqueville ovako opisuje:
"Premda nam je stari ustav još sasvim blizu, budući da dnevno susrećemo ljude koji su rođeni
pod njegovim zakonima, on je ipak zastrt tamnom noći vremena. Nečuvena promjena koja nas
dijeli od njega - francuska revolucija - imala je djelovanje dugih stoljeća. Ona je zastrla sve
što nije ugasila."

Razvijena subjektivnost koja je nastala u toku novije evropske povijesti tražila je drugačije
oblikovanje društvenih poredaka i ono je zaista i izvršeno. Premda je Aristotelova
"paradigma" izgubila na važnosti, njezino iskustvo predstavlja temelj svake političke
teorije.

DRŽAVA

(Lat. civitas; engl. state; franc. la cite; njem. Der Staat; rus. zocydapcmeo; )

"Budući vidimo kako je svaki grad neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno radi
nekog dobra (jer radi onoga što im se čini dobro svi čine sve), bjelodano je da sva
[zajedništva] teže nekomu dobru, a najviše opet, i onome koje je najglavnije od svih [dobara],
zajedništvo - ono koje je od svih najglavnije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano
država i državno zajedništvo (državna zajednica).

Svi dakle oni koji misle kako je državnik, kralj, kućeupravitelj i gospodar jedno te isto, ne
misle ispravno (jer mnoguće i malo misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih,
kao: onaj ko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad više, onda je kućeupravitelj; ako
[vlada] nad još više njih, onda je državnik ili kralj, kao da se ništa ne razlikuju velika kuća i
malen grad. A što se tiče državnika i kralja: kad on sam lično vlada, onda je kralj; kad je
prema razlozima dotične nauke (znanosti) naizmjenično i 'vladajući' i 'vladan', onda je
državnik. Ali, te stvari nisu istinite. I ovo rečeno jasno će biti onima koji razmotre prema
ovdje navedenom načinu istraživanja."

Prvo se kraljevalo gradovima, jer su se sakupili oni, nad kojima se kraljevalo i nad svakim
domom kraljevao je najstariji, kao i u naseljima, na temelju srodništva. Pa, i u mnogih naroda
je i danas tako. Naime, kod drevnih naroda je vladalo isto mišljenje o bogovima, kako i njima
vlada kralj, jer i oni sami, bijahu pod kraljem.
Kako se grad razvijao i rastao, od grada, postajao je grad-država. Povijest poznaje više takvih
gradova, od kojih je najpoznatija Atina. Tadašnja "filozofija razmišljanja" slijedila je tok,
kako je grad jedna od naravnina i da je "covjek po naravi drustvena zivotinja, i onaj koji je
bez grada - zbog naravi a ne zbog slučaja - ili je nevaljao ili je bolji od čovjeka."

Koliki značaj se pridavao gradu, slijedi misao da "zajedništvo takvih tvori dom i grad. Po
naravi je opet, na prvom mjestu grad negoli dom, pa čak i svaki pojedini od nas!"

Gornju misao prati tvrdnja, "da je bjelodano dakle, da grad biva po naravi i da je
‚prvotniji' negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije dovoljan, slično ostalim
dijelovima on će se odnositi prema cjelini. Onaj ko se ne može udruživati ili mu ništa ne
treba zbog ‚samodovoljnosti', taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog."

Po naravi dakle postoji poriv u svima za zajedništvom i onaj ko ga je prvi zasnovao uzrok je
najvećih dobara. Udružiti se i (dobro) živjeti u društvu. Udruživanje radi dobra.

Savršenstvo je (dobar, kvalitetan) život čovjeka u društvu, zajednici pod skutima dobrih
zakona, koje je sam izabrao.

Savršen - čovjek najbolja od životinja, tako je i - odvojen od zakona i pravde - najgori od

svih. Jer najteža je oružana nepravda. A čovjek od naravi pak ima oružje radi razboritosti i
kreposti, kojim se još ponajviše može poslužiti i u suprotne svrhe. Stoga je najbezbožniji i
najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u pozudi spola i jela.

Pravednost je društvena.

Jer pravda je poredak državnog zajedništva, a pravednost je prosudba pravednoga. Širi

bi smisao bio: pravednost pripada biti državnog zajedništva (državne zajednice).

Velika obaveza i odgovornost je razmatranje državne zajednice, koja je najbolje od svih onih
koje već postoje i žive najviše po svojoj zelji, moraju se pogledati i ostali državni poreci,
kojima se služe one države za koje se govori da imaju valjane zakone, i ako se koji drugi nađu
opisani od [naučnika] i koji se čine dobrim, (i oni koji su manje dobri), tako da se vidi i što je
ispravno i što je korisno, te uz to - kako se ne bi činilo da se traži drugo mimo postojećeg,
želeci se nadmudrivati pod svaku cijenu u kojoj je samo društvo, time i svaki pojedinac,
na gubitku.

Svi građani moraju imati ili sve zajedničko ili ništa ili pak neke stvari da, a neke ne.

Da im ništa ne bude zajedničko, bjelodano je nemoguće (jer država) je neko zajedništvo,

neka zajednica, i prvo moraju imati zajedničko mjesto; naime, mjesto jednoga grada je
jedno, i građani su oni koji sudjeluju u jednome gradu). Država je jedno. Nekako
moraju biti jedno i dom i država, ali ne posve. (Sokrat)

Postoje i druge države gdje:"Cjelokupni sistem hoće da mu ne bude ni narodna vladavina,

ni vladavina malobrojnih, nego nešto po sredini između toga dvoje, što se naziva
jednostavno državom, jer se ona sastoji od naoružanih gradjana."

Na pitanje:"Šta je država uopće?", Aristotel najprije navodi pretpostavke "radi čega je država
nastala i koliko je oblika vlasti". On navodi tri razloga nastanka države: (1) uzajamna pomoć,
(2) čovjek je od prirode političko biće (zoon politikon) i (3) zajednička korist i uspjeh.
Ovo 'zajednička korist i uspjeh znači i to "koliko svakog pojedinog zapada dio u dobrom
življenju".

U Zakonima se kaže kako se najbolji državni poredak mora sastaviti od pučke (narodne)
vladavine i samosilništva, što pak ili niko ne bi smatrao državnim poretkom ili bi bio kao
najgori od svih mogućih. Bolje stoga govore oni koji miješaju više [oblika državnog poretka];
jer bolji je onaj državni poredak koji je složen od više njih. Uz to se čini kako [Platonova
država] nema u sebi ništa od jednovlade, nego samo vladavinu malobrojnih i pučku
vladavinu, i pri tome više naginje prema vladavini malobrojnih, što je jasno iz samog
postavljanja vladara."

OLIGARHIJA

Oligarhija - vladavina manjine (grčki oligos - malo i arkhê - vladanje), je vrsta vlasti u kojoj
je većina političke moći u rukama malog dijela populacije, ali koje je normalno najmoćnije
bilo po svom bogatstvu, vojnoj sili, strahovladi ili političkom uticaju.

Politički analitičari kažu da je svako društvo neizbježno oligarhijsko, ma koji politički

sistem gledali. Broj članova oligarhije ne predstavlja jedan siguran kriterijum za određivanje
oligarhijskog sistema. Stoga je važno analizirati s više pažnje kriterije pripadnosti
oligarhijskom društvu: kako postati član, kako isti ostati i kako izaći iz tog društva. Razne
vrste kriterija, više ili manje službene i više ili manje stabilne u vremenu, mogu ući u igru.

Oligarhije su složeni politički sistemi sa često više krugova moći, koja je sve više i više
koncentrisana, specijalizovana skladno domenu moći na primjer ekonomska, pravna,
religiozna, vojna, tehnološka itd. čije izražavanje je često diskretno i kolegijalno. U tom
slučaju obično govorimo o dominantnim porodicama za koje politička pozicija jeste dio
nasljedstva koji se prenosi djeci i čije obrazovanje je organizirano u toj perspektivi.

Najaktuelniji primjer koji je svima poznat takvog ponašanja jesu porodice Buš i Kenedi u
Sjedinjenim Američkim Državama. Treba reći da je oligarhijsko društvo jako nestabilno,
njegova moć se mijenja s vremenom (bilo da opada ili raste) i taj fenomen se dodatno
komplikuje vanjskim uticajima na primer ratni uslovi dopuštaju jednom pojedincu da
koncentriše i uzme veliki dio moći, ali uz rizik da će oligarhija nestati bilo porazom bilo
pobjedom. (Primjer: Rim koji je i pored osvajanja doživio poraz ).

"Ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan,
nije dio države, te je zvijer ili bog" (ibid., 1253 a 26-27).

Prvom teorijom, Aristotel ne izjednačuje prirodu i društvo, nego on samo naznačuje bitnu
dimenziju čovjekova života, a ta se sastoji u tome da on ne može izbjeći uvjete života u grupi.
Čovjek, ne samo da se ne može biološki reproducirati bez drugog čovjeka, nego on nije sam
sebi kao čovjek dovoljan. On ne može u svojoj individualnoj autarhiji ispuniti svoju ljudskost.

Ta recipročna potreba koju iskušavaju ljudi u odnosu jedni spram drugih je uvjet mogućnosti
konstitucije političke zajednice.

Druga teorija potječe od Hobbesa.

On smatra, da je društvo nastalo ugovorom među bićima koja su prije živjela u
konfliktu.

Ustanovljavajući društvo kao umjetno biće, čovjek je stvorio čudovište, Leviathana, koji ne
postoji u prirodi. "Jer vještačkim putem stvoren je onaj veliki Levijatan, nazvan zajednicom
ili državom, latinski civitas, što nije ništa drugo do vjestački čovjek, iako večeg stasa i veće
snage no prirodni čovjek, čijoj je zaštiti i odbrani namijenjen." Taj artificijelni, umjetni,
vjestački prijelaz je neophodan i na njemu se tek temelji civilizirano društvo.

Politika je prema tom postulatu stvar volje i konvencije.

Ova teorija naglo se proširila u toku 18. stoljeća. Postoje različite recepcije ove teorije, ali
nijedna ne postavlja u pitanje artificijelni karakter društva. Na temelju te teorije razvile su se
mnoge utopije. Naime, ako je društvo nastalo umjetnom konstrukcijom, tada se može smatrati
da mu možemo dati uvijek novu i vjerojatno bolju formu. To isto vrijedi i za samoga čovjeka.
Iz toga proizlazi stalna potreba stvaranja idealnog društva, idealnog čovjeka koji postepeno ali
sigurno postiže svoju perfekciju. U današnjoj krizi savremenog društva i čovjeka Aristotelova
koncepcija, koja naglašava prirodne granice čovjeka, i koja naglašava određene uvjete koje
čovjek ne smije prestupiti ako hoće ostati čovjek, djeluje izvanredno aktualno i
upozoravajuće.

NA KRAJU, NEKOLIKO VAŽNIH IZREKA

Nemoj zapovijedati prije nego što naučiš slušati. (Latinski prijevod Solonove izreke.)
Ko ne zna služiti, ne zna ni zapovijedati.
Ne napredovati znači nazadovati.
Nije sreća živjeti, već dobro živjeti. (Seneka)
Očima treba više vjerovati nego ušima.
Vrijeme sve otkriva. (Tertulijan)
Više može poricati magarac, nego dokazati filozof. (Skolastička poslovica)
Više može onaj ko je jači. Ko je jači, taj kači. (Plaut)
Kazna se može ukinuti, krivica je trajna. (Ovidije)
Zapovjesti prava su: Časno i pošteno živjeti i drugog ne oštetiti.
Po prirodnom pravu, pravedno je, da se niko ne može obogatiti time, što će drugi pretrpjeti
nepravdu ili štetu u imovini.
Učinjeno se dobročinstvo zaboravlja, nepravda nikada.
Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada. (Erazmo)
Ko želi zlo raditi, uvijek nađe razlog. (Publilije Sirus)
Zlo stečeno zlo i propada. (Plaut)
Ko laže taj i krade.
Ruka ruku mije. (Seneka)
Narav možeš obuzdati, ali nikada pobijediti.
Ništa nije tako nevjerovatno da ne može ubjeđivanjem postati vjerovatno. (Ciceron)
Ništa ne dokazuje, ko previše dokazuje.

Nikad nazad. (Ciceronova lozinka)

Ako se ukloni pravednost, šta su kraljevstva nego velika razbojništva.
Tuđe se sviđa nama, a naše se više sviđa drugima. (Publilije Sirus)
Moguće ne mora da bude i stvarno.
Pred dobrim sudijom više vrijede dokazi nego svjedoci. (Ciceron)
Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život. (Ciceron)
Klin se klinom izbija.
Za misli se ne kažnjava. Misli su slobodne. (Ulpijan)
Sloga građana, bedem je gradova.
Niko ne ljubi domovinu jer je velika, već jer je njegova. (Seneka)
Čista savijest vrijedi više nego hiljadu svjedoka.
Običaj je najbolji tumač zakona.
Sa lisicom treba lisičiti.
Kome zločin koristi, taj ga je i počinio. (Seneka)
Protivriječi mi u nečemu, da budemo dvojica. Nemoj uvek samo odobravati.
Svako je sam kovač svoje sreće. (Apije Klaudije)
Iskustvo uči.
Zvjeri su među sobom mirne.
Veruj, ali pazi kome.
Riba smrdi od glave. (Erazmo)
Kakav gospodar, takav sluga. (Petronije)
Kakav učitelj, takav učenik.
Više vrijedi ono što je učinjeno nego što je napisano. (Pravno pravilo)
Vlast zapovijeda ne samo kada poziva, već i kada moli.
U ratu zakoni ćute. (Ciceron)
Ako dvojica čine isto, nije isto. (Terencije)
Mala se nedjela kažnjavaju, velika pronose u slavlju. (Seneka)
Koliko imaš, toliko vrijediš. (Horacije)
Gdje ima prijatelja, ima i blaga. (Kvintilijan)
Vremena se menjaju.
Gde je zakon, tu je i kazna.
Upotrebljavati, a ne zloupotrebljavati.
Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti. (Ciceron)
Najteže je pobijediti samog sebe.
Za pametnoga je dosta rečeno.

LITERATURA

M. Riedel, Metaphysik und Metapolitik, Frankfurt a. Main 1975, str. 30-31.

H. Arnim, zur Entstehung Geschichte der aristotelischen Politik, Wien 1924.
R. Stark, Der Gesamtaufbau der aristotelischen Politik, u knjizi: La 'Politique' d'Aristote,
Geneve 1965, str. 1-36.
C. Meier, Političko u Grka, "Politička misao", 1/2, 1984, str. 58-71.
E. Vollrath, Grundlegung einer philosophischen Theorie des Politischen,Wurzburg 1987, str.
75.
C. Meier, Die Entstehung des Politischen bei den Griechen, Frankfurt a. Main 1980, str. 10.
H. Arendt, Vita activa, Stuttgart 1960, str. 35
D.Sternberger, Drei Wurzeln der Politik, str. 105
Nikomahova etika, 1134a 31.
Platon, Država, V. 462 C.
Platon, zakoni, VI 756, 763E, 765.
G. Bien, Die Grundlegung der politischen Philosophie bei Aristoteles, Freiburg/Muenchen
1973, str. 287-288.
J. Freund, Sociologie du conflit, Paris 1987, str. 25.
T. Hobbes, Levijatan, Beograd 1961, str. 3.

WEBLINKOVI

Fakultet Političkih nauka, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Wikipedija (bosanski), (http://bs.wikipedia.org/wiki/Portal:Politika)
Portal za politiku i demokratiju
Wikinews: Portal: Politik - Nachrichten
Wiktionary: Politik
Bundeszentrale für politische Bildung (BpB)

(Kraj)