Putnicima na Istok

Igra staklenim perlama

Pokušaj opce shvatljiva uvoda u njezinu povijest
... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis
reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori plane aliter res se habet: nihil
tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum oculos proponere
ut certas quasdam res, quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso,
quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati paululum
appropinquant.
Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28
U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:
... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lakše i manje odgovorno prikazati nepostojece
od postojecih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca upravo obratno: ništa tako lako ne
umakne prikazivanju rijecima i ništa nije toliko potrebno ljudima predociti kao odredene stvari
cije postojanje nije dokazivo ni vjerojatno, a koje se, medutim, upravo po tomu što ih ozbiljni i
savjesni ljudi uzimaju kao postojece, za korak približuju postojanju i mogucnosti rodenja.
Nakanili smo u ovoj knjizi sacuvati ono malo biografske grade što je uzmogosmo pronaci o Josefu
Knechtu, ucitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako je nazvan u Arhivu Igre staklenim
perlama. Nismo slijepi pred cinjenicom da ovaj pokušaj u neku ruku proturjeci zakonima i
obicajima što vladaju duhovnim životom, ili se bar cini da im proturjeci. Ta upravo brisanje
osobnoga, po mogucnosti savršeno podredivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti,
jedno je od vrhovnih nacela našega duhovnog života. A to se nacelo, i to u dugoj tradiciji, tako
temeljito primjenjivalo da je danas neobicno teško - u mnogim slucajevima cak posve nemoguce
- o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo služile, iznaci biografske i psihološke
pojedinosti; u mnogim se slucajevima više ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je
odlika duhovnog života naše Provincije što je njezinu hijerarhijskom sustavu anonimnost idealom
koji je gotovo blizu svome ostvarenju.
Što smo unatoc tomu postojani u svom pokušaju da pronademo nešto o životu ucitelja Igre,
Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, nece biti zbog kulta licnosti, ni zbog
nedostatka poštovanja spram obicaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu služenja istini i
znanosti. Stara je misao: što oštrije i nemilosrdnije srocimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo
njezinu antitezu. Prihvacamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naših vlasti i
našega duhovnog života. Ali jedan pogled u pretpovijest baš toga duhovnog života, u razvitak
Igre staklenim perlama posebice, neizbježno nam pokazuje da svaki stupanj razvoja, svaka
razrada, svaka izmjena, svaki važan potez, bilo da se tumaci kao napredan ili nazadan,
neosporno otkriva, doduše ne onog jedinog i pravog njezina zacetnika, ali zato njezino najjasnije
nalicje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao orudem preobrazbe i
usavršavanja.
Dakako, ono što danas shvacamo kao licnost uvelike se razlikuje od onoga što su pod tim
pojmom razumijevali životopisci i povjesnicari predašnjih vremena. Za njih je - narocito za
autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - cini se, ili bi se moglo reci, bit
osobnosti bila u onome što odudara, što je protivno propisanome, cesto cak i patološko, dok mi
današnji pocinjemo govoriti o znacajnim licnostima tek onda kad susretnemo ljude kojima je
posvema uspjelo podrediti se opcemu, izvan svega izvornoga i neuobicajenoga, i koji su se
usavršili u službi nadosobnome. Ako bolje pogledamo, taj je ideal bio poznat vec i starom vijeku:
lik »mudraca« ili »savršenoga«, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline, jedva da
se razlikuje od našega današnjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer
Rimska crkva - na vrhuncima moci priznavala slicna nacela, te nas mnoge od njihovih najvecih
figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjecaju na ranogrcke kipove; više se doimaju kao
klasicni predstavnici tipova nego kao pojedinci. Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog
života koja je pocela u dvadesetom stoljecu i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal
bio ocito gotovo posve izgubio. Cudimo se kad se u životopisima onih vremena opširno prica o
tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duševni ožiljci i brazgotine ostali od raskida s
djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas današnje ne
zanima ni patologija ni obiteljska povijest, ni nagonski život, ni probava ili nesanica nekog
junaka; cak nam nije osobito važna njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti koje
je sam birao za studij, lektira koju je najviše volio ili slicno. Nama je narocite pažnje vrijedan tek
onaj junak koji je od prirode i odgojem stekao takve sposobnosti da se njegova osobnost posve
stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snažnu, svježu i divnu
poletnost što individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmedu pojedinca i hijerarhije nastanu
sukobi, onda te sukobe shvacamo kao kamen kušnje velicine neke licnosti. Koliko malo
odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na kršenje ustaljena reda, toliko nam je
štovanja vrijedan spomen na žrtve, na one koji su uistinu tragicni.
Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje cini
nam se dopuštenim i prirodnim, jer ni u najsavršenijoj hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajviše
lišen trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednolicnih dijelova, nego
živo tijelo, sazdano od dijelova i oživljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj nacin i svoju
slobodu i sudjeluje u cudu življenja.
U tom smo smislu tragali za bilješkama o životu Meštra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta,
a poglavito za svime što je sam napisao, i došli smo tako u posjed nekoliko rukopisa koje
smatramo vrijednima citanja.
Ono što nam je priopciti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od clanova Reda,
posebice medu igracima Igre staklenim perlama, zasigurno vec potpuno ili djelomice poznato, pa
se vec stoga ova knjiga ne obraca samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu citatelju.
Za taj uži krug našoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako životu i pisanju našega
junaka želimo citatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo teška zadaca da radi onih manje
upucenih štilaca ovoj knjizi proslovimo mali pucki uvod u smisao i povijest Igre staklenim
perlama. Naglašavamo da je uvod pucki i takav ce biti, te ne iziskuje objašnjavanje pitanja o
problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom
prikazivanju ove teme još zadugo nece doci cas.
Neka se, dakle, od nas ne ocekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni
dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili dorasli. Ova ce zadaca ostati prepuštena
buducim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti. Ovaj bi naš sastavak
ponajmanje imao biti nekim udžbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i nece nikad biti
napisan. Pravila ove Igre ne izucavaju se nikako drukcije doli na uobicajen, propisan nacin, što
iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvecenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre
ucine lakše savladivima.
Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu
su djelomice sadržane razlicite znanosti i umjetnosti, ali poglavito matematika i glazba (odnosno
znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u
medusobne odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadržajima i
vrednotama naše kulture, ona se njima igra kao što se, u razdobljima u kojima su cvjetale
umjetnosti, možda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzvišene misli i sva
umjetnicka djela što ih je covjecanstvo stvorilo u svojim plodnim epohama, a koje su potom
druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i ucinila intelektualnim posjedom,
svom ovom golemom gradom duhovnih vrednota igra Igrac staklenim perlama kao što orguljaš
svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavršene, tipke i pedale doticu im cio duhovni
svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova
proizvesti citav duhovni sadržaj svijeta. Ti su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i
pokušaji usavršavanja u njihovu redoslijedu ili broju moguci bi bili još samo u teoriji:
obogacivanje jezika Igre ukljucivanjem novih sadržaja podložno je najstrožem zamislivom
nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga cvrstog ustrojstva, odnosno - da bismo
slijedili sliku - unutar složenog mehanizma tih divovskih orgulja, igracu pojedincu pruža cijeli
jedan svijet mogucnosti i kombinacija, a gotovo je nemoguce da su izmedu tisucu ispravno
izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim površno. Kad bi se jednom i dogodilo da
slucajno dva igraca isti uži izbor tema ucine sadržajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se
posve razlicito, prema nacinu mišljenja, karakteru, raspoloženju i virtuoznosti igraca.
Naposljetku, potpuno se prepušta nahodenju povjesnicara kako ce daleko ici unatrag u otkrivanju
pocetaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka velika ideja, ona zapravo nema
pocetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju
izraženu vec u razna drevna vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antickoj kulturi, u
helensko-gnostickom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-
maurskoga duhovnog života; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolasticko
razdoblje i humanizam do matematicarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, pa
do romantickih filozofa i runa Novalisovih magickih snova. Svakom kretanju duha prema
idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj platonickoj akademiji, svakoj društvenosti
neke duhovne elite, svakom pokušaju zbližavanja izmedu egzaktnih i slobodnijih znanosti,
svakom pokušaju pomirbe izmedu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova
ista, vjecita ideja, koja je za nas poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama. Duhovi poput
Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti
duhovni svemir u koncentricne sustave i sjediniti živa ljepota duhovnoga i umjetnosti s
magicnom moci izricaja na nacin egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i
matematika dosegle klasiku, te su se discipline cesto zbližavale i medusobno oplodivale. Dva
stoljeca ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo recenice iz toga istog raspoloženja, kao primjerice:
»Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na nacin potencijalnosti, i prema
apsolutnoj nužnosti, da bi sve mjerio na nacin jedinstva i jednostavnosti, kako to cini Bog, te
prema nužnosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon -
oblikuje se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju
egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simbolicki, usporedivanjem, kao da se služi brojevima i
geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadžbe.« Ne cini se, uostalom,
da samo ova Kuzanskijeva misao upucuje na našu Igru staklenim perlama, ili da odgovara i
proistjece iz slicnoga pravca kretanja mašte kao njezine igre mislima; moglo bi se kod njega
ukazati na razne, cak mnoge slicne odjeke. Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vještina i
žar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na teološko-filozofske pojmove
u obliku jednadžbi kojima ce ih pojasniti, vrlo su, cini se, bliski duhu Igre, a ponekad cak i njegov
latinski (u kojemu su rijeci cesto proizvoljno izmišljene, ali tako da ih nijedan poznavalac
latinskoga ne bi mogao pogrešno tumaciti) podsjeca na slobodu i razigranost jezika Igre.
Gotovo isto tako ubraja se medu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, što daje
naslutiti vec motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne možemo potkrijepiti citatima, da je
zamisao te igre zaokupljala i one ucene muzicare šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog
stoljeca koji su svoje skladbe zasnivali na matematickim spekulacijama. U starim književnostima
cesto nalazimo legende o mudrim i magicnim igrama što su ih smišljali ucenjaci, svecenici, ili su
ih igrali na gostoljubivim plemickim dvorovima, primjerice u obliku šaha u kojemu su figure i
polja osim ustaljenih imali i tajna znacenja. Opce su poznata kazivanja, bajke i price s pocetka
svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnickog, pripisivala i moc ovladavanja
dušama i narodima, moc koja je cini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove države.
Od stare Kine do grckih mitova stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom životu ljudi
pod vlašcu glazbe. S tim kultom glazbe (»u vjecnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna
moc« - Novalis) najuže je povezana upravo Igra staklenim perlama.
Spoznamo li ideju Igre kao vjecnu i zato oduvijek postojecu i davno prije njezina uoblicenja
probudenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima svoju odredenu povijest, o cijim
cemo najvažnijim etapama pokušati kratko izvijestiti.
***
Duhovni pokret, medu cije brojne plodove pnpadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama,
ima svoje pocelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime što mu ga je, na temelju iscrpnih
istraživanja, dao književni povjesnicar Plinius Ziegenhals: »feljtonisticko razdoblje«. Takva su
imena zgodna, ali opasna i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog života iz
prošlosti nepravedno prosudujemo. Ni »feljtonisticko« razdoblje ni u kojem smislu nije bilo bez
duha, cak ni siromašno duhom. Samo nije znalo, cini se, što bi s duhom zapocelo ili, bolje
receno, nije mu našlo primjereno mjesto i funkciju u životnom i državnom gospodarstvu.
Otvoreno govoreci, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo
gotovo sve ono u cemu su danas sadržana obilježja našega duhovnog života. Bilo je to, prema
Ziegenhalsu, uvelike »buržoasko« razdoblje, doba poklonstva zamašnom individualizmu, i kad -
prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajuci tu atmosferu, onda bar
jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmišljene ili u biti pretjerano i pogrešno
zabilježene, jer ih je veliki istražitelj potkrijepio nebrojenim književnim i drugim dokumentima.
Priklanjamo se ucenjaku koji je dosad jedini ovom »feljtonistickom« razdoblju posvetio ozbiljnu
pozomost, a pri tom necemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrštiti se nad zabludama ili
nepodopštinama dalekih vremena.
Pocevši od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog života u Evropi imao je, cini se, dvije velike
tendencije: oslobadanje mišljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog utjecaja, dakle borbu
razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i - drugo -
tajno ali strastveno traganje za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom
što iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopcavajuci, može se gotovo reci: duh je ovu
cesto cudesno proturjecnu bitku za dva medusobno nacelno oprecna cilja uglavnom dobio. Je li
pobjeda opravdavala bezbrojne žrtve, je li današnji red duhovnoga života posve dostatan i hoce li
dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grcevi i nepravde od progona heretika i lomaca do
sudbina mnogih »genija«, što su završili ludilom ili samoubojstvom, ucine žrtvama koje su imale
smisla, nije nam dopušteno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je
izostala, možemo li prihvatiti njezin »smisao«, posve je beznacajno.
Tako su se vodile i one bitke za »slobodu« duha koje su u kasnijem, feljtonistickom razdoblju
dovele dotle da je duh doista uživao necuvenu i njemu samome nepodnošljivu slobodu, utoliko
što se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice državnog skrbništva, ali još ne našavši pravi,
vlastiti oblik zakona koji bi poštivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri
poniženja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba, o kojima prica Ziegenhals, dijelom
doista zapanjuju.
Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznacnu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje
nazivamo, to jest definiciju »feljtona«. Kako se cini, proizvodili su se u milijunima kao narocito
omiljen sastavni dio dnevne štampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem vapijucim
citaocima, izvješcivali su ili, bolje receno, »naklapali« o tisucama predmeta znanja, te su se,
kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima cesto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals
tvrdi da je naišao na brojne radove koje je bio sklon tumaciti kao izrugivanje autora na vlastiti
racun, jer bi inace bili posve nerazumljivi. Lako je vjerovati da se u tim clancima što su se
serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za cije bi se razumijevanje tek morao
iznova pronaci kljuc. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim uredništvima, a dijelom su
bili »slobodni« pisci, cesto cak nazivani pjesnicima, ali se cini da su mnogi od njih pripadali i
staležu ucenjaka, cak je bilo i uglednih nastavnika visokih škola. Omiljeni sadržaji ovih napisa
bile su anegdote iz života cuvenih muškaraca i žena i njihova korespondencija, a nosili su
naslove kao »Friedrich Nietzsche i ženska moda oko 1870« ili »Najmilija jela skladatelja
Rossinija« ili »Uloga kucnih psetanaca u životu velikih kurtizana« i tome slicno. Nadalje, omiljena
su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imucnih, kao »San o
umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove« ili »Pokušaji kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske
prilike«, i stotinu slicnih. Citamo li naslove što ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada naše
cudenje manje izaziva cinjenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno štivo, a
mnogo više cinjenica da su autori od ugleda, položaja i dobra obrazovanja podržavali potrošnju
tih ništavnih zanimljivosti svojim »usluživanjem«, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom
oznacuje i ondašnji odnos covjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice
poznatim licnostima o svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje
- pri kojima su se na primjer poznati kemicari ili pijanisti virtuozi morali izjašnjavati o politici,
popularni glumci, plesaci, gimnasticari, letaci ili cak pjesnici o prednostima i lošim stranama
momaštva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino važno bilo
spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa procitaju
frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je u cijelu tu radinost bila
umiješana i prilicna kolicina ironije, možda cak neke demonske, ocajnicke ironije, u to se tek vrlo
teško možemo uživjeti; široke mase, medutim, koje su u to vrijeme ocito bile ponesene
upadljivim citalackim žarom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom
ozbiljnošcu. Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na dražbi se prodavao kakav
vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog plemickog imena bio
umiješan u kakav skandal, citaoci u tisucama podlistaka nisu saznavali tek puke cinjenice, nego
bi još istoga ili iduceg dana dobivali i hrpu anegdota, povijesnog, psihološkog, erotskog i drugog
materijala o doticnoj natuknici, o svakom dogadaju dana slijevale bi se citave rijeke žustrog
piskaranja, a nacin izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavještenja nosili su u svakom
pogledu pecat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe široke potrošnje. Uz te podlistke
pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale citateljstvo i pokretale njegovu
presicenost predmetima znanja; o tome govori podulja Ziegenhalsova bilješka na carobnu temu
»Križaljka«. Tisuce i tisuce Ijudi koji su vecim dijelom obavljali teške poslove i teško živjeli,
sjedili su tada u svojim slobodnim satima pognuti nad kvadrate i križeve od slova, ispunjavajuci
njihove praznine prema utvrdenim pravilima igre. Cuvat cemo se toga da vidimo samo smiješnu i
ludu stranu te igre, te cemo se suzdržati od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i
svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feacani, nego su
puni strepnje sjedili usred politickih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne
strahotne ratove i gradanske ratove, pa njihove male odgojne igre nisu bile tek ljupke i
besmislene djetinjarije vec odgovor na duboku potrebu da se zatvore oci, da se po mogucnosti
pobjegne pred nerješivim problemima i zlogukim nagovještajima propasti u bezazleni svijet
privida. Ustrajno su ucili upravljati automobilima, igrati složene kartaške igre i sanjarski su se
posvecivali rješavanju križaljki - jer, stajali su gotovo bespomocni naspram smrti, strahu, boli i
gladi, crkva ih više nije mogla tješiti niti duh savjetovati. Oni, koji su citali tolike napise i slušali
tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokušaju ojacati protiv straha, da u sebi
svladaju bojazan od smrti, živjeli su ne mareci više, ne vjerujuci ni u kakvo sutra.
Održavana su i predavanja, pa moramo i ovoj nešto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati
rijec. Osim napisa, strucnjaci a i duhovni hajduci nudili su u to vrijeme gradanima - kojima je
pojam odgoja još bio vrijedan štovanja, iako je bio lišen svoga nekadanjeg znacenja - i brojna
predavanja, i to ne samo u obliku prigodnih svecanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva
shvatljivoj kolicini. U to vrijeme gradanin srednje velikoga grada ili njegova supruga mogli su
otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake veceri, slušati predavanja koja su ih
teoretski poucavala o bilo kojem predmetu, o umjetnickim djelima, o pjesnicima, ucenjacima,
istraživacima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su slušatelja ostavljala posve pasivnim i
koja su prešutno pretpostavljala nekakav odnos slušateljstva prema sadržaju, bilo kakvo
predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, što u vecini slucajeva nije postojalo. Bilo je
zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku
izlazio iz poštanske kocije i zavodio strasburške ili wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj
kulturi, u koja su miješane odredene kolicine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj
kockarskoj caši, pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar približno prepoznati.
Ljudi su slušali predavanja o piscima cija djela nisu nikad procitali ili ih nisu ni namjeravali citati,
gledajuci pri tom možda i projekcije slika i boreci se, jednako kao s novinskim podlistkom, s
poplavom izoliranih obrazovnih pojmova - lišenih svakog smisla - i djelicima znanja. Ukratko, bilo
se doprlo tik pred ono strahovito poništenje vrijednosti rijeci, što je isprva samo u tajnim i
najužim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnažio
postavši ishodištem novoga duhovnog samoodgoja i dostojanstva.
Nesigurnost i patvorenost duhovnog života onoga vremena, koje je umnogome inace ipak
pokazalo djelatnu moc i velicinu, objašnjavamo mi današnji ljudi kao neki simptom
prestravljenosti što je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata
pred njim isprijecilo Ništa: velika materijalna bijeda, razdoblje politickih i ratnickih oluja i preko
noci izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moci i dostojanstvu, cak prema
vlastitom postojanju. K tome je, u raspoloženju sloma i rasapa, to vrijeme doživjelo još i vrlo
visoka duhovna dostignuca, medu ostalim zacetke znanosti o glazbi, koju smo zahvalno
naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prošlosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u
svjetskoj povijesti, toliko je svaka suvremenost nesposobna za vlastito odredenje, pa je u ono
vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuca i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, baš medu
intelektualcima stala harati strahovita nesigurnost i ocaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (vec od
Nietzscheova doba ponegdje naslucivano) da su mladost i stvaralacko razdoblje naše kulture
prošli, da je vec pocelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopcim
predosjecajem što su ga mnogi nezgrapno opisivali, tumacilo razlicito zastrašujuce znamenje
Vremena: pusta mehanizacija života, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost
umjetnosti. Bilo je kao u onoj cudesnoj kineskoj bajci, zazvucala je »glazba propasti«: kao što
bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljecima, uvukla se u spodobi korupcije u škole,
casopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duševne bolesti u nutrinu vecine suvremenih
umjetnika i kriticara koje je još bilo moguce ozbiljno shvacati; razularila se kao divlja i
diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Držanje spram tog neprijatelja, što je tako
prodro i više se nikakvom carolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se
šutke spoznati i stojicki podnositi, to su radili i mnogi od najboljih. Moglo se pokušati poreci je, a
tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pružali mnoge olake mete napada; osim
toga, tko se uhvatio ukoštac s prorocima što su prijetili, naišao je na odziv gradana i imao je
utjecaja, jer je gradanima pretpostavka da više nema kulture za koju su još jucer vjerovali da je
posjeduju i kojom su se veoma dicili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako draga umjetnost,
nisu više ni pravi odgoj ni prava umjetnost, cinila im se ništa manje drskom i nepodnošljivom od
nagle novcane inflacije i prijetnje njihovu imetku što je dolazila od revolucija. Osim toga, bilo je i
cinicna držanja protiv tog raspoloženja propasti, išlo se plesati i svaka se briga za buducnost
proglašavala staromodnom ludošcu, u veselim podliscima pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti,
znanosti i jezika, te se u tom feljtonistickom svijetu, na vlastiti racun izgradenom od papira, s
nekom samoubilackom slašcu otkrivala posvemašnja duhovna izopacenost i inflacija pojmova, a
hinilo se kao da se sa strane cinicki hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra kako u
propast ne srljaju samo umjetnost, duh, cudorede, cestitost, vec i sama Evropa i cijeli »svijet«. U
dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo
uništiti preživjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego što je u kulturi opet postalo moguce
prodrijeti u bit i uspostaviti novi poredak.
Medutim, u tim prijelazima desetljecima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga
propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i feljtonista, u svijesti pojedinaca
dospijevala do najistancanije budnosti i samoispitivanja. Vec usred procvata feljtona bilo je
posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlucno ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale
spasiti srž dobre tradicije, reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko
danas možemo razaznati te postupke, cini se da se postupak samoispitivanja, osvješcivanja i
svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest ucenjaka pribjeglaje
istraživanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer je upravo u to vrijeme ova znanost
dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistickom svijetu procula su se dva seminara što su
njegovala uzorno cistu i savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utješno osmjehnuti
tim nastojanjima beznacajno male i hrabre kohorte, dogodilo se baš u to najmracnije doba ono
divno cudo, posve slucajno, ali djelujuci kao božanska potvrda: pronadeno je jedanaest rukopisa
Johanna Sebastiana Bacha iz negdašnjeg posjeda njegova sina Friedemanna! Druga okosnica
otpora protiv izopacenosti bila je bratovština Putnika na Istok, cija su braca njegovala više dušu
nego duh, stanovitu pobožnost i strahopocitanje. Baš otuda je naš današnji oblik duhovne njege i
Igre staklenim perlama dobio znacajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije. I u novom
nacinu poimanja biti naše kulture i mogucnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici
na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitickom ulogom koliko svojom, na starim tajnim
vježbama zasnovanom, sposobnošcu magicnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike.
Medu njima je tako bilo glazbenika i pjevaca, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali
izvoditi sa savršenom izvornom cistocom, dakle svirati i pjevati na primjer neku glazbu iz 1600.
ili 1650. godine tocno tako kao da su još posve nepoznati svi u meduvremenu steceni nacini,
usavršenja i vještine. Bilo je to nešto necuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju
pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi izvodenja i dirigentova
»shvacanja« gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvješcuju nas da su slušaoci dijelom ostali bez
ikakva razumijevanja, a dijelom pažljivo slušali, vjerujuci da prvi put u životu cuju muziku, kad
je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz Händelova vremena,
potpuno bez crescenda i diminuenda, s naivnošcu i cednošcu iz nekoga drugog vremena i svijeta.
Jedan je clan u dvorani bratovštine, izmedu Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje
savršeno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian Bach da je za to imao sredstava
i mogucnosti. Graditelj orgulja krio je - prema nacelu bratovštine koje je vec u ono vrijeme bilo
na snazi - svoje ime i prozvao se Silbermann, po svome preteci iz osamnaestog stoljeca.
Time smo se približili vrelima iz kojih je nastao naš današnji pojam kulture. Jedno od važnijih
bila je najmlada znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro zatim naglo uznapredovala
matematika, k tome je pridošla kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najužoj svezi s
novim shvacanjem i tumacenjem glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvažni stav prema
problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer je to
svakome poznato. Najvažniji posljedak toga novog stava, štoviše, toga novog svrstavanja u
kulturni tijek, bilo je posvemašnje odricanje od stvaranja umjetnickih djela, postupno izdvajanje
duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje važna - kruna svega: Igra staklenim perlama.
Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doživljavao svoj najveci procvat,
postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveci zamislivi utjecaj na pocetke Igre.
Mi, baštinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralackih razdoblja,
posebice sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje
nego sva pokoljenja predašnjih vremena (ukljucujuci i samo razdoblje klasicne glazbe). Dakako,
kao nasljednici, imamo spram klasicne glazbe u svakom pogledu drukciji odnos nego ljudi
stvaralackih razdoblja; naše produhovljeno i od rezignirane melankolije ne uvijek dovoljno
oslobodeno štovanje prave glazbe nešto je posve drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja
onih vremena kojima smo skloni zavidjeti kao sretnijima, jer vrlo cesto uz njihovu glazbu
zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala. Vec desetljecima više ne smatramo
filozofiju ili pjesništvo - kao što je cinilo gotovo cijelo dvadeseto stoljece - vec samo matematiku
i glazbu velikim i trajnim dostignucima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega
vijeka do našeg vremena.
Otkako smo se - barem opcenito uzevši - odrekli nadmetanja u stvaralaštvu s tim generacijama,
otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i iskljucivo osjetilne dinamike u muziciranju, kakav
je glazbom vladao dva stoljeca, pocevši negdje od Beethovena i pocetaka romantike, vjerujemo
da - na svoj nacin, dakako, na svoj nekreativni, epigonski nacin, ali sa strahopocitanjem! -
jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Više nikako nismo opsjednuti
onim razuzdanim stvaralackim porivom iz tih vremena, pa nam se to što su se u petnaestom i
šesnaestom stoljecu stilovi u glazbi mogli tako dugo održati neizmijenjeno cistima cini kao neka
gotovo nepojmljiva predstava, cini se neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe
naoko uopce ne može pronaci ništa loše, da još i osamnaesto stoljece, stoljece u kojemu je
zapocela degeneracija, izbacuje citav vatromet stilova, moda i škola, blistajuci kratkotrajno i
samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome što danas zovemo klasicnom glazbom spoznali
duh, krepost i pobožnost tih pokoljenja, a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili
ništa ne držimo do teologije ili crkvene kulture osamnaestog stoljeca, ili do filozofije
prosvjetiteljstva, ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju
sublimaciju kršcanske kulture.
Odnos naše kulture prema glazbi ima, uostalom, još jedan pradavni i precasni uzor, i njemu Igra
staklenim perlama iskazuje najdublje štovanje. U bajoslovnoj Kini »starih kraljeva« bila je,
sjecamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodecih uloga u državnom i dvorskom životu; gotovo se
poistovjecivalo napredovanje glazbe s prilikama u kulturi i moralu, štoviše, u samom carstvu, a
muzicki su majstori morali strogo paziti na cistocu i cuvanje »starih tonaliteta«. Ako bi se u
glazbi što pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i države. Pjesnici kazivahu
strašne price o zabranjenim, davolskim i nebu stranim tonalitetima, kao o »Glazbi propasti« Cing
Šanga i Cing Cea, pri cijem bi se bezocnom izvodenju na kraljevskom dvoru odmah nebo
smracilo, zidine se potresle i pocele rušiti, a vladar i carstvo doživjeli bi pad. Umjesto mnogo
rijeci starih pisaca navest cemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi Lu Bu Veova rukopisa
»Proljece i Jesen«.
»Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo
stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.«
***
Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga višnjeg,
tada se glazba može ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu stramputicama, glazba se može
usavršiti. Savršena glazba ima svoj uzrok. Ona nice iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje iz
ispravnoga, a ispravno iz smisla svijeta. Zbog toga se o glazbi može govoriti samo sa covjekom
koji je spoznao smisao svijeta.
***
Glazba pociva na skladu izmedu neba i zemlje, na suglasju izmedu tmine i svjetla.
 ***
Države u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne žive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije
vedra. Stoga: što je muzika opojnija, to ljudi postaju sjetnijima, a zemlja ugroženijom, to dublje
grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.
***
Ono što su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i Cu-Sin
stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali lijepima, a masovne efekte zanimljivima.
Težili su za novim i neobicnim ucinkom zvukova, za tonovima kakve još nijedno uho nije culo;
nastojali su jedan drugoga nadmašiti, pa su prevršili svaku mjeru i svrhu.
***
Uzrok propasti države Cu bilo je otkrice magicne glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se
zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato što se udaljila od biti prave glazbe, takva glazba
nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunda i život se poremeti. Sve dolazi otuda što se
pogrešno tumaci narav glazbe i što se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.
Stoga je glazba jednog staloženog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnotežena.
Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopacene. Glazba države u rasulu
sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugrožena.«
***
Rijeci ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao
svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnicka djelatnost, glazba je u pretpovijesnim vremenima,
naime, bila carolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije. Pocevši s ritmom (pljeskanje,
udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila je mocno i
prokušano sredstvo kojim se brojno mnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, uskladivalo
se njihovo disanje, lupanje srca i opce stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjecnih sila,
na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, cista i pramocna narav - narav
carolije - mnogo duže sacuvala u glazbi nego u drugim umjetnostima; sjetimo se samo brojnih
iskaza povjesnicara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni marš ni
ples nikada nisu izgubili svoje znacenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!
***
O pocelima Igre staklenim perlama ispripovjedit cemo sad ukratko ono što je najvrednije znati.
Nastala je, cini se, istodobno u Njemackoj i u Engleskoj, doduše u obje zemlje kao vježba igranja
u onim uskim krugovima glazbenika i ucenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima
glazbene teorije. Ako se prispodobi pocetni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik
usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim
oznakama nota medu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz
osamnaestog stoljeca ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujucim obiljem skracenica za
dinamiku, tempo, fraziranje i slicno, zbog kojih tiskanje takvih partitura cesto stvara teške
tehnicke probleme.
Igra u pocetku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamcenja i kombiniranja, medu
studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj i u Njemackoj, još prije
nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što ga nosi i
danas, nakon toliko pokoljenja, premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa. Ovim se
staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafickim znakovima služio
izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo cudan, ali pametan i druželjubiv, glazbeni teoreticar.
Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o »Procvatu i propasti kontrapunkta«,
zatekao je kod ucenika u kölnskom seminaru vec razmjerno razvijenu naviku igranja: u
skracenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive ili pocetke
klasicnih kompozicija, na što je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom doticnog komada bilo -
još bolje - višim ili nižim glasom, odnosno kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to
vježba pamcenja i improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slicno uvriježena (makar ne i
teoretski u formulama, nego prakticno na cembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih ucenika
glazbe i kontrapunkta u doba Schütza, Pachelbela i Bacha. Bastian Perrot, poklonik bavljenja
rucnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio više glasovira i klavikorda po uzoru na stare,
koji je vrlu vjerojatno pripadao Putnicima na Istok i o kojemu legenda kaže da je znao svirati
violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni nacin, s visoko svinutim lukom i rucno reguliranim
strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne djecje naprave s kuglicama za brojenje -
okvir s nekuliko tuceta žica na koje su se mogle nanizati staklene perle u razlicitim velicinama,
oblicima i bojama. Žice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je
iz staklenih perli tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao,
preokretao i drugima ih suprotstavljao. Što se tice tehnike, to je doduše bila igrarija, ali se
dacima svidjela, pa je postala modom koja se oponašala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme
muzicke vježbe izvodile na taj primitivno-ljupki nacin. I, kao što cesto biva, jedna trajna i
znacajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono što je poslije
nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih žica s povješanim perlama, još i danas nosi u
narodu vec uvriježeno ime: Igra staklenim perlama.
Jedva dva-tri desetljeca kasnije Igra je, cini se, medu studentima glazbe izgubila na
popularnosti, ali su je zato preuzeli matematicari, i dugo je jedno od obilježja u povijesti Igre bilo
to što je nju uvijek radije prihvacala i njome se služila ona znanost koja je upravo doživljavala
svoj procvat ili preporod, te je Igru i dalje razvijala. Matematicari su Igru usavršili do visoke
pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u nešto uzvišeno; ona je stekla nešto nalik na svijest o
sebi i svojim mogucnostima, a to se zbivalo usporedo s opcim razvitkom tadašnje kulturne
svijesti nakon što je prebrodila veliku krizu i - kako se izrazio Plinius Ziegenhals - »snašla se, sa
skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su približno odgovarale
kasnoj antici, odnosno helenisticko-aleksandrinskom razdoblju.«
Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat cemo sada dovršiti svoju skicu povijesti Igre staklenim
perlama, te ustvrdujemo: prešavši od glazbenih u matematicke seminare (promjena koja se još
brže zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemackoj), Igra je bila tako daleko doprla u svome
razvoju da su se njome s pomocu posebnih znakova i skracenica mogli izraziti matematicki
postupci; Igraci su, uzajamno razvijajuci Igru, jedan drugoga posluživali tim apstraktnim
formulama i predstavljali jedan drugome mogucnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta
matematicko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost, budnost i
koncentraciju. Medu matematicarima je vec tada ugled dobrog igraca Igre staklenim perlama
mnogo znacio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematicara.
S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na
svoja podrucja, kao što je dokazano za klasicnu filologiju i logiku. Analiticko razmatranje
glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvacani u fizikalno-matematicke
formule. Nešto malo poslije pocela se filologija služiti tom metodom i mjeriti jezicke tvorevine
onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila i znanost o likovnim umjetnostima,
gdje je vec iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se medu apstraktnim
formulama, dobivenim na taj nacin, poceli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti.
Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik Igre, sacinjen od
formula, skracenica i mogucnosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine posvuda
su bile omiljene igre sa slijedovima formula i dijalozima u formulama. Igra nije znacila samo
vježbu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjecaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u
matematicara koji su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaša - i s
formalnom strogošcu, te su u tome nalazili užitak koji im je olakšavao vec tada medu ljudima
duha dosljedno provodeno odricanje od svjetovnih užitaka i težnji. Igra staklenim perlama imala
je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom i u iznova probudenoj želji za krajnje
egzaktnim vježbama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski
strogog. Svijet se bio promijenio. Duhovni život feljtonistickog razdoblja mogao bi se usporediti s
nekom od svoje vrste odrodenom biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture
što su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli
posvetiti duhovnim naukama, nisu time više mislili obilaženje visokih škola, na kojima bi im
cuveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdašnjeg visokog obrazovanja,
morali su sad isto tako strogo i još strože i metodicnije uciti nego što su nekad morali inženjeri
na politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici i
aristotelovsko-skolastickim vježbama procišcavati i krijepiti svoju moc rasudivanja i uz to se
nauciti odricati svih onih dobara što su prije toga nizu ucenih pokoljenja bila vrijedna težnje:
odricati se brze i olake novcane zarade, ugleda i javnih pocasti, novinskih pohvala, brakova sa
kcerima bankara i tvomicara, razmaženosti i luksuza u materijalnom životu. Pjesnici s visokim
nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kucama, priznati lijecnici s odlikovanjima
i livriranom poslugom, akademici s bogatim suprugama i blistavim salonima, kemicari sa
savjetnickim namještenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim predavanjima
u prepunim dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure išcezle i do danas se više
nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je još mnogo nadarenih mladih ljudi kojima su takve figure
bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih pocasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu više
vodili kroz predavaonice, seminare i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u ocima
svijeta bila pala pod stecaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skrušeno-fanaticne
predanosti duhu. Oni talenti, koji su više stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti leda
duhovnosti - jer je ona postala neprivlacnom - i poci za onim zvanjima u kojima se zadržala
mogucnost probitka i zaradivanja novca.
Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli pobliže prikazati kako se duh nakon svoga procišcavanja
uspio probiti i u državi. Ubrzo se pokazalo da je samo nekoliko pokoljenja nehajnog i
neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno ošteti i prakticni život, pa su znanje i
odgovomost bili sve rjedi i u svim višim zanimanjima, i u tehnickima, i tako je njegovanje duha u
narodu i u državi, a poglavito cijelo školstvo, malo-pomalo prešlo u iskljucivu nadležnost
duhovnika. Tako su škole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod
nadzorom Rimske crkve, još u rukama onih anonimnih redova koji se popunjavaju iz
intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom mišljenju
povremeno biti neugodne, ma koliko se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo
prednjaci; održava je i štiti ne samo njezin integritet, sposobnost odricanja od svih dobara i
privilegija izuzevši duhovne, nego i odavno opce usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o
nužnosti te stroge škole za održanje civilizacije. Zna se ili predmnijeva: kad mišljenje jednom ne
bude cisto i budno, a duh više ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro nece ici
ispravno, tada ce se i inženjerovu racunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i
matematika bankama i burzama, tada ce nastati kaos. Trebalo je, napokon, prilicno vremena dok
je svoj put prokrcila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji,
trgovini i tako dalje - nužno potrebni zajednicki temelji duhovnog morala i poštenja.
U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo još nešto, a to je sposobnost svestranosti,
izdizanja iznad svih pojedinacnih disciplina znanosti. Astronomi, grecisti, latinisti, skolastici,
studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je Igra za svaki
pojedini fakultet, za svaku disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila.
Trebalo je pol stoljeca dok je napravljen prvi korak u premošcivanju tih granica. Razlog takvoj
sporosti bio je bez dvojbe više moralne nego formalne i tehnicke naravi: sredstva za mostove
bila bi se vec našla, ali kraj toliko strogog morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski
zazor od zastranjivanja, od miješanja disciplina i kategorija, duboka i opravdana plahost i
bojazan od povratka grijesima površnosti i feljtonizma.
Cinom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom,
spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i mogucnost univerzalnog
usavršavanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono što je Igri donijelo taj napredak. Jedan
švicarski znanstvenik na polju glazbe, ujedno fanaticni ljubitelj matematike, dao je Igri nov
smjer i time mogucnost vrhunskog razvitka. Gradansko se ime toga velikog covjeka više ne da
utvrditi, njegovo vrijeme nije više poznavalo kult licnosti na duhovnom polju, on u povijesti i
dalje živi kao Lusor (isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak, kao svaki pronalazak, bio je
doduše njegovo osobno dostignuce i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke privatne potrebe i
težnje, nego je bio pokrenut mnogo jacim »motorom«. Medu intelektualcima njegova vremena
posvuda se osjecala strastvena želja za mogucnošcu iskazivanja novih misaonih sadržaja,
ceznulo se za filozofijom, za sintezom, osjecalo se nedostatnim dotadašnje blaženstvo u cistoj
povucenosti u svojoj disciplini; tu i tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje znanosti
pokušavajuci prodrijeti u opcenito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim
bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i njime se izmjenjivati. O tome narocito podrobno
svjedoci napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom »Kinesko
upozorenje«. Zacetnik toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don
Kihotu, a koji je, uostalom, priznati ucenjak na svom podrucju - u kineskoj filologiji, raspravlja o
opasnostima s kojima ce se suociti znanost i duhovni odgoj, unatoc njihovu hrabrom držanju,
ako se odreknu pokušaja da izgrade medunarodni znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim
pismom moglo nekako graficki izraziti i ono najsloženije bez iskljucivanja osobne mašte i
domišljatosti, a koji bi svim ucenjacima svijeta bio razumljiv. Najznacajniji korak prema
ispunjenju toga cilja ucinio je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim perlama izumio
osnovna nacela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu matematika i
glazba imaju jednaki udjel i kojim je moguce povezati astronomske i glazbene formule i svesti
matematiku i glazbu na zajednicki nazivnik. Ako time ni u kojem pogledu i nije dovršen razvitak,
našoj je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme položio temelje za sve što ce potom slijediti
u njezinoj povijesti.
Igra staklenim perlama, nekoc izuzetna zabava cas matematicara, cas filologa ili glazbenika,
stala je sad privlaciti sve više i više istinskih intelektualaca pod svoju vlast. Obracale su joj se
mnoge stare akademije, mnoge lože i poglavito drevni Savez putnika na Istok. Cak i nekolicina
katolickih redova osjetila je tu novi dašak duha i dala se ocarati Igrom, pa joj se u nekim
benediktinskim samostanima posvecivalo toliko pažnje da je vec tada postalo akutno pitanje,
koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podržavaju i podnose
Igru ili da je zabrane.
Od velikog djela covjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono što je još danas:
pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvišeni kult, Unio mystica, misticni savez svih
razdvojenih clanova jedne Universitas litterarum. Ona je u našem životu preuzela ulogu dijelom
umjetnosti, dijelom spekulativne filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, cesto je
nazivana i izrazom koji je potekao još iz pjesništva feljtonisticke epohe i u kojemu je u to vrijeme
mnogi duh naslucivao cilj svojih težnji: magicni teatar.
lako se tada tehnicki i opsegom grade Igra staklenim perlama od svojih pocetaka razrasla do u
beskonacno, a po duhovnim zahtjevima spram Igraca postala velikim umijecem i znanošcu, u
Baselcevo joj je vrijeme još nedostajalo nešto bitno. Dotad je, naime, svaka igra znacila nizanje,
redanje, grupiranje i suprotstavljanje koncentriranih predodžbi s mnogih podrucja misaonog i
lijepog, bila je brzo podsjecanje na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni kratak let po
carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara školstva, a posebice iz navika i
obicaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridošao pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja
da oni vještog pamcenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i blistavo, te brzim nizanjem
bezbrojnih predodžbi mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost
dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala važnim sastojkom Igre, za gledatelje i
slušatelje svake igre cak najvažnijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije više bilo
važno brzom pozornošcu i izvježbanim pamcenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli
duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za dubljom i duševnom predanošcu. Nakon
svakog znaka, što bi ga voda Igre prizvao, u tišini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadržaj, njegovo
izvorište i njegov smisao, i svaki bi suigrac tako bio prinuden da snažno i organski zazove svu
sadržajnost takva znaka. Tehniku i vještine u postupku kontemplacije donosili su svi clanovi
Reda i društava Igre staklenim perlama iz elitnih škola u kojima se umijecu kontemplacije i
meditacije posvecivala najveca pažnja. Tako se sprijecilo da se hijeroglifi Igre izrode u puka
slova.
Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoc svojoj popularnosti medu ucenim ljudima
bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati covjek sam, udvoje i s više igraca, a one
narocito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se, razumije se, bilježile, pa bi se
- putujuci iz grada u grad i iz jedne zemlje u drugu - procule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali,
tek se sada Igra pomalo pocela obogacivati jednom novom ulogom, pretvarajuci se u javnu
svecanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i narocito se mladi njome marljivo bave.
Ali pod nazivom »Igra staklenim perlama« danas svatko ponajprije misli ipak na svecane, javne
Igre. One se održavaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih Meštara, koji su u svakoj zemlji
podredeni Meštru Igre, Magistru ludi, uz pobožno sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost
slušatelja iz svih krajeva svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima, i, dok se slavi
takva Igra, svi suigraci i slušatelji žive suzdržano i samozatajno, po tocnim propisima koji zadiru
i u trajanje spavanja, u apsolutnoj zadubljenosti, nalik strogu isposnickom životu što su ga vodili
sudionici jedne vježbe svetoga Ignacija.
Tome bi se moglo još samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjenicnoj vlasti sad ove
sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog jezika koji je Igracima omogucio da
osmišljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u medusobne odnose. U sva vremena
Igra je bila usko povezana s glazbom i odvijala se vecinom prema glazbenim ili matematickim
pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri teme bile su utvrdene, izvedene, varirane i doživjele bi
posve slicnu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla
zapoceti zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom jedne od Bachovih fuga ili nekom
Leibnizovom recenicom ili stihom iz Upanišada, pa se od takve teme, vec prema namjeri i
darovitosti Igraca, probudena ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razradivati ili obogatiti u
izrazu pomocu aluzija na srodne predodžbe. Dok je pocetnik možda bio kadar pomocu znakova
Igre postavljati paralele izmedu klasicne skladbe i formule nekog prirodnog zakona, u znalca i
Majstora Igra je od pocetne teme slobodno mogla voditi do neogranicenih kombinacija. U jednoj
školi Igraca dugo se rado igralo konfrontirajuci dvije suprotne teme ili ideje, vodeci jednu uz
drugu i jednu protiv druge do konacnog harmonicnog spajanja, kao što se može spojiti zakon i
sloboda ili pojedinac i zajednica. Narocito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu
posve ravnopravno i nepristrano vodene, te da se iz teze i antiteze izvede po mogucnosti glatka
sinteza. Uopce, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skepticnim, disharmonicnim
ishodom nisu bile omiljene i povremeno su cak bile zabranjivane. To je duboko povezano sa
smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrace. A to je znacilo odabrani simbolski
oblik traganja za savršenstvom, neku vrstu uzvišene alkemije, približavanje onom u sebi
jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao što su pobožni
mislioci predašnjih vremena tumacili život ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a
mnogostrukost pojavnog svijeta držali dovršenom i domišljenom tek u božanskom Jedinstvu,
tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom
svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i umjetnosti, igrajuci sebe u stremljenju ka
savršenom, ka cistom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti. »Realizirati« je bio omiljeli
izraz u Igraca, a svoje su cinjenje osjecali kao put od Postajanja k Bitku, od mogucega ka
stvarnome. Neka nam se ovdje dopusti da još jednom podsjetimo na prije navedene recenice
Nikole Kuzanskoga.
U znakovni jezik Igre prihvaceni su, dakako, i izrazi iz kršcanske teologije, ukoliko su bili klasicno
oblikovani pa se cinilo da pripadaju opcim kulturnim dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih
pojmova ili citat iz biblije, kakva recenica nekoga crkvenog oca ili iz latinskog misala mogla
jednako lako i tocno biti izražena i prihvacena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili
Mozartova melodija. Jedva da bi bilo odviše odvažno reci: za uski krug istinskih Igraca staklenim
perlama Igra je imala približno jednako znacenje kao služba Božja, a pri tom se suzdržavala od
bilo kakve vlastite teologije.
U borbi za svoje postojanje izmedu neduhovnih svjetskih sila Igraci staklenim perlama i Rimska
crkva bili su odviše upuceni jedni na druge a da bi se bilo moglo zahtijevati opredjeljenje za
jedno ili drugo, iako bi se za to cesto bilo našlo povoda, jer su kod obiju sila intelektualno
poštenje i istinski poriv za oštrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaženja. To se ipak nije
nikad provelo. Rim se zadovoljavao time što se spram Igre odnosio cas dobronamjernije cas
odbojnije, jer su i u bratovštinama i u višem i najvišem kleru bili mnogi nadareni pripadnici
Igraca. Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister ludi, bila je pod zaštitom Reda i
Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao sušta uljudnost i samo
viteštvo. Papa Pio XV, koji je još kao kardinal bio dobar i gorljiv Igrac staklenim perlama, nije se
kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih preteca - nego je pokušao i s njom obracunati;
došlo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego što
je došlo do toga, a u jednoj mnogo citanoj biografiji toga nimalo beznacajnog covjeka prikazuje
se njegov odnos spram Igre staklenim perlama kao žestoka strast koju je kao papa mogao
obuzdati još samo u neprijateljskom obliku.
Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i družbe, iako su je vec odavno prijateljski
potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doživjela je svoje javno ustanovljenje ponajprije u
Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj je zemlji imenovana po
jedna nadzorna komisija i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod
osobnim vodstvom Meštra uzdignute na razinu duhovnih svetkovina. Magister bi, dakako, kao i
svi visoki i najviši duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbližih, nitko mu nije znao
vlastita imena. Samo službenim, velikim Igrama, za koje je bio nadležan Magister ludi, stajala su
na raspolaganju javna i medunarodna sredstva razglašavanja, kao radio i slicno. Uz ravnanje
javnim Igrama, Meštrova je dužnost bilo unapredivanje Igre i škola Igre, a svaki je Magister prije
svega morao najstrože bdjeti nad daljnjim razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja
mogla je odluciti o usvajanju (što se danas još jedva dogada) novih znakova i formula u sastojke
Igre, o eventualnim dopunama pravila Igre, o poželjnosti ili izlišnosti ukljucivanja novih oblasti.
Promatramo li Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika, tada sve komisije Igara u
pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Meštara - zajedno cine jednu akademiju koja nadzire
sadržaj, daljnje razvice i održavanje cistoce toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje
arhive Igre, a to znaci sveukupne dosad iskušane i prihvacene znakove i kljuceve, kojih je broj
odavno postao mnogo vecim od broja starih kineskih pismena. Za Igraca Igre staklenim perlama
uglavnom je dostatno predznanje što ga je stekao završnim ispitom na nekoj višoj školi ucenosti,
poglavito, medutim, na nekoj elitnoj školi, ali se prešutno pretpostavlja natprosjecno vladanje
jednom od vodecih znanosti ili glazbom. Postati clanom komisije Igara ili, štoviše, steci naziv
Magister ludi, bio je san gotovo svakog petnaestogodišnjaka u elitnim školama. Ali, vec bi medu
doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije aktivno
služiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem izgradivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre
marljivo proucavali vještine Igre i vježbali se u meditiranju, te su za »velikih« Igara tvorili onaj
najuži krug pobožnih i privrženih sudionika koji javnim Igrama daje svecano obilježje i koji ih
štiti od toga da se izopace u obican dekorativni cin. Za te prave Igrace i ljubitelje Magister ludi je
vladar ili vrhovni svecenik, gotovo neko božanstvo.
Za svakoga samostalnog Igraca, medutim, a cak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama
ponajprije znaci muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef Knecht jedhom govorio o biti
klasicne glazbe:
»Smatramo da je klasicna glazba srž i pojam naše kulture, jer je ona njezin najjasniji,
najsvojstveniji izraz i ocitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljede antike i kršcanstva, duh
vedre i hrabre pobožnosti, nenadmašivo viteški moral. Jer, moral naposljetku znaci svako vrsno
ocitovanje kulture, uzor ljudskog ponašanja sažet u izraz. Ta izmedu 1500. i 1800. godine
stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izražajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - štoviše,
moral - svugdje je isti. Ljudsko držanje koje se izražava u klasicnoj glazbi uvijek je bilo jednako,
ono uvijek pociva na istoj vrsti životne spoznaje i teži k istoj vrsti nadmocnosti nad slijepim
slucajem. Klasicna glazba znaci: svijest o tragicnosti ljudskog postojanja i potvrda covjekove
sudbine, odvažnost, vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Händela ili Couperina ili
prenježno izražavanje uzvišene cutilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili opet tiha, sabrana
spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unatoc, jedan prkos spram smrti, nešto
viteško i neki prizvuk nadljudskog smijeha, besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvuci i naša Igra
staklenim perlama i naš cijeli život, Djelo i Patnja.«
Te je rijeci zapisao jedan Knechtov dak. Njima završavamo razmatranje o Igri staklenim perlama.

KRAJ