PERIODIZACIJA 19. i 20. ST.

ROMANTIZAM
 trajanje: 18301 - 18652
- unutar romantizma javlja se Ilirizam odn. HNP (1830-18433)
- značajke: sloboda, mašta, originalnost, iskrenost, pobuna
- naglašen je kolektivizam i jedinstvo nacije
- cilj je jačanje nacionalne svijesti i prikupljanje narodnoga blaga
- 1835. počinju izlaziti Novine horvatske s knjiž. prilogom Danica
- 1842. počinje izlaziti časopis Kolo
Najznačajniji autori: Gaj, Vukotinović, Vraz, Preradović, Mažuranić, Demeter i dr.

PROTOREALIZAM
 trajanje: 1865 - 18814
- još se naziva i Šenoino doba
- autori se prezentiraju kroz časopise Neven, Kolo i Naše gore list
- pisale su se rodoljubne pjesme, pov. romani, novele, a počinju se tražiti i nove teme
Najznačajniji autori: Šenoa, Jorgovanić, Perkovac, Vodopić, Freudenreich i dr.

REALIZAM
 trajanje: 1881 – 18955 / 18926
- javlja se kao opreka romantizmu
- autori teže prikazivanju temi iz svih slojeva ljudi
- od pisaca se zahtijeva da stvarnost prikazuju na vjerodostojan način
- temeljni je postupak fabula, a jezik postaje sredstvo karakterizacije likova
- pišu se nacionalna i socijalna tematika, govori se o propadanju plemstva
- kao pravac javlja se naturalizam oko kojeg dolazi do velikih sukoba
- Kumičić brani Zolu i naturalizam, a Pasarić ga napada
- javlja se i verizam – talijanska inačica naturalizma
- poezija je slabije zastupljena – od pjesnika su najznačajniji Harambašić i Kranjčević
Najznačajniji pisci: Kovačić, J. Kozarac, Kumičić, Gjalski, V. Novak i dr.

MODERNA
 trajanje: 1892 / 1895 - 19147
- vodile su se velike polemike oko toga kako shvatiti modernu: Marjanović je shvaća kao knj.
pokret, Bogner kao knj. i umj. pokret, Prohaska kao generacijski pokret, dok ostali
istraživači modernu u širem značenju shvaćaju kao razdoblje, a u užem kao modernistički
pokret
- javlja se kao opreka realizmu
- značajke: originalnost, kršenje konvencija, osporavanje tradicije
- autori teže stvoriti novu književnost koja će odgovarati potrebama suvremenog čovjeka
- u središti interesa su slabi i neprilagodljivi intelektualci
- fabula gubi primarnu važnost, dok je u prvom planu duševno stanje like
- te teze zastupaju mladi (praška i bečka grupa) i vode oštre sukobe sa starima

1
Početak ilirskog pokreta
2
Šenoa u Glasonoši objavio članak „Naša književnost“
3
Zabrana ilirskog imena
4
godina Šenoine smrti
5
spaljivanje mađarske zastave
6
Matoš „Moć savjesti“
7
Matoševa smrt

1
 -
od pravaca se javljaju simbolizam, impresionizam (Vidrić), ekspresionizam,
egzistencijalizam
Najznačajniji pisci: Matoš, Vidrić, Nazor, I. Kozarac, Kamov, Nehajev, Kosor, Tucić, Vojnović i
dr.

MEĐURATNA KNJIŽEVNOST
 trajanje: 1914 - 19528
- u ovom razdoblju počinje izlaziti HML
- u punom je jeku ekspresionističko pjesništvo (Šimić, Cesarec, Krleža, Andrić, Donadini,
Krklec)
- pisci počinju javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u HK, njezinom neplodnošću
i nemoći poslije Matoševe smrti
- Donadini 1916. izdaje časopis Kokot za kojeg je karakterističan bunt borbenosti i težnja za
aktualnošću
- u HK 30-ih i 40-ih prevladava smirivanje avangardističkih stilova te povratak realističkom
konceptu književnosti
- u prvi plan dolazi socijalna problematika, javlja se utilitarni realizam
- jedan od najznačajnijih događaja u ovome razdoblju nesumnjivo je i sukob na književnoj
ljevici u kojemu i ljevica i desnica napadaju Krležu
- sukob je trajao od 1918. do 1952. kada Krleža drži govor na III. kongresu književnika
Jugoslavije
Najznačajniji pisci: Ujević, Cesarić, Tadijanović, Šop, Begović, Kolar, Budak i dr.

DRUGA MODERNA
 trajanje: 1952 - 19699
- nakon raskida veza sa Staljinovim socijalizmom nastupa vrijeme oslobađanja umjetnosti od
utilitarizacije i pragmatizma te započinje borba za slobodu izraza i za nesputan razvoj
estetskih procesa
- 1952. na hrv. literarnu scenu nastupa nov naraštaj pisaca – KRUGOVAŠI
 dovode HK do preporoda
 s njima nastupa vrijeme estetske obnove

- Krugovi prestaju izlaziti 1958., nasljeđuje ga Književnik, a još uvijek izlazi i Republika
- od 1957. počinje izlaziti Umjetnost riječi, a 60-ih Forum
- 1961.g. pokrenut je časopis Razlog oko kojeg će se okupljati drugi poslijeratni naraštaj hrv.
pisaca – RAZLOGOVCI
 nastavljaju i produbljuju iskustva krugovaša
 okreću se pojmovnom pjesništvu

ZAŠTO SE „DRUGA MODERNA“ ZOVE DRUGA MODERNA?

I književnost moderne karakterizirana je supostojanjem razl. poetika i koncepcija, lansiranjem
novih ideja i programa, brzom smjenom stilskih smjerova i njihovom sinkronijskom brojnošću.
Upravo se zato naziv druga moderna čini primjerenim za doba estetske obnove HK 50-ih i 60-ih.

POSTMODERNIZAM
 trajanje: 1969 – 1990
- dolazi do eksplozije oblika, pluralizma i disperzije stilova, literarnih koncepata i modela
- ne postoji dominantna literarna paradigma

8
početak izlaženja „Krugova“
9
prestanak izlaženja „Razloga“

2
 - tradicija se više ne negira: ona se uključuje u literarnu igru, na nju se računa, na njoj se
gradi, u njoj se pronalazi novi smisao
- umjesto osporavanja, s tradicijom se uspostavlja dijalog te ona postaje "materijal" i
inspiracija za nove umjetničke tvorbe
- odatle brojni citati, aluzije, parodije, pastiši i intertekstualne veze
- 70-ih se javlja generacija hrv. fantastičara koji njeguju društveni eskapizam i okreću se
literarnoj fantastici
- i dalje se njeguje stvarnosna proza, dok žanrovska proza cvate
- osnovno obilježje postmodernističke poezije = problematiziranje jezika kao predmeta
pjesme
- pjesnici se okupljaju oko časopisa OFF (Offovci – njeguju poeziju semantičkog
konkretizma) i QUORUM
- karakterističan je povratak vezanom stihu i tradicionalnim oblicima te oživljavanje artizma
- primjetna je težnja prema jednostavnosti, komunikativnosti i jasnoći izričaja
- dolazi i do pune afirmacije ženskog pisma
................................................................................................................................................................................................................

ROMANTIZAM

ŽANROVSKI SUSTAV ROMANTIZMA

Lirika
= najdominantnija književna vrsta
- glavni oblici su budnice i davorije, a pišu se i ode, gazele, epigrami, himne, balade, romance
- razlika između budnica i davorija je tematsko-motivske naravi, ali samo u nijansi
- budnice su jednostavne pjesme, napisane s namjerom buđenja nacionalne svijesti
- davorije su složenije, imaju isti cilj, a razlika je u tome što su borbenije i programatskije,
naziv potječe od imena stsl.mitološkog boga rata Davora
- primjeri budnica:
 Gajeva pjesma Horvatov sloga i zjedinjenje, poznatija po prvom stihu «Još
Horvatska ni propala», napisana kajkavskim dijalektom, a postala je i
ilirskom himnom
 Demetrijeva pjesma Prosto zrakom ptica leti, to je «Pjesma Hrvata» iz
Grobničkog polja, napisana štokavštinom
 Štoosove pjesme Poziv u ilirsko kolo, Kip domovine leta 1831.
- primjer davorije je Vukotinovićeva Pjesma Horvatov poznatija po prvom stihu «Nek se
hrušti šaka mala», pisana kajkavskim dijalektom
- nakon 1840. dolazi do širenja tematike
- Vraz, Preradović i Vukotinović pišu ljubavnu liriku, a pišu se i religiozna te refleksivna
poezija
Epika
Povijesni epovi: Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića (1846)
Demeter: Grobničko polje (1842)
Naracija u stihu (romantični spjevovi): Luka Botić: Bijedna Mara, Pobratimstvo
Mato Vodopić: Robinjica
Antun Pasko Kazali: Zlatka
Medo Pucić: Cvijeta
Drama
 na kajkavskom: Dragutin Rakovac: Duh
Ljudevit Vukotinović: Golub, Pervi i zadnji kip
 povijesne tragedije: Ivan Kukuljević Sakcinski: Juran i Sofija ili Turci kod Siska
- 1. hrv. povijesna tragedija
Dimitrija Demeter: Teuta

3
 komedija: Antun Nemčić: Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac
- 1. hrv. društvena komedija
 pučki igrokaz: Ante Starčević: Selski prorok
Freudenreich: Graničari
- 1. hrv. pučki igrokaz
 salonska drama: Julije Rorauer: Maja, Olynta, Sirena
Ivo Vojnović: Psyche
Stjepan Miletić: Grof Paližna
Proza
- dolazi do procvata putopisa: Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu (1843)
Stanko Vraz: Put u gornje strane (1844)
Antun Nemčić: Putositnice (1845)
- javlja se i nova vrsta – feljton: Ljudevit Vukotinović: Zimske misli (1841)
- romane pišu: Antun Nemčić: Udes ljudski – nedovršen
Miroslav Kraljević: Požeški đak – 1. roman NHK (1863)
- novele: Ljudevit Vukotinović: Štitonoša, Serdar-paša, Bela IV. u Iliriji
Sakcinski: Bugarin, Braća, Dva Slavena
Dragojla Jarnević
Demeter:povijesne - Ivo i Neda, Otac i sin; suvremene – Vijavica, Jedna noć
- književna kritika: Stanko Vraz
STANKO VRAZ
- pravim imenom Jakob Frass
- rodom je Slovenac iz Štajerske
- oduševio se ilirskom idejom i duhom sveslavenske uzajamnosti pa napušta slovenski jezik i
počinje pisati na štokavskom
- to mu posebno zamjera France Prešern i proglašava ga izdajicom
- 1840. izdaje zbirku pjesama Đulabije – 1. ljub. kanconijer NHK
- posvećen je samoborskoj ljepotici Ljubici Cantily
- naslov označava slatke mirisne jabuke crvene kao ruže
- pisane su krakovjakom – to je oblik poljske šesteračke pučke pjesme od 2 katrena s rimom
abcb
- sastoje se od 4 dijela: u prvom prevladavaju vedre slike krajolika koje izražavaju pjesnikova
raspoloženja i Ljubičinu ljepotu; u drugom se isprepleće ljubav prema ženi i ljubav prema
domovini; treći nastaje nakon Ljubičine udaje, prevladavaju tužni tonovi i snažan osjećaj
boli; četvrti dio nastaje nakon Ljubičine smrti, a pjesnik svoju ljubav prema njoj uzdiže na
razinu ljubavi prema čovječanstvu i svom narodu
- napisao je i zbirke pjesama:
 Glasi iz dubrave žeravinske - zbirka je ispunjena baladama i romancama u kojima je
opjevao motive preuzete iz narodnog pjesništva i europ. romantizma
 Gusle i tambure - zbirka je izvorne i prijevodne lirike, a sadrže i 15 satiričnih pjesama
pod nazivom Istina i šala
 Sanak i istina je ciklus od 47 soneta sastavljenih po uzoru na Petrarku i Mickiewicza,
njegovi soneti pisani su narodnim epskim 10-ercem
- pisao je i gazele – to je oblik pjesme istočnjačkog porijekla od 8 do 13 stihova; napisao je
ciklus od 7 gazela (npr. Ždral putuje k toplom jugu)
- osim toga pisao je i satiričke pjesme (npr. Nadriknjištvo) u kojima ismijava umjetničku
ispraznost preporodnih pjesnika
- začetnik je hrvatske kritike – 1846. napisao je prvu kritiku – opširan prikaz opere «Ljubav i
zloba» Vatroslava Lisinskog
- 1842. s Rakovcem i Vukotinovićem pokreće časopis Kolo (do 1853.)
- smatrao je da treba stvoriti književnost po vrijednosti umjetničku, a po duhu narodnu,
slavensku

4
SUKOB GAJ-VRAZ
- Vraz, da ne našteti književnosti, nije se htio miješati u politiku, a Gaju zamjera upravo
podređivanje književnosti politici
- do njihova raskida dolazi 1842. kada Vraz pokreće časopis Kolo
PETAR PRERADOVIĆ
- 1844. u Zori dalmatinskoj objavljuje svoju prvu pjesmu na hj (prije je pisao njemačke
stihove pod utjecajem Byrona), budnicu Zora puca, bit će dana
- napisao je 2 pjesn. zbirke: Prvenci (1846) i Nove pjesme (1851)
- djelo Prvi ljudi je religiozno-filozofski spjev u kojem su dana temeljna pitanja vjere, odn.
odnos Bog-čovjek; nije ga dovršio
- napisao je i dramsku poemu Kraljević Marko te operu u 4 čina Vladimir i Kosara
- poeziju možemo podijeliti u 3 tematska kruga – rodoljubnu, ljubavnu i refleksivnu
o rodoljubne pjesme sadrže standardne preporodne ideje o potrebi sloge, nacionalnog
buđenja i uzdizanju Slavena. S vremenom skreće prema mesijanizmu, odn. viziji
slavenstva kao spasitelja svijeta. U pjesmi Oda slavjanstvu slavi sveslavenstvo, u
pjesmi Pozdrav domovini ljepotu svoje zemlje, a u pjesmama Rodu o jeziku i Jezik
roda moga slavi ljepotu jezika.
o u ljubavnim pjesmama izražava duboko proživljene osjećaje vezane uz gubitak
bliskih osoba. Jedna od najljepših njegovih ljub. pjesama je Mrtva ljubav iz zbirke
„Prvenci“ – pisana je desetercem, temeljni motiv je smrt voljene žene Pavice de
Ponte, u pjesmi se javlja motiv pobjede nad smrti (ona neće sagnjiliti, niti se
rastopiti, već će se pretvoriti u drago kamenje i biser)
o u refleksivnim pjesmama iznosi pitanja o životu i smislu životu, o ljubavi, sudbini i
prolaznosti. Iskazuje doživljaj života kao nužnog zla u kojem ne postoji ništa do
neposredne prolaznosti. Jedna od najljepših refl. pjesmama je Ljudsko srce iz zbirke
„Nove pjesme“ – to je sonet, a govori o nezasitnosti ljudske čežnje, kratkotrajnosti
života i prolaznosti zemaljskih strasti
- Peradović sam svoju poeziju dijeli na rodoljupke, ljubovke i različne pjesme
- piše u različitim pjesn. oblicima: romance, balade, ode, poeme, soneti…
- na njemački je preveo 1. pjevanje Osmana
- napisao je i ciklus ljub. pjesama na njem. jeziku: Lina-Lieder
- time je zaslužan za udomaćivanje popularne njem. popijevke LIED odn. stvaranje urbane
ljub. pjesme prikladne za uglazbljivanje
EPOVI 19. STOLJEĆA
 Dimitrija Demeter: Grobničko polje
 Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića
Grobničko polje
- djelo nije klasični povijesni ep, već bajronovska poema
- tiskana je 1842. godine u Kolu
- opjevava legendu o pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku 1242.g.
- pisan je kombinacijom 12-eraca, 10-eraca i 8-eraca
- sastoji se od 13 pjevanja + završno Zaslovje + Izjašnjenja (fusnote u kojima daje dodatna
objašnjenja)
- sadrži i podnaslov: «Iz dnevnika Dra Demetra»
- djelo je žanrovski hibrid – miješaju se epika, lirika (budnica «Pjesma Hrvata») i drama
(dramski dijalozi)
- uz Byrona ga povezuje to što nema klasične epske naracije, pripovjedač je subjektivni, a ne
epski distancirani i prevladavju lirske i subjektivne asocijacije na događaj
- likovi su: ugarski kralj Bela IV., hrv. knez Dragoš, Batu-kan – pravnik Džingiskana,
prikazana je njegova okrutnost, Krdžali – desna ruka Batu-kana
5
 - u prvom pjevanju imamo opis talijanskog krajolika, spominje se Petrarca, Rafael.
Kontrastira se talijanski krajolik, arkadija i Grobničko polje, pusti kamenjar
- u 11. pjevanju nalazi se «Pjesma Hrvata» koja se pjeva prije juriša na Mongole, usmjerena
je protiv neravnopravnosti naroda, a govori prije svega o slobodi, pisana je osmercima
- u djelu nema opisa same bitke ni opisa junaka
- na kraju spjeva vjernost Hrvata spasila je ugarsku krunu
Smrt Smail-age Čengića
- romantičarski spjev (Brešić)
- napisan je 1845. u Karlovcu, a tiskan 1846. u almanahu Iskra pod naslovom «Smert Čengić
age»
- sastoji se od 5 pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob
- opisuje suvremeni događaj – pogibiju Ismail-age od ruku ogorčenih Crnogoraca koja se
zbila 1840. g.
- u dinamičnim prikazima akcije koristi 8-erac, u smirenijem pripovijedanju 10-erac
- uzore nalazi u antičkoj tradiciji (Homeru i Vergiliju), u SHK (Gunduliću), u narodnoj pjesmi
i u modernoj europskoj poeziji (Byronu)
- pripovjedač je u 3. licu, na strani je dobra, dok je perspektiva pripovijedanja subjektivna
- elementi romantizma su: fragmentarnost (spjev je sastavljen od niza slika), naglašena
liričnost, sudjelovanje prirode u radnji
- elementi klasicizma su: mnoštvo figura i tropa (anafora, epifora, anadiploza), unutrašnja
ravnoteža, dakle simetrija i harmonija
- elementi dubrovačke barokne tradicije su: motiv oholosti i prolaznosti, stih (osmerac), sukob
dobra i zla i temeljne kršćanske vrijednosti
- elementi narodne pjesme su: stih (narodni deseterac), epiteti poput žarko sunce, brzi konji,
bijele ptice, gusle (kada Bauk svirajući gusle pjeva pjesmu o Rizvan-agi)
- snaga i veličina spjeva je u tome što neznatni događaj na Balkanu prerasta i ideju
nacionalnog oslobođenja i pretvara je u sukob kršćanstva i islama, svjetla i tame, s vjerom u
mogućnost uništenja zla uopće
NARACIJA U STIHU 19. STOLJEĆA
 Luka Botić: Bijedna Mara, Pobratimstvo
 Mato Vodopić: Robinjica
 Antun Pasko Kazali: Zlatka
 Medo Pucić: Cvijeta
- još se nazivaju romantičnim spjevovima
- nastaju između 60-ih i 70-ih god 19.st.
- u njima se pripovijeda o privatnim sudbinama junaka i junakinja, najčešće o ljub.
događajima i preprekama koje stoje na putu sreći dvoje mladih
- zapreke mladima najčešće su razlike u vjeri i nacionalnosti
- ti spjevovi prosvjeduju protiv vjerske netolerancije i nacionalne nejednakosti
- nastaju u vrijeme represivne politike bečkog dvora neposredno nakon Bachova apsolutizma
- pisani su desetercem, fabula je pregledna, kompozicija linearna, koriste pučke motive, stil i
formu
Bijedna Mara
- sastoji se od 6 pjevanja, pisan desetercem
- priča o nesretnoj ljubavi kršćanke Mare i muslimana Adela (otac je šalje u samostan gdje
ona boluje i umire, Adel žaluje godinu dana i na nagovor majke ženi se Melkom)
- novo u HK je zalaganje za individualno
- djelo afirmira prava pojedinca da se usprotivi vrijednostima zajednice ako to njegova
individualnost traži

6
DRAMA 19. STOLJEĆA
Povijesna tragedija

* Ivan Kukuljević Sakcinski: Juran i Sofija ili Turci kod Siska

* Dimitrija Demeter: Teuta
* Mirko Bogović: Matija Gubec, kralj seljački
* Franjo Marković: Karlo Drački
Juran i Sofija
- 1. hrv. pov. tragedija
- govori o sisačkoj pobjedi 1593. g.
- to je i prvo štokavsko djelo – štokavsko narječje od tada postaje scenskim standardom
nacionalnoga glumišta
- 1839. g. prikazana je amaterski u Sisku
- 1840. profesionalno je izvedena u Zgb. u Stankovićevu kazalištu na Markovu trgu
- sastoji se od 3 čina, pisana je prozom, osim nekoliko fragmenata pisanih osmercima
- postavlja se pitanje originalnosti jer djelo asocira na jednu njem. dramu čiji je tekst
izgubljen
- Sakcinski je odabrao temu o hrv. prošlosti kako bi probudio patriotizam
- junaci drame postaju ilirski junaci, a u 5. prizoru 2. čina pojavljuje se mudri starac koji pjeva
kao ilirski propagator

Sakcinski je napisao još drama: Stjepko Šubić

Poraz Mongolah
Teuta
- to je tragedija u 5 činova pisana epskim desetercem
- objavljena je 1844. u drugom dijelu «Dramatičkih pokušenja»
- smatrana je programatskom dramom cijeloga pokreta, ali je na scenu došla prekasno (tek
1864.) kad joj je aktualnost već prošla
- izražava ilirske političke nazore o potrebi jedinstva naroda slavenskoga juga
- drama predstavlja vrhunac hrv. romantičarske drame, iako je klasicističko obilježje još
uvijek naglašeno (Dimitrova razapetost između ljubavi i dužnosti – Teuta je obećala udati se
za njega samo ako on stekne krunu ravnu njezinoj)
- ovo djelo govori o odnosu pojedinac/narod i upućuje na važnost sloge

 1895. Stjepan Miletić za HNK raspisao je natječaj za izvornu dramu i 1. mjesto osvojio je:
Ivo Vojnović: „Ekvinocijo“
 u najužoj konkurenciji ostao je A.T. Pavičić dramom „Simeon Veliki“
 Vojnović je pisao i pov. tragedije: „Smrt majke Jugovića“
„Lazarovo vaskrsenje“
„Allons enfants“
Komedija
* Antun Nemčić: Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac
* August Šenoa: Ljubica – komedija zablude
* Josip Kozarac: Turci u Karlovcu, Tartufov unuk – komedija karaktera
* J. E. Tomić: Novi red – politička komedija, Gospodin tutor
* Marijan Derenčin: Tri braka, Primadona, Ladanjska opozicija – politička dramska satira
Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac
- u podnaslovu «Vesela igra u četiri čina»

7
 - prva hrv. društvena komedija i 1. autentična komedija nastala nakon prihvaćanja štokavskog
dijalekta za službeni knjiž. jezik
- to je tipična komedija zablude u 4 čina, pisana prozom
- nastala je 1846, tiskana je 1854. u Nevenu, a 1855. je prikazana
- prikazuje građanski i politički život Hrvata u Križevcima
- aktualizira se politička borba za vrijeme izbora (narodnjaci i mađaroni)
- mađaroni su negativno prikazani, dok su narodnjaci malo idealizirani
- motiv za pisanje ove drame bilo je biranje županijskih časnika – županijska mjesta
pomagala su sitnim plemićima da malo zarade
- restauracija je održana 1846. u Križevcima te je i sam Nemčić nastupao kao kandidat
- imena junaka simboliziraju i njihove karakterološke osobine: npr. sudac Starotinović,
advokat Vrtoglav, vlastelin Srdenić, plemići Slatković, Bezobrazić
- odmah je jasno da je riječ o satiri na stvarnu restauraciju, o scenskoj groteski u kojoj se prvi
put u našoj zemlji pojavljuju ne samo politički nego i socijalni problemi Hrv. onoga
vremena
Ljubica
- 3 čina, pisana prozom
- 1866. objavljena, 1868. prikazana i doživjela potpuni neuspjeh
- nedostaci drame su: kazališna neuvjerljivost, pribjegavanje banalnim scenskim rješenjima te
uporaba rekvizitorija zastarjele romantičarske škole
- to je komedija iz zgb. društvenog života
- komedijski učinci temeljeni su na zabludi i neznanju (2 žene istoga imena)
- predstavlja 1. pokušaj da se na sceni prikaže suvremeni zgb. život s nizom realističnih
portreta
- time Šenoa najavljuje novo razdoblje – realizam
Pučki igrokaz

* Ante Starčević: Selski prorok – pojavio se 1852, no nije utjecao na razvoj žanra
* Freudenreich: Graničari
* J. E. Tomić: Barun Franjo Trenk, Pastorak

- termin igrokaz dolazi iz austro-njemačkog podneblja (das Spiel - igra)

- to je posebna dramska vrsta koja kroz igru prikazuje politička, sociološka i kulturološka
obilježja
- pridjev pučki pojavio se odmah uz oznaku kazališne vrste zbog stvaranja zajedništva između
pozornice i gledatelja
- tematika je povezana sa sredinom iz koje niče
- koristi se bogatstvo narodnog govora, a najbitnija značajka je ples, glazba i pjesma

Graničari ili sbor na Ilijevu

- prvi pravi pučki igrokaz u Hrvata (nakon Starčevićeva «Selskog proroka»)
- objavljen je i izveden 1857.g., a posvećen Josipu Jelačiću
- to je prvo štokavsko dramsko djelo s autorovom oznakom da se radi o igrokazu
- nosi podnaslov «izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 čina»
- izvodio se do 1940. zahvaljujući improvizaciji koja se odnosila na aktualne prilike
- karakteristični elementi su već spomenuta improvizacija, aktualnost teksta, mogućnost
izmjene nekih dijelova prema potrebi polit. trenutaka, pjesma, ples, gluma, glazba
- „Graničari“ su tematski vezani uz seosku sredinu, ispunjeni su narodnim humorom
- tim je djelom prvi put na našu pozornicu nakon Držića i Brezovačkog doveden izvorni
narodni govor
- u drami nailazimo na:

8
  sentimentalne situacije (Andrijin rastanak od kćeri i žene u zatvoru)
 u liku Save usredotočeni su negativni osjećaji poput zavisti i osvetoljubivosti
 govori i dijalozi protagonista su efektni, strastveni, njima se otkriva proživljavanje i
samoocjenjivanje osoba
 snažno su istaknute moralizatorske sentencije
 prevladava načelo kontrasta: Andrija i Sarnić (razl. stupnjevi socijalne ljestvice)
zločinac i žrtva (razl. moralni nivo)
Savo (od zločinca postaje pokornik)
Andrija (život mu prelazi iz sreće u nesreću i obratno)
- radnja se odvija oko Andrije Miljevića koji je nepravedno optužen za ubojstvo, a pravi
ubojica Savo Čuić je pobjegao. Svi stoje na Andrijinoj strani (žena Maca, krčmar Grga,
seljani) i mole suca Augusta Sarnića da ga oslobodi. August zbog dužnosti ne smije to
napraviti, ali ipak popusti nakon molbi žene Franje, kćeri Priske i sobarice Karoline. Andrija
je pušten ali izgubljenog razuma. Savo je vraća, moli Andriju za oprost i predaje se
žandarima. Andriji se vraća zdrav razum i sve završava pjevanjem
Salonska (kozmopolitska) drama

* Julije Rorauer: Maja, Olynta, Sirena

* Ivo Vojnović: Psyche
* Stjepan Miletić: Grof Paližna
+ Begović: Bez trećeg i Krleža: Gospoda Glembajevi
Rorauer
- začetnik salonske drame u HK
- pokretač radnje tih drama je novac ili preljub
- opisuje aristokraciju koja se kreće u ambijentima salonskoga života
- osnovni motivi su preljubi, skandali, mržnja, neobuzdane strasti, a fatalne žene imaju
presudnu ulogu
Psyche
- 1889., pisana prozom
- radnja je smještena u Beč, u bečke pomodne salone
- razlika od ostalih vrsti drama je u tome što salonska drama traži novi tip govora – govor
likova postaje indikator emocionalnih stanja, a ne nosioc ideje

PROGRAMATSKI TEKSTOVI HNP-a

Maksimilijan Vrhovac: Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije
- tekst objavljuje 1813.
- to je poziv upućen svećenstvu na sakupljanje hrv. usmenog književnog blaga
- pisan je latinskim jezikom

Antun Mihanović: Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku

- brošuru izdaje 1815. u Beču na kajkavskom
- želi da hj dobije u životu Hrvatske ono mjesto koje drugi jezici imaju u životu svojih naroda
- jezik je izraz karaktera naroda, narodnim se jezikom najbolje može izraziti ono što se želi

Ivan Derkos: Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju

- brošuru objavljuje 1832. g u Zagrebu na latinskom
- djelo je potaknuto potrebom buđenja nacionalne svijesti o povijesnom pravu Hrvata na svoj
jezik i državu
- najbolji znak domoljublja jest njegovanje materinskog jezika
- zagovara jedinstveni, tj. zajednički jezik za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju

9
Janko Drašković: Disertacija ili razgovor, darovan gospodi poklisarom
- brošuru je anonimno tiskao 1832. g u Karlovcu na štokavskom
- to je najpotpuniji programatski tekst hnp-a i prvi politički spis u Hrvata pisan narodnim
jezikom
- namijenjen je hrv. zastupnicima koji su na ugarskom saboru u Bratislavi trebali braniti hrv.
municipalna prava
- izlaže političke, gospodarske i kulturne ciljeve hrv. naroda i zalaže se za ravnopravnost hrv.
jezika s ostalim jezicima monarhije, za razvitak industrije i trgovine, za humanije odnose
plemića prema kmetu, itd.
Dragutin Rakovac: Mali katekizam za velike ljude
- objavljuje ga 1842.g.
- pisan je u obliku katekizma tehnikom pitanje-odgovor
- brani dostojanstvo hrv. jezika i pravo Hrvata na samosvojnost i obranu nacionalnog
identiteta
- objašnjava dva osnovna pitanja: 1. kako stvoriti književnost koja ima autonomno značenje, a
ne koja služi samo kao političko sredstvo; 2. pokušava objasniti kako Hrv. ima svoja
minicipalna prava nasuprot suprotnim tvrdnjama Mađara
Ljudevit Vukotinović: Ilirizam i kroatizam
- objavljuje ga 1842. g u Kolu
- jasno razdvaja ta dva pojma
- ilirizam je poezija, a kroatizam politika
- ilirizma nema u političkom smislu, već postoji samo u literarnom smislu
- kroatizam kod nas nije u jeziku, nego u srcu i u našim haljinicama – jar ako budemo tuđu
haljinu nosili nitko nas neće poznati
- njemu je važan ilirizam, a komu to smeta, kaže, neka se ide s njim boriti
RAZVOJ NOVELE
1. ROMANTIZAM
- novela je u HK ušla 30-ih godina 19. st.
- prve novele bile su tematski usmjerene uglavnom na građu iz nacionalne prošlosti (borbe protiv
Turaka, Mongola...)
- začetnik novele je Ljudevit Vukotinović
- novele su još pisali Demeter, Sakcinski i Jarnević
2. 50-te GODINE 19. ST (VRIJEME BACHOVA APSOLUTIZMA)
- procvat doživljava hajdučko-turska novelistika i pseudopovijesna novelistika
Mirko Bogović: Hajduk Gojko
Luka Botić: Dilber Hasan
Janko Tombor, Ivan Trnski, Ilija Okrugić
- te novele iznose izvorne događaje iz hrv. prošlosti, s primjerima junaštva, a svrha im je uzdizanje
narodnog ponosa i sačuvanje vjere u budućnost
- na kraju uvijek donose pouku ili poantu
- postoje 4 funkcionalna tipa likova:
a) dobra i plemenita kršćanka – krasi je nestvarna ljepota, poštenje, čednost, religioznost i
patriotizam
b) hrsbri vitez ili hajduk koji se bori za pravdu i za svoju dragu
c) Turčin ili poturica – silnik i tiranin koji nemilosrdno muči raju, prikazana je njegova oholost
i okrutnost
d) likovi pobratima – krasi ih vjernost, oštroumnost i odanost gl. junaku
TEME H-T NOVELISTIKE
1. ljubav između djevojke i mladića različitih vjera
2. priča o hajduku koji se zbog nepravde odmeće u šumu
10
 3. tursko nasilje i narodni otpor
4. djevojka između 2 mladića koji se bore za njezinu naklonost
- istovremeno javlju se i prvi pokušaji usmjeravanja novele prema realističkom fabuliranju
Janko Jurković: Pavao Čuturić, Timotija Patkov
A. V. Tkalčević: Zagrebkinja, Nadala Bakarka
Vilim Korajac: Šijaci
- u tim novelama posvećuje se pažnja analizi karaktera te tematiziranju socijalnih i etičkih problema
- Jurković se zauzima za realističku književnost i psihološku motivaciju karaktera, a
pseudopovijesne novele svoga razdoblja naziva otrovom ubačenim u naš narod
- Šenoa se zalaže za angažiranu i tendencioznu književnost, te porazno ocjenjuje tadašnju
novelistiku
3. KRAJ 60-ih I POČETAK 70-ih
- novele postupno zaokreću prema realizmu
Ivan Perkovac: Stankovačka učiteljica
Šenoa: Prijan Lovro, Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba

- pišu se i fantastične novele

Rikard Jorgovanić: Stella Raiva
4. REALIZAM
* Kovačić, Kumičić, Gjalski, Kozarac, V. Novak ...
- pišu pod utjecajem Šenoe te franc. i rus. pripovjedača 19. st.
- njihove novele karakterizira naglašen interes za svakodnevicu, otklon od sladunjavih idealizacija,
čvrsta povezanost s konkretnom sredinom i njezinim problemima
5. MODERNA
* Leskovar, Matoš, Šimunović, Kamov
- novela se modernizira, obogaćuje novim pripovjednim tehnikama
- uočljiv je zaokret prema svijetu pojedinca, intimnoj analizi
- prikazuje najsuptilnije emocije i psihološka stanja
6. KRUGOVAŠI
* S. Novak, Šoljan, Slamnig
- grad je poprište radnje
- bijeg od velikih tema
- fokusiranje na likove marginalaca i osamljenika
- kolokvijalna fraza, upotreba žargona
- sklonost naraciji u 1. licu
7. FANTASTIČARI
* Pavličić, Tribuson, Čuić, Jelačić Bužimski, Barbieri
- pišu pod utjecajem Borhesa, Kafke, Calvina
- novela je medij za izražavanje autorovih stvaralačkih intencija
- tematiziraju iracionalno i bizarno
- svraćaju pozornost na tekst, znakovitost i jezik
8. QUORUMAŠI (80-te)
- tendencija skraćivanja novele  kratka priča (short-story) ili kratka kratka priča (short short story)
- američki uzor
- upotreba žargona, ironijska vizura, urbano iskustvo, poigravanje jezikom, koketiranje s diskursima
dr. umjetnosti i medija
RAZVOJ POVIJESNOG ROMANA
- povijesni roman je prva kanonizirana prozna forma u HK
- prvi hrv. povijesni roman je Severila Ivana Krstitelja Tkalčevića iz 1866.g.

11
1. AUGUST ŠENOA
Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva
- u HK uvodi novu koncepciju povijesnog romana
- povijest je za njega magistra vitae (učiteljica života), ona je sredstvo nacionalnog odgoja i škola
rodoljublja
- ugledao se na pov. roman walterskotovskog tipa (W. Scott «Ivanhoe»)
- bit tog modela je vjerna rekonstrukcija pov. zbivanja nastala kao rezultat istraživanja autentičnih
dokumenata i povijesnih izvora
- povijest više nema pomoćnu funkciju, ona postaje akter romanesknog svijeta i bitan čimbenik
naracije
- poticaj Šenoi uvijek je neki stvarni pov. događaj oko kojeg plete mrežu fikcionalnih zbivanja te
tako dolazi do međuprožimanja fikcionalnog i historijskog
- glavni akteri u prosjeku su fiktivni likovi i prosječni
- jači akcent stavlja na radnju, a ne na likove
- to su romani akcije s karakterističnim događajima: spletke, ljub. sastanci, dvoboji, osvete, izdaje…
- fabula je dinamična, a likovi su prikazani crno-bijelom tehnikom

2. JOSIP EUGEN TOMIĆ

Zmaj od Bosne, Kapitanova kći, Emin-agina ljuba, Za kralja-za dom
- nastaju kao produkt želje da se podigne nacionalna svijest Muslimana i usmjeri u hrv. pravcu
- tipološki gledano to su ljubavni avanturistički romani smješteni u određeni povijesni kontekst
- najbliži Šenoi je roman „Za kralja-za dom“ – isto je povijesno vrijeme i pov. likovi kao u
„Diogenesu“

3. KSAVER ŠANDOR GJALSKI

Osvit, Za materinsku riječ, Dolazak Hrvata
- vidljiv je otklon od Šenoina modela: naglasak je na slikanju atmosfere epohe, nema likova
intriganata ni fatalnih žena, nema fantastičnih motiva, senzacionalizma i fabularne spektakularnosti

4. EUGEN KUMIČIĆ
Urota zrinsko-frankopanska, Kraljica Lepa
- sve je podređeno ideji nacionalnog
- ne zanimaju ga obični ljudi, nego svijet visokoga plemstva, velikani nacionalne povijesti koje
hiperbolizira i idealizira
- razlika Kumičićevih i Šenoinih pov. romana: dok W. Scott i Šenoa inzistiraju na takvim pov.
temama u kojima mogu u potpunosti iznositi ljudske drame, osobna kolebanja pov. junaka, za
Kumičića je važan pov. događaj, a junaci nužno poprimaju romantičarske, preuveličane osobine,
mitološke karakteristike te postaju personifikacija nacionalne ideje

5. PRIJELAZ 19. U 20. ST.

Higin Dragošić: Crna kraljica
Marija J. Zagorka: Grička vještica
- javljaju se prvi znaci raslojavanja pov. romana
- cilj je zabaviti čitatelja
- u središtu je napeta priča, dolazi do dinamiziranja radnje

6. 20. st. – NEHAJEV: „VUCI“

- potpuni otklon od Šenoina modela
- fokusira se samo jedan lik (Frankopan)
- sve je u funkciji osvjetljavanja njegova karaktera i njegovih životnih nazora
- fabula je lišena pretjerane dinamike i senzacionalnosti

12
- u prvi plan dolazi psihološka analiza  slikanje unutarnjih proživljavanja i reakcija gl. lika

NOVOPOVIJESNI ROMAN

Ivan Aralica: Psi u trgovištu, Graditelj svratišta, Put bez sna, Duše robova
Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života, Berenikina kosa
Feđa Šehović: Gorak okus duše (ps. Raul Mitrovich)

- sve do Nehajeva odnos prema povijesti bio je afirmativan

- novopovijesni roman povijest doživljava kao prostor stradanja, zla i opomene
- iz učiteljice života, povijest postaje mučiteljicom života
- Aralica stvara što autentičnije povijesne slike, inzistira na dokumentima
- njegova namjera je da iz povijesnih procesa izvuče univerzalne poruke
- za Fabria čovjek je potrošni materijal historije, on je marioneta kojom upravljaju mehanizmi
vlasti, ideologije i politike
- Šehović smatra da u povijesti vladaju sirove strasti, mržnja i krv
- junaci su tzv. slabi likovi, žrtve i objekti pov. zbivanja, a ako se i pojave pov. junaci, oni su
prikazani bez idealiziranja, kao obični ljudi s vrlinama i manama
- interes se premješta na male životne priče, na sudbine skromnih pojedinaca, a nastoji se
pokazati kako pov. događaji osvajaju njihovu privatnu sferu i ugrožavaju im egzistenciju

PUTOPIS
Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu (1843)
Stanko Vraz: Put u gornje strane (1844)
Antun Nemčić: Putositnice (1845)
- Mažuranić svoj putopis nije napisao iz literarnih razloga, već se radi o polit. izvještaju koji
je sastavio na nagovor i uz pomoć braće Ivana i Antuna
- Matija je s lažnim dokumentima 1839. otišao u Bosnu preko Slavonije i Srbije da izvidi
prilike te da procijeni izglede za oslobađanje te ilirske krajine
- ostao je tamo oko godinu dana

- Nemčić ne putuje samo da čitatelja upozna s etnografijom i geografijom, već svoje putovanje
opravdava upoznavanjem novih ljudi, traganjem za smislom pejsaža
- zato često počinje beletrizirati pa njegov putopis postaje imaginativna proza
- „Putositnice“ svrstavamo u subjektivni putopis – važniji je pripovjedački ton, nego ono o čemu se
priča

 reformator hrv. putopisa je A.G. Matoš

FELJTON
- začetnik feljtona je Ljudevit Vukotinović djelom Zimske misli, no onaj koji udara temelje
modernom feljtonu je Šenoa s „Praškim listovima“
- Šenoa je napisao i „Zagrebulje“ u kojima komentira aktualne negativne pojave u zgb.
svakodnevici poput odnarođenosti, konformizma i licemjerja
- njegovi su feljtoni imali veliki odjek u javnosti, javili su se i brojni oponašatelji poput Jorgovanića
i Kovačića, no pravi Šenoin nasljednik bit će tek Matoš svojim djelima „Ogledi“, „Vidici i
putovi“...
- nakon Matoša feljtone pišu i Ujević, Parun, Šoljan, Pavličić i dr.
1. ESEJ
 Vukotinović: „Tri stvari književstva“
a) ukus: definira ga kao svojstvo duha da prepoznajemo dobro od lošeg

13
 b) književna sloga: nije isto što i polit. sloga – knj. život je broba u kojoj se ne smije suzbijati
sloboda mišljenja i stvaranja
c) kritika: traži od nje da bude prijateljska, a nikad zlobna ili podrugljiva
.............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

PROTOREALIZAM
VRSTE U PROTOREALIZMU
Poezija:
Ivan Trnski - zbirkom Krijesnice suprotstavlja se germanizaciji; te pjesme nastojale su aktivirati
žene u borbi za narodna prava; kasnije piše prigodne pjesme s patriotskim motivima i
epske pjesme

Rikard Jorgovanić - pisao je ljub. poeziju; 1. izrazito subjektivni lirski pjesnik; njegova poezija u
sebi nosi neki skriven osjećaj života i pretenziju za postizanjem što većeg
umj. savršenstva; napisao je balade i romance: Mladićev san i Vodeni ljiljan
Proza:
 novele: Adolfo Veber Tkalčević: Zagrepkinja, Nadala Bakarka
Mirko Bogović: Šilo za ognjilo, Hajduk Gojko
Janko Jurković: Pavao Čuturić, Timotija Patkov
Ivan Perkovac: Stankovačka učiteljica
Rikard Jorgovanić: Stella Raiva, Ljubav na odru
A. Šenoa

 romani: Jorgovanić: Mlinarska djeca

Mate Vodopić: Tužna Jele
Šenoa
Drama:
Šenoa: Ljubica
Franjo Marković: Karlo Drački
Josip Freudenreich: Graničari

JANKO JURKOVIĆ: Pavao Čuturić

- tom novelom u HK ulazi lik poluobrazovanog poluintelekta u tmurnoj atmosferi zabačenog i
zaostalog sela
- Pavao ima visoko mišljenje o sebi i svojim sposobnostima, daleko precjenjujući svoje
mogućnosti
- upoznajemo ga nakon 20 godina kada prijatelju Lovri priča o svom životu: svoje životne
poraze tumači zlim udesom, a ne svojom pretjeranom samouvjerenošću i nedovoljnom
pripremljenošću
- Pavao je lik u kojem se uspostavlja ravnoteža komičnog u tragičnom (na mahove nas
nasmijava, ali već drugi trenutak prisiljava da ga iskreno požalimo)
- u rečenici nema patetične poetičnosti, stil nije kićen, rečenica je jasna, precizna i sadržajna

IVAN PERKOVAC: Stankovačka učiteljica

- novela govori o mladoj učiteljici Marti Božić koja dolazi u Stankovac, ali malograđanska
sredina ne prima je s oduševljenjem
- piše pisma svojoj prijateljici Klari i jada joj se na malograđanštinu i neimaštinu
- zbližuje se s tajanstvenim kapetanom Granošem koji je u Stankovac došao razočaran u ljude
(u ratu je izgubio ruku, a zaručnica ga je ostavila)
- uskoro se i zaruče
- Granoša nudi da će financirati izgradnju djevojačke škole
- Marta, riješivši se usamljenosti, prekida dopisivanje s Klarom i zove je u posjet

14
 - novela je pisana epistolarnom formom: pisma Marte zapravo su imaginarni dijalozi s
udaljenim sugovornicima
- junaci su društveno neupadljivi, ali ipak prožeti historijskom svakodnevicom
- u starom vojniku Granoši autor stapa osobine čovjeka sklona akciji i kontemplaciji, čovjeka
koji ne troši riječi uzalud i on je prototip socijalista-utopista 70-ih godina
- fabula je linearna
- prostor sela zanima Perkovca prvenstveno jer su tamo uočljivije društvene promjene o
kojima je želio govoriti

RAZLIKA «STANKOV. UČITELJICE» I «BRANKE»

- Šenoa ponovno prikazuje isti lik, istu temu, ali s jednom razlikom – Branka je svojim
idealima privukla grofa Belizara, a Marta vojnika Granošu
- ta se razlika tumačila kao Šenoin koran natrag u odnosu na Perkovca
- s druge strane Šenoa je korak naprijed – pokazuje potrebu da svi staleži prionu na koristan
rad za svoj narod

RIKARD JORGOVANIĆ: Stella Raiva

- uokvirena novela
- priča o patnji istoimene djevojke za izgubljenim mladićem
- javlja se motiv nekrofilije - ljubav prema pokojniku
- Stella Raiva je živjela običnim životom zaljubljena u Emerica. Čuvši vijest o njegovoj
iznenadnoj smrti, ona mu u svojoj tuzi odrubljuje glavu, pere je i njegovu lubanju čuva kao
svetu stvar
- u noveli imamo elemente egzotičnosti (Indija), bizarnosti (Emerikova lubanja), fantastike (u
ponoć se javlja njegov duh)

AUGUST ŠENOA
NOVELE
Prijan Lovro, Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba, Turopoljski top, Blijedi
mjesec, Mladi gospodin, Barun Ivica
- iako u novelama koristi romantične elemente u gradnji fabule, one sadrže i karakteristike
realističkog pripovijedanja poput naglašene socijalne funkcije, podrobnog opisivanja zbilje,
analitičkog pogleda na ljude, stvari i događaje, preciznosti u detaljima i opisa aktualnih
pojava
- ujedno je stvorio i prve estetski relevantne novelističke tekstove u HK
- uvodi socijalnu tematiku i novu temu: tragična sudbina intelektualca seoskog porijekla
- iznosio je svoje životne dojmove, nastojao je da se u njegovoj noveli uvijek osjeća dodir s
istinskim životom
- njegovi su likovi malograđani, trgovci, pisari, seljaci, advokati, svećenici
- ulazio je u sve društvene krugove, u psihe neuglednih i zanemarenih ljudi
- prikazao je propadanje feudalaca i plemstva, početke kapitalizma i jačanje građanstva
Prijan Lovro - mladić iznimnih sposobnosti seljačkog porijekla koji se svojim radom i
sposobnostima želi probiti u inteligenciju
- pripovjedač ga upoznaje u Pragu
- trebao je biti svećenik, ali su mu misli zaokupljali Rousseau, Goethe, Byron,
Petrarca
- on je junak romantičnog senzibiliteta, zaljubljenik u prirodu
- ali, sputan je socijalnim statusom
- na kraju doživljava slom svojih nada i prereže si grkljan
Karanfil s pjesnikova groba - uokvirena rodoljubno-ljubavna novela pisana u 1.l.jd.

15
 - ispričana je retrospektivno – pripovjedač se sjeća svojih mladenačkih
dana vidjevši malu knjižicu s Prešernovim pjesmama i u njima suhi
karanfil koji mu je dala djevojka Neža (on i prijatelj Albert su je
upoznali u Kranju, opčinila ih je Prešerenovim stihovima i odvela ih
na njegov grob gdje im je dala svakom po jedan karanfil, nakon
kratkog vremena teško se razbolila i umrla)
Kanarinčeva ljubovca - uokvirena pripovijest pisana u 1.l.jd.
- govori o propasti stare plemićke obitelji
- Amalija, ružna starica, priča pripovjedaču svoju nesretnu životnu priču
- jedino biće koje ju je u životu volilo bio je kanarinac
POVIJESNI ROMANI
Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva
Diogenes
- roman prati pov. događaje oko 1750.g.
- govori o polit. igrama i spletkama, borbi za vlast, karijerizmu i polit. podmetanjima
- u uvodu Šenoa govori da je koristio Krčelićeve «Annuae», povijest Marije Terezije te druge
dokumente
- slika koju prikazuje vjerna je i istinita – posebno polit. situacija, položaj stranaka, spor
svećenstva i plemstva
- hrvatski diogenes je Antun Janković – povijesna osoba, hrv. velikaš
- traži lampom Hrvate koji bi mogli zaboraviti na svoju korist i gledati na korist svoje
domovine
- budući da ih nije našao, zavukao se u svoju bačvu i otuda promatra svijet
- njegov štićenik, mladi Belizar Pakić, uzor je morala, prekrasan junak i idealno zamišljeni
nositelj hrv. budućnosti
- pov. osoba je i barun Klefeld – prefrigani spletkar, austrijski časnik i jedan od protagonista
germanizatorske politike, a ocrtan je kao karikatura
- spletkarica je i Terezija Baćan – također pov. osoba, proračunata, licemjerna, magnetske
ljepote i nagoviješta tip fatalne žene

ROMANI S GRAĐOM IZ SUVREMENOG ŽIVOTA

Prosjak Luka, Vladimir, Branka
- tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena – u „Prosjaku
Luki“ tematizira gospodarske i moralne odnose između sela i grada, u „Vladimiru“ moralno
i materijalno propadanje plemstva, a u „Branki“ tragedije i zanose naših učiteljica u
prosvjećivanju sela
- inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji
- primjećuje se naglašena društvena kritika i analitičnost, interes za klasne odnose i za
aktualna politička kretanja
Povjestice
- su historičke balade, tj. stihovane pripovijetke u kojima Šenoa opjevava ili povijesne teme
(Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka) ili teme preuzete iz pučke
predaje (Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag)
- imaju čvrstu fabulu, preglednu kompoziciju te suzdržanu emocionalnost (kako u profiliranju
likova tako i u pripovjedačkim komentarima)
- pripovjedač je distancirani
- pisane su različitim metrom, ali uglavnom osmercima («Postolar i vrag») i desetercima
(«Kugina kuća») s obvezatnom rimom
- cilj im je bio zabaviti, poučiti i potaknuti nacionalnu svijest
- stoga uvijek sadrže aktualnu notu i jasnu idejnu poruku

16
O hrvatskom kazalištu
- daje analizu stanja u našem glumištu i program njegovog budućeg razvitka
- antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj
francuskoj, talijanskoj i slavenskoj te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti
Naša književnost (1865, Glasonoša)
- porazno ocjenjuje tadašnju novelistiku i postojeće književno mrtvilo
- zalaže se za angažiranu i tendencioznu književnost te za prikazivanje prošlosti u svim
segmentima i to prvenstveno preko romana
OSTALA DJELA:
komedija u 3 čina: Ljubica
lirske pjesme: Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj, …
feljtoni: Praški listovi - nakon Vukotinovića udara temelje modernom feljtonu i pretvara ga u
literarni žanr
Zagrebulje – komentira aktualne negativne pojave u zgb. svakodnevici kao što su
odnarođenost, licemjerje, konformizam
...............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

REALIZAM
EUGEN KUMIČIĆ
Djela: drame – Sestre, Obiteljska tajna, Poslovi, Petar Zrinski
romani – Začuđeni svatovi, Gospođa Sabina, Saveznici, Olga i Lina (prvi njegov pokušaj
naturalističkog romana)
pov. romani – Kraljica Lepa, Urota zrinsko-frankopanska
Gospođa Sabina
- najbolji Kumičićev roman, 1883.
- njime Kumičić ruši šenoinsku sliku patrijarhalne obitelji i zdravog društva
- to je roman o karakteru i moralnom profilu zgb. društva
- poprište radnje je građanski salon koji predstavlja ogledalo života viših slojeva zgb. društva
- pokretač radnje je pohlepa za novcem, u romanu se sve vrti oko novca
- novac je jedini cilj i ideal aktera, a pohlepa za novcem briše svaku moralnu ogradu
- Kumičić je prvi hrv. romanopisac koji je uočio pokretačku snagu novca u društvu i njegovo
razorno djelovanje
- likovi su egoistični, licemjerni snobovi i gotovo da i nema pozitivnog lika u romanu (osim
nekih sporednih poput udove Jele ili Ruže, Zorkine prijateljice)
- ovim romanom Kumičić je prikazao grad kao leglo poroka i laži te dao štru kritiku zgb.
društva
- glavni lik je Sabina pl. Lozarova – ona je snob, licemjer i oličenje mana
- svojom pojavom i raskošnim životom uvijek nastoji zasjeniti druge
- okuplja visoko zgb. društvo, priređuje zabave, a zbog novca i želje za životom na visokoj
nozi gura muža u pronevjeru
- svoju kćer Zorku (koja je preslika svoje mame) želi udati, ali neprestano mijenja
potencijalne zaručnike želeći je udati što bogatije
- njezin suprug Ivan je viši činovnik, ali i slabić te bespomoćna igračka u ženinim rukama
Olga i Lina
- 1881.
- roman je pisan pod utjecajem Zoline „Nane“
- izazvao je polemike oko uvođenja naturalizma u HK i polarizirao hrv. javnost
- po strukturi to je trivijalni ljubavni roman
- naturalistički su samo neki detalji, poput opisa Alfredova sna

- njime se javlja estetika ružnoće u hrv. romanu 19.st.

- sanja Linu, njezino tjelo, grudi, otrovne zmije, krv, crve
17
 - opis je začinjen metaforikom tjelesnog rasapa koja izaziva
estetski šok
- likovi su strogo simetrično polarizirani na dobre i zle, dok su žene ili nađeli i razvratnice
- Olga je dobra i čedna 15-godišnjakinja koju majka Klara želi udati za Alfreda zbog
barunskog naslova. Ona to ne želi, ne voli Alfreda, očajna je i odbija udaju. Klara smišlja
plan – Alfred noću siluje Olgu i tako je Olga prisiljena na udaju.
- Alfred se srami što je Hrvat, upoznaje Linu i ona u njemu budi požudu, očaran je njezinim
tijelom. Lina ga nagovara da oženi Olgu zbog novca.
- dok Olga strašno pati, Alfred je stalno kod Line, troši novce. Lina svime upravlja, a Alfreda
drži u šaci. Njegov osjećaj ljubavi prema Lini prešao je u osjećaj straha.
- Olga rađa sina Milana i teško bolesna pada u postelju. Nalazi Linina pisma i sve otkriva.
Prerušena Lina guši bolesnu Olgu. I Lina i Alfred imaju dijete – kćer Idu (nakon nekoliko
godina Lina i Alfred su se vjenčali). Milan odlazi u bordel – ujutro pita djevojku kako se
zove i o porijeku – to je njegova polusestra  INCEST
- Milan prvo ubije nju pa onda i sebe – vlasnici bordela su Artur i Lina
OLGA – LINA
- one su antipodi
- Olga je stidljiva, čedna, poštena, plave kose, ima čisto srce, „mrziti nije znala“
- Lina je fatalna žena, zavodnica, razvratnica, spletkarica, crne kose, bujne tjelesnosti, za srce
kaže da je komad mesa pun krvi
NANA – LINA
- Nana je lijepa, no glupa, a u duši dobra; ona je dijete eksploatirane klase, koja se svojom
ljepotom osvećuje eksploatatorima šireći među njima veneričku zarazu
- Lina je inteligentna i pokvarena žena, koja iz tuđine dolazi u Hrv. te svjesno uništava
naivnog i glupog hrv. aristokratu
JOSIP EUGEN TOMIĆ
Djela: komedije – Bračne ponude, Zatečeni ženik, Novi red, Gospodin tutor, Pastorak
novele – Nazljubi, Krvavi pir, Opančareva kći
pov. romani – Zmaj od Bosne, Ostoja,kralj bosanski, Kapitanova kći, Emin-agina ljuba, Za
kralja-za dom
- 1882. dovršio Šenoinu „Kletvu“
Melita
- društveni roman suvremene tematike objavljen 1889.g.
- u romanu se izmjenjuje mikro i makro plan – društvena kronika i psihologija pale žene
- fabularnu osnovu čine Melitine ljubavne scene i intrige
- pokretač radnje je Melita
- Melita je femme fatale, odbacuje pravila koja je nametnuo puritanski građanski moral
- djeluje izvan konvencija koje je društvo pripisivalo ženama
- žudi za slobodom i životom po svojoj volji
- odbacuje sretan i sređen obiteljski život jer bi tada morala nestati iz obiteljskih krugova
- ona je za brak bez ljubavi i slobodan
- njezine glavne osobine su taština i ponos
- ona je obrazovana, lijepa i inteligentna
- zaljubljena je u Alfreda koji odabire Ljubicu, Melita se udaje za Branimira Rudnića – to je
brak iz koristi (on dobiva plemićku titulu, a ona novce da spriječi propast svoje obitelji). Za
trudnoću kaže da je prokleto stanje, grozi se same sebe kada se gleda u ogledalo. Za sina
uglavnom skrbi Branimir jer ona prema njemu ne osjeća ništa. Na kraju obolijeva na živce i
završava u ludnici
- roman prikazuje završnu fazu propadanja hrv. aristokracije i početak uspona građanske klase
- Tomić uvodi novost u hrv. romanu – govori o problemu emancipacije i položaja žene u društvu

18
- naracija je linearna, retrospektivni pasaži uvode se samo radi bolje karakterizacije likova
- prvi puta se opisuje unutrašnjost HNK
KSAVER ŠANDOR GJALSKI
Djela: romani – U novom dvoru, Na rođenoj grudi, Janko Borislavić, Radmilović, Pronevjereni
ideali
pov. romani - U osvit, Za materinsku riječ i Dolazak Hrvata
U noći
- prvi pravi politički roman HK, 1886
- podnaslov: «svagdašnja povijest iz hrv. života»
- građa je uzeta iz suvremenog života Hrvatske 70-ih i 80-ih god. 19.st.
- govori se o mračnoj slici hrv. društva u kojoj cvatu nemoral, korupcija, karijerizam i
egoizam
- meta kritike je omladina koja upada u mrežu politikanata i demagoga
- glavni lik romana je Petar Krešimir Kačić
- on izdaje svoje mladenačke ideale (ilirizam), ulazi u krug opozicije koju vodi Bolić, postaje
opozicionalni agitator, ali ubrzo se razočarava u moralni profil svojih političkih
istomišljenika
- siromaštvo ga prisiljava da surađuje u vladinim novinama, postaje činovnik u vladinoj službi
i hvali dojučerašnje protivnike
- Kačićeva sudbina ima jasne crte tragičnosti, njegove su etičke dileme iskrene, proživljene i
praćene unutrašnjim lomovima
 on je psihološki najprodubljeniji muški lik HK 19.st
- nasuprot njemu stoji lik Hojkića koji se na društvenoj ljestvici uspinje tračevima i izdajama
- za ugodan život i unosnu službu spreman je služiti svakom gospodaru
- Kačiću i Hojkiću je pak suprotstavljen Živko Narančić, pozitivan lik i zastupnik piščeva
morala i njegovih polit. uvjerenja
- no, kao lik on je neuvjerljiv i lažan, a njegove su prodike o pravdi, moralu i napretku
domovine samo fraze salonskog intelektualca i patriota
- Gjalski se u ovom romanu obračunao s aktualnim polit. idejama u Hrv
- glavna je meta njegove kritike radikalni pravaški program koji u romanu zastupa grupa oko
Kačića i Bolića (koji je karikatura Ante Starčevića)
- pravaši su prikazani izrazito crnim bojama – kao demagozi i nihilisti, kao destruktivna snaga
koja razara sve vrijednosti
Pod starimi krovovi
- zbirka od 12 novela objavljena 1886 (Illustrissimus Batorych, Diljem Brezovice, Na
Badnjak, Pod starim krovovima, Perillustris ac generosus Cintek…)
- u novelama se očituje žalost za starim vremenima
- opisuju svijet staroga plemstva koji se ruši pod naletom novih vremena
- Gjalski piše po uzoru na Turgenjeve «Lovčeve zapise»
- radi se o uokvirenoj zbirci novela – svaka je novela samostalna novelistička cjelina, ali
ujedno i sastavni dio zbirke
- novele su međusobno povezane: pripovjedačem (u 1. licu, zove se Vladimir i postaje aktivni
sudionik radnje), kronotopskim oznakama i likom plemića Batorića koji se javlja kao glavni
ili sporedni lik u svim novelama
- prvo upoznajemo vrijeme i mjesto radnje, zatim likove koji su detaljno portretirani
- na kraju novele slijedi kratak i tragični epilog izrečen obično kao pripovjedačev komentar
FANTASTIČNE NOVELE
San doktora Mišića, Kobne slutnje, Ljubav lajtnanta Milića, Mors
- s metafizičkim, spiritističkim, okultnim i mističkim motivima
- u njima se bavi duševnim pojavama i stanjima koja su ostala izvan interesa znanstvenih
disciplina (vidovitost, halucinacije, priviđenje duhova, vijesti s one strane života…)

19
 JOSIP KOZARAC
Mrtvi kapitali
- 1889, naslov označava zemlju koja leži neobrađena
- roman je literarna studija i nacrt nove gospodarske obnove koja se temelji na kultu rada, na
novom odnosu prema zemlji i na moralnoj obnovi čovjeka
- glavni lik i glasnogovornik Kozarčevih teza je ekonom Lešić
- on je novi čovjek za novo doba, mješavina narodnog prosvjetitelja, učitelja praktične
ekonomije i moralista
- njegova supruga Anka je vjerna žena, oličenje kreposti i poštenja (poput Dore Krupićeve ili
Kumičićeve Jelke)
- pišćeve simpatije i antipatije strogo su raspoređene
- Lešićevoj marljivosti, poštenju i optimizmu kontrastiraju likovi Vukovića i Neumayera –
isprazni i mrzovoljni paraziti, stalno u novčanim neprilikama, ali ipak s visine gledaju na
selo, zemlju i ratarske poslove
- kontrast je i Lujo Matković – tipičan lik dekadenta i pasivnog suvišnog čovjeka
- antipod Anki je temperamentna, obijesna i zavodljiva sestra Nela – razmaženo i lijeno
stvorenje koje se neprekidno bavi svojom toaletom i mašta o sretnom životu daleko od sela
- u romanu imamo 2 antagonistička i komplementarna para: Lešić/Anka i Neumayer/Nela
- taj aktancijalni raspored obogaćen je antitezama grad/selo, činovnik/seljak te kontrastima
unutar obitelji Matković (stari Matković, Anka i Vinko na jednoj, Matkovićka, Nela i Lujo
na drugoj strani)
- nacionalno-prosvjetiteljska tendencija u romanu svakako je pretjerano naglašena
- čitatelj se osjeća kao da mu pisac daje lekciju iz narodne ekonomije s obzirom na prilike u
Slavoniji
NOVELISTIKA
- pripovijetke možemo podijeliti u 3 skupine:
1. pripovijetke o prilikama i životu u slavonskom selu
 Biser-Kata, Proletarci, Slavonska šuma
- protekle su iz stvarnoga života
- u njima se istinsko nadopunjuje s izmišljenim
- ističu se opisi teškoga socijalnog stanja i realistične slike običaja koji uzrokuju duboke
promjene u karakterima ljudi
2. pripovijetke u kojima se otvara odnos selo-grad
 Tri dana kod sina, Rodu o pohodu
3. pripovijetke s dominacijom psihološke analize ženskih likova i temama braka, nevjere,
ljubomore i sl.
 Donna Ines, Tena, Mira Kodolićeva, Oprava
- u ovim se prip. približava poetici modernističke proze
- problematizira ženske likove jakih karakternih osobina, dovoljno odvažnih da se za osobnu
slobodu ljubavi suprotstave moralnim konvencijama patrijarhalnoga života
Tena
- pripovijetka u kojoj Kozarac kroz sudbinu seoske ljepotice Tene prikazuje sudbinu svoje
Slavonije koju uništavaju Turci
- problematika je moralno-psihološka
- govori se o raspadu patrijarhalnog morala
- nakon što je napušta prva prava ljubav, Tena se prepušta svom erotskom instinktu,
sudjelujući u općem moralnom padu u trenucima nestajanja dotadašnjih patrijarhalnih
odnosa na selu
Oprava
- primjer je moderne analitičke novele, a sam ju je autor nazvao psihološkom studijom
20
 - radi se o analitičkoj studiji ljubomore
- opisuje unutrašnja stanja i duševna raspoloženja lika
- sudac Vučetić, neposredno prije povratka kući iz lječilišta, šalje svojoj ženi opravu
popraćenu samo anonimnim pisamcem: Od staroga prijatelja
- oprava predstavlja test bračne vjere ili nevjere
- to izaziva intimna razmišljanja i dileme glavnog junaka
- nagao kraj ostaje bez poante, a inicijalni je problem ostao otvoren

ANTE KOVAČIĆ
Romani: Baruničina Ljubav, Fiškal, Među žabari, U registraturi
Feljtoni: Iz Bombaja
Fiškal
1882
- to je roman u kojem su u prvom planu spletkari (Laca), fatalne žene (Elvira), dvoboji,
ucjene, trovanja i sl.
- u romanu nema niti jednog pozitivnog lika
- slika stvarnosti je crna, društvo je bolesno, odnosi nezdravi, a ljudi zli
- novost u romanu su jaki satirički akcenti, žučljiv ton i iskrivljene slike prirode i ljudi
- vanjski opisi likova rađeni su s izrazito grotesknim nabojem, u izobličenoj i
dehumaniziranoj perspektivi (npr. vanjština Jakoba Podgorskog – dominiraju crte
disproporcionalnosti i animalnosti, opisana tehnikom estetike ružnoga)
- druga novost je naglašena politička tendencija
- roman je pisan s izrazito pravaških pozicija
- ton političke publicistike prisutan je i u autorskim iskazima i u dijalozima likova
- njime je Kovačić destruirao Šenoinsku težnju za idilom
- vizija Hrvatske u Fiškalu daleko je od Šenoine arkadije – crnim bojama prikazana je i
domaća aristokracija i građanstvo, a iz brojnih opisa izbija parodistička ironija
U registraturi
1911
- govori o razvoju i sudbini mladića koji je došao sa sela na školovanje u grad
- započinje ispovješću Ivice Kićmanovića koji priča o svom životu
- vremenski raspon priče obuhvaća približno 30-ak godina: od Ivičina djetinjstva do njegova
samoubojstva u plamenu zapaljene registrature
- kontrast selo-grad javlja se kao važna tematska komponenta u koju je pisac ugradio snažnu
društvenu kritiku
- roman sadrži ja jake naboje iracionalnog, simboličkog, mističkog i demonskog
- upletanjem Laure u fabularnu igru roman skreće u područje antirealističke fikcije
- Laura, demonska žena, faktor je nestabilnosti u romanu
- Ivica je samo jedna od žrtava te opake žene
- likom Laure motiv fatalne žene u hrv. romanu 19.st. doživio je kulminaciju
- Laura je personifikacija destruktivne sile, inkarnacija tla, ali i simbol potisnutih trauma,
kompleksa i moralnih dvojbi
- u romanu ima funkciju uzročnika zapleta i tvorca raspleta
- što se tiče kompozicije, epizode su ispremješane, kronologija i sukcesija narušene,
pretpovijesti i analepse brojne
- izraz je zasićen groteskom, hiperbolom i sarkazmom

VJENCESLAV NOVAK
Romani: Pavao Šegota, Pod Nehajem, Podgorka, Nikola Baretić, Zapreke
- među realistima najveći je inovator na planu romaneskne kompozicije – koristi brojne
analepse, elipse, interpolacije pisama i dokumenata da bi razbio kronologiju i povećao jaz
između vremena priče i vremena diskurza

21
 - kod njega nema dekorativnih opisa i pasaža; ne zanima ga stil i kvaliteta pripovijedanja, već
mu je bitan tematski aspekt
- stvara tipične romane likova – u fokusu njegova interesa su problematični junaci koji dolaze
u sukob s okolinom, ali i sa samim sobom
Posljednji Stipančići
- 1899.
- roman govori o propadanju jedne senjske patricijske obitelji
- Ante Stipančić, nekada ponosni i autoritativni zagovornik patricijskih principa i despotskog
ponašanje, na kraju romana je umorni, poniženi i moralno iskompromitirani starac – od
staleškog ponosa nije ostalo više ništa
- njegov sin Juraj postaje propalica i izdajica svoje obitelji i naroda
- posljednji svjedoci materijalnog i moralnog propadanja ostaju supruga Valpurga i kći Lucija
- od svih likova strši upravo Lucijin lik – najkompleksniji ženski lik čitave HK 19.st.
- ona žudi za životom, mladenačkom snagom i ljubavlju
- u njoj prevladavaju osjećaji straha, zapostavljenosti i prevarenosti
- istodobno je simbol i žrtve i bunta, a njezin moralna čistoća raste s poniženjima i uvredama
kojima je izložena
- no u pozadini Lucijine intimne tragedije zbiva se burna društvena drama – propadanje
senjske pomorske trgovine, klasna i politička previranja, prodor ilirskih ideja
- roman ima oblik uokvirene pripovijesti
- započinje in ultimas res, 1834. godinom, prizorima Lucijina i Valpurgina vegetiranja u
skromnoj kućici
- u 3. poglavlju radnja se retrospektivno vraća u doba uspona obitelji i počinje odmotavanje
povijesti postupnog propadanja Stipančića sve do vremena stvarnog početka priče i Lucijine
smrti
- završno, 16. poglavlje, zapravo je epilog koji se zbiva 2 god. kasnije i prikazuje Valpurginu
smrt na brdu Nehaj gdje je molila milostinju
- autorsko pripovijedanje prekidaju Jurjeva pisma prijatelju Mukiju – iz njih saznajemo pravu
pozadinu Lucijine nesretne ljubavi i uzrok konačnog materijanog sloma obitelji
Tito Dorčić
- 1906., posljednji Novakov roman
- građa romana podređena je prirodno-znanstvenom konceptu – dokazivanju čovjekove
biološke determiniranosti
- Titova je sudbina orisana tako da treba potvrditi teoriju hereditarnosti po kojoj se ono što je
nekome prirođeno ne da tako lako iščupati
- Titovi preci i otav bili su ribari, ali Andrija se zaklinje da će mu sin prekinuti tradiciju, iako
pokazuje ljubav prema moru i ribarenju
- ali, Tito postaje žrtva očeve nerazumne ambicije: ide u školu koju ne voli, radi posao koji ne
zna, gradi karijeru mitom, ljubavnim vezama i lukavstvom, a na kraju, kao sudac, zbog
nesposobnosti i neznanja, osuđuje na smrt nevina čovjeka
- živčano rastrojem, završava kao samoubojica u morskim valovima
- ovim se romanom Novak približio naturalističkoj koncepciji
- njegov je Dorčić žrtva eksperimenta za koji su kao inspiracija poslužile Darwinove teorije
descedencije i prirodne selekcije
NOVELISTIKA
- 1889. izdaje zb. pripovijedaka Podgorske pripovijetke koje su realistički oblikovane, sa
slikama i tipovima iz suvremenog života i s preciznom dijagnozom društvenih problema
- poslije je pozornost sve više usmjeravao prema svijetu poniženih i uvrijeđenih predstavivši
se kao pisac s naglašenim socijalnim osjećajem
- stoga su kod njega često društvene činjenice i problemi glavni pokretači radnje

22
 - Novak je prvi sustavno analizirao posljedice prvobitne akumulacije kapitala na moralnom
planu
- prvi se, osobito u novelama, približio svijetu sirotinje i prosjaka
- stvorio je niz antologijskih novela u kojima su glavni motivi glad, siromaštvo i bolest (Iz
velegradskog podzemlja, Nezasitnost i bijeda, U glib)
- prvi je demaskirao hrv. malograđanstvo u svim njegovim aspektima
- najviše se približio stilskoj paradigmi europ. realizma te je zbog toga prozvan HRV.
BALZACOM
Iz velegradskog podzemlja
- prikazuje tragičnu sliku surovosti života u bijedi
- nesretni Mika, koji u pijanstvu nasmrt prebija kćerku, i sam je žrtva bijede koja mu ne
dopušta da bude čovjek; on pokušava bar malo radosti i zaborava pronaći u alkoholu,
upropaštavajući tako sebe i svoju obitelj
- pripovijetka je ispričana izuzetno suosjećajno, prikazuje bijedu, glad, studen i beznađe
- retrospektivan slijed izlaganja događaja, poniranje u psihu gl. lika, detaljno studiranje
njegova unutrašnjeg svijeta očite su odlike Novakova stila
- najpotresnije opisani trenuci su: Mikina borba za zadnje ostatke ljudskog dostojanstva
provedena surovim nasiljem nad bespomoćnom obitelji, slika njegove slomljenosti u
trenutku spoznaje svog groznog čina i dirljiva sućut Mikine žene koja usprkos svemu nalazi
snage za praštanje i razumijevanje
U glib
- novela opisuje tragičnu sudbinu siromašnog đaka (Jakov Kosović) koji gladuje ne
uspijevajući dobiti potporu za školovanje
- Jakov je nadaren i najvrsniji matematičar u gimnaziji, no to mu ništa ne vrijedi jer stipendije
dobivaju likovi bogatih i utjecajnih gazda
- jednome od njih, Antunu Kranjčiću, istinu o tome sasipa u lice student Pavličević kroz kojeg
očito progovara sam Novak
- Jakov koji doslovno skapava od gladi ne može mrziti Artura koji je dobronamjeran i
nesvjestan svega – Artur čak piše ocu pismo pokušavajući ispraviti nepravdu, no očev grubi
odgovor dovodi do pravog Arturovog suočavanja sa životom
- i Artur i Jakov moraju se uhvatiti ukoštav sa stvarnošću koja slama plemenite ideale obojice
- svaki je od njih upućen na postupke primjerene svijetu kojemu pripadaju, a pojedinačna
pobuna ili plemenitost ne donose nikakva rješenja
AUGUST HARAMBAŠIĆ
- pisao je rodoljubnu i ljubavnu poeziju
- zbirke rodoljubne poezije: Slobodarke (posvećene Anti Starčeviću), Kukavicam, Samokres
- u njima nasljeđuje maniru i motive ilirizma
- od oblika piše budnice, davorije i prigodnice
- nacionalnu energiju nalazi u prošlosti i sve nade polaže u snagu pravde i hrv. prava
- zbirke ljubavne poezije: Ružmarinke, Sitne pjesme, Tugomilke, Nevenke
- njegovi su subjektivni ljubavni lirski osjećaji najčešće isprepleteni rodoljubnim refleksijama
- uočava se nedostatak senzibilnosti što tu poeziju čini beskrvnom i hladnom
- najintimniji i najsuptilniji je u ljubavi prema Tugomili
- što se tiče stila, Harambašiću je sadržaj važniji od forme, u rasponu izražajnih sredstava nije
širok
- njegova je poezija u prvom redu ideja i akcija
- njegov je stil bez viših artističkih pretenzija, ali s jakim patriotskim osjećajem te dahom
toplog ljubavnog nadahnuća koji tu liriku izdiže iz prosječnosti
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ
- u književnost ulazi pjesmom «Zavjet» (Hrv. vila, 1883)

23
 - prvom objavljenom zbirkom Bugarkinje (posvećene Šenoi) započinje vlastitu poetiku
domoljubne poezije
- u pjesmama je vidljiv nacionalni zanos, narodna patnja i ogorčenje i pobuna protiv boli i
stradanja običnog čovjeka
- pjesnik postaje prorok – to je vidljivo u spremnosti pjesn. subjekta da na sebe preuzme križ
svojega naroda i otvori mu puteve spasenja
- zbirka Izabrane pjesme predstavlja prekretnicu u razvoju hrv. pjesništva 19.st.
- domoljubni zanos iznesen je smireno i racionalno
- upotrebljava slike iz antičke tradicije i biblijske tradicije («Mojsije», «Eli! Eli! lama
azavtami!»)
- u posljednjim dvjema zbirkama Trzaji i Pjesme aktivizam pjesničkog subjekta slabi
- zbog sumnje i razočarenja zaoštrava se odnos s Bogom i prelazi u otvoreni antagonizam
- upotrebljava antičku strofu
- najbolji dio poezije pisan je jampskim 10-ercem («Mojsije») i jampskim 14-ercem
(«Heronejski lav», «Eli! Eli!…»)
- smatra da je pjesnikova zadaća izvesti narod iz patnji i neznanja te otkriti svrhu ljud.
postojanja
- rad je rješenje i smisao života, a radnik je ideal i spasitelj čovječanstva
- Kranjčević je stvorio novi lirski govor u HK (nove pjesn. slike, rječnik, ritam, metafore) i
uzdigao hrv. pjesništvo na europsku razinu, a jedna od najdragocjenijih poruka HK upravo
su stihovi: „Mrijeti ti ćeš kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati!“ (Mojsije)

SUKOBI OKO NATURALIZMA

- književna kritika u doba realizma zauzima posebno mjesto i izrasta kao posve samostalni
literarni žanr
- povećanje interesa za kritiku još se više pojavilo 1883. kada Kumičić u Hrv. vili objavljuje
programatski članak O romanu koji sam naziva naturalističkim manifestom
- kaže da temelj romanu mora biti shvaćanje istine i poimanje realnosti, a kao uzor ističe
Šenou
- tekst završava pravom apologijom naturalističke književnosti koja označava «povratak k
izvoru, k naravi»
- polemike oko naturalizma vodile su se 20 godina
- glavni je Kumičićev protivnik bio Josip Pasarić koji 1883. g u Vijencu objavljuje program.
tekst Hoćemo li k naturalizmu? kojim je htio osporiti estetsku osnovu naturalizma i
objasniti njegov pogubni utjecaj
- optužuje naturalizam da propagira estetiku rugobe
- suprotstavlja mu zdrav i vedar realizam i zahtijeva od pisaca da objektivno prikažu i svijetle
i tamne strane života, da kritički analizira svoje likove i da obuzdava maštu
- značajan za kritiku realizma je i Janko Ibler
- on je glavni zagovornik realizma i potpuno izjednačuje realizam s naturalizmom i verizmom
- kritičarsku karijeru započinje kao Šenoin oponent
- zalaže se za tendencioznu realističku književnost, potpune, prirodne i istinite likove, a kao
primjer navodi Kumičićev «Jelkin bosiljak»
- inzistira na 3 važne kvalitete: načelo uvjerljivosti karaktera, načelo tendencioznosti, načelo
realističnosti
- osjetivši da Kumičić stoji pod Šenoinim utjecajem počinje pisati o njemu negativno, a sve se
više okreće Šenoi
- kako Stanka Vraza nazivamo osnivačem hrv. knj. kritike, Jakšu Čedomila s punim pravom
možemo nazvati osnivačem moderne hrv. knj. kritike
- bio je prvi hrv. kritičar koji je svoj posao radio sustavno, bez površnosti

24
 - poput Iblera, poistovjećuje realizam s naturalizmom i popularizira model znanstvenog
romana po uzoru na naturalistički eksperimentalni roman
- no, nekoliko godina kasnije naturalizam naziva smećem i staje na čelo antinaturalističke
koalicije
..............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

MODERNA
ANTUN GUSTAV MATOŠ
- 1923. objavljuje zbirku pjesama Pjesme
- Matošev uzor je Baudelaire
- do savršenstva dovodi sonet, od 86 pjesama čak su 54 u formi soneta
- zagovara esteticizam
- pod utjecajem parnasovaca uvodi aleksandrinac – to je novina koju unosi u sonete – 12-erac
umjesto dotadašnjeg jampskog 11-erca
- kao svoju estetiku isticao je simbolizam, tj. intimnu povezanost svih pojava u stvarnosti i
suglasje svih osjeta
- dominantni motivi su ljubav i cvijet – međusobno pretapanje apstraktnog poimanja ljubavi u
konkretan pjesnički simbol cvijeta
- s druge strane, tragični sukob tijela i duha postaje osnovnom Matoševom opsesijom
- u sonetima Samotna ljubav, Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose česta je pojava motiva
smrti, elegičnost, sumornost, baladičnost te intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja
- u sonetima Jesenje veče, Notturno Matoš je najviše obuzet intimnim dilemama i
formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta od Ljepote do Harmonije
- patriotska osjećanja vidljiva su u sonetima Stara pjesma, Pri svetom kralju gdje je autor
razočaran po povraku u domovinu malodušnošću Hrvata
- to su elegični stihovi obojeni sumornim doživljajem domovine
zb. pripovijedaka: Iverje, Novo iverje, Umorne priče
kritike i putopisni eseji: Ogledi, Vidici i putovi, Za Kranjčevića, Naši ljudi i krajevi
- novele se dijele u 2 skupine:
a) novele realističnog karaktera sa socijalno-psihološkom motivacijom, pretežito vezane uz
domaću, zgb-zagorsku sredinu («Pereci, friški pereci», «Nekad bilo-sad se spominjalo»)
b) novele simbolističkog karaktera u kojima je radnja smještena u kozmopolitske ili
neodređene prostore, akcent je na atmosferi, stanjima i ugođajima, a oblikovane su
modernim postupcima i tehnikama («Camao», «Balkon», «Miš», «Cvijet sa raskršća»)
Cvijet sa raskršća
- prvi put objavljena u časopisu „Nada“ 1902., a potom 1909. g. u knjizi „Umorne priče“
- umorni putnik, ujedno i pripovjedač, dolazi u južni francuski gradić N. i odmara se u aleji
pored ljetnikovca
- intenzivno doživljava gotovo idiličnu prirodu i mir
- no, to biva poremećeno dolaskom slijepe djevojčice Izabele
- slijedi slikovit i tužan razgovor s Izabelom, ali i on je ubrzo prekinut dolaskom djevojčina
oca i slugu
- djevojku silom odvode u dvorac, a pripovjedač odlazi dalje vođen vilom „lijepom i slijepom
Avantirom“
- susret pripovjedača i Izabele odvija se u nejasnoj granici između sna i jave, mašte i
stvarnosti
- sve zbivanje od iznenadne Izabeline pojave do njezinog iznenadnog odlaska protječe u
razmicanju realističnih okvira i slabljenu realističke motivacije
- životna konkretnost pretvara se u neobičnu igru simbola
- lijepa, bijela i slijepa djevojka, cvijet sa raskršća, zapravo je pjesnikova sudbina, sreća, a
raskršće je simbolička točka putnikova lutanja, mjesto trenutnog odmora u stalnom kretanju

25
- no susret sa srećom i sudbinom rađa u putniku bolnu spoznaju o nemogućnosti njihova
dostizanja: sreća je slijepa, bjelini je suprotstavljen mrak i putnik na kraju odlazi u „crnu
tišinu“
VLADIMIR VIDRIĆ
- 1907. objavljuje zbirku pjesama Pjesme koju čini 25 pjesama
- u nekim pjesmama problematizira samu poeziju i pjesnikov status («U oblacima», «Plakat»)
– pjesnik je shvaćen kao neka vrsta božanskoga posrednika između slobodnih i nebeskih
sfera i tragične vezanosti za zemlju, prolaznost i smrt
- najdominantnije su pjesme s temom starine («Elije Glauko», «Na Nilu», «Pompejanska
sličica», «Perun»)
- riječ je o rekonstrukciji grčkih, rimskih, egipatskih, biblijskih i slavenskih mitoloških
tradicija
- istaknuto mjesto u njegovoj poeziji pripada pejsažima («Pejsaž I», «Pejsaž II», «Kipovi»,
«Pompejanska sličica»)
- piše i pjesme erotsko-ljubavne tematike poput «Dva levita», «Notturno» ili «Romanca»
- treba istaknuti i trubadurske pjesme u kojima idealizira ženu i njezinu ljepotu («Adieu»,
«Kipovi»)
- Vidrić je nadformacijski pjesnik – ne uklapa se sasvim ni u simbolističku, ni u
impresionističku, ni u realističku paradigmu
- Vidričeva je lirika usko povezana sa slikarstvom
- u njegovim pjesmama prevladava kolorističko kontrastiranje svjetlosti i tame – mnoge su
pjesme komponirane tako da svijetli stihovi ili strofe smjenjuju tamne
- štoviše, postoje cijele pjesme (dva pejsaža, «Na Nilu») koje su izgrađene na načelu
svjetlosnog kontrasta
- Vidrić se koristi i tehnikom zumiranja kako bi neočekivano prešao s makroplana na
mikroplan i time postiže izuzetne slikarske i kompozicijsko-ritmičke učinke
- njegov stih čini prijelaz od Matoševa formaliziranog stiha prema modernom stihu Šimićeva
tipa
- nema klasičnog metra, ne robuje formi, mije mu stalo do ukrasa i retoričkih figura
- koristi narodni 10-erac i 8-erac

VLADIMIR NAZOR
- u 1. fazi (1892-1900) piše pjesme koje objavljuje u časopisima Narodni list, Iskra, Vijenac
- u metrici, motivici i stihu oponaša klasične i romantičarske lektire
- 2. faza je mitološka (1900-1913) – piše Slavenske legende
- to je zbirka s motivima iz praslavenske prošlosti
- koristi heksametar, pentametar i stih bugarštice
- sam je rekao da je time htio izraziti radost čovjeka pred tajanstvenim čudom života
- u 3. fazi piše pjesme povijesno-domoljubne tematike sadržane u zbirci Hrvatski kraljevi
- pjesme piše u sonetnoj formi
- konkretni pov. likovi hrv. kraljeva i banova dobivaju mitske i kozmičke osobine koje
svjedoče o vjekovnoj snazi naroda
- piše i liriku ditirampsko-idiličnih ugođaja o čemu svjedoče zbirke Lirika i Nove pjesme
- u njima dominira vitalistički pogled na svijet i opijenost pejsažnim slikama
- to su ditirampski hvalospjevi prirodi, zemlji i čovjeku
- priroda je vrhunski izvor života, snage i vječne mladosti
- u zbirkama Intima, Pjesni ljuvene i Niza od koralja nalazi se lirika intimno-mističnog
karaktera
- tu spadaju refleksivne pjesme u kojima se iznosi vlastita intima, različita osjećajna stanja,
rezignacija i pesimizam
- u 30-im i 40-im piše liriku socijane tematike u kojoj se ponovno vraća čovjeku
- piše i čakavske pjesme «Galiotova pesan» (u prip. Veli Jože), «O žena zapušćena»
26
 DINKO ŠIMUNOVIĆ
- napisao je oko 70 kraćih proza koje je objavio u zbirkama: Mrkodol, Đerdan, Sa Krke i sa
Cetine, a posthumno su mu objavljene dvije zbirke: Posmrtne novele i Ispod Dinare
- teme pripovjedaka vezane su za regionalne i folklorne osobitosti cetinskoga kraja
- Šimunović govori o odnosu selo/grad, strano/domaće, staro/novo doba
- idealizira patrijarhalne životne oblike
- razradio je bogate psihološke portrete i dojmljive impresionističke krajolike
- u njegovim novelama zaplet dolazi u funkciju lika – događaj je ovisan o junakovu
razmišljanju, njegovim sumnjama i teškoćama
- Šimunović je razradio i posebnu tehniku impresionističkog opisivanja – iako sustavno
prikazuje isti krajolik, on je uvijek drukčiji jer je ovisan o pojedinačnim sudbinama
Mrkodol
- groteskna slika otuđena kraja i njegovih stanovnika sklonih duhovnoj umrtvljenosti
- nema klasične fabule jer se opisuju stanja i ozračja
- motiv sna postaje zamjena za radnju (seoski zvonar Nikola sanja fra Antinu propovijed
kojom se zagovara kruta dogma)
Muljika
- pripovijest lika i ugođaja, vrlo kratkog sižea
- krhka djevojka Boja (prozvana Muljika po mekom i beskorisnom kamenu) svojom pojavom
odudara od drugih suseljana
- pripovijest prati kroniku njezine izopćenosti iz kolektiva, patnju, a zatim i tihu smrt
- zbog tuđinstva, Muljika se priklanja prirodi i zato je ona tipičan primjer modernističke
bjegunice iz života koja se priklanja sudbini
Duga
- u noveli je obrađena predaja o simbolici duge iz narodnog vjerovanja
- temelji se na dvjema usporednim temama: na tragičnom pokušaju Srne (Brunhilde) da
ostvari bajku te pretrčavši ispod duge postane dječak i o kljastoj vezili Savi i njezinoj
nesretnoj sudbini, vezanoj uz odnos sela i grada
- obje teme sadrže sustav socijalnih motivacija (ženske neravnopravnosti, seoske
pogospođenosti, pogubni utjecaj grada na neiskvareno seosko biće)

JANKO POLIĆ KAMOV

- napisao je 2 zbirke pjesama: Psovka i Ištipana hartija
- ta je poezija manifest nove poetike avangarde
- Kamov bira bizarne i groteskne motive kojima osporava zatečene društvene i poetičke
vrijednosti
- izruguje se temeljnim simbolima i tekstovima katoličke kulture i civilizacije
- u njegovoj poeziji prevladava odbojnost prema skladu i ljepoti, tj. estetika rugobe
- često se bavi tabu temama
- erotizam uzvisuje kao vitalističku i pokretačku silu
- ključni semantemi njegove poetike: grobište, srdžba, bijes, očaj, perverzija, mahnitost,
psovka
- najdominantniji motiv je motiv tjelesnog i duševnog bluda, motiv cjelova bludnice kao znak
otkupljenja i obraćenja
- u zbirci «Psovka» nailazimo na problem stiha – neki smatraju da je riječ o slobodnom stihu,
drugi misle da se radi o složenoj proznoj dikciji, dok treći govore o modernoj varijanti
heksametra
- no, najviše intrigira sloboda proznoga sloga kojim autor negira stih lirske pjesme čime
negira i poetiku moderne koja je tada još dominantna

27
 - u «Ištipanoj hartiji» vraća se sonetu, dantesknoj tercini, oktavama te vezanom stihu da bi što
više naglasio disharmoničnost sadržaja i leksika koji dotad nije rabljen u poeziji
Mamino srce
- tragedija u 5 dijelova koja opisuje biološko i ekonomsko propadanje obitelji Bošković
- radnja je smještena u interijer gradskoga doma, no napušteno je jedinstvo vremena –
posljednja 3 dijela zbivaju se godinu dana nakon prvih dvaju, pa se tako cjelina raspada na 2
segmenta koje povezuje lik majke Linde
- sve je u drami bolesno i morbidno
- dijalog služi neprestanom preispitivanju prošlosti i kopanju po starim ranama
- glavni lik je Linda koja je samim naslovom dovedena do simbola – mamino srce je tragično
srce koje uništava svoju djecu
- u želji da usreći djecu pristaje na sve njihove hirove
- kćer Mila joj umire od tuberkuloze, a ona dopušta mlađoj Olgi da spava pored nje – kada se
i Olga razboli svjesno odustaje od njezina liječenja jer bi je pekla savjest da joj se jedna kćer
izliječi od iste bolesti od koje je prva umrla
- zbog sinova (Bruno, Romano i Dušan) imovinski upropaštava svoje bližnje, a za sve
okrivljuje muža Andru (zamjera mu čak i što je umro (od raka čeljusti) te se tako riješio svih
briga)
- na samom kraju, razočarana u sinovima, umire od infarkta
- sinovi osjećaju grizodušje, proklinju sami sebe, a Bujić ih naziva krvnicima svoga srca
- srce je bilo princip na kojem se zasnivala obitelj i uzrok njezine propasti
- oni koji su bili odgojeni u prostoru određenom logikom srca okrenuli su se protiv njega i
postali mu krvnicima
Isušena kaljuža
- roman, 1957. objavljen
- označava radikalan raskid sa šenoinskom literarnom tradicijom
- Kamov prelazi granice dopuštenoga, ruši tabue, potkopava autoritete, razara norme i
konvencije
- ništa mu nije dovoljno sveto a da ne bi moglo biti osporeno ili izrugano
- antiljepota postaje poetička dominanta djela
- glavni lik Arsen Toplak je ikonoklast koji dovodi u pitanje vladajući moralni kodeks i norme
na kojima počiva
- negira obitelj, svetost domovine, religiju, ideale tradicijske kulture
- njegov svjetonazor karakterizira krajnji nihilizam, a njegovo djelovanje radikalizam i želja
za samouništenjem
- roman se sastoji od 3 dijela: «Na dnu», «U šir», «U vis»
- prvi dio pisan je u 3. licu, dok su druga dva Arsenovi dnevnički zapisi i pisanu su u prvom
licu
- riječ KALJUŽA ironički označava psihu
- ISUŠIVANJE KALJUŽE je proces autoanalize, kopanja po dubinama svijesti i podsvijesti
- roman stavlja akcent na junakov duhovni razvoj, prati proces samospoznaje i sagledava
njegovu ulogu u društvu
- završava ironičkim iskazom: «Jer ja – nisam ja!»
- krug je tako zatvoren – pasionirana autoanaliza završava paradoksalnim odricanjem od
vlastita identiteta
JANKO LESKOVAR
Misao na vječnost
- prva njegova objavljena novela (Vijenac, 1891)
- i njegova sljedeća djela (Katastrofa, Poslije nesreće) potvrdila su da je Leskovar među
prvima u HK probio realističke okvire i novelističko pripovijedanje usmjerio u novom
pravcu

28
 - novela tematizira duševna stanja gl. lika koja su posljedica grijeha počinjena u prošlosti
- podijeljena je u 4 veća kompozicijska bloka
- gl. junak, nervozni i hipersenzibilni Đuro Martić opsjednut je psihologijom, egom,
kopkanjem po skrovitim predjelima vlastite duše
- radnja novele započinje in medias res – nemirom Đure Martića
- on ne djeluje jer nije sposoban djelovati, već samo razmišlja i prebire po uspomenama
- on ne analizira društvo, sredinu ili izvanjske prilike – ništa se ne zbiva oko njega, već u
njemu
- sve što se dogodilo Đuri dogodilo se prije vremena priče, a mi gledamo samo završni čin i
posljedice tih događaja
- teret prošlosti postaje nesvladljiv i toliko opterećuje sadašnjost gl. lika da on na kraju
završava u ludilu postavši žrtvom vlastite fikcije
Sjene ljubavi
- roman objavljen 1898.g.
- glavni lik Bušinski u skladu sa svojom koncepcijom književnosti kuša živjeti i svoju
egzistenciju, pa je i u etičkom, i u životnom i u estetičkom segmentu tipičan dekadent
- njemu literaran život donosi više užitaka i radosti od pravog života
- međutim, njegov se estetizam na kraju okreće u poraz i osamljeništvo
- Leskovarovi gl. junaci su rastrzani, bezvoljni i promašeni ljudi, zapravo intelektualci okrenuti
pogledima u prošlost, u uspomene iz proživljenog života, nesposobni da se aktivno uključe u
stvarnost u kojoj se kreću
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV
Bijeg
 najbolji roman hrv. moderne (1909)
- podnaslov romana «Povijest jednog našeg čovjeka»
- po svojim karakteristikama predstavlja izraziti primjer romana lika
- u središtu je lik Đure Andrijaševića i njegov životni put
- Đuro je siromašni primorski sin, školovan u Beču i Zagrebu, no dotučen i propao u
skučenim okvirima provincijskog gradića (Senj)
- on je modernizirana varijanta suvišnog čovjeka, lika koji je tematiziran u brojnim ruskim
romanima 19. st. (npr. Ljermontovljev Pečorin)
- pasivan je, preosjetljiv, neurotičan i neprilagodljiv
- on je antijunak predodređen da bude žrtva
- za sebe kaže da kud god dođe nosi nesreću i sebi i drugima
- njegova propast posljedica je nemoći da se uklopi u malograđansku sredinu
- on manjak volje, ambicije i hrabrosti nadomješta povlačenjem u sebe odn. bijegom iz života
- neuspješna prijateljstva, prevara zaručnice Vere Hrabarove i saznanje da ga je majka
razbaštinila dovode ga u takvo stanje sa počini samoubojstvo bacivši se u more

- roman se u prvom redu bavi stanjem svijesti svog protagonista, njegovim ponašanjem i
položajem u društvu
- Nehajevu više nisu potrebni likovi spletkara i negativaca da bi pokrenuo radnju
- osnovni sukob smješta unutar lika
- svijet se promatra iznutra, kroz optiku samo jednog lika

- što se tiče tehnike pripovijednja, umjesto na svijetu avantura, naglasak je sada na refleksiji i
psihološkoj analizi
- prevladavaju statične i meditativne sekvence te opisi atmosfere
- autorsko pripovijednje isprekidano je dugim monološkim pasažima protagonista,
interpoliranim pismima i stranicama iz dnevnika
Vuci

29
 - roman je objavljen 1928. povodom 400. obljetnice smrti Krste Frankopana
- opisani su događaji iz 16.st. – od mletačkog zarobljavanja Frankopana 1514. do njegove
pogibije pri opsadi Varaždina 1527. i pogreba u Modrušu
- roman sadrži i autentičnu povijesnu građu: Frankopanovo pismo, odlomak iz kronike popa
Martinca i dr.
- osnovna misao vodilja jest ideja hrv. državnosti koja je uobličena u djelovanju Frankopana
- u romanu se prati pojedinačna sudbina, ali sudbina koja je u potpunosti određena
politikom/poviješću
- osnovna je pažnja usmjerena na analizu Krstina karaktera
- prikazan je objektivno, bez idealiziranja i ni u jednom trenutku ne prerasta u epskog junaka
- njegova ljudska običnost u snažnom je kontrastu s uzvišenošću ciljeva i ideala za koje se
bori
- roman je zapravo realistički koncipran životopis Krste Frankopana u kojem veliku važnost
ima psihološka analiza, slikanje unutrašnjih proživljavanja i reakcija gl. lika

IVAN KOZARAC
Đuka Begović
- roman lika, 1911
- uzor Kozarcu su ruski pisci Ljermontov, Puškin
- Đuka je sušta suprotnost Nehajevljevu Đuri – on je snažan, energičan, impulzivan
- ono što ih povezuje jest egzistencijalna osamljenost, intenzivnost osjećaja te naglašene crte
tragike i fatalizma
- Đukino ponašanje određeno je afektima, fiziologijom, nagonima, autodestruktivnim silama
- u njegovu životu vlada spontanost, sloboda, pobuna protiv društvenih konvencija i moralnih
okova
- ono čega ima previše jest životna snaga i volja i to će ga dovesti do rezignacije i propasti
- roman započinje povratkom Đuke iz zatvora u Mitrovici gdje je zbog ubojstva oca Šime
odležao 4 godine, zatim se govori o njegovu djetinjstvu, vojsci, svađi i tučanjavi koja je
dovela do očeva ubojstva
- oholi, razuzdani i rasipni Đuka na kraju završava čuvajući tuđe ovce, smrdljiv i zapušten,
kloneći se ljudi
- Đuka ima velikih problema pri organiziranju svojega života – otac mu je usadio ideju o
iznimnosti i moći nad drugim ljudim, pa je ubojstvom oca nestao autoritet protiv kojeg se
jest bunio, ali mu je ipak bio oslonac i orijentir
- sada kada oca nema izlaz iz situacija traži u potpunom prepuštanju nagonima
- Đuku bitno određuje i njegov erotički nagon
- žena je pred njim izazov, što je više prepreka ona je poželjnija
- njega Ruža izaziva svojim početnim odbijanjem, privlači ga i kao zabranjeno voće jer je
tuđa žena
- no, ipak ženu uvijek vidi samo kao objekt
- Đuka ne uspijeva realizirati niti jedan topao emotivni odnosni s kim, čak ni s vlastitom
kćerkom Smiljom
- prema njoj povremeno osjeća neku vrstu roditeljske odgovornosti, ali taj je osjećaj uvijek
površan i kratkotrajan
- znatan prostor u romanu zauzimaju lirski pasaži i stilizirani opisi krajolika koji
korespondiraju s unutrašnjim stanjima glavnoga lika
- naracija je iscjepkana, rečenice isprekidane
- i cjelokupna struktura romana djeluje razbijeno: čini je niz slika i crtica koje su labavo
povezane glavnim likom
SRĐAN TUCIĆ
Povratak
- jednočinka, praizvedba 1898. u HNK

30
 - paradigmatski tekst našeg kazališnog naturalizma napisan pod utjecajem Tolstojeve drame
«Moć tmine»
- radnja se odvija na Badnju večer u jednom slavonskom selu
- povratak iz tuđine – trenutak koji bi trebao biti najsretniji i najuzvišeniji u putnika – u
Tucića postaje momentom spoznaje duboka jaza između književne laži i životne istine
- vrativši se svojoj očevini i najbližima iz inozemstva Ivo doživljava rušenje svih ideala i
gubitak nade
- spoznaje da je idilični dom o kojem je maštao mjesto puno laži, pijančevanja, prostituiranja i
preljuba, a da je Jela radi koje je žrtvovao ruku seoska koketa što se prodaje Stanku da ne bi
živjela u materijalnoj oskudici
- prevaren, Ivo se iz žrtve pretvara u suca i krvnika: ubija Stanka, Jelu ostavlja da ispašta svoj
grijeh i spaljuje novac koji je za njega izvor zla
- na prvi pogled čini se da je novac izvor sveg zla u drami – Ivo se za njim uputio u grad i
dopustio da mu stroj otkine ruku kako bi dobio naknadu, Katina i Jelina naklonost za Stanka
također ima svoju cijenu
- no ipak, Tucićeve likove ne pokreće balzakovska želja za zgrtanjem novca radi njega samog
– pokreće ih želja da se oslobode bijede
JOSIP KOSOR
Požar strasti
- praizvedba 1911.
- osnova zbivanja je nagonska seljačka ljubav i glad za zemljom
- sukobljeni su očevi dviju obitelji: Ilarija Šalić i Guša Rigalin
- oni oličavaju dva antagonistička pogleda na svijet – njihov je sukob zapravo sukob dobra i
zla
- no, u finalu se Kosor udaljava od Tolstojeve filozofije da se dobro postiže dobrim jer se
pokazuje da se zlo može svladati jedino zlom
- u liku Ilarije Šalića Kosor daje lik smirenog i bogobojaznog tolstojevca, no on se na kraju
životinjski bori s Rigalinom i guši ga
- uz temeljni pokretački motiv – motiv žudnje za zemljom – Kosor uvodi i motiv žudnje za
ženom
- dakle, i protagonist i antagonist drame podliježu porivima koji nisu etički, nego biološki
- karakteristika drame jest hibridnost stilova – miješaju se naturalistički, simbolistički i
ekspresionistički elementi
- elementi naturalizma bili bi niski životinjski nagoni poput pohlepe, amoralnost, bolesna
odanost zemlji te prikaz duhovne i materijalne bijede panonskoga sela
- element simbolizma je taj što je selo podignuto na razinu mitskog svijeta u kojem se
sukobljavaju sile dobra i zla
- ekspresionistička jezgra drame vidljiva je u težnji da se što dublje uđe u dušu golog čovjeka
i otkrije njegova bit
- kraj ima programatski smisao ekspresionizma – dobro pobjeđuje zlo po cijenu primjene zla
- ostali elementi ekspr. bili bi Gušino urlanje, značenje stvarnog i simboličnog požara, nož
kao simbol zločinačkog ustroja čovjeka, masa kao kolektivni junak prikazana sredstvima
ekspresionističke eksteriorizacije nagona krda

IVO VOJNOVIĆ
Lapadski soneti
- zbirka pjesama
- sastoji se od 7 jedanaesteračkih soneta (Na Mihajlu, Januar, Carmen, Oni, Miholjice,
Utjeha, Prelude)
- Vojnović čulnim simbolizmom unosi u HK prije Matoša i Vidrića niz dekadentnih slika
- u njima tematizira svoj odnos prema Dubrovniku i njegovoj mitskoj slici u vlastitoj svijesti,
vizuri prožetoj mnogim pejsažnim, biblijskim, mitološkim i povijesnim motivima
31
 - soneti „Prelude“ i „Na Mihajlu“ uokvirit će kasniju „Dubrovačku trilogiju“
Dubrovačka trilogija
1. Allons enfants
- Vojnović svoju trilogiju započinje pov. događajem iz 1806.g. kada se okončava stoljetno
postojanje Du. Republike i kada se ukida oligarhijski sustav du. vlastele
- radnja započinje u kući Orsata Velikoga kada stiže vijest da Francuzi ulaze u grad
- lik Orsata oblikovan je kao simbol otpora protiv Francuza
- vidi rješenje problema u tome da se svi ukrcaju na brodove i otplove kao što su to učinili
njihovi preci  u njemu živi slika nekog drugog vremena, želi preslikati proškost u
sadašnjost
- u trenutku kad javljaju da su Francuzi pred gradom Orsat pita je li most podignut – javlja se
simbolika mosta: dignuti most znači održavanje postojećeg stanja; spušteni most znači
ulazak nečeg novog, drugačijeg, što će dovesti do promjena
- lik Orsatove tetke Ane je najpunokrvniji i najmotiviraniji lik drame – ona ne može shvatiti u
kakvom vremenu živi i što predstoji njezinoj klasi i Du. Rep. (u njoj prevladava odsustvo
sadašnjosti)
- ona živi u prošlosti i literaturi
- na kraju drame Francuzi ulaze u grad, grad otvara vrata svijetu oko sebe
- Orsat je slomljen i očajan. razgovara s Aninom unukom Dešom
- njih dvoje moraju odlučiti koće li živjeti sadašnjost i uvažavati prošlost ili će živjeti prošlost
bez priznavanja sadašnjosti
- gledaju zalazak sunca – s njim će nestati Du. Rep. i sve vrijednosti koje je predstavljala i
koje su Orsatu i Deši važnije od vlastita života
2. Suton
- radnja se odvija u suton 1832.g.
- naslov označava: atmosferski suton, moralno-egzistencijalni suton i suton jedne klase
- u du. kući nalazimo četiri žene: vladiku Maru Benešu i njezine kćeri Made, Ore i Pavle
- one se nalaze u svijetu privida koji nastoje očuvati; žive u prošlosti, a u sadašnjosti
vegetiraju
- Mare je ustrajna u svojoj vjernosti normama prošlosti, njezino razmišljanje je razmišljanje
vlastele koja novonastali položaj poistovjećuje sa sudbinom Dubrovnika, tvrdeći kako je Du.
u sužanjstvu
- u ovu sobu prošlosti ulazi uljez, pomorski kapetan Lujo Lasić, pučanin
- Pavle je rascjepkana – treba odlučiti hoće li pristati uz mit i sačuvati klasni identitet ili će
poći za Luju, prihvatiti novu realnost i izgubiti klasni identitet
- ova je drama, dakle, sukob između mita i osobne sreće
- no, Pavle je tragičan lik – u posljednji se tren savladava i prihvaća tradiciju
- ona je sputana patrijarhalnom vlasteoskom etikom, no ona je svjesna svog položaja i svjesno
izabire odlazak u samostan kao jedino prihvatljivo rješenje
3. Na taraci

SECESIJA
 trajanje 1898-1906
 lat. odcjepljenje
= europski umjetničko-stilski pokret koji se javlja krajem 19. st i početkom 20. st.
- u nas se dovodi u vezu s istupom mladih hrv. likovnjaka iz Društva umjetnosti i osnivanjem
Društva hrv. umjetnika
- brošuru „Secesija“ napisao je Ivo Pilar 1898.g.
- u književnosti upotrebljava karakteristične stilove koji se ne mogu svrstati ni u
impresionizam ni u ekspresionizam, u kojima zbilja pretočena u djelima ima statički,
dekorativni i hramonizirani karakter

32
 - karakterizira je : antinaturalizam, artificijelnost, antimimetizam, dekorativnost i sklad
- tu spada poezija Vidrića, Nazora, Begovića, Vojnovića
- secesija bečkih mladih utjecala je na kulturni umjetnički život u nas
- sam pokret dobro je došao mladima kao oblik preobražaja naših kulturnih i umj. prilika
- u književnosti se odrazila u borbi između starih i mladih

SUKOB STARIH I MLADIH

- STARI promatraju književno djelo isključivo u funkciji rješavanja socijalnih i nacionalnih
problema
- stalno naglašavaju odgojno-prosvjetiteljsku funkciju literature, pri čemu se posebna pažnja
posvećivala pitanjima građanskog morala
- uvjereni su u potrebu angažiranosti literature pa se stoga i bave samo pitanjima sadržaja i
ideje, dok je estetska kategorija gotovo prešućivana
- MLADI u prvoj fazi moderne (do 1903) izražavaju nezadovoljstvo i otvoreni revolt protiv
postojećeg stanja u književnosti
- prvi znaci sukoba najavljeni su iz Praga gdje je 1897. pokrenuta Hrvatska misao, u kojoj je
Milan Šarić objavio članak Hrvatska književnost
- druga grupacija mladih, na čelu s Milivojem Dežmanom i Branimirom Livadićem javila se
časopisom Mladost 1898.g.
- oni polaze sa stajališta bečkog secesionizma, opredjeljujući se za čistu umjetnost
- zajedničko obilježje obaju grupa jest uočavanje konstatacije da se HK počela vrtjeti u
zatvorenom krugu
- pisci bečke grupe težište stavljaju na individualnost kao bitnu pretpostavku za ostvarenje
dobrog umj. djela
- moderna akcent stavlja na unutarnji čovjekov život, teži za sintezom realizma i idealizma
- bitni smisao litareture je u traženju apsolutne ljepote i idealne harmonije kojoj u centru stoji
uvijek čovjek
..................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

1914 – 1952
HRVATSKA MLADA LIRIKA
- 1914. g. izdaje je Društvo hrv. književnika i u njoj je zastupljeno 12 pjesnika:
Ivo Andrić Zvonko Milković
Vladimir Čerina Stjepan Parmačević
Vilko Gabarić Kamov
Fran Galović Nikola Polić
Karlo Häusler Tin Ujević
Milan Vrbanić Ljubo Wiesner
- uzori ovim pjesnicima su Vidrić i Matoš
- teže izraziti najsuptilnije osjećaje ljudske duše tako što poistovjećuju raspoloženje lir.
subjekta s krajolikom
- u pjesmama prevladavaju opisi pejsaža
- naglašen je artizam i esteticizam, prevladavaju kozmopolitske teme
- njihova poetika nastavlja se na maniru idiličnog pejsaža (sunčevi zalasci, igra svjetla i sjene,
ljubavna bol i osamljeništvo)
- lir. subjekt traži samoću u prirodi, daleko od ljudi
- prevladavaju tople boje, arhaični interijeri, osjećaji straha, nemira, melankolije i apatičnosti,
njeguje se kult prošlosti i tradicije
PJESNIŠTVO HRV. EKSPRESIONIZMA
- pojam dolazi od lat. riječi expressio = izraz
- umjetnički pokret u slikarstvu, glazbi i književnosti u Europi od 1910-1925
- u Hrv. traje od 1910. do 1928.

33
 - razvio se kao bunt, krik na krizu europskog društva i njegove duhovne situacije
- učestali su motivi beznađa, boli, patnje, nezadovoljstva, straha i rata
- dolazi do rastakanja i disociranja lir. subjekta
- za ekspresionizam je karakteristična i figura sinegdohe koja je često povezana s estetikom
rugobe
- važan je i motiv grada – lir. subjekt traži identitet u urbanoj sredini grada, a nalazi ga u
subkulturi (kavane, kabarei)
- izrazita je vizualizacija, prevladava poetika boja
- pjesme su pisane slobodnim stihom, a dolazi i do formalne destrukcije
- najznačajniji pjesnici: Krleža, Šimić, Donadini, Krklec, Andrić, Šop
- u Hrv. se javljaju 4 vrste ekspresionizma:
1. Aktivistički – predstavnik je Krleža
2. Fenomenologijski – predstavnik je Šimić, tu spadaju i Donadini i Krklec
3. Kozmički – predstavnici su Josip Kosor, Miličić te dijelom Cesarec
4. Kaotički i sutonski – predstavnici su Šop i Sudeta

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

- 1920. g. objavljuje svoju jedinu zbirku pjesama «Preobraženja»
- zbirka se sastoji od 48 pjesama posvećenih djevojci Tatjani Marinić
- pisana je slobodnim stihom
- specifičnost Šimićeve upotrebe slobodnog stiha očituje se na podlozi na kojoj izgrađuje svoj
stih, a to je pučki deseterac
- u zbirci stih nerijetko obnaša zadaću sintaktičke cjeline, no češće se sintaktička cjelina
grafički pažljivo dijeli kroz nekoliko stihova – Šimić pazi na odnos bjeline i teksta
- najzastupljenije Šimićeve teme su smrt, bolest, siromaštvo i ljubav
- u Šimića je krik izričaj, poanta svih sadržaja, uzrok i forma pjesme
- dominantna je plava boja, gdje god se javlja, metaforički ili metonimički, svjedoči o
irealnome
- osim plave, prisutne su i žuta i crvena boja
- lirski subjekt je disociran
- stanje disociranosti i rastrgnutosti preobražava se u duhovno
- zbirkom vlada želja da se prodre u bit stvari, do preobražaja bića u bitak
Najznačajnije pjesme: Pjesnici, Moja preobraženja, Mladić, Mati, Opomena, Rastanak sa sobom,
Molitva za preobraženje, Gorenje
GUSTAV KRKLEC
- njegove prve pjesme nastale su pod dojmom Matoša i Nazora
- u znaku su impresionističko-simbolističke poetike, himničkog doživljaja prirode, formalne
dotjeranosti, deskripcije i ritmičko-intonacijskog sklada
- taj će stil Krklec sačuvati kao konstantu svojeg budućeg lirskog opusa sloveći kao
tradicionalist i artist, kao majstor soneta
- prve pjesničke zbirke Lirika, Srebrna cesta, Nove pesme ekspresionistički su intonirane
- njegov je lirski subjekt ekstatičan i retoričan, osamljen i otuđen u svijetu ispraznosti i
besmisla
- motivski kompleks koncentriran je na samoću, ljubav, ženu, glad, smrt i Boga
- zbirka „Lirika“ je ispovijed o nemirima u čovjeku u jednom burnom vremenu, neposredno
nakon II. svj. rata
- u zbirci „Nove pesme“ naglašenija je egzistencijalnost, prevladavaju komponente traženja i
bijega
- u zbirkama Ljubav i ptica i Izlet u nebo ekspresionistički stil miješa se sa značajkama
impresionističkoga

34
 - zbirke San pod brezom, Tamnica vremena i Darovi za Bezimenu prožimaju naglašena
socijalna osjećajnost i umjerena refleksivnost
- u središtu poetske zaokupljenosti nalazi se zavičaj, sagledan u retrospekciji na odmaklo
djetinjstvo i prijeđeni put životnog iskustva, a tome se pridružuju i reminiscencije na grozote
rata
 njegova je zasluga što je iznova popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu knjiž. formu u
HK

DOBRIŠA CESARIĆ
- kao 14-godišnjak objavljuje svoju prvu pjesmu «I ja ljubim» u zagrebačkom listu Pobratim
pod pravim imenom Dobroslav
- 1923. god. upoznaje Krležu i od tada počinje njihova suradnja
- koristi vezani stih pa ga u formalnom smislu možemo nazvati nastavljačem Matoša i Vidrića
- u tematskom je pogledu sličnost sa ta dva pjesnika samo prividna – kao i Vidrić koristi
kontraste, kao i Matoš gradi pjesme sa simboličkim karakteristikama, no Cesariću kao
ishodište služi konkretan doživljaj; konkretizacija u pejsažu ide gotovo do opipljivosti
- u njegovoj poeziji nalazimo elemente ekspresionizma:
 socijalna lirika, ali ne u smislu aktivizma kao kod Krleže
 ritmički stih
 teme – vidljive iz naziva pjesama poput Oblak, Krik, Poludjela ptica
 odsutnost slikovitosti
 uvođenje elemenata razgovornog jezika
- nalazimo i elemente romantizma:
 romantička emocionalna recepcija
 muzikalnost
 refren
 emocionalna ponavljanja, pitanja, uzvici
- jedna od ključnih tema njegove lirike jest misao o vječnom povratku kao npr. u pjesmama
Povratak, Pjesma mrtvog pjesnika, Kad budem trava
- na nju se nadovezuje i motiv kruga kao životnog principa
- ključni princip u komponiranju često su ponavljanja, odn. paralelizmi (npr. ponavljanje stiha
u 7. i 10. strofi Vagonaša ili ponavljanje prve strofe u Baladi iz predgrađa)
Zbirke:
Lirika – Krik, Oblak, Vagonaši
Spasena svjetla – Slap, Voćka poslije kiše
Izabrani stihovi – Balada iz predgrađa
Pjesme – Pjesma mrtvog pjesnika, Tiho,o tiho govori mi jesen
Osvijetljen put, Goli časovi, Izabrane pjesme, Moj prijatelju, Slap

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ
- prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon
- pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji"
- jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio se za intimne i zavičajne teme
FAZE:
1. FAZA (1920-35)
- napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom  i djetinjstvom
rodnoga Rastušja
- u pjesmama Visoka žuta žita, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Sunce nad oranicama, Moja
baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske
vrijednosti"
- gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa
njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti

35
- prevladava jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao
ključna tema
2. FAZA (1936-45)
- prelazi u novo razdoblje u kojem je očitije suprotstavljanje urbanoga i ruralnoga,
europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti
- gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak
kontakta sa smislom života, čime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i
ontološke strane čovjekova života
3. FAZA (1951 >)
- lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija
- lirski subjekt postaje kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i
rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i
eksperimentu (Elegijoa o pjesniku koji nije dugo godina pjevao ( 1953))
- pozornost sa Slavonije i Rastušja sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-
povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na
grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke
planine, Sjeni Julija Klovića).
- sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim
karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986) sasvim prekida izravne veze s
Rastušjem
- piše slobodnim stihom
- naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva
- prevladava sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom
osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha
- vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i sažet, formiran pod utjecajem Biblije,
narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina.
- sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo gubilo.
- naročito je utjecao na krugovašku pjesničku generaciju

IVAN GORAN KOVAČIĆ

- napisao je zbirku od 7 novela Dani gnjeva u kojoj u ideološkom smislu slijedi radićevsku
politiku okrenutosti selu i pojedincu
- pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima uspio je iskazati idiličan sklad
između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, polit. i gospod.
manipulacije)
- napisao je i zbirku kajkavskih pjesama Ognji i rože koja je posthumno objav.
- u njegovim djelima javljaju se i tamni motivi smrti, krvi i jeze, koji će kulminirati u
antiratnoj poemi Jama
- poema se sastoji od 10 pjevanja, pisana je jampskim 11-ercima organiziranima u sestine
- Kovačić u njoj progovara o zločinima koji su dolazili iz redova njegova naroda
- lirski subjekt je civil koji je u ratu odveden na masovno gubilište i jedini preživio
pogubljenje
- naknadno govori partizanima – osloboditeljima – o stradanjima nevinih žrtava i o svom
izlasku iz jame
- poema počinje bez uvoda, nakon čega slijedi trodjelni razvoj:
o put prema jami / paklu
o boravak u jami
o izlazak iz jame / put u slobodu
- pad u jamu lociran je u sredinu poeme (5. pjevanje) čime je djelo i simetrički razdijeljeno
- dubinska tema poeme zapravo je prikaz svijesti u graničnoj situaciji i posljedice koje taj
događaj na svijest ostavlja

36
 - sljepilo lirskog subjekta omogućilo je dublje i dalekosežnije viđenje od onoga što ga
posjeduje običan pogled
- zbog trodjelne kompozicije, stroge metričke i strofičke forme, Jama se često promatrala kao
odjek Danteove Božanstvene komedije

TIN UJEVIĆ
- književni rad započinje u Matoševoj poetičkoj školi, 1911. raskida s Matošem i okreće se
poetici franc. simbolista
- objavljivao je pjesme u Hrv. mladoj lirici (Ogledalo, Kampanil, Što šapće vodoskok…)
- te pjesme karakterizira poetika moderne, dakle, matoševski tematski, stilski i stihovni
elementi
- najpoznatija pjesma je „Oproštaj“ – ta je pjesma intrasemiotički citat (citat iz vlastite
književnosti) – u njoj ulazi u polemiku s Marulićem jer on stoji na početku HK
- književni mu se opus dijeli na 2 faze:
I. faza
- 1914-1930, novosimbolistička faza
- obilježena je dvjema zbirkama: Lelek srebra i Kolajna
- najdominantniji su motivi srebra i žene, te teme trpljenja, osamljenosti i ljubavi
- žena je medij posredovanosti između sfere fizičkog i čulnog te sfere duhovnog i mističnog
- pjesme su realizirane u strogo zatvorenoj formi (sonet), s klasičnom fakturom (pravilni
katreni i tercine, rime, simetrija i red)
- najznačajnije pjesme prve faze su: Pepeo srca, Svakidašnja jadikovka, Meni bez mene, Žene
među kraljicama, Vivijani…
- u istom vrem. razdoblju piše i retoričko-patetičnu poeziju s nacionalnim i socijalnim
temama
- česte su bizarne slike, groteske, simultanizmi te futuristički, dadaistički i nadrealistički
ispadi
II. faza
- započinje 30-ih kad Ujević objavljuje 2 zbirke: Auto na korzu i Ojađeno zvono
- očit je zaokret od parnasovske stihotvorne prakse
- radi se o tipu misaone lirike koju Ujević piše slobodnim stihom i nepravilnom strofičnošću
- javljaju se kranjčevićevske teme poput prodora u visinu, u svemirske prostore, u podsvjesno
i otajno, zatim mržnja spram prošlosti, novoprobuđena nada, vjera u tehniku, osjećanje
socijalne zbilje
- najznačajnije pjesme druge faze: Čin sputanih ruku, Pobratimstvo lica u svemiru, Visoki
jablani, Nostalgija svjetlosti, Prodavačice cvijeća, Ulični pjevači…

- 1945. zabranjeno mu je javno djelovanje, 1950. izlaze izabrane pjesme «Rukovet», dok je
posljednja zbirka «Žedan kamen na studencu» u znaku rezignacije i pomirenosti sa
svemirom i ljudima
UJEVIĆEVI ESEJI
EL SENTIMIENTO TRAGICA DE LA VIDA
(Bilješke jednog irskog utilitarca)
- esej iz knjige proze Ljudi za vratima gostionice iz dijela Gladni i siti
- pjesnici imaju 2 problema, tj. idealisti i ljudi čista srca (kamo Ujević i sam sebe uvrštava) – glad i
ljubav
- ekonomski činilac preteže nad svima i sapinje erotiku (ni ljubavi nema bez kruha)
- raspravlja o tome što danas ljudi traže u ženi: ne samo puko sredstvo uživanja, nego i drugaricu
nabacuje misli o svačemu: o atmosferi u kavani, o nasladi koju nam donose knjige (koje nam
nerijetko ne donose istinu), o nemogućnosti slobodnog izbora rada, napetim odnosima između
pjesnika i kritike, o poziciji pjesnika u svijetu općenito
- pesimističan stav o svemu rečenom:

37
«Ovako stupam u život, a svuda preda mnom tama.»
ISPIT SAVJESTI ( iz Skalpela kaosa)
- za ispit savjesti čovjek mora stvoriti svoj filozofski sistem i to u dobroj prozi
- ispit savjesti = najdublje očitovanje života, vrhovni trenutak sabranosti i usredsređenja (ne može
se ni jesti, ni piti, ni griješiti bez dodira sa savješću)
- to nije lično otkriće nego životno zanimanje mnogih ljudi u povijesti i u romanu, stanje duha, koje
se naročito pooštrilo u suvremenom ruskom društvu, dok su ga ranije gajili askete, samotnici ili
crkveni ljudi
o mišljenju: misao je sama po sebi uživanje, koje nije sasvim obično i koje traži da se katkad od
njega odmaramo
- život će biti lijep čim se bude moglo misliti («onaj koji u sebi osjeća svježa vrela ne boji se suše»)
- radost koju mu pruža njegov unutrašnji svijet vs. vanjski, svakodnevni
- on cijeni svaki unutrašnji rad: «Ja ne napisah Kćeri Lotršćaka, ali uvažavam svaki rad, kvantum
rada.» na samom kraju: «Sve ovo gore je jedna mutna, somnabulna suica, napisana jednog čudnog i
teškog jesenjeg dana 1919. u ZG-u s mnogo trzaja, vrlo nervozna:»
SUMRAK POEZIJE (Otkinuta glava jednog predujma)
(Skalpel kaosa)
- predviđa mogućnost konačnog zalaska poezije ako se jednoga dana iscrpu svi oblici i sve sadržine
- njena propast sudbinski i historijski zapečaćena ( kao i rječnih bogova na Olimpu)
- pjesma MORA biti nova! za poeziju vrijedi pravilo: obnoviti se ili umrijeti
- osuđuje barbariju futurističkih pjesama bez sadržine
- poezija će umrijeti sa slobodnim stihom, a njene blagodati preći će u nasljedstvo prozi, noveli i
romanu
OROZ PRED ENDIMIONOM ( O udesima i krivudanjima novije knjiž. umjetnosti)
- poezija je (kao kruna knjiž. umj.) prirođeni dar, ali i 1. magionička nauka ili vještina za
podražavanje, gojenje i izražavanje osjećaja; poezija = magija
( u slučaju velikog pjesnika, dosta kratka i9 sabita pjesma ima najveću eksplozivnu snagu; u 20
redaka donosi se sadržina cijelog romana)
- poezija i proza, da bi bile umjetnost, moraju biti nove
SAVREMENI ČOVJEK ISPOVIJEDA SE O POEZIJI
- POEZIJA – POVIJEST ONIH ŠTO JE NEMAJU
- «SAVJEST VAN POVIJESTI» = pounutrašnjenje – pjesnički naraštaj to je ostvarivao u lirskom
ekspresionizmu
bilo bi vrijeme da moderni pjesnik osvijetli i druge strane svijeta ( a ne samo patnje) ili da nas bar
uputi gdje je izlaz iz tame
- umj. djela ne trebaju imati tendenciju pred sobom, ona je već nose u sebi; umjetnik je svoju
trenutnu potrebu za očitovanjem iskalio onog trenutka kad je napisao djelo
MRSKO JA (Diskretan odgovor na upite)
- prizna nesklad između onog što smatra idealno lijepim i onoga što sâm donosi
- javnost nema prava da se bavi piščevim životom, nego samo njegovim djelom; piščev život ne
spada u područje kritike, a jedva da na njega ima prava književna historija
- sva lirska poezija je prava, subjektivna i nu njoj je zamjenica Ja osovina, ali ona nije neposredna
ispovijest, nego samo posredna, ispovijest kroz umjetnost;
- zatim daje kratak pregled svog života i rada
NIKOLA ŠOP
- pjesništvo možemo podijeliti na 2 faze:
1. FAZA
- obuhvaća zbirke: Pjesme siromašna sina, Nocturno, Isus i moja sjena, Za kasnim stolom

38
 - u toj je fazi izgradio pjesnički svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, svijet oskudice,
poniznosti, skromne sreće i jednostavnosti
- lirski subjekt progovara o prizemnoj egzistenciji očitujući ljubav i razumijevanje za svijet
malih i prezrenih, skitnica i prosjaka, odbačenih ljudi i životinja
- sve te stvari postaju znamen božanskoga reda
- u zbirci «Isus i moja sjena» afirmira katolicizam, očovječuje Isusa, dovodi ga među ljude,
uvodi u krčme, gleda ga kako večera ili čita novine
- Isus postaje pjesnikov sudrug, prolazi križni put ljudske svakodnevice i postaje svjedokom
patnje i otuđenosti
- pjesme su najčešće realizirane u katrenima s ukrštenom rimom
- stihovi su djelomice pravilni, izraz jednostavan i bez ukrasa
2. FAZA
- u ovoj fazi dolazi do tematskog zaokreta – Šop se okreće svemirskim visinama, astralnim
prostorima, beskonačnosti i vječnosti
- obuhvaća zbirke: Kućica u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije, Dok svemiri venu,
Nedohod
- lirski je subjekt zaokupljen kozmičkim silama
- izraz postaje hermetičniji, apstraktniji i fluidniji
- u pjesmama se osjeća borba za izraz, traganje za novim riječima
- Šopova lirika ove faze nastavlja se na svemirske uzlete Kranjčevića i Ujevića, ali u hrv.
kozmičku liriku unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i
bogatu simboliku
IVO KOZARČANIN
Sam čovjek
- lirski roman
- ispripovjedan u 1. licu
- organiziran je kao životna ispovijed glavnoga lika: od njegova ranog djetinjstva pa do
prijelomnog životnog trenutka kad ubija svoju ženu i doživljava to kao životni poraz
- roman započinje in ultimas res, a nakon prologa „Noćni dijalog“ retrospektivno rekonstruira
Valentinov život
- slijede poglavlja „Mračna mladost“, koje se bavi Valentinovim dječaštvom, ranim godinama
provedenim u Posavini, prikazom prilika u njegovoj obitelji te gimnazijskom školovanju u
velikom gradu, i „Buga plače“ koje je vezano za razdoblje kad Valentin završivši gimnaziju
nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom
- završno poglavlje „Sam čovjek“ opet nas vraća u ispovjedno vrijeme uvoda
- središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi – kao svojevrsna
Valentinova retrospekcija
- prvi i zadnji dio su monološki fragmenti koji uokviruju središnji dio
- u njima se Valentin obraća imaginarnom sugovorniku, zapravo vlastitom dvojniku
- za Valentina prošlost postoji za rekonstrukciju određenih doživljaja i stanja, analizu
postupaka, potragu za vlastitim duhovnim identitetom
- sličnost s Proustovim protagonistom – obojica kreativno iščitavaju vlastitu povijest u svrhu
samoanalize
- samo ubojstvo uopće nije prikazano – pripovjedač opisuje Valentinov ulazak u stan kad mu
postaje jasno da ga žena vara, zatim dolazi rez i potom je opisan izlazak ubojice iz stana u
kišnu noć
- nakon izlaska iz stana Valentin sebe oslovljava u 3. licu i time naznačuje da je počinio tako
stravičan čin koji je potpuno izmijenio njegovu auropercepciju
- čitav roman prožet je lirskim interludijima u kojima se rekreiraju emocionalna stanja
raspoloženja
- vidi se opijenost riječima, njihovim zvukom, poretkom, konotacijama

39
 - ponavljanja i lajtmotivi stvaraju napetost između vremena priče i vremena njezine poetske
realizacije, a asociraju i na glazbenu inspiraciju
- razne varijacije motiva samoće i melankolije prožimaju čitavo djelo
- PRIPOVJEDAČ ima dvostruku funkciju:
a) osoba koja doživljava i promatra svijet i koja sudjeluje kao akter u prošlim
zbivanjima
b) osoba koja pripovijeda
- jedno Ja pripovijeda, a drugo je objekt pripovijedanja i analize
- pripovjedno Ja je starije, zrelije i iskusnije
- Ja koje sudjeluje u zbivanjima i koje je objekt ta iskustva tek treba steći
- ispovjedno vrijeme obuhvaća 15-ak godina
- najranija točka analepse vezana je uz smrt Valentinove majke
- distanca se postupno smanjuje, a u posljednjem poglavlju pripovjedno i doživljajno Ja
gotovo se sjedinjuju
- pejsaž je humaniziran, on je korelativ stanja ispovjednog subjekta, slika njegove duše

LIRSKI ROMAN
 karakterističan žanrovski hibrid nastao kao produkt avangardističkih strujanja i težnje za
prevrednovanjem žanrovskog sustava
 nastao je kao rezultat poetizacije proze
 sintagma upućuje da je posrijedi približavanja romana strukturi lirike, tj. prenošenje određenih
oblikovnih postupaka karakterističnih za liriku u fikcionalnu proznu vrstu - roman

ĐURO SUDETA
Mor
- fantastična novela, 1930
- jedino Sudetino značajno prozno djelo
- podijeljena je u četiri dijela: Grana Jorgovana, Priča, Otajne slutnje i Finale
- ova se novela bavi posljedicama čovjekova raskida s prirodom
- težnja za materijalnim probicima, napredak tehnike i privrede, znači zapravo gubitak
izvorne ljudskosti, prirodne sreće i ljudske harmonije
- glavni lik svojom sudbinom pokazuje tu fazu prijelaza kada se humanost i prirodnost
negiraju i ime ideologije napretka
- motiv za svoju pripovijest Sudeta je preuzeo iz narodnih priča i predaja – sukob
realističnog i alegorijsko-fantastičnog (Grana jorgovana i Priča su realistički napisane,
svi su likovi realni osim Mora; Otajne slutnje i Finale – prodor fantastičnog i nadrealnog)
- fantastika prodire u priču o Moru nizom agresivnih prizora koji razbijaju idiličnu sliku,
Edenski vrt oko rijeke Pločnice (upravnikovo mrtvo pseto s ispijenom krvlju, ubijena stoka
po livadama, zapaljeni stogovi sijena, zatrovani bunari)
- Morova metamorfoza javlja se kao posljedica egzistencijalnog stanja – Mor postaje
vukodlak zbog nerealizirane ljubavi i izgubljenog životnog smisla, ne može više ostvariti
sebe kao ljudsko biće; fantastična materijalizacija tjeskobe, straha, duhovnog nemira, čežnje
za ljubavlju i razumijevanjem
Na lirski način opisuje se ljubav Mora, sina upravitelja seoskog imanja, prema lijepoj vlastelinki Šu.
No, iako se vole, zbog klasnih je razlika njihova ljubav osuđena na propast i Šu se zaručuje s
Arnom. Nakon smrti oca Mor se postepeno pretvara u vukodlaka i noću pravi štetu na vlastelinovu
imanju. Bolesna Šu odlazi na liječenje u Švicarsku, a Mor se sasvim povukodlačio i izgubio sva
ljudska obilježja.
VJEKOSLAV MAJER
Život puža
- animalistički roman objavljen 1938.
- sastoji se od niza međusobno povezanih feljtonističkih fragmenata te nabacanih refleksija

40
 - svijet je promatran očima puža koji je u glavici kelja dospio u grad
- puževa ispovijest, u Ich-formi, simbolična je projekcija životne situacije maloga čovjeka:
osjećaj nemoći, krhkost i nezaštićenost bića kojemu odasvud prijete opasnosti
- to je metafora urbane otuđenosti, klaustrofobije, raskinute veze s prirodom, simbolika grada
koji je neprijatelj čovjeku
- na stilskom planu očituje se težnja prema poetizaciji niskog stila i depoetizaciji visokog stila
- pritom se služi lokalnim zgb. idiomom i govorom periferijskih marginalaca
- fraza je ležerna, pomalo i djetinjasta, ali ponekad i u znaku lirske mekoće i sentimentalnih
zanosa

IVO ANDRIĆ
- njegovo pjesništvo možemo podijeliti u 2 faze:
1. faza
- do 1918.
- piše intimnu liriku s dominantnim osjećajem nemira, melankolije i hipersenzibilnosti
- koristi slobodan stih ili pjesmu u prozi
- pjesmama ove faze približuje se ekspresionizmu i to disociranjem lirskog subjekta,
supstantivizacijom, psalmičnim tonom, motivima smrti i tijela, temama kao što su smrt,
samoća, unutrašnja tragedija
2. faza
- piše zbirke pjesama «Ex ponto» i «Nemiri»
Ex ponto (1918) - je knjiga pjesama u prozi, lirskih proza, ispovjedno molitvenih zapisa,
kratkih priča i lir. meditacija
- podijeljena je u 3 nenaslovljenja poglavlja
- posljednji zapis naslovljen je «Epilog» i s njim zbirka ima 140 zapisa
- naslov je preuzet od Ovidija, ali ne postoji nikakav drugi snažniji povezni
motiv osim progonstva
- za glavnu temu uzima duševne senzacije, a sve materijalno i konkretno
isključuje iz djela
- u prvom poglavlju lir. subjekt razmišlja o svom životu, u drugom i trećem
poglavlju razmišlja i o općeljudskim problemima kao što su društvo,
umjetnost ili priroda
- prevladava jednostavan jezik, duboko proživljavanje osjećaja, a kod
pjesama u prozi filozofičnost misli
- Milanja tvrdi da to nisu pjesme u prozi jer se odlikuju kronološkim nizanjem
motiva, drugi smatraju da bi to mogli biti pjesnički zapisi jer su tematski
vezani uz autobiografski egzistencijalni problem, a Solar misli da je to vrsta
baroknog plača
- prevladavaju raspoloženja samoće, melankolije, boli
- lir. subjekt poistovjećen je s pjesnikovim JA
- zapisi su apelativno upućeni čitatelju, traže identifikaciju
- pejsaž ima novosimboličku funkciju, dakle, služi za izražavanje unutarnjih
stanja lir. subjekta
Nemiri (1920) - zbirka je daleko liričnija i harmoničnija od «Ex ponta»
- sastoji se od tri naslovljena dijela: Nemiri od vijeka, Nemir dana i Bregovi
- prvi i treći dio čine pjesme u prozi, dok je drugi dio pjesnička lirska proza
NOVELISTIKA
* Put Alije Đerzeleza
* Pripovijetke I.
* Pripovijetke II.

41
* Pripovijetke III.
- u ranim pripovijetkama dopunjuju se realizam i psihologija, objektivna i subjektivna
perspektiva, kroničarsko bilježenje vanjskih događaja s poetskim dočaravanjem irealnih
stanja
- tematski su usmjerene na prošlost Bosne i često se temelje na lokalnim predajama i
kronikama
- u središtu su zanimanja ljudi u sukobu sa svojom prirodnom okolinom i čiji je život
obilježen samoćom i porazom
- u kasnijim pripovijetkama smanjuje se udio humora i šarolikost prizora
- Andrić reducira fabularni sloj i sve izraženije ponire u psihu likova
- u načinu prikazivanja dolazi do polarizacije između epskih kroničarskih i psiholoških
postupaka
- stvara novele kronike u kojima povezuje individualne sudbine sa širim povijesnim
kontekstom
Ćorkan i Švabica
- radnja je smještena u jednu od bosanskih kasaba u trenutku kada u nju dolazi cirkus koji
diže na noge sve stanovnike
- najveću pažnju izazvala je atraktivna plesačica na žici
- za gl. protagonista Andrić uzima čovjeka sa samog ljudskog dna, čovjeka kojemu se svi
izruguju i kojega svi zadirkuju – Ćorkana
- Ćorkan postaje opsjednut plesačicom i upravo se zahvaljujući njoj izdiže iz svog
svakodnevnog svijeta; u njemu se javlja ljubav zbog koje zaboravlja sve oko sebe,
zapostavlja svoje uobičajene poslove, a misli su mu dan i noć zaokupljene Švabicom
- no, najgore je od svega što ga nitko ne shvaća ozbiljno, svi se izruguju, a on je toga svjestan
- Ćorkan je junak koji ima svoje težnje i snove, koji uzlijeće u svojoj mašti sve do zvijezda,
da bi na kraju oštro tresnuo o zemlju
- iskorišten je kao simbol sudbine uzaludnih ljudskih maštanja, neostvarivih težnji i želja
- Andrić tako želi istaknuti kako svatko ima pravo na ljubav i može biti zaljubljen, ma koliko
malen i ma koliko učen bio
- nepobitno i bez sumnje izdiže se iznad svojih granica – kad ga pitaju što bi radio sa
Švabicom da ju dobije na raspolaganje on odgovara „morebit, ne bih ništa“ – tako se uzdiže
na najvišu moguću visinu u ovoj priči
Mustafa Mađar
- on je junak, ali junak samo dok ubija – u trenucima kada se treba suočiti sa samim sobom
pretvara se u ogromnu kukavicu
- Mustafa najveću bitku vodi sa svojom nesanicom i strapi od svake nove noći (stalno ga
proganja san o silovanim dječacima s Krima i on se u snu diže da ih hvata, ali uzalud maše
rukama jer je nejak i smiješan)
- kakav je u snu takav je i u javi – nejak i smiješan, i duboko u svojoj nutrini toga je i
svjestan, ali pred drugima se karakterizira kao Mustafa Mađar koji se odvalio od stijene pa
mu ne treba ni kruha ni sna
- on je jedan od onih ljudi koji ne mogu podnijeti jače od sebe, a još manje slušati tuđe
hvalisanje – iz tog razloga i ubija svog suputnika Abdulselam Bega, za kojeg neposredno
prije ubojstva konstatira da je kukavica i lažov, a takvi lako ubijaju  tom je rečenicom vrlo
jezgrovito opisao samog sebe
- njegov beskrajni kukavičluk Andrić dokraja učvršćuje Mustafinim strahom dok putuje
šumom bojeći se panjeva i stabala u mrkloj noći
- skončava svoj život dolaskom u Sarajevo gdje pogiba od ruke jednog cigana kovača koji ga
je pogodio komadom željeza u sljepoočnicu
- Mustafa simbolizira onu vrstu ljudi koji odaju privid snažnog karaktera i koji misle da su
sami sebi dostatni, koji bjesne od muke kada stvari izmiču njihovoj kontroli, a koji su
zapravo najveće kukavice koje hodaju po ovom svijetu
42
 SLAVKO KOLAR
- 1917. objavljuje 1. zbirku novela Nasmijane pripovijesti
- dominantan je površinski humor, dominiraju riječu „kompromis“ i „čovjek bez fizionomije“
- Kolar kreira takav tip junaka koji će postati centralnim njegovim literarnim protagonistom u
sljedećoj fazi njegova stvaralaštva
- u međuratnom razdoblju piše dvije zb. pripovijedaka: Ili jesmo – ili nismo i Mi smo za
pravicu
- tematski obuhvaćaju hrv. selo i provinciju; opisuju malograđansku sredinu i njezine ljude
- njegovi junaci su poluinteligenti, mali karijeristi s velikim idejama, laktaši te kompromiseri
- ostaju u provincijskoj sredini gdje će se naći u neposrednu dodiru s autohotnim seljačkim
elementima i time će najviše pokazati svoje karakterne osobine
- u novelama uglavnom povezuje malograđansko-provincijsku i seosku sredinu i ljude
- pritom neprestano izmjenjuje tragično s lirskim i komičnim
- te suprotnosti povezuje specifičnim humorom, koji se prije svega ostvaruje kao humor
atmosfere
- taj specifični humor atmosfere Kolar najčešće ostvaruje tako što okvirnom, najčešće
tragičnom motivu novele, dade sadržaj nečega smiješnog ili neočekivanog, nelogičnog
- u posljednjoj stvaralačkoj fazi Kolar dolazi do bespoštedne satire u knjigama Natrag u
naftalin (1946) i Glavno da je kapa na glavi (1956).
- to su pripovijesti iz gradskoga života tijekom II svjetskog rata
MILAN BEGOVIĆ
Djela: zb. pjesama Knjiga Boccadoro
drame: Myrrha
Gđa Walewska
Pustolov pred vratima
Hrvatski Diogenes
Bez trećeg
novele: Kvartet
Dva bijela hljeba
romani: Dunja u kovčegu
Giga Barićeva
Bez trećeg
- salonska drama, 1931, u 3 čina
- radi se o dramatizaciji posljednjeg poglavlja romana «Giga Barićeva»
- radnja se odvija u jednoj noći krajem veljače 1926.g. u jednoj prostoriji male barokne
katnice na Gornjem gradu
- prostor drame je Gigin salon koji za Marka sadrži skup podataka o Gigi – on vodi
neverbalnu komunikaciju s tim prostorom, traži znakove nevjere i detektivski analizira
njezin životni prostor
- naglašena okrenutost predmetnom svijetu otkriva njegov odnos prema Giginu tijelu – on
polaže pravo na posjedovanje njezina tijela
- temeljna odrednica drame je antagonizam spolova – odnos muško/žensko
- u vrijeme kada Begović piše dramu popularan je psiholog Otto Weininger koji tvrdi da su
žene amoralna i nelogična bića pa je ova drama polemika s tim tezama
- Giga se tijekom drame osvještava kao individuum – ubojstvom se brani od silovanja jer ne
želi biti tijelo, objekt
- od partnera traži razumijevanje i povjerenje koje ne dobiva
- točka obrata je pismo Gigina oca koje Marka navodi da povjeruje u Giginu odanost
- na Gigu to pismo ima drukčije djelovanaje – ona je uvrijeđena što Marko vjeruje njezinu
ocu, a njoj ne

43
 - na temelju pisma Giga postaje ponovno vrijedna u Markovim očima, želi s njom spavati, ali
ona to odlučno odbija jer shvaća da je Marko poistovjećuje s predmetom
Giga Barićeva
- 1940
- os radnje je Giga vjenčana na bojišnici s Markom Barićem
- Marko nestaje u ratnom vrtlogu, Giga čeka njegov povratak, živi u strahu, patnji i nadi i
odbija brojne prosce
- idealizira svog Marka, željno očekuje ponovni susret, a kad se on nakon 8 godina vrati Giga
ga, nakon svađe, ubija još istu noć
- u središtu analize je psihologija spolova, filozofija muškog i ženskog principa, različitosti u
poimanju vjernosti, dužnosti, braka i seksualnosti
- prva knjiga «Sedam prosaca» sastoji se od sedam portreta Giginih prosaca (Šime, Žarko,
Pero)
- sve te priče pripovijeda Giga svojoj prijateljici, ruskoj emigrantkinji Irini Aleksandrovnoj
- sama se Giga u tim pričama pojavljuje tek posredno, a svaki prosac predočuje svoj svijet
- ti su likovi prikazani i kao simboli određenog tipa ponašanja, ali i kao projekcije glavne
junakinje, dakle i kao njezin subjektivni doživljaj određenog čovjeka
- sve su priče ispripovijedane kroz Gigu, osim sedme priče o Peri koja je dana u formi
autoportreta
- druga knjiga «Na ratištu» donosi burna zbivanja u ratnom vrtlogu te odlično ocrtane likove
kapetana, židovskog dječaka Šlojmea te starog Barića i njegove priležnice Piroške
- u djelu ima brojnih internih i eksternih analepsi, miješa se prošlost i sadašnjost
- tek se u posljednjem poglavlju vrijeme priče i vrijeme diskursa poklapaju
Pustolov pred vratima
- HNK 1926.g.
- tragikomedija u 9 slika (prva i zadnja su realne, ostale fikcije)
- dramski svijet je sazdan od dva suprotstavljena dijela: onog iza i onog ispred vrata
- sa stajališta bolesne djevojčice, terasa je sumorno i pusto mjesto umiranja, a cesta što se
nazire kroz vrtnu ogradu za nju je put u život
- Djevojka u zbilji nikada ne odlazi s terase, ali joj Smrt pomoću predstave u predstavi
(priviđenja) omogućuje da stekne potpun uvid u život kakav bi možda proživjela s one
strane vrata
- Smrt se individuira u 10 likova: Neznanac, Profesor s velikim naočalama, Messenger boy,
Najbolji prijatelj, Policajac, Apaš, Režiser tragičnih filmova...
- Smer je tvorac, a Djevojčina svijest istodobno i pozornica i gledatelj prikazanja u kojem
njezina teatarska egzistencija Agneza, vođena rukom sveprisutnog redatelja, ide kružnom
stazom na kojoj je čeka 7 postaja (veranda vile, budoar, odjeljak u spavaćim sobama
međunarodnoga vlaka, apartman u alpskom hotelu, bolesnička soba, salon kod Glumčeve
žene, most u predgrađu)
- prikazanim postajama Smrt pridružuje i nekoliko verbalno predočenih dijegetičkih postaja:
- Institut – gdje se formirao djevojčin karakter
- Sanatorij – gdje se uočila s bolešću
- Groblje
- Kazalište
Čemu Kazalište???
 jer Begovićevom imaginarnom pozornicom vlada Pirandellovski duh teatralizma –
„Priviđenje“ je koncipirano i treba biti realizirano kao kazališna ili filmska predstava u
predstavi kojom Smrt nadoknađuje Djevojci biološki život što joj ga uzima. Predstava
međutim nije puka opsjena, ona je forma te je kao takva vrednija i istinitija od života.
Begović ustvrđuje da se pravi život može iskusiti i spoznati samo u „kinu“ (Neznančev Kino
iz 1. slike)

44
 - kao redatelj Priviđenja, Smrt uređuje i odnose među likovima – osviještemu ženu Agnezu
stavlja između konformista (Muža) i individualista (Neprisutnoga)
- posebnost je drame u tome što se Muž i Neprisutni Agnezin obožavatelj neće izravno
sučeliti, Smrt vješto izbjegava aranžirati njihov susret, isto kao što izbjegava urediti i
Agnezin susret s Neprisutnim
- razlog tome su 2 oprečna htijenja:
a) Djevojka hoće život i sreću
b) Smrt želi Djevojku, ali ne želi ju na način silnika već suptilnog zavodnika, želi da
ona umiranje doživi kao svoj izbor i akt
- kao naknadu za život koji joj oduzima nudi joj ispunjenje najintimnijih želja u Priviđenju,
teatru, snu
- no, u toj je igri Smrt vara jer joj usađuje želju za nedostupnim idealom i tako je prisiljava da
se baca u zagrljaj nedostojnih ljubavnika sve dok se ne umori te poželi smirenje u smrti
- u trenutku kada se ta dva oprečna htijenja poklope drama završava
Knjiga Boccadoro
- boccadoro = zlatousta
- zb. pjesama koju je objavio 1900. pod ps. Xeres de la Majana
- sadrži sonete, tercine, sestine, balade i dr. pjesničke forme na temu tjelesne ljubavi za
markizicu Zoe Boccadoro, utjelovljenje mladosti i ljepote
- stari su za zbirku rekli da je to „bolesna lirika“, a mladi su je istaknuli kao reprezentativno
djelo hrv. moderne
- erotski motivi i slobodne ljubavne igre osnovna su pjesnikova opsesija
- temeljna je oznaka njegove lirike gajenje kulta ljepote i ljubavi te izvanredni, profinjeni
lirski artizam
MILE BUDAK
Ognjište
- roman iz ličkog seljačkog života u 4 knjige
- zbivanja se, dakle, odvijaju u Lici, otprilike posljednjeg desetljeća 19. st. pa do kraja 1. svj.
rata
- roman je zamišljen i sagrađen kao lanac epizoda koje se međusobno povezuju glavnom
idejom
- prati nekoliko generacija iz dviju obitelji te njihovu nagonsku želju da očuvaju svoje
ognjište, lozu i kontinuitet zadruge
- centralna idejna os ovog romana jest metafora ognjišta i doma – ona određuje gotovo svaku
pojedinačnu akciju, to je opsesija svakoga lika
- likovi su oblikovani na temelju elementarnih nagonskih slojeva: njima vladaju strasti,
instinkti, divlji nagon za samoodržanjem
- pokretač radnje je Blažić, povratnik iz Amerike i gospodar imućne zadruge
- svi njegovi činovi proizlaze iz neukrotiva nagona zla, želje za osvetom, prkosom,
zadovoljenjem putenih strasti i uređenjem svijeta po načelu slobodne volje
- po svom demonizmu, beskrupuloznosti i animalnom kultu snage podsjeća na mračnu figuru
Guše Rigalina iz Kosorova «Požara strasti
- svoje etičke antipode Blažić ima u likovima Lukana i Anere
- Anera je lička seoska heroina koja se čistoćom ideala i moralnom snagom uzdiže iznad
sredine, ali pada kao žrtva borbe primitivnih nagona i slijepe strasti na jednoj, a uzvišenog
poimanja morala i dužnosti na drugoj strani
- roman je napisan kao drama – više od 2/3 teksta zapremaju dijalozi
- likovi su obilježeni snažnom emocionalnošću, a odnosi se među njima postupno zaoštravaju
i oblikuju snažne dramske konflikte
- dijalog se osamostaljuje, preteže nad naracijom i osnovno je sredstvo karakterizacije likova

45
 - tema je uzeta iz neposredne stvarnosti, a likovi su analizirani u neodvojivoj vezi s
društvenom i prirodnom sredinom
- roman je napisan štokavskom ikavicom
MIROSLAV KRLEŽA
Štokavsko pjesništvo
- pjesničko mu se stvaralaštvo dijeli na nekoliko razdoblja:
1. RANO RAZDOBLJE - 1916-1917
- čini šest simfonija pisanih slobodnim stihom kojim se suprotstavlja
tradiciji hrv. versifikacije
- karakterizira ih intenzivan doživljaj prirode a pjesnički je jezik
zasićen pjesn. figurama

2. RATNA LIRIKA - 1918-1919

- obuhvaća Pjesme I, II i III te zbirku Lirika
- u njima dominiraju motivi vezani za rat, naglašen je socijalni
angažman
- lirski subjekt govori o sebi u 1. licu
- ta je lirika bliska pjesništvu ekspresionizma
- nastajala je uglavnom tijekom rata, tematski je i stilsko-morfološki
raznolika
- prevladavaju teme smrti, prolaznosti, čovjekova straha, božanske
pravde
- ostala obilježja: hiperbolična metaforika, slobodan stih,
kompozicijska skokovitost

3. 1930-te - piše zb. pjesama Knjige pjesama i Pjesme u tmini

- svjedoče o promjeni poetičkih nazora
- lirski subjekt najčešće je neosoban, a aktivnost mu je pretežito
promatračka
- jasno je izražena socijalnokritička dimenzija pjesama
- dominira konzervativnija versifikacija
Pjesme I – Pieta, Naša kuća, Plameni vjetar, Jesenja pjesma
Pjesme II – Badnja noć, Crveni suton, Predvečerje, Stih
Pjesme III – Rat, Kasno popodne, Pjesma naših dana
Pjesme u tmini – podijeljene na više tema: O bijedi, O vremenu i o smrti, O snovima, U
predvečerje, Nad otvorenim grobovima, Ranjavi motivi, Lirski motivi u prozi
Simfonije – Podnevna simfonija, Pan, Suton, Nokturno, Sodomski bakanal, Ulica u jesenje jutro
Balade Petrice Kerempuha
- prvi put objavljene 1936.10 u Ljubljani (30 pjesama), a drugi put 1946. u Zagrebu (34
pjesme)
- već su u naslovnoj sintagmi dovedena u odnos dva disparatna pojma: pojam BALADE kao
pjesničke vrste tužnog sadržaja i pojam humorističnog knjiž. lika Petrice Kerempuha
- tim postupkom Krleža je najavio samosvojan tip MODERNE BALADE kojoj je u osnovi
baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog svijeta
- taj izokrenuti svijet predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, paradoksa,
apsurda i groteske
- tako je stvoren oblik nove lirske vrste – ANTIBALADE
- u baladama je riječ o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroženosti, socijalnoj inferiornosti
podređenih, a ključni protagonist djela je anoniman pučki kolektiv
- Petrica Kerempuh - središnji lik djela, javlja se kao kazivač
10
na stotu obljetnicu „Danice“

46
 - kod nas je književno promoviran u djelu varaždinskog kajk. pisca
Jakoba Lovrenčića („Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka
prokšenoga“)
- Petrica je lik iz kajk. pučkih legendi, a preuzet je iz europske
književne tradicije (varijanta Tilla Oilenšpigela iz Costerova romana)
- Kerempuh  u doslovnom smislu riječ znači crijeva, drobina, a u prenesenom označava
pučkog zabavljača
- Petrica se direktno pojavljuje u uvodnoj baladi „Petrica i galženjaki“ i u baladi
„Komendijaši“
- Petrica je autorov alter ego – autor je sveprisutan u djelu (u završnoj baladi Planetarijom
čak i dolazi na scenu)
- što se tiče jezika, Krleža stvara svoj vlastiti kajkavski idiom koji je spoj dijakronije i
sinkronije
- SINKRONIJA: upoznaje kajkavštinu bake Terezije Goričanec, kajkavštinu iz njezinih
molitvenika, kajkavština hrv. domobrana
- DIJAKRONIJA: proučavao stare kajkavske rječnike (posebno Belostenčev
„Gazophylacium“), književna djela starih kajkavskih pisaca, dijalektološke studije
Neke balade:
 Petrica i galženjaki
 Ni med cvetjem ni pravice
 Khevenhiller
 Po medvednici
 V megli
 Baba cmizdri pod galgama
Eseji
Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušća
- 1933.
- Krleža brani tezu da ljepota posjeduje metafizičku dimenziju
- umjetnost povezuje sa čovjekovim strahom od prolaznosti
- pitanje umjetnosti i ljepote nije pitanje razuma i mozga
- pisac nije propovjednik ideologije, već talent
- zagovara individualnost i originalnost
- «Predgovor» možemo podijeliti u 4 dijela:
a) odgovara na pitanje što je ljepota
b) raspravlja o socijalnoj literaturi
c) daje ocjene novijeg hrv. slikarstva i književnosti
d) pokazuje kako je Hegedušić praktična primjena teze o socijalnoj tendenciji
- hvali Kranjčevića, Kovačića, Starčevića, Hegedušića
Dijalektički antibarbarus
- 1939.
- citira, analizira i kritizira Pricin tekst; govori o banalnosti Pricinih ideja
- ovaj je tekst doživljen kao otvoreni izazov kojim se radikalno osporava autoritet KPJ i
njezinih vodećih intelektualaca
- zaoštrio je podjelu na krležijance i antikrležijance među pripadnicima lijevog pokreta
Književnost danas
- govori da je bitna zadaća suvremene književnosti svjedočenje o zbilji, ali i dalje inzistira na
važnosti umjetničkog oblikovanja socijalnog angažmana
Drame
PRVI DRAMSKI CIKLUS
 Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva

47
 - u prve tri drame inzistira se na rascijepljenosti i dualitetu ličnosti – u „Legendi“ tako Krist
raspravlja sa svojom sjenom koja je zapravo njegov potisnuti, ovozemaljski Ja; Nepoznati u
„Michelangelu B.“ je utjelovljena projekcija unutarnjeg umjetnikova razdiranja, dilema, a
isto tako je i s Nepoznatim u „Kristoforu Kolumbu“
- u ove tri drame riječ je o izdvojenim, legendarnim biblijskim ili povijesnim ličnostima
izjedanima sumnjama
- one se prometejski bore za svoja uvjerenja i ideale te doživljavaju intimne poraze
- Krleža integrira elemente suvremene avangardne drame
- tematsko-idejni sloj vezan je za velike povijesne procese, umjetničke projekte genijalnih
umjetnika, za simboličku viziju hrv. krvave zbilje i traumatične povijesti
- obilježja: simultanizam, vizualna dinamika s ubrzanim kretanjem glumaca, učestale
promjene prostora, prikazi kaotičnih zbivanja (tučnjava, pijančevanje, pobuna gomile i sl.)
Kraljevo
- 1918.
- jednočinka
- pripada tzv. TOTALNOM TEATRU
 to je teatar koji se ne temelji samo na dramskoj riječi, nego na jednakoj
valjanosti i interakciji svih scenskih znakova (grimase, geste, mimika,
kostimi, rekviziti...)
 na publiku želi djelovati ekspresivno, želi izazvati dojam
 značajke: sinkretizam, simultanost zbivanja, masa kao lik, element kaosa
(očituje se kao efekt THEATRUM MUNDI – cijeli svijet je kaos, pozornica;
Bog je redatelj, dok su ljudi glumci, marionete)
Kristofor Kolumbo
- 1918.
- jednočinka
- u drami dolazi do otvorenog sukoba dvaju oprečnih nazora o smislu života i ljudskog
kretanja
- kvantiteta mase, u kojoj se gubi pojedinac, suprotstavljena je misaonoj kvaliteti nadmoćnog
pojedinca
- ovaj odnos kvantitete i kvalitete bitan je dramski pokretač radnje
- Kolumbo ustaje sam protiv svih na svom brodu, oni ga pribijaju na križ, a on viče da je sve
laž što je dosegnuto i da se smisao ljudskog postojanja ostvaruje samo u hodu naprijed
- zato on želi otputovati u Nepovrat, u apstrakciju
DRUGI DRAMSKI CIKLUS - PRIJELAZNE DRAME
 Galicija, Golgota, Vučjak
- u njima se miješaju veristički, ekspresionistički i artistički postupci
- tematiziraju ideološka, nacionalna, socijalna i kulturna previranja posljednjih dana Austro-
Ugarske
Golgota
- 1922.
- pet činova
- u drami se radi o sukobu klasa: radničke i građanske klase
- lica nisu karakterno izrađena i nemaju individualna obilježja, ona su dio mase
- dvije su osnovne skupine sudionika drame:
a) članovi odbora arsenala i Ksaver
b) radnici na oklopnjači Republika i glasovi iz gomile
- istaknutiji likovi su Pavle, Kristijan i Ksaver uz koje povezana i BIBLIJSKA SIMBOLIKA
Golgote, a koji su i nosioci glavnih tematskih tokova drame
- Pavle, kojeg Ksaver uspoređuje s Kristom, u sukobu je s Kristijanom (izdajicom - Judom)

48
 - Ksaver u sebi vidi Ahasvera – nije htio pomoći Pavlu kao ni Ahasver Isusu
- hajka na Pavla simbolizira vjekovječnu hajku na Krista
- u završnom dijelu drame dolazi do obrata s drame mase na dramu pojedinca (Kristijana) –
Kristijanov sin je bolestan, dolazi Doktor, koji je zapravo Kristijanovo drugo Ja, njegova
savjest koja ga optužuje i sudi, i zadavi Kristijanova sina
Vučjak
- 1923.
- tri čina
- glavni lik je suvremeni čovjek, Krešimir Horvat, koji je određen samim sobom i svojim
opsesijama i nemirima, ali i iluzijama
- on postoji u posve određenom prostoru i vremenu i društvu (dakle, psihološka i društvena
karakterizacija)
- drama sadrži elemente ekspresionizma (Horvatov san, krik i iluzija izazvani sukobom bivšeg
i sadašnjeg šefa Narodne sloge), a posebno elemente naturalizma (Horvat sve više tone u
seljački naturalizam, nasilje i opakost)
TREĆI DRAMSKI CIKLUS
 Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda
- Krleža prelazi s kvantitativne drame na kvalitativnu dramu
- to su drame novog realizma:
 zanimanje za suvremene psihološke, socijalne, društvene i moralne probleme
 pomak s ruralne na urbanu scenu
 uvodne dramske scene djeluju poput nastavka prijašnjih zbivanja
 posljednji prizor nije otvoren, već zatvoren što se postiže motivom samoubojstva,
ubojstva ili rasula prikazanog svijeta
 u zapletu sudjeluju tri ili četiri individualizirana lika koji predstavljaju određeni diskurz
(često suprotstavljen)
- ova je trilogija uvelike povezana s norveškom dramom (Ibsenom i Strindbergom): naglašeni
su psihološki dijalozi, sukob muškarca i žene je oštar, brutalan, iskonski, zbivanja su
ograničena na obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu
- sve dijelove glembajevskog ciklusa povezuje praćenje života i rasapa jedne građanske
obitelji koje je uzrokovano društveno-političkim i ekonomskim previranjima
Gospoda Glembajevi
- 1928.
- tri čina
- Krleža uvodi niz likova koji reprezentiraju staleže i profesije koje imaju moć u građanskom
društvu
- njima je suprotstavljen neurotični intelektualac, koji porijeklom pripada tom svijetu (Leone),
ali je zgađen nad njegovom amoralnošću i nehumanošću
- Leone je najindividualiziranije lice drame
- kod njega se ne može predvidjeti kako će se ponašati u sljedećem trenu
- razara ga pripadnost glembajevštini i mržnja prema njoj
- ta unutrašnja Leoneova borba ujedno je i glavni uzročnik i pokretač svih sukoba u drami
- no, Leone na kraju ipak pokazuje da je glembajevštinu samo potiskivao u sebi, ali je nije
uspio uništiti (ubija barunicu Castelli)
- govor je individualiziran psihološkom motiviranošću lica
- prevladava agromersko-patricijski rječnik krcat njemačkim frazama
U agoniji
- 1928.
- tri čina
- troje protagonista (Lenbach, Laura i Križovec)
- u drami nema akcije, protagonisti ne djeluju, već govore
49
 - radnja se ne pokreće tako što je izazvana vanjskim čimbenicima, nego proizlazi iz intimnih
suodnosa likova
- pokretač unutrašnje dinamike radnje je Lenbachovo samoubojstvo – on nije mrtav, živi u
svijesti Laure i Križovca, u njihovu međuodnosu
- u tom trokutu Križovec je taj koji vuče konce – on manipulira Lenbachom i Laurom, a
nakon Lenbachova samoubojstva Laura shvaća kakav je Križovec
- vrhunac drame je razgovor Laure i Križovca koji otvoreno priznaje svoju vezu s Izabelom
Georgijevnom te Laura shvaća da ne postoji više nikakav izlaz za nju osim smrti
Leda
- 1932.
- četiri čina
- likovi: Klanfar, žena Melita, Urban, Aurel (slikar), žena Klara, Leda (slikarski model)
- Leda je ljepotica iz grčke mitologije, čijoj ljepoti nije uspio odoljeti niti sam Zeus
- u drami nema sukoba među likovima, nema glavnog lika, pravih zapleta
- veliku važnost ima podtekst
- drama je natopljena lirikom
- nagle su promjene raspoloženja i ugođaja likova
- zbog svega navedenog možemo povući vezu s Čehovljevim dramama
- razlika je jedino u tome što Čehov ima humani odnos dobroćutnosti prema svojim likovima,
a Krleža svoje likove komentira satiričnim podsmjehom, nesmiljeno ih razgolićuje te
pokazuje njihovu marionetsku narav
ČETVRTI DRAMSKI CIKLUS – DRAMSKE FANTAZIJE
 Aretej, Put u raj
SADRŽAJI:
KRISTOFOR KOLUMBO (Hrvatska rapsodija, 1918)
Jednočinka
Zbiva se na admiralskoj lađi "Sveta Marija" u noći pred otkrićem Novoga Kopna. Olujna je
noć, veliko nevrijeme i očajni robovi proklinju Admirala (Kristofor Kolumbo) koji ih je uvalio u
ovu plovidbu u Nepoznato. Admiralska falanga pokušava ih urazumiti, ali robovi se osjećaju
izigrani i prevareni velikim obećanjima o Novoj Zemlji pa se bune i otkazuju poslušnost te traže
jednakost. Admiral priznaje falangi da ne vjeruje u Zemlju i Stari svijet, pa tako ni u španjolskog
kralja, kojega opisuje kao glupana. Falanga to ocjenjuje kao veleizdaju pa ga muče i razapinju na
jarbol. Utom sviće i uočava se kopno na horizontu. Svi pomahnitaju od radosti, a Admiral se u
završnom monologu obraća Narodu, njegove rane se razdiru a po palubi curi admiralska krv.
KRALJEVO (Hrvatska rapsodija, 1918)
Jednočinka
Radnja se zbiva na Kraljevskom sajmu, jedne noći u kolovozu u predratnom Zagrebu. Sve je
prepuno neobuzdane vike. Svađaju se seljaci i gradska "gospoda"; sve je izmiješano s vikom
mesara, kobasičara, kolportera i ostalih prodavača. Uskoro se radnja seli u krčmu. Tamo piju noćne
dame Margit i Stella. U krčmu dolazi Madam pa joj se pridružuju. Saznaju da se u bordelu objesio
čovjek. Dolazi Janez - mrtvac koji se objesio. Djevojke vrište od straha. Pojavljuje se i utopljnik
Štijef. Poziva Janeza da se vrate na Mirogoj prije izlaska sunca, ali on čeka Anku u koju je
zaljubljen. Ona se pojavljuje sa svojim ljubavnikom Herkulesom. Dok ovaj odlazi po piće, Janez
dolazi do Anke i razgovara s njom. Ona ga tjera od sebe jer smrdi kao mrtvac. Kolo mrtvaca s
Mirogoja pleše oko užasnute Anke. Vizija se rasplinjuje kad se vrati Herkules. Anka plače u
njegovom naručju, a Janez nasrće na Herkulesa. Anka s Herkulesom odlazi, a Janez sam nastavlja
piti dok s prvim pijetlovima ne padne definitivno mrtav. Odvoze ga mrtvačka kola. Opet se pleše
kolo i dalje slavi Kraljevo.
VUČJAK (Savremenik, 1923)
Malograđanski događaj u tri čina

50
 Drama u tri čina s predigrom i intermecom
Predigra se događa u redakciji „Narodne sloge“. Razgovaraju suradnici u novinama: Polugan, meter
Šipušić, Strelec i dr. Dolazi vijest da se u haustoru nalazi mrtvac, a kasnije se ispostavi da je riječ o
veletrgovcu jajima, gospodinu Mayeru. U redakciju dolazi Venger-Ugarković, bivši urednik i
osnivač „Narodne sloge“. Svađa se sa šefom tvrdeći da je oteo njegove novine. Tu je i Krešimir
Horvat, apsolvent filozofije i invalid, ujedno i suradnik „Narodne sloge“ koji objavljuje da će se
preseliti na selo.
Prvi čin događa se usred jake zime u selu Vučjak, u kući udovice seoskog učitelja, Marijane
Margetićke. Tu su i narednik Pantelija Crnković, Juro, stari Hadrović , žandar te Amerikanka Eva,
bivša vlasnica crnačkog bordela u Chicagu. Udovica se nakon smrti supruga koji je poginuo u ratu
boji deložacije, ali ostali je tješe da je kao udovicu palog ratnika ne smiju izbaciti. Na vrata lupa
ranjeni Horvat koji je postavljen u Vučjak za novog učitelja. Na putu su ga napali i orobili
pripadnici Zelenog kadera. Nakon što previju ranjenika, svi se spremaju za spavanje. U noći Horvat
i udovica razgovaraju – on ju tješi da ju neće izbaciti iz stana, koji mu sada, kao učitelju pripada.
Horvat se svađa s Lukačem, Tomerlinom i starcem – pripadnicima školskoga odbora koji ga
optužuju da je prodao školska drva i škaf te traže natrag školsku imovinu. Zapravo ih je prodala
udovica koju oni ne mogu podnijeti jer je u jednoj prostoriji škole otvorila trafiku. Kasnije se
svađaju Horvat i udovica. Ona tvrdi da nosi njegovo dijete, dok on istovremeno ljubuje s Evom.
Iznenada se u selu pojavljuje Marjanin muž Lazar za kojega se vjerovalo da je poginuo. Čitavo selo
se čudi, a on se vraća prosvijetljen, svima govoreći o Bogu.
Treći čin događa se u Evinom domu. Ona se svađa s majkom jer od zvrjanja njezinog
vretena ne može slušati glazbu pa joj vreteno baca u vatru. Dolazi Horvat koji joj se jada i priča joj
o svom noćašnjem snu.
U posljednjem dijelu opisan je „bjesomučnoskndalozni san Krešimira Horvata“: on sanja
svoje vjenčanje s nekom gospođicom iz djetinjstva koje pomalo nalikuje karminama. Među gostima
su i njegovi pokojni roditelji te Marijana prerezanih žila. Svi se svađaju i viču jedni na druge.
Dolazi Eva s brodskim kartama i poziva ga da zajedno otputuju u Ameriku. Ona ima ukradene
dragocjenosti iz crkve s kojima će u Americi kupiti farmu. No Marijana ju je tužila pa dolazi
Pantelija da je uhiti. Eva odlazi da se presvuče, ali se iznenada vraća s pištoljem i ubija Panteliju
koji ju je došao uhititi. Ona i Horvat odlaze u Ameriku.
GOLGOTA (1922)
Drama u pet činova
Sjenama Richmonda i Fortinbrasa
U pivnici, u sobi ruskog zarobljenika Andreja, svađaju se članovi arsenalskog odbora Pavle,
Kristijan, Klement, Petar i Ivan. Pavle optužuje Kristijana da je njihovu namjeru da tunel i most
dignu u zrak izdao policiji i da će još noćas osmorica biti strijeljana. Dolazi Andrej s viješću da je
dio ljudi već zarobljen te s papirom koji dokazuje da je policija o tome bila obaviještena. Dakle,
među njima se nalazi izdajnik. U vrijeme kada se Andrej pojavljuje, Kristijan neopažen bježi.
Drugi čin događa se u noći u kući arsenalskog radnika Ksavera. Njegova žena čuje sumnjive
šumove te moli muža da provjeri o čemu se radi. U zadaćnici svoga sina Ksaver pronalazi zadaću o
Ahasveru11 i čudi se što u školi daju djeci takve teme. Na vrata lupa Pavle kojega progoni konjica.
Ksaver mu želi otvoriti, ali žena to ne dopušta (situacija je vrlo slična biblijskoj: Pavle u ulozi Isusa,
a Ksaver kao Ashaver) pa Pavla konjica sustiže i objesi na šljivu pred Ksaverovom kućom.
Radnici na poslu u carskoj oklopnjači raspravlju o politici. Tu je i Ksaver koji sjedi kao
izgubljen i bunca o Pavlu koji je pred njegovom kućom obješen na šljivi. Radnici misle da je šenuo
pameću. Dolazi Kristijan koji poziva ljude na štrajk, ali tu je i Andrej koji ga optužuje kao Judu i
izdajnika koji ih je sve izdao. Jedni stanu na Kristijanovu, a drugi na Andrejevu stranu, nastaje
tučnjava na kraju koje Andreja odvode vojnici.

11
Prema biblijskoj legendi Ahasver nije htio Isusu dati vode na njegovu križnom putu do Golgote pa ga je Isus prokleo
na vječno prokletstvo i lutanje.

51
 Na groblju pokapaju ubijene radnike arsenala. Ksaver prepričava svoju priču s Pavlom koji
ga je molio da ga spasi pred progoniteljima, a on se to bojao učiniti te optužuje svih kao izdajnike
nakon čega ga ostali zatuku.
Pijani Kristijan se vraća kući. Čeka ga očajna žena s bolesnim sinom. Kristijan ju tjera na
spavanje i sam čeka doktora koji konstatira da će dječak, iako nema nikakvih komplikacija - do
jutra umrijeti. Kristijan traži objašnjenje i doktor mu saopćava da je to zbog toga što je lažno
prisegao na ime svojega djeteta da govori istinu kada je lagao (u prvome činu) i u posljednja dva
dana skrivio smrt tolikih svojih kolega. Očajni Kristijan odjednom postaje i pobožan, iako to do
tada nije bio, ali doktor u crnim rukavicama zadavi bolesno dijete, dok Kristijan sve to samo
nemoćno gleda. Doktor odlazi, a žena se budi, i kada vidi što se dogodilo – glasno nariče i lupa
glavom o postelju.
GOSPODA GLEMBAJEVI
Drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji
Odvija se jedne noći, kasnog ljeta 1913, u kući imućne bankarske obitelji Glembay. Nakon
svečane večere u čast sedam uspješnih poslovnih desetljeća obiteljske tvrtke „Glemby Ltd“, odvija
se niz dijaloga u kojima se karakteriziraju sudionici i uvode ključni dramski motivi. U središtu se
nalazi odnos između Leona Glembaya i njegova oca Ignjata. Ignjat je šef tvrtke, bankar i
industrijalac, a Leone je slikar, nervozni ekscentrik koji se nakon jedanaest godina vraća u obiteljski
dom. Leonova majka je prije jedanaest godina izvršila samoubojstvo, kao i njegov brat Ivan i sestra
Alice. Nakon majčine smrti, otac se oženio svojom bečkom ljubavnicom Charlottom Wernerovom
barunicom Castelli, koja je to iskoristila za put u visoko s društvo i s kojom je dobio sina Olivera.
Jedini prisan kontakt Leone te večeri uspostavlja s barunicom Zygmuntoviz, udovicom svoga brata,
koja je nakon Ivanove smrti ušla u dominikanski samostan kao sestra Angelika. Prvi čin započinje
njihovim dijalogom («Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno.»), koja
otvara temu njihova razgovora o odnosu racionalnog i osjetilnog, ali i navješćuje čitav niz malih
tajni koje se kriju iza fasade uspješnog poslovnog carstva. U konverzaciju ulazi i stari Fabriczy
(Ignjatov bratić), ispovjednik barunice Castelli Slberbrandt i dr. Paul Altman, liječnik. Leone
neprestano podriva tobožnju obiteljsku idilu, insistirajući da je njihovo bogatstvo sticano na
zločinima i prevarama. Puba, mladi Fabriczy i pravni zastupnik tvrtke traži ovlaštenje za odgovor u
kampanji koja protiv barunice Castelli vodi socijalistički tisak jer je baruničina kočija nesretnim
slučajem usmrtila 73-godišnju proleterku Rupertovu s kojom je živjela nevjenčana žena njezina
pokojnog sina Josipa – Fanika. Nakon smrti stare Rupertove, Fanika je u interesu tek rođenog
djeteta podigla odštetnu tužbu protiv barunice, ali je sud odbio njezin zahtjev pa ona već nekoliko
puta dolazi pred vrata Glembajevih i moli za materijalnu pomoć kako bi kupila singericu i tako, kao
švelja, preživjela. Leone joj kupuje singericu, ali ona u međuvremenu još jednom dolazi na vrata
Glembajeva, a kada je posluga opet odbije, penje se na treći kat njihove kuće i sa sedmomjesečnim
djetetom u naručju, baca na ulicu. Obitelj želi Leonovu gestu iskoristiti kao čin glembajevske
dobrohotnosti, ali on to odbija.
Drugi čin zbiva se nepunih pola sata nakon provoga: Leone je odlučio smjesta otputovati te
se pakira. Silberbrandt ga moli da porekne njegove noćne posjete barunici koje je Leone maloprije
spomenuo, a stari Glembay čuo. Potom i otac ulazi u sobu, dolazi do sukoba: Leone predbacuje ocu
majčino samoubojstvo i pokušava ga uvjeriti da je u braku s bludnicom, a kada ga otac udari,
priznaje mu da je i on spavao s njom kao 20-godišnjak. Starom Glembayu je nato pozlilo i srušio se.
Treći čin događa se oko odra starog Glembaya. Leone crta pokojnog oca, a mladi Fabriczy
saznaje da je glembajevsko poslovno carstvo propalo. Barunica Castelli pokušava se približiti
Leoneu, ali on je odbija, a ona shvaća da je i sama financijski upropaštena jer je Glembay
krivotvorio mjenice i manipulirao novcem s njezinih računa. Leone pak shvaća da je njegov sukob s
ocem tipični glembajevski konflikt, priznaje da se cijeloga života bori protiv vlastite naravi,
pokušavajući pobijediti Glembaya u sebi. Dok traži sućut u Angelikinu društvu, barunica ih vrijeđa
u napadu bijesa te on pojuri za njom sa škarama u ruci. Čuju se tek riječi jednoga sluge: «Gospon
doktor zaklali su barunicu!»
U AGONIJI (Hrvatska revija, 1928)

52
 Drama u tri čina
Prvi čin odvija se u krojačkoj radnji Laure Lenbachove. Njezin muž, barun Lenbach, sklon
kocki i alkoholu, traži od nje novac koji mu Laura odbija dati, a on prijeti da će počiniti
samoubojstvo jer se obvezao da će imati novac do sedam sati. Dolazi dr. Ivan Križovec, a uskoro
potom Lenbach odlazi. Križovec i Laura razgovaraju. Ona ne vjeruje da su Lenbachove prijetnje
samoubojstvom ozbiljne jer time prijeti već godinama. Dolazi Madeleine Petrovna. Laura je poziva
večeras k sebi, ali utom se Lenbach vraća, opet se svađa s Laurom, uzima revolver i počinja
samoubojstvo pucavši si u trbuh.
Križovec i Laura razgovaraju. Došla je policija. Ona ne skriva da je željela njegovu smrt, ali
ipak ga nije ubila. Policija odlazi, a ona se nastavlja svađati s Križovcem koji joj priznaje da je imao
ljubavnice iako je Laura zaljubljena u njega. Ona ga tjera, odlazi u drugu sobu i čuju se hici iz
revolvera.
Varijanta svršetka drugog čina i treći čin (dopisano 50-ih godina): U žaru svađe s
Križovcem, Laura telefonira policijskom pristavu i izjavljuje da je ona ubila Lenbacha te poziva
pristava da dođe kako bi promijenila iskaz
Križovec nastoji uvjeriti pristava da je Laura suludu i neistinitu izjavu preko telefona dala u
afektu. Čitavo vrijeme njihovog razgovora Laura je nezainteresirana i pasivna. Na kraju ipak
priznaje da nije ubila Lenbacha. Pristav odlazi, a uskoro potom mora otići i Križovec jer ujutro ima
suđenje. Već sviće. Laura ostaje sama i naređuje služavci Mariji da, ukoliko je traže, svima kaže da
je otputovala. Čuje se zvono na vratima, Laura ispaljuje dva hica u sebe. Došli su pogrebnici.
LEDA (Sabrana djela, 1932.)
Komedija jedne karnevalske noći u četiri čina
Radnja se odvija jedna karnevalske noći 1925. Prvi čin događa se u salonu Melite
Szlouganove, supruge veleindustrijalca Klanfara. U sobi se nalazi bakrorez profesora (akademskog
slikara) Aurela koja prikazuje motiv Lede s Labudom. Melita razgovara s Oliverom Urbanom. Ona
želi napustiti Klanfara. Dolazi Aurel koji je u novinama pročitao da je Klanfaru umrla majka.
Potom dolazi i Klanfar koji se ljuti što večera još nije gotova jer žuri na noćni vlak da stigne na
majčin pogreb. Dolazi do svađe između Melite i njega. Klanfar odlazi na vlak.
Drugi i treći čin odvija se tijekom noći kod Aurelovih: Aurel i Urban promatraju nacrte za
buduću Aurelovu vilu i razgovaraju. Tu je i njegova supruga Klara zadubljena u svoje misli. Dolazi
pismo od Melite – ona moli Aurela da hitno dođe. Aurel odlazi, iako su on i Klara planirali na ples.
Sad je Klara ljuta i ne želi više nikamo te pada u depresiju. Aurel se vraća, a Klara odlazi u krevet.
Urban i Aurel razgovaraju. Aurel saopćava da je Melita trudna te da želi oženiti svoj slikarski
model, mladu djevojku Ledu. Zove Melitu no služavka saopćava da je izašla.
U noći ulicom prolaze Melita i Urban. Urban ju je dopratio do stana. Pojavljuje se i Klara,
koja ipak nije otišla u krevet kako je bila rekla te otkriva Meliti kako se Aurel namjerava oženiti
Ledom. Pojavljuje se Aurel koji misli da se Klara otrovala te izbezumljen i zabrinut juri ulicama.
Klara se za to vrijeme sakrila i sluša njihov razgovor. Aurel je očajan pa Klara iz njihovog
razgovora zaključuje da ju ipak voli kad se toliko zabrinuo za nju misleći da se otrovala. Svi odlaze
doma. Urban susreće jednu noćnu damu koja mu nudi svoje usluge. On odvraća kako mu je dosta
ljubavi za večeras, ali ipak ju poziva na viski.
Romani
 Vražji otok, Tri kavaljera frajle Melanije, Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket
u Blitvi, Zastave
Povratak Filipa Latinovicza
- 1932.
- roman predstavlja varijantu romana o umjetniku i umjetnosti (Künstlerroman – poput
Joycea, Manna)
- središnji motiv romana je potraga gl. lika za svojim identitetom
- nakon 23 godine izbivanja slikar Filip vraća se u rodni grad
- dva su razloga njegova povratka:

53
 a) da, u ponovnom kontaktu sa zavičajem i oživljenim uspomenama iz
djetinjstva, akumulira novu životnu i umjetničku snagu
b) da razriješi tajnu svojega porijekla
- prvi dio romana obilježen je retrospekcijom – Filip se prisjeća davno zaboravljenih
predmeta, oživljava traumatične slike iz djetinjstva, priziva prošle događaje, stanja i
dojmove
- prijelomna točka u romanu jest Filipov susret s Kyrialesom
- podvojenost Filipova karaktera došla je u tim partijama do punog izražaja
- Filip u Kyrialesu prepoznaje duhovnog dvojnika koji će razotkriti tamnu stranu njegove
savjesti; on je mračni glas Filipove sumnje i podsvijesti
- duge i mučne debate između Filipa i Kyrialesa zapravo su slika Filipova unutrašnjeg stanja:
to je borba između dva pola jednoga Ja
- javlja se i lik fatalne žene – Bobočka – ona je puna dubokih strasti, tajanstvena zavodnica i
nimfomanka čiji je život ispunjen ljubavnim aferama, ubojstvima, brakolomstvima i
kriminalom
- na Filipa djeluje snagom tajanstvene privlačnosti
- Filip prema njoj gaji proturječne osjećaje – svjestan je njezina bolesnog erosa, no ona u
njemu budi životnu i umjetničku snagu
- u finalu romana događaji se izmjenjuju filmskom brzinom – Kyrialesovo samoubojstvo,
Filipovo saznanje da mu je Liepach otac, Baločanskijevo ubojstvo Bobočke
- sam kraj je neočekivan – prikazuje se slika krvave Bobočke pregrizena grkljana i širom
otvorenih očiju
- najveće novosti uvodi Krleža na planu narativne tehnike
- velika je uloga unutarnjeg monologa koji često prelazi u slobodni neupravni govor
- u prikazivanju Filipovih misli i psihičkih reakcija važnu ulogu ima tehnika asocijacija –
određeni vanjski poticaj izaziva kod njega lepezu reminiscencija (npr. riječ „frajle“ budi
uspomene na prva erotska iskustva, iz toga pak kreće niz asocijacija: likovna tema prijesnog
ženskog trbuha, događaji u bordelu, glas koji mu govori da njegova majka ljubaka s
kanonicima i biskupima, itd.)
Na rubu pameti
- 1938.
- tipičan esejistički roman u kome glavninu radnje čine razmišljanja, analize i idejna
previranja
- jedini Krležin roman pisan u prvom licu
- sve što vidimo, vidimo očima narativnog subjekta – neimenovanog Doktora
- sve je rezultat njegova sjećanja i njegovih subjektivnih procjena
- do svoje 52. godine Doktor je živio jednoličnim i dosadnim životom prosječnoga građanina
- no, u jednome je trenutku (za vrijeme banketa u vinogradu generalnog direktora
Domaćinskog) sasvim spontano odlučio da više neće biti obična marioneta – dok se
Domaćinski hvalio kako je za vrijeme zelenog kadera ubio četiri seljaka, Doktor je odlučio
da više ne šuti i ne klima glavom – prigovorio je, iznio optužbu i tako pokrenuo protiv sebe
lavinu spletaka, insinuacija i laži
- roman retrospektivno prati posljedice tog ekscesa i tako hajka na čovjeka (motiv i u
„Golgoti“) postaje sadržajna os romana
- Doktor sada igra novu životnu ulogu: ulogu skidača maski i suca koji podiže optužnicu
protiv totalitarizma, samovolje pojedinca, nasilja i laži
- važan je Doktorov susret s Valentom Žgancem zvanim Vudriga
- to je tipično krležijanski lik čovjeka iz naroda koji svojom vitalnošću, lucidnošću i
spontanošću kontrastira dekadentnom intelektualcu
- kraj je dvosmislen i otvoren – narativni konflikt ostaje nerazriješen – našavši se na izmaku
snaga, gl. se lik želi malo rasteretiti i opustiti te otvara radio i mijenja kanale no, umjesto
smirenja, zvučni signali iz etera samo pojačavaju osjećaj izgubljenosti i nervoze

54
 Novelistika
- Krležin novelistički opus obično se dijeli na 3 ciklusa:
Hrvatski bog Mars
- 1946.
- to je antiratna novelistička zbirka, a sastoji se od 7 novela:
a) Bitka kod Bistrice Lesne
b) Kraljevska ugarska domobranska novela
c) Tri domobrana
d) Baraka Pet Be
e) Domobran Jambrek
f) Smrt Franje Kadavera
g) Hrvatska rapsodija
- tematski su vezane za 1. svj. rat
- predstavljaju jedan od vrhunaca hrv. pripovjedne književnosti zbog primjene modernih
načina pripovijedanja i domaće hrv. teme
- odigravaju se na samoj bojišnici ili pak u ratnoj pozadini
- vrijeme trajanje središnje zgode uglavnom je kratko: nekoliko minuta bitke („Bitka kod
Bistrice Lesne“), par sati na vježbalištu („Kraljevska ugarska domobranska novela“) ili
nekoliko dana u bolnici („Baraka Pet Be“)
- to su odlomci životopisa nečije svijesti, obično njezini posljednji trenuci – nakon toga slijedi
odlazak na frontu i smrt
- likovi su pripadnici istoga naroda, iste društvene skupine i nalaze se u istim okolnostima –
oni umiru za tuđe interese i pod tuđom zastavom
- dakle, u središtu su piščeve pozornosti hrv. domobrani i njihovo apsurdno stradavanje
- pripovjedač je autorski – smješten je izvan svijeta što ga svojim pripovijedanjem stvara, ali
je upućen u sve njegove pojedinosti
Baraka Pet Be
- jedina novela u domobranskoj skupini koja započinje izravnom karakterizacijom lika (grof
Maximilijan Axelrode), a ne naznakama buduće radnje
- događaji se odvijaju u zatvorenom prostoru bolnice koja je zapravo simbol Austro-Ugarske,
a život u njoj predstavlja model stanja u državi
- ova je novela pravi primjer ostvarenja ekspresionističke poetike – značenjske djelatne
sastavnice su kaotičnost i grotesknost
NOVELE MALOGRAĐANSKOG KRUGA
- nalaze se u zbirci Novele iz 1948.g.
- tu spadaju sljedeće novele:
 Hodorlahomor Veliki
 Veliki meštar sviju hulja
 Mlada misa Alojza Tičeka
 Smrt bludnice Marije
 Cvrčak pod vodopadom
 Smrt Florijana Kranjčeca
 Smrt Tome Bakrana
 Na samrti
- tematika je vezana za malograđanski društveni milje
- glavni je lik obično neurotični, socijalno neafirmirani intelektualac opsjednut velikim
idejama i idealima, koje ne uspijeva realizirati, tako da gubitništvo postaje osnovnom temom
- to gubitništvo često nalazi izraz u dominantnom tonu pripovijedanja, pa i u pojavi elemenata
groteske
- vrlo su često psihički slomovi likova ili njihova moralna posrnuća vezani s motivom smrti

55
 - grad i smrt su dvije čvrste odrednice izrazito ekspresionističkoga porijekla
- tematiziraju se rubna stanja, rastrojene svijesti u provincijskom ozračju gdje se mladi
neprestano sukobljavaju sa starijima, a osjetljivi i potčinjeni teško nalaze snagu za pobunu
GLEMBAJEVSKI NOVELISTIČKI CIKLUS
- obuhvaća 11 novela i proznih fragmenata
- izlazi 1954. u knjizi „Glembajevi“
- tijesno su povezane s dramama glemb. ciklusa
- bave se poviješću jedne obitelji, njezinim bogaćenjem i društvenom afirmacijom te
financijskim i moralnim slomom
- O Glembajevima, Dobrotvori, Kako je doktor Gregor prvi put u životu susreo Nečastivoga,
Sprovod u Teresienburgu, U magli, Ivan Križovec, Barunica Lenbachova, Pod maskom,
Klanfar na Varadijevu, Svadba velikog župana Klanfara
SUKOB NA KNJIŽEVNOJ LJEVICI
1928 – 1952
- najraniju fazu sukoba karakterizira rivalstvo dviju političko lijevo orijetiranih skupina pisaca:
nadrealista (koji su uglavnom grupiranu u BG) i pisaca socijalne literature (članova KPJ)
- udarna godina sukoba je 1933. kada Krleža piše „Predgovor podravskim motivima Krste
Hegedušića“
- ubrzo nakon toga socijalni pisci iz KPJ (Nika Miličević, Branko Hermann, Đilas, Kardelj) oštro
odgovaraju Krleži i konstatiraju da Krleža više ne može biti uzor socijalnim piscima
istovremeno, Krleža se sukobljava i s desnicom koja sve više skreće u vode fašizma (Ljubomir
Maraković)
- na Krležinoj strani su Ristić, Bogdanov i Cesarec (koji čak daje ostavku na članstvo u odboru MH
koja sve više skreće udesno)
- Krležin esej „Dijalektički antibarbarus“ iz 1939. zaoštrava podjelu na krležijance i antikrležijance
među pripadnicima lijevog pokreta
- kraj sukoba označava Krležin govor 1952.g. na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije kada
on definitivno raskida s poetikom socijalističkog realizma

SOCREALIZAM
1945 – 1952
 socijalistički realizam
- funkcija književnosti je agitacijska, odgojna i socijalno-pedagoška
- koncepcija socrealizma zahtijeva od umjetnika konkretno opisicanje društvene zbilje i
vrednovanje društvenih pojava u skladu s potrebama partije
- umjetnost mora služiti odgoju omladine te obnovi i izgradnji domovine i zato mora biti
pristupačna širim čitateljskim krugovima
- sama sintagma znači da treba pisati literaturu koja će biti realistička po formi, a
socijalistička po sadržaju
- književnost se ne smije baviti društvenom kritikom, intimističkim preokupacijama,
subjektivnim viđenjima i tragičnim osjećajima – ne smije bježati u prostore fantastičnog i
iracionalnog
- 1952. označuje kraj nasilne ideologizacije, a jasan znak društvenih promjena i prodor novog
duha i senzibiliteta bit će časopis Krugovi
AUGUST CESAREC
Careva kraljevna
- 1925.
- mjesto radnje je istražni zatvor u Zagrebu
- vrijeme radnje obuhvaća manje od 24 sata – od predzorja do večeri istoga dana
- ogromna količina zbivanja zgusnuta je i raspoređena na svega nekoliko likova zatvorenika
čije su sudbine isprepletene, a međusobni odnosi složeni
56
 - likovi su ocrtani suptilnim psihološkim nijansiranjem, a brojne analepse omogućuju uvid u
pretpovijest zatvorskih događanja
- osobito su uspjeli portreti spletkara Rašule, politikanta Pajzla i slabića Mutavca
- u liku atentatora Jurišića nije teško uočiti glasnogovornika Cesarčevih političkih teza
- roman ima autobiografsku podlogu – Cesarec je i sam odležao u mitrovičkom zatvoru zbog
sudjelovanja u atentatu na cara Cuvaja 1912. g.
- roman snažno aludira i referira na konkretne prilike pa ga se može čitati i kao roman s
ključem: svakome liku i prikazanoj situaciji mogli bi se naći stvarni, historijski ekvivalenti
- na kraju romana revolucionar Jurišić, uz bugarenje pogrebnog marša, čeka dolazak novog
Čovjeka
- djelo ima snažnih stranica i odličnih zapažanja, ali ga guši verbalizam, predugi dijalozi, te
nebriga za formu i stil
Zlatni mladić
- 1928.
- roman se bavi tamnim stranama hrv. društva
- obitelj Smuđ simbolizira onaj poslijeratni gramzivi sloj ljudi ogrezao u opačinama, krađi,
zločinima i moralnoj beskrupuloznosti
- to je dehumanizirani svijet – okrutan, zao i vulgaran
- tradicionalni moralni poredak potpuno je uništen, a njegovo mjesto zauzima ideologija zla
koju u romanu zastupa zlatni mladić Pankrac
- Pankrac je policijski doušnik, cinik, prevarant, ravnodušan prema zlu, hedonist
- on je tipičan izdanak bolesnog društva i prvi pravi negativni junak hrv. proze
- kriminalna djela obavlja gotovo mehanički, bez ikakvih popratnik osjećaja
- on je domaća inačica Dostojevskijeva Rogožina iz romana „Idiot“
- svi su likovi ocrtani tamnim bojama – svi su divlji, bezobzirni, sebični i međusobno
povezani kriminalnim djelima
- jedini donekle pozitivan lik jest kapetan Bratić
- u prikazu mračne i vulgarne sredine, u portretiranju likova s dna života i prikazu njihovih
niskih strasti i poroka, Cesarec je sljedbenik naturalističke doktrine i prakse
- ovaj roman je, uz Krležin „Na rubu pameti“, literarno najsnažniji prikaz moralne strukture
međuratnoga hrv. Društva
NOVELISTIKA
- u ranoj novelistici pod utjecajem je ekspresionističkog stvaranja
- u toj fazi isključivo traži i promatra pozitivne junake, revolucionare, tražeći kroz njihove
sudbine rješenja vlastitih dilema, spajajući na taj način (autobiografskim likom Ilije Korena)
konkretne činjenice sa simbolima onoga što priželjkuje
- od 1925. g. sve se više priklanja realističkoj koncepciji književnosti, a zbog šestosiječanjske
diktature pribjegava alegorijskom obliku pisanja, tj. samo prividnom bijegu u prošlost
- sudbine malih junaka iz malograđanske sredine podvrgava sociopsihološkoj analizi
- među novelama iz tog razdoblja Tonkina jedina ljubav spada među najuspjelija njegova
djela i predstavlja zaokret u tematiku o malim ljudima, karakterističnu za 30-te godine
UTILITARNI REALIZAM
- model utilitarnog realizma proizašao je iz pokreta socijalne literature, značajnog za tridesete
godine, a koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci propagirajući načelo primarne
društvene uloge književnosti
- oni su toj književnosti nametnuli obvezu da se bavi socijalnom tematikom,da uočava i
obrađuje socijalne probleme i pridonosi njihovu rješavanju
- pritom su zanemarili umjetničku, književnu stranu obrade socijalne tematike smatrajući
dovoljnim da ta književnost iskazuje progresivne društvene tendencije
- još se naziva i moderni objektivizam
- najznačajniji autori: Antun Bonifačić
57
 Stjepan Mihalić
Novak Simić
Danko Angjelović
- orijentiraju se prema romanu jer su u njemu mogli najjasnije izraziti svoje namjere
- oni roman pretvaraju u nesentimentalni instrument socijalne analize, kritike I klasne borbe
- društvena funkcija književnosti izrazito je naglašena
- u središtu su zanimanja različiti oblici društvenoga života: odnosi u obitelji, u kolektivu, na
radu, među staležima ili političkim grupacijama
AVANGARDA
 franc. avant-garde – predstraža
- pojam kojim se nastoje obuhvatiti knjiž. pokreti i pravci s početka 20.st. (ekspres.,
futurizam, dadaizam i dr.)
- pojam se kod nas udomaćio zahvaljujući Flakeru koji je uveo pojam stilska formacija
avangarde
- karakteristike:
* težnja prema posve oprečnim idealima
* ružno postaje sastavni dio pojma antiljepote
* presturkturiranje žanrovskog sustava
* polemičan ton prema tradiciji
* zanemarivanje kategorija vremena i prostora
* poetika nesklada, grča i otpora
- prvi avangardni časopis je „Kokot“ Ulderika Donadinija (1916.)
- preteča avangarde je J. P. Kamov
- iako djeluje u razdoblju moderne, njegova poetika je već uvelike poetika avangardističkog
osporavanja svih zatečenih vrijednosti i normi
- u njegovoj zbirci „Psovka“ uočavamo: raskid s tradicijom, otklon od zatečenih oblika
književnog mišljenja i produkcije, ideal antiljepote, poetika koja želi izbrisati granice
između života i umjetnosti
.................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

OD 1952. DO DANAS
KRUGOVAŠI
1952 – 1960
- naraštaj pisaca rođenih između 1920. i 1932. koji se okupljaju oko časopisa
„Krugovi“ (1952-1958)
- njihovu poetiku najbolje izražava krilatica urednika Vlatka Pavletića Neka bude živost
- afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i vlastiti izraz
- književnost postaje prostorom traženja, kreacije, eksperimenata, potrage za novim estetskim
uporištima
- karakteristična je i kozmopolitska orijentacija – HK ponovno se uključuje u europske
literarne tijekove (prevode se Lorca, Eliot, Pound, V. Woolf...)
- prevladava osjećaj duhovnog zajedništva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umj.
stvaranja te afirmacija pluralističkog koncepta književnosti
POEZIJA
- pjesništvo čini glavninu književne produkcije
- krugovaši raskidaju s poezijom društvene estrade, agitacije i socijalnog angažmana
- njihovu poeziju karakterizira širenje tematskih prostora, obnova artizma te
eksperimentiranja na formalnom planu
- pjesnički se govor otvara svakodnevici
- u poeziju prodire kolokvijalni jezik, slang
- metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontrolirana

58
 - racionalnost, analitičnost i intelektualna kontemplacija postupno potiskuju poeziju srca i
sentimenta
- poezija se depatetizira i demistificira
- sve više dolazi do izražaja svijest o jeziku kao gradivnom materijalu pjesme
Pjesnici: Nikola Miličević, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Vesna Parun, Jure Kaštelan, Vlatko
Pavletić, Ivan Slamnig
- u Krugovima objavljuju i stariji pjesnici: Ujević, Cesarić, Šop, Tadijanović, Krklec
PROZA
- u prozi prevladavaju ratna tematika, suvremena urbana tematika, tematika djetinjstva,
ruralna tematika
- afirmirali su novi tip kratke priče po uzoru na američku „short-story“ za koju je
karakteristično unošenje filmskog dijaloga, subjektivne vizure, stilizirane sirovosti,
izbjegavanje metaforike, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa
- sve se više djela temelji na introspekciji i psihološkom poniranju u karaktere gl. likova
- središte interesa pomiče se na osamljenog pojedinca, najčešće intelektualca, na njegove
etičke dileme, sumnje, komplekse i misaone preokupacije
Pisci: Petar Šegedin, Ivan Raos, Vladan Desnica, Vjekoslav Kaleb, Antun Šoljan, Ranko
Marinković
DRAMA
- dramska produkcija zaostaje za pjesništvom i prozom
- najznačajnici dramatičari su Ranko Marinković i Marijan Matković, dok je na kazališnim
daskama još uvijek najizvođeniji Krleža
RAZLOGOVCI
1961 – 1969
- oni su druga poslijeratna generacija hrv. pisaca
- okupljaju se oko časopisa „Razlog“, a riječ je o piscima rođenima između 1934. i 1941. g.
POEZIJA
- i oni pretežno pišu poeziju koju karakterizira pluralizam pjesničkih koncepcija
- okreću se pojmovnom pjesništvu
- njihova je poezija nekomunikativna, hermetična i zasićena filozofskim leksikom i
metajezikom
- u njoj je akcent na intelektualnoj spoznaji
- čest je oblik pjesme u prozi (Dragojević, Zidić, Mrkonjić)
- javljaju se i primjeri grafičke i vizualne lirike (Vladović, Kolibaš)
- raspon tematskih interesa je velik – od problematizacije egzistencijalnih i etičkih situacija,
paradoksalnosti svijeta, rasapa stvarnosti, iskustva beznađa i praznine pa do okrenutosti
vanjskim životnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom životu
- neki se pjesnici ističu i naglašenom sviješću o jeziku i smjelim formalnim
eksperimentiranjem (Mrkonjić, Maroević)
- i dalje se njeguje žargonska poezija s urbanom tematikom (Majdak, Majetić)
PROZA
- skromno je zastupljena
- ističu se ostvarenja Zvonimira Majdaka i Milana Mirića
- ipak, hrvatska proza šezdesetih godina bilježi izrazito visoke estetske domete, a za njih su se
pobrinuli pripadnici starijih naraštaja: Šegedin, Marinković, Raos, S. Novak, Šoljan, Krleža
„Zastave“
- prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematskih i stilskih oznaka
- može se zamijetiti sve veća zaokupljenost psihologijom suvremenog čovjeka (najčešće
intelektualca), njegovim etičkim dilemama te problemima suvremene civilizacije (npr. život
u gradu, osamljenost, otuđenost)

59
 - središnji lik najčešće je gubitnik, iskorijenjen čovjek, odbačen od sredine i društva
- fabula u tim djelima dobiva drugorazrednu važnost, a u prvom je planu psihološka analiza i
intelektualna meditacija
- šezdesetih se počinje oblikovati i novi tip proze – jeans proza
DRAMA
- dramska književnost u znaku je kritike kulta ličnosti, propitivanja problema vlasti,
represivnosti sistema te odnosa između pojedinca i dogme
- javljaju se i drugačiji autorski pristupi:
* neverbalni teatar (R. Ivšić)
* poetski teatar (V. Parun)
* teatar apsurda (Ivica Ivanec)
PROZA U TRAPERICAMA
- počinje se oblikovati šezdesetih godina
- kao predložak poslužio je roman Lovac u žitu Jeromea D. Salingera
- Jeans prozu karakterizira središnji lik buntovnog mladića (koji je najčešće i pripovjedač),
gradskog frajera i marginalca koji se ne uklapa u društvenu sredinu i (malo)građansku
kulturu, nego očituje snažnu pripadnost manjoj društvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli
sve, od svjetonazora i ideala, do kulture i žargona (jezika ulice)
- glavni lik i njegova klapa načinom života i tipom ponašanja osporavaju tradicionalne
društvene i kulturne norme
- oni afirmiraju svoju kulturu (zasnovanu na filmu, stripu i rock glazbi), svoj način odijevanja
(jeans je za njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang)
- pripovijedanje je u jeans prozi nepretenciozno, neusiljeno, komunikativno, lišeno svakog
intelektualizma
- zametke ovakvu proznom modelu nalazimo već u ranim romanima Antuna Šoljana
(Izdajice, Kratki izlet), ali zlatno doba jeans proze su sedamdesete godine kada nastaju
romani Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj, 1970; Stari dečki, 1975), Alojza Majetića
(Čangi off'gottoff; 1970) i Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972).
FANTASTIČARI
- Branimir Donat ih naziva i „borgesovcima“
- javljaju se početkom 70-ih
- radi se o skupini pisaca rođenih između 1945. i 1950. g.
Pavao Pavličić
Goran Tribuson
Stjepan Čuić
Dubravko Jelačić Bužimski
Veljko Barbieri ...
- poticaje nalaze kod Borgesa, Kafke, Poea, Gogolja, Calvina, Bulgakova
- odriču se iluzije stvarnosti, slikanja društvene sredine i psihološkog portretiranja
- njeguju svojstveni društveni eskapizam i posve se okreću literarnoj fantastici
- tematiziraju iracionalno i bizarno, kreiraju paralelne svjetove, bave se okultnim, spiritualnim
i paralogičnim, a upotrebljavaju, grotesku, hiperbolu i bogatu simboliku
- u početku su njegovali uglavnom žanr novele, a kasnije su se okušali i u romanu s
fantastičnom tematikom
- zasluga fantastičara je što su svratili pažnju na sam umjetnički tekst, na znakovitost, na jezik
kao predmet i na njegovu sposobnost da stvara fikcionalnu iluziju
ŽENSKO PISMO
- ekspandira u Europi 1968.g.
- žene problematiziraju idiologeme patrijarhalne kulture, odnos prema muškom spolu i
njegovoj moći, vlastiti položaj u društvu i obitelji

60
 - dolazi do otklona od velikih tema, a afirmira se privatnost, analiza odnosa muškarac-žena,
ženska seksualnost, ženska psihologija…
- odlike ž.p. su:
 subjektivnost
 ispovjednost
 svijest o rodu
 sinkretizam žanrova
 autoreferencijalnost
 asocijativnost
 fragmentarnost
 prepletanje fikcije i fakcije…
 u Hrv: Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Irena Lukšić, Neda Miranda
Blažević
JURE KAŠTELAN
- uz V. Parun utemeljitelj poratnog pjesničkog modernizma
- javlja se 1940. zb. pjesama Crveni konj
- njegova su tematska usmjerenja crpljena iz društvenih aktivnosti
- dominantna je tema rata, no, rata kao antibitka – zbog toga je razumljivo Kaštelanovo
zazivanje arhetipskih elemenata djetinjstva kao simbola vitalizma, rasta, mladosti
- tema ljubavi shvaćena je u trostrukom aspektu: kao ljubav prema dragoj, prema domovini i
kao kozmička ljubav
- javlja se i tema slobode koja je komplementarna temi rata i domoljublja
- Kaštelanova poezija zanimljiva je i po stilskim osobinama: upotrebljava iskustvo usmenoga
pjesništva, rabi iskustva i međuratnog hrv. pjesništva
- u kasnijim zbirkama Biti ili ne i Malo kamena i puno snova problematizira metafiziku,
stvarnost i san, a to je sve upotpunjeno predajama, pov. zbivanjima, sredozemnim
krajolikom, kozmogonijskim figurama
- u zbirci Divlje oko još više arhemitologizira praelemente zemlje i vatre, svjetla i tame, a
arhemitologizira i jezik raznim bajalicama i zaklinjanjima
- autor je i poeme Tifusari u kojoj je tema rata tj. smrti viđena kao egzistencijalni i ontološki
horizont
- 1978. dobiva Goranovu nagradu za književnost

Antologijske pjesme: Konjanik, Tvrđava koja se ne predaje, Konjic bez konjanika, Jadikovka
kamena, Svjetliš u tmini, San u kamenu
VESNA PARUN
- javlja se 1947. zbirkom Zore i vihori u kojoj, s jedne strane, prevladava radost življenja,
djetinjstvo, mladost i ljubav, a s druge strane, rat, stradanje i smrt
- u tom je procjepu smješten Paruničin lirski subjekt
- no, njezin lirski subjekt nije krugovaški (odn. adhezirani), već se ostvaruje u pannaturizmu –
okrenut je izvanjskom, realizira se i ispunjava u prirodnom bitku
- tema ljubavi u punoj se mjeri rascvala u zbirkama Crna maslina, Ropstvo, Ti i nikad i Pusti
da otpočinem
- u „Crnoj maslini“ vraća se kategoriji intimnosti, unutarnjosti
- za razliku od pannaturizma iz prve zbirke, ovdje je riječ o feminističkom pismu u kojemu je
lirski subjekt utemeljen u svijetu i svijesti zrele žene, ali strategijom tjelesnoga, a ne
platoničkoga ideala
- erotska pozicija iz prve zbirke sada je zamijenjena kršćanskim marijanskim etosom
(nesebično žensko, materinsko žrtvovanje)
- lirski subjekt se nije uspio ispuniti u zajedništvu s Drugim

61
 - ljubavni se manjak projicira u volju objekta da se konstituira kao subjekt, pri čemu se
inicijalni subjekt svjesno žrtvuje noseći na sebi teret neplodnosti i gubitka
- u njezinoj poeziji prevladava i jak doživljaj prirode pa su tako zbirke Vidrama vjerna i
Koralj vraćen moru prave himne moru
- jedna od vrhunaca njezine poezije jest knjiga Ukleti dažd
- od pjesničkih oblika najviše ju je zaokupio oblik soneta – napisala je 6 sonetnih vijenaca i
više od 500 soneta
- njezina je poezija sretan susret tradicije i modernog izričaja
- u njoj ima jeke grč. i slavenske mitologije te bibl. lirike Staroga zavjeta
- također nalazimo odjeke Vidrića, Kamova, Sudete, Ujevića i Tadijanovića, a pozornost su
joj privlačili i franc. nadrealisti Apollinaire i Lautreamont te srp. nadrealisti O. Davičo i R.
Petrović
- osim poezije pisala je i basne humorističnog, povijesnog i polit. sadržaja, a objavila je i
preko 19 knjiga za djecu
Antologijske pjesme: Ti koja imaš nevinije ruke, Balada prevarenog cvijeća, Mati čovjekova, Dom
na cesti, Usnuli mladić, Otvorena vrata
SLAVKO MIHALIĆ
- krugovaš koji je možda najjasnije i najdublje opjevao strahove, osamljenost i nade svoje
generacije
- javio se 1954. knjižicom Komorna muzika koja sadrži 12 pjesama, ali gotovo sve imaju
antologijsku vrijednost
- u njoj se predstavio kao refleksivan pjesnik izrazito egzistencijalističke inspiracije
- glavne teme njegove poezije su čovjekova ugroženost, strah, tjeskoba, bezizlaznost, osjećaj
praznine, pustoši i nemoći
- po tome Mihalić je moderan nastavljač Kranjčevićeva pesimizma i potpune deziluzije
- subjekt Mihalićevih pjesama je osamljen i ugrožen čovjek, suočen sa životom kao trajnim
izazovom i neprestanom opasnošću
- on strpljivo i dostojanstveno podnosi nesreću i poraz pretvara u vlastitu pobjedu – u tome i
jest njegova veličina
- njegov lirski subjekt nije nezainteresirani promatrač, nego aktivni sudionik u zbivanjima –
sve što se zbiva sa čovjekom u suvremenom svijetu, zbiva se i u njemu samom
- u kasnijem pjesničkom razvoju (zb. Posljednja večera, Pohvala praznom džepu, Tihe
lomače) sve se više okreće životnoj konkretnosti, svakodnevici i malim ljudima
- Mihalićevo je pjesništvo komunikativno, lišeno eksperimentiranja; velika je pažnja
posvećena formi i pjesničkom jeziku; izričaj mu je često kolokvijalan, a asocijativni ritam
približava se govornom jeziku

Antologijske pjesme: Majstore, ugasi svijeću, Metamorfoza, Divlji kesten, Čovjek koji je odlučio,
Proljeće bez namjere
JOSIP PUPAČIĆ
- 1955. objavljuje prve zbirke: Kiše pjevaju na jablanima i Mladići
- u njima prevladava spontana, dječačka, naivna koncepcija svijeta
- motive crpi iz zavičajnoga pejsaža, a pjesme su povezane i s Majkom Margaritom i
bugaršticama
- lirski subjekt nalazi se u poziciji identificiranoj s kolektivnim subjektom
- prijelom se dogodio 1965. zbirkom Ustoličenje u kojoj prevladava drukčija slika svijeta i
drukčije iskustvo toga svijeta
- kolektivni subjekt potpuno se rasuo
- zbirka je vizualno građena simetričmo, slično Šimićevim Preobraženjima, a podijeljena je u
5 ciklusa (Hodočašće, Područje groblja, Počela je svečanost, Tvoja duša šuti i govori,
Mimohod pobožnosti – u zadnja 2 ciklusa prevladavaju ljubavne pjesme)

62
 - u posljednjoj zbirci Moj križ svejedno gori vraća se motivima djetinjstva i zavičaja te
formalno pravilnijem ustroju nekih pjesama
- opredjeljuje se za estetičku funkciju književnosti (suprotstavljanje digmatizmu socrealističke
metode)
- Ljepota riječi je za njega cilj kojem pjesnik mora težiti – uključuje formalnu stilizaciju i
smisao riječi
- Mnoge Pupačićeve pjesme potvrđuju kako je njegov životni put bio određen iznutra
(obiteljske tragedije, krvne veze, tjeskoba vlastita bitka, začuđenost pred veličanstvom
prirode)
- U ranim pjesmama ne osjeća sebe kao osamljenu jedinku, bio je samo jedan od aktera u
drami koju je proživljavao i sve se za njega događalo u zajedništvu sa svojim bližnjima ili s
pojavama i prizorima u krajoliku
- Kasnije pjesme odlikuje zgusnutost i odmjerenost izraza, slike su tvrde, izravnije, umjesto
pjevanja teži se kazivanju; čovjekova podvojenost između svjetla i tame, očaja i nade,
«smrti i lišća», kao konstante jedino ostaju zemlja i ljubav
IVAN SLAMNIG
- prve je pjesme objavio u Krugovima 1952. godine, a zatim slijede dvije zbirke 1956. Aleja
poslije svečanosti i Odron
- bitna svojstva njegove poetike podrazumijevaju ravnopravnost pjesničkih poticaja dolazili
oni iz svijeta književnosti ili zbilje (zbilja i postojeća književnost predložak su na kojem
nastaje novi pjesnički tekst)
- poslije pretežito upotrebljavanog slobodnog stiha vraća se vezanom stihu
- opisuje događaje iz svakodnevnog života, naizgled banalne probleme, biblijske, povijesne i
književne teme
- često rabi urbani slang, inačice stranog jezika, dijalekte ili pogrešno napisane riječi
prilagođene rimi
- koristi i pokretačku dosjetku, pjesničku naraciju
- Slamnig redefinira hrv. poeziju i začinje novu gramatikalnost te odnos prema fonijskoj i
prostornoj organizaciji pjesme
- autor je i zbirki: Naronska siesta, Limb, Analecta (koja sadrži njegove rane tekstove),
Dronta, Relativno naopako
Antologijske pjesme: Ubili su ga ciglama, Barbara, Evanđelisti, Djetetu sam došo nekad…
 intertekstualnost – Slamnigov opus kritičari zovu «citatnim idiolektom» suvremenog hrv.
pjesništva, a Slamniga «liričarem parafraze»; ponavljanje, mnogostrukost, isprepletenost,
preosmišljavanje
Bolja polovica hrabrosti
 1. hrv. postmodernistički roman objavljen 1972. g.
- tematizira se problem sudbine romana kao književnog oblika i ljudske sudbine kao građe
ljudskog kazivanja
- roman započinje okupljanjem stare školske klape i izletom u Brestovje
- glavni junak i narator romana je Flaks
- njemu Anita, djevojka s kojom je imao avanturu, daje na čitanje dijelove romana čiji je autor
njezina tetka Matilda
- ona uvlači Flaksa u suptilnu igru koja treba pokazati kako ljudska sudbina postaje građom
romaneskne naracije i kako se literaturom mogu obaviti i izvanliterarne zadaće
- Flaks postaje akterom u tetkinoj umetnutoj priči, spoznaje da se prometnuo u ulogu objekta
u fabuli kojoj je jedini cilj ljubavno zavođenje
- kad odgonetne da mu tetka šalje šifrirane poruke odabire razuman uzmak iz hipotetičke
zbilje teksta u spasonosnu životnu zbilju i prihvaća mjesto profesora te odlazi u okolicu
Zagreba

63
 - Slamnigu odnos glavnog junaka i stare spisateljice služi za izražavanje odnosa umjetnosti i
moći, književnosti i zbilje
- dva sloja romana simuliraju zbilju i fikciju, a stilskim sredstvima tradicijskog pripovijedanja
i moderne naracije prisvajaju reprezentiranje sukoba tradicije i suvremenosti
NOVELE
Zbirke: Neprijatelj, Povratnik s Mjeseca
- pisane su u prvom licu
- dob kazivača uglavnom prati piščevu dob
- može se primijetiti napetost između svijeta djece i svijeta odraslih te između pojedinca i
okoline
- zanimanje za dječje viđenje stvari slaže se s ludičkom komponentom u pripovijedanju
- u svim novelama svojstvena je izuzetna gibljivost stila, bogatstvo asocijacija i vještina
oblikovanja fabule
- najznačajnije novele: Priča o Zvjezdani, Zafrkavanje Frane, Noć na brodu, Neustanovljeno
umorstvo
PRIČA O ZVJEZDANI
Spušta se večer nad zbog rata zamračeni grad. Pripovijedač besciljno hoda ulicama i
susreće prijateljicu Zvjezdanu koja je potištena. Susreću još Željka i Makija te idu na kuhanu
rakiju. Zvjezdana im priča razlog svoje potištenosti: trebala bi dobiti odštetu jer je još prije rata
izgubila oca. Međutim, to je zbog ratnih neprilika do sada bilo nemoguće. Ona je prikupljala svu
potrebnu dokumentaciju, ali odštete nije bilo, iako su je drugi dobili. Onda joj je portir u
Ministarstvu rekao da će odštetu sigurno dobiti ako se poda šefu komisije. Zvjezdana je zgrožena
tom nemoralnom ponudom. Prijatelji je savjetuju što da radi. Ona je ipak odlučila da se ne poda
tom čovjeku kako bi dobila odštetu. Jedan od prijatelja nudi joj posao ilustratorice u projektu
njegova oca s HIBZ-om koji izrađuje dječje slikovnice. Drugi (pripovijedač) odlučuje kako će o
ovome napisati pripovijest, da bi svi mogli doznati za to što joj se dogodilo i barem u mislima
pljunuti na gada koji joj je ponudio tako nešto. Prijatelj joj izjavljuje ljubav. Bliži se redarstveni
sat i svi se razilaze kućama. Jedan od njih odlazi sa Zvjezdanom: „I tako je Priča o Zvjezdani
sretno svršila. Kako sam moćan ja, koji mogu davati sretne svršetke.“
- u ovoj noveli bitna je tematsko-sadržajna osnova – sukob s birokracijom, koji je sadržan ne
samo u tematskom, nego i u stlističkom sloju novele
- pripovjedač u pravilu nije predstavnik intelektualnih i jasno određenih svjetonazorskih
kategorija – čak je u najviše slučajeva i dezideologiziran, premda se s ideologijama ne
sukobljava
- redovno se opire bilo kakvom prihvaćanju dogmi ili ideologija kao cjelovitih sustava
- u svojim iskazima on nije filozofičan, iako je često sklon rezoniranju koje je naoko
jednostavno i naivno
- zbog toga je njegova sintaksa jednostavna, a jezik klišejiziran i orijentiran na isticanje
predmetnog svijeta masovne kulture i gradske civilizacije
- svjestan svoga pripovijedanja kao modeliranja zbilje, naoko se poigravajući događajima i
likovima, zapravo je duboko svjestan svoje pozicije demijurga stvorenog svijeta, kao što to
čini završnom rečenicom Priče o Zvjezdani: "Kako sam sretan ja, koji mogu davati sretne
završetke."
MIHALIĆ – SLAMNIG
Mihalić je predstavnik onog tipa pjesništva u kojemu je akcent na semantičkom planu, dakle na
planu sadržaja, dok je Slamnig predvodnik one pjesničke orijentacije koja je ponajprije usmjerena
na prirodu jezika i problematiziranje jezičnog iskustva.
VLADAN DESNICA
NOVELISTIKA
- novelistički opus obuhvaća 32 novele objavljene u četiri zbirke
- te novele možemo podijeliti na dvije glavne grupe:
64
 Regionalne novele
- vezane su uz ruralnu sredinu dalmatinsko-primorskoga kraja i njegova zaleđa (Oko,
Bunarevac, Od jutra do mraka, Konac dana, ...)
- prevladava tradicionalni, realistični model pripovjednog oblikovanja
- u središtu je antitetička napetost na liniji selo/grad
- u prvom planu je pojedinac i njegova sudbina
- posrijedi su sasvim banalni događaji, ali s razmjerno velikim posljedicama u životu
pojedinca (stvaranje bure u čaši vode omiljen mu je literarni efekt)
- ove novele zahvaćaju čovjeka u kriznoj situaciji kroz koju se sudbinski ocrtava njegov
životni položaj
Psihološko-meditativne novele
- novele esejističko-meditativnog karaktera u kojima je u središtu intelektualna analiza,
promišljanje, esejiziranje i složenije psihološko portretiranje (Pravda, Posjeta, Priča o
fratru sa zelenom bradom, ...)
- koristi se modernim tehnikama pripovijedanja – introspekcijom, esejizmom i solilokvijem
- likovi i zbivanja u pravilu nisu konkretno situirani
- pripovjedača postupno zamjenjuje psiholog i esejist, a radnju misao i kontemplacija
- bitna je ideja, filozofija, sve je podređeno misaonoj projekciji
- novela „Pravda“ je npr. poslužila kao ilustracija teze o relativnosti pravde, istine i kriterija u
procjeni ljudskih postupaka
- u njegovim novelama nema moraliziranja
- zaplet nikada ne vodi u sentimentalni finale i happy end
- prevladavaju pesimistični tonovi i prigušeni tragizam
- česta je pojava deziluzije
- Desničin čovjek je izoliran, usamljen pojedinac
- njegove omiljene teme – osamljenost, otuđenje, tjeskoba, sloboda izbora, smrt, apsurd, paradoks,
istina, slučajnost – korespondiraju s egzistencijalnom literaturom
Proljeća Ivana Galeba
- 1957.
- roman – esej
- u romanu su u žarištu: iskušenja duha, razmišljanja, intimna radoznalost, problem osobnog
pamćenja
- Desnica je otvorio prostor za tzv. unutarnju romanesknost: za sadržaje svijesti glavnog lika,
psihološke reakcije, pojedinosti osjećaja
- tako se u romanu oblikuje kontinuiran esejističko-diskurzivan slijed: misaoni subjekt ne
djeluje, nego razmišlja, pa samo to njegovo razmišljanje postaje radnja
- Galeb ne živi realno vrijeme, već prošlost utiskuje u sadašnjost
- umjesto vanjskog kontinuiteta i sukcesije naglasak je na statičnim, atemporalnim
kategorijama, na subjektivnom doživljaju vremena
- u romanu možemo govoriti o esejiziranoj naraciji – nedostatak pravih događaja i dinamičkih
motiva nadomješten je intelektualnom tenzijom, dinamikom sjećanja i misaonog procesa
- Galeb i misli esejistički – za njegovu je aktivnost bitan sam proces, kontinuitet mišljenja, a
ne njegov krajnji iskaz
- jednako vrijedi i za Desničina misaonog subjekta: i on esejizira zbog zanimljivosti samog
esejističkog procesa
- Ivan Galeb je umjetnik koji piše svoj životopis pa na više mjesta razmišlja o umjetnosti,
literaturi, modernom romanu
- u romanu je riječ o sofisticiranoj samosvjesnoj naraciji: poetika romana oblikuje se upravo
jezikom romana
- roman uzima sama sebe za predmet analize
- za roman je karakteristična i personalna monoperspektiva

65
 - cijelo djelo prikazuje dinamiku jedne svijesti – sve se vidi Galebovim očima, sve se
vrednuje njegovim iskustvom
- sve druge likove upoznajemo preko Galeba, a svaki prostor postoji samo kao element
njegova sjećanja i opažanja
- Galeb je i subjekt i objekt djela
- kod pripovjednog subjekta dolazi do dupliranja: imamo Ja koje priča o prošlom vremenu,
evocira i prepušta se asocijacijama i Ja koje ispripovijedano i doživljeno hladno
racionalizira, usustavljuje, logički povezuje i komentira
- jedno Ja je Galeb-junak priče, akter svih zbivanja; drugo Ja je Galeb-rezoner, esejist, analitik
koji secira vlastitu dušu i sjećanjem želi pobijediti prolaznost
EGZISTENCIJALISTIČKA PROZA
- javlja se prvih poratnih godina, a najveći uzori su Dostojevski i egzistencijalistička filozofija
i literatura
- egzistencijalistički roman zaokupljen je analitikom postojanja, čovjekovom moralnom i
duhovnom dramom
- glavne teme: problem čovjeka pred licem vječnosti, (be)smisao ljudske egzistencije, tragika
ljudske osamljenosti, nemogućnost komunikacije s vanjskim svijetom, osobna i društvena
otuđenost, problem angažmana i odgovornosti
- likovi su otuđeni, apatični, nesretni, opterećeni osjećajima krivnje, kajanja, straha i tjeskobe,
isključeni iz svijeta
- oni su društveni autsajderi, antiheroji opsjednuti unutarnjom prazninom, grižnjom savjesti,
moralnim dvojbama, problemom samorealizacije i izbora
- u središtu su njigovi promjenjivi unutarnji doživljaji, sugestivni osjećaji kriznih situacija,
preobrazbe psihičkih stanja, dinamika misli, plodni nemir
- na razini narativne tehnike oslanja se na modernističku paradigmu: redukcionizam,
defabularizaciju, psihoanalizu, asocijativnost, unutarnji monolog
- likovi su ilustracije određenih idejnih stavova ili njihove sudbine oprimjeruju određene
filozofske spoznaje
- često izravno izlažu filozofske stavove i teze, ponekad i svojstvenim diskurzom
egzistencijalističke filozofije
- egz. roman se najčešće realizirao u nekoliko karakterističnih strukturnih tipova: romanu-
ideja, alegorijskom romanu i romanu-eseju
- predstavnici: Petar Šegedin, Vladan Desnica, Slobodan Novak, Antun Šoljan, Krsto Špoljar
ANTUN ŠOLJAN
Izdajice
- 1961.
- sastoji se od osam relativno samostalnih priča povezanih istim pripovjedačem, likovima,
situacijama i prostorno-vremenskim odnosima
- postavlja se pitanje je li posrijedi uokvirena novelistička zbirka ili roman – roman je jer su
priče u jedinstvenoj cjelini
- likovi (Beba, Ćuk, Mogor, Tanja, Grabež) su pripadnici ratne generacije, a predvođeni su
naratorom Petrom Dobroslavom Mogorovićem
- nekad su svi bili članovi iste klape, a sada su životni statisti: nesretne svijesti, bjegunci od
društvenog konformizma i zbilje
- boje se rizika, nesigurni su, puni predrasuda i trauma, nesposobni za prilagodbu i nalaženje
svog mjesta u društvu
- ne bježe samo od sebe, nego i od društvenih konvencija, obveza i odgovornosti
- spoznaju da su premladi za umiranje, a prestari za neke nove početke
- životni im je prostor sve tješnji, volje je sve manje, cilj im uvijek ostaje neuhvatljiv
- osjećaju se poput izopćenika i beskućnika

66
 - djelo je pisano u 1. licu mn. – narator uvijek govori u ime klape kojoj je pripadao, on je
glasnogovornik svoje generacije
- novo u HK je koncepcija naratora: njegovo je vidno polje ograničeno, ne zna sve i govori
samo o onome što tog trenutka proživljava
- na stilskoj razini uočavamo kolokvijalnu sintaksu, sažetost, stiliziranu sirovost i ležernost
- ovaj roman najavljuje model proze u trapericama

Kratki izlet
- 1965.
- roman govori o putovanju skupine mladih ljudi (povjesničara umjetnosti, arheologa i
novinara) po istarskim cestama
- izlet je motiviran upoznavanjem sa starim srednjovjekovnim freskama, no jasno je da je
autor tim putovanjem htio dati novi prilog u portretiranju svoje generacije
- u romanu nije važan cilj putovanja, već sam proces kretanja
- to traganje za nečim neodređenim djeluje poput sna i zapravo je projekcija egzistencijalne
strepnje i neuhvatljivosti ljudske egzistencije
- krajnji ishod pustolovine nije nimalo ohrabrujući: kretanje se zapravo odvija u začaranom
krugu, pitanja o smislu ostaju bez odgovora, a na kraju puta/života čeka nas ništavilo
- izletnike predvodi zagonetni Roko, neobična i problematičan figura vođe
- on je i sam dezorijentiran, zbunjen, nesnalažljiv i posve nesposoban za osmišljenu akciju
- budući da ne zna ni puta ni cilja putovanja, Roko utjelovljuje generacijsku nesigurnost,
beznadnost, malodušnost, odsustvo svijesti
- no, upravo njegova figura unosi u roman i mogućnost da se djelo pročita i kao političku
alegoriju
- otvara se problem suvremenog totalitarizma, samozvanih vođa i demagoga, povijesne misije
socijalizma i smisla kretanja lijevim putom
RANKO MARINKOVIĆ
4 faze u knjiž. stvaralaštvu:
a) predratna: knjiga tekstova «Proze» u kojoj je objavljena predratna drama «Albatros»
b) prva poratna: zb. novela «Ruke», drama «Glorija»
c) druga poratna: «Kiklop», zb. novela «Karneval», vodvilj «Politea ili Inspektorove spletke»
d) treća poratna: roman «Zajednička kupka», drama «Pustinja», roman fuga «Never more»
Glorija
- mirakul u 6 slika objavljen 1955. g.
- jedna od posebnosti drame je sam naslov – to je zapravo osobno ime, jedan pojedinac
nasuprot kolektivu prethodnog razdoblja (ovu promjenu nalazimo i u Matkovićevu
«Heraklu» i Krležinu «Areteju»)
- drama svoju posebnost iskazuje i generičkom odrednicom – ona je mirakul, srednjovjekovni
žanr koji pripovijeda o mučeničkom životu i smrti primjerenih kršćana
- mučenica je troimeno biće: sestra Magdalena – Glorija Fleche – Jagoda Kozlović
- kao sestra Magdalena Jagoda na sebe navlači ruho i obilježja Djevice, a kao Glorija ruho i
obilježje Amazonke
- ona je mučenica jer je i don Jere i otac duševno, a na kraju i tjelesno uništavaju jer je žele
podrediti institucijama što djeluju kroz njih (s jedne strane nalazi se crkva, dok je s druge
strane cirkus)
- don Jere želi Jagodu preoblikovati u savršenu imitaciju kipa Bogorodice, a otac u savršeno
izveden vratolomni let ljudskog tijela s trapeza na trapez
- to rezultira Jagodinom smrću (pada s trapeza)
- mučenici sada postaju Kozlović koji plače nad tijelom svoje kćeri i don Jere koji je bio
zaljubljen u Jagodu

67
 - jedino čudo u ovom mirakulu je ljubav koja se razvija između Glorije i don Jere i koja bi im
mogla spasiti život da su je na vrijeme priznali
- ova drama dakle problematizira sukob pojednica, koji žudi za slobodom i osobnom srećom,
sa institucijama što ga sputavaju
Kiklop
- roman, 1965.
- tematizira tjeskobnu atmosferu u zgb. boemskom miljeu uoči nadolaska rata
- radnja se odvija uglavnom u kavanama (Dajdam, Ugodan kutić) i na ulici, a prevladavaju
groteskni prizori, situacijski obrati, skandali, promjene raspoloženja
- ozbiljno postaje humorno, tragično sladunjavo – to je Chaplinov postupak «smijeh nad
apsurdom»
- fabula sadrži realistički i mitološko-simbolički sloj
- u središtu realističkog sloja je egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića
koji panično želi izbjeći novačenje
- uglavnom se potuca po kavanama i ulicama, razmišlja o vlastitoj sudbini i svjedoči o provali
barbarstva i novoga kanibalizma
- roman funkcionira u analogiji s grč. mitom i Homerovom Odisejom – Melkior je suvremena
inačica Odiseja, Vivijana predstavlja ironičnu negaciju vjerne Penelope, a jednooki dov
Polifem simbol je nadolazeće ratne opasnosti
- ljudožderski motiv provlači se kao lajtmotiv kroz roman, i to kroz Melkiorove opsesije i
kroz zamišljenu umetnutu dramu «Kanibali o brodolomcima s Menelaja»
- maniristička obilježja romana: dvosmislenosti, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i
improvizacije
- isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije
- za Marinkovića ništa nije sveto i sve podvrgava ironičnim izokretanjima i ciničkim
opaskama (ironizira Hamletov monolog, biblijske sentencije…)
- dijalozi se često svode na razmjenu literarnih citata, posebice Dostojevskog koji je stalno
nadahnuće i junaci Kiklopa se često poistovjećuju s junacima iz Dostojevskijevih romana
- na kraju se spajaju zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana – Melkior se vraća u
moderan pakao, u svojim snovima zamišlja nadolazeći rat u obliku jednookog Kiklopa koji
vreba da poždere sve oko sebe, od njega nema spasa i da bi opstao Melkior se i sam spušta
na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u Zoopolis
Novele
karakteristike:
- otočka omeđenost i izoliranost (svijet zabavljen vlastitim problemima)
- pirandellovsko shvaćanje strukture likova (lica su oblikovana tako da budu životno
sposobna i izvan autorovih replika)
- okrenutost sadašnjosti i budućnosti
- pirandellovski humor i satiričnost
- lirizam i emocionalnost
- motrenje kroz ključanicu
- omeđeni prostor radnje
- malene teme
Ruke
- 1953., novela iz istoimene zbirke
- čitava pripovjedna konstrukcija počiva na dijalogu između lijeve i desne ruke
- one su personificirane i odvojene od svojeg tijela
- novela započinje njihovom prepirkom oko toga što koja ruka radi i što koja može
- prvo se govori o običnim, svakodnevnim radnjama: brijanju, rezanju noktiju, rukovanju i sl.

68
 - no, postupno radnja skreće prema nesvjesnom, podsvjesnom i iracionalnom, tj. prema onim
prostorima koji nisu pod kontrolom ruku (ruke rade ono što njihov vlasnik želi, makar često
ne želi ono što govori)
- dijalog se postepeno pretvara u svađu punu predbacivanja
- no, najednom svađu prekida glas autorskog pripovjedača koji donosi presudu u ovom
apsurdnom spoju: za ruke kaže da su „kao dvije simbiotičke životinje ili biljke“; one su dva
pola jednoga Ja
- rasplet se odvija u tuči – ruke tuku oca dječaka koji je pljunuo na Lijevu ruku, a Desna je
zato dječaka ošamarila
- nakon što su se noge spotaknule, ruke završavaju na podu, no, sada su složne i žude za
osvetom

PETAR ŠEGEDIN
- prvi njegovi romani „Djeca božja“ (1946) i „Osamljenici“ (1947) zaokupljeni su graničnim
egzistencijalnim situacijama i pokušajima njihova prevladavanja
Osamljenici
- radnja se odvija u neimenovanom urbanom prostoru, najvjerojatnije Zagrebu
- roman prikazuje čovjekov strah pred sudbinom
- tri su glavna lika: Arturo, Srećko i Silvije
- oni osjećaju ispraznost i jeku egzistencije te nemogućnost da osmisle sebe i svijet u kojem
žive
- muči ih pitanje: Što učiniti sa svojim životom?
- izlaz nalaze u zločinu, samoubojstvu, ludilu
- Srećko bježi u literaturu, Silvije iskušava domašaje slobode eksperimentirajući s ljudima, a
Arturo egzistenciju nalazi u mitu i pseudoesteticizmu
- svaki lik svojim djelovanjem sugerira neki filozofski stav, neko stanje duha ili svjetonazor,
ili pak ilustrira fundamentalne egzistencijalističke postavke
- djelo se bavi problemom komunikacije, slobode izbora i krizom međuljudskih osjećaja
- Dostojevski je uzor refleksijama, mučnim solilokvijima, moraliziranju, opisima psiholoških
stanja
- fabula je jednostavna, reducirana na trenutke očaja, bespomoćnosti i krize
NOVELISTIKA
 Mrtvo more, Na istom putu, Orfej u maloj bašti, Sveti vrag, A pokojna Pavulina...
- u novelama je dosegao vrhunac svog pripovjedačkog umijeća
- svaka od njih zatvoren je, jedinstven i cjelovit svijet
- motiv svake novele je svakodnevan, gotovo sitan doživljaj, koji većina ne bi ni zamijetila, a
kamoli se na njemu zaustavila
- suptilnu sposobnost doživljavanja uokviruje ozbiljan intelektualizam, da bi većina malenih
stvari pokazala kako neznačajne pojave u svijetu ni ne postoje – postoje samo ograničeni
primatelji tih poruka
- prividno, njegove novele uvijek počivaju na realnom svijetu, ali realnost se katkada
pokazuje toliko začudnom da dobije odbljesak fantastičnoga
A POKOJNA PAVULINA...
Krajem ljeta pripovjedač se trajektom vraća kući i sluša razgovor svojih suputnika: starice s
djevojčicom, jednoga mladića i još nekoliko žena koje pričaju o pokojnoj Pavulini koja se je, još
dok je bila živa temeljito pripremila za smrt: dala si je sašiti odjeću, pripremiti krunicu i ostalu
opremu i to je držala u kutiji na ormaru, da uvijek sve ima na oku. Čak si je dala tiskati i osmrtnice.
Kada je u selu umrla jedna druga žena, svećenik je zamolio njezine sinove (Tobiju i Kažimira) da
posude osmrtnice od Pavuline jer je ova umrla baš za vikend pa nisu mogli odmah tiskati nove.
Tako su preko Pavulinina imena zaljepili ime Luce Fjamengove, starice koja je umrla. Ali te noći

69
padala je jaka kiša pa je voda odljepila nalijepljeni papir te se ispod ukazalo Pavulinino ime. Isti
taj dan kad je padala kiša doista je umrla i Pavulina.
Trajekt je došao na odredšte, putnici se razilaze, a djevojčica što je bila sa staricom
zapitkuje o pokojnoj Pavulini. I pripovjedač se vraća sâm, preplavljen svojom "tjeskobnom
radošću" – čini mu se da je neki "Pokojni Ja" "koji se izdvojio iz razgovora o pokojnoj Pavulini s
grupom Pavulinâ, pa se sad sâm vraća planini, tamnoj svojoj planini.
VJEKOSLAV KALEB
Divota prašine
- 1954.
- roman govori o dvojici partizanskih boraca – Djačak i Goli – koji se susreću u divljem
prostoru i pokušavaju zajednički naći svoju brigadu
- tako gibanje, naporno svladavanje prostora postaje osnovni smisao likova
- kretanje je u romanu i egzistencijalno motivirano – njime se dvojac vraća izgubljenoj
brigadi, dakle zajednici, kolektivu
- ono se može protumačiti kao alegorijski put prema ispunjenju smisla
- s druge strane, kušnja tijela je konkretna
- velik dio romana zaokupljen je odnosom između volje duha i energije tijela, svetosti ideje i
zahtjeva organizma
- put Dječaka i Golog u znaku je stalnih duhovnih i fizičkih iskušenja
- snagu duha ugrožavaju umor, iscrpljenost, hladnoća i osobito glad
- likovi su neprekidno izloženi velikim, nadljudskim naporima i kušnjama izdržljivosti
- bez obzira na konkretnu ratnu pozadinu, Kaleb je u romanu inzistirao na općeljudskim
vrijednostima i preokupacijama
- vremensko-prostorni odnosi riješeni su kao u bajci ili legendi
- događaj se mogao zbiti bilo gdje i bilo kada
- nema preciznih vremenskih datacija, kao što nijedno selo, planina ili rijeka nemaju imena
- često se gube razlike između sna i jave, mogućeg i nemogućeg
- vrijeme je razbijeno, neodređeno i subjektivno
RADOVAN IVŠIĆ
Kralj Gordogan
- drama u 5 činova
- inspirirana farsom «Kralj Ubu» Alfreda Jarryja
- nastala iz težnje za promjenom – Ivšić je bio nezadovoljan književnom, kazališnom i
kulturnom situacijom
- ovo je groteskna farsa o pomami za vlasti nad ljudima, stvarima, prostorom, vremenom i
jezikom
- zaplet je toliko pojednostavljen da farsa djeluje poput lutkarske predstave ili bajke
- vladavina zlog kralja sama po sebi nije negacija bajke sve dok s druge strane postoje
pozitivni likovi (kraljevna Bijela, kraljević Tinatin, Vitez, Luda)
- ali, kad se ti likovi pred Gordoganom pokažu posve nemoćnima, čak i smiješnima, kad ih on
sve redom ubije, nepovratno napuštamo svijet bajke i prelazimo u svijet groteske i farse
- glavni lik – sumanuti konjušar Gordogan proglašava sam sebe kraljem, sve oko sebe ubija i
razara, a kad više nitko ne ostane odlazi posijeći i šumu
- otimljući on ostvaruje sustavni plan likvidacije svijeta – cilj mu je zamijeniti sve to, biti
apsolutni negativ
- do posljednjeg časa u drami se odgađa istina, a ona je da nema sretnog kraja, kraj je
Gordogan
- Gordogan se metaforom opisuje kao NIŠTA koje postaje NEŠTO

70
 IVO BREŠAN
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
- groteskna tragedija u 2 dijela i 5 slika
- travestija Shakespearove tragedije Hamlet
- svjedoči o primitivizmu i gluposti jednoga sustava
- radnja se odvija 50-ih u Dalmatinskoj Zagori
- seljaci uvježbavaju i izvode izobličenu, degradiranu i vulgariziranu Shak. tragediju
- Shak. tekst prerađen je u govor Dalmat. Zagore, likovi su prilagođeni uvriježenom ruralnom
poimanju muškarca, žene i obitelji
- u drami se i dva puta govori o profesionalnom zagrebačkom uprizorenju Hamleta:
1. u prvoj slici svoje pučko i sniženo viđenje Hamleta daje Šimurina – on je nekoliko
fragmenata Hamleta skrpao u nakaradnu cjelinu: kaos u državi protumačio je onako kako
je njemu Partija preko Mjesnog aktiva na čelu s Bukarom protumačila klasne odnose u
društvu, a kaos u duši onako kako seoska sredina tumači obiteljske i seksualne odnose
2. zagrebački radijski kritičar –i on je u svojem pristupu Hamletu jednako skučen i
opterećen, ali ideologijom, ne obrazovanjem
- mjesni učitelj Škunca temeljno prerađuje Hamleta i jampski pentametar zamjenjuje
folklornim stihom ganga (rimovani 10-erci)
- u selu se istovremeno odvija i stvarna drama – u njoj predstava koju pripremaju seljani ima
funkciju Mišolovke  Škoko (Hamlet) iskoristi trenutak uvježbavanja dvoboja i od Mačka
iznudi javno priznanje Bukarinih (Klaudije) malverzacija
- no, unatoč tome što je razotkriven, Bukara ostaje na tronu
- groteska završava orgijom, dernekom, kolom čime se slave jelo, piće, seks, nered, glupost
MARIJAN MATKOVIĆ
Heraklo
- drama situacije u 2 čina
- u njoj su sučeljeni mit i povijest i to u jednoj osobi – Heraklu
- postoji mitski Heraklo kojeg na pozornici predstavlja golemi kip, a sučelice njemu nalazi se
povijesni Heraklo, umorni i reumatični starac koji je Matkovićeva kreacija
- povijesni Heraklo želi pobjeći od nametnute mu uloge polubožanstva jer ga ona
dehumanizira i sprečava u obavljanju malih poslova
- budući da ljudi povijesne ličnosti smatraju istinitijima, mitski Heraklo je laž i antagonit, a
povijesni je Heraklo istina i protagonist
- no, mitski Heraklo je neuhvatljiv i besmrtan, stalno se obnavlja i spremno dočekuje sve
udarce pov. Herakla i na kraju odnosi pobjedu
- pov. Heraklo umire na lomači, a mitologija tako ima završnu riječ
- u prvom planu u drami je tijelo naslovnog junaka
- presudna razlika između mitskog i pov. Herakla je baš ta tjelesna razlika
- Heraklovo staro, slabo i bolno tijelo demantira sve mitske priče, pretjerivanja i laži
uvjerljivije od bilo koje njegove riječi
- stoga je nužno da njegovo tijelo nestane u vatri, njegovim nestankom govor postaje
svemoćan i mitskog Herakla više ništa ne može zaustaviti
IVAN SUPEK
Heretik
- 1968.
- drama nije podijeljena na činove
- radi se o životopisu Marka Antonija de Dominisa, isusovca, teologa i crkvenog reformatora,
odmetnika od pape, čije je tijelo ekshumirano i javno spaljeno na trgu Campo di Fiori
- o njemu i Šenoa pripovijeda u romanu „Čuvaj se senjske ruke“

71
 - Supekov Dominis je primjer dramskog tipa neovisnog i usamljenog intelektualca, čovjeka s
pozivom i objavom, koji je u sukobu sa svim i svakim
- autor ga sa svih strana okružuje neprijateljima i izdajicama:
o moćnici, svjetovni i crkveni vladari – poput papre Urbana III., engl. kralja Jakova I.,
vojvode od Buckinghama, split. plemića koje zastupa Matija Alberti – njima
Dominis nekad koristi, a nekad smeta, ovisno o tome trebaju li ga za svoj materijalni
probitak
o kruti ideolozi, dogmatici – pater Mutius, otac Ignacije – za njih je Dominis, kao
čovjek koji glasno, logično i dosljedno misli, stalna opasnost pa ga moraju nekako
ušutkati, kad ga već ne mogu nagovoriti da se javno pokaje za svoje teološke zablude
i moralne padove
o neobrazovano mnoštvo – na sve šti im Dominis nudi ili od njih zahtijeva gledaju kao
na gubitak identiteta, novca, vremena i energije (iznimke su mladi redovnici Ivan i
Matej, Dominisovi učenici i pomoćnici)
- okosnicu drame čine dijalozi Dominisa, kardinala Scaglie i sestre Fides 1624. godine u
tvrđavi Sant' Angelo
- Scagliu je papa imenovao istražiteljem ovog slučaja
- on je inteligencijom i znanjem ravan Dominisu, ali iskustvo ga je slomilo i pretvorilo u
pasivnog konformista
- Fides je najslabija točka drame – ona je redovnica, ljubavnica i doušnica, slabost i izdaja su
nastanjene u tijelu lijepe, prestrašene i slabe, a opet podatne žene koja će se iz djevice
preobraziti u bludnicu
- druga je velika slabost drame DIJALOG – svi likovi govore istinu, povišenim tonom
znanstvenih i ideoloških rasprava
- neprekidno se govori o strasti (vjerskoj, političkoj, seksualnoj), ali nje u dramskom svijetu
nema
MIRO GAVRAN
Kreontova Antigona12
- prva hrv. postmodernistička drama
- nema činova
- izvedena je 1983.g. u Gavelli
- već sam naslov upućuje na odstupanje od zadanih likova i odnosa među njima kako ih je
odredio Sofoklo u svojoj tragediji
- ovdje Antigona i Kreont nisu suprotstavljeni, već je Antigona Kreontova – ona mu na neki
način pripada i on je na neki način posjeduje
- u Gavranovoj reinterpretaciji pokazuje se da u povijesti nije bilo nikakva rata, Kreont sam
inscenira rat i urotu ne bi li obmanuo javnost, a tekst tragedije što se na toj priči temelji
Kreontov je scenarij
- Kreont želi da tebanski puk povjeruje u više stvari:
a) da su se Eteoklo i Polinik (koje on drži zatočene kao i Antigonu) međusobno
poklali u dvoboju
b) kako je buntovna Antigona prekršila zabranu ukopa i mora biti osuđena na smrt
c) kako se Kreont kaje i poništava presudu (no, prekasno)
d) kako si zbog Antigonina samoubojstva Kreontov sin i žena oduzimaju život
- dakle, u Kreontovom scenariju zbivanja se odvijaju točno onako kako je to i u Sofoklovoj
tragediji
- mitska priča u Gavranovoj verziji postaje demonska spletka paranoičnog tiranina
- Kreont i Antigona i ovdje ostaju antagonisti, ali Antigona ovdje nije mitska junakinja – u
prvom dijelu drame ona je mlada, zaigrana, apolitična i sebična djevojka koja moli Kreonta
da je poštedi, a ubije njezinu sestru; u drugom dijelu uživi se u lik tragične heroine, ali ne

12
osim Gavrana, Sofoklovu tragediju reinterpretirao je i Tonči Petrasov Marović: „Antigona, kraljica u Tebi“ (1981)

72
 pristaje na to da je odigra za puk, nego pokušava preranim samoubojstvom učiniti djelo
ravno činu njezine navodne pobune
- sučeljuje se tiraninu, odbija javno odigrati namijenjenu joj ulogu i žrtvuje život ne bi li mu
upropastila predstavu
- vlast međutim nije lako izigrati – Kreont je predvidio izlaz iz te situacije – umjersto
Antigone Izmena će odigrati ulogu, a Antigona umire ne ostavivši za sobom ni traga
SLOBODAN ŠNAJDER
Kamov, smrtopis
- freska, praizvedba 1978. u HNK
- tim je tekstom Šnajder pronašao dramski žanr od kojeg u 20-ak sljedećih godina gotovo da i
neće odstupiti
- riječ je o biografskoj drami tj. drami biografije koja u središtu ima muškarca ili ženu što se
na ovaj ili onaj način živjeli dramu i teatar, a ne samo živjeli uz teatar i uz svoje ili tuđe
drame
- u popratnom eseju „Protokol za Kamova“ postavlja pitanje što nam odjednom sada znači
Kamov?
- odgovor je raspoređen u 18 fragmenata – Šnajder u njemu vidi i cijeni svojeg starijeg
duhovnog srodnika, suborca u ozbiljnom poslu književnog stvaranja, s njim dijeli i pitanje
što je to pisanje te zaključuje kako prvo treba naučiti čitati a zatim pisati
- „Smrtopis“ je tako pisanje novog teatra za 70-te i 80-te, izvedeno iz iščitavanja Kamovljevih
pisama, feljtona, pjesama, novela, drama i romana „Isušena kaljuža“
- način na koji Šnajderova freska provaljuje kanoniziranu formu drame u 3 ili 4 čina svjedoči
o tome da je Šnajder svog buntovnika nakanio provesti kroz ekspresionističko kazališno
iskustvo
- djelo je namjerno oblikovano kao postajna, mansionska drama, kao neoekspresionistički
moralitet
- Šnajderov Kamov se do kraja ostvaruje u trenutku smrti, i život i književnost što ih je
proživio u svoje burne 24 godine dovode se u tom tekstu na istu razinu i postaju ravnopravni
dijelovi istoga iskustva
- sve ima čvrsto uporište u životnim i književnim činjenicama, sve se može provjeriti, iz
svega se razvidi autorova lektira, ali dokumentarizam i faktografija povlače se pred
simboličkim prizorima i vizijama poput Kittyna vjenčanja, susreta s Nepoznatim ili pojave
Bijelog Bika, Dioniza
- u kratkom predgovoru drami Šnajder daje do znanja da do moraliteta, smrtopisa, nije došlo
preko srednjovjekovnih prikazanja, već preko epskog teatra i Brechta
Drama započinje u Barceloni 1910.g., u bolnici Santa Cruz, gdje umire mladi Kamov. Radnja se
zatim retrospektivno vraća u rodnu kuću Polićevih na Sušaku. Jankov otac, Ante, bankrotirao je i
vjerovnici odnose sve vrijedne stvari iz njihove kuće. Zbog neprimjerna vladanja i loših ocjena
Janko je izbačen iz gimnazije pa ga otav šalje u senjski konvikt „Ožegovićianum“, gdje također
dolazi u sukob s nadređenim svećenicima i učiteljima. U Zagrebu upoznaje Kitty i Mihu te sudjeluje
na demonstracijama protiv bana Hedervaryja, zbog čega je osuđen na 3 mjeseca zatvora. Potom se
pojavljuje kao prosjak na vjenčanju Kitty i Leonarda Farkassyja. Nakon što mu otac umire od raka,
Kamov se pridružuje putujućim glumcima, a neko vrijeme se bavi i prodajom singerica po Lici.
Drugi dio drame započinje opet u Barceloni 1910. godine, gdje umirućem Kamovu u posjetu dolaze
Miha i Nepoznati. Na kraju se u dijalogu s Kamovom pojavljuju i Kranjčević i Matoš. Kitty u crnini
ide na vlastitu svadbu. Drama završava Kamovljevom majkom Gemmom koja iz velike daljine zove
Janka.
LADA KAŠTELAN
Giga i njezini
- nalazi se u knjizi dramskih tekstova „Četiri drame“ (1997) u kojoj reinterpretira književne
uzore – u ovoj drami riječ je o reinterpretaciji Begovićeva romana „Giga Barićeva“

73
 - naslov funkcionira kao znak koji upućuje na posve oprečni sadržaj – on više ne definira
središnji lik kao pripadajući, već kao posjedujući
- posvojna zamjenica njezini odbija determiniranost žene bračnim statusom te upićuje na
njezin samosvjesni, gotovo dominantni status
- radnja drame započinje u spavaćoj sobi Gige kojom dominira veliki krevet na kojem
odjeven leži njezin suprug Marko
- no, Marko ne postoji, on živi s njom osam godina, ali u njezinoj mašti – on je za nju
nevidljiv, ali nazočan (ona čak razgovara s njim o tome kako ga je išla proglasiti mrtvim jer
je nestao u ratu)
- s njim Giga neprestano vodi nečujne dijaloge kroz koje se ogleda njezina bespomoćnost,
slabost i neodlučnost
- nepostojeći za sve protagoniste, osim za Gigu, nevidljivi Marko osmišljen je kao Gigina
osobna projekcija – onakav kakav je bio prije odlaska u rat
- duševne raščlambe kroz koje se iskazuje Gigin napor da se konačno opredijeli za jednog
prosca realizirane su kroz dijalog s diskurzivno dominantnijim, moćnijim Markom – on se
ne osvrće na Gigine potrebe i neprestano blokira svaki njezin pokušaj da iskaže svoj stav
- u prvom prizoru posljednjeg čina radnja se odvija u prostoru spavaće sobe – no, nevidljivi za
sve, osim za Gigu, postaju sada prosci
- oni, poput Marka, postaju njezinim unutarnjim sugovornicima, dok Marko postaje stvarni
sugovornik
- lik Marka doveden je ovdje do krajnjih granica – njegova patološka ljubomora
nezaustavljivo i razarajuće nasrće na Gigino zaprepaštenje i nevjericu te ne nalazi predaha ni
opravdanja čak niti u pismu Gigina oca
- Giga nakon ubojstva supruga ne naziva advokata Mihu, već odbacuje bilo kakvu pomoć i
govori da ona sve može sama i da ne treba muškarce
- potpuno osviještena i samo svoja Giga u završnoj sceni nalazi konačno rješenje u
samovoljnom pristanku na zarobljenost u prostorima svoje osamljeničke povijesti
- ljubav, osjećajnost, pristanak, vjera i opraštanje jedini su prostori življenja Gige koja ostaje
zauvijek zarobljena u prostorima samo njezine, samosvojne stvarnosti
- Giga s kraja 90-ih više nije ničija, već samo svoja, ona je subjekt iskaza koji odlučuje koji će
i kakvi biti njezini
SUVREMENA DRAMA
= postmodernistička drama
- u njoj je izražen dijalog s tradicijom
- dolazi do prevladavanja granica trivijalne i visoke literature
- dominiraju individualni projekti i miješanje stilova

Najznačajniji autori: Šnajder: Hrvatski Faust, Kamov, smrtopis

Miro Gavran: Kreontova Antigona, Zatočenici
Lada Kaštelan: Giga i njezini
Čedo Prica: Ostavka
FEĐA ŠEHOVIĆ
Gorak okus duše
- 1983., novopovijesni roman koji objavljuje pod ps. Raul Mitrovich
- tekst romana nije originalan, nego je sastavljan od tuđih bilježenja
- pripovijedanje je tematski vezano za Vitaljinu i njezina četiri naselja
- autora zanima etimologija sela Bezbozi pa poseže za kronikom fra Mavra Sorkočevića iz
1620.g.
- na temelju te građe napisan je roman o životu fra Vincenca i negova nećaka Vicka
- roman je orijentiran na univerzalnost koja govori da ljudske mane neiskorjenjive, svaka
politika ima javnu i zakulisnu stranu, život je vječna borba između dobra i zla, itd.

74
 - ta univerzalnost posebno je uočljiva na aktancijalnoj razini – predstavnici vlasti (kapetan
Nicolo, knez Petar Gritti i njegov bilježnik) prikazani su u negativnom, a predstavnici puka
u pozitivnom svjetlu
- osnovna piščeva zamisao je da politika nije dobra, jer nije pravedna i humana, jer se ne
temelji na idealima kojima društvo treba težiti
- u romanu nalazimo različite tipove diskurza, koji se pojavljuju kao citati: pjesme, bilješke i
izvaci iz kronike
NEDJELJKO FABRIO
Vježbanje života
- to je prvi dio „Jadranske duologije“ (drugi dio je Berenikina kosa)
- novopovijesni roman objavljen 1985. g.
- obuhvaća zbivanja između 1820. i 1955. g.
- središnje poprište zbivanja je Rijeka
- u podnaslovu je nazvan „kronisterijom“, što je preuzeto iz „Danuncijade“ V. Cara Emina
- roman je napisan u modi manirističkog pisma, vrlo popularnog za to doba
- prati geneologiju dviju obitelji – hrvatske i talijanske – od trenutka kada Carlo dolazi u
Rijeku
- hrvatska obitelj uvodi se tek u 4. poglavlju
- Fabrio preko te dvije obitelji pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada
su, gdje i od koga rođeni
- za razliku od povijesnih romana koji započinju smještanjem radnje u vrijeme i godinu
označavaju brojem, kod Fabrija su godine napisane kao riječi jer za sudbinu njegovih junaka
nisu bitne ni godine ni prostori povijesnih poprišta
- u povijesnim romanima (uključujući i roman „Vuci“) historiografski izvori kao što je
literatura iz prostora historiografije ili arhivski dokumenti, donose se na kraju – Fabrijev
pripovjedač te uvjeravačke prostore umeće između pojedinih pripovijednih dijelova, ali ne
radi se o navedenim izvorima, već su to izvori iz novinskog tiska (Fabrio ih ili grafički
odvaja od osnovne priče ili se koristi uobičajenim citiranjem)
- roman je značajan jer su u njemu mjesto našli slabi junaci kojima drugi svojim terorom pišu
povijest
- no, javljaju se, iako ne kao gl. likovi, i povijesne osobe (ban Jelačić, Supilo i dr.)
IVAN ARALICA
Psi u trgovištu
- 1979., novopovijesni roman
- govoreći o povijesnim likovima Aralica je svjedočio zapravo o nama samima danas jer svi
oblici političkog ponašanja, a osobito oblici tiranije, kroz povijest imaju zajedničke crte
- osnovna pripovjedna linija prekida se:
a) retardacijama
b) satelitskim epizodama – priče i komentari starih pisaca, čiji autor je princ
Mustafa; njihova namjera je da im se prida funkcija parabole u kojoj su sadržani
bitni smislovi tijesno povezani s temom romana (npr. „Priča o vladaru žitnog
polja“ u 7. poglavlju II. dijela)
c) pripovjedačevim komentarima
- roman se sastoji od 3 dijela, a svaki je dio relativno zasebna pripovjedna cjelina
Nekamo moraš
- glavni lik je Antun Vrančić
- Aralica ga prikazuje kao kompleksnu osobu, s vrlinama i manama, bavi se njegovom crkvenom
djelatnošću, ali i pokazuje da nije bio pretjerano sklon religijskoj askezi
- karakterizira ga snažan osjećaj pripadnosti zavičaju, ali istodobno i želja za upoznavanjem novih
zemalja

75
- predstavljen je i kao veliki zavodnik koji vodi ljubav sa ženama iz različitih staleža
- jedine djelatnosti kojima pristupa promišljeno, hladno i lukavo su politika i diplomacija
- prvi dio završava prikazom Vrančića za njegova boravka među Turcima – dok čeka ishod
pregovaranja prikuplja građu za pripovijesti o sultanu Sulejmanu i njegovim sinovima; u tom
trenutku počinje djelovati kao svojevrsni piščev alter ego – postaje imaginarni pripovjedač nastavka
romana
Mač samosjek
- središnji lik je Sulejman II.
- prikazan je kao boležljiv i mrzovoljan čovjek, nesklon užicima (totalna suprotnost Vrančiću)
- ali Sulejman je obdaren lukavošću, pronicljivošću, iznimnim nagonom za održanjem vlasti i
sposobnošću da vlast održi unatoč mnogobrojnim iskušenjima
Koža na bubanj
- govori o odrastanju Sulejmanovih sinova Mustafe i Džihangira
- za razliku od drugog dijela gdje dominiraju agresija i okrutnost, ovdje se suočavamo s pozitivnom
i toplom emocionalnošću, s iskrenom ljubavlju muškarca i žene (Mustafa ne želi držati harem, već
odabire monogamnu vezu s Esmom)
- suočavamo se i s prizorima bratske ljubavi u kojoj nema ni trunke rivalstva
 u svim dijelovima pripovijeda se u biti o istome: o vladarima i podanicima, o strasti vladanja,
žudnji za moći, o demonizmu vlasti
 sve je podređeno jednoj strasti: žudnji za moći
OSTALI NOVOPOVIJESNI ROMANI: Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta
IVAN RAOS
Vječno nasmijano nebo
- prvi dio autobiografske trilogije Vječno žalosni smijeh koja obuhvaća tri životna ciklusa:
djetinjstvo, dječaštvo (Žalosni Gospin vrt) i mladenaštvo (Smijeh izgubljenih djevojaka)
- pripovijedanje je povjereno infantilnoj svijesti: dječaku Ivanu Raosu
- lûk sjećanja je velik: od prvih doživljaja do odlaska u sjemenište
- vidljivo je da kroz dječaka uvijek progovara netko stariji i iskusniji pa smo povremeno
svjedoci kolizije svijesti djeteta i svijesti autora (to je osobito primjetno kada se uvodi
erotsko-seksualna problematika)
- Raos je svijet djetinjstva ocrtao kao niz čarobnih slika, epizoda, samostalnih noveleta
poredanih linearno i u kronološkom nizu
- iako se odvija u skromnosti i siromaštvu, djetinjstvo je u Medovu Docu predočeno kao
divno trajanje obilježeno nasmijanim nebom – obiljem sunca, životne radosti, slobode,
optimizma i igre
- roman je preplavljen vedrinom, humorom i svjetlošću, panateističkim doživljajem prirode i
lirskim naturalizmom
- susrećemo i folklorno-mitološke i socijalne sadržaje – pripovjedač čuva bogatstvo usmenih
oblika svoga kraja (poslovice, izreke, šale, pjesme) i oni postaju važan dio njegova
romanesknog diskursa
- usput saznajemo i o društvenom životu kraja, o njegovim ekonomskim teškoćama iz kojih se
vidi da djetinjstvo i nije sadržavalo samo lijepe uspomene
- prvi dio završava poeovskim refrenom „nikad više“
- drugi dio započinje kada dječak napušta svoje vječno nasmijano nebo i odlazi među ljude
SLOBODAN NOVAK
Mirisi, zlato i tamjan
- 1968.
- roman je pisan u 1. licu i cijelo se zbivanje prelama kroz prizmu ispovjednog subjekta
- njegovi su monolozi putovanja kroz sebe i vlastite košmare, a obilježeni su interakcijom
misli, osjećaja i sjećanja

76
 - naslov upućuje na to da se roman temelji na dvoplanskom zbivanju: na miješanju sakralnog i
profanog, doslovnog i alegorijskog
- gotovo svaka situacija koja se zbiva na relanom planu dobiva i simbolički odjek
- pravi je junak djela zapravo ideologija koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje
njegovu egzistenciju
- u romanu je riječ o sukobu dviju ideologija: ideologije katoličke crkve i komunizma
- tako je i gl. lik Mali dualist, autentičan vjernik dviju vjera
- na kraju doživljava njihov potpuni rasap, što je uzrok izgubljenosti, unutarnjih konflikata,
grižnje savjesti, pa i shizofrenih situacija (Mali izražava želju da mu se na grob postavi
crvena petokraka zvijezda razapeta na crni križ)
- radnja se zbiva u intervalu između Badnjeg dana i Sveta tri kralja na prijelazu iz 1965. u
1966. godinu, a vrijeme priče obuhvaća razdoblje između dvaju pražnjenja Madoninih
crijeva
- tako je blagdan Sveta tri kralja obilježen grotesknim ritualom – čišćenjem Madonina izmeta
- umjesto mirisa i zlata – posvuda samo smrad, fekalije i siromaštvo
- jedino je tamjan prisutan, i to na samom kraju kada dolazi svećenik okaditi kuću od smrada i
raspadanja
- Madona je invalid prošlosti; ona je simbol starog društva i njegovih vrijednosti koje su
preko noći bezdušno srušene; ona je ostatak povijesti i onaj klasni neprijatelj protiv kojeg su
se borili komunisti
- od likova je zanimljiva i mucava i maloumna Erminija koja izriče oštru kritiku komunizma
- Doktor je tipičan predstavnik društva opsjednuta samo materijalnim vrijednostima i zlatom
 ovo je roman o razočaranju u svijet i ljude, o mučnini i gađenju, o čovjeku koji je izgubio životni
smisao, o izgubljenim iluzijama!
DALIBOR CVITAN
Polovnjak i Ervin i luđaci (1984. / 1992.)
- to je crna duologija posvećena analizi negativne egzistencije
- u fokusu je muškarac na pragu 50-ih, doktor sociologije Ervin Lakošta
- njemu je dosadilo živjeti po mjeri drugih te grozničavo traga za autentičnom različitosti u
svijetu
- taj egzistencijalni prostor nalazi u vlastitu očaju i svjesnom pomaku od društvenih normā
- njegovo osjećanje nesreće, tuge i nezadovoljstva, njegovo isijavanje negativne energije,
uzdiže se tijekom romana do razine razrađene poetike vlastitoga življenja
- on je oličenje mrzovolje, apatije, nihilizma i mizantropije, a sretan je kad može reći „Idem
sad sve pokvariti“
- u romanu se razvija i razrađuje filozofija autodestrukcije, gubitništva i eskapizma
- stalno-se-moći-prepustiti-nesreći postaje vrhovni ideal egzistencije
- Lakošta je tipičan primjer tzv. intencionalnog autsajdera jer prekoračuje društvene granice i
norme posve voljno
- filozofiju apsolutnog nezadovoljstva projicira na sve što ga okružuje
- objekti njegovih komentara su društvo, posao, grad, ljudi, feministice, trudnice, djeca,
kultura, običaji ...
- iz njegova svijeta ljepota je nestala, ona je doslovce prognana, a zamijenila ju je estetika
ružnoće
- Ervin se kreće u okolici koju obilježuju smeće i odbačeni predmeti, Zagreb je za njega ružan
grad s mračnim i popišanim haustorima, s crnim vrećama od smeća iz kojih se cijede
pokvarena žumanjca
- svemu ovome odgovara i Ervinova socijalna neprilagodljivost – u njegovu svijetu nema
topline, prijateljstva i ljubavi
- međuljudski odnosi obilježeni su zlobom, ogovaranjem, egoizmom i podmetanjem, dok je
veza sa suprotnim spolom svedena na goli sexus, bez simpatija i osjećaja
- na kraju se Ervin pridružuje luđacima i u ludilu nalazi autentičnu egzistenciju
77
 DANIJEL DRAGOJEVIĆ
zbirke: Kornjača i drugi predjeli, U tvom stvarnom tijelu, Četvrta životinja, Prirodopis, Razdoblje
karbona, Zvjezdarnica, Hodanje uz prugu
- u književnost je ušao kao pripadnik razlogovaca
- već prvom zbirkom „Kornjača i drugi predjeli“ svratio je pozornost drukčijim odnosom
prema predmetu i jeziku
Osobine njegove poezije:
 poetsko iskustvo traži u aktivnom odnosu prema jeziku
 problematizira same temelje umjetničkog čina i komunikacije
 spaja mišljenje, govorenje i djelovanje
 nekomunikativnost
 u diskurs uključuje mnoge intertekstualne referencije
 prevladava dekonkretizacija stvari
 individualiziran stil, bogat repertoar vlastitih pjesničkih simbola, izrazita maštovitost
 sklonost prema nejasnome, paradoksalnome govoru i novim kodovima
 kombinira stvarno i izmišljeno, moguće i nemoguće
JOSIP SEVER
zbirke: Diktator, Anarhokor, Borealni konj
- prva knjiga pjesama obilježava nadolazak tzv. pjesništva semioze ili pjesništva iskustva
jezika
- u njoj nailazimo na dijakroniju hrv. poezije te na intuitivnu upotrebu ideologizacije
nastajuće masovne kulture, posebno televizije
- Sever nastupa kao diktator semantike slike i zvuka
- utvrđuje primarnost zvukovnosti i podvrgava svijet diktatorskoj mašti zvuka
- pokušava spojiti fonijsko s parapsihološkim bojama
- razumjeti pjesmu kod Severa prije svega znači ČUTI
- teži za konkretističkim imenovanjem stvari, gdje riječi prethode stvarima, a zbilja jezika
stvarnosnoj zbilji
- po tome je blizak dječjem mišljenju koje nastoji govorno ponovno stvoriti svijet
- velik je utjecaj Severa na hrv. pjesništvo 70-ih i 80-ih, na stvaranje tzv. semantičkog
konkretizma13 i pjesništva iskustva jezika
 Središnji postupci eufonijskoga ozvučenja pjesme u Severa su:
i. anagrami (npr. masa/sama, danu/nadu, gori/rog)- uvlačenje čitatelja u
svijet jezičnih igara
ii. poetska etimologija – koristi etimološke figure i lažnu etimologiju («i
glas mi bude od nerava – neravan»; «razlika te gleda kao
različak»)→dokidanje zadanih smislova zvukom
iii. imitativna suzvučja – aliteracija i asonanca – stvaranje zvučne
sugestije (pjesma Klišej kiše: «s trga od sata/niz prašku i vlašku/išla
je kiša/ko limena glazba)
 neki motivi: feniks, Buddha, Džingis-kan, lice Europe, Dostojevski, inkvizitor, faraon,
vitezovi i vrane, Visina Povijesti....→ ti su motivi ispražnjeni od nekadašnjih sadržaja,
pogoduju slici opće rasutosti svijeta; ukidanje jaza oprečnih svjetova i kultura►ironijska
demistifikacija
 cjelokupni Severov poetski rukopis izvire iz montaže – poništavanje hijerarhije tobožnjih
smislova, dekonstrukcija logičnosti i cjelovitosti, diktiranje semantike i ritma pjesme
zvukom
 tri razine poetičke artikulacije pjesništva Josipa Severa:
13
sintagma znači da je važan označitelj, a ne više označeno

78
 1. poništavanje jezičnih konvencija – odustajanje od zadanih formi mišljenja i njima
pripadajućih diskurzivnih praksi; to postiže oksimoronom (platinasti vjetar, prugasta
krv, ide rat u diplomaciju) i novotvorenicama
2. metajezični opis pisma – nalazi se u naslovima, podnaslovima, na različitim mjestima
u samom tekstu (komentiraju pjesmu, sažimaju njen sadržaj ili upućuju na predmet
koji će biti podvrgnut ironijskom prevrednovanju), npr. balada o hrvatskom ili
srpskom jeziku, poslanica proleterskim pjesnicima, poema o prostoru s naricanjem
3. konkretizam – težnja ka konačnom imenovanju stvari, svođenju apstraktnih pojmova
na njihove konkretne pra-slike
 vatra i pepeo su ishodišni mitemi Severova pjesništva – Severova poezija nastaje na zgarištu
svijeta (vlastitu autorsku poziciju dovodi u vezu s mitskom pričom o feniksu)

79