Budućnost jedne iluzije

(1927)
 I

Ako je čovjek dugo vremena živio unutar određene kul-

ture i često nije žalio truda da istraži njene izvore i put
njenog razvoja, dospjet će bar jednom u iskušenje da
okrene pogled u drugom smjeru i postavi pitanje o dalj-
njoj sudbini te kulture i promjenama kroz koje ona mo-
ra proći. Međutim, uskoro će primijetiti da više momena-
ta od početka obezvređuju takvo istraživanje. Na prvom
mjestu tu je činjenica da postoji tek mali broj osoba ko-
je su u stanju pogledom obuhvatiti ustrojstvo ljudskog
života u svoj njegovoj širini. Većini je postalo nužnim
ograničenje na jedno jedino područje ili samo na neka;
što manje međutim netko o prošlom i sadašnjem zna,
tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Od-
mah zatim problem stvara i činjenica da subjektivna
očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda igraju ulo-
gu koju je teško procjeniti; ta se očekivanja međutim
pokazuju ovisnima o čisto osobnim momentima čovje-
kova vlastitog iskustva, o njegovom, s manje ili više na-
de potkrijepljenom stavu prema životu, onako kako mu
je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili
neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i čudna činje-
nica da ljudi svoju sadašnjost općenito doživljavaju na-
ivno i da nisu u stanju vrednovati njene sadržaje; oni pre-
ma njoj najprije moraju doći na distancu, tj. sadašnjost
mora postati prošlost hoće li se u njoj zadobiti uporište
za prosudbu o budućem.

315
 Tko dakle popusti iskušenju da kaže nešto o vjerojat-
noj budućnosti naše kulture dobro će učiniti ako ne is-
pusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigur-
nosti koja sasvim općenito prati svako prorokovanje. Što
se mene tiče, iz ovoga slijedi da ću se u žurnom bijegu od
prevelikog zadatka smjesta uputiti na ono područje ko-
jem sam i do sada posvećivao svoju pažnju, naravno, na-
kon što odredim njegov položaj u velikoj cjelini.
Ljudska kultura — mislim na sve ono u čemu se ljud-
ski život podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u če-
mu se razlikuje od života životinja — a ja izbjegavam
razdvajati kulturu i civilizaciju — promatraču, kao što
je poznato, pokazuje dvije strane. Ona s jedne strane
obuhvaća sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli
kako bi ovladali silama prirode i došli do njenih do-
bara u svrhu zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a s
druge sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni od-
nosi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Oba
pravca kulture nisu neovisna jedan o drugome zato što,
kao prvo, na međuljudske odnose dubokosežno utječe
mjera nagonskog zadovoljenja koju omogućuju posto-
jeća dobra, kao drugo, jer pojedini čovjek stupajući u
odnos s drugim čovjekom i sam može postati neko do-
bro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu snagu ili
ga uzima za seksualni objekt, i napokon treće, jer je sva-
ki pojedinac virtuelni neprijatelj kulture koja bi ipak
trebala predstavljati općeljudski interes. Začuđuje da
ljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipak
kao težak pritisak osjećaju žrtvu koju od njih zahtijeva
kultura kako bi im omogućila zajednički život. Kultura
se dakle mora braniti od pojedinca i njene se uredbe,
institucije i zapovijedi stavljaju u službu toga zadatka;
njihova svrha nije samo u tome da stvore određenu ras-
podjelu dobara već da ovu također očuvaju i čak moraju
sve ono što služi svladavanju prirode i stvaranju doba-
ra zaštititi od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvo-
revine lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su
ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo uništenje.

316
 Tako se stječe dojam da je kultura nešto što je veći-
ni protiv njihove volje nametnuto od strane manjine ko-
ja se znala dočepati sredstava moći i prisile. Nameće
se naravno pretpostavka da te poteškoće ne pripadaju bi-
ti same kulture već da ih uzrokuju nesavršenosti kultur-
nih oblika koji su do sada razvijeni. U stvari, te nedo-
statke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stal-
no napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom po-
gledu može nadati još većim uspjesima, nemoguće je sa
sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljud-
skih odnosa i vjerojatno su vi svakom vremenu, kao što
je danas iznova slučaj, mnogi ljudi postavljali pitanje da
li je onda taj dio kulturne tekovine uopće vrijedno bra-
niti. Čovjek bi mislio da je ljudske odnose moguće ure-
diti na nov način koji bi uklonio izvore nezadovoljstva
s kulturom. Potrebno je samo da se ona odrekne prisile
i suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutra-
šnjim razdorom, mogli prepustiti stjecanju dobara i uži-
vanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da li
se takvo stanje može ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnije
da se svaka kultura mora izgrađivati na prisili i na od-
ricanju od nagona; ne čini se baš sigurnim da će prestan-
kom prisile većina ljudskih individua biti spremna da
na sebe preuzme vršenje rada koji je potreban za zado-
bivanje novih životnih dobara. Mislim da čovjek mora
računati sa činjenicom da u svim ljudima postoje de-
struktivne, dakle antisocijalne i antikulturne tendencije
i da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da odre-
de njihovo ponašanje u ljudskom društvu.
Ovoj psihološkoj činjenici pripada odlučujuće znače-
nje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo ispočetka
mogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju pri-
rodom u svrhu zadobivanja životnih dobara a da se opa-
snosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom ras-
podjelom tih dobara među ljudima onda je sada, kako
izgleda, težište pomjereno s materijalnog na duševno.
Ono odlučujuće bit će da li, i u kojoj mjeri ljudima uspi-
jeva smanjiti nametnut teret žrtvovanja nagona, pomi-

317
riti ih s nužnom količinom žrtvovanja i za to im ponu-
diti obeštećenje. Kao što je kulturni rad nemoguć bez
prisile, tako se ne može izbjeći ni vladanje manjine nad
masom jer mase su trome i slijepe, one se ne vole odri-
cati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u nužnost
toga odricanja, a individue od kojih su sastavljene me-
đusobno se potiču u puštanju na volju svojoj neobuzda-
nosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznaju
kao vođe mogu se mase pokrenuti na rad i odricanja o
kojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su te
vođe osobe premoćnoga uvida u nužnost života koje su
se uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim nagonskim že-
ljama. Za njih je međutim opasno ako masi, kako ne bi
izgubili svoj utjecaj, popuštaju više nego ona njima i sto-
ga se čini nužnim da svoju neovisnost o masi osiguraju
raspolaganjem nad sredstvima moći. Ukratko rečeno,
postoje dva nadaleko proširena svojstva ljudi koja su kri-
va za činjenicu da se kulturni poredak može održati samo
izvjesnom mjerom prisile; radi se naime o tome da se
ljudi spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne
mogu ništa protiv njihovih strasti.
Znam što se može prigovoriti ovim izvodima. Reći će
se da je ovdje ocrtani karakter ljudskih masa koji bi tre-
bao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni rad
sam tek posljedica pogrešnog kulturnog poretka u kojem
su ljudi postali ogorčeni, osvetoljubivi i nepristupačni.
Nove bi generacije, s mnogo ljubavi odgojene da viso-
ko štuju mišljenje, generacije koje su još zarana iskusile
sva dobročinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj,
osjećale bi je kao svoj najvlastitiji posjed i bile bi spre-
mne da podnesu žrtvu odricanja u radu i zadovoljenju
nagona, potrebnu za njeno održanje. Prisila im neće biti
potrebna i malo će se razlikovati od svojih vođa. Činje-
nica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije bilo
ni u jednoj kulturi dolazi otuda što još ni jedna kultu-
ra nije pogodila ono pravo uređenje kojim bi na takav
način mogla utjecati na ljude i to još od njihova djetinj-
stva.

318
 Twože se naravno dvojiti o mogućnosti da se uopće ili
već sada, na današnjem stupnju ovladavanja prirodom,
stvori takav kulturni poredak; može se postaviti pitanje
otkuda bi se trebali pojaviti svi ti nadmoćni, nepogrešivi
i nekoristoljubivi vođe koji bi morali djelovati kao od-
gajatelji budućih generacija; čovjek se može uplašiti og-
romnog utroška prisile koja bi bila neizbježna u provo-
đenju tih namjera. Ali veličanstvenost toga plana, nje-
gova važnost za budućnost ljudske kulture neće se moći
osporiti. On zasigurno počiva na psihološkom uvidu pre-
ma kojem čovjek u sebi nosi naj raznoliki ja nagonska
svojstva kojima rani doživljaji djetinjstva određuju ko-
načan smjer. Ograde koje stoje pred mogućnošću da se
čovjek odgoji postavljaju ujedno i granice djelotvornosti
jedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o to-
me da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredina
može izbrisati oba svojstva ljudskih masa koja toliko ote-
žavaju vođenje ljudskih poslova. Eksperiment još nije
učinjen. Vjerojatno će izvjesni postotak čovječanstva —
uslijed prirođenih bolesnih svojstava ili prevelike snage
nagona — uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi sa-
mo to da današnja većina, neprijateljska kulturi, spadne
na jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatno
sve što se uopće dade postići.
Ne bih htio probuditi utisak da sam daleko odlutao s
prije naznačenog puta moga istraživanja. Stoga želim iz-
ričito potvrditi da sam daleko od toga da prosuđujem
veliki kulturni eksperiment koji se danas poduzima u ve-
likoj zemlji između Evrope i Azije. Niti se razumijem u
stvar, niti sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eks-
perimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih metoda
ili izmjeriti širinu jaza između namjere i provedbe. Ono
što se tamo pripravlja, zbog svoje nedovršenosti ne mo-
že postati predmetom našeg razmatranja kojemu građu
nudi naša odavno konsolidirana kultura.

319
 II

Neočekivano smo skliznuli s ekonomskog u psiholo-

ško. Na početku smo pokušali kulturni posjed tražiti u
postojećim dobrima i ustanovama koje služe njihovoj
raspodjeli. Spoznavši da svaka kultura počiva na prisili
rada i odricanju od nagona, zbog čega neizbježno izaziva
protivljenje onih koji su tim zahtjevima pogođeni, po-
stalo nam je jasno da sama dobra, sredstva za njihovo
stjecanje i uredbe o njihovoj raspodjeli ne mogu biti ono
bitno a niti ono jedino kulture. Jer oni su ugroženi otpo-
rom i razaralačkom strašću sudionika te kulture. Pored
dobara sada se javljaju i sredstva koja mogu služiti ob-
rani kulture, sredstva prisile, kao i ona druga kojima
je zadatak da ljude izmire s njom i obeštete ih za njihove
žrtve. Ta se pak sredstva mogu opisati kao duševni po-
sjed kulture.
Za volju jednoobraznog načina izražavanja nazvat će-
mo činjenicu da jedan nagon ne može biti zadovoljen
uskratom, mjeru koja utvrđuje tu uskratu zabranom a
stanje koje ta zabrana uzrokuje oskudicom. Zatim će-
mo u našem sljedećem koraku među oskudicama razliko-
vati one koje pogađaju sve i takve koje ne pogađaju sve
već samo grupe, klase ili same pojedince. One prve su
najstarije: sa zabranama koje ih prate kultura je započe-
la prije tko zna koliko tisuća godina smjenjivati iskon-
sko animalno stanje. Na naše iznenađenje otkrili smo
da su te zabrane još uvijek djelatne i da još uvijek tvo-
re srž neprijateljstva prema kulturi. Nagonske želje koje
pod njima stradavaju iznova se rađaju sa svakim djete-
tom; postoji klasa ljudi, neurotičari, koji već na te us-
krate reagiraju asocijalnim ponašanjem. Takve su nagon-
ske želje, incest, kanibalizam i ubilački poriv. Doima se
neobično kada čovjek te želje, u odbacivanju kojih izgle-
da da su svi ljudi jedinstveni, dovede u vezu s onim dru-
gima oko čijeg se ispunjenja ili uskrate vodi tako živa
borba u našoj kulturi, no psihološki je to posve oprav-
dano. Ni kultura se prema tim najstarijim nagonskim

320
željama nipošto ne odnosi na jednak način; izgleda da
je samo kanibalizam u potpunosti zabranjen i da je, osim
u analitičkom razmatranju, posve prevladan; snagu in-
cestne želje još možemo osjetiti u zabrani a ubojstvo na-
ša kultura pod određenim uvjetima još uvijek vrši, pa
čak i zapovijeda. Možda nam predstoji takav razvoj kul-
ture u kojemu će se i druge želje čije zadovoljenje je
danas još sasvim moguće pokazati jednako neprihvatlji-
vima kao što je sada kanibalizam.
Već u tim najstarijim odricanjima od nagona javlja se
jedan psihološki činilac koji svoje značenje zadržava i u
svim kasnijim odricanjima. Nije točno da ljudska duša od
najdavnijih vremena nije doživjela nikakav razvoj i da je
za razliku od napredaka u znanosti i tehnici danas još
ista kao na početku povijesti. Jedan vid tog napretka du-
še možemo ovdje dokazati. On leži u onom pravcu našeg
razvoja u kojem se izvanjska prisila postepeno pounutru-
je tako što posebna duševna instancija, čovjekov Nad-Ja,
tu prisilu preuzima među svoje unutrašnje zapovijedi. U
svakog djeteta možemo vidjeti kako se odvija proces je-
dne takve preobrazbe posredstvom koje ono tek postaje
moralno i socijalizira se. To učvršćenje Nad-Ja predsta-
vlja visoko vrijedan psihološki posjed kulture. Osobe u
kojih je taj proces izvršen od neprijatelja kulture posta-
ju njeni promicatelji. Što je veći njihov broj u nekom
kulturnom krugu tim je sigurnija ta kultura, tim prije se
ona može odreći izvanjskih sredstava prisile. Mjera tog
pounutrenja veoma je različita kada se radi o zabranama
pojedinih nagona. Za spomenute najstarije zahtjeve kul-
ture izgleda da je pounutrenje, ukoliko ostavimo po stra-
ni neželjeni izuzetak neurotičara, u mogućoj mjeri posti-
gnuto. No taj se odnos mijenja okrenemo li se drugim na-
gonskim zahtjevima. Čovjek tada s iznenađenjem i zabri-
nutošću otkriva da se najveći broj ljudi pokorava dotič-
nim kulturnim zabranama samo pod pritiskom izvanjske
prisile, dakle samo tamo gdje se ta prisila može ostvariti
i tek tako dugo dok u njima izaziva strah. To vrijedi i
za takozvane moralne zahtjeve kulture koji su za sve od-

321
ređeni na jednak način. Ovamo pripada i najveći dio
onoga što smo saznali o moralnoj nepouzdanosti ljudi.
Beskonačno mnogo kulturnih ljudi koji bi se užasavali
ubojstva i incesta ne uskraćuju si zadovoljenje svoje
gramzljivosti, svojih agresivnih strasti, svoje seksualne
pohote ne propuštajući da lažju, prijevarom i klevetom
naškode drugim ljudima ako pritom mogu ostati nekaž-
njeni i to je zacijelo od davnina, tokom mnogih kulturnih
vijekova, uvijek bilo isto.
U ograničenjima koja se odnose samo na određene dru-
štvene klase nailazimo na grube i nikada osporene od-
nose. Može se očekivati da te zapostavljene klase zavide
povlaštenima na njihovim povlasticama i da će sve uči-
niti kako bi se oslobodile tog, samo njima nametnutog
viška u oskudijevanju. Tamo gdje to nije moguće učvr-
stit će se trajna mjera nezadovoljstva unutar te kulture
koja bi mogla voditi opasnim pobunama. Ako se međutim
jedna kultura nije uzdigla iznad toga da zadovoljenje
jednog broja njenih pripadnika ima za pretpostavku tla-
čenje drugih, možda većine, što je slučaj u svim suvreme-
nim kulturama, onda je shvatljivo da ti potlačeni razvija-
ju intenzivno neprijateljstvo prema kulturi koju svojim
radom omogućuju ali u čijim dobrima imaju isuviše mali
udio. U tom slučaju ne može se od potlačenih očekivati
neko pounutrenje kulturnih zabrana, oni, štoviše, nisu
spremni priznati te zabrane i čak teže razaranju same te
kulture i po mogućnosti ukidanju njenih pretpostavki.
Neprijateljstvo prema kulturi u ovih je klasa toliko oči-
gledno da se kraj njega previdjelo ono, prije latentno ne-
go stvarno, neprijateljstvo povlaštenih društvenih sloje-
va. Nije potrebno reći da jedna kultura koja tako velik
broj svojih pripadnika ostavlja nezadovoljenima i prisi-
ljava ih na pobunu niti ima izgleda da se trajno održi,
niti to zaslužuje.
Mjera pounutrenja kulturnih propisa — popularno i ne-
psihološki rečeno: moralni nivo pripadnika — nije jedino
duševno dobro koje uzimamo u obzir pri ocjenjivanju je-
dne kulture. Pored toga tu je i njen posjed u idealima i

322
umjetničkim djelima, tj. zadovoljenjima zadobivenim na
njima.
Čovjek će tek odveć lako biti sklon da u psihički po-
sjed jedne kulture ubroji njene ideale, tj. ocjene o tome
koja su postignuća najvrednija i kojima od njih se po-
najviše teži. Isprva izgleda kao da su ti ideali ono što
određuje djela kulturnog kruga; no stvarni je tok doga-
đaja bio drukčiji; ideali su se izgrađivali na prvim dje-
lima, omogućenim zajedničkim djelovanjem unutrašnje
nadarenosti i vanjskih odnosa jedne kulture i ta prva
djela ideal je zatim zadržao kako bi osigurao njihovo
nastavljanje. Zadovoljenje koje ideal poklanja sudionici-
ma kulture narcističke je dakle prirode i počiva na pono-
su zbog već uspjelog postignuća. Da bi se to zadovolje-
nje upotpunilo, potrebna mu je usporedba s drugim kul-
turama koje su se posvetile drugim djelima i razvile dru-
ge ideale. Zahvaljujući tim razlikama svaka kultura pri-
svaja si pravo da omalovažava druge. Na taj način kul-
turni ideali postaju povod razdvajanjima i neprijateljstvi-
ma između različitih kultura, što se najjasnije očituje
među nacijama.
Narcističko zadovoljenje na kulturnom idealu također
pripada onim moćima koje se uspješno suprotstavljaju
neprijateljstvu prema kulturi koje se javlja unutar je-
dnog kulturnog kruga. Ne uživaju samo povlaštene kla-
se u dobrobitima te kulture. Potlačeni također mogu ima-
ti udjela u njima jer im pravo da preziru one koji ne
pripadaju toj kulturi pruža obeštećenje za poniženje u
njihovom vlastitom krugu. Čovjek je doduše bijedan, du-
govima i ratnom službom izmučen plebejac, ali zato je
on Rimljanin i može sudjelovati u zadaći da se ovlada
drugim nacijama i da im se propišu zakoni. Ali to poisto-
vjećenje potlačenih s klasom koja njima vlada i koja ih
iskorištava samo je dio jednog većeg sklopa. S druge
strane, oni mogu s njima biti afektivno povezani i uspr-
kos neprijateljstvu u svojim gospodarima mogu vidjeti
svoje ideale. Da nisu postojali takvi u osnovi zadovolja-
vajući odnosi ostalo bi neshvatljivo kako su se tolike

323
kulture uspjele tako dugo održati usprkos opravdanom
neprijateljstvu velikih masa ljudi.
Druge je vrste zadovoljenje koje sudionicima jednog
kulturnog kruga pruža umjetnost, premda ona u pravilu
ostaje nepristupačna masama koje su zauzete iscrpljuju-
ćim radom i nisu uživale nikakav osobni odgoj. Umjet-
nost nudi, kao što smo odavno naučili, zamjenska zado-
voljenja za najstarija kulturna odricanja koja još vijek
najdublje osjećamo i stoga bolje od ičeg drugog djeluje
na pomirenje sa žrtvama prinijetim za nju. S druge stra-
ne, njene tvorevine uzdižu osjećaje poistovjećenja toliko
potrebne svakom kulturnom krugu dajući povoda zaje-
dničkom doživljavanju visoko vrednovnih osjeta; ali
one služe i narcističkom zadovoljenju jer predstavljaju-
ći dostignuća posebne kulture, na upečatljiv način opo-
minju na njene ideale.
Ali možda najvažniji dio psihičkog inventara jedne kul-
ture još nismo spomenuli. To se njene, u najširem smi-
slu religijske predodžbe koje ćemo kasnije opravdati, dru-
gim riječima njene iluzije.

III

U čemu leži posebna vrijednost religijskih predodžbi?

Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom
pritiskom koji ona vrši i odricanjima od nagona koje
zahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: čo-
vjek sada može izabrati kao seksualni objekt svaku že-
nu koja mu se sviđa; svoga rivala prema ženi ili bilo
koga tko mu inače stoji na putu može bez dvoumljenja
ubiti; drugom čovjeku također može oduzeti bilo koje
od njegovih dobara ne pitajući ga za dozvolu; kako bi
to bilo krasno, kakav bi neprekidan niz zadovoljstva ži-
vot tada bio! Doduše, uskoro nailazimo na prvu pote-
škoću. Svaki drugi čovjek ima upravo istu želju kao i
ja i neće sa mnom postupati ljepše nego ja s njim. U
osnovi takvo ukidanje kulturnih ograničenja može dakle

324
učiniti sretnim samo jednog jedinog čovjeka, tiranina,
diktatora, koji se dočepao svih sredstava moći ali koji
isto tako ima sve razloge željeti da se drugi ljudi drže
barem jedne od kulturnih naredbi i to one: »Ne ubij!«
Ali kako je nezahvalno i uopće kratkovidno težiti uki-
danju kulture! Ono što bi tada preostalo bilo bi priro-
dno stanje a njega je daleko teže podnijeti. Istina, pri-
roda nije zahtijevala od nas nikakva ograničenja nago-
na, puštala nam je na volju ali je imala i ima jedan na-
ročito djelotvoran način da nas ograniči — ona nas us-
mrćuje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda,
po mogućnosti upravo u trenutku našeg zadovoljenja.
Baš zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugrožava mi
smo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja između osta-
log treba da omogući i naš zajednički život. A to je čak
glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja
— da nas brani od prirode.
Poznato je da ona to već sada u mnogim elementima
prilično dobro čini a očigledno je da će jednom kasnije to
činiti još mnogo bolje. Ipak, nema čovjeka koji bi se
dao zavarati vjerovanjem da je priroda već sada svlada-
na; malo njih se usuđuje nadati da će ona jednom u pot-
punosti biti potčinjena ljudima. Tu se elementi koji iz-
gleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja
drhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudsko
djelo, tu je voda koja se podiže i sve preplavljuje i pota-
pa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo
tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića i
napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još ni-
smo pronašli nikakvo ljekovito sredstvo i vjerojatno ni-
kakvo nećemo niti naći. Svojim silama priroda se podi-
že protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura
nam pred oči naše slabosti i našu bespomoćnost koje
smo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od malo
utješnih i uzvišenih dojmova koji se o čovječanstvu mo-
gu steći je onaj kada ljudi suočeni s elementarnom kata-
strofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje
unutrašnje poteškoće i svoja neprijateljstva i prisjećaju

325
se svog zajedničkog zadatka, svog održanja naspram pre-
moći prirode.
Život je, kako za čovječanstvo u cjelini tako i za poje-
dinca, teško podnošljiv. Dio odricanja nameće mu kultu-
ra kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu dru-
gi ljudi, ili usprkos kulturnim propisima ili uslijed ne-
savršenosti te kulture. Tome pridolazi ona šteta koju mu
nanosi još nesvladana priroda — on to naziva sudbinom.
Stalno tjeskobno stanje iščekivanja i teško narušen pri-
rodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Na-
čin na koji pojedinac reagira na štete koje mu nanose
kultura i drugi ljudi već nam je poznat; on razvija odgo-
varajuću mjeru otpora protiv danog kulturnog poretka,
mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on bra-
ni od nadmoćnosti prirode, od sudbine koja mu, kao i
svima drugima, prijeti?
Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vrši je za
sve na jednak način, a vrijedno je također spomenuti da
gotovo sve kulture čine u tome isto. Ona se ne zaustavlja
samo na tome da ljude brani od prirode već izvršenje
svoje zadaće nastavlja drugim sredstvima. Zadaća je ov-
dje višestruka; Teško ugrožen čovjekov osjećaj sebstva
priželjkuje utjehu; iz svijeta i života treba da nestanu
svi njihovi užasi a pored toga bi i ljudska znatiželja, po-
nukana dakako najsnažnijim praktičnim interesima, htje-
la imati svoj odgovor.
Već je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A taj
je — prirodu očovječiti. Do nadosobnih sila i sudbine
čovjek ne može, oni vječno ostaju tuđi. Ali ako u ele-
mentima bjesne strasti kao u vlastitoj duši, ako sama
smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne
volje, ako je čovjek posvuda u prirodi okružen bićima
koja su mu znana iz vlastitog društva, onda on može
odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao kod
svoje kuće i svoj je besmislen strah u stanju psihički
preraditi. Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada
on više nije bespomoćno uzet, bar može reagirati, možda
čak i nije goloruk, i protiv tih nasilničkih nadljudi u pri-

326
rodi može primijeniti ista sredstva kojima se služi u
svome društvu, može pokušati da ih zaklinje, umiruje,
potkupljuje, otimajući im takvim utjecajima jedan dio
njihove moći. Jedna takva zamjena prirodne znanosti
psihologijom ne donosi samo trenutno olakšanje već ta-
kođer ukazuje na put daljnjeg ovladavanja situacijom.
Jer ta situacija nije ništa novo, ona ima jedan infan-
tilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije bespomoćno-
sti u kojoj se čovjek već jednom nalazio, kao malo dijete
naspram roditeljskog para kojeg se s razlogom bojao,
pogotovo oca, ali čijoj je zaštiti zahvaljujući također bio
siguran od opasnosti koje je tada poznavao. Nije dakle
bilo teško obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u ži-
votu snova, želja je došla na svoj račun. Slutnja smrti
spopada usnulog i hoće ga premjestiti u grob ali rad sna
umije izabrati uvjet pod kojim će i taj zastrašujući do-
življaj postati ispunjenje želje; sanjač vidi sebe u jednom
starom etrurskom grobu kamo je spokojno sišao da bi
zadovoljio svoje arheološke interese. Slično ovome, čo-
vjek ni prirodne sile ne pretvara jednostavno u ljude pre-
ma kojima se može odnositi kao prema sebi ravnima jer
to također ne bi odgovaralo nadmoćnom dojmu koji on
ima o tim silama već im daje karakter oca, čini ih bo-
govima i pritom ne slijedi samo jedan infantilni nego ta-
kođer, kao što sam pokušao pokazati, jedan filogenetski
uzor.
S vremenom prva promatranja uočavaju pravilnost i
zakonomjernost u prirodnim pojavama i tako prirodne si-
le gube svoja ljudska svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bes-
pomoćni a time ostaje i njihova čežnja za ocem. Ostaju
naravno i bogovi koji zadržavaju svoj trostruki zadatak:
da odagnaju strahove prirode, da pomire čovjeka s okrut-
nošću sudbine, osobito onom koja se pokazuje u smrti,
i da pruže naknadu za patnje i odricanja koja su ljudima
nametnuta zajedničkim kulturnim životom.
Ali postepeno se u izvršenju tih zadataka pomiče na-
glasak. Čovjek zamjećuje da se prirodne pojave odvijaju
same od sebe, u skladu sa svojim unutrašnjim nužnosti-

327
ma; zacijelo su bogovi gospodari prirode, oni su je tak-
vom uredili i sada se mogu prepustiti sebi. Samo povre-
meno upleću se oni takozvanim čudima u njen tok, tek
da bi potvrdili da nisu napustili ništa od svoje izvorne
sfere moći. Što se tiče udjeljivanja sudbine, i dalje osta-
je nelagodna slutnja da se zbunjenosti i bespomoćnosti
ljudskoga roda ne može doskočiti. Ovdje bogovi najprije
zakazuju; ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova će od-
luka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga vi-
jeka došao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova i
da sami bogovi imaju svoju sudbinu. I što se više priro-
da osamostaljivala a bogovi povlačili iz nje, tim su ozbilj-
nije sva očekivanja silila na izvršenje trećeg zadatka koji
im je dodijeljen, tim je više ono moralno postajalo nji-
hovom pravom domenom. Božji je zadatak sada bio da
izravna nedostatke i štete kulture, da obrati pažnju na
patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajedničkom
životu i nadgleda provođenje kulturnih propisa koje ljudi
tako loše slijede. Samim kulturnim propisima dodijelje-
no je božansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskog
društva i prošireni na prirodu i zbivanja u svijetu.
Stvoreno je tako obilje predodžbi rođenih iz potrebe
da se ljudska bespomoćnost učini podnošljivom, predo-
džbi sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlas-
titog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se mo-
že spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca:
protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta koje
trpe u samom ljudskom društvu. U cjelini to izgleda ova-
ko: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju
doduše nije lako odgonetnuti ali koja zacijelo znači neko
usavršenje ljudskog bića. Vjerojatno ono duhovno čovje-
ka, duša, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljko
odvajala od tijela, treba da bude objekt tog uzdizanja i
uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja
izvođenje namjere jedne nama nadmoćne inteligencije
koja, iako putovima i obilaznicama koje je teško slije-
diti, konačno sve okreće na dobro, tj. povoljno po nas.
Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno

328
stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka
u rukama nadmoćnih i bezobzirnih prirodnih sila; sama
smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak
anorganskoj beživotnosti, nego početak jedne nove vrste
egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. I s druge
strane, isti zakoni ćudoređa koje su naše kulture posta-
vile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali za njih se
brine jedna viša sudačka instancija neusporedivo veće
moći i dosljednosti. Svako dobro nalazi na koncu svoju
nagradu a svako zlo svoju kaznu, ako već ne u ovom
obliku života, onda u kasnijoj egzistenciji koja počinje
nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama, i gorčina-
ma života suđeno da nestanu; život nakon smrti kojim
se nastavlja naš zemaljski život, kao što se nevidljivi dio
spektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savršenstvo ko-
je smo ovdje možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja
upravlja ovim tokom, sveopće dobro koje se u njemu is-
poljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva bo-
žanskih bića koja su stvorila i nas i svijet u cjelini. Ili
bolje, jednog božanskog bića u kojem su se u našoj kul-
turi sabrali svi bogovi prapovijesti. Narod kojemu je
prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava
bio je i te kako ponosan na taj napredak. Bijaše oslobo-
đena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza sva-
kog božjeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim
počecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jedini
veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenziv-
nost dječjeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogo
učinili za oca htjeli bismo biti i nagrađeni, ako ničim dru-
gim onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani na-
rod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobožna Amerika
zahtjev da bude »god's own country« i za jedan od obli-
ka u kojima ljudi slave boga to se i obistinilo.
Nakon što su jednom pribrane, religijske su predodžbe
prošle naravno dug razvojni put i različite su ih kulture
zadržale u različitim fazama njihova razvoja. Ja sam na-
veo jednu jedinu takvu razvojnu fazu koja otprilike od-
govara našoj današnjoj kršćanskoj kulturi bjelaca. Lako

329
je primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slažu među
sobom jednako dobro, da nije odgovoreno na sva važna
pitanja, da se proturječje sa svakodnevnim iskustvom sa-
mo s trudom može odbiti. Ali takve kakve jesu, te se
predodžbe — u najširem smislu religijske — ocjenjuju
kao najskupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije što
ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko više ih
se poštuje od svih umijeća pomoću kojih se iskorištava-
ju zemaljska blaga, čovječanstvo opskrbljuje hranom ili
sprečavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da neće moći
podnijeti život ako tim predodžbama ne priznaju vrijed-
nost na koju one polažu pravo. I sada se postavlja pita-
nje što te predodžbe znače u svjetlu psihologije, na teme-
lju čega ih se tako visoko štuje i, da stidljivo nastavimo:
u čemu je njihova zbiljska vrijednost?

IV

Istraživanje koje neometano napreduje, poput nekog

monologa, nije posve bezopasno. Čovjek odveć lako po-
pušta iskušenju da na stranu odgurne misli koje bi ga
htjele prekinuti dobijajući zauzvrat osjećaj nesigurnosti
koji bi na kraju htio nadjačati prevelikom odlučnošću.
Zamislit ću dakle jednog protivnika koji s nepovjerenjem
slijedi moje izlaganje i pružit ću mu mogućnost da s
vremena na vrijeme dođe do riječi.
Slušam ga kako govori: »Više puta ste upotrijebili iz-
raze: 'kultura stvara te religijske predodžbe', 'kultura ih
svojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima nečeg
čudnog u tome, premda sam nisam u stanju reći što je
to, ali mi ne izgleda baš tako samorazumljivo kada ka-
žete da je kultura stvorila odredbe o raspodjeli prihoda
rada ili o pravima na ženu i dijete.«
Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Po-
kušao sam pokazati da su religijske predodžbe proizašle
iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime
iz nužnosti da se čovjek obrani od premoći prirode. To-

330
me je pridošao i drugi motiv, težnja da se isprave nesa-
vršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća. Također
bi osobito zgodno bilo reći da kultura pojedincu poklanja
te predodžbe jer on ih zatječe, one su iznijete pred njega
kao gotove i ne bi ih mogao sam pronaći. Jer to u što on
stupa i što preuzima nasljeđe je mnogih generacija, kao
jedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postoji
razlika, ali ona leži drugdje i sada se još ne može raz-
jasniti. Što se tiče osjećaja začudnosti koji spominjete,
na njega može utjecati činjenica da nam se te predodžbe
obično prikazuju u vidu božje objave. No to je i samo
već jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanema-
ruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i njihove
razlike u različitim vremenima i kulturama.
»Jedna druga stvar izgleda mi važnija. Za Vas očovje-
čenje prirode proizlazi iz potrebe da se okonča ljudska
zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim si-
lama, da čovjek stupi u odnos s njima i da na koncu
utječe na njih. No čini se da je jedan takav motiv suvi-
šan. Primitivni čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav
drugi način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno, mogli
bismo reći, da svoju bit projicira u svijet, da u svim pro-
cesima koje opaža vidi manifestacije bić& u osnovi slič-
nih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poi-
manja. Uspije li zatim tom čovjeku da prepuštajući se
svojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od svojih
velikih potreba, onda to nipošto nije samorazumljivo već
predstavlja jedan čudnovat stjecaj okolnosti.«
Nisam siguran da je to tako čudno. Mislite li onda da
mišljenje ljudi ne poznaje praktičke motive, da je puki
izraz jedne nekoristoljubive znatiželje? Ipak je to malo
vjerojatno. Prije mislim da čovjek i kada personificira
prirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na oso-
bama iz svoje prve okoline naučio da je najbolji način
da na njih utječe taj da stvori neku relaciju prema nji-
ma i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim na
što nailazi, postupa onako kao što je postupao s onim
prvim osobama. Ja dakle ne proturječim Vašoj deskrip-

331
tivnoj primjedbi i slažem se da je čovjeku odista prirod-
no da personificira sve što želi pojmiti kako bi time
kasnije ovladao — psihičko ovladavanje kao priprema za
fizičko — ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobi-
tosti ljudskog mišljenja.
»A sada još i treća stvar: Vi ste podrijetlo religije ipak
već jednom ranije razmatrali, u Vašoj knjizi Totem i tabu.
Tamo to međutim izgleda drukčije. Sve je sin-otac-odnos,
bog je uzvišeni otac, čežnja za ocem je korijen religijske
potrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudske
slabosti i bespomoćnosti kojem je čak općenito pripisana
najveća uloga u tvorbi religije i sada sve što je ranije
bio kompleks oca prenosite na bespomoćnost. Smijem
li Vas zamoliti za objašnjenje o toj promjeni?«
Rado, jedva sam dočekao taj poziv. No pitanje je da
li se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i tabua nije
bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma.
Možete li s bilo kojeg Vama poznatog gledišta objasniti
činjenicu da je prvi oblik u kojem se zaštitničko božan-
stvo objavilo čovjeku bio životinjski, da je postojala za-
brana da se ta životinja ubije i pojede, ali istodobno i
slavljenički običaj da se ona jednom u godini zajednički
ubije i pojede? Upravo se to događa u totemizmu. I jedva
da ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam tre-
balo nazvati religijom. On je u prisnom odnosu s kasni-
jim deističkim religijama a totemske životinje postale su
svete životinje bogova. I prva, ali najdubokosežnija obi-
čajna ograničenja — zabrana ubojstva i incesta — nasta-
ju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaćate za-
ključke iz Totema i tabua ili ne, nadam se da ćete pri-
znati kako je u toj knjizi mnoštvo vrlo neobičnih, rasutih
činjenica sažeto u jednu konzistentnu cjelinu.
Zašto se životinjski bog tokom vremena pokazao nedo-
statnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva da je u To-
temu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastanka
religije tamo uopće nisu spomenuti. Smatrate li da su
takva ograničenja isto što i poricanje? Moj rad je dobar
primjer stroge izolacije onog doprinosa koji psihoana-

332
litičko razmatranje može pružiti u cilju rješenja proble-
ma religije. Pokušam li sada dodati ono što nije tako
duboko skriveno, ne biste me trebali okriviti za protu-
rječje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zada-
tak da pokažem veze između onog što je rečeno ranije
i onoga što je iznijeto sada, između dublje i manifestne
motivacije, između kompleksa oca i ljudske bespomoćno-
sti kao i potrebe za zaštitom.
Te veze nije teško pronaći. To su odnosi između bes-
pomoćnosti djeteta i bespomoćnosti odraslih kojom se
ona nastavlja tako da se, kao što se moglo očekivati, mo-
tivacija za stvaranje religije u psihoanalizi razmatra s
obzirom na ulogu koju infantilni život čovjeka ima u nje-
noj manifestnoj motivaciji. Okrenimo se duševnom životu
malog djeteta. Sjećate li se izbora objekta prema tipu
naslanjanja o kojem govori analiza? Libido slijedi put
narcističkih potreba i prianja uz objekte koji osiguravaju
njegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava glad
postaje prvi ljubavni objekt a zacijelo i prva zaštita od
svih neodređenih opasnosti koje prijete u vanjskome svi-
jetu, prva zaštita od straha, mogli bismo reći.
U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snažniji otac i
ostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali odnos prema
ocu obilježen je osobitom ambivalentnošću. On je sam
predstavljao jednu opasnost, možda još u ranijem odno-
su djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manje
nego što za njim čeznemo i divimo mu se. Znaci te ambi-
valentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u sve
religije, kao što je pokazano u Totemu i tabuu. Opaža li
sada odrastao čovjek da mu je suđeno da uvijek ostane
dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoć-
nih sila, on im daje crte očevog lika, stvara si bogove ko-
jih se boji, koje pokušava pridobiti a od kojih ipak oče-
kuje zaštitu. Tako je motiv čežnje za ocem istovjetan po-
trebi zaštite od posljedica ljudske slabosti; obrana dječje
bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reak-
ciji na bespomoćnost koju odrastao čovjek mora priznati,
dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da da-

333
Ije istražujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s go-
tovim blagom religijskih predodžbi, u onom obliku u
kojem ga kultura pruža pojedincu.

No vratimo se glavnom toku našeg istraživanja: Koje je

dakle psihološko značenje religijskih predodžbi, kako ih
možemo klasificirati? Na pitanje isprva nipošto nije lako
odgovoriti. Nakon odbacivanja različitih formulacija,
ostat ćemo kod jedne: To su poučci, iskazi o činjenicama
i odnosima vanjske (ili unutrašnje) stvarnosti koji saop-
ćuju nešto što čovjek nije sam otkrio i koje zahtijevaju
da se u njih vjeruje. Kako one pružaju obavještenje o
onome što je za nas najvažnije i najzanimljivije, naročito
ih cijenimo. Tko o njima ništa ne zna, velika je neznalica;
tko ih je u svoje znanje preuzeo, može sebe smatrati veo-
ma obogaćenim.
Postoje naravno mnogi takvi poučci o najraznolikijim
stvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki školski sat. Oda-
berimo na primjer zemljopisne. Ovdje čujemo: Konstanca
leži na Bodenskom jezeru. Jedna studentska pjesmica do-
daje: Tko ne vjeruje nek' pođe i pogleda. Slučajno sam
bio tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista leži na
obali jednog velikog jezera koje svi okolni stanovnici na-
zivaju Bodenskim. Sada sam ja savršeno uvjeren u isprav-
nost ove zemljopisne tvrdnje. No prisjećam se pritom
jednog drugog, veoma čudnovatog doživljaja. Već sam
bio zreo čovjek kada sam prvi puta stupio na brežuljak
atenske Akropole, među ruševine hrama, s pogledom na
plavo more. U moju sreću umiješao se tada osjećaj za-
prepaštenja izazvan mišlju: »Dakle to je odista tako kako
smo učili u školi!« Kakvu plitku i nemoćnu vjeru u stvar-
nu istinu onoga što sam čuo mora da sam tada stekao
kad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak, zna-
čenje tog doživljaja neću odveć naglasiti; moguće je još
i drugo objašnjenje mog čuđenja koje mi tad nije palo na

334
pamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je s
osobitošću mjesta na kojem sam se nalazio.
Svi takvi poučci traže dakle da se vjeruje u njihov
sadržaj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez obrazloženja. Oni
se pokazuju kao skraćeni rezultat jednog duljeg procesa
mišljenja utemeljenog na promatranju, a zacijelo i na
zaključivanju; onome tko ima namjeru da sam prođe
kroz taj proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, uka-
zuju na put. Tamo gdje takav poučak nije samorazum-
ljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama, uvijek se još napo-
minje otkuda se došlo do znanja koje on prenosi. Uzmi-
mo na primjer poučak da Zemlja ima oblik lopte; kao
dokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov pokus s nji-
halom, izgled horizonta, mogućnost da se zemlja oplovi.
Kako je, kao što svi zainteresirani uviđaju, neizvedivo
svu školsku djecu poslati da oplove svijet, zadovoljavamo
se time da školske pouke uzimamo »zdravo za gotovo«,
ali čovjek zna da put osobnom osvjedočenju ostaje otvo-
ren.
Pokušajmo isto mjerilo primijeniti na religijske pouč-
ke. Postavimo li pitanje na čemu se temelji njihov za-
htjev da se u njih vjeruje, dobit ćemo tri odgovora koji
se začuđujuće loše slažu. Prvo, oni zaslužuju da se u njih
vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih;
drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze
upravo iz tih davnina i treće, općenito je zabranjeno po-
kretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvat
ranije se kažnjavao najoštrijim kaznama i još danas dru-
štvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.
Ta treća točka mora pobuditi u nama najsnažniju sum-
nju. Jedna takva zabrana ipak može imati samo jednu
motivaciju, naime tu da društvo veoma dobro zna za ne-
sigurnost zahtjeva koji podiže za svoje religijske poučke.
Da je drukčije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoće
osvjedočiti u njihovu istinitost spremno stavilo na raspo-
laganje građu potrebnu za to. Stoga ćemo se, praćeni ne-
povjerenjem koje se teško dade umiriti, prihvatiti provje-
re ostalih dvaju argumenata. Trebali bismo dakle vjero-

335
vati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši
preci bili su daleko veće neznalice nego mi i vjerovali su
u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Po-
stoji mogućnost da su i religijska učenja bila takve vrste.
Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima koji
sami nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protuslov-
lja, prerađivani, patvoreni; tamo gdje govore o činjenič-
nim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mno-
go ni tvrdnja da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj
potječu od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio
onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istra-
žiti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe može doka-
zati.
Dolazimo tako do neobičnog rezultata da upravo one
objave našeg kulturnog posjeda koje bi mogle imati naj-
veće značenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak da nam
razjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama ži-
vota, da su dakle upravo one najslabije potvrđene. Jednu
za nas tako ravnodušnu činjenicu da kitovi primjerice
rađaju svoje mlade umjesto da polažu jaja teško da bismo
mogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.
To stanje stvari po sebi je jedan veoma čudan psiho-
loški problem. Nitko također ne bi mogao vjerovati da
napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih uče-
nja sadrže nešto novo. Taj nedostatak dokaza osjeća se
u svakom vremenu, a zacijelo i u naših prapredaka koji
su nam ostavili takvo nasljeđe. Vjerojatno su mnogi od
njih pothranjivali istu dvojbu no ležao je na njima pre-
težak pritisak da bi se odvažili izraziti je. Otada su ne-
brojeno mnogo ljudi mučile iste sumnje koje su oni svoje-
voljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost,
mnogi blistavi umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh
a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u
kojima su tražili izlaza.
Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost reli-
gijskih poučaka potječu iz prošlosti, onda je razumljivo
da se okrenemo sadašnjosti koja se bolje dade prosuditi
i pogledamo ne pruža li nam ona takve dokaze. Ako bi

336
uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog si-
stema takve vrste skine sumnja, cjelina bi time izvan-
redno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnost
spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše
i žele nam taj stav religijskog učenja nedvojbeno demon-
strirati. Na žalost, ne uspijeva im poreći da su pojave i
očitovanja njihovih duhova samo proizvodi njihove vla-
stite duševne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovima
najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i
poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, tako
neutješno ništavne da se tu ništa drugo vjerodostojno ne
može naći osim sposobnosti duhova da se prilagode krugu
ljudi koji ih zazivlje.
Moramo se sada prisjetiti dvaju pokušaja koji ostavlja-
ju dojam grčevitog truda da se izbjegne problem. Jedan,
nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan.
Prvi je »Credo quia absurdum« crkvenoga oca. Ta tvrdnja
bi nam htjela kazati da su religijska učenja izmakla za-
htjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istina
mora se osjetiti iznutra i nije potrebno da se pOjmi.
Ali taj Credo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dok
kao zapovijed ne obavezuje. Moram li vjerovati u svaku
apsurdnost? Ako ne, zašto baš u tu? Nema nikakve in-
stancije iznad uma. Ako istina religijskog učenja ovisi o
jednom unutrašnjem doživljaju koji posvjedočuje tu
istinu, što ćemo s tolikim ljudima koji jedan takav rije-
dak doživljaj nemaju? Od svih se ljudi može zahtijevati
da primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza koja
za sve treba da važi ne može podizati na motivu koji po-
stoji u malo njih. Ako je netko iz jednog ekstatičnog sta-
nja, pa bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepoko-
lebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih učenja, što
to ima da znači nekom drugom?
Drugi pokušaj je onaj filozofije »kao da«. On tumači
da u našoj misaonoj djelatnosti postoji obilje pretpostav-
ki čiju neosnovanost, pa čak i apsurdnost u potpunosti
uviđamo. One su nazvane fikcijama, ali na temelju razno-
vrsnih praktičkih motiva morali bismo se ponašati tako

337
»kao da« u te fikcije vjerujemo. To bi važilo i za religij-
ska učenja zbog njihove neusporedive važnosti za održanje
ljudskog društva. 1 Ova argumentacija nije daleko od one
»Credo quia absurdum«. Jedan takav zahtjev kao što je
»kao da« može, međutim, postaviti samo jedan filozof.
Čovjek na čije mišljenje nisu utjecala umijeća filozofije
nikada ga neće moći prihvatiti, za njega je s priznanjem
apsurdnosti, onoga što se protivi umu, sve riješeno. Nje-
ga se ne može privoljeti na to da se u pitanju svojih naj-
važnijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inače za-
htijeva u svim svojim običnim djelatnostima. Prisjećam
se jednog svog djeteta koje se još zarana isticalo naroči-
tim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci pričala
bajka koju su pobožno slušala, on je prišao i upitao: Da
li je to istinita priča? Nakon odrečnog odgovora povukao
se s potcjenjivačkim izrazom na licu. Može se očekivati
da će se ljudi prema religijskim bajkama početi uskoro
ponašati slično, usprkos zagovaranju filozofije »kao da«.
Ali oni se za sada ponašaju posve drukčije i u prošlim
vremenima religijske su predodžbe, usprkos neporecivom
nedostatku dokaza, vršile najsnažniji utjecaj na čovje-
čanstvo. To je jedan novi psihološki problem. Moramo
se zapitati u čemu se sastoji unutrašnja snaga tih učenja,
kojoj okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnu
o umskom priznanju.

VI
Mislim da smo odgovor na oba pitanja dostatno pri-
premili. On nam se pruža bacimo li pogled na psihičku
genezu religijskih predodžbi. Te predodžbe koje se izdaju
1
Nadam se da neću počiniti nepravdu ako filozofu »kao da«
pripišem nazor koji nije stran ni drugim misliocima. Usp. H. Vai-
hinger (1922, str. 68): »U krug fikcija ne ubrajamo samo nepri-
strane teorijske operacije već i pojmovne tvorbe koje su otkrili
najplemenitiji ljudi, kojih se drži srce plemenitijeg dijela čovje-
čanstva i kojih se ono ne želi odreći. Ni mi im to nipošto nećemo
oteti — kao praktičke fikcije nek' postoje i dalje, ali gdje je u
pitanju teorijska istina, nema im života.

338
za poučke nisu taloži iskustva ili konačni rezultati mišlje-
nja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih,
najprečih želja čovječanstva; tajna njihove snage je snaga
te želje. Već znamo da je zastrašujući dojam dječje bes-
pomoćnosti probudio potrebu za zaštitom — zaštitom
kroz ljubav — koju je zadovoljio otac, a spoznaja da ta
bespomoćnost ostaje tokom cijelog života prouzročila je
da se čovjek čvrsto uhvatio egzistencije jednog — ali sa-
da moćnijeg oca. Dobrostivim ravnanjem božje provid-
nosti umiren je strah od opasnosti života, uspostavljanje
ćudorednog svjetskog poretka osigurava ispunjenje za-
htjeva za pravednošću koji je unutar ljudske kulture tako
često ostao neispunjen a produženje zemaljske egzisten-
cije jednim budućim životom stvara prostorni i vremen-
ski okvir u kojem se te želje mogu ispuniti. Odgovori na
zagonetna pitanja ljudske znatiželje, o nastanku svijeta,
0 odnosu između tjelesnog i duševnog, izgrađeni su na
pretpostavkama tog sistema; ogromno je olakšanje za psi-
hu pojedinca kada se s nje skine teret nikada posve pre-
vladanih sukoba djetinjstva proizašlih iz kompleksa oca
1 kada se za njih nađe svima prihvatljivo rješenje.
Ako kažem da su sve to iluzije, moram razgraničiti zna-
čenje riječi. Jedna iluzija nije isto što i zabluda; ona i nije
nužno zabluda. Aristotelovo mišljenje da se gamad razvija
iz nečisti, čega se prost narod još danas drži, bila je za-
bluda jednako kao i zabluda ranije generacije liječnika
da je Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata. Bilo
bi pogrešno ako bismo te zablude zvali iluzijama. Napro-
tiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put za
Indiju bilo je iluzija. Udio njegove želje u toj zabludi veo-
ma je jasan. Kao iluziju možemo označiti tvrdnju izvjes-
nih nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasa
sposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je srušila tek
psihoanaliza, da je dijete biće bez seksualnosti. Za iluziju
ostaje karakteristično da je izvedena iz ljudske želje i ona
je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji
ali se — po strani od komplicirane strukture sumanute

339
ideje — od nje također razlikuje. Kao ono bitno u suma-
nutoj ideji ističemo njeno proturječje spram zbiljnosti;
iluzija ne. mora nužno biti lažna, tj. neostvariva ili u pro-
turječju sa stvarnošću. Neka građanska djevojka može
sebi stvoriti iluziju da će doći princ i povesti je sa sobom.
To je moguće, neki takvi slučajevi su se dogodili. Daleko
je manje vjerojatno da će doći mesija i zasnovati zlatno
doba; već prema osobnom stavu onoga koji sudi, on će
to vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogiju
sumanutoj ideji. Primjere iluzija koje su se obistinile
inače nije lako pronaći. Ali iluzija alkemičara, da će sve
metale moći pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna od
tih. Želja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata ko-
liko je god moguće, podosta je prigušena našim današnjim
uvidom u uvjete koji omogućuju bogatstvo no kemija
ipak ne drži više nemogućom preobrazbu metala u zlato.
Jedno vjerovanje zovemo dakle iluzijom ako u njenoj mo-
tivaciji u prvi plan izbija ispunjenje želje i ne obaziremo
se pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kao
što se sama iluzija odriče svoje potvrde.
Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom,
religijskim učenjima, moći ćemo još jednom reći: sva
ta učenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije pri-
siljavati da ih drži istinama, da u njih vjeruje. Neke od
njih su tako nevjerojatne, toliko u proturječju sa svime
što smo na tako tegoban način saznali o stvarnosti svi-
jeta da ih se — s odgovarajućim obzirom na psihološke
razlike — može usporediti sa sumanutim idejama. O stvar-
nosnoj vrijednosti većine njih ne može se suditi. Onoliko
koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Još uvijek
premalo znamo da bismo im se kritički približili. Zago-
netka svijeta razotkriva se našem istraživanju samo po-
lagano i znanost još danas ne može odgovoriti na mnoga
pitanja. Ali znanstveni je rad za nas jedini put koji može
voditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samo
iluzija ako se nešto očekuje od intuicije i poniranja u
sebe; to nam ne može pružiti ništa osim — teško objašnji-
vih — spoznaja o našem vlastitom duševnom životu, ali

340
nikada ne daje odgovore na pitanja koja je religijsko uče-
nje tako lako riješilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samo-
volju da stupi u tu prazninu i da prema osobnom sudu
ovaj ili onaj dio religijskog sistema proglašava za više
ili manje prihvatljiv. Za tako nešto ova su pitanja odveć
važna, moglo bi se reći: presveta.
Na ovom mjestu može se očekivati prigovor: »Dakle,
ako zagriženi skeptici sami priznaju da se tvrdnje religije
ne mogu osporiti razumom, zašto da onda ja u njih ne
vjerujem jer tako je mnogo na njihovoj strani, tradicija,
suglasnost ljudi i sva utješnost njihovog sadržaja?« Da,
zašto ne? Kao što se nikoga ne može prisiliti da vjeruje,
tako nitko ne može biti prisiljen ni da ne vjeruje. Ali čo-
vjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloženjima
ide putovima ispravnog mišljenja. Ako je osuda »isprazni
izgovor« ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanje
je neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iz
njega. Nijedan umni čovjek neće se u drugim stvarima
tako lakomisleno ponašati i zadovoljiti se tako jadnim
obrazloženjima svojih sudova i svoga opredjeljenja ali si,
eto, u najvišim i najsvetijim stvarima to ipak dopušta.
U stvari, to su samo pokušaji zavaravanja sebe ili drugih
da se čovjek još čvrsto drži religije dok se nje zapravo
već odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religije
ljudi svaljuju na sebe krivicu za sve moguće neiskrenosti
i svu intelektualnu nedoličnost. Filozofi proširuju znače-
nje riječi kojima jedva da ostaje nešto od njihovog iz-
vornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju su
sebi stvorili nazivaju »bogom« i sada su i oni deisti, vje-
ruju u boga više od cijelog svijeta i mogu se hvastati da
su spoznali jedan viši, čistiji pojam boga, premda je nji-
hov bog tek prije jedna nepostojeća sjena nego moćna
ličnost religijskog učenja. Kritičari ustrajavaju na tome
da čovjeka koji ne taji osjećaj ljudske malenkosti i sla-
bosti pred cjelinom svijeta proglašavaju za »duboko re-
ligioznog«, iako taj osjećaj ne sačinjava bit religioznosti
već tu bit otkriva tek sljedeći korak, reakcija na to, od-
nosno pokušaj da čovjek sebi pred tim osjećajem po-

341
mogne. Tko ne ide dalje, tko se ponizno miri sa sitnom
ulogom čovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prije
ireligiozan u najpravijem smislu riječi.
Nije u planu našeg istraživanja da zauzmemo stav o
istinosnoj vrijednosti religijskih učenja. Dostaje nam što
smo ih u njihovoj psihičkoj prirodi spoznali kao iluzije.
Ali nije nam potrebno tajiti da to otkriće silno utječe na
naš stav u pitanju koje mnogima mora izgledati naj-
važnije. Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorena
religijska učenja i kakvi ljudi su ih stvorili. Saznamo li
još iz kojih se motiva to dogodilo, naše će stajalište pre-
ma religijskom problemu pretrpjeti zamjetni pomak. Ka-
žimo i to da bi bilo čak veoma lijepo kada bi postojao
bog kao stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, ćudo-
redni svjetski poredak i onostrani život, ali je ipak vrlo
neobično da je sve upravo kako si moramo željeti. I bilo
bi još čudnije da je našim bijednim praočevima, neslo-
bodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo riješiti sve ove
teške zagonetke svijeta.

VII

Ako smo u religijskim učenjima spoznali iluzije onda

se odmah postavlja daljnje pitanje, nije li slične prirode
i drugi kulturni posjed koji visoko štujemo i koji puš-
tamo da vlada našim životom. Ne moramo li i pretpo-
stavke koje upravljaju našim državnim uređenjima ta-
kođer nazvati iluzijama, nisu li i odnosi među spolovima
u našoj kulturi pomućeni jednom ili čak nizom erotskih
iluzija? Ako je naše nepovjerenje jednom oživjelo, onda
se nećemo uplašiti ni pitanja postoji li neko bolje obraz-
loženje za naše uvjerenje da ćemo primjenom promatra-
nja i mišljenja saznati nešto o vanjskoj stvarnosti. Ništa
nas ne smije zadržati da odobrimo okretanje promatranja
našem vlastitom biću i služenje mišljenja njegovom vlas-
titom kritikom. Ovdje se otvara mogućnost nizu istra-
živanja čiji bi uspjeh morao biti odlučujući za izgrad-

342
nju jednog »svjetonazora«. Slutimo također da takav
trud neće biti uludo utrošen i da će našu sumnju bar
djelomice opravdati. No moći autora nisu dostatne za
jedan obuhvatan zadatak i on, tjeran nuždom, ograničava
svoj rad na ispitivanje jedne jedine od tih iluzija, one
religijske.
Strogi glas našeg protivnika zapovijeda nam da ovdje
stanemo pozivajući nas pritom na odgovornost zbog na-
šeg neumjesnog vladanja. On nam kaže: »Arheološki in-
teresi svakako su hvale vrijedni no ne započinje se
otkapanjima ako će se njima obitavališta živih toliko
potkopati da će se ona srušiti i svojim razvalinama za-
suti ljude. Religijska učenja nisu predmet o kojem se
može mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima je
sagrađena naša kultura i pretpostavka je održanja ljud-
skog društva da većina ljudi vjeruje u istinu tih učenja.
Ako ih se pouči da ne postoji nikakav svemoćni i sve-
pravedni bog, nikakav božji poredak u svijetu i nikakav
budući život, osjećat će se oni slobodni od obaveze da
poštuju kulturne propise. Svatko će nesputan i bez stra-
ha slijediti svoje asocijalne, egoistične nagone, htjeti
potvrditi svoju moć i iznova će započeti kaos koji smo
odagnali našim kulturnim radom kroz više tisuća godina.
Čak kad bi čovjek znao i mogao dokazati da religija nije
u posjedu istine, morao bi to prešutjeti i ponašati se ta-
ko kako zahtijeva filozofija »kao da«. U interesu odr-
žanja svih! Ako i zanemarimo poteškoće samog pothvata
ipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeni
ljudi nalaze u učenjima religije svoju jedinu utjehu i
samo njihovom pomoći mogu podnijeti život. Sada im
se hoće oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenu
ne može dati ništa bolje. Već je priznato da znanost za
sada ne pruža mnogo pa čak i kada bi još mnogo više
napredovala ipak ne bi ljudima bila dostatna. Čovjek
ima i drugih imperativnih potreba koje proračunata zna-
nost nikada neće moći zadovoljiti i veoma je čudno,
upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psiholog
koji je uvijek naglašavao koliko mnogo se inteligencija

343
u životu čovjeka povlači pred nagonskim životom sada
trudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenje
želje hoteći ih za to obeštetiti intelektualnom hranom.«
Odveć je tu optužbi najednom! No ja sam spreman da
im svima proturječim' i zastupat ću osim toga tvrdnju da
je opasnost za kulturu daleko veća ako se njen današnji
odnos prema religiji zadrži nego ako ga se ona oslobodi.
Ali jedva da znam čime bih moj odgovor trebao započeti.
Možda uvjerenjem da moj pothvat sam držim potpuno
bezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje intelekta ovaj
puta ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvima
ih protivnici opisuju — a ja tomu ne želim proturječiti
— onda ne postoji nikakva opasnost da će jedan ponizni
vjernik, prisiljen mojim izvodima, napustiti svoju vjeru.
Osim toga, nisam rekao ništa što prije mene ne bi daleko
potpunije, izražajnije i upečatljivije rekli bolji ljudi. Ime-
na tih ljudi su poznata; neću ih navoditi jer ne bih htio
ostaviti dojam da želim njima stati uz bok. Ja sam samo
— to je jedino novo u mom prikazu — kritici mojih ve-
likih prethodnika dodao nešto psihološkog obrazloženja.
Teško se može očekivati da upravo taj dodatak izaziva
učinak koji ranijim pokušajima nije uspio. Dakako, mo-
glo bi me se upitati čemu pišem takve stvari ako sam
siguran u njihovu nedjelotvornost. Ali tome ćemo se kas-
nije vratiti.
Jedini kome objavljivanje ovoga može nanijeti štetu
sam ja sam. Morat ću slušati najneprijatnije prigovore
zbog plitkosti, ograničenosti, nedostatka idealizma i ra-
zumijevanja za više interese čovječanstva. Ali s jedne stra-
ne ta predbacivanja nisu za mene ništa novo, i s druge,
ako je netko još u svojoj mladosti morao prijeći preko
negodovanja svojih suvremenika, što da mu to u starač-
koj dobi naudi kada je siguran da će uskoro uteći svakoj
milosti i nemilosti. U pređašnjim vremenima to je bilo
drukčije i takvim bi izjavama čovjek zaslužio sigurno
skraćenje svoje zemaljske egzistencije te tako pospješio
mogućnost da dođe do vlastitih iskustava o onostranom
životu. Ali ponavljam, ona vremena su prošla i danas je

344
takvo piskaranje i za autora bezopasno. Najgore što se
može dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zem-
lji neće smjeti prevesti ili pustiti u promet. Naravno,
upravo u onoj zemlji koja se osjeća sigurnom u visok
stupanj svoje kulture. No ako čovjek općenito zagovara
odricanje od želje i predavanje sudbini, morat će biti u
stanju da i tu štetu podnese.
Pojavilo se zatim kod mene pitanje ne bi li objavljivanje
ovog spisa ipak moglo nekome nanijeti zla. Ne doduše
osobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne može se da-
kako poreći da je ona moja tvorevina a prema njoj se
iskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istu-
pam s tako nemilim izjavama, ljudi će biti odveć spremni
da stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu. »Sada se
vidi«, tako će reći, »kuda ta psihoanaliza vodi. Krinka
je spala; poricanju boga i ćudorednog ideala kao što smo
oduvijek nagađali. Kako bi nas se spriječilo da otkrijemo
tu istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanaliza
nema nikakav svjetonazor i da nikakav ne može stvoriti.«
Ta će mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbog
mnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne dijele moj
stav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se već
othrvala mnogim olujama i valja je i toj novoj izložiti.
U stvari, psihoanaliza je metoda istraživanja, jedan ne-
pristrani instrument, otprilike kao infinitezimalni račun.
Ako bi jedan fizičar pomoću njega otkrio da će Zemlja
nakon određenog vremena propasti, onda će čovjek ipak
oklijevati da samom računu pripiše destruktivne tenden-
cije i da ga zbog toga proskribira. Sve što sam ovdje re-
kao protiv istinosne vrijednosti religija nije trebalo psiho-
analizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se primjenom
psihoanalitičke metode moglo doći do nekog novog argu-
menta protiv istinosnog sadržaja religije tant pis za re-
ligiju, ali branioci religije moći se se s istim pravom po-
služiti psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek-
tivno značenje religijskog učenja.
Recimo sada nešto u obranu: religija je ljudskoj kulturi
očigledno dobro poslužila i mnogo je doprinijela obuzda-

345
vanju asocijalnih nagona, ali u tome nije učinila dovolj-
no. Mnogim je tisućljećima ona vladala ljudskim dru-
štvom; imala je vremena pokazati što može pružiti. Da
joj je uspjelo većinu ljudi usrećiti, utješiti, izmiriti ih sa
životom, učiniti od njih promicatelje kulture, onda ni-
kome ne bi padalo na pamet da teži promjeni postojećih
odnosa. Što vidimo umjesto toga? Da je jedan zastrašu-
juće velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan u
njoj, da je osjeća kao jaram koji se mora zbaciti, da ti
ljudi ili sve snage ulažu u promjenu te kulture ili u svom
neprijateljstvu prema kulturi idu tako daleko da o kul-
turi i ograničenju nagona uopće ništa ne žele znati. Ovdje
će nam se prigovoriti da to stanje dolazi baš od činjenice
što je religija jedan dio svog utjecaja na ljudske mase
izgubila upravo uslijed žaljenja vrijednog djelovanja na-
pretka u znanosti. To ćemo priznanje i njegovo obrazlo-
ženje zabilježiti i kasnije upotrijebiti u skladu s našim
namjerama, no sam prigovor je nemoćan.
Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograničene vlada-
vine religijskih učenja u cjelini bili sretniji nego danas;
ćudoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religij-
ske propise učiniti površnima i time osujetiti njihove na-
mjere. Izašli su im ususret svećenici čija je dužnost bila
da bdiju nad pokornošću religiji. Božja dobrota morala je
spriječiti ostvarenje njegove pravičnosti: Čovjek je gri-
ješio a zatim je prinio žrtvu ili se pokajao i bio je slobo-
dan za nove grijehe. Ruska duševnost uzdigla se do za-
ključka da je grijeh neophodan kako bi se okusilo bla-
ženstvo božje milosti, dakle u osnovi boguugodno djelo.
Očigledno je da su svećenici poniznost masa prema reli-
giji mogli održati samo priznanjem tako velikih ustu-
paka nagonskoj prirodi čovjeka. Pri tome je ostalo: bog
je jedini jak i dobar a čovjek je slab i grešan. Nećudored-
nost u svim vremenima u religiji nije našla manji oslo-
nac nego ćudorednost. Ako postignuća religije u vezi s
usrećenjem ljudi, njihovom sposobnošću za kulturu, nji-
hovim ćudorednim ograničavanjem nisu bolja, tad se
ipak postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nužnost

346
za čovječanstvo i činimo li odista mudro kada na njoj
temeljimo naše kulturne zahtjeve.
Razmislimo o danas očiglednoj situaciji. Čuli srno pri-
znanje da religija nema više isti utjecaj na ljude kao
ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kršćanskoj kulturi.) Ne
zbog toga što su se njena obećanja umanjila već zato što
ona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da je
razlog te promjene učvršćenje znanstvenog duha u gor-
njim slojevima ljudskog društva. (To možda nije jedini
razlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskih
dokumenata, prirodna je znanost pokazala zablude sadr-
žane u njima, komparativno istraživanje uočilo je fatalnu
sličnost religijskih predodžbi koje toliko štujemo s du-
hovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.
Znanstveni duh stvara jedan određeni način na koji se
čovjek postavlja prema stvarima ovoga svijeta; pred stva-
rima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napo-
kon i tu ne prekorači prag. U tom procesu nema zaustav-
ljanja; što je ljudima pristupačnije blago našeg znanja,
tim se više širi odmetništvo od religijskog vjerovanja, is-
prva samo od njegovih zastarjelih, dvosmislenih izdanja
a zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Je-
dini su Amerikanci, procesom u Daytonu,* dokazali svo-
ju dosljednost. Neizbježni prijelaz inače se vrši polovi-
čno i neiskreno.
Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i du-
hovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za kulturno
ponašanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se od-
vijala nečujno a oni su osim toga velikim dijelom i sa-
mi promicatelji kulture. Stvar stoji drukčije kada se
radi o velikoj masi neobrazovanih i potlačenih koji ima-
ju sve razloge da budu neprijatelji kulture. Sve dok ne
saznaju da se više ne vjeruje u boga, dobro je. Ali oni
će to zasigurno saznati čak i ako ovaj moj spis ne bude

* U gradiću Daytonu, Tennesee, godine 1925. jedan je učitelj bio-

logije optužen zbog toga što je podučavao svoje učenike da čov-
jek potječe od životinje, (prim, prev.)

347
objavljen. Međutim, oni su spremni prihvatiti razultate
znanstvenog mišljenja a da u njima ne dođe do promje-
na koje znanstveno mišljenje u čovjeku izaziva. Ne po-
stoji li tu opasnost da će se neprijateljstvo prema kul-
turi tih masa svaliti na slabu točku koju su osjetili na
svojoj tiranskoj vladarici? Ako čovjek svoga bližnjega ne
smije ubiti samo zato što je to zabranio dragi bog i
zato što će mu se to u ovom ili onom životu teško osve-
titi, a zatim saznaje da nema nikakvog dragog boga, da
se ne treba bojati njegove kazne, onda će svog bližnjeg
zacijelo bez razmišljanja ubiti, i u tome ga može spri-
ječiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstrože tlačenje
tih opasnih masa, brižna izolacija od svih mogućnosti
za duhovno buđenje, ili temeljita revizija odnosa izme-
đu kulture i religije.

VIII

Moglo bi se pomisliti da ostvarenju ovo posljednjeg

prijedloga ne stoje na putu nikakve posebne poteškoće.
Istina, čovjek se u tom slučaju nečega odriče ali time
možda dobija više i izbjegava jednu veliku opasnost, On
se međutim toga užasava kao da bi time kulturu izložio
još većoj opasnosti. Kada je Sveti Bonifacije posjekao
drvo koje su Sasi štovali kao sveto, svi prisutni su očeki-
vali da će se kao posljedica svetogrđa nešto strašno do-
goditi. Ništa se nije dogodilo i Sasi se pokrstiše.
Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed
kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za čijom se imovi-
nom žudi, onda je to očigledno bilo u interesu zajedni-
čkoga života ljudi koji se u suprotnome ne bi mogao os-
tvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbine
ubijenoga i potmulu zavist drugih koji osjećaju istu unu-
trašnju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo veselio
svojoj osveti ili plijenu već bi imao sve izglede da us-
koro i sam bude ubijen. Čak i kada bi se izuzetnom silom
i opreznošću zaštitio od svakog pojedinog protivnika,

348
morao bi podleći mnoštvu slabijih koji su se ujedinili.
Da nije došlo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se na-
stavila bez kraja i ljudi bi se na koncu međusobno istri-
jebili. Tada bi među pojedincima nastalo ono isto stanje
koje na Korzici još uvijek postoji među porodicama, a
koje inače vlada samo među nacijama. Opasnost životne
nesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u dru-
štvo koje pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadržava sebi
pravo zajedničkog ubojstva onog koji krši tu zabranu.
To je onda pravda i kazna.
Ali ovo racionalno obrazloženje zabrane ubojstva ne
obznanjujemo već tvrdimo da je tu kaznu odredio bog.
Usuđujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkri-
vamo da on također nc želi da se ljudi međusobno istri-
jebe. Postupajući tako, zaogrćemo kulturu jednom posve
naročitom dostojanstvenošću ali pritom riskiramo da će-
mo poštovanje te zabrane učiniti ovisnim o vjeri u boga.
Ako opozovemo taj korak i našu volju više ne svaljujemo
na boga te se zadovoljimo socijalnim obrazloženjem, od-
rekli smo se doduše onog uzdizanja kulturne zabrane,
ali smo također izbjegli njeno ugrožavanje. Posredstvom
neke vrste difuzije ili infekcije obilježje svetosti, nepo-
vredivosti, onostranosti moglo bi se reći, proširilo se s
malo velikih zabrana na sve daljnje kulturne odredbe,
zakone i propise. Njima, međutim, aureola često loše sto-
ji; ne samo da se oni sami međusobno obezvređuju do-
noseći već prema mjestu i vremenu oprečne presude, već
iznose na vidjelo i sva obilježja ljudske nesavršenosti. La-
ko je među njima prepoznati ono što može biti samo
proizvod kratkovidne bojažljivosti, manifestacija usko-
grudnih interesa ili pak zaključak na temelju nedostat-
nih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvrći u ne-
željenoj mjeri umanjuje respekt pred drugim zahtjevi-
ma kulture koji su bolje opravdani. Budući da je razliko-
vati ono što je bog sam zahtijevao od onoga što potječe
od autoriteta jedne svemoćne skupštine ili jednog viso-
kog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena
prednost da se bog općenito ispusti iz igre i da se pošte-

349
no prizna čisto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbi
i propisa. Zajedno s pretencioznom svetošću pala bi i
krutost i nepromjenljivost tih zabrana i zakona. Ljudi bi
mogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko da
njima vladaju već, naprotiv, da služe njihovim interesima,
i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto da
za cilj postave njihovo rušenje, težili bi njihovom usavr-
šavaju. Bio bi to važan napredak na putu koji vodi po-
mirenju s pritiskom kulture.
Naš pledoaje za čisto racionalno obrazloženje kultur-
nih propisa, dakle za njihovo svođenje na socijalnu nuž-
nost, ovdje će međutim biti nenadano prekinut jednom
sumnjom. Kao primjer smo uzeli nastanak zabrane uboj-
stva. Odgovara li naš prikaz tog nastavka historijskoj is-
tini? Bojimo se da ne, on nam izgleda kao jedna racio-
nalistička konstrukcija. Mi smo međutim upravo taj dio
ljudske kulture povijesti proučavali uz pomoć psihoana-
lize i oslonjeni na taj trud moramo reći da se to zapra-
vo dogodilo drukčije. Čisto umski motivi još u današnjeg
čovjeka ne postižu mnogo protiv strastvenih poriva; ko-
liko slabiji mora da su bili u one čovjekolike životinje
prapovijesti! Možda bi njegovi potomci još i danas jedan
drugoga bez svake zapreke ubili da među onim ubojstvi-
ma nije bilo jednog — umorstva primitivnog oca — ko-
je je izazvalo neodoljivu, kobnu osjećajnu reakciju. Od
nje potječe zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bila
ograničena na očevu zamjenu, kasnije je proširena na
druge zamjene i još danas se, premda ne bez iznimke,
provodi.
Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne tre-
bam ponavljati bio praslika boga, model prema kojem
su kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religij-
ski prikaz ima pravo, bog je odista imao udjela u nastan-
ku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijal-
na nužnost. I pomicanje ljudske volje na boga u potpu-
nosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilno
odstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo odlučili su
da njegovu volju otada respektiraju. Religijsko nam uče-

350
nje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestan
način preoblikovanu i u drugom ruhu, dok je naš racio-
nalni prikaz poriče.
Sada zamjećujemo da blago religijskih predodžbi ne
sadrži samo ispunjenja želja već i važne historijske re-
miniscencije. Kakvo neusporedivo obilje moći mora pru-
žiti religiji to zajedničko djelovanje prošlosti i buduć-
nosti! Ipak, možda već uz pomoć jedne analogije dođemo
i do druge spoznaje. Nije dobro pojmove odvlačiti preda-
leko od tla na kojem su izrasli ali ovom podudaranju mo-
ramo naći izraz. O ljudskom djetetu znamo da se ono
ne može u potpunosti razviti do kulturnog čovjeka ukoli-
ko ne prođe kroz jednu, više ili manje jasnu fazu neuro-
ze. Ova činjenica dolazi otuda što dijete tako mnoge, ka-
snije neupotrebljive nagonske zahtjeve nije u stanju suz-
biti racionalnim duhovnim radom već ih mora obuzdati
aktima potiskivanja iza kojih u pravilu stoji motiv stra-
ha. Većina tih dječjih neuroza biva za vrijeme odrasta-
nja spontano prevladana, što je naročito slučaj s prisil-
nim neurozama djetinjstva. Ono što preostane kasnije se
mora ukloniti psihoanalitičkim postupkom. Na posve
sličan način moglo bi se pretpostaviti da je čovječanstvo
kao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u sta-
nja koja su analogna neurozama, i to iz istih razloga, jer
je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabosti
svoja odricanja od nagona, neophodna za zajednički ži-
vot ljudi, ostvarilo isključivo čistim afektivnim silama.
Taloži tih procesa, sličnih potiskivanju, koji su se dogo-
dili u prapovijesti, još su se dugo zadržali u kulturi. Re-
ligija bi dakle bila jedna općeljudska prisilna neuroza
i kao ona u djece potjecala bi iz Edipovog kompleksa, tj.
odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaćanjem moguće je
predvidjeti da se odvraćanje od religije mora izvršiti sa
sudbinskom neumoljivošću jednog procesa rasta i da se
mi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.
Naše bi se ponašanje u tom slučaju trebalo ravnati
prema uzoru jednog razboritog odgajatelja koji se ne
opire nadolazećoj, novoj fazi razvoja već je pokušava po-

351
spješiti i ublažiti silovitost njenog proboja. Bit religije
tom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jedne
strane donosi prisilna ograničenja baš kao i jedna in-
dividualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane sa-
drži i jedan sistem iluzija praćenih poricanjem zbiljnosti
upravo onako kako smo to pronašli izolirano samo kod
amencije, blažene halucinatorne smušenosti. Ipak, to su
samo usporedbe kojima pokušavamo razumjeti socijal-
ne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhu
ne pruža nikakav punovrijedan pandan.
Više je puta upozoreno na to (s moje strane i naročito
od strane Th. Reika) do kojih sve pojedinosti može ići
analogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogo
osobitosti i sudbina koje doživljava tvorba religije da-
de razumjeti na taj način. Ovome također dobro odgova-
ra činjenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju za-
štićen od opasnosti određenih neurotičkih oboljenja; pri-
hvaćanje opće neuroze oslobađa ga zadaće obrazovanja
osobne neuroze.
Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskih
učenja podiže naš respekt pred njima ali ipak ne obez-
vređuje naš prijedlog da se odreknemo njihove uloge u
motivaciji kulturnih propisa. Naprotiv! Uz pomoć tih
historijskih ostataka uspjeli smo religijske poučke shva-
titi kao u neku ruku neurotičke relikte i sada smijemo
reći da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitičkom
postupku s neurotičarima, posljedice potiskivanja zami-
jene rezultatima racionalnog duhovnog rada. Da se u
toj preradi neće stati već na odricanju od svečanog uz-
visivanja kulturnih propisa, da će kao posljedica jedne
opće revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, mo-
že se predvidjeti, ali jedva da je za žaljenje. Zadatak koji
nam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s kulturom bit
će na taj način u velikoj mjeri riješen. Ne smije nam biti
nažao ni to što se moramo odreći historijske istine u ra-
cionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine koje re-
ligijska učenja sadrže ipak su tako iskrivljene i toliko
sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne može spo-

352
znati kao istine. Sličan je slučaj kada djetetu ispričamo
da novorođenčad donosi roda. Time također govorimo
istinu iako simbolički prikrivenu jer mi znamo što znači
velika ptica. Ali dijete to ne zna, ono je čulo samo onaj
iskrivljeni dio, osjeća se prevarenim i poznato je kako
često njegovo nepovjerenje prema odraslima i njegova
nepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Došli
smo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takve
simbolički prikrivene istine i ne uskratiti mu znanje o
stvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelek-
tualnim stupnjem.

IX

»Dopuštate sebi proturječja koja se teško mogu među-

sobno pomiriti. Isprva tvrdite da je spis kao što je Vaš
posve bezopasan. Nikoga takve rasprave neće prisiliti da
se odrekne svojih religijskih vjerovanja. Ali kako je ipak
Vaša namjera da tu vjeru osporite, kao što se kasnije
ispostavlja, možemo se zapitati: Zašto ga zapravo obja-
vljujete? Na jednom drugom mjestu Vi međutim ipak
priznajete da može biti opasno, pa čak i veoma opasno
kada netko sazna da se u boga više ne vjeruje. Sve do ta-
da bio je taj čovjek poslušan, a sada odbacuje pokornost
spram kulturnih propisa. Cijeli Vaš argument, da religi-
ozna motivacija kulturnih zabrana znači opasnost za kul-
turu, počiva dakako na pretpostavci da se od vjernika
može napraviti nevjernika, a to je ipak posve proturje-
čno.«
»Drugo je proturječje kada Vi s jedne strane priznajete
da čovjekom ne može upravljati inteligencija već da nji-
me vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge stra-
ne predlažete da se afektivni temelji njegove poslušno-
sti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumije
tko može. Meni se čini da je u pitanju ili jedno ili dru-
go.«
»Uostalom, zar ništa niste naučili iz povijesti? Takav
pokušaj da se religija zamijeni umom čak je jednom već

353
učinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjećate li se ipak fran-
cuske revolucije i Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti i
tužne neuspješnosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji
ponavlja, i ne trebamo biti odveć znatiželjni u pogledu
ishoda tog novog pokušaja. Ne mislite li da bismo mo-
gli prihvatiti kao činjenicu da čovjek ne može bez reli-
gije?«
»Sami ste rekli da je religija više od prisilne neuroze.
Ali tom njenom drugom stranom niste se bavili. Veoma
je dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se u
svakom slučaju moraju osloboditi jedne neuroze, ali što
se pritom gubi, Vas ne brine.«
Privid proturječja vjerojatno je nastao zbog toga što
sam odveć žurio s kompliciranim stvarima. Nešto ipak
možemo naknadno dodati. Još uvijek tvrdim da je moj
spis u jednom pogledu posve bezopasan. Nema tog vjer-
nika koji će se tim ili sličnim argumentima dati zbuniti
u svojoj vjeri. Jedan vjernik je na određeni način nje-
žno vezan uz sadržaje religije. Postoji zacijelo nebroje-
no mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Oni
se pokoravaju kulturnim propisima jer su se dali za-
strašiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je mo-
raju držati jednim dijelom stvarnosti koja ih ograniča-
va. Upravo su oni ti koji će planuti čim osjete da smiju
napustiti vjeru u stvarnu vrijednost religije, ali ni u nji-
hovom slučaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Oni
gube strah pred religijom ako primijete da se nje ni dru-
gi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za propa-
danje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih
publicirao.
Vjerujem međutim da sami držite važnijim drugo pro-
turječje koje mi predbacujete. Na ljude tako malo utje-
ču umski razlozi i njima gotovo u potpunosti vladaju
njihove nagonske želje. Zašto da im se dakle oduzme za-
dovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlo-
zima? Dakako, ljudi su takvi, ali jeste li se zapitali da
li oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unu-
trašnja priroda? Može li antropolog navesti točne mjere

354
lubanje jednog naroda koji gaji običaj da glavice svoje
djece odmalena deformira zavojima? Pomislite na žalo-
stan kontrast između blistave inteligencije jednog zdra-
nog djeteta i misaone ograničenosti prosječnog odraslog
čovjeka. Je li baš posve nemoguće da upravo religiozni
odgoj velikim dijelom snosi krivnju za ovo kržljanje? Mi-
slim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslo-
bođeno religijskog utjecaja započelo razmišljati o bogu i
stvarima s onu stranu ovoga svijeta. Možda bi te njego-
ve misli zatim krenule istim putem kojim su išle i u nje-
govih predaka, ali se ne čeka na taj razvoj već mu se reli-
gijska učenja pružaju u vrijeme kada ono nema ni inte-
resa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov domašaj.
Zavlačenje seksualnog razvoja i uranjeno otpočinjanje
religijskog utjecaja, to su ipak dvije glavne točke u pro-
gramu današnje pedagogije, nije li tako? Kada se zatim
djetetovo mišljenje probudi, religijska su učenja već po-
stala neoboriva. Mislite li međutim da je u svrhu ojača-
nja funkcije mišljenja vrlo probitačno ako se tom mi-
šljenju pod prijetnjom pakla zabrani pristup jednom ta-
ko važnom području? Ako se netko jednom doveo do
toga da sve apsurdnosti koje mu donose religijska uče-
nja preuzima bez kritike i da čak previđa proturječnosti
među njima, onda nas njegova misaona ograničenost ne
treba odveć začuditi. Ali mi osim naše inteligencije za
sada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svla-
dali našu vezanost za nagon. Kako se od osoba koje su
pod vladavinom zabrane mišljenja može očekivati da po-
stignu psihološki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam
je također da se žene općenito ogovara zbog takozvane
»psihološke slaboumnosti«, tj. tvrdi se da je u njih in-
teligencija manja nego u muškarca. Sama je činjenica
sporna, njeno tumačenje je dvojbeno, ali jedan argument
u prilog sekundarne prirode te intelektualne zakržljalo-
sti glasi: žene su bile izložene strogosti rane zabrane da
svoje mišljenje primijene na ono što ih je najviše zani-
malo, naime, na probleme spolnog života. Sve dok po-
red seksualne zapreke mišljenja na čovjeka u njegovim

355
ranim godinama djeluje i ona religijska te iz nje izve-
dena zapreka lojalnosti, ne možemo odista reći kakav je
zapravo taj čovjek.
No želim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogućnost
da ja također jurim za jednom iluzijom. Možda učinak
religijske zabrane mišljenja nije tako strašan kako ja
pretpostavljam, možda će se ispostaviti da ljudska pri-
roda ostaje ista čak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot-
činjavanje religiji. Ja to ne znam, a Vi to također ne
možete znati. Ne samo da veliki problemi ovog života iz-
gledaju zasad nerješivi nego je i na mnoga manja pitanja
teško odgovoriti. Ali priznajte mi da ovdje postoji os-
nova za jednu nadu u budućnost, da pred nama možda
leži jedno blago koje bi valjalo iskopati i kojim bi se
mogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokušaja je-
dnog nereligioznog odgoja isplati. Pokaže li se taj poku-
šaj nezadovoljavajućim, bit ću spreman napustiti refor-
mu i vratiti se ranijem čisto deskriptivnom sudu: Čo-
vjek je biće slabe inteligencije kojim vladaju njegove
nagonske želje.
U jednoj drugoj točki s Vama se bez rezerve slažem.
Očito je besmislen pothvat htjeti religiju na silu i jednim
udarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno.
Vjernik se ne da otrgnuti od svoje vjere, ni argumenti-
ma, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokaza-
lo bi se kao odveć okrutno. Tko je decenij ama uzimao
sredstva za spavanje naravno da neće moći spavati odu-
zmu li mu se ta sredstva. Da se učinak religijske utje-
he smije usporediti s učinkom narkotika na zgodan je
način pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudi-
ma sada hoće — očigledno pod utjecajem žena — odu-
zeti sva podražajna i opojna sredstva i sva sredstva uži-
vanja te ih se u svrhu obeštećenja prezasićuje strahom od
boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta također ne tre-
ba biti znatiželjan.
Proturječit ću Vam dakle ako budete ustrajali na za-
ključku da čovjek uopće ne može bez utjehe religijske
iluzije, da bez nje ne bi podnio težinu života i okrutnu

356
zbilju. Naravno, taj čovjek svakako ne, taj koga ste od
djetinjstva napajali slatkim — ili gorko slatkim — otro-
vom. Ali onaj drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Možda
onome koji ne pati od neuroze i nije potrebna intoksika-
cija da bi je prigušio. Čovjek će se u tom slučaju zacije-
lo naći u teškoj situaciji, morat će priznati svu svoju be-
spomoćnost, svoju beznačajnost u vrtlogu svijeta, činje-
nicu da više nije središte stvaranja niti objekt nježne
skrbi jedne dobrostive providnosti. Bit će u istom položa-
ju kao i dijete koje je napustilo očinski dom u kojem se
osjećalo tako toplo i prijatno. No nije li infantilizmu su-
đeno da bude prevladan? Čovjek ne može vječno ostati
dijete, on napokon mora van u »neprijateljski život«. Mo-
gli bismo to nazvati »odgojem za stvarnost« a što se Vas
tiče, ne znam trebam li Vam još otkriti da je jedina na-
mjera moga spisa da upozori na nužnost tog napretka?
Vjerojatno se bojite da čovjek ovu tešku kušnju neće
izdržati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo. Već je to
nešto kada čovjek zna da je upućen na svoju vlastitu sna-
gu. Tad on uči da je ispravno upotrebljava. Čovjek ipak
nije posve bez pomoćnih sredstava, njegova ga je znanost
od vremena diluvijala mnogo naučila i njegovu će moć
još i dalje uvećavati. A što se tiče velike nužnosti sudbi-
ne, tu pomoći nema, nju će naučiti podnijeti samo preda-
vanjem. Što mu treba varka jednog veleposjeda na mje-
secu od čijeg prinosa ipak još nikada nitko ništa nije
vidio? Kao časni sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat će
on svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani. Odvra-
ćanjem svojih očekivanja od onostranog, i usmjerava-
njem svih oslobođenih snaga na zemaljski život, vjeroja-
tno će moći postići to da život svima postane podnošljiv
i da kultura više nikoga ne tlači. Tad će on bez razmišlja-
nja moći, s jednim našim drugom u nevjeri, reći:

Den Himmel iiberlassen wir

Den Engeln und den Spatzen.
(Nebo prepuštamo
Anđelima i vrapcima.)

357
 »To već zvuči veličanstveno, čovječanstvo koje se od-
reklo svih iluzija i time postalo sposobno da svoj život
na Zemlji učini podnošljivim. Ja međutim ne dijelim
Vaša očekivanja. Ne stoga što bih bio tvrdoglavi reakci-
onar kakvim me možda držite. Ne, iz opreza. Mislim, na-
ime, da smo sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kao
zanesenjak koji dopušta da ga zavedu iluzije a ja zastu-
pam zahtjev uma i pravo skepse. To što ste ovdje prika-
zali izgleda mi da je izgrađeno na zabludama koje u skla-
du s Vašim postupkom mogu nazvati iluzijama zato što
dovoljno jasno odaju utjecaj Vaših želja. Vašu nadu za-
snivate na tome da će generacije koje nisu u ranom dje-
tinjstvu iskusile utjecaj religijskih učenja lako postići
željeni primat inteligencije nad nagonskim životom. Up-
ravo je to jedna iluzija; u toj odlučujućoj točki teško da
će se ljudska priroda promijeniti. Ako se ne varam —
čovjek tako malo zna o drugim kulturama — i danas po-
stoje narodi koji ne odrastaju pod pritiskom nekog re-
ligijskog sistema a ipak nisu bliži Vašem idealu od osta-
lih. Ako iz naše evropske kulture želite odstraniti religiju,
onda do toga može doći samo posredstvom nekog drugog
sistema učenja, a taj bi od početka preuzeo sve psiholo-
ške značajke religije, istu svetost, tvrdokornost i nesno-
šljivost, istu zabranu mišljenja u svrhu svoje obrane. Bi-
lo što od toga morate imati kako biste opravdali zahtje-
ve odgoja. Ali odgoja se ne možete odreći. Put od dojen-
četa do kulturnog čovjeka je dalek, previše bi jadnih ljud-
skih bića zalutalo na njemu i ne bi pravodobno došlo
do svojih životnih ciljeva ako bismo ih bez vodstva pre-
pustili vlastitom razvoju. Učenja koja bi se u njihovom
odgoju primijenila misliocima bi, u njihovim zrelim go-
dinama, uvijek postavljala prepreke jednako kao što Vi
danas predbacujete religiji. Ne primjećujete da se neizlje-
čiva urođena mana naše i svake kulture sastoji u tome
da ona nagonskom, misaono slabašnom djetetu nameće
odluke kojima je dorasla samo zrela inteligencija odras-

358
lih. Ona međutim ne može ništa drugo zbog činjenice da
je sekularni razvoj čovječanstva sabijen u nekoliko godi-
na djetinjstva i da se dijete može navesti na svladavanje
postavljenih mu zadataka samo posredstvom afektivnih
moči. To su dakle izgledi za Vaš 'primat intelekta'.«
»Sada ne treba da se čudite ako se zauzmem za očuva-
nje sistema religijskog učenja kao temelja odgoja i ljud-
skog zajedničkog života. To je praktički problem, a na
pitanje stvarne vrijednosti. Kako mi u interesu održanja
naše kulture ne možemo čekati s utjecajem na pojedinca
sve dok on ne postane zreo za kulturu — mnogi to nikada
ne bi postali — kako smo prisiljeni odraslom čovjeku na-
metnuti bilo kakav sistem učenja koji u njemu treba dje-
lovati kao kritici nepristupačna pretpostavka, religijski
mi sistem izgleda za to daleko najpogodniji. Naravno,
upravo zbog njegove snage da željama pruži ispunjenje
i da utješi, snage u kojoj ste Vi htjeli prepoznati 'iluziju'.
U pogledu poteškoća da se dođe do neke spoznaje stvar-
nosti, pa čak i dvojbe da li nam je to uopće moguće ipak
ne bismo htjeli previdjeti činjenicu da su i ljudske po-
trebe dio stvarnosti i to važan dio, takav koji nas se oso-
bito tiče.«
»Drugu prednost religijskog učenja nalazimo u jednoj
od njenih osobitosti koja izgleda da Vas posebno vrije-
jeđa. Ona dopušta pojmovno pročišćenje i sublimaciju
u kojima se može odstraniti većina onoga što na sebi
nosi trag primitivnog i infantilnog mišljenja. Ono što za-
tim preostaje sadrži ideje kojima znanost više ne protu-
rječi i koje ta znanost također ne može osporiti. Te pre-
tvorbe religijskog učenja koje ste osudili kao polovično-
sti i kompromise omogućuju da se izbjegne pukotina iz-
među neobrazovanih masa i filozofskog mislioca i da se
održi ono zajedničko među njima što je tako važno za
sigurnost kulture. Tada se ne treba bojati da će čovjek
iz naroda saznati da gornji slojevi društva 'više ne vje-
ruju u boga'. Vjerujem da sam sada pokazao kako se
Vaš trud svodi na pokušaj da se jedna iskušana i afekti-

359
vno dragocjena iluzija zamijeni drugom, neiskušanom i
indiferentnom.«
Ne treba da me držite neosjetljivim na vašu kritiku.
Znam kako je teško izbjeći iluzije; možda su i nade koje
ja podržavam iluzorne prirode. Ali od jedne razlike ne
odustajem. Moje iluzije — po strani od činjenice da ne-
ma kazne za onoga tko ih ne dijeli — nisu neispravljive
kao religijske i nemaju sumanuti karakter. Ako bi isku-
stvo — ne meni, već drugima nakon mene koji jednako
misle — pokazalo da smo se prevarili, onda ćemo se od-
reći naših očekivanja. Uzmite moj pokušaj ipak onime
što on jest. Psiholog koji se ne vara u tome kako je te-
ško snaći se u ovom svijetu trudi se da razvoj čovječan-
stva prosudi u skladu s ono malo uvida koji je stekao
proučavanjem duševnih procesa koji se zbivaju u poje-
dincu za vrijeme njegovog razvoja od djeteta do odraslog
čovjeka. Pritom mu se nameće shvaćanje da se religija
može usporediti s neurozom djetinjstva i on je dovoljno
optimističan da pretpostavi kako će čovječanstvo prevla-
dati tu neurotsku fazu, kao što mnoga djeca prerastu
svoju sličnu neurozu. Te spoznaje iz individualne psiholo-
gije mogu biti nedostatne, usporedba s ljudskim rodom
neopravdana, optimizam neutemeljen; Priznat ću Vam
sve te nesigurnosti. Ali čovjek se često ne može uzdržati
a da ne kaže što misli i kao ispriku ističe da se to što
je rekao ne izdaie za više nego što vrijedi.
Moram se međutim još zadržati na dvije stvari. Prvo,
slabost moje poziciie ne znači ujedno jačanje Vaše. Ja
mislim da Vi branite izgubljenu stvar. Možemo još ta-
ko često naglašavati da je ljudski intelekt nemoćan u
usporedbi s ljudskim nagonskim životom i u tome imati
pravo. Međutim, u toj slabosti ipak ima nešto posebno;
glas intelekta je tih ali on ne prestaje sve dok ga se je-
dnom ne sasluša. Na kraju, nakon što je nebrojeno puta
odbiien, ipak postiže svoj cili. To je jedna od rijetkih
točaka u kojima čovjek smije biti optimističan u pogledu
budućnosti čovječanstva, ali ona po sebi ne znači ma-
lo. Na nju se mogu nadovezati još i druge nade. Primat

360
intelekta leži zacijelo na dalekoj, dalekoj, ali vjerojatno
ipak ne i beskrajnoj udaljenosti. A kako će on po svemu
sudeći sebi postaviti isti cilj čije ozbiljenje Vi očekujete
od Vašeg boga — u mjeri čovjeka naravno, onoliko koli-
ko to dopušta vanjska stvarnost 'Avayxr) —: ljubav
prema čovjeku i ograničenje patnje, onda možemo reći
da je naše neprijateljstvo samo privremeno i nipošto ne-
pomirljivo. Mi se nadamo istome ali Vi ste nestrpljivi,
zjahtjevniji i — zašto da to ne kažem — sebičniji od me-
ne i mojih istomišljenika. Za Vas bi blaženstvo trebalo
započeti odmah nakon smrti i Vi od njega zahtijevate
nemoguće, ne želeći napustiti pravo pojedinačne osobe.
Naš bog Aoyog2 od tih će želja ozbiljiti ono što dopušta
priroda izvan nas ali veoma postepeno, tek u nedogled-
noj budućnosti i za novu djecu čovječanstva. Nama koji
teško podnosimo život on ne obećava obeštećenje. Na pu-
tu tom dalekom cilju Vaša religijska učenja moraju biti
napuštena bez obzira da li će prvi pokušaj pretrpjeti ne-
uspjeh i bez obzira da li će se prve zamjenske tvorbe po-
kazati neosnovanima. Vi znate zašto: s vremenom se umu
i iskustvu ništa ne može oduprijeti a proturječje u koje
prema njima dolazi religija posve je očigledno. Ni pro-
finjene religijske ideje ne mogu izbjeći tu sudbinu sve
dok žele spasiti još nešto od utješnog sadržaja religije.
Dakako, ukoliko se ograničuju na tvrdnju postojanja vi-
šeg duhovnog bića čija su svojstva neodrediva i čije su
namjere nespoznatljive ostaju one imune na prigovore
znanosti, ali će ih ljudski interes tada napustiti.
I drugo: Imajte u vidu razliku Vašeg i mog odnosa pre-
ma iluziji. Vi morate religijsku iluziju braniti svim Va-
šim snagama; ukoliko bude obezvrijeđena — a ona je od-
ista dovoljno ugrožena — tada se ruši Vaš svijet i ne pre-
ostaje Vam ništa drugo nego da u sve sumnjate, u kul-
turu i u budućnost čovječanstva. Toga kmetstva ja sam,
tj. mi smo oslobođen (i). Upravo zato što smo spremni od-
reći se dobrog dijela naših infantilnih želja moći ćemo

1
Božanski par A6yos-'Av&YKi) Nizozemca Multatulia.

361
 podnijeti ukoliko se neka od naših očekivanja ispostave
kao iluzije.
Odgoj oslobođen pritiska religijskog učenja možda ne-
će promijeniti mnogo u psihološkoj biti čovjeka, naš bog
Aoyog možda nije toliko svemoćan i može ispuniti
tek mali dio onoga što su njegovi prethodnici obećali.
Moramo li to uvidjeti, hrabro ćemo se prepustiti toj či-
njenici. No interes za svijet i život ipak nećemo zbog to-
ga izgubiti jer na jednom mjestu imamo sigurno upori-
šte koje Vama nedostaje. Vjerujemo u to da je znanstve-
ni rad u stanju saznati nešto o stvarnosti svijeta čime
možemo uvećati našu moć i u skladu s čime možemo
urediti naš život. Ako je ta vjera iluzija onda smo u
istoj situaciji kao i Vi, ali znanost nam je svojim mno-
gobrojnim i važnim uspjesima dokazala da nije nikakva
iluzija. Ona ima mnogo otvorenih i još više zakrabulje-
nih neprijatelja među onima koji joj ne mogu oprostiti
što je obesnažila religijsku vjeru i što prijeti da će je
oboriti. Predbacuje joj se da nas je odveć malo naučila
i neusporedivo više toga ostavila u tami. Ali pritom se
zaboravlja koliko je ona mlada, kako su tegobni bili nje-
ni počeci i kako je neznatno razdoblje otkako je ljudski
intelekt ojačao za njene zadatke. Ne varamo li se svi u
tome što naše sudove zasnivamo na prekratkim vremen-
skim razdobljima? Trebali bismo kao primjer uzeti geo-
loge. Čovjek se žali na nepouzdanost znanosti govoreći
da ona danas proglašava za zakon nešto u čemu slijede-
ća generacija spoznaje zabludu i što zamjenjuje novim
zakonom jednako kratkoga vijeka. To je međutim nepra-
vedno i dijelom neistinito. Obrati u znanstvenom mišlje-
nju predstavljaju razvoj i napredak, a ne prevrat. Zakon
koji smo isprva držali bezuvjetno važećim pokazuje se
kao poseban slučaj jedne obuhvatniie zakonomjernosti
ili biva ograničen drugim zakonom koji smo tek kasnije
upoznali; jednostavno približavanje istini biva zamijenje-
no brižljivo prilagođenom spoznajom koja sa svoje stra-
ne iznova očekuje daljnje usavršavanje. Na različitim po-
dručjima još nije prevladana faza istraživanja u kojoj

362
se pokušava s pretpostavkama koje se uskoro moraju
odbaciti kao nedostatne; na drugim pak postoji već je-
dna sigurna i gotovo nepromjenljiva jezgra spoznaje.
Znanstveni se trud napokon pokušalo radikalno obezvri-
jediti shvaćanjem da on, u vezi s uvjetima naše vlastite
konstitucije, ne može pružiti ništa drugo osim subjektiv-
nih rezultata, dok mu zbiljska priroda stvari izvan nas
ostaje nepristupačna. Pritom se prelazi preko nekih od-
lučujućih momenata za shvaćanje znanstvenog rada; za-
boravlja se da je naša konstitucija, tj. naš duševni apa-
rat razvijen upravo u nastojanju da spozna vanjski svi-
jet, dakle da jedan dio svrhovitosti mora biti ostvaren u
njegovoj strukturi; da je on sam sastavni dio onog svi-
jeta koji treba istražiti i da on takva istraživanja veoma
dobro dopušta; da je zadatak znanosti do kraja defini-
ran, ukoliko je ograničimo na to da pokaže kako nam
se, uslijed osobitosti naše konstitucije, svijet mora uka-
zati; da konačni rezultati znanosti nisu, upravo zbog na-
čina njihovog postizanja, uvjetovani samo našom konsti-
tucijom već i onime što je na tu konstituciju djelovalo;
napokon, da je problem kakvoće svijeta, ukoliko se ne
uzme u obzir naš opažajući duševni aparat, prazna ap-
strakcija bez praktičnog interesa.
Ne, naša znanost nije nikakva iluzija. Ali bi iluzija bi-
la vjerovati da možemo negdje drugdje dobiti to što nam
ona ne može pružiti.