Biblioteka Jutarnjeg lista

XX. STOLJEĆE
14
FRANZ
KAFKA
DVORAC
Dvorac
Franz
Kafka

Naslov originala: Dos

Schloss Prijevod: Predrag
MiUtjević

© 2004 Mediasat Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za

ovo izdanje

S obzirom na nemogućnost stupanja u kontakt s autorom prijevoda ovog romana,

Mediasat objavljuje da je spreman dati relativnu suglasnost za prijevod ovog djela onima
koji mogu dokazati da imaju prava.

, Printed in Spain Prijevod Predrag Mibjević

ISBN 953-7160-13-0
; ■. : '' ■ ' ISBN 84-9789-575-4
D.L. B. 28 619-2004

Globus Media d.o.o. f

' J ^ - «.
Odranska 1/1, Zagreb

u, t
Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak
Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana. I 1

♦ ri

BIBLIOTEKA JUTARNJEG USTA

Glavaprva
 Bilo je kasno navečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom
snijegu. Od brijega na kojem se nalazi dvorac nije se ništa vidjelo;
bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji tračak svjetlosti
nije odavao veliki dvorac. K. je dugo stajao na drvenom mostu
koji s druma vodi u selo i gledao uvis u prividnu prazninu.
Onda je pošao tražiti prenoćište. U gostionici su još bili bud-
ni. Istina, gostioničar nije imao sobu za izdavanje, ali, u najvećoj
mjeri iznenađen i zbunjen posjetom kasnoga gosta, htio je pustiti
K. da spava u samoj gostionici, na slamarici. K. se složio. Neko-
liko je seljaka još pilo pivo, ali on nije htio ni s kim razgovarati,
sam je s tavana donio slamaricu i legao u blizini peći. Bilo je
toplo, seljaci su bili mirni, on ih je još neko vrijeme umornim
očima ispitivački promatrao, a onda je zaspao.
Ali ga probudiše već poslije kratkog vremena. Pokraj njega su
stajali gostioničar i neki mladić, odjeven gradski, s licem kao u
glumca, sitnih očiju i gustih obrva. I seljaci su još bili tu; neki su
okrenuli stolice da bi bolje vidjeli i čuli. Mladić se vrlo pristojno
ispriča K. što ga je probudio, predstavi mu se kao sin upravitelja
dvorca i onda reče: »Ovo selo je vlasništvo dvorca; tko ovdje
stanuje ili noći, u izvjesnom smislu stanuje, odnosno noći, u
dvorcu. A to nitko ne smije bez grofove dozvole. Međutim, vi tu
dozvolu nemate, ili je barem niste pokazali.«
K. se bijaše napola pridignuo, zabacio kosu i, gledajući ljude
odozdo, reče: »U kakvo sam to selo zalutao? Zar ovdje postoji
dvorac?«
 »Postoji, svakako«, odgovori mladić polako, dok su neki vrtjeli
glavom zbog postavljenog pitanja, »dvorac grofa Westwesta.« ;>
»I za prenoćište treba imati dozvolu?« pitao je K., kao da se
htio uvjeriti da nije sanjao što je prethodno čuo.
»Dozvolu treba imati«, glasio je odgovor, a bilo je prilično
podrugivanja na račun K. kad mladić raširenih ruku upita
gostioničara i goste: »Ili se, valjda, ne mora imati dozvola?«
»Onda moram nabaviti dozvolu«, reče K. zijevajući i podiže
pokrivač kao da želi ustati.
4 ali podupravitelj, odnosno jedan od podupravitelja, neki gospodin
»Da, ali od koga?« upita mladić.
»Od gospodina grofa«, reče K. »ne preostaje mi ništa drugo.«
»Sada, u pola noći, tražiti dozvolu od gospodina grofa!«
uzviknu mladić i ustuknu jedan korak.
»Zar to nije moguće?« upita K. ravnodušno. »Zašto ste me
onda budili?«
Mladića obuze bijes. »To je mangupsko ponašanje!« uzviknu
on. »Zahtijevam da se poštuje grofovska vlast. Probudio sam vas
zato da vas obavijestim da morate odmah napustiti grofoviju.«
»Dosta gluposti«, reče K. upadljivo tiho, ispruži se i navuče ,
pokrivač preko sebe. »Vi ste, mladi čovječe, malo pretjerali i mi
ćemo sutra još razgovarati o vašem ponašanju. Gostioničar i ova
gospoda su mi svjedoci, ako mi svjedoci uopće trebaju. Inače,
primite na znanje da sam ja zemljomjer kojeg je grof pozvao.
Moji pomoćnici s aparatima stići će sutra kolima. Nisam htio
propustiti priliku za pješačenje po snijegu, ali sam, na žalost, ,
nekoliko puta zalutao i skretao s puta, pa sam zato stigao tako
kasno. Da je sada kasno da se prijavim u dvorac znao sam i sam,
bez vaše pouke. Zato sam i pristao ovdje prenoćiti, u čemu ste me
vi — blago rečeno — neljubazno omeli. S tim sam završio svoje
izlaganje. Laku noć, gospodo.« I K. se okrene prema peći.
Još je čuo kako se iza njegovih leda s ustručavanjem pitaju:
»Zemljomjer?«, a onda nastupi opća tišina. Ali mladić se brzo pribra
i glasom koji je bio dovoljno prigušen da bi izgledalo kao da je to iz
obzira prema zaspalom K., i dovoljno glasan da ga ovaj ne prečuje,
reče gostioničaru: »Pitat ću telefonski«. Što, ova seoska gostionica
ima i telefon? Baš je sve savršeno uređeno! U pojedinostima to je
iznenadilo K., ali, uzevši u cjelini, to je i očekivao. Pokaže se da
je telefon bio gotovo iznad njegove glave, što on onako pospan
nije ni primijetio. Ako je već mladić morao telefonirati, onda ni
uz najbolju volju to nije mogao učiniti a da mu ne omete san. U
pitanju je bilo samo hoće li mu K. dopustiti telefoniranje ili ne, a on
je odlučio dopustiti. Ali tada, naravno, nije više imalo smisla glumiti
da spava, i on se okrene i opruzi na leda. Vidio je seljake kako se,
začuđeni, pribijaju jedan uz drugog i došaptavaju — dolazak
zemljomjera nije bio nevažan događaj. Vrata na kuhinji bila su
otvorena i sav otvor ispunjavala je krupna prilika gostioničarke
koja je ondje stajala. Gostioničar joj se na prstima približi da je
obavijesti. A onda poče telefonski razgovor. Upravitelj je spavao,
Fritz, bio je tu. Mladić, koji se predstavi kao Schwarzer, ispriča da je
našao K., čovjeka tridesetih godina, prilično odrpanog, kako mirno
spava na slamarici, s malenom torbom kao uzglavljem i jednim
čvornatim štapom nedaleko od sebe. To je njemu, naravno, bilo
sumnjivo, i kako je gostioničar očigledno zanemario svoju dužnost,
to je njegova, Schwarzerova dužnost, bila da stvar temeljito ispita.
Buđenje, saslušavanje, prijetnju po dužnosti protjerivanjem iz
grofovije, sve je to K. vrlo neljubazno primio, kako se na kraju
pokazalo, a možda i s pravom, jer on tvrdi da je zemljomjer kojeg
je grof pozvao. Naravno, dužnost je u najmanju ruku formalno
provjeriti tvrdnju, i Schwarzer zato moli gospodina Fritza da se u
glavnom uredu raspita očekuje li se doista takav zemljomjer i da mu
se odgovor odmah telefonski priopći.
Onda je nastala tišina: ondje je Fritz primao obavijesti,
a ovdje se čekao odgovor. K. ostade ležeći, nijednom se ne
okrene, izgledalo je da nije nimalo radoznao, i gledao je preda se.
Schwarzerov govor, mješavina zajedljivosti i obazrivosti, dade mu
predstavu o izvjesnom diplomatskom obrazovanju koje u dvorcu
u priličnoj mjeri imaju i mali ljudi kao Schwarzer. A bili su ondje
i marljivi: glavni ured ima noćnu službu. I, očito, dao je brzo
odgovor, jer Fritz je već zvonio. Istina, izgledalo je da je njegov
izvještaj vrlo kratak, jer Schwarzer odmah bijesno baci slušalicu:
»Jesam li ja kazao!« uzviknu on. »Kakav zemljomjer! Obična
lažljiva skitnica, a vjerojatno i nešto gore!« K. pomisli da će sad svi
navaliti na nj, Schwarzer, seljaci, gostioničar i gostioničarka, svi.
Da bi izbjegao barem prvi nalet, on se sav zavuče ispod pokrivača.
Međutim, telefon još jednom zazvoni i, kako se K. učini, ovaj put
 posebno glasno. On polako izvuče glavu ispod pokrivača. Iako
nimalo nije bilo vjerojatno da je opet u pitanju K., svi zašute i
Schwarzer se vrati aparatu. On sasluša podužu obavijest i onda
reče polako: »Dakle, pogreška? To mi je zaista neugodno. Sef
ureda osobno telefonira. Čudno, čudno. Kako da to objasnim ,
gospodinu zemljomjeru?« : \-
K. posluša. Dakle, dvorac ga je imenovao zemljomjerom. To je za njega s jedne strane bilo nepovoljno, jer se ptSkazalo da ,j u dvorcu znaju o njemu sve
što je potrebno, da je odnos snaga f odmjeren i da je borba prihvaćena s osmijehom. Ali s druge {4 strane, to je bilo povoljno jer je, po njegovu mišljenju,
pružala f dokaz daje bio podcijenjen, a da će imati više slobode nego što je > smio očekivati. Međutim, prevarili su se ako vjeruju da će ga tim ., doista promućurnim
priznanjem njegova profesionalnog statusa « stalno držati u strahu. To ga je samo malo žacnulo, i to je sve.
K. odmahnu rukom Schvvarzeru koji mu se bojažljivo ■■'. približavao, odbi i ponudu da prijeđe u gostioničarevu sobu, uze samo od gostioničara
nekakav napitak za spavanje, a od njegove žene umivaonik sa sapunom i ručnikom; što se tiče gostionice, nije morao čak ni tražiti da se ona isprazni, jer svi
navališe na , vrata, okrećući glave od njega da ih ujutro ne bi prepoznao. ; Lampa bi ugašena i oko njega napokon zavlada mir. Spavao je j; čvrsto sve do
jutra, samo jednom ili dvaput lako uznemiren u snu šuškanjem štakora.
Htio je otići u selo odmah poslije doručka, koji se kao i sva njegova prehrana i prenoćište, po navodima gostioničara, plaćao na račun dvorca. Ali kako j e
gostioničar—s koj im j e on progovorio samo nekoliko neophodnih riječi, sjećajući se njegova sinoćnjeg ponašanja—s nijemom molbom na usnama neprestano
oblijetao oko njega, on se sažali i dopusti mu da sjedne pokraj njega.
»Još se nisam upoznao s grofom«, reče K., »kažu da dobro plaća dobar rad, je li to istina? Kad netko, kao ja, ode tako daleko : j od žene i djeteta, onda hoće
nešto i donijeti kući.«
»Sto se toga tiče, gospodin ne treba ništa brinuti, nitko se ne 1 žali da je slabo plaćen.«
»Istina«, dodade K., »ja nisam baš stidljiv i znao bih reći ' grofu svoje mišljenje, ali, naravno, puno je bolje izići na kraj s ,'■ gospodom mirnim putem.«
 Gostioničar je sjedio prema K. na samom rubu prozorske daske, kao da se nije usuđivao sjesti udobnije, i neprestano je gledao K. svojim velikim, mrkim,
plašljivim očima. Najprije se trudio da dođe do K., a sad je izgledalo da bi najradije od njega pobjegao. Je li se bojao da ga ovaj ne ispituje o grofu? Je li bio
siguran u ovog »gospodina«, kakvim je on smatrao K.? K. ga je morao razonoditi. On pogleda na sat i reče: »Uskoro će stići moji pomoćnici, možeš li ih ovdje
smjestiti?«
»Svakako da mogu, gospodine«, odgovori gostioničar, »ali zar neće i oni stanovati s tobom u dvorcu?«
Zar se to on tako laka srca odriče svojih gostiju, a posebno K., kad ga bezuvjetno prepušta dvorcu?
»To još nije sigurno«, uzvrati K, »prvo moram znati kakav posao imaju za mene. Ako trebam, na primjer, raditi ovdje dolje, onda je pametnije da ovdje dolje i
stanujem. Osim toga, bojim se da mi život gore u dvorcu neće odgovarati. Želim uvijek biti slobodan.«
»Ne znaš ti dvorac«, reče gostioničar tiho.
»Svakako«, reče K., »ne treba prerano suditi. Zasad o dvorcu ne znam ništa više nego da oni ondje umiju izabrati pravog zemljomjera. Imaju možda oni i druge
prednosti.« I on ustade da bi oslobodio gostioničara, koji je nemirno grizao usne. Nije bilo lako zadobiti povjerenje tog čovjeka.
Izlazeći, K. primijeti na zidu tamni portret u tamnom okviru. Primijetio ga je još dok je ležao, ali sa svog ležaja nije mogao razlikovati pojedinosti i činilo
mu se da je prava slika bila izvađena iz okvira i da se vidi samo crna podloga. Ali kao što se sada pokazalo, to je ipak bila slika, poprsje nekog čovjeka pedesetih
godina. Glavu je držao tako duboko pognutu na grudi da su se oči jedva vidjele. U tom pognutom stavu najviše su se, izgleda, isticali visoko izrazito čelo i jak
povijen nos. Brada, zbog položaja glave pritisnuta o grudi, bila je znatno niže. Lijeva ruka, zavučena u gustu bradu, služila je kao podupirač, ali glavu nije mogla više
podići. »Tko je to?« upita K. »Grof?« On je stajao ispred slike i nije ni obraćao pozornost na gostioničara. »Ne«, reče ovaj, »to je upravitelj dvorca.« »Istina, imate
lijepog upravitelja u dvorcu, ali je šteta što ima onakvog sina«, dodade K. »He«, uzvrati gostioničar, privuče K. malo k sebi i šapne mu na uho: »Schwarzer je sinoć malo
pretjerivao, njegov otac je samo podupravitelj i to
posljednji po rangu.« U tom trenutku gostioničar mu je izgledao
kao kakvo dijete. »Mangup«, reče K. kroz smijeh, ali gostioničar
se nije smijao, nego reče: »Ali i njegov otac je moćan.« »Hajde, ti
misliš da je svatko moćan«, reče K. »Možda smatraš da sam i ja?« '■
»Ne«, odgovori ovaj začuđeno, ali odlučno, »ne smatram da si i ti
moćan.« »Znači, umiješ dobro opažati!«, reče K. »U povjerenju <
rečeno, doista nisam moćan. Valjda zbog toga i ja uvažavam \
moćne isto koliko i ti, samo nisam tako iskren kao ti i ne želim
to uvijek priznati.« K. potapša gostioničara lako po obrazima da t
bi ga utješio i pokazao se blagonakloniji prema njemu. Tada se ;
ovaj ipak malo nasmija. Sa svojim mekanim golobradim licem,
on je uistinu bio mladić. Kako li je samo došao do svoje družice,
postarije žene, koja se kroz kuhinjski prozorčić mogla vidjeti
kako razmahuje rukama i posluje u kuhinji. Međutim, K. nije \
htio više ispitivati gostioničara, da ne bi s njegova lica otjerao
s mukom izazvan osmijeh. On mu još samo dade znak da mu
otvori vrata, pa iziđe u lijepo zimsko jutro. .
; pravom morao biti zatvoren u najzabačenijoj prostoriji kuće,
.'
Sada je gore vidio dvorac, jasno ocrtan u čistom zraku, još
jasniji na snijegu koji je, prilagođavajući se svim oblicima, svuda
ležao u tankom sloju. Uostalom, izgledalo je da je na brijegu i
mnogo manje snijega nego ovdje u selu, gdje se K. isto onako s '
mukom kretao kao jučer po drumu. Ovdje je snijeg dopirao do
prozora krovinjara i odmah se opet prostirao po niskom krovu,
ali ondje na brijegu sve je slobodno i lako stršalo uvis, barem je ;
tako ovdje izgledalo.
Dvorac, kako se odavde iz daljine činilo, odgovarao je posve
njegovim očekivanjima. To nije bio stari utvrđeni plemićki f
dvorac, a ni nova raskošna građevina, nego izduženi niz zgrada ;
koji je činilo malo dvokatnih, ali mnogo niskih zgrada, pribijenih
jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to dvorac, moglo bi se
smatrati da je gradić. K. je vidio samo jedan toranj, ali se nije
moglo razaznati pripada li taj kakvoj stambenoj zgradi ili crkvi.
Oko njega su oblijetala jata čavki.
K. je išao dalje, pogleda uprta u dvorac, jer ga ništa drugo
nije zanimalo. Ali kad je prišao bliže, dvorac ga je razočarao. Bio
je to ipak zaista bijedni gradić, sklepan od seoskih kuća, koji se
odlikovao samo po tome što je valjda sve bilo zidano od kamena,
ali žbuka bijaše već odavno otpala i kamen se počeo osipati. K. se
letimično sjeti gradića iz svog zavičaja: jedva je zaostajao za ovim
tobožnjim dvorcem. Da je njemu stalo samo do razgledavanja,
bilo bi šteta ovako dugo pješačiti, i on bi bolje učinio da je opet
posjetio svoj stari kraj u kojem odavno nije bio. U mislima usporedi
crkveni toranj iz svog zavičaja s tornjem ondje gore. Onaj toranj
bio je određen, smjelo istanjen prema vrhu, široka krova, završen
crvenim crijepom, prava ovozemaljska zgrada — što drugo
možemo zidati? — ali s višim ciljem nego niske gomile kuća, i
izražajniji od tmurnog radnog dana. Međutim, ovaj toranj gore
—jedini koji se vidi — toranj na jednoj stambenoj zgradi, kao što
se sad pokazalo, možda glavnoj zgradi dvorca, samo je jednolika
okrugla građevina, dijelom milostivo pokrivena bršijanom, s
malim prozorima koji su sada blistali na suncu — bilo je u tome
nešto luđačko — i jednim tavanastim završetkom, čiji su zidni
zupci stršali prema plavom nebu, nesigurni, nejednaki, trošni,
kao da su nacrtani bojažljivom i nesigurnom dječjom rukom.
Izgledalo je kao da je neki ukućanin pomućena uma, koji je s
probio krov i digao se da se pokaže svijetu.
K. je opet zastao, kao da je imao veću moć rasuđivanja kad
stoji. Ali je u tome bio ometen. Iza seoske crkve pokraj koje je
zastao — to je zapravo bila samo kapela, proširena po uzoru na
koš da bi mogla primiti vjernike — nalazila se škola. Oniža duga
zgrada, koja je čudnovato ujedinjavala karakter privremenog i
vrlo starog, stajala je iza nekog vrta sa željeznom ogradom, koji
je sada bio snježna poljana. Baš tada izlazila su djeca s učiteljem.
U zbijenoj grupi djeca su okružila učitelja, sve oči su ga gledale,
neprekidno su sa svih strana čavrljala, a K. uopće nije razumio
njihov brz govor. Učitelj, mlad omanji čovjek, uskih ramena, ali
ne toliko da bi izgledao smiješan, vrlo uspravan, promatrao je
K. još izdaleka; istina, osim njegove grupe djece, K. je bio jedini
čovjek koji se mogao vidjeti u cijeloj okolici. Kao namjernik,
K. pozdravi prvi, iako je bio u pitanju mali čovjek sklon
zapovijedanju. »Dobar dan, gospodine učitelju«, reče on. Djeca
učas zamukoše i ova iznenadna tišina, kao priprema za njegove
riječi, svakako je godila učitelju. »Promatrate dvorac?« upita on
blažim glasom nego što je K. očekivao, ali takvim tonom kao da
ne odobrava to što K. čini.
10 u
 »Da«, reče ovaj, »nisam odavde, tek sam od sinoć u ovom •
mjestu.« '■
»Ne sviđa vam se dvorac?« upita učitelj brzo. »Kako?« uzvrati K., malo zbunjeno, i ponovi pitanje u blažem obliku: »Sviđa li , mi se dvorac? Zašto
pretpostavljate da mi se ne sviđa?« — »Ni |" jednom koji nije odavde se ne sviđa«, reče učitelj. Da ne bi na to f rekao nešto neumjesno, K. okrene razgovor i
upita: »Vi svakako poznajete grofa?«— »Ne«, odgovori učitelj i htjede se udaljiti. Ali |; K. nije popuštao, nego još jednom upita: »Kako? Ne poznajete f grofa?«
— »Kako bih ga poznavao?« odgovori učitelj tiho i ,» dodade glasno, na francuskom: »Vodite računa o prisutnosti nevine djece.« K. to iskoristi kao
povod da upita: »Bih li vas mogao jednom posjetiti, gospodine učitelju? Ostajem ovdje dulje i osjećam se već sada malo usamljen: ne pripadam seljacima, a isto tako
ni dvorcu.«— »Između seljaka i dvorca nije velika razlika«, reče učitelj. »Možda, ali to nimalo ne mijenja moj položaj. Mogu li vas jednom posjetiti?« —
»Stanujem u Schwanengasse, kod ; mesara.« To je bio, istina, više podatak o adresi nego poziv u , posjet, ali K. ipak reče: »Dobro, doći ću.« Učitelj klimnu
glavom ■ i produži s gomilom djece koja odmah počeše ponovno vikati \ na sav glas. Ubrzo se izgubiše u strmoj uličici. Međutim, K. je bio rastresen i
ozlovoljen razgovorom. Prvi put od svog dolaska osjetio je pravi zamor. Izgledalo je najprije da ga dug put dovde , nije nimalo izmorio—kako je on pješačio
danima, mirno, korak po korak! Ali sad su se pojavljivale posljedice prevelikog napora, ) i to u nezgodno vrijeme. Nešto ga je neodoljivo gonilo da traži nova
poznanstva, ali svako novo poznanstvo povećavalo je zamor. ' Bilo je već previše i to što sebe u takvom stanju ipak prisiljava da i-produži šetnju barem do ulaza u
dvorac.
I tako je opet pošao dalje, ali to je bio dug put. Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na brijeg, nego samo u blizinu brijega, a onda je kao
namjerno vijugala i premda se nije udaljavala od dvorca, nije mu se ni približavala. K. je stalno očekivao da ulica skrene prema dvorcu i kako je to očekivao, išao je
dalje. Očigledno, onako umoran on se nije usuđivao napustiti ulicu, a i čudio se dužini sela, koje kao da je bilo bez kraja, stalno iznova kućerci sa zaleđenim
prozorskim oknima i snijeg, a nigdje t ljudi. Napokon se otrže od ove ulice koja kao da ga je vezala za
sebe i nade se u nekoj uskoj uličici: snijeg još dublji, bilo je teško izvlačiti noge koje su upadale, obli ga znoj, on napokon stade, i više nije mogao dalje.
Ali K. nije bio sam — desno i lijevo bile su seoske kućice. Napravi od snijega grudu i baci je u jedan prozor. Vrata se odmah otvoriše—prva vrata koja se
otvoriše za vrijeme puta kroz selo — i pred njima je stajao neki stari seljak u mrkom gunju, s glavom malo nagnutom u stranu, ljubazan i slabašan. »Smijem li malo
k vama?« reče K. »Vrlo sam umoran.« On uopće ne ču što je stari rekao, nego zahvalno prihvati pruženu dasku, koja ga odmah spasi od snijega, i on se u nekoliko
koraka nađe u sobi.
Velika soba u polutami. Onaj tko ulazi izvana ne može isprva ništa vidjeti. K. se spotaknu o neko korito i jedna ženska ruka ga zadrža. Iz jednog ugla čula se dječja
vika; u drugom se valjala gusta para i od polusvjetlosti činila mrak. K. je stajao kao u oblacima. »On je pijan«, reče netko. »Tko ste vi?« upita jedan osoran glas, a onda,
obraćajući se starcu: »Zašto si ga pustio unutra? Zar treba puštati unutra svakoga tko luta ulicama?« — »Ja sam grofov zemljomjer«, reče K., pokušavajući se
opravdati pred nekim koji je bio još nevidljiv. »Ah, to je zemljomjer«, reče jedan ženski glas, a onda nastade potpuna tišina. »Vi me poznajete?« upita K.
»Svakako«, reče kratko isti glas. To što su ga poznavali nije, izgleda, značilo preporuku.
Napokon, para se malo prorijedi i K. se mogao pomalo snaći. Ovo je, izgleda, bio dan općeg pranja. U blizini vrata pralo se rublje. Ali para je dolazila iz
drugog ugla, gdje su se u drvenom koritu toliko velikom da takvo K. još nikad nije vidio — imalo je obujam dva kreveta — kupala dva čovjeka u vodi koja se
pušila. Ali još veće iznenađenje — nije se znalo točno što je u tome iznenađujuće — predstavljao je desni kutak. Iz velikog otvora, jedinog na zadnjem zidu
sobe, dopirala je, vjerojatno iz dvorišta, blijeda snježna svjetlost i davala sjaj svile odjeći neke žene, umorno zavaljene u visokom naslonjaču sasvim u uglu. Na
grudima je držala dojenče. Nekoliko djece igralo se oko nje, seljačka djeca kao što se moglo vidjeti, ali ona kao da njima nije pripadala. Svakako, bolest i umor
profinjuju i seljake.
»Sjedite«, reče jedan od muškaraca, bradonja, uz to još nako-striješenih brkova ispod kojih je, zadihano pušući, držao stalno
12 13
otvorena usta. Držeći ruku iznad vjedra s vodom — što je bilo
smiješno vidjeti — on pokaza na jedan kovčeg, i pri tom poprska
K. po cijelom licu toplom vodom. Na kovčegu je već sjedio starac
koji je K. pustio u sobu. K. je bio zahvalan što može napokon
sjesti. Sada više nitko nije o njemu vodio računa. Žena koja je
prala rublje, plavojka, mladenački jedra, tiho je pjevala radeći;
muškarci u drvenom koritu pljuskali su se i vrtjeli; djeca su im ht-
jela prići, ali ih je u tom stalno ometalo uporno prskanje vodom,
što nije mimoišlo ni K.; žena u naslonjaču ležala je kao bez života,' ne
spuštajući pogled čak ni na dijete na grudima, nego gledajući
neodređeno u visinu.
K. je dugo gledao tu neporecivo lijepu, žalosnu sliku, a onda
mora da je zaspao, jer kad ga je trgao jedan jak glas, glava mu je
ležala na ramenu starca pokraj njega. Muškarci su završili kupanje
u koritu — u kojem su se sada brčkala djeca pod nadzorom pla-
vokose žene — i stajali odjeveni ispred njega. Pokaza se da je od
njih dvojice onaj bradonja što se derao bio manje važan. Drugi,
naime, iste veličine kao bradonja, ali s mnogo kraćom bradom,
bio je tih čovjek, sporih misli, zdepast, punašan i u licu, pognute
glave. »Gospodine zemljomjere«, reče on, »vi ovdje ne možete
ostati. Oprostite za neljubaznost.« — »Nisam ni htio ostati«, reče
K., »nego se samo malo odmoriti, to sam učinio i sad idem.« »Vas
svakako čudi nedostatak gostoljubivosti«, reče čovjek, »ali gosto-
ljubivost nije naš običaj, nama gosti nisu potrebni.«
Malo osvježen spavanjem, a i malo prijemčiviji za dojmove
nego dotad, K. se razveseli tim otvorenim riječima. On se sad
kretao slobodnije, zabadao štap ovamo-onamo, približio se ženi u
naslonjaču, a uostalom, bio je rastom najviši u sobi.
»Naravno«, reče K., »gosti vam nisu potrebni. Ali tu i tamo
netko vam je ipak potreban, kao na primjer ja, zemljomjer.« »Ne
znam ja to«, reče čovjek polako, »budući da su vas zvali, vjerojatno
ste potrebni, ali to je izuzetak, a mi, mi mali ljudi držimo se pravila,
to nam ne možete zamjeriti.« — »Ne, ne«, uzvrati K., »mogu vam
samo biti zahvalan, vama i svima ovdje.« A onda, neočekivano za
sve, K. se doslovno jednim pokretom okrene i nade pred ženom u
naslonjaču. Ona gaje promatrala umornim plavim očima, prozir-
na svilena marama padala joj je do polovice čela, dojenče je spavalo
na njezinim grudima. »Tko si ti«, upita je K. Odmahujući rukom
— nije bilo jasno znači li to prijezir prema K. ili se odnosilo na
njezin odgovor — ona reče: »Djevojka iz dvorca.«
Sve je to trajalo samo jedan trenutak, a K. je već imao s desna
i lijeva ona dva muškarca, koji su ga, kao da ne postoji drugo
sredstvo za sporazumijevanje, šutke svom snagom vukli prema
vratima. Starac je vidio u tome nešto što ga je razveselilo i on je
pljeskao rukama. Smijala se i pralja, uz paklenu dreku koju su
iznenada digla djeca.
Međutim, K. se brzo nade na ulici, dok su ga seljaci s praga
kuće pratili pogledom. Opet je padao snijeg, pa ipak je izgledalo
malo svjetlije. Bradonja je doviknuo nestrpljivo: »Kamo ćete?
Ovuda se ide u dvorac, ovuda u selo.« K. ne odgovori njemu,
ali reče onom drugom koji je uza svu svoju zakopčanost izgle-
dao pristupačniji: »Tko ste vi? Kome da zahvalim što sam bio
prihvaćen?« »Ja sam štavilac koža, Lasemann«, glasio je odgovor,
»ali nemate kome zahvaljivati.« »Dobro«, reče K., »možda ćemo
se još koji put naći zajedno.« — »Ne vjerujem«, uzvrati ovaj. U
tom trenutku bradonja uzviknu, uzdignuvši ruku: »Dobar dan,
Arture! Dobar dan, Jeremias!« K. se osvrne — ipak u ovom selu
ima još ljudi koji se pokazuju na ulici! Putem koji vodi iz dvor-
ca dolazila su dva mladića, srednjeg rasta, obojica vrlo vitka, u
tijesnim odijelima, vrlo slična jedan drugom, čak i u licu. Boja
njihova lica bila je tamnomrka, ali šiljata bradica odudarala je
ipak osobitom crnom bojom. S obzirom na stanje putova, oni
su išli iznenađujuće brzo, izbacujući u taktu tanke noge. »Kamo
ste naumili?« viknu bradonja. Sporazumijevati se s njima bilo je
moguće samo dovikivanjem, tako su brzo išli, a nisu se zausta-
vljali. »Poslovi!« doviknuše oni kroz smijeh. »Gdje?« »U gostio-
nicu!« »I ja idem onamo!« uzviknu K. glasnije od drugih, osjetivši
veliku želju da ga ona dvojica povedu. Istina, poznanstvo s njima
nije mu se činilo posebno preporučljivo, ali očigledno su dobri i
ugodni suputnici. Oni čuše njegove riječi, ali ipak samo kimnuše
glavama i produžiše.
K. je još stajao u snijegu, bez mnogo volje da podigne nogu
da bi ona korak dalje ponovno utonula u duboki snijeg. Štavilac
koža i njegov drug, zadovoljni što su se napokon otresli K.,
povlačili su se, stalno se osvrćući, polako u kuću, kroz samo malo
otvorena vrata, i K. se nade sam sa snijegom koji ga je opkolio.
14 15
»To bi bila prilika za malo očajavanje«, pomisli on, »kad bih ovdje stajao samo slučajno, a ne namjerno.«
Tada se na kućerku s lijeve strane otvori majušan prozor. Zatvoren, on je, valjda zbog odbljeska snijega, izgledao plav, i bio je tako malen da se sada, kad je bio
otvoren, u njemu nije moglo vidjeti cijelo lice onog koji je gledao, nego samo oči, staračke mrke oči. »On stoji ondje«, ču K. kako govori jedan drhtavi ženski glas.
»To je zemljomjer«, reče jedan muški glas. Onda čovjek priđe prozoru i upita, ne baš neljubazno, ali ipak tako kao da mu je stalo da na ulici, ispred njegove kuće, bude
sve u redu: »Koga čekate?« »Čekam saonice koje bi me povezle«, reče K. »Ovdje nema saonica«, odgovori čovjek na prozoru, »ovdje nema prometa.« — »Ali to je ipak
put koji vodi u dvorac«, primijeti K. »Pa ipak, ovdje nema prometa«, uzvrati čovjek s izvjesnom upornošću. Onda obojica zašutješe. Ali čovjek na prozoru se očito nešto
premišljao, jer je još ostavio otvoren prozor iz kojeg je kuljao dim. »Loš put«, reče K., da bi mu pomogao. Ali ovaj samo odgovori: »Da, zaista«. Međutim, poslije kratke
stanke, ipak reče: »Ako hoćete, povest ću vas svojim saonicama.« »Učinite to, molim vas«, reče K. veselo, »a koliko tražite za to?« »Ništa«, odgovori čovjek. K. se veoma
začudi. »Pa vi ste zemljomjer i pripadate dvorcu«, objasni čovjek. »Kamo hoćete da vas odvezem?« »U dvorac«, odgovori K. brzo »Onda ne vozim«, reče čovjek bez
razmišljanja. »Ja pripadam dvorcu«, reče K., ponavljajući riječi koje mu je on sam rekao. »Možda«, uzvrati ovaj, ostajući pri svome. »Odvezite me onda do gostionice«, reče
K. »Dobro«, pristade čovjek, »odmah dolazim sa saonicama.« Sve to nije ostavljalo dojam neke posebne ljubaznosti, nego prije sebične, plašljive i gotovo pedantne želje
da se K. ukloni ispred kuće.
Dvorišna vrata se otvore i kroz njih izadoše male saonice za lak teret, sasvim ravne, bez ikakvog sjedišta, koje je vukao konjić, a pokraj njih jedan čovjek, pogrbljen,
slabašan, pjegav, mršava crvena nazebla lica, koje je izgledalo izuzetno sitno zbog vunenog šala čvrsto omotanog oko glave. Čovjek je bio očito bolestan i izišao je samo
da bi odvezao K. Ovaj spomenu nešto o tome, ali čovjek samo odmahnu rukom. K. dozna samo da je to kočijaš Gerstacker i da je uzeo ove neudobne saonice zato što su
baš one stajale spremne, a izvlačenje drugih trajalo bi dugo. »Sjedajte«,
reče on i pokaza na zadnji dio saonica. »Sjest ću pokraj vas«, reče K. »Ja ću hodati«, uzvrati Gerstacker. »Ali, zašto?« upita K. »Hodat ću«, ponovi Gerstacker i dobi takav
napad kašlja da se sav tresao i rukama se morao držati za saonice. K. ne reče ništa više, sjede otraga u saonice, kašljanje se polako stiša, i oni krenuše.
Dvorac ondje gore, već zagonetno zamračen, u koji se K. nadao da će dospjeti još danas, opet se udaljavao. Ali kao da su mu htjeli prilikom tog privremenog
rastanka pružiti još jedan znak, ondje gore odjeknu zvuk zvona, razdragan zvuk zvona koji učini da barem za trenutak srce zadrhta, kao da mu prijeti — jer u zvuku
je bilo i nečeg bolnog — ispunjenje onog za čim je nesigurno težilo. Ali ubrzo utihnu veliko zvono i zamijeni ga slabo monotono malo zvono, možda još ondje gore, a
možda već u selu. Istina, to zvonjenje bolje je odgovaralo sporoj vožnji i bijednom, ali nezadrživom vozaču.
»Slušaj«, uzviknu K. iznenada — već su bili u blizini crkve, do gostionice nije bilo više daleko, K. se već mogao ponešto osmjeliti — »veoma me čudi kako si me
odlučio voziti na vlastitu odgovornost. Zar to smiješ?« Gerstacker ne pokloni pažnju tome što K. govori i produži mirno koračati pokraj konjića. »Hej!« do-viknu mu K.,
napravi grudu od snijega koji je ležao na saonicama i pogodi njom Gerstackera posred uha. Sada ovaj stade i okrene se. Međutim, kad ga K. vidje tako izbliza — saonice su
otišle još malo naprijed — tu pogrbljenu i u izvjesnoj mjeri osakaćenu priliku, to crveno umorno sitno lice s nekako različitim obrazima, jednim plosnatim a drugim
upalim, usta, otvorena kao da osluškuje, nekoliko rijetkih zuba, on ponovi suosjećajno ono što je malo prije rekao zajedljivo, da Gerstacker neće možda biti kažnjen što je
njega vozio? »Što ti hoćeš?« upita Gerstacker, ne shvativši pitanje, ali i ne pričeka daljnje objašnjenje, nego pod-viknu konjiću i oni opet krenuše.
a, 1
16 17
-cap
Glava trn
druga
 >&

Kad su se sasvim približili gostionici — K. je to znao po jed -

nom zavoju—bilo je već potpuno mračno. Zar je tako dugo bio
izvan gostionice? Prema njegovu računu jedva sat ili dva, a otišao
je još jutros i nije bio gladan, i do maloprije je bila jednolična
svjetlost, a sada je mrak. »Kratki dani, kratki dani!« reče u sebi,
skliznu sa saonica i uputi se u gostionicu.
Gore na malim vanjskim stepenicama zgrade stajao je
gostioničar, koji ga je tu čekao da bi mu poželio dobrodošlicu, i
sa svjetiljkom u uzdignutoj ruci osvjetljavao mu prilaz. Sjećajući
se djelomično kočijaša, K. zastade: odnekud je dopirao kašalj, to
je bio on. Dobro, uskoro će ga već opet vidjeti. Tek kad je bio
gore kod gostioničara, koji ga ponizno pozdravi, primijeti s obje
strane vrata po jednog čovjeka. On uze gostioničaru svjetiljku iz
ruke i osvijetli tu dvojicu: to su bili isti ljudi koje je već sreo i koji
su bili oslovljeni imenima Artur i Jeremias. Oni ga pozdraviše
vojnički. Prisjećajući se vremena kad je služio vojsku, tog sret-
nog vremena, on se nasmija. »Tko ste vi?« upita i zagleda se u
jednog i drugog. »Vaši pomoćnici«, odgovoriše oni. »To su vaši
pomoćnici«, potvrdi tiho gostioničar. »Kako?« upita K. »Vi ste
rnoji stari pomoćnici koje sam ja pozvao i koje čekam?« Oni to
potvrdiše kimanjem glave. »Onda dobro«, reče K. poslije kraće
šutnje, »dobro je što ste došli. Uostalom«, nastavi on poslije još
jedne kratke šutnje, »puno ste zakasnili, vrlo ste nemarni.« »Bio
je dug put«, reče jedan. »Put je dug«, ponovi K. »ali ja sam vas
sreo kad ste dolazili iz dvorca.« »Da«, odgovoriše oni bez nekog

19
detaljnijeg objašnjenja. »Gdje su vam aparati?« upita K. »Mi ih
nemamo«, odgovoriše oni. »Aparati koje sam vam povjerio na
čuvanje?«, pitao je K. »Mi ih nemamo«, ponoviše oni. »Al ste
mi vi neki ljudi!« reče K. »Razumijete li se vi što u premjera-
vanje zemlje?« »Ne«, glasio je odgovor. »Ali ako ste vi moji stari
pomoćnici, onda se morate razumjeti.« Oni su šutjeli. »Hajde,
dođite«, reče K. i ugura ih ispred sebe u kuću.
Onda su u gostionici sjedili utroje za jednim stolićem, uz
pivo, prilično šutljivi, K. u sredini, desno i lijevo pomoćnici.
Inače su samo još za jednim stolom sjedili seljaci, kao i sinoć. \.
»Teško je s vama«, reče K. i opet, kao već često dotle, usporedi
':■'■ njihova lica: »Kako ću vas razlikovati? Vi se razlikujete samo
po imenima, inače ste jedan drugome slični kao«, zamuca, a onda
j. nehotice nastavi, »da, inače ste slični jedan drugome kao zmije.«
Oni su se smješkali. »Obično nas ne miješaju«, rekoše kao da se
pravdaju. »Vjerujem«, reče K. »U to sam se i sam uvjerio. Ali ;
ja vidim samo svojim očima, a njima vas ne mogu
razlikovati. !'■ Zbog toga ću s vama postupati kao da ste jedan
čovjek, obojicu ; ću zvati imenom Artur, kao što se jedan od vas
zove. Ti valjda?« > »Ne«, reče ovaj, »ja se zovem Jeremias.« »To je
svejedno«, reče K. \ »Imenom Artur zvat ću obojicu. Pošaljem li
nekamo Artura, ići ćete obojica; dam li nešto Arturu da napravi,
radit ćete obojica. ; Za mene je veliki nedostatak što vas ne mogu
upotrijebiti za odvojene radove, ali i prednost, jer za sve što vam
stavim u zadatak odgovarate zajedno i složno. Kako ćete vi
podijeliti posao medu sobom, meni je svejedno, samo se ne
smijete jedan na drugog izgovarati, jer za mene ste jedan
čovjek.« Oni su razmišljali, a onda rekoše: »To će nam biti vrlo
nezgodno.« »Kako da ne«, reče K., »naravno da će biti nezgodno,
ali tako ostaje.« Već od nekog vremena K. je primijetio jednog
seljaka kako se šulja oko stola. Seljak se na kraju odluči, priđe
jednom pomoćniku i htjede mu nešto šapnuti. »Oprostite!«,
uzviknu K., tresnu rukom o stol i ustade. »To su moji
pomoćnici i mi sada imamo poslovni razgovor. Nitko nam
nema pravo smetati.« »O, molim, molim«, reče seljak sa
strahom i, idući natraške, vrati se svom društvu. »To prije svega
morate imati na umu«, reče K. pošto je opet sjeo, »bez moje
dozvole ne smijete ni s kim razgovarati. Ja sam ovdje tuđinac, a i
vi, ako ste moji stari pomoćnici, onda ste i vi to isto.
Zbog toga se nas tri tudinca moramo držati zajedno. Dajte mi
zato ruke.« Oni ih brže-bolje ispružiše. »Ostavite svoje ručerde«,
reče K., »ali moja naredba vrijedi. Idem sada spavati, a i vama to
savjetujem. Danas smo propustili jedan radni dan, ali sutra posao
počinje vrlo rano. Morate naći jedne saonice za vožnju u dvorac
i s njima čekati spremni, ovdje ispred kuće, u šest sati.« »Dobro«,
reče jedan. Ali drugi doda: »Kažeš dobro, a znaš da nije moguće.«
»Mir!«, reče K. »Da se niste, valjda, već počeli međusobno ra-
zlikovati«. Ali sada i onaj prvi reče: »Ima pravo, nije moguće,
bez dozvole nijedan tuđinac ne smije u dvorac.« »Od koga treba
tražiti dozvolu?« »Ne znam, valjda od upravitelja dvorca.« »Onda
ćemo je zatražiti telefonski, odmah telefonirajte upravitelju, obo-
jica!« Oni potrčaše aparatu, dobiše vezu — kako su se gurali! U
takvim stvarima bili su pretjerano poslušni—i upitaše može li K. s
njima doći sutra u dvorac. Odgovor »Ne!« dopre čak do stola za
kojim je K. sjedio. Istina, odgovor je bio još potpuniji i glasio je:
»Ni sutra, ni bilo koji drugi dan.« »Sam ću telefonirati«, reče K. i
ustade. Dok se dotle na njega i njegove pomoćnike malo obraćala
pažnja — osim slučaja s onim seljakom — njegova posljednja
primjedba izazva opću radoznalost. Kad se K. podiže, podigoše
se i svi drugi, i, premda je gostioničar pokušavao zadržati seljake,
oni se približiše telefonskom aparatu, tiskajući se u polukrug oko
K. Kod njih je prevladavalo mišljenje da K. neće dobiti odgovor.
On ih je morao moliti da budu mirni i uvjeriti da mu ne treba
njihovo mišljenje.
Iz slušalice je dopiralo zujanje kakvo K. još nije čuo pri te-
lefoniranju. Izgledalo je kao kad se brujanje bezbrojnih dječjih
glasova — ali ni to opet nije bilo brujanje, nego pjesma dalekih,
beskrajno dalekih glasova — kao kad se to brujanje na neki
gotovo nemoguć način slije u jedan jedini visok, ali snažan glas
koji udara na uho, kao da traži da prodre dublje, a ne samo do
bijednog sluha. K. nije telefonirao, nego je osluškivao oslonjen
lijevom rukom o naslon telefona, i tako slušao.
Nije znao koliko dugo; uostalom sve dotle dok ga gostioničar
n
e povuče za kaput — jedan momak je došao s porukom za nje-
ga. »Bježi«, dreknu K., ne mogavši se obuzdati. Možda se to čulo i
kroz telefon, jer baš tada se netko javi. Razvi se ovakav razgovor:
»Ovdje Oswald. Tko je ondje?«, ču se jedan strog, ohol glas, s
20 21
malom govornom manom, kao što se K. učini, a koju je glas
nastojao nadoknaditi povećanom strogošću. K. se ustručavao reći
tko je, jer ga je telefon činio bespomoćnim; onaj ondje mogao
ga je zasuti grdnjom, spustiti slušalicu i na taj mu način zatvoriti
jedan put koji možda nije bio nevažan. Ali njegovo oklijevanje
izazvalo je nestrpljenje onog drugog. »Tko je ondje?«, ponovi on
i dodade: »Bilo bi mi vrlo milo kad se odatle ne bi toliko telefo-
niralo; maloprije je netko telefonirao«. K. se ne odluči odgovoriti
na tu primjedbu, nego reče, stvorivši iznenadnu odluku: »Ovdje '
je pomoćnik gospodina zemljomjera.« »Koji pomoćnik? Kojega
gospodina? Kakav zemljomjer?« K. se prisjeti jučerašnjeg tele-
fonskog razgovora. »Pitajte Fritza«, reče on kratko. To je pomo-
glo, na njegovo čuđenje. Ali još više nego što je pomoglo, njega
začudi usklađenost službe ondje. Odgovor je glasio: »Znam sad.
Vječiti zemljomjer! Da, da, pa dalje. Koji pomoćnik?« »Josef«,
reče K. Malo mu je smetalo mrmljanje seljaka iza njegovih leda;
očigledno, oni se nisu slagali s tim što se on lažno predstavio.
Međutim K. nije imao vremena baviti se njima jer je bio potpuno
zauzet razgovorom. »Josef?« ču se pitanje. »Pomoćnici se zovu...«
— nastade mala stanka; očigledno, onaj ondje tražio je imena
od nekog drugog — »Artur i Jeremias.« »To su novi pomoćnici«,
reče K. »Ne, to su stari.« »To su novi, a ja sam stari koji je danas
došao gospodinu zemljomjeru.« »Ne«, odjeknulo je u aparatu.
»Tko sam onda ja?« upita K., mirno kao i dosad. Poslije izvjesne
šutnje reče taj isti glas, s istom govornom manom, pa ipak kao da
je kakav drugi, dublji i više poštovanja dostojan glas: »Ti si stari
pomoćnik.«
K. je osluškivao zvuk glasa i pritom gotovo preču pitanje: »Što
si htio?« On bi najradije već spustio slušalicu. Od ovog razgovo-
ra ništa više nije očekivao. Ali stjecajem okolnosti on još upita:
»Kad moj šef može doći u dvorac?« »Nikad!«, glasio je odgovor.
»Dobro«, reče K. i spusti slušalicu.
Seljaci koji su stajali iza njega već su se sasvim primakli.
Pomoćnici, gledajući ga ispod oka, bili su zauzeti tjeranjem
seljaka od njega. Međutim, izgledalo je da je sve to samo ko-
medija, a i seljaci, zadovoljni razgovorom, polako popustiše.
Tada, otraga, jedan čovjek, hodajući brzo, razdvoji njihovu
grupu, pokloni se pred K. i preda mu jedno pismo. K. zadrža
pismo u ruci i gledaše u donositelja, koji mu se na trenutak učini
važniji. Između njega i pomoćnika postojala je velika sličnost: i
ovaj je bio vitak kao i oni, isto onako oskudno odjeven, gibak i
okretan kao i oni, pa ipak sasvim drukčiji. Kad bi K. imao njega
za pomoćnika! On ga je malo podsjećao na ženu s dojenčetom
koju je vidio kod štavioca koža. Bio je odjeven u bijelo, istina,
njegovo odijelo nije bilo od svile, nego zimsko kao sva druga, ali
je imalo finoću i svečan izgled odijela od svile. Lice mu je bilo
svijetlo i vedro, oči vrlo krupne, a njegov osmijeh je imao nešto
nevjerojatno ohrabrujuće; on prijeđe rukom preko lica kao daje
htio rastjerati taj osmijeh, ali u tome ne uspije. »Tko si ti?«, upita
K. »Zovem se Barnabas«, reče on. »Ja sam momak.« Dok je go-
vorio, njegova usta otvarala su se i zatvarala muški, pa ipak blago.
»Sviđa li ti se ovdje?«, upita K. i pokaza na seljake čiju je radoz-
nalost još pobuđivao i koji su sa svojim potpuno izmučenim
licima — lubanja kao da im je odozgo udarcem spljoštena i kao
da su crte lica nastale pri tom udarcu — sa svojim pohlepnim
usnama i otvorenim ustima, gledali, ali opet i nisu gledali, jer
neki put njihov pogled je lutao uokolo i zaustavio bi se na ne-
kom nezanimljivom predmetu. K. zatim pokaza i na pomoćnike
koji su se držali zagrljeni, obraz uz obraz, i smješkali se, nije bilo
jasno iz poniznosti ili podsmijeha. Sve mu to pokaza, kao da mu
predstavlja svoju pratnju koju su mu izuzetne prilike nametnule,
i očekivaše — u tome je ležala povjerljivost do koje mu je bilo
stalo — da Barnabas stalno uviđa razliku između njega i njih.
Ali Barnabas ne odgovori na pitanje — istina iz bezazlenosti,
što se moglo vidjeti — nego kao dobro odgojeni poslužitelj
shvati to kao uobičajenu riječ gospodara, samo što u smislu
pitanja baci pogled uokolo, pozdravi znakom ruke poznanike
među seljacima i izmijeni nekoliko riječi s pomoćnicima, sve to
slobodno i prirodno, ne miješajući se s njima. K. se — odbijen,
ali ne i postiđen — vrati pismu koje je držao u ruci i otvori
ga. Ono je glasilo: »Vrlo poštovani gospodine! Vi ste, kao što
znate, primljeni u grofovsku službu. Vaš prvi pretpostavljeni je
općinski načelnik u selu koji će vam iscrpnije priopćiti uvjete
vašega rada i nagrade, i kojem ćete vi polagati račune o svome
radu. Ipak, ja vas neću gubiti iz vida. Barnabas, donositelj ovog
pisma, raspitivat će se kod vas s vremena na vrijeme da bi doz-
22 23
nao vaše želje, i meni će ih priopćavati. Vi ćete me uvijek naći
spremnog da vam budem na usluzi, ako je to moguće. Meni je
stalo do toga da imam zadovoljne radnike.« Potpis nije bio čitak,
ali je uz potpis stajalo: »Upravitelj ureda X«. »Pričekaj!«, reče
K. Barnabasu, koji se pokloni, a zatim zovnu gostioničarku da
mu pokaže jednu sobu, jer želi neko vrijeme biti sam s pismom.
Istovremeno se prisjeti da je Barnabas, uza svu naklonost koju
on ima prema njemu, ipak samo momak, i on mu naruči pivo.
Obrati pažnju kako će Barnabas to primiti; ovaj to primi sa za-""
dovoljstvom i odmah popi pivo. Onda K. ode s gostioničarem.
U kućici mu nisu mogli staviti na raspolaganje ništa drugo osim
male sobe na tavanu, a i tu je bilo teškoća jer je trebalo smjestiti
na neko drugo mjesto dvije sluškinje koje su tu dotle spavale.
Istina, trebalo je samo udaljiti sluškinje, inače, soba je ostala
nepromijenjena, bez pokrivača na jednom krevetu, samo dva
jastuka i jedna konjska deka, i to sve onako kako je ostalo od
prošle noći. Na zidu nekoliko svetih slika i fotografija vojnika.
Nije čak bilo ni provjetreno, očigledno se nije ni očekivalo da
novi gost tu ostane dugo, i ništa nije učinjeno da bi on ostao.
Međutim, K. je pristajao na sve; on se zamota u deku, sjede za
stol i pri svijeći poče čitati pismo.
Pismo nije bilo ujednačeno, imalo je mjesta u kojima se s
njim razgovaralo kao s ravnopravnim, kao s nekim čija se volja
poštuje. Takav je bio naslov, takvo ono mjesto koje se odnosilo
na njegove želje. Ali bilo je opet mjesta u kojima se otvoreno ili
prikriveno postupalo prema njemu kao prema kakvom radniku
koji je s mjesta onog upravitelja jedva primjetan i upravitelj se
mora naprezati da ga »ne gubi iz vida«; njegov pretpostavljeni
nije nitko viši nego seoski načelnik, kojem on mora čak i račune
o sebi polagati, a njemu je ravan valjda samo seoski policajac.
To su nesumnjivo bile proturječnosti, i one su tako očite da su
morale biti namjerne. Jer za njega je bilo gotovo nemoguće da
prema jednoj takvoj ustanovi gaji suludu pomisao daje tu možda
djelovala i neodlučnost. Štoviše, on je u tome vidio da mu je otvo-
reno pružen izbor i ostavljeno na volju što da učini s uputama
u pismu: želi li biti seoski radnik s, istina, označenom, ali samo
prividnom vezom s dvorcem, ili samo prividno seoski radnik
koji u stvarnosti sav svoj radni odnos zasniva na izvještajima koje
prenosi Barnabas. K. nije oklijevao s izborom, ne bi oklijevao ni
da nije imao dosadašnja iskustva. Samo kao seoski radnik, po
mogućnosti što dalje od gospode iz dvorca, on je bio u stanju
postići nešto u dvorcu. Ovi ljudi u selu, koji su još tako nepovjer-
ljivi prema njemu, progovorit će opet kad on postane ako ne baš
njihov prijatelj, a ono barem njihov sugrađanin, i kad se jednom
ne bude razlikovao od Gerstackera ili Lasemanna—a to se treba
dogoditi brzo, jer o tome sve ovisi — onda će mu se svakako
najednom otvoriti svi putovi koji bi mu, da je upućen samo
na onu gospodu gore i njihovu milost, ostali ne samo zauvijek
zatvoreni, nego i nevidljivi. Istina, postojala je jedna opasnost, i
ona je u pismu bila dovoljno naglašena, čak s izvjesnim veseljem
prikazana kao neizbježna. To je bio položaj radnika. Služba,
pretpostavljeni rad, odredbe o nadnicama, radnici, o tome je
vrvjelo u pismu, i čak kad je rečeno ono drugo, o osobi, rečeno
je s toga stajališta. Ako je K. želio biti radnik, on je to mogao, ali
sa svom strahovitom ozbiljnošću i bez ikakvih drugih izgleda. K.
je znao da se ne prijeti otvorenom prisilom, nje se nije ni bojao,
najmanje ovdje, ali sila obeshrabrujućih okolnosti, navikavanje
na razočaranja, djelovanje neprimjetnih utjecaja svakog trenutka
— toga se nesumnjivo bojao, pa ipak, morao je s tom opasnošću
prihvatiti se borbe. U pismu također nije prešućeno da ako treba
doći do borbe, K. mora imati smjelosti da je počne; to je rečeno s
finoćom i samo nemirna savjest — nemirna, ne nečista—mogla
je to primijetiti. To su bile one tri riječi »kao što znate, u vezi s
njegovim prijemom u službu«. K. se prijavio i otada je znao, kao
što je u pismu bilo naglašeno, da je primljen.
On skide sliku sa zida i objesi pismo o čavao. U ovoj sobi će
stanovati, tu može visjeti pismo.
Onda side u gostionicu. Barnabas je sjedio s pomoćnicima
za jednim stolićem. »Ah, tu si«, reče K. bez nekog povoda, nego
samo zato što mu je bilo drago vidjeti Barnabasa. Ovaj odmah
skoči. Čim je K. ušao, podigoše se i seljaci da bi mu se približili,
jer im je već ušlo u običaj da ga prate. »Ali što hoćete stalno od
mene?«, uzviknu K. Oni se ne uvrijediše, okrenuše se i polako se
vratiše svojim mjestima. Odlazeći, jedan, s neodređenim osmi-
jehom koji neki drugi prihvatiše, olako reče, kao da objašnjava:
»Čuje se uvijek nešto novo«, i on obliznu usnu, kao da je »novo«
24 25
neko jelo. K. ne reče ništa u znak pomirenja s njima — bilo je
dobro da ga se malo boje. Međutim, tek što je sjeo za Barnabasov
stol, osjeti iza leda nekog seljaka; došao je, kaže, uzeti soljenku,
ali K. tresnu ljutito nogom i seljak umakne bez soljenke. Zaista
je bilo lako ovladati njime; trebalo je samo nahuškati seljake
na njega. Njihovo uporno sudjelovanje činilo mu se gore nego
zatvorenost drugih, a uostalom, i to je bila zatvorenost, jer kad
bi K. sjeo za njihov stol, oni sigurno ne bi ostali sjediti. Samo
ga je Barnabasova prisutnost zadržavala da ne diže galamu. Ipak
se, i dalje prijeteći, okrene prema njima; i oni su se bili okrenuli
prema njemu. Ali kad ih vidje kako sjede svaki na svome mjestu,
razgovarajući međusobno, bez neke vidljive međusobne veze,
povezani jedni s drugima samo time što u njega zure, njemu se
učini kao da ih uopće zlonamjernost ne navodi da ga proganjaju.
Možda bi zaista htjeli nešto od njega, ali nisu u stanju to reći, a
ako nije to, onda je možda samo djetinjarija—djetinjarija koja se
ovdje izgleda udomaćila. Zar nije djetinjast i gostioničar koji stoji
kao ukopan, držeći objema rukama čašu piva koju treba donijeti
nekom gostu, gleda K. i ne čuje dozivanje gostioničarke, koja je
promolila glavu kroz kuhinjski prozorčić?
Nešto malo smireniji, K. se obrati Barnabasu. Pomoćnike bi
rado isključio, ali nije mogao pronaći povod. Uostalom, oni su
mirno gledali svoje pivo. »Pročitao sam pismo«, reče K. »Znaš li ti
sadržaj?« »Ne«, odgovori mu Barnabas, ali izgledalo je da njegov
pogled kaže više nego njegove riječi. Možda se K. varao ovdje u
ocjeni dobra, kao što se kod seljaka varao u ocjeni zla, ali i dalje se
osjećao ugodno u Barnabasovoj prisutnosti. »U pismu se govori i
0 tebi. To jest, ti moraš povremeno prenositi vijesti između mene
1 upravitelja, pa sam zato mislio da ti je poznat sadržaj.« »Ja
sam«,
reče Barnabas, »samo dobio nalog da pismo predam, da čekam
dok bude pročitano i da prenesem tvoj odgovor, bilo usmeni ili
pismeni, ako se tebi učini da je to potrebno.« »Dobro«, reče K.,
»nije potrebno ništa pismeno, ali isporuči gospodinu upravitelju
— kako se on zove? Nisam mogao pročitati potpis.« »Klamm«,
reče Barnabas. »Isporuči, dakle, gospodinu Klammu moju za
hvalnost za prijem u službu i za njegovu iznimnu ljubaznost koju
ja, kao netko tko se ovdje još nije imao priliku pokazati, znam
cijeniti. Ja ću se potpuno ravnati prema njegovim smjernicama;
Posebne želje danas nemam.« Barnabas, koji je pažljivo slušao,
zamoli K. za dozvolu da ponovi njegov nalog. K. pristade, i on
ponovi sve doslovno. Onda ustade kako bi se oprostio.
Cijelo vrijeme K. je promatrao njegovo lice i učini to sad
posljednji put. Barnabas je bio gotovo isto toliko visok kao i K.,
pa ipak je izgledalo kao da se njegov pogled spušta na K., ali to se
događalo gotovo ponizno, jer je bilo nemoguće da taj čovjek hoće
nekog postidjeti. Istina, on je bio samo momak, prenositelj po-
ruka, nije čak znao ni sadržaj pisma koje je morao isporučiti, ali
sam njegov pogled, njegov osmijeh, njegov hod, izgledali su već
kao neka poruka, iako on ni o njoj ništa nije znao. IK. mu pruži
ruku, što njega očigledno iznenadi, jer se htio samo pokloniti.
Čim je Barnabas otišao — prije nego što će se otvoriti vrata,
on se još malo osloni ramenom o njih i preleti sobu jednim pogle-
dom koji nikome nije bio namijenjen — K. reče pomoćnicima:
»Donijet ću iz sobe svoje crteže, a onda ćemo razgovarati o
sljedećem poslu.« Oni htjedoše poći. K. je morao još odlučnije
ponoviti svoju naredbu. Barnabas više nije bio u hodniku. Ali
ipak, tek što je izišao. Međutim, ni pred kućom — padao je novi
snijeg—K. ga ne vidje. On viknu: »Barnabase!« Nema odgovora.
Da nije još u kući? Izgledalo je da je to jedina mogućnost koja
još ostaje. Pa ipak, K. je vikao njegovo ime iz sve snage. Ime je
odjekivalo kroz noć. Iz daljine dođe jedva čujan odgovor; znači
Barnabas je već odmakao toliko daleko. K. ga ponovno zovnu i
istovremeno mu pode u susret; kad su se sreli, gostionica se više
nije vidjela. »Barnabase«, reče K., ne mogavši svladati izvjesno
podrhtavanje glasa, »htio sam ti još nešto reći. Primjećujem i to
da je ipak vrlo loše uređeno to što sam ja, ako mi nešto zatre-
ba, upućen samo na tvoj slučajni dolazak iz dvorca. Da te sad
slučajno nisam stigao — a ti letiš, ja sam mislio da si još u kući
— tko zna koliko bih morao čekati dok se ti ponovno ne pojaviš.«
»Ali ti možeš moliti upravitelja da dolazim uvijek u vrijeme koje ti
odrediš.« »Ni to nije dovoljno«, reče K., »možda ja neću imati
ništa reći cijelu jednu godinu, a da četvrt sata poslije tvog odlaska
iskrsne nešto neodgodivo.« »Treba li onda reći upravitelju da se
između njega i tebe uspostavi neka druga veza, a ne preko mene?«
»Ne, ne«, reče K. »Ja sam tu stvar spomenuo samo usput, ovaj put
ipak sam te sretno stigao.« Barnabas reče: »Hoćemo li se vratiti u
26 27
 gostionicu da bi mi mogao dati novi
nalog?« On već učini jedan korak u
pravcu gostionice. »Nije potrebno,
Barnabase«, reče K., »ja ću te pratiti
jedan djelić puta.« »Zašto nećeš u
gostionicu?« upita Barnabas.
»Smetaju mi ljudi ondje«, reče K. »I sam si vidio kako su seljaci
nametljivi.« »Mogli bismo otići u tvoju sobu«, reče Barnabas. »To
je soba za sluškinje, prljava i pljesniva; da ne bih morao ondje
biti, htio sam otići malo s tobom. Ti sarntt moraš dopustiti«,
dodade K., da bi sasvim svladao njegovo oklijevanje, »da se
dobro uhvatim za tebe, jer ti ideš sigurnije.« IK. se objesi o
njegovu ruku. Bilo je sasvim mračno, K. uopće nije mogao vidjeti
njegovo lice, jedva je nazirao njegovo tijelo, a još maloprije mu je
pokušavao napipati ruku.
Barnabas je popustio, udaljavali su se od gostionice. Istina,
K. je osjećao da unatoč najvećem naprezanju ne može držati
korak s Barnabasom, da otežava njegovo slobodno kretanje i da
u sličnim okolnostima zbog ovakve sitnice može sve propasti, oso-
bito u sporednim ulicama, kao u onoj u kojoj je K. prije podne
upao u snijeg, te da se samo uz Barnabasovu pomoć može iz njih
izvući. Ali sada se otresao takvih strahova, a tješilo ga je i to što je
Barnabas šutio. Budući da idu šuteći, onda i za Barnabasa samo
hodanje mora predstavljati svrhu njihova udruživanja.
Išli su, ali K. nije znao kamo; ništa nije mogao vidjeti. Nije
znao čak ni jesu li prošli pokraj crkve. Zbog napora koje je ho-
danje iziskivalo, on nije bio u stanju gospodariti svojim mislima.
Umjesto da budu upravljene prema cilju, one su lutale. Stalno
je iskrsavao zavičaj, i on bi obuzet sjećanjem na njega. I ondje
je na glavnom trgu stajala crkva koja je dijelom bila opkoljena
starim grobljem, a ono jednim visokim zidom. Samo malo koji
dječak uspijevao se uspeti uz taj zid; to ni njemu nije bilo pošlo za
rukom. Dječake na to nije tjerala radoznalost, groblje za njih nije
više predstavljalo nikakvu tajnu. Oni su često ulazili u groblje,
kroz njegova mala vrata sa željeznim rešetkama. Jedino je glatki
visoki zid bio ono što su oni htjeli svladati. Ali jedno prije podne
— miran, prazan trg bio je kao obliven svjetlošću; kad ga je K.
prije ili poslije vidio takvog? — on u tom uspije iznenađujuće
lako. Na jednom mjestu, na kojem je već nekoliko puta uzalud
pokušavao, on odmah uspuza uza zid, držeći medu zubima jednu
malu zastavu. Još se žbuka odronjavala pod njim, a on je već bio
28
gore. Zabode zastavicu, koja zaleprša na vjetru; pogleda naokolo,
a i preko ramena, na križeve koji kao da su tonuli u zemlju; ovdje
sada nitko nije bio veći od njega. Tada slučajno naiđe učitelj i
skine ga sa zida jednim ljutitim pogledom. Pri skakanju malo
ozlijedi koljeno i s mukom je uspio doći kući, ali na zidu je ipak
bio. Tada mu se činilo da će mu taj osjećaj pobjede služiti kao
podrška dugo kroz život, što nije bilo sasvim budalasto, jer ono
mu dođe u pomoć sada poslije toliko godina, u snježnoj noći,
dok je držao Barnabasa ispod ruke. On se još više prip^uz njega,
Barnabas ga je gotovo vukao, šutnja nije prekidana. Što se tiče
puta, K. je, sudeći po stanju druma, mogao samo zaključiti da
nisu skretali na sporedne putanje. On se zavjetova da ga nikakve
tegobe hodanja, još manje briga zbog povratka, neće odvratiti od
nastavka puta. A imat će već dovoljno snage da dalje tetura. Ni
put valjda nije beskrajan? Po danu, dvorac je ležao kao meta koju
je lako dostići, a momak je svakako znao najkraći put.
Tada Barnabas stade. Gdje su sad? Može li se dalje? Hoće li
ga Barnabas ostaviti? U tome neće uspjeti. K. je držao Barnabasa
ispod ruke tako čvrsto da je i njega samog boljelo. Ili se dogodilo
ono nevjerojatno, pa su oni već u dvorcu, ili pred vratima dvor-
ca? Ali koliko je K. znao, uopće nisu išli uzbrdo. Ili ga je možda
Barnabas vodio nekim putem koji se neprimjetno penje? »Gdje
smo mi«, upita K. tiho, više sebe nego njega. »Kod kuće«, reče
Barnabas isto tako. »Kod kuće?« »Ali sad pazi, gospodine, da se
ne okliznem. Put ide nizbrdo.« »Nizbrdo?« »Još samo nekoliko
koraka«, dodade on, i već zakuca na vrata.
Otvori ih jedna djevojka. Stajali su na pragu velike sobe koja je
bila gotovo u mraku, jer je samo u dnu, iznad jednog stola, lijevo
gorjela majušna uljana svjetiljka. »Tko dolazi s tobom, Barnaba-
se?«, upita djevojka. »Zemljomjer«, odgovori on. »Zemljomjer«,
ponovi djevojka glasnije prema onima za stolom. Nato se odatle
podigoše dvoje starijih ljudi, čovjek i žena, i još jedna djevojka.
Pozdraviše K., a Barnabas mu ih sve predstavi; to su bili njegovi
roditelji i njegove sestre, Olga i Amalija. K. ih jedva pogleda.
Skinuše mu mokar kaput da se suši pokraj peći. On to dopusti.
Dakle, nisu bili oni kod kuće, nego je kod kuće bio samo
Barnabas. Ali što će oni ovdje? K. povede Barnabasa sa strane
i upita ga: »Zašto si došao kući? Ili možda vi stanujete već u
krugu dvorca?« »U krugu dvorca?«, ponovi Barnabas kao da nije
razumio pitanje. »Ali, Barnabase, ti si htio iz gostionice otići u
dvorac?«, reče K. »Ne, gospodine«, uzvrati Barnabas, »htio sam
otići kući; ja tek ujutro idem u dvorac. Nikad ondje ne noćim.«
»Tako«, reče K., »ti nisi htio u dvorac, nego samo ovamo?« Bar-
nabasov osmijeh učini mu se sad manje vedar, a i on sam manje
ugledan. »Zašto mi to nisi rekao?« »Ti me nisi pitao, gospodine«,
reče Barnabas. »Htio si mi dati još jedan nalog, ali nisi htio ni u
gostionicu ni u svoju sobu, pa sam onda pomislio da mi nalog
možeš nesmetano dati i ovdje, kod mojih roditelja. Oni će od-
mah otići, ako ti zapovjediš. Ti bi mogao, ako ti se kod nas više
sviđa, ovdje i prenoćiti. Zar nisam postupio kako treba?« K. nije
mogao odgovoriti. To je, dakle, bio nesporazum, gadan, nizak
nesporazum, i K. je potpuno nasjeo. Dopustio je da ga zanese
Barnabasov uski svileno sjajni kaputić koji je ovaj sad otkopčao i
ispod kojeg se na koščatim grudima seoskog sluge pojavila gruba
košulja, siva od prljavštine s mnogo zakrpa. I sve unaokolo ne
samo daje bilo kao ta košulja, nego još i gore; stari rahitični otac,
koji se primicao pomažući se više rukama kojima je pipao nego
ukočenim nogama koje su se polako vukle, i majka, s rukama
prekriženim na grudima, koja je zbog svoje punoće mogla praviti
samo majušne korake. Oboje, otac i majka, čim je K. ušao, pošli
su iz svoga kutka k njemu, a još su bili daleko od njega. Sestre,
plavojke slične jedna drugoj, a obje Barnabasu, ali s oštrijim crta-
ma lica od Barnabasovih, visoke snažne djevojke, stajale su oko
pridošlih i očekivale koju pozdravnu riječ od K. On, međutim,
nije mogao ništa reći. Vjerovao je da ovdje, u selu, svatko ima
značenja za njega, i tako je zaista i bilo, jedino ovi ljudi ovdje
nisu ga se nimalo ticali. Da je mogao svladati put do gostionice
sam, otišao bi odmah. Mogućnost da ujutro rano ode s Barna-
basom u dvorac nije ga nimalo privlačila. On je htio dospjeti u
dvorac sada, u noći, neprimijećen, pod vodstvom Barnabasa, ali
onakvog Barnabasa kakav mu se dosad prividao, čovjeka koji mu
je bio bliži nego svi drugi koje je dosad ovdje vidio i za kojeg je
vjerovao da je usko povezan s dvorcem, mnogo više nego što bi se
moglo suditi prema njegovu položaju. Ali sa sinom ove obitelji,
kojoj je on potpuno pripadao i s kojom je već sjedio za stolom, s
jednim čovjekom kojeg karakterizira i to da nije smio u dvorcu
30
čak ni noćiti — da ode s njim u dvorac ruku pod ruku i po da-
njem svjetlu, predstavljalo bi smiješan, beznadan pokušaj.
K. sjede na naslon prozora, odlučan da i noć provede tu, a da
inače ne prima nikakve usluge od obitelji. Ljudi iz sela, koji su
ga tjerali od sebe ili su ga se bojali, izgledali su mu manje opasni,
jer su ga u osnovi upućivali na njega samog. Pomagali mu da
drži pribrane snage; međutim, ovakvi prividni pomagači koji ga,
zahvaljujući jednoj maloj maskaradi umjesto u dvorac, vode obi-
telji, samo ga dovode u zabunu i, htjeli oni to ili ne htjeli, rade na
razbijanju njegovih snaga. On uopće ne odgovori na jedan poziv
s obiteljskoga stola, nego ostade sjediti pognute glave.
Tada ustade Olga, ona nježnija od sestara, koja pokaza čak
izvjesne znakove djevojačke nesnalažljivosti, priđe mu i zamoli
ga da dođe za stol. Kruh i slanina stoje ondje spremni, a ona će
sad donijeti pivo. »Odakle?«, upita K. »Iz gostionice«, reče ona.
To ga razveseli. On je zamoli da za njega ne donosi pivo, ali da ga
otprati do gostionice, jer ga ondje čekaju važni poslovi. Pokaza se,
međutim, da ona nije htjela ići tako daleko, ne u njegovu gostio-
nicu, nego u jednu drugu, mnogo bližu, u Gospodski konak. K.
je ipak zamoli daje može pratiti, možda će mu se, mislio je, ondje
pružiti mogućnost da prenoći. Kakva god bila ta mogućnost, on
bi je pretpostavio najboljoj postelji ovdje u kući. Olga ne odgo-
vori odmah, nego gledaše prema stolu. Ondje bijaše ustao brat,
koji kimnu glavom odobravajući i reče: »Kad gospodin hoće.« Ta
suglasnost zamalo ne navede K. da povuče svoju molbu, jer onaj
ondje mogao je davati suglasnost samo manje važnom od sebe.
Međutim, kad se povede razgovor o pitanju hoće li K. biti pri-
mljen u gostionicu, i svi u to izraziše sumnju, on uporno ostade
pri tome da ide, ne trudeći se svojoj molbi naći neki razumljiv
razlog, jer ova obitelj morala ga je primiti onakvog kakav je, on je
prema njoj u izvjesnoj mjeri bio lišen osjećaja srama. Istina, samo
ga je Amalija pomalo zbunjivala svojim ozbiljnim, otvorenim,
hladnim i možda malo tupim pogledom.
Na kratkom putu do gostionice — K. se bio pripio uz Olgu,
jer drukčije se nije mogao pomoći, i ona ga vukla gotovo isto
onako kao njen brat prije — on doznade da je ta gostionica
određena u stvari samo za gospodu iz dvorca, koja se kad imaju u
selu neka posla, hrane u njoj, a poneki put i noće. Olga je govorila
tiho i kao u povjerenju, i njemu je bilo ugodno ići s njom, gotovo isto onako kao i onda kad je išao s njenim bratom. K. se branio od tog osjećaja
ugode, ali on je bio tu.
Gostionica je izvana bila vrlo slična onoj u kojoj je stanovao K. U selu, izgleda, uopće nije bilo velikih vanjskih razlika, ali male razlike ipak su se
mogle odmah primijetiti. Ulazne stepenice imale su ogradu, a jedna lijepa svjetiljka visjela je iz«Sd vrata. Kad uđoše, jedna zastava s grofovskim
bojama zaleprša nad njihovim glavama. U hodniku ih odmah susrete gostioničar, koji je očigledno pregledao sve po kući. On u prolazu pogleda K.
svojim malim očima, ispitivačkim ili sanjivim, i reče: »Gospodin zemljo-mjer ima pristup samo u krčmu.« »Svakako«, reče Olga, koja se odmah
zauze za K., »on samo mene prati.« Međutim, onako nezahvalan, K. se odvoji od Olge i pozva gostioničara na stranu. Olga ostade strpljivo čekajući
na kraju hodnika. »Rado bih htio prenoćiti ovdje«, reče K. »Na žalost, to je nemoguće«, odgovori gostioničar. »Vama, izgleda, to još nije poznato.
Cijela kuća je namijenjena isključivo gospodi iz dvorca.« »Možda je to propis«, reče K., »ali me sigurno možete pustiti da spavam u nekom kutku.« »Ja
bih vam izvanredno izišao u susret«, reče gostioničar, »ali bez obzira na strogost propisa o kojem vi govorite na način neupućenoga, to nije ostvarivo
ni zato što su gospoda u krajnjoj mjeri osjetljiva; uvjeren sam da ona nisu u stanju, u najmanju ruku su nepripremljena, podnijeti ni samu pojavu
nekoga stranog čovjeka. Kad bi vas ja, dakle, pustio da prenoćite ovdje, i vi slučajno — a slučaj je uvijek na strani gospode — bili otkriveni, to ne bi
bila propast samo za mene, nego i za vas samog. To zvuči smiješno, ali je istina.« Taj visoki, do grla zakopčani gospodin koji je, s jednom rukom uprtom
o zid a drugom podbočenom o kuk i s prekrštenim nogama, govorio u povjerenju s K., malo nagnut prema njemu, izgledao je gotovo tako kao da ne
pripada više selu, iako je njegovo tamno odijelo još imalo izgled prazničkog seljačkog odijela. »Vjerujem vam potpuno«, reče K., »a nimalo ne
podcjenjujem ni značaj propisa, premda sam se nevjesto izrazio. Ali bih vam na jedno htio skrenuti pažnju: u dvorcu imam jake veze i imat ću još
veće, one vas osiguravaju od svake opasnosti koja bi mogla nastati zbog mog noćenja ovdje, i pružaju vam ujedno jamstvo da sam ja u stanju potpuno
se odužiti za učinjenu
malu uslugu.« »Znam«, reče gostioničar i ponovi još jednom: »Ja to znam.« Sada je trebalo da K. svoje traženje još energičnije iznese, ali njega zbuni
baš ovakav odgovor gostioničara, i on samo upita: »Ima li danas mnogo gospode iz dvorca ovdje na prenoćištu?« »U tom pogledu danas je bolje«,
reče gostioničar s izvjesnim zadovoljstvom. »Ostao je samo jedan gospodin.« K. još nije bio u stanju navaljivati, ali se već nadao da je skoro
primljen i zato samo još upita za ime gospodina. »Klamm«, reče gostioničar kao usput, obraćajući se svojoj ženi koja je dotrčala u iznošenoj
staromodnoj haljini, pretrpanoj naborima, ali varoški otmjenoj. Došla je pozvati gostioničara, jer gospodin upravitelj ima neku želju. Prije nego što će
otići, gostioničar pogleda K., kao da sam K., a ne više on, treba odlučiti o prenoćištu. Međutim, K. nije bio u stanju išta reći, posebno ga je šokirala
okolnost da je baš tu njegov pretpostavljeni. Iako ni sam sebi nije mogao to sasvim objasniti, on se prema Klammu nije osjećao onako slobodan kao
inače prema dvorcu. Da ga Klamm zateče ovdje, ne bi istina značilo ništa užasno u gostioničarevu smislu, ali bi mu to ipak bilo mučno i neugodno,
kao kad bi lakomisleno nanio bol nekome kome duguje zahvalnost. Pritom ga je teško pritiskivalo to što vidi da se u tim obzirima već odražavaju
posljedice stanja podređenosti, radničkog stanja, posljedice kojih se bojao i koje nije mogao svladati čak ni ovdje gdje su se one tako jasno
primjećivale. Stajao je tako, grizao usne i šutio. Još jednom, prije nego što će iščeznuti iza jednih vrata, gostioničar baci pogled na K. Ovaj je gledao za
njim i nije se micao s mjesta sve dok nije došla Olga i povukla ga. »Što hoćeš od gostioničara?«, upita Olga. »Htio bih ovdje prenoćiti«, reče K. »Ali ti ćeš
noćiti kod nas«, reče Olga začuđeno. »Da, svakako«, reče K., ostavljajući joj da tumači njegove riječi.
32
n
 Glava treća

U krčmi, jednoj velikoj sobi, potpuno praznoj u sredini, sje->

dilo je nekoliko seljaka pokraj zidova, uz bačve i na njima. Ali ti
seljaci su izgledali drukčije nego oni iz gostionice u kojoj je K.
odsjeo. Bili su čistiji i djelovali skladnije, odjeveni u sivožućkasto
grubo sukno, kaputići su bili debeli, hlače pripijene uz tijelo.
To su bili mali, na prvi pogled međusobno vrlo slični ljudi, s
plosnatim, koščatim, a ipak punašnim licima. Svi su bili mirni i
gotovo se nisu micali, samo su pogledima pratili pridošle, polako
i ravnodušno. Pa ipak, zato što ih je bilo toliko i što je sve bilo
tako mirno, oni ostaviše izvjestan dojam na K. On opet uze Olgu
pod ruku da bi ljudima objasnio svoju prisutnost. Iz jednog ugla
se podiže neki čovjek, jedan Olgin poznanik, i htjede joj prići,
ali je K. rukom kojom ju je držao okrene na drugu stranu. Osim
nje, nitko to nije mogao primijetiti, a ona to primi s prikrivenim
pogledom i osmijehom.
Pivo je točila mlada djevojka po imenu Frieda; neugledna,
sitna, plava djevojka s tužnim očima i mršavim obrazima, ali koja
je privlačila svojim pogledom koji je odavao izuzetnu
promišljenost. Kad se njezin pogled zaustavi na K., njemu se
učini da je taj pogled već raspravio stvari koje se njega tiču, o
čijem postojanju on sam dotle ništa nije znao, ali u što ga je uv-
jerio taj pogled. K. je neprestano i sa strane promatrao Friedu,
cak i kad je ona počela govoriti s Olgom. Prijateljice, reklo bi se,
Olga i Frieda nisu bile; one izmijeniše jedva nekoliko hladnih
ri
jeci. K. im htjede pomoći, i zato upita iznenada: »Poznajete li
gospodina Klamma?« Olga se nasmija. »Zašto se smiješ?«, upita
K. ljutito. »Pa ja se ne smijem«, reče ona i nastavi se smijati. »Olga
je još sasvim djetinjasta djevojka«, reče K. i nagne se preko šanka
da bi još jednom čvrsto privukao Friedin pogled. Ona je,
međutim, imala spušten pogled, i reče tiho: »Biste li htjeli vidjeti
gospodina Klamma?« K. je zamoli za to. Ona pokaza rukom na
jedna vrata odmah lijevo do nje. »Ovdje je jedna mala rupa na
vratima kroz koju možete gledati unutra.« »Ali ovi ljudi ovdje?«,
upita K. Ona napući donju usnu i svojom neobično mekom
rukom privuče K. vratima. Kroz malu rupu, koja je očigledno
bila probušena zato da bi služila za virenje, on sagleda gotovo ci-
jelu susjednu sobu. Za jednim pisaćim stolom u sredini sobe, na
udobnoj okrugloj stolici s naslonom, sjedio je, blistavo osvijetljen
električnom sijalicom koja je visjela ispred njega, gospodin Kla-
mm. Debeli, tromi gospodin srednjeg rasta. Njegovo lice još nije
imalo bora, ali obrazi su bili malo opušteni pod težinom starosti.
Crni brkovi dugi i usiljeni. Oči pokrivene nakrivljenim
naočalama čija su stakla bljeskala. Daje gospodin Klamm potpu-
no sjedio za stolom, K. bi mogao vidjeti samo njegov profil. Ali
kako je bio gotovo okrenut prema njemu, K. ga je gledao ravno
u lice. Klammov lijevi lakat ležao je na stolu, a desna ruka, u kojoj
je držao cigaru, počivala je na koljenima. Na stolu je stajala pivska
čaša. Kako je rub susjednog stola bio visok, K. nije mogao
vidjeti leže li na stolu spisi i kakvi su, ali mu se činilo da je stol
prazan. Da bi to provjerio, zamoli Friedu da i ona pogleda kroz
rupu i kaže mu što vidi. Međutim, s obzirom na to da je ona bila u
sobi kratko vrijeme prije toga, mogla je odmah potvrditi da
ondje ne leže nikakvi spisi. K. je upita je li vrijeme da se skloni, ali
mu ona reče da može viriti kroz rupu dokle ga je volja. K. je sad
bio sam s Friedom, jer Olga je, kako je on letimičnim pogledom
mogao utvrditi, ipak našla put do svojih poznanika, i sjedila na
jednoj visokoj bačvi, mašući nogama. »Friedo«, upita K. šapatom,
»poznajete li vi gospodina Klamma dobro?« »O da«, reče ona,
»vrlo dobro.« Ona se nasloni na K. vragolasto, kao što on tek sad
primijeti, dovede u red svoju tanku, izrezanu sivkastu bluzu, koja
je visjela na njezinu mršavom tijelu kao da mu ne pripada. Onda
reče: »Ne sjećate li se Olgina smijeha?« »Da, vražica«, reče K.
»Ah«, reče Frieda pomirljivo, »ona je imala i razloga da se smije.
Vi ste pitali poznajem li Klamma, pa zaboga«, tu se ona nehotice
malo uspravi, i opet na K. pohrli njezin pobjedonosni pogled koji
nije bio ni u kakvoj vezi s onim što se govorilo, »pa ja sam Klam-
mova ljubavnica.« »Klammova ljubavnica?« reče K. Ona kimnu
glavom. »Onda ste vi za mene jedna uvažena osoba«, reče K.,
smiješeći se da razgovor medu njima ne bi izgledao previše ozbi-
ljan. »Ne samo za vas«, reče Frieda ljubazno, ali ne prihvati nje-
govo smješkanje. On je imao sredstvo protiv njezine ponesenosti
i upotrijebi ga, upitavši: »Jeste li već bili u dvorcu?« Ali to nije
upalilo, jer ona odgovori: »Nisam, ali zar nije dovoljno da sam
ovdje, u krčmi?« Ona je, očigledno, bila ludo ponosna i htjela je,
izgleda, to pokazati, posebno u odnosu prema K. »Zaista«, reče
K., »ovdje u krčmi. Pa vi se razumijete u gostioničarski posao.«
»Svakako«, reče ona. »A počela sam u gostionici Kod mosta, kao
djevojka za staju.« »S tim nježnim rukama«, reče K. upola pitajući i
ni sam ne znajući laska li on to samo ili ga je ona doista osvojila.
Njezine ruke su bile uistinu male i nježne, ali isto tako bi se moglo
reći i slabašne i neupadljive. »O tome onda nitko nije vodio
računa«, reče ona, »pa čak ni sad.« K. je pogleda upitno. Ona
zavrti glavom i ne htjede dalje govoriti. »Vi, naravno«, reče K.,
»imate svoje tajne i ne želite o njima razgovarati s nekim koga
poznajete tek od prije pola sata i koji još nije imao priliku da vam
kaže tko je i kakav je.« Ali, kao što se pokaza, to je bila neumjesna
primjedba, jer je izgledalo kao da je Friedu probudio iz sanjarenja
koje je njemu bilo ugodno. Iz kožne torbice, koja je visjela o
njenu pojasu, ona izvadi jedno drvce, začepi njime rupu na vra-
tima i reče, očigledno prisiljavajući se da K. ne primijeti promje-
nu u njenu raspoloženju: »Sto se vas tiče, ja ipak znam sve, vi ste
zemljomjer.« A onda dodade: »Ali sad moram na posao«, i ode na
svoje mjesto za stolom, dok se tu i tamo podiže ponetko od gos-
tiju da mu ona natoči praznu čašu. K. je htio još jednom neupa->
dljivo govoriti s njom, i zato uze sa stola jednu praznu čašu i priđe
joj. »Samo još nešto, gospođice Friedo«, reče on, »izvanredan je
slučaj i zaista je potrebna izuzetna snaga uzdići se od djevojke za
staju do krčmarice, ali je li time dostignut krajnji cilj za jedno
takvo ljudsko stvorenje? Besmisleno pitanje. Nemojte mi se smi-
jati, gospođice Friedo, ali iz vaših očiju više govori borba koja vas
čeka u budućnosti nego ona koja je već prošla. Međutim, u svije-
 tu su prepreke
velike, one su sve
veće ako su veći
ciljevi, i zato nije
sramota osigurati
pomoć jednog
malog, beznačajnog, ali isto tako borbenog čovjeka. Možda
bismo mogli jednom nasamo i u miru razgovarati, bez tih
mnogih očiju koje bulje u nas.« »Ne znam što hoćete«, reče
ona, ali je izgledalo da ovaj put i protiv njene volje u njenu
glasu ne odjekuju pobjede njena života, već prije beskrajna
razočaranja. »Hoćete me, valjda, odvojiti od Kla-mma? Gospode
Bože!« i ona sklopi ruke. »Vi ste me prozreli«, reče K. kao
zamoren tolikim nepovjerenjem, »baš to bila je moja potajna
namjera. Vi trebate ostaviti Klamma i postati moja ljubavnica.
Ali, naravno, sad mogu ići. Olga!« vikne K. »Hajdemo kući.«
Olga poslušno side s bačve, ali se nije mogla odmah osloboditi
svojih prijatelja koji bijahu napravili krug oko nje. Tada Frieda
reče tiho, gledajući ga prijetećim pogledom: »Kad mogu
razgovarati s vama?« »Mogu li ovdje prenoćiti?« upita K. »Da«,
odgovori Frieda. »Mogu li odmah ostati?« »Iziđite s Olgom da bih
mogla ispratiti ove ljude. Onda se malo poslije možete vratiti.«
»Dobro«, reče K. i čekaše nestrpljivo Olgu. Ali seljaci je nisu
puštali. Oni su izmislili jednu igru čiji je centar bila Olga.
Uhvaćeni u kolo, plesali su oko nje i uvijek, na zajednički usklik,
jedan bi priskočio Olgi, obuhvatio je jednom rukom oko bokova
i obrnuo je nekoliko puta. Kolo je bivalo sve brže, usklici pohlepni,
promukli, slijevali su se postupno gotovo u jedan jedini. Olga,
koja je maloprije bez muke mogla probiti krug, sada je još samo
razbarušene kose teturala od jednog do drugog. »Evo kakve mi
ljude šalju ovamo«, reče Frieda i od ljutnje ugrize svoje tanke
usne. »Tko su oni?« upita K. »Klammova posluga«, reče Frieda.
»Stalno mi dovodi taj svijet čija me prisutnost uznemirava. Ne
znam što sam danas s vama govorila, gospodine zemljomjere. Da
nisam možda rekla nešto ružno? Oprostite mi, ali tome je kriva
prisutnost tih ljudi. Oni su najgori i najodvratniji za koje uopće
znam. I njima ja moram točiti pivo u čaše! Koliko sam puta već
molila Klamma da ih ne dovodi; ako već moram podnositi sluge
druge gospode, bar on bi mogao imati obzira prema meni, ali sve
su molbe uzalud, i cijeli sat prije nego što će on stići, oni navale
ovamo kao stoka u staju. Ali sada zaista neka idu u staju, gdje im
je i mjesto. Da niste vi tu, ja bih razvalila ova vrata i Klamm bi ih
sam morao istjerati.« »Zar ih on ne čuje?« upita K. »Ne«, reče
Frieda, »on spava.« »Kako!« uzviknu K. »Spava? Kad sam gledao
kroz rupu u sobu, on je još bio budan i sjedio za stolom.« »Tako
on sjedi i dalje«, objasni Frieda, »ali i onda, kad ste ga vi gledali,
on je već spavao. Zar bih vas ja inače pustila da gledate kroz rupu?
To je njegov način spavanja, gospoda spavaju vrlo mnogo, upravo
neshvatljivo. Uostalom, da ne spava toliko, kako bi mogao pod-
nositi ove ljude? Ali sada ću ih sama istjerati. «Ona uze iz ugla bič
i priskoči plesačima jednim jedinim visokim, ne baš sigurnim
skokom kao, na primjer, kad janje skače. Oni je najprije dočekaše
kao kakvu novu plesačicu i za trenutak je zaista izgledalo kao da
će Frieda ispustiti bič, ali onda ga ona opet podiže. »U ime Kla-
mma«, uzviknu ona, »u staju! Svi u staju!« Sada su vidjeli da nema
šale. Obuzeti jednim za K. nerazumljivim strahom, oni se počeše
tiskati prema zadnjem dijelu krčme, gdje se, pod pritiskom prvog
koji je navaljivao, otvoriše jedna vrata, svjež noćni zrak prodre
unutra i oni svi iščeznuše iz krčme, zajedno s Friedom, koja ih je
očito tjerala kroz dvorište u staju.
U tišini koja iznenada nastade, K. ču korake u hodniku. Da bi
se nekako sklonio, on skoči iza stola s pićem, gdje se jedino mo-
gao skriti. Istina, zadržavanje u krčmi nije mu bilo zabranjeno, ali
kako je htio prenoćiti ovdje, bilo je dobro izbjeći svaki neželjeni
susret. I zato, kad se vrata otvoriše, on se zavuče pod stol. Biti tu
pronađen nije naravno bilo sasvim bezopasno, ali ipak u tom
slučaju ne bi bio neuvjerljiv ni izgovor da se skrio od seljaka koji
su bili podivljali. To je bio gostioničar. »Friedo!« vikao je i neko-
liko puta prošao kroz sobu.
Srećom, ubrzo dođe Frieda, koja i ne spomenu K., nego se
samo požali na seljake i onda ode za stol, u želji da nade K. Tu je
K. mogao dodirivati njezinu nogu, i odsad se osjećao sigurnim.
Kako Frieda nije spomenula K., morao je to na kraju učiniti
gostioničar. »A gdje je zemljomjer«? upita on. To je uopće bio
pristojan čovjek, lijepo odgojen stalnim i u izvjesnoj mjeri slobo-
dnim ophođenjem s daleko višima od sebe, ali je s Friedom govo-
rio s posebno mnogo uvažavanja, što je upadalo u oči najviše zbog
toga što se on u razgovoru neprestano ponašao kao poslodavac
prema namještenici, uz to jednoj ne baš smjernoj namještenici.
»Sasvim sam zaboravila zemljomjera«, reče Frieda i stavi svoju
malu nogu K. na grudi. »Sigurno je već odavno otišao.« »Ali ja ga
 I
nisam vidio«, reče gostioničar, »a gotovo cijelo vrijeme bio sam
u hodniku.« »Ovdje svakako nije«, reče Frieda hladno. »Možda
se skrio«, reče gostioničar. »Sudeći po dojmu koji sam o njemu
stekao, može se za njega mnogo što povjerovati.« »Ali tu smjelost
on zacijelo nema«, reče Frieda i pritisnu K. jače nogom. Bilo je
nečeg ugodnog i neusiljenog u njenu biću, što K. prije uopće
nije zapazio, a što se posebno pokaza kad se ona odjednom nas-
mija i s riječima: »Možda se ovdje skrio«, sagne se prema njemu,
letimice ga poljubi, a onda opet uspravi i kao razočarana reče:
»Ne, nije ovdje.« Ali sad i gostioničar dade povod za čuđenje,
kad reče: »Vrlo mi je neugodno što ne znam sigurno je li otišao.
Nije to samo zbog gospodina Klamma, nego i zbog propisa. Ali
propis vrijedi za vas, gospođice Friedo, kao i za mene. Za krčmu
odgovarate vi, a sve ostalo u kući ja ću još pretražiti. Laku noć.
Ugodan san!« On još pošteno nije ni napustio sobu, a Frieda već
ugasi električnu svjetiljku i nade se pokraj K. ispod stola. »Dragi
moj, mili moj!« šaputala je ona, ali uopće ne dodirnu K., već je
kao opijena ljubavlju ležala na leđima, raširenih ruku; za njihovu
sretnu ljubav vrijeme je bilo beskrajno i ona je više uzdisala nego
pjevala neku pjesmicu. Onda se prestraši što je K. ostao miran
i predan mislima, i poče ga vući kao dijete. »Dođi, pa mi ćemo
se ugušiti ovdje dolje!« Oni se zagrliše, njeno malo tijelo gorjelo
je u njegovim rukama, i oni se kao u besvijesti — iz koje se K.
neprestano, ali uzalud pokušavao spasiti — otkotrljaše nekoliko
koraka dalje, lupiše tupo o Klammova vrata, a onda se nađoše
ležeći u jednoj lokvici piva i smeću koje je pokrivalo pod. Tu
prodoše sati, sati u kojima je K. stalno imao osjećaj da luta ili
da je već toliko daleko u tuđini kao nijedan čovjek prije njega, u
tuđini u kojoj čak ni zrak nije kao zrak u zavičaju, u kojoj se od
tudinštine čovjek mora ugušiti, i protiv čijih se bezumnih oma-
mljivanja ne može učiniti ništa drugo nego ići dalje, dalje lutati. I
zato, barem u prvom trenutku, njega ne preplaši, nego je prije
djelovalo kao utješno buđenje, kad Friedu iz Klammove sobe
pozva dubok, zapovjednički i ujedno ravnodušan glas. »Frie-
do«, reče joj K. na uho, i tako prenese poziv iz sobe. S potpuno
urođenom poslušnošću Frieda htjede skočiti, ali onda se prisjeti
gdje je, opruzi se, tiho se nasmija i reče: »Neću valjda, nikad više
neću mu otići.« K. joj je htio proturječiti, nagovarati da ide Kla-
mmu; poče već skupljati krajeve njene bluze, ali nije mogao
ništa reći, bio je previše sretan što drži Friedu u svojim
rukama, ali previše prestrašeno sretan, jer mu se činilo, ako ga
Frieda napusti, napustit će ga sve što ima. I Frieda, kao da je
ojačala njegovim pristankom, stisnutom šakom zalupa na
vrata i viknu: »Ja sam kod zemljomjera! Ja sam kod
zemljomjera!« Zaista, Klamm ušuti na to. Ali onda se podiže
K., kleknu pokraj Friede, zagleda se u tmurnu svjetlost
praskozorja. Sto se dogodilo? Gdje su bile njegove nade? Što
je mogao očekivati od Friede sada kad je sve bilo izgubljeno?
Umjesto da najopreznije ide naprijed, s obzirom na veličinu
neprijatelja i cilja, on se ovdje cijelu noć valjao u lokvama piva
čiji ga je zadah sada ošamućivao. »Što si učinila?«, reče on kao
da govori za sebe. »Sad smo oboje propali.« »Ne«, reče Frieda,
»samo sam ja propala, ali sam ipak dobila tebe. Budi miran,
gledaj samo kako se ona dvojica smiju.« »Tko?« upita K. i
okrene se. Na stolu su sjedila oba njegova pomoćnika, malo
neispavani, ali veseli; to je bilo veselje koje je proizlazilo iz
odanog ispunjavanja dužnosti. »Što ćete ovdje?« dreknu K., kao
da su oni za sve krivi. On potraži bič koji je Frieda sinoć imala.
»Morali smo te tražiti«, rekoše pomoćnici, »jer nisi došao k
nama u gostionicu. Onda smo te tražili kod Barnabasa i na kraju
našli ovdje. Sjedimo ovdje cijelu noć. Služba zaista nije laka.«
»Vi ste meni potrebni danju, ne noću«, reče K. »Gonite se
odavde!« »Sada je dan«, rekoše oni, ne pomaknuvši se. Bio je
zaista dan, vrata koja vode u dvorište otvoriše se i unutra
pohrliše seljaci s Olgom koju K. bijaše potpuno zaboravio. Olga
je bila živahna kao i sinoć, iako su joj haljina i kosa bile u
strašnom neredu, i ona s vrata potraži K. pogledom. »Zašto nisi
sa mnom išao kući?«, upita ona gotovo u suzama. »Zbog
jedne takve ženetine!«, reče zatim i ponovi to nekoliko puta.
Frieda, koja je za trenutak bila iščezla, vrati se s jednim malim
zavežljajem rublja. Olga se povuče u stranu, žalosna. «Sada
možemo otići«, reče Frieda. Bilo je po sebi razumljivo daje mislila
na gostionicu Kod mosta u koju su trebali otići. K. s Friedom,
iza njih pomoćnici — to je bila povorka. Seljaci pokazaše veliki
prijezir prema Friedi, što je bilo po sebi razumljivo, jer ona je s
njima dosad strogo postupala. Jedan seljak čak uze svoj štap i
namjesti ga tako kao da je nije htio pustiti da prođe dok ne
preskoči štap, ali jedan njen pogled bio je dovoljan da ga otjera.
Vani, u snijegu,
»i'J
K. malo odahnu. Sreća što je vani, u prirodi, bila je tako velika
da je ovom prilikom činila podnošljivim teškoće puta; da je bio
sam, pješačio bi još bolje. U gostionici on odmah ode u sobu i
leže u krevet, dok Frieda napravi ležaj na podu pokraj kreveta.
Pomoćnici su se također uvukli u sobu, bili izbačeni, ali se onda
opet vratili kroz prozor. K. je bio previše umoran da ih još jednom
izbaci. Gostioničarka sama dođe gore da pozdravi Friedu, koja je
nazva »mamice«. Počeše se pozdravljati, neshvatljivo srdačno, s
ljubljenjem i dugotrajnim grljenjem. U sobici je uopće bilo malo
mira, često su ulazile i sluškinje, lupajući muškim cokulama koje
su imale na nogama, da bi nešto unijele ili iznijele. Ako im je
trebalo bilo što od raznih stvari koje su služile kao posteljina u
krevetu, one su to bezobzirno izvlačile ispod K. Friedu su pozdra-
vile kao sebi ravnu. Ali usprkos ovom uznemiravanju, K. ostade
u postelji cijeli dan i cijelu noć. Za sitne potrebe pobrinula se
Frieda. Kad je, napokon, iduće jutro ustao, sasvim osvježen, to je
bio već četvrti dan njegova boravka u selu.
f dužinu i gustoću bezbroj puta upotrebljavali i pozivali Friedu da
V:
Glava četvrta
■m
m
On je želio s Friedom govoriti u četiri oka, ali u tome je bio
sprječavan već samom nametljivom prisutnošću pomoćnika
s kojima se Frieda, uostalom, tu i tamo šalila i smijala. Istina,
njima nije mnogo trebalo: smjestili su se u jednom uglu, na dvije
stare ženske haljine prostrte na podu. Njihova je želja bila, kao što su
često o tome s Friedom razgovarali, da ne smetaju gospodinu
zemljomjeru i da zauzimaju što je moguće manje mjesta. U tom
pogledu su činili razne pokušaje, istina, uvijek uz došaptavanje
i hihotanje, stiskali ruke i noge, pripijali se jedan uz drugog, i,
u sumraku, u njihovu uglu vidjela se samo velika gomila. Ipak,
iz iskustva po danu znalo se, na žalost, da su oni vrlo pažljivi
promatrači, da uvijek zure u K., makar i na svoj prividno djeti-
njast način, upotrebljavajući ruke kao dalekozore i čineći slične
besmislice, ili samo namiguju i prave se kao da su mnogo zauzeti
njegovanjem svojih bradica, do kojih im je mnogo stalo, i čiju su
ona presudi. Sa svoje postelje, K. je često potpuno ravnodušno
promatrao što njih troje rade.
Kad se osjetio dovoljno okrijepljen da bi mogao napustiti
postelju, oni svi pritrčaše da mu budu na usluzi. On nije bio to-
liko okrijepljen da bi mogao odbiti njihove usluge, i primijeti da
zbog toga dolazi u izvjesnu ovisnost o njima, što je moglo imati
loše posljedice; ali se morao s tim pomiriti. A i nije bilo baš neu-
godno piti za stolom dobru kavu koju je Frieda donijela, grijati se
pokraj peći koju je Frieda naložila, gledajući pomoćnike kako se
žustro i nespretno deset puta penju uza stepenice i silaze niz njih,
da bi donijeli vodu za pranje, sapun, češalj, ogledalo i, na kraju,
jer je K. izrazio tihu i jasnu želju, čašicu ruma.
Usred tog naređivanja i posluživanja, K. više u dobrom
raspoloženju nego što se nadao uspjehu, reče pomoćnicima: »Ha-
jdete sad van, vas dvojica, više mi niste potrebni, želim razgovarati
nasamo s gospođicom Friedom«. Kad na njihovim licima ne vidje
neki poseban otpor, kao odštetu za to, on pridoda: »Onda ćemo
nas trojica ići općinskom načelniku, čekajte me dolje u gostioni-
ci«. Začudo, oni poslušaše, samo što pri izlasku rekoše: »Mogli
smo i ovdje čekati.« K. odgovori na to — »Znam, ali ja to neću.«
K. je ljutilo, ali mu je u određenoj mjeri i godilo, kad
Frieda, koja mu odmah nakon izlaska pomoćnika sjede u
krilo, reče: »Dragi moj, što ti imaš protiv pomoćnika? Mi ne
moramo ništa kriti od njih. Oni su odani« — »Ah, odani«,
reče K., »stalno njuškaju za mnom, to je besmisleno, odvrat-
no.« — »Vjerujem da te razumijem«, reče ona, objesi mu se
o vrat i htjede još nešto reći, ali nije mogla govoriti; i kako je
stolica stajala pokraj samog kreveta, oni se prevališe u krevet.
Ondje su ležali, ali ne onako zaneseni kao onda u noći. Ona je
tražila nešto, i on je tražio nešto, tražili su bijesno, praveći gri-
mase, zarivajući glavu u grudi jedno drugom, tražili su, i njihovo
grljenje i njihova razdražena tijela nisu im pomagala da zaborave,
nego su ih naprotiv podsjećala na dužnost da traže; i kao što psi
očajno čeprkaju zemlju, čeprkali su oni po svojim tijelima; i
bespomoćni, razočarani, da bi još izvukli posljednju sreću, njiho-
vi jezici po koji put prelazili bi svom širinom lica drugog. Tek ih
umor smiri i učini zahvalnim jedno drugom. Onda se i sluškinje
popeše gore. »Gle, kako ovi ovdje leže«, reče jedna, i iz sažaljenja
baci preko njih pokrivač.
Kad se K. poslije oslobodio pokrivača i pogledao oko sebe,
pomoćnici su — što ga nije začudilo — opet bili u svom uglu,
opominjali jedan drugog na ozbiljnost, pokazujući prstom na
K., i vojnički ga pozdravljali, osim toga, uza sam krevet sjedila je
gostioničarka i plela čarapu, sitan rad koji je malo bio u skladu
s njezinim golemim tijelom koje je gotovo zamračivalo sobu.
»Već odavno čekam«, reče ona i podiže svoje široko, mnogim
staračkim borama izbrazdano lice, ali koje je, uzeto onako veliko
u cjelini, još bilo svježe, a nekad možda i lijepo. Riječi su zvučale
kao prijekor, istina neumjestan, jer K., naravno, nije tražio da
ona dođe. Ona zato samo kimanjem glave potvrdi njene riječi,
podiže se i sjede. Ustade i Frieda, ali ostavi K. i nasloni se na
stolicu gostioničarke. »Zar ne bi moglo, gazdarice«, reče K. rastre-
seno, » to što mi hoćete reći biti odgođeno dok se ne vratim
od općinskog načelnika. Imam tako važan razgovor.« »Ovo je
važnije, vjerujte mi, gospodine zemljomjere«, reče gostioničarka.
»Ondje je u pitanju svakako samo neki posao, ali ovdje je riječ
0 jednom ljudskom biću, o Friedi, mojoj dragoj sluškinji.« »A,
tako«, reče K., »onda naravno; samo ne razumijem zašto se ta
stvar ne prepusti nama dvoma.« »Zbog ljubavi, zbog brige«, reče
gostioničarka i privuče sebi glavu djevojke koja je stajala, a njena
glava dopirala je samo do ramena gostioničarki koja je sjedila.
»Budući da Frieda ima takvo povjerenje u vas«, reče K. »ni ja ne
mogu drukčije. A kako je Frieda tu nedavno moje pomoćnike
nazvala odanim, to smo mi svi ovdje prijatelji između sebe.
Onda, gazdarice, mogu vam reći da ja smatram kao najbolje da
se Frieda i ja vjenčamo, i to vrlo brzo. Na žalost, na žalost, ja time
ne mogu nadoknaditi Friedi što je zbog mene izgubila službu u
Gospodskom konaku i Klammovo prijateljstvo.« Frieda podiže
glavu, oči su joj bile pune suza, ničeg pobjedničkog nije bilo u
njima. »Zašto ja? Zašto sam baš ja izabrana?« »Kako?« upitaše K.
1 gostioničarka istovremeno. »Zbunjena je, siroto dijete«, reče
gostioničarka, »zbog toliko nakupljene sreće i nesreće.« I kao u
potvrdu ovih riječi, Frieda sad jurnu na K., poče ga divlje ljubiti,
kao da u sobi nema nikog, i onda, plačući, držeći ga stalno u
zagrljaju, pade pred njim na koljena.
Milujući objema rukama Friedinu kosu, K. upita gostio-
ničarku: »Rekao bih da mi dajete za pravo?« »Vi ste častan
čovjek«, reče gostioničarka, i onda sa suzama u glasu, malo oro-
nula i teško dišući, ipak nade snage da kaže: »Treba sada još samo
promisliti o jamstvima koja ćete morati dati Friedi, jer ma koliko
bilo veliko moje poštovanje prema vama, vi ste ipak ovdje strani,
ne možete se ni na koga pozvati, vaše domaće prilike ovdje nisu
poznate. Dakle, jamstva su potrebna, to uviđate i vi, dragi gospo-
dine zemljomjere, vi ste sami istaknuli što sve gubi Frieda zbog
veze s vama.« »Svakako, jamstva, naravno«, reče K., »najbolje je
dati ih preko javnog bilježnika, ali i grofovska uprava umiješat će
se valjda u to. Uostalom, i ja imam nešto neizostavno obaviti prije
svadbe. Moram razgovarati s Klammom.« »To je nemoguće«, reče
Frieda, podiže se malo i pribi uz K. »Što ti pada na pamet!« »To
mora biti«, reče K. »ako je meni nemoguće to ostvariti, morat ćeš
ti.« »Ja ne mogu, ja ne mogu«, reče Frieda, »nikad Klamrn neće
razgovarati s tobom. Kako možeš uopće vjerovati da će Klamm
razgovarati s tobom?!« »A hoće li razgovarati s tobom?« upita K.
»Neće, isto tako«, uzvrati Frieda, »neće ni s tobom ni sa mnom,
to je jednostavno nemoguće.« Ona se raširenih ruku obrati
gostioničarki: »Vidite, gazdarice, što on traži!« Vi ste osobenjak,
gospodine zemljomjere«, reče gostioničarka i bilo je strašno vid-
jeti kako je sada izgledala, sjedeći uspravno, raširenih nogu sa
snažnim koljenima koja su se probijala kroz tanku suknju. »Vi
tražite nemoguće.« »Zašto je to nemoguće?« upita K. »Ja ću vam
to objasniti«, reče gostioničarka, ali takvim glasom kao da to
objašnjenje nije posljednja usluga koju čini, nego prije prva kazna
koju izriče, »rado ću vam objasniti. Istina, ja ne pripadam dvorcu,
samo sam žena i samo gazdarica ovdje u jednoj gostionici poslje-
dnjeg reda — nije baš posljednjeg, ali nije ni daleko od toga — i
zato se može dogoditi da vi ne pridate posebnu važnost mome
objašnjenju, ali ja sam kroz život išla otvorenih očiju i imala sam
posla s mnogim ljudima i sav teret posla ovdje sama sam nosila,
jer moj muž je doduše dobar čovjek, ali za gostioničara nije, i što
znači odgovornost, to nikad neće shvatiti. Vi, na primjer, možete
zahvaliti samo njegovoj nemarnosti — ja sam te večeri bila već
umorna do iznemoglosti — što ste ovdje u selu, što ovdje na kre-
vetu sjedite mirno i udobno.« »Kako?« upita K., budeći se iz neke
rastresenosti, potaknut više radoznalošću nego ljutnjom. »Samo
njegovu nehaju to zahvalite!«, uzviknu gostioničarka još jednom,
s kažiprstom uprtim u K. Frieda je pokuša stišati. »Što ti hoćeš?«
reče gostioničarka, naglo se okrenuvši cijelim tijelom. »On me je
pitao i moram mu odgovoriti, kako će inače razumjeti ono što je
nama po sebi razumljivo, da gospodin Klamm nikad s njim neće
razgovarati; što ja kažem, neće! — ne može nikad s njim razgova-
rati. Čujte, gospodine zemljomjere! Gospodin Klamm je gospo-
din iz dvorca, to po sebi znači nešto, da i ne govorim o položaju
koji Klamm inače zauzima, a koji je vrlo visok. A što ste vi, za
čiji se pristanak na ženidbu mi ovdje tako ponizno otimamo? Vi
niste iz dvorca, vi niste iz sela, vi niste ništa. Ali, na žalost, vi ste
ipak nešto, tuđinac, netko prekobrojan, i svuda na putu, netko
zbog koga ima stalno nezgoda, zbog koga se sluškinje moraju
iseljavati, netko čije namjere nisu poznate, netko koji je zaveo
našu najmiliju malu Friedu i koju mu, na žalost, moramo dati za
ženu. Zbog svega toga ja vam u stvari ne dijelim nikakve prijekore.
Vi ste ono što ste. Ja sam u svom životu previše vidjela, pa bih
mogla podnijeti i ovaj prizor. Ali recite sami po sebi što vi upravo
tražite. Čovjek kao što je Klamm treba s vama razgovarati! Boljelo
me je kad sam čula da vas je Frieda pustila da virite kroz rupu na
vratima, već što je to učinila, znači da ste je vi zaveli. Recite, ipak,
kako ste se osjećali kad ste vidjeli Klamma? Ne možete odgovoriti.
Znam, osjećali ste se dobro. Vi uopće niste u stanju Klamma
vidjeti onakvog kakav jest, to nije oholost s moje strane, jer ni ja
nisam u stanju. Klamm treba razgovarati s vama, ali on nikad ne
razgovara čak ni s ljudima iz sela, još nikad on sam nije razgovarao
ni s kim iz sela. To je, naravno, bila velika počast za Friedu, počast
zbog koje ću ja biti ponosna sve do svoje smrti, što je on imao
običaj uzvikivati barem Friedino ime, i što mu je ona mogla reći
što god je htjela, i što je dobila dopuštenje viriti kroz rupu, ali, on
nije razgovarao čak ni s njom. I to što je on ponekad zvao Friedu,
ne mora imati onu važnost koja se tome rado hoće pridati, jer on
je samo Friedino ime uzvikivao — tko zna njegove namjere? — a
što je, naravno, Frieda trkom dolazila, to je njena stvar, i što je
Klamm nju i bez protivljenja puštao k sebi, to je njegova dobrota;
ali da je on baš nju zvao, to se ne može tvrditi. Istina, sada je i to
što je bilo zauvijek prošlo. Možda će Klamm i dalje izgovarati ime
Frieda, to je moguće, ali pristup k njemu ona sigurno neće više
imati — djevojka koja se upustila s vama. I samo jedno, samo
jedno ja ne mogu shvatiti ovom mojom sirotom glavom, kako
je jedna djevojka za koju se govorilo da je Klammova ljubavnica
— uostalom ja smatram da je to obilježje vrlo pretjerano — kako
je dopustila da je vi čak i dodirnete.«
»Zaista, to je čudno«, reče K. i privuče u krilo Friedu, koja mu
se odmah prepusti, istina spuštene glave, »ali smatram da to doka-
zuje da i sve drugo nije baš točno onako kao što vi vjerujete. Tako,
na primjer, vi ste svakako u pravu kad kažete da sam ja prema
Klammu nitko i ništa; i kad ja sad tražim razgovor s Klammom
i od toga me ne mogu odvratiti čak ni vaša objašnjenja, time još
nije rečeno da sam ja u stanju izdržati Klammovu prisutnost bez
zatvorenih vrata koja nas dijele, i da neću pobjeći iz sobe čim se
on pojavi. Ali jedan takav strah, ma koliko opravdan, za mene još
nije razlog da se ne usudim učiniti jednu takvu stvar. Međutim,
uspijem li ja ne ustuknuti pred njim, onda uopće nije potrebno
da on sa mnom razgovara, meni je dovoljno da vidim dojam koji
moje riječi ostavljaju na njega, a ako ne ostave nikakav ili ih on
uopće ne čuje, ipak sam u dobitku, jer sam slobodno govorio
pred jednim od moćnih. Ali vi, gazdarice, sa svojim velikim poz-
navanjem života i ljudi, i Frieda, koja je do jučer bila Klammova
ljubavnica, ja ne vidim zašto bih odbacivao tu riječ — vi biste mi
svakako mogli lako stvoriti mogućnost da razgovaram s Klam-
mom, ako ni na koji drugi način, a ono barem u Gospodskom
konaku, vjerojatno je on još i sad ondje.«
»To je nemoguće«, reče gostioničarka, »i ja vidim da vama
nedostaje sposobnost da to shvatite. Ali recite, napokon, o čemu
hoćete razgovarati s Klammom?«
»O Friedi, naravno«, odgovori K.
»O Friedi?« upita gostioničarka ne shvaćajući i obrati se Frie-
di: »Jesi li čula, Friedo, on, on hoće s Klamom razgovarati o tebi,
s Klammom!«
»Ah, gazdarice«, reče K. »vi ste vrlo pametna žena, i svima uli-
jevate poštovanje, a ipak vas prestraši svaka sitnica. Pa eto, hoću
razgovarati s njim o Friedi, i to nije toliko nečuveno koliko je po
sebi razumljivo. Jer vi ste sigurno u zabludi kad vjerujete da je
Frieda izgubila svaku važnost za Klamma od trenutka kad sam se
ja pojavio. Kad to vjerujete, podcjenjujete ga. Dobro razumijem
daje s moje strane neskromno što vas poučavam u tome pogledu,
ali ipak to moram činiti. U odnosu između Klamma i Friede ništa
se zbog mene nije moglo izmijeniti. Ili nije postojala nikakva
stvarna veza — a to u stvari govore oni koji Friedi oduzimaju
počasni naziv ljubavnice — lijepo, onda ne postoji ni danas; ili
je, međutim, postojala, a kako je onda mogla biti pokvarena zbog
mene koji sam, kako ste vi točno rekli, nitko i ništa u Klammovim
očima. U takvo što ne vjeruje se u prvom trenutku straha, ali, već
najmanje razmišljanje postavi stvar na pravo mjesto. Uostalom,
pustimo Friedu da ona kaže svoje mišljenje o tome.« ity
S pogledom koji je lutao u daljinu, s obrazom na grudima
K., Frieda reče: »Sigurno je onako kako je rekla mamica: Kla-
mm za mene više ne želi znati. Istina, ne zato što si došao ti,
dragi moj, tako nešto ne bi moglo njega uzdrmati. Međutim,
ja vjerujem da je njegovo djelo što smo se mi našli zajedno
pod stolom... blagoslovljen, a ne proklet, neka je taj čas!« »Ako
je tako«, reče K. polako, jer slatke su bile Friedine riječi i on
na koji trenutak zatvori oči da bi pustio riječima da ga svega
prožmu, »ako je tako, onda ima još manje razloga bojati se
razgovora s Klammom.«
»Zaista«, reče gostioničarka i pogleda K. s visine, »vi me po
koji put podsjećate na mog muža, prkosni ste i djetinjasti kao
i on. Samo ste nekoliko dana u ovome mjestu, i već želite sve
znati bolje nego domoroci, bolje nego ja stara žena i bolje nego
Frieda, koja je u Gospodskom konaku toliko vidjela i čula. Ne
poričem da je izuzetno moguće i postići nešto protiv propisa
i utvrđenih običaja; ja takvo što nisam doživjela, ali valjda
ima takvih primjera, može biti; međutim, sigurno je da se to
ne događa na način kako vi to radite, stalno govoreći ne, ne,
tvrdoglavo ostajući pri svome i ne slušajući ni najdobronam-
jernije savjete. Mislite li da su moje brige vas radi? Jesam li ja
vodila računa o vama dok ste bili sami? Premda bi bilo dobro
da sam to činila, jer ponešto bi se moglo izbjeći. Jedino što sam
onda rekla svome mužu u vezi s vama, bilo je: 'Drži se daleko od
njega!' To bi vrijedilo za mene i danas da nije sada Frieda
uvučena u vašu sudbinu. Njoj trebate zahvaliti — sviđalo se to
vama ili ne — za moje staranje, čak i obzire koje imam. prema
vama. I vi mene ne možete jednostavno isključiti, jer ste mi
vi strogo odgovorni kao jedinoj koja s materinskom brigom
bdije nad malom Friedom. Možda Frieda ima pravo, i da je sve
što se dogodilo Klammova volja, ali o Klammu ja sad ništa ne
znam; nikad neću s njim razgovarati, on je za mene potpuno
nedostižan; međutim, vi sjedite ovdje, držite moju Friedu i ja
ću vas — zašto to prešućivati — izdržavati. Da, izdržavati, jer
pokušajte, mladiću, ako vas ja ispratim iz kuće bilo gdje u selu
naći sklonište, pa makar i u psećoj kućici.«
»Hvala vam«, reče K. »to su neuvijene riječi i ja vam potpuno
I
vjerujem. Dakle, tako je nesiguran moj položaj i s njim u vezi i
položaj Friedin.«
»Ne!« upade gostioničarka bijesnim uzvikom. »Friedin
položaj u ovom pogledu ne stoji ni u kakvoj vezi s vašim. Frieda
pripada mojoj kući i nitko nema prava njezin položaj ovdje na-
zivati nesigurnim.«
»Dobro, dobro«, reče K., »ja vam i u tome dajem za pravo,
posebno zato što se Frieda, iz meni nepoznatih razloga, previše,
izgleda, boji vas da bi se umiješala. Ostanimo, dakle, privremeno
samo pri meni. Moj položaj je u najvećoj mjeri nesiguran, vi to
ne poričete, nego se štoviše trudite to dokazati. Kao i sve što vi
kažete, i ovo je točno najvećim dijelom, ali ne sasvim. Tako, na
primjer; ja znam za jedno sasvim dobro prenoćište koje mi stoji
na raspolaganju.«
»Gdje to? Gdje to?«, povikaše i Frieda i gostioničarka, i to u je-
dan glas i toliko radoznalo kao da imaju iste pobude za to pitanje.
»Kod Barnabasovih«, reče K.
»Propalice!« viknu gostioničarka. »Prepredene propalice.
Kod Barnabasovih! Čujete li vi«, i ona se okrene prema uglu,
ali pomoćnici su se već odavno primakli i držali se za ruke iza
gostioničarke koja sada, kao da joj je potrebna podrška, uhvati
jednog od njih za ruku; »Čujete li vi gdje gospodin skita, kod
Barnabasove obitelji! Naravno, ondje on dobiva prenoćište! Ah,
što ga ipak prije nije imao ondje nego u Gospodskom konaku!
A gdje ste vi bili?«
Prije nego što pomoćnici odgovoriše, K. reče: »To su, gaz-
darice, moji pomoćnici, ali vi postupate s njima tako kao da su
vaši pomoćnici, a moji čuvari. Ja sam spreman u svemu drugom
u najmanju ruku najpristojnije raspravljati o vašem mišljenju,
ali ne što se tiče mojih pomoćnika, jer je tu stvar sasvim jasna.
Molim vas zato da ne razgovarate s mojim pomoćnicima, a ako
moja molba nije dovoljna, zabranjujem svojim pomoćnicima da
vam odgovaraju.
»Dakle, ne smijem s vama razgovarati«, reče gostioničarka,
i sve troje počeše se smijati, gostioničarka ironično, ali mnogo
blaže nego što je K. očekivao, a pomoćnici na svoj uobičajen i po-
tpuno neodgovoran način, koji je mogao značiti mnogo i ništa.
»Nemoj se ljutiti«, reče Frieda, »ti moraš pravilno shvatiti naše
uzbuđenje. Ako hoćeš, mi samo Barnabasu moramo biti zahvalni
što sada pripadamo jedno drugom. Kad sam te prvi put vidjela u
krčmi — ušao si pod ruku s Olgom — ja sam o tebi već ponešto
znala, ali uglavnom sam bila prema tebi potpuno ravnodušna, ali
ne samo prema tebi, prema gotovo svemu bila sam ravnodušna,
gotovo svemu. I onda sam, istina, s mnogo čim bila nezadovo-
ljna, a ponešto me je i ljutilo, ali kakvo je bilo to nezadovoljstvo
i ta ljutnja! Vrijeđao bi me neki gost u krčmi, oni su uvijek jurili
za mnom — ti si vidio te derane ondje, ali su dolazili još gori,
Klammova posluga nije bila ono najgore — dakle, netko bi me
vrijeđao, ali što je to značilo za mene? Bilo mi je kao da se to
dogodilo prije mnogo godina, ili da se ne događa meni, ili kao
da čujem da se samo priča, ili da sam i sama već to zaboravila. Ali
sve se toliko promijenilo otkad me je Klamm ostavio, da ja to ne
mogu opisati, čak više ni sebi predstaviti.«
I Frieda prekide svoju priču, glavu je bila tužno pognula, a
ruke držala prekrižene na krilu.
»Vidite«, uzviknu gostioničarka i to tako kao da ne govori ona
sama, nego svoj glas samo posuđuje Friedi, čak se i primače bliže i
sjede sasvim pored Friede, »vidite li sada, gospodine zemljomjere,
posljedice vaših postupaka, a za svoju pouku mogu gledati i vaši
pomoćnici, s kojima ja, naravno, ne smijem razgovarati! Vi ste
Friedu istrgli iz najblaženijeg stanja u kojem se ikad nalazila, i to
ste uspjeli prije svega zato što Frieda, u svom djetinjasto pretje-
ranom sažaljenju, nije mogla podnijeti da visite Olgi o ruku, i
tako budete prepušteni Barnabasovoj obitelji. Ona je vas spasila i
time sebe žrtvovala. I sada, kad se to dogodilo, i Frieda zamijenila
sve što je imala, za sreću da sjedi na vašim koljenima, vi dolazite i
bacate kao svoj veliki adut u igri to što ste čak imali mogućnosti
noćiti kod Barnabasa. Time valjda želite dokazati da niste o meni
ovisni. Svakako, da ste zaista noćili kod Barnabasa, vi biste bili
neovisni o meni toliko da biste odmah, ali u tren oka, morali
napustiti moju kuću.«
»Meni nisu poznati grijesi Barnabasove obitelji«, reče K., i
Friedu, koja je bila kao bez života, pažljivo podiže, polako stavi na
krevet, a sam ustade, »možda vi u tome imate pravo, ali sam
nesumnjivo i ja bio u pravu kad sam od vas tražio da naše stvari,
Friedine i moje, pustite nama samima. Vi tada spomenuste
nešto o ljubavi i brizi, ali ih ja poslije toga nisam mnogo osjetio, u stvarnosti ne činite to, ja vas molim, molim vas.«
više je bilo mržnje, oholosti i prijetnje izbacivanjem iz kuće. Ako Ona ustade, posrćući malo od uzbuđenja, priđe mu, uhvati
ste ciljali na to da odbijete Friedu od mene ili mene od Friede, ga za ruku i gledaše u njega molećivo. »Ja, gazdarice«, reče K. »ne
onda ste postupali vrlo vješto; pa ipak, uvjeren sam da vam to razumijem zašto se vi zbog jedne takve stvari ponižavate i molite
neće poći za rukom; a ako bi vam i pošlo, vi ćete se — dopustite me. Ako je nemoguće da ja razgovaram s Klammom, kao što
jednom i meni jednu mračnu prijetnju — za to gorko kajati. Što vi kažete, onda neću uspjeti razgovarati, molili me ili ne molili.
se tiče stana koji mi stavljate na uživanje — vi pritom možete Ali ako je ipak moguće, zašto to ne bih učinio, posebno kad s
imati na umu samo ovu odvratnu rupu — nije nimalo sigurno propadanjem vašeg glavnog prigovora postaju sumnjivi i ostali
davi to činite po vlastitoj volji, štoviše, izgleda da o tome postoji vaši strahovi. Neznalica sam, nema sumnje, ta istina svakako
jedna uputa grofovske vlasti. Ja ću javiti ondje da mi je ovdje postoji i to je vrlo žalosno za mene; ali postoji tu ipak prednost
otkazano, i kad mi poslije toga bude dodijeljen drugi stan, vi što neznalica ima više smjelosti, i zbog toga ću ja rado neko vrije-
ćete, naravno, moći slobodno odahnuti, ali ja još dublje. A sada me, dok snage traju, ostati pri neznanju i njegovim nesumnjivo
zbog ove i drugih stvari idem općinskom načelniku; molim vas, lošim posljedicama. Međutim, te posljedice uglavnom pogađaju
pobrinite se za Friedu, koju su vaši takozvani materinski govori samo mene, i najviše zbog toga ne razumijem zašto vi molite. Vi
dobro udesili.« ćete se svakako uvijek brinuti o Friedi, i ako ja potpuno iščeznem
Onda se on obrati pomoćnicima. »Hajdete!« reče im, uze iz njezina vidika, to s vašega stajališta može značiti samo sreću.
s čavla Klammovo pismo i htjede krenuti. Gostioničarka ga je Čega se, dakle, bojite? Ne bojite se valjda — neznalici sve izgleda
šuteći gledala i tek kad on stavi ruku na kvaku, ona reče: »Go- moguće«, i K. pritom već otvori vrata, »valjda se ne bojite za
spodine zemljomjere, još nešto ću vam dati da ponesete: ma što Klamma?« Gostioničarka je šuteći promatrala kako on žuri niz
vi govorili i ma koliko me htjeli vrijeđati, mene, staru ženu, vi ste stepenice, u pratnji pomoćnika.
ipak Friedin budući muž. Samo zato vam kažem da ste vi straho-
vita neznalica u pogledu prilika ovdje, glava se čovjeku vrti kad
vas sluša i kad u mislima usporedi sa stvarnošću to što vi govorite
i mislite. Nemoguće je to neznanje ukloniti najednom, a možda
nije moguće uopće, ali mnogošto bilo bi bolje kad biste vi meni
barem malo vjerovali i svoje neznanje stalno imali pred očima. Vi
biste, na primjer, odmah postali pravedniji prema meni i počeli
shvaćati kakav je užas to za mene predstavljalo — a posljedice tog
užasa još traju — kad sam doznala da je moja najmilija mala, da
se tako izrazim, napustila orla da bi se vezala s gušterom. Uistinu,
stvarni odnos je još mnogo gori, i ja se moram stalno truditi da
to zaboravim, inače ne bih mogla nijednu mirnu riječ s vama
progovoriti. Ah, vi ste sad opet ljuti. Ali ne, ostanite trenutak da
biste čuli još samo ovu molbu: kamo god išli, budite toga svjesni
da vi ovdje najmanje znate od svih, i budite oprezni; ovdje kod
nas, gdje vas Friedina prisutnost štiti od nezgoda, možete od sveg
srca slobodno brbljati, ovdje nam možete, na primjer, ispričati
kako namjeravate razgovarati s Klammom, ali u stvarnosti, samo
Glava '
peta i

t
Ktr
 '.SS Razgovor s općinskim načelnikom nije zadavao K. osobite
brige, što je gotovo i njega samog začudilo. Pokušavao je to obja-
■? H sniti time što je, prema njegovu dosadašnjem iskustvu, službeni
dodir s grofovskom vlašću bio za njega vrlo jednostavan. To je, s
jedne strane, potjecalo otuda što je u raspravljanju njegove stvari
postavljeno načelo koje je naizgled bilo vrlo povoljno za njega, s
druge strane, zbog divljenja dostojnog jedinstva službe, koje se
kao napose savršeno naslućivalo baš tamo gdje ga prividno uopće
nije bilo. Kad bi s vremena na vrijeme razmišljao o tim stvarima,
K. je bio sklon svoj položaj smatrati zadovoljavajućim, premda
bi uvijek poslije takvih nastupa lagodnosti brzo govorio sebi da
baš u tome leži opasnost.
Neposredan odnos s vlastima nije, naravno, bio posebno težak,
h jer ma koliko da su bile dobro organizirane, vlasti su branile nji-
ma daleke nevidljive stvari uime daleke nevidljive gospode, dok
h se K. borio za nešto najživotnije i blisko, za samog sebe; uz to još,
bar sasvim na početku, on je to činio po vlastitoj volji, jer je bio
■ napadač; i ne samo da se jedino on borio za sebe nego su to činile
i druge snage, koje on nije poznavao, ali u koje je mogao vjerovati
u zbog mjera koje su poduzimale vlasti. Međutim, time što su mu
mnoge izlazile ususret u nevažnim stvarima — o važnim dotad
ti uopće nije bilo govora — vlasti su mu uskraćivale mogućnost
sitnih lakih pobjeda, a s tom mogućnošću i odgovarajuće zado-
voljstvo, kao i dobro zasnovanu sigurnost u daljnje, veće pobjede,
koja proizlazi iz tog zadovoljstva. Umjesto toga, dopuštole su mu,
55
istina samo u okviru sela, da se provlači gdje god je htio, i time ga
razmazile i oslabile, odstranjujući ovdje svaku borbu, ali su je zato
prenijele u jedan stran život, izvan službenih odnosa, potpuno
nedogledan i mutan. Na taj način moglo bi se dogoditi, ako ne
bude stalno na oprezu — usprkos svoj ljubaznosti vlasti i uspr-
kos potpunom ispunjenju svih tako pretjerano lakih službenih
obaveza, a zavaran prividnom blagonaklonošću koja mu se
ukazuje — da jednog dana svojim ostalim životom upravlja tako
neoprezno da se ovdje skrha, i da vlasti, još blage i prijateljske,
možda i protiv svoje volje, ali uime nekog njemu nepoznatog
javnog poretka, budu prisiljene doći i ukloniti ga s puta. A što je
upravo ovdje značio taj ostali život? Nigdje još K. nije vidio da
su služba i život toliko isprepleteni, uistinu isprepleteni toliko da
se neki put činilo da su služba i život zamijenili svoja mjesta. Što
je, na primjer, dosad značila samo formalna moć koju je Klamm
vršio u službenom odnosu prema K. kad se usporedi s moći koju
je Klamm u punoj stvarnosti imao u spavaćoj sobi K. I tako se
pokazalo da su u određenoj mjeri lakomislenije postupanje i
izvjestan nemir dopušteni ovdje samo u neposrednom dodiru s
vlastima, a inače je uvijek potreban veliki oprez, osvrtanje na sve
strane prije svakog koraka.
K. nade da načelnik potpuno potvrđuje njegovo dosadašnje
shvaćanje o vlastima. Načelnik, jedan ugodan izbrijan debeljko,
bio je bolestan, imao je težak napad kostobolje, i bio je u postelji
kada je primio K. »To je, dakle, naš gospodin zemljomjer«, reče
on, htijući se pridići radi pozdrava, ali nije mogao; ponovno se
baci na jastuke i ispriča se, pokazujući na svoje noge. Jedna žena,
mirna, gotovo kao sjenka u sumraku sobe s malim prozorom,
još više zamračene zavjesama, donese K. stolicu i stavi je pokraj
kreveta. »Sjedite, sjedite, gospodine zemljomjeru«, reče načelnik,
»i recite mi svoje želje.« K. pročita Klammovo pismo i poprati
ga nekim primjedbama. Opet je imao osjećaj iznimne lakoće u
dodiru s vlastima. One su doslovce nosile svaki teret, sve im se
moglo natovariti, a da čovjek sam ostane netaknut i slobodan.
Načelnik se nelagodno meškoljio u krevetu, kao da je i on to na
svoj način osjećao. Napokon reče: »Gospodine zemljomjere, kao
što ste i sami primijetili, ja sam znao o cijeloj toj stvari. Tome što
još ništa nisam poduzeo, razlog je ponajprije u mojoj bolesti, a
zatim u tome što vi tako dugo niste došli, pa sam mislio da ste
odustali od toga. Ali sada, budući da ste bili tako ljubazni da me
posjetite, morat ću vam reći cijelu, ali neugodnu istinu. Vi ste
primljeni za zemljomjera, kao što kažete; samo, na žalost, nama
zemljomjer nije potreban. Granice našega malog gazdinstva su
povučene, sve je uredno uvedeno. Prenošenja imanja gotovo
nema, a sitne prepirke oko razgraničenja rasprave se same od
sebe. Zašto bi nam onda bio potreban zemljomjer?«
Iako o tome svakako prije nije razmišljao, K. je u duši bio
uvjeren da je sličan odgovor očekivao. Baš zato je mogao od-
mah reći: »To me jako čudi. To kvari sve moje planove. Mogu
se samo nadati da je posrijedi nesporazum.« »Na žalost, nije«,
reče načelnik, »onako je kako kažem.« »Ali, kako je to moguće!«,
uzviknu K. »Nisam valjda prevalio taj beskrajan put zato da biste
me sada poslali natrag.« »To je drugo pitanje«, reče načelnik,
»pitanje o kojem ja ne odlučujem, ali, naravno, mogu vam objas-
niti kako je bio moguć ovaj nesporazum. U jednoj tako velikoj
upravi kao što je grofovija može se dogoditi da jedan odjel naredi
ovo, drugi ono, a jedan ne zna za drugi; viša kontrola je, doduše,
neobično točna, ali po svojoj prirodi stiže kasno, i tako ipak
može nastati mala zabuna. Naravno, uvijek su to samo majušne
sitnice, kao, na primjer, vaš slučaj. Meni još nije poznata nijedna
greška u velikim stvarima, ali i sitne su često vrlo neugodne. Sto
se, međutim, vašeg slučaja tiče, ja ću vam, ne praveći nikakve
službene tajne — zato nisam dovoljno birokrat, ja sam seljak i
ostajem to — ispričati otvoreno kako je sve teklo. Prije mnogo
vremena, bio sam onda načelnik tek nekoliko mjeseci, dođe
nalog, ne mogu se više sjetiti od kojeg odjela, u kojem gospoda
priopćavaju, na njima svojstven kategoričan način, da jedan ze-
mljomjer treba biti postavljen, i općini se nalaže da pripremi sve
potrebne planove i skice za njegove radove. Taj nalog, naravno,
nije se odnosio na vas, jer to je bilo prije mnogo godina i ja se
toga više ne bih sjećao da sad nisam bolestan pa imam dovoljno
vremena razmišljati i o najbeznačajnijim stvarima.« »Mizzi«, reče
°n, prekidajući iznenada svoj izvještoj, ženi koja je još tumarala
po sobi u nekoj neshvatljivoj zaposlenosti, »molim te, pogledaj
tamo u ormaru, možda ćeš naći nalog. On je, naime«, reče zatim,
okrećući se prema K., »iz mog prvog razdoblja, kad sam ja još
sve čuvao.« Žena odmah otvori ormar. K. i načelnik promatrali
su je. Ormar je bio nakrcan papirima. Pri otvaranju sletješe dva
velika svežnja spisa, povezana onako kako se povezuje drvo za
potpalu, a žena, prestrašena, odskoči u stranu. »Dolje bi trebao
biti, dolje«, reče načelnik, upravljajući s kreveta. Da bi došla do
donjih papira, žena je poslušno bacala sve iz ormara, dohvaćajući
spise s obje ruke. Već je pola sobe bilo pokriveno papirima.
»Mnogo rada je uloženo«, reče načelnik kimajući glavom, »a ovo
je samo jedan mali dio. Glavnu masu držim u košu, ali najveći je
dio propao. Tko će sve to zajedno držati! Ali u košu ima još jako
mnogo. Možeš li naći nalog?«, obrati se on zatim ponovno svojoj
ženi. »Trebaš tražiti spis na kojem je riječ zemljomjer podvučena
plavim.« »Ovdje je premračno«, reče žena, »moram donijeti
svijeću«, i ode iz sobe gazeći preko papira. »Moja mi je žena«, reče
načelnik, »velika pomoć u ovom teškom službenom poslu, koji se
ipak mora obavljati samo uzgred. Istina, za pismene radove imam
još jednog pomoćnika, učitelja, ali ipak je nemoguće stići, uvijek
se mnogo nesvršenog gomila, u onom sanduku«, i on pokaza
na jedan drugi ormar. »A naročito se ne može savladati sad kad
sam bolestan«, reče i zavali se umorno, ali ipak ne bez ponosa:
Kad se žena vrati sa svijećom i klečeći pred ormarom nastavi s
traženjem, K. reče: »Mogu li ja pomoći vašoj ženi pri traženju?«
Načelnik zavrti glavom, smiješeći se: »Kao što sam vam već re-
kao, pred vama nemam službenih tajni, ali pustiti vas da sami
tražite medu spisima, tako daleko ipak ne mogu ići.« Sada je u
sobi bilo mirno, čulo se samo šuškanje papira, i načelnik je čak
možda malo i dremuckao. Tiho kucanje na vratima navede K. da
se okrene. To su, naravno, bili pomoćnici. Ipak su postali malo
pristojniji, ne navališe odmah u sobu, već su najprije šaputali
kroz odškrinuta vrata: »Hladno nam je vani«. »Tko je to?«, upita
načelnik, trgnuvši se. »Samo moji pomoćnici«, reče K., »ne
znam gdje da ih ostavim da me čekaju, vani je hladno, a ovdje su
smetnja.« »Meni ne smetaju«, reče načelnik ljubazno. »Pustite ih
unutra. Uostalom, ja ih poznajem. Stari poznanici.« »Ali meni
dosađuju«, reče K. otvoreno i prijeđe pogledom od pomoćnika
na načelnika i onda opet na pomoćnike i vidje da se sva trojica
podjednako i na isti način smješkaju. »Ali, kad ste već ovdje«,
reče probe radi, »onda ostanite i pomozite načelnikovoj gospodi
da nade spis na kojem je plavim podvučena riječ zemljomjer.«
Načelnik ne reče ništa protiv. Ono što K. nije smio, smjeli su
pomoćnici. Oni se odmah baciše na papire, ali više su premetali
po gomili nego što su tražili, i dok je jedan sricao jedan napis,
drugi bi mu uvijek istrgao spis iz ruku. Žena je, međutim, klečala
pred praznim sandukom, izgledalo je kao da više i ne traži spis. U
svakom slučaju, svijeća je stajala vrlo daleko od nje.
»Pomoćnici«, reče načelniksosmijehompunim samozadovolj-
stva kao da se sve odvija onako kako je on uredio, ali nitko nije u
stanju to čak ni naslutiti, »dakle, oni vam dosađuju, ali to su ipak
vaši vlastiti pomoćnici.« »Ne«, odgovori K. hladno, »oni su mi tek
ovdje došli.« »Kako to došli«, reče načelnik, »dodijeljeni, hoćete
reći.« »Dobro, onda dodijeljeni«, reče K. »Ali mogu od mene
biti i odijeljeni, toliko je nepromišljeno bilo to dodjeljivanje.«
»Nepromišljeno se ovdje ne događa ništa«, reče načelnik, zabo-
ravi čak da ga noge bole i ispravi se. »Ništa«, reče K., »a kako ono
stoji s mojim imenovanjem?« »To vaše imenovanje bilo je dobro
promišljeno«, odgovori načelnik, »samo su usputne okolnosti
unijele zabunu, ja vam to mogu dokazati na temelju spisa. »Spis
neće biti nađen«, reče K. »Neće biti nađen!«, uzviknu načelnik.
»O Mizzi, molim te, potraži malo brže! A ja vam ipak mogu
prethodno ispričati cijelu povijest i bez spisa. Na ovaj nalog, o
kojem sam vam govorio, mi smo se zahvalili i odgovorili da nam
zemljomjer nije potreban. Čini se, međutim, da nalog nije stigao
u prvotni odjel—nazovimo ga A—nego zabunom u jedan dru-
gi, u B. Odjel A, dakle, ostao je bez odgovora, ali ni B, na žalost,
nije dobio cijeli naš odgovor; je li se izgubio putem — u samom
odjelu sigurno nije, ja jamčim za to — ali u odjel B stigao je samo
omot spisa na kojem ništa drugo nije bilo zabilježeno osim daje
u njemu priloženi predmet — kojeg, na žalost, u stvarnosti više
nije bilo — koji se odnosi na imenovanje jednog zemljomjera.
U međuvremenu, odjel A je čekao naš odgovor; on je, istina,
imao bilješke o tom predmetu, ali kao što se to, razumljivo, često
događa i može se dogoditi i uza svu točnost u obavljanju svih
poslova, referent se oslonio na to da ćemo mi ipak odgovoriti i da
će on onda ili postaviti zemljomjera ili o toj stvari voditi dalje s
nama prepisku. Zbog toga je zanemario bilješke i na cijelu stvar
zaboravio. Međutim, u odjelu B omot spisa dopao je u ruke refe-
rentu koji je poznat po svojoj savjesnosti; zove se Sordini, Talijan
je. Čak je i meni, posvećenom, neshvatljivo kako je čovjek takvih
sposobnosti ostavljen najednom, gotovo podređenom položaju.
Naravno, taj Sordini poslao nam je omot natrag, kako bismo
ga ispunili. Međutim, od onog prvog spisa iz odjela A prošlo
je već mnogo mjeseci, ako ne i godina. To je razumljivo jer kad
spis ide normalnim putem, kao što je pravilno, dospije u svoj
odjel najkasnije isti dan i još je tog dana riješen; ali ako jednom
pogriješi put — a zbog savršenosti organizacije on zaista mora
s naprezanjem tražiti krivi put — onda to, naravno, traje vrlo
dugo. I zato, kad smo dobili Sordinijevu notu, mogli smo samo
neodređeno sjećati se svega; to jest Mizzi i ja—učitelj mi tada još
nije bio dodijeljen — čuvali smo kopije samo najvažnijih pred-
meta. Ukratko, mogli smo odgovoriti samo vrlo neodređeno da
mi o jednom takvom imenovanju ništa ne znamo i da kod nas ne
postoji nikakva potreba za zemljomjerom. «
»Ali«, prekinu se ovdje načelnik kao da je u žaru govorenja
predaleko otišao ili bar može izgledati da se prebacio, »da vama
ova priča nije dosadna?«
»Ne«, reče K. »Zabavlja me.«
Na to će načelnik: »Ja vam je ne pričam da bih vas zaba-
vljao.« »Ona me zabavlja time«, reče K., »što mi pruža uvid u
onu smiješnu zbrku koja stjecajem okolnosti odlučuje o sudbini
jednog čovjeka.«
»Uvid još niste dobili«, reče načelnik ozbiljno, »i mogu vam
dalje pričati. Naš odgovor, naravno, nije mogao zadovoljiti je-
dnog Sordinija. Ja se divim tom čovjeku premda je on za mene
pravo mučenje. On, naime, sumnja u svakog, i kad, na primjer,
upozna nekog u bezbroj prigoda kao čovjeka dostojnog najvećeg
povjerenja, on već u sljedećoj sumnja u njega, kao da ga uopće
ne poznaje, to jest kao da ga zna kao propalicu. Smatram da je
to pravilno, činovnik mora tako postupati; na žalost, po svojoj
prirodi, ja se ne mogu pridržavati takva načela. Vi vidite kako
ja vama, nepoznatom čovjeku, sve otvoreno iznosim, ne mogu
drukčije, pa eto. Naprotiv. Kod Sordinija naš je odgovor odmah
izazvao nepovjerenje. Razvila se velika prepiska. Sordini je pitao
zašto sve otvoreno iznosim; ne mogu drukčije, pa eto. Napro-
tiv, sada je najedanput palo na pamet da zemljomjer ne treba
biti imenovan. Ja sam mu odgovorio, pomažući se izvrsnim
sjećanjem koje ima Mizzi, da je prvi poticaj potekao od uprave
(da je u pitanju bio drugi odjel, to smo potpuno bili zaboravili).
Sordini opet: zašto taj službeni podnesak tek sad spominjem; ja
opet: jer sam se tek sad njega sjetio; Sordini: to je vrlo čudno;
ja: nimalo nije čudno kad se jedan predmet toliko povlači; Sor-
dini: ipak je čudno, jer podnesak kojeg sam se sjetio uopće ne
postoji; ja: naravno da ne postoji, jer se cijeli spis izgubio; Sor-
dini: morala bi postojati barem neka zabilješka o onom prvom
podnesku, ali ne postoji. Tu sam zapeo, jer da se u Sordinijevu
odjelu potkrala neka greška, nisam se usuđivao niti tvrditi niti
vjerovati. Možda vi, gospodine zemljomjere, predbacujete u
sebi Sordiniju da se, s obzirom na moje tvrdnje, trebao raspi-
tati o tom predmetu u drugim odjelima. Međutim, baš bi to
bilo nepravilno, i ja ne želim da makar samo u vašim mislima
ijedna mrlja padne na tog čovjeka. Jedno od osnovnih načela u
radu vlasti jest da se uopće ne računa na moguće pogreške. To
načelo opravdava izvrsna organizacija cjeline, i ono je potrebno
da bi sepostigla krajnja brzina pri obavljanju poslova. Sordini se
uopće nije smio raspitivati po drugim odjelima; uostalom, oni
mu ne bi ništa odgovorili jer bi odmah primijetili da je riječ o
istraživanju moguće greške.«
»Oprostite, gospodine bilježnice, prekinut ću vas jednim pi-
tanjem«, reče K. »Niste li maloprije spomenuli kontrolnu vlast?
Sudeći prema vašem izlaganju, upravljanje je takvo da se čovjeku
smuči pri pomisli da kontrola može izostati.«
»Vi ste vrlo strogi«, reče načelnik, »ali uhiljadustručite svoju
strogost i ona opet neće biti ništa u usporedbi sa strogošću.koju
vlast primjenjuje prema samoj sebi. Samo netko posve neupućen
može postaviti vaše pitanje: ima li kontrole? Postoji samokontro-
la. Istina, ona nije tu da pronalazi greške u doslovnom smislu, jer
grešaka i nema, a čak i ako se jedna dogodi, kao u vašem slučaju,
tko smije nepobitno tvrditi daje to greška!« »To je za mene nešto
posve novo!«, uzviknu K.
»Za mene je nešto posve staro«, reče načelnik. »Ni ja nisam
ništa manje od vas uvjeren da je greška učinjena, i Sordini se iz
očajanja zbog toga teško razbolio i prva nadležna kontrola, kojoj
Svaljujemo pronalaženje izvora greške, također ovdje priznaje
grešku. Ali tko smije tvrditi da će druga kontrola imati isto mišlje-
nje, i treća, i redom sve ostale?«
»Možda«, reče K., »ali bolje da se ne upuštam u ta razmišljanja.
Uostalom, prvi put čujem o tim kontrolnim ustanovama i, na-
ravno, ne mogu ih još razumjeti. Samo mi se čini da ovdje treba
razlikovati dvije stvari; naime, prvo je to što se događa u samim
upravama i što se službeno može shvatiti ovako ili onako, i
drugo, moja stvarna ličnost, ja koji stojim izvan uprave i kojem
uprava može nanijeti štetu, koja bi bila takva besmislica da ja još
ne mogu vjerovati da je opasnost ozbiljna. Za ono prvo vrijedi
valjda to što vi, gospodine bilježnice, govorite s takvim izvrsnim
poznavanjem stvari da to zaprepašćuje, ali ipak bih htio čuti koju
riječ o sebi.«
»Doći ću i na to«, reče načelnik, »ali ipak vi to nećete razu-
mjeti ako još nešto prethodno ne iznesem. Bilo je preuranjeno i
to što sam već sad spomenuo kontrolne vlasti. Vraćam se, dakle,
na nesuglasice sa Sordinijem. Kao što sam naveo, moja obrana
je polako popuštala. A kad Sordini dobije u ruke ma i najmanju
prednost pred nekim, on je već pobijedio, jer tada se još više
povećaju njegova pažnja, energija i prisebnost duha; on, pak, za
napadnutog predstavlja jeziv, a za neprijatelje napadnutog divan
prizor. Samo zato što sam ja i ovo posljednje doživio u drugim
slučajevima, u stanju sam o njemu ovako govoriti. Uostalom, ja
ga još nisam uspio vidjeti očima; on ne može sići ovamo, odviše
je pretrpan poslovima; meni su njegovu sobu opisali tako kao da
su svi zidovi pokriveni stupovima od naslaganih velikih svežnjeva
spisa, i to su samo oni na kojima Sordini radi, a kako se spisi bez
prestanka odnose i domeću, to se stupovi neprestano ruše, i to
stalno rušenje, koje se svaki čas događa, postalo je karakteristično
za Sordinijevu radnu sobu. Naravno, Sordini je radin čovjek, on
posvećuje istu pozornost i najmanjem i najvećem predmetu.«
»Gospodine bilježnice«, reče K., »vi stalno nazivate moj slučaj
jednim od najsitnijih, pa ipak, on je zaposlio tolike činovnike i
iako je možda u početku bio malen, revnošću činovnika poput
gospodina Sordinija postao je veliki slučaj. Na žalost, i sasvim
protiv moje volje, jer moje častoljublje nimalo ne ide za tim da se
stvaraju i ruše veliki stupovi spisa nastali zbog mene, već da kao
mali zemljomjer radim u miru za malim crtaćim stolom.«
»Ne«, reče načelnik, »to nije velik slučaj. U tom pogledu
nemate se razloga žaliti, jer to je jedan od najvećih slučajeva
među malima. Opseg rada ne određuje važnost predmeta, kad
to vjerujete, vi ste još vrlo daleko od razumijevanja vlasti. Ali, čak
i ako se uzme opseg rada, vaš slučaj bi bio jedan od najsitnijih
i najobičnijih, jer oni bez takozvane greške zadaju mnogo više
posla i mnogo više napornog rada. Uostalom, vi još ne znate ništa
o stvarnom poslu koji je iziskivao vaš slučaj, eto, o tome ću vam
sada pričati. U prvo vrijeme Sordini me je ostavio na miru, ali
su dolazili njegovi činovnici, protokolarna saslušanja uglednih
žitelja vršena su svakodnevno u Gospodskom konaku. Oni su
uglavnom meni držali stranu, ali neki su se pokolebali. Pitanje
premjeravanja zemlje je tugaljivo za seljake; oni su naslućivali
neki tajni dogovor i nepravednosti, uostalom, našli su sebi i
vođu, i Sordini je iz njihovih iskaza mogao steći dojam da neće
svi biti protiv postavljanja zemljomjera kad bih ja to pitanje
iznio općinskom odboru. I tako je ono što je samo po sebi bilo
razumljivo — naime, da zemljomjer nije potreban — ipak, u na-
jmanju ruku, postalo sumnjivo. U tome se posebno isticao neki
Brunswick—i vi ga, svakako, ne poznajete — on možda nije loš
čovjek, ali je glup i zanesenjak, on je Lasemannov šurjak.«
»Štavioca kože?«, upita K., i on opisa bradonju kojeg je vidio
kod Lasemanna.
»Da, to je taj«, reče načelnik.
»Poznajem i njegovu ženu«, reče K., onako više nasumce.
»Moguće je«, reče načelnik i zašuti.
»Ona je lijepa«, nastavi K., »ali malo blijeda i boležljiva. Ona
je, zar ne, iz dvorca?« To je bilo rečeno poluupitno.
Načelnik pogleda na sat, usu medicinu u žlicu i proguta je na
brzinu.
»Vi u dvorcu poznajete svakako samo uredska uređenja?«,
upita K. grubo.
»Da«, odgovori načelnik i ironičnim, pa ipak zahvalnim
osmijehom. »Ali to i jest najvažnije. A što se tiče Brunswicka:
kad bismo ga mogli isključiti iz općine, mi bismo gotovo svi bili
sretni, a osobito Lasemann. Ali onda je Brunswick imao određeni
utjecaj; govornik, istina, nije, ali je grlat, a nekima je i to
dovo-'Jno. I tako se dogodilo da sam bio prisiljen stvar iznijeti
pred
općinski odbor, što je, uostalom, bio jedini Brunswickov uspjeh
jer, naravno, većina u općinskom odboru nije htjela ni čuti za
zemljomjera. I od tada su već prošle godine, ali cijelo to vrijeme
stvar nije mirovala, djelomice zbog Sordinijeve savjesnosti, jer on
se trudio najbrižljivije istražiti i ocijeniti kako pobude većine tako i
pobude opozicije, a djelomice i zbog Brunswickove gluposti i
taštine, jer on ima razne osobne veze s vlastima i stvara joj posla
stalno novim pronalascima svoje mašte. Naravno, Sordini nije
dopuštao da ga Brunswick vara — kako može jedan Brunswick
varati Sordinija? Ali kako baš ne bi dopustio da bude prevaren,
bila su potrebna nova provjeravanja, i prije nego što bi ona bila
završena, Brunswick bi izmislio opet nešto novo, jer on je vrlo
aktivan, što je obilježje njegove gluposti. A sada ću vam govoriti o
jednoj posebnoj osobini našeg upravnog aparata. Zbog svoje
preciznosti, on je u krajnjoj mjeri osjetljiv. Kada se o jednom
predmetu predugo raspravljalo, i prije nego što se raspravljanje
završi, može se dogoditi da on iznenada, munjevito, nade svoj
završetak na nekom nepredviđenom mjestu, koje se poslije ne
može utvrditi, a koje, iako uglavnom pravilno, ali ipak samo-
voljno, predmet riješi. Reklo bi se: kao da upravni aparat nije
više mogao podnositi naprezanje i uznemiravanje koje traje go-
dinama zbog jednog te istog, samog po sebi možda beznačajnog
predmeta, i stvar je riješio sam od sebe, bez pomoći činovnika.
Naravno, čuda nema, i neki činovnik je svakako napisao rješenje
ili donio pismenu odluku; u svakom slučaju, međutim, barem
odavde od nas, a ni iz uprave, ne može utvrditi koji je činovnik u
ovom slučaju odlučivao i iz kojih razloga. Tek kontrola ustanovi
to znatno kasnije; mi, međutim, to više ne saznamo, uostalom,
tada jedva da bi to još koga i zanimalo. Ali, kao što je rečeno, baš
te odluke najčešće su odlične, a ono što im smeta jest da se za
njih, kao što se obično događa, kasno dozna i da se zbog toga i
dalje strasno raspravlja o predmetima koji su već davno riješeni.
Ne znam je li i u vašem slučaju došlo do jedne takve odluke
— ponešto govori za, ponešto protiv; ali da je došlo, onda bi
vam bio upućen poziv; i vi biste činili velik put dovde i pritom bi
proteklo mnogo vremena, a u međuvremenu bi Sordini ovdje i
dalje do iznemoglosti obrađivao istu stvar, Brunswick spletkario,
a obojica mu dosađivala. Ja samo naznačujem tu mogućnost, ali
sigurno znam sljedeće: kontrola je otkrila da je iz odjela A prije
mnogo godina upućeno jedno pitanje općini u vezi s jednim ze-
mljomjerom i odgovor nije stigao. Nedavno su se raspitivali kod
mene i tako je cijela stvar objašnjena, odjel A zadovoljio se mojim
odgovorom da nam zemljomjer nije potreban i Sordini je morao
uvidjeti da u ovom slučaju nije bio nadležan i da je, istina bez
vlastite krivnje, uložio toliki trud beskorisno i kidajući si živce. Da
nisu, kao uvijek, novi poslovi pritiskali sa svih strana i da vaš
slučaj nije bio samo jedan mali slučaj — moglo bi se gotovo reći
najmanji medu malima — svi bismo odahnuli, vjerujem čak i
Sordini. Samo je Brunsvvick gunđao, ali to je bilo smiješno. E,
sada, gospodine zemljomjere, zamislite moje razočaranje kad se
poslije sretnog završetka cijele stvari — a i nakon što je već pro-
teklo toliko vremena — vi sada najednom pojavljujete i izgleda
kao da će sve opet početi ispočetka! Da sam ja čvrsto odlučio,
koliko to ovisi o meni, da to ni u kojem slučaju neću dopustiti,
svakako razumijete?«
»Svakako«, reče K., »ali još bolje razumijem da me se ovdje
užasno zloupotrijebilo, a možda se zloupotrijebilo i zakone. Znat
ću se braniti od toga.«
»Što hoćete činiti?«, upita načelnik. »Ne bih to htio odati«,
odgovori K.
»Neću se nametati«, reče načelnik, »samo vam stavljam na
znanje da imate u meni — neću reći prijatelja, jer mi se jedva
poznajemo — ali u određenoj mjeri poslovnog prijatelja. Ne
dopuštam samo da vi budete primljeni za zemljomjera; inače
možete se uvijek u povjerenju obratiti meni, istina u granicama
mojih mogućnosti, koje nisu velike.«
»Vi stalno govorite o tome«, reče K., »da me tek treba primiti
za zemljomjera, međutim, ja sam već primljen. Ovdje je Klam-
movo pismo.«
»Klammovo pismo«, reče načelnik. »Ono ima vrijednost i
zaslužuje uvažavanje zbog Klammova potpisa, koji je, čini se,
pravi, ali ja se ne usuđujem sam o tome izjašnjavati — Mizzi!«,
viknu on, a onda: »Ali što vi tu radite?«
Pomoćnici i Mizzi, na koje tako dugo nije obraćana pozor-
n
ost, valjda su u međuvremenu bili pronašli traženi spis i htjeli
su opet sve zatvoriti u ormar, ali to nisu uspijevali zbog povećane
gomile nesređenih predmeta. Onda su sigurno pomoćnici došli
na ideju koju su sada ostvarivali. Položili su ormar na pod, natrpali
sve spise unutra, posjedali svi na vrata ormara i tako ih sad
pokušavali polako pritisnuti.
»Spis, dakle, nije nađen«, reče načelnik. »Šteta, ali nama je već
poznata cijela povijest predmeta, spis nam više i nije potreban,
uostalom, on će se svakako još pronaći, vjerojatno je kocfučitelja,
kod kojeg se nalaze još brojni spisi. Ali, Mizzi, dođi ovamo sa
svijećom i pročitaj mi ovo pismo...«
Mizzi dođe i izgledala je još uvelija i neuglednija sjedeći na
rubu kreveta, priljubljena uz snažnog muža, punog života, koji je
bješe ogrlio. Pri svjetlosti svijeće padalo je sada u oči njeno sitno
lice, s jasnim oštrim crtama koje je jedino ublažavao zub vremena.
Tek što je pogledala pismo, ona sklopi ruke. »Od Klanima«, reče.
Zajedno su pročitali pismo, malo medu sobom šaputali, a onda
baš kad su pomoćnici uzvikivali »hura« jer su uspjeli zatvoriti
vrata i Mizzi ih je gledala s tihom zahvalnošću, načelnik reče:
»Mizzi je potpuno moga mišljenja i sada se i ja usuđujem
izreći to mišljenje. Ovo pismo nije uopće službeni dokument,
nego privatno pismo. To se već jasno vidi i u oslovljavanju: Vrlo
poštovani gospodine. Osim toga, u njemu ni jednom riječi nije
rečeno da ste vi primljeni za zemljomjera, nego je samo u kratkim
crtama govor o službi u grofoviji, a i to nije obavezno rečeno, već
ste vi samo primljeni, kao što sami znate, što znači da je na vama
teret dokazivanja da ste primljeni. Napokon, u službenom po-
gledu, vi ste isključivo upućeni na mene, načelnika, kao svog ne-
posredno pretpostavljenog koji vam treba sve pobliže priopćiti,
što je najvećim dijelom već učinjeno. Za nekoga tko umije čitati
službene spise i prema tome još bolje razumije privatna pisma, to
je jasno kao dan. Da vi, kao tudinac, to ne uviđate, ne čudi me.
Sve u svemu, pismo znači samo to da Klamm namjerava osobno
voditi računa o vašem slučaju ako budete primljeni u grofovsku
službu.«
»Vi, gospodine bilježnice«, reče K., »tumačite pismo tako dobro
da od njega, na kraju, ne ostaje ništa drugo osim potpisa na praz-
nom listu papira. Zar ne primjećujete kako time omalovažavate
Klammovo ime za koje se pravite da ga uvažavate?«
»To je nesporazum«, reče načelnik. »Ja ne poričem važnost
pisma, niti ga omalovažavam svojim razlaganjima, naprotiv. Pri-
vatno Klammovo pismo ima, naravno, mnogo veću važnost nego
službeni akt; samo, važnost koju mu vi pridajete, ono nema.«
»Poznajete li Schwarzera?« upita K.
»Ne«, reče načelnik. »Možda ti, Mizzi? Ni ti. Ne, ne pozna-
jemo ga.«
»To je čudno«, reče K. »On je sin jednog podupravitelja.«
»Dragi gospodine zemljomjere«, reče načelnik, »odakle ja
poznajem sve sinove svih podupravitelja?«
»Dobro«, reče K., »onda mi morate vjerovati daje to on. S tim
Schvvarzerom imao sam neugodan sukob još na sam dan svoga
dolaska. On se onda telefonski raspitao kod podupravitelja koji
se zove Fritz i dobio je obavijest da sam ja primljen za zemljo-
mjera. Kako to objašnjavate, gospodine bilježnice?«
»Vrlo jednostavno«, odgovori načelnik. »Radi se o tome da vi
još nikad niste došli u pravi dodir s našim vlastima. Ovakvi dodiri
su svi samo prividni, ali ih vi zbog svoje neupućenosti smatrate
stvarnima. A što se tiče tog telefona: vidite, kod mene, koji zaista
imam mnogo posla s vlastima, nema telefona. U krčmama i tome
sličnom telefon može vršiti dobru službu, kao što je, recimo, vrši
automat za muziku, ali nešto više od toga nije. Jeste li već jednom
ovdje telefonirali? Da? Lijepo, onda ćete me valjda razumjeti.
Očigledno, telefon u dvorcu funkcionira izvrsno. Pričali su mi
da se tamo telefonira bez prekida, što, naravno, ubrzava rad. To
neprekidno telefoniranje mi čujemo u ovdašnjim telefonima kao
šuštanje i pjesmu, to ste već zacijelo čuli. Ustvari, to šuštanje i to
pjevanje, to je jedino ispravno i uvjerljivo što nam ovdašnji telefoni
prenose, sve ostalo je varljivo. Ne postoji nikakva stvarna telefons-
ka veza s dvorcem, nikakva centrala koja prespaja naše pozive: kad
odavde telefonom pozovete nekog u dvorcu, onda zvoni na svim
aparatima u najnižem odjelu ili, bolje rečeno, zvonilo bi kad ne bi
gotovo kod svih aparata zvonce bilo isključeno, kao što ja to točno
znam. Istina, tu i tamo neki premoreni činovnik osjeti potrebu da
se malo razonodi, osobito uvečer i noću, i uključi zvono; tada mi
dobijemo odgovor, ali odgovor koji je samo šala. To je, naravno,
sasvim razumljivo. Tko smije prisvojiti sebi pravo da zbog svojih
sitnih briga zvoni usred najvažnijih poslova koji se obavljaju po-
rnamnom brzinom? Ja također ne razumijem kako netko sa strane
može vjerovati, kad, primjerice, zove telefonom Sordinija, da je
zaista Sordini taj koji mu odgovara. Veća je vjerojatnost da je to
neki mali registrator nekog posve drugog odjela. S druge strane,
opet, u izuzetnim trenucima, može se dogoditi da kad zovete ma-
log registratora, odgovori vam osobno Sordini. Istina, bolje je onda
pobjeći s telefonom prije nego što se čuje prva riječ.«
»Ja svakako na to nisam tako gledao«, reče K., »te pojedinosti
nisam znao; međutim, u te telefonske razgovore nisam mnogo
vjerovao i uvijek mi je bilo jasno da stvarnu važnost ima ono što
se u samom dvorcu dozna ili postigne.«
»Ne«, reče načelnik, hvatajući se za jednu riječ, »stvarnu
važnost nesumnjivo imaju ti telefonski razgovori, kako i ne bi?
Kako može biti bez važnosti obavijest koju daje jedan činovnik
iz dvorca? Rekao sam to već i u povodu Klammova pisma; sve
te izjave nemaju službenu vrijednost; kad im pridajete službenu
vrijednost, onda griješite; ali s druge strane, njihova je vrijednost
u prijateljskom ili neprijateljskom smislu vrlo velika, najčešće
veća nego što službena ikada može biti.«
»Dobro«, reče K., »pretpostavimo da je sve to tako, onda ja
imam podosta dobrih prijatelja u dvorcu; kad se točno stvar gle-
da, još je ideja onog odjela otprije mnogo godina, da bi se jednom
mogao pozvati zemljomjer, predstavljala prema meni prijateljski
akt i oni su se tijekom vremena nizali jedan za drugim, dok onda
nisam, istina s lošim završetkom, namamljen ovamo, a sad mi se
prijeti izbacivanjem.«
»Ima izvjesne istine u vašem shvaćanju«, reče načelnik. »Vi
imate pravo kad kažete da se izjave dvorca ne smiju uzimati dos-
lovno. Ali obazrivost je svuda potrebna, ne samo ovdje, i utoliko
je potrebnija ukoliko je važnija tvrdnja o kome je riječ. Ono,
međutim, što zatim kažete o namamljivanju, meni je neshvatlji-
vo. Da ste moja izlaganja bolje pratili, morali biste uvidjeti da je
pitanje vašeg prizivanja previše teško da bi moglo biti razjašnjeno
tijekom jednog malog razgovora.«
»Proizlazi, dakle, iz toga«, reče K., »da je sve nejasno i nerje-
šivo, osim izbacivanja.«
»Tko bi se usudio izbaciti vas, gospodine zemljomjere?«, upita
načelnik. »Baš nejasnost podrijetla pitanja osigurava najučtiviji
postupak prema vama, ali izgleda samo da ste vi previše osjetljivi.
Nitko vas ovdje ne zadržava, ali to ipak ne znači istjerivanje.«
»Ah, gospodine bilježnice«, reče K., »sad ste opet vi onaj koji
sve suviše jasno vidi. Ja ću vam nabrojati nešto od toga što me
ovdje zadržava: žrtva koju sam učinio da bih otišao od kuće,
dug i tegoban put, opravdanje nade koju sam stvarao u vezi
s ovdašnjim imenovanjem, potpuna odsutnost materijalnih
sredstava, nemogućnost da sada opet nađem drugi odgovarajući
posao kod kuće i, napokon, ali ne na posljednjem mjestu, moja
zaručnica koja je odavde.«
»Ah, Frieda«, reče načelnik nimalo iznenađen. »Znam. Ali
Frieda bi svuda išla s vama. Što se ostalog tiče, tu bi trebalo nešto
učiniti i ja ću o tome govoriti u dvorcu. Ako dođe neko rješenje ili
ako bude potrebno da vas prethodno još jednom saslušama zvat
ću vas. Slažete li se s tim?«
»Ne, ni najmanje«, reče K., »neću nikakve darove iz dvorca,
nego svoje pravo.«
»Mizzi«, obrati se načelnik svojoj ženi, koja je još sjedila privi-
jena uz njega i rastreseno se igrala Klammovim pismom, praveći
od njega lađicu, a koje joj K., prestrašen, istrgnu sad iz ruku.
»Mizzi, noga me počinje strašno boljeti, moramo promijeniti
oblog.«
IČ ustade. »Onda ću se oprostiti«, reče on. »Da«, reče Mizzi,
koja je već stavljala neki melem, »a i velik je propuh.« K. se okre-
ne, pomoćnici su u svojoj službenoj žustrini, kao uvijek neumjes-
noj, odmah na primjedbu svog šefa otvorili oba krila vrata. Da bi
bolesnikovu sobu poštedio hladnog zraka koji je naglo navirao,
K. se oprosti samo nabrzinu od načelnika. Onda istrči iz sobe,
vukući za sobom pomoćnike, i brzo zatvori vrata.
'4
trn. Glava
šesta
sb Pred gostionicom ga je čekao gostioničar. On se ne bi usudio
govoriti kad mu se ne bi postavilo pitanje i zato ga K. upita što
hoće. »Jesi li već našao nov stan?«, upita gostioničar, gledajući u
zemlju. »To ti pitaš po nalogu svoje žene«, reče K., »ti si potpuno
ovisan o njoj?« »Ne«, uzvrati gostioničar, »ne pitam to po njezinu
nalogu. Ali ona je zbog tebe vrlo uzbuđena i nesretna, ne može
Ofe raditi, leži u krevetu, uzdiše i neprestano jadikuje.« »Trebam li
otići k njoj?«, upita K. »Ja bih te molio«, reče gostioničar, »htio
sam te još od načelnika zvati, osluškivao sam na vratima, ali vi ste
razgovarali, pa nisam htio smetati, a i brinuo sam se zbog žene,
pa sam se brzo vratio, ali ona me nije htjela pustiti k sebi, tako mi
ništa drugo nije preostalo nego da te čekam.« »Požuri onda«, reče
■p K., »ja ću je brzo umiriti.« »Kad bi to mogao«, reče gostioničar.
Prodoše kroz svijedu kuhinju, u kojoj se tri ili četiri služavke,
svaka pri svom trenutnom poslu, daleko jedna od druge, naprosto
?*■ ukočiše kad ugledaše K. Uzdisanje gostioničarke čulo se već u
kuhinji. Ležala je u sobičku bez prozora, odijeljena od kuhinje
tankom pregradom od dasaka. U njemu je bilo mjesta samo za
jedan veliki bračni krevet i ormar. Krevet je bio postavljen tako da
se s njega mogla vidjeti cijela kuhinja i pratiti rad u njoj. Međutim,
iz kuhinje jedva da se išta moglo vidjeti u sobičku. U njemu je
sve bilo potpuno mračno, samo je nešto svjetliji bio krevetski
pokrivač s bijelim i crvenim kockama. Tek nakon što se ude i oči se
priviknu, mogle su se razlikovati pojedinosti. »Napokon ste došli«,
reče gostioničarka slabim glasom. Ležala je na leđima, imala je
71
očigledno teškoće s disanjem, a perinu bješe odgurnula od sebe.
U postelji je izgledala znatno mlada nego u haljinama, ali noćna
kapica od nježnog veziva koju je nosila, iako joj je bila premala te
je stajala nakrivo na njenoj kosi, isticala je oronulost lica i ono je
pobuđivalo sućut. »Kako sam mogao doći?«, reče K. blago. »Uopće
me niste zvali.« »Niste me trebali pustiti da vas čekam tako dugo«,
reče gostioničarka s tvrdoglavošću bolesnika. »Sjedite«, teče ona i
pokaza rukom na rub kreveta, »a vi drugi idite!« Osim pomoćnika,
u međuvremenu su se ugurale i služavke. »I ja ću otići, Gardena«,
reče gostioničar. To je bilo prvi put da je K. čuo gostioničarkino
ime. »Naravno«, reče ona polako, a zatim doda rastreseno, kao
da je obuzeta drugim mislima: »Zašto bi morao baš ti ostati?« Ali
kad se svi povukoše u kuhinju — ovaj put i pomoćnici odmah
poslušaše, istina bacili su bili oko na jednu služavku — Gardena
je bila dovoljno obazriva da uvidi kako se iz kuhinje može čuti sve
što se ovdje govori, jer odaja nije imala vrata, i zato naredi svima da
i kuhinju napuste. To odmah bi i učinjeno.
»Molim vas, gospodine zemljomjere«, reče zatim Gardena,
»tu u ormaru, odmah sprijeda, visi jedan šal, dodajte mi ga, hoću
se pokriti, ne podnosim perinu, dišem teško.« I kad joj K. doda
šal, ona reče: »Vidite, lijepi šal, zar ne?« K. se činilo da je to samo
običan vuneni šal, opipa ga još jednom, iz pristojnosti, ali ne reče
ništa. »Da, lijep je to šal«, reče gostioničarka i omota se njime.
Sada je ležala zadovoljna; sve što ju je boljelo kao da je rukom
bilo odneseno, sjeti se čak i svoje kose koja je zbog ležanja bila u
neredu, podiže se za trenutak i uredi je malo oko kapice. Imala
je gustu kosu.
K. postade nestrpljiv i reče: »Vi ste, gazdarice, rekli da me
pitaju jesam li već našao drugi stan.« »Ja rekla da vas to pitaju?«,
začudi se gostioničarka. »Ne, to nije točno.« »Vaš muž me je
to baš sad pitao.« »Vjerujem to«, reče gostioničarka, »on mi
je podvalio. Kad nisam htjela da vi ostanete ovdje, on vas je
zadržavao; sad kad sam sretna što ovdje stanujete, tjera vas.
Takav je uvijek.« »Znači, dakle, da ste svoje mišljenje o meni
mnogo promijenili? Za sat, dva?« »Nisam promijenila mišljenje«,
uzvrati gostioničarka, opet slabijim glasom, »pružite mi ruku.
Tako. A sada mi obećajte da ćete biti potpuno iskreni, a i ja ću
biti iskrena prema vama.« »Dobro«, reče K., »ali tko će početi?«
»Ja«, odgovori gostioničarka. Nije se činilo da mu time želi izaći
ususret, nego je to učinila zato što prva želi govoriti.
1 Ispod jastuka izvuče fotografiju i pruži je K. »Pogledajte
■ ovu sliku«, reče molećivo. Kako bi bolje vidio, K. kroči korak u
kuhinju, ali ni tamo nije bilo lako raspoznati što je na slici jer je
bila izblijedjela od starosti, izlomljena na više mjesta, izgužvana i
zamrljana. »Nije baš u dobrom stanju«, reče K. »Na žalost«, reče
gostioničarka, »tako je to kad se nešto godinama stalno sa
sobom vuče. Ali ako pažljivo gledate, sve ćete moći vidjeti,
uvjerena sam. Mogu vam, uostalom, pomoći, recite mi samo
što vidite, vrlo mi je ugodno slušati o slici. Dakle, što?«
»Jednog mladića«, reče K. »Točno je«, potvrdi gostioničarka. »A
što on radi?« »Leži, rekao bih, na nekoj dasci, raširio je ruke i
zijeva«. Gostioničarka se nasmija. »To je sasvim pogrešno«,
reče ona. »Ali, evo; ovdje je daska i ovdje leži on«, ostade K.
uporno pri svom gledištu. »Ipak zagledajte bolje«, reče
gostioničarka ljutito, »leži li zaista?« »Ne«, priznade sad K., »ne
leži, nego lebdi, a evo sada vidim, to uopće nije daska, nego
vjerojatno razapet konopac i mladić ga preskače.« »Naravno«,
reče gostioničarka obradovana, »on skače, tako se vježbaju
službeni raznosači poruka. Znala sam da ćete vidjeti. Pogledajte
njegovo lice.« »Od lica jedva da se nešto vidi«, reče K., »on se,
čini se, jako napreže. Usta su mu otvorena, oči stisnute, a kosa
mu leprša.« »Vrlo dobro«, reče gostioničarka; odajući priznanje.
»Netko tko ga nije osobno poznavao i ne može vidjeti više. Ali
bio je to lijep mladić, ja sam ga samo jednom letimice vidjela i
nikad ga neću zaboraviti.« »Tko je to?«, upita K. »On je bio
poslužitelj preko kojeg me je Klamm prvi put pozvao k sebi«,
reče gostioničarka.
K. nije mogao dobro čuti jer mu je pozornost odvraćalo
zveckanje stakla. Odmah je vidio što je uzrok smetnji. Pomoćnici
su stajali u dvorištu i cupkali s noge na nogu. Pravili su se kao
da su sretni što opet vide K., od sreće ga pokazivali jedan
drugome i pritom neprestano lupkali o kuhinjski prozor. Na
jedan njegov prijeteći mig, odmah prestadoše, počeše se
odguravati, ali uvijek bi jedan umaknuo drugom i već bi opet
bili kod prozora. K. se brzo vrati u sobičak, gdje ga pomoćnici
izvana nisu mogli vidjeti, a ni on njih nije morao gledati.
Međutim, tiho, kao molećivo lupanje o prozorsko okno još
dugo ga je i tamo progonilo. ^
» »Opet ti pomoćnici«, reče on, ispričavajući se gostioničarki,
i pokaza rukom prema dvorištu. Ali ona nije obraćala pozornost
na njega, uzela mu je fotografiju, gledala je, pogladila i opet
gurnula pod jastuk. Njeni pokreti postali su sporiji, ali ne od
zamora, nego pod teretom sjećanja. Zvala je K. da mu priča,
a zbog priče je zaboravila na njega. Igrala se resama svog šala.
Tek nakon nekog vremena ona podiže pogled, prijecfe rukom
preko očiju i reče: »I ovaj šal je od Klamma. Kapica isto tako.
Slika, šal i noćna kapica, to su tri uspomene koje imam od njega.
Nisam tako mlada kao Frieda, nisam ni tašta kao ona, ni tako
osjetljiva, ona je vrlo osjetljiva; ukratko, znam se snaći u životu,
ali moram priznati: bez te tri stvari ne bih ovdje dugo izdržala...
Da, ne bih valjda izdržala ni jedan dan. Vama ove tri uspomene
možda izgledaju sitne, ali vidite: Frieda, koja je toliko dugo bila
s Klammom, nema nikakvu uspomenu, pitala sam je, ona je
prevelika sanjalica i teško se zadovoljava; ja, naprotiv, ja koja
sam samo triput bila kod Klamma — poslije me više nije zvao,
ne znam zašto — ja sam, kao sluteći kratkoću svog vremena,
donijela ove darove. Istina, mora se čovjek sam potruditi, Klamm
sam od sebe ništa ne daje, ali ako se tamo vidi nešto prigodno,
onda se to može izmoliti.«
K. se osjećao nelagodno zbog tih priča, koliko god su se i
njega ticale. »Prije koliko je vremena sve to bilo?«, upita on s
uzdahom.
»Prije više od dvadeset godina«, reče gostioničarka. »Mnogo
više od dvadeset godina.«
»Tako dugo traje vjernost prema Klammu«, reče K. »Ali je li
vama jasno, gazdarice, da vi meni ovakvim svojim priznanjima
zadajete teške brige kad mislim na svoj budući brak?«
Gostioničarka nade kako je neumjesno da K. miješa u to svoje
osobne stvari i pogleda ga osorno sa strane.
»Ne ljutite se, gazdarice«, reče K. »Ništa ne kažem protiv
Klamma, ali ja sam stjecajem prilika doveden u izvjesnu vezu s
njim; to ne može poreći ni najveći Klammov obožavatelj. Eto,
zbog toga kad god se spomene Klamm, moram i na sebe misliti,
drukčije ne ide. Uostalom, gazdarice«, ovdje on uhvati njenu
sramežljivu ruku, »mislite na to kako se loše završio naš prethodni
razgovor i kako se ovaj put želimo rastati u miru.*,; |U
»Imate pravo«, reče gostioničarka i pognu glavu. »Ali imajte
obzira prema meni. Ja nisam osjetljivija od drugih, naprotiv,
svatko ima osjedjiva mjesta, moje je samo ovo. «
»Na žalost«, reče K., »ono je istovremeno i moje, ali znat ću
se svladati. A sada mi objasnite, gazdarice, kako ću ja u braku
podnositi tu jezivu vjernost prema Klammu ako pretpostavim
da je Frieda slična vama?«
»Jezivu vjernost?«, ponovi gostioničarka mrgodno, »je li to
baš vjernost? Vjerna sam svom mužu, ali Klammu? Klamm me
je jednom učinio svojom ljubavnicom, mogu li taj ugled ikada
izgubiti? I kako ćete vi to podnijeti kod Friede? Ah, gospodine
zemljomjere, tko ste uopće vi da se usuđujete takvo što pitati?«
»Gazdarice!«, opomenu je K.
»Znam«, reče ona, pokoravajući se, »ali moj muž nije
postavljao takva pitanja. Ne znam koga bi trebalo smatrati
nesretnim, mene onda ili Friedu sada; Friedu koja je samovoljno
napustila Klamma, ili mene koju on više nije htio zvati. Možda
ipak Friedu, premda i ona, čini se, nije toga još potpuno svjesna.
Ali ipak, moja nesreća je onda bila potpuno ovladala mojim
mislima, jer sam se stalno morala pitati i u biti još ni danas nisam
prestala pitati se: zašto se to dogodilo? Triput me je Klamm zvao,
a četvrti put nije, i nikad više četvrti put! Što me tada još moglo
zanimati? O čemu sam drugom mogla razgovarati sa svojim
mužem, za kojeg sam se ubrzo nakon toga udala? Danju nismo
imali vremena, gostionicu smo preuzeli u žalosnom stanju i
morali smo se potruditi da je podignemo, ali noću? Godinama,
naši noćni razgovori odnosili su se samo na Klamma i na razloge
promjene njegove ćudi. A kad bi moj vmuž zaspao pri tim
razgovorima, ja bih ga budila i razgovarali smo dalje.«
»Ja bih sada«, reče K., »ako mi dopustite, postavio jedno vrlo
grubo pitanje!«
Gostioničarka je šutjela.
»Dakle, ne smijem pitati«, primijeti K., »i to mi je dovoljno.«
»Naravno«, reče gostioničarka, »da vam je dovoljno i još
kako. Vi sve krivo tumačite, čak i šutnju. Drukčije i ne možete.
Dopuštam vam da pitate.«
»Ako sve krivo tumačim«, reče K., »možda sam onda krivo
protumačio i svoje pitanje, možda ono uopće nije grubo. Htio
sam samo znati kako ste upoznali svog muža i kako je ova
gostionica došla u vaše vlasništvo?« <;.t
Gostioničarka se namršti, ali reče ravnodušno: ? da sam privukla čak i goste iz Gospodske kavane. Vi još niste
■ objedovali u gostionici, ne poznajete goste koji kod nas objeduju,
»To je vrlo obična priča. Otac mi je bio kovač, a Hans, moj
sadašnji muž, koji je bio konjušar kod jednog bogatog seljaka,
dolazio je često mom ocu. To je bilo poslije mog posljednjeg
sastanka s Klammom, bila sam vrlo nesretna, iako nisam trebala
biti, jer sve se odigravalo korektno, i Klammu više nisam smjela
ići zato što je on tako odlučio; dakle bilo je korektno, samo
su razlozi bili mutni, po njima sam smjela čeprkati, ali biti
nesretna, to nisam smjela. Ali, eto, ipak sam bila nesretna i
nisam mogla raditi. Sjedila sam u našem vrtiću pred kućom po
cijeli dan. Tu me je viđao Hans, sjeo bi kojiput pokraj mene,
nisam mu se žalila, ali on je znao o čemu se radi i kako je on
dobar dečko, događalo se da je zajedno sa mnom plakao. A
kad je tadašnji gostioničar, kojem je umrla žena pa je morao
napustiti posao — bio je već star čovjek — prošao jednom
pokraj našeg vrtića i vidio nas kako tamo sjedimo, zastao je i bez
okolišanja nam ponudio da unajmimo gostionicu. Nije tražio
novac unaprijed jer je imao povjerenja u nas, a odredio je i nisku
najamninu. Nisam htjela ocu biti na teretu, sve drugo mi je bilo
svejedno, i tako, u mislima na gostionicu i na novi posao koji
će vjerojatno donijeti malo zaborava, dala sam Hansu ruku. To
je cijela priča.«
Na trenutak je zavladala tišina, a onda K. reče: »Go-
stioničarevo postupanje bilo je lijepo, ali neoprezno, ili je imao
posebne razloge da vjeruje vama dvoma.«
»On je dobro poznavao Hansa«, reče gostioničarka, »bio mu
je ujak.«
»Onda, svakako«, reče K., »Hansovoj obitelji je očigledno bilo
jako stalo do te veze. «
»Vjerojatno«, uzvrati gostioničarka, »ne znam, nisam o tome
nikad vodila računa.«
»Pa ipak, sigurno je bilo tako«, reče K., »kad je obitelj bila
spremna podnijeti takvu žrtvu i naprosto vam, bez jamstva,
predati gostionicu u ruke.«
»Nije baš bilo neoprezno, kao što se kasnije pokazalo«, reče
gostioničarka. »Bacila sam se na posao, bila sam snažna, ja,
kovačeva kći; nisu mi bili potrebni ni služavka ni sluga; bila sam
svuda, u gostionici, u kuhinji, u staji, u dvorištu, kuhala sam tako
onda ih je bilo još više, otad su se već mnogi razišli. A rezultat je
bilo to da smo mogli ne samo na vrijeme platiti najamninu nego
i sve otkupiti nekoliko godina kasnije, i danas je sve gotovo bez
duga. Rezultat toga je nadalje, istina, da sam pritom propala,
dobila srčanu bolest i, eto, postala stara žena. Vi sigurno mislite
da sam puno starija od Hansa, a ustvari on je samo dvije ili tri
godine mladi i zacijelo nikad neće ostarjeti jer od njegova rada
— pušiti lulu, slušati što pričaju gosti, onda isprazniti lulu i
kojiput donijeti pivo — od takvog rada se ne stari.«
»To što ste vi postigli zaslužuje divljenje«, reče K., »u to nema
sumnje, ali mi smo govorili o vremenu prije vaše udaje, a tada
je ipak bilo čudno da je Hansova obitelj, žrtvujući novac ili
barem prihvaćanjem velikog rizika poput ustupanja gostionice,
navaljivala da se vjenčate i pritom nikakvu drugu nadu nije imala
osim nadu u vašu radnu sposobnost, koja tada uopće još nije bila
poznata, i u Hansovu radnu sposobnost, za koju se ipak moralo
znati da ne postoji.«
»Pa dobro«, reče gostioničarka umorno, ja znam na što vi
ciljate i kako pritom griješite. U ovim stvarima nema ni traga
od Klamma. Zašto je on o meni trebao brinuti ili bolje rečeno:
kako bi on uopće mogao o meni brinuti? Pa on više nije ni znao
za mene. To što me više nije zvao, bio je znak da me je zaboravio.
Kad on nekog prestane zvati, zaboravi ga potpuno. O tome nisam
htjela govoriti pred Friedom. Ali to nije samo zaborav nego i nešto
više. Jer ako nekoga zaboravite, možete ga opet poznavati. Kod
Klamma to nije moguće. Koga više ne zove, toga je on potpuno
zaboravio, ne samo za prošlost, nego, doslovce, i za cijelu buduć-
nost. Ako se silno potrudim, mogu se uživjeti u vaše misli, u misli
koje su besmislene ovdje, ali su možda ispravne tamo, u tuđini
iz koje dolazite. Možda vas one tjeraju na suludo uvjerenje da mi
je Klamm dao Hansa za muža baš zato da ne bih imala mnogo
smetnje da mu dođem ako me jednom u budućnosti pozove. Ali
ni suludost ne može ići dalje. Gdje je taj čovjek koji bi me mogao
spriječiti da ne otrčim Klammu kad bi mi on dao samo jedan
znak? Besmislica, potpuna besmislica; sami postajemo smeteni
kad se tom besmislicom bavimo.«
»Ne«, reče K., »nećemo postati smušeni, jer nisam u svojim
mislima išao tako daleko kao što ste vi pretpostavili, premda sam,
istinu govoreći, bio na tom putu. Mene je najprije začudilo samo
to što se rodbina toliko uzdala u taj brak i što su se ta uzdanja ustvari
i ispunila, istina, po cijenu vašeg srca, vašeg zdravlja. Meril se, isti-
na, nametala misao o tim činjenicama s Klammom, ali ipak ne, ili
bar još ne onako grubo kao što ste vi to predstavljali, očigledno s
ciljem da mi opet predbacite, jer vam to čini zadovoljstvo. Neka
vam bude! Ali moja misao bila je ovo: očigledno je da je prvotni
poticaj za udaju bio Klamm. Bez Klamma vi ne biste bili nesretni
i utučeno sjedili u vrtiću, bez Klamma ne bi vas Hans tamo vidio,
bez vaše utučenosti stidljivi se Hans nikad ne bi usudio osloviti
vas, bez Klamma ne biste se nikad našli rasplakani s Hansom,
bez Klamma stari dobri ujak gostioničar nikad ne bi vidio Hansa
i vas kako tamo smireno sjedite jedno uz drugo, bez Klamma vi
ne biste bili tako ravnodušni prema životu, ne biste se, dakle,
udali za Hansa. Lijepo; rekao bih, u svemu tome ima dovoljno
Klamma. Ali ima i više. Da niste pokušavali sve to zaboraviti, ne
biste radili s tolikom bezobzirnošću prema sebi i toliko razradili
posao. Dakle, i tu je Klamm. Ali neovisno o tome, Klamm je
također uzrok i vašoj bolesti, jer još prije udaje vaše srce je bilo iscr-
pljeno zbog nesretne strasti. Ostaje još pitanje zašto je Hansovoj
rodbini brak bio tako primamljiv. Vi ste sami jednom spomenuli
da biti Klammova ljubavnica predstavlja uzdizanje ugleda koji se
više ne gubi; dakle, možda ih je to primamljivalo. A osim toga,
mislim, i nada da dobra zvijezda koja vas je odvela Klammu —
pod pretpostavkom da je to bila dobra zvijezda, ali vi tako tvrdite
— pripada vama, da, dakle, mora s vama ostati, a ne onako vas
iznenada i brzo napustiti, kao što je to Klamm učinio.«
»Mislite li sve to ozbiljno«, upita gostioničarka.
»Ozbiljno«, odgovori K. brzo, »samo vjerujem da Hansova
rodbina nije bila sasvim u pravu sa svojim nadama i čini mi se da
vidim grešku koju je učinila. Izvana izgleda da je sve kako treba.
Hans je dobro zbrinut, ima dobru ženu, uvažavanje, gazdinstvo je
bez dugova. Ali, uistinu, sve nije kako bi trebalo biti, on bi si-
gurno bio mnogo sretniji s jednom običnom djevojkom kojoj bi
bio prva velika ljubav; kad on, kao što mu vi predbacujete, stoji u
gostionici kao izgubljen, to je zato što se osjeća izgubljen — iako
se, barem koliko ga ja dosad poznajem, zbog toga svakako ne
osjeća i nesretan — ali je isto tako sigurno da bi s nekom drugom
ženom taj ljepuškasti, razumni čovjek bio sretniji, pod čim ja
podrazumijevam samostalniji, marljiviji i muževniji. Ali svakako
ni vi sami niste sretni i, kako sami rekoste, bez one tri uspomene
uopće ne biste više živjeli, a imate uz to još i bolesno srce. Dakle,
je li se rodbina preračunala u svojim nadama? Ja ne mislim tako.
Blagoslov je bio nad vama, trebalo ga je samo znati skinuti.«
»Ali što se propustilo učiniti?«, upita gostioničarka. Ležala je
sada ispružena na leđima i gledala u tavanicu.
»Pitati Klamma«, reče K.
»Sad smo opet došli do vas«, reče gostioničarka. »Ili do vas«,
reče K. »naši se slučajevi dodiruju.«
»Što hoćete, dakle, od Klamma?«, upita gostioničarka. Ona
se uspravila, protresla uzglavnike da bi se na njih mogla nasloniti
sjedeći i gledala je K. ravno u oči. »Ja sam vam otvoreno ispričala
svoj slučaj, iz kojeg ste mogli nešto naučiti. Recite mi sad jednako
tako otvoreno što želite pitati Klamma. S mukom sam nagovorila
Friedu da se popne u svoju sobu i ostane tamo; bojala sam se da u
njezinoj prisutnosti nećete htjeti dovoljno otvoreno govoriti.«
»Nemam što kriti«, reče K., »ali najprije bih vam htio na nešto
skrenuti pozornost. Klamm odmah zaboravi, rekoste. Prvo, to mi
izgleda sasvim neuvjerljivo, drugo, to je nedokazivo, očigledno je
samo legenda koju je izmislio mozak onih djevojaka koje su baš
sada u milosti kod Klamma. Mene čudi da vi vjerujete u jednu
banalnu izmišljotinu.«
»To nije legenda«, reče gostioničarka, »naprotiv, to je proizašlo
iz općeg iskustva.«
»Ali i da bi bilo opovrgnuto, novim iskustvima«, reče K. »Za-
tim, postoji izvjesna razlika između vašeg i Friedina slučaja. Nije
se dogodilo u izvjesnom smislu da Klamm nije više zvao k sebi
Friedu, štoviše, zvao ju je, ali ona mu se nije odazvala. Moguće je
čak da je on još čeka.«
Gostioničarka je šutjela i pogledom premjeravala K. Onda
reče: »Sve što imate reći, mirno ću saslušati. Bolje je da govorite
otvoreno nego mene da štedite. Imam samo jednu molbu. Ne
upotrebljavajte Klammovo ime. Zovite ga on ili tako nekako,
ali ne imenom.« »Dobro«, reče K., »ali teško je reći što od njega
hoću. Najprije, želim ga vidjeti izbliza, onda želim čuti njegov
glas, onda želim znati što on misli o našem vjenčanju. Što ću
ga, možda, još moliti, ovisi od tijeku razgovora. Mnogo toga
može postati predmetom razgovora, ali za mene je najvažnije da se
nađem s njim licem u lice. Naime, ja nisam još neposredno
razgovarao ni s jednim činovnikom. Izgleda da je postići to teže
nego što sam vjerovao. Ali moja je dužnost razgovarati s njim kao
s privatnim čovjekom, a to je, prema mojem mišljenju, mnogo
lakše postići. S njim, kao s činovnikom, mogao bih razgovarati
samo u njegovu, vjerojatno nepristupačnom uredu u dvorcu ili,
što je već upitno, u Gospodskoj kavani. Međutim, kao s pri-
vatnim čovjekom, mogu to svuda, u kući, na ulici, gdje ga god
uspijem sresti. Da ću pritom imati prema sebi i činovnika, rado
ću primiti na znanje, ali to nije moj primarni cilj.«
»Dobro«, reče gostioničarka i zabaci lice u jastuke kao da go-
vori nešto bestidno. »Ako ja svojim vezama uspijem prenijeti Kla-
mmu vašu molbu za razgovor s njim, obećavate li mi da nećete
ništa poduzimati na svoju ruku dok odozgo ne stigne odgovor?«
»To vam ne mogu obećati«, reče K., »ma koliko bih volio
ispuniti vašu molbu, odnosno, vašu ćudljivu želju. Naime, stvar
je hitna, posebno nakon nepovoljnog ishoda mog razgovora s
načelnikom.«
»Taj prigovor otpada«, reče gostioničarka, »načelnik je po-
tpuno nevažna osoba. Zar to niste primijetili? On ne bi mogao
ostati ni jedan dan na svom položaju da nije njegove žene koja
sve vidi.«
»Mizzi?«, upita K. gostioničarku. Gostioničarka potvrdi gla-
vom. »I ona je bila tamo«, doda K.
»Je li iznijela svoje mišljenje?«, upita gostioničarka. »Nije«,
odgovori K., »ali nisam ni stekao dojam daje to u stanju.«
»Dabome«, reče gostioničarka, »tako pogrešno vi vidite sve
ovdje. U svakom slučaju: kako je načelnik postupio s vama, nema
nikakva značenja, a sa ženom ću dobiti priliku za razgovor. I ako
vam sad još obećam da će Klammov odgovor stići najkasnije u roku
tjedan dana, imate li možda još kakav razlog da ne popustite?«
»Sve to nije presudno«, rečeK. »Moja odluka je nepokolebljiva
i ja bih je pokušao provesti i kad bi stigao negativan odgovor.
Budući da unaprijed imam tu namjeru; ne mogu prethodno
moliti da budem primljen. Ono što bi bez molbe ostalo samo
možda smion, ali dobronamjeran pokušaj, u slučaju negativnog
odgovora bilo bi otvoreno protivljenje. A to bi, naravno, bilo
mnogo gore.«
»Gore?«, reče gostioničarka. »Protivljenje je to u svakom
slučaju. Uostalom, radite kako hoćete. Dajte mi haljinu.« Ne
obazirući se na K., ona odjene haljinu i požuri u kuhinju. Već
dulje vrijeme iz gostionice se čulo komešanje i kucanje na kuhin-
jski prozorčić. Pomoćnici su ga odjednom otvorili i viknuli kroza
nj da su gladni. Na prozorčiću su se pojavila tada i druga lica.
Čulo se čak i pjevanje, tiho, ali u više glasova.
U svakom slučaju, razgovor K. s gostioničarkom znatno je
usporio kuhanje ručka; on još nije bio gotov, a gosti su se već bili
okupili. Ipak nitko se nije usudio ući u kuhinju i tako prekršiti
gostioničarkinu zabranu. Međutim, kad promatrači s kuhinjs-
kog prozorčića javiše da gostioničarka dolazi, služavke pojuriše u
kuhinju, i kada K. ude u gostionicu, jedno neobično brojno
društvo—više od dvadeset muškaraca i žena, provincijski, ali ne
seljački odjevenih — žurilo je od kuhinjskog prozorčića, gdje se
bilo okupilo, prema stolovima kako bi zauzelo mjesta. Samo u
jednom uglu, za jednim malim stolom, već je sjedio bračni par
s nekoliko djece; muž, ugodan plavooki gospodin, raščupane
sijede kose i s bradom, stajao je nagnut prema djeci i nožem
udarao takt njihovoj pjesmi, trudeći se stalno da pjevanje bude
tiše; svakako je htio pjesmom im zavarati glad. Gostioničarka se
ispriča društvu s nekoliko ravnodušno izgovorenih riječi; nitko
ne prigovori. Ona potraži gostioničara, koji je, međutim, našavši
se pred teškom situacijom, već odavno pobjegao. Onda polako
ode u kuhinju. Više i ne pogleda K., koji se požuri u svoju sobu
da nade Friedu.
1*1
Glava
sedma
rh

■X
 K. pronađe gore učitelja. Sobu je, na sreću, bilo teško
hu prepoznati zahvaljujući Friedinoj marljivosti. Bila je dobro
provjetrena, peć je bila dobro naložena, pod opran, krevet
namješten, stvari sluškinja, to odvratno smeće, iščezle su za-
jedno s njihovim slikama, drveni stol, koji je, kamo god biste se
■>,' okrenuli, naprosto upadao u oči ogrezao u prljavštini, sada je bio
prekriven bijelim pletenim stolnjakom. Sada bi se tu mogli već i
gosti primati; nije mnogo smetalo ni to što je ono malo njegova
rublja, koje je Frieda očito prije oprala, visjelo pokraj peći kako
bi se osušilo. Učitelj i Frieda sjedili su za stolom i podigoše se kad
K. ude. Frieda pozdravi K. jednim poljupcem, učitelj se blago
pokloni. Rastresen i još uzrujan razgovorom s gostioničarkom,
K. se poče ispričavati što ga još nije stigao posjetiti; izgledalo je
kao da misli da je učitelj, nestrpljiv zbog njegova nedolaska, sam
došao u posjet. Učitelj, opet, kao da se na svoj odmjereni način
sam polako prisjećao da je jednom između njega i K. ugovorena
neka vrsta posjeta. »Vi ste, dakle, gospodine zemljomjere, onaj
stranac s kojim sam prije nekoliko dana razgovarao na Crkvenom
trgu?« »Da«, reče K. kratko; ono što je podnosio onda, u svojoj
osamljenosti, nije morao trpjeti ovdje u svojoj sobi. On se obrati
rriedi i posavjetova se s njome o jednom važnom posjetu koji
mora odmah obaviti i zbog kojeg bi se trebao što bolje odjenuti.
Ne ispitujući dalje K., Frieda pozva pomoćnike, koji su još bili
zauzeti ispitivanjem novog stolnjaka, i naredi im da dolje u
dvorištu dobro očiste odijelo i cipele K., koje on odmah poče
83
skidati. Ona, pak, skinu jednu košulju s konopca i side u kuhinju
da je izglača.
K. je sad bio sam s učiteljem, koji je opet mirno sjedio za
stolom; on ga pusti da čeka još malo, skine košulju i poče se prati
nad umivaonikom. Tek sada, okrenut mu leđima, upita učitelja
za razlog njegova dolaska. »Dolazim prema nalogu gospodina
općinskog načelnika«, reče on. K. izjavi spremnost da sasluša
nalog. Međutim, budući da je zbog pljuskanja vodom bilo
teško razumjeti njegove riječi, učitelj bijaše prisiljen prići bliže i
nasloniti se na zid pokraj K. Za svoje pranje i svoju užurbanost
K. se ispriča hitnošću predstojećeg posjeta. Učitelj prijeđe
preko toga i reče: »Vi ste bili nepristojni prema gospodinu
općinskom načelniku, tom starom zaslužnom, iskustvom
bogatom i uvaženom čovjeku.« »Da sam bio nepristojan, ne
znam«, reče K. dok se brisao, »ali da sam mislio na druge stvari,
a ne na pristojno ponašanje, točno je jer u pitanju je bio moj
životni opstanak, koji je doveden u opasnost zbog sramotnog ;
službenog gazdovanja, čije pojedinosti vama nemam potrebe
razlagati, jer vi ste i sami aktivan član te administracije. Je li se /;
općinski načelnik žalio na mene?« »Kome bi se on imao žaliti?«
upita učitelj. »A čak i kad bi imao kome, bi li se on ikad žalio? Ja
sam samo po njegovu diktatu sastavio jedan mali zapisnik i
tako sam upoznat s dobrotom gospodina načelnika i načinom
na koji ste odgovarali.«
Dok je K. tražio svoj češalj, koji je Frieda najvjerojatnije reda
radi negdje sklonila, on reče: »Kako? Zapisnik? Naknadno, u
mojoj odsutnosti, sastavio je zapisnik netko tko uopće nije
prisustvovao razgovoru? To mi se sviđa. I čemu zapisnik?
Je li to službeni postupak?« »Ne«, reče učitelj, »postupak je
poluslužben, i zapisnik je poluslužben; napravljen je samo zato
što kod nas u svemu mora vladati strogi red. U svakom slučaju,
on postoji i ne služi vama na čast.« K. je napokon pronašao
češalj, koji je bio skliznuo u krevet, pa reče mirnije: »Neka ga,
neka postoji. Jeste li zato došli, da mi to javite?« »Ne«, odgovori
učitelj. »Ali ja nisam stroj i morao sam vam reći svoje mišljenje.
Naprotiv, nalog koji imam stimo je dokaz više za dobrotu
gospodina načelnika; ističem riti )r meni ta dobrota neshvatljiva
i da nalog ispunjavam samo ' nužnosti svog položaja i iz /
poštovanja prema gospodinu načelniku.« K. je sada, umiven
i počešljan, sjedio za stolom, čekajući svoju košulju i odijelo;
to što mu je učitelj imao reći, zanimalo ga je malo; bio je i
pod utjecajem lošeg mišljenja koje je gostioničarka imala o
načelniku. »Valjda je već prošlo podne?«, upita se on, misleći
na put koji mu predstoji, a onda se popravi i reče: »Htjeli ste
mi nešto isporučiti od načelnika.« »Pa da«, reče učitelj, sliježući
ramenima kao da skida sa sebe svaku odgovornost. »Gospodin
općinski načelnik se boji da ne poduzmete nešto na svoju
ruku, ako još dugo ne bude odluke o vašem predmetu. Što se
mene tiče, ja ne znam zašto se on toga plaši; smatram kako je
najbolje pustiti vas da radite što hoćete. Mi nismo vaši anđeli
čuvari i nismo dužni svuda za vama trčati. Dobro. Ali, gospodin
načelnik misli drugačije. Samu odluku on ne može ubrzati jer je
to stvar grofovske uprave. Međutim, on stvar želi riješiti u svom
vlastitom malom djelokrugu, želi donijeti privremeno zaista
širokogrudno rješenje, i samo o vama ovisi hoćete li ga prihvatiti:
on vam privremeno nudi mjesto školskog poslužitelja.« U
prvom trenutku K. gotovo i ne obrati pozornost na to što mu
je ponuđeno, ali učini mu se kao činjenica da mu se nešto nudi
bez značenja. Ukazivala je na to da je on, prema načelnikovu
shvaćanju, u stanju počiniti u svoju obranu stvari od kojih je
trebalo zaštititi se čak i po cijenu uvlačenja općine u izvjesne
troškove. I kako je cijela stvar ozbiljno shvaćena! Učitelj, koji
je ovdje već neko vrijeme čekao, a prije toga još i zapisnik
sastavljao, morao je, natjeran od načelnika, svakako trkom
ovamo doći. Kad učitelj vidje da se K. ipak zamislio, nastavi: »Ja
sam stavio svoje prigovore. Upozorio sam na to da dosad školski
poslužitelj nije'bio potreban; crkvenjakova žena posprema s
vremena na vrijeme, a sve nadgleda učiteljica, gospođica Gisa.
Ja imam dovoljno glavobolje s djecom, ne želim još imati na
glavi i školskog poslužitelja. Gospodin načelnik je primijetio
da je u školi ipak prljavo. Ja sam, istine radi, odgovorio da nije
baš tako strašno. A pitao sam još, uz to, hoće li biti bolje kad
za poslužitelja uzmemo tog čovjeka? Sigurno ne. Na stranu to
što on nema pojma o tom poslu, ali školska zgrada ima samo
dvije učionice bez nusprostorija. U jednoj od učionica, dakle,
poslužitelj će morati stanovati, spavati, možda čak i kuhati, što,
naravno, neće pridonijeti većoj čistoći. Međutim, gospodin
načelnik je upozorio da je to mjesto za vas spas u nevolji i da
ćete se vi svim silama truditi dobro obavljati dužnost; nadalje,
gospodin načelnik je smatrao da s vama dobivamo ujedno i
radnu snagu vaše žene i vaših pomoćnika, tako da ne samo
škola nego i školski vrt mogu biti održavani uzorno. Sve sam
ja to s lakoćom opovrgnuo. Konačno, gospodin načelnik nije
t nije odgovarajuće mjesto za K., ono je ipak samo privremeno,
više ništa mogao navesti u vašu korist, smijao se i rekao samo *
da ste vi ipak zemljomjer i da ćete zbog toga osobito lijepo znati
pravilno postavljati lijehe u školskom vrtu. Naravno, protiv
pošalice se ne možete boriti razlozima i tako sam došao s nalogom k
vama.« »Stvarate sebi nepotrebne brige, gospodine učitelju«, reče
K. »Ne pada mi na pamet da primim to mjesto.« »Vrlo dobro,
odbijate bez ikakva ustručavanja«, i on uze šešir, pokloni se i izađe.
Odmah zatim u sobu se pope Frieda, s izrazom smetenosti
na licu, s neizglačanom košuljom u ruci, ne odgovarajući na
pitanja; da bi je oraspoložio, K. joj ispriča o učitelju i njegovoj
ponudi; čim je to čula, ona baci košulju i opet istrča. Ubrzo se
vrati, ali s učiteljem, koji je izgledao mrzovoljan i uopće nije K.
pozdravio. Frieda zamoli učitelja da se malo strpi — očigledno
je to već nekoliko puta učinila dok ga je uvela — i kroz jedna
pokrajnja vrata, za koja K. nije ni znao, odvuče K. na tavan i
napokon mu tu, sva zadihana od uzbuđenja, ispriča što joj se
dogodilo. Gostioničarka, ogorčena što se ponizila da se pred
. Za mene će se uvijek naći prenoćište, ako se mora, onda svakako
K. ispovijeda i, što je još gore, da mu čini ustupke u pogledu
njegova sastanka s Klammom, čime nije postigla ništa osim što
je, kako je rekla, dobila njegovo hladno i povrh toga neiskreno
odbijanje, odlučila je sada da K. više neće trpjeti u svojoj kući;
ako ima veze s dvorcem, neka ih brzo iskoristi, jer još danas, sad
odmah, mora napustiti kuću; pristat će vratiti ga samo na izričit
zahtjev vlasti i ako na to bude prisiljena; ipak, nada se da se to
neće dogoditi jer ona ima veze s dvorcem i znat će ih upotrijebiti.
Uostalom, on je u gostionicu i dospio samo nepažnjom
gostioničara, a i inače nije u nekoj nuždi jer se toliko jutros
hvalio da mu jedno prenoćište stoji spremno na raspolaganju.
Frieda, naravno, mora ostati; ako bi se i ona iselila s K., nju,
gostioničarku, to bi duboko unesrećilo; već na samu pomisao
0 tome, ona se, tamo dolje u kuhinji, plačući skljokala pokraj
štednjaka, sirota žena s bolesnim srcem! Ali kako bi drukčije i
mogla postupiti sada kad je, barem prema njezinu shvaćanju,
u pitanju svetinja Klammove uspomene! Eto, tako stoji stvar s
gostioničarkom. Frieda će, istina, pratiti K. kamo god on hoće,
po snijegu i ledu, na to, naravno, ne treba dalje trošiti riječi,
ali ipak je njihov zajednički položaj vrlo težak, i zato je ona s
velikom radošću pozdravila načelnikovu ponudu, pa iako to
to je posebno istaknuto, a time će se dobiti na vremenu i lako
će se pronaći druge mogućnosti, čak i ako krajnja odluka bude
nepovoljna. »U slučaju potrebe«, uzviknu Frieda na kraju,
zagrlivši K., »otići ćemo odavde, što nas zadržava u selu? Zasad,
međutim, zar ne, najmiliji moj, prihvatit ćemo ponudu. Ja sam
vratila učitelja, ti ćeš mu samo reći da prihvaćamo, ništa drugo,
1 mi se selimo u školu.«
»To nije dobro«, reče K., ne misleći to baš sasvim ozbiljno
jer mu je stanovanje zadavalo malo brige, a osim toga, ovako
bez odijela bilo mu je vrlo hladno ovdje na tavanu, koji je s dvije
strane bio bez zida i prozora, zbog čega je hladan zrak stvarao
jak propuh. »Tek što si lijepo uredila sobu, već se moramo
seliti! Nerado, nerado primam to mjesto, mučno mi je već i
ovo trenutačno ponižavanje pred tim malim učiteljem, a sada
bi mi on još trebao biti i pretpostavljeni. Kad bismo mogli
samo još malo ostati ovdje, možda će se moj položaj već danas
poslijepodne promijeniti. Kad bi barem ti ovdje ostala, mogli
bismo pričekati, a učitelju bismo dali samo neodređen odgovor.
kod Bar...« Frieda mu rukom zatvori usta. »To ne«, reče ona
uplašeno. »Molim te, nemoj to više ponoviti. Inače, idem svuda
s tobom. Ako hoćeš, ostat ću sama ovdje, ma koliko to bilo za
mene žalosno. Ako hoćeš, odbit ćemo ponudu, ma koliko to,
po mome mišljenju, bilo pogrešno. Jer, vidi, ako ti nadeš drugu
priliku, čak i danas popodne, onda ćemo mi, to se samo po sebi
razumije, odmah napustiti mjesto u školi, nitko nas u tome neće
spriječiti. A što se tiče poniženja pred učiteljem, pusti me da se ja
brinem da ih ne bude, ja ću s njim razgovarati, ti ćeš stajati kao da
si nijem, ni poslije neće biti drukčije, nikad nećeš morati s njim
razgovarati. Ako to nećeš, ja ću mu ustvari biti podčinjena, ali
čak ni ja neću to biti jer poznajem njegove slabosti. Prema tome,
ništa ne gubimo ako mjesto prihvatimo, a mnogo ako odbijemo;
u svakom slučaju, osim ako još danas nešto ne postigneš u
dvorcu, ti nećeš nigdje, zaista nigdje u selu naći ni za samog sebe
prenoćište, hoću reći prenoćište zbog kojeg se ja neću morati
stidjeti kao tvoja buduća žena. A kad ne dobiješ prenoćište, nećeš
valjda od mene tražiti da spavam ovdje u toploj sobi, a da znam
da ti vani lutaš noću i po mrazu.« K., koji se cijelo vrijeme, ruku
prekriženih na grudima, lupao šakama po slabinama kako bi se
malo ugrijao, reče: »Onda nam ništa drugo ne preostaje nego da
prihvatimo. Dođi.«
U sobi on odmah požuri prema peći; o učitelju nije vodio
računa. Učitelj, sjedeći za stolom, izvuče sat i reče: »Već je
kasno.« »Ali zato smo sada potpuno suglasni, gospodine
učitelju«, reče Frieda, »mi prihvaćamo to mjesto.« »Dobro«,
reče učitelj, »ali mjesto je ponuđeno gospodinu zemljomjeru.
On se mora izjasniti.« Frieda priskoči K. u pomoć. »Naravno«,
reče ona, »on prihvaća mjesto, zar ne, K.?« I tako je K. cijelu
svoju izjavu mogao svesti na jedno »da«, koje čak nije bilo
upućeno učitelju, nego Friedi. »Onda«, reče učitelj, »ostaje
mi još samo da vas upoznam s vašim službenim dužnostima,
kako bismo se u tom pogledu jednom za svagda razumjeli. Vi,
gospodine zemljomjere, svakodnevno morate čistiti i ložiti obje
učionice, sami vršiti manje popravke u zgradi, kao i na školskim
i gimnastičkim spravama, održavati putiće kroz vrt očišćenima
od snijega, ići i donositi sve što je potrebno za mene i gospođicu
učiteljicu, i u toplija godišnja doba obavljati sve radove u vrtu.
Za sve to imate pravo stanovati po svojoj volji u jednoj od dvije
učionice; međutim, kad se nastava ne održava istovremeno u
obje učionice, a vi stanujete baš u onoj u kojoj se ona odvija,
morat ćete se, naravno, premjestiti u drugu sobu. Kuhati u školi
ne smijete, zato ćete se vi i vaši hraniti ovdje u gostionici na račun
općine. Da se morate ponašati kako dolikuje školi i da pogotovo
djeca, osobito tijekom nastave, ne smiju nikako biti svjedoci
nepriličnih prizora u vašem privatnom životu, to samo uzgred
spominjem, jer kao obrazovan čovjek morate i sami to znati. U
vezi s tim dodat ću još da tražimo da svoje odnose s gospođicom
Friedom ozakonite što je moguće prije. O svemu tome i još
nekim sitnicama sastavit će se službeni ugovor, koji ćete morati
potpisati čim se uselite u školsku zgradu.« K. se činilo da sve
to nije važno i kao da to njega ne dira ili ga bar ne obavezuje;
dražilo ga je učiteljevo razmetanje pa reče nemarno: »Pa da, to
su uobičajene obaveze.« Da bi ublažila tu primjedbu, Frieda se
malo raspita o plaći. »Hoće li plaća biti dodijeljena«, reče učitelj,
»rješavat će se tek poslije jednomjesečne probne službe.« »Ali to
je težak uvjet za nas«, reče Frieda. »Zar bismo se trebali vjenčati
gotovo bez novca i ni iz čega stvarati kućanstvo? Bismo li se ipak
mogli, gospodine učitelju, jednom predstavkom obratiti općini i
moliti za jednu malu plaću odmah? Savjetujete li nam to?« »Ne«,
reče učitelj koji se stalno obraćao K. »Jedna takva predstavka
bila bi prihvaćena samo kad bih je ja preporučio, a to ne želim
učiniti. Ustupanje ovog mjesta već jest jedna usluga vama, a s
uslugama se ne smije pretjerivati ako je čovjek svjestan svoje
odgovornosti prema zajednici.« Ali sad se ipak i K. umiješa, go-
tovo protiv svoje volje. »Što se, gospodine učitelju, tiče usluga«,
reče on, »vjerujem da se varate. Možda sam prije ja taj koji činim
usluge.« »Ne«, odgovori učitelj s osmijehom, jer je napokon
prisilio K. da govori. »Točno sam o tome obaviješten. Nama
je školski poslužitelj jednako tako malo potreban kao, recimo,
zemljomjer. Školski poslužitelj ili zemljomjer, to je za nas teret o
vratu. Morat ću još mnogo razmišljati o tome kako ću opravdati
izdatak pred općinom. Najbolje bi bilo i najprije bi odgovaralo
istini kad bih naprosto izišao sa zahtjevom i uopće ga ne obra-
zložio.« »I ja to mislim«, reče K., »da me morate primiti protiv
svoje volje. Iako vam to zadaje teške brige, morate me primiti.
Ako je netko prisiljen nekoga primiti u službu i taj drugi pristane
da bude primljen, onda je on taj koji čini usluge.« »Čudno«,
reče učitelj, »što bi to nas prisiljavalo da vas primimo; jedino što
nas na to sili, to je dobro, predobro srce gospodina načelnika.
Ja već vidim da ćete se vi, gospodine zemljomjere, morati odreći
mnogih fantazija prije nego što postanete upotrebljiv školski
poslužitelj. A to se tiče dodjeljivanja izvjesne plaće, takve vaše
primjedbe, naravno, ne idu tome u prilog. Na žalost, također
primjećujem da će mi vaše ponašanje još mnogo muka zadavati;
cijelo vrijeme raspravljate sa mnom — stalno to gledam i ne
mogu, naprosto, vjerovati — u košulji i gaćama.« »Da«, uzviknu li kamo idem?«, upita K. »Da«, odgovori Frieda. »I ti me, dakle,
K. smijući se i pljesnu rukama, »prokleti pomoćnici! Gdje li su?« više ne zadržavaš?«, upita K. »Ti ćeš naići na tolike smetnje«,
Frieda potrča vratima; učitelj koji uvidje da K. ne želi više s njim reče Frieda, »što tu vrijedi moja riječ.« Na rastanku poljubi K.,
razgovarati, upita Friedu kad se misle preseliti u školu. »Danas«, da mu, budući da nije ručao, svežnjić s kruhom i kobasicama,
reče Frieda. »Onda ću doći sutra ujutro kako bih sve pregledao«, što je odozdo donijela za nj, podsjeti ga na to da se više ne vraća
reče učitelj, odmahnu rukom u znak pozdrava, htjede proći kroz ovamo, nego da dođe izravno u školu i, s rukom na njegovu
vrata koja je Frieda otvorila, ali se sudari sa služavkama'koje su ramenu, isprati ga do kućnih vrata.
već dolazile sa svojim stvarima kako bi se ponovno smjestile u
sobu. Morao se, u pratnji Friede, provlačiti između njih, jer
one se nikome nisu sklanjale s puta. »Al se vama žuri«, reče K.
služavkama, kojima je ovaj put bio vrlo zadovoljan, »mi smo još
ovdje, a vi već navaljujete.« One nisu ništa odgovarale, samo
su vrtjele svojim zavežljajima iz kojih su provirivali njemu već
dobro poznati prljavi dronjci. »Izgleda da vi nikad ne perete
svoje stvari«, reče K., ali ne da bi ih uvrijedio, već s određenom
naklonošću. One to primijetiše, istovremeno otvoriše svoja
tvrda usta, pokazaše svoje lijepe, kao u životinja jake zube, i
smijahu se bez glasa. »Dobro, dođite«, reče K., »smjestite se,
to je vaša soba 4c.« Kako su se one još ustručavale — njihova
soba, činilo mu se, bila se odviše promijenila — K. uze jednu za
mišku da je uvede. Međutim, on je odmah pusti, tako su obje
imale začuđen pogled, koji, nakon kratkog uzajamnog dogova-
ranja, nisu više skidale s K. »A sad ste dosta buljile u mene«,
reče K., braneći se od nekog neugodnog osjećaja, uze odijelo i
čizme koje je Frieda, u pratnji bojažljivih pomoćnika, tek bila
donijela, i odjene se. Uvijek mu je bilo neshvatljivo, i bi mu sad
opet, strpljenje koje je Frieda imala s pomoćnicima. Umjesto
da u dvorištu čiste odijelo, ona ih je poslije duljeg traženja našla
dolje za ručkom, s neočišćenim odijelom zgužvanim na krilu,
koje je ona morala očistiti; i uopće se nije prepirala s njima—što
priprost svijet čini tako rado — štoviše, u njihovoj prisutnosti '«■■
St Ti. .:&»
pričala je o njihovu velikom nemaru kao o kakvoj maloj šali i
još uz to lupkala jednog po obrazu, lagano, kao da ga mazi. K.
je namjeravao prvom prilikom razgovarati o tome s njom. Ali
sada je bilo krajnje vrijeme da se krene. »Pomoćnici ostaju ovdje
da ti pomognu pri selidbi«, reče K. Istina, oni nisu bili za to; %
onako siti i zadovoljni, rado bi se malo prošetali. Tek kad Frieda
reče: »Naravno, vi ostajete ovdje«, oni se pomiriše s tim. »Znaš
m4
Glava
osma
ft
HV
 K. bijaše milo što je izmaknuo omuhavanju sluškinja i pomoć-
1%:
nika u toploj sobi. A malo je i zahladilo, snijeg bijaše čvršći i išlo
se lakše. Kako se počelo i smrkavati, ubrza korak.
II* U dvorcu, čiji su se oblici već počeli rasplinjati, vladao je mir;
K. još nikad nije primijetio tamo ni najmanji znak života, možda i
nije bilo moguće primijetiti nešto s ove daljine. Ipak, oči su
tražile jer nisu htjele trpjeti tu tišinu. Kad bi K. pogledao dvorac,
činilo mu se katkad kao da promatra nekoga tko tu mirno sjedi i
r* zuri preda se, ali ne kao izgubljen u mislima i zbog toga odvojen
4 od svega drugog, nego slobodno i bezbrižno kao da je sam i da ga
nitko ne promatra, pa ipak je morao primijetiti daje promatran,
li ali to ga ni najmanje nije uznemiravalo i zaista — nije se znalo
je li to uzrok ili posljedica — pogledi promatrača nisu se mogli
zadržati na njemu, nego su klizili. Taj dojam bio je danas još jači
zbog ranog mraka; što je dulje gledao, sve je manje razaznavao i
sve je dublje i dublje tonuo u sumrak.
Baš kad je K. stigao u još neosvijetljeni Gospodski konak,
otvori se prozor na prvom katu i jedan mlad, debeo izbrijani gos-
podin u kožuhu nagne se kroz prozor i ostade tako. Na pozdrav
K. on ne odgovori ni najmanjim lamanjem glave.
Ni u hodniku ni u krčmi K. ne nade nikog: zadah ustajalog
piva osjećao se još jače nego prošli put; takvo što se zaista nije
događalo u gostionici Kod mosta. K. odmah priđe vratima kroz
koja je prošli put promatrao Klamma, pritisnu kvaku, ali vrata
su bila zaključana. Onda pokuša opipati rupu za virenje, ali
93
ona je kanda bila tako dobro začepljena da se na taj način nije
mogla pronaći, i on zato upali šibicu. Tada ga trže krik. U uglu
između vrata i šanka blizu peći sjedila je zgurena mlada djevojka i
jedva otvorenim, pospanim očima buljila u njega osvijetljenog
plamsanjem šibice. To je, očigledno, bila Friedina nasljednica.
Ona se brzo pribra, upali električno svjetlo, izraz njena lica bio je
ljutit, a onda prepozna K. »Ah, gospodine zemljofrifčre, reče
osmjehujući se, pruži mu ruku i predstavi se: »Ja sam Pepi.« Ona *
je bila mala, crvena, zdrava, njena bujna crvenkasta kosa bila je
upletena u veliku pletenicu, s kovrčastim pramenovima oko lica;
imala je, ne baš prikladnu i bez nabora, haljinu od svijetlosiva
materijala, koja je na donjem rubu djetinjasto naivno bila prive-
zana vrpcom tako da ju je sputavala. Raspita se o Friedi i hoće li se
ona uskoro vratiti. Bilo je to pitanje koje je gotovo graničilo s
pakošću. »Ja sam«, reče ona zatim, »brzo dozvana ovamo čim je
Frieda otišla, jer ovdje ne može biti upotrijebljen bilo tko; dosad
sam bila sobarica, ali zamjena koju sam napravila nije dobra.
Mnogo je ovdje posla uvečer i noću, to jako zamara, jedva ću
moći izdržati, ne čudi me što je Frieda napustila ovaj posao.«
»Frieda je ovdje bila vrlo zadovoljna«, reče K., da bi Pepi napokon
skrenuo pozornost na razliku koja postoji između nje i Friede, a o
njoj ona ne vodi računa. »Nemojte joj vjerovati«, reče Pepi, »Frieda
je u stanju savladavati se kao malotko. Što ne želi priznati, ne
priznaje, a pritom se i ne primjećuje da postoji nešto što bi trebala
priznati. Ja nekoliko godina služim ovdje zajedno s njom, uvijek
smo spavale u istom krevetu, ali prisne prijateljice nismo, i ona
danas vjerojatno više i ne misli na mene. Jedina njena prijateljica
možda je samo stara gostioničarka iz gostionice Kod mosta, a i to je
karakteristično.« »Frieda je moja zaručnica«, reče K. i potraži usput
rupu za virenje na vratima. »Znam«, reče Pepi, »zbog toga vam to i
govorim. Inače to za vas ne bi bilo važno.« »Razumijem«, reče K., »vi
želite reći da se mogu ponositi time što sam pridobio jednu tako
zatvorenu djevojku.« »Da«, odgovori mu ona, smijući se
zadovoljno, kao da ga je pridobila za neki tajni sporazum u
pogledu Friede.
Međutim, nisu bile njene riječi ono što je K. zanimalo i po-
malo odvraćalo od traženja, nego njezina pojava i prisutnost na
tom mjestu. Istina, bila je mnogo mlada od Friede, gotovo još
dijete, i njezina je odjeća djelovala smiješno; vjerojatno se bila
obukla tako u skladu sa shvaćanjem koje je imala o pretjeranoj
važnosti krčmarice. Ali u izvjesnom pogledu ona je bila u pravu
što je imala takvo shvaćanje, jer to mjesto, za koje nije bila doras-
la, dodijeljeno joj je iznenada, bez njenih zasluga i svakako samo
privremeno, jer joj nije bila povjerena čak ni kožna torbica koju
je Frieda uvijek nosila o pojasu. I njezino tobožnje nezadovolj-
stvo tim mjestom nije bilo ništa drugo do razmetanja. Pa ipak,
usprkos njenoj djetinjastoj brbljivosti, možda je i ona imala veze
s dvorcem. Ona je, ako ne laže, bila sobarica i, ne znajući što
to znači, provodila ovdje dane spavajući, ali jedan zagrljaj ovog
malog, debelog, blago pogurenog tijela, ne bi, istina, mogao oteti
joj to što ima, ali njega bi mogao malo razdrmati i obodriti za
težak put. Onda valjda ni s Friedom nije bilo drukčije? Pa ipak,
bilo je drukčije. Treba se samo sjetiti Friedina pogleda da bi se to
razumjelo. Nikad ne bi K. dirnuo Pepi. Međutim, sada, morao je
na trenutak pokriti oči, tako ju je požudno gledao.
»Ne mora gorjeti«, reče Pepi i ugasi elektriku, »ja sam je zapa-
lila samo zato što ste me mnogo uplašili. Što ste htjeli ovdje? Da
nije Frieda nešto zaboravila?«
»Da«, reče K., »ovdje, u ovoj sobi pokraj nas, jedan stolnjak,
jedan bijeli, pleteni.« »Da, njen stolnjak«, reče Pepi, »sjećam se,
lijep rad, ja sam joj pri tome pomagala, ali ne bih rekla da je u ovoj
sobi.« »Frieda misli da je tu. Tko tu stanuje?«, upita K. »Nitko«,
odgovori Pepi. »To je soba za primanje, tu gospoda jedu i piju, to
jest soba je za to određena, ali oni uglavnom ostaju u svojim so-
bama gore.« »Kad bih znao«, reče K., »da tu nikog nema, rado bih
ušao i potražio. Ali nije sigurno; na primjer, Klamm ima običaj
tamo sjediti.« »Klamm tamo sada sigurno nije«, reče Pepi, »on
sada odmah ide, njegove ga saonice već čekaju u dvorištu.«
Odmah, bez ijedne riječi objašnjenja, K. napusti krčmu, i u
hodniku, umjesto da pode prema izlazu, on se okrene prema
unutrašnjosti zgrade i s nekoliko koraka bio je već u dvorištu.
Kako je ovdje bilo mirno i lijepo! Jedno četvrtasto dvorište,
ograđeno s tri strane zgradom, a prema ulici—jednoj pokrajnjoj
ulici koju K. nije poznavao — visokim bijelim zidom, s velikim
i teškim vratima koja su sad bila otvorena. Odavde, iz dvorišta,
kuća je izgledala viša nego sprijeda, barem je prvi kat bio potpuno
sagrađen i izgledao je veći jer je bio ograđen jednom drvenom
terasom, koja je imala samo jedan mali otvor i bila u visini ljudske
glave. Koso od K., još u srednjem dijelu, ali već malo u prikrajku,
tamo gdje je počinjalo suprotno krilo zgrade, nalazio se jedan
ulaz u kuću, otvoren, bez vrata. Tu ispred ulaza stajale su saonice,
tamne, zatvorene, s dva zapregnuta konja. Nikog nije bilo osim
kočijaša, kojeg je K. iz daljine više naslućivao nego vidio;*
S rukama u džepovima, promatrao je osvrćući se dok je
hodao pokraj zida. K. obiđe dvije strane dvorišta dok ne dođe
do saonica. Kočijaš, jedan od onih seljaka koji su nedavno bili
u krčmi, sav umotan u bundu, promatrao ga je tupo, otprilike
onako kako se promatra mačka kad se šulja. On ostade potpuno
nezainteresiran i onda kad K. već stiže do njega i pozdravi ga
premda se čak i konji malo uznemiriše zbog pojave čovjeka iz
mraka. To je K. samo obradovalo. Naslonjen o zid, on razmota
jelo, sa zahvalnošću se sjeti Friede koja ga je tako dobro snabdjela
i uperi pogled u unutrašnjost kuće. Nadolje su vodile stube s
pravokutnim krivinama; dolje su se križale s jednim niskim, ali
prividno dubokim hodnikom. Sve je bilo čisto, bijelo oličeno i
postavljeno kako treba.
Čekanje potraja dulje nego što je K. mislio. Već je odavna bio
završio s jelom, hladnoća je bivala sve veća, sumrak se pretvorio
u potpuni mrak, Klamm se još nije pojavljivao. »To može još
dugo potrajati«, začu se iznenada opori glas, tako blizu da se K.
trže. Bio je to kočijaš, koji se protezao i glasno zijevao, kao da
se tek probudio. »Sto to može dugo potrajati?« upita K., ne baš
nezahvalan zbog smetanja, jer dugotrajna tišina i napregnutost
već bijahu postali mučni. »Prije nego što vi odete«, reče kočijaš.
K. ga nije razumio, ali dalje nije pitao uvjeren da će na taj način
isprva nabusitog kočijaša navesti na razgovor.
I zaista, kočijaš upita nakon kratke stanke: »Hoćete li kon-
jaka?« »Da«, odgovori K. bez premišljanja, suviše primamljen
ponudom, jer se smrzavao. »Onda otvorite saonice«, reče
kočijaš, »u torbi na boku ima nekoliko boca, uzmite jednu, pi-
jte, a onda je dodajte meni. Zbog bunde meni je teško silaziti.«
K. se to premetanje nije sviđalo, ali budući da se već upustio u
razgovor s kočijašem, posluša, čak i ako je postojala opasnost da
ga možda Klamm iznenada zatekne kod saonica. Otvori široka
vrata i mogao je odmah izvući bocu iz torbe koja se nalazila na
njihovoj unutrašnjoj strani, ali kad su vrata već bila otvorena,
nešto ga je toliko vuklo da ude u saonice da se tome nije mogao
oduprijeti — htio je samo na trenutak posjediti u njima. I on
se uvuče. U saonicama je bilo neobično toplo, i ostade toplo
usprkos otvorenim vratima koja se K. nije usudio zatvoriti.
Uopće se nije primjećivalo da sjedi na drvenoj klupi, toliko je
bio uvaljen u pokrivače, jastuke i bunde; mogao se na sve strane
okretati i opružiti, uvijek se tonulo u meko i toplo. S opruženim
rukama i glavom poduprtom jastucima, K. je iz saonica gledao
u mračnu kuću. Zašto toliko dugo traje dok Klamm side? Kao
ošamućen toplinom poslije dugog stajanja u snijegu, K. poželi
da Klamm napokon dođe. Misao kako je bolje da ga Klamm
ne vidi u sadašnjem položaju javljala mu se u svijesti samo ne-
jasno, kao neka povremena smetnja. Da na to zaboravi, poticalo
ga je i držanje kočijaša, koji je ipak morao znati da se on nalazi u
saonicama i da ga tu ostavlja, ne tražeći čak ni konjak. To je
bilo vrlo lijepo od njega, ali K. ga je htio uslužiti. S mukom, ne
mijenjajući svoj položaj, K. se maši torbe na boku, ali ne one
na otvorenim vratima, koja je bila daleko, nego ove iza sebe, na
zatvorenim vratima, jer napokon bilo je svejedno, i u njoj su
bile boce. Izvuče jednu, otpuhne i pomirisa. Morao se nehotice
nasmiješiti jer miris je bio tako sladak i ugodan kao da od nekoga
tko vam je jako drag čujete pohvalu i lijepe riječi iako ne znate
zbog čega, pa čak to i ne želite znati, nego ste sretni što ste svjesni
da je to on koji tako govori. »Je li to konjak?«, upita se K. u sumnji
i okusi iz radoznalosti. To je, začudo, ipak bio konjak, pekao je
i zagrijavao. Ali kako se mijenjao kad ga se pilo: od nečega što
je isključivo odavalo ugodne mirise postajao je kočijaški prosto
piće. »Je li moguće«, upita K. prijekorno samoga sebe i potegnu
iz boce još jednom.
Najedanput — K. je još uzimao jedan veliki gutljaj — posta-
de svijetlo; električno svjetlo gorjelo je unutra, na stubama, u
hodniku i predvorju, te vani nad ulazom. Čulo se kako niza stube
silaze koraci, boca ispade K. iz ruke i konjak se razli po jednoj
bundi. On iskoči iz saonica i samo što je još stigao zalupiti vrata,
što izazva zaglušujući tresak, kad iz kuće izađe neki gospodin.
Jedino što je izgledalo utješno bilo je to što taj gospodin nije bio
Klamm, ili je baš to bilo za žaljenje? To je bio gospodin kojeg je
K. već vidio na prozoru prvoga kata. Jedan mladi gospodin,
uhranjen, dobra izgleda, bijel i rumen, ali vrlo ozbiljan. IK. njega
pogleda mračno, ali više zbog sebe nego zbog njega. Zašto nije
poslao pomoćnike; ponašati se tako kao što je on učinio znali bi i
oni. Gospodin ispred njega još je šutio, kao da za riječi nije imao
dovoljno daha u svojim preširokim grudima. »To je strašno«, reče on
napokon i podiže malo svoj šešir s čela. Kako? Gospodin vje- *
rojatno još ništa nije znao o tome da se K. nalazio u saonicama, a
ipak je već našao nešto što je strašno? Izgleda da je'bilo strašno već
to što je K. u dvorište dospio? »Kako ste došli ovamo?«, upita
gospodin, već nešto tiše, odahnuvši malo, kao netko tko se
pokorava pred onim što se ne može promijeniti. Kakva pitanja!
Kakvi odgovori! Treba li K. sam izričito potvrditi gospodinu da je
uzaludan cio njegov put koji je bio počeo s tolikim nadama?
Umjesto da odgovara, K. se okrene saonicama, otvori ih i izvadi
svoju kapu koju je u njima zaboravio. On s nelagodom primijeti da
konjak kaplje na prag saonica.
Onda se opet okrene gospodinu, nije se više ustručavao poka-
zati mu da je bio u saonicama, ali to i nije bilo najgore. Istina,
ako bude upitan, ali samo u tom slučaju, neće prešutjeti da ga je
kočijaš potaknuo da otvori barem vrata. Najgore je ustvari bilo to
što ga je taj gospodin iznenadio, što nije bilo dovoljno vremena
da se od njega sakrije i neometan čeka Klamma, ili što nije imao
dovoljno prisutnosti duha da ostane u saonicama, zatvori vrata i
tamo na bundama čeka Klamma, i da ostane tamo bar dok je ovaj
gospodin u blizini. Naravno, nije mogao znati da nije to možda
sam Klamm koji dolazi; u tom bi slučaju, naravno, mnogo bolje
bilo dočekati ga izvan saonica. Da, ovdje se moglo mnogo toga
promišljati, ali sada više ne, jer je bilo kasno.
»Dođite sa mnom«, reče gospodin, istina ne baš zapovjednički,
ali zapovijed nije bila u riječima, nego u kratkom, namjerno
ravnodušnom mahanju rukom kojim su riječi bile popraćene.
»Čekam ovdje nekog«, reče K., ne više zato što se nadao nekom
uspjehu, nego principa radi. »Dođite«, ponovi gospodin sasvim
spokojno, kao da je htio pokazati da nikad nije ni sumnjao u to
da K. nekoga čeka. »Ali propustit ću onda onoga koga čekam«,
reče K. sliježući ramenima. Uza sve što se dogodilo, imao je
osjećaj da je to što je dosad postigao ipak neka dobit, koju on, isti-
na, zasad samo prividno drži, ali koje se ipak ne mora odricati na
bilo kakvo zapovijedanje. »Vi ćete ga promašiti u svakom slučaju,
čekali ili ne čekali«, reče gospodin, istina grubo izražavajući svoju
misao, ali upadljivo popustljiv prema mislima kojima se bavio
K. »Onda je bolje da propustim čekajući«, reče K. prkosno, kako
bi pokazao da ga prazne riječi ovog mladog gospodina svakako
neće odatle otjerati. Na to gospodin, s izrazom zamišljenosti na
zabačenom licu, zatvori oči na trenutak kao da želi doći k sebi od
nerazumnosti koju K. pokazuje, obliznu vrhom jezika usne na
malo otvorenim ustima i reče kočijašu: »Ispregnite konje«.
Kočijaš, odan gospodinu, ali s ljutitim kosim pogledom pre-
ma K., morao je ipak sići u bundi. Vrlo se ustručavajući—kao da
očekuje, istina, ne drukčiju zapovijed od gospodina, ali promje-
nu raspoloženja kod K. — poče natraške odvoditi konje i saonice
prema krilu zgrade u kojem se iza jednih velikih vrata očigledno
nalazila staja sa šupom za kola. K. se nade sam; s jedne strane
udaljavale su se saonice, a s druge, putem kojim je on došao,
odlazio je mladi gospodin, istina obojica vrlo polako; kao da su
htjeli pokazati mu kako je još u njegovoj moći da ih zadrži.
Možda je on tu moć i imao, ali ona mu ne bi ništa koristila;
vratiti saonice znači otjerati samoga sebe. I tako on osta sam na
megdanu, ali to je bila pobjeda koja nije pričinjavala radost;
naizmjence je gledao za gospodinom i kočijašem. Gospodin već
bijaše stigao do vrata kroz koja je K. maloprije ušao u dvorište.
On se još jednom osvrne i K. se učini kao da je zavrtio glavom
zbog tolike tvrdoglavosti, a onda se okrene odlučnim, kratkim,
nepokolebljivim pokretom i uđe na trijem, u kojem se odmah
izgubi. Kočijaš ostade dulje u dvorištu; imao je mnogo posla sa
saonicama, morao je otvarati teška vrata staje, natraške ugurati
saonice na njihovo mjesto, ispregnuti konje, odvesti ih za njihove
jasle — a sve je radio ozbiljno, potpuno siguran u sebe i povučen,
bez ikakve nade za skorašnju vožnju. Ovo tegobno obavljanje
posla, bez ijednog poprijekog pogleda na K., učinio se ovome
mnogo teži prijekor nego gospodinovo ponašanje. A onda, nakon
što je završio posao u staji, kočijaš prijeđe preko dvorišta svojim
sporim hodom, klateći se, zatvori velika dvorišna vrata i vrati se,
čineći sve to polako i propisno, obraćajući pozornost jedino na
svoj vlastiti trag u snijegu. Onda se zaključa u staju, a zatim ugasi
i sve električne svjetiljke — kome još da svijetle? — tako da je
samo otvor na drvenoj terasi ostao osvijetljen i pomalo zadržavao
lutajući pogled. Tada se K. učini kao da su prekinute sve veze s
njim i da je on sada zaista slobodniji nego ikad, i da na ovom
mjestu može ostati koliko hoće, i da je tu slobodu izborio sebi kao Glava
što bi malotko drugi mogao, i da ga nitko ne smije ni prdnuti ni deveta
otjerati, čak ni osloviti, ali — i to uvjerenje bilo je barem jednako
toliko jako — da istodobno nema ničeg besmislenijeg, ništa
očajnijeg od te slobode, tog čekanja, te nepovredivosti.
mi ml * Kf

uš m

ih

.**»■
 I on i i za jednim stolićem, koji je svakako iznimno bio tu stavljen jer
se pokaza obično se sjedilo samo na buradi, opazi mladog gospodina kako
pribra i rukom sjedi dok je pred njim stajala—prizor nimalo ugodan za K. —
ude u na gostioničarka iz gostionice Kod mosta. Pepi, ponosna, zabačene
kuću, krčmu; glave, uvijek s istim osmijehom, nepobitno svjesna svoje
ovaj put on pode važnosti, tresući kikom pri svakom pokretu, trčkarala je amo-
ne tamo tamo, donijela pivo, a zatim tintu i pero, jer je gospodin raširio
pokraj kamo pred sebe spise, sređivao podatke, koje je nalazio čas u nekom
zida, mu bi predmetu pred sobom, a čas u nekom na sasvim drugom kraju
već sre- pokazan stola, i sada je htio pisati. Gostioničarka, onako stojeći, s
dinom, o, jer visine je promatrala mirno i gospodina i papire, malo
kroza mu je napućenih usta, kao da se odmara i kao daje već rekla sve što treba
snijeg, bilo i sve je bilo dobro primljeno. »Gospodin zemljomjer, napokon«,
na hladno, reče gospodin kad K. ude, bacivši jedan kratak pogled na njega,
trijemu a htio je a onda se opet zadubi u svoje papire. I gostioničarka ga premjeri
susretne i vidjeti jednim ravnodušnim pogledom, nimalo iznenađena. Pepi, opet,
gostioni ljude, kao da primijeti K. tek kad je prišao stolu za posluživanje pića i
čara, ali osjeti naručio konjak.
koji ga veliko K. se tu nasloni i pritisnu rukom oči, ne vodeći računa ni o
nijemo razočara čemu. Onda srknu konjak i odgurnu ga jer je bio loš. »Piju ga
pozdrav nje kad sva gospoda«, reče Pepi kratko, prolije ostatak, opra čašicu i stavi
101
je na policu. »Gospoda imaju i bolje«, reče K. »Možda«, uzvrati
Pepi, »ali ja ne.« Time je s njim završila i opet se stavila na raspo-
laganje gospodinu, kojem nije bila potrebna i oko kojeg se vrtjela,
pokušavajući s puno uvažavanja preko njegovih ramena baciti
pogled na papire. To je bila samo pusta radoznalost i razmetanje,
što gostioničarka osudi nabiranjem obrva.
Najednom, gostioničarka osluhne i napregnuto se^žagleda u
prazninu. K. se osvrne, on nije čuo ništa posebno, ni ostali *
kao da nisu ništa čuli, ali gostioničarka, krupnim koracima i na
prstima, pritrča stražnjim vratima koja vode u dvorište i proviri
kroz ključanicu, a onda se okrene drugima, raširenih očiju i
zažarena lica, i pozva ih prstom; i onda su virili naizmjenično,
istina, gostioničarka najdulje, ali je i Pepi stalno dolazila na red,
dok je gospodin bio razmjerno najravnodušniji. Pepi i gospodin
ubrzo se vratiše, a gostioničarka je i dalje napeto virila, duboko
pognuta, gotovo klečeći; imao se maltene dojam kao da sada još
samo preklinje ključanicu da je propusti jer se već odavno više
ništa nije moglo vidjeti. A kad se ona ipak podiže, prevuče ruke
preko lica, uredi kosu, duboko udahnu, kao prisiljena ponovno
navikavati oči na sobu i na ljude, što ona nerado čini, K. je upita, ne
kako bi dobio potvrdu nečega što je znao, nego da bi preduhitrio
napad kojeg se unaprijed plašio, toliko sada bijaše postao osjetljiv:
»Dakle, Klamm se već odvezao?« Gostioničarka prođe nijemo
pokraj njega, ali gospodin reče sjedeći za svojim stolićem: »Da,
naravno. Budući da ste vi napustili svoje stražarsko mjesto, Klamm
se mogao odvesti. Ali je divno čudo kako je gospodin osjetljiv.
Jeste li primijetili, gazdarice, kako se Klamm uznemireno osvrtao
oko sebe?« Gostioničarka, čini se, nije to opazila, ali gospodin
nastavi: »Na sreću, ništa se više nije primjećivalo, kočijaš je
izravnao čak i tragove stopa u snijegu.« »Gazdarica nije ništa
primijetila«, reče K., ali ne u nekoj nadi, već samo uvrijeđen
gospodinovim tvrđenjem koje je zvučalo kao konačno i neoborivo.
»Možda baš tada nisam bila kod ključanice«, reče gostioničarka,
prije svega da bi gospodina uzela u zaštitu, a onda se htjede odužiti
Klammu i doda: »Uostalom, ne vjerujem u neku veliku osjetljivost
Klammovu. Mi se, istina, plašimo za njega, trudimo se zaštititi ga i
pritom pretpostavljamo da je u krajnjoj mjeri osjetljiv. To je dobro
tako, a svakako je to i Klammova volja.
Međutim, mi ne znamo kako se on drži u stvarnosti. Svakako,
ako Klamm ne želi razgovarati s nekim, onda on nikad s njim
neće razgovarati ma koliko se trudio i nepodnošljivo nametao, ali
činjenica da Klamm nikad s njim neće razgovarati, da ga nikad
neće pustiti pred oči, već je sama dovoljna—zašto onda ne bi bio
u stanju u stvarnosti podnijeti nečiji pogled? U svakom slučaju,
to se ne može dokazati, jer nikad neće ni biti izvršen takav ogled.«
Gospodin živahno potvrdi glavom. »U osnovi, naravno, to je i
moje mišljenje«, reče on, »samo sam se malo drukčije izrazio, i to
zato da bi gospodinu zemljomjeru bilo jasnije. Međutim, točno
je da se Klamm, kad je izašao iz kuće više puta osvrnuo.« »Možda
je mene tražio«, reče K. »Možda«, reče gospodin, »to mi nije palo
na pamet.« Svi se nasmijaše, najglasnije Pepi, koja od svega jedva
da je nešto razumjela.
»Budući da smo se sada tako lijepo iskupili«, reče zatim gospo-
din, »lijepo ću vas zamoliti, gospodine zemljomjere, da mi do-
punite moje spise s nekoliko podataka.« »Ovdje se mnogo piše«,
primijeti K., gledajući izdaleka na spise. »Da, loša navika«, reče
gospodin i opet se nasmija, »ali možda vi još i ne znate tko sam ja.
Ja sam Momus, Klammov seoski tajnik.« Poslije tih riječi u sobi
se svi uozbiljiše. Iako su, naravno, gostioničarka i Pepi poznavale
gospodina, i one su obje bile kao pogođene izgovaranjem imena
i dostojanstva. Čak i sam gospodin kao da je izgovorio nešto što
je i za njega previše, i kao da u najmanju ruku želi izbjeći sve
naknadne počasti koje sadrže njegove riječi, zadubi se u spise i
počne pisati, tako da se u sobi čulo samo njegovo pero. »Što je to:
seoski tajnik?«, upita K. poslije kratke ljutnje. Umjesto Momusa,
koji, nakon što se predstavio, nije više smatrao umjesnim osobno
davati takva objašnjenja, odgovori gostioničarka: »Gospodin
Momus je Klammov tajnik kao i svi drugi Klammovi tajnici, ali
njegovo službeno sjedište i, ako se ne varam, njegova službena
djelatnost« — Momus, pišući i dalje, samo zavrtje živo glavom i
gostioničarka se ispravi — »dakle, selo je samo njegovo službeno
sjedište, ali njegova službena nadležnost nije ograničena samo na
selo. Gospodin Momus obavlja za Klamma pismene radove
koji se u selu pokažu potrebnima i prima, kao prvi, sve one iz
sela koji hoće Klammu.« Kako je K., još nedovoljno dirnut tim
stvarima, i dalje ravnodušno gledao gostioničarku, ona doda
pomalo neodlučno: »To je uređeno tako da sva gospoda imaju
svoje seoske tajnike.« Momus, koji je slušao znatno pažljivije
nego K., dopuni gostioničarku: »Seoski tajnici uglavnom služe
samo jednom šefu, ali ja dvojici, Klammu i Vallabeneu.« »Da«,
reče gostioničar, prisjećajući se također, »gospodin Momus služi
dvama šefovima, Klammu i Vallabeneu, dakle dvostruki je seoski
tajnik.« »Dvostruki, štoviše«, reče K., i Momusu, koji ga je sad,
gotovo nagnut preko stola, gledao ravno u oči, kimnu glavom
kao što se to čini djetetu koje je baš tog trenutka bilo pohvaljeno.
Ako je u tome bilo izvjesnog prezira, onda taj prezir ili nije bio
primijećen ili je bio posebno tražen. Baš pred K., koji nije bio
dovoljno dostojan čak ni da ga Klamm slučajno pogleda, isticale
su se u svim pojedinostima zasluge čovjeka iz najbliže Klammove
okoline, s očitom namjerom da ga natjeraju na priznanje i pohva-
le. Pa ipak, K. nije imao smisla za to. On, koji se svim snagama
trudio uhvatiti jedan Klammov pogled, nije, primjerice, visoko
ocijenio položaj jednog Momusa, koji je smio živjeti pred samim
očima Klammovim; i divljenje i zavist bili su daleko od njega, jer
ono čemu je on težio nije bila Klammova blizina sama po sebi,
nego to da on, K., on i nitko drugi, može prići Klammu sa svojim
željama, svojim i ničijim drugim, i to prići mu ne kako bi kod
njega ostao, nego kako bi pokraj njega prošao dalje, u dvorac.
I on pogleda na svoj sat i reče: »A sad moram ići kući.« Odnos
se odmah promijeni u korist Momusa. »Da, svakako«, reče ovaj,
»dužnosti školskog poslužitelja zovu. Ali, ipak, morate mi posvetiti
koji trenutak. Samo nekoliko kratkih pitanja.« »Nisam
raspoložen za to«, reče K. i htjede poći prema vratima. Momus
lupi o stol jednim spisom i ustade: »U ime Klamma, ja vam
nalažem da odgovorite na moja pitanja.« »U ime Klamma!«, po-
novi K. »Zar njega zanimaju moje stvari?« »O tome«, reče Mo-
mus, »ja ne mogu suditi, a vi, uostalom, još mnogo manje, i zato
prepustimo obojica to mirne duše njemu. Ali u svojstvu koje
imam od Klamma, nalažem vam da ostanete i odgovarate na
moja pitanja.« »Gospodine zemljomjere«, umiješa se gostio-
ničarka, »ja vas ne mislim i dalje savjetovati, vi ste na nečuveni
način odbacili sve moje dosadašnje savjete, najdobronamjernije
koji postoje, i došla sam gospodinu tajniku — nemam što kriti
—samo da bih po dužnosti upozorila nadležne na vaše ponašanje
i naše namjere, i kako bih se za sva vremena sačuvala da slučajno
opet ne budete upućeni meni na stanovanje; tako stoje stvari
medu nama i tu se zaista više nema što mijenjati, i zato, ako izno-
sim svoje mišljenje, to nije zato da vama pomognem, nego da
gospodinu tajniku malo olakšam težak zadatak koji se sastoji u
tome što ima posla s takvim čovjekom kao što ste vi. Međutim,
baš zbog moje potpune otvorenosti — s vama se ne može razgo-
varati drukčije nego otvoreno, a i to činim protiv volje — vi biste
mogli, kad biste htjeli, iz mojih riječi izvući koristi i za sebe. U
ovom slučaju, dakle, upozoravam vas da jedini put do Klamma
koji za vas postoji vodi ovuda, kroz zapisnik gospodina tajnika.
Ali neću pretjerivati, možda taj put ne vodi čak do Klamma,
možda prestaje daleko od njega, o tome odlučuje gospodin tajnik
prema vlastitom nahođenju. I vi se odričete tog jednog puta, ni
zbog čega drugog do prkosa?« »Gazdarice«, reče K., »niti je to je-
dini put do Klamma, niti on vrijedi više nego drugi. A vi, gospo-
dine tajnice, odlučujete hoće li to što ću ja ovdje reći smjeti dosp-
jeti do Klamma ili ne?« »Svakako«, odgovori Momus i oborenih
očiju ponosno pogleda lijevo i desno, gdje ništa nije bilo za gle-
danje, »zašto bih inače bio tajnik?« »Dakle, vidite, gazdarice, nije
mi potreban put do Klamma, već najprije do gospodina tajnika.«
»Taj sam vam put htjela otvoriti«, reče gostioničarka, »zar vam
nisam jutros ponudila da vašu molbu provedem Klammu? To bi
se obavilo preko gospodina tajnika. Vi ste to odbili, pa ipak ništa
vam drugo ne preostaje osim tog puta. Istina, izgledi za uspjeh još
su manji poslije vaših današnjih ispada i poslije pokušaja prepada
na Klamma. Ali ova posljednja majušna nada, koja sve više
iščezava, koja ustvari uopće ne postoji, ipak je vaša jedina nada.«
»Otkud to, gazdarice, da ste vi prvotno toliko nastojali odvratiti
me od toga da doprem do Klamma, a sada opet tako ozbiljno
uzimate moju molbu i smatrate me, čini se, u izvjesnoj mjeri iz-
gubljenim zbog neuspjeha mojih planova? Ako ste mi jednom sa
svom iskrenošću savjetovali da se ne namećem Klammu, kako je
onda moguće da me sada, naizgled s podjednakom iskrenošću,
upravo gurate naprijed putem koji vodi Klammu, iako, pretpo-
stavimo, on ne vodi baš do njega?« »Zar vas ja guram naprijed?«
upita gostioničarka. »Znači li to da vas guram naprijed kad vam
kažem da su vaši pokušaji beznadni? Bila bi zaista drskost preko
svake mjere kad biste vi htjeli na takav način odgovornost preba-
citi sa sebe na mene. Da vam možda prisutnost gospodina tajnika
ne otvara volju za to? Ne, gospodine zemljomjere, ni na što vas ja
ne potičem. Jedno samo moram priznati: malo sam vas precijeni-
la kad sam vas prvi put vidjela. Uplašila me vaša brza pobjeda nad
Friedom, nisam znala što ste još sve u stanju učiniti, htjela sam
spriječiti daljnju nesreću, i vjerovala sam da ću to najbolje flbstići
ako vas pokolebam molbama i prijetnjama. U međuvremenu
naučila sam mirnije o svemu misliti. Radite vi što hoćete. Vaša
djela će možda vani, u snijegu dvorišta, ostaviti duboke tragove,
ali ništa više.« »Proturječnost nije potpuno objašnjena, rekao
bih«, reče K., »pa ipak sam zadovoljan što sam skrenuo pozornost
na nju. A sada bih vas molio, gospodine tajnice, da mi kažete je li
ispravno mišljenje gostioničarke da će zapisnik, koji biste htjeli sa
mnom sastaviti, zaista učiniti da se smijem pojaviti pred Klam-
mom. Ako je to slučaj, ja sam odmah spreman na sve što se toga
tiče.« »Ne«, reče Momus, »ne postoji takva uzročna veza. Potreb-
no je samo toliko da Klammov seoski arhiv dobije točan prikaz
današnjeg popodneva. Prikaz je već gotov, trebaju još samo biti
popunjene dvije ili tri praznine, reda radi. Drugu svrhu zapisnik
nema i ne može imati.« K. pogleda gostioničarku šuteći. »Jesam
li vam ja nešto drugo rekla? Takav je on uvijek, gospodine tajnice,
uvijek je takav. Najprije izvrne informacije koja mu date, a onda
tvrdi da ih je dobio pogrešne. Uvijek sam mu govorila, danas kao
i dosad, kako nema ni najmanje izgleda da ga Klamm primi;
dakle, ako sad nema nikakvih izgleda, ne može ih imati ni poslije
ovog zapisnika. Ima li što jasnije od toga? Zatim sam rekla da je
ovaj zapisnik jedina stvarna službena veza koju on može imati s
Klammom; i to nije ništa manje jasno i nesumnjivo. Ako on meni
ipak ne vjeruje i neprekidno se nada — ne znam zašto i na osnovi
čega — da će moći doprijeti do Klamma, onda mu u tome, ako
ostanemo pri njegovoj logici, može pomoći samo jedina stvarna
službena veza koju ima s Klammom, to jest ovaj zapisnik. Samo
to sam rekla, i tko tvrdi nešto drugo, izvrće zlonamjerno riječi.«
»Ako je tako«, reče K. »onda vas molim za ispriku, jer sam vas
krivo razumio; naime, meni se činilo — pogrešno, kao što se sad
pokazalo — slušajući vaše prijašnje riječi, da za mene ipak postoji
neka, makar i najmanja nada.« »Naravno«, reče gostioničarka,
»to je bar moje mišljenje. Ali opet izvrćete moje riječi, samo sad u
obratnom smislu. Takva nada postoji za vas po mome mišljenju,
i ona se zasniva samo na ovom zapisniku. Ali s tim ne stoji tako
da vi naprosto možete navaliti na gospodina tajnika pitanjem:
'Smijem li otići Klammu ako odgovorim na pitanja?' Kad to pita
dijete, njemu se smiju, ali kad to čini odrastao čovjek, onda je to
uvreda vlasti, što je gospodin tajnik samo finoćom svog odgovora
milostivo prikrio. Međutim, nada na koju ja mislim u tome je što
vi ovim zapisnikom dobivate s Klammom neku vrstu veze, ili to
barem može biti svojevrsna veza. Zar to nije dovoljna nada? Kad
bi vas pitali za zasluge koje vas čine dostojnim darova jedne takve
nade, biste li išta mogli iznijeti? Istina, nešto konkretnije o toj
nadi ne može se reći, a posebno gospodin tajnik u svom
službenom svojstvu nikad o tome neće moći dati ni najmanji
nagovještaj. Za njega je to, kao što je rekao, samo prikaz današnjeg
popodneva, reda radi. On vam ništa više neće reći, pa čak i ako ga
sad odmah pitate u vezi s ovim mojim riječima.« »Hoće li, gospo-
dine tajnice, Klamm čitati ovaj zapisnik?«, upita K. »Ne«, od-
govori on, »a zašto i bi? Klamm ne može čitati sve zapisnike,
štoviše, on ne čita nijedan, 'Bježite s tim svojim zapisnicima!'
običava reći.« »Gospodine zemljomjere«, požali se gostioničarka,
»vi me zamarate takvim pitanjima. Je li uopće potrebno ili,
štoviše, poželjno da Klamm čita ovakav zapisnik i doslovno se
upoznaje s ništavnosti vašeg života? Zar ne bi bilo bolje kad biste
ponizno molili da se zapisnik sakrije od Klamma; besmislena
molba, uostalom, kao i prijašnje molbe — jer tko može nešto
skriti od Klamma? — ali koja bi imala simpatičniji karakter. I je
li to potrebno u interesu onoga što vi nazivate svojom nadom?
Zar niste sami izjavili da biste bili zadovoljni kad biste imali pri-
liku da Klammu govorite makar vas on i ne gledao i ne slušao to
što mu govorite? A zar onim zapisnikom ne postižete bar to, ako
ne i mnogo više!« »Mnogo više«, upita K., »na koji način?« »Kad
ne biste samo uvijek tražili da vam se sve odmah pruži udroblje-no,
kao malo dijete!«, uzviknu gostioničarka. »Tko može dati
odgovor na takva pitanja? Zapisnik dolazi u Klammovu seosku
arhivu, to ste već čuli, ništa više određeno ne može se o tome reći.
Ali je li vam već jasna sva važnost zapisnika gospodina tajnika,
seoske arhive? Znate li što to znači kad vas gospodin tajnik
sasluša? Možda, čak i vjerojatno, ni on sam to ne zna. On sjedi to je bilo povlađivanje više iz pristojnosti nego iz uvjerenja. »Sad
ovdje mirno i obavlja svoju dužnost reda radi, kao što je rekao. Ali moram poslugu pustiti u krčmu«, reče on zatim, »već je odavno
imajte u vidu da ga je Klamm postavio da radi u njegovo ime, da njihovo vrijeme. Nisam htio ometati saslušanje.« »Smatrali ste ga
to što napravi, iako nikad ne dospije do Klamma, već unaprijed toliko važnim?«, upita K. »Da«, odgovori gostioničar. »Nisam ga,
ima Klammovo odobrenje? Ne mislim ni najmanje na ovako dakle, trebao odbiti?« reče K. »Ne«, reče gostioničar. Budući da
prostački način laskati gospodinu tajniku, on bi se jako protivio, je K. šutio, on doda da ga utješi ili da što prije ode: »Ali, naravno,
ali ja ne govorim o njegovoj ličnosti kao takvoj, već o tome? Što je neće zbog toga gromovi pucati.« »Ne«, reče K., »vrijeme ne izgle-
on kad ima Klammovo odobrenje, kao ovo sad: on je onda samo da kao da će oluja.« I oni se rastadoše smijući se.
oruđe na kojem leži Klammova ruka, i teško svakom tko mu se
ne pokori.«
Gostioničarkine prijetnje nisu plašile K., nade kojima ga
je pokušavala uhvatiti zamarale su ga. Klamm je bio daleko.
Gostioničarka je jednom usporedila Klamma s orlom i to je
onda njemu izgledalo smiješno, ali sad više ne. Mislio je na
Klamma, koji je uvijek udaljen, na njegov neosvojivi stan, na
njegovu šutnju, prekidanu valjda samo uzvicima koje K. još
nikad nije čuo, na njegov prodorni pogled koji može značiti sve i
ne obavezivati ni na što, na njegove, iz dubine u kojoj se K. na-
lazio samo na trenutak vidljive, neraskidive krugove koje je tamo
gore povlačio prema nekim neshvatljivim zakonima; sve je to bilo
zajedničko i Klammu i orlu. Naravno, sve to nije imalo nikakve
veze s ovim zapisnikom nad kojim je baš sada Momus lomio
jedan slani perec, koji je grickao uz pivo, tako da su svi papiri bili
zasuti solju i mrvicama.
»Laku noć«, reče K., »ja mrzim sva saslušanja«, i on zaista pode
vratima. »Ipak ide«, reče Momus gostioničarki, gotovo uplašen.
»Neće se usuditi«, reče ona. K. nije više ništa čuo, jer je već bio na
trijemu. Bilo je hladno i puhao je jak vjetar. Iz jednih susjednih
vrata izađe gostioničar, on je, izgleda, kroz neku rupu navratima
držao trijem pod prismotrom. Krajeve svog kaputa morao je pri-
tisnuti uz tijelo, toliko su lepršali na vjetru, čak i ovdje na trijemu.
»Idete već, gospodine zemljomjere?« reče on. »Čudite se tome?«,
upita K. »Da«, reče gostioničar. »Zar nećete biti saslušani?« »Ne«,
odgovori K. »Ne želim da me saslušavaju.« »Zašto ne?«, upita
gostioničar. »Ne znam zašto bih dopuštao da me saslušavaju«,
reče K., »zašto da im činim zadovoljstvo ili se pokoravam bi-
rokratskoj ćudi. Možda bih neki drugi put to i učinio, isto tako
iz šale i ćudi, ali ne danas.« »Pa da, naravno«, reče gostioničar, ali
■f*PPF

Glava deseta

K. iziđe na stepenice, na kojima je vjetar bijesno puhao, i

zagleda se u mrak. Ružno, ružno vrijeme. Nekako u vezi s tim,
pade mu na pamet kako se gostioničarka upinjala privoljeti ga na
zapisnik i kako se on opirao. Uistinu, to otvoreno upinjanje nije
bilo iskreno, potajno ona ga je odvraćala od zapisnika; napokon,
nije se znalo tko se opirao, a tko je popuštao. Intrigantska priroda
koja, reklo bi se, djeluje besmisleno kao vjetar, po nekim dalekim
tuđim nalozima koji ostaju nedokučivi.
Tek što je prešao nekoliko koraka po drumu, kad izdaleka
ugleda dvije lelujave svjetlosti. Obradova ga taj znak života i on
požuri prema svjetiljkama koje su također dolazile njemu u su-
sret. Nije znao zašto se toliko razočarao kad je prepoznao
pomoćnike. Oni mu dođoše u susret, vjerojatno ih je Frieda
poslala, svjetiljke, koje ga oslobodiše mraka u kojem je sve
bučalo, bile su njegovo vlasništvo, pa ipak, bio je razočaran; jer
on je očekivao nepoznate, a ne ove svoje stare znance koji su mu
dosadili. Ali to nisu bili samo pomoćnici, jer se između njih, iz
pomrčine, pojavi Barnabas. »Barnabase«, uzviknu K. i pruži mu
ruku. »Dolaziš li k meni?« Iznenadnost ponovnog viđenja učini
da on za trenutak zaboravi na svu ljutnju koju mu je Barnabas
jednom prouzročio. »Da, k tebi«, reče Barnabas, isto onako
ljubazno kao nekad, »s pismom od Klamma.« »Pismo od Klani-
ma!« reče K. zabacivši glavu, i brzo uze pismo Barnabasu iz ruke.
»Osvijetlite«, naredi on pomoćnicima, koji se s obje strane pribiše
uza nj držeći uzdignute svjetiljke. K. je pismo, koje je bilo veliko,

m
morao dobro ispresavijati da bi ga zaštitio od vjetra. Onda
pročita: »Gospodinu zemljomjeru u gostionici Kod mosta. Oda-
jem vam priznanje na zemljomjerskim radovima koje ste dosad
obavili. Također su za pohvalu i radovi pomoćnika, vidi se da ih
umijete zaposliti. Ne popuštajte u svojoj marljivosti. Završite
uspješno radove. Prekid bi me ljutio, uostalom, budite spokojni,
pitanje nagrade bit će u najkraćem vremenu riješeno. Ja vas'imam
u vidu.« K. podiže oči s pisma tek kad pomoćnici, koji su čitali
mnogo sporije, trostrukim »Hura« i mahanjem svjetiljki
pozdraviše dobre vijesti. »Smirite se«, reče im on, a zatim će Bar-
nabasu: »To je neki nesporazum.« Barnabas ga nije razumio.
»Nesporazum je«, ponovi K., i popodnevni zamor ponovno se
javi. Put do škole izgledao mu je opet veoma dug, iza Barnabasa
stajala je cijela njegova obitelj, a pomoćnici su se stalno tiskali uz
njega, tako da ih je morao laktovima odbijati. Kako mu ih je
I
Frieda mogla slati u susret kad je on naredio da ostanu kod nje?
Put do kuće mogao je lako i sam naći, i još lakše sam nego u ovom
društvu. Uz to jedan pomoćnik omotao je oko vrata maramu, čiji
su slobodni krajevi lepršali na vjetru i pokatkad udarali K. po
licu; istina, drugi pomoćnik je svaki put sklanjao maramu s lica
svojim dugim, šiljatim, stalno razigranim prstima, ali to nije
činilo stvar ugodnijom, štoviše izgledalo je da obojica nalaze za-
dovoljstvo u tome, kao što su ih uopće oduševljavali vjetar i nemir
noći. »Vucite se!« uzviknu K. »Kad ste mi već pošli u susret, zašto
niste ponijeli moj štap? S čim sad da vas otjeram kući?« Oni se
šćućuriše iza Barnabasa, ali ipak nisu bili toliko zaplašeni da svoje
svjetiljke ne stave na oba ramena svog zaštitnika, iako ih ovaj,
istina, odmah strese sa sebe. »Barnabase«, reče K. i bi mu teško na
srcu što Barnabas ne shvaća da u mirnim vremenima njegova
bluza lijepo sja, ali da u nevolji nema pomoći, već samo nijemi
otpor, otpor protiv kojeg se nije moglo boriti, jer i on sam je bio
bez obrane, samo je njegov osmijeh zračio, ali to je isto onako
malo od pomoći kao što su malo od pomoći zvijezde tamo gore
protiv vihora ovdje dolje. »Vidi što mi gospodin Klamm piše«,
reče K. i unese mu pismo u lice. »On je pogrešno obaviješten. Ja
ne obavljam nikakve zemljomjerske radove, a koliko pomoćnici
vrijede vidiš i sam. A rad koji ne obavljam, ne mogu, naravno, ni
prekinuti, nisam prema tome u mogućnosti ni ljutnju kod gos-
podina izazvati, a kamoli zaslužiti njegovo priznanje. A spokojan
nikad neću biti.« »Ja ću mu to isporučiti«, reče Barnabas, koji
uopće pismo nije gledao. Uostalom nije ga ni mogao čitati, jer
mu je bilo previše blizu očiju. »Ah«, reče K., »ti samo obećavaš da
ćeš prenijeti moje poruke, ali mogu li ti zaista vjerovati? Meni je
toliko potreban jedan povjerenja dostojan glasonoša, sad više
nego ikad.« K. je grizao usne od nestrpljenja. »Gospodine«, reče
Barnabas, s jednim blagim naklonom glave — gotovo da K. opet
povjerova Barnabasu — »isporučit ću sigurno, isporučit ću
svakako i ono što si mi prošli put stavio u dužnost.« »Kako!«
uzviknu K. »Još to nisi isporučio? Zar nisi već sljedećeg dana bio
u dvorcu?« »Nisam«, odgovori Barnabas. »Moj dobri otac je star,
vidio si i sam, a baš tada je bilo mnogo posla, pa sam morao po-
magati, ali uskoro ću opet ići u dvorac.« »Ali što ti to radiš, nes-
hvatljivi čovječe!« uzviknu K. i lupi se po čelu. »Zar Klammove
stvari nisu važnije od sveg drugog? Ti imaš visoko zvanje kurira,
a obavljaš ga tako traljavo? Koga se tiču poslovi tvoga oca? Klamm
čeka vijesti, i umjesto da se pretrgneš žureći se, ti se baviš
koječim.« »Moj otac je obućar«, odgovori Barnabas bez uzruja-
vanja, »on ima narudžbe od Brunswicka, a ja sam kalfa kod oca.«
»Obućar — narudžbe — Brunswick!« uzvikivao je K. jetko, kao
da svaku riječ zauvijek uništava. »I kome su potrebne čizme na
ovim vječno pustim drumovima? I što se mene tiče obućarski
zanat! Ja sam ti povjerio jednu poruku, ne da se zamlaćuješ u
obućarnici i zaboraviš na nju, već da je odmah odneseš gospodi-
nu Klammu.« K. malo umiri to što se prisjeti da Klamm vjerojat-
no cijelo vrijeme nije bio u dvorcu, već u Gospodskom konaku,
ali ga Barnabas ponovno naljuti kad poče ponavljati njegovu
prvu poruku, da bi mu dokazao da ju je zapamtio. »Dosta, ništa
na želim znati«, reče K. »Nemoj se ljutiti na mene, gospodine«,
reče Barnabas i, kao da je nehotice htio kazniti K., odvoji pogled
od njega i obori oči, ali to je vjerojatno bilo samo iz potištenosti
zbog tolike grdnje. »Ne ljutim se«, reče K., i njegov nemir okrene
se sad protiv njega samog. »Na tebe ne, ali za mene je vrlo loše da
imam takvog kurira za vrlo važne stvari.« »Znaš«, reče Barnabas, i
izgledalo je kao da time kolje više nego što smije, samo da bi
obranio svoju kurirsku čast: »Klamm ipak ne čeka na vijesti,
štoviše ljuti se kad dođem. 'Što, opet vijesti!' rekao je jednom, a
obično ustane kad me izdaleka vidi, ode u susjednu sobu i uopće
me ne primi. Ne traži se da ja odmah dođem sa svakom poru-
kom, da se to traži došao bih, naravno, odmah, ali sad ne traži, i
ako uopće ne dođem, ja zbog toga neću biti opomenut. Ako
donesem neku poruku, to činim dobrovoljno.« »Dobro«, reče K.
promatrajući Barnabasa i odvrativši za trenutak pogled od
pomoćnika koji su se, sakriveni iza Barnabasovih leđa,'polako
jedan za drugim uzdizali kao iz dubine i opet brzo skrivali, uz lake
zvižduke, kao da oponašaju vjetar, i kao da su se prestrašili od
njegova pogleda — tako su se lijepo zabavljali. »Kako Klamm
postupa, ja ne znam, a sumnjam da i ti točno znaš kako je tamo,
ali čak i kad bih znao, mi te stvari ne bismo mogli popraviti. Ali
predati jednu poruku, to ti možeš, i to je ono što te molim. Jednu
sasvim kratku poruku. Možeš li je predati još sutra i još sutra mi
donijeti odgovor, ili me bar obavijestiti kako si bio primljen?
Možeš li to i hoćeš li to učiniti? Meni bi to značilo mnogo. Možda bi
se ukazala prilika da ti se za to odužim kako treba, a možda ti već
imaš neku želju koju bih ti mogao ispuniti?« »Svakako ću izvršiti
tvoj nalog«, reče Barnabas. »A hoćeš li se potruditi dobro ga
izvršiti, poruku predati osobno Klammu, osobno od Klamma
dobiti odgovor i odmah, što prije, sutra, još prije podne, donijeti
ga meni, hoćeš li to?« »Učinit ću sve što mogu«, reče Barnabas, »a
to i činim uvijek.« »Nećemo se oko toga raspravljati«, reče K.
»Ovo je moj nalog: zemljomjer K. moli gospodina upravitelja da
mu dopusti da osobno s njim razgovara, i unaprijed prihvaća
svaki uvjet koji bi pratio takvu dozvolu. On je prisiljen to moliti,
jer su se sva posredništva dosad pokazala bezuspješna, a za dokaz
navodi da dosad nije obavio ni najmanji zemljomjerski posao, a
prema priopćenju općinskog načelnika neće ga nikad ni obaviti,
i zato je očajno posramljen čitao posljednje pismo gospodina
upravitelja — tu može pomoći jedino ako razgovara s gospodi-
nom upraviteljem osobno. Zemljomjer zna što sve time traži, ali
on će se truditi da gospodinu upravitelju bude što manje na
smetnji, pokorit će se svakom ograničenju vremena, pristaje ako
je potrebno unaprijed odrediti broj riječi koje će upotrijebiti
prilikom razgovora, smatra da će mu već i deset riječi biti dovo-
ljno. S najdubljim poštovanjem i s najvećim nestrpljenjem čeka
na odluku.« K. je govorio zanesen, kao da stoji pred Klammovim
vratima i razgovara s vratarom. »Ispalo je duže nego što sam mi-
slio«, reče on zatim, »ali ipak moraš to usmeno priopćiti, pismo
neću pisati, jer bi ono opet išlo beskonačno službenim putem.«
Zato K. na jednom listiću papira napisa bilješku samo za Barna-
basa, pritisnuvši papir na leda jednog pomoćnika, dok je drugi
držao svjetiljku, ali K. je mogao već sve zapisati i po Barnabasovu
diktatu, koji je sve zapamtio i točno kao đak ponavljao riječ po
riječ, ne obraćajući pažnju na pogrešne upadice pomoćnika. »Ti
imaš izvanredno pamćenje«, reče K. i pruži mu ispisani papir, »ali
pokaži da si tako izvanredan i u drugom. A što je s tvojim željama?
Imaš li koju? Pravo da ti kažem, bio bih malo mirniji u pogledu
sudbine moje poruke kad bi ti imao kakvu želju.« Barnabas je
neko vrijeme šutio, a onda reče: »Moje sestre te pozdravljaju.«
»Tvoje sestre«, reče K. »da, one velike snažne djevojke.« »Obje te
pozdravljaju, ali naročito Amalija«, nastavi Barnabas, »ona mi je
danas i donijela iz dvorca ovo pismo za tebe.« Polažući na to pos-
ljednje priopćenje više nego na bilo što drugo, K. upita: »Bi li ona
mogla i moju poruku odnijeti u dvorac? Ili biste vi oboje mogli
otići i svaki okušati sreću?« »Amalija ne smije u urede«, reče Bar-
nabas, »inače bi ona sigurno to vrlo rado učinila.« »Možda ću
sutra navratiti do vas«, reče K., »ti samo dođi najprije s odgo-
vorom. Čekat ću te u školi. I pozdravi sestre od mene.« Obećanje
koje je dobio od K. pričinjavalo je izgleda Barnabasu veliko zado-
voljstvo, i pošto se rukovaše, on još ovlaš dodirnu K. po ramenu.
K. primi taj dodir s osmijehom ali kao neko odlikovanje, kao da
je sad sve opet kao nekad kad se Barnabas prvi put pojavio u svom
sjaju među seljacima u gostionici. Blaži nego što je bio dotle, K.,
na povratku, pusti pomoćnike da rade što hoće.
ft
a Glava
jedanaesta
n
Kući stiže sav promrzao, svuda je bilo mračno, svijeće u
svjetiljkama bile su dogorjele i on je teturao po učionici, s
pomoćnicima koji su se ovdje već razaznavali. »Vaše prvo djelo
pohvale dostojno«, reče im on, sjećajući se Klammova pisma.
Još polusanjiva Frieda vikala je iz jednog ugla: »Pustite K. da
spava. Ne uznemiravajte ga.« Toliko su njene misli bile obuzete
a brigom za K., čak i sada kad ga svladana pospanošću nije mogla
dočekati. Onda svjetlost bi upaljena; ali lampa nije mogla biti
mnogo odvrnuta, jer je u njoj bilo vrlo malo petroleja. Novo
domaćinstvo je pokazivalo još razne nedostatke. Istina, bilo je
naloženo, ali u velikoj sobi koja je služila i kao gimnastička dvo-
rana — gimnastičke sprave ležale su naokolo ili visjele s tavanice
JI — određena količina drva već je bila potrošena, soba je bila, kao
i"« što su K. uvjeravali, vrlo dobro zagrijana, ali se na žalost rashla-
a. dila. Istina, mnogo drva nalazilo se u jednoj šupi, no šupa je bila
■ zaključana, a ključ je imao učitelj, koji je dopuštao da se drva
■ uzimaju samo jedanput i to za loženje učionice dok traje nastava.
■ Bilo bi podnošljivo da je bilo kreveta u koje bi se moglo zavući.
i Međutim, što se toga tiče, nalazila se samo jedna jedina slama-
(.1 rica, za pohvalu čista, pokrivena jednom velikom Friedinom
vunenom maramom, ali bez perine — samo s dva gruba tvrda
pokrivača, koji nisu mogli ugrijati. Čak i na ovu bijednu slama-
ricu pomoćnici su željno pogledavali, ali, naravno, bez ikakve
nade da će ikad moći ležati na njoj. Frieda je bojažljivo gledala K.
Da može i najbjedniju sobu učiniti ugodnom za stanovanje,
117
to je pokazala još u gostionici Kod mosta, ali ovdje, bez ikakvih
sredstava, nije mogla više ništa učiniti. »Gimnastičke sprave su
nam jedini ukras sobe«, rekla je trudeći se nasmijati se, oblivena
suzama. Ali u pogledu dva najveća nedostatka, postelje i grijanja,
obećavala je sa sigurnošću da će već idućih dana biti bolje i molila
K. da se samo dotle strpi. Nije pokazivala ni jednom riječi, ni jed-
nim nagovještajem, ni jednim izrazom lica da u duši osjeća prema
K. ma i najmanju ljutnju, iako ju je on, kao što je sam sebi morao
predbaciti, otrgnuo ne samo iz Gospodskog konaka već sada i iz
gostionice Kod mosta. Ali zbog toga se K., sa svoje strane, trudio
sve primiti onako kakvo je, što mu uostalom nije bilo nimalo
teško, jer su njegove misli pratile Barnabasa i on je od riječi do
riječi ponavljao svoju poruku, ali ne onako kako ju je priopćio
Barnabasu, već tako kako je vjerovao da će zvučati pred Klam-
mom. Osim toga, iskreno se radovao kavi koju je Frieda kuhala
na špiritnom kuhalu, i naslonjen na ohlađenu peć, pratio je njene
brze i spretne pokrete kojima je na katedru stavila neizostavan
bijeli pokrivač, šalicu za kavu išaranu cvjetićima, a uz to hljeb i
slaninu, čak i jednu kutiju sardina. Sada je sve bilo spremljeno.
Frieda nije večerala, jer je čekala njega. Na dvije stolice, koliko
ih je bilo, sjedili su K. i Frieda uz katedru, a pomoćnici pored
njihovih nogu na podiju, ali oni se nikako nisu mogli smiriti, već
su i pri jelu smetali. Iako su dobili dovoljno od svega, a nisu ni
približno sve pojeli, oni su se ipak svaki čas podizali da vide koliko
još od jela ima na stolu i mogu li još ponešto očekivati za sebe.
K. nije o njima vodio računa, i tek mu Friedino smijanje skrenu
pažnju na njih. On nježno svojom rukom pokri njenu ruku na
stolu i tiho je upita zašto im toliko popušta i čak prijateljski prima
njihove nepristojnosti. Na taj način ih se čovjek nikad neće otres-
ti, dok bi se energičnim postupanjem, koje bi zaista odgovaralo
njihovu ponašanju, moglo postići ili da se oni ukrote ili, što je
vjerojatnije i što bi bilo bolje, da im ostanak ovdje toliko dozlo-
grdi da napokon sami napuste mjesto. Izgleda da stanovanje u
školi ne obećava ugodan boravak; istina, to neće dugo trajati, a svi
nedostaci ne bi se gotovo ni osjećali kad bi pomoćnici otišli i njih
dvoje ostali sami u mirnoj kući. Zar ne primjećuje da pomoćnici
iz dana u dan postaju sve drskiji, kao da ih na to potiče Friedina
prisutnost i nada da on neće postupiti prema njima onako strogo
kao što bi inače činio. Uostalom, vjerojatno postoji neko sas-
vim jednostavno sredstvo da ih se čovjek oslobodi, bez ikakvih
teškoća, to možda čak i Frieda zna, jer ona je dobro upoznata s
ovdašnjim prilikama. A što se tiče samih pomoćnika, otjerati ih
na neki način značilo bi vjerojatno učiniti im uslugu, budući da
život koji ovdje vode nije pun blagostanja, i ljenčarenje u kojem
sada uživaju prestat će bar djelomično jer će morati raditi, dok
će se Frieda moći čuvati poslije napora posljednjih dana, a on,
K., bit će zauzet traženjem izlaza iz njihova nezavidnog položaja. I
zato će se on osjećati mirniji ako pomoćnici odu, jer će uza sve
drugo lakše moći obavljati i poslove u školi.
Frieda, koja je pažljivo slušala, pomilova polako njegovu
ruku i reče da o svemu tome i ona isto tako misli, ali da on ipak
možda malo precjenjuje nestašluke pomoćnika, oni su mladi
dječaci, veseli i prostodušni, prvi put u službi stranog čovjeka,
tek oslobođeni stroge discipline dvorca, zbog toga malo uzrujani
i zbunjeni, i u tom stanju čine pokatkad gluposti, zbog kojih se,
naravno, čovjek mora ljutiti, iako bi bilo pametnije smijati se.
Ona se poneki put ne može naprosto suzdržati od smijeha. Ipak,
potpuno je suglasna s K. da bi najbolje bilo otjerati ih, pa da njih
dvoje ostanu sami. Ona se pripi uz K. i sakri lice na njegovo rame.
Držeći se tako, ona reče, ali toliko nerazgovijetno da se K. morao
nagnuti, da ne zna nikakvo sredstvo protiv pomoćnika i da se boji
da neće pomoći sve to što K. predlaže. Koliko je njoj poznato, K.
ih je sam tražio, i sada, kada ih ima, morat će ih zadržati. Bilo bi
najbolje shvatiti ih kao ljude neozbiljne, što oni i jesu, pa će ih
tako čovjek lakše podnijeti.
K. nije bio zadovoljan odgovorom. Pola u šali pola u zbilji,
on reče da mu se čini da se ona s njima splela, ili da bar osjeća
veliku naklonost prema njima. Istina, oni su ljepuškasti dječaci,
ali nema toga koga se čovjek ne može otresti s malo dobre volje, i
on će joj na primjeru pomoćnika pokazati da je to tako.
Frieda reče da će mu biti vrlo zahvalna ako to postigne; uosta-
lom, ona im se više neće smijati i ni jednu suvišnu riječ neće s nji-
ma progovoriti. Ona sama smatra da se tu više nema čemu smijati
i da to nije mala stvar kad te stalno promatraju dva čovjeka, i da
je naučila njih dvojicu gledati svojim očima. I zaista, ona se malo
trže kada sad pomoćnici ustadoše, dijelom da bi pogledali čega
još na stolu ima od jela, a dijelom da bi vidjeli kakvo je to stalno
šaputanje.
K. iskoristi to da su Friedi dojadili pomoćnici, privuče je
sebi, i tako pripijeni jedno uz drugo oni dovršiše večeru. Sada
je trebalo ići na spavanje, i svi su bili umorni, jedan pomoćnik
je čak i zaspao pri jelu, što se drugome činilo vrlo zanimljivo,
pa je htio navesti K. i Friedu da gledaju glupo lice zasjralog; u
tome nije uspio jer su oboje odbili to učiniti. Ustručavali su se
i leći, jer je hladnoća postajala nepodnošljiva. K. napokon izjavi
da se mora još naložiti, inače će biti nemoguće spavati. Potraži
neku sjekiricu, pomoćnici su znali za jednu, donesoše je i onda
krenuše u šupu za drva. Ne baš jaka vrata na šupi brzo su razvalje-
na, pomoćnici, oduševljeni kao da nešto ljepše još nisu doživjeli,
počeše unositi drva u učionicu, stalno gurajući jedan drugog.
Ubrzo se nakupi velika gomila, peć bijaše naložena, svi se okupiše
oko nje, pomoćnici dobiše jednu deku da se uviju u nju, što je
njima bilo dovoljno, jer su se dogovorili da jedan bude budan i
čuva vatru. Ubrzo je pored peći bilo tako toplo da deka uopće nije
bila potrebna, lampa bijaše ugašena i, sretni zbog topline i mira,
K. i Frieda se opružiše za spavanje.
K. se probudi zbog nekog šuma i prvim sanjivim pokretom
opipa Friedu, on primijeti da umjesto Friede pored njega leži
jedan pomoćnik. Valjda i zbog uzrujanosti koju je već iznenadno
buđenje donijelo sa sobom, to je za njega predstavljalo najveće
zaprepaštenje koje je dotle doživio u selu. On dreknu, podiže se
napola i bez razmišljanja udari šakom pomoćnika, tako jako da
ovaj poče plakati. Sve se uostalom brzo razjasni. Frieda se bila
probudila, jer joj je — bar kako se njoj činilo — neka krupna
životinja, vjerojatno mačka, skočila na grudi, a odmah zatim
utekla. Ona je zbog toga ustala i sa svijećom tražila životinju po
cijeloj sobi. Jedan pomoćnik je iskoristio tu priliku da malo uživa
na slamarici, što je skupo platio. Međutim, Frieda nije mogla
ništa naći, sve je možda bilo samo varka, i ona se vrati slamarici,
a usput, kao da je zaboravila na razgovor uvečer, tješeći pogladi
po kosi zgurenog pomoćnika koji je cvilio. K. ništa ne reče na to,
samo zapovjedi pomoćnicima da prestanu ložiti, jer je već bilo
previše toplo, a bila je utrošena i gotovo cijela nakupljena gomila
drva. .,.,. ..;,
■
Glava dvanaesta
Ujutro, svi se probudiše tek kad stigoše prvi daći, koji se ra-
doznalo okupiše oko njihovih ležaja. To je bilo neugodno, jer su
oni zbog velike vrućine—koja je, istina, sada ujutro opet ustupila
mjesto primjetnoj hladnoći — svi bili skinuli sve do košulje, i
baš kad su se počeli oblačiti, pojavi se na vratima Gisa, učiteljica,
plava, krupna, lijepa, ali malo kruta djevojka. Ona je očigledno
već znala za novog školskog poslužitelja i od učitelja dobila obavi-
jesti o uputstvima koja je on izdao, jer reče: »To neću trpjeti. To bi
lijepo bilo. Vi imate dozvolu samo za spavanje u učionici, ali ja ni-
sam obavezna držati nastavu u vašoj spavaćoj sobi. Poslužiteljska
obitelj koja se do prijepodneva valja u krevetima — fuj!« Protiv
toga bi se moglo ponešto reći, naročito što se tiče kreveta i obitelji,
mislio je K., dok je s Friedom — na pomoćnike, koji su ležeći na
podu blenuli u učiteljicu i đake, nije se moglo računati — hitno
privlačio gimnastičke sprave, motke i konja, prebacio preko njih
pokrivače i tako stvorio jedan mali ograđeni prostor u kojem su
se bar mogli oblačiti, zaklonjeni od dječjih pogleda. Istina, mira
nije bilo ni na tren; najprije je učiteljica grdila što u umivaoniku
nema čiste vode, a K. se baš spremao uzeti umivaonik za sebe i
Friedu, pa je odustao od te namjere, da ne bi previše razdražio
učiteljicu. Međutim, to odricanje nije ništa pomoglo, odmah
zatim dođe do velikog loma, jer, na nesreću, bijahu zaboravili
poslije večere očistiti katedru, i učiteljica to učini ravnalom i sve
odletje na pod. To što se ulje od sardine i ostatak kave razliše, a
lončić za kavu ode u komade, to učiteljicu nije brinulo — zašto
121
je poslužitelj tu nego da drži red? Još ne sasvim obučeni, oslonjeni
na motke, K. i Frieda su promatrali uništavanje njihove male
imovine. Pomoćnici, koji očigledno nisu ni mislili na oblačenje,
provirivali su ispod pokrivača na veliko zadovoljstvo djece. Frie-
du je, naravno, najviše bolio gubitak lončića za kavu. Tek kad joj
K. obeća da će ići općinskom načelniku, od kojeg će tražiti i do-
biti naknadu za pričinjenu štetu, ona se pribra toliko dali košulji
i donjoj suknji istrča iz zaklona da bar pokrivač spasi od daljnjeg
prljanja. U tome i uspije, iako je učiteljica, da bi je zaplašila, ne-
prestano pomamno treskala ravnalom o stol. Kad su se Frieda i
K. obukli, oni su pomoćnike, koji su bili kao ošamućeni onim što
se zbiva, morali ne samo riječima i guranjem tjerati na oblačenje,
već ih dijelom i sami oblačiti. Onda kad su svi bili gotovi, K.
raspodijeli posao: pomoćnici će donijeti drva i naložiti vatru, ali
prvo u onoj drugoj učionici, iz koje su prijetile velike opasnosti
— jer učitelj je vjerojatno već bio tamo. Frieda će prati pod, a
K. će donositi vodu i dovesti sve u red. Na doručak se zasad nije
moglo ni misliti. Ali da bi doznao nešto o općem raspoloženju
učiteljice, K. je želio izići prvi, a ostali neka čekaju dok ih on ne
pozove; učinio je to tako i zato da zbog ludorije svojih pomoćnika
unaprijed ne pogorša situaciju, a zatim i stoga što je htio što je
moguće više štedjeti Friedu: jer ona je bila gostoljubiva, on nije,
ona je bila osjetljiva, on ne, ona je mislila samo na sadašnje sitne
neugodnosti, on međutim na Barnabasa i na budućnost. Frieda
se točno držala njegovih uputa i nije skidala oči s njega.
Čim on priđe, učiteljica mu doviknu uz smijeh djece, koja se
uopće nisu prestajala smijati: »Dakle, dobro ispavan?« A budući
da K. ne odgovori, jer to i nije bilo stvarno pitanje, već pode k
umivaoniku, učiteljica upita: »Što ste napravili mojoj maci?« Je-
dna velika stara, debela mačka ležala je lijeno opružena na stolu,
dok joj je učiteljica ispitivala jednu šapu, koja je očigledno bila
malo ozlijeđena. Dakle, Frieda je ipak bila u pravu; samo ova
mačka nije na nju skočila, jer sigurno nije više u stanju skakati,
već je prešla preko nje i, uplašena prisutnošću ljudi u inače praz-
noj kući, brzo se sakrila, i valjda pri toj neuobičajenoj žurbi ozlije-
dila malo šapu. K. je pokušavao to učiteljici mirno objasniti, ova
je međutim imala u vidu samo rezultat, i rekla: »Dakle, vi ste je
I
ozlijedili i time ste se ovdje lijepo upisali. Pogledajte sami«, i ona
zovnu K. da priđe katedri, pokaza mu šapu i prije nego što se
on mogao snaći, ona pritisnu šapu o njegovu šaku i zagreba;
istina, nokti su već bili tupi, ali učiteljica je, tom prilikom ne
brinući se za mačku, tako jako pritisnula šapu da su ipak ostale
krvave ogrebotine. »A sad idite na posao«, reče ona nestrpljivo
i ponovno se nagnu prema mački. Frieda, koja je s
pomoćnicima sve to gledala iza motke, ciknu kad ugleda krv.
K. pokaza ruku djeci i reče: »Vidite što je učinila jedna zla i
podmukla mačka«. Naravno, on to nije rekao zbog djece, jer
su njihova buka i smijeh postali već toliko samostalni da im
nije bio potreban nikakav daljnji poticaj, niti je ikakva riječ
mogla tu doprijeti ili učiniti ma kakav dojam. Kako je
međutim i učiteljica samo jednim kratkim, poprijekim
pogledom popratila tu uvredu, ne odvraćajući pažnju od mačke,
izgledalo je da je krvava ogrebotina stišala njen prvi bijes, pa
zato K. pozva Friedu i pomoćnike, i posao poče.
Kad je K. iznio kantu s prljavom vodom, donio svježu vodu i
počeo čistiti učionicu, priđe mu iz klupe jedan
dvanaestogodišnji dječak, dodirnu ga za ruku i reče nešto što
je zbog velike buke bilo potpuno nerazumljivo. Najednom,
sva buka prestade. K. se okrene. Dogodilo se ono čega se plašio
cijelog jutra. Na vratima je stajao učitelj, držeći — on, mali
čovjek—u svakoj ruci po jednog pomoćnika za vrat. Svakako
ih je zatekao kako nose drva, jer je snažnim glasom vikao,
naglašavajući svaku riječ: »Tko se usudio provaliti u šupu za
drva? Gdje je taj drznik da ga smrvim?« Na to se Frieda podiže s
poda koji je baš prala oko nogu učiteljice, pogleda K., kao da
hoće pribrati snagu, i onda reče, a pritom je bilo nečeg od njene
stare smišljenosti u pogledu i držanju: »Ja sam to učinila,
gospodine učitelju. Nisam znala kako si drukčije pomoći.
Trebalo je rano naložiti učionicu, bilo je potrebno otvoriti
šupu, ključ u noći tražiti kod vas nisam smjela, moj zaručnik je
bio u Gospodskom konaku, moglo se dogoditi da tamo cijelu
noć ostane, tako sam sama morala donijeti odluku. Ako sam
pogriješila, oprostite mojoj neiskusnosti; moj zaručnik me je
već dovoljno izgrdio kad je vidio što se dogodilo. Čak mi je
zabranio da rano naložim, jer je smatrao da ste vi time što ste
zaključali šupu stavili na znanje da ne treba ložiti prije nego što
vi sami dođete. Što nije naloženo, dakle, to je njegova krivnja,
ali što je šupa otvorena, ja sam kriva.« »Tko je razvalio vrata?«
pitao je učitelj pomoćnike koji su se
i dalje uzalud pokušavali oteti iz njegovih ruku. »Gospodine«,
odgovoriše odmah obojica, i da ne bi bilo sumnje na koga misle,
upriješe prst u K. Frieda se nasmija, i to njeno smijanje izgledalo
je još uvjerljivije nego njene riječi, i onda poče cijediti u kantu
krpe kojima je brisala pod, kao da je htjela pokazati i da iskazi
pomoćnika predstavljaju samo naknadnu šalu. Tek kad opet
klekne, spremna da nastavi rad, ona reče: »Naši pomoćnici su još
djeca, i usprkos njihovim godinama treba ih staviti u ove školske
klupe. Naime, ja sam sinoć sama sjekiricom otvorila vrata, i to
bez ikakvih teškoća; pomoćnici mi nisu bili potrebni, oni bi samo
smetali. Međutim, kad je u noći moj zaručnik došao i izišao po-
gledati napravljenu štetu i po mogućnosti popraviti što može,
otrčali su s njim i pomoćnici, vjerojatno zato što su se bojali ovdje
ostati sami, i vidjeli su mog zaručnika pred razvaljenim vratima
i zato su sada kazali — pa naravno, djeca su...« Doduše, dok je
Frieda govorila, pomoćnici su neprekidno vrtjeli glavom, poka-
zivali i dalje prstima na K. i trudili se nijemom mimikom navesti
Friedu da odustane od svoje tvrdnje, ali kako u tome nisu uspjeli,
pomiriše se napokon, primiše Friedine riječi kao zapovijed i ne
odgovoriše više na novo pitanje učitelja. »Tako«, reče učitelj, »vi
ste, dakle, lagali? Ili bar u najboljem slučaju lakomisleno optužili
školskog poslužitelja?« Oni su i dalje šutjeli, ali njihovo drhtanje
i njihovi preplašeni pogledi kao da su govorili da im savjest nije
čista. »Zato ću vas odmah sada izmlatiti«, reče učitelj i posla jedno
dijete u drugu učionicu po štap od trske. Kad zatim zamahnu
štapom, Frieda uzviknu: »Pomoćnici su rekli istinu«. Onda baci
krpe u kantu tako da voda prsnu uvis, otrča iza motke i tamo se
sakri. »Sve sami Iažljivci«, reče učiteljica, koja je baš bila završila
previjanje šape mački i metnula životinju na krilo, koje je bilo
gotovo premalo za nju.
»Ostaje, dakle, gospodin školski poslužitelj«, reče učitelj,
odgurnu pomoćnike i okrene se prema K. koji je cijelo vrijeme
slušao stojeći oslonjen o metlu. »Taj gospodin školski poslužitelj
koji kukavički mirno dopušta da drugi budu lažno optuživani za
njegove gadosti.« »Lijepo«, reče K., koji je primijetio da je Frie-
din postupak u međuvremenu ipak ublažio neobuzdani gnjev
učitelja, »baš mi ne bi bilo krivo kad bi pomoćnici dobili malo
batina. Pošto su deset puta pošteđeni batina koje su zaslužili, mo-
gli bi ih jednom dobiti i kad ih nisu zaslužili. Ali i inače bi mi bilo
drago kad između mene i vas, gospodine učitelju, ne bi došlo do
direktnog sukoba, možda bi čak i za vas to bilo dobro. Budući da
me je Frieda žrtvovala za pomoćnike, to«, K. ovdje zastade, jer se u
tišini čulo kako Frieda jeca iza pokrivača, »naravno, stvar treba
izvesti načisto.« »Nevjerojatno«, dobaci učiteljica. »Potpuno sam
vašeg mišljenja, gospođice Giso« složi se učitelj. »A vi, školski
poslužitelju, vi ste zbog ovog sramnog prekršaja dužnosti smjesta
otpušteni. Zadržavam sebi pravo da naknadno odredim kaznu,
ali se sada gonite odmah iz kuće, sa svim vašim stvarima. To će za
nas biti pravo olakšanje i nastava će napokon moći početi. Dakle,
brzo.« »Ja se odavde ne mičem«, reče K. »Vi ste moj pretposta-
vljeni, ali vi ipak niste onaj koji mi je dao ovo mjesto, to je gospo-
din općinski načelnik, otkaz primam samo od njega. Međutim,
on mi zacijelo nije dao ovo mjesto zato da se smrzavam sa svojim
ljudima, već—kao što ste sami rekli—da spriječi nepromišljene
postupke iz očajanja s moje strane. Zato otpustiti me sada
naprečac znači postupiti upravo suprotno njegovoj namjeri.
Dok iz njegovih usta ne čujem drukčije, neću vjerovati u otkaz.
Uostalom, vjerojatno je mnogo bolje i za vas ako ne prihvatim vaš
lakomisleni otkaz.« »Vi ga, dakle, ne prihvaćate?« upita učitelj.
K. zavrtje glavom. »Dobro razmislite«, reče učitelj. »Vaše odluke
nisu baš najpromišljenije. Sjetite se, na primjer, samo jučerašnjeg
popodneva kad ste odbili biti saslušani.« »Zašto to sad spomi-
njete?« upita K. »Zato što tako želim«, reče učitelj, »a sad vam
ponavljam posljednji put: van!« Kad ni to nije imalo nikakvog
djelovanja, učitelj priđe katedri i posavjetova se tiho s učiteljicom.
Ona spomenu nešto kao policiju, ali učitelj to odbi, i napokon se
složiše: učitelj naredi djeci da prijeđu u njegovu učionicu, tamo
će zajedno s drugom djecom imati nastavu. Promjena razveseli
svu djecu, uz smijeh i buku učionica se isprazni, učitelj i učiteljica
iziđoše posljednji. Učiteljica je nosila katalog, a na njemu mačku,
potpuno ravnodušnu zbog svoje punoće. Učitelj je želio da
mačka ostane, ali nagovještaj u tome smislu učiteljica odlučno
odbi, pozivajući se na okrutno ponašanje K. prema mački. I tako,
pored sve ljutnje, K. natovari učitelju navrat i mačku. To je utje-
calo sigurno i na posljednje riječi koje učitelj uputi K. kad je bio
na vratima: »Gospođica je prisiljena s djecom napustiti učionicu
jer ste vi odbili primiti otkaz i jer nitko ne može tražiti od nje,
mlade djevojke, da predaje djeci usred vašeg prljavog obiteljskog
■i*'
domaćinstva. Vi, dakle, ostajete sami i možete se širiti ovdje ko-
liko hoćete, neometani prijekorima pristojnih ljudi. Ali to neće
dugo trajati, ja vam to jamčim.« I on zalupi vrata.

trinaest
a
*■■«!

ifo.
*': Tek što su svi izišli, a K. reče pomoćnicima: »Van!« Zapanjeni
tom neočekivanom naredbom, oni poslušaše, ali kad K. zaključa
M<1 vrata za njima, htjedoše se vratiti, i počeše vani cviljeti i lupati o
vrata. »Otpušteni ste!« doviknu im K. »Nikad vas više neću uzeti
mi u svoju službu.« Naravno, s tim se oni nisu nikako htjeli pomiriti i
lupali su o vrata i nogama i rukama. »Hoćemo s tobom, gospo-
dine«, vikali su tako kao da je on suha zemlja, a oni da se guše u
m valovima. Ali K. nije imao milosti i strpljivo je čekao da njihova
zaglušna vika izazove učitelja. Do toga je brzo došlo. »Pustite
unutra te svoje proklete pomoćnike«, vikao je on. »Otpustio sam
ih«, odgovori mu K. isto tako glasno; to je kao uzgred trebalo i
učitelju pokazati kako to izgleda kad je netko dovoljno moćan,
pa otpušta ne samo na riječima već i na djelu. Sad učitelj pokuša
na lijep način umiriti pomoćnike, rekavši im da trebaju samo
mirno čekati, K. ih na kraju ipak mora pustiti unutra. A onda
»fe ode. Možda bi i bilo mira da im opet nije počeo dovikivati da su
konačno otpušteni i da se ne trebaju ni najmanje nadati da će biti
ponovno primljeni. Na to oni opet udariše u viku. Opet učitelj
i,« dođe, ali sada nije više s njima pregovarao, već ih istjera iz kuće,
vjerojatno zloglasnim štapom od trske.
Oni se ubrzo pojaviše pred prozorima gimnastičke dvorane;
kucali su o okna i vikali, ali njihove se riječi više nisu mogle čuti.
<*} Međutim, ni tamo ne ostadoše dugo, jer po dubokom snijegu
nisu mogli skakutati uokolo, kao što bi zahtijevao njihov nemir.
Zato oni otrčaše do željezne ograde školskog vrta i skočiše na
127
kamenu podlogu, odakle su imali bolji pogled u sobu, istina
s poprilične udaljenosti. Tako su trčali po ogradi, držeći se za
rešetke, a onda bi opet stali i preklinjući pružali sklopljene ruke
u pravcu K. To su dugo činili, ne vodeći računa o beskorisnosti
ulaganog napora. Bili su kao ošamućeni, nisu prestali čak ni kad
K. spusti zavjese na prozorima, da ga više ne bi gledali.
U sada sumračnoj sobi, K. priđe motkama da vidf što je s
Friedom. Pod njegovim pogledom ona se podiže, dovede kosu u
red, obrisa lice i šuteći poče pripremati kavu. Iako je ona sve
znala, K. je ipak formalno obavijesti da je otpustio pomoćnike.
Ona samo kininu glavom. K. sjede u jednu školsku klupu i
promatraše njene umorne pokrete. Bodrost i odlučnost bile su
uvijek ono što je uljepšavalo njeno skromno tijelo. Te ljepote
više nije bilo. Bilo je dovoljno nekoliko dana zajedničkog života
s njim pa da toga nestane. Posao u krčmi nije bio lak, ali joj je
kanda ipak bolje odgovarao. Ili je možda odvajanje od Klamma
stvarni uzrok njene uvenulosti? Klammova blizina učinila je
nju tako bezumno primamljivom, u toj primamljivosti K. ju
je privukao sebi i sada ona vene u njegovim rukama. »Friedo«,
reče K. Ona odmah ostavi mlin za kavu i dođe u njegovu klupu.
»Ljutiš se na mene?« upita ona. »Ne«, odgovori K. »Vjerujem da
ti drukčije ne možeš. Živjela si zadovoljno u Gospodskom ko-
naku. Trebao sam te tamo ostaviti.« »Da«, reče Frieda, gledajući
žalosna preda se, »trebao si me tamo ostaviti. Ja nisam dostojna
da s tobom živim. Bez mene, slobodan, ti bi možda postigao sve
što želiš. Iz obzira prema meni ponižavaš se pred ovim tiranskim
učiteljem, primaš se ovog bijednog posla, ulažeš toliko truda
zbog jednog razgovora s Klammom. Sve zbog mene, a ja ti se
nikako ne odužujem.« »Ne«, odgovori K. i stavi oko nje ruku,
tješeći je, »to su sve sitnice koje me ne diraju, a kod Klamma
ne želim ići samo tebe radi. A što si sve ti za mene učinila! Prije
nego što sam te upoznao, ja sam ovdje bio kao izgubljen. Nitko
me nije htio primiti, a kad sam se nametao, brzo su me se otre-
sali! I kad sam mogao naći mir kod nekog, to su opet bili ljudi
od kojih sam ja bježao, kao na primjer Barnabasovi...« »Ti bježiš
od njih? Zar ne? Mili moj!« uzviknu Frieda kao oživjela, i po-
novno utonu u svoju klonulost poslije jednog njegova »da«. Ali
ni K. nije imao više snage objasniti u čemu se sve njegova veza
s Friedom okrenula na dobro po njega. On polako odvoji ruku
od nje, i neko vrijeme su sjedili šutke, dok Frieda ne reče, kao
da joj je njegova ruka davala toplinu bez koje više nije mogla:
»Neću moći podnijeti život ovdje. Ako me želiš zadržati, moramo
se iseliti, bilo kamo, u južnu Francusku, u Španjolsku.« »Iseliti
se ne mogu«, reče K. »Ovamo sam došao da bih ovdje ostao.
Ostat ću ovdje.« I upadajući u proturječnost, koju se uopće
nije trudio objasniti, on reče kao da razgovara sa samim sobom:
»Što bi me inače privlačilo u ovu pustu zemlju ako ne želja da
tu ostanem?« A onda reče: »I ti ćeš ostati, pa to je tvoja zemlja.
Nedostaje ti samo Klamm, i to je ono što te navodi na očajne
misli.« »Klamm mi nedostaje, kažeš?« reče Frieda. »Ima ovdje
suviše Klamma; vrlo mnogo Klamma; da bih njemu umakla,
želim ići. Ne Klamm, već ti mi nedostaješ, zbog tebe želim ići,
jer te se ne mogu nasititi ovdje, gdje me svi grabe. Više bih
voljela da ova ljupka maska spadne, da moje tijelo postane
jadno, samo da bih mogla u miru kraj tebe živjeti.« Sve je to
za K. značilo samo jedno. »Je li Klamm još u vezi s tobom?«
upita on odmah. »T^ovc li te?« »Ništa ne znam o Klammu«, reče
Frieda, »ja sad govorim o drugima, na primjer o pomoćnicima.«
»Ah, pomoćnici!« reče K. iznenađen. »Oni te progone?« »Zar
nisi to primijetio?« upita Frieda. »Nisam«, odgovori K., uzalud
se trudeći da se sjeti pojedinosti. »Istina, oni su nasrtljivi i po-
hotljivi mladići, ali da su se usudili na tebe baciti oko, to nisam
primijetio.« »Nisi? « ponovi Frieda. »Nisi primijetio kako nisu
izbijali iz naše sobe u gostionici Kod mosta, kako su ljubomor-
no motrili na naše ponašanje, kako je napokon jedan legao na
moje mjesto na slamarici, kako su sada govorili protiv tebe da
bi te otjerali, upropastili, da bi mogli ostati sami sa mnom? Sve
to nisi primijetio?« K. je gledao Friedu šuteći. Te optužbe protiv
pomoćnika bile su točne, ali one bi mogle biti protumačene na
jedan mnogo neviniji način, kao izraz njihova cijelog smiješnog,
djetinjastog, neuračunljivog, neobuzdanog bića. I zar protiv
njih nije govorilo i to što su oni uvijek željeli svuda ići s njim, a
ne ostajati kod Friede? K. spomenu nešto slično tome. — »Pri-
jetvornost«, reče Frieda, »zar ih nisi prozreo? Dobro, a zašto si ih
onda otjerao, ako ne iz tih razloga?« I ona priđe prozoru, zagrnu
malo zavjesu, pogleda van i onda pozva K. Pomoćnici su još
visjeli na rešetkama i, ma koliko da su vidno bili umorni, oni su,
s vremena na vrijeme, prikupljajući svu snagu pružali molećivo
ruke prema školi. Jedan, da se ne bi morao stalno držati, zakačio
je kaput o jednu željeznu šipku.
»Siroti! Siroti!« reče Frieda.
»Zašto sam ih otjerao?« upita K. »Neposredan povod tome
bila si ti.« »Ja?« upita Frieda, ne skidajući pogled 's'-^Jrozora.
»Tvoje previše prijateljsko ponašanje prema pomoćnicima«,
nastavi K., »odobravanje njihove nepristojnosti, smješkanje,
milovanje njihove kose, stalno sažaljenje prema njima. 'Siroti,
siroti!' opet si rekla, i napokon posljednji slučaj, kad ti ja nisam
bio previše visoka cijena da pomoćnike otkupiš od batina.«
»Eto, to je baš to«, reče Frieda, »o tome ja i govorim, to je ono
što me čini nesretnom, što me od tebe odbija, iako ne znam za
veću sreću nego da sam s tobom, uvijek, neprekidno, beskraj-
no, i o tome sanjam kako ovdje na zemlji nema mirnog mjesta
za našu ljubav, ni u selu ni bilo gdje na drugom mjestu, i zato
prividam jedan grob, dubok i uzan: tamo se mi držimo zagrljeni
kao kliještima, ja zarivam lice u tebe, ti u mene, i nitko nas nikad
više neće vidjeti. Međutim, ovdje — vidi pomoćnike! Njihove
sklopljene ruke nisu ispružene tebi, već meni.« »I nisam ja taj
koji pilji u njih, već ti«, reče K. »Dakako, ja«, reče Frieda skoro
ljuta, »pa o tome stalno i govorim. Kakvog bi inače smisla imalo
da me oni stalno prate; mogu oni biti i Klammovi izaslanici
...« »Klammovi izaslanici«, reče K., kojeg ipak jako iznenadi to
tituliranje pomoćnika, ma koliko da mu se odmah učini prirod-
no. »Dakako, Klammovi izaslanici«, nastavi Frieda, »mogu oni
biti i to, ali oni su ipak u isto vrijeme budalasti dječaci koje još
treba batinama odgajati. Kako su to ružni, crni mladići! I kako
je odvratna suprotnost između njihovih lica, po kojima bi se
moglo zaključiti da su odrasli, da su gotovo studenti, i njihova
djetinjastog, luckastog ponašanja! Misliš li ti da ja to ne vidim?
Ja se stidim zbog njih. Ali to je baš to, oni me ne odbijaju, već se
ja zbog njih stidim. Moram ih uvijek gledati. Kad bi se trebalo
ljutiti na njih, ja se smijem. Kad bi ih trebalo tući, ja ih milujem
po kosi. I kad noću ležim pored tebe i ne mogu spavati, moram
preko tebe gledati kako jedan od njih spava, čvrsto zamotan u
deku, a drugi kleči pred otvorenim vratašcima peći i loži, i mo-
ram se toliko naginjati da te skoro probudim. I ne plašim se ja
macjce________ah, poznajem ja mačke i poznajem njihovo nemirno
stalno ometano drijemanje u krčmi — ne plašim se ja mačke, ja
sama sebi stvaram strah. I nije uopće potrebna tu neman jedne
mačke da se trgnem pri najmanjem šumu; ponekad se plašim da
ćeš se ti probuditi i svemu učiniti kraj, a onda skočim i upalim
svijeću, da bi se samo ti što prije probudio i uzeo me u zaštitu.«
»O svemu tome ja ništa nisam znao«, reče K. »Otjerao sam ih,
sluteći samo ponešto od toga; ali sad su otišli, sada je valjda sve
dobro.« »Da, napokon su otišli«, reče Frieda, ali njeno lice imalo
je izmučen, a ne radostan izgled. »Samo ne znamo tko su oni.
Klammovi izaslanici, nazivam ih ja u mislima, igrajući se tako,
ali možda su zaista to. Njihove oči, te neizrazite pa ipak tako
blistave oči, podsjećaju me nekako na Klammove oči, to je to:
Klammov pogled je ono što me poneki put prožme iz njihovih
očiju. I zato nije bilo točno kad sam rekla da se stidim zbog njih.
Htjela bih samo da je tako. Istina, ja znam da bi na drugom
mjestu i kod drugih ljudi takvo ponašanje djelovalo glupo i od-
bojno, ali ne i kod njih. Ja s poštovanjem i divljenjem gledam na
njihove ludorije. Ali ako su oni Klammovi izaslanici, tko će nas
osloboditi njih; i je li u tom slučaju uopće bilo dobro osloboditi
ih se? Zar ih ti ne bi morao onda brzo vratiti i biti sretan ako još
žele doći?« »Ti želiš da ih ja vratim?« upita K. »Ne, ne«, odgovori
Frieda, »sve drugo prije nego to. Njihov pogled, kad ovamo
ulete, njihovu radost što me opet vide, njihovo cupkanje kao u
djece i njihovo pružanje ruku kao u odraslih, sve to možda ne
bih više bila u stanju podnijeti. Ali kad opet pomislim da ti, ako
ostaneš nepopustljiv prema njima, možda time i samom Klam-
mu priječiš pristup do sebe, onda sam spremna svim sredstvima
sačuvati te od toga. Onda želim da ih vratiš. Onda, K., samo što
prije s njima ovamo! Ne obaziri se na mene, što sam ja! Branit
ću se koliko mogu; ali ako podlegnem, pa eto, podlegla sam, ali
svjesna da je i do toga došlo zbog tebe.« »Ti me samo učvršćuješ
u mom mišljenju u pogledu pomoćnika«, reče K. »Nikad neću
pristati da se oni vrate. To što sam ih istjerao pokazuje samo
da ih čovjek pod izvjesnim okolnostima može svladati, i dalje,
da oni nemaju nikakvu važnu vezu s Klammom. Još sinoć sam
dobio jedno pismo od Klamma iz kojeg se vidi da je Klamm
131
sasvim pogrešno obaviješten o pomoćnicima. Iz čega se opet
mora zaključiti da je on potpuno nezainteresiran za njih, jer
da nije, on bi svakako pribavio točne obavijesti o njima. Sto
ti u njima vidiš Klamma, to ne dokazuje ništa, jer na žalost, ti
si još pod utjecajem gostioničarke i svugdje vidiš Klamma. Ti
si još Klammova ljubavnica, daleko još od toga da budeš moja
žena. Poneki put me to čini turobnim, izgleda mi tada kao da
sam sve izgubio, imam osjećaj kao da sam tek stigao u selo, ali
ne ispunjen nadama kao što sam u stvarnosti onda bio, već
svjestan da me čekaju samo razočaranja i da ću ih sva morati
ispiti do dna. Istina, to je samo pokatkad, doda K. smiješeći
se, kad vidje kako se Frieda snuždila pod dojmom njegovih
riječi, »i u osnovi dokazuje samo nešto što je dobro, odnosno
što ti meni značiš. I kad me ti sada tjeraš da biram između tebe
i pomoćnika, onda su pomoćnici već samim tim izgubili igru.
Kakva li misao samo: birati između tebe i pomoćnika! Ali sad
ih se želim sasvim riješiti, i u riječima i u mislima. Uostalom,
tko zna potječe li slabost koja nas je oboje spopala otuda što još
nismo doručkovali?« »Možda«, reče Frieda, smiješeći se umorno
i dade se na posao. I K. ponovno dohvati metlu.
Poslije kratkog vremena netko tiho zakuca. — »Barnabas!«
uzviknu K., baci metlu i u nekoliko skokova nade se uz vrata.
Frieda ga je promatrala uplašena od imena više nego od sveg
drugog. Nesigurnih ruku, K. nije mogao odmah otključati staru
bravu. Umjesto da pita tko to u stvari kuca, on je stalno pona-
vljao: »Otvaram već! Otvaram!« A onda je morao gledati kako
kroz širom otvorena vrata ulazi, ne Barnabas, već mali dječak
koji ga je jednom ranije htio osloviti. K. međutim nije bio
raspoložen podsjećati se na njega. — »Što hoćeš ovdje?« upita
on. »Nastava je u drugoj učionici.« »Odatle dolazim«, reče
dječak i pogleda K. mirno svojim velikim mrkim očima, stojeći
uspravno, s rukama priljubljenim uz tijelo. »Dakle, što hoćeš?
Brzo!« reče K. i nagne se malo, jer je dječak tiho govorio. »Mogu
li ti pomoći?« upita dječak. »On nam želi pomoći«, reče K., okre-
ćući se Friedi, a onda će dečku: »Kako se ti zoveš?« »Hans
Brunswick«, odgovori dječak, »učenik četvrtog razreda, sin Otta
Brunswicka, obućara u Madeleine ulici.« »Gle, zoveš se Bruns-
wick«, reče K. i postade raspoloženiji prema dečku. Ispostavi se
da su krvave pruge koje je učiteljica grebanjem napravila na ruci
K. toliko uzbudile Hansa da se on tada odlučio držati stranu K.
On se sad, na svoju ruku, izlažući se opasnosti da bude strogo
kažnjen, izvukao iz učionice kao kakav bjegunac. Vjerojatno je
da je ponajprije bio ponesen kakvim dječačkim maštarijama.
Njima je odgovarala i ozbiljnost koja je izbijala iz sveg što je ra-
dio. Stidljivost ga je obuzimala samo u početku, ali on se brzo
naviknu na K. i na Friedu, i još kad dobi toplu, dobru kavu,
postade živahan i povjerljiv. Postavljao je pitanja sa žustrinom i
uvjerljivo, kao da je htio što prije doznati ono što je najvažnije,
da bi samostalno mogao za K. i Friedu donijeti shodne odluke.
Bilo je i nečeg zapovjedničkog u njegovu biču, ali to je bilo tako
izmiješano s dječačkom nevinošću da su mu se rado pokoravali,
pola u šali pola u zbilji. U svakom slučaju, on privuče na sebe svu
pažnju, svaki rad prestade, i doručak se jako oduži. Iako je on
sjedio u školskoj klupi, K. za katedrom, a Frieda pored K. i na
jednoj stolici, izgledalo je ipak kao da je Hans učitelj, da on ispi-
tuje i ocjenjuje odgovore. Sudeći po jednom lakom osmijehu
oko njegovih mekanih usana, reklo bi se da on zna da je posrijedi
samo igra, ali da joj je utoliko ozbiljnije prišao; a možda to i nije
bio osmijeh već djetinja sreća koja je lepršala na usnama. Tek
mnogo kasnije on je objasnio da je već poznavao K. odonda kad
je ovaj jednom navratio kod Lasemanna. K. je to vrlo obradova-
lo. »Ti si se onda igrao kraj nogu jedne žene?« upita K. »Da«,
odgovori Hans, »to je bila moja majka.« I sada je morao pričati
o svojoj majci, ali on je to činio oklijevajući i tek na ponovljeno
traženje. Sad se ipak pokaza da je on još dijete, iako je poneki put
izgledalo, naročito po njegovim pitanjima — možda zbog
naslućivanja budućnosti, a možda i zbog čulne obmane nemirno
napregnutih slušalaca — da to govori gotovo zreo, energičan,
pametan čovjek, koji bi se odmah zatim bez ikakvih prijelaza
opet pretvarao u đačića, koji neka pitanja uopće nije bio u stanju
razumjeti, druga je pogrešno shvatio, koji je u djetinjoj neoba-
zrivosti previše tiho govorio, iako mu je češće obraćana pažnja
na grešku koju čini, i koji je pored toga kao iz prkosa potpuno
šutio na neka pitanja, i to nimalo zbunjen, što jedan odrasli
nikad ne bi bio u stanju. Uopće je izgledalo kao da je po njegovu
mišljenju samo njemu dopušteno postavljati pitanja i da pitanja
133
1
drugih predstavljaju kršenje nekog propisa i traćenje vremena.
On bi tada dugo sjedio, uspravna tijela, pognute glave i s
izbačenom donjom usnom. Friedi se to toliko svidjelo da mu je
češće postavljala pitanja u nadi da će ga na taj način natjerati da
sjedi tako kao onijemio. Pokoji put to joj je i polazilo za rukom,
ali se K. ljutio. Doznali su uopće malo. Mati je malo bolesna, ali
kakva je to bolest ostalo je neobjašnjeno, dijete koje jegeispođa
Brunswick imala na krilu Hansova je sestrica i zove se Frieda (to
što je žena koja ga je ispitivala imala isto ime kao njegova sestra,
Hansu nije bilo ugodno); oni svi stanuju u selu, ali ne kod Lase-
manna, tamo su bili samo u posjetu da bi se okupali, jer Lase-
mann ima veliku kacu u kojoj kupanje i brčkanje predstavlja
veliko zadovoljstvo za malu djecu, ali medu njih se Hans ne
ubraja. O svome ocu Hans je govorio sa strahopoštovanjem, ali
to samo kad nije istodobno bilo govora i o majci, jer, uspoređen
s majkom, otac je očevidno vrijedio malo. Uostalom sva pitanja
0 obiteljskom životu, usprkos svim pokušajima, ostala su bez
odgovora. U vezi s očevim zanatom doznalo se da je otac najbo
lji obućar u mjestu, nitko mu drugi nije ravan, kao što je dečko
li
češće ponavljao, odgovarajući na sasvim druga pitanja, čak je
otac i drugim obućarima davao posao, na primjer Barnabasovu
ocu, ali istina u ovom posljednjem slučaju Brunswick je to činio
samo iz naročite milosti, bar za to je govorilo Hansovo ponosito
kimanje glavom kao odgovor na postavljeno pitanje, što je nave
lo Friedu da mu pritrči i poljubi ga. Na pitanje je li već bio u
dvorcu, on odgovori tek pošto je ono nekoliko puta ponovljeno,
1to s »ne«. Isto pitanje u pogledu svoje majke ostavi bez ikakvog
odgovora. Napokon se K. zamori; i njemu se učini da je ispiti
vanje besciljno. U tom pogledu on dečku dade za pravo, a bilo
je u tome i nečega posramljujućeg, htjeti okolišnim putem pre
ko nevinog djeteta dokučiti obiteljske tajne, dvostruko
posramljujuće ne doznati ništa. I kad na kraju K. upita dečka u
čemu se sastoji pomoć koju im nudi, on se više nije čudio što mu
Hans želi pomoći samo ovdje pri radu u školi, da se učitelj i
učiteljica ne bi više s njim svađali. K. objasni Hansu da mu takva
pomoć nije potrebna, svađanje je svakako učitelju u prirodi, i od
toga se čovjek ne može sačuvati ni kad sve radi najtočnije, sam
posao nije težak i samo zbog nepredviđenih okolnosti danas nije
114
na vrijeme obavljen. Uostalom, na njega grdnje ne djeluju kao
što djeluju na jednog đaka, one ga ne pogađaju, on je gotovo
ravnodušan prema njima, a i nada se da će se vrlo brzo moći
sasvim riješiti učitelja. Budući da je, dakle, u pitanju samo
pomoć zbog učitelja, on se na tome najljepše zahvaljuje i Hans
se može opet vratiti u učionicu i valjda još stigne na vrijeme da
ne bude kažnjen. Iako K. to uopće nije naglasio i samo ovlaš
napomenuo da mu takva pomoć, zbog učitelja, nije potrebna,
dok je pitanje kakve druge pomoći ostavio otvoreno, Hans je
vrlo dobro razumio i pitao je li mu potrebna neka druga pomoć;
on će K. vrlo rado pomoći, a ako on sam to nije u stanju, on će '.;
moliti za pomoć majku i onda će zacijelo uspjeti. I otac, kad ima ■-
briga, moli majku da mu pomogne. A majka je već jednom pi-
tala za K., ona, istina, gotovo i ne izlazi iz kuće, to je izuzetak što
je ona bila kod Lasemanna; međutim on, Hans, ide češće tamo
igrati se s Lasemannovom djecom i zato ga je mati jednom pitala
je li možda zemljomjer još koji put dolazio. Naravno, majka se
ne smije bez potrebe uzbuđivati, jer je tako bolesna i umorna, i
zato je on samo rekao da zemljomjera tamo nije vidio, i dalje o
tome nije bilo govora. Ali kad ga je našao ovdje, u školi, on mu
se morao obratiti da bi mogao poslije pričati majci, jer majka
najviše voli kad joj se bez izričitog zapovijedanja ispune njene
želje. Poslije kratkog razmišljanja, K. reče da mu nikakva pomoć
nije potrebna, da ima sve što mu treba, ali da je vrlo lijepo od
Hansa što mu želi pomoći i on mu zahvaljuje na dobrim namje-
rama; moguće je, naravno, da će mu kasnije nešto zatrebati, i
onda će mu se obratiti, on zna njegovu adresu. S druge strane,
opet, možda bi ovaj put on, K., mogao malo pomoći; žao mu je
što je Hansova majka boležljiva i što se vjerojatno ovdje nitko ne
razumije u njenu bolest; u takvom zanemarenom slučaju i pri
jednoj inače po sebi lakoj bolesti može nastupiti ozbiljno
pogoršanje. Međutim, on, K., ima izvjesno medicinsko znanje,
i što je još važnije, iskustvo u njegovanju bolesnika. On je uspi-
jevao i u ponečem što liječnici nisu bili u stanju učiniti. Zbog
liječenja bolesnika, njega su kod kuće uvijek zvali »gorka tra-
vka«. U svakom slučaju, on će rado pogledati Hansovu majku i
s njom razgovarati. Možda će joj moći dati neki dobar savjet, on
bi to rado učinio već i Hansu za ljubav. Hansove oči najprije
zasvijetliše pri toj ponudi i zavedoše K. da još više navaljuje sa
svojom ponudom, ali rezultat nije bio zadovoljavajući, jer na
razna pitanja Hans odgovori, a pritom čak nije bio ni mnogo
ožalošćen, da majci ne smiju dolaziti strani posjetioci, jer joj je
mir vrlo potreban; iako je onom prilikom K. s njom jedva raz-
govarao, ona je poslije toga nekoliko dana ležala u postelji, što
se, istina, češće događa. Međutim, otac se tada jako ljuti'df ha K.,
i on sigurno nikad neće dopustiti da K. posjeti majku; onda je
čak htio potražiti K. i kazniti ga, ali ga je mati od toga odvratila.
Ali ni sama majka nikako ne želi bilo s kim razgovarati, i njeno
raspitivanje za K. ne predstavlja iznimku od tog pravila, napro-
tiv, baš tom prilikom kad ga je spomenula mogla je izraziti želju
da ga vidi, ali ona to nije učinila i na taj je način jasno pokazala
svoju volju. Ona želi slušati o K., ali razgovarati s njim, to ne želi.
Uostalom, to i nije neka stvarna bolest od koje ona pati, ona
sama zna vrlo dobro što je uzrok njenu stanju i poneki put ga
nagovijesti: to je vjerojatno ovdašnji zrak, koji ona ne podnosi;
ali ipak zbog oca i djece neće zato napustiti kuću, a uostalom
sada je bolje nego što je bilo ranije. To je otprilike bilo što je K.
doznao. Hansova oštroumnost vidno je rasla, jer je trebalo bra-
niti majku od K., od K. kojem je tobože htio pomoći; zaista u
dobroj namjeri, da bi odvratio K. od majke, on je dolazio pokoji
put u proturječnosti sa svojim vlastitim ranijim iskazima, kao
na primjer u pogledu bolesti. Usprkos tome, K. je i sada
primjećivao da mu je Hans još blagonaklon, samo kad je u pi-
tanju majka zaboravljao je na sve; nitko tko god bi se suprotsta-
vio majci nije bio u pravu. U ovom slučaju to je bio K., ali to je
mogao, na primjer, biti i otac. K. htjede okušati ovo posljednje i
reče da je nesumnjivo razumno što otac čuva majku od svih
smetnji, i daje K. onom prilikom mogao nešto slično i naslutiti,
on se naravno ne bi usudio majku osloviti i zato on sada, nakna-
dno, moli da ga kod kuće zbog toga ispriča. Ali ne može sasvim
shvatiti zašto otac, kad je uzrok bolesti tako jasan, kao što Hans
misli, sprečava majku da se oporavi na drugom zraku; mora se
reći da je sprečava, jer ona ne ide jedino zbog djece i njega, ali
djecu bi mogla povesti, jer ne bi morala ići na dulje vrijeme i vrlo
daleko, zato što je zrak sasvim drukčiji već i na brijegu na kojem
je dvorac. Troškovi jednog takvog izleta ne bi trebali plašiti oca,
zar nije on prvi obućar u mjestu, a svakako da on ili majka ima-
ju u dvorcu rođake ili prijatelje koji bi je rado prihvatili. Zašto je
ne pušta da ode? Nemoguće je da on podcjenjuje njenu bolest.
K. je onom prilikom pogledao majku samo uzgred, ali njeno
upadljivo bljedilo i slabost naveli su ga da je oslovi. Još tada se
prilično čudio što otac ostavlja bolesnu ženu na lošem zraku u
sobi za kupanje i pranje, i nije se ustručavao govoriti iz svega
glasa. Ocu svakako nije jasno što je u pitanju; možda je bolest u
posljednje vrijeme i pošla nabolje, takva bolest je ćudljiva, ali
ipak, ako se ne suzbija, ona se na kraju vraća s ojačanom snagom
i onda ništa više ne može pomoći. Kad već K. ne može razgovarati
s majkom, možda bi bilo dobro kad bi razgovarao s ocem i
skrenuo mu pažnju na sve to.
Hans je s napregnutom pažnjom slušao, najvećim dijelom
razumio, a dobro osjetio prijetnju koju je sadržavalo ono što nije
razumio. Ipak on reče da K. ne može razgovarati s ocem, jer ga
ovaj ne trpi i vjerojatno bi postupao s njim kao učitelj. On je to
rekao smiješeći se stidljivo kad je govorio o K., a jetko i ožalošćen
kad je spomenuo oca. Ipak doda da bi K. možda i mogao razgo-
varati s majkom, ali bez znanja oca. A onda je Hans razmišljao
neko vrijeme ukočena pogleda, kao žena koja želi učiniti nešto
nedopušteno i traži mogućnost da to izvrši nekažnjeno, i zatim
reče da će možda prekosutra to biti moguće, otac ide uvečer u
Gospodski konak, ima tamo konferenciju, i onda će on, Hans,
doći uvečer i odvesti K. majci, pod pretpostavkom, naravno, da
majka pristane, što je zasad vrlo malo vjerojatno. Ona ništa ne
čini protiv očeve volje, pokorava mu se u svemu, pa i u stvarima
čiju besmislenost jasno uvida čak i on, Hans. Traži li to zaista
Hans pomoć od K. protiv oca? Izgleda kao da se sam varao kad
je vjerovao da želi pomoći K., dok je uistinu htio neupadljivo
doznati, budući da nitko od starih poznanika ne može pomoći,
nije li možda to u stanju ovaj tuđinac koji se iznenada pojavio i
kojeg je čak i majka spomenula? Kako je bio nesvjesno zakopčan,
gotovo podmukao ovaj dječak! To se dosad iz njegova ponašanja
i njegovih riječi jedva moglo opaziti. Primijetilo se tek iz nakna-
dnih priznanja koja su mu slučajno ili s namjerom izmamljena.
A sada je u dugim razgovorima s K. ocjenjivao teškoće koje treba
prebroditi. Pored sve najbolje volje Hansove, postojale su gotovo
nepremostive teškoće; sav u mislima, pa ipak tražeći pomoć, on
je nemirno gledao u K., stalno trepćući očima. Majci neće smjeti
ništa reći prije očeva odlaska, inače otac može doznati, a onda je
sve onemogućeno; dakle, spomenut će to tek kasnije, ali i onda,
iz obzira prema majci, ne iznenada i najednom, već polako i u
zgodnoj prilici; tek tada će moliti majku da pristane i tek tada će
moći dovesti K., ali zar onda neće već biti kasno, zar'ffe prijeti
opasnost da se otac dotle vrati? Ne, zaista nije moguće. K. je,
naprotiv, dokazivao da nije nemoguće. Ne treba se plašiti da neće
biti dovoljno vremena, jer jedan kratak sastanak je dovoljan, a
Hans uopće ne mora dovoditi K., jer on će čekati sakriven negdje
u blizini kuće i doći će odmah na Hansov znak. Ne, odgovorio
je Hans, K. ne smije čekati u blizini kuće — opet je bio svladan
osjetljivošću prema majci—bez znanja majke. K. uopće ne smije
ništa poduzimati, i Hans se uopće ne smije upuštati s K. u jedan
takav dogovor, sklopljen u tajnosti od majke; on mora dovesti K.
ravno iz škole, i to ne prije nego što majka dozna i odobri. Dobro,
reče K., ali onda zaista postoji opasnost, čak je i sasvim moguće da
ga otac zatekne u kući; a ako se to i ne dogodi, majka će svakako,
iz straha da se to ne dogodi, odbiti da K. uopće dolazi, i tako će
opet sve propasti zbog oca. Hans se nije slagao s tim, i tako se
prepirka nastavljala.
Još mnogo ranije K. je pozvao Hansa da iz klupe dođe za kate-
dru, privukao ga medu svoja koljena i blagonaklono s vremena na
vrijeme milovao. Ova blizina je i doprinijela da sporazum bude
postignut usprkos Hansovu povremenom opiranju. Napokon
su se sporazumjeli u sljedećem: Hans će najprije reći majci cijelu
istinu; ipak, da bi joj olakšao pristanak, on će dodati da će K.
razgovarati i sa samim Brunswickom, istina ne zbog majke, već
zbog svojih stvari. I to je bilo točno, jer se K. u toku razgovora
prisjetio da Brunswick, ma kako inače bio opasan i zao čovjek,
ne može više biti njegov protivnik, jer je baš on, bar prema izla-
ganju općinskog načelnika, bio voda onih koji su, makar samo
iz političkih razloga, zahtijevali pozivanje jednog zemljomjera.
Njegov dolazak u selo, dakle, morao je ići u prilog Brunswicku.
Istina, onda je gotovo neshvatljiv onaj ljutiti doček prvog dana
i nenaklonost o kojoj je Hans govorio; ali možda je Brunswick
bio uvrijeđen baš zato što se K. prvo njemu obratio za pomoć,
ili je postojao neki drugi nesporazum koji bi s nekoliko riječi
morao biti razjašnjen. A poslije tog razjašnjenja, K. bi mogao
vrlo lako imati u Brunsvvicku podršku protiv učitelja, čak i protiv
općinskog načelnika; cijela ta birokratska prevara — što je inače
drugo? — kojom su ga općinski načelnik i učitelj odstranjivali
od uprave dvorca i nametnuli mu posao školskog poslužitelja,
mogla bi biti otkrivena ako bi uskoro došlo do borbe između
Brunsvvicka i općinskog načelnika oko njega. Brunswick bi ga
morao privlačiti na svoju stranu, on bi postao gost u Brunswic-
kovoj kući, Brunswickova utjecajna sredstva bi mu stajala na
raspolaganju usprkos općinskom načelniku; tko zna što bi sve iz
toga moglo nastati, u svakom slučaju bio bi često u blizini žene
— tako se on igrao sa snovima i oni s njim, dok je Hans, sav u
mislima na majku, zabrinuto pratio šutnju K., kao što se to čini
u prisutnosti liječnika koji je utonuo u razmišljanje kako da nade
lijek jednom teškom bolesniku. S prijedlogom da K. razgovara s
Brunswickom u vezi sa zemljomjerskim radovima Hans se složio, i
to samo stoga što bi time njegova majka bila zaštićena od oca,
što bi bilo samo u slučaju nužnosti, a taj slučaj, treba se nadati,
neće nastupiti. On samo još upita kako će K. objasniti ocu posjet
u tako kasni čas, i pomiri se napokon, iako s malo natmurenim
licem, s tim da K. kaže daje zbog nepodnošljivog poslužiteljskog
posla i ponižavajućeg učiteljeva postupanja zaboravio u trenut-
nom očajanju na sve obzire.
Budući da je na taj način, koliko se bar moglo predvidjeti,
sve bilo promišljeno i mogućnost uspjeha u najmanju ruku nije
više bila isključena, Hans, oslobođen tereta razmišljanja, postade
raspoloženiji, brbljaše djetinjasto još neko vrijeme, najprije s K. a
onda i s Friedom, koja je tu sjedila kao zanesena u sasvim druge
misli, i tek sada počela sudjelovati u razgovoru. Ona ga upita,
između ostalog, što želi biti; on nije mnogo razmišljao i odgovori
da bi želio biti čovjek kao što je K. Upitan iz kojih razloga to
želi, nije umio reći, ali na pitanje bi li htio biti školski poslužitelj
odlučno je odgovorio niječno. Tek daljnjim ispitivanjem uvidjelo
se kojim okolišnim putem je došao do te želje. Sadašnji položaj K.
nije bio nimalo zavidan, već žalostan i za prezir, to je i Hans jasno
vidio, a da bi to uvidio nije mu bilo potrebno promatrati druge
ljude; on bi sam najradije želio majku sačuvati od svakog pogleda
i riječi od strane K., pa ipak mu je došao i molio ga za pomoć i
bio je sretan kad je K. pristao. Vjerovao je da se i drugim ljudima
događa nešto slično, a napokon, majka je sama spomenula K. Iz te
proturječnosti u njemu se stvorilo vjerovanje da K., doduše, sad
stoji nisko i zastrašuje, ali da će ipak sve nadmašiti, istina u
nedostižnoj dalekoj budućnosti. I baš ta upravo vrtoglava daljina i
ponosan razvoj koji će u nju voditi omamljivali su Hkrisa; zbog
toga je on bio odlučan primiti i sadašnjeg K., ovakvog kakav *
jest. Mudrovanje mladog starca iz kojeg je potjecala ova želja
ogledalo se naročito u tome što je Hans gledao na K. s visine, kao na
mlađeg od sebe, čija budućnost ima veći raspon od njegove,
budućnosti jednog malog dečka. I on je govorio o ovim stvarima
gotovo s turobnom ozbiljnošću, stalno iznova potican na to
Friedinim pitanjima. K. ga opet raspoloži tek kad reče da zna na
čemu mu Hans zavidi, da je u pitanju njegov lijepi čvornati štap,
koji je na stolu ležao i kojim se Hans pri razgovoru rastreseno
igrao. Što se toga tiče, K. umije izraditi takve štapove i on će, kad
im plan uspije, napraviti Hansu jedan još ljepši. Zaista, nije više
bilo sasvim jasno nije li Hans imao u vidu samo štap, jer ga je
toliko razveselilo dobiveno obećanje da se on oprosti sav raspoložen,
ne propustivši na rastanku da K. čvrsto stisne ruku i kaže: »Dakle,
prekosutra«.
Bilo je krajnje vrijeme da Hans ode, jer ubrzo zatim učitelj
širom otvori vrata, i kad vidje kako Frieda i K. mirno sjede za
stolom, viknu: »Oprostite što smetam! Ali recite mi kad će ovdje
jednom biti raskrčeno? Mi se tamo moramo tiskati, nastava se
ne može uredno obavljati, a vi se ovdje opružate i razvlačite u
velikoj gimnastičkoj dvorani, i da biste imali još više mjesta, ot-
jerali ste i pomoćnike! Ali sad se dižite i pokrenite se napokon!«
Onda, obraćajući se K., reče: »A ti ćeš mi sad donijeti ručak iz
gostionice Kod mosta!« Sve je to rečeno bučno, bijesnim glasom,
ali riječi su bile srazmjerno blage, čak i ono po sebi grubo ti. K. je
odmah bio spreman poslušati. Samo da bi vidio na čemu je, on
reče: »Ali meni je otkazano.« »Otkazano ili ne, donesi mi ručak«,
reče učitelj. »Otkazano ili ne, to je ono što želim znati«, reče K.
»Što brbljaš tu?« reče učitelj. »Ti otkaz nisi primio.« »Zar je to
dovoljno da on ostane bez djelovanja?« upita K. »Meni ne«, reče
učitelj, »to mi možeš vjerovati, ali općinskom načelniku jeste,
ni sam ne znam zašto, a sad trči, inače ćeš zaista izletjeti.« K.
je bio zadovoljan, znači učitelj je u međuvremenu razgovarao s
općinskim načelnikom, ili možda uopće nije razgovarao, već je
razmislio kakvo bi bilo mišljenje općinskog načelnika, i ono je
ispalo u korist K. Sad se K. požuri po ručak, ali ga već u hodniku
učitelj ponovno zovnu: bilo da je ovom naročitom naredbom
htio iskušati poslušnost K., da bi se prema tome mogao dalje
voditi, bilo da je opet dobio volju naređivati, pa se radovao što
vidi kako K. trči i, na njegovu izmijenjenu naredbu, kao kakav
konobar, isto se tako brzo okrenuti. Sa svoje strane, opet, K. je
znao da će previše velikim popuštanjem postati rob učitelju, koji
će na njemu istresati svoju zlu volju, ali do izvjesne granice ipak
je htio trpjeti učiteljevu ćudljivost, jer iako ga on, kao što se poka-
zalo, ne može punovažno otpustiti, svakako mu može službu u
školi učiniti nepodnošljivom. A baš do te službe K. je bilo sada
više stalo nego ranije. Razgovor s Hansom otvorio mu je nove,
iluzorne i potpuno neosnovane nade, ali ipak nade koje se više
ne zaboravljaju; one čak i Barnabasa potisnuše u pozadinu. Ako
vjeruje u njih, a drukčije nije mogao, onda je morao u tom smislu
usmjeriti sve svoje snage, i ni o čemu drugom ne voditi računa,
ni o jelu, ni o stanu, ni o seoskim vlastima, čak ni o Friedi; a u
stvari sve je to bilo samo zbog Friede, jer sve drugo imalo je za
njega važnost samo u vezi s njom. Zbog toga je morao čuvati ovo
mjesto koje je Friedi davalo izvjesnu sigurnost, i zato se nije smio
kajati što od učitelja trpi više nego što bi inače trpio. Sve to nije
naročito boljelo, spadalo je u red tekućih sitnih nedaća u životu i
nije se moglo mjeriti s onim čemu je K. stremio, niti je on ovamo
došao da bi vodio život u časti i miru.
I zato je, isto onako kao što je odmah htio otrčati u gostio-
nicu, bio spreman na izmijenjenu naredbu prvo dovesti sobu u
red, kako bi učiteljica sa svojim đacima opet mogla prijeći u nju.
Ali soba je morala brzo biti dovedena u red, jer K. je ipak morao
potom donijeti ručak, a učitelj je osjećao veliku glad i žeđ. K. je
izjavio da će sve biti kako želi, i učitelj je jedno vrijeme promatrao
kako K. užurbano rasprema ležište, gura u stranu gimnastičke
sprave, čisti sobu kao u letu, dok Frieda pere pod i riba. Ta marlji-
vost kao daje zadovoljavala učitelja; on još skrenu pažnju na to da
se pred vratima nalazi gomila drva — očigledno u šupu nije htio
K. više puštati — i uputi se đacima, uz prijetnju da će se ubrzo
vratiti i sve pregledati.
Frieda, koja je šuteći radila, upita poslije nekog vremena
zašto je K. sada tako poslušan prema učitelju. U tom pitanju bilo
je sažaljenja i puno brige, ali K., koji je mislio na to kako ga je
Frieda malo uspjela, prema svom prvobitnom obećanju, zaštititi
od učiteljevih naredbi i nasilja, odgovori samo kratko, da$n, kad
je već jednom postao školski poslužitelj, mora posao i obavljati.
Onda opet nastade tišina, dok K. — kojeg ovaj kratak razgovor
podsjeti da je Frieda već izvjesno vrijeme, a naročito gotovo za
čitavo vrijeme razgovora s Hansom, bila obuzeta brižnim misli-
ma — unoseći sada drva, otvoreno upita Friedu što joj je. Ona
odgovori, dižući pogled prema njemu, da joj nije ništa naročito;
misli samo na gostioničarku i na istinitost nekih njenih riječi.
Tek na navaljivanje K. i pošto je nekoliko puta odbijala, ona
odgovori podrobnije, ali ni tada ne prekidajući rad, ne zbog
neke marljivosti, jer posao nije napredovao, već samo da ne bi
bila prisiljena gledati u K. I tako ispriča kako je prilikom njegova
razgovora s Hansom najprije mirno slušala, a onda, preplašena
nekim riječima K., počela dublje shvaćati smisao riječi, i kako
je otada neprestano slušala u riječima K. jednu opomenu koju
duguje gostioničarki, ali u čiju opravdanost ona nikad nije htjela
vjerovati. Ljutit zbog neodređenog načina govora i više razdražen
nego dirnut njenim plačnim glasom — naročito zbog toga što
se gostioničarka opet umiješala u njegov život, bar u sjećanju,
budući da dosad osobno nije imala mnogo uspjeha — K. baci
na zemlju drva koja je nosio u naručju, sjede na njih i ozbiljnim
riječima zatraži puno objašnjenje. »Često«, poče Frieda, »još u
početku, gostioničarka se trudila kod mene izazvati sumnju u
tebe, ona nije tvrdila da ti lažeš, naprotiv, govorila je da si djetin-
jasto otvoren, ali da si po prirodi sasvim drukčiji od nas, i da se
mi teško možemo svladati da ti vjerujemo i kad iskreno govoriš, i
da ćemo se, ako nas pravodobno ne spasi neka dobra prijateljica,
samo kroz teška iskušenja priviknuti da ti vjerujemo. Čak i njoj
se dogodilo slično, njoj koja ima tako pronicljiv pogled za ljude.
Ali nakon posljednjeg razgovora s tobom u gostionici Kod mosta
ona te je — ja ponavljam samo njene pakosne riječi — potpu-
no prozrela, sad je ti ne bi mogao više zavarati, čak i kad bi se
upinjao prikriti svoje namjere. Ali ti ih ne kriješ, to ona stalno
ponavlja, a onda je još rekla: 'Potrudi se da ga bilo u kojoj prilici
pažljivo saslušaš, ne površno, zaista pažljivo'. I ona je sama tako
postupala i, što se tiče mene, shvatila otprilike ovo: ti si se oko-
mio na mene — ona je upotrijebila tu ružnu riječ — samo zato
što sam ti ja slučajno došla pod ruku, što sam ti se malo svidjela, i
što ti, naravno vrlo pogrešno, smatraš da je djevojka iz krčme
predodređena žrtva za svakog gosta koji pruži ruku. Osim toga, ti si
htio, iz nekih razloga, kako je to gostioničarka čula od vlasnika
Gospodskog konaka, prenoćiti u Gospodskom konaku, a nisi
mogao uspjeti ni na koji drugi način već samo preko mene. To je
sve bilo dovoljan razlog da postaneš moj ljubavnik za onu noć.
Međutim, da bi iz toga nastalo nešto više, trebalo je i postojati
nešto više, a to više bio je Klamm. Gostioničarka ne tvrdi da zna
što ti hoćeš od Klamma, tvrdi samo da si ti isto tako žudio za Kla-
mmom i prije nego što si mene poznavao, kao i poslije. Razlika je
samo u tome što si prije bio bez nade, a sada ti se čini da si u meni
našao pouzdano sredstvo da stvarno, brzo, pa čak i s izvjesnom
prednošću dopreš do Klamma. Kako sam se ja uplašila — ali to
je u prvi trenutak bilo samo površno, bez dubljeg smisla—kad si
danas jednom rekao da bi se ovdje izgubio da nisi mene upoznao.
To su možda iste riječi koje je i gostioničarka upotrijebila; i ona
je rekla da ti imaš cilj tek otkako si mene upoznao. A to zato što
vjeruješ da si u meni osvojio Klammovu ljubavnicu, i tako dobio
jedan zalog koji ćeš ustupiti samo uz najveću cijenu, a pregovarati
s Klammom o toj cijeni jedino je što želiš. Budući da tebi nimalo
nije stalo do mene, a toliko ti je stalo do cijene, ti si spreman činiti
svakakve ustupke u pogledu mene, ali nikakve u pogledu cijene.
Zbog toga ti je svejedno što sam izgubila mjesto u Gospodskom
konaku, svejedno što sam morala napustiti i gostionicu Kod
mosta, svejedno što moram obavljati težak poslužiteljski rad u
školi. Ti nemaš nježnosti, ti nemaš čak ni vremena za mene,
prepuštaš me pomoćnicima, nisi ljubomoran, moja jedina vrije-
dnost za tebe je to što sam ja bila Klammova ljubavnica, i u svom
neznanju trudiš se da ja ne zaboravim Klamma, da se na kraju ne
bih odviše opirala kad nastupi odlučan trenutak; istodobno boriš
se i protiv gostioničarke, za koju jedino vjeruješ da me je u stanju
otrgnuti, zato si zaoštravao svađu s njom da bi morao sa mnom
napustiti gostionicu; da ja, koliko stoji samo do mene, potpuno
tebi pripadam, u to ti uopće ne sumnjaš. Na razgovor s Klam-
mom ti gledaš kao na kakav posao: dajem da daš. Računaš sa svim
mogućnostima; pod pretpostavkom da dobiješ cijenu, spreman
si učiniti sve, želi li me Klamm, dat ćeš me njemu, želi li on da ti sa
mnom ostaneš, ostat ćeš, želi li da me otjeraš, otjerat ćeš me, ali si
spreman i komediju izigravati i, ako ti se učini korisno, pravit ćeš
se da me voliš; njegovu ravnodušnost nastojat ćeš svladati time
što ćeš podvući svoju ništavnost i postidjeti ga tom činjenicom
da si mu nasljednik, ili time što ćeš mu prenijeti moja ljubavna
priznanja u pogledu njegove ličnosti, koja sam ja zaista i dala, i
moliti ga da me opet primi za ljubavnicu, naravno uz naplatu
cijene; a ako sve to ne pomogne, onda ćeš jednostavno prosjačiti
u ime bračnog para K. Međutim, tako je završila gostioničarka,
kad uvidiš da si se u svemu prevario, u svojim pretpostavkama
i u svojim nadama, u ocjeni Klanima i u njegovim odnosima
prema tebi, tek onda će za mene početi pakao, jer tek tada ja ću
u pravom smislu postati tvoje jedino vlasništvo na koje si nužno
upućen, ali ujedno vlasništvo koje se pokazalo bez vrijednosti i
prema kojem ćeš se ophoditi na odgovarajući način, jer ti prema
meni nemaš nikakav drugi osjećaj, osim osjećaja vlasnika prema
imovini.«
K. je slušao zainteresiran, stisnutih usana, drva su se kotrljala
pod njim, on je skliznuo gotovo do zemlje i ne primjećujući to.
Tek sad se podigao, sjeo na podij, uzeo Friedinu ruku, koju je ona
blago pokušala izvući, rekao je: »U tvom izlaganju nisam uvijek
mogao shvatiti razliku između tvog i gostioničarkinog mišljenja.«
»To je samo gostioničarkino mišljenje«, reče Frieda. »Ja sam
saslušala sve, jer obožavam gostioničarku, ali to je bilo prvi put u
mom životu da sam njeno mišljenje u cjelini i potpuno odbacila.
Tako bijedno mi se učinilo sve što je rekla, tako daleko od razumi-
jevanja onog što postoji između nas dvoje. Prije mi je izgledalo da
je istina čista suprotnost od onog što je ona govorila. Mislila sam
na ono tmurno jutro poslije naše prve noći, kad si pored mene
klečao s takvim pogledom kao da je sve izgubljeno. I kako se pos-
lije zaista tako i dogodilo da ti ja nisam ništa pomogla, ma koliko
da sam se trudila, već naprotiv da sam ti smetala. Zbog mene je
gostioničarka postala tvoja neprijateljica, moćna neprijateljica
koju ti još podcjenjuješ. Zbog mene, za koju se ti još brineš, mo-
rao si se boriti za svoje mjesto, bio si u neravnopravnom položaju
prema općinskom načelniku, morao si se podčiniti učitelju, bio
si prepušten pomoćnicima, ali ono što je gore nego sve
drugo
.__zbog mene si istupio i protiv Klamma. To što sad stalno hoćeš
doprijeti do Klamma, samo je tvoja nemoćna čežnja da se nekako
s njim izmiriš. I govorila sam sebi da me je gostioničarka, koja
zacijelo sve mnogo bolje razumije nego ja, svojim nagovaranjem
samo htjela sačuvati od najgorih prijekora koje sama sebi činim.
Dobronamjeran, ali uzaludan trud. Moja ljubav prema tebi
pomogla bi mi da sve prebrodim, ona bi napokon i tebe odvela
naprijed, pomogla ti da uspiješ, ako ne ovdje u selu onda negdje
drugdje; jedan dokaz svoje snage ona je već pružila—spasila te je
Barnabasove obitelji.« »To je, dakle, bilo tada tvoje mišljenje, za
razliku od gostioničarkinog«, reče K., »a što se otada izmijenilo?«
»Ne znam«, reče Frieda i pogleda njegovu ruku koja je držala nje-
nu, »možda se ništa nije izmijenilo; kad ti sjediš tako blizu mene i
tako spokojno pitaš, onda vjerujem da se ništa nije izmijenilo.
Ali u stvarnosti«, ona izvuče svoju ruku iz njegove, pogleda ga
ravno u oči, plačući i ne pokrivši lice; podnijela mu je otvoreno
svoje suzama obliveno lice, kao da to ne plače ona zbog sebe i zato
nema razloga da to krije, već kao da plače zbog njegove izdaje i
zato njemu pripada jad njena izgleda, »u stvarnosti, međutim,
sve se izmijenilo otkad sam te čula kako razgovaraš s dečkom.
Kako si počeo nevino razgovarati, pitao si ga kako je kod kuće, o
tome i ovome; meni se činilo kao da to dolaziš k meni u krčmu,
prijateljski, srdačno, i djetinje željno tražiš moj pogled. Bilo je isto
kao i onda, i željela sam samo da je gostioničarka prisutna, da te
sluša, i da onda opet pokuša ostati pri svome mišljenju. A tada,
najednom, ni sama ne znam kako se to dogodilo, primijetila sam
u kakvoj namjeri razgovaraš s dečkom. Svojim blagonaklonim
riječima stekao si njegovo povjerenje, koje nije bilo lako osvojiti,
da bi onda nesmetano stremio cilju koji mi je postajao sve jasniji.
Taj cilj bila je žena. Iz tvojih naizgled brižnih riječi izbijali su sas-
vim otvoreno samo poslovni obziri. Ti si varao tu ženu prije nego
što si je dobio. Čula sam iz tvojih riječi ne samo svoju prošlost već i
svoju budućnost. Bilo mi je kao da gostioničarka sjedi pored mene
i sve mi objašnjava, a ja je se iz sve snage pokušavam riješiti, ali
'™
jasno uviđam beznadnost tog nastojanja, a pritom ja nisam više ta
koju varaju — čak ni prevarena još nisam bila — već jedna tuda
žena. A kad sam se napregla da se svladam i upitala Hansa što želi
biti i on rekao da bi želio biti kao ti, dakle potpuno je tebi pri-
padao — kakva je onda bila velika razlika između njega, dobrog
dečka koji je ovdje zloupotrijebljen, i mene onda u krčmi?«
»Sve što ti kažeš«, reče K. pribrano, naviknut već na prije-
kore, »sve je u izvjesnom smislu točno; nije neistinito, ali je
neprijateljski. To su misli gostioničarke, moje neprijateljice,
a ako ti vjeruješ da su tvoje vlastite, onda me to tješi. Ali su
poučne, od gostioničarke se može još ponešto naučiti. Meni
osobno ona to nije rekla, iako me nije štedjela, očigledno je
ovo oružje povjerila tebi u nadi da ćeš ga upotrijebiti u jednom
za mene naročito teškom i presudnom trenutku. Ako te ja zlo-
upotrebljavam, ona te zloupotrebljava na sličan način. A sada,
Friedo, pomisli: čak i kad bi sve bilo kako gostioničarka kaže,
to bi bilo strašno samo u jednom slučaju, i to u slučaju da me
ti ne voliš. Tada, samo tada bi zaista značilo da sam te pridobio
iz računa i lukavstvom, da bih se tobom kao svojom imovinom
mogao okoristiti. U tom slučaju je možda bilo u mojem planu i
to što sam se tada pojavio pred tobom ruku pod ruku s Olgom,
a gostioničarka je samo zaboravila i to mi upisati u račun. Ali
ako srećom nije taj slučaj, i ako tebe nije tada zgrabila jedna
podmukla zvjerka, već si ti meni prišla kao što sam i ja prišao
tebi, i mi smo se našli i oboje se zaboravili, kaži, Friedo, kako
je onda? Onda je moja stvar isto što i tvoja, i samo neprijatelj
može tu napraviti razliku. To važi za sve, pa i što se tiče Hansa.
Uostalom, u ocjeni razgovora s Hansom ti pretjeruješ u svojoj
osjetljivosti, jer ako se Hansove i moje namjere ne poklapaju
sasvim, ipak se ne razlikuju toliko da bi između njih postojala
oprečnost, uostalom naše neslaganje nije ostalo za Hansa taj-
na, ako to misliš onda jako podcjenjuješ toga malog obazrivog
čovjeka, ali čak i ako bi mu sve ostalo skriveno, od toga, nadam
se nitko neće imati štete.«
»Vrlo je teško snaći se tu«, reče Frieda i uzdahnu. »Ja
svakako sumnjam u tebe, i ako je nešto tako, pod utjecajem
gostioničarke, prešlo na mene, ja ću biti sretna da se toga
riješim i da te na koljenima molim da mi oprostiš, to u stvari i
činim cijelo vrijeme, iako govorim tako zlim jezikom. Ostaje,
međutim, istina da ti štošta kriješ od mene, dolaziš i odlaziš, a
ja uopće ne znam gdje si bio i kamo ideš. Onda kad je Hans
kucao na vrata, ti si uzviknuo ime Barnabas. Da si ikad mene
s tolikom ljubavlju zovnuo, kao što si tada izgovorio to meni
iz nepoznatog razloga omrznuto ime! Kad ti nemaš povjerenja
u mene, onda se mora i kod mene javiti nepovjerenje u tebe;
onda sam naravno potpuno prepuštena gostioničarki, kojoj ti
svojim ponašanjem daješ za pravo. Ne u svemu, neću reći da
joj u svemu daješ za pravo, zar nisi ipak zbog mene otjerao
pomoćnike? Ah, kad bi ti samo znao s kakvom ja čežnjom u
svemu što ti radiš i govoriš, čak i kad me to muči, tražim zrnce
dobrog za sebe.« »Prije svega, Friedo«, reče K. »ja ništa od tebe
ne krijem, baš ništa. Ah, kako me gostioničarka mrzi i kako se
upinje da te meni otme, kakvim sramnim sredstvima se pritom
služi i kako joj ti povlađuješ, Friedo, kako joj povlađuješ! Reci,
molim te, po čemu ja nešto skrivam od tebe? Da ja želim dosp-
jeti do Klamma, to ti znaš, da mi u tome ne možeš pomoći i da
zbog toga moram to postići sam na svoju ruku, znaš isto tako
da u tome još nisam uspio, vidiš i sama. Trebam li se, dakle,
dvostruko ponižavati pričanjem bezuspješnih pokušaja koji me u
stvarnosti toliko ponižavaju? Trebam li se valjda hvaliti kako
sam cijelo jedno dugo poslijepodne uzalud čekao, smrzavajući
se na pragu Klammovih saonica? Sretan što ne moram više
misliti na takve stvari, ja žurim k tebi, a sve me to ponovno
prijeteći susreće, izbijajući iz tebe. A Barnabas? Svakako, ja ga
čekam. On je Klammov glasnik; nisam ga ja napravio tim što
je.« »Opet Barnabas!« uzviknu Frieda. »Ja ne mogu vjerovati da
je on dobar kao glasnik.« »Možda imaš pravo«, reče K., »ali on
je jedini koga meni šalju.« »Utoliko gore«, reče Frieda, »utoliko
više ga se trebaš čuvati.« »On mi, na žalost, nije dosad dao povo-
da za to«, reče K., smijući se. »Rijetko dolazi, i to što donosi nije
od važnosti, ali dobiva važnost od toga što potječe od samoga
Klamma.« »Ali vidim«, reče Frieda, »čak ni Klamm nije više
tvoj cilj, to je ono što me valjda najviše uznemiruje. Dovoljno
je loše već to što se ti preko mene guraš Klammu, ali da se sad
odvraćaš od Klamma, to je još mnogo gore, to je nešto što čak ni
gostioničarka nije predvidjela. Po gostioničarki, kraj moje sreće
— sumnjive, pa ipak vrlo istinske sreće — doći će onog dana vo privučen. Lica razvučena od ljubaznosti prema pomoćniku
kad ti sasvim uvidiš da su uzaludne nade koje polažeš u Klam- i s izrazom preklinjuće bespomoćnosti prema K., Frieda je
ma. Međutim, ti čak ne čekaš ni taj dan; ovamo dođe i iznena- pomalo mahala rukom gore na prozoru — nije čak bilo jasno
da jedan mali dječak, i ti se počneš boriti s njim oko njegove pozdravlja li ili se brani — što pomoćniku nije smetalo da se
majke, kao da se boriš za svoj vlastiti životni opstanak.« »Ti si sve više približava. Onda Frieda brzo zatvori vanjski prozor, ali
dobro shvatila moj razgovor s Hansom«, reče K. »Tako je zaista ostade iza njega, s rukom na kvaki, s glavom nagnutom u stranu
bilo. Ali zar je sav tvoj raniji život toliko za tebe potonuo u za- i s ukočenim osmijehom na licu. Je li znala da na taj način
borav (osim, naravno, gostioničarke, koja se nije dala istisnuti) pomoćnika više mami nego što ga odbija? Međutim, K. se više
da više ne znaš kako se mora boriti da bi se prodrlo naprijed, nije osvrtao, požurio je kako bi se što prije vratio.
naročito ako se polazi sasvim odozdo? Kako se mora iskoristiti
sve što pruža iole neku nadu? A ta žena dolazi iz dvorca, ona mi je
sama to rekla kad sam prvog dana zalutao kod Lasemanna. Što
je prirodnije nego moliti je za savjet ili čak za pomoć? Ako
gostioničarka poznaje sasvim dobro sve prepreke koje me odva-
jaju od Klamma, ova žena možda zna i put koji k njemu vodi, pa
ona je sama sišla tim putem.« »Put koji vodi Klammu?« upita
Frieda. »Klammu, naravno, kamo bi inače«, reče K. a onda
skoči: »Ali sad je krajnje vrijeme da idem po ručak«. Upornije
nego što je imala povod za to, Frieda ga je molila da ostane,
kao da će tek svojim ostajanjem potvrditi sve to utješno što joj
je rekao. Međutim, K. je podsjeti na učitelja, pokaza na vrata
koja se svakog trenutka mogu s treskom otvoriti, obeća da će se
odmah vratiti, ona čak ne mora ni ložiti, i to će on sam napra-
viti. Napokon, Frieda se šuteći pokori. Dok je K. vani gacao po
snijegu — put je već odavno trebao biti očišćen, začudo kako
je posao slabo odmicao — on spazi na željeznoj ogradi jednog
pomoćnika kako se mrtav od umora drži za rešetke. Samo jed-
nog, a gdje li je drugi? Je li to K. slomio izdržljivost bar jednog?
Ovaj što je ostao očigledno je bio još vrlo uporan. To se vidjelo
i po tome što je, postavši življi čim je spazio K., počeo divlje
pružati ruke i čeznutljivo kolutati očima. »Njegova upornost je
izvanredna«, reče K. sam sebi, ali morao je dodati: »Smrznut će
se zbog nje na rešetkama.« Međutim, K. ne učini ništa drugo
za pomoćnika, osim što mu zaprijeti šakom, što je isključivalo
svako približavanje i što zaista učini da pomoćnik plašljivo
ustuknu. Baš u tom trenutku Frieda otvori jedan prozor, da
bi prije loženja provjetrila učionicu, kao što se dogovorila s K.
Pomoćnik se odmah okrene od K. i prišulja prozoru, neodolji-
i
 Glava četrnaesta

"IJf, s
 Napokon — bio je već mrak, kasno popodne — K. je očistio
put kroz vrt, razgrnuo snijeg s obje strane puta i utapkao ga, i
dnevni posao bio je sada završen. Stajao je na vratima vrta, sam,
u blizini nikog nije bilo. Pomoćnika je otjerao još prije nekoliko
sati, jurio ga dobar dio puta, ovaj se onda sakrio negdje između
vrtova i kućeraka, nije mogao biti pronađen, a otada se nije više
ni pojavljivao. Frieda je bila kod kuće i prala ili rublje ili Gisinu
mačku. S Gisine strane bio je znak velikog povjerenja što je taj
posao prepustila Friedi, istina neugodan posao, koji K. sigurno
ne bi dopustio Friedi da primi da nije bilo vrlo preporučljivo,
poslije mnogih propusta u obavljanju službene dužnosti, ko-
ristiti svaku priliku za pridobivanje Gise. Gisa je blagonaklono
promatrala kako je K. donio s tavana malu dječju kadu, kako je
voda bila zagrijana i kako je napokon mačka obazrivo spuštena
u kadu. Štoviše, Gisa je zatim mačku potpuno prepustila Friedi,
jer je došao Schwarzer, poznanik K. od prve večeri, koji K. po-
zdravi s izvjesnom mješavinom plašljivosti, koja potječe od one
večeri, i bezgraničnim podcjenjivanjem, koje pripada školskom
poslužitelju, a onda se s Gisom uputi u drugu učionicu. Oboje
su još bili tamo. Kao što je K. čuo u gostionici Kod mosta,
ochwarzer, koji je ipak bio sin jednog upravitelja dvorca, iz
ljubavi prema Gisi živi već odavno u selu, i uspio je preko svojih

I
veza da ga općina postavi za pomoćnog učitelja, a tu je dužnost
uglavnom obavljao na taj način što nije prepustio nijedan Gisin
sa
*> sjedeći bilo u klupi među djecom, ili još radije na podiju po-
151
red Gisinih nogu. Neku smetnju to uopće više nije predstavljalo,
jer su se djeca već odavno navikla na njega, utoliko lakše možda
što Schwarzer nije imao za djecu ni naklonosti ni razumijevanja,
i samo je preuzeo od Gise nastavu gimnastike, i uostalom bio
zadovoljan što živi i diše u toploj blizini Gise. Njegovo najveće
zadovoljstvo je bilo da sjedi pored Gise i ispravlja đačke zadatke.
I danas su time bili zaposleni, Schwarzer je donio jednu'Krpu sve-
zaka, učitelj mu je uvijek davao i svoje i, dokle god se vidjelo, K.
ih je vidio oboje kako rade za jednim stolićem kraj prozora, glava
do glave, nepomični; međutim, sada su se tamo vidjele samo
dvije svijeće koje su svjetlucale. Bila je ozbiljna i šutljiva ljubav
koja ih je vezivala. Ton je davala Gisa, čija je troma priroda, istina,
ponekad kad podivlja, rušila sve granice, ali koja nešto slično kod
drugih i u drugim prilikama nikako ne bi trpjela, tako je i živahni
Schvvarzer morao hodati polako, govoriti polako i šutjeti; ali on
je za sve to, vidjelo se, bogato bio nagrađen Gisinom bliskom i
tihom prisutnošću. Pritom ga Gisa uopće nije voljela. U svakom
slučaju, u prilog ljubavi nisu govorile njene okrugle, sive oči, koje
valjda nikad nisu namigivale, već izgleda prije kolutale samim
zjenicama. Vidjelo se samo daje Schvvarzera trpjela bez opiranja,
ali čast da je voli sin jednog upravitelja dvorca očigledno nije
umjela cijeniti i nosila je svoje oblo i punačko tijelo podjednako
mirno, bez obzira na to prati li je Schwarzer pogledima ili ne.
Sa svoje strane, opet, Schwarzer je podnosio stalnu žrtvu što je
ostajao u — selu. Očeve izaslanike, koji su češće dolazili da ga
odvedu, ljutito je odbijao, kao da je već to kratko podsjećanje
na dvorac i na njegovu sinovsku dužnost, koje su oni kod njega
izazvali, predstavljalo krupno i nenadoknadivo ometanje njegove
sreće. Pa ipak, on je imao slobodnog vremena napretek, jer, uopće
uzevši, Gisu je viđao samo na nastavi i pri ispravljanju zadataka,
istina ne s nekom namjerom, već naprosto zato što je iznad svega
voljela udobnost, zbog toga i samoću, i osjećala se kanda najsret-
nija kad se mogla kod kuće sasvim slobodno opružiti po divanu,
s mačkom pored sebe, koja joj nije smetala, jer se jedva mogla
micati. Tako je Schwarzer veliki dio dana provodio lunjajući
besposlen, ali i to je volio, jer je pritom uvijek imao mogućnost,
koju je vrlo često i koristio, odlaziti u ulicu L6wen u kojoj je Gisa
stanovala, penjati se do njene sobice pod tavanom, osluškivati
red zaključanim vratima i onda se opet žurno udaljiti, pošto bi,
kao uvijek, ustanovio da u sobi vlada najpotpunija, neshvatljiva
tišina. Istina, posljedice takvog načina života pokazivale su se po-
f.
„Arcu\ u niegovu držanju — ali nikad u Gisinoj prisutnosti — u
trenutnim smiješnim izljevima iznova probuđene birokratske
nadutosti, koja nije baš najbolje odgovarala njegovu sadašnjem
zvanju, i pri čemu, istina, on mahom nije dobro prolazio, kao što
je i K. imao prilike vidjeti.
Bilo je samo čudno što se, bar u gostionici Kod mosta, ipak
s izvjesnim uvažavanjem govorilo o Schwarzeru, makar samo u
vezi sa stvarima koje su bile više smiješne nego važne, i da se to
uvažavanje prenosilo i na Gisu. Međutim, svakako nije bilo ispra-
vno što je Schwarzer vjerovao da kao pomoćni učitelj stoji mnogo
više iznad K., takva razlika tu nije postojala. Školski poslužitelj
predstavlja za nastavno osoblje, a naročito za učitelja Schwarze-
rove vrste, vrlo važnu ličnost, koja se ne može nekažnjeno podc-
jenjivati i ako je već iz staleških interesa nemoguće odreći se tog
podcjenjivanja, onda ono mora u najmanju ruku biti učinjeno
snošljivim odgovarajućim naknadama. K. je htio tom prilikom
na to podsjetiti, a i inače mu je Schvvarzer ostao dužan od one
prve večeri, a taj dug nije postao manji time što su idući dan
uistinu pravdali prijem na koji je tada naišao kod Schvvarzera.
Jer ne treba zaboraviti da je ovaj prijem možda odredio karakter
svih sljedećih. Preko Schvvarzera sasvim besmisleno i već u pr-
vom času skrenuta je sva pažnja vlasti na K., dok je on bio još
potpuno stran u selu, bez poznanika, bez skrovišta, premoren od
napornog pješačenja, sasvim bespomoćan, kao što je onda ležao
tamo na slamarici i bio izložen milosti i nemilosti svakom podu-
hvatu vlasti protiv njega. Samo jednu noć kasnije sve bi se moglo
odvijati drukčije, mirno, poluskriveno, u svakom slučaju nitko
o njemu ništa ne bi znao, ni sumnjao u njega, i ako ništa drugo,
ne bi se ustručavao da ga za dan primi kao putnika namjernika;
uvidjela bi se njegova upotrebljivost i pouzdanost, o njemu bi se
govorilo među susjedima, i vjerojatno bi se ubrzo negdje smjestio
kao sluga. Naravno, pažnji vlasti ne bi umakao. Ali postojala je
bitna razlika u tome hoće li se zbog njega usred noći uznemiravati
centralni ured, ili tko drugi tko se našao kraj telefona, i zahti-
jevati trenutna odluka, s vidljivom poniznošću istina, ali ipak
153
s nametljivom upornošću, i to još preko Schwarzera, za kojeg,
izgleda, gore ne mare, ili će umjesto svega toga K. idućeg dana
u službeno vrijeme zakucati kod općinskog načelnika i, kao što
je to već red, prijaviti se kao putnik koji je došao u posjet, koji
već ima prenoćište kod jednog žitelja općine i vjerojatno će sutra
dalje, osim ako ne nastupi taj gotovo sasvim nevjerojatan slučaj
da on ovdje nade posao, ali samo za nekoliko dana, ria&vno, jer
duže neće nikako ostati. Tako ili slično tome dogodilo bi se da
nije bilo Schwarzera. Vlast bi se i dalje zanimala s njim, ali mirno,
službenim putem, neometena nestrpljivošću zainteresiranog, što
ona, izgleda, naročito mrzi. Za sve to K. nimalo nije bio kriv, svu
krivnju snosio je Schvvarzer, ali Schwarzer je bio sin jednog upra-
vitelja dvorca, izvana, ponašao se pristojno, dakle odmazda je
mogla pogoditi jedino K. A žalostan povod svemu tome? Možda
zlovoljno raspoloženje Gise onoga dana, zbog čega je Schvvarzer,
ne mogavši spavati, lutao noću da bi zatim na K. izlio sav svoj jad.
Istina, moglo bi se s druge strane reći da K. treba Schwarzeru biti
zahvalan za njegovo ponašanje. Samo mu je tako bilo omogućeno
što on sam nikad ne bi postigao, nikad se ne bi ni usudio pokušati
postići, i što vlast sa svoje strane jedva da bi dopustila, naime to
da je on od samog početka, bez okolišanja, otvoreno, oči u oči,
stupio pred tu vlast, koliko je to kod nje uopće bilo moguće. Ali
to je bila nezahvalna prednost, ono ga je istina poštedjelo mnogih
laži i pritajivanja, ali ga je isto tako ostavilo gotovo bez obrane, u
svakom slučaju stavilo ga je u podređen položaj u borbi koju
vodi, i s obzirom na to moglo ga je dovesti do očajanja, da nije
on sam sebe morao uvjeravati da je razlika u moći između vlasti i
njega bila tako strahovita da ni sve laži i lukavstva na koje bi bio
spreman ne bi bili u stanju razliku osjetno pretegnuti u njegovu
korist. Ipak to je bila samo misao kojom je K. sam sebe tješio.
Schwarzer je ostao kriv usprkos svemu; onda je on K. naškodio,
možda mu idućom prilikom može pomoći, a njemu će i dalje
biti potrebna i najmanja pomoć, a prije svega ta, jer izgleda, na
primjer, da Barnabas opet nije imao uspjeha.
Zbog Friede K. je cijelog dana oklijevao otići u Barnabasov
stan i raspitati se; da ne bi dočekao Barnabasa pred Friedom, on
je sada radio vani i tu ostao poslije završenog rada, očekujući
Barnabasa, ali Barnabasa nije bilo. Sad ništa drugo nije ostalo
nego otići sestrama, samo za trenutak, samo da se s praga raspita,
pa da se odmah vrati. I on zabode lopate u snijeg i pohita. Kao
bez daha stiže do Barnabasove kuće, otvori vrata poslije kratkog
kucanja i upita, ne obraćajući pažnju kako u sobi izgleda: »Zar se
Barnabas još nije vratio?« Tek sad on primijeti da Olga nije tu, da
1
oboje starih sjede kao zadrijemali za udaljenim stolom, da im još
nije jasno što se to kod vrata zbiva i da polako okreću lica u tom
pravcu, i napokon da Amalija leži na ponjavama na pećnjaku, da
se trgla, uplašena u prvi mah pojavom K., i da se uhvatila rukom
za čelo da bi se pribrala. Da je to bila Olga, ona bi mu odmah
odgovorila i K. bi opet mogao krenuti, ovako je morao učiniti još
nekoliko koraka prema Amaliji, pružiti joj ruku koju ona šuteći
stisnu, i zamoliti je da uznemirene starce odvrati od svakog kre-
tanja, što ona i učini s nekoliko riječi. K. doznade da Olga u
dvorištu cijepa drva, Amalija, iznurena — razlog nije navela —
morala je malo prileći, i da Barnabas još nije stigao, ali da mora
ubrzo doći, jer on nikada ne ostaje u dvorcu preko noći. K. za-
hvali na obavijesti i reče da sad može ići, međutim Amalija ga
upita ne li bi htio pričekati Olgu, ali on odgovori da, na žalost,
nema više vremena. Amalija ga dalje upita je li danas već razgova-
rao s Olgom; začuđen, on odgovori niječno i upita ima li mu
Olga nešto naročito priopćiti. Amalija razvuče usta kao malo
ljuta, šuteći kimnu glavom i opet leže. Tako ležeći mjerila je K.
kao da se čudi što je još tu. Njen pogled je bio hladan, bistar,
ukočen, kao uvijek. Taj pogled nije bio baš usmjeren na ono što
je promatrala, već je, i to je ono što je smetalo, pomalo obilazio
svoj predmet, jedva primjetno, istina, ali nesumnjivo, i nije izgle-
dalo da je to slabost ili zbunjenost ili prijetvornost, već da je to
jedna stalna težnja za usamljenošću, jača od svih drugih osje-
ćanja, koje valjda i ona sama postaje svjesna samo na ovaj način.
K. se činilo da se prisjeća da je ovaj pogled zapazio još prve večeri.
Štoviše da je sav neugodan dojam koji je ova obitelj odmah na
njega ostavila potekao od tog pogleda, koji po sebi nije bio neu-
godan, već ohol i u svojoj nepristupačnosti iskren. »Ti si uvijek
tako tužna, Amalija«, reče K. »Muči li te nešto? Zašto ne kažeš?
Takvu seosku djevojku kao što si ti još nisam vidio. To mi je palo
u oči upravo danas, baš sad. Jesi li ti iz sela? Jesi li ovdje rođena?
Amalija to potvrdi glavom kao da je K. samo ovo posljednje pi-
155
tanje postavio, a onda reče: »Dakle ipak ćeš pričekati Olgu?« »Ne
znam zašto uvijek isto pitaš?« reče K. »Ne mogu ostati duže, kod
kuće me čeka moja zaručnica.« Amalija se odupre laktovima, o
nekoj zaručnici ona nije znala. Upita ga zna li Olga za zaruke. K.
je mislio da zna, Olga ga je viđala s Friedom, a i takve se vijesti
brzo šire selom. Međutim, Amalija mu je tvrdila da Olga to ne
zna i da će je ta vijest učiniti vrlo nesretnom, jer izgleda da ona
voli K. One o tome nisu otvoreno razgovarale, Olga je vrlo zatvo-
rena, ali ljubav samu sebe i nehotice odaje. K. je bio uvjeren da se
Amalija vara. Amalija se smješkala, i taj osmijeh, iako tužan,
ozario je mračno namršteno lice, učinio da nijemost govori, da
tuđe postane blisko, značio je odavanje jedne tajne, odavanje je-
dne dotad čuvane imovine koja se možda opet može vratiti, ali
nikad više potpuno. Amalija reče da se ona nimalo ne vara; ona
zna čak i više, zna da i K. osjeća naklonost prema Olgi, i da su
njegovi posjeti, koji za izgovor imaju nekakve poruke od Barna-
basa, u stvari zbog Olge. Kako dakle, ona, Amalija, sve zna, on se
ne treba više ustručavati i treba češće dolaziti. Samo mu je to ht-
jela reći. K. je vrtio glavom i spominjao svoje zaruke. Izgledalo je
da Amalija ne razbija mnogo glavu zbog zaruka, za nju je bio
odlučujući neposredan dojam koji je ostavio K. stojeći sam pred
njom. Ona samo upita kad je K. upoznao tu djevojku, jer on je
samo nekoliko dana u selu. K. ispriča što je bilo one večeri u
Gospodskom konaku, na što Amalija ukratko reče da je bila
odlučno protiv toga što su ga vodili u Gospodski konak. Ona se
pozva kao na svjedoka na Olgu, koja baš u tom trenutku ude s
drvima u naručju, svježa i zarumenjena od hladnog zraka,
živahna i krepka kao preporođena radom vani, nasuprot njenu
inače uobičajenom sumornom zadržavanju u sobi. Ona baci
drva, pozdravi K. bez ustručavanja i odmah upita za Friedu. K.
dobaci jedan pogled Amaliji, ali ona, izgleda, nije smatrala da je
njeno mišljenje opovrgnuto. Dirnut malo zbog toga, K. ispriča o
Friedi podrobnije nego što bi inače činio, opisao pod kakvim
teškim okolnostima ona ipak uspijeva voditi neku vrstu
domaćinstva u školi, i u žaru pričanja se toliko zaboravi — a htio
je odmah otići kući — da u vidu oproštaja i pri rastanku pozva
čak sestre da ga jednom posjete. Istina, odmah se preplaši i ustuk-
nu, ali Amalija brzo izjavi da prihvaća poziv, prije nego što je
ponovno mogao doći do riječi; sada se i Olga morala pridružiti,
što ona i učini. Međutim, K. stalno obuzet mišlju da se mora što
prije oprostiti, i osjećajući se nelagodno pod Amalijinim pogle-
dom, nije oklijevao da bez daljnjeg uvijanja prizna da je poziv bio
sasvim nepromišljen i potekao iz njegova osobnog raspoloženja,
ali da ga on mora povući, jer između Friede i Barnabasove kuće
vlada veliko neprijateljstvo koje je, istina, njemu potpuno nera-
zumljivo. »To nije neprijateljstvo«, reče Amalija, »tako krupna
stvar to nije, to je samo povođenje za općim mišljenjem. A sada
idi, idi svojoj zaručnici, vidim koliko ti se žuri. Ne boj se da ćemo
doći, ja sam to maloprije rekla u šali, iz zlobe. Međutim, ti možeš
češće k nama dolaziti, tu očigledno nema smetnje, uvijek se
možeš zakloniti za Barnabasove poruke. Olakšat ću ti to još uto-
liko kad kažeš da Barnabas, i kad donese neku poruku iz dvorca
za tebe, ne može opet otići do škole da ti je dostavi. On nije u
stanju mnogo trčati, jadan dečko, istroši ga služba, ti ćeš morati
sam dolaziti po vijesti.« K. još nije čuo da Amalija najedanput
toliko stvari kaže, a i zvučalo je drukčije nego inače kad ona go-
vori, bilo je u tome neke uzvišenosti koju nije osjećao samo K. već
i Olga, koja je ipak bila naviknuta na sestru. Ona je stajala malo
u stranu s rukama na krilu, opet u svom uobičajenom, nešto
pognutom stavu, razdvojenih nogu, s očima upravljenim na
Amaliju, dok je ova gledala u K. »Zabluda je«, reče K., »velika je
zabluda ako misliš da meni nije stalo do čekanja Barnabasa. Do-
vesti u red svoje stvari s vlastima, to je moja najveća, upravo jedi-
na želja. Barnabas mi treba u tome pomoći, na njemu počivaju
mnoge moje nade. Istina, on me je već jednom teško razočarao,
ali to je bila moja vlastita krivnja više nego njegova, to se dogodilo
u zabuni prvih trenutaka kad sam mislio da ću sve moći postići
jednom malom večernjom šetnjom, i napokon kad se nemoguće
pokazalo kao zaista nemoguće, ja sam to njemu uzeo za zlo. To je
utjecalo čak i na moje mišljenje o vašoj obitelji, o vama. Sad je to
prošlo, ja vjerujem da vas sad bolje poznajem, da ste vi čak...« K.
potraži pravu riječ, ne nađe je odmah i zadovolji se prvom koja
mu dođe, »vi ste možda dobroćudniji nego bilo tko drugi od se-
ljaka, ukoliko ih ja bar dosad poznajem. Ali, eto, Amalija, ti me
opet dovodiš u zabunu time što podcjenjuješ, ako ne službu svoga
brata, a ono važnost koju ona ima za mene. Možda ti nisi
157
upućena u bratovljeve stvari, onda je to dobro i neću u to dirati,
ali možda si upućena—a ja prije imam taj dojam — onda to nije
dobro, jer to bi značilo da me tvoj brat zavarava.« »Budi spoko-
jan«, reče Amalija, »ja nisam upućena, i ništa me ne bi moglo
natjerati da se u to upućujem, ništa, čak ni obziri prema tebi, za
kojeg bih ipak bila spremna mnogo učiniti, jer mi smo, kako
kažeš, dobroćudni. Ali poslovi mog brata samo su njćgflva stvar,
ja o njima ne znam ništa osim onog što protiv svoje volje slučajno
čujem tu i tamo. Međutim, Olga ti može sve objasniti, jer on njoj
sve povjerava.« I Amalija ode, prvo roditeljima s kojima je
šaputala, onda u kuhinju; otišla je, ne oprostivši se od K., kao da
je znala da će on još dugo ostati i da opraštanje nije potrebno. »
. ia M
■■'iUS.
''JU.
u zlu; istina, ona i podnosi više nego svi drugi i dobro i zlo.« K. je
.•KP
Glava petnaesta
K. ostade, s malo začuđenim licem; Olga mu se smijala,
privuče ga peći, i zaista je ostavljala dojam da je sretna što može
sad sama s njim sjediti tu kraj peći, ali je to bila mirna sreća koju 1*
ljubomora svakako nije mutila. I baš ta odsutnost ljubomore, a
s tim i svake napetosti, godila je K.; on je rado gledao u te plave,
ne baš omamljive, ne zapovjedničke, već smjerno smirene i
smjerno postojane oči. Izgledalo je kao da su ga sva ta zapažanja
Friedine i gostioničarkine opomene činile, istina ne
pristupačnijim, ali pažljivijim i pronicljivijim. I on se smijao s
Olgom kad se ova čudila što je baš Amaliju nazvao
dobroćudnom; Amalija može biti štošta, ali dobroćudna baš
nije. K. izjavi na to da se pohvala, naravno, odnosila na nju,
Olgu, ali Amalija je toliko samoljubiva da ne samo da prisvaja
sve što se u njenoj prisutnosti kaže, već i očekuje da se dobrovo-
ljno sve njoj pripiše. »To je točno«, reče Olga, uozbiljivši se,
»točnije nego što ti se čini. Amalija je mlada od mene, mlada i
od Barnabasa, ali ona je ta koja odlučuje u obitelji, u dobru i
smatrao da je to pretjerano, baš maločas je sama Amalija rekla
da ne vodi računa o bratovljevim stvarima, dok naprotiv Olga
zna sve o tome. »Kako da ti to objasnim«, reče Olga, »Amalija
ne vodi računa ni o Barnabasu ni o meni, ona se u stvari ni za
kog ne brine osim za roditelje, njih njeguje danju i noću, sad ih
je baš pitala što žele i otišla u kuhinju za njih kuhati, zbog njih
je prisiljena ustati, jer još od podne je bolesna i leži ovdje na
159
klupi. Ali iako ne vodi računa o nama, mi smo ovisni o njoj, kao
da je ona najstarija, i kad bi nas htjela savjetovati u našim stva-
rima, mi bismo je sigurno slušali; ali ona to ne čini, mi smo joj
tuđi. Ti imaš velika iskustva s ljudima, dolaziš iz svijeta, zar ti se
ne čini da je ona izvanredno pametna?« »Izvanredno nesretna
čini mi se da je«, reče K., »ali kako se slaže s vašom poslušnošću
prema njoj kad, na primjer, Barnabas vrši ovu kurirskfl službu
koju Amalija ne odobrava, možda čak i prezire?« »Kad bi on
znao što bi drugo mogao raditi, on bi odmah napustio tu
službu, kojom nimalo nije zadovoljan.« »Zar nije on izučeni
obućar?« upita K. »Jest«, reče Olga, »on radi uzgred i za
Brunswicha, i mogao bi, kad bi htio, imati posla i danju i noću
i dobro zarađivati.« »Pa lijepo«, reče K., »znači ima zamjenu za
kurirsku službu.« »Za kurirsku službu.1'« upita Olga začuđeno.
»Zar se on te službe primio radi zarade?« »Može biti«, dodade
K., »ali ti si ipak rekla da on njome nije zadovoljan.« »Nije za-
dovoljan i to iz mnogih razloga«, reče Olga, »ali to je ipak služba
u dvorcu, u najmanju ruku može tako izgledati.« »Kiko«, reče
K., »vi sumnjate čak i u to?« »Upravo ne«, reče Olga, »Barnabas
ide u urede, druži se s poslužiteljima kao sa sebi ravnima, vidi
izdaleka i poneke činovnike, dobiva razmjerno važna pisma,
povjeravaju mu se čak i usmene poruke, to je već mnogo, i mi
bismo mogli biti ponosni na to koliko je on u svojim mladim
godinama već postigao.« K. kimnu glavom, na povratak kući
više nije mislio. »On ima i svoju vlastitu uniformu?« upita on.
»Ti misliš na kaputić?« primijeti Olga. »Ne, njega mu je Ama-
lija napravila još prije nego što je postao kurir. Ali ti si se
približio bolnoj točki. Trebao je već odavno dobiti, istina ne
uniformu, jer toga nema u dvorcu, ali jedno službeno odijelo;
ono mu je bilo obećano, ali u tom pogledu u dvorcu su vrlo
spori i loše je što se nikada ne zna što ta sporost znači; ona može
značiti da stvar ide službenim tokom, ali može značiti da uopće
nije još uzeta u službeni postupak, da, na primjer, i dalje žele
iskušati Barnabasa, a može napokon značiti i to da je službeni
postupak već završen, da je dano obećanje povučeno iz bilo
kojih razloga i da Barnabas nikad neće dobiti odijelo. O tome
se ne može ništa bliže doznati, ili će se doznati tek poslije dugo
vremena. Postoji jedna poslovica, možda je i ti znaš: 'Službene
odluke su stidljive kao mlade djevojke'« »To je dobro zapaženo«,
reče K., on to primi još ozbiljnije nego Olga, »dobro zapaženo,
odluke mogu imati i druge sličnosti s djevojkama.« »Možda«,
složi se Olga. »Istina; ja ne znam kako ti to misliš. Možda ti
misliš to sasvim u pohvalnom smislu. Ali što se tiče službenog
odijela, ono je jedna od Barnabasovih briga, a kako su naše
brige zajedničke, onda je to i moja briga. Zašto ne stiže službeno
odijelo? pitamo se mi uzalud. Međutim cijela ta stvar nije tako
jednostavna. Činovnici, na primjer, kao da uopće nemaju
službena odijela; koliko mi ovdje znamo, a i po onome što priča
Barnabas, činovnici nose obična, istina lijepa odijela. Uosta-
lom, ti si vidio Klamma. Naravno, Barnabas nije činovnik, ni
činovnik najbolje kategorije, niti umišlja da će to biti. Ali ni viši
poslužitelji, koji se, istina, ovdje u selu uopće ne viđaju, nemaju
službena odijela, kako Barnabas priča; to je donekle utjeha, re-
klo bi se u prvi mah, ali ta je utjeha varljiva, jer je li Barnabas
viši poslužitelj? Nije, može mu netko biti vrlo naklonjen, ali to
ne može za njega reći, viši poslužitelj on nije; to već što on dolazi
u selo, ovdje čak i spava, dokazuje obratno; viši poslužitelji su još
povučeniji od činovnika, možda i s pravom, možda su oni viši i od
nekih činovnika; ponešto govori za to: rade manje i, po pričanju
Barnabasa, zasigurno je divno gledati ove odabrane, velike,
snažne ljude kako polako prolaze hodnicima — Barnabas se
uvijek šulja iza njih. Ukratko, ne može biti ni govora o tome da
je Barnabas viši poslužitelj. Dakle, može biti samo jedan od nižih
poslužitelja, ali, eto, oni imaju službena odijela bar kada silaze u
selo; to nije uniforma, strogo uzevši, njihova odijela su u
mnogočemu različita, pa ipak po odijelu se odmah pozna
poslužitelj iz dvorca, ti si te ljude viđao u Gospodskom
konaku. Najupadljivije na tim odijelima je to što su ona ma-
hom tijesna i pripijena uz tijelo, seljak ili zanatlija ne bi mogao
koristiti takvo djelo. A, eto, Barnabas nema takvo odijelo; to
ni
je samo nešto što postiduje i ponižava, to bi se moglo podni-
jeti, ali naročito u turobnim trenucima — a ponekad i nerije-
tko, mi ih imamo, Barnabas i ja — to izaziva sumnju u sve.
1
npada li uopće dvorcu služba koju Barnabas obavlja? pitamo
^e ta<ia mi; istina on ide u urede, ali jesu li uredi zaista dvorac? I
Ca
k ako uredi pripadaju dvorcu, jesu li to baš oni uredi u koje
Barnabas smije zalaziti? On ulazi u urede, ali to je samo jedan
dio njih, a onda su ograde, a iza njih su drugi uredi. Nije baš da
mu zabranjuju ići dalje, ali on ne može dalje ići kad je svoje
pretpostavljene već našao, oni su svršili posao s njim i pustili ga.
Uostalom, tamo je čovjek pod stalnom prismotrom, bar se tako
vjeruje. A čak ako bi i išao dalje, što mu to vrijedi kad tamo
nema posla i samo je uljez? Te ograde ti ne smiješ predstaviti
sebi kao strogo povučenu granicu, Barnabas mi stalno skreće
pažnju na to. Ograde postoje i u uredima u koje on zalazi; ima i
ograda preko kojih on prolazi, i one ne izgledaju drukčije od
onih preko kojih nije prešao, pa zato ne treba unaprijed pret-
postaviti da se iza ovih posljednjih ograda nalaze sasvim drukčiji
uredi od onih u kojima je Barnabas već bio. Ali, eto, u onim
tmurnim trenucima vjeruje se u to. Onda sumnja ide dalje,
uopće je nemoguće braniti se od nje. Barnabas razgovara s
činovnicima, Barnabas dobiva poruke. Ali kakvi su to činovnici,
kakve su to poruke? On je sad, kako kaže, dodijeljen Klammu i
od njega dobiva naloge. Naravno, to je već vrlo mnogo, čak ni
viši poslužitelji ne dostižu tako daleko, to je gotovo previše, i to je
ono što plaši. Zamisli samo, biti neposredno dodijeljen Kla-
mmu, s njim razgovarati oči u oči! Ali je li ipak tako? Pa nara-
vno, tako je, ali zašto Barnabas sumnja u to da je činovnik koji
je tamo označen kao Klamm zaista Klamm?« »Olga«, reče K.,
»ti se šališ, kako može biti sumnje u to kako Klamm izgleda, pa
poznato je kako on izgleda, ja sam ga sam vidio.« »Naravno da
se ne šalim«, reče Olga. »Nisu to šale, već moje najveće brige.
Ali ja ti to ipak ne pričam da olakšam svome srcu a tvoje da
ražalostim, već zato što me ti ispituješ o Barnabasu i što mi je
Amalija naložila da ti pričam, a i zato što vjeruješ da je korisno
za tebe da znaš sve podrobnosti. Činim to i zbog Barnabasa, da
ne bi ti polagao previše nade u njega, pa da te on razočara i
poslije pati zbog tvog razočaranja. On je vrlo osjetljiv; noćas, na
primjer, nije mogao spavati zato što ti sinoć nisi bio njime za-
dovoljan; izgleda da si ti rekao da je za tebe vrlo loše što nemaš
boljeg kurira od Barnabasa. Te riječi lišile su ga sna. Ti sam si-
gurno nisi naročito primijetio njegovo uzbuđenje, kuriri dvorca
moraju se mnogo svladavati. Ali njemu nije lako, nije mu lako
ni s tobom. S tvog gledišta, ti ne tražiš od njega mnogo, ti si
došao s izvjesnim shvaćanjima o kurirskoj službi i po njima
dmieravaš svoje zahtjeve. Ali u dvorcu imaju druge pojmove o
kurirskoj službi, oni se ne mogu podudarati s tvojima čak i kad
hi se Barnabas potpuno žrtvovao službe radi, na što on, na
žalost, ponekad kao da je i spreman. S tim bi se moralo pomiriti
protiv toga se ništa ne bi smjelo reći, kad se samo ne bi
postavljalo pitanje je li zaista kurirska služba to što on vrši. Na-
ravno, on pred tobom ne smije izraziti tu sumnju: to činiti
značilo bi za njega potkopavati vlastitu egzistenciju, grubo se
ogriješiti o zakone za koje on još vjeruje da za njega važe; čak ni
preda mnom ne govori slobodno, moram ga maziti, ljubiti ga
da bih mu izvukla sumnju, pa čak i onda on ne priznaje da je
sumnja sumnja. On ima nečeg od Amalije u krvi. I izvjesno je
da mi ne kaže sve, iako sam ja jedina u koju ima povjerenja.
Međutim, o Klammu razgovaramo ponekad, ja Klamma još
nisam vidjela — ti znaš, Frieda me ne voli i nikad mi ne bi do-
pustila da ga pogledam — ali naravno, on je poznat u selu,
pojedinci su ga vidjeli, svi o njemu slušali, i iz onog što se vid-
jelo i čulo, kao i iz ponekih netočnih podataka, stvorena je
Klammova slika, koja je svakako točna u osnovnim crtama. Ali
samo u osnovnim crtama. Inače je promjenljiva, pa ipak možda
ne toliko promjenljiva koliko je promjenljiv Klammov izgled u
stvarnosti. Tvrdi se da on izgleda sasvim drukčije kad dođe u
selo nego kad ode, drukčiji prije nego što pije pivo nego poslije,
drukčiji kad se budi, drukčiji kad spava, drukčiji sam nego u
razgovoru, i, što je na osnovi svega toga i sasvim razumljivo,
potpuno drukčiji kad je u dvorcu. A i u samom selu postoje
prilično krupne razlike u opisivanju njega, razlike u pogledu
visine, držanja, debljine, brade, samo se u pogledu odijela
srećom svi opisi slažu: on nosi uvijek isto odijelo, crni žaket s
dugim skutima. Naravno, sve te razlike ne potječu od nekih
čarolija, već su sasvim shvatljive, one su plod trenutnog
raspoloženja, stupnja uzbuđenja, bezbrojnih preljeva nadanja i
očajanja koja obuzmu promatrača koji obično smije samo za
jedan trenutak pogledati Klamma. Ja ti samo ponavljam sve što
mi
je Barnabas češće pričao, i uopće uzevši netko time može biti
zadovoljan, ako nije neposredno osobno umiješan u stvar. Ali
1
ne možemo, jer za Barnabasa je životno pitanje razgovara li
163
on zaista s Klammom ili ne.« »Za mene ništa manje«, reče K., i
oni se još više pribiše jedno uz drugo pored peći.
Istina, sve te nepovoljne Olgine novosti dirale su K., ali on
je nalazio naknadu velikim dijelom u tome što je ovdje našao
ljude koji su, bar izvana sudeći, bili otprilike iste sreće kao i on,
kojima se zbog toga mogao pridružiti, s kojima se mogao ra-
zumjeti u mnogo čemu, a ne samo u ponečemu kao s¥riedom.
Postupno je, doduše, izgubio nadu u uspjeh Barnabasove misi-
je, ali što je Barnabasu bilo teže gore, to mu je on bivao bliži
ovdje dolje. K. nikad nije mislio da netko iz samog sela može
biti obuzet tako nesretnom težnjom kao što je bio slučaj s Bar-
nabasom i njegovom sestrom. Ta težnja, istina, još ni izdaleka
nije sasvim rastumačena i mogla bi se na kraju prikazati sasvim
drukčijom; ne treba se zavesti izvjesnom nježnošću Olgina bića
i vjerovati u Barnabasovu iskrenost. »Barnabasu su vrlo dobro
poznati svi izvještaji o Klammovu izgledu«, nastavi Olga, »on
ih je mnogo skupio i usporedio, možda i previše, jednom je u
selu i sam vidio Klamma kroz prozor njegovih kola, ili je bar
vjerovao da ga je vidio, bio je dakle unaprijed dovoljno pripre-
mljen da ga pozna, pa ipak — kako to sebi objašnjavaš? — kad
je u dvorcu došao u jedan ured i između više prisutnih činovnika
pokazali su mu na jednog i rekli da je to Klamm, on ga nije
poznao i dugo poslije toga nije se mogao naviknuti na to da to
treba biti Klamm. Međutim, ako pitaš Barnabasa u čemu se
onaj čovjek razlikuje od uobičajene slike koja postoji o Klam-
mu, on nije u stanju odgovoriti, upravo odgovori i opiše tog
činovnika u dvorcu, i taj opis potpuno se poklapa s opisom koji
mi imamo o Klammu. 'Pa dobro, Barnabase', kažem mu ja,
'zašto sumnjaš, zašto sebe mučiš?' A na to će on, dotjeran u
škripac, početi nabrajati osobine onog činovnika u dvorcu,
koje, reklo bi se, on više izmišlja nego što stvarno poznaje, a koje
su pored toga i sasvim beznačajne — tiču se, na primjer,
naročitog klimanja glavom ili čak samo raskopčanog prsluka
— tako da je nemoguće uzeti ih ozbiljno. Još važniji čini mi se
način na koji se Klamm ophodi s Barnabasom. Barnabas mi je
to često opisivao, čak i crtao. Barnabasa obično uvedu u jednu
prostranu sobu za rad, ali to nije Klammova soba za rad, uopće
soba za rad ikojeg pojedinca. Cijelom svojom dužinom, od je-
dnog bočnog zida do drugog, ta soba je visokom tezgom podi-
jeljena na dva dijela, na jedan koji je uzan i u kojem dvije osobe
jedva mogu proći jedna pored druge, to je prostor za činovnike;
i na jedan širok dio, to je prostor za stranke, gledaoce; sluge,
kurire. Na pultu leže otvorene velike knjige, jedna do druge, i
skoro pored svake stoje činovnici i čitaju iz njih. Međutim, oni
ne ostaju stalno pored iste knjige, ali ni ne mijenjaju knjige, već
mjesta, i ono što Barnabasa najviše čudi, to je kako se oni, zbog
te uskoće prostora, moraju gurati jedan pored drugog pritom
mijenjajući mjesta. Sprijeda, sasvim uz visoki pult, nalaze se
niski stolići za kojima sjede pisari koji, kad činovnici to žele,
pišu po njihovu diktatu. Barnabasa stalno čudi kako se to radi.
Pisanje se ne obavlja po nekoj izričitoj naredbi činovnika, niti
se diktira glasno, jedva se i primjećuje da se diktira, prije izgleda ***
da činovnik čita kao i dotle, samo pritom i nešto mrmlja, i to
pisar sluša. Često činovnik diktira tako polako da pisar uopće
ne može ništa čuti sjedeći, nego mora stalno skakati da uhvati
rečeno, onda brzo sjedne to ispisati, pa opet skače, i tako redom.
Kako je to čudno! Gotovo neshvatljivo. Barnabas, naravno, ima
dovoljno vremena da sve to promatra, jer tamo u prostoru za
gledaoce on stoji satima, često i danima dok na njega ne padne
Klammov pogled. Ali i kad ga Klamm pogleda i Barnabas se
uspravi i zauzme stav mirno, to još nije odlučujuće, jer se Kla-
mm može ponovno vratiti knjizi i zaboraviti na Barnabasa; to
se često događa. A kakva je to onda kurirska služba kad je tako
malo važna? Meni se stegne srce kad Barnabas izjutra kaže da
ide u dvorac. Taj put je svakako sasvim nekoristan, taj dan je
izgubljen i to nadanje je svakako uzaludno. Čemu sve to? A
ovdje se nagomilava obućarski posao koji nitko ne prihvaća, a
Brunswick navaljuje da se uradi.« »Ali dobro«, reče K., »Barna-
bas mora čekati dok dobije nalog. To je razumljivo, ovdje izgle-
da kao da službenika ima previše, ne može svaki svakog dana
dobiti posao, zbog toga se ne trebate žaliti, to se događa svima.
Ali na kraju, i Barnabas ipak dobiva naloge, meni osobno donio
je već dva pisma.« »Moguće je«, reče Olga, »da nismo u pravu
*ad se žalimo, naročito ja koja sve znam samo po pričanju i kao
djevojka ne mogu sve tako dobro shvatiti kao Barnabas, koji
'Pak ponešto zadrži za sebe. Ali evo kako stoji s pismima, na
primjer s pismima za tebe. Ta pisma ne dobiva on neposredno
od Klamma, već od pisara. Bilo koga dana, bilo u koji sat___
zbog toga služba, mada izgleda laka, toliko umara, jer Barnabas
mora biti stalno na oprezu — pisar se sjeti Barnabasa i da mu
znak. Klamm, reklo bi se, nimalo nije dao povoda za to, jer on
i dalje mirno čita svoju knjigu; istina, poneki put, ali to čini
često i inače, on baš onda kad Barnabas priđe čisti svoje naočale,
i pritom ga možda gleda, pod pretpostavkom da uopće može
nešto vidjeti bez naočala; Barnabas sumnja u to, Klammove oči
su tada gotovo zatvorene, izgleda kao da spava i samo u snu čisti
naočale. U međuvremenu, između mnogih akata i pisanija koje
drži pod stolom, pisar pronalazi pismo za tebe, to dakle nije
pismo koje je on toga trenutka pisao, naprotiv, sudeći po izgle-
du omota, to je vrlo staro pismo koje već dugo tu leži. A ako je
to staro pismo, zašto su onda pustili Barnabasa da čeka tako
dugo? Pa i tebe? Na kraju, i samo pismo, jer ono je tada već
zastarjelo. Na taj način Barnabasa dovode u položaj da bude
smatran lošim, sporim kurirom. Pisara, naravno, za sve to nije
briga, on da Barnabasu pismo i kaže: »Od Klamma za K.«, i
Barnabas mora otići. On onda dođe kući, sav zadihan, s na-
pokon dobivenim pismom, koje drži ispod košulje na golom
tijelu, i onda sjednemo ovdje pored peći, kao mi ovo sada, i on
priča i mi ispitujemo sve podrobno i ocjenjujemo što je posti-
gao, i na kraju zaključujemo da je to vrlo malo, a i to malo je
sumnjivo, i Barnabas ostavlja pismo na stranu i nema volje da
ga isporuči, a nema ni volju da spava, dohvati obućarski posao
i tako presjedi tamo na tronožnoj stoličici cijelu noć. Tako ti je
to, K., eto to su moje tajne i sada se sigurno više ne čudiš što ih
se Amalija odriče.« »A pismo?« upita K. »Pismo?« reče Olga. »Pa
poslije izvjesnog vremena pošto sam ga uspjela privoljeti, a u
međuvremenu mogu proći dani, pa i tjedni, on ipak uzme pis-
mo i isporuči ga. U tim stvarima on me ipak mnogo sluša.
Naime, kad svladam prvi dojam koji njegovo pričanje izazove u
meni, ja se mogu opet pribrati, što on nije u stanju, vjerojatno
baš zato što više zna. I onda mu ja uvijek kažem otprilike: 'Sto
ti, Barnabase, zapravo hoćeš? O kakvoj karijeri, o kakvim cilje-
vima ti sanjaš? Hoćeš li dovesti dotle da nas, mene, moraš sas-
vim napustiti? Je li to valjda tvoj cilj? Moram vjerovati u to,
jer
166
• ače bi bilo neshvatljivo zašto si tako strašno nezadovoljan
nim što je već postignuto. Osvrni se oko sebe, je li itko od
naših susjeda stigao tako daleko? Istina, njihov je položaj
drukčiji od našeg i oni nemaju razloga težiti nečem višem od
onoga što imaju, ali nije potrebno raditi usporedbe da bi se
dokazalo da je kod tebe sve u najboljem redu. Postoje smetnje,
sumnje, razočaranja, ali to sve samo pokazuje ono što smo un-
aprijed i sami znali, da tebi ništa nije poklonjeno, da se štoviše
moraš sam boriti za svaku pojedinačnu sitnicu; razlog više da
budeš ponosan, a ne potišten. A onda, zar se ti ne boriš i za nas?
Zar to tebi ništa ne znači? Zar ti to ne ulijeva novu snagu? I što
sam ja tako sretna i gotovo ohola što imam takvog brata, zar ti
to ne daje pouzdanje? Uistinu, ja sam razočarana, ali ne u onom
što si ti postigao u dvorcu, već u tome što sam ja kod tebe pos-
tigla. Ti smiješ odlaziti u dvorac, stalan si posjetiltelj ureda,
provodiš čitave dane u istoj prostoriji s Klammom, javno si
priznat kao kurir, polažeš pravo na službeno odijelo, dobivaš
važna pisma za isporuku; sve si ti to, sve ti to smiješ; a kad sideš
ovamo, umjesto da se plačući od sreće grlimo, tebe, rekla bih,
ostavi sva hrabrost čim te pogledam; u sve sumnjam, privlače te
samo obućarski kalupi, a pismo, to jamstvo naše budućnosti,
ostavljaš da stoji.' Tako mu govorim, i budući da mu to iz dana
u dan ponavljam, on najednom uzdišući uzima pismo i ide. Ali
to vjerojatno uopće nije djelovanje mojih riječi, već ga samo
nešto ponovno goni u dvorac, a ne usuđuje se ići tamo prije
nego što izvrši dobiveni nalog.« »Ti zaista imaš pravo u svemu
sto kažeš«, reče K., »baš je za divljenje kako si sve pravilno shva-
tila. Začudo kako ti jasno misliš!« »Ne«, reče Olga, »ti se samo
varaš, i tako valjda ja varam i njega. Što je on stvarno postigao?
Istina, ima pristup u jedan ured, ali možda to i nije ured, prije
jedno uredsko predsoblje, a možda čak ni to, možda samo soba u
kojoj se mogu zadržavati svi koji nemaju pristup u prave urede-
On razgovara s Klammom, ali je li to Klamm? Nije li to ipak
Pfije netko tko je Klammu samo malo sličan? Tajnik neki
možda, u najboljem slučaju, koji ima izvjesne sličnosti s Klam-
mom
' koji se trudi da mu bude što sličniji i zato se pravi važan a
^^nuriov dremljiv i sanjalački način. Tu osobinu Klammo-
ajlakse je odražavati, to pokušavaju mnogi, dok od drugih
osobina, istina, mudro povlače prste. Uostalom, čovjek kao
Klamm, tako često odražavan ali rijetko dostignut, dobiva u
mašti ljudi razne vidove. Na primjer, Klamm ima ovdje u selu
jednog tajnika po imenu Momus. Tako? Ti ga poznaješ? I on se
drži vrlo povučeno, ali ja sam ga već nekoliko puta vidjela. Je-
dan mlad snažan čovjek, zar ne? Sigurno ne sliči nimalo na
Klamma? Pa ipak, možeš naći u selu ljude koji se kunu da je
Momus Klamm, on i nitko drugi. Tako ljudi sami sebe dovode
u zabunu. A je li u dvorcu drukčije? Netko je rekao Barnabasu
da je onaj činovnik Klamm, i zaista postoji sličnost između njih
dvojice, ali to je ipak sličnost koja Barnabasa dovodi u sumnju.
I sve govori u prilog te njegove sumnje. Zar će se Klamm tiskati
tu, u zajedničkoj prostoriji, s perom za uhom? Zar to nije u
najvećoj mjeri nevjerojatno? Barnabas ima običaj ponekad reći
— to je, istina, već kod njega znak pouzdanja, malo djetinjas-
tog, istina: činovnik vrlo sličan Klammu; kad bi sjedio u zaseb-
nom uredu, za vlastitim pisaćim stolom i na vratima pisalo
njegovo ime — ne bih više u to sumnjao. To je djetinjasto, ali i
razumljivo. Bilo bi, istina, još razumljivije kad bi se Barnabas,
kad je već gore, raspitao kod više ljudi kako stvari zaista stoje,
jer po njegovu pričanju u toj sobi ima dosta ljudi. I zar njihova
obavještenja ne bi bila mnogo pouzdanija nego obavještenja
onog koji mu je, neupitan, pokazao Klamma? Ako ništa drugo,
bar bi se iz različitosti njihovih podataka mogle praviti uspore-
dbe, i izvući neke činjenice. Sve to nije moja ideja, ideja je
Barnabasova, ali on je se ne usuđuje ostvariti, plaši se da pritom
može nehotice povrijediti neki nepoznati propis i izgubiti mjesto,
zbog toga se ne usuđuje nikog osloviti, toliko se osjeća nes-
iguran. Međutim, baš ta žalosna nesigurnost osvjetljava mi
njegov položaj jasnije nego sva njegova opisivanja. Kako mora
da mu sve tamo izgleda sumnjivo i prijeteće, kad se čak ne
usuđuje otvoriti usta ni radi jednog tako nevinog pitanja. Kad
na to mislim, predbacujem sebi što ga samog puštam u te ne-
poznate prostorije, gdje je takvo stanje da čak on, koji je prije
vratolomno smion nego kukavica, vjerojatno tamo drhti od
straha.«
»Sad si, čini mi se, došla na ono što je odlučujuće«, reče
K-»To je to. Na osnovi svega što si ispričala, vjerujem da sad
jasno
dim u čemu je stvar. Barnabas je suviše mlad za taj poziv. Ništa d
svega tog što priča ne može mu se bez daljnjeg vjerovati na ieč
Zato što drhti od straha, on tamo ne može ništa zapaziti, i kad
ga ovdje sile da ipak priča, rezultat su samo zbrkane bajke.
Mene to ne čudi. Vama je ovdje ukorijenjeno strahopoštovanje
prema vlasti, ono vam se i dalje ulijeva cijelog života na razne
načine i s raznih strana, a i vi sami tome doprinosite koliko
god možete. Ipak, u načelu; ja ne kažem ništa protiv toga.
Kad je jedna vlast dobra, zašto joj ne bi bilo ukazano dužno
poštovanje? Ali zato ne smijete jednog neobučenog mladića
kao što je Barnabas, koji još nije koraknuo preko hatara svoga
sela, iznenada slati u dvorac i onda od njega zahtijevati istinita
obavještenja, svaku njegovu riječ proučavati kao da je otkriće i
vlastitu životnu sreću dovoditi u zavisnost o tumačenju njegovih
riječi. Ništa ne može biti pogrešnije. Istina, i ja sam, isto kao i ti,
dopustio sebi da me on zavede i polagao sam u njega nade isto
onako kao što sam od njega doživio razočaranja, a i jedno i
drugo samo zbog njegovih riječi, dakle bez stvarnog razloga.«
Olga je šutjela. »Neće mi biti lako pokolebati tvoje povjerenje u
tvog brata«, reče K., »jer vidim koliko ga voliš i što sve od njega
očekuješ. Ali do toga mora doći, i nipošto ne u posljednjem
redu u interesu tvoje ljubavi i tvojih očekivanja. Jer, vidiš, stalno
te nešto sprečava — ja ne znam što je to — da u potpunosti
shvatiš što on nije postigao, već samo ono što mu je darovano.
On smije zalaziti u urede, ili, ako hoćeš, u predsoblje; lijepo, to
je onda predsoblje, ali tu su vrata koja vode dalje, ograde preko
kojih se može prijeći, ako je čovjek umješan. Meni, na primjer,
to predsoblje potpuno je nepristupačno, bar zasada. S kim Bar-
nabas tamo razgovara, ja ne znam, možda je onaj pisar najniži
sluga, ali iako je najniži, on može dovesti do sljedećeg višeg,
ako ništa drugo može bar da ga imenuje, a ako ne može ni da ga
imenuje može bar da ga uputi na nekog koji može da ga ime-
nuje. Tobožnji Klamm nema možda ama baš ništa zajedničko s
pravim, sva ta sličnost postoji možda samo za Barnabasove oči,
Oslijepljene od uzbuđenja, možda je on najniži činovničić, a
m
ozda uopće i nije činovnik, ali neki zadatak on ipak ima kod
onog pulta, nešto ipak čita iz svoje velike knjige, nešto ipak
osaptava pisaru, nešto ipak misli kad jednom poslije dugog
169
vremena njegov pogled ipak padne na Barnabasa, a čak i ako
sve to nije točno i sve to što on radi nema nikakvu vrijednost,
ipak ga je tamo netko postavio i učinio to s nekom namjerom.
Hoću svim tim reći daje to nešto ipak tu, nešto što se Barnabasu
pruža, ipak nešto, i da je to jedino Barnabasova krivnja što on iz
toga ništa drugo ne može izvući već samo sumnju, strah i bezna-
dnost. Uz to sam ja još krenuo od najnepovoljnijeg slučaja, koji
je zaista vrlo malo vjerojatan. Jer, napokon, mi imamo pisma u
rukama, pisma kojima, istina, ja mnogo ne vjerujem, ali ipak
mnogo više nego Barnabasovim riječima. Mogu ona biti stara,
bezvrijedna pisma koja su nasumce izvučena iz gomile isto tako
beznačajnih pisama, nasumce i ne s više promišljenosti nego
kad kanarinke na vašarima izvlače bilo kome sreću s gomile,
neka je i tako, ali ta pisma ipak stoje u bilo kakvoj vezi s mo-
jim radom; očigledno je da su namijenjena meni, iako možda
ne zato da mi budu od koristi; pisana su, kao što su potvrdili
općinski načelnik i njegova žena, osobno Klammovom rukom i
imaju, opet po riječima općinskog načelnika, istina, samo
privatnu i slabo vidljivu, ali ipak veliku važnost.« »To je rekao
općinski načelnik?« upita Olga. »Da, to je on rekao«, odgovori
K. »Reći ću to Barnabasu«, reče Olga, »to će ga obodriti.« »Ali
njemu nije potrebno bodrenje«, reče K., »obodriti ga znači reći
mu da je u pravu, da treba nastaviti na isti način kao i dosada,
ali baš na taj način on ne može ništa postići. Ti možeš nekoga
kome su oči vezane bodriti da zuri kroz maramu, ali on ipak
nikad ništa neće vidjeti. Barnabasu je potrebna pomoć, ne bo-
drenje. Zamisli samo: tamo gore je vlast u svojoj neprikosnove-
i i
noj veličini — prije nego što sam ovamo došao vjerovao sam da
imam približno točne dojmove o njoj, kako je sve to bilo djetin-
jasto! — tamo je, dakle, vlast i pred nju stupa Barnabas, nitko
drugi, samo on, očajno sam, još previše časti za njega ako neće
cijelog života ostati šćućuren u nekom zabačenom uglu ureda.«
»Nemoj misliti, K.«, reče Olga, »da mi podcjenjujemo težinu
zadatka kojeg se Barnabas prihvatio. Strahopoštovanja prema
vlasti imamo dovoljno, kao što si ti sam primijetio.« »Ali to je
zaštranjeno strahopoštovanje«, reče K., »to je strahopoštovanje
na pogrešnom mjestu, ono samo omalovažava svoj predmet.
Može li se to još nazvati strahopoštovanjem, kad Barnabas
dozvolu pristupa u onu sobu zloupotrebljava da tamo provodi
dane ne poduzimajući ništa, ili kad side ovamo i sumnjiči i
omalovažava one pred kojima je maloprije drhtao, ili kad iz
očajanja ili umora ne raznese odmah pisma ili ne isporuči do-
bivene poruke? To sigurno nije više nikakvo strahopoštovanje.
Ali prijekor ide i dalje, okreće se i protiv tebe, Olga, ja te ne
mogu njega poštedjeti. Iako vjerujem da imaš poštovanja prema
vlasti, ti si ipak Barnabasa uz svu njegovu mladost i slabost i
neumjesnost slala u dvorac, ili ga bar nisi zadržavala.«
»Prijekor koji mi ti činiš«, reče Olga, »činim ja sama sebi stal-
no. Istina, meni se ne može predbacivati da sam Barnabasa slala u
dvorac, ja ga nisam slala, sam je išao, ali sam ga trebala zadržavati
i to svim sredstvima, silom, lukavstvima, nagovaranjima. Trebala
sam ga zadržavati, ali kad bi danas bio opet onaj dan, onaj sud-
bonosni dan, i ja osjećala kao onda i danas Barnabasovu nevolju
i nevolju naše obitelji, i kad bi Barnabas opet, jasno, svjestan
odgovornosti i opasnosti, smiješeći se blago se otrgao od mene da
ide, ja ga ni danas ne bih zadržala, usprkos iskustvima stečenim u ■r.
međuvremenu, i vjerujem da ni ti na mom mjestu ne bi mogao
postupiti drukčije. Tebi nije poznato u kakvoj smo mi nevolji,
zato nisi pravičan prema nama, a naročito ne prema Barnabasu.
Onda smo imali više nade nego danas, ali ni onda naše nade nisu
bile velike, velika je bila samo naša nevolja i ona je ostala. Zar ti
Frieda nije ništa pričala o nama?« »Samo je nagovijestila nešto, ali
ništa određeno«, reče K. »Već i samo vaše ime nju bi uzbudilo.«
»A zar ni gostioničarka nije ništa pričala?« »Ne, ništa.« »I uopće
nitko?« »Nitko.« »Pa naravno, kako će i pričati! Svatko zna nešto
o nama, zna ili istinu, ako je ona uopće ljudima dostupna, ili
neku prihvaćenu, a možda i osobno izmišljenu verziju, i svatko
misli na nas više nego što je potrebno, ali pričati o tome neće
nitko, svi se ustručavaju te stvari uzimati u usta. I u tome imaju
pravo. Teško je to iznositi, čak i pred tobom, K., i nije isključeno
da i ti, kad čuješ to, odeš od nas i više nećeš znati za nas, ma koliko
ti izgledalo da te se sve to ne tiče. A onda smo i tebe izgubili, tebe
koji meni sada, priznajem, gotovo više značiš nego i dosadašnja
Barnabasova služba u dvorcu. Pa ipak, ta proturječnost muči me
cijele večeri — ti moraš to znati, jer inače nećeš imati jasan uvid
u naš položaj i ostat ćeš, što bi mene naročito boljelo, nepravedan
prema Barnabasu. Nedostajalo bi nam ono potrebno potpuno
jedinstveno i ti ne bi mogao ni nama pomoći, niti u izvanrednom
slučaju prihvatiti našu pomoć. Ali ostaje još jedno pitanje: želiš
li ti uopće to znati?« »Zašto to pitaš?« reče K. »Ako je potrebno,
onda želim znati, ali zašto tako pitaš?« »Iz praznovjerja«, reče
Olga. »Ti ćeš onda biti uvučen u naše stvari, ni kriv ni dužan,
ništa više nego Barnabas.« »Pričaj brzo«, reče K., »ja se ri« bojim.
Svojom ženskom strašljivošću ti činiš stvar gorom nego što jest.«
■m
■{•i
:JJH
■'((#"1
Amalijina tajna
»Sudi sam«, reče Olga, »uostalom, zvuči sasvim jednosta-
vno, ne može se odmah shvatiti kako je moguće da ima tako
veliku važnost. U dvorcu postoji jedan visoki činovnik koji se
zove Sortini.« »Čuo sam već o njemu«, reče K., »on je sudjelo-
vao u mom postavljanju.« »To ne vjerujem«, reče Olga, »Sorti-
ni je vrlo malo poznat javnosti. Da ga nisi zamijenio sa Sordi-
nijem, napisano s 'd'?« »Imaš pravo«, reče K., »to je bio
Sordini.« »Da«, nastavi Olga, »Sordini je vrlo poznat, on je
jedan od najvrednijih činovnika, o njemu se mnogo govori.
Nasuprot njemu, Sortini je vrlo povučen i mnogima stran.
Prije nešto više od tri godine vidjela sam ga prvi i posljednji
put. To je bilo trećeg srpnja, prilikom jedne svetkovine vatro-
gasnog društva, na kojoj je sudjelovao i dvorac i priložio jednu
novu vatrogasnu prskalicu. Sortini, koji se djelomice bavi i
poslovima vatrogasne službe (ili je možda samo tu zamjenjivao
nekog — činovnici obično zastupaju jedan drugog i zato je
teško znati nadležnost ovog ili onog činovnika), sudjelovao je
prilikom predaje prskalice; bili su tu, naravno, i drugi iz dvor-
ca, činovnici, poslužitelji, i Sortini je stajao sasvim otraga, kao
što odgovara njegovu karakteru. To je jedan malen, slabašan,
zamišljen gospodin; nešto što je uopće svima koji su ga vidjeli
palo u oči, bio je način na koji su se kod njega slagale bore lica
■— a bilo ih je mnogo, mada on svakako nije imao više od
četrdeset godina — naime, sve bore pružale su se pravolinijski,
svrstane lepezasto, preko čela ka korijenu nosa; tako nešto ja
dotle uopće nisam vidjela. Lijepo, to je dakle bila ta svetkovina.
Mi, Amalija i ja, radovale smo se zbog toga tjednima unaprijed,
praznične haljine bile su djelomice obnovljene, naročito je
Amalijina haljina bila lijepa, bijela bluza sprijeda kao napuha-
n
a, čipke jedan red za drugim, majka je posudila u tu svrhu sve
svoje čipke; ja sam tada bila zavidna i plakala sam do pola noći
173
uoči svetkovine. Tek kad je ujutro došla da nas vidi gazdarica
gostionice Kod mosta...« »Gazdarica gostionice Kod mosta?«
upita K. »Da«, odgovori Olga, »ona je bila naša velika prijate-
ljica; dakle, ona je došla, morala je priznati da Amalija ima
prednost nada mnom, i da bi me umirila posudila mi je svoju
ogrlicu s češkim granatima. Kad smo zatim bile potpuno
spremne, Amalija je stajala ispred mene, mi smo joj se svi divi-
li i otac je rekao: 'Pamtite što vam kažem, Amalija će danas
dobiti mladoženju', tada sam, ni sama ne znam zašto, skinula
ogrlicu, svoj ponos, i objesila je Amaliji oko vrata, i više joj
nimalo nisam zavidjela. Naprotiv, poklonila sam se pred nje-
nom pobjedom, kao što sam vjerovala da se svatko mora
pokloniti, možda nas je onda iznenadilo to što je ona izgledala
drukčije nego obično, jer uistinu lijepa nije bila, ali njen mrki
pogled, koji je otada zadržala, prelazio je visoko preko nas, i svi
smo se gotovo u doslovnom smislu neodoljivo klanjali pred
njom. Svi su to primijetili, pa i Lasemann i njegova žena, koji
su došli da nas povedu.« »Lasemann?« upita K. »Da, Lase-
mann«, odgovori Olga. »Mi smo onda zaista bili vrlo dobro
viđeni i svetkovina ne bi takoreći ni mogla početi bez nas, jer
je moj otac bio treći rukovodilac vatrogasnog kursa.« »Zar je
otac još bio tako krepak?« upita K. »Otac?« reče Olga, kao da
ne razumije točno. »Prije tri godine bio je još gotovo mlad
čovjek; on je, na primjer, prilikom jednog požara u Gospods-
kom konaku trčećim korakom iznio na leđima jednog
činovnika, teškog Galatera. Ja sam osobno bila prisutna; to,
istina, nije bio pravi požar, samo se suho drvo pored peći
počelo pušiti, ali Galater se uplašio, zvao je kroz prozor u
pomoć, vatrogasci su došli i moj gaje otac iznio, mada je vatra
već bila ugašena. Naravno, Galater se teško kreće, a u takvim
slučajevima mora se biti oprezan. Ja sve to pričam samo zbog
oca, otada nije prošlo više od tri godine, a pogledaj kako on
tamo sjedi!« K. tek sad primijeti da se Amalija vratila u sobu,
ali je bila daleko, kraj stola svojih roditelja, hranila je majku
koja nije mogla pomicati reumatične ruke i pritom govorila
ocu da se treba još malo strpjeti zbog jela, odmah će doći i
njega nahraniti. Ali njeno nagovaranje nije imalo uspjeha, jer
otac, nestrpljiv da dođe do svoje juhe i svladavši svoju tjelesnu
nemoć, pokušavao je juhu čas srknuti žlicom, čas piti iz tanjura
i ljutito je gunđao kad mu ni jedno ni drugo nije polazilo za
rukom: žlica bi bila prazna prije nego što bi stigla do usta, i
nikad usta, već jedino opušteni brkovi utapali su se u juhu,
tako da je curilo i kapalo na sve strane samo ne u usta. »Zar su
to tri godine napravile od njega?« upita K.; ali i dalje prema
starima i cijelom tom kutku obiteljskog stola nije osjećao
sažaljenje već samo zlovolju. »Tri godine«, reče Olga polako,
»ili bolje rečeno nekoliko sati jedne svetkovine. Svetkovina je
bila na jednoj livadi ispred sela, kraj potoka, već je bilo svijeta
kad smo stigli, došlo ih je dosta i iz susjednih sela, sasvim smo
bili pometeni od galame. Otac nas je, naravno, odveo najprije
do vatrogasne štrcaljke, smijao se od radosti kad ju je vidio,
nova štrcaljka činila ga je sretnim, počeo ju je pipkati i
objašnjavati nam, nije trpio ni prigovore ni suzdržanost dru-
gih; ako je bilo nešto za vidjeti ispod štrcaljke, morali smo se
svi sagnuti i gotovo zavlačiti pod štrcaljku; Barnabas, koji se
tada opirao da to učini, dobio je batine. Samo Amalija nije
vodila računa o štrcaljki, stajala je tu uspravno u svojoj lijepoj
haljini i nitko joj se ništa nije usuđivao reći, ja sam joj s vreme-
na na vrijeme prilazila i uzimala je ispod ruke, ali ona je šutjela.
Ni danas ne mogu sebi objasniti kako se to dogodilo da smo
tako dugo ostale kraj štrcaljke, i tek kad se otac od nje odlijepio
primijetili smo Sortinija, koji je bio naslonjen na jednu ruku-
nicu iza štrcaljke. Istina, tada je bilo strahovito bučno, više
nego što je to običaj na svetkovinama. Dvorac je, naime, vatro-
gascima poklonio i nekoliko truba, neku posebnu vrstu instru-
menata, iz kojih su se s najmanje snage — i dijete je to bilo u
stanju — mogli izvlačiti divlji tonovi. Tko bi ih čuo povjerovao
bi da su Turci već tu, i nije bilo moguće naviknuti se na njih,
jeza je podilazila pri svakom novom trubljenju. I budući da su
to bile nove trube, svatko ih je htio okušati, a kako je bila na-
rodna svetkovina, to su svakom i dopuštali. Baš oko nas, valjda
ln
je Amalija primamila, bilo je nekoliko takvih trubača. Zaista
je bilo teško ostati pri zdravim čulima, i kad se još uz to, po
°cevu zahtjevu, morala poklanjati sva pažnja štrcaljki, onda je to
"ilo najviše što se moglo očekivati, i eto zato toliko dugo
nismo primijetili Sortinija, koga i inače od ranije nismo poz-
navali. 'Tamo je Sortini', došapnu napokon — ja sam tu staja-
la — Lasemann ocu. Otac se duboko pokloni i uzrujano dade
i nama znak da se poklonimo. Mada ga dotle nije poznavao,
otac je oduvijek cijenio Sortinija kao stručnjaka u vatrogastvu
i često kod kuće o njemu govorio, i zato nas je tada toliko izne-
nadilo i učinilo nam se vrlo značajno da sada Sortinija u stvar-
nosti vidimo. Međutim, Sortini nije o nama vodio računa—to
nije bila osobina samo Sortinija, činovnici su se mahom poka-
zivali ravnodušni pred publikom — a bio je i umoran, samo ga
je službena dužnost zadržavala ovdje dolje. Nisu baš najgori
činovnici oni koji te svečane dužnosti podnose kao kakav
naročit teret. Drugi činovnici i poslužitelji, kad su već bili tu,
miješali su se s narodom, ali Sortini je ostao pored štrcaljke i
svakog koji je pokušao da mu se približi s nekom molbom ili
nekom laskavom riječju odbijao je šutnjom. Tako se dogodilo
da je on primijetio nas još kasnije nego mi njega. Tek kad smo
se mi s poštovanjem duboko poklonili i otac pokušavao da nas
ispriča, on je pogledao u našem pravcu, i gledao nas redom,
jedno po jedno, umorno. Izgledalo je kao da uzdiše što je pored
jednog lica uvijek još jedno, dok ne dođe tako do Amalije,
zbog koje mora da podigne pogled, jer ona je bila mnogo veća
od njega. Tu se on kao zagrcnu, i skoči preko rukunice da bi
bio bliže Amaliji. Mi smo u prvi mah to pogrešno shvatili i
htjedosmo mu, pod vodstvom oca, svi prići, ali nas on zadrža
uzdignutom rukom i onda nam dade znak da odemo. To je
bilo sve. Mi smo na račun toga mnogo zadirkivali Amaliju,
govoreći joj kako je zaista našla mladoženju, i u svom neznanju
bili smo vrlo raspoloženi zbog toga cijelo popodne. Amalija je,
međutim, bila šutljivija nego ikad. Ona se do ušiju zaljubila u
Sortinija, govorio je Brunswick, koji je uvijek pomalo
neotesan i nema razumijevanja za takve prirode kao što je
Amalija; ali ovaj put činilo nam se da je njegova primjedba na
mjestu. Uopće, toga dana smo svi, osim Amalije, bili kao po-
mahnitali i ošamućeni, od slatkog vina iz dvorca, kad smo se
oko ponoći vratili kući.« »A Sortini?« upita K. »Da, Sortini«,
reče Olga, »Sortinija sam u toku svetkovine češče viđala u pro-
lazu, sjedio je na rukunici, s rukama prekriženim na grudima, i
tako ostao dok nisu došla kola iz dvorca da ga odvezu. Nije
čak prisustvovao ni vatrogasnim vježbama, prilikom kojih se
otac, baš u nadi da će ga Sortini gledati, naročito istaknuo is-
pred svih svojih vršnjaka.« »I ništa više o njemu niste čuli?«
upita K. »Meni izgleda da ti mnogo uvažavaš Sortinija.« »Da,
uvažavam«, reče Olga. »Da, a i čuli smo još o njemu. Idućeg
jutra probudio nas je iz bunovnog sna jedan Amalijin uzvik.
Drugi su opet ponovno legli, ali ja sam se potpuno razbudila i
dotrčala Amaliji. Ona je stajala pored prozora i držala u ruci
jedno pismo koje tek što joj je jedan čovjek dodao kroz prozor;
čovjek je čekao odgovor pod prozorom. Amalija je pismo —
bilo je kratko—već bila pročitala i držala ga u tromo opuštenoj
ruci. Ja sam klekla pored nje i tako čitala pismo. Tek što sam
pročitala, Amalija ga opet podiže, bacivši jedan kratak pogled
na mene, ali više se nije mogla prisiliti da pismo čita, već ga
podere, baci komadiće van čovjeku u lice i zatvori prozor. To je
bilo tog sudbonosnog jutra. Ja ga zovem sudbonosnim, ali
svaki trenutak prethodnog popodneva bio je isto tako sudbo-
nosan.« »A što je pisalo u pismu?« upita K. »Da, to još nisam
ispričala«, reče Olga. »Pismo je bilo Sortinijevo, adresirano na
djevojku s ogrlicom od granata. Sadržaj ne mogu ponoviti.
Tražio je da dođe u Gospodski konak, i to da Amalija odmah
dođe jer se za pola sata Sortini mora odvesti. Pismo je bilo
napisano najprostačkijim izrazima, koje dotle nikad nisam
čula i samo onako u međusobnoj vezi upola razumjela njihov
smisao. Tko Amaliju nije poznavao i samo ovo pismo pročitao,
morao bi djevojku kojoj se netko usuđuje tako pisati smatrati
nečasnom, makar da uopće nije ni dirnuta. Jer to nije bilo
nikakvo ljubavno pismo, nijedne laskave riječi u njemu nije
bilo, štoviše Sortini je očigledno bio ljut što ga je pogodio
Amalijin pogled i zadržao od njegovih poslova. Mi smo to
poslije tako objasnili: Sortini je vjerojatno namjeravao da se
odveze u dvorac još iste večeri, u selu je ostao samo zbog Ama-
lije, i ujutro, ljut što ni preko noći nije uspio zaboraviti Ama-
liju, sjeo je i napisao pismo. Pismo je u prvi mah moralo iza-
zvati ogorčenje i kod najhladnokrvnije, ali bi kasnije kod neke
koja je drukčija od Amalije vjerojatno prevladao strah zbog
ljutitog i prijetećeg tona pisma; ali Amalija je ostala pri
ogorčenju, jer ona ne zna za strah, ni kad je u pitanju ona, ni
177
drugi. I dok sam se ja opet zavukla u krevet i ponavljala preki-
nutu završnu rečenicu: 'Da odmah dođeš ili...' Amalija je osta-
la na prozoru i gledala van, kao da očekuje još druge pismonoše
i spremna ih otpratiti isto onako kao prvog.« »To su dakle
činovnici«, reče K. s nelagodnošću, »i takvih tipova ima medu
njima. Što je učinio tvoj otac? Nadam se da se odlučno žalio
protiv Sortinija na nadležnom mjestu, ako već nije pretposta-
vio kraći i sigurniji put do Gospodskog konaka. Najgore u ci-
jeloj toj stvari nije što je uvreda nanesena Amaliji, to se dalo
lako ispraviti, ne znam zašto ti tome poklanjaš toliko pažnje;
zašto je morao Sortini jednim takvim pismom osramotiti
Amaliju za sva vremena, kako bi se to dalo zaključiti iz tvog
pričanja, a baš to nije točno, jer je Amaliji moglo lako biti pri-
bavljeno zadovoljenje, i poslije nekoliko dana cijeli slučaj pao
bi u zaborav. Sortini nije osramotio Amaliju, već samog sebe.
Dakle, ja sam se zgranuo na Sortinija, na mogućnost da dođe
do takve zloupotrebe vlasti. Ono što u ovom slučaju nije usp-
jelo, jer je bilo previše otvoreno rečeno i potpuno prozirno i
imalo u Amaliji jednog nadmoćnog protivnika, u tisuću dru-
gih slučajeva, samo malo nepovoljnijih slučajeva, može potpu-
no uspjeti a da to nitko ne primijeti, čak ni sama žrtva.«
»Tiho«, reče Olga, »Amalija nas gleda.« Amalija je nahranila
roditelje i sada se spremala majku razodjenuti za spavanje; baš
joj je bila odvezala suknju, uzdigla malo majčinu ruku, koju je
držala oko svog vrata, svukla suknju i ponovno je blago spus-
tila. Otac, stalno nezadovoljan time što je majka uvijek prva
podvorena — a što je očigledno bilo samo zbog toga što je
majka bila još bespomoćnija od njega — pokušavao se svući
sam, vjerojatno da bi kaznio kćer zbog njene tobožnje sporosti;
ali iako je bio počeo s onim što je bilo najlakše i najnepotreb-
nije, naime s previše velikim papučama u koje su njegove noge
bile uvučene, nikako nije uspijevao stresti ih s nogu; ubrzo je
morao od toga odustati, i mumljajući promuklo, opet se
ukočio na svojoj stolici.
»Ti nisi shvatio ono što je presudno«, reče Olga, »možda ti
imaš u svemu pravo, ali presudno je bilo to da Amalija nije
otišla u Gospodski konak. To kako je ona postupila s donosio-
cem pisma moglo je još i proći, nekako bi se zabašurilo; ali
zbog toga što nije otišla, bačeno je prokletstvo na našu obitelj,
a prema tome i postupak prema donosiocu pisma postao je
nešto neoprostivo, štoviše za javnost, to je postalo najvažnije.«
»Kako!« uzviknu K. i odmah spusti glas pošto Olga molećivo
diže ruku. »Ti nećeš valjda, kao sestra, kazati da je Amalija
trebala poslušati Sortinija i otrčati u Gospodski konak?« »Ne«,
reče Olga, »Bog neka me sačuva takvog sumnjičenja, kako
možeš takvo što i pomisliti? Ja ne poznajem nikoga tko bi bio u
pravu više nego Amalija, ma što radila. Istina, da je otišla u
Gospodski konak, ja bih joj isto tako dala za pravo, ali to što
nije otišla, to je herojstvo. Što se mene osobno tiče, ja ću priz-
nati, ja bih otišla kad bih dobila takvo pismo. Ja ne bih bila u
stanju podnijeti strah od onoga što će doći, to je mogla samo
Amalija. Bilo je, naravno, više izlaza; neka druga, na primjer,
lijepo bi se uredila i pričekala da izvjesno vrijeme prođe i onda
otišla u gostionicu i tamo doznala da je Sortini otišao, da se
odvezao možda odmah pošto je poslao pismo, jer gospoda
imaju promjenljivu ćud. Ali Amalija nije to učinila, ni to, ni
išta slično, ona je bila previše uvrijeđena i odgovorila je bez
okolišanja. Da se samo prividno odazvala pozivu, da je samo
na vrijeme prešla prag Gospodskog konaka, nesreća bi mogla
biti izbjegnuta, mi imamo ovdje vrlo mudre odvjetnike koji su
u stanju ni iz čega stvoriti sve što se želi, ali u ovom slučaju ni
to povoljno ništa nije bilo dano, naprotiv, uz to je došlo
obeščašćenje Sortinijeva pisma i vrijeđanje donosioca.« »Ali o
kakvoj nesreći ti govoriš?« reče K., »O kakvim odvjetnicima?
Zar je uopće bilo moguće Amaliju optuživati, ili štoviše
kažnjavati zbog Sortinijeva zločinačkog postupanja?« »Jest«,
reče Olga, »bilo je moguće. Istina, ne po nekom redovnom
sudskom postupku i da kazna padne odmah, ali je ona bila
kažnjena na drugi način, i ona i cijela naša obitelj, a kako je ta
kazna teška, to valjda počinješ i ti uviđati. Tebi to izgleda ne-
pravedno i strašno, ali to je potpuno usamljeno mišljenje u
selu, ono je za nas vrlo povoljno i trebalo bi nam pružati utjehu,
i bilo bi tako da se ono ne zasniva očigledno na zabludama. Ja ti
mogu to tako dokazati, oprosti ako pritom govorim o Friedi,
ali između Friede i Klamma — svejedno kako se to Poslije
završilo — dogodilo se nešto sasvim slično kao između
179
Amalije i Sortinija, pa i ti nalaziš sada da je to u redu, iako ti je
u početku možda izgledalo strašno. I to nije samo navika, na-
vika ne može toliko otupjeti čovjeka kada je riječ o prostom
rasuđivanju, ne, to je odbacivanje zabluda.« »Ne, Olga«, reče
K., »ja ne znam zašto ti uvlačiš Friedu u tu stvar, slučaj je ipak
sasvim drukčiji, nemoj miješati stvari koje su u temelju
različite, i pričaj dalje.« »Molim te«, reče Olga, »nemd^fini za-
mjeriti ako i dalje ostanem pri toj usporedbi, to je samo ostatak
zabluda koje ti još imaš u pogledu Friede, kad smatraš da je
trebaš braniti od te usporedbe. Nju ne treba braniti, već samo
hvaliti. Kad uspoređujem oba slučaja, ja ne kažem time da su
oni isti: u stvari, oni se odnose jedan prema drugom kao crno
i bijelo, a bijelo je Frieda. Friedi se u najgorem slučaju može
smijati, kao što sam ja na neprimjeren način činila to u krčmi
— poslije sam se zbog toga mnogo kajala — ali čak tko se
makar tu samo smije, već je zlonamjeran ili pakostan, pa ipak
smijati se može. Amaliju, međutim, mora prezirati svatko tko s
njom nije u krvnoj vezi. U tome su to dva iz temelja različita
slučaja, kao što ti kažeš, ali su ipak i slični.« »Ali nisu slični«,
ponovi K., vrteći zlovoljno glavom, »ostavi Friedu na miru,
Frieda nije dobila tako divno pismo kao Amalija od Sortinija i
Frieda je zaista voljela Klamma, i tko to sumnja, može je pitati,
ona njega i sada još voli.« »Ali zar u tome ima neke velike ra-
zlike?« upita Olga. »Misliš li ti da Klamm ne bi mogao isto tako
pisati Friedi? Kad gospoda ustanu s pisaćeg stola, ona su takva,
ne mogu se snaći u svijetu, iz rastresenosti mogu govoriti na-
jgrublje stvari, istina ne svi, ali mnogi. Pismo Amaliji poteklo
je iz rastresenosti, stavljeno je na papir pri potpunom podcjen-
jivanju stvarno napisanog. Što mi znamo kakvim se mislima
gospoda nose. Jesi li ti sam slušao ili čuo od drugih kakvim se
tonom Klamm obraćao Friedi? Poznato je da je Klamm vrlo
grub. Priča se da on satima ništa ne govori, a onda najednom
kaže tako neku grubost da te jeza prođe. To se ne priča za Sor-
tinija, kao što se uopće o njemu malo zna. U stvari, jedino što
se o njemu zna, to je da ima ime slično Sordiniju: da nije te
sličnosti imena on vjerojatno ne bi ni bio poznat. Čak i kao
stručnjaka za vatrogasnu službu miješaju ga, izgleda, sa Sordi-
nijem, koji je zaista stručnjak i koji iskorištava sličnost imena
kako bi posebno dužnost sudjelovanja na svetkovinama preba-
cio na Sortinija, da bi se on mogao neometano posvetiti svom
poslu. Kad jednog takvog svjetskog čovjeka kao što je Sortini
obuzme ljubav prema jednoj seoskoj djevojci, onda to naravno
sasvim drukčije izgleda nego kad se uzgred zaljubi jedan stolar-
ski kalfa. Treba isto tako imati u vidu da između jednog
činovnika i kćeri jednog obućara postoji velika klasna razlika
koju treba premostiti; Sortini ju je pokušao premostiti na ovaj
način, drugi bi se mogao poslužiti drukčijim. Doduše, kaže se
da mi svi pripadamo dvorcu, da ne postoje klasne razlike i da
se nema što premostiti, i vjerojatno je uglavnom tako, ali mi
smo na žalost imali prilike vidjeti da nije tako baš onda kad bi
trebalo biti. U svakom slučaju, na temelju svega toga trebao bi
ti Sortinijev način postupanja postati razumljiviji, manje nev-
jerojatan, i zaista, kad se usporedi s onim Klammovim
načinom, on postaje mnogo razumljiviji i podnošljiviji, čak i
onom koji je vrlo blisko umiješan. Kad Klamm piše nježno
pismo, ono djeluje mučnije nego najgrublje pismo Sortinijevo.
Trebaš me samo dobro razumjeti, ja se ne usuđujem kritizirati
Klamma, ja samo uspoređujem, jer se ti protiv usporedba
buniš. Klamm se ponaša prema ženama kao kakav poručnik,
naređuje da mu dođe čas ova čas ona, nijednu ne drži dugo, i
tako kao što im naređuje da dođu, naređuje im i da odu. Ah,
Klamm se čak ne bi potrudio ni napisati pismo. I zar je onda u
usporedbi s tim i dalje odvratno kad jedan Sortini, koji živi
sasvim povučeno i čiji je odnos prema ženama u najmanju
ruku nepoznat, sjedne i svojim lijepim činovničkim rukopi-
som napiše jedno, istina, gadno pismo? I ako u tome ne postoji
nikakva razlika u Klammovu korist, već naprotiv, treba li
onda tu razliku pružiti Friedina ljubav? Ja mislim da je odnos
žena prema činovnicima vrlo teško, odnosno vrlo lako ocijeniti.
Tu uvijek ima ljubavi. Nesretne činovničke ljubavi nema. U
tom pogledu ne predstavlja nikakvu pohvalu kada se za jednu
djevojku kaže — pritom ja izdaleka ne govorim samo o Friedi
da se podala nekom činovniku samo zato što ga voli. Točno je
da ga voli i točno je da mu se podala, ali za pohvalu tu nema
ničeg. Međutim, Amalija nije voljela Sortinija, primijetit ćeš
ti- Pa dobro, nije ga voljela, ali možda ga je ipak i voljela, tko
može tu presuditi? Čak ni ona sama. Kako može vjerovati da ga
nije voljela kad ga je odbila tako odlučno kako valjda još nikad
nijedan činovnik nije bio odbijen? Barnabas kaže da on još i
danas koji put zadrhti od pokreta kojim je ona prije tri godine
zalupila prozor. To je istina, i zbog toga joj se ne smiju
postavljati pitanja. Ona je sa Sortinijem raskrstila i zna samo
toliko; je li ga voljela ili nije, s tim ni sama nije načišfb. Mi
međutim znamo da žene ne mogu drukčije nego voljeti
činovnike koji na njih bace oko; štoviše, one činovnike vole i
prije toga, ma koliko to poricale, a Sortini ne samo da je bacio
oko na Amaliju nego je tada i preko rukunice preskočio kada je
Amaliju ugledao, preskočio rukunicu svojim od sjedenja za
pisaćim stolom ukrućenim nogama. Ali Amalija je izuzetak,
reći ćeš ti. Da, ona je to, ona je to i dokazala kada se usprotivila
otići Sortiniju, a to je dovoljan izuzetak. Međutim, da ona
pored toga još Sortinija nije ni voljela, to bi već bio skoro
previše veliki izuzetak, to se već više uopće ne bi moglo shvatiti.
Mi smo svakako onog popodneva bili obuzeti sljepilom, ali da
se nama ipak tada činilo da primjećujemo ponešto od Ama-lijine
zaljubljenosti, svjedoči ipak da nismo bili baš sasvim
zaslijepljeni. A kad se sve to poveže, kakva onda ostaje razlika
između Friede i Amalije? Jedino ta da je Frieda učinila ono što
je Amalija odbila učiniti.« »Može biti«, reče K., »ali glavna ra-
zlika za mene je u tome što je Frieda moja zaručnica, dok me
Amalija zanima samo kao Barnabasova sestra, sestra kurira iz
dvorca, i njena sudbina je možda upletena u službu Barnaba-
sovu. Da je njoj neki činovnik nanio kakvu očajnu nepravdu,
kao što je to meni u početku tvog pričanja izgledalo, to bi me
više zanimalo, ali i tada mnogo više kao javna stvar nego kao
osobni bol Amalijin. Međutim, na temelju tvog pričanja cijela ,
slika se mijenja na jedan način, koji, istina, meni nije sasvim
shvatljiv, ali ipak dovoljno uvjerljiv, jer si ti ta koja priča, i zato
ću ja vrlo rado prijeći preko te stvari, jer ja nisam vatrogasac, i
što se mene tiče Sortini! Ali, naravno, Frieda me se tiče, i meni
je zato čudno kako ti, kojoj ja potpuno vjerujem i želim i dalje
vjerovati, stalno pokušavaš okolišnim putem, preko Amalije,
Friedu napadati i preda mnom je sumnjičiti. Ja neću reći da ti
to činiš s namjerom, ili štoviše s lošom namjerom, jer u tom
slučaju ja bih već odavno morao otići. To ti ne činiš namjerno,
već okolnosti te navode na to. Iz ljubavi prema Amaliji ti želiš
nju izdići iznad svih drugih žena, i kako u samoj Amaliji ne
možeš naći dovoljno pohvalnog da posluži toj svrsi, pomažeš se
time što druge žene omalovažavaš. Amalijin pothvat je
neobičan, ali što ti više o tom pothvatu pričaš, to je teže presu-
diti je li on bio veliki ili mali, mudar ili luckast, herojski ili
kukavički, Amalija drži svoje pobude zatvorene u svojim gru-
dima i nitko ih od nje neće otrgnuti. Frieda, naprotiv, nije
učinila ništa neobično, ona se samo povela za svojim srcem, to
je jasno svakom tko dobronamjerno gleda na tu stvar, i to može
svatko provjeriti, tu nema mjesta ogovaranju. Ja međutim
neću ni Amaliju omalovažavati, ni Friedu braniti, već ti samo *-\. "I
hoću dati do znanja kakav je moj stav prema Friedi i da je sva- 7*'
ki napad na Friedu ujedno napad na moju egzistenciju. Ja sam
svojom voljom ovamo došao i svojevoljno se ovdje ugnijezdio,
ali za sve što se otada zbilo, a prije svega za izglede svoje
budućnosti — oni postoje, ma kako inače bili tmurni — za sve
to imam zahvaliti Friedi, i to se ne može poreći. Doduše, ja sam
ovdje primljen za zemljomjera, ali to je samo prividno, sa
mnom su se igrali, tjerali me iz svake kuće, igraju se sa mnom
i sada, ali to nije više tako jednostavno, ja sam u izvjesnoj mjeri
uhvatio korijenje, a to već znači nešto, ma kako sve to bilo
sitno, ja sad imam svoj dom, svoje mjesto i stvaran posao,
imam zaručnicu koja mi pomaže u službenim dužnostima kad
imam druge poslove; ja ću se njome oženiti i postati žitelj ove
općine, ja imam osim službene i jednu privatnu vezu, iako još
neiskorištenu, s Klammom. Može li se reći da je to malo? I kad
ja k vama dolazim, koga vi pozdravljate? Kome ti pričaš povi-
jest svoje obitelji? Od koga se ti nadaš da je u mogućnosti,
makar samo majušnoj, nimalo vjerojatnoj mogućnosti, pružiti ti
bilo kakvu pomoć? Sigurno ne od mene, zemljomjera kojeg su
prije tjedan dana Lasemann i Brunswick silom izgurali iz
svoje kuće, već se tome nadaš od čovjeka koji već ima izvjestan
utjecaj, ali za taj utjecaj ja trebam zahvaliti Friedi, koja je toliko
skromna da zacijelo neće ni čuti ako je pokušaš ispitivati o
tome. Pa ipak, po svemu tome izgleda da je Frieda u svojoj
nevinosti učinila više nego Amalija u svojoj oholosti, jer vidiš,
ja imam dojam da ti tražiš pomoć za Amaliju. I to od koga?
Uistinu ni od koga drugog nego od Friede?« »Zar sam ja zaista
tako ružno govorila o Friedi?« reče Olga. »Sigurno je da to nije
bila moja namjera i vjerujem da nisam to ni učinila, ali naš
položaj je takav da smo se mi razišli s cijelim svijetom, i čim se
počnemo žaliti, to nas ponese i odnese ni sami ne znamo kamo.
Ti si također u pravu, sad postoji jedna velika razlika fzmeđu
nas i Friede, i dobro je da ona jednom bude naglašena. Prije tri
godine mi smo bile djevojke iz građanskog staleža, a Frieda
sluškinja u gostionici Kod mosta, mi smo prolazile pored nje
ne udostojivši je nijednog pogleda, sigurno je da smo bile oho-
le, ali smo tako bile odgojene. A kako to sada izgleda, mogao
si vidjeti one večeri u Gospodskom konaku: Frieda s bičem u
ruci, a ja s gomilom slugu. Ali još je i gore. Frieda nas može
prezirati, to odgovara njenu položaju, stvarni odnosi prisiljav-
aju na to. Ali tko nas sve ne prezire! Tko god se odluči prezirati
nas, odmah dođe u najviše društvo. Poznaješ li Friedinu
nasljednicu? Zove se Pepi. Ja sam je tek preksinoć upoznala,
dosada je bila sobarica. U pokazivanju prezira prema meni ona
sigurno nadmašuje i Friedu. Ona me je kroz prozor spazila,
kad sam dolazila uzeti pivo, dotrčala je do vrata i zaključala ih,
morala sam je dugo moliti i obećati joj vrpcu, koju sam nosila
u kosi, prije nego što mi je otvorila. A kad sam joj onda dala
vrpcu, ona ju je bacila u ugao. Pa lijepo, neka me prezire, ja sam
donekle i upućena na njenu blagonaklonost, i ona je konoba-
rica u Gospodskom konaku; istina, ona je tamo samo privre-
meno i nema kvalitete koje su potrebne da bi stalno ostala na
tom mjestu. Trebalo bi samo čuti kako gostioničar razgovara s
njom i onda usporediti to s načinom na koji je razgovarao s
Friedom, ali to Pepi ne smeta da prezire i Amaliju, Amaliju čiji
bi jedan pogled bio dovoljan da sićušnu Pepi sa svim njenim
pletenicama i vrpcama očisti iz sobe brzinom koju ona,
upućena samo na svoje debele nožice, nikad ne bi bila u stanju
sama postići. Kakvo sam odvratno brbljanje o Amaliji morala
opet jučer od nje slušati, dok mi gosti nisu napokon prišli u
pomoć, istina onako kako si ti već jednom vidio.« »Koliko si ti
preplašena«, reče K., »ja sam samo htio Friedu staviti na mjes-
to koje joj odgovara, a ne ponižavati vas, kao što si ti sad shva-
tila. I po mom mišljenju vaša obitelj ima nečeg neobičnog, ja
to nisam prešutio; ali otkud to da to neobično daje povod za
preziranje, ja to ne mogu shvatiti.« »Ah, K.«, reče Olga, »ono
što me plaši, to je da ćeš i ti to razumjeti. Zar ti nikako nije
jasno da je Amalijino držanje prema Sortiniju dalo prvi povod
za to preziranje?« »To je ipak vrlo čudno«, reče K., »zbog toga
se Amaliji mogu diviti ili je osuđivati, ali prezirati je? A zatim,
ako je, iz meni neshvatljivih razloga, Amalija zaista izložena
preziranju, zašto se to preziranje proteže na sve vas, na cijelu
nevinu obitelj? To, na primjer, da Pepi pokazuje prezir prema
tebi, zaista je previše i ja ću joj natrljati nos kad se vratim u
Gospodski konak.« »Kad bi ti, K., htio promijeniti sve one koji
nas preziru, onda bi to bio težak posao, jer sve potječe iz dvorca.
Ja se još dobro sjećam prijepodneva koje je slijedilo onom
jutru. Brunswick, koji je tada bio pomoćnik kod nas, došao je
kao i svakog drugog dana, otac mu je dodijelio posao i poslao
ga kući, mi smo sjedili za doručkom, svi su bili raspoloženi,
izuzevši Amaliju i mene; otac je stalno pričao o svetkovini,
imao je razne planove u pogledu vatrogasne službe, u dvorcu,
naime imaju vlastito vatrogasno društvo, koje je također bilo
poslalo svoje predstavnike na svetkovinu, s kojima se ponešto
i diskutiralo, prisutna gospoda iz dvorca vidjela su što su u
stanju naši vatrogasci, vrlo pohvalno se izrazili o postignutim
rezultatima, usporedili ih s onim što su u stanju postići vatro-
gasci dvorca, i usporedba je bila u našu korist, govorilo se tako
0potrebi reorganizacije vatrogasne službe dvorca, za to su po
trebni instruktori iz sela, istina nekoliko ih je dolazilo u obzir,
ali otac se ipak nadao da će izbor pasti na njega. O tome je baš
tada govorio, i kako je njegov ljudski običaj da se za stolom
raširi, sjedio je on tako, pokrivši rukama pola stola, i tako je
kroz otvoren prozor gledao u nebo, njegovo lice je bilo mlado
1ozareno nadom — nikad ga više takvog neću vidjeti. A onda
Amalija, s promišljenošću koju mi kod nje dotle nismo
zapažali, reče da ne treba mnogo vjerovati tome što gospoda
govore, gospoda imaju običaj u takvim prilikama kazati nešto
povoljno, ali to ima malo ili nimalo važnosti, jer tek što je iz
govoreno, a već je zauvijek zaboravljeno, istina u idućoj prilici
ljudi opet nasjednu vjerujući njihovim lijepim riječima. Mati
185
joj zabrani da tako govori, otac se samo nasmija njenu mudro-
vanju i sveznanju, ali onda zamucnu, kao da nešto traži, nešto
čega se tek tada sjetio da ga nema; međutim, sve je ipak bilo tu,
i on reče: 'Brunswick je pričao o nekom kuriru i razderanom
pismu i pitao me znamo li mi nešto o tome koga se to tiče i što
Amalijina kazna
je posrijedi'. Mi smo šutjele, Barnabas, onda još mlad kao
janješce, reče nešto iznimno glupo ili smjelo, počesmo'razgo-
»Međutim, ubrzo poslije toga, stadoše nas zasipati pitanjima
varati o nečem drugom i stvar pade u zaborav.«
zbog te priče s pismom, dolazili su nam i prijatelji i neprijatelji, i
poznati i nepoznati; nitko nije ostajao dugo, najbolji prijatelji
najprije su se gubili. Lasemann, inače uvijek spor i dostojanstven,
ušao je kao da hoće samo premjeriti koliko je soba velika, bacio
jedan pogled unaokolo i bio je gotov; sličilo je na kakvu strašnu
dječju igru kad je Lasemann počeo bježati, a otac, odvojivši se od
ostalih ljudi koji su bili tu, trčao za njim sve do praga kuće i tu
odustao od daljnjeg jurenja. Brunswick je došao i otkazao ocu
posao; rekao je sasvim otvoreno da se hoće osamostaliti, pametan
čovjek, umio je iskoristiti priliku. Mušterije su dolazile i s gomile
u obućarnici uzimale obuću koju su bile donijele na popravak;
otac ih je najprije pokušavao odvratiti — mi smo mu u tome svi
pomagali koliko smo mogli — ali poslije ih je pustio i šuteći im
pomagao u traženju. U knjizi narudžbi brisan je red po red,
vraćene su zalihe koža koje su ljudi kod nas imali, dugovi su
plaćeni, sve se odvijalo mirno, bez svađe, svi su bili zadovoljni da
što prije i što potpunije prekinu svaku vezu s nama, makar pri-
tom imali i gubitke, to nije bilo važno. I napokon, kao što se
moglo i očekivati, pojavi se Seemann, predvodnik vatrogasaca.
Kao da još gledam tu scenu: Seemann, veliki krupan čovjek, ali
malo poguren i s bolesnim plućima, uvijek ozbiljan, čovjek koji
se nikad ne smije, stoji pred ocem, kojeg neobično cijeni, kojem
je u povjerenju ostavio mogućnost da postane njegov zamjenik u
vatrogasnom društvu, a sad mu treba priopćiti da ga društvo
isključuje iz članstva i da mu treba oduzeti diplomu. Ljudi koji
su se tada našli kod nas, ostavili su svoje poslove i tiskali se oko
njih dvojice. Seemann nije u stanju ništa reći, samo lupka oca
stalno po leđima, kao da hoće iz njega istjerati riječi koje on sam
treba izreći a ne može ih naći. Pritom se stalno smije, čime vjero-
jatno želi umiriti i sebe i sve druge, ali budući da se on ne umije
187
smijati i nitko ga još nikad nije čuo da se smije, nikome ne pada na pamet pomisliti da je to smijanje. Međutim, otac je već toliko bio umoran i očajan zbog
svega onoga što je doživio toga dana, da nije bio u stanju nikom da pomogne, štoviše izgledao je premoren da bi mogao shvatiti o čemu je u stvari riječ. Mi
smo isto tako bili očajni, ali kako smo bili mladi, nismo mogli vjerovati u jedan tako potpun slom, misleći stalno da će se u nizu posjetilaca ipak naći netko tko će
reći 'Stoj!' i uvjetovati da se cijeli tok stvari izmijeni. Seemann nam se, u našoj naivnosti, učini kao stvoren za to. S napregnutim živcima čekali smo da iz tog
neprekidnog smijanja iziđu jasne riječi. Što je drugo moglo biti povod tom smijehu nego glupa nepravda koja nam je nanesena? 'Gospodine predvodnice,
gospodine predvodnice, recite već jednom ljudima', govorili smo mi u sebi i tiskali se oko njega, što je njega tjeralo samo da se čudnovato vrpolji. Napokon on
poče govoriti ne da bi ispunio naše pritajene želje, već da bi odgovorio na uzvike hrabrenja ili negodovanja prisutnih ljudi. Još smo imali nade. On poče s
velikom pohvalom ocu, nazva ga ponosom društva, nenadmašnim primjerom za ugled podmlatku, neophodnim članom, čije bi istupanje dovelo društvo
gotovo do raspadanja. Dotle je sve bilo lijepo; da je samo tu završio! Ali on je nastavio govoriti. Međutim, rekao je, kad se društvo usprkos tome ipak
odlučilo oca isključiti, onda će se sigurno shvatiti ozbiljnost razloga koji su društvo na to primorali. Možda do toga ne bi moralo doći da nije bilo sjajnih očevih
uspjeha na jučerašnjoj svetkovini, ali baš ti uspjesi pobudili su naročitu pažnju službenih mjesta; svi pogledi su sada upravljeni na društvo i ono sada mora
voditi računa o svojoj čistoći još više nego dosad. Došlo je do nanošenja uvrede donosiocu pisma, i zbog toga društvo nije imalo drugog izlaza, i tako je on,
Seemann, dobio tešku dužnost to priopćiti. Otac sigurno neće htjeti otežavati mu još više tu dužnost. Toliko je Seemann bio zadovoljan što je uspio to izgo-
voriti, da se ispunjen pouzdanjem zbog toga prestade rukovoditi pretjeranim obzirima, već pokaza na diplomu koja je visjela na zidu i dade prstom znak da se
skine. Otac klimnu glavom i krene je donijeti, ali onako drhtavim rukama nije ju mogao skinuti s čavla; ja se popeh na stolicu i pomogoh mu. I od tog
trenutka svemu je bio kraj. Onda je sjeo u jedan kutak, nije se više micao,
 i s kim nije htio više razgovarati, mi smo se morali sami snaći s ljudima kako smo znali i umjeli.« »A gdje tu ti vidiš utjecaj dvorca?« upita K. »Reklo bi se da on
još nije počeo djelovati. To što si ti dosad ispričala, to su samo bezrazložna plašljivost ljudi, zluradost bližnjih, nepouzdana prijateljstva, ono što se svuda u takvim
slučajevima javlja, a uostalom i izvjesno sitničarenje — bar tako se meni čini — od strane tvog oca. Jer ona diploma, što je ona u stvari? Potvrda njegovih
sposobnosti, a one su mu ostale, i ako su ga one činile nezamjenljivim, onda utoliko bolje, i on je predvodniku njegovu ulogu zaista mogao učiniti mučnom
samo na taj način što bi mu odmah poslije druge izgovorene riječi diplomu bacio pred noge. Naročito mi se čini karakteristično da ti uopće nisi spominjala
Amaliju, Amaliju koja je napokon sve to skrivala, a koja je vjerojatno mirno stajala u pozadini i promatrala cijelu pustoš.« »Ne, nije«, reče Olga, »nikoga se ne
može prekoravati, nitko ništa drugo nije mogao učiniti, sve je to već bio utjecaj dvorca.« »Utjecaj dvorca«, ponovi Amalija koja je neprimjetno došla iz
dvorišta, roditelji su već davno bili smješteni u postelju. »Raspredaju se priče o dvorcu? Još sjedite zajedno? A ti si, K., htio odmah otići, a evo već je deset.
Zanimaju li te uopće te priče? Ima ljudi koji se hrane tim pričama, sjednu zajedno, kao vas dvoje ovdje, i onda se uzajamno nadmeću; ali ti mi ne izgledaš od
tih ljudi.« »O da«, reče K., »baš sam i ja takav; štoviše, izvjesne osobe koje o takvim pričama ne vode računa već svu brigu prepuštaju drugima ne ostavljaju na
mene veliki dojam.« »Lijepo«, reče Amalija, »ali ljudi imaju različite interese; tako sam jednom slušala o jednom mladom čovjeku koji je danju i noću
sav bio obuzet mislima na dvorac, već su se plašili za njegovu sposobnost zdravog rasuđivanja, jer mu je sav razum bio u dvorcu. Na kraju se pokazalo da njemu
nije bilo stalo do dvorca već samo do kćeri jedne čistačice ureda tamo, do nje je na kraju došao, i tako je opet sve bilo u redu.« »Vjerujem da bi mi se taj čovjek
svidio«, reče K. »Da bi ti se taj čovjek svidio«, reče Amalija, »u to sumnjam, ali valjda njegova žena. Ali uostalom neću vam smetati, idem spavati i morat ću
ugasiti svjetlo zbog roditelja; oni, istina, odmah Zaspe, ali već poslije jednog sata s pravim spavanjem je gotovo i smeta im svaki tračak svjetlosti.« I
zaista, odmah zavlada Pomrčina i Amalija se smjesti negdje na zemlju, pored kreveta

189
roditelja. »Tko je taj mladi čovjek o kojem je govorila?« upita K.
»Ne znam«, odgovori Olga. »Možda Brunswick, iako se sve ne
slaže s njim, a možda netko drugi. Nije lako nju točno razumjeti,
jer se često ne zna govori li ironično ili ozbiljno. Mahom govori
ozbiljno, ali zvuči ironično.« »Pustimo nagađanja!« reče K.
»Nego, kako si ti došla toliko pod njen utjecaj? Je li to bilo tako i
prije velike nesreće? Ili tek poslije? I kako to da ti nikad niši ima-
la želju otrgnuti se od njena utjecaja? I ima li ta tvoja ovisnost o
njoj neku razumnu podlogu? Ona je najmlađa i kao takva treba
slušati. Kriva ili ne, ona je donijela nesreću obitelji. Umjesto da
svakog dana iznova sve vas moli za oproštenje, ona diže glavu više
nego svi drugi, ne brine se nizašto, već samo milostivo i koliko
treba za roditelje, neće se ni u što upuštati, kao što se sama izrazi-
la, i kad napokon nešto s vama razgovara, onda je to ozbiljno ali
zvuči ironično. Ili vas je ona možda osvojila svojom ljepotom o
kojoj ti po koji put govoriš? Vi troje ste istina vrlo slični, međutim
ono po čemu se ona razlikuje od vas dvoje, to ne ide njoj u prilog;
još kad sam je prvi put vidio, ja sam se uplašio od njena neugod-
nog pogleda. A zatim, ona je istina najmlađa medu vama, ali to
se ne primjećuje na njoj, ona ima izgled onih žena bez dobi, koje
gotovo nikad ne stare, ali koje skoro nikad nisu bile ni mlade. Ti
je gledaš svaki dan i zato ne primjećuješ tvrdoću njena lica. Zbog
toga, kad razmislim, ne mogu smatrati ozbiljnom ni Sortinijevu
naklonost prema njoj, možda je on onim pismom nije htio zvati
k sebi, već je samo kazniti.« »Neću razgovarati o Sortiniju«, reče
Olga. »Kod te gospode u dvorcu sve je moguće, bila u pitanju
najljepša ili najružnija djevojka. Inače ti potpuno griješiš u pogledu
Amalije. Vidiš, ja nemam nikakvog razloga tebe naročito
pridobiti za Amaliju, a ako to ipak pokušavam, to činim samo
zbog tebe. Amalija je na neki način uzrok naše nesreće, to stoji,
ali čak i otac kojeg je ipak nesreća najteže pogodila i koji nikad
nije bio umjeren na riječima, najmanje kod kuće, čak ni otac ni
u najgorim vremenima nikad nijednu riječ prijekora nije uputio
Amaliji. I to nikako ne zato što bi on odobravao Amalijin postu-
pak; kako bi ga i mogao odobravati, on koji obožava Sortinija;
nije bio u stanju ni približno ga shvatiti, jer je bio spreman Sorti-
niju priložiti na žrtvu i sebe i sve što ima, istina ne onako kako se u
stvarnosti i dogodilo, vjerojatno pod djelovanjem Sortinijeva
gnjeva. Vjerojatno Sortinijeva gnjeva, kažem, jer o Sortiniju ništa
više nismo čuli; ako je i dotle bio povučen, otada kao da ga uopće
nije bilo. A trebao si vidjeti Amaliju u ono vrijeme. Mi smo svi
znali da do neke izrične kazne neće doći. Samo su se povukli od
nas. Ljudi ovdje, kao i tamo u dvorcu. Ali dok smo primijetiti da
se ljudi povlače, neka promjena u držanju dvorca uopće se nije
mogla primijetiti. Mi ni ranije nismo primjećivali neku brigu
dvorca, kako smo onda mogli primijetiti promjenu. To zatišje
bilo je ono najgore. Mnogo gore negoli to što su se ljudi povlačili
od nas, jer oni to nisu činili iz nekog uvjerenja, vjerojatno ništa
ozbiljno protiv nas nisu imali, ovog današnjeg preziranja onda
nije bilo, činili su to iz bojazni i čekali su samo da vide kako će se
stvar dalje razvijati. Nismo se morali bojati ni nestašice, svi su
nam dužnici platili, završni računi bili su povoljni po nas, a ako
su nam bile potrebne živežne namirnice, rođaci su nam krišom
pomagali, bilo nam je dobro jer je to bilo doba žetve, obradive
zemlje, istina, nismo imali, a nisu nam dopuštali da radimo kod
drugih, i zato smo prvi put u životu bili osuđeni na ljenčarenje. I
tako smo sjedili okupljeni pri zatvorenim prozorima na srpanjs-
koj i kolovoskoj žezi. Događalo se nije ništa. Nikakav poziv,
nikakva vijest, nikakav izvještaj, nikakva posjeta, ništa.« »Do-
bro«, reče K., »budući da se ništa nije dogodilo i nikakvu kaznu
niste osjećali, čega ste se onda plašili? Kakav ste vi to svijet!«
»Kako da ti to objasnim«, reče Olga. »Mi se nismo plašili onog
što će doći, mi smo patili od onog što je bilo tu, mi smo se već
nalazili usred izdržavanja kazne. Ljudi u selu čekali su samo da im
dođemo, da otac ponovno otvori radionicu, da Amalija koja
umije siti vrlo lijepe haljine, istina samo za najotmjenije, opet
dođe po posao, svim ljudima bilo je žao zbog postupanja prema
nama. Kad je u selu jedna ugledna obitelj sasvim odstranjena iz
društva, onda svi trpe neku štetu od toga, oni su se od nas udaljili
samo zato što su vjerovali da im je dužnost da to učine, ni mi ne
bismo drukčije postupili na njihovu mjestu. Pa oni nisu točno ni
znali što je bilo posrijedi, samo se onaj kurir vratio u Gospodski
konak, s rukama punim komadića papira. Frieda ga je vidjela kad
je odlazio i, kad se vratio, progovorila s njim nekoliko riječi i ono
s
^o je čula od njega odmah razglasila, ali opet ne iz nekog nepri-
jateljstva prema nama već jednostavno iz dužnosti, kao što bi u
sličnom slučaju svakome bila dužnost da tako postupi. Dakle,
kao što sam već rekla, jedno sretno rješenje cijele stvari bilo bi ono
koje bi svijet najprije pozdravio. Da smo se mi najednom pojavili
s viješću da je sve uređeno, da je, na primjer, sve bio samo jedan
nesporazum koji je sada potpuno razjašnjen, ili čak daje učinjena
greška ali da je sada okajana, ili — ljudi bi čak i to primili — da
nam je pomoću naših veza u dvorcu pošlo za rukom stvar
zataškati, sigurno bi nas svi opet primili raširenih ruku, bilo bi
ljubljenja, grljenja, bilo bi slavlja, ja sam slično tome već nekoliko
puta doživjela u slučaju drugih. Pa ipak ni jedna takva vijest nije
bila potrebna; da smo mi samo izišli i ponudili se, obnovili stare
veze, ne spominjući ni jednom riječju aferu s pismom, i to bi bilo
dovoljno, svi bi rado pristali da ne pretresaju više tu stvar. Uisti-
nu, ono što ih je odbilo od nas, pored straha, to je mučnost same
stvari, naprosto o njoj ništa ne čuti, ništa ne govoriti, uopće ne
misliti na nju, ni na koji način ne dolaziti u dodir s njom. Kad je
Frieda cijelu stvar odala, nije to učinila da bi likovala, već da bi
sebe i sve druge zaštitila od toga, da bi cijeloj zajednici skrenula
pažnju da se ovdje dogodilo nešto od čega se treba najbrižljivije
čuvati i što dalje držati. Nismo tu mi bili u pitanju kao obitelj, već
sama stvar kao takva, a mi samo zbog stvari u koju smo se upleli.
Dakle, da smo mi opet izišli u društvo, da smo pustili da prošlo
padne u zaborav i da smo svojim ponašanjem pokazali da smo sve
preboljeli, svejedno na koji način, i javnost stekla uvjerenje da
cijela stvar, ma što da je inače bilo posrijedi, neće više postati
predmet raspravljanja, i to bi sve bilo dobro. Svuda bismo naišli
na staru susretljivost, i kad bismo mi stvar samo upola zaboravili,
ljudi bi to razumjeli i pomogli nam da je zaboravimo potpuno.
Međutim, umjesto svega toga mi smo sjedili kod kuće. Ne znam
na što smo čekali, valjda na Amalijinu odluku, ona je onog jutra
preuzela vodstvo u obitelji i čvrsto ga je držala. Učinila je to bez
ikakvih parada, bez zapovijedanja, bez molbi, skoro isključivo
šutnjom. Mi drugi, istina, imali smo se o mnogo čemu savjetova-
ti, neprestano se šaputalo od jutra do mraka, a češće bi me otac,
obuzet iznenadnim strahom, zvao k sebi, i ja sam provodila do
pola noći sjedeći na rubu njegova kreveta. Ili bismo se ponekad
šćućurili nas troje, ja i Barnabas, koji je u početku od svega tek
ponešto razumijevao i sav uzrujan stalno tražio objašnjenja, stal-
ista, i on je dobro znao da njemu nije suđeno provoditi
bezbrižne godine koje čekaju njegove vršnjake, tako smo sjedili
zajedno — sasvim kao nas dvoje sada, K. — i zaboravljali da je
noć prošla i opet svanulo. Majka je bila najslabija od svih nas,
valjda i zato što ona nije trpjela samo od zajedničke nesreće, već
je patila i pojedinačnu nesreću svakog od nas, i tako smo s užasom
zapažali na njoj promjene koje su, to smo naslućivali, prethodile
cijeloj našoj obitelji. Njeno omiljeno mjesto bio je krajičak jed-
nog divana — nemamo ga već odavno, stoji u Brunswickovoj
velikoj odaji — tamo je sjedila, i — nije se moglo točno razaznaje
jcto ;e — drijemala ili, sudeći bar po usnama koje su se micale,
držala duge monologe. Po sebi je razumljivo da smo se mi stalno
vraćali na slučaj s pismom, pretresali ga sa svim sigurnim pojedi-
nostima i nesigurnim mogućnostima i nadmašivali se u smišljanju
sredstava za dobro rješenje; sve je to bilo prirodno i neizbježno,
ali nije bilo dobro, mi smo se sve više gubili u onom iz čega smo
se htjeli izvući. I što su nam tu pomagale sve te ideje koje su nam
padale na pamet, ma koliko da su bile izvanredne! Ni jedna nije
bila izvediva bez Amalije, sve su predstavljale samo prijedloge,
lišene smisla već i stoga što nisu ni dolazili do Amalije, a ako bi i
došli naišli bi samo na šutnju. Istina, ja danas srećom razumijem
Amaliju bolje nego tada. Ona je podnosila više nego svi mi; prosto
je neshvatljivo kako je sve to podnosila i danas još živi medu
nama. Mati je vjerojatno patila za sve nas, patila jer ju je to snašlo,
a i nije patila dugo, ne može se reći da ona ma u kom pogledu i
danas pati, ali i onda ona nije bila sasvim pri sebi. Međutim,
Amalija nije samo patila, već je bila u stanju i razumjeti, cijelu
stvar sagledati; mi smo gledali samo posljedice, ona je vidjela bit,
mi smo se nadali da će nam kakvo malo sredstvo pomoći, ona je
znala da je sve već odlučeno, mi smo mogli šaputati, ona je samo
šutjela, ona je stajala oči u oči s istinom i podnijela taj život onda
kao što ga podnosi i danas. Koliko je u svoj toj nevolji nama bilo
lakše nego njoj. Istina, mi smo morali napustiti svoju kuću, u nju
se uselio Brunswick, nama su dodijelili ovu krovinjaru, prenijeli
smo ovamo svoju imovinu ručnim kolicama, u nekoliko puta,
vukli smo ih Barnabas i ja, otac i Amalija gurali su straga, ovdje
n
as je dočekala majka, koju smo još odmah na početku ovamo
doveli, dočekala nas je sjedeći najednom sanduku, i stalno i tiho
193
je cviljela. Ali ja se sjećam da smo i za vrijeme samih napornih
vožnji — koje su uz to predstavljale za nas i ponižavanje, jer svaki
čas su nailazila kola onih koji su se vraćali sa žetve i koji bi zamukli
i okrenuli glave kad su prolazili pored nas — sjećam se da Barna-
bas i ja, čak i dok smo vukli kolica, nismo mogli a da ne govorimo
0našim nevoljama i planovima i da bismo, zaneseni razgovorom,
zastali, sve dok nas jedno očevo: 'Ej!' ne bi opet podsjetiloiia našu
dužnost. Ali sva ta dogovaranja nisu ništa promijenila naš život
ni poslije selidbe, samo što smo još počeli osjećati i bijedu. Pomoć
od rođaka je prestala, naša sredstva bila su skoro potpuno iscrp
ljena, a u to vrijeme počeo se stvarati i onaj prezir prema nama
koji i ti poznaješ. Primijetili su da nemamo snage izvući se iz one
afere s pismom, i to su nam mnogi uzeli za zlo. Nisu podcjenjiva
li težinu naše nesreće, iako je nisu bliže znali, uviđali su da ni sami
ne bismo bolje podnijeli iskušenje, ali utoliko im je izgledalo
potrebnije da se od nas potpuno odvoje. Da smo uspjeli izvući se,
oni bi nas itekako cijenili, ali budući da nismo uspjeli, ono što su
činili privremeno pretvorili su u stalno: isključili su nas potpuno
iz svoje sredine. O nama se više nije govorilo kao o ljudima, ime
naše obitelji nije više spominjano; kad se moralo o nama nešto
reći, nazivani smo po Barnabasu, najnevinijem medu nama, čak
1ova naša krovinjara došla je na loš glas, pa i ti, ako se zapitaš,
morat ćeš priznati da si i ti, kad si prvi put kročio nogom ovamo,
mislio da shvaćaš opravdanost tog prezira. Kasnije kad su opet
ljudi počeli dolaziti pokoji put, odlazili bi uvrijeđeni na nas zbog
sasvim beznačajnih sitnica, na primjer zbog toga što ona petrole
jska lampa visi tamo iznad stola. Gdje bi inače visjela ako ne iznad
stola? — ali njima se to činilo nepodnošljivim. A i kad bismo mi
lampu zakačili negdje drugdje, to ne bi mijenjalo njihovu zlovo
lju. Sve što bismo mi radili i imali služilo je podjednako za
prezir.«
Moljakanja
»Međutim, što smo mi učinili? U stvari ono što je najgore,
nešto zbog čega bi s mnogo više prava trebali biti prezirani nego
što smo uistinu bili: mi smo iznevjerili Amaliju, odbacili smo
poslušnost njenoj nijemoj zapovijesti, nismo mogli više tako
živjeti, nismo mogli živjeti lišeni svake nade, i mi smo počeli
svatko na svoj način moljakati dvorac ili ga opsjedati, da bi nam
on oprostio. Istina, mi smo znali da nismo u stanju išta popraviti,
znali smo također da je jedina naša veza s dvorcem koja nam je
mogla pružiti nadu, veza sa Sortinijem, činovnikom koji je bio
naklonjen našem ocu, ali da je baš ta veza stjecajem okolnosti
postala nepristupačna, pa ipak smo se dali na posao. Počeo je
otac, počela su ona njegova besmislena potucanja, njegovi bes-
misleni posjeti načelniku, tajnicima, odvjetnicima, pisarima; oni
ga obično nisu primali, a kad je lukavstvom ili slučajem uspijevao
biti primljen — mi smo klicali od radosti na takvu vijest i trljali
ruke — ispraćali su ga što je moguće brže i nikad ga više nisu pri-
mali. A i bilo je lako odgovoriti mu, dvorcu je uvijek sve lako. Sto
hoće on zapravo? Što mu se dogodilo? Što hoće da mu se oprosti?
Tko je i kad je netko iz dvorca njega makar i prstom dirnuo? Isti-
na, on je osiromašio, izgubio mušterije, ali to su pojave svakodne-
vnog života, stvar prilika u zanatstvu, može li se dvorac brinuti za
sve to? U stvari, dvorac se i brine za sve, ali on ne može tako grubo
istupati protiv razvoja stvari, i to ni u kom drugom cilju već je-
dino da bi zaštitio interese jednog pojedinca. Treba li dvorac slati
svoje činovnike, pa da oni trče za očevim mušterijama i silom ih
vraćaju? Ali, uzvraćao je otac na to — mi smo kod kuće do sitnica
pretresali te stvari i prije i poslije, zbijeni u ugao kao da se krijemo
°d Arnalije koja je, istina, sve primjećivala ali nam nije smetala
" ali, uzvraćao je otac na to, on se ne žali zbog osiromašenja,
^o će on sve to nadoknaditi, sve je to sporedno, samo kad bi
mu se
oprostilo. Ali što mu se treba oprostiti? Odgovarali bi mu,
195
nikakva dostava protiv njega ne postoji, bar još nije zavedena
u protokolima, bar u onim protokolima koji su pristupačni
odvjetnicima. Prema tome, koliko se da utvrditi, protiv njega
niti je išta poduzeto niti se sprema da se poduzme. Može li on
navesti ikakav službeni akt usmjeren protiv njega? To otac nije
mogao. Ili je neki službeni organ izvršio neki prijestup? O tome
otac nije znao ništa. Prema tome, budući da ništa ne zna i ništa
se nije dogodilo, što onda hoće? Što da mu se oprosti? U najbo-
ljem slučaju to što sada bez ikakvog razloga dosađuje službenim
mjestima, ali baš to je neoprostivo. Ali otac nije popuštao, on je
tada još bio krepak, a onako po nevolji besposlen imao je dovo-
ljno vremena na raspolaganju. 'Ja ću oprati Amalijinu čast, neće
još dugo trajati', govorio je meni i Barnabasu po nekoliko puta
dnevno, ali sasvim tiho, jer Amalija nije smjela čuti; pa ipak to je
govorio samo tako da Amalija čuje, jer u stvarnosti on uopće nije
mislio na neko pranje časti, već samo na dobivanje oproštenja.
Međutim, da bi dobio oproštaj morao je prvo ustanoviti krivnju,
a službena mjesta su mu baš krivnju poricala. Tako mu padne na
pamet misao—i to je ipak govorilo da je duhovno već bio popus-
tio — da od njega kriju krivnju zato što ne plaća dobro, naime do
tada je plaćao samo propisanu taksu koja je bila, istina, bar za naše
prilike, prilično visoka. Sad mu se činilo da treba više plaćati, što
je sigurno bilo pogrešno, jer iako naša službena mjesta, jednos-
tavnosti radi i da bi se izbjegla nepotrebna objašnjenja, primaju
mito, time se ipak ništa ne može postići. Ali kako je to bila očeva
nada, nismo ga htjeli od toga odvraćati. Prodali smo što god smo
imali — bile su to mahom sve neophodne stvari — samo da bis-
mo ocu stvorili sredstva za njegova istraživanja, i dugo vremena
imali smo svakog jutra to zadovoljstvo da je otac mogao zveckati
s nekoliko novčića u džepu, kad je ujutro kretao od kuće. Istina,
preko dana smo gladovali kod kuće i jedino što smo pribavljan-
jem novca postigli, to je da oca održavamo u nadi. Ali to nije bila
nikakva dobit. Njega su ova moljakanja mučila, i ono što bi bez
novca brzo dobilo zasluženi kraj, time se produžavalo. Budući da
se podmićivanjem ništa izuzetno nije moglo učiniti, pokatkad bi
neki pisar pokušao učiniti nešto bar prividno, obećavao bi da će
stvar ispitati, negoviještao da su nađeni neki tragovi koji će dalje
biti istraživani, istina ne po dužnosti već samo za ljubav ocu;
otac, umjesto da postane oprezniji, sve više je vjerovao. On bi se
vratio kući s jednim takvim očigledno besmislenim obećanjem,
kao da u kuću opet donosi blagostanje i sreću, i bilo je mučno
gledati ga kako se iza Amalijinih leda ceri i razrogačenim očima
pokazuje na nju da bi nam stavio do znanja kako, zahvaljujući
njegovim nastojanjima, neposredno predstoji spasenje Amalije,
koje će najviše nju samu iznenaditi, ali da je sve to još tajna i da je
trebamo dobro čuvati. To bi vjerojatno trajalo još vrlo dugo, da
mi na kraju apsolutno nismo više bili u mogućnosti ocu pribav-
ljati novac. Istina, u međuvremenu Brunswick je poslije mnogih
molbi primio Barnabasa da mu pomaže, ali samo pod uvjetom
da uvečer po mraku dolazi po narudžbe i da završen posao opet
po mraku vraća—treba priznati da je Brunswick time, što se tiče
njegova posla, zbog nas primio na sebe izvjestan rizik, ali zato je
plaćao Barnabasa vrlo malo — a Barnabas sve napravi bez greške
— ipak Barnabasova nadnica jedva je dostizala da nas sačuva
potpune gladi. Vrlo obazrivo i poslije dugih priprema, priopćili
smo ocu da ga ne možemo više pomagati novčano, ali on to primi
mirno. Nije više bio sposoban umom shvatiti bezizglednost
svojih pothvata, ali su ga neprekidna razočaranja ipak umorila.
Doduše, rekao je — više nije govorio onako jasno kao ranije,
ranije se vrlo jasno izražavao — potrebno mu je još samo vrlo
malo novca, danas ili sutra sve bi uspio doznati, a eto, sad je sve
propalo, nije uspio samo zbog novca, i tako dalje, ali ton kojim
je govorio pokazivao je da u sve to ni sam ne vjeruje. I odmah je
napravio nove planove. Budući da nije uspio dokazati krivnju i
zbog toga službenim putem nije mogao ništa postići, morao se
sada baciti isključivo na moljakanja i činovnicima se osobno
obraćati. Medu njima je vjerojatno bilo i takvih s dobrim, milos-
tivim srcem, koji, istina, u službenoj dužnosti nisu smjeli činiti
ustupke, ali zato će to učiniti izvan službe, kad ih čovjek iznenadi u
pogodnom trenutku.«
K., koji je sve dotle predano slušao Olgu, prekide njeno
pričanje pitanjem: »A ti nisi smatrala daje to tako?« Istina, daljnje
pričanje dalo bi mu odgovor, ali on je htio to odmah doznati.
»Ne«, odgovori Olga. »O nekoj samilosti činovnika ili čemu
sličnom ne može biti ni govora. Ma koliko da smo bili mladi
i neiskusni, to smo ipak znali, znao je naravno i otac, ali on je
197
to zaboravio, to kao i skoro sve drugo. On je smislio plan da
se postavi na drum u blizini dvorca, tamo gdje prolaze kočije s
činovnicima, i da činovnicima kako bilo dostavi svoju molbu
za oproštaj. Plan, iskreno govoreći, nimalo razuman, čak i kad
bi se dogodilo ono nemoguće i možda doprla do ušiju nekog
činovnika. Može li činovnik pojedinačno opraštati? To bi u
najboljem slučaju mogla biti stvar cjelokupne vlasti, a#*hi ona
vjerojatno ne može opraštati, već samo suditi. Ali bi li uopće
jedan činovnik, čak i kad bi sišao s kola i pozabavio se tom stva-
ri, mogao dobiti pravu sliku o njoj na temelju toga što mrmlja
otac, jedan bijedan, umoran, ostarjeli čovjek? Činovnici su vrlo
učeni, ali ipak samo jednostrano, u svojoj struci činovnik po
jednoj riječi prozre cijeli smisao, ali u stvarima koje spadaju u
nadležnost drugih odjeljenja, satima mu možete objašnjavati, on
će možda učeno kimati glavom, ali ni jednu riječ neće ra-
zumjeti. Sve je to, naravno, shvatljivo; treba pokušati samo
jednu malu službenu stvar za koju ste osobno zainteresirani,
majušnu stvarčicu koju jedan činovnik završi dok okom trepne,
treba samo pokušati temeljno proučiti jednu takvu stvar, pa će
to biti posao za cijeli život i nikad neće biti završen. Međutim,
da je otac i došao do nekog nadležnog činovnika, ovaj ipak
bez prethodnog poznavanja akata ne bi mogao ništa završiti,
naročito ne na drumu, jer njegovo nije da oprašta već samo da
službeno završava stvari, i zbog toga, mogao ga je jedino uputiti
na službeni put, a baš na tome putu otac nije uspio apsolutno
ništa postići. Kako je to već stajalo s ocem, kad je on htio pro-
drijeti s ovakvim novim planom! Kad bi postojala ma kakva,
makar i najbljeda mogućnost te vrste, onda bi tamo na drumu
vrvjelo od molitelja, ali kako je to predstavljalo nemogućnost
koja je morala biti jasna svakome s najosnovnijim školskim
obrazovanjem, tamo je, naravno, bilo pusto. Međutim, možda
je baš to jačalo nadu kod oca, jer on je tu nadu pothranjivao
svim i svačim. U ovom slučaju to je i bilo vrlo potrebno; zdrav
razum ne bi se uopće upuštao u takva duboka razmišljanja,
on bi već na prvi pogled jasno shvatio da je to nemoguće. Kad
se činovnici voze u selo ili iz sela u dvorac, to nisu vožnje iz
zadovoljstva, njih čeka posao i u selu i u dvorcu, i oni se voze
najbržim tempom. Njima ne pada na pamet gledati kroz pro-
zor i vani tražiti one koji na njih čekaju s molbama, već su kola
prepuna akata koje činovnici proučavaju.
»Ali ja sam«, primijeti K., »vidio iznutra jedne činovničke sao-
nice u kojima nije bilo nikakvih akata.« Olgino pričanje otvorilo
je pred njim jedan tako veliki, skoro nepojmljiv svijet, da on nije
mogao propustiti da ga ne dodirne svojim sitnim doživljajima, i
da se tako što više uvjeri kako u postojanje tog svijeta, tako i u
svoj vlastiti.
»To je moguće«, reče Olga, »ali onda utoliko gore, jer se
onda činovnik bavi tako važnim predmetima da su akta odviše
dragocjena ili možda odviše obimna da bi ih nosili u kolima, a
baš takvi činovnici voze se u galopu. U svakom slučaju nitko
od njih nema napretek vremena za oca. A pored toga, ima više
prilaza u dvorac. Neko vrijeme je jedan u modi, onda obično
svi voze tamo, neko vrijeme drugi, i sve se gura tamo. Po kojem
pravilu se obavlja to smjenjivanje, još nije utvrđeno. Neki put u
osam sati ujutro svi se voze jednim putem, pola sata kasnije opet
svi drugim, poslije deset minuta trećim, pola sata zatim opet
možda onim prvim i pri njemu ostanu cijelog dana, ali promjena
je ipak moguća svakog trenutka. Istina, svi sporedni putevi koji
vode iz dvorca spajaju se u blizini sela, ali tu već sva kola jure
pomamnom brzinom, dok je u blizini dvorca tempo nešto
umjereniji.« Ali isto onako kao što je red vožnje neujednačen i
ne može se predvidjeti, tako je i s brojem kola. Često ima dana
kad se nijedna kola ne mogu vidjeti, a zatim opet prolaze čitave
povorke. E sad zamisli našeg oca u takvim okolnostima. U svom
najboljem odijelu — uskoro je ono postalo njegovo jedino
— on svakog jutra odlazi od kuće, praćen našim blagoslovi-
ma. Malu vatrogasnu značku, koju on u stvari bespravno drži,
ponese sa sobom da je prikači izvan sela, u samom selu se plaši
da je nosi, iako je ona toliko mala da se jedva vidi s dva koraka
daljine, ali ipak, po očevu mišljenju, ona je kao stvorena da na
njega privuče pažnju činovnika. Nedaleko od prilaza dvorcu
nalazi se jedan povrtnjak, on pripada nekom Bertuchu koji
dvorcu isporučuje povrće; tamo, na uskom kamenom postolju
željezne ograde, izabrao je otac sebi mjesto. Bertuch je to trpio,
jer je ranije bio prijatelj s ocem i ubrajao se u njegove najvjernije
mušterije, on naime ima jednu malo sakatu nogu i vjerovao je
199
 Olgini planovi
, sasvim sigurna da ću onog prepoznati. Onda smo počeli odlaziti
»Sad je trebalo opet naći ocu neko zanimanje za koje je on još
bio sposoban, nešto što bi ga bar održavalo u uvjerenju da on
nastoji skinuti krivnju s obitelji. Tako nešto naći nije bilo teško,
jer ma što bilo, moralo je u osnovi imati smisla bar kao i sjedenje
pred Bertuchovim povrtnjakom, ali ja sam pronašla ipak nešto
što je čak i u meni probudilo izvjesne nade. Kad god bi se gore
kod nadležnih ili kod pisara ili ma gdje na drugom mjestu poveo
razgovor o našoj krivnji, uvijek bi se spominjala samo uvreda
nanesena Sortinijevu kuriru, nitko se nije usuđivao zadirati dalje.
Dobro, rekla sam sebi, kad opće mišljenje, makar i prividno, ima
u vidu samo uvredu kurira, onda je moguće, makar opet samo
prividno, sve popraviti mireći se s kurirom. Kao što su rekli,
nikakva dostava protiv nas nije bila podnesena, nikakvo službeno
mjesto nije još stvar uzelo u svoje ruke i, prema tome, kurir slo-
bodno može oprostiti u svoje vlastito ime, a nešto više se i ne traži.
Sve to, naravno, nije moglo imati neku presudnu važnost, bilo je
samo varka i ništa drugo nije moglo ni biti, ali to bi oca razvese-
lilo i moglo bi možda, na njegovo zadovoljstvo, pritjerati malo
uza zid njegove mnogobrojne obavještače koji su ga toliko mučili.
Istina, trebalo je prije svega pronaći kurira. Kad sam ispričala ocu
svoj plan, on se prvo jako ljutio, jer je bio postao vrlo tvrdoglav,
dijelom je vjerovao — to mu je došlo u glavu dok je bio bolestan
—da ga uvijek mi sprečavamo da postigne krajnji uspjeh: najpri-
je prestajanjem s pribavljanjem novca, sada zadržavanjem u kre-
vetu; a dijelom više uopće nije bio sposoban shvatiti tuđe misli.
Još nisam do kraja ni ispričala svoj plan, a on ga je već odbacivao.
Njegovo je mišljenje bilo da treba i dalje čekati pred Bertuchovim
povrtnjakom, i kako naravno nije više u stanju svakodnevno sam
tamo odlaziti, mi bismo ga trebali u ručnim kolicima onamo
voziti. Međutim, ja nisam popuštala i postupno se on pomirio s
tom mišlju, smetalo mu je samo to što je u toj stvari potpuno
ovisan o meni, jer samo sam ja onda vidjela tog kurira, on ga nije
znao. Istina, jedan poslužitelj je sličan drugome, i ja nisam bila
u Gospodski konak i tražiti ga medu slugama koji su tamo dola-
zili. Doduše, to je bio Sortinijev sluga, a Sortini nije više dolazio
u selo, ali gospoda često mijenjaju poslužitelje, vjerojatno se on
može naći u grupi nekog drugog gospodina, a ako i ne bude oso-
bno pronađen, možda će drugi poslužitelj moći dati obavijest o
njemu. Naravno, zbog toga je trebalo biti svake večeri u Gospods-
kom konaku, a nas nigdje nisu rado gledali, pa kako tek na ovom
mjestu; osim toga, mi se tamo nismo mogli ubrajati u goste koji
troše. Međutim, pokaza se da nas ipak mogu upotrijebiti: ti sam
dobro znaš kakve je muke Frieda imala sa slugama, to su u osnovi
mahom mirni ljudi koje je laka služba malo razmazila i otromi-la.
'Daj Bože, da ti bude dobro kao jednom sluzi', glasi jedna
uzrečica činovnika, i zaista, što se tiče blagovanja, poslužitelji su
stvarna gospoda u dvorcu, oni to znaju i cijeniti, i u dvorcu, gdje
se ravnaju prema zakonima koji tamo važe, oni su mirni i dosto-
janstveni — s više strana mi je to potvrđeno — tragovi toga
ponašanja nalaze se među slugama čak i ovdje, ali samo ostaci,
inače oni se sasvim promijene s obzirom na to da zakoni dvorca
ne važe za njih u potpunosti ovdje u selu: to je divlji i nepristojan
svijet koji, umjesto da se drži zakona, rukovodi se jedino svojim
nezasitnim nagonima. Njihova drskost nema granica i sreća je za
selo da samo po naredbi smiju napuštati Gospodski konak, ali u
njemu samom mora se s njima izlaziti na kraj kako se može. Frie-di
je to padalo vrlo teško i zato je njoj dobro došlo što je mogla
mene upotrijebiti za to da umirujem sluge. Već više od dvije go-
dine, bar dvaput svake nedjelje, provodim ja noć sa sLugama u
staji. Ranije, dok je otac još mogao ići u Gospodski konak, on je
spavao negdje u sobi za šankom i čekao vijesti koje ja ujutro rano
trebam donijeti. Vijesti su bile oskudne. Traženog kurira ni do
danas nismo pronašli, on mora biti još u službi kod Sortinija, koji
ga visoko cijeni, i morao je otići s njim kad se Sortini povukao u
udaljenije urede. Ostale sluge mahom ga nisu viđale isto onako
dugo kao i mi, i kad netko tvrdi da ga je u međuvremenu ipak
vidio, to se onda pokaže kao zabluda. Tako je, dakle, moj plan
stvarno pretrpio neuspjeh, pa ipak ne potpuno, kurira nismo
202
pronašli, ali ocu je odlaženje u Gospodski konak i noćenje tamo,
a možda i sažaljenje prema meni, ako je on za to još bio u stanju,
dokrajčilo njegovo zdravlje, i otada je on u ovom stanju u kojem
si ga i ti vidio, pa ipak njemu je možda i bolje nego majci, čiji kraj
svakog dana očekujemo, a koji se odgađa zahvaljujući samo Ama-
lijinim pretjeranim naporima. Ali ono što sam postigla u Gos-
podskom konaku, to je izvjesna veza s dvorcem. Nferftoj me
prezirati kad ti kažem da se ja ne kajem zbog onog što sam činila.
Kakva li velika veza s dvorcem može to biti? — pomislit ćeš ti
možda. I bit ćeš u pravu, velika veza to nije. Doduše, ja sad poz-
najem poslužitelje, poznajem poslužitelje gotovo sve gospode
koja su posljednjih godina dolazila u selo, i ako jednom dospijem
u dvorac, neću tamo biti nepoznata. Istina, to su samo poslužitelji
koje poznajem u selu, u dvorcu oni su sasvim drukčiji, tamo vje-
rojatno nikog više ne poznaju, naročito ne onog s kojim su bili u
selu, iako su se u staji stotinu puta zaklinjali da će se radovati
ponovnom viđenju u dvorcu. Uostalom, ja sam već iskusila ko-
liko malo znače sva ta obećanja. Ali to nije ono najvažnije. Vezu s
dvorcem nisam uspostavila samo preko poslužitelja, već možda i
vjerojatno još i tako što će netko odozgo tko promatra mene i ono
što radim — a upravljanje velikim poslužiteljskim osobljem
predstavlja za vlast nesumnjivo jedan izvanredno važan i vrlo
ozbiljan dio posla — što će taj netko tko me promatra stvoriti o
meni bolje mišljenje nego drugi, da će možda uvidjeti da se ja,
istina na jedan žalostan način, ali ipak borim i za našu obitelj i da
nastavljam očeve napore u tom pogledu. Kad se tako gleda, onda
će mi se možda i oprostiti što od slugu primam novac i upotreblja-
vam ga za našu obitelj. I još nešto sam postigla, nešto što mi, isti-
na, i ti pripisuješ u krivnju. Ja sam od slugu doznala ponešto o
tome kako se u službu dvorca može dospjeti okolišnim putem,
bez tegobnog i dugogodišnjeg javnog službenog postupka;
doduše, ni tada se ne postaje javni službenik, već samo pritajeni,
upola primljen, bez dužnosti i bez prava, naročito je zlo nemati
dužnosti, ali se ipak postiže da čovjek bude u blizini svega: mogu
se uočiti i iskoristiti zgodne prilike, istina nisi službenik ali
slučajno može iskrsnuti neki rad, odgovarajući službenik nije pri
ruci, jedan poziv samo, pritrči se, i ono što se do tog trenutka nije
bilo, postaje se: službenik. Istina, kad se javlja jedna takva prilika?
Neki put odmah, tek što si došao, tek što si se osvrnuo oko sebe,
prilika je već tu, ne može svatko imati dovoljnu prisutnost duha
da je kao početnik odmah shvati, ali drugi put opet traje godina-
ma, dulje nego što bi trajao javni službeni postupak, a jedan tako
upola primljeni ne može više biti primljen u službu javno, po
propisima. Premišljanju ima, dakle, ovdje mjesta dovoljno; ali to
još nije ništa kad se pomisli da je izbor pri javnom primanju vrlo
strog i da je unaprijed odbačen netko tko je član kakve izvikane
obitelji; netko takav, na primjer, podvrgne se tom postupku, go-
dinama drhti kakav će biti ishod, sa svih strana, još od prvog
dana, začuđeno ga pitaju kako se mogao usuditi na nešto tako
bezizgledno, a on se ipak nada, jer kako bi inače živio; međutim
poslije mnogo godina, možda je već i starac postao, on dozna da
je odbijen, dozna da je sve izgubljeno i da je njegov život bio
uzaludan. Istina, i ovdje ima izuzetaka, i baš zato se čovjek i na-
mami tako lako. Događa se da na kraju budu primljeni baš izvikani
ljudi, ima činovnika koji i protiv svoje volje miris takve divljači na
prijemnom ispitu njuškaju u zraku, razvlače usta, okreću oči,
takav jedan čovjek, reklo bi se, nevjerojatno izaziva njihov apetit
i oni se moraju čvrsto hvatati za zakonike da bi mu se oduprli.
Neki put, istina, to ne pomogne tom čovjeku da bude primljen,
već doprinese samo beskrajnom oduženju službenog postupka,
koji se onda uopće ne završi, već se naprosto prekine poslije smrti
tog čovjeka. I zato je, kako zakonito primanje u službu tako i
ono drugo, puno otvorenih i skrivenih teškoća, i vrlo je uputno
sve dobro ocijeniti prije nego što se netko upusti u tako što. Na-
ravno, mi nismo propustili to učiniti. Barnabas i ja. Uvijek kad
bih se vratila iz Gospodskog konaka, mi bismo zajedno sjeli, ja
bih pričala najnovije što sam doznala, danima smo to pretresali, i
posao je ostajao u Barnabasovim rukama dulje nego što je to bilo
dobro. Tu možda leži moja krivnja u onom tvom smislu. Ja sam
ipak znala da se ne može mnogo polagati na pričanja slugu. Znala
sam da mi nikad nisu bili voljni pričati o dvorcu, uvijek su
prebacivali razgovor na drugo, za svaku sam riječ morala moljakati,
a onda, kad bi uzeli maha, zapeli bi brbljati koješta, razmetali se,
nadmašivali jedan drugog u izmišljanjima, tako da se u onom
neprekidnom vikanju u kojem su jedan drugog smjenjivali jedva
mogao dokučiti pokoji mršavi nagovještaj istine u onoj mračnoj
205
staji. Međutim, ja sam Barnabasu pričala sve kako sam zapazila,
a on koji još nije bio u stanju praviti razliku između istine i laži, i
koji je zbog položaja naše obitelji prosto žedao za takvim stvarima,
sve je upijao u sebe i gorio od želje da još dozna. I zaista, moj novi
plan počivao je na Barnabasu. Kod slugu se ništa više nije
moglo postići. Sortinijev kurir nije bio nađen i nikada neće niti
moći biti pronađen. Sortini se, izgleda, a s njim zajedno Itijegov
sluga, sve više povlačio, njihova imena i njihov izgled sve više su
padali u zaborav i ja sam ih često morala nadugačko opisivati, ne
postižući time ništa osim da ih se drugi s mukom prisjete, ali da
osim toga ništa o njima ne mogu reći. A što se tiče mog života sa
slugama, nije ovisilo o meni kako će se o tome suditi, mogla sam
se samo nadati da će to biti shvaćeno onako kako je i bilo, i time
je s naše obitelji skinut jedan mali dio krivnje, ali vanjske znake
toga ja nisam dobila. Ipak sam ostala pri tom životu jer nisam
vidjela nikakvu drugu mogućnost da u dvorcu isposlujem nešto
za nas. Međutim, za Barnabasa sam takvu jednu mogućnost vid-
jela. Iz pričanja slugu mogla sam zaključiti, ako sam bila tome
sklona, a još kako sam bila, da netko tko je primljen u službu
dvorca može vrlo mnogo učiniti za svoju obitelj. Istina, koliko je
trebalo vjerovati tim pričanjima? To je bilo nemoguće utvrditi, ali
da je vjerojatnog bilo vrlo malo, to je bilo jasno. Kad, na primjer,
meni neki sluga, kojeg ja više nikad neću vidjeti ili kojeg ću jedva
poznati ako ga ikad ponovno vidim, svečano obeća da će pomoći
mome bratu da dobije namještenje u dorcu, ili da će mu barem
biti na usluzi, ako Barnabas na neki način dospije u dvorac, na
primjer da ga osvježi—jer prema pričanju slugu događa se da se
kandidati za namještenje onesvijeste od dugog čekanja ili toliko
ošamute da su propali ako se prijatelji za njih ne pobrinu — kad
mi to i mnogo što drugo pričaju, onda su to možda opravdane
opomene, ali obećanja davana uz to bila su potpuno prazna. Ne
za Barnabasa; istina, ja sam ga opominjala da im ne vjeruje, ali već
to što sam mu o tome pričala bilo je dovoljno da on bude prido-
biven za moje planove. Moje primjedbe nisu mnogo vrijedile, za
njega je bilo glavno ono što sluge pričaju. I tako sam, zapravo, bila
upućena na samu sebe, s roditeljima se osim Amalije nitko nije
mogao sporazumjeti, a što sam ja više na svoj način počela provo-
diti očeve stare planove, to se više Amalija ograđivala od mene,
ona sa mnom razgovara pred tobom i pred drugima, ali nikad više
kad smo same, za sluge u Gospodskom konaku ja sam opet samo
igračka za koju se bijesno naprežu da je razbiju, u dvije godine ni
jednu jedinu povjerljivu riječ nisam ni s jednim od njih izmijenila,
samo smicalice, laži i ludosti; ostao mi je, dakle, samo Barnabas, a
Barnabas je bio još vrlo mlad. Kad sam tijekom razgovora
primijetila u njegovim očima onaj sjaj koji one otada stalno ima-
ju, uplašila sam se, pa ipak nisam prestala jer mi se činilo da je
mnogo u pitanju. Istina, nisam imala velike premda iluzorne
planove svoga oca, nisam imala onu odlučnost muškarca, zadržala
sam se samo na pružanju isprike kuriru za nanesenu uvredu, i još
sam htjela da mi tu skromnost upisuju u zaslugu. Ali ono što
sama nisam bila u stanju uspjeti htjela sam sada ostvariti preko
Barnabasa, na drugi način i sigurno. Mi smo uvrijedili jednog
jedinog kurira i otjerali ga iz prednjih ureda, što smo mogli učiniti
pametnije nego u osobi Barnabasa pružiti novog kurira koji će
obavljati posao onog uvrijeđenog i tako mu omogućiti da ostane
u pozadini koliko god hoće, koliko mu je potrebno da zaboravi
nanesenu uvredu? Istina, ja sam odmah zapazila da se uza svu
skromnost ovog plana u njemu krije i razmetljivost i da se može
stvoriti dojam kao da mi hoćemo diktirati vlasti kako treba
uređivati pitanja osoblja, ili kao da mi sumnjamo u sposobnost
vlasti da uredi onako kako je najbolje za nju, ili da već odavno nije
to uredila prije nego što smo mi uopće mogli doći na pomisao da
tu treba nešto učiniti. Pa ipak sam vjerovala da je nemoguće da
me vlast toliko loše razumije ili, ako bi to baš htjela, onda da to
namjerno učini, to jest da unaprijed, bez bližeg ispitivanja, odbaci
sve što ja činim. Tako ja nisam odustala, a Barnabasova ambicija
učinila je svoje. U to vrijeme pripremanja Barnabas se bio
toliko osilio daje njemu, budućem službeniku dvorca, obućarski
posao izgledao odviše prljav, da se, štoviše, usuđivao Amaliji
proturječiti, i to principijelno kad mu ona kaže koju riječ, što se,
istina, događalo rijetko. Ja sam mu rado dopuštala to kratko za-
dovoljstvo, jer kao što se moglo predvidjeti, sa zadovoljstvom i
zanosom bilo je svršeno još prvog dana kad je otišao u dvorac.
Tada je počela ona tobožnja služba o kojoj sam ti već pričala.
Začuđujuće je kako je Barnabas bez teškoća stupio prvi put u
dvorac ili, točnije, u onaj ured koji će, takoreći, postati njegova
207
radna prostorija. Taj uspjeh me je gotovo izbezumio i kad mi je to
Barnabas uvečer, po povratku kući, šapatom priopćio, ja sam
otrčala Amaliji, zgrabila je, pritisnula je u jedan kutak i ljubila je
i grizla tako zubima da je ona od bola i straha plakala. Od
uzbuđenja nisam mogla ništa reći, a i inače mi već odavno nismo
razgovarale jedna s drugom, i sve sam odgodila za idući dan.
Međutim, već idućeg dana ništa se više nije imalo reći. SVfcfJe os-
talo na tome što je postignuto tako na brzinu. Dvije godine
Barnabas je vodio taj jednolični život koji steže srce. Sluge nisu
učinili ništa, ja sam Barnabasu dala jedno malo pismo u kojem
sam ga preporučila pažnji slugu, podsjećajući ih na dana obećanja, i
Barnabas bi, kad god bi vidio nekog slugu, vadio pismo i poka-
zivao mu ga i, premda je Barnabas pokoji put nailazio i na sluge
koji nisu mene poznavali i iako je takve to nijemo podnošenje
pisma — jer on se tamo gore nije usuđivao govoriti — moglo
ljutiti, ipak je sramota da mu nitko nije pomogao i predstavljalo
je pravo olakšanje, koje smo mi, istina, već odavno mogli sami
sebi pribaviti, kad je jedan sluga zgužvao i bacio u košaru za otpa-
tke pismo koje mu je valjda već više puta poturano pod nos.
Nešto mi pade na pamet da nam je pritom mogao i reći: 'Vi ima-
te običaj na sličan način postupati s pismima. Ma koliko da je
cijelo to vrijeme proteklo uprazno, ono je ipak bilo povoljno za
Barnabasa, ako se tako može reći, jer je on prije vremena sazreo,
prije vremena postao čovjek, u ponečemu čak i preko mjere ozbi-
ljan i uviđavan. Mene često vrlo žalosti kad ga gledam i
uspoređujem s mladićem koji je bio još prije dvije godine. A pri-
tom ja uopće nemam onu utjehu i podršku koju bi mi on kao
čovjek možda mogao dati. Bez mene on svakako ne bi dospio u
dvorac, ali otkad je tamo, on je neovisan o meni. Ja sam svakako
jedina osoba prema kojoj je on povjerljiv, ali i meni priča samo
djelić od onog što mu na srcu leži. Mnogo mi priča o dvorcu, ali
iz njegova pričanja, iz svih tih malih činjenica koje on prenosi ne
može se ni izdaleka razumjeti kako ga je sve to moglo toliko pro-
mijeniti. Osobito se ne može razumjeti zašto je on sada, kao
čovjek, tamo gore potpuno izgubio onu srčanost koju je kao
dečko imao u tolikoj mjeri da nas je sve dovodio do očajanja. Is-
tina, to besciljno stajanje i čekanje iz dana u dan i uvijek iznova i
bez ikakvih izgleda za promjenu, to naravno mrvi čovjeka i tjera
ga da sumnja, dok napokon ni za što drugo nije sposoban osim
za to očajničko stajanje. Ali zašto ni prije nije pokazivao nikakav
otpor? Osobito kad je ubrzo uvidio da sam ja bila u pravu i da
tamo taštini nema mjesta, ali da se zato ipak možda može popraviti
položaj naše obitelji. Jer tamo je sve — osim ćudljivosti
poslužitelja—skromno, taština nalazi podmirenje u radu, i kako
pritom sama stvar odnosi prevagu, taština se sasvim gubi, djetin-
jastim željama tamo nema mjesta. Istina, Barnabas je vjerovao,
kao što mi je pričao, da jasno vidi koliko su veliki moć i znanje
čak i ovih vrlo sumnj ivih činovnika u čijoj se sobi smio zadržavati.
Kako su oni diktirali brzo, poluzatvorenih očiju, kratkim pokre-
tima ruku, kako su samo jednim pokretom prsta bez ijedne riječi
davali naloge poslužiteljima, koji su se u takvim trenucima, dišući
teško, sretno smješkali, ili kako su pronalazili neko važno mjesto u
njihovim knjigama, a onda ih širom otvarali i kako su drugi
pritrčavali, koliko je to u onoj tjeskobi moguće, i izvijali vratove
da bi vidjeli pronađeno. To i slično tome učinilo je da Barnabas
dobije sjajno mišljenje o tim ljudima i on je imao dojam da bi se
za našu obitelj moglo beskrajno mnogo postići kad bi oni skrenuli
pozornost na njega te bi on s njima mogao progovoriti koju
riječ—ne kao neznanac, već kao uredski kolega, iako podređene
vrste. Ali, eto, tako daleko još se nije došlo i Barnabas se ne
usuđuje poduzeti nešto što bi ga moglo tome približiti, premda
on već točno zna da je stjecajem nesretnih okolnosti u našoj obi-
telji, i pored svoje mladosti, izguran na odgovoran položaj stara-
telja obitelji. A sada još da priznam i ovo posljednje: ti si došao
prije tjedan dana. Čula sam kako je to netko spomenuo u Gos-
podskom konaku, ali nisam se za to zanimala; došao je jedan ze-
mljomjer, nisam čak ni znala što je to. Ali iduće večeri Barnabas
se vrati kući ranije nego obično—ja sam imala običaj u određeno
vrijeme izići mu u susret jedan djelić puta — vidje da je Amalija
u sobi i zazva me zato na ulicu, pritisnu lice na moje rame i dugo
plakaše. Postao je opet mali dječak otprije. Dogodilo mu se nešto
čemu on nije bio dorastao. Kao da se iznenada pred njim otvorio
cijeli jedan novi svijet, a on nije u stanju podnijeti sreću i brige
svega toga novog. A ništa mu se drugo nije dogodilo, osim što je
dobio jedno pismo da ga tebi dostavi. Istina je, međutim, da je to
bilo prvo pismo, prvi posao koji je on uopće dobio.«
209
 Olga ušuti. Bila je tišina, osim što se s vremena na vrijeme
čulo teško krkljavo disanje roditelja. K. reče onako uzgred, kao
u dopunu Olgina pričanja: »Ja sam vas sebi pogrešno predsta-
vio. Barnabas mi je predao pismo kao kakav stari, jako zaposle-
ni kurir, a ti, isto kao i Amalija koja je tom prilikom bila složna
s vama, ponašale ste se kao da su kurirska služba i pisma nešto
samo onako uzgredno.« »Ti trebaš praviti razliku izmeđifhas«,
reče Olga. »Zbog ta dva pisma Barnabas je ponovno postao
sretno dijete, uza sve sumnje koje ima u svoj poziv. Tu sumn-
ju on zadržava za sebe i za mene, pred tobom, međutim, on
smatra pitanjem časti da istupa kao pravi kurir, onako kako
u njegovoj zamisli istinski kuriri postupaju. Tako sam mu, na
primjer, morala, iako je sad porasla njegova nada za dobivanje
službenog odijela, u roku od dva sata prepraviti hlače da ba-
rem koliko-toliko sliče na uske hlače službenog odijela pa da
se tako pojavi pred tobom koji se, naravno, u tom pogledu još
lako možeš varati. Takav je Barnabas. Amalija, međutim, zaista
omalovažava kurirsku službu i sada, budući da se čini kako je
on postigao izvjestan uspjeh u njoj, kao što ona to može lako
zaključiti po Barnabasu i meni, po našem zajedničkom
sjedenju i šaputanju, sad je ona još više omalovažava nego
prije. Ona, dakle, govori istinu i uvijek ćeš se varati ako u to
sumnjaš. A ako sam ja, K., ponekad omalovažavala kurirsku
službu, to nije bilo s namjerom da tebe prevarim, već iz straha.
Ta dva pisma koja su dosad prošla kroz Barnabasove ruke, to
su prvi, iako još prilično sumnjivi znaci milosti koje je naša
obitelj dobila u posljednje tri godine. Taj preokret — ako je to
preokret a ne varka, varke su češće od preokreta — stoji u vezi
s tvojim dolaskom, naša sudbina je došla u izvjesnu ovisnost o
tebi, možda su ona dva pisma samo početak, Barnabasova dje-
latnost možda će se razviti preko kurirske službe koja se odnosi na
tebe — želimo se tome nadati dok god možemo; ali zasad se sve
okreće samo oko tebe. Međutim, dok tamo gore moramo biti
zadovoljni onim što nam dodijele, ovdje dolje ipak valjda
možemo sami nešto učiniti, što će reći: osigurati sebi tvoju
blagonaklonost ili barem se sačuvati tvoje nenaklonosti ili, što
je najvažnije, čuvati te koliko znamo i možemo da ne izgubiš
vezu s dvorcem, od koje ćemo mi možda moći živjeti. Kako
najbolje sve to urediti? Da ti ne počneš sumnjati u nas kad ti
se približimo, jer ti si ovdje stran i zbog toga prema svemu pun
nepovjerenja, pun opravdanog nepovjerenja. Osim toga, nas
naravno preziru i ti si pod utjecajem općeg mnijenja, osobito
preko tvoje zaručnice. Kako da ti priđemo, a da, na primjer,
iako nam to uopće nije namjera, ne istupimo protiv tvoje
zaručnice i time te ozlojedimo? A poruke, koje sam ja pomno
čitala prije nego što si ih ti dobio — Barnabas ih nije čitao,
to njemu kao kuriru nije dopušteno — na prvi pogled ne iz-
gledaju jako važne, zastarjele su, same umanjuju sebi važnost
upućujući te na općinskog načelnika. Kako se u tom pogledu
trebamo držati prema tebi? Ako naglašavamo njihovu važnost,
možemo sebe dovesti u sumnju da precjenjujemo nešto što je
očigledno nevažno i da, ističući ih, kao njihovi prenosioci,
provodimo svoje ciljeve a ne tvoje, čime bismo mogli postići
da same poruke u tvojim očima izgube na vrijednosti i time
te zavaramo, sasvim protiv naše volje. Međutim, ako pismi-
ma ne pridajemo dovoljnu važnost, isto tako možemo protiv
sebe izazvati sumnju, jer zašto se onda toliko trudimo oko
dostavljanja tih nevažnih pisama, zašto naše postupanje i naše
riječi proturječe jedno drugom, zašto mi na taj način varamo
ne samo tebe kojem su upućena, već i onog koji ih upućuje,
jer on nam ih sigurno nije dao zato da ih mi omalovažavamo
kod onog kojem su upućene! A između tih krajnosti držati
sredinu, to jest pisma pravilno ocijeniti, nije uopće moguće;
ona sama neprestano mijenjaju svoju vrijednost, daju povoda
bezbrojnim prosuđivanjima i na čemu će se čovjek zadržati
ovisi samo o slučaju, dakle i mišljenje je samo slučajno. A kad
se u to još umiješa i bojazan za tebe, onda se napravi opća
zbrka — pa ne trebaš suviše strogo uzimati moje riječi. Kad,
na primjer, kao što se jednom već dogodilo, Barnabas dođe
s viješću da si ti nezadovoljan njegovom kurirskom službom i
pod dojmom prvog zaprepaštenja, a na žalost također i iz
kurirske osjetljivosti, ponudi da će napustiti tu službu, onda
sam ja, naravno, da bih popravila pogrešku, u stanju varati,
lagati, podvaljivati, činiti sve najgore, samo ako to pomaže.
Ali to onda činim, barem ja u to vjerujem, isto onoliko zbog
tebe koliko zbog nas.«
 Netko zakuca. Olga pritrča vratima i otključa ih. Jedan tračak nikako ne želi odreći, on želi s njima računati, pritom ne misli
svjetlosti iz fenjera dopre u pomrčinu. Kasni posjetitelj postavljao zaboraviti ni na Olgu, jer sama Olga njemu je možda sad još
je pitanja šapatom i šapatom dobivao odgovore, ali nije se htio važnija od Barnabasovih poruka, važna mu je njena srčanost,
zadovoljiti njima, već je nastojao ugurati se u sobu. Olga ga za- njena uviđavnost, njena bistrina i njeno žrtvovanje za obitelj.
sigurno nije više mogla zadržavati i zato pozva Amaliju, od koje Kad bi trebao birati između Olge i Amalije, ne bi trošio mnogo
je očigledno očekivala da će, kako se roditelji ne bi probudili, vremena na razmišljanje. I on joj s puno srdačnosti stegne ruku
sve učiniti da otjera posjetitelja. Zaista, Amalija odmah pfitrča, dok se prebacivao preko ograde susjednog vrta.
gurnu Olgu u stranu, iziđe na ulicu i zatvori vrata za sobom. Ne
prođe ni trenutak, a ona se već vrati, tako brzo je postigla ono što
je Olgi bilo nemoguće.
K. onda doznade od Olge da je posjet bio namijenjen nje-
mu: to je bio jedan od pomoćnika koji ga je tražio po Friedinu
nalogu. Olga ga je htjela sakriti od pomoćnika, on može, ako
hoće, poslije priznati Friedi da je bio ovdje, ali pomoćnik ga
nije trebao pronaći. K. se složi s tim. Međutim, on dobi Olginu
ponudu da tu provede noć i dočeka Barnabasa. Samu ponudu
on bi možda već i prihvatio, jer noć je već bila poodmakla, a i
činilo mu se da je on sada, htio ili ne htio, već toliko povezan s
ovom obitelji da je prenoćište ovdje, iako možda neugodno iz
drugih razloga, s obzirom na tu povezanost najprirodnije koje
u selu može naći; pa ipak on odbi jer gaje uplašio pomoćnikov
posjet, nije mu bilo jasno kako su se to Frieda, koja je ipak znala
što on hoće a što neće, i pomoćnici, koji su ga se naučili bojati,
opet toliko zbližili da se Frieda nije ustručavala po njega poslati
pomoćnika, uostalom samo jednog, dok je drugi svakako os-
tao kod nje. On upita Olgu ima li bič; ona to nije imala, ali je
imala dobar štap od trske, on ga uze, a onda upita postoji li još
jedan izlaz iz kuće; takav izlaz je postojao kroz dvorište, istina,
moralo se preskočiti preko ograde susjednog vrta i proći kroz
taj vrt, dok se ne dođe na ulicu. K. je bio spreman na to. Dok
ga je Olga vodila kroz dvorište prema ogradi, K. ju je pokušao
na brzinu umiriti zbog njenih briga i rekao joj je da se on zbog
njenih trikova kojima se služila pri pričanju nimalo ne ljuti,
naprotiv, da je dobro razumije i da joj zahvaljuje na povjerenju
koje ima u njega i koje je pokazala ovim pričanjem, i naloži joj
da Barnabasa odmah pošalje u školu čim se vrati kući, pa makar
još bila noć. Istina, poruke koje očekuje preko Barnabasa nisu
njegova jedina nada, inače bi s njim loše stajalo, ali ipak ih se

I
 Netko zakuca. Olga pritrča vratima i otključa ih. Jedan tračak nikako ne želi odreći, on želi s njima računati, pritom ne misli
svjetlosti iz fenjera dopre u pomrčinu. Kasni posjetitelj postavljao zaboraviti ni na Olgu, jer sama Olga njemu je možda sad još
je pitanja šapatom i šapatom dobivao odgovore, ali nije se htio važnija od Barnabasovih poruka, važna mu je njena srčanost,
zadovoljiti njima, već je nastojao ugurati se u sobu. Olga ga za- njena uviđavnost, njena bistrina i njeno žrtvovanje za obitelj.
sigurno nije više mogla zadržavati i zato pozva Amaliju, od koje Kad bi trebao birati između Olge i Amalije, ne bi trošio mnogo
je očigledno očekivala da će, kako se roditelji ne bi probudili, vremena na razmišljanje. I on joj s puno srdačnosti stegne ruku
sve učiniti da otjera posjetitelja. Zaista, Amalija odmah pritrča, dok se prebacivao preko ograde susjednog vrta.
213
gurnu Olgu u stranu, iziđe na ulicu i zatvori vrata za sobom. Ne
prođe ni trenutak, a ona se već vrati, tako brzo je postigla ono što
je Olgi bilo nemoguće.
K. onda doznade od Olge da je posjet bio namijenjen nje-
mu: to je bio jedan od pomoćnika koji ga je tražio po Friedinu
nalogu. Olga ga je htjela sakriti od pomoćnika, on može, ako
hoće, poslije priznati Friedi da je bio ovdje, ali pomoćnik ga
nije trebao pronaći. K. se složi s tim. Međutim, on dobi Olginu
ponudu da tu provede noć i dočeka Barnabasa, Samu ponudu
on bi možda već i prihvatio, jer noć je već bila poodmakla, a i
činilo mu se da je on sada, htio ili ne htio, već toliko povezan s
ovom obitelji da je prenoćište ovdje, iako možda neugodno iz
drugih razloga, s obzirom na tu povezanost najprirodnije koje
u selu može naći; pa ipak on odbi jer gaje uplašio pomoćnikov
posjet, nije mu bilo jasno kako su se to Frieda, koja je ipak znala
što on hoće a što neće, i pomoćnici, koji su ga se naučili bojati,
opet toliko zbližili da se Frieda nije ustručavala po njega poslati
pomoćnika, uostalom samo jednog, dok je drugi svakako os-
tao kod nje. On upita Olgu ima li bič; ona to nije imala, ali je
imala dobar štap od trske, on ga uze, a onda upita postoji li još
jedan izlaz iz kuće; takav izlaz je postojao kroz dvorište, istina,
moralo se preskočiti preko ograde susjednog vrta i proći kroz
taj vrt, dok se ne dođe na ulicu. K. je bio spreman na to. Dok
ga je Olga vodila kroz dvorište prema ogradi, K. ju je pokušao
na brzinu umiriti zbog njenih briga i rekao joj je da se on zbog
njenih trikova kojima se služila pri pričanju nimalo ne ljuti,
naprotiv, da je dobro razumije i da joj zahvaljuje na povjerenju
koje ima u njega i koje je pokazala ovim pričanjem, i naloži joj
da Barnabasa odmah pošalje u školu čim se vrati kući, pa makar
još bila noć. Istina, poruke koje očekuje preko Barnabasa nisu
njegova jedina nada, inače bi s njim loše stajalo, ali ipak ih se
 G&tt/d! šesnaesta

'i'-:',.

Kad se zatim našao na ulici, vidio je, koliko je tmurna noć to

f',1. dopuštala, kako gore ispred Barnabasove kuće pomoćnik i dalje
seta amo-tamo, zastaje pokoji put i pokušava fenjerom osvijetliti
sobu kroz prozor zastrt zavjesom. K. ga zovnu; bez nekog vidlji-
vog straha, on prestade uhoditi kuću i priđe. »Koga tražiš?« upita
■■'» tt ga K. i o svoju butinu iskuša koliko je vitak štap. »Tebe«, odgovori
pomoćnik prilazeći mu. »A tko si ti?« upita K. iznenada, jer mu
se učini da to nije pomoćnik. Izgledao je stariji, umorniji, s više
bora, ali i puniji u licu, a i hod mu je bio sasvim drukčiji nego
hitri hod obojice pomoćnika, čiji su zglobovi bili kao elektrizira-
ni, išao je sporo, malo se gegao, izgledao otmjeno bolešljiv. »Zar
me ne poznaješ?« upita čovjek. »Jeremias, tvoj stari pomoćnik.«
»Tako«, reče K. i primakne štap koji je već bio sakrio iza leda.
»Ali mi izgledaš sasvim drukčije.« »To je zato što sam sam«, reče
Jeremias. »Kad sam sam, onda zbogom vedra mladosti.« »A gdje
je Artur?« upita K. »Artur?« upita i Jeremias. »Mali ljubimac
Artur? On je napustio službu. Jer ti si, bogami, bio malo grub i
nemilosrdan prema nama. Njegova nježna duša nije to mogla
podnijeti. On se vratio u dvorac i podigao je tužbu protiv tebe.«
»A ti?« upita K. »Ja sam mogao ostati«, reče Jeremias, »Artur se
^i i u moje ime.« »A na što se vi to žalite?« upita K. »Žalimo se
na to da ti ne razumiješ nikakvu šalu. Što smo mi učinili? Malo
s
mo se šalili, malo smijali, malo tvoju zaručnicu zadirkivali. Uos-
ta
*°ni, sve u suglasnosti s nalogom koji smo dobili. Kad nas je
G l t e r tebi poslao...« »Galater?« upita K. »Da, Galater«, odgovo-

215
ri Jeremias, »on je tada baš zamjenjivao Klamma. Kad nas je tebi
poslao, rekao nam je—ja sam to točno zapamtio jer to je ono na
što se mi pozivamo: 'Vi ćete sad biti pomoćnici zemljomjera'. Mi
smo na to rekli: 'Ali mi ništa ne razumijemo od tog posla'. Na što
će on reći: 'To nije najvažnije; ako bude baš potrebno, on će vas
već naučiti. Najvažnije je, međutim, da vi njega razvedrite. Kao
što mi je rečeno, on sve uzima vrlo ozbiljno. On je sad đ$$ao u
selo i to je za njega veliki događaj, iako zapravo nije nikakav. To
trebate postići'.« »Pa lijepo«, reče K., »je li Galater bio u pravu i
jeste li vi izvršili dobiveni zadatak?« »To ja ne znam«, reče Jere-
mias. »Vjerojatno to nije bilo moguće i zbog kratkog vremena.
Znam samo da si ti bio vrlo grub, i na to se žalimo. Meni nije jasno
kako ti, koji si ipak samo namještenik, čak ne ni namještenik u
dvorcu, ne možeš razumjeti da je takva služba tegobna i da je vrlo
nepravedno tako samovoljno, gotovo djetinje neodgovorno
otežavati posao jednom radniku, kao što si to ti činio. Ona
bezobzirnost kojom si nas ostavio da se smrzavamo na željeznoj
ogradi, ili kako si Artura, čovjeka kojeg svaka ružna riječ danima
peče, zamalo šakom ubio na prostirci, ili kako si mene popodne
jurio unaokolo po snijegu, da mi je bio potreban čitav sat da od
jurnjave dođem k sebi. Ja ipak više nisam mlad!« »Dragi Jere-
mias«, reče K., »sve je to tako kao što kažeš, samo to sve trebaš reći
Galateru. On je vas poslao na svoju ruku, nisam ja vas od njega
tražio. I budući da vas ja nisam tražio, mogao sam vas i vratiti, i ja
bih radije to učinio milom nego silom, ali očigledno vi niste
htjeli drukčije. Uostalom, zašto ti nisi odmah, čim ste obojica
došli k meni, govorio tako otvoreno kao što govoriš sad?« »Zato
što sam bio kod tebe u službi«, odgovori Jeremias, »to je barem
razumljivo.« »A sad nisi više u službi?« upita K. »Više nisam«, reče
Jeremias, »Artur je u dvorcu otkazao službu, ili je barem u tijeku
postupak koji nas treba potpuno osloboditi od službe.« »Ali ti
ipak još tragaš za mnom kao da si u službi?« reče K. »Nije tako«,
reče Jeremias, »ja te tražim samo kako bih umirio Friedu. Kad si
je ti napustio zbog onih Barnabasovih djevojaka, ona je bila vrlo
nesretna, ne toliko zato što te je izgubila, nego zbog tvoje nevjere;
istina, ona je već odavno uviđala da će do toga doći i zbog toga
već mnogo propatila. Ja sam baš bio još jednom prišao školskom
prozoru, da vidim jesi li možda ipak postao razumniji. Međutim,
tebe tamo nije bilo, samo je Frieda sjedila u jednoj školskoj klupi
i plakala. Onda sam ušao i mi smo se sporazumjeli. Sve je već
gotovo. Ja sam sobni konobar u Gospodskom konaku, barem
toliko dugo dok moja stvar u dvorcu ne bude sređena, a Frieda
je opet u krčmi. To je za Friedu bolje. Za nju nije bilo pametno
da postane tvoja žena. A ni ti nisi umio cijeniti žrtvu koju je ona
bila spremna za tebe podnijeti. Istina, dobričina kakva je ona još
pokoji put sumnja da ti se ne čini nepravda i da možda ipak nisi
bio kod Barnabasovih. Iako, naravno, nikakve sumnje nije moglo
biti gdje si ti, ja sam ipak došao jednom za svagda to utvrditi, jer
poslije svih uzbuđenja Frieda je napokon zaslužila da jednom
mirno spava, a bogami i ja. Tako sam, eto, došao, i ne samo da
sam tebe našao, već sam i vidio kako se djevojke lijepe za tebe.
Za tebe se zauzela osobito ona crna, prava divlja mačka. Dobro,
svatko ima svoj ukus. U svakom slučaju, nije bilo potrebe da ideš
okolnim putem, preko susjednog vrta, ja poznajem put.«
Dakle, dogodilo se ipak ono što se moglo predvidjeti, ali ne i
spriječiti. Frieda ga je napustila. To ne mora biti konačno, stvari
ne stoje baš tako loše. Frieda se može ponovno osvojiti, na nju
je lako utjecati sa strane, posebno ovim pomoćnicima, koji Frie-
din položaj smatraju sličnim svojem, i budući da je sada njima
otkazano, uspjeli su i Friedu na to nagovoriti, ali K. treba samo
stupiti pred nju, podsjetiti je na sve što govori njemu u prilog i
ona će opet biti njegova i puna pokajanja, osobito kad bi posjet
djevojkama mogao opravdati nekim uspjehom koji je postigao
zahvaljujući njima. Međutim, i uza sva ta razmišljanja kojima se
pokušavao tješiti zbog Friede, bio je uznemiren. Još maloprije
on se pred Olgom hvalio Friedom i nazvao je svojim jedinim
osloncem. A eto, taj oslonac nije bio baš najčvršći, nije bilo ni
potrebno da se umiješa netko od moćnih da bi mu oteo Friedu,
bio je dovoljan i ovaj ne odviše privlačan pomoćnik, to meso koje
je pokatkad ostavljalo dojam da gotovo i nije živo.
Jeremias se već počeo udaljavati; K. ga prizva. »Jeremias«, reče
mu, »želim biti sasvim otvoren s tobom, ali hoću da mi i ti iskreno
odgovoriš na jedno pitanje. Mi više nismo u odnosu gospodara i
sluge, zbog čega nisi radostan samo ti nego i ja, mi dakle nemamo
razloga jedan drugog varati. Ovdje pred tvojim očima slomit ću
štap koji je bio tebi namijenjen, jer nisam ja izabrao put preko
217
vrta iz straha od tebe, nego da bih te iznenadio i nekoliko puta
opaučio štapom. Lijepo, nemoj mi to uzimati za zlo, sad je sve
prošlo. Da ti nisi bio sluga koji mi je nametnut od vlasti, nego na-
prosto poznanik, mi bismo se odlično slagali, iako meni ponekad
tvoj izgled pomalo smeta. Ali ono što smo u tom pogledu propu-
stili, mogli bismo sada nadoknaditi.« »Misliš?« reče pomoćnik i,
zijevajući, zatvori umorne oči. »Ja bih ti mogao sve to podaSbnije
objasniti, ali nemam vremena, žurim se Friedi, djevojče čeka
na mene, još nije stupila u službu, gostioničar joj je na moju
molbu — ona se htjela odmah baciti na posao, vjerojatno da bi
zaboravila — odobrio kratku odsutnost, i htjeli bismo ipak to
vrijeme provesti zajedno. Što se tiče tvog prijedloga, mogu reći
da ja nemam nikakvog razloga da ti lažem, ali isto tako ni da ti se
povjeravam. Sa mnom, naime, stoji drukčije nego s tobom. Dok
sam s tobom bio u službenom odnosu, ti si, naravno, bio za mene
vrlo važna osoba, ne zbog tvojih kvaliteta, nego zbog službenog
zadatka koji sam imao, i ja bih za tebe učinio sve što hoćeš, ali sad
sam prema tebi ravnodušan. Ni lomljenje štapa mene ne dira,
podsjeća me samo na to kakvog sam surovoga gospodara imao,
ja nisam sklon zauzeti se za tebe.« »Ti sa mnom razgovaraš tako«,
reče K., »kao da je sasvim sigurno da se nikad ni zbog čega nećeš
više mene bojati. Ali to zapravo nije tako. Možda se ti nisi sasvim
oslobodio od mene, baš tako brzo stvari se ovdje ne rješavaju...«
»Ponekad još i brže«, reče Jeremias. »Ponekad«, reče K., »ali ništa
ne upućuje na to da je tako i ovaj put, barem ni ja ni ti još nismo
dobili u ruke pismeno rješenje. Postupak je, dakle, još u tijeku, a
ja još ništa nisam poduzeo preko svojih veza. Ako stvar ispadne
nepovoljno za tebe, onda se baš nisi pobrinuo da stekneš naklo-
nost svoga gospodara i možda je čak bilo suvišno lomiti štap.
Friedu si, doduše, uspio odvesti, zbog čega si se posebno osilio,
ali uza sve poštovanje prema tvojoj osobi — jer ja to poštovanje
prema tebi imam iako ga ti možda nemaš više prema meni — ja
znam da je dovoljno da samo nekoliko riječi uputim Friedi, pa
da se razbiju sve laži kojima si je ti obrlatio. A samo laži mogle su
Friedu odbiti od mene.« »Ja se ne bojim tih prijetnji«, reče
Jeremias. »Ti ipak ne želiš da ti ja budem pomoćnik, ti se bojiš
mene kao pomoćnika, ti se uopće bojiš pomoćnika, ti si samo
iz straha tukao dobrog Artura.« »Možda«, reče K. »A je li zbog
toga manje boljelo? Možda ću moći na taj način pokazivati i svoj
strah od tebe. Primijetim li da ti služba malo odgovara, ja ću te,
prelazeći preko sveg straha, s najvećim zadovoljstvom prisiljavati
da je obavljaš. Uz to ću još gledati da ovaj put dobijem samo tebe,
bez Artura; onda ću ti moći posvetiti više pažnje.« »Misliš li ti«,
reče Jeremias, »da sve to mene ma i najmanje plaši?« »Naravno
da mislim«, reče K., »malo se bojiš, svakako, a ako si pametan,
trebao bi se jako bojati. Zašto inače nisi već otišao Friedi? Reci,
voliš li je zaista?« »Volim li je?« reče Jeremias. »Ona je dobra,
pametna djevojka, bivša Klammova ljubavnica, dakle u svakom
slučaju dostojna poštovanja. I kad me ona neprekidno moli da
je oslobodim od tebe, zašto joj tu uslugu ne bih učinio, osobito
stoga što time ni tebi ne činim nažao, budući da si se utješio s
onim prokletim Barnabasovim djevojkama.« »Sad vidim tvoj
strah«, reče K. »jedan bijednički strah, ti me želiš lažima uloviti.
Frieda je molila samo jedno: da bude oslobođena podivljalih,
pseći pohotljivih pomoćnika; na žalost, ja nisam imao vremena
sasvim ispuniti njenu molbu i sada se javljaju posljedice mojeg
propusta.«
»Gospodine zemljomjere, gospodine zemljomjere!« vikao je
netko ulicom. Bio je to Barnabas. Dođe kao da je bez daha, ali
ipak se ne zaboravi pokloniti pred K. »Uspio sam«, reče on. »Sto
si uspio?« upita K. »Moju molbu dostaviti Klammu?« »To nije
bilo moguće«, reče Barnabas. »Jako sam se trudio, ali nije bilo
moguće, progurao sam se naprijed, stajao sam tamo cijeli dan,
premda nitko to nije tražio, i to tako blizu dugačkog stola da
me je jedan pisar, kojem sam zaklonio svjetlo, gurnuo u stranu,
javljao sam se dižući ruku uvis, što je zabranjeno, kad bi Klamm
digao pogled sa stola, ostao sam najdulje u uredu, bio sam tamo
već sam sa slugama, imao sam još jedno zadovoljstvo, da vidim
Klamma kako se vraća, ali ni to nije bilo zbog mene, htio je samo
na brzinu još nešto vidjeti u knjizi, pa je odmah opet otišao; na-
pokon, kako se nikako nisam micao s mjesta, sluga me je gotovo
izbacio metlom kroz vrata. Sve ti to priznajem kako ti opet ne bi
bio nezadovoljan onim što ja učinim.« »Što meni, Barnabase, vri-
jedi sva ta tvoja marljivost«, reče K., »kad nema uspjeha.« »Ali ima
uspjeha«, reče Barnabas. »Kad sam izlazio iz svojeg ureda — ja
ga tako zovem, moj ured — primijetio sam kako iz dugačkog
219
hodnika lagano prilazi jedan gospodin, inače je sve bilo pusto,
bilo je, naravno, već kasno. Odlučih ga pričekati, to je bila dobra
prilika da još neko vrijeme tamo ostanem, najradije bih tamo
uopće ostao, samo da tebi ne moram donositi loše vijesti. Ali i
inače je vrijedilo čekati tog gospodina, to je bio Erlanger. Ti ga ne
poznaješ? On je jedan od najvažnijih Klammovih tajnika. Jedan
slabašan, omalen gospodin, malo se gega. Odmah me jć'pbzvao,
on je poznat po svom pamćenju i poznavanju ljudi, samo navuče
obrve i to mu je dovoljno da svakog prepozna, često i ljude koje
nikad nije vidio, o kojima nikad ništa nije čuo niti čitao, mene, na
primjer, sumnjam daje ikad vidio. Ali iako svakog čovjeka odmah
prepozna, on ipak pita kao da nije siguran. 'Jesi li ti Barnabas?'
upitao je mene. A onda rekao: 'Ti poznaješ zemljomjera, zar ne?'
A zatim: 'To se dobro podudara, ja se sada vozim u Gospodski
konak. Neka me zemljomjer tamo posjeti. Stanujem u sobi broj
petnaest. Ali bi morao odmah doći. Imam samo nekoliko sasta-
naka tamo i vraćam se natrag u pet sati ujutro. Reci mu da mi je
jako stalo da s njim razgovaram'.«
Najednom, Jeremias se snuždi. Barnabas, koji ga u uzbuđenju
dosad gotovo nije niti primijetio, upita: »Što to hoće Jeremias?«
»Hoće prije mene stići Erlangeru«, reče K. i već je trčao za Jere-
miasom, stiže ga, uhvati ispod ruke i reče: »Je li te to iznenada
obuzela čežnja za Friedom? I mene je ništa manje, i zato ćemo ići
istim korakom i ruku pod ruku.«
Glava sedamnaesta
U pomrčini pred Gospodskim konakom stajala je jedna mala
grupa ljudi, od kojih su dvojica-trojica držali fenjere u ruci, tako
da su se mogla razaznati neka lica. K. nade samo jednog poz-
nanika, kočijaša Gerstackera, koji ga pozdravi pitanjem: »Ti si
još u selu?« »Da«, odgovori K., »ja sam ovamo došao za stalno.«
»Mene se to ne tiče«, reče Gerstacker, zakašlja se snažno i okrene
se drugima.
Pokaza se da su svi čekali Erlangera. Međutim, Erlanger je
već bio stigao, ali prije nego što će početi primati stranke, vodio
je poslovne razgovore s Momusom. Medu onima koji su čekali
razgovor se vodio uglavnom o tome zašto se nije smjelo čekati
u kući, nego se moralo stajati ovdje, vani, u snijegu. Istina, jako
hladno nije bilo, ali ipak je bilo bezobzirno ostaviti stranke da
možda i satima čekaju u noći pred kućom. To svakako nije bila
krivnja Erlangera, koji je, štoviše, bio vrlo susretljiv, vjerojatno
za ovo nije niti znao i svakako bi se jako ljutio kad bi mu to bilo
dojavljeno. To je bila krivnja gazdarice Gospodskog konaka,
koja u svojoj već bolesnoj težnji za finoćom nije mogla trpjeti da
mnogo molitelja najednom dođe u Gospodski konak. »Ako već
tako mora biti da dolaze«, imala je ona običaj reći, »onda, za ime
Boga, samo jedan za drugim.« I postigla je da su stranke, koje
su prvo čekale u hodniku, zatim na stubištu, onda na trijemu,
napokon u krčmi, bile izgurane na ulicu. A ni to joj nije bilo
dovoljno. Nije mogla podnositi da je u vlastitoj kući »stalno
opsjednuta«, kako se izražavala. Nije uopće mogla razumjeti
221
čemu je potreban taj promet sa strankama. »Kako bi zagadili
stubište«, rekao je jednom jedan činovnik, svakako u ljutnji,
odgovarajući na njeno pitanje. Međutim, to je za nju vrlo jasno
objašnjenje i ona je taj izraz često ponavljala. Njena je težnja bila, a
to se uostalom slagalo i sa željama onih koji su morali čekati, da
se prekoputa Gospodskog konaka podigne jedna zgrada koja bi
služila kao čekaonica. Njoj bi bilo najmilije kad bi TfJrijem
stranaka i saslušanja bili obavljeni izvan Gospodskog konaka,
ali tome su se protivili činovnici, a kad se činovnici ozbiljno
usprotive, onda, naravno, ni gostioničarka nije mogla prodrijeti,
premda je u sporednim pitanjima provodila neku vrstu male
tiranije, zahvaljujući neumornoj i pritom ženski nježnoj upor-
nosti. Gostioničarka će vjerojatno i dalje morati trpjeti prijeme i
saslušanja u Gospodskom konaku, jer su gospoda u dvorcu bila
protiv toga da pri obavljanju službenih poslova u selu napuštaju
Gospodski konak. Oni su uvijek žurili, dolazili su u selo uvijek
protiv svoje volje i nimalo nisu bili voljni zadržavati se dulje nego
što je bilo nužno niti se od njih moglo tražiti da, samo radi mira i
reda u Gospodskom konaku, povremeno sa svim svojim aktima
prelaze preko ulice u neku drugu kuću i tako gube vrijeme. Svoje
službene poslove činovnici su najradije obavljali u krčmi ili u
svojim sobama, po mogućnosti dok bi jeli, ili iz kreveta prije nego
što će zaspati, ili ujutro kad su umorni za ustajanje i još se malo
mogu ispružiti u krevetu. Nasuprot tome, činilo se da se podi-
zanje čekaonice bliži povoljnom rješenju, istina, za gostioničarku
to je predstavljalo osjetnu kaznu — bilo je malo i smijanja oko
toga — da je baš pitanje te čekaonice uvjetovalo mnoge posjete i
razgovore, tako da su hodnici gostionice rijetko bili prazni.
O svim tim stvarima vodio se poluglasan razgovor dok se
čekalo. K. je uočio da, iako je bilo prilično nezadovoljstva, nitko
nije imao ništa navesti protiv toga da Erlanger poziva stranke us-
red noći. K. je postavio pitanje u tom smislu i dobio obavijest da
bi, štoviše, zbog toga trebali biti vrlo zahvalni Erlangeru. Jedino
što ga navodi da uopće dolazi u selo, to je samo njegova dobra
volja i visoko shvaćanje dužnosti. On bi morao, kad bi htio — i
to bi možda još i bolje odgovaralo propisima — u selo poslati
nekog nižeg tajnika da prima i saslušava stranke. Međutim, on je
to mahom izbjegavao činiti, morao je žrtvovati svoje noći, jer u
njegovu službenu planu nije bilo predviđeno vrijeme za putova-
nje u selo. K. na to primijeti da i Klamm preko dana dolazi u selo,
pa čak i po nekoliko dana ovdje ostaje; zar je onda Erlanger, koji
je ipak samo tajnik, tamo gore potrebniji od Klamma? Neki su
se dobroćudno smijali, drugi su, osjećajući se pogođeni, šutjeli;
ovi posljednji dobiše prevagu i na pitanja K. nije više gotovo ni
bilo odgovora. Samo jedan s ustručavanjem reče da je, naravno,
Klamm potreban u dvorcu, kao i u selu.
Onda se otvoriše vrata na gostionici i na njima se pojavi
Momus, s dva poslužitelja koji su nosili fenjere. »Prvi koji će biti
primljeni kod gospodina tajnika Erlangera«, reče on, »jesu Gers-
tacker i K. Jesu li obojica ovdje?« Oni se obojica javiše, ali još prije
njih uvuče se Jeremias, dobacivši: »Ja sam ovdje sobni konobar«,
na što ga Momus, smješkajući se, pozdravi i potapša po ramenu.
»Morat ću više paziti na Jeremiasa«, reče K. u sebi, premda je
pritom bio svjestan da je Jeremias svakako mnogo bezopasniji od
Artura, koji je u dvorcu rovario protiv njega. Možda je ipak bilo
bolje trpjeti da ga oni gnjave kao pomoćnici nego pustiti ih da
ovako lunjaju bez nadzora i da spletkare, za što su, čini se, imali
osobitu sklonost.
Kad K. prođe pokraj Momusa, ovaj se napravi kao da je tek
sad shvatio daje on zemljomjer. »Gle, gospodin zemljomjer, koji
se tako nerado izlaže saslušanju«, reče Momus, »gura se sada da
bude saslušan! Kod mene bi to išlo mnogo jednostavnije. Istina,
nije lako izabrati najpogodnija saslušanja.« Budući da je ovako
oslovljen, K. se htjede zaustaviti, ali Momus reče: »Idite, idite!
Onda su mi bili potrebni vaši odgovori, sad nisu.« Ipak pogođen
ovakvim ponašanjem Momusa, K. reče: »Vi mislite samo na sebe.
Samo za ljubav puste službene procedure neću odgovarati, nisam
htio onda, neću ni sad.« Momus reče: »A na koga inače trebamo
misliti? Koga ima još ovdje? Idite!« Na trijemu ih dočeka jedan
poslužitelj i povede ih putem preko dvorišta, koji je K. već bio
poznat, a onda kroz ulazna vrata u nizak, malo kos hodnik. Viši
činovnici stanovali su očigledno na gornjim katovima, dok su
tajnici stanovali u tom hodniku, pa i sam Erlanger, iako je on bio
jedan od najviših tajnika. Poslužitelj ugasi svoj fenjer, jer ovdje je
bilo električno osvjetljenje. Sve je bilo majušno, ali lijepo građeno.
Prostor je bio iskorišten do posljednjih mogućnosti. Hodnik je
223
bio jedva toliko visok da se moglo uspravno hodati po njemu. ljan zbog toga što je spavao, pa sve hoće na brzinu svršiti i gotovo
Na objema stranama redala su se vrata, gotovo jedna do drugih. je nemoguće s njim razgovarati.« »Vi dolazite zbog iznajmlji-
Bočni zidovi nisu stizali do tavanice, to je valjda bilo zbog ventila- vanja kola za građevinu?« upita poslužitelj. Gerstacker potvrdi
cije, jer sobice u ovom niskom i dubokom, gotovo podrumskom glavom, povuče poslužitelja u stranu i govoraše mu nešto tiho,
hodniku nisu imale prozore. Nezgodna strana tih zidova koji nisu ali poslužitelj gotovo i nije slušao, gledao je preko Gerstackera,
dosezali do tavana bila je u tome što se čula graja u hodniku i, na od kojeg je bio viši za čitavu glavu, i pritom je ozbiljno i polako
isti način, u sobama. Činilo se da su mnoge sobe već bile^uzete gladio kosu.
i da se u većini njih nije spavalo; čuli su se glasovi, lupa čekića,
zveckanje čaša. Međutim, nije se stjecao dojam da vlada neko
osobito veselje. Glasovi su bili prigušeni, jedva se tu i tamo mogla
razumjeti koja riječ, nije se činilo ni da se razgovara, vjerojatno
je samo netko nekome nešto diktirao ili čitao nešto naglas; baš
iz soba iz kojih se čuo zveket čaša i tanjura nije dopirala ni jedna
riječ, a lupa čekića podsjeti K. na to da su mu nekad pričali kako
se neki činovnici, da bi se odmorili od stalnog duhovnog napora,
s vremena na vrijeme bave stolarstvom, preciznom mehanikom
i tome slično. Sam hodnik bio je prazan, samo je pred jednim
vratima sjedio jedan blijedi, suhonjavi visoki gospodin u kožuhu
pod kojim je provirivala noćna košulja. Vjerojatno mu je u sobi
bilo zagušljivo, pa je izišao i sjeo pred vrata čitati novine, ali to
nije činio pažljivo, često bi zijevajući prekidao čitanje, naginjao
se i gledao kroz hodnik; vjerojatno je očekivao stranku koju je
pozvao, a koja se još nije pojavljivala. Kad su prolazili pokraj
njega, poslužitelj, pokazujući na gospodina, reče Gerstackeru:
»Eno Pinzgavera!« Gerstacker kimnu glavom. »Već odavno nije
bio dolje«, reče on. »Da, već vrlo dugo«, odgovori poslužitelj.
Napokon dođoše do jednih vrata koja su bila ista kao i sva
druga, a iza kojih se ipak nalazio baš Erlanger, kao što poslužitelj
priopći. Poslužitelj, kojeg K. podiže na ramena, pogleda u
sobu kroz slobodan otvor povrh zida. »On leži u krevetu«, reče
poslužitelj silazeći, »istina, odjeven je, ali ja bih ipak rekao da
drijema. Ponekad ga tako ovdje u selu svlada umor zbog promi-
jenjenog načina života. Morat ćemo čekati. Kad se probudi, on
će zvoniti. Istina, događalo se već da prespava cijeli svoj boravak
u selu i da se mora odmah vratiti u dvorac čim se probudi. To je
dobrovoljan rad koji on ovdje obavlja.« »Samo kad bi sad cijelo
vrijeme prespavao«, reče Gerstacker, »jer budući da mu ostaje
malo vremena za rad kad se probudi, onda je neobično zadovo-

224
 ■M-'-

Glava osamnaesta

Dok je nasumce gledao unaokolo, K. u daljini primijeti Frie-

du na jednom zavijutku hodnika. Ona se pravila kao da ga ne
može prepoznati, tupo je gledala u njega, držeći u ruci poslužavnik s
praznim posuđem. On reče poslužitelju, koji ga uopće nije
slušao — što se više obraćalo poslužitelju, to je on izgledao rastre-
seniji — da će se odmah vratiti, i potrča prema Friedi. Kad stiže
do nje, uhvati je za ramena, kao da je ponovno prisvaja, postavi
nekoliko beznačajnih pitanja i pritom je ispitivački gledaše u oči
kao da u njima nešto traži. Ali ona ne izmijeni svoje kruto
držanje, rastreseno poče razmještati posude po poslužavniku i
reče: »Sto ti hoćeš od mene? Idi tamo onima — pa da, ti znaš
kako se zovu. Od njih baš sad i dolaziš, vidi se po tebi.« K. brzo
okrenu razgovor. Taj razgovor s Friedom nije trebao početi tako
iznenada, i to onim najgorim, najnepovoljnijim za njega. »Mislio
sam da si ti u krčmi«, reče on. Frieda ga pogleda iznenađeno i
rukom koja joj je bila slobodna pomilova ga po čelu i obrazima.
Imao je dojam kao da je zaboravila kako on izgleda, pa je na taj
način htjela to ponovno doznati, a i njene oči imale su onaj za-
magljen izraz kao da se s mukom prisjećaju. »Opet sam primljena
da vodim krčmu«, reče ona zatim polako, kao da to što kaže nije
važno, ali govoreći ona samim tim vodi razgovor s K., a to je
najvažnije. »Ovaj posao nije za mene, njega može obavljati svaka
druga; svaka koja zna prostrti postelju i praviti ljubazno lice, i
koja se ne boji nasrtaja gostiju, već ih naprotiv izaziva; svaka takva
može bici sobarica. Ja sam, međutim, odmah ponovno primljena

i 227
u krčmu, iako je onda nisam baš na vrlo častan način napustila;
istina, sad imam zaštitu. Ali i gostioničar je bio sretan što imam
zaštitu, pa mu je tako bilo lako opet me primiti. Štoviše, morali
su me nagovarati da se primim tog posla; kad pomislim na što me
sve krčma podsjeća, onda ćeš to razumjeti. Napokon, primila
sam se. Ovdje samo pomažem. Pepi je molila da je ne izlažemo
sramoti da odmah mora napustiti krčmu, i tako smo jofOstavili
rok od dvadeset i četiri sata, jer je ipak bila vrijedna i sve dobro
vodila, koliko su to njene sposobnosti dopuštale.« »To je sve vrlo
dobro uređeno«, reče K., »ali ti si jednom zbog mene napustila
krčmu, a sad kad stojimo pred vjenčanjem, ti se opet u nju
vraćaš?« »Neće biti vjenčanja«, reče Frieda. »Jer sam ti ja bio nev-
jeran?« upita K. Frieda kimnu glavom. »Slušaj, Friedo, molim
te«, reče K., »o toj mojoj tobožnjoj nevjeri mi smo već često raz-
govarali i uvijek si na kraju morala uvidjeti da je to neopravdano
sumnjičenje. Otad se s moje strane ništa nije promijenilo, sve je
ostalo onako pošteno kao što je i bilo i kao što drukčije ne može
niti biti. Dakle, moralo se nešto kod tebe promijeniti, zahvaljujući
došaptavanjima sa strane, ili tako nešto. Griješiš prema meni u
svakom slučaju, jer vidi kako stoje stvari s tim dvjema djevojka-
ma? Jedna, ona crnomanjasta — naprosto me je stid što se mo-
ram braniti tako do sitnica, ali ti me na to prisiljavaš — ta crno-
manjasta, dakle, meni je ništa manje neugodna nego tebi. Kad
god mogu ne biti blizu nje, ja to činim, uostalom, i ona sama to
olakšava jer se drži vrlo povučeno.« »Zaista«, uzviknu Frieda,
riječi izletješe iz nje kao protiv njene volje. K. bi milo da je vidi
tako promijenjenu, ona je sad bila drukčija nego što je željela biti.
»Samo ti možeš nju smatrati povučenom, nju besramniju od svih
drugih ti nazivaš povučenom, i tako zaista i misliš, pošteno, ma
koliko to izgledalo nevjerojatno, ti se ne pretvaraš, znam ja to.
Gazdarica gostionice Kod mosta rekla je za tebe: 'Ne mogu ga
trpjeti, ali ne mogu ga niti napustiti; nemoguće je svladati se pri
pogledu na malo dijete koje još ne umije dobro hodati, a istrčava
naprijed, moraš ga prihvatiti'.« »Posluži se sad njenom poukom«,
reče K. smijući se, »ali ona djevojka — je li ona povučena ili bes-
tidna, možemo to ostaviti po strani — ali ona me nimalo ne za-
nima.« »Ali zašto je onda nazivaš povučenom?« nije Frieda
popuštala. To njeno zanimanje K. primi kao dobar znak. »Jesi li
ti to sam iskusio, ili želiš time druge omalovažiti?« »Ni jedno ni
drugo«, reče K., »ja je tako nazivam samo iz zahvalnosti, jer ona
mi tako omogućuje da je ne gledam, i ja, makar morao i samo
pokoji put s njom razgovarati, ne bih mogao pregorjeti i ponovno
ići tamo, a to bi bila velika šteta za mene, jer ja moram tamo ići
zbog naše zajedničke budućnosti, kao što ti znaš. Zbog toga, eto,
moram razgovarati i s onom drugom djevojkom, koju, istina,
cijenim zbog njene marljivosti, uvidavnosti i nesebičnosti, ali za
koju se ne može reći daje zavodljiva.« »Sluge misle drukčije«, reče
Frieda. »Sluge misle drukčije i o mnogočemu drugom«, uzvrati
K. »Hoćeš li ti zaključivati o mojoj nevjeri na temelju pohlepe
raznih slugu?« Frieda je šutjela i mirno dopusti da joj K. uzme
poslužavnik iz ruke i stavi na pod i, uhvativši je ispod ruke, počne s
njom polako šetati po uskom prostoru. »Ti ne znaš što je vjer-
nost«, reče ona, braneći se malo od njegove blizine. »Kako se ti
ponašaš s tim djevojkama nije ono najvažnije, ali za mene je
nepodnošljiva sramota da ti u tu obitelj uopće odlaziš i vraćaš se s
mirisom njihove sobice na odijelu. I ti trčiš iz škole ne rekavši
ništa i ostaješ tamo kod njih do pola noći. I dopuštaš, kad dođu
pitati za tebe, da te djevojke tebe kriju, strasno kriju, osobito ona
beskrajno povučena. Onda se šuljaš iz kuće tajnim putem, valjda
da bi čuvao dobar glas tih djevojaka, njihov dobar glas! Ne, bolje
da ne razgovaramo više o tome!« »O tome ne, ali o nečem dru-
gom, Friedo«, reče K. »Zbog čega moram tamo ići, to znaš. Meni
nije lako, ali se moram svladavati. Ne bi mi to trebala praviti
težim nego što jest. Danas sam mislio otići tamo samo na trenutak
i raspitati se je li napokon stigao Barnabas, koji već odavno
treba donijeti jednu važnu poruku. On nije bio tamo, ali je morao
stići svakog časa, kao što su mi tvrdili i kao što je i bilo vjerojatno.
Da mi dolazi u školu, nisam htio, da te njegova prisutnost ne bi
vrijeđala. Vrijeme je prolazilo, a on se, na žalost, nije vraćao. Došao
je, međutim, netko drugi koga ja mrzim. Nisam htio da me on
uhodi i zato sam otišao kroz susjedni vrt, ali nisam se htio ni od
njega kriti, nego sam mu zatim na ulici otvoreno prišao, i to,
priznajem, s jednim vrlo vitkim štapom. To je, dakle, sve i o
tome ne vrijedi dalje razgovarati, nego o nečem drugom. Kako,
na primjer, stoji s pomoćnicima, koje kad spomenem meni je isto
onako odvratno kao tebi kad se spomene ona obitelj? Usporedi
svoje ponašanje prema njima s mojim ponašanjem prema onoj
obitelji. Ja razumijem tvoju netrpeljivost prema toj obitelji i
slažem se s tobom. Ali ja idem k njima zbog naše stvari i ponekad
mi se čini da nisam pravedan prema njima, da ih iskorištavam. A
kako stoji s tobom i pomoćnicima? Ti uopće nisi poricala da te
oni gone, čak si priznala da te nešto vuče njima. Ja se nisam zbog
toga ljutio na tebe, vidio sam da su se umiješale snage kdjima ti
nisi dorasla, radovalo me je to što se ti barem koliko-toliko braniš,
pomagao sam ti u tome, i samo što sam nekoliko sati propustio
voditi računa, uzdajući se u tvoju vjernost, a i u nadi da je kuća
sigurno zaključana i pomoćnici konačno najureni — stalno sam
ih podcjenjivao, bojim se — dakle, samo što sam tih nekoliko sati
propustio motriti, a onaj Jeremias, ako dobro pogledaš ne baš
jako zdrav, uvenuli deran, imao je drskost doći na prozor — i,
eto, samo zbog toga, Friedo, trebam te izgubiti, i slušati kako me
ti dočekuješ s pozdravom: 'Nema od vjenčanja ništa. Nisam li ja
taj koji ima prava prekoravati, a ja to ne činim, usprkos svemu ne
činim.« I njemu se ponovno učini da je dobro da Friedu zabavi
nečim drugim, pa je zamoli da mu donese nešto za jelo, jer ništa
nije jeo još od podneva. Očigledno ugodno dirnuta tom mol-
bom, Frieda kimnu glavom i potrča donijeti nešto, ali ne kroz
hodnik na čijem je kraju K. mislio da se nalazi kuhinja, nego
krenu bočnim hodnikom, dvije-tri stepenice niže. Ona ubrzo
donese tanjur s raznim kobasicama i bocu vina, ali to su očigledno
bili ostaci nečijeg obroka, i da se to ne bi primijetilo, ostaci su bili
površno ponovno poredani, ali samo površno, na brzinu, čak je
ostala i skinuta pokožica s kobasica, a boca je za dvije trećine bila
prazna. K. ipak ne reče ništa o tome i dobro navali jesti. »Bila si u
kuhinji?« upita on. »Ne, u svojoj sobi«, odgovori ona, »imam
sobu ovdje dolje.« »Trebala si me tamo odvesti«, reče K. »Sići ću
dolje da bih malo sjedio dok jedem.« »Donijet ću ti stolicu«, reče
Frieda i već se uputi. »Hvala«, reče K. i zadrži je »niti ću ići u sobu,
niti mi je više potrebna stolica.« Frieda prkosno zastade, duboko
pognu glavu i ugrize se za usnu. »Pa da, on je dolje«, reče ona. »Jesi
li očekivao nešto drugo? On leži u mojem krevetu, prehladio se
vani, drhti, jedva je nešto okusio. Zapravo, sve je to tvoja krivnja:
da nisi otjerao pomoćnike i da nisi trčao onima tamo, mi bismo
sad mirno sjedili u školi. Samo si ti uništio našu sreću. Vjeruješ li
da bi se Jeremias, da je još u službi, usudio mene zavoditi? Ako u to
vjeruješ, onda uopće ne poznaješ ovdašnji red. On je htio k
meni, on se mučio, on me je vrebao, ali sve je to bila samo igra,
kao što se igra gladan pas, ali se ipak ne usuđuje skočiti na stol.
Isto tako i ja. Nešto me je vuklo njemu — s njim sam se igrala još
kao dijete — igrali smo se zajedno na padinama brijega na kojem
je dvorac, lijepa su to bila vremena, ti me nikad nisi pitao o mojoj
prošlosti. Ali sve to nije bilo važno dok je Jeremias bio kod tebe u
službi, jer ja sam znala kakve su moje dužnosti kao tvoje buduće
žene. A onda si ti otjerao pomoćnike i još se hvalisao kao da si
time učinio nešto meni za ljubav; istina, u neku ruku to je točno.
Što se tiče Artura, tu si uspio u svojoj namjeri, ali samo privreme-
no, on je nježan, on nema onu Jeremiasovu strast koja ne preza
ni od kakvih teškoća, uostalom, ti si ga udarom šake one noći
— to je bio ujedno udarac na našu sreću — gotovo smrvio, on je
morao bježati u dvorac da se žali, i sad ga nema, premda će se
možda uskoro vratiti. Kad je u službi, on se boji ako njegov pos-
lodavac i okom trepne, izvan službe, međutim, ne boji se ničeg.
Došao je i uzeo me. Napuštena od tebe, ovladana od njega, starog
prijatelja, ja se nisam mogla opirati. Nisam ja otvorila školska
vrata, on je razbio prozor i izvukao me. Pobjegli smo ovamo,
gostioničar ga cijeni, a i gostima je dobro došlo da imaju takvog
sobnog konobara pa smo oboje primljeni; on ne stanuje kod
mene, nego mi imamo zajedničku sobu.« »Ipak, uprkos svemu
tome«, reče K., »ja ne žalim što sam najurio pomoćnike. Ako je
to zaista bilo tako kako ti prikazuješ, ako je tvoja vjernost bila
uvjetovana jedino službenom vezanošću pomoćnika, onda je
dobro što je svemu kraj. Bračna sreća između dvije zvjerke koje se
povijaju samo pred knutom bila bi za mene suviše velika. Onda
sam zahvalan i onoj obitelji koja je nehotice pridonijela da se mi
raziđemo.« Oni su šuteći opet išli jedno pored drugog gore-dolje, i
uopće se nije primijetilo tko je sad prvi počeo šetati. Frieda,
sasvim uz K., bila je ljuta što je on nije ponovno uzeo pod ruku.
»I onda je sve u redu«, nastavi K., »i mi bismo se mogli rastati, ti
da ideš svome gospodinu Jeremiasu, koji je možda još prehlađen
od stajanja u školskom vrtu i kojeg si ti, s obzirom na to, suviše
dugo ostavila samog, a ja da odem sam u školu ili, budući da
tamo nemam što raditi bez tebe, na neko drugo mjesto. Ako se
ipak ustežem to učiniti, to je zato što imam jak razlog da pomalo
sumnjam u to što ti pričaš. Ja o Jeremiasu imam suprotan dojam.
Baš dok je bio u službi, on je trčao za tobom, i ja ne vjerujem da
bi ga služba stalno sprečavala da te jednom ozbiljno ne napastuje.
Međutim, otkad smatra da je prekinuo službu, on je drukčiji.
Oprosti što ja to sebi objašnjavam na sljedeći način: otkad ti više
nisi zaručnica njegova šefa, više nisi ni privlačna za njegd^nako
kao prije. Možeš ti biti njegova prijateljica još iz djetinjstva, ali on
— ja sam ga upoznao tek večeras iz jednog kratkog razgovora
— nije po mojem mišljenju jako osjetljiv na takve stvari. Ne
znam po čemu tebi izgleda da je on strastven. Meni se prije čini
da umije vrlo hladno umovati. On je od Galatera dobio zadatak
koji nije možda najpovoljniji po mene, i on ga se trudi izvršiti,
priznajem, s izvjesnom službenom revnošću — koja ovdje nije
baš rijetka — a u njegov zadatak spada i to da nas dvoje razdvoji;
on je to, naravno, pokušavao na razne načine, jedan je od njih bio
i taj da te primamljuje svojim čeznutljivim uzdasima, a drugi—u
tome mu je gostioničarka pomagala — da koješta priča o mojoj
nevjeri; tek, on je uspio u svom pothvatu, možda je tome prido
nijelo izvjesno sjećanje na Klamma koje ga okružuje, službu je,
istina, izgubio, ali nekako baš u trenutku kad mu više i nije bila
potrebna, jer sada bere plodove svog rada i izvlači tebe kroz pro
zor škole, ali time je njegov posao završen, službene revnosti
nema više, on je umoran, više bi volio da je na Arturovu mjestu.
Jer Artur se uopće ne žali, nego se hvali i dobiva nove naloge, ali
netko ipak mora ovdje ostati da prati daljnji razvoj stvari. Da se
brine o tebi, to je za njega zasigurno prilično dosadna dužnost. O
nekoj ljubavi prema tebi nema ni spomena, on mi je to otvoreno
priznao, naravno uvažava te kao Klammovu ljubavnicu, i sigurno
mu jako godi da se ugnijezdi u tvojoj sobi i osjeća kao mali Kla-
mm, ali to je sve, ti za njega sada ne značiš ništa, to što te je ovdje
smjestio samo je kao neki dodatak glavnom zadatku koji je već
obavio. Da se ti ne bi uznemirila, i sam je ostao ovdje, ali samo
privremeno, dok ne stignu nove upute iz dvorca i dok se sasvim
ne ohladi.« »Kako ga ti klevetaš!« uzviknu Frieda i skupi svoje
male šake. »Klevećem?« reče K. »Ne, ne želim ga klevetati. Ali,
možda, to je moguće. Možda nije sasvim objektivno to što sam o
njemu rekao, možda se može i drukčije reći. Ali klevetati? Kleve-
tanje bi imalo smisla samo kad bih se borio protiv tvoje ljubavi
prema njemu. Kad bi to bilo potrebno i kad bi kleveta bila pogo-
dno sredstvo, ja se ne bih ustručavao klevetati ga. Nitko me zbog
toga ne bi osuđivao. On preko svog naredbodavaca ima toliku
prednost nada mnom da mi se ne može zamjeriti ako se ja,
prepušten sam sebi, poslužim malo i klevetom. To bi bilo relati-
vno nevino i, na kraju krajeva, nemoćno sredstvo obrane. Prema
tome, nemoj stezati šake.« I on uze Friedinu ruku u svoju; Frieda
ju je htjela izvući, ali smijući se i bez velikog upinjanja. »Ali meni
nisu potrebne klevete«, nastavi K., »jer ti njega ne voliš, čini ti se
samo tako, i bit ćeš mi zahvalna kad te razuvjerim. Vidiš, kad bi
te netko htio od mene oteti, bez sile ali najpromišljenije planira-
no, onda bi to morao učiniti služeći se obojicom pomoćnika:
naizgled dobri, djetinjasti, veseli neodgovorni mladići, doletjeli
ovamo iz dvorca, uz to malo sjećanja na zajedničko djetinjstvo,
sve je to već vrlo sklono za pobuđivanje ljubavi, osobito kad sam
ja takoreći suprotnost svemu tome, a osim toga stalno trčim za
poslovima koji tebi nisu sasvim razumljivi, koji tebe ljute, a mene
dovode u vezu sa svijetom koji ti mrziš, i nešto od toga, uz ovu
moju nevinost, pogađa i mene. U cjelini to je sve samo zlona-
mjerno, premda vrlo vješto, iskorištavanje nezgoda naše veze.
Svaka ovakva veza ima svoje nezgode, osobito naša, mi smo iz dva
sasvim različita svijeta i, otkad se poznajemo, život svakog od nas
pošao je sasvim novim putem, mi se još osjećamo nesigurni, sve
je još previše novo. Ne govorim ja o sebi, to nije važno, ja sam
zapravo stalno u dobitku otkad si me ti prvi put pogledala, a na-
viknuti se na dobit nije odviše teško. Ali ti, i kad ostavimo sve
drugo po strani, ti si otrgnuta od Klamma; što to znači, ja ne
mogu točno ocijeniti, ali i ja počinjem polako shvaćati: teturaš
kao izgubljena, ne umiješ se snaći i, iako sam te ja spreman uvijek
prihvatiti, ipak nisam uvijek prisutan, a i kad sam prisutan, tebe
ponekad obuzimaju sanjarije, ili si pod utjecajem nečeg
životnijeg, gostioničarke na primjer; ukratko, bilo je dana kad si
odvraćala oči od mene, sebe prenosila u neku polustvarnost, siroto
dijete, i u takvim danima trebalo je samo pred tvoje oči staviti
pogodne ljude pa da se izgubiš, da podlegneš varci, kao daje ono
što je predstavljalo samo trenutke priviđenja, stare uspomene,
zapravo tvoj negdašnji život koji je prošao i prolazi sve više, da je
sve to tvoj sadašnji stvarni život. Zabluda, Friedo, ništa drugo
nego, pravilno gledano, posljednja odvratna smetnja našem po-
tpunom sjedinjavanju. Dođi k sebi, priberi se; ako si i mislila da
je pomoćnike poslao Klamm—a to apsolutno nije točno, poslao
ih je Galater — i ako su te oni pomoću te varke uspjeli opčiniti
tako da si ti čak u njihovim prljavštinama i svinjarijama mislila da
vidiš tragove Klamma—otprilike kao što netko misli da"tfbalezi
vidi izgubljeni dragi kamen, premda ga tamo uopće ne može naći
čak i kad bi tamo zaista bio — dok su, zapravo, oni samo derani
onog istog soja kao i sluge u staji, samo što nemaju njihovo zdra-
vlje, oštar zrak ih čini malo bolešljivima, i tjera ih u postelju koju
oni, istina, umiju izabrati s lukavošću pravih slugu.« Frieda je
glavu naslonila na rame K. i njene ruke stalno su se otvarale i
sklapale. »Da smo samo«, poče Frieda polako, mirno, gotovo s
udobnošću, kao da zna da joj ostaje još samo vrlo malo vremena
za odmaranje na ramenu K., ali želi do kraja u tome uživati, »da
smo samo još one noći otišli odavde, bili bismo sad negdje u si-
gurnosti, uvijek zajedno, tvoja ruka uvijek blizu moje daje mogu
dohvatiti; kako je meni potrebna tvoja blizina, kako se otkad te
poznajem osjećam napuštena bez tvoje blizine, vjeruj mi, tvoja
blizina je jedini san koji ja sanjam, drugih nemam.« Onda netko
viknu iz bočnog hodnika; to je bio Jeremias, stajao je na najnižoj
stepenici, bio je samo u košulji, ali ogrnut jednim Friedinim
šalom. Dok je tako stajao tamo, raščupane kose, s tankom bradi-
com koja je izgledala kao pokisla, umornih, preklinjućih očiju,
prijekorno razrogačenih, mrka lica, s obrazima koji su pocrven-
jeli, ali kao da su napravljeni od odviše mlitavog mesa, golih nogu
koje toliko drhte od hladnoće da se s njima zajedno tresu i duge
rese na šalu — on je izgledao kao bolesnik koji je pobjegao iz
bolnice i o kojem ništa drugo ne smijete misliti nego kako će opet
biti smješten u postelju. Tako je to shvatila i Frieda, ona se odvoji
od K. i odmah se nade dolje pokraj Jeremiasa. Njena blizina,
brižnost kojom ga je bolje uvila u šal, žurba kojom ga je htjela
ugurati natrag u sobu, sve to izgledalo je kao da već djeluje
ozdravljujuće na pomoćnika. On se ponašao kao da je tek sad
primijetio K. »Gle gospodina zemljomjera«, reče on i Friedu, koja
nije htjela dopustiti razgovor, potapša po obrazima da bi je odo-
brovoljio. »Oprostite što smetam, ali za ispriku mi može poslužiti
to što se ne osjećam nimalo dobro. Čini mi se da imam groznicu,
moram piti čaj i preznojiti se. Prokleta željezna ograda u školskom
vrtu, dugo je još neću zaboraviti, a uz to još, iako već prehlađen,
morao sam lutati po noći. Čovjek i ne primjećujući žrtvuje svoje
zdravlje stvarima koje to zaista ne zaslužuju. A vi, gospodine ze-
mljomjere, nemojte se zbog mene ustručavati, dođite k nama u
sobu, učinite posjet bolesniku i recite pritom lijepo Friedi što još
imate reći. Kad se razilaze dvoje koji su nenavikli jedno na drugo,
onda naravno imaju u posljednjem trenutku toliko mnogo jedno
drugom reći da treći, koji leži u krevetu i čeka na obećani čaj,
uopće nije u stanju ma što razumjeti. Ali dođite samo, ja ću biti
sasvim miran.« »Dosta, dosta«, reče Frieda, vukući ga za ruku.
»On ima groznicu i ne zna što govori. A ti, K., nemoj dolaziti, ja
te molim. To je moja i Jeremiasova soba, zapravo samo moja
soba, i ja ti zabranjujem da u nju ulaziš. Ti me, K., progoniš, ah,
zašto me progoniš! Ja se nikad, nikad neću vratiti tebi, jeza me
obuzme kad pomislim na tu mogućnost. Idi svojim djevojkama;
one, kao što su mi pričali, samo u košuljama sjede uz tebe na
klupi pokraj peći, i kad te netko dođe odvesti, one reže na njega.
Ti se kod njih svakako osjećaš kao kod kuće, kad te tamo toliko
vuče. Ja sam te uvijek odvraćala od toga da odlaziš tamo, bez us-
pjeha, istina, ali stalno odvraćala, to je sada prošlo, ti si slobodan.
Čeka te lijep život, zbog one jedne možda ćeš se morati malo tući sa
slugama, a što se tiče one druge, nitko ti pod milim bogom
neće na njoj pozavidjeti. Tvoja sprega ima unaprijed osiguran
blagoslov. Ništa nemoj poricati, ti si naravno u stanju sve opovrg-
nuti, ali ipak na kraju ništa nije opovrgnuto. Zamisli, Jeremias,
on sve opovrgava!« Kimajući glavom i smijući se, oboje potvrdiše
da su se razumjeli. »Ali«, nastavi Frieda, »pretpostavimo da on sve
zaista i opovrgne, što je time postignuto, što se to mene tiče? Ma
što se tamo kod onih događalo, to je potpuno njihova i njegova
stvar, ne moja. Moja stvar je da tebe njegujem, dok opet ne budeš
zdrav, kao što si bio prije nego što te je K. zbog mene mučio.«
»Dakle, vi zaista ne želite doći?« reče Jeremias, ali sad ga Frieda
zaista odvuče u sobu i uopće ne pogleda K. Dolje su se vidjela
jedna mala vrata, još manja od ovih ovdje u hodniku — ne samo
Jeremias, nego se i Frieda morala pognuti prolazeći kroz njih —
izgledalo je da je tamo svijetlo i toplo; čulo se još neko vrijeme
šaptanje, sigurno je Frieda tepanjem nagovarala Jeremiasa da
legne u postelju, a onda su se vrata zatvorila.
Tek sada K. primijeti kako se u hodniku sve utišalo, i ne samo
ovdje, u ovom dijelu hodnika u kojem je on bio s Friedom i koji
je, čini se, pripadao ekonomatu, nego i u dugačkom hodniku
sa sobama u kojima je do maloprije bilo tako živo. To znači,
dakle, da su gospoda ipak napokon zaspala. I K. je bfo vrlo
umoran, valjda se zbog umora nije branio od Jeremiasa kako bi
trebalo. Možda bi bilo pametnije ugledati se na Jeremiasa, koji
je svoj nazeb očito preuveličavao — njegov žalostan izgled nije
posljedica nazeba, nego mu je urođen, i nikakav ljekoviti čaj ne
može ga odstraniti — sasvim se ugledati na Jeremiasa, otvoreno
pokazati zaista veliki zamor, skljokati se tu u hodniku, što već po
sebi mora biti ugodno, odrijemati malo, a možda će biti i malo
njegovanja. Samo je pitanje bi li sve ispalo tako povoljno kao u
Jeremiasovu slučaju, jer u ovom natjecanju za samilost Jeremias
bi sigurno, i vjerojatno s pravom, bio pobjednik, kao uostalom i
u svakoj drugoj borbi. K. je bio toliko umoran daje mislio i na to
kako bi bilo da pokuša ući u jednu od ovih soba, od kojih su neke
sigurno bile prazne, i dobro se ispavati u nekom lijepom krevetu.
To bi mu, prema njegovu mišljenju, moglo pružiti naknadu za
mnogošto. A imao je pri ruci i jedan napitak za uspavljivanje. Na
poslužavniku, koji je Frieda ostavila na podu, bila je jedna bočica
s rumom. K. nije žalio truda da se vrati i da je ispije.
Sad se barem osjećao dovoljno krepak da može stupiti pred
Erlangera. Tražio je vrata Erlangerove sobe, ali kako poslužitelj i
Gerstacker nisu više bili tu, a sva su vrata bila ista, on ih nije
mogao pronaći. Pa ipak, činilo mu se da se može otprilike sjetiti
na kojem su se mjestu hodnika nalazila vrata i on odluči otvoriti
jedna koja su, mislio je, vjerojatno ona koja je tražio. Pothvat nije
bio osobito opasan; ako je to Erlangerova soba, onda će ga ovaj
tu i primiti, ako je soba nekog drugog, naći će mogućnosti da se
ispriča i iziđe, a ako gost spava, što je najvjerojatnije, onda njegov
posjet uopće neće biti primijećen; zlo bi bilo samo ako je soba
prazna, jer onda se K. sigurno ne bi mogao oduprijeti iskušenju
da legne u krevet i beskrajno spava. On još jednom preleti pogle-
dom hodnik uzduž i poprijeko; hoće li ipak netko naići i pružiti
mu obavijesti koje će smjeli pothvat učiniti nepotrebnim? Ali
dugački hodnik bio je prazan i vladala je tišina. Onda K. osluh-
nu na vratima; ni ovdje, čini se, nije bilo nikog. On zakuca tako
polako da se netko tko spava ne može probuditi, i budući da se ni
sada ništa ne dogodi, najpažljivije otvori vrata. Međutim, dočeka
ga jedan laki uzvik.
To je bila mala soba, više od polovice ispunjena širokim kre-
vetom, s električnom lampom koja je gorjela na noćnom stoliću,
pokraj kojeg je ležala putnička torba. U krevetu, sasvim zavučen
pod pokrivače, netko se nemirno micao i šaputao kroz otvor
između pokrivača i plahte: »Tko je to?« K. nije mogao sad naglo
izići, nezadovoljno je gledao udobni, ali na žalost zauzeti krevet,
sjeti se zatim da je upitan i reče svoje ime. Izgledalo je da je ime
ostavilo dobar dojam, čovjek u krevetu zadiže malo pokrivač s
lica, ali plašljivo spreman da se odmah opet sasvim pokrije ako u
sobi nešto nije u redu. Ali onda bez razmišljanja odbaci pokrivač
i sjede. Erlanger to svakako nije bio. To je bio jedan omanji,
prilično punačak gospodin, čije je lice istina predstavljalo
proturječje utoliko što su obrazi bili punački kao u djeteta i oči
djetinjasto vedre, dok visoko čelo, šiljasti nos, tanka usta, koja
kao da su jedva držala usne sklopljene, i brada koje gotovo i nije
bilo nimalo nisu izgledali kao u djeteta, nego su, naprotiv, odava-
li zrelu misaonost. To je nesumnjivo bilo zadovoljstvo svim tim,
zadovoljstvo samim sobom što mu je očuvalo tako vidljiv ostatak
zdravog djetinjstva. — »Poznajete li Friedricha?« upita on. K.
reče da ne poznaje. »Ali on poznaje vas«, reče gospodin, smiješeći
se. K. kimnu glavom, uvijek se nađu ljudi koji njega poznaju, to
je štoviše jedna od glavnih teškoća na njegovu putu. »Ja sam nje-
gov tajnik«, reče gospodin, »zovem se Biirgel.« »Oprostite«, reče
K. i uhvati se za kvaku, »ja sam, nažalost, pogrešno ušao na vaša
vrata. Naime, ja sam pozvan kod tajnika Erlangera.« »Šteta«, reče
Biirgel, »ne mislim reći daje šteta što ste pozvani kod nekog dru-
gog, nego što ste pogriješili vrata. Zapravo, ja kad se jednom
probudim, nikako više ne mogu zaspati. Ali to vas ne treba
žalostiti, to je moja osobna nesreća. Zašto se ovdje vrata ne mogu
zaključati? To svakako ima svoj razlog. Kao što kaže ona stara
poslovica, vrata koja vode tajniku moraju uvijek biti otvorena.
Ali, naravno, ni to ne može biti shvaćeno tako doslovno.« Biirgel
je pitajući vedro gledao u K.; uprkos svome jadanju, izgledao je
vrlo dobro ispavan i odmoran; vjerojatno tako umoran, kao što
je K. sada, Biirgel nikada nije bio. »Kamo ćete sada ići?« upita
Biirgel. »Četiri su sata. Kome god odete, morat ćete ga buditi, a
nije svatko naviknut na smetnje kao ja, neće to svatko primiti
tako mirno, tajnici su nervozan svijet. Dakle, ostanite još koji
trenutak ovdje, u pet sati počinje ustajanje, onda ćete se najbolje
moći odazvati pozivu. Dakle, pustite, molim vas, napofon tu
kvaku i sjednite negdje, istina ovdje nema mnogo mjesta, bit će
najbolje ako sjednete ovdje na rub kreveta. Vi se sigurno čudite
što nemam ovdje ni stolicu ni stol? Da, ali ja sam mogao birati ili
sobu s potpunim namještajem koja ima samo uzak hotelski kre-
vet, ili sobu s ovim velikim krevetom i, osim umiovaonika, ni s
čim drugim. Ja sam izabrao veliki krevet; u spavaćoj sobi krevet
je ipak najvažnija stvar! Ah, za onoga tko se samo može ispružiti i
dobro spavati, ovaj krevet je zaista divan. Ali i meni, koji sam
stalno umoran, on je dobrodošao, iako ne mogu spavati, u njemu
provodim najveći dio dana, u njemu obavljam svu prepisku i
prijeme stranaka, i ide vrlo dobro. Pozvani, istina, nemaju gdje
sjesti, ali to oni prebole, i njima je ugodnije kad stoje — a i onaj
koji ih saslušava osjeća se dobro — nego da udobno sjede, a da se
onaj kojem su došli na njih izderava. Mogu ponuditi samo ovo
mjesto na rubu kreveta, ali ono nije službeno i određeno je samo
za noćne razgovore. No, što ste se tako ušutjeli, gospodine zeml-
jomjere?« »Jako sam umoran«, reče K., koji je na učinjenu ponu-
du grubo i bez ikakva ustručavanja sjeo na krevet i naslonio se.
»Naravno«, reče Biirgel, »ovdje je svatko umoran. Na primjer, to
nije mali posao, koji sam obavio jučer, a i danas već. Da sada
zaspim, potpuno je isključeno, ali ako se ipak dogodi to što je
navjerojatnije i ja ipak zaspim dok ste vi još tu, onda, molim vas,
budite mirni i ne otvarajte vrata. Ali, ne bojte se, ja neću zaspati,
a u najboljem slučaju samo na nekoliko minuta. Naime, sa
mnom je to tako, valjda i zato što sam naviknut na stalan dodir
sa strankama, ja najlakše zaspim kad imam društvo.« »Molim vas,
samo spavajte, gospodine tajnice«, reče K., obradovan tim
nagovještajem, »i ja ću onda malo prileći, ako mi dopustite. «
»Ne, ne«, opet se smijao Biirgel, »da zaspim na vašu ponudu, to
na žalost ne mogu, tek mi se tijekom razgovora može pružiti
prilika, razgovor me najprije uspava. Da, u našem poslu stradaju
živci. Na primjer, ja sam tajnik za vezu. Vi ne znate što je to?
Dakle, ja održavam najčvršću vezu«, pritom on živahno protrlja
ruke, nehotice otkrivajući svoje zadovoljstvo, »između Friedricha
i sela, vezu između njegovih tajnika u dvorcu i tajnika u selu;
mahom sam u selu, ali ne stalno; svakog trenutka moram biti
spreman voziti u dvorac. Vi vidite ovu putničku torbu, nemiran
je to život, nije za svakog. S druge strane, točno je da se ne mogu
više odreći ove vrste posla, svaki drugi posao izgleda mi prazan. A
kako je sa zemljomjerskim poslom?« »Ja taj posao ne obavljam,
nisam zaposlen kao zemljomjer«, reče K.; on je teško mogao us-
mjeriti misli na razgovor, jedino je čekao da Biirgel zaspi, ali i to
je činio samo iz nekog osjećaja dužnosti prema samom sebi, jer u
biti je vjerovao da je trenutak kad će Biirgel zaspati još beskrajno
daleko. »To je nevjerojatno«, reče Biirgel, živo vrteći glavom i is-
pod pokrivača izvuče jednu bilježnicu da nešto pribilježi. »Vi ste
zemljomjer, a nemate zemljomjerski posao.« K. apatično kimnu
glavom, on je lijevu ruku ispružio po ogradi od kreveta i položio
glavu na nju; pokušavao se na razne načine udobno smjestiti, taj
položaj izgledao je ugodniji od svih drugih, i sada je mogao malo
bolje paziti na ono što je Biirgel govorio. »Ja sam spreman ovu
stvar dalje tjerati«, nastavi Biirgel. »Kod nas stvari ipak ne stoje
tako da se jedna stručna snaga smije ostavljati neiskorištena. A i
vas to zasigurno vrijeđa; pada li vam to teško?« »Teško mi pada«,
reče K. polako i nasmija se u sebi, jer baš sada to mu nije padalo
nimalo teško. Isto tako i Biirgelova ponuda ne ostavi veliki dojam
na njega. Ona je bila sasvim neozbiljna. Ne znajući ništa o okol-
nostima pod kojima je došlo do njegova pozivanja, o teškoćama
koje su ga čekale u općini i u dvorcu, o zapletima koji su za vrije-
me njegova boravka ovdje nastali ili prijete da nastanu; nemajući
ni pojma o svemu tome, štoviše ne pokazujući da makar samo i
naslućuje, što bi od tajnika trebalo bez daljnjeg očekivati — on,
Biirgel, nudi se da tu stvar dovede u red, naprosto kao iz rukava,
samo pomoću njegove male bilježnice. »Reklo bi se da ste vi već
imali poneko razočaranje«, reče Biirgel i pokaza time da on ipak
ima izvjesno znanje o ljudima kao što je K. Uopće, još otkad je
stupio u sobu, s vremena na vrijeme govorio je sebi da ne treba
podcjenjivati Biirgela, ali u stanju u kojem je bio bilo je teško ma
o čemu drugom pravilno suditi osim o vlastitom umoru. »Ne«,
239
reče Biirgel, kao da čita misao K. i pun obzira prema njemu želi
ga poštedjeti napora da tu misao izražava, »ne treba dopustiti da
vas razočaranja preplaše. Ovdje je izgleda mnogošto tako
podešeno da ulijeva strah, i kad početnik dođe ovamo, onda mu
smetnje izgledaju potpuno nepremostive. Ja se neću upuštati u to
kako je to uistinu, možda taj dojam zaista odgovara stvarnosti;
zbog mojeg položaja meni nedostaje potrebno odstojanje da bih
to mogao utvrditi, ali imajte u vidu da se ponekad ipak jave pri-
like koje su malo u suglasnosti s općim stanjem, prilike u kojima
jedna riječ, jedan pogled, jedan znak povjerenja mogu više postići
nego kroz cijeli život ulagani napori koji izmožde čovjeka. To je
tako, u to nema sumnje. Istina, te prilike ipak su utoliko u suglas-
nosti s općim stanjem što uvijek ostaju neiskorištene. Ali zašto
ostaju neiskorištene? — uvijek se pitam.« K. nije znao odgovori-
ti; istina, on je primijetio da se to što Biirgel govori vjerojatno
njega jako tiče, ali on je sad bio protiv svega što se njega tiče; on
samo pomakne glavu malo ustranu, kao da otvara put Biirgelo-
vim pitanjima da prođu i da ga više ne diraju. »To je«, nastavi
Biirgel, pritom raširi ruke i zijevnu, što je bilo u čudnoj suprot-
nosti s ozbiljnošću njegovih riječi, »to je stalna žalba tajnika: da
su prisiljeni saslušanja u selu najvećim dijelom obavljati noću. Ali
zašto se oni žale zbog toga? Sto je to odviše naporno za njih? Što
bi više voljeli, noć posvetiti spavanju? Ne, zbog toga se oni sigur-
no ne žale. Istina, ima i medu tajnicima onih koji su vrijedni i
onih koji su manje vrijedni, kao i svuda. Ali na preveliki napor
nitko se od njih ne žali, najmanje javno. U tom pogledu mi ne
pravimo razliku između običnog vremena i radnog vremena. To
mi ne radimo. Što onda tajnici imaju protiv noćnih saslušanja?
Da nije iz obzira prema strankama? Ne, ne, nije ni to. Prema
strankama tajnici su bezobzirni, ali nimalo bezobzirniji nego
prema samima sebi, nego bezobzirni točno toliko. Zapravo ta
bezobzirnost nije ništa drugo do hladno obavljanje i ispunjavanje
službenih dužnosti, najveća obzirnost u stvari koju stranke mogu
poželjeti. U osnovi — istina, površni promatrač to neće
primijetiti — to se u potpunosti uviđa i priznaje; na primjer, u
ovom slučaju baš su strankama dobrodošla noćna saslušanja,
protiv njih se uopće ne prave načelni prigovori. Otkud dakle to
negodovanje tajnika?« K. ni to nije znao, on jedva da je nešto
znao, nije čak ni razumio traži li Biirgel odgovor ozbiljno ili samo
onako. »Kad bi me ti samo pustio da legnem u taj krevet«, mislio
je on, »ja bih ti sutra u podne ili još bolje sutra uvečer rado odgo-
vorio na sva tvoja pitanja.« Ali Biirgel kao da nije obraćao pažnju
na njega, suviše je bio obuzet pitanjem koje je sam sebi postavio:
»Koliko ja znam i koliko sam sam iskusio, protiv noćnih
saslušanja tajnici imaju otprilike sljedeće prigovore: noć je zbog
toga manje pogodna za primanje i vođenje razgovora sa stranka-
ma što je noću teško, ako ne i nemoguće, očuvati u potpunosti
službeni karakter tih primanja. Nisu u pitanju samo vanjski vido-
vi, forme se mogu, naravno, i po noći, ako se želi, isto onako
strogo održavati kao i po danu. Dakle, to nije to, zbog toga ne trpi
službeni karakter u noći. Ali i nevoljno postoji sklonost da se u
noći stvari ocjenjuju s jednog više privatnog stajališta, gledišta
stranaka dobivaju veću važnost nego što im pripada, u obzir se
uopće ne uzimaju druge okolnosti u vezi s položajem stranaka,
njihove muke i brige, olabavljuju se nužne ograde koje postoje
između stranaka i činovnika, ma koliko one izvana izgledale bes-
prijekorne i, gdje bi inače bila riječ, kao što i priliči, samo o po-
stavljanju pitanja i davanju odgovora, ponekad se izvrši čudna i
potpuno neprilična uloga među osobama. Tako barem pričaju
tajnici, dakle u svakom slučaju ljudi koji su za takve stvari obda-
reni izvanredno finim osjećajem. Ali čak i oni — o tome se već
često govorilo u našim redovima — malo primjećuju to nepovo-
ljno djelovanje noćnih saslušanja: naprotiv, oni se unaprijed
trude da im se odupru i na kraju vjeruju da su u tome pogledu
postigli dobre rezultate. Ali kad se kasnije čitaju njihovi zapisnici,
čovjek se čudi očiglednim slabostima koje oni sadrže. I to su te
greške koje je barem našim propisima nemoguće ispraviti
uobičajenim kratkim putem, a koje se uvijek sastoje u tome što
stranke izvlače za sebe dobiti koje su samo upola opravdane. Te
greške će jednom, nema sumnje, ispraviti neka kontrolna vlast,
ali time će samo pravo biti zadovoljeno; onoj stranci neće se time
naškoditi. Zar onda pod takvim okolnostima žalbe tajnika nisu
sasvim opravdane?« K. je već proveo u dremuckanju nekoliko
trenutaka, i sad je opet bio ometen. »Čemu sve to, čemu?« pitao
se on i ispod spuštenih trepavica promatrao Biirgela ne kao
činovnika koji s njim diskutira o teškim pitanjima, nego samo
241
kao nešto što ga ometa u spavanju i čiji smisao ma u kojem dru-
gom pogledu on nije u stanju shvatiti. Biirgel, međutim, sasvim
predan svojim mislima, smješkao se kao da mu je pošlo za rukom
zavesti malo K., ali je odlučio odmah ga izvesti na pravi put.
»Dakle«, reče on, »te žalbe ne mogu se ipak bez daljnjeg smatrati
sasvim opravdanima. Noćna saslušanja, doduše, nisu nigdje pro-
pisana, prema tome ne krši se nikakav propis ako ih se poftfišava
izbjeći, ali razne okolnosti, preopterećenost poslovima, način
poslovanja činovnika, teškoće u zamjenama, propis po kojem se
stranke moraju saslušati tek poslije potpunog dovršenja ostale
istrage, ali tada odmah, sve to i mnogošto drugo učinilo je noćna
saslušanja neizbježnom potrebom. Prema tome, ako su ona pos-
tala nužnost — kao što ja kažem — onda je to ipak, barem pos-
redno, rezultat propisa, i gunđati protiv postojanja noćnih
saslušanja, to gotovo znači — ja, naravno, malo pretjerujem, ali
kao pretjeranost mogu i reći — znači gotovo gunđati čak i protiv
samih propisa. S druge strane, tajnicima je dopušteno da se u
granicama propisa osiguraju što bolje mogu protiv noćnih
saslušanja i njihovih vjerojatno samo prividnih nezgoda. To oni i
čine, i to u najvećoj mjeri. Oni se upuštaju u raspravljanje samo
onih predmeta kojih se, prema svemu sudeći, malo treba bojati;
ispituju sebe detaljno prije nego što raspravljanje počne i, ako
ishod tog ispitivanja to traži, otkazuju još u posljednjem trenutku
sva saslušanja; jačaju sebe time što stranku po deset puta pozivaju
prije nego što je saslušaju; rado pristaju da ih zastupaju kolege
koji nisu nadležni za dotični slučaj i zato ga mogu raspravljati s
većom lakoćom; rasprave određuju za početak ili kraj noći i tako
izbjegavaju sate usred noći; takvih mjera ima još mnogo, tajnici
ne podliježu lako teškoćama, oni su isto toliko uporni koliko su
i osjetljivi.« K. je spavao; to istina nije bio pravi san, on je čuo
Biirgelove riječi možda i bolje nego dok je bio budan, ali je po-
tpuno klonuo od umora. Riječ po riječ udarala je u njegovo uho,
svjesnosti koja mu je dosađivala nije više bilo, osjećao se slobo-
dan, nije više Biirgel držao njega, nego je on pipkao Biirgela; on,
istina, još nije bio utonuo u dubinu sna, ali je već bio u nju zaro-
nio. Nitko ga više neće odatle otrgnuti. I činilo mu se kao da je
time izvojevao neku veliku pobjedu, i već je tu bilo i društvo da
pobjedu proslavi, i on ili netko drugi bio je podigao čašu
šampanjca u čast te pobjede. A kako bi svi znali o čemu je zapra-
vo riječ, borba i pobjeda ponovljene su još jednom, ili možda to i
nije ponavljanje, nego se borba stvarno sada tek vodi, a samo je
pobjeda prije slavljena, i nije propušteno da se proslavi, jer je
srećom ishod borbe unaprijed bio izvjestan. Jednog tajnika, go-
log, sasvim sličnog kipu nekoga grčkog boga, K. je u borbi dobro
pritegnuo. Izgledalo je vrlo komično, i K. se u snu slatko smijao
kad bi tajnik, prestrašen njegovim napadima, napuštao svoju
gordu pozu i svoju uzdignutu i stisnutu šaku morao brzo upotre-
bljavati da bi pokrio svoju golotinju, ali je pritom ipak stalno
kasnio. Borba nije dugo trajala: K. je napredovao korak po korak,
a to su bili vrlo krupni koraci. Je li to uopće bila borba? Ozbiljnog
otpora nije bilo; tu i tamo čulo se samo tajnikovo cicanje. Taj
grčki bog cičao je kao djevojka koju škakljaju. Napokon ga je
nestalo, K. je ostao sam u velikom prostoru, okretao se, borbeno
raspoložen, i tražio protivnika, ali tu više nikog nije bilo, rasturilo
se i društvo, samo je na zemlji ležala razbijena čaša za šampanjac. K.
je potpuno zdrobi. Međutim, krhotine su ga ubadale, i tako se on
ipak, trzajući se, opet probudi i bilo mu je zlo kao probuđenom
djetetu. Ipak, pri pogledu na Biirgelove razdrljene grudi, kroz
glavu mu sinu misao koju je vukao iz sna: »Evo tu ovdje tvoga
grčkog boga! Svući ga s jastuka!« »Međutim, postoji«, reče Biirgel,
zamišljeno upirući pogled u tavanicu kao da u sjećanju traži pri-
mjere za potvrdu onog što kaže, ali ih ne može naći, »postoji,
ipak, uza sve mjere opreza, mogućnost da stranke iskoriste za sebe
tu noćnu slabost tajnika — uvijek pod pretpostavkom, naravno,
daje to slabost. Istina, jedna vrlo rijetka mogućnost ili, bolje reći,
mogućnost koja se gotovo nikad ne javlja. Ona se sastoji u tome
da usred noći dođe nepozvana stranka. Vi se svakako čudite što
se to toliko rijetko događa, iako izgleda tako jednostavno. Nara-
vno, vi niste upoznati s našim prilikama. Pa ipak, trebali ste i vi
već uočiti savršenost službene organizacije. Ta savršenost čini da
svaki koji ima neku predstavku ili iz bilo kojih razloga treba o
nečemu biti saslušan dobiva poziv odmah, neodgodivo, mahom
prije nego što je i sam stigao shvatiti stvar, pa čak i prije nego što
za nju dozna. Ovaj put on još neće biti saslušan, uglavnom neće,
stvar obično tada još nije zrela, ali on već ima poziv, prema tome
ne može doći nepozvan, može samo doći u nezgodno vrijeme,
i!':
t: '■■'
dobro, ali onda će mu biti skrenuta pažnja na dan i sat koji stoje
u pozivu, a kad ponovno dođe u pravo vrijeme, po pravilu će biti
opet vraćen, to više ne predstavlja nikakvu teškoću. Poziv u ruka-
ma stranke i zabilješka u aktima, to su za tajnike njihovo odbram-
beno oružje, istina ne uvijek dovoljno, ali ipak jako. Naravno,
ovo se odnosi samo na tajnika koji je neposredno nadležan za
dotičnu stvar; upustiti se neočekivano noću u druge stvari,'stoji
ipak svakom otvoreno. Ali malotko će to činiti, to je besmisleno.
Prije svega, to bi ogorčilo nadležnog tajnika; mi tajnici sigurno
nismo međusobno ljubomorni što se tiče rada, svaki nosi na
leđima jedan visoko odmjeren i bez sitničarenja navaljen teret
poslova, ali kad su u pitanju stranke, ne smijemo dopustiti nikak-
vo miješanje u nadležnost. Poneki su već izgubili svoje parnice
zato što su vjerovali da se mogu izvući kod nenadležnih mjesta
kad naiđu na teškoće kod nadležnih. Takvi pokušaji moraju
završiti neuspjehom i zbog toga što jedan nenadležni tajnik, iako
je noću neotporan i voljan pomoći, ipak baš zbog svoje
nenadležnosti ne može učiniti ništa više nego bilo koji odvjetnik,
odnosno zapravo još mnogo manje, jer njemu nedostaje — čak i
kad bi mogao nešto učiniti, jer on bolje poznaje tajne puteve
zakona i prava nego sva ta odvjetnička gospoda— njemu jednos-
tavno nedostaje vremena za stvari koje nisu u njegovoj
nadležnosti; on ne može njima nijedan trenutak posvetiti. Tko će
onda pri takvim izgledima provoditi svoje noći tražeći nenadležne
tajnike? Uostalom, i stranke su prezauzete kad uz svoje redovite
dužnosti trebaju još odgovarati pozivima i uputama nadležnih
mjesta. Naravno, 'prezauzetost' u smislu koji vrijedi za stranke,
ne 'prezauzetost' u smislu koji vrijedi za tajnike.« K. je potvrđivao
glavom smiješeći se, sada je vjerovao da sve točno razumije, istina
ne zato što se njega ticalo, nego zato što je bio siguran da će ubrzo
potpuno zaspati, i to ovaj put bez sna i bez smetnji; između
nadležnih tajnika na jednoj strani i nenadležnih na drugoj, a lice u
lice s masom prezauzetih stranaka, on će utonuti u dubok san i
na taj način umaknuti svima. Na Biirgelov tihi samozadovoljni
glas, koji je on očigledno usmjerio na to da ga uspava, samo bez
uspjeha, K. se međutim bio toliko navikao da ga je taj glas više
uspavljivao nego što mu je smetao. »Klepetaj, klepetaj, vodeni-
co«, mislio je on, »u moju korist klepetaš.« »Dakle, gdje je«, nas-
tavi Biirgel, igrajući se s dva prsta po donjoj usni, raširenih očiju i
ispružena vrata kao da se poslije napornog putovanja približava
jednom divnom vidiku, »gdje je, dakle, ona spomenuta, rijetka
mogućnost koja se gotovo nikad ne javlja? Tajna se krije u propi-
sima o nadležnosti. Naime, nije, niti kod ijedne velike žive orga-
nizacije može biti, da je za jednu stvar nadležan samo jedan
određeni tajnik. Zapravo je tako da jedan ima glavnu nadležnost,
ali i mnogi drugi imaju poneki dio, istina, manje važne
nadležnosti. Tko bi mogao sam, ma bio i najveći radnik, držati na
svom pisaćem stolu skupljene sve konce i najmanjeg slučaja?
Čak i ono što sam rekao o glavnoj nadležnosti, mnogo je rečeno.
Zar i najmanja nadležnost nije već cijela nadležnost? Ne odlučuje li i
ovdje revnost kojom se stvar vodi? I zar ona nije uvijek ista,
uvijek tu u punoj mjeri? Među tajnicima mogu postojati razlike
u svemu, i takvih razlika ima bezbroj, ali ne i u revnosti. Nitko od
njih neće štedjeti sebe kad mu bude stavljeno u dužnost da se
pozabavi slučajem za koji je on makar i najmanje nadležan. Pre-
ma svemu vanjskom, naravno, treba postojati redovna mogućnost
za raspravljanje slučaja, i tako pred stranke istupa jedan određeni
tajnik na kojeg su one službeno upućene. Ali to čak i ne mora biti
onaj koji ima glavnu nadležnost, to je stvar koju odlučuje organi-
zacija prema svojim trenutačnim potrebama. Tako je stvarno
stanje. I sada, gospodine zemljomjere, pretpostavite sebi samo
mogućnost da jedna stranka, na neki način, usprkos vama već
izloženim i uglavnom sasvim dovoljnim mjerama opreza, ipak
usred noći iznenadi jednog tajnika koji je barem donekle
nadležan za dotičnu stvar? Svakako niste dolazili na pomisao o
jednoj takvoj mogućnosti. Ja vam to potpuno vjerujem. Nema ni
smisla misliti na nju, jer ona se gotovo nikad i ne javlja. Kakvo bi
neobično, posebno podešeno, tanko i oštro šilo morao biti taj
koji bi se provukao kroz svu tu gustu mrežu? Imate pravo, tako
što ne može se uopće dogoditi. Ali jedne noći — tko smije za sve
jamčiti? — može se ipak dogoditi. Istina, ja ne znam među svojim
poznanicima nikog kome se to već dogodilo, ali to ne znači
mnogo, moje poznanstvo je ograničeno u usporedbi sa
slučajevima koji ovdje dolaze u obzir, a osim toga, nimalo nije
sigurno da bi tajnik kojem bi se takvo što dogodilo to i priznao,
jer je to vrlo osobna stvar, a u izvjesnoj mjeri predstavlja i službenu
sramotu. Pa ipak, moje iskustvo vjerojatno govori u prilog tome
da je tu riječ o jednoj rijetkoj pojavi koja postoji samo kao priča,
ali koju ništa ne potvrđuje, da je dakle vrlo pretjerano bojati se
nje. Čak i kad bi se zaista i dogodila, ona bi se mogla — reklo bi
se — učiniti doslovno neškodljivom na taj način što bi joj se
dokazalo — a to je barem lako — da za nju nema mjesta na ovom
svijetu. U svakom slučaju, nezdravo je kad se iz straha Bfi nje
glava zavlači pod pokrivač i oči ne smiju podići. A i kad bi ta
potpuna nevjerojatnost iznenada dobila određeni vid, zar bi to
značilo da je zaista sve propalo? Naprotiv. Da bi sve propalo još
manje je vjerojatno nego taj najnevjerojatniji slučaj. Istina, kad je
takva stranka u sobi, to je već veliko zlo. Srce se steže. Koliko li ćeš
imati snage opirati se, pitaš se? Ali jasno je da otpora uopće neće
biti. Morate sebi samo jasno predstaviti tu situaciju. Ono što se
nikad ne događa, ta uvijek očekivana, željno očekivana ali razu-
mom smatrana nedostižnom, nepozvana stranka, eto, sjedi tu!
Već svojom nijemom prisutnošću ona vas zove da zadrete u njen
bijedni život, da ga promatrate kao nešto što vam pripada i da s
njom zajedno patite zbog njenih uzaludnih potraživanja. Taj zov
u noći, to je omamljivo. Podajete mu se i zapravo prestajete biti
službena osoba. Situacija je takva da vam ubrzo postaje nemoguće
odbiti neku molbu. Točno rečeno, očajni ste; još točnije rečeno,
presretni ste. Očajni ste zbog bespomoćnosti s kojom tu sjedite i
čekate na molbu dotične stranke i znate da će molba biti ispun-
jena čim jednom bude izgovorena, iako ona, ta molba, barem
koliko sami to možete sagledati, doslovno razdire službenu orga-
nizaciju; to je svakako ono najgore što se u praksi može dogoditi.
Prije svega—ostavimo sve drugo na stranu — i zato što predsta-
vlja proširenje nadležnosti koja prelazi sve granice na koje se
trenutačno ovdje uopće može polagati. Po našem položaju mi
uopće nismo ovlašteni ispunjavati molbe kao što su te o kojima
je ovdje riječ, ali noćnom prisutnošću ove stranke nama takoreći
raste službena moć, mi se obvezujemo na stvari koje premašuju
opseg naše nadležnosti, štoviše mi ćemo ih i ispuniti. Stranka u
noći, kao divlja zvijer u šumi, sili nas da činimo žrtve za koje inače
nikad ne bismo bili sposobni. Lijepo, to je tako sad dok je stranka
još tu; ona nas jača, ona nas prinuđuje, ona nas potiče i sve je
nekako polusvjesno još u tijeku; ali kako će biti poslije, kad se sve
svrši, kad nas stranka, zadovoljena i bezbrižna, napusti, a mi tu
stojimo, sami, licem u lice sa zloupotrebom službenih nadležnosti
— bolje je uopće i ne misliti na to! Pa ipak, mi smo sretni. Kako
sreća može biti samoubilačka! Mi bismo se mogli pobrinuti da od
stranke sakrijemo pravu situaciju. Ona sama od sebe jedva da
uopće nešto primjećuje. Ona je, po njenu mišljenju, možda samo
iz nekih ravnodušnih i slučajnih razloga — premorena,
razočarana, bezobzirna i ravnodušna zbog premora i razočaranja
— upala u neku drugu sobu nego što je htjela, sjedi sad tu u nez
nanju i razmišlja, ako je za to uopće sposobna, o svojoj zabludi ili
0svom umoru. Zar je ne biste mogli tada ostaviti? Ne, ne možete.
Brbljavost sretnika mora joj sve objasniti. Njoj se mora pokazati,
ne štedeći pritom nimalo sebe, što se dogodilo, iz kojih se razloga
to dogodilo, kako je izvanredno rijetka i jedinstvena ova prilika;
mora joj se pokazati kako je ona uletjela u tu priliku, doduše sa
svom onom bespomoćnošću za koju ni jedno drugo biće nije
sposobno, nego jedino i isključivo jedna stranka, ali kako ona
sad, ako hoće, gospodine zemljomjere, može svemu gospodariti
1pritom ne treba ništa drugo raditi nego samo nekako izložiti
svoju molbu, čije je ispunjenje već spremljeno, za kojim ona
treba samo posegnuti — sve se to mora objasniti; teški su to tre
nuci za činovnika. Ali kad je i to učinjeno, onda je, gospodine
zemljomjere, učinjeno najnužnije, ostaje još samo biti skroman i
čekati.«
K. je spavao, daleko od svega što se zbivalo. Njegova glava,
koja je ležala na lijevoj ruci poduprtoj o naslon kreveta, skliznula
je pri spavanju i sada visjela slobodno, saginjući se polako i sve
više. Ona ruka gore nije više predstavljala dovoljan oslonac i K. je
nesvjesno pribavio sebi drugi, i to na taj način što je desnu ruku
pritisnuo na pokrivač kreveta, pri čemu je slučajno dohvatio Biir-
gelovu nogu koja je virila ispod pokrivača. Biirgel ga je pogledao
i ostavio mu nogu, ma koliko mu je to smetalo.
Tada netko jako zalupa nekoliko puta o bočni zid. K. se trže
i pogleda u zid. »Je li zemljomjer tamo?« upita glas. »Da«, reče
Biirgel, oslobodi nogu od K. i najednom se protegne divlje i neo-
buzdano kao kakav mali dječak. »Neka onda već jednom dođe«,
ču se ponovno glas. U tome nije bilo nikakvog obzira prema
Biirgelu, kojem je K. možda još bio potreban. »To je Erlanger«,
reče Biirgel šapatom; što se Erlanger nalazi u sobi do njegove, to
njega, čini se, nije iznenadilo. »Pođite odmah njemu, on se već
ljuti, nastojte ga umiriti. On dobro spava, ali mi smo ipak glasno
razgovarali; čovjek ne može savladati sebe i svoj glas kad govori
0 izvjesnim stvarima. Dobro, ali krenite već jednom, izgleda da
uopće niste u stanju doći k sebi od spavanja. Krenite, što ćete još
ovdje? Ne, ne trebate se ispričavati zbog svoje pospanostij'cemu
to? Tjelesne snage služe samo do izvjesne granice. Tko je kriv što
je baš ta granica tako važna? Ne, nitko za to nije kriv. Svijet se
na taj način ispravlja u svom razvoju i održava ravnotežu. To je
izvanredan, neshvatljivo izvanredan poredak, iako je u drugom
pogledu žalostan. Ali krenite, ne znam zašto me tako gledate. Ako
1 dalje oklijevate, okomit će se Erlanger na mene, a ja bih
to vrlo
rado htio izbjeći. Krenite već jednom, tko zna što vas tamo čeka,
ovdje ima puno prilika. Samo, istina, ima prilika koje su u izvjes
nom smislu suviše velike da bi bile korištene, ima stvari koje su
ne zbog nečeg drugog, nego same od sebe osuđene na neuspjeh.
Da, to je ono što začuđuje. Uostalom, nadam se da ću sad ipak
malo zaspati. Istina, već je pet sati i galama će uskoro početi. Kad
biste barem samo vi otišli!«
Još ošamućen od naglog buđenja iz dubokog sna, još bes-
krajno pospan, s bolovima po cijelom tijelu zbog neugodnog
položaja pri spavanju, dugo K. nije mogao odlučiti da ustane,
držao se za čelo i gledao u svoje krilo. Čak ni Biirgelovo nepreki-
dno tjeranje ne bi ga pokrenulo, jedino osjećaj potpune izlišnosti
daljnjeg zadržavanja u ovoj sobi mogao ga je polako navesti da
ode. Ta soba izgledala mu je sada beskrajno pusta. Je li takva i
bila ili je tek sada postala, njemu nije bilo jasno. Nikad više ne
bi mogao ovdje opet zaspati. To uvjerenje bilo je presudno za
njegovo odlučivanje. Smijući se pomalo zbog toga, on se podiže,
odupirući se gdje god je bilo podrške, o krevet, o zid, o vrata, iziđe
ne pozdravivši Biirgela, kao da se od njega već odavno oprostio.
:
4$,mu Ai^AMU .:*A»'||i.('S^|jS|*»'.***.*i|4''¥''
Glava devetnaesta
On bi vjerojatno isto tako ravnodušno prošao i pokraj
Erlangerove sobe da Erlanger nije stajao na otvorenim vratima
i rukom mu davao znak. Samo jedan mali znak kažiprstom.
Erlanger je već bio potpuno spreman za odlazak, imao je na sebi
crni krzneni kaput s tijesnim, do vrata zakopčanim ovratnikom.
Jedan sluga baš mu je dodavao rukavice i držao spremnu šubaru.
»Odavno ste već trebali doći«, reče Erlanger. K. se htjede ispričati.
Umornim sklapanjem očiju Erlanger dade na znanje da mu do
toga nije stalo. »Riječ je o sljedećem«, nastavi on. »Ranije, u
krčmi je bila zaposlena izvjesna Frieda, ja znam samo za njeno
ime, inače je osobno ne poznajem, ona se mene ne tiče. Ta Frieda
služila je ponekad Klamma pivom. Sad je čini se tamo neka
druga djevojka. Naravno, ta promjena nije važna ni za koga, a
svakako ne za Klamma. Što je neki posao veći, a Klammov je
nesumnjivo najveći, to manje snage ostaje da se čovjek brani od
vanjskog svijeta i zato svaka beznačajna promjena može ozbiljno
ometati najbeznačajnije stvari. Najmanja promjena na pisaćem
stolu, uklanjanje neke mrlje koja je tamo godinama stajala, sve
to može smetati, pa tako i služavka. Istina, sve to što bi smetalo
svakom drugom pri bilo kakvom poslu, Klammu ne smeta, o
tome ne može biti govora. Usprkos tome, mi koji bdijemo nad
Klammovom udobnošću dužni smo otklanjati i takve smetnje
koje za njega nisu smetnje — a vjerojatno za njega smetnje uopće
i ne postoje — ako nam se samo prikažu kao moguće smetnje.
Ne otklanjamo mi te smetnje zbog njega, ne zbog njegova posla,
249
već zbog nas, zbog naše savjesti i našeg mira. Zbog toga se ona
Frieda mora odmah vratiti u krčmu, možda baš time što se vraća
ona će smetati, onda ćemo je opet ispratiti, ali privremeno se
mora vratiti. Vi živite s njom, kao što su mi rekli, dakle, učinite
da se ona odmah vrati. Obziri prema osobnim osjećajima ne
mogu se tu imati, to je po sebi razumljivo, zbog toga se uopće
neću upuštati u daljnje razjašnjavanje te stvari. Već i to je^suviše
ako napomenem samo da će vama moći biti od koristi za vaše
napredovanje ako se u ovoj maloj stvari pokažete kako treba. To
je sve što sam vam imao reći.« On pozdravi K. kimanjem glave,
stavi na glavu šubaru koju mu sluga pruži i u pratnji sluge ode
brzo hodnikom, ali malo hramljući.
Ovdje se katkad izdaju zapovijedi koje je lako ispuniti, ali ta
lakoća nije K. radovala. Ne samo što se ova zapovijed odnosila na
Friedu, i to dana kao naredba, iako je njemu zvučala kao sprdnja,
nego i zato što je iz nje izbijala za K. sva beskorisnost njegovih
nastojanja. Naredbe se izdaju preko njegove glave, nepovoljne
kao i povoljne, a i one povoljne imaju u osnovi jedno nepovoljno
zrnce, u svakom slučaju sve idu preko njega, on stoji previše
nisko da bi se mogao s njima nositi, još manje ušutkati i doći
do riječi. Kad Erlanger da znak rukom da je razgovor svršen, što
možeš učiniti, a i ako ti ne da znak, što možeš reći? Istina, K. je
bio svjestan toga da mu je njegov umor danas smetao više nego
sve nepovoljne okolnosti, ali zašto on koji je vjerovao da se može
pouzdati u svoje tijelo, i koji bez toga pouzdanja ne bi ni dolazio
ovamo, zašto nije mogao podnijeti nekoliko slabo prospavanih i
jednu neprospavanu noć, zastoje ovdje baš on bio tako nesavladivo
umoran, ovdje gdje nitko nije bio umoran, odnosno, bolje rečeno,
gdje je svatko i stalno bio umoran, a da ga to u poslu nije ometalo,
štoviše, da ga je na posao poticalo. Iz toga se dalo zaključiti da je
to bio jedan umor na njihov način, koji je bio sasvim drugačiji od
umora koji je imao K. To kao da je bio umor usred sretnog rada,
nešto što je izvana sličilo na umor, a zapravo je bilo nerazrušiva
tišina, nerazrušiv mir. Kad je čovjek u podne malo umoran, onda
je taj umor prirodna posljedica sretno provedenog dana. »Ovoj
gospodi ovdje stalno je podne«, reče K. u sebi.
A to se slagalo s tim što je sad, u pet sati ujutro, svuda s obje
strane hodnika postalo živo. Zamor u sobama imao je nečeg
izvanredno vedrog. Čas je zvučao kao klicanje djece koja se
spremaju na izlet, čas kao kad se kokošinjac otvori, kao radost u
punoj suglasnosti s danom koji se rada, kao da čak negdje neki
gospodin oponaša kukurijekanje pijetla. Istina, sam hodnik
bio je još prazan, ali vrata su škripala, svaki čas bi se koja malo
odškrinula i opet brzo zatvorila, u hodniku je škripalo od tog
otvaranja i zatvaranja vrata, i na otvorima sobnih zidova koji
nisu dopirali do tavana K. je tu i tamo primjećivao kako se
pojavljuju raščupane tek probuđene glave i odmah iščezavaju. Iz
daljine su polako dolazila kolica koja je vukao jedan poslužitelj
i koja su nosila spise. Drugi poslužitelj je išao pokraj kolica s
popisom u ruci i na temelju njega očigledno usklađivao brojeve
na vratima s brojevima na spisima. Kolica su se zaustavljala pred
gotovo svim vratima, koja su se obično tada otvarala, i kroz vrata
bi bili pruženi nadležni spisi, poneki put samo jedna ceduljica
— u takvim slučajevima poveo bi se mali razgovor između sobe
i hodnika, vjerojatno su poslužitelju davani prigovori. Ako
su vrata ostajala zatvorena, spisi su brižljivo slagani na prag.
U takvim slučajevima K. se činilo da se otvaranje i zatvaranje
okolnih vrata ne umanjuje, već naprotiv pojačava, iako su spisi
tu već razdijeljeni. Možda su drugi pohlepno vrebali spise koji
su ležali pred vratima iz neshvatljivih razloga nepodignuti,
ne mogavši razumjeti kako netko treba samo otvoriti vrata
da bi došao do svojih spisa, a ipak to ne čini. Možda je zaista
bilo moguće da spisi koji ostanu nepodignuti kasnije budu
razdijeljeni drugoj gospodi, koja se već sad čestim izvirivanjem
željela uvjeriti leže li spisi još na pragovima i ima li prema tome
još nade da će ih oni dobiti. Uostalom, spisi koji su ostali ležati
predstavljali su mahom debele svežnjeve; K. je to shvatio na način
da su ostavljani da privremeno tu leže iz izvjesne razmetljivosti,
ili zajedljivosti, ili iz opravdanog ponosa, kako bi kolege bili
potaknuti na revnost. U tom mišljenju podržavalo ga je i to
što se s vremena na vrijeme, baš kad on nije gledao, iznenada
i najbrže uvlačio u sobu svežanj nakon što je dosta dugo stajao
izložen, i vrata bi onda postala nepokretna kao i dotad, a i okolna
vrata bi se tada umirila, možda razočarana, a možda umirena
time što je odstranjen uzrok neprekidnog uzrujavanja, ali bi
postupno ipak počela škripati. . , ;,
>*>[
i K. je sve to promatrao ne samo radoznalo, nego i s naklonošću.
On se osjećao kao da i sam sudjeluje u toj vrevi, osvrtao se lijevo
i desno i pratio poslužitelje, istina iz pristojne udaljenosti
■— premda su se oni češće već osvrtali za njim oštrim
pogledima, pognute glave i napućenih usana—i gledao kako oni
razdjeljuju spise. Sto se više odvijala ta raspodjela, sve više je
zapinjala: ili popis nije bio sasvim točan, ili poslužitelji nisu
uvijek ffmjeli dobro razlikovati spise, ili su iz drugih razloga
gospoda stavljala prigovore, u svakom slučaju događalo se da
su se obavljene raspodjele morale povlačiti; onda su se kolica
vraćala i kroz odškrinuta vrata pregovaralo se o vraćanju spisa.
Pregovaranja su već po sebi bila povezana s velikim teškoćama,
a vrlo često se događalo, kad je bilo u pitanju vraćanje spisa, da
baš ona vrata koja su se dotle najživlje kretala sada uporno
ostaju zatvorena, kao da o cijeloj stvari ne žele ništa znati. Prave
teškoće bi tek tada počinjale. Onaj koji je smatrao da ima pravo
potraživati spise bio je u najvećoj mjeri nestrpljiv, pravio u svojoj
sobi veliku galamu, pljeskao rukama, treskao nogama i kroz
odškrinuta vrata stalno iznova izvikavao u hodnik određen broj
spisa. Kolica bi tada ostajala mahom potpuno sama. Jedan
poslužitelj trudio se stišati nestrpljivca, a drugi se borio pred
zatvorenim vratima da dobije natrag pogrešno razdijeljene
spise. Ni jednom ni drugom nije bilo lako. Nestrpljivi je, zbog
nastojanja da ga umire, postajao još nestrpljiviji, više uopće nije
mogao slušati poslužiteljeve prazne riječi; njemu nisu bile
potrebne utjehe, nego spisi. Jedan takav gospodin izlio je
jednom kroz otvor iznad vrata pun lavor na poslužitelja. Drugi
poslužitelj, očigledno viši po nadležnosti, imao je još mnogo
teži zadatak. Ako se dotični gospodin uopće htio upustiti u
pregovaranje, onda je nastalo stvarno razjašnjavanje, pri čemu
bi se poslužitelj pozivao na popis, a gospodin na svoje
zabilješke, i baš na spise koje je trebao vratiti, ali koje je
privremeno čvrsto držao u ruci, tako da gotovo ni jedan njihov
krajičak nije ostajao vidljiv za sumnjičave oči poslužitelja. Onda se
poslužitelj, radi prikupljanja novih dokaza, morao vraćati
kolicima koja bi se uvijek sama otkotrljala, jer je hodnik bio
pomalo nagnut, ili je morao ići gospodinu koji je potraživao
spise i tamo na razloge sadašnjeg pridržavatelja spisa dobiti
proturazloge. Takve rasprave trajale su vrlo dugo, ponekad je
dolazilo do sporazuma, gospodin bi vratio jedan dio spisa ili bi u
zamjenu dobio druge, jer je u pitanju bilasamo pogrešna razmjena,
ali se događalo da se ponetko morao odreći svih traženih spisa,
bilo da je pritjeran uza zid poslužiteljevim razlozima, bilo da ga
je umorilo neprekidno raspravljanje, ali tada on nije vraćao spise
poslužitelju, nego ih je najednom bacao daleko u hodnik, tako
da bi veze popucale i listići se razletjeli, i poslužitelji su s mukom
sve morali ponovno dovesti u red. Ali sve je to bilo prilično
jednostavno prema onome kad poslužitelj na sve svoje molbe za
povratak spisa uopće ne bi dobio odgovor. On je tada stajao pred
zatvorenim vratima, molio, preklinjao, čitao popis, pozivao se
na propise, ali sve uzalud; iz sobe nije dolazio nikakav odgovor, a
sluge očigledno nisu imali pravo bez poziva ulaziti u sobe. Onda
bi i tako odličnog poslužitelja napustilo strpljenje, on bi se vratio
svojim kolicima, sjeo na spise, brisao znoj s čela i jedno vrijeme
ne bi poduzimao ništa osim što bi bespomoćno klimao nogama.
Zanimanje za takav slučaj postajalo je naokolo vrlo veliko, svuda
se šaputalo, ni jedna vrata nisu stajala mirno, a gore na ogradi
zida zbivanja u hodniku pratila su lica, začudo gotovo sasvim
zamotana u ubruse, koja uostalom ni načas nisu ostajala mirno
na mjestu. Usred te vreve K. pade u oči da su Biirgelova vrata bila
stalno zatvorena i da su poslužitelji već prošli taj dio hodnika, a
Biirgelu uopće nisu dodijelili spise. Možda je on još spavao, što
bi, istina, pri onoj galami značilo imati dobar san, ali zašto mu
nikakvi spisi nisu ostavljeni? To je bio slučaj samo malog broja
soba, koje su, uostalom, vjerojatno bile prazne. U Erlangerovoj
sobi, naprotiv, već je bio jedan novi i osobito nemiran gost, koji
je zasigurno Erlangera u noći doslovno istjerao, što je malo
odgovaralo Erlangerovu hladnom i odmjerenom karakteru, ali
na to je ipak upućivala i ta okolnost što je on bio prisiljen pred
vratima čekati na K.
Ali uza sva uzgredna zapažanja, K. se stalno vraćao
poslužitelju. Što se tiče ovog, za njega izvjesno nije vrijedilo ono
što se znalo pričati o poslužiteljima uopće, o njihovu neradu,
njihovu udobnom životu i njihovoj oholosti; bilo je, dakle,
iznimaka i među poslužiteljima, ili, što je još vjerojatnije, ima
medu njima različitih grupa, jer i tu postoje, kao što je K.
primijetio, mnoga razvrstavanja, o čemu on dotad gotovo nije
: imao pojma. Osobito mu se svidjela nepopustljivost ovog
poslužitelja. U borbi s ovim malim jogunastim sobama—njemu
se često činilo da je to borba sa sobama, jer njihove stanovnike
gotovo i nije mogao vidjeti — poslužitelj nije popuštao. Istina,
posustajao je — a tko ne bi? — ali bi se brzo oporavljao, silazio s
kolica i uspravljen, stisnutih usta, nasrtao navrata koja bi trebalo
osvojiti. I premda se događalo da je po dva i tri puta ođfjijen,
istina na vrlo prost način, to jest đavolskom šutnjom, ipak nije
priznavao daje pobijeđen. Kad bi uvidio da otvorenim napadima
ne može ništa postići, pokušavao bi na druge načine,
pribjegavajući na primjer lukavstvu, barem ako je to K. točno
razumio. U tom slučaju on bi tobože napustio ta vrata, ostavio bi
ih da se takoreći iscrpe u šutnji, prišao bi drugim vratima, ali bi
se nakon izvjesnog vremena vratio, pozvao bi i drugog
1
poslužitelja, sve to glasno i upadljivo, i počeo bi na pragu
zatvorenih vrata slagati spise kao da je promijenio mišljenje i da
zapravo dotičnom gospodinu nema prava nešto uzeti, nego mu
naprotiv još nešto dodijeliti. Onda bi otišao dalje, ali ne gubeći
vrata iz vida, i kad bi, kao što se obično događalo, onaj gospodin
oprezno otvorio vrata kako bi uvukao spise, poslužitelj bi u dva
skoka bio tamo, zavukao nogu između vrata i dovratka i prisilio
dotičnog gospodina da napokon licem u lice s njim pregovara,
što je obično dovodilo barem do napola zadovoljavajućeg
rezultata. A ako to ne bi uspjelo, ili ako bi mu se kod nekih vrata
činilo da to nije dobar način, postupio bi drukčije. On bi se, na
primjer, onda bacio na gospodina koji je spise potraživao.
Gurnuo bi u stranu drugog poslužitelja koji je uvijek sve radio
samo mehanički — jedna ne odviše korisna pomoćna snaga — i
počeo sam nagovarati gospodina, šapućući mu u povjerenju,
zavlačeći glavu što više može u sobu, dajući mu očigledno
obećanja i uvjeravajući ga da će drugi gospodin biti primjereno
kažnjen pri idućoj podjeli spisa, barem je tako izgledalo po tome
što je pritom često pokazivao na protivnička vrata i smijao se
koliko mu je umor to dopuštao. A bilo je i slučajeva, jedan ili dva,
kad je napuštao sve pokušaje, ali i tu se K. činilo da je to samo
prividno napuštanje ili barem napuštanje iz opravdanih razloga,
jer je mirno išao dalje, trpio ne obazirući se naviku zapostavljenog
gospodina i samo povremenim dugotrajnim sklapanjem očiju
pokazivao da ga ta vika muči. Postupno bi se ipak dotični
gospodin umirio, i s njegovom drekom događalo se isto što i s
isprekidanim dječjim plačem, koji polako prelazi u sve rjeđe
pojedinačne jecaje. Ali i nakon što bi se sve potpuno smirilo,
dolazilo bi ipak pokoji put do pojedinačnih uzvika ili naglog
otvaranja i zatvaranja onih vrata. Međutim, stjecao se dojam da
je i ovdje poslužitelj vjerojatno potpuno pravilno postupio.
Ostao je napokon samo jedan gospodin koji se nije htio smiriti,
dugo je šutio, ali samo da bi se odmorio, a onda bi opet zapeo,
ništa manje glasno nego dotad. Nije bilo sasvim jasno zašto se on
toliko dere i jada, možda uopće ne zbog podjele spisa. U
međuvremenu, poslužitelj je bio završio svoj posao; zapravo, u
kolicima je krivnjom pomoćne snage ostao samo jedan jedini
spis, upravo samo jedan, cedulja istrgnuta iz bilježnice, i sada se
nije moglo shvatiti kome je treba predati. »To bi mogao biti baš
moj spis«, prođe K. kroz glavu. Zar nije općinski načelnik stalno
govorio o tome najmanjem od svih predmeta. I ma koliko je i
sam smatrao da je njegova pretpostavka u osnovi proizvoljna i
smiješna, K. se ipak pokuša približiti poslužitelju, koji je
zamišljeno gledao u ceduljicu. To nije bilo lako, jer poslužitelj je
loše uzvraćao naklonost koju je pokazivao K., i usred najvećeg
posla on je nalazio vremena nervozno se osvrtati na K. ljutitim,
nestrpljivim pogledima. Tek sada, pošto je završio raspodjelu, on
kao da je malo zaboravio na K., kao što je uopće postao
ravnodušniji, što je bilo razumljivo s obzirom na njegov veliki
zamor, čak se ni zbog preostale bilješke nije mnogo mučio,
možda je uopće nije čitao, nego se samo tako pravio, i premda bi
vjerojatno ovdje u hodniku stanovnika svake sobe razveselio
dodjeljivanjem bilješke, on odluči drukčije: bilo mu je dosta
dijeljenja, on prinošenjem kažiprsta dade znak svom pratiocu da
šuti, i — K. još nije bio stigao do njega — podera bilješku na
sitne komadiće i strpa ih u džep. To je zaista bila prva nepravilnost
koju je K. primijetio ovdje u obavljanju birokratskih poslova, ali
on to možda nije pravilno razumio. Ako je to i bila nepravilnost,
ona se mogla oprostiti; u okolnostima kakve su ovdje postojale,
poslužitelj nije mogao raditi a da ne griješi, jednom su morali
dobiti oduška za nakupljenu ljutnju i nemir, i ako se to odražavalo
samo u deranju jedne male bilješke, onda je to još i nevina stvar.
 uz to još počela raditi i druga zvonca, istina sad ne više zbog neke
Kroz hodnik je još odjekivao glas gospodina koega ništa nije bilo
potrebe, već zabave radi i iz prevelikog zadovoljstva. Kako mu je
u stanju umiriti, i njegovi kolege, koji se u drugom pogledu nisu
bilo jako stalo do toga da razumije u čemu je njegova krivnja, K.
prijateljski odnosili jedni prema drugima, što se tiče galame bili
je bio sasvim suglasan s tim da ga gostioničar uzme pod ruku i
su potpuno istog mišljenja: izgledalo je sve više i više kao da je
izvede iz galame koja je sve više rasla, jer iza njih — K. se uopće
onaj gospodin uzeo na sebe zadatak da galami za sve, a oni su ga
nije okretao, jer su ga gostioničar i još više gostioničarka stalno
samo dovikivanjem i kimanjem glave poticali da pri tome ostane.
uvjeravali — vrata su se sad sasvim otvarala, hodnik je oživio,
Međutim, to se poslužitelja više nije ticalo, jer je njegov pošto bio
promet u hodniku razvijao se kao u kakvoj živoj uskoj uličici;
završen; on pokaza drugom poslužitelju na ručku kolica kako bi je
vrata ispred njih kao da su nestrpljivo čekala da samo K. prođe
ovaj uhvatio rukama, i onda opet odoše kao što su i došli, samo sad
da bi propustila gospodu, i uza sve to zvrčala su zvonca, uvijek
zadovoljniji, tako brzo da su kolica skakutala pred njima. Samo
iznova, kao da slave neku pobjedu. Tek sada — bili su opet u
još jednom zastadoše i osvrtoše se, kad je onaj gospodin koji je
mirnom bijelom dvorištu u kojem je čekalo nekoliko saonica
stalno vikao — a pred čijim se vratima sada šuljao K., koji bi rado
— K. polako doznade što je posrijedi. Ni gostioničar ni
bio doznao što gospodin upravo hoće — a kojem je vikanje
gostioničarka nisu mogli shvatiti daje K. bio u stanju učiniti tako
očigledno dosadilo, vjerojatno pronašao dugme jednog
nešto. Ali dobro, što je on to učinio? pitao je K, ali dugo to nije
električnog zvonca i, tako olakšan, umjesto da dalje viče, počeo
mogao dokučiti, jer je njima oboma krivnja izgledala previše
sad neprestano zvoniti. To izazva veliki žamor u drugim sobama,
jasna i po sebi razumljiva da uopće nisu mogli misliti da on to
izgledalo je da taj žamor znači odobravanje, ovaj gospodin, reklo
iskreno pita. Tek vrlo polako K. je doznao sve. On je bespravno
bi se, činio je nešto što su svi drugi već odavno htjeli učiniti, ali
bio u hodniku, njemu je, općenito govoreći, u najboljem slučaju
iz nepoznatih razloga nisu mogli. Možda je to bila posluga,
bila dostupna samo krčma, i to samo kao milost i uz posebnu
možda Frieda, koju je gospodin zvonjenjem prizivao. Istina,
dozvolu. Ako je on bio pozvan nekom gospodinu, morao se,
onda je mogao dugo zvoniti, jer Frieda je bila zauzeta oblaganjem
istina, pojaviti tamo gdje je poziv glasio, ali je morao stalno biti
. Jeremiasa mokrim oblozima, a i ako je Jeremias već bio ozdravio,
toga svjestan—zar on nema barem toliko zdravog razuma? — da
ona opet nije imala vremena, jer je u tom slučaju bila u njegovu
se nalazio negdje gdje njemu zapravo nije mjesto, kamo ga je
naručju. Ali djelovanje zvonjenja ipak se odmah pokaza. Izdaleka
pozvao samo jedan od gospode, i to u najvećoj mjeri nerado,
već je trčao gostioničar, odjeven u crno i zakopčan kao uvijek, ali
samo zato što je to nalagala i opravdavala službena potreba. On
izgledalo je kao da je zaboravio na svoje dostojanstvo, toliko je
se zato morao pojaviti brzo, podvrgnuti se saslušanju i po
trčao; ruke su mu bile poluraširene, kao da su ga zvali zbog neke
mogućnosti još brže izgubiti. Zar on tamo, u hodniku, nije imao
velike nesreće i on je dolazi rukama zgrabiti i odmah na svojim
osjećaj teške neposlušnosti? A ako ga je imao, kako se onda
grudima zadaviti, i pri svakoj maloj nepravilnosti zvonjenja on
mogao tamo vući kao stoka po livadi? Zar on nije pozvan da
bi kratko poskočio i još više požurio. Na priličnoj udaljenosti iza
bude noću primljen i saslušan, i zar njemu nije poznato zbog
njega pojavi se sada i njegova žena, i ona je trčala raširenih ruku,
čega su uvedena noćna primanja? Noćnim je primanjima — i K.
ali njeni su koraci bili kratki i namješteni i K. se činilo kao da će
dobi novo objašnjenje njihova smisla — cilj samo da se stranke,
ona zakasniti i da će gostioničar u međuvremenu završiti sve što
koje je gospodi nepodnošljivo gledati po danu, brzo saslušaju u
je potrebno. I da bi gostioničarki napravio mjesta za trčanje, K.
noći, pri umjetnoj rasvjeti, s izgledom da odmah zatim sva
se privi uza zid. Međutim, gostioničar stade baš pred njim, kao
odvratnost saslušanja bude u snu zaboravljena. Međutim,
da je on bio njegov cilj, odmah zatim stiže i gostioničarka i oboje
ponašanje K. izvrgnulo je ruglu sve mjere opreza. Čak i duhovi
ga zasuše prijekorima, koje on u žurbi i iznenađen nije razumio,
iščezavaju kad sviće, ali on, K, ostao je tamo s rukama u
osobito zbog toga što se umiješalo i gospodinovo zvonce, pa su

257
džepovima, kao da očekuje, budući da se on ne udaljava, da se
udalji cijeli hodnik sa svim sobama i svom gospodom. A to bi se
i dogodilo — u to može biti uvjeren — sasvim sigurno dogodilo,
samo kad bi ikako bilo moguće, jer gospoda su bezgranično
nježna i osjetljiva. Nitko od njih nipošto ne bi K. otjerao ili
barem samo rekao ono što je, istina, po sebi razumljivo, da
napokon treba otići. Nitko to ne bi učinio, iako su oni vjerojatno
drhtali zbog njegove prisutnosti, i prisjelo im je jutro, njihovo
najmilije vrijeme za rad. Umjesto da istupe protiv K., oni su
radije pristali patiti, pri čemu je, istina, igralo ulogu i to što su se
nadali da će napokon i sam K. morati polako uvidjeti ono što je
očigledno, koliko je strahovito nezgodno stajati tu u hodniku
pred očima svih i, kao što gospoda pate, morat će zbog toga i sam
početi patiti do neizdržljivosti. Pusta nada! Oni ne znaju, ili u
svojoj ljubaznosti i popustljivosti ne žele znati, da postoje
neosjetljiva, tvrda srca koja nikakvo strahopoštovanje ne može
omekšati. Zar se i noćni moljac, jadno stvorenje, ne sakrije u neki
mirni kutak kad svane, sav se skupi i volio bi najviše da ga nema
i nesretan je zbog toga što se ne može izgubiti? Međutim, on, K.,
postavlja se tamo gdje će ga najprije vidjeti, i kad bi mogao
spriječiti da svane dan, učinio bi i to. On to ne može spriječiti, ali
na žalost može oduljiti, otežati. Zar on nije prisustvovao
dijeljenju spisa? Nešto što nitko ne smije promatrati, osim
najpoznatijih. Nešto što ni gostioničar ni gostioničarka nisu
smjeli promatrati u svojoj vlastitoj kući. Nešto o čemu su samo
slušali da se priča, kao što su danas, na primjer, slušali od
poslužitelja. Zar nije zapazio s kakvim se teškoćama obavlja
raspodjela spisa, nešto po sebi naprosto neshvatljivo, i kako svaki
od gospode služi samoj stvari i nikad ne misli na svoju osobnu
korist, mora se svim snagama založiti da se podjela spisa, jedan
važan temeljan posao, obavi brzo, lako i bez grešaka? I zar on, K.,
zaista nije naslutio, barem približno, da se glavna teškoća sastoji
u tome što se raspodjela spisa mora obavljati kroz gotovo
zatvorena vrata, bez mogućnosti neposrednog dodira medu
gospodom, koja bi se, naravno, u tren oka među sobom mogla
sporazumjeti, dok podjela posredstvom poslužitelja traje satima,
nikad se ne obavlja bez žalbi, predstavlja stalno mučenje i za
gospodu i za poslužitelje, a uz to još može vjerojatno imati
258
nezgodne posljedice na kasniji rad. A zašto gospoda ne mogu biti
u međusobnom kontaktu? Da, zar K. još nije u stanju to
razumjeti? Njoj, gostioničarki — a on gostioničar može to
potvrditi za sebe — nešto slično još se nije dogodilo, a ona je
imala posla s mnogim tvrdoglavim ljudima. Stvari koje se čovjek
inače ne usuđuje izgovarati, moraju se njemu, K., otvoreno reći,
jer inače on ne shvaća ni ono što je najnužnije. Dakle, kad već
mora biti rečeno: zbog njega, da, jedino zbog njega gospoda nisu
mogla izići iz svojih soba, jer gospoda su ujutro odmah poslije
spavanja suviše stidljiva i osjetljiva da bi se izložila tuđim
pogledima; jer ma koliko gospoda bila potpuno odjevena, ona se
ipak osjećaju suviše razgolićena da bi se pokazala. Teško je reći
zbog čega se stide. Možda se ti vječiti radnici ipak stide samo
zbog toga što su spavali; možda se, međutim, ne stide toliko toga
da se sami pokažu, koliko da vide stran svijet. Ono što su,
pomoću noćnih saslušanja, sretno izbjegli, to jest da gledaju
stranke, a to ne mogu podnijeti, ne žele tome ponovno biti
izloženi iznebuha, sad ujutro, u punoj prirodnoj jasnoći. To je
zaista za njiih previše. Kakav mora biti čovjek koji to ne poštuje?
To jedino može biti čovjek kao što je K. Čovjek koji s tupom
ravnodušnošću i nehajem prelazi preko svega, ne samo preko
zakona, već i preko najuobičajenih ljudskih obzira; čovjek na
kojeg ne utječe činjenica da je gotovo onemogućio podjelu spisa
i naškodio dobrom glasu kuće, koji dovodi do onog što se dosad
nikad nije dogodilo, do toga da se gospoda, dovedena do očaja,
sama počnu braniti, da sa samoprijegorom, neshvatljivim za
običnog čovjeka, sama potežu zvonca i zovu u pomoć kako bi
otjerali K., kojega ništa nije u stanju natjerati da se sam udalji.
Gospoda zovu u pomoć! Zar ne bi i on, gostioničar i gostioničarka
i cijelo osoblje, zar ne bi svi već odavno dojurili, da su samo smjeli
dolaziti nepozvani, makar to bilo jedino zato da pruže pomoć, pa
da se odmah izgube? Drhteći od ogorčenja na K., očajni zbog
svoje nemoći, čekali su tu, na početku hodnika, i zapravo je
zvonjenje, iako je došlo sasvim neočekivano, predstavljalo za njih
pravo iskupljenje. A najgore je prošlo. Sad mogu baciti koji
pogled na veselu žurbu gospode, oslobođene napokon prisutnosti
K. Istina, za K. stvar još nije svršena. On će svakako morati
odgovarati za sve što je počinio.
259
 Već su bili stigli do krčme. K. nije bilo jasno zašto ga je
gostioničar uza svu srdžbu doveo ovamo. Možda je to bilo zato
što je ipak uvidio da je K. toliko premoren da mu je nemoguće
odmah napustiti kuću. I ne čekajući da mu bude ponuđeno
da sjedne, K. se doslovno skljoka na jednu bačvu. Tu u tami
osjećao se dobro. U velikoj prostoriji, iznad pivskih slavina,
gorjela je sada samo jedna slaba električna lampa. J[.jcani je
bila još gusta pomrčina; činilo se da pada snijeg. Morao je
biti zahvalan što mu je ovdje toplo i pobrinuti se da ne bude
istjeran. Gostioničar i gostioničarka i dalje su stajali pred njim,
kao da on još predstavlja izvjesnu opasnost, kao da s obzirom na
njegovu potpunu neuračunljivost nije isključeno da iznenada
ustane i pokuša opet prodrijeti u hodnik. A i oni sami bili su
umorni zbog noćnog uzrujavanja i prijevremenog ustajanja,
osobito gostioničarka, koja je na sebi imala široku haljinu od
sive šušteće svile, malo neuredno zakopčanu i privezanu —
odakle je nju samo izvukla u brzini? — klonulu glavu držala je
na ramenu svog muža, jednom tankom maramicom pritiskala
oči i povremeno strijeljala K. djetinjasto-ljutitim pogledima.
Da bi umirio bračni par, K. reče da je sve što su mu sad ispričali
za njega nešto potpuno novo, ali da on usprkos svom neznanju
ipak ne bi toliko dugo ostao u hodniku, u kojem zaista nije
imao što raditi, i da mu zasigurno nije bilo do toga da nekoga
muči, nego da se sve to dogodilo jedino zbog njegova prevelikog
umora. On im zahvaljuje što su učinili kraj tom mučnom
prizoru, a ako bude pozvan na odgovornost zbog toga, to će
ga jako veseliti, jer će samo tako moći spriječiti da njegovo
ponašanje dobije opće pogrešno tumačenje. Svemu tome je kriv
jedino zamor i ništa drugo. Taj zamor, međutim, potječe otuda
što se on još nije naviknuo na napore saslušavanja. Pa on je tek
odnedavno ovdje. Kad bude imao više iskustva u tome, takvo
što neće se više događati. Možda on saslušanja uzima suviše
ozbiljno, ali barem mu se to ne može pripisati u grijeh. On je
imao dva službena razgovora, ubrzo jedan za drugim, jedan s
Biirgelom a drugi s Erlangerom, osobito gaje prvi jako iscrpio,
dok, istina, drugi nije dugo trajao, jer Erlanger gaje molio samo
za jednu uslugu; ali oba zajedno predstavljala su više nego što je
sam odjednom mogao podnijeti, možda bi takvo što bilo suviše
260
i za nekog drugog, na primjer za gospodina gostioničara. Nakon
ova dva saslušanja, on je takoreći samo još teturao od umora. To
je bila neka vrsta opijenosti, pa je on ta dva gospodina tek sad
prvi put vidio i čuo, a morao je odgovarati na njihova pitanja.
Sve je, koliko on zna, bilo onako kako treba, a poslije se
dogodila ona nesreća koja, s obzirom na ono prethodno, jedva
da mu se može uračunati u krivnju. Na žalost, da su Erlanger i
Biirgel primijetili njegovo stanje, oni bi se pobrinuli za njega i
sve bi dalje bilo spriječeno, ali Erlanger je odmah zatim morao
otići, vratio se očigledno u dvorac, a Biirgel, vjerojatno iscrpljen
onim razgovorom — kako ga je onda K. mogao podnijeti bez
klonulosti? — odmah je zaspao, pa je čak prespavao i cijelu
raspodjelu spisa. Da je i on, K., imao sličnu mogućnost, i on
bi je iskoristio s velikim zadovoljstvom, odričući se rado svih
zabranjenih gledanja, to prije što on zapravo uopće nije bio u
stanju bilo što vidjeti i zbog toga se osjetljiva gospoda uopće
nisu morala stidjeti pokazati se pred njim.
Spominjanje ona dva primanja — a posebno ono kod
Erlangera — i poštovanje s kojim je K. govorio o gospodi,
odobrovoljilo je gostioničara. Izgledalo je čak da je on spreman
uslišiti molbu K., da se jedna daska položi preko bačvi kako bi
on mogao tu odspavati barem do svitanja, ali je gostioničarka
otvoreno bila protiv i stalno vrtjela glavom, dok je neprestano
čas ovdje, čas ondje namještala haljinu, primijetivši tek sada da
ona nije u redu.
Činilo se da će opet oživjeti ona, reklo bi se, stara svađa
oko održavanja čistoće u kući. Razgovor između supružnika
imao je za K., s obzirom na njegovu premorenost, golemu
važnost. Biti sad odavde najuren, činilo mu se mnogo gorim
nego sve što je dosad doživio. To se nije smjelo dogoditi, čak
ako se gostioničar i njegova žena slože u pogledu njega. Zgrčen
na bačvi, on je pritajeno promatrao oboje, dok gostioničarka
u svojoj neobičnoj osjetljivosti, koju je K. već odavno uočio,
iznenada ne kroči u stranu i — vjerojatno je s gostioničarem
već razgovarala o drugim stvarima — uzviknu: »Kako me sada
gleda! Potjeraj ga već jednom!« Međutim K., koristeći priliku i
sada potpuno, gotovo do ravnodušnosti uvjeren da će ostati, reče:
»Ja ne gledam tebe, nego tvoju haljinu.« »Zašto moju haljinu?«
261
upita gostioničarka, uzbuđena. K. sleže ramenima. »Hajde!«
doviknu ona gostioničaru. »On je pijan, propalica. Pusti ga neka
se ispava!« i uz to još naredi Pepi, koja na njen poziv iskrsnu
iz mraka, sva raščupana, umorna, držeći mlitavo u ruci jednu
metlu, da mu dobaci jastučić.
Glava dvadeseta
Ifci

Kad se K. probudi, njemu se učini kao da nije spavao: soba je

bila isto onako prazna i topla, svi zidovi ovijeni tamom, lampa
Sjfe nad pivskim slavinama ugašena, mrak i pred prozorima. Ali čim
se opruzi, jastučić pade, daska i bačvice zaškripaše, odmah se
pojavi Pepi, i on doznade da je već večer i da je spavao više od
dvanaest sati. U toku dana, gazdarica se nekoliko puta raspitivala
za njega, a jednom je dolazio i Gerstacker, koji je tog jutra, kad je
K. govorio s gostioničarkom, sjedio tu u mraku i čekao pivo, ali
»i. se više nije usuđivao smetati K.; napokon izgleda da je dolazila i
Frieda i za trenutak stajala pored K., ali nije dolazila zbog njega,
262 već je trebala pripremiti razne stvari, jer je te večeri trebala opet
stupiti na dužnost. »Ona sigurno više ne mari za tebe?« upita Pepi
dok je donosila kavu i kolače. Ali ona nije više pitala onako
pakosno kao što je prije imala običaj, već žalosno, kao da je u
međuvremenu upoznala svu pakost svijeta, prema kojoj njena
vlastita postaje beznačajna i besmislena. Govorila je s K. kao sa
supatnikom, i kad on stade srkati kavu i njoj se učini da mu nije
dovoljno slatka, ona otrča i donese punu posudicu šećera. Istina,
to što je bila žalosna nije joj smetalo da se danas još više nalicka
nego posljednji put: mašni i vrpca upletenih u kosu bilo je u
izobilju, duž čela i sa strane kosa je bila brižljivo nakovrčana, a
oko vrata je imala lančić koji se spuštao u duboki izrez bluze. Kad
K., zadovoljan što se napokon naspavao i što može popiti dobru
kavu, uhvati rukom jednu vrpcu i htjede je odriješiti, Pepi reče
umorno: »Ah, ostavi me!« i sjede pored njega na jednu bačvu. K.

263
|4^^||
se uopće nije morao raspitivati što je muči, ona je sama počela
odmah pričati, ukočeno gledajući u vrč s kavom, kao da joj je
potrebna neka razbibriga čak i dok priča, kao da se ne može
sasvim predati čak ni svojim jadima kojima je obuzeta, jer to
premašuje njenu snagu. Kao prvo, K. doznade da je upravo on
kriv za Pepinu nesreću, ali da mu ona to ne uzima za zlo. I ona je
odlučno kimala glavom dok je to pričala, da ne bi dopustiJ&K. da
joj proturječi. On je najprije Friedu odvukao iz krčme i tako njoj,
Pepi, omogućio unapređenje. Inače se ništa drugo ne bi moglo
zamisliti što bi bilo u stanju navesti Friedu da napusti svoje
mjesto, jer ona je sjedila u krčmi kao pauk u mreži, svuda je prela
svoje konce koji su samo njoj bili poznati; udaljiti je protiv njene
volje bilo bi potpuno nemoguće, samo ljubav prema nečem što
je ispod nje, što se ne slaže s njenim položajem, mogla ju je
otjerati s njena mjesta. A ona, Pepi? Je li ona ikad očekivala dobiti
to mjesto? Ona je bila samo sobarica, imala je beznačajno mjesto
bez velikih izgleda nabolje; istina, kao svaka djevojka i ona je
imala snove o velikoj budućnosti, snovi se ne mogu zabraniti, ali
na neku blistavu budućnost nije ozbiljno mislila; bila se
zadovoljila onim što je postigla. A onda je Frieda neočekivano
iščezla iz krčme, to je došlo tako iznenada da gostioničar nije
imao pogodnu zamjenu pri ruci, osvrtao se unaokolo i pogled
mu je pao na nju, Pepi, a ona je, naravno, sve učinila da bude
primijećena. U to vrijeme ona je zavoljela K. kao što nikoga
dotad nije voljela. Ona je mjesecima sjedila dolje u svojoj
majušnoj mračnoj sobici i bila pomirena s tim da će tamo ostati
godinama, a u nepovoljnom slučaju da neprimjetno provede i
cijeli život, i onda se najednom pojavio on, K., junak koji
oslobađa djevojke i njoj otvorio slobodan put naviše. Istina, on o
njoj nije ništa znao, sve to nije činio zbog nje, ali to ne umanjuje
njenu zahvalnost, i u noći koja je prethodila njenu postavljenju
— postavljenje nije još bilo svršeno, ali je ipak smatrano vrlo
vjerojatnim—ona je satima provela govoreći s njim i šapćući mu
u uho svoju zahvalnost. A što je to bila baš Frieda koju je on uzeo
sebi na teret; bilo je u tome nečeg neshvatljivo nesebičnog što je
on, njegov podvig još više je porastao u njenim očima time samo
da bi njoj, Pepi, pomogao, uzeo za ljubavnicu Friedu, Friedu, tu
nelijepu, postariju mršavu djevojku s kratkom rijetkom kosom,
264
jednu, uostalom, podmuklu djevojku, koja uvijek ima neke
tajne, što vjerojatno stoji u vezi s njenim izgledom; budući da u
licu i tijelu tako jadno izgleda, mora biti da ima neke druge tajne
koje se ne mogu vidjeti i provjeriti, kao na primjer njena tobožnja
veza s Klammom. A njoj, Pepi, dolazile su tada čak i ovakve misli:
je li moguće da K. zaista voli Friedu, da on ne vara sebe ili možda
vara samo Friedu, i možda će jedina posljedica svega toga biti
njen uspon, a onda će K. primijetiti svoju zabludu ili je više neće
kriti i neće uopće gledati više Friedu, već samo nju, Pepi, što ne
mora biti njeno suludo umišljanje, jer, kao djevojka s djevojkom,
ona bi se mogla vrlo dobro ponijeti s Friedom, to nitko ne može
poreći, a ono što je trenutno zasjenilo K., to je bio Friedin položaj i
sjaj koji mu je Frieda umjela dati. I tako je ona sanjala kako će,
kad bude imala to mjesto, K. doći k njoj moliti je, i ona će onda
moći birati, ili će uslišiti molbu K. i izgubiti mjesto, ili će odbiti
K. pa dalje graditi karijeru. I ona se zarekla da će se svega odreći
zbog njega i da će ga naučiti kako se istinski voli, što on nije imao
prilike naučiti kod Friede, i da prava ljubav ne ovisi o svim
počasnih položajima na svijetu. Ali onda je sve drukčije ispalo. A
čija je to krivnja? Kriv je tome prije svega K., a zatim, istina, i
Friedina prepredenost. Ali prije svega K., jer što on hoće, kakav
je on čudan čovjek? Što on želi postići, kakve su to važne stvari
kojima se on posvećuje i koje čine da zaboravlja ono što mu je
najbliže, najdraže i najljepše? Žrtva toga je ona, Pepi, i sve je ispalo
glupo i sve je izgubljeno; i onaj koji bi bio u stanju cijeli Gospodski
konak zapaliti da izgori, ali do temelja, da mu ne ostane nikakav
trag, da sav izgori kao u peći — taj bi bio njen izabranik. Dakle,
ona, Pepi, došla je u krčmu prije četiri dana, baš pred ručak.
Posao ovdje nije lak, to je posao koji gotovo ubija čovjeka, ali nije
malo ni ono što se može postići. Ona ni prije nije besposličarila, i
iako ni u svojim najsmjelijim snovima nije sebi prisvajala to
mjesto, ona je ipak imala dovoljno iskustva, znala je što to mjesto
iziskuje, sasvim nepripremljena nije ga preuzela. Nepripremljena
ga ne bi mogla ni držati, i izgubila bi ga već u početku. Naročito
kad bi se ponašala kao što se ponašaju sobarice. Sobarica se s
vremenom potpuno izgubi i zaboravi; to je posao kao u kakvom
rudniku, bar kad je u pitanju tajnički hodnik, jer osim ono malo
dnevnih posjetilaca koji se tu i tamo promuvaju i ne smiju se ni
265
pogledati, danima se ne vidi čovjek, osim dvije ili tri druge
sobarice koje su isto tako ogorčene. Ujutro se ne smije uopće
izlaziti iz sobe, jer tajnici tada žele biti sami medu sobom, jelo im
iz kuhinje donose sluge, to obično nije stvar sobarica, a i dok
tajnici jedu, one se ne smiju pokazivati u hodniku. Samo kad
gospoda rade, sobarice smiju raspremati sobe, ali naravno ne one
zauzete, samo one koje su tog trenutka prazne, i posao se-jnora
obavljati sasvim tiho da se gospodi ne bi smetalo pri radu. Ali
kako je moguće raspremati tiho, kad gospoda ostaju u sobama po
nekoliko dana, a uz to još po njima švrljaju i sluge, ta prljava
bagra, i soba, kad sobarica napokon smije ući u nju, nalazi se u
takvom stanju da je čak ni potop ne bi oprao. Istina, to su visoka
gospoda, ali za raspremanje sobe za njima treba imati snage, da bi
se svladalo gađenje. Sobarice, uglavnom, nemaju pretjerano
mnogo posla, ali on nije zavidan. I nikad lijepa riječ, samo
pokude, naročito one do kojih najčešće dolazi i koje su
najmučnije: da su se pri raspremanju izgubili spisi. Stvarno, ništa
se ne izgubi, svaki papirić se predaje gostioničaru; svakako spisi
se gube, ali ne krivnjom sobarica. A onda dolaze komisije i
djevojke moraju napuštati svoju sobu, komisije premeću krevete,
djevojke nemaju gotovo ništa svoje, ono malo njihovih stvari
nalazi se u jednoj košari, ali komisije satima pretražuju. Naravno,
ne nadu ništa, otkud bi tamo bili spisi? Što će spisi djevojkama? I
rezultat su samo preko gostioničara ponovljene pokude i prijetnje
od razočarane komisije. I tako nikad mira, ni danju ni noću.
Galama do pola noći, galama čim svane. Samo kad se tamo ne bi
moralo spavati, ali se mora, jer dužnost je sobarica, naročito
noću, donositi iz kuhinje malenkosti koje im se u međuvremenu
naručuju. Tek svaki čas, iznenada, udarac šakom o vrata
djevojačke sobe, priopćavanje narudžbe, trčanje dolje u kuhinju,
drmusanje zaspalih kuhinjskih momaka, stavljanje poslužavnika s
naručenim stvarima ispred sobaričinih vrata, odakle će ga sluge
odnijeti, kako je sve to žalosno. Ali ipak, ni to nije ono najgore.
Najgore je naprotiv kad nema narudžbi, kad se u poodmakloj
noći, kad svi već trebaju spavati, i kad napokon mahom svi i
spavaju, pokatkad netko počne šuljati oko vrata djevojačke sobe.
Onda djevojke ustaju iz kreveta—kreveti su jedan iznad drugog,
prostora je tamo uopće vrlo malo, cijela djevojačka soba je u stvari
266
jedan ormar s tri pregrade — osluškuju na vratima, kleče i drže
se zagrljene od straha. I stalno se čuje kako se netko šulja oko
vrata. Svima bi laknulo kad bi već ušao, ali se ništa ne događa,
nitko ne ulazi. A mora se reći da ne mora tu neizostavno prijetiti
I
neka opasnost, možda je to samo netko koji se amo-tamo seta A-
pred vratima i razmišlja bi li nešto naručio i nikako se ne može
odlučiti. Možda je samo to, a možda i nešto drugo. Uistinu
djevojke i ne poznaju gospodu, jedva da su ih očima vidjele. Bilo
kako bilo, tek u sobi djevojke su mrtve od straha, i kad se sve stiša,
one se naslone na zid i nemaju snage opet se popeti u krevet.
Takav život ponovno očekuje nju, Pepi, i ona još večeras treba
opet zauzeti svoje mjesto u djevojačkoj sobi. A zašto? Zbog K. i
zbog Friede. Opet natrag u taj život od kojeg tek što je pobjegla,
pobjegla istina zahvaljujući K., ali ujedno ulažući sa svoje strane
najveće napore. Jer u onoj službi tamo djevojke se zapuste, čak i
one najurednije. Za koga da se ureduju? Nitko ih ne gleda, u
najboljem slučaju samo kuhinjska služinčad; kojoj je djevojci to
dovoljno, ona neka se ureduje. Inače se cijelo vrijeme provodi u
svojoj sobici ili u sobama gospode, koje su takve da predstavlja
lakomislenost i rasipništvo makar samo kročiti nogom u njih u
čistim haljinama. I živjeti stalno pri električnoj svjetlosti i u
zagušljivom zraku — jer se neprekidno loži — i u stvari biti
uvijek umoran. Jer ono jedno slobodno popodne u tjednu
provede se najbolje ako se prespava mirno i bez straha u nekom
ograđenom kutku kuhinje. Zbog čega se onda dotjerivati? Nema
čovjek volje naprosto ni za oblačenje. A onda je ona, Pepi,
iznenada premještena u krčmu, gdje je bilo potrebno, pod
pretpostavkom da se želi održati na tom mjestu, postupati
obratno; gdje je ona stalno pred očima ljudi, a među njima ima i
vrlo razmažene gospode, koja sve primjećuju, i zbog čega je uvijek
morala izgledati što je moguće finije i dopadljivije. Dakle, to je
bio čitav preokret. I ona, Pepi, može za sebe reći da ništa nije
propustila učiniti. Kako će se to kasnije razvijati, to nju nije
brinulo. Znala je da ona ima sposobnosti koje ovo mjesto iziskuje,
toga je ona potpuno svjesna i to uvjerenje ona još ima i nitko joj
ga ne može oduzeti, čak ni danas, na dan njena poraza. Teškoća
je za nju bila samo u tome kako će se pokazati u prvim danima,
dok je još samo bijedna sobarica, bez haljina i ukrasa, i zato što
267
y^^^
Vi gospoda nemaju strpljenja čekati kako će se ona razvijati, već
i hoće odmah bez čekanja imati krčmaricu kakva ona treba biti,
; inače okreću glavu od nje. Reklo bi se da njihovi prohtjevi nisu
1
■. naročito veliki, kad ih je Frieda ipak mogla zadovoljiti. Ali to nije
točno. Ona, Pepi, često je o tome razmišljala, često se sastajala s
Friedom, a jedno vrijeme čak je zajedno s njom i spavala. Friedi
nije lako pohvatati tragove, i tko se dobro ne pazi — a.lsoja se
gospoda dobro paze? — odmah ga ona zavede. Frieda sama
i najbolje zna kako jadno izgleda, na primjer, vidjeti je prvi put s
raspletenom kosom, ruke se sklope od sažaljenja; jedna takva
■i djevojka, po pravilu, ne bi smjela biti čak ni sobarica. Ona to i
sama zna i ponekad je noću plakala zbog toga, pribijala se uz nju,
Pepi, i njenu kosu obavijala oko svoje glave. Ali kad je u službi,
onda sve sumnje kod nje iščeznu, ona sebe smatra najljepšom i
zna pravi put i način da svakog u to uvjeri. Ona poznaje ljude, i
to je njena velika vještina. A umije lagati i varati na brzinu, kako
;■ ljudi ne bi imali vremena to podrobnije provjeriti. Naravno, to
ne može trajati stalno, ljudi ipak imaju oči i na kraju uvide istinu.
Međutim, čim primijeti takvu opasnost, ona već ima spremno
drugo sredstvo, u posljednje vrijeme, na primjer, to je njena veza
s Klammom. Njena veza s Klammom! Ako u to ne vjeruješ, idi i
provjeri; pitaj Klamma. Lukavo, zar ne, vrlo lukavo. Ali ako ti se
ne ide Klammu raspitivati se zbog takve stvari, jer vjerojatno ne
možeš do njega doći ni kad su u pitanju beskrajno važnije stvari,
i Klamm ti je potpuno nepristupačan — naravno samo tebi i tebi
sličnima, jer, na primjer, Frieda skakuće k njemu kad god hoće
— ali iako je to tako, stvar ipak može biti provjerena, treba samo
:. čekati. Klamm ipak neće dugo trpjeti takve lažne glasove; njega
sigurno vrlo mnogo zanima što se o njemu priča u krčmi i
gostinskim sobama, sve to ima za njega veliku važnost, i sve što je
netočno, on će to odmah ispraviti. Ali on ništa ne ispravlja, i kako
•i se nema što ispravljati, onda je to gola istina. U stvari, ono što se
vidi samo je to da Frieda nosi pivo u Klammovu sobu i vraća se s
naplaćenim računom; međutim, ono što se ne vidi, to priča
, Frieda i mora joj se vjerovati. Uistinu, ona ništa ne priča, ona ne
razglašava takve tajne, ne, tajne se same od sebe razglašavaju oko
nje, a ona, budući da su već razglašene, mora i sama govoriti o
njima, ali skromno, ne tvrdeći sama ništa, i jedino se poziva na
268
ono što je i inače već opće poznato. Ali ipak ne priča sve, na
primjer da Klamm, otkad je ona u krčmi, manje pije pivo nego
prije, ne mnogo manje ali ipak primjetno manje; o tome ona ne
govori, jer to može imati razne uzroke, da je, na primjer, došlo
vrijeme kad Klammu pivo manje prija ili da on zbog Friede
zaboravlja čak i piti pivo. U svakom slučaju, dakle, Frieda je
Klammova ljubavnica, ma koliko to bilo čudno. A kako da kod
drugih ne izaziva divljenje ono što je za Klamma dovoljno dobro?
I tako je Frieda, dok se okreneš, postala velika ljepota i djevojka
sasvim onakva kakva je krčmi potrebna, gotovo još i ljepša,
vrednija, jedva da je krčma dovoljna za nju. I zaista — mnogi se
ljudi čude što je ona još u krčmi. Biti krčmarica, to je mnogo,
imati vezu s Klammom, u tom svojstvu, izgleda vrlo vjerojatno,
ali kad krčmarica jednom postane Klammova ljubavnica, zašto je
on onda ostavlja u krčmi, i to tako dugo? Zašto je ne uzdigne još
više? Možete tisuću puta reći ljudima da tu nema proturječnosti,
da Klamm ima određene razloge što tako postupa, ili da će Frieda
biti unaprijeđena u najkraćem vremenu i da će to biti iznenada,
najedanput, sve to ne vrijedi mnogo; ljudi imaju i određena
shvaćanja, i nikakva vještina nije u stanju navesti ih da ih se trajno
odreknu. Nitko više u to nije sumnjao da je Frieda Klammova
ljubavnica, čak i onima koji su očigledno znali bolje bilo je već
dosta sumnjati u to. »Neka, do đavola, bude Klammova
ljubavnica«, mislili su oni, »ali kad je već to, onda hoćemo vidjeti
i kako se ona uzdiže.« Međutim, od toga nema ništa, Frieda je
ostala u krčmi kao i dotle, i potajno je bila vrlo radosna što je to
tako. Ali, istina, kod ljudi je izgubila od ugleda, to je naravno ona
dobro primijetila; ona obično primijeti stvari i prije nego što se
dogode. Jedna zaista lijepa, ljupka djevojka, kad se uživi u
krčmarski poziv, ne mora se služiti trikovima: dok je lijepa, bit će i
krčmarica, osim ako se ne dogodi neki izuzetno nesretan slučaj.
Međutim, djevojka kao Frieda mora se stalno plašiti za svoje
mjesto, naravno ona to iz razumljivih razloga neće pokazati, prije
se žali na mjesto da ga drugi ne bi poželjeli. Međutim, potajno,
stalno motri kakvo je raspoloženje kod ljudi. I tako je uvidjela
kako su ljudi postali ravnodušni, kako se za njih ne isplati ni oči
podići kad se ona pojavi, da joj čak ni sluge više ne poklanjaju
pažnju, da se više drže Olge i sličnih djevojaka, što je razumljivo;
269
primijetila je i po gostioničarevu ponašanju da je ona sve manje
nezamjenljiva, iznalaziti stalno nove priče o Klammu nije
moguće, sve ima svoje granice, i tako se dobra Frieda odlučila na
nešto novo. Tko bi samo bio u stanju odmah to prozreti! Ona,
Pepi, slutila je, ali prozrela jasno, na žalost, nije. Frieda se odlučila
napraviti skandal, da se ona, Klammova ljubavnica, baci u
naručje bilo kome drugom, po mogućnosti nekom tko je najniži
po rangu. To će uzvitlati prašinu, o tome će se dugo govoriti i
napokon, napokon će se svijet ponovno sjetiti što to znači biti
Klammova ljubavnica i što znači tu čast baciti pod noge u zanosu
jedne nove ljubavi. Teško je bilo samo naći odgovarajućeg čovjeka
s kojim će odigrati ovu mudru igru. To nije smio biti neki Friedin
poznanik, čak ni neki sluga, on bi je sigurno pogledao
razrogačenih očiju i otišao dalje, a prije svega on ne bi izgledao
dovoljno ozbiljan, niti bi sva govorljivost bila u stanju stvoriti
uvjerenje da je on Friedu napastovao, da se ona nije mogla braniti
i da mu se podala u trenucima bezumnosti. Jer iako je to trebao
biti netko sasvim s dna, on je ipak morao biti takav da se može
vjerovati da se on pored svih svojih zatucanih prostačkih navika
ni u koju drugu nije zaljubio nego baš u Friedu, i da nema
nikakvu veću želju nego—Gospode Bože!—oženiti se Friedom. I
to je morao biti čovjek, iako priprost — po mogućnosti
priprostiji od sluge, mnogo priprostiji od sluge — ipak čovjek
zbog kojeg neće svaka djevojka biti ismijana, netko u kome i
druge razumne djevojke mogu vidjeti nešto privlačno. Gdje naći
takvog čovjeka? Druga djevojka bi ga možda uzalud tražila cijelog
života. Ali Friedina sreća dovodi joj zemljomjera ravno u krčmu, i
možda baš one večeri kad joj je taj plan prvi put prošao kroz
glavu. Zemljomjer! Da, što on, K., uopće misli? Kakve to
neobične stvari on ima u glavi? Hoće li on postići nešto naročito?
Dobiti dobro mjesto, odlikovanje? Teži li on za tim? Ako je tako,
onda je on od samog početka morao drukčije postupiti. Pa on je
nitko i ništa, žalosno je čovjeku pogledati njegov položaj. On je
zemljomjer, to je možda nešto, znači da je nešto naučio, ali ako s
tim ne može ništa poduzeti, onda ipak znači da nije ništa. Uz to
on još ima prohtjeve, nema uopće nikakvu podršku a postavlja
zahtjeve, istina ne neposredno, ali se primjećuje da postavlja
nekakve zahtjeve, i to ipak ljuti. Zna li on da čak i jednoj sobarici
270
šteti ako s njim duže razgovara? I sa svim tim naročitim
prohtjevima on još prve večeri ulijeće u najjednostavniju klopku!
Zar ga nije stid? Cime ga je to Frieda privukla? Sada bi ipak
mogao to priznati. Je li mu se zaista moglo svidjeti to mršavo
žutičavo stvorenje? Ah ne, pa on nju nije ni pogledao, ona mu je
samo rekla da je Klammova ljubavnica, za njega je to onda bila
novost, i bio je izgubljen. Sada se Frieda morala iseliti, jer naravno
njoj nije bilo više mjesta u Gospodskom konaku. Ona, Pepi,
vidjela je Friedu još onog jutra kad se selila, cjelokupno osoblje
bilo se iskupilo, svatko je bio radoznao da vidi taj prizor. A njena
moć bila je tolika da su je svi sažalijevali, svi, caki njeni neprijatelji.
Tako se od početka njen račun pokazao točan: podati se jednom
takvom čovjeku izgledalo je svima neshvatljivo i kao neka zla kob,
a male kuhinjske djevojke, koje naravno obožavaju krčmaricu,
nisu se mogle utješiti. Čak i ona, Pepi, bila je dirnuta, ni ona se
nije mogla potpuno obraniti, iako je njenu pažnju privuklo nešto
drugo. Naime, primijetila je kako je Frieda u stvari vrlo malo
ožalošćena. To je napokon ipak bila užasna nesreća, ta koja je nju
zadesila; ona se istina pravila kao da je vrlo nesretna, ali ipak ne
dovoljno, i njeno pretvaranje nije moglo prevariti nju, Pepi. Sto
joj je, dakle, ulijevalo nadu? Da nije valjda sreća nove ljubavi? Ta
mogućnost otpada. Što onda? Što joj je davalo snagu da čak i
prema njoj, Pepi, koja je već tada važila za njenu nasljednicu,
ostane onako odmjereno prijateljski raspoložena kao što je uvijek
bila? Ona, Pepi, tada nije imala dovoljno vremena o tome
razmišljati, imala je toliko mnogo posla spremajući se za novu
službu. Mogla je svakog trena stupiti na novo mjesto, a još nije
imala ni lijepu frizuru, ni elegantnu haljinu, ni fino rublje, ni
upotrebljive cipele. Sve je to moralo biti stvoreno za nekoliko sati;
jer ako se ne može opremiti kako treba, onda je bolje da se
odrekne mjesta, jer će ga ionako izgubiti za pola sata, to je sasvim
sigurno. Djelomično je ipak uspjela. Što se tiče češljanja, ona je
tu naročito darovita, čak je nju i gostioničarka jednom zvala k
sebi da je frizira; to je stvar njene naročito lake ruke, a uostalom i
njena bujna kosa je takva da može raditi s njom što hoće. A
pomogla se i haljinom. Njene obje kolegice ostale su joj vjerne:
to je u izvjesnom pogledu i za njih bila čast da jedna djevojka iz
njihove grupe postane krčmarica, a zatim će im ona, Pepi, kasnije,
271
 |uM|My

kad bude na vlasti, moći činiti razne usluge. Jedna djevojka je

imala već odavno skupocjenu tkaninu koja je bila njeno blago,
bi se dobro oblačila; sve što je zarađivala sklanjala je na stranu,
često ju je pokazivala drugima da bi joj se divili, sanjala je o tome
nitko ne zna zašto. Novac joj u službi nije bio potreban, Frieda je
kako će je jednom zanosno nositi i — to je bilo vrlo lijepo od nje
prolazila s lažima i trikovima; ona, Pepi, nije se htjela ugledati na
— budući da je sad bila potrebna, njoj, Pepi, ona ju je žrtvovala.
nju, i zato je opravdano što se toliko dotjerivala da bi potpuno
I obje su joj pomagale pri šivenju; ne bi se više zalagale ni da su za
došla do izražaja, naročito na početku. Da je raspolagala jačim
sebe šile. Štoviše, rad je tekao u dobrom raspoloženju i-*reći.
sredstvima, ona bi ostala pobjednica usprkos svom lukavstvu
Sjedile su svaka na svom krevetu, jedna iznad druge, šile i
Friede i ludosti K. Ono malo umješnosti i znanja što je bilo
pjevale i dodavale, čas gore čas dolje, jedna drugoj gotove
potrebno, ona je već prije naučila. Čim je stupila na posao,
dijelove i pribor. Kad ona, Pepi, misli na to, njoj je još teže na srcu
odmah se uživjela. Nitko na poslu nije primjećivao da Frieda nije
što je sve to bilo uzalud i što se ona sada praznih ruku vraća
tu. Tek drugog dana neki gosti su se raspitivali gdje je Frieda. Nije
svojim prijateljicama! Kolika je to nesreća i kako je lakomisleno
napravljena nijedna greška, gostioničar je bio zadovoljan; iz
izazvana, prije svega od njega, K.! Kako su se onda sve radovale
straha da se nešto ne dogodi, prvog dana nije izlazio iz krčme,
zbog haljine; haljina je izgledala kao jamstvo uspjeha i kad je ona,
poslije je dolazio samo s vremena na vrijeme i na kraju, budući da
Pepi, naknadno pronašla još i mjesto za vrpčicu, nestalo je i
je blagajna bila u redu — prihodi su štoviše prosječno bili veći
posljednje strepnje. A zar haljina zaista nije lijepa? Sad je već •£'
nego u Friedino vrijeme—gostioničar je sve prepustio njoj, Pepi.
izgužvana i malo umrljana, ali ona nema nikakvu drugu
Ona je uvela novine. Frieda je voljela sve nadgledati, ali ne iz
haljinu, ovu je morala nositi i danju i noću, ali se još vidi kako
marljivosti, već iz škrtosti, iz vlastohleplja, iz straha da nekome ne
je lijepa—ni one proklete Barnabasove ne bi bile u stanju
ustupi nešto od svojih prava; nadgledala je i sluge, bar djelomično
napraviti bolju. A to, da se haljina po volji može zategnuti i
i naročito kad je netko promatra; međutim, ona, Pepi, prepustila
opet popustiti, gore kao i dolje, da je to doduše jedna haljina, ali
je taj posao potpuno podrumskim momcima, koji su za taj posao
vrlo promjenljiva — to je najveća prednost koju haljina ima,
i bili mnogo pogodniji. Na taj način imala je više vremena za
ona se ne želi time hvaliti, mladoj zdravoj djevojci sve lijepo
gostinske sobe i goste je brže posluživala; pa ipak stizala je sa
stoji.
svakim progovoriti po nekoliko riječi, a ne kao Frieda, koja se
Mnogo je teže bilo nabaviti rublje i obuću, i tu je upravo
tobože potpuno čuvala za Klamma i na svaku riječ i svaki pokušaj
počelo s neuspjesima. Prijateljice su joj i tu pomagale koliko su
približavanja nekog drugog gledala kao na vrijeđanje Klamma.
mogle, ali nisu mogle mnogo. Bilo je to ipak vrlo jednostavno
To je uostalom bilo pametno, jer kad bi ipak nekog pustila da joj
rublje koje su one sakupile i iskrpile, a umjesto cipelica s visokim
se približi, to je značilo ukazati nekome nečuvenu milost. Ona,
potpeticama morala je ostati pri papučama, koje je bolje sakriti
Pepi, mrzila je, međutim, takve trikove, a u početku joj ne bi ni
nego pokazivati. Tješili su je: ni Frieda nije bila naročito lijepo
koristili. Ona je bila ljubazna prema svakom i svaki joj je uzvraćao
obučena, a ponekad je izgledala tako neuredna da su gosti više
ljubaznost ljubaznošću. Svi su bili vidno zadovoljni nastalom
voljeli da ih služe drumski momci nego ona. Tako je zaista i bilo,
promjenom. Kad poslom zamorena gospoda napokon sjednu na
ali Frieda je to mogla, ona je već bila u milosti i uživala ugled. Kad
trenutak da popiju pivo, onda ih jedna riječ, jedan pogled, jedno
se jedna dama pokaže jednom prljava i neuredno obučena, to je
slijeganje ramenima može doslovno preporoditi. Sve ruke su se
utoliko primamljivije, ali kod početnice kao što je ona? Uostalom,
tako rado zavlačile u njene uvojke da se ona morala i po deset
Frieda i nije imala ni trunke ukusa. Ako netko već ima žutičavu
puta dnevno češljati, tim se uvojcima i ne može nitko oduprijeti,
kožu, onda mora to trpjeti, ali ne mora uz to još, kao što radi
čak ni on, K., inače toliko rasteresen. Tako su protjecali uzbudljivi
Frieda, navući izrezanu bluzu krem boje, tako da ti se od žutila
dani, istina puni napora, ali i puni uspjeha. Da nisu samo tako
mora smučiti. A čak i kad toga ne bi bilo, ona je bila preškrta da
brzo protekli, da ih je samo bilo malo više! Četiri dana je previše

272
275
malo, ma koliko da se nije žalilo napora; peti dan možda bi već
bio dovoljan, ali četiri dana bilo je vrlo malo. Doduše ona, Pepi,
već za ta četiri dana stvorila je sebi pokrovitelje i prijatelje, i kad
bi samo smjela vjerovati svim pogledima koji su je pratili, ona je
takoreći plivala u moru prijateljskih osjećaja; jedan pisar,
Bartmeier po imenu, zaljubio se u nju, darovao joj je jedan lančić
s medaljonom, a u medaljonu je bila njegova slika, što je istina
bila drskost; to i mnogošto drugo se dogodilo, ali to su ipak bila
samo četiri dana, a za ta četiri dana kad se ona, Pepi, za to založi,
Frieda je mogla biti prilično zaboravljena, iako ne potpuno.
Međutim, Frieda bi ipak bila zaboravljena, možda još i prije, da
se nije pobrinula da zbog njenoga velikog skandala ljudi pričaju
o njoj; ona je time za ljude postala nešto novo, i samo iz
radoznalosti oni bi je htjeli opet rado vidjeti. Ono što im je bilo
nezanimljivo do dosade, dobilo je za njih ponovno izvjesnu draž
zaslugom inače potpuno ravnodušnog K.; istina oni se ne bi
odrekli nje, Pepi, dok god bi ona tu stajala i djelovala svojom
prisustnošću, ali to su mahom starija gospoda, s ustaljenim
navikama, dok se naviknu na novu krčmaricu, ma koliko to bila
promjena nabolje, to ipak traje nekoliko dana, traje nekoliko
dana i protiv volje same gospode, možda traje samo pet dana, ali
četiri dana nije dovoljno, i zato, usprkos svemu, ona, Pepi, važila
je još kao samo privremena. A onda ono što je možda najveća
nesreća: za ta četiri dana Klamm, iako je bio u selu prva dva dana,
nije dolazio u gostinsku sobu. Da je došao, ona, Pepi, bila bi
stavljena na sudbonosni ispit, na ispit kojeg se ona, uostalom, nije
bojala, kojem se prije radovala. Ona, istina, ne bi—u takve stvari
najbolje je uopće ne zadirati — postala Klammova ljubavnica, i
ne bi se laganjem uzdizala do toga, ali bi znala bar isto onako
koketno kao Frieda staviti čašu piva na stol, bez one Friedine
nametljivosti ljupko pozdraviti i ljupko zahvaliti i, ako Klamm
uopće nešto traži u očima jedne djevojke, onda bi toga u njenim,
Pepinim, očima mogao sigurno naći koliko god želi. Ali zašto nije
došao? Slučajno? I ona je onda u to vjerovala. Oba ta dana
očekivala ga je svakog trenutka, čekala ga je i noću. »Sad će
Klamm doći«, stalno je mislila i trčala gore-dolje bez ikakvog
razloga, ponesena nemirom očekivanja i u želji da ga vidi odmah,
prva, čim ude. To neprekidno razočaranje jako ju je izmorilo;
274
možda zbog toga nije dala od sebe onoliko koliko bi ona inače
mogla dati. Kad bi dobila malo vremena, ona bi se ušuljala gore u
hodnik, u koji je pristup osoblju bio strogo zabranjen, zavukla bi
se u jedno udubljenje u zidu i čekala. »Kad bi samo Klamm sada
naišao«, mislila je, »kad bih ga samo uzela iz njegove sobe i na
svojim rukama odnijela dolje u gostinsku sobu. Pod takvim
teretom ja se ne bih srušila, ma koliko da je on inače velik.« Ali
on nije došao. U tom hodniku gore tako je sve mirno da to ne
može sebi predočiti onaj koji nije bio tamo. Toliko mirno da se
tamo ne može dugo izdržati, ona mirnoća tjera. Pa ipak, deset
puta istjerana, deset puta se ona ponovno penjala tamo. Bilo je
to, naravno, besmisleno. Ako je Klamm htio doći, on bi došao,
ako nije htio doći, ona, Pepi, ne bi ga namamila da dođe pa makar
se tamo u udubljenju i ugušila od silnog lupanja srca. Smisla to
nije imalo; ali, ne dođe li Klamm, onda je sve bilo bez smisla. A
on nije došao. Ona, Pepi, zna danas zašto Klamm nije onda
došao. Frieda bi imala divnu zabavu da je mogla vidjeti nju, Pepi,
gore u hodniku, u udubljenju, s objema rukama pritisnutim na
srce. Klamm nije sišao, jer Frieda to nije dopustila. Ona je to
postigla ne svojim molbama, jer njene molbe ne dolaze do
Klamma. Ali ona je pauk, ona ima veze za koje nitko ne zna. Kad
ona, Pepi, kaže nešto nekom gostu, ona to kaže otvoreno, i
susjedni stol može to čuti. Frieda ništa ne govori, ostavi pivo na
stolu i ode: samo njena svilena donja suknja, jedino na što troši
novac, šušti. Međutim, kad jednom nešto kaže, ona to ne kaže
glasno, već gostu šapuće, naginje se prema njemu, tako da za
susjednim stolom svi ćule uši. To što kaže vjerojatno nema ,
nikakve važnosti, ali ipak ne uvijek; veze ona ima, održava jednu s.
pomoću druge, i ako u većini veze ne pomažu — tko bi se stalno i
brinuo za Friedu? — ipak tu i tamo drži jednu čvrsto u ruci. Te>
veze počela je sada iskorištavati. On, K., omogućio joj je to, jer
umjesto da sjedi pokraj nje i da je čuva, on se nije gotovo ni
zadržavao kod kuće; lutao je unaokolo, vodio razgovore tu i
tamo, za sve je imao vremena samo ne za Friedu i, da bi joj dao
još više slobode, on se napokon iz gostionice Kod mosta preselio u
praznu školu. Sve je to predstavljalo lijep početak medenog
mjeseca. Ona, Pepi, sigurno je posljednja koja će prekoravati K.
što nije izdržao pokraj Friede; izdržati pokraj nje i nije moguće«?
275
 ■j Ali zašto je nije onda sasvim napustio, zašto se stalno vraćao
njoj,
jzašto je svojim lutanjima stvarao dojam da se bori za nju?
} Izgledalo je zbog toga kao da je on tek u dodiru s Friedom otkrio
(svoju stvarnu ništavnost, da se želi pokazati dostojnim Friede,
5 nekako se progurati naprijed i zato se privremeno odriče
! Zadovoljstva da bude pokraj nje, da bi poslije smio neometano
nadoknaditi to odricanje. U međuvremenu Frieda nije.sjedila
prekriženih ruku: ona je u školi, gdje je vjerojatno nagovorila K.
da dođu, motri odatle Gospodski konak i motri na K. Pri ruci
ima odlične izvjestitelje: njegove pomoćnike, koje je K. — što je
teško shvatiti, što je teško shvatiti čak i kad se zna kakav je K. —
potpuno prepustio njoj, Friedi. Ona ih šalje svojim starim
prijateljima, podsjeća ih na sebe, žali se kako je pala u ruke jednog
čovjeka kao što je K., huška ih protiv nje, Pepi, nagovještava svoj
skori dolazak, moli za pomoć, preklinje ih da ništa ne odaju
Klammu, pravi se kao da joj je stalo da poštedi Klamma i da zato
treba po svaku cijenu spriječiti da on silazi ovamo. Ono što
jednima objašnjava kao šteđenje Klamma, prikazuje gostioničaru
kao svoj uspjeh, skreće mu pažnju na to da Klamm više ne dolazi.
Kako bi on i mogao doći, kad tamo dolje poslužuje samo neka
Pepi! Istina, gostioničar nije kriv, ova Pepi je ipak najbolja
zamjena koja se mogla naći, ali nije dovoljna zamjena za nju,
Friedu, čak ni za nekoliko dana. O cjelokupnoj toj Friedinoj
aktivnosti on, K., ništa ne zna, jer kad ne luta naokolo, on, ne
sluteći ništa, sjedi pokraj njenih nogu, dok ona broji sate koji je
još odvajaju od krčme. Ali pomoćnici ne obavljaju samo ovu
kurirsku službu, oni služe i zato da njega, K., prave ljubomornim,
da se ne ohladi. Frieda poznaje pomoćnike još od svoga
djetinjstva, sigurno je da oni nemaju više nikakve tajne medu
-i sobom, ali u čast njemu, K., počinju čeznuti jedno za drugim, i
i on se plaši da se iz toga ne rodi neka velika ljubav. I za ljubav
5 Friedi on, K., čini sve, i ono najproturječnije, dopušta
i pomoćnicima da ga prave ljubomornim, ali ipak trpi da sve troje
i ostaju zajedno dok on sam odlazi na svoja putovanja. Izgleda
i gotovo kao da je on Friedin treći pomoćnik. I napokon, na
.temelju svojih zapažanja, Frieda se odlučuje na veliki potez:
odlučila se vratiti. Zaista, krajnje je vrijeme i naprosto je za
divljenje kako je Frieda, ta lukava žena, umjela to osjetiti i
, 276
iskoristiti, tu sposobnost da uoči i odluči se u pravom trenutku,
nju ima samo Frieda; kad bi tu sposobnost imala ona, Pepi, kako
bi njen život drukčije izgledao! Da je Frieda ostala u školi samo
dan ili dva dulje, ona, Pepi, ne bi više mogla biti otjerana;
konačno bi postala krčmarica, održala bi se, bila bi omiljena kod
svih, zaradila dovoljno novca da svoju sjajnu garderobu upotpuni;
samo još dan-dva, i Klamma nikakve smicalice više ne mogu
zadržati od gostinske sobe, on dolazi, pije, osjeća se ugodno i, pod
pretpostavkom da uopće primijeti Friedinu odsutnost,
zadovoljan je promjenom u najvećoj mjeri; samo još dan-dva i
Frieda s njenim skandalom, s njenim vezama, s pomoćnicima, sa
svim tim i usprkos svemu tome potpuno je zaboravljena i nikad
više ne može doći do ux%iž)&. Ona bi se možda mogla čvršće
uhvatiti za K. i mogla bi naučiti istinski ga voljeti, pod
pretpostavkom da je ona to uopće u stanju. Ali ne, nije ni to. Jer
ni njemu nije potrebno više od jednog dana da mu ona dosadi,
da uvidi kako ga beskrajno vara sa svim i svačim, svojom
tobožnjom ljepotom, svojom tobožnjom vjernošću, a najviše
tobožnjom Klammovom ljubavlju, i njemu je potreban samo
jedan dan, ne više, da i nju i cijelu tu pomoćničku bagru istjera iz
kuće; zamislite samo, čak ni njemu, K., nije potrebno više! I tu,
između te dvije opasnosti, kad se grobnica počinje već doslovno
zatvarati nad njom — K. u svojoj naivnosti ipak još drži otvoren
posljednji mogući izlaz—Frieda se izvlači. Iznenada — nitko to
više nije mogao očekivati, to je u suprotnosti s prirodom —
iznenada ona je ta koja otjera njega, K., njega koji je i dalje voli,
koji i dalje juri za njom, i, posredstvom prijatelja i pomoćnika,
prikazuje se gostioničaru kao spasiteljica, zahvaljujući svom
skandalu još primamljivija nego prije, željena od najnižih do
najviših, ali tom najnižem podana samo trenutno da bi ga ubrzo
odgurnula, kao što je red, i opet i za njega i za sve druge postala
nedostižna kao ranije, samo što se prije u sve to s pravom
sumnjalo, a sada se opet pokazalo točno. I tako se ona vraća,
gostioničar se koleba, gleda iskosa na nju, Pepi — da li da je
žrtvuje, nju koja se tako dobro pokazala? — ali brzo je nagovoren,
mnogo što govori u prilog Friedi, a prije svega to da će ona opet
pridobiti Klamma za gostinsku sobu. I tako mi sad čekamo, ona,
Pepi, neće čekati da Frieda dođe pred večer i u trijumfu preuzme
277
mjesto. Novac je već predala gostioničarki i može ići. Posteljna
pregrada u djevojačkoj sobi već je spremna; otići će tamo, dočekat
će je uplakane prijateljice, skinut će haljinu s tijela i vrpce s kose,
sve će to nabiti u neki zapećak, gdje će biti dobro skriveno da je
bez potrebe ne podsjeća na vremena koja treba predati zaboravu.
Onda će uzeti veliku kantu i metlu, stisnuti zube i dati se na
posao. Zasada još, međutim, morala je sve to ispričati njemu^K.,
koji bez njene pomoći ni sada ništa ne bi znao, da bi uvidio
jednom kako se ružno ponio prema njoj, Pepi, i koliko ju je
unesrećio. Istina, i on je sam pritom bio zloupotrijebljen.
Pepi je završila. Odahnuvši, ona obrisa nekoliko suza u očima
i na licu i gledaše K. kimajući glavom, kao da je htjela reći da
u osnovi uopće nije u pitanju njena nesreća; ona će je znati
podnijeti i zato joj nije potrebna ničija ni pomoć ni utjeha, a
najmanje njegova, jer usprkos svojoj mladosti ona poznaje život
i njena nesreća je samo potvrda njena iskustva, ali je riječ o K.;
njemu je ona htjela otvoriti oči i smatrala je da je to potrebno
učiniti i sada kad su se srušile sve njene nade.
»Neobuzdanu maštu imaš, Pepi«, reče K. »Uopće nije istina
da si ti tek sada otkrila te stvari; to su sve samo snovi i zone vaše
mračne, uske djevojačke sobe dolje, i tamo su oni na svome
mjestu, ali ovdje, u slobodnoj krčmi, oni čudno odudaraju. S
takvim shvaćanjima ti se ne bi mogla ovdje održati, to je sasvim
jasno. Već i tvoja haljina i tvoja frizura, kojima se ti toliko hvališ,
samo su ružan proizvod onog mraka i onih kreveta u vašoj sobi,
tamo svakako izgledaju vrlo lijepo, ali ovdje se svatko zbog toga
smije, bilo pritajeno ili javno. I što ti tu još pričaš? Dakle,
zloupotrijebljen sam i prevaren? Ne, draga Pepi, ja sam isto tako
malo zloupotrijebljen i prevaren kao i ti. Točno je da me je Frieda
zasad napustila, odnosno da je, kako si se ti izrazila, pobjegla s
jednim pomoćnikom, neki tračak istine ti vidiš, isto tako je zaista
vrlo malo vjerojatno da će ona još postati moja žena, ali je
potpuna neistina da je ona meni dosadila ili da sam je ja, štoviše,
otjerao već prvog idućeg dana, ili da je ona mene varala u onom
smislu u kojem inače žena obično vara čovjeka. Vi sobarice
naučile ste viriti kroz ključanice i vaš način razmišljanja je takav
da po jednoj sitnici koju zaista vidite isto tako lako, kao i pogrešno
sudite o svemu. Posljedica je toga, na primjer, da ja o cijeloj ovoj
27«
stvari mnogo manje znam nego ti. Ja ne mogu objasniti ni
približno tako točno kao ti zbog čega je mene Frieda napustila.
Meni se čini daje najvjerojatnije objašnjenje, koje si i ti dodirnula
ali nisi iskoristila, to da sam je ja zanemarivao. To je na žalost
istina, ja sam je zanemarivao, ali to ima posebne razloge koji ne
spadaju ovdje; ja bih bio sretan kad bi se ona vratila, ali bih je opet
odmah počeo zanemarivati. Tako je to. Dok je bila kod mene, ja
sam stalno bio na tim toliko ismijavanim putovanjima, pošto je
sad otišla, ja sam gotovo nezaposlen, umoran sam, imam sve veću
želju da se uopće ničeg ne prihvatim. Možeš li mi ti, Pepi, dati
neki savjet? « »Naravno«, reče Pepi, oživje najedanput i uhvati K.
za ramena: »Mi smo oboje prevareni, budimo zajedno. Dođi
dolje k nama, djevojkama.« »Dokle god se žališ na to kako smo
prevareni«, reče K., »ja se ne mogu složiti s tobom. Ti stalno hoćeš
biti prevarena, jer ti to godi i dira te. Istina je, međutim, u tome
da ti nisi stvorena za ovo mjesto. Koliko je to točno, kad to
uviđam čak i ja, koji sam, po tvom mišljenju, najveća neznalica!
Ti si, Pepi, dobra djevojka, ali doći do tog saznanja nije baš lako;
ja sam te, na primjer, u početku smatrao surovom i oholom, ali ti
to nisi, samo ti je ovo mjesto zavrtjelo glavom, jer mu ti ne
odgovaraš. Neću reći da je mjesto previše visoko za tebe; to ako
hoćeš, nije neko izuzetno mjesto, malo je cjenjenije od tvog
prijašnjeg, ali uopće uzevši razlika nije velika, prije su oba toliko
slična da ih čovjek može pomiješati; gotovo bi se još moglo tvrditi i
to daje položaj sobarice bolji od položaja krčmarice, jer tamo si
stalno medu tajnicima, dok ovdje, iako istina u gostinskim
sobama služiš i nadglednike tajnika, ipak se moraš upuštati i s
potpuno priprostim svijetom, kao što sam, na primjer, ja; eto, po
pravilu ja se smijem zadržavati samo ovdje, u krčmi, a zar ta
mogućnost druženja sa mnom treba značiti neku izuzetno veliku
čast? Lijepo, tebi se to možda tako čini i ti vjerojatno imaš svoje
razloge. Ali baš zbog toga nisi za ovo mjesto. To je mjesto kao i
svako drugo, ali za tebe je to nebesko carstvo, i zato u svemu
pretjeruješ, lickaš se, kao što se po tvom mišljenju lickaju anđeli
— u stvari, oni drukčije izgledaju — drhtiš za mjesto, osjećaš se
stalno proganjana, pokušavaš prevelikom ljubaznošću pridobiti
sve za koje misliš da te mogu podržati, ali im baš time smetaš i
odbijaš ih od sebe, jer oni žele u krčmi imati mir, a ne uz svoje
279
 brige još i brige krčmarice. Sasvim je moguće da Friedin odlazak
nitko od visokih gostiju nije stvarno primijetio, ali sad svi znaju
za taj događaj i svi zaista čeznu za Friedom, jer Frieda je ipak sve
I
vodila sasvim drukčije. Ma kakva ona inače bila i ma koliko
umjela iskoristiti svoje mjesto, ona je u službi bila iskusna, hladna i
pouzdana, ti i sama to ističeš, ali iz toga nisi izvukla nikakvu
pouku. Jesi li ikad pratila njen pogled? To više nije bio pegled
djevojke za šankom, to je bio skoro pogled gazdarice. Sve je
vidjela najedanput i pritom svakog posebno, a pogled koji Joj je
ostajao za pojedinca bio je dovoljno jak da ovoga podčini. Sto to
smeta što je ona možda malo mršava, malo postarija, što se može
zamisliti i kosa čišća od njene, sve je to sitnica kad se usporedi s
onim što ona stvarno ima, a oni kojima ti nedostaci smetaju
pokazuju samo da im nedostaje smisao za nešto veće. Klammu se
to svakako ne može predbaciti, i to je samo uslijed pogrešnog
gledanja jedne mlade, neiskusne djevojke što ti sumnjaš u
Klammovu ljubav prema Friedi. Tebi se čini — i s pravom — da
je Klamm nedostižan, i zbog toga vjeruješ da ni Frieda nije mogla
doprijeti do njega. Varaš se. Ja bih, što se toga tiče, vjerovao svakoj
Friedinoj riječi, čak i kad ne bih imao nepobitne dokaze o tome.
Ma koliko to tebi izgledalo nevjerojatno i ma koliko se to ne
slagalo s tvojim pojmovima o svijetu, o činovnicima, o otmjenosti
i djelovanju ženske ljepote, ipak je istina, kao što mi ovdje jedno
pokraj drugoga sjedimo i ja uzimam tvoju ruku u svoje, da su
Klamm i Frieda sjedili jedno uz drugo kao da je to najprirodnija
stvar na svijetu, i da je on dobrovoljno silazio ovamo, štoviše žurio
sići, niti ga je tko vrebao u hodniku zanemarujući drugi posao,
već se Klamm morao sam potruditi da side, i njemu uopće nisu
smetali nedostaci na Friedinoj haljini, zbog kojih si se ti užasavala.
Ti joj ne želiš vjerovati! A i ne slutiš koliko se time sama otkrivaš,
koliku naivnost time pokazuješ! Čak i netko tko ništa ne bi znao
0vezi s Klammom, morao bi po njenu biću zaključiti da je njega
izgradio netko tko je nešto više nego ti i ja i sav ovaj svijet u selu,
1da njeni razgovori premašuju šale koje su uobičajene između
gostiju i konobarica, a koje su, izgleda, cilj tvog života. Ali ja
nisam pravedan prema tebi. Ti i sama dobro uviđaš Friedine
« prednosti, vidiš njenu sposobnost zapažanja, njenu odlučnost,
li njen utjecaj na ljude, samo, istina, sve to pogrešno tumačiš,
isso
vjeruješ da ona iz sebičnosti sve to upotrebljava u svoju korist
i radi zla, ili čak kao oružje protiv tebe. Ne, Pepi, čak kad bi ona
i imala takve strijele, ne bi ih mogla odapinjati na tako
kratkoj udaljenosti. A što se tiče samoživosti, prije bi se moglo
reći, kad se usporedi ono što je ona imala i žrtvovala s onim što
je imala pravo očekivati, da je ona nama oboma pružila prilike
da se ogledamo na višim položajima, ali da smo je mi oboje
razočarali i takoreći prisilili da se ovamo vrati. Ne znam je li to
tako, ni meni baš nije sasvim jasna moja krivnja, ali kad sebe
usporedim s tobom, meni tako nešto sine u glavi kao da smo
se mi previše trudili, previše glasno, previše djetinjasto, s
premalo iskustva da postignemo nešto što bi se, na primjer,
lako i neprimjetno postiglo s Friedinom mirnoćom, s
Friedinom smišljenošću, da to nešto dobijemo plačem,
grebanjem, natezanjem—kao što dijete vuče stolnjak, ali time
ne dobiva ništa, već naprotiv sve te sjajne stvari koje ga
privlače sruši na zemlju i tako ih zauvijek učini nedostižnim
— ne znam je li to baš tako, ali da je prije tako nego kako ti
pričaš, to znam sigurno.« »Pa da«, reče Pepi, »ti si zaljubljen
u Friedu jer je pobjegla od tebe; lako je biti u nju zaljubljen
kad nije tu. Međutim, neka je tako kako ti hoćeš, neka ti u
svemu imaš pravo, čak i u tome kad me ismijavaš, ali što ćeš
sad raditi? Frieda te je napustila i po mome mišljenju i po
tvome, nemaš nade da će ti se ona vratiti, pa čak i kad bi se
vratila, ti bi morao negdje provesti to vrijeme do njena
povratka; hladno je, ti nemaš ni posla ni postelje, hodi k nama,
moje prijateljice će ti se dopasti, ti ćeš se osjećati udobno,
pomagat ćeš nam na poslu, koji je zaista suviše težak samo za
djevojke; mi djevojke nećemo biti upućene same na sebe i
noću se bojati. Dođi k nama! I moje prijateljice poznaju
Friedu, one će ti pričati priče o njoj dok ti ne dosadi. Dođi!
Imamo i Friedine slike i pokazat ćemo ti ih. Onda je Frieda
izgledala još gore nego danas, jedva ćeš je moći prepoznati,
osim po očima koje su i onda imale vrebajući pogled. Dakle,
doći ćeš?« »Zar je to dopušteno? Jučer je nastao veliki skandal
zato što su me zatekli tamo u vašem hodniku.« »Zato što su te
zatekli, ali kad budeš kod nas, nitko te neće zateći. Nitko neće
znati za tebe, osim nas tri. Ah, bit će veselo. Već mi život tamo
izgleda mnogo podnošljiviji nego prije nekoliko trenutaka.
Možda uopće i ne gubim mnogo što sad moram ići odavde.
281
Slušaj, ni mi tri nismo osjećale dosadu; treba zasladiti ovaj gorki
život, on nam je zagorčan još u mladosti, ali eto, nas tri držimo se
zajedno, živimo lijepo, ako je to tamo moguće; tebi će se naročito
svidjeti Henrietta, ali Emilie isto tako, ja sam im već o tebi
pričala, takve priče zvuče tamo neuvjerljivo, kao da se izvan soba
ne može ništa dogoditi; tamo je toplo i tjeskobno, stisnut ćemo
se još više jedno uz drugo; ne, iako smo upućene jedna nadsugu,
mi ipak nismo postale dosadne jedna drugoj, naprotiv, kad
mislim na prijateljice, gotovo sam zadovoljna što se vraćam; zašto
da ja stignem dalje od njih? To je baš ono što nas je zadržalo, da
je za nas sve tri budućnost na isti način bila zatvorena, a eto, ja
sam se ipak progurala i odvojila od njih. Istina, ja ih nisam
zaboravila i moja prva briga bila je što bih mogla za njih učiniti.
Moj vlastiti položaj bio je još nesiguran — koliko nesiguran to ni
sama nisam zala — a već sam gostioničaru govorila o Henrietti i
Emilie. Što se tiče Henriette, gostioničar nije bio sasvim
nepopustljiv, ali u pogledu Emilie, koja je mnogo starija od nas,
ona je otprilike Friedinih godina, nije mi davao nade. Ali zamisli
samo, one uopće ne žele ići na neko drugo mjesto, one znaju da
je bijedan život taj koji tamo vode, ali su se već pomirile s tim,
dobre dušice; ja vjerujem da su suze prilikom rastanka potekle
najprije iz žalosti što napuštam zajedničku sobu i odlazim u
hladno — nama se tamo čini da je hladno svuda izvan soba — u
velike tuđe prostorije, moram se boriti s velikim tuđim ljudima,
što sam dotad uspijevala i u zajedničkom kućanstvu s njima. One
se vjerojatno uopće neće čuditi kad se vratim i, samo da bi meni
ugodile, prolit će koju suzu i oplakivat će moju sudbinu. Ali onda
će vidjeti tebe i primijetit će da je ipak bilo bolje što sam otišla.
To što sad imam jednog čovjeka kao pomoć i zaštitu, to će ih
činiti sretnim i posebno će biti oduševljene time što sve to mora
ostati tajna i što ćemo se zbog te tajne zbližiti još više nego dosad.
Dođi, molim te, dođi samo k nama! Ti ne primaš na sebe nikakve
obaveze, ti nećeš stalno biti vezan za našu sobu, kao što smo
vezane mi. Kad grane proljeće i ti nađeš neko drugo sklonište i
kod nas ti se više ne sviđa, možeš ići; istina, i ti isto tako moraš
čuvati tajnu i ne smiješ nas izdati, jer onda bi nam odzvonilo u
Gospodskom konaku, a i inače morat ćeš, dok si kod nas, biti
obazriv, nigdje se ne pokazuj gdje mi smatramo da nije bez svake
282
opasnosti i uopće slušaj naše savjete; to je jedino što tebe
obavezuje, a to je isto toliko u tvom interesu koliko i u našem, ali
inače si potpuno slobodan, posao koji ćemo ti dodijeliti neće biti
težak, toga se ne trebaš bojati. Dakle, dolaziš?« »Koliko imamo
još do proljeća?« upita K. »Do proljeća?« ponovi Pepi. »Kod nas
je zima duga, vrlo duga i jednolična. Ali mi dolje ne žalimo se na
to, mi smo protiv zime osigurane. Naravno, jednom dođe i
proljeće, i ljeto, sve u svoje vrijeme; ali sada, u sjećanju, proljeće i
ljeto izgledaju kratki toliko kao da ne traju mnogo dulje od dva
dana, pa čak i u tim danima, čak i po najljepšem danu još poneki
put pada snijeg.«
Tada se otvoriše vrata. Pepi se trže, ona je u mislima sasvim
zaboravila krčmu, ali to nije bila Frieda, bila je gostioničarka.
Ona se kao začudi što je K. još tu. On se ispriča rekavši da je
čekao gostioničarku, i ujedno se zahvali što mu je bilo dopušteno
da ovdje prenoći. Gostioničarka nije razumjela zašto je K. čekao
nju. K. reče daje imao dojam da gostioničarka hoće s njim nešto
razgovarati i moli za oprost ako je bio u zabludi; uostalom on sad
neizostavno mora otići, predugo je ostavio samu školu u kojoj
je poslužitelj, svemu je tome kriv jučerašnji poziv, on još nema
dovoljno iskustva u tim stvarima, svakako se neće opet dogoditi
da on gospodi gostioničarki priređuje takve neugodnosti kao što
je bilo jučer. I on se pokloni, spreman da pode. Gostioničarka ga
je gledala takvim pogledom kao da sanja. Taj pogled zadrža K.
dulje nego što je htio. Sada se malo i smješkala, i tek je začuđeno
lice K. nekako razbudi. Izgledalo je kao da je očekivala neki
odgovor na svoje smješkanje, i kako odgovor nije dolazio, ona
se razbudila. »Ti si, čini mi se, jučer bio drzak i nešto kazao
o mojoj haljini.« K. se nije mogao sjetiti. »Ne sjećaš se? Prvo
drskost, a onda kukavičluk.« K. se ispričavao svojim jučerašnjim
umorom, sasvim je moguće da je jučer nešto izbrbljao, ali sada
se toga više ne može sjetiti. A što je i mogao reći o haljinama
gospođe gostioničarke? Da su ljepše od svih koje je dosad vidio.
U svakom slučaju on još nikad nije vidio ni jednu gostioničarku
u takvim haljinama, kad radi. »Dosta s tim primjedbama«, reče
brzo gostioničarka. »Neću više ništa kazati o mojim haljinama.
Moje haljine nisu tvoja briga. Zabranjujem ti to za svagda.« K.
se još jednom pokloni i pode vratima. »A što treba značiti to«,
283
^^i
viknu gostioničarka za njim, »da nijednu gostioničarku nisi vidio
pri radu u takvim haljinama? Što znače te besmislene primjedbe?
Pa to je potpuna besmislica. Što hoćeš time kazati? K. se okrene
i zamoli gostioničarku da se ne uzbuđuje. On se uopće ne
razumije u haljine. U njegovu položaju, svaka neiskrpljena i čista
haljina izgleda mu skupocjena. On je samo bio iznenađen što
tamo u hodniku, u noći, među ljudima gotovo neobufjenim,
vidi kako se pojavljuje gospođa gostioničarka u tako lijepoj
večernjoj haljini, to je i ništa drugo. »Dakle,«, reče gostioničarka,
»napokon izgleda da si se ipak sjetio svoje jučerašnje primjedbe.
I još je nadopunjuješ daljnjim besmislicama. Da se ti ništa u
haljine ne razumiješ, to je točno. Zbog toga i prestani — ja sam
te to ozbiljno molila — ocjenjivati koje su haljine skupocjene
ili koje večernje haljine odgovaraju kojoj prilici i tome slično...
Uopće...«, u tom trenutku izgledalo je kao da je podilazi jeza,
»nemoj se petljati oko mojih haljina, jesi li razumio?« I kad
se K., šuteći, opet okrene, ona upita: »Otkuda tebi to znanje
0 haljinama?« K. sleže ramenima, on nema nikakvo znanje.
»Nemaš«, reče gostioničarka. »Ali onda se ne trebaš pretvarati da
ga imaš. Dođi tamo u poslovnicu, pokazat ću ti nešto što će te,
nadam se, zauvijek izliječiti od drskosti.« Ona prva iziđe na vrata.
Praveći se kao da hoće naplatiti piće, Pepi pritrča K. i oni se brzo
sporazumješe; to je bilo lako, jer K. je poznavao dvorište čija vrata
vode na sporednu ulicu; uz vrata su jedna vratašca, iza njih će Pepi
stajati za jedan sat i otvoriti ih kad K. triput zakuca.
Poslovnica se nalazila do krčme, trebalo je samo proći
kroz hodnik, gostioničarka se već nalazila u osvijetljenoj sobi
1 nestrpljivo očekivala K. Bila je još jedna smetnja. Gerstacker
je čekao u hodniku i htio razgovarati s K., nije ga se bilo lako
osloboditi, pomagala je i gostioničarka i grdila Gerstackera zbog
nasrtljivosti. »A gdje da čekam? Gdje?« čulo se kako Gerstacker
gunđa i kako su vrata već bila zatvorena, njegove riječi su se
miješale s neugodnim stenjanjem i kašljanjem.
To je bila jedna mala pregrijana soba. Uz uske poprečne
zidove stajali su jedan stol i jedna željezna blagajna, a kraj
uzdužnih zidova ormar i divan. Najviše prostora zauzimao je
• ormar; ne samo da je zaklanjao sav uzdužni zid, već je suzio cijelu
sobu, bila su mu potrebna troja vrata da bi mogao biti otvoren.
284
Gostioničarka pokaza rukom na divan da K. tamo sjedne, a ona
sama sjede za stol na jednu stolicu koja se može okretati. »Jesi li
ti nekad učio krojenje?« upita gostioničarka. »Ne, nikad«,
odgovori K. »Pa što si ti zapravo?« K. reče: »Zemljomjer«. »A
što je to?« K. objasni; objašnjenje ne ostavi nikakav dojam na
nju. »Ti ne govoriš istinu. Zašto ne kažeš istinu?« »Ni ti je ne
kažeš.« »Ja? Opet postaješ drzak? A ako je i nisam rekla, moram
li se praviti pred tobom? I po čemu to ja ne kažem istinu?« »Ti
nisi samo gostioničarka, kao što se praviš.« »Pazi molim te! Ti
si pun otkrića. Što sam ja onda još? Tvojoj drskosti zaista nema
kraja.« »Ja ne znam što si ti još. Vidim samo da si gostioničarka, a
nosiš haljine koje ne priliče jednoj gostioničarki i koje, koliko ja
znam, nitko u selu ne nosi.« »Lijepo, sad smo dakle došli na stvar.
Ti to, naravno, nisi mogao prešutjeti, možda uopće nisi drzak, ti
si samo kao dijete koje zna neku glupost i ništa ga ne može
natjerati da je prešuti. Govori, dakle! Sto je to posebno na ovim
haljinama.« » Ti ćeš se ljutiti kad ti to kažem.« »Neću, samo ću
se smijati, to je samo djetinjasto brbljanje. Kakve su, dakle, moje
haljine?« »Želiš to znati. One su od dobrog, skupog materijala,
ali staromodne, prenatrpane, mahom s previše ukrasa, iznošene
i ne priliče ni tvojim godinama, ni tvom stasu, ni tvom pozivu.
One su mi odmah upale u oči kad sam te vidio prvi put, bilo je to
prije tjedan dana otprilike, ovdje, u hodniku.« »To je, dakle! One
su zastarjele, prenatrpane, i što još sve? I otkud ti sve to znaš?«
»Vidim, za to nije potrebno nikakvo znanje.« »Ti to vidiš odmah,
bez daljnjeg. Nije potrebno raspitivati se, odmah znaš što moda
traži. Ti ćeš zbog toga biti meni neophodan, jer lijepe haljine su
moja slabost. I što ćeš reći na to što je ovaj ormar pun haljina?«
Ona otvori sva vrata, i u ormaru su se vidjele haljine zbijeno
poredane jedna do druge cijelom širinom i dubinom ormara; bilo
je tu zagasitih, sivih, mrkih i crnih haljina, sve pažljivo obješene i
sređene. »To su moje haljine, sve staromodne, sve prenatrpane,
kao što kažeš. Ali to su samo haljine za koje nemam mjesta gore
u svojoj sobi; tamo imam još dva ormara, dva, oba velika gotovo
kao i ovaj. Čudiš se?« »Ne čudim se, ja sam i očekivao nešto takvo,
pa rekao sam ti već, ti nisi samo gostioničarka, ti imaš neki drugi
cilj.« »Jedini moj cilj je da se lijepo oblačim, a ti si ili budala, ili
dijete, ili vrlo zao i opasan čovjek. Idi, idi već jednom!« K. je već
285
-.v
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.112.2(437.1)-31 = 163.42

-
KAFKA, Franz
Dvorac / Franz Kafka ; preveo Predrag
Milojević. - Zagreb : Globus media, 2004. -
(Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljeće

Prijevod djela: Das Schloss.

ISBN 953-7160-13-0

440512194

*■■*.
■•-