Mihail Bakunjin: Kapitalistiki sistem*

Zar je neophodno ovdje ponavljati nepobitne argumente socijalizma koje do sada niti jedan burujski ekonomista nije uspio oboriti? to su imovina i kapital u njihovom dananjem obliku? Za kapitalistu i zemljoposjednika oni znae mo i pravo, garantirano od strane drave, na ivot bez rada. A poto ni imovina ni kapital ne proizvode nita dok ih ne oplodi rad to im znai mo i pravo ivljenja eksploatirajui rad nekog drugog, pravo eksploatiranja rada onih koji ne posjeduju ni imovinu ni kapital i koji su zbog toga prisiljeni prodavati svoju produktivnu snagu sretnim posjednicima kapitala i imovine. Moete primijetiti da sam zaboravio u sve to ubrojiti i sljedee pitanje: na koji nain su imovina i kapital doli u ruke njihovih sadanjih posjednika? To je pitanje na koje, ako ga predoimo s povijesnih, logikih i pravnih aspekata, ne moe biti odgovoreno ni na jedan drugi nain osim na onaj koji bi sluio kao optuba protiv sadanjih posjednika. Zbog toga u se ograniiti na izjavu da zemljoposjednici i kapitalisti, poto ne ive od vlastitog produktivnog rada, ve od uzimanja rente za zemlju, kue, interesa na kapital, od pekulacije zemljom, zgradama, kapitalom, od komercijalne i industrijske eksploatacije manualnog rada radnika, svi ive na raun radnika (pekulacija i eksploatacija bez sumnje predstavljaju vrstu rada, ali ne produktivnog rada). Znam vrlo dobro da je takav naina ivota visoko potovan u svim civiliziranim zemljama, da je izriito i brino tien od strane svih drava, kao i da drave, religije i svo pravo, i krivino i graansko, i sve politike vlade, monarhije i republike sa svojim ogromnim pravnim i policijskim aparatima i njihovim stojeim armijama nemaju drugu ulogu nego li utvrditi i zatititi takvu praksu. Uz postojanje tako monih i respektabilnih autoriteta ja sebi ne mogu ak ni dozvoliti pitanje; je li taj nain ivota legitiman sa gledita ljudske pravde, slobode, ljudske jednakosti i bratstva? Jednostavno se pitam; jesu li, u takvim uvjetima, bratstvo i jednakost izmeu eksploatatora i eksploatiranih mogui, jesu li pravda i sloboda mogui za eksploatirane? Samo pretpostavimo, kao to to podravaju burujski ekonomisti i s njima svi odvjetnici, svi oboavaoci i vjernici sudskog prava, svi vjetaci graanskog i krivinog zakona samo pretpostavimo da je taj ekonomski odnos izmeu eksploatatora i eksploatiranog sasvim legitiman, da je neizbjena posljedica, proizvod vjenog, neunitivog drutvenog zakona, jo uvijek bi bilo istinito da eksploatacija iskljuuje bratstvo i jednakost. Ne treba ni spominjati da iskljuuje ekonomsku jednakost. Pretpostavimo da sam ja Va radnik i da ste Vi moj poslodavac. Ukoliko ponudim moj rad za najniu cijenu, ukoliko pristanem da Vi ivite od mog rada, to zasigurno nije zbog odanosti ili bratske ljubavi prema Vama. I ni jedan se burujski ekonomista ne smije usuditi rei da je to zbog toga, ma koliko idilino i naivno postaje njihovo rezoniranje kada ponu govoriti o 1

uzajamnoj naklonjenosti i uzajamnim odnosima koji bi trebali postojati meu poslodavcima i zaposlenima. Ne, ja sam to uinio zbog toga to emo moja obitelj i ja umrijeti od gladi ukoliko ne radim za poslodavca. Prema tome ja sam prisiljen prodati Vam svoj rad po najnioj cijeni jer sam na to prisiljen prijetnjom glau. Ali, govore nam ekonomisti: zemljoposjednici, kapitalisti i poslodavci su takoer prisiljeni traiti i iznajmljivati rad od radnika. Da, to je tono, oni su prisiljeni to raditi, ali ne u istoj mjeri. Da postoji jednakost izmeu onih koji nude svoj rad i onih koji ga iznajmljuju, izmeu neophodnosti da netko proda svoj rad i neophodnosti njegove kupovine, ropstvo i bijeda radnika ne bi postojali. Ali onda ne bi bilo ni kapitalista, niti zemljoposjednika, niti radnike klase, niti bogatih, niti siromanih; postojali bi samo radnici. Ba zbog toga to takva jednakost ne postoji, mi imamo i obavezni smo imati eksploatatore. Ta jednakost ne postoji jer u modernom drutvu gdje se dobra proizvode intervencijom kapitala koji plaa nadnice za rad, porast populacije premauje porast proizvodnje, to rezultira da ponuda rada neizbjeno nadmauje potranju i vodi u relativan pad nivoa nadnica. Ovako ustanovljena proizvodnja, monopolizirana, eksploatirana od strane buroaskog kapitala, prisiljena je, na jednu stranu, uzajamnim nadmetanjima kapitalista koncentrirati se u rukama sve manjeg broja monih kapitalista, ili u rukama dioniarskih kompanija koje su, zahvaljujui ujedinjenju svojih kapitala, monije nego najvei izolirani kapitalista. (A i mali i srednji kapitalisti, nesposobni proizvoditi po istoj cijeni kao i veliki kapitalisti, prirodno podlijeu u toj borbi na ivot i smrt.) S druge strane, istim nadmetanjem su sva poduzea prisiljena prodavati svoje proizvode po najnioj moguoj cijeni. On (kapitalistiki monopol) moe postii taj dvostruki rezultat samo istiskujui stalno narastajui broj malih ili srednjih kapitalista, pekulanata, trgovaca ili industrijalaca iz svijeta eksploatatora u svijet eksploatiranog proletarijata i, u isto vrijeme, iscjeujui rastue uteevine od plaa spomenutog proletarijata. Na drugoj strani, masa proletarijata, koja raste kao rezultat opeg porasta populacije (koji, kao to znamo, ak ni bijeda ne moe efikasno zaustaviti), kao i kroz rastuu proletarizaciju sitne buroazije, bivih posjednika, kapitalista, trgovaca i industrijalaca narasta, kao to sam rekao, u puno brem stupnju nego produktivni kapaciteti ekonomije koju eksploatira buroaski kapital i ta rastua masa proletarijata je smjetena u uvjetima u kojima su radnici prisiljeni na porazno nadmetanje jednog protiv drugoga. Poto ne posjeduju ni jedno drugo sredstvo za opstanak osim vlastitog manualnog rada, oni su natjerani, strahom da ih ne zamjeni netko drugi, prodavati ga po najnioj cijeni. Ta tendencija kod radnika, ili prije neophodnost na koju su osueni vlastitom bijedom, kombinirana sa tendencijom poslodavaca da prodaju proizvode svojih radnika, i zbog toga kupe rad po najnioj cijeni, neprestano reproducira i uvruje siromatvo proletarijata. Poto se nalazi u siromatvu, radnik je prisiljen prodavati svoj rad nizato, on tone u jo vee siromatvo.

Da, veu bijedu, zaista! Jer u tom robovskom radu produktivna snaga radnika biva zloupotrebljena, surovo eksploatirana, prekomjerno traena i nedovoljno hranjena, brzo biva i potroena. A kada je jednom potroena, koja joj vrijednost moe biti na tritu, kakve je vrijednosti ta jedina roba koju posjeduje i na osnovu ije svakodnevne prodaje ovisi njegovo zaraivanje za ivot? Nikakve! A onda? Onda radniku ne preostaje nita osim umrijeti. to je u odreenoj zemlji, najnia mogua nadnica? Cijena koju radnici te zemlje smatraju kao apsolutno neophodnom da bi se odrali u ivotu. Svi se burujski ekonomisti slau u tome. Turgot, koji je smatrao za zgodno sebe zvati "moralni ministar" Luja XVI i koji je stvarno bio iskren ovjek, rekao je: Prosti radnik koji ne posjeduje nita vie od svojih ruku, nema nita drugo za prodati osim svog rada. On ga prodaje skuplje ili jeftinije; ali ta cijena, bila visoka ili niska, ne zavisi od njega: ona zavisi od dogovora sa onim tko e platiti taj rad. Poslodavac plaa to je manje mogue; kada moe birati iz velikog broja radnika, poslodavac preferira onoga tko radi jeftino. Radnici su tako prisiljeni sniavati svoje cijene u nadmetanju jednog protiv drugog. U svim vrstama posla neizbjeno slijedi da je plaa radnika ograniena na onoliko koliko je potrebno za opstanak. (Reflexions sur la formation et la distribution des richesses) . B. Sej, istinski otac burujskih ekonomista u Francuskoj, takoer kae: Nadnice su puno vie kada postoji vea potreba za radom nego to je ponuda, a nie su, prema tome, kada je vie rada ponueno, a manje traeno. Odnos izmeu ponude i potranje regulira cijenu ove robe zvane radnikov rad, kao to su regulirane sve ostale javne usluge. Kada nadnice malo porastu iznad cijene neophodne da se odre radnike obitelji, njihova se djeca umnoavaju i vea ponuda se uskoro razvija u proporciji sa veim zahtjevima. Kada je, nasuprot, potranja za radnicima manja nego kvantitet ljudi koji nude rad, njihove zarade opadaju na cijenu neophodnu za klasu da se odri na istom broju. Obitelji optereene djecom nestaju, od tog trenutka ponuda rada opada, a kada je manje robe ponueno, cijena raste... Na taj nain teko je da nadnica radnika poraste ili padne ispod cijene neophodne da se odri klasa (radnici, proletarijat) u potrebnom broju. Nakon citiranja Turgota i . B. Seja, Proudhon uzvikuje: Cijena, kada se usporedi sa vrijednou (u stvarnoj socijalnoj ekonomiji) je neto esencijalno pokretno i zbog toga esencijalno promjenljivo, i u svojim varijacijama nije regulirano niim do konkurencijom, a konkurencija, ne zaboravimo ono u emu se Turgot i Sej slau, ima neophodan efekt da ne dopusti plaama radnika nita osim golog spreavanja smrti od gladi i odravanje klase u potrebnom broju. Trenutna cijena osnovnih potreptina utvruje prevladavajui stalni nivo iznad koga radnike nadnice nikada ne mogu porasti za dui period, ali ispod koga esto padaju, to neprestano rezultira nitavnou, boleu i smru, sve dok dovoljan broj radnika ne nestane kako bi se ponovo izjednaili ponuda i potranja rada. Ono to

ekonomisti zovu izjednaena ponuda i potranja ne predstavlja pravu jednakost izmeu onih koji nude svoj rad na prodaju i onih koji ga iznajmljuju. Pretpostavimo da meni, industrijalcu, treba stotinu radnika i da se na tritu pojavi tono stotinu radnika samo jedna stotina, jer ukoliko ih doe vie, ponuda e prerasti potranju, to e rezultirati smanjenjem nadnica. Ali poto se samo jedna stotina pojavila i poto je meni, industrijalcu, potreban samo taj broj ni vie niti manje na prvi pogled bi izgledalo da je postignuta kompletna jednakost, ta ponuda i potranja su jednake u brojevima, a isto tako bi trebale biti jednake u svakom drugom pogledu. Da li to znai da radnici mogu zahtijevati od mene nadnice i uvjete rada koji im osiguravaju istinski slobodnu, dostojanstvenu i humanu egzistenciju? Ni u kom sluaju! Ukoliko im odobrim te uvjete i te nadnice, ja, kapitalista, na taj nain neu zaraditi nita vie nego oni. A onda zato bih se muio i propadao nudei im profit mog kapitala? Ukoliko elim raditi kao to radnici rade, uloiti u svoj kapital negdje drugdje, bilo gdje, gdje mogu dobiti najvii interes, i ponuditi u svoj rad na prodaju nekom kapitalisti kao to to i moji radnici rade. Ukoliko, profitirajui monom inicijativom koju mi osigurava moj kapital, upitam tih stotinu radnika da oplode taj kapital svojim radom, to nije zbog mog suosjeanja sa njihovim patnjama, niti zbog duha pravednosti, i nikako zbog ljubavi prema ovjeanstvu. Kapitalisti ni u kojem sluaju nisu filantropi. Oni bi propali ukoliko bi bili filantropi. To je zbog toga to se nadam da u iz rada radnika izvui dovoljan profit kako bih mogao ivjeti komforno, ak i bogato, dok u isto vrijeme uveavam svoj kapital i sve to bez mog rada. Naravno, morati u i ja raditi, ali e moj rad biti sasvim druge vrste i ja u biti nadoknaen u puno veem stupnju nego radnici. To nee biti produktivni, ve administrativni i eksploatirajui rad. Ali zar administrativni rad nije i produktivan rad? Bez sumnje je, jer u nedostatku dobre i inteligentne administracije manualni rad ne bi proizvodio nita ili bi proizvodio vrlo malo i vrlo nekvalitetno. Ali s gledita pravde i potreba same proizvodnje, uope nije potrebno da taj rad bude u mom monopolu, niti, iznad svega, da ja budem kompenziran u viem stupnju nego to je to manualni rad. Kooperativna udruenja su ve dokazala da su radnici sasvim sposobni upravljati industrijskim poduzeima, da to mogu raditi radniki predstavnici koji primaju istu plau kao i radnici. Stoga ukoliko ja koncentriram administrativnu vlast u svojim rukama, to nije zbog toga to proizvodnja to zahtjeva, ve da slui mom cilju, cilju eksploatacije. Kao apsolutni ef osoblja, ja za svoj rad dobivam deset ili dvadeset puta vie nego to moji radnici dobivaju za svoj rad i to je istina usprkos injenici da je moj rad neusporedivo bezbolniji nego njihov. Ali kapitalista, vlasnik posla, riskira, kau oni, dok radnik nita ne riskira. To nije tono, jer kada gledamo s njegove strane, radnik se nalazi u nepovoljnom poloaju. Vlasnik posla moe loe voditi posao, on moe biti uniten loim ugovorima, ili postati rtva komercijalne krize, ili neke nepredvidive katastrofe; jednom rijeju, moe propasti. To je tono. Ali je li to propadanje sa buroaske toke gledita znai biti sveden na istu razinu bijede, kao oni koji umiru od gladi, ili biti otjeran u

redove obinih radnika? To se tako rijetko dogaa, moemo rei skoro pa nikada. Ipak je rijetko da kapitalista ne zadri neto, usprkos propasti. U dananje vrijeme svi bankroti su manje ili vie varka. Ali i ukoliko apsolutno nita nije sauvano, tu su uvijek obiteljske veze i drutveni odnosi, koji im uz pomo nauenih poslovnih vjetina koje oni prenose na svoju djecu, dozvoljavaju da za sebe i svoju djecu zauzmu poziciju u viim rangovima posla, u upravi; kao dravni funkcionari, kao izvrni organi u komercijalnim ili industrijskim poslovima, ili da zavre, iako i sami zavisni, kao nadglednici prihoda koje su isplaivali svojim ranijim radnicima. Rizik radnika je bezgranino vei. Nakon svega, ukoliko poduzee u kojem je zaposlen, bankrotira, on e ostati nekoliko dana, a ponekad i nekoliko nedjelja, bez posla, a to je za njega vie nego propast, to je smrt jer on svaki dan jede ono to zaradi. Uteevine radnika su djeje bajke koje su izmislili burujski ekonomisti da uljuljkaju svoj slab osjeaj za pravdu, pokajanje sluajno probueno u njedrima njihove klase. Taj smijeni i omrznuti mit nikada nee ublaiti patnje radnika. On zna cijenu zadovoljavanja dnevnih potreba njegove velike obitelji. Ukoliko ima uteevinu, on nee dopustiti da njegovo jadno dijete, od est godina, uvene, da odraste slabo, da bude psihiki i moralno ubijano u tvornicama, gdje su prisiljeni raditi no i dan dvanaest ili etrnaest sati. Ukoliko se nekada i dogodi da radnik malo utedi, to brzo pojedu neizbjeni periodi nezaposlenosti koji esto surovo prekidaju njegov rad, kao i nepredviene nesree i bolesti koje zadese njegovu obitelj. Nesree i bolesti koje mu se dogode, sav rizik poslodavca ine nitavnim u usporeenju sa tim: jer radniku iscrpljujua bolest moe unititi njegovu produktivnu sposobnost, njegovu radnu snagu. Iznad svega, dua bolest je najstraniji bankrot, bankrot koji za njega i njegovu djecu znai glad i smrt. Znam vrlo dobro da u uvjetima gdje sam ja kapitalista, gdje mi je potrebno 100 radnika kako bi mi oplodili kapital, imam sve pogodnosti na svojoj strani, a da su sve smetnje na njihovoj. Ja im predlaem ni manje ni vie nego da ih eksploatiram, a ukoliko oni ele da ja budem iskren u tome i ako obeaju da e me uvati, ja u im rei: Gledajte djeco, imam neki kapital koji sam po sebi ne moe nita proizvesti, jer mrtva stvar nita ne proizvodi. Bez rada nemam nita produktivno, a troei kapital ostajem bez iega. Ali, zahvaljujui drutvenim i politikim institucijama koje vladaju nama i koje su u moju korist, u postojeoj ekonomiji moj kapital je takoer proizvoa; on mi donosi interes. Od koga taj interes mora biti uzet (a mora biti od nekoga, jer u stvarnosti on sam ne proizvodi apsolutno nita) to se vas u potpunosti ne tie. Za vas je dovoljno znati da on donosi interes. Sam taj interes nije dovoljan kako bi pokrio moje trokove. Jer ja nisam obian ovjek kao vi. Ja ne mogu, niti to elim biti, zadovoljan sa malo. elim ivjeti, useliti se u predivnu kuu, jesti i piti dobro, voziti se u koiji, odrati dobar izgled, ukratko, elim imati sve dobre stvari u ivotu. Takoer elim svojoj djeci dati dobro obrazovanje, uiniti ih gospodom, poslati na studije, a kasnije, kada postanu puno obrazovaniji od vas, oni e jednog dana moi upravljati vama, kao to ja to radim danas. A poto samo obrazovanje

nije dovoljno, ja im elim ostaviti veliko nasljee, tako da meusobnom podjelom takoer mogu ostati bogati. Stoga, pored svih dobrih stvari u ivotu koje elim sebi priutiti, takoer elim uveati svoj kapital. Kako u to postii? Naoruan tim kapitalom namjeravam vas iskoritavati i predlaem vam da mi to dopustite. Vi ete raditi, a ja u sakupljati, prisvajati i prodavati u svoju korist proizvod vaeg rada, ne dajui vam vei dio, nego onoliko koliko je apsolutno neophodno da vas danas odrim na ivotu, tako da ete na kraju sutranjeg dana jo uvijek raditi za mene pod istim uvjetima; a kada budete izmodeni, izbaciti u vas i zamijeniti drugima. Znajte dobro, davati u vam to manju plau i nametati vam tako duge radne dane, radne uvjete tako otre, tako despotske, to je mogue gore; ne iz zla, ne zbog mrnje prema vama, niti iz namjere da vam naudim, ve iz ljubavi prema bogatstvu i materijalnim dobrima; ja vas malo plaam, vi puno radite, a ja, zaraujem. To je ono to preutno kae svaki kapitalista, svaki industrijalac, svaki vlasnik posla, svaki poslodavac koji zahtijeva radnu snagu od radnika koje unajmljuje. Ali poto su ponuda i potranja izjednaeni, zato radnici prihvaaju uvjete ponuene od poslodavaca? Ukoliko se kapitalista nalazi u tako velikoj potrebi zaposliti radnike koliko i stotinu radnika da ih on zaposli, zar to ne znai da su obje strane u jednakoj poziciji? Zar se ne sreu na tritu kao dva ravnopravna trgovca barem sa pravne toke gledita jedan donosi robu zvanu dnevnica, kako bi je razmijenio za dnevni rad radnika na osnovu odreenog broja sati na dan; a drugi donosi svoj rad kao svoju robu kako bi je razmijenio za nadnicu koju nudi kapitalista? Poto je, u naoj pretpostavci, potranja za stotinu radnika, a ponuda je isto tako stotinu osoba, to moe izgledati kao da su obje strane u istoj poziciji. Naravno da nita od toga nije tono. to je to to dovodi kapitalistu na trite? To je elja za obogaivanjem, uveavanjem svoga kapitala, zadovoljavanjem svojih ambicija i drutvene tatine, kako bi bio u mogunosti odati se svim zamislivim zadovoljstvima. A to dovodi radnika na trite? Glad, potreba za jelom, danas i sutra. Prema tome, dok su jednaki sa toke pravnike fikcije, kapitalista i radnik su sve samo ne jednaki sa toke gledita ekonomske situacije, koja je prava situacija. Kapitalisti ne prijeti glad kada dolazi na trite; on vrlo dobro zna, ukoliko danas ne nae radnike koje trai, da e jo uvijek imati hrane za poprilino dugo vremena, zahvaljujui kapitalu iji je sretni vlasnik. Ukoliko radnici koje sretne na tritu iznesu zahtjeve koji mu izgledaju pretjerano, daleko od toga da e ga ti zahtjevi onemoguiti da se jo uvijek bogati i odrava svoju privilegiranu ekonomsku poziciju, ti uvjeti radnika mogu ih dovesti u ekonomsku poziciju neto bliu njegovoj, to e on uiniti u tom sluaju? Odbaciti e te prijedloge i ekati. Nakon svega, on nije prisiljen hitnom potrebom, ve eljom za poboljanjem svoje pozicije, koja je, u usporeenju s onom od radnika, ve prilino udobna, tako da moe ekati. I on e ekati, pouen poslovnim iskustvom, kako bi otpor radnika koji su, ne posjedujui ni kapital niti komfor, niti ikakvu uteevinu vrijednu spomena, potisnuo nemilosrdnom potrebom, glau. Radniki otpor ne moe dugo trajati i na

kraju e on nai stotinu radnika koje je trai, te e ti isti radnici biti prisiljeni prihvatiti uvjete koje on smatra profitabilnim. Ukoliko se dogodi da odbiju, doi e drugi koji e biti presretni prihvatiti te iste uvjete. Tako injenice, idu svakodnevno, sa punim znanjem i pred oima svakoga. Ukoliko, kao posljedica odreenih uvjeta koji neprestano utjeu na trite, grana industrije u kojoj je kapitalista u poetku planirao angairati svoj kapital ne ponudi sve prednosti kojima se nadao, onda e on prebaciti svoj kapital drugdje; tako burujski kapitalista nije vezan prirodom neke odreene industrije, ve tei investirati (kako to nazivaju ekonomisti a mi bi rekli eksploatirati) ravnomjerno u sve mogue industrije. Pretpostavimo, konano, da nauivi od neke industrijske nesposobnosti ili nesree, on odlui da ne investira ni u jednu industriju; pa, onda e kupiti dionice i anuitete; i ukoliko mu se interes i dividende uine nedovoljnima, onda e se angairati u nekom poslu, ili emo rei, prodati e svoj rad za jedno vrijeme, ali pod uvjetima mnogo unosnijim nego to su oni koje je on nudio svojim radnicima. Kapitalista tada dolazi na trite u svojstvu, ukoliko ne apsolutno slobodnog inioca, barem kao bezgranino slobodniji nego li radnik. Ono to se dogaa na tritu je susret izmeu elje za dobiti i umiranja od gladi, izmeu gospodara i roba. Pravno, oni su obojica jednaki; ali ekonomski je radnik kmet kapitaliste, ak i prije nego to se zakljui trina transakcija putem koje radnik prodaje na odreeno vrijeme sebe i svoju slobodu. Radnik je u poziciji kmeta zbog uasne prijetnje glau koja svakodnevno visi nad njegovom i glavama njegove obitelji i koja e ga prisiliti da prihvati bilo koje uvjete nametnute unosnim kalkulacijama kapitaliste, industrijalca, poslodavca. A jednom kada je ugovor sklopljen, kmetstvo radnika se udvostruuje; ili preciznije reeno, prije nego to se sklopi ugovor, potaknut glau, on je samo potencijalni kmet; nakon to je sklopljen, on postaje pravi kmet. Jer kakvu robu on prodaje svom poslodavcu? To je njegov rad, osobne usluge, produktivne snage njegovog tijela, uma i duha koji ima i koji su neodvojivi dio njega to je stoga on sam. Od tada pa nadalje, poslodavac e ga nadgledati, bilo direktno ili preko nadglednika; svaki dan tokom radnih sati i pod kontroliranim uvjetima, poslodavac e biti vlasnik njegovog rada i njegovih pokreta. Kada mu se kae: "Radi to", radnik je duan to i uiniti, ili ukoliko mu je reeno: "Idi tamo", on mora ii. Zar to nije ono to se zove kmetstvo? Karl Marx, uveni voa njemakog komunizma, prikladno je opazio u svom dijelu Kapital, da ukoliko se ugovor slobodno sklopi izmeu trgovaca novcem u obliku nadnice i trgovaca vlastitog rada to znai, izmeu poslodavca i radnika gdje se isti ne zakljuuje na odreeni i ogranieni vremenski period, ve za neiji cijeli ivot, to utvruje pravo ropstvo. Zakljuen na odreeni period, ostavljajui radniku pravo na otkaz poslodavcu, taj ugovor predstavlja oblik dobrovoljnog i prolaznog kmetstva. Da, prolaznog i dobrovoljnog sa pravne toke gledita, ali nikako sa toke ekonomskih mogunosti. Radnik uvijek ima pravo dati otkaz poslodavcu, ali ima li sredstava za to? A i ukoliko mu da otkaz, da li je to u namjeri osiguravanja slobodne egzistencije, u kojoj nee biti gospodara osim njega! Ne, on to radi u namjeri prodaje sebe, drugom poslodavcu. On je na to natjeran istom glau koja ga

je prisilila prodati se prvom poslodavcu. Prema tome, radnika sloboda, tako uzviena kod ekonomista, pravnika i burujskih republikanaca, samo je teoretska sloboda kojoj nedostaju sredstva za vlastitu moguu realizaciju i samim time je samo fiktivna sloboda, potpuna la. Istina je da je cijeli ivot radnika jednostavno neprekidno porazno nasljedstvo raznih oblika kmetstva dobrovoljnog sa pravne toke gledita, ali prinudnog u ekonomskom smislu prekinuto trenutnim meurazdobljima slobode pomijeane sa glau; drugim rijeima; ropstvo! To ropstvo svakodnevno se manifestira na puno naina. Pored uznemirenja i ugnjetakih uvjeta ugovora koji pretvara radnika u podreenog, pasivnog i poslunog slugu, a poslodavca u skoro apsolutnog gospodara pored svega toga, dobro je poznato da je teko da postoji industrijsko poduzee u kome vlasnik, pritisnut na jednoj strani od dvostrukog instinkta nepopustljive poude za profitom i apsolutnom vlau, a na drugoj strani, profitirajui od ekonomske zavisnosti radnika, ne ostavlja po strani ugovorene uvjete, a da ne iscjeuje dodatne ustupke u svoju korist. Tada e on zahtijevati vie sati rada, a to je vie nego to je dogovoreno ugovorom; zatim e smanjiti nadnice pod nekim izgovorom; nametnuti e proizvoljne finese, ili e se prema radnicima ponaati grubo, neuljudno i drsko. Ali, netko moe rei, u tom sluaju radnik moe dati otkaz. To je lake rei nego uiniti. Katkad radnik dobiva dio nadnice unaprijed, ili njegova ena ili dijete mogu biti bolesni, ili je moda taj rad siromano plaen u cijeloj odreenoj industriji. Drugi poslodavci moda plaaju ak i manje nego njegov, pa moda nakon otkaza ak nee biti ni u mogunosti nai novi posao. A ostati bez posla znai smrt za njega i njegovu obitelj. Jo vie, postoji razumijevanje meu svim poslodavcima i svi lie jedan na drugoga. Svi su skoro podjednako nepodnoljivi, nepravedni i grubi. Da li je ovo kleveta? Ne, to je u prirodi stvari i u logici potreba odnosa koji postoje izmeu poslodavaca i njihovih radnika. *Ovaj pamflet je isjeak iz The Knouto-Germanic Empire and the Social Revolution i ukljuen je u The Complete Works of Michael Bakunin pod naslovom Fragment. Dijelovi teksta su originalni prijevodi na engleskom od strane G.P. Maximoff za njegovu antologiju Bakunjinovih djela, ali su dijelovi koji nedostaju prevedeni od Jeff Stein-a iz panjolske edicije, Diego Abad de Santillan, trans. (Buenos Aires 1926) vol. III, pp. 181-196. Prijevod i prerada: Sabotaa Pokvarenog Sistema, prosinac 2007.