Žitije Svetog Sergija Radonješkog

Veliki podviznik i svetilnik ruske crkve. Osnovao obitelj svete Trojice u sumama Radonjesskim.
Udostoji se dara cudotvorstva, te je i mrtve vaskrsavao. Vise puta javila mu se Presveta Bogorodica.
Blagoslovio kneza Dimitrija Donskog i predskazao mu pobedu u ratu za oslobodjenje Rusije od
Tatara. Prozirao u srca ljudska i u dogadjaje na daljini.

Glava 01 - Sin radosti

Glava 02 - Blagodatni djecak

Glava 03 - Poslusni mladic

Glava 04 - Braca u pustinji

Glava 05 - Mladi postrizenik

Glava 06 - Sam sa Bogom

Glava 07 - Prvi sapodviznici

Glava 08 - Vlast iz poslusanja

Glava 09 - Smireni iguman

Glava 10 - Prorocansko vidjenje i daleki glasnici

Glava 11 - Iznenadna bura

Glava 12 - Briznik zemlje ruske

Glava 13 - Blagodatni starac

Glava 14 - Smrt pravednika

GLAVA I
Sin radosti
Cetiri vrste od Rostova Velikog... na putu u Jaroslav, smjestio se zabiti manastiric Presvete Trojice –
oblasni Varnicki manastir. Po predanju, prije gotovo sest stotina godina tu se nalazilo selo
zaboravljena imena, koje je ostalo vazda drago i poznato srcu pravoslavnih ruskih ljudi kao
blagosloveni zavicaj velikog zastitnika i pokrovitelja ruske zemlje – prepodobnog i bogonosnog oca
naseg Sergija, igumana radonjeskog i vascijele Rusije Cudotvorca. Tu se, naime, nalazilo imanje
njegovih roditelja, poboznih i poznatih rostovskih bojara, Kirila i Marije, koji su na njemu zivjeli,
dajuci prednost seoskoj jednostavnosti nad tastinama gradskog zivota na knezevom dvoru ...

1
Kiril i Marija bili su dobri i bogougodni ljudi. Njihova pravednost bila je poznata ne samo Bogu
nego i ljudima. Pomno ispoljavajuci ono sto propisuje crkva oni su takodje pomagali i siromasnima,
a narocito sveto cuvali su zapovjest Apostola: "Gostoljublje ne zaboravljajte, jer iz gostoljublja
neki, i ne znajuci, primise Andjele". Tome su i svoju djecu ucili, savjetujuci ih da ne propustaju
priliku da u kucu pozovu usamljenog putnika ili umorna hodocasnika ...
Kiril i Marija imali su vec sina Stefana, kada im je Bog podario drugoga sina - buduceg osnivaca
Sveto – Trojicke Lavre, ukras Crkve Pravoslavne i nesalomni oslonac svoje zemlje. I mnogo prije
njegova rodjenja, cudesna Promisao Bozija naznacila je da ce on biti veliki izabranik Boziji i sveti
izdanak blagoslovenog roda.
Jedne nedjelje, naime, njegova pobozna mati bila je dosla u hram na bozanstvenu Liturgiju i
smjerno stala, po ondasnjem obicaju, u trijem crkveni, zajedno sa drugim zenama. Sluzba je bila
pocela. Otpjevana je vec i Trisveta pjesma, kada se – nesto prije citanja svetog Jevandjelja –
odjednom, usred opste tisine i poboznog cutanja, iz njene utrobe oglasi dijete, privukavsi paznju
mnogih. Kada je bila otpjevana Heruvimska pjesma, dijete je iz Marijine utrobe kliknulo i drugi
put, ovoga puta tako jako da se njegov glas cuo u cijeloj crkvi. Njegova majka se, razumije se,
uplasila, a zene u njenoj blizini pocele su da nagadjaju sta bi mogao da znaci taj djetinji klik.
Liturgija je, pak, tekla dalje. Kada je svestenosluzitelj objavio – "pazimo, Svetinje Svetima", dijete
je kliknulo treci put, a zbunjena majka samo sto se nije srusila od straha, pocela je da place ... Uto je
zene koje je okruzise, pocese ispitivati gdje je dijete koje su cule. Uzbudjena, sva u suzama Marija
je jedva uspjela da izusti: "Ja nemam bebu ... pitajte nekog drugog". Zene se pocnu obazirati
naokolo i, ne vidjeci dijete, opet je saletehu pitanjima. Tada im ona kaza da je bremenita, a one se
jos vise cudjahu: "Kako moze vriskati beba koja je jos u utrobi?"
"Ja se i sama tome cudim", odgovorila je Marija, "u velikoj sam nedoumici i strahu"... zene je onda
ostave na miru, ne prestajuci da se iscudjavaju neobicnom dogadjaju.
U nase vrijeme svjedoci takvog dogadjaja vjerovatno bi se potrudili da istraze razloge, koji su
izazvali ovu neobicnu pojavu. Pronicljiviji bi se mozda, osmjelili da doslute da se molitveni zanos
pobozne majke – u trenucima triju vaznih momenata bozanstvene Liturgije – prenio u vidu
cudesnog uzbudjenja i na plod, koji je ona nosila u utrobi. Ali, u ono vrijeme voljeli su ne toliko
ljubopitna mudrovanja, koliko bogobojazljivo ispitivanje puteva Promisli i narod je, izlazeci iz
crkve, ponavljao ono sto je napisano o Jovanu Preteci u svetom Jevandjelju: "Sta li ce biti ovo
dijete? Neka na njemu bude volja Gospodnja!"...
Dostojno je divljenja sto se dijete, iz utrobe, nije oglasilo negdje izvan hrama, u osami kad u blizini
nije bilo nikoga, no upravo medju narodom, da mnogi cuju i budu pouzdani svjedoci dogadjaja.
Zanimljivo je i to da se nije oglasilo tiho, no da ga cuje citava crkva, kao da je htjelo da stavi do
znanja da ce se njegova slava pronijeti vascijelom zemljom, i da se nije oglasilo kada mu je majka
bila negdje drugdje, na gozbi, ili dok se odmarala, nego bas u hramu Bozijem i bas u vrijeme
molitve, kao da je htjelo da ukaze da ce biti stameni molitvenik pred Bogom, nije se oglasilo bilo
gdje nego u crkvi, na mjestu svetom, mjestu cistom, gdje su Svetinje Gospodnje i gdje se savrsavaju
svestene sluzbe, naznacujuci time da ce i ono samo biti savrsena svetinja Gospodnja u srahu
Bozijem. Dostojna je paznje i okolnost da se nije oglasilo jednom ili dva puta, no upravo tri puta,
ukazujuci time da ce biti istiniti ucenik Svete Trojice, buduci da se broj tri pretpostavlja svakom
drugom broju, zato sto je uvijek izvor i pocetak svega dobrog i spasonosnog...
Buduci vazda predani volji Bozijoj i pazljivi prema putevima Promisla, Kirilo i Marija shvatise
znake Bozije i u skladu sa njima se rukovodjahu. Poslije opisanog dogadjaja, narocito je pazljiva
2
bila majka. Imajuci stalno na umu da u utrobi nosi mladenca koji ce biti izabrani sasud Duha
Svetoga, ona se za sve preostalo vrijeme svoje bremenitosti pripremala za taj susret sa buducim
podviznikom blagocasca i uzdrzanja i zato je i sama cuvala dusu i tijelo u cistoti i strogom
uzdrzanju u svemu ... uvijek pobozna i usrdna molitvenica, Marija je u srcu sada osjecala jaku
potrebu za molitvom i zato se cesto udaljavala od ljudskih pogleda i u tisini usamljenosti sa suzama
izlivala pred Boga svoju zarku materinsku molitvu u vezi sa buducom sudbinom svoga ceda. U
srogom postu i cestoj molitvi zivjela je bogobojazljiva majka svetoga djeteta, i ono samo, jos prije
svoga dolaska na svijet, na neki nacin se tako ociscavalo i osvecivalo. O roditelji, kad biste znali
koliko dobra ili, naprotiv, koliko zla mozete nanijeti svojoj djeci jos prije njihova rodjenja! Zacudili
biste se tacnosti suda Bozijeg, koji blagosilja djecu kroz roditelje i roditelje kroz djecu i grijehe
otaca na djecu prenosi i, pomisljajuci na to, pobozno biste savrsavali roditeljsku sluzbu, povjerenu
vam od Onoga od Koga svaki rod na nebesima i na zemlji vuce svoje ime.
Kiril i Marija su vidjeli na sebi veliku milost Boziju i njihova poboznost trazila je da svoje osjecanje
blagodarnosti izrazi nekim spoljasnjim podvigom blagocasca, nekim bogobojazljivim zavjetom. I
oni dadose obecanje: ako mi Bog poda sina, posvetice ga na sluzenje Njemu. To znaci da su obecali
da ce uciniti sve da se njihovom djetetu u buducnosti ispuniti volja Bozija, o kojoj su im bila data
znamenja ...
3. maja 1319. g. u domu bojarina Kirila nastadose opsta radost i veselje: Bog je Mariji dao sina ...
Kada je proslo cetrdeset dana od rodjenja, roditelji donesose mladenca u hram Boziji da obave
sveto Krstenje i, istovremeno, ispune obecanje da ce sina prinjeti kao neporocnu zrtvu Bogu.
Svestenik je na krstenju djetetu dao ime Vartolomej, zato sto se tog dana (11. juna) svetkovao dan
svetog apostola Vartolomeja, kako je to zahtijevao tadaslji crkveni obicaj. To ime je i po svome
znacenju - "sin radosti" bilo narocito utjesno za njegove roditelje ...
Vremenom su oni kod svoga ceda poceli da primjecuju nesto neobicno: kada se majci dogadjalo da
jede hranu s mesom, dijete nije htjelo da sisa, a srijedom i petkom i bez obzira na to sto je postigla
uopste nije jelo! I to se ponovilo ne jednom ili dvared, ponavljalo se stalno. Majka je, naravno,
zabrinuta mislila da je dijete bolesno, savjetovala se sa drugim zenama, koje su ga brizljivo
pregledale, ali na njemu nije bilo nikakvih vidljivih znakova bolesti, ni unutrasnjih ni spoljasnjih:
naprotiv, malisa ne samo sto nije plakao, nego je veselo gledao, osmjehivao se i igrao rucicama.
Obrativsi paznju na vrijeme ovog djetetovog "posta", vidjeli su u tome izraz "prethodnih sklonosti
majke i djetetovog buduceg stanja".
Jednom je Marija bila dala sina jednoj drugoj zeni na podoj, ali ono nije htjelo ni da okusi od
mlijeka tudje majke. Tako je poslije bilo i sa svakom drugom dojiljom. Dobri izdanak dobroga
korijena hranio se samo mlijekom one koja ga je rodila. Tako se ovaj mladenac koji je od majcine
utrobe poznao Boga, jos u pelenama ucio istini, jos u kolijevci uzdrzanju.
Mnoge majke danas, medjutim, ne smatraju vaznim da same doje svoje dijete ... Ali, zbog cega je
Tvorac prirode ispunio majcine grudi mlijekom, ako ne toga radi da u njima pripremi hranu za
novorodjence. Sa tom hranom, sa mlijekom majcinim, u dijete se ulijevaju i njegove buduce
sklonosti i narav. Ako je, na primjer, dojilja - tudja majka – gnevljiva, neuzdrzana i mrzovoljna,
takvo ce biti i dijete koje doji. Dijete koje se odgaja na tudjem a ne na majcinom mlijeku, nece imati
takvu vezu sa majkom i ljubav prema njoj, kao djeca koja se hrane mlijekom sopstvene majke.

3
GLAVA II
Blagodatni djecak
Kada je Vartolomej napunio sedam godina, roditelji su ga dali da se uci pismenosti. Nasi
blagocestivi preci su uvijek gledali na ucenje citanja i pisanja kao na sveto djelo: pismenost je
davala kljuc za citanje i razumijevanje Bozanskih Pisama. I skole pismenosti kojih je tada bilo
veoma malo, osnivane su brigom episkopa i uopste duhovnistva. Rostovski episkop je tada bio
Prohor, obrazovani i blagocestivi covjek pod njegovim rukovodstvom su, naravno, za ucitelje u
skoli odredjivani bogobojazljivi ljudi.
Zajedno sa Vartolomejom su ucila i dva njegova brata, stariji Stefan i mladji Petar. Braca su sa
uspijehom ucila, iako Petru tada nije bilo ni sest godina, dok je Vartolomej za njima daleko
zaostajao. Ucitelj je Vartolomeja kaznjavao, drugovi su ga korili i cak mu se smijali, roditelji ga
ubjedjivali, a i on sam je naprezao sve snage svoga djetinjeg uma, provodio noci nad knjigom i
cesto, krijuci se od ljudskih pogleda, negdje u samoci, gorko plakao zbog svoje nesposobnosti i
vatreno se i usrdno molio Gospodu Bogu: "Daj mi Gospode, da razumijem taj pravopis, Ti me
nauci, Gospode, prosvijetli i urazumi!" Ali mu citanje i pisanje, ipak, i dalje nijesu polazili za
rukom. "Tesko je covjeku", kaze mitropolit Platon, "kada svom dusom zeli da uci, kada osjeca u
sebi plamenu privlacnost prema prosvecenosti a onda na putu ostvarivanja svojih zelja susretne
neke nesavladive prepreke". I dobro dijete je jako tugovalo zbog svoje neuspjesnosti. Tugovali su
zbog toga i njegovi roditelji i ucitelj: sve je boljelo sto se malisan lisava velikog Bozjeg dara –
obrazovanja. No ocigledno je bilo potrebno da se djecak, o kojem je Bog pokazao toliko dobrih
predznaka, zarana, iz sopstvenog iskustva nauci da niakav uspijeh, nikakvo znanje, nikakvu
sposobnost i ne treba pripisivati sebi, no samo Bogu, Ocu svjetlosti od Kojega odozgo silazi "svaki
dar dobri i svaki poklon savrseni" (Jak.1,17) i da se treba "smiriti pod mocnom rukom" (1.Pet.5,6)
Onoga koji "obasjava svakoga covjeka koji dolazi na svijet" (Jov.1,9). Sta sve nepobjedjuju
marljivost i trud a iznad svega molitva, a narocito molitva koja dolazi iz cistog srca nezlobivog
djeteta?! I tako je Gospod, Koji je "blizu svih sto Ga prizivaju u istini" (Ps.144,18) uslisio na kraju,
i usrdnu molitvu blagorazumnog djecaka Vartolomeja i podario mu ono za sto je molio.
Jednom Vartolomeja otac posalje u polje da trazi konje, i taj zadatak narocito leze na dusu djecaku,
koji je volio da se osamljuje od ljudi. Upravo ovdje se i dogodi sa njime nesto slicno onome sto se
desilo sa Saulom, kojeg je isto tako otac poslao da pronadje izgubljene magarce, pa je susreo
proroka Samuila koji mu je objavio da ce on biti car nad Izrailjem.
Na polju, ispod jednog duba, Vartolomej ugleda nepoznatog starca crnorisca, po cinu prezvitera.
Smjerni i na andjela nalik starac prinosio je ovdje svoje molitve sveprisutnome Bogu i pred
Svevidecim izlivao suze srdacnog umilenja. Poklonivsi mu se, skromni djecak se sa postovanjem
odmace u stranu, ne zeleci da prekida monahov razgvor sa Bogom, te stade u blizini, cekajuci
zavrsetak molitve. A starac, kad zavrsi molitvu, sa ljubavlju pogleda na krotko dijete i,
prozrijevajuci u njemu izabrani sasud Duha Svetoga duhovnim svojim ocima, umiljato ga pozva k
sebi, blagoslovi, ocinski poljubi i upita: "Sta ti treba, cedo?"
Iako su ga poslali da trazi konje, Vartolomejeva dusa koja je tugovala, i sada je bila potpuno
obuzeta tuznim mislima o svojoj nesposobnosti za ucenje. Djecak je bio zaboravio u taj mah na
konje i sa djetinjom prostodusnoscu poce da prica starcu o jadu svoga srca - "Dali su me da se ucim
pismenosti" rekao je kroz suze "i dusa moja bi najvise od svega zeljela da nauci da cita slovo
Bozije. Ali, ma koliko se trudio nikako ne mogu da naucim, ne razumijem sta mi objasnjavaju, i

4
mnogo sam nesrecan zbog toga. Pomoli se Bogu za mene, sveti oce, - umoli Gospoda da mi otkrije
da razumijem knjigu: ja vjerujem da ce Bog primiti tvoje molitve".
Raznjezi se starac od ovih rijeci malisanovih. Vidjeci njegovo usrdje i diveci se ljepoti djetinje duse
koja se odrazavala na njegovom krotkom licu, podize ruke, pogled uzvede k nebu, uzdahnu k Bogu
iz dubine srca i poce se moliti, trazeci za dijete prosvjetljenje odozgo... O, kako je vatrena bila ta
molitva tajanstvenog starca pod otvorenim nebom, u sjenci duba i sa kakvim je trepetom nade
sjedinjavao s njom svoju cistu djetinju molitvu blazeni Vartolomej! U tom dirljivom jedinstvu dviju
dusa – duse sjedovlasog starca i duse malog djecaka – njihova zajednicka molitva, kao cisti tamjan
uzvijala se u nebo do prestola Svevisnjega.
Starac zavrsi svoju molitvu svetom rijecju "amin" i pazljivo izvuce iz njedara skrinjicu. Otvorivsi
je, s tri prsta uze otuda malu cesticu svete prosfore, i blagosiljajuci njome Vartolomeja, rece: "Uzmi
ovo, cedo, i pojedi, ovo ti se daje kao znak blagodati Bozije radi razumijevanja Svetoga Pisma. Ne
gledaj nasto je cestica svetoga hljeba tako mala: velika je sladost od nje kad je jedes".
Treba li govoriti s kakvim je ushicenjem primio sveti djecak ovaj blagodatni dar! Suze radosnice
sijale su u njegovom djetinjem pogledu. Sa strahopostovanjem je jeo sveti hljeb ... O, kako mu je
bila slatka ta tajanstvena hrana!
"Zar o ovome nije receno u psalmima" rekao je on starcu, "kako su slatke jeziku mome rijeci Tvoje,
sladje od meda ustima mojima, i dusa moja zavolje ih veoma!" (Ps.118,103). Obratimo paznju na to
da je mladi Vartolomej po svojoj radoznalosti i usrdnosti, naucio napamet od svojih poboznih
roditelja mnogo psalama, i naravno, ponavljao ih za usamljenih setnji po poljima i lugovima svoje
zemlje. Zato su mu i sada pale na pamet navedene rijeci Psalmopjesnika.
"Ako vjerujes, cedo" odgovorio mu je starac, "vise od ovoga ces vidjeti. A za pismenost se ne brini:
znaj da ce ti od sada Gospod dati razumijevanje knjige vise nego sto ga imaju tvoja braca i drugovi,
tako ces i drugima koristiti".
Radujuci se od sveg srca sto mu je Bog dao da se sretne sa takvim svetim starcem, Vartolomej je sa
nasladjenjem upijao njegove svete pouke – kao sjeme na dobru zemlju, tako su i blagodatne rijeci
starceve padale na njegovo dobro srce.
Kada ga je dovoljno poucio o spasenju duse, starac je vec htio da ode svojim pute. Ali se pametni
djecak nije htio rastati sa svetim nastavnikom, pao mu je pred noge i sa suzama ga preklinjao da
podje u kucu njegovih roditelja. "Moji roditelji", govorio je Vartolomej, "mnogo vole takve kao sto
si ti, oce! Ne ostavi ih bez svog svetog blagoslova!"
Koliko se djetinje jednostavnosti ogleda u tim rijecima dobrog djecaka! U njima se razotkriva sva
dusa svetog djeteta punog ljubavi, i kako su srecni roditelji koje Bog blagoslovi takvom djecom!
Zaista su takva djeca – Boziji blagoslov. Ona ne nose taj nebeski blagoslov samo u sebi, no ga
sakupljaju, takoreci, odasvud, da bi ga privukli na roditeljski dom.
Sa osmjehom ljubavi, starac je slijedio svoga mladog gostoljupca, a roditelji Vartolomejevi su ga
casno docekali. Za pobozne ljude takav starac – inok – uvijek je pozeljan gost i Kiril i Marija su
narocito voljeli da primaju u svojoj kuci na pocinak monahe. Primivsi blagoslov od starca oni su mu
predlozili da jede. No, gost nije zurio da sjedne za trpezu: " Prvo treba okusiti duhovnu hranu",
rekao je i krenuo u odaju za molitvu, koja je u staro dobro vrijeme postojala u svakoj kuci poboznih
knezeva i bojara. Tamo je sa sobom pozvao Vartolomeja, blagoslovivsi pocetak treceg casa,

5
zapovjedio mu da cita psalme ... Uzalud je izbezumljeni djecak izgovarao da ne zna: starac mu je
sam dao u ruke knjigu i uporno govorio da neizostavno cita rijec Boziju. I sta se dogodilo? Djecak
je uzeo blagoslov od starca, pobozno se prekrstio i poceo da cita stihove Psaltira sasvim skladno i
razgovjetno! ... On koji je do tada tako slabo ucio i malo shvatao! ... Kako je kasnije o tome pricao i
sam Prepodobni, nad njim se ispunila, primjecuje blazeni Epifanije, rijec proroka: "Tako govori
Gospod: dajuci rijeci Svoje ustima tvojim" (Jerem.1,9).
Poslije toga, sveti gost je objedovao. Kada je na kraju, zavrsivsi, blagoslovio obradovane domacine,
htio je da se udalji, ali je smjernim bojarima bilo zao da se tako brzo rastanu s njim: htjeli su da jos
porazgovaraju sa starcem koji je bio iskusan u duhovnom zivotu i kod kojeg su vec primjetili dar
prozorljivosti. Izmedju ostalog, ispricali su mu kako se njihov sin, buduci jos u utrobi matere, triput
oglasio u crkvi, i htjeli su da znaju sta o tome misli starac, koji ih je svojom silnom neobicnoscu
prisiljavao da se nehotice zamisle o njemu.
"O dobri supruznici!" rekao im je na to starac, "to vas je Gospod udostojio velike milosti, - dao vam
je takvog sina!" Zasto se bojite tu gdje nema mesta strahu? Vi treba da se radujete Sto vas je Bog
blagoslovio takvim djecakom: On je izabrao vasega sina jos prije njegovog rodjenja. A da govorim
istinu – dacu vam znak: od sada ce djecak dobro razumijevati svu mudrost iz knjiga i slobodno ce
citati Slovo Bozije. Znajte, da ce zbog svojeg smjernog zivota vas sin biti velik pred Bogom i
ljudima! Starac je vec bio ustao da podje, kada se na pragu kuce jos jednom obratio Vartolomejevim
roditeljima i izrekao u prorocanskom duhu, ove zagonetne rijeci: "Jednom ce vas djecak biti u
manastiru Presvete Trojice, on ce k sebi privesti mnoge da razumiju Bozije zapovijesti".
Gostoljubivi domacini ispratise gosta do vrata svoga doma. Ali on tu odjednom postade nevidljiv,
tako da Kiril i Marija nehotice pomislise nije li to bio Andjeo Bozji k njima poslat da daruje
premudrost njihovom sinu? I oni duboko u svoja pobozna srca urezase njegove tajanstvene rijeci.
Medjutim, kako je starac rekao tako se i dogodilo: sa djetetom se zbila cudesna promjena. Bilo koju
knjigu da je otvorio – istoga casa bi pocinjao da cita bez ikakvih teskoca i shvata smisao onoga sto
je citao. Tako je dar Boziji, koji mu je tako neocekivano poslat s neba djelovao na malog
Vartolomeja i prosvijetlio njegov um.
I u nase vrijeme se cesto mogu sresti primjeri vatrene poboznosti djece, dugotrajnih plamenih
molitava, sa suzama, ljubavi prema Bogosluzenju, usrdnog stremljenja ka podrazavanju podviga
svetih Otaca. To se dogadja obicno u onim blagocestivim porodicama, u kojima se deca vaspitavaju
u srahu Bozijem, na tekstovima zitija svetih, pod okriljem hrama Bozijega. A u drevnoj Rusiji se
svekoliko vaspitanje djece izvodilo u strogo crkvenom duhu. Takva osjecanja i ta cista, sveta
stremljenja djece, ne unose u njihovu mladu dusu tugu i mrak, no radosni mir, vedrinu i spokojstvo.
Odatle djeca crpu duhovnu cvrstinu, u njihovoj dusi se slazu svijetli likovi svetog zivota, zivota po
Hristovu Jevandjelju, likovi svetinja za citav zivot, kojoj se, sa toplim osjecanjem obracaju i
kasnije, u dubokoj starosti. I sto su jaca u djetinjstvu ta sveta stremljenja, ona kasnije sve mocnije
osvjetljavaju tamu zivota u ovoj dolini zemaljskoj, mire gosta na zemlji, umornog od zivotnih
nedaca, sa njegovom neveselom sudbinom i sokole ga, ukrepljuju i tjese za preteskog
stranstvovanja na putu ka nebeskoj otadzbini.
Tako je bilo i sa djecakom Vartolomejem. Rano se u njegovoj dusi, vaspitavanoj primerima
poboznosti i vjerskim knjigama, javilo osjecanje ljubavi za molitvu i spremnosti za podvige,
gotovosti da u svemu ugodi Bogu. Jednostavno, dobro djetinje srce predstavlja vrata za Boziju
blagodat, pa je i Gospod s toga rekao djeci: "Takvih je Carstvo Nebesko" (Mat. 19,14). Rano je sisla

6
blagodat Bozija i u srca djecaka Vartolomeja i njime ovladala. Svom dusom je Vartolomej zavolio
crkveno bogosluzenje i nijednu crkvenu sluzbu nije propustao ...
Nasi preci nijesu poznavali i nijesu voljeli da citaju bilo kakve knjige svjetskog sadrzaja: zitija
Svetih, svetootacka literatura, zbornici, ljetopisne povijesti o minuloj sudbini rodne zemlje – to su
knjige, koje su bile omiljeno stivo onoga vremena. Naravno, ni u kuci blagocestivog bojara Kirila
njih nije nedostajalo, djecak Vartolomej ih je citao i citao, pa je mozda, ko zna, i neke rukopise iz
XII – XIV vijeka, koji su se sacuvali u biblioteci Sergijeve Lavre iz vremena njenog osnivaca, on
sam i prenio u pustinju, kao jedino drago nasljedstvo od svojih roditelja. Crpeci iz knjiga pouke
duhovne mudrosti, on se trudio da ih odmah primjeni na svoj zivot – "ne onako", kaze mitropolit
Filaret - "kao mnogi ucenici koji dugo uce i, cije ucenje cveta na rijecima ali na djelu ne sazreva".
On je brzo shvatio da jos u djecackom uzrastu strasti pocinju da ispoljavaju svoju pogibeljnu moc i
da je za uzdrzanje potreban veliki trud, shvatio je vec tada da se onaj ko se od mladosti preda
njihovom uticaju i popusti im, vezuje za porocne sklonosti, i da ih potom veoma tesko savladava. I
eto, blagorazumni djecak preuzima sve da bi se ogradio od njihovog uticaja, i odsijeca sve puteve
kojima strasti obicno nalaze pristup k srcu covjekovom. Tako se on, prije svega, potpuno kloni
djecijih igara, sala, smijeha i praznoslovlja, imajuci u vidu da "zli razgovori kvare dobre
obicaje"(1Kor.15,33), i da "sa svetima postupas sveto, s covjekom vjernim vjerno" (Ps.17,27).
Zatim, saznavsi da je uzdrzanje u svemu najbolje sredstvo da se savladaju strasti, i da su duh, koji je
slobodan od strasti, i njima nepomracena misao uvijek spsobni da osjecaju blagodat Boziju - sveti
djecak na sebe nalaze strogi post: srijedom i petkom on ne jede nista, a ostalim danima se hrani
samo hljebom i vodom. O bilo kakvoj drugoj sladokusnoj hrani, o vinu da i ne govorimo, on ne
dozvoljava sebi ni da pomisli cijelog svog zivota.
Brizna mati se trudila da ublazi strogost njegovog posta: "Ne iznuruj sebe pretjeranim uzdrzanjem,
sine moj", govorila je ona, - "da se ne razbolis od iznurenosti, tada ces i nama napraviti veliku
nevolju. Ti si jos dijete, tjelesno jos uvijek rastes. Pogledaj: nijedan tvoj vrsnjak ne nalaze sebi
takav post, ni tvoja braca, ni drugovi, tako ne poste kao ti. Druga djeca i po sedam puta dnevno
jedu, a ti, dijete moje, jedes samo jednom dnevno, i to svaki dan tako; prestani da tako cinis, nije to
u tvojoj moci: svako dobro je dobro ako je sa mjerom i u svoje vrijeme. Jedi barem zajedno s
nama".
Ali, blagorazumni djecak je krotko odgovarao na te savjete premile matere: "Ne ogranicavaj me u
tome, rodjena moja, kako ne bih radio protiv tvoje volje. Ne odvracaj me od uzdrzavanja koje je
tako omiljelo mojoj dusi! Zasto savjetujes svome sinu ono sto nije korisno? Pa vi ste mi rekli da
sam ja jos u kolijevci postio srijedom i petkom! Kako mogu da ne prinudjavam sebe da ugodim
Bogu, kako bi me On izbavio od mojih gijeha?"
"Nemas jos ni dvanaest godina," prigovarala je majka: "a ti vec govoris o svojim grijesima! Mi smo
nad tobom vidjeli ocigledne znake blagodati Bozije. Dobar si dio izabrao, koji ti se nece oduzeti, -
kakve ti grijehe imas?!"
"Prestani, majcice", zalostivo bi joj odgovarao sin, "sta to govoris?! Ponela te je majcinska ljubav
prema djeci, sto je i prirodno, ali cuj sta kaze Sveto Pismo: "Niko nije cist pred Bogom, makar
pozivio i jedan dan na zemlji" (Jov.14,5). Niko nije bezgresan, samo jedini Bog, a bozanstveni
David govori o nasoj slabosti: "U bezakonjima se zaceh i u grijesima rodi me mati moja ... (Ps.50,7)
Zato neka se ne hvali nijedan covjek!" "A jelo nas, naravno, "ne postavlja pred Bogom"(Kor.8,8).
Mati se cudila razumnim rijecima svoga sina, i ne zeleci da smeta njegovoj slobodnoj zelji da
ugadja Bogu, obicno mu je govorila: "Ako tako rasudjujes, onda radi kako hoces! Gospod s tobom,
7
ja te necu ometati u dobru, dijete moje"... i sveti djecak nikada nije dozvolio sebi cak ni da okusi
kakvo slatko jelo ili pice, slijedeci mudri savjet Vasilija Velikog: "Ako hoces uci u raj, uzdrzi
stomak, bjezi od pijanstva". Tako kroteci svoje mlado tijelo uzdrzanjem i trudeci se da cuva svoju
dusevnu i tjelesnu cistotu, on ni u cemu nije povredjivao volju svojih roditelja: kao krotki i poslusni
sin, bio im je istinska utjeha.
"U njemu se vidio savrseni inok jos prije primanja inockog obraza" kaze blazeni Epifanije, njegov
razvoj je bio sav od skromnosti i cistote. Niko ga nije vidjao da se smije, a ako bi ponekad na
njegovom prekrasnom licu za kratko i zalebdio osmijeh, i on bi bio uzdrzan. Njegovo lice,
medjutim, pocesto je bilo zamisljeno i ozbiljno, a u ocima su mu se mogle vidjeti suze – svjedoci
njegovog srdacnog ganuca. Vartolomejeve usne nikada nijesu ostavljale bogonadahnute psalme
Davidove. Uvijek tih i cutljiv, krotak i smiren, on je sa svima bio ljubazan i srdacan, ni na koga se
nije ljutio, od svih je sa ljubavlju prihvatao slucajne neprijatnosti. Hodio je u staroj odeci, a kada bi
susreo siromaha, rado bi mu davao sto je imao. Pobozno nazidavanje sopstvene mlade duse
nagonilo ga je da trazi osamu, gdje bi prebivajuci nasamo s Bogom, mogao pred Njim u suznoj
molitvi izliti sva sveta osjecanja svoga nezlobivog srca, i u tome samopredavanju Bozijoj volji
traziti okrepljenje duhovno za put koji mu predstoji. Narocito je volio da se moli nocu, ponekad je i
citave noci provodio bez sna, brizljivo se trudeci da to skrije od ukucana. A kakvom je djetinjom
iskrenoscu i plamenom ljubavlju k Bogu, kakvom, tako treci mudrackom prostodusnoscu odisala
njegova cista molitva! "Gospode! – prizivao bi u srdacnom umilenju – ako je istina ono o cemu su
mi pricali moji roditelji; ako si prije moga rodjenja na svijet Ti blagoizvolio da na meni ubogom
objavis divne znake Svoje blagodati, onda – neka bude volja Tvoja, Gospode! Neka bude, Gospode,
Milost Tvoja na meni! I daj mi da Te od mladosti zavolim svim srcem svojim i svom dusom
svojom, i da posluzim samo Tebi, jer sam Ti privrzen od utrobe matere moje! Od utrobe, od grudi
matere moje, Bog moj jesi Ti! I kao sto me je blagodat Tvoja posjetila dok sam jos u utrobi
majcinoj bio, tako me ne ostavi ni sada, Gospode! Doci ce vreme, ostavice me otac moj, i mati
moja, a Ti primi me, ucini me Svojim, pribroj me izabranom stadu Svome! Za Tebe sam
predodredjen ja, zlehudi, od samih povoja, izbavi me, Gospode, od svake necistote, od svake
nevolje dusevne i tjelesne! Udostoj me da tvorim svetinju u strahu Tvome, Gospode! K Tebi
jedinome neka tezi moje srce; da mi ne omili nijedna sladost ovoga svijeta, da me ne zanesu ljepote
zivota! Neka samo uz Tebe prione dusa moja, i neka me sacuva desnica Tvoja. ... Nemoj mi nikada
dopustiti da se radujem radoscu ovoga svijeta, no me ispuni, Gospode, duhovnim radovanjem i
neizrecenom Bozanskom sladoscu! Duh Tvoj blagi, neka me upravi na put pravi!"
I nehotice, svako ko je video Vartolomeja, divio mu se, govoreci u sebi sa cudjenjem: sta ce biti od
ovog djeteta, kojeg je Bog udostojio takve blagodati od ranog djetinjstva?
...I djecak je vremenom postao mladic. Odrastajuci godinama odrastao je i u poboznosti, i sam po
sebi, u njemu se zacinjala zelja za monaskim podvigom i svakim danom je sve vise i vise rasla i
sazrijevala dok se na kraju nije prometnula u plamenu zedj duse.
Ali tim zavjetnim snovima nije bilo sudjeno da se ispune u rostovskoj zemlji. Njima je bilo
predodredjeno, Bozijim Promislom, da se ostvare u mracnoj pustinji, usred neprohodnih suma
radonjeskih, da bi otuda ziva svetinja sijala svjetloscu svog svetog zivota i blagodatnog ucenja
gradu Moskvi, koji se pripremao da bude prva prestonica vascijele Ruske zemlje.
Pogledajmo sada, kako je prenesena ova blagodatna svetiljka iz predjela Rostova Velikog u krajeve
nepoznatog Radonjeza – kako je prenesena nevidljivom rukom Bozijeg Promisla, koji upravlja
obicnim putevima djela ljudskih.

8
GLAVA III
Poslusni mladic
Ovdje treba reci nekoliko rijeci o tome u kakvom se polozaju nalazila ruska zemlja u to vrijeme, da
bismo znali u kakvim su uslovima zivjeli Vartolomejevi roditelji i u kojim se uslovima vaspitavao
sam Vartolomej. Otvorimo na trenutak nesrecne sranice ruske istorije, da bismo jasnije vidjeli
kakvog je velikog muza Bog poslao mnogostradalnom ruskom otacastvu u liku smirenog Svojeg
izabranika, pustinjaka radonjeskog, u ona teska vremena. Na tamnim slikama istorijskih zbivanja,
njegov svijetli lik blista pred nama u svoj svojoj nezemaljskoj ljepoti.
Zaista su tada bila teska vremena. Kao najgrdje breme na plecima ruskog naroda, lezalo je tatarsko
ropstvo. A o zbacivanju tog omrznutog ropstva sa sebe, niko nije smio ni pomisliti. Knezevi su zato
i odlazili u Ordu, prestonicu tatarsku, ili da se poklone groznim mongolskim kanovima, ili da se
sude i nadmecu medjusobno. Koliko je samo blagorodne krvi ruskih knezeva tada proliveno u
zlatnoj Ordi zbog zavisti i bratoubilacke mrznje vlastoljubivih suparnika! Istoriograf Karamzin
opravdano primjecuje da je stara ruska poslovica "blizu Cara – blizu smrti" nastala onda, kada su
nasu otadzbinu sapinjali mongolski lanci. Knezevi su dolazili u Ordu kao na strasni sud"... Oni su
tamo cesto i svoju dusu polagali za vjeru pravoslavnu i svetu Rusiju. Polazeci u Ordu, obicno su
pisali zavjestanja, oprastajuci se zauvjek sa svojom porodicom. Narod je stradao od samovolje
grubih i gordih tatarskih vojnika i bisaka (cinovnika) koji su se bili razmiljeli po svim gradovima.
Nikoga oni nijesu stjedeli, sto su htjeli to su i radili: gradove i sela su palili i pljackali, Bozije
hramove rusili ili skrnavili, a ljude ubijali ili odvodili u ropstvo. Cak i trgovci, i proste mongolske
skitnice su se ophodili prema nasim precima kao prema prezrenim robovima. U takvom haosu, u
nedostatku jedne jake vlasti, postojao je povoljan prostor za strasti nevaljalaca, kojih uvijek ima
mnogo, narocito u zlim vremenima. Tatarsko ropstvo je ostavilo traga i u narodnoj dusi.
Zaboravivsi narodni ponos, mi smo se naucili niskim ropskim lukavstvima koja slabima zamenjuju
moc: obmanjujuci Tatare, jos vise smo obmanjivali jedni druge. Otkupljujuci se novcem od nasilja
varvara, postali smo koristoljubiviji i bezosecajniji prema uvredama, stidu, skloni bezobzirnosti
inoplemenih tirana. Od vremena Vasilija Jaroslavica do Jovana Kalite (najnesrecniji period!) rusko
otacastvo je vise licilo na mracnu sumu. Nego na drzavu: sila je postala pravo. Ko je mogao, grabio
je, ne samo od tudjina, nego i od svojih. Nije bilo sigurnosti ni na putu, ni u kuci, lopovluk je postao
uopste izvor bogacenja.
Da, tesko je bilo ruskoj zemlji u tim nesrecnim vremenima. Tesko je bilo i nemoguce, savladati
jakog neprijatelja, a upravo zato, sto su se ruski knezevi sve vise medjusobno svadjali, jedinstva
nije bilo, na komadice je bila razdijeljena prostrana ruska zemlja. I da na kraju nijesu shvatili
neophodnost tog jedinstva – ko zna? – mozda bi sasvim propala pravoslavna Rusija, pavsi pod vlast
jos opasnijih neprijatelja, kakvi su u to vrijeme bili Litva, Poljska, Madjarska i Svedska ...
Ali, Bog nije dopustio da se dogodi takva nesreca. Prije svih, opasnost su shvatili crkveni pastiri:
oni su knezevima vazda govorili da je za spas Rusije od konacne propasti neophodna njihova sloga.
Kad god je bilo moguce, pastiri Crkve bivali su izmiritelji u medjusobnim knezevskim zavadama,
djelujuci i ubjedjivanjem, i silom duhovne vlasti. A prozorljivi mitropolit Petar bio je polozio cvrst
temelj ujedinjenju ruske zemlje, preselivsi se zauvijek iz Vladimira, na Kljazmi, u tada nepoznati
gradic Moskvu, k pametnom i blagocestivom knezu Jovanu Danilovicu Kaliti. Taj knez je uporno
nastojao da sprovede zamisao svoga oca o ujedinjenju Ruske zemlje, i jedne za drugom,
ujedinjavao je susjedne knezevine sa Moskvom. Mitropolit Petar je, malo prije smrti, obodrio
9
Kneza predskazanjem o buducoj velicini Moskve. "Ako ti, sine moj", govorio je u prorockom duhu,
"uspokojis moju starost, i podignes ovdje hram posvecen Bogomateri, bices slavniji od svih drugih
Knezeva, i tvoj rod ce se umnoziti. Moje kosti ce ostati u ovom gradu, i mitropoliti ce zeljeti da zive
u njemu, i on ce nadmocati neprijatelje nase". Jovan je ispunio zavjet starca mitropolita i Bog je
blagoslovio uspjehom njegove pocetke na korist drugim gradovima a sam Jovan je stekao slavno
ime "ujedinitelja Ruske zemlje". Kroz sto godina sa Moskvom vec niko nije usudjivao da se spori
oko prvenstva: ona je ujedinila oko sebe svu tadasnju Rusiju i to ujedinjenje ne samo sto je spasilo
Rusiju od konacnog razbijanja, vec joj je pomoglo da sa sebe zbaci mongolski jaram.
Ali, lokalnim knezevima nije bilo lako da se rastave sa svojom slobodom, moskovski Knez je radio
odlucno, ponekad se ni u cemu nije suzdrzavao, ni pred cim se nije zaustavljao. Cak i kada se
prisajedinjavanje susjednih podrucja vrsilo mirnim putem, posredstvom, na primjer, rodjackih veza
sa njime kao s Velikim Knezom moskovskim, ni tada se Jovan Danilovic nije libio da raspolaze
njima po sopstvenom nahodjenju. Tako je udao svoje kceri – jednu za Vasilija Danilovica
Jaroslavskog a drugu – za Konstantina Vasiljevica Rostovskog, i radeci kao glava Rusije propisivao
je zakone svojim zetovima u njihovim sopstvenim oblastima. "Mucno je tada bilo gradu Rostovu",
sa zalom pripovijeda ljetopisac, "narocito njegovim knezevima! Njima je bila oduzeta svaka vlast i
imanje, sva njihova cast i slava su bili preneseni na Moskvu". U Rostov je, u cinu vojvode, bio
poslat moskovski velmoza Vasilije, nazvan Koceva, zajedno s drugim, po imenu Mina. Po dolasku
u grad, oni su poceli da deluju samovoljno, ugnjetavajuci stanovnistvo, tako da su mnogi
Rostovljani bili prinudjeni da im svoj imetak silom predaju, dobijajuci za uzvrat samo ponizenja i
batine i dovedeni do prosjackog stapa. Tesko je i prepicati sta su sve pretrpjeli: drskost moskovskih
vojvoda je isla dotle da su objesili za noge rostovskog gradonacelnika, prestarelog bojara Averkija,
koga je postavio jos knez Vasilije Konstantinovic i tako ga izlozili javnoj poruzi ... Tako su
postupali ne samo u Rostovu, vec i po svim opstinama i selima. Narod je roptao, bunio se i zalio na
takvu samovolju. Svi su govorili da je nestala slava Rostova, da su knezevi liseni vlasti, da Moskva
sprovodi tiraniju ...
Te narodne nevolje, naravno, nijesu mimoisle ni pravedne roditelje Vartolomejeve. Nekada slavni i
poznati bojar Kiril, pod starost je dopao siromastva. Cesta putovanja u Ordu sa knezevima, goleme
dazbine i preveliki pokloni ordskim velikasima, bez cega ta putovanja nikada nijesu prolazila,
strasna glad, koja je cesto harala rostovskom oblascu, a prije svega, strasna najezda Turalikova
1327. godine – sve je to zajedno uticalo na njegov krajnje nepovoljan polozaj i skoro ga dovelo do
bijede. Veoma je vjerovatno, takodje da samovolja moskovskih namjesnika, koji su gospodarili u
Rostovu kao samovlasni gospodari, nije postjedela ni Kirila, kao bojara rostovskih knezeva: mozda
je on tada lisen ne samo svog polozaja u drustvu, vec i cijelog svojeg imanja. Tesko je bilo Kirilu
poslije svega sto je iskusio u Rostovu da tamo ostane, a mozda su mu upravo moskovski namjesnici
naredili da se udalji iz Rostova, i zato je odlucio, cim se ukaze prilika, da napusti rodni grad i predje
u sluzbu kod drugog kneza.
Prilika se brzo ukazala. Na 12 vrsta od Trojicke Lavre, na putu za Moskvu, nalazi se selo Gorodiste,
ili Gradic, koje se prije zvalo Radonjez. 1328. god. putujuci u Ordu, Veliki Knez Jovan Danilovic je
napisao oporuku, u kojoj je, izmedju ostalog, selo Radonjesko" dodjelio Velikoj Kneginji Jeleni sa
"malom djecom". Uskoro poslije toga, selo je preslo u potpunu svojinu mladjeg Jovanovog sina
Andreja. Veliki Knez je zbog maloljetnosti Andrejeve, u Radonjez postavio za namjesnikaTarentija
Rtsica, koji je u zelji da privuce veci broj stanovnika u taj skoro nenaseljen kraj, proglasio razne
olaksice na imanju knezevom. Cim se to proculo u Rostovu, mnogi njegovi zitelji su sa nadom
krenuli u Radonjez. Sa njima se preselio i blazeni Kiril sa svom svojom porodicom i nastanio se u
Radonjezu blizu crkve Hristova Rodjenja.
10
Po tadasnjem obicaju Kiril je tamo imao da dobije posjed, ali on sam nije mogao da obavlja poslove
zbog starosti pa je tu obavezu preuzeo na sebe njegov stariji sin Stefan, koji se vjerovatno jos u
Rostovu ozenio. Najmladji Kirilov sin Petar je takodje izabrao bracni zivot a Vartolomej je u
Radonjezu nastavio svoje podvige. Razmisljajuci o tastosti svega zemaljskog blazeni junosa je cesto
sebi ponavljao Prorokove rijeci: "Koja je korist mojoj krvi, kada ce otici u trulez?" (Ps.29,10).
Istina, svijet i sve sto je u svijetu, Bog je stvorio za dobro ljudima, ali sve to je izopaceno ljudskim
strastima, nasiljem i nepravdom, tako da se ljudski zivot sveo na rad i bolest, a duh koji zeli da
gradi svoje spasenje u miru svugdje nailazi na prepreke i sablazni. Razmisljajuci na taj nacin,
Vartolomej je poceo da moli svoje roditelje za blagoslov da se opredjeli za monaski put. Cesto je
govorio ocu: "oce, podaj blagoslov, i ja cu otici u manastir". - "Pricekaj cedo", odgovarao bi mu
otac, "sam vidis; ostarili smo i onemocali, treba jos nekome da sluzimo. Tvoja braca imaju mnogo
briga o svojim porodicama. Nama je drago sto se ti trudis kako da Gospodu Bogu ugodis. To je
dobro djelo ali vjeruj, sine moj, blagodat ti se nece oduzeti, samo nam jos malo pomogni, dok Bog
na nama ne javi Svoju milost i ne uzme nas odavde. Isprati nas do groba i tada ti niko nece braniti
da ostvaris svoju zavjetnu zelju".
I blagodatni sin se povinovao. Ulagao je sav svoj trud da ugodi svetim roditeljima i olaksa im
starost, kako bi zasluzio njihov blagoslov i molitve. Nesputan porodicnim brigama, on se sav
posvetio roditeljima, a shodno svom krotkom i njeznom karakteru bio je za to izuzetno sposoban.
Kakav predivan, poucan primjer i roditeljske razumnosti i sinovske poslusnosti – Kiril i Marija
nijesu nastojali da utrnu u sinu rasplamsalu Bozju zelju, nijesu ga prinudjivali da se veze bracnim
vezama za svjetsku sujetu, kako cine mnogi roditelji ovoga svijeta: oni mu samo ukazivahu na svoje
potrebe i nemoci a potajno, vjerovatno, vise imahu u vidu njegovu mladost i davahu mu priliku da
jos preispita samoga sebe i da se ucvrsti u svojoj svestenoj namjeri, da se ne bi, polozivsi ruku na
plug, obazreo natrag. Ali ni Vartolomej nije slijedio primjer svojevoljne djece ovoga svijeta od kojih
mnoga cak ni u obicnim svjetskim stvarima ne zele da potcine svoju volju – volji roditeljskoj i ne
mare za njihove potrebe i zelje. Ne, blagorazumni mladic zna vrijednost onoga sto zeli, imajuci u
vidu zapovijest Boziju "postuj oca i mater" (Mat.15,4) pristaje da muci sebe neispunjenom zeljom
dokle god bude trebalo, da bi sacuvao poslusnost roditeljima i preko toga njihov blagoslov: tako je
on taj blagoslov visoko cijenio! I roditelji su naravno od sveg srca do posljednjeg daha njezno
blagosiljali poslusnog sina svojim svetim blagoslovima!
Ali monaski duh je neosjetno presao sa sina na roditelje: pri kraju svoga napacenog zivota Kiril i
Marija su i sami pozeljeli da po blagocastivom starinskom obicaju prime andjelski obraz (monaski
postrig). Oko tri vrste od Radonjeza bio je Pokrovski Hotkov manastir koji se sastojao iz dva
odjeljenja: jednog – za starce, drugog – za starice. U taj manastir su se u zaputili pravedni
Vartolomejevi roditelji, da bi ovdje proveli ostatak svojih dana u podvigu pokajanja i pripreme za
drugi zivot. Gotovo istovremeno je nastupila vazna promjena i u zivotu starijeg vartolomejevog
brata – Stefana. Malo je on pozivio u braku: zena njegova Ana je umrla i ostavila mu dva sina –
Klimenta i Jovana. Kada ju je sahranio u Hotkovu manastiru Stefan vise nije zelio da se vrati u
svijet. Ostavivsi svoju djecu na cuvanje vjerovatno Petru, on je u Hotkovu i ostao da bi primio
monastvo i da istovremeno posluzi svojim nemocnim roditeljima. Medjutim, pritisnuti staroscu i
tugom shimnici bojari se nijesu dugo namucili u svom novom zvanju: prije 1339. god. s mirom su
otisli Gospodu na vjecni pokoj. Djeca su im odala pocast suzama sinovske ljubavi i sahranila ih pod
okriljem tog istog Pokrovskog manastira koje je od tada postalo zadnje utociste i grobnica roda
Sergijeva.

11
Poslije odlaska starijeg brata u manastir, Vartolomej je ostao kao pravi domacin u domu roditelja.
Njihovu smrt je shvatio kao znak dat Promislom Bozijim za ostvarenje svoje zavjetne namjere.
Odajuci im poslennji dug sinovske ljubavi, on je u Hotkovom manastiru, neprekidno proveo
cetrdeset dana, dok nije obavljen parastos novoprestavljenima. Svoju molitvu za upokojenje
njihovih dusa, zdruzivao je sa djelima milosrdja: svaki dan je hranio siromasne i dijelio ubogima
ostatke skromnog roditeljskog imanja. U duhovnoj radosti onda se ponovo vratio u Radonjez: sada
ga niko i nista nije moglo zadrzati u svijetu i njegovoj, za Vartolomejevu dusu nesnosnoj tastini ...
Sa nasladjenjem je ponavljao izreke Svetog Pisma, koje su sada tako odgovarale njegovoj dusevnoj
bogosabranosti: "Izidjite od njih i odvojte se" i nicega sto je u svetu "ne doticite se!" (2Kor.6,17);
odstupite se od zemlje i uzidjite na nebo. "Dusa je moja prionula uz tebe, Gospode, desnica Tvoja
drzi me!" (Ps.62,9).
GLAVA IV
Braca u pustinji
Vartolomej se rastao s Radonjezom i posao u Hotkov, koji mu je sada bio drazi od Radonjeza. Moze
li se iskazati blazeno stanje u kojem se tada nalazila njegova cista dusa, sva obuzeta plamenom
Bozanske ljubavi? Podviznici koji su iskusni u duhovnom zivotu kazu da u pocetku podviga dusa
obicno gori neiskazanom zedji za podvigom: sve joj izgleda moguce, svaki trud – lak, svako
lisavanje – nistavno. Blagodat Bozija, kao njezna mati koja voli daje pocetniku da okusi od onih
neizrecenih blaga, koja ga cekaju poslije ispunjenja podviga, daje mu to bez ikakve zasluge sa
njegove strane, da bi znao sta ce dobiti poslije ociscenja srca svoga od strasti i da ne bi malaksavao
u borbi sa neprijateljima covjekovog spasenja. I blazen je onaj ko nije bio rob svojih strasti, ko je
sacuvao neporocnost djetinjstva od mladosti, i od mladosti uzeo svoj krst da bi isao za Gospodom!
Dok drugi podviznici obicno provode sav zivot u teskoj borbi sa svojim strastima, te blagodat
Bozija djeluje u njima skriveno, tek ponekad ih tjeseci slatkim osjecanjem svoga prisutva, pa se
opet skriva kako ne bi pali u visoko misljenje o sebi – ovaj izabranik blagodati, za svoju djetinju
jednostavnost, za cistotu svoga srca koje nije znalo za gnusobu poroka, brzo se udostojio
blagodatnog spokojstva bestrasca. Na takve se prevashodno, moze odnositi rijec Ljestvicnika:
"Onaj koji izidje iz svijeta iz ljubavi prema Bogu, u samom pocetku dobija oganj koji kad se uvede
u dusu brzo rasplamsa silan pozar" i istrijebi strasti. U takve izabranike blagodati spadao je i
Vartolomej. Odavno je u njegovoj dusi gorio taj blagodatni oganj, a sada je prozeo i cijelo njegovo
bice. Njegova masta je vec bila u pustim neprohodnim sumama ...
U Hotkovu se u blizini tri draga groba smireno podvizavao Vartolomejev brat Stefan. K njemu je
upravo hitao blazeni junosa. Skroman, od djetinjstva naucen da svoju volju potcinjava volji starijih,
on se i sada bojao da se osloni na sebe, i nadao se da ce u bratu – inoku imati vjernog saputnika i
iskusnog vodica na novom preteskom zivotnom putu. Nije imao namjeru da ostane u Hotkovu,
njegova dusa je bila zedna tihovanja u pustinji: sto je tezi bio usamljenicki zivot samotnika, sto je
vise u njemu bilo odricanja, to mu je izgledao privlacniji.
I eto, Vartolomej je u Hotkovom manastiru. On podstice brata da ide sa njim da traze mjesto za
usamljenicki zivot. Stefan se za takav zivot ne odlucuje odjednom. Do nedavno mirjanin koji je
dosao u manastir ne toliko iz ciste ljubavi prema Bogu koliko zato sto je njegovo srce slomljeno
porodicnom zaloscu trazilo lijeka u tisini svete obitelji, on nije mislio da prihvati podvig iznad svoje
mjere i zelio je da prodje obican put monaskog zivota medju manastirskim zidovima. Ali
Vartolomej moli, preklinje i dobrodusni Stefan na kraju popusta pred neprestanim molbama

12
voljenog mladjeg brata i - "prinudjen rijecima blazenoga" – pristaje. Braca napustaju gostoljubivo
bratstvo i odlaze u najzabitije sume u okolini ...
U to vrijeme je svako ko je zelio usamljenicki zivot, mogao je slobodno da ode sam ili sa
prijateljem u sumu i da na bilo kom mjestu gradi sebi kolibicu ili da kopa pecinu i naseli se tu. Bilo
je mnogo slobodne zemlje koja nije pripadala lokalnim vlasnicima. Kada bi se oko pustinjaka
okupilo nekoliko ljudi, onda su gradili crkvu, trazili kod Kneza pravo da vladaju mjestom, a kod
mjesnog svestenika – dozvolu da se crkva osveti, i bratstvo se osnivalo. Ali, Vartolomej nije mislio
da stvara bratstvo, nije zelio da oko sebe okuplja bratiju, imao je samo jednu zavjetnu zelju: da
zauvijek pobjegne od svijeta u dubini neprohodnog sumskog cestara, da se od njega skrije, da svijet
sasvim zaboravi otselnika.
Dugo su braca hodila okolnim sumama. Na kraju im se svidjelo jedno mjesto koje je bilo udaljeno
ne samo od naselja nego i od puteva. To mjesto im je Sam Bog naznacio za podizanje manastira: i
ranije su ljudi toga dostojni nad njim vidjali – jedni svjetlost, drugi vatru, a neki su osjecali
miomiris. Mjesto se nalazilo na deset vrsta od Hotkova – jedna nevelika zaravan, koja se uzdizala
nad okolinom u obliku makove glavice, zbog cega je dobila naziv Makovec ili Makovica. Duboka,
neprohodna suma je sa tri strane okruzivala Makovicu: gusta suma do koje nikada nije dopirala ruka
ljudska, pokrivala ju je sa svih strana gustim krosnjama, koje su visoko k nebu podizale svoje tiho
sumece vrhove ... U obliznjim cestarima koji su okruzivali uzvisicu, moglo se naci i malo vode,
iako je trebalo ici po nju daleko. Mi ne mozemo zamisliti ushicenje koje je tada ispunjavalo dusu i
srce mladog otselnika! Konacno, ostvaruju se njegove zavjetne zelje, njegovi iskreni snovi: evo nje
– davno zeljene pustinje, evo neprohodne sume! ... Svijet je, daleko iza Vartolomeja! Otselnik se
vise tamo nece vratiti – ovdje ce on naci svoj spokoj, ovdje ce se nastaniti zauvijek, razgovarace sa
Jednim Bogom, dijeleci breme sa rodjenim bratom, nesamo po tijelu vec i po duhu! ...
Vatreno su se braca pomolila na izabranom mjestu za pustinjski zivot. Predajuci se u ruke Bozije
oni su prizvali Boziji blagoslov i na samo mjesto svojih buducih podviga. Zatim su poceli da krce
sumu. Sa velikim naporom su prenosili teska brvna na svojim, iako naviknutim na rad, ali ipak
plemickim plecima. Malo pomalo, proredjivao se sumski gustis, otkrivajuci mjesto na kojem je
kasnije bilo Bogom predodredjeno da procvjeta slavna Sergijeva Lavra. Otselnici su u pocetku sebi
sagradili kolibicu od granja a zatim ubogu keliju. Na kraju, pored kelije su podigli i malu crkvicu.
Sve je to bilo napravljeno rukama same brace – zato sto je tjelesni rad bio neophodan uslov za
podviznicki zivot.
Kada je crkva bila spremna za osvecenje Vartolomej je rekao Stefanu: "Po tijelu si mi stariji brat a
po duhu – umjesto oca i zato mi reci: u ime kojeg Sveca treba osvetiti nasu crkvu? Koji ce biti njen
prestolni praznik?"
"Zasto pitas mene o tome kad sam bolje od mene znas?" odgovorio mu je stariji brat. "Ti naravno
pamtis kako su ti, ne jednom, nasi pokojni roditelji dok sam bio tu, govorili: Cuvaj se cedo ti vec
nijesi nase vec Bozije dijete, Sam Gospod te je izabrao jos prije tvog rodjenja i dao ti dobar znak
kada si se triput oglasio u utrobi matere, za vrijeme Liturgije". I prezviter koji te je krstio i neobicni
starac koji nas je posjetio govorili su tada da je to trostruko tvoje oglasavanje znacilo da ces biti
ucenik Presvete Trojice i zato neka nasa crkva bude posvecena Presvetom Imenu Zivotvorne
Trojice. To ce biti ne nas izum vec volja Bozija: neka se ovdje blagosilja ime Gospodnje od sada pa
do vijeka!"
Zatim oba brata odu u Moskvu da izmole blagoslov od sveruskog mitropolita Teognosta za
osvecenje crkve. On blagonaklono prihvati molioce i sa njima posla svestenosluzitelje koji su uzeli
13
sa sobom sveti antimins sa mostima svetih Mucenika i sve sto je potrebno za osvecenje hrama.
Crkva je, po zelji brace, bila osvecena u Ime Presvete i Zivotvorne Trojice. Tako je skromno, tiho,
smjerno bilo zapoceto osnivanje Sveto-Trojicke Sergijeve Lavre, toliko proslavljene kasnije
imenom Prepodobnog Sergija!
"Kakvom se neizrecenom radoscu radovao nas mladi podviznik, kada je vidio dom Boziji osvecen!"
sada mu je bilo ostalo da samoga sebe potpuno pripremi za obitaliste Duha Svetoga ...
Tako nije bilo sa starijim bratom. Divlja pustinja njemu je izgledala surova, neprivlacna. On je u
njoj vidio samo napor i oskudicu. Tu nije bilo nikakvih pogodnosti za bezbjedan zivot. Niko nije
dolazio k otselnicima a tesko je bilo nabaviti i najneophodnije. Oko njih ni na daleko nije bilo ne
samo sela i kuca vec ni ljudskih puteva ...
Oko njihove uboge kelije i crkvice samo neprohodni sumski cestari sa svojim negostoljubivim
stanarima, divljim zverima ... Stefan nije izdrzao tegobe pustinjastva ... Uzalud ga je, malodusnog
tjesio Vartolomej i molio da se naoruza trpljenjem: iako sa zaljenjem, Stefan je ostavio
pustinjoljubivog brata i otisao u Moskvu ... u Bogojavljenski manastir gdje se potom podvizavao po
mjeri svojih snaga.
GLAVA V
Mladi postrizenik
Svi Vartolomejevi postupci tokom njegovog zivota pokazivali su da je on bio covek visokog razuma
i duhovnog rasudjivanja. Rasudjivanje je dar koji nema cijenu i Sveti Oci ga vise vrednuju od svih
dobrodetelji. Po rijecima prepodobnog Jovana Ljestvicnika rasudjivanje se sastoji i poznaje u tome
sto tacno i istinito shvata volju Boziju u svako vrijeme na svakom mjestu i u svakoj stvari. Ono se
nalazi samo u onima koji su cistog srca, tijela i usta. Radja se iz poslusanja i smjernosti, poslije
velikog podviga u savrsenom napustanju svoje volje i razuma. Tim vise je dostojno divljenja to sto
se Vartolomej udostojio ovoga dara od mladosti: tako je njegovo srce bilo cisto, tako je bila smjerna
i prosta njegova predivna dusa!
"Rasudjivanje kod pocetnika je istinsko priznanje svoga dusevnog nastrojenja", kaze Ljestvicnik. U
ispitivanju samoga sebe, taj duhovni dar se ispoljio i kod mladog Vartolomeja. Ma koliko vatreno
zelio da se odjene u andjeoski lik, niposto nije zurio da ostvari zelju svoga srca. Smatrao je
neumjesnim da sebe veze monaskim zavjetima, prije no sto se nauci strogom ispunjavanju pravila
monaskog zivota, u svim naporima i podvizima ne samo tjelesnog vec i unutarnjeg duhovnog
djelanja. Tek onda kada se dovoljno okusao u svemu tome, on je poceo usrdno moliti Gospoda da
ga udostoji tako davno zeljenog andjeoskog lika.
U jednom od manastira blizu Radonjeza, moze biti bas u onom Hotkovom manastiru, zivio je u to
vrijeme smireni starac iguman, po imenu Mitrofan. Nije poznato kada se Vartolomej sa njim
duhovno zblizio, mozda se to dogodilo jos prije njegovog odlaska u pustilju, mozda je cak,
Mitrofan pokatkad posjecivao Vartolomeja u njegovoj pustinjskoj samoci i sluzio za njega Bozju
Liturgiju u njegovoj crkvici. On sam kaze da je podviznik zamolio Mitrofana da dodje k njemu u
pustinju i neizmjerno se obradovao njegovoj posjeti. Docekao je igumana kao dragog gosta koga je
Sam Bog poslao i usrdno ga molio da neko vrijeme pozivi sa njim u njegovoj keliji. Dobri starac je
s radoscu pristao na to a Vartolomej se, gledajuci sa dubokim postovanjem na njegov smjerni zivot,
prionuo za njega svom dusom, kao za rodjenog oca.

14
Starac-iguman nije se protivio njegovoj poboznoj zelji. Otisao je polako u svoj manastir, poveo
nekoliko bratije i uzeo sve sto je trebalo za postrig i vratio se k otselniku.
7. oktobra 1342. god. u ubogoj pustinjackoj crkvici obavljen je postrig dvadesettrogodisnjeg
mladica. Toga dana sveta Crkva praznuje dan svetih mucenika Sergija i Vakha: po obicaju toga
vremena, Vartolomeju je i bilo dato ime Sergije.
Kada je zavrsio obred postriga, Mitrofan je odsluzio Bozju Liturgiju i pricestio novoga inoka
Svetim Hristovim Tajnama. I on se ispunio blagodacu Svetoga Duha a crkvom se rasirio neiskazani
miomiris cak i izvan zidova njenih ...Tako su kasnije o ovome pricali sami svjedoci cuda slaveci
Boga koji proslavlja Svoje ugodnike.
Sedam dana je proveo novoposrizeni Sergije ne izlazeci iz svoje crkvice. Svakog dana je starac-
iguman sluzio Bozju Liturgiju i pricescivao ga Svetim Hristovim Tajnama i za svih tih sedam dana
Sergije nista nije jeo, osim prosfore koju je dobijao. Da bi svoj um sacuvao u paznji i sabranosti,
Sergije je izbjegavao svaki posao. Sa njegovih usana nijesu silazili psalmi i duhovne pjesme.
Tjeseci se njima on je slavoslovio i uzdizao Boga iz dubine blagodarnog srca: "Kako su mili stanovi
Tvoji, Gospode nad silama! Gine dusa moja zeleci u dvorove Gospodnje, srce moje i tijelo moje
otima se k Bogu Zivome. I ptica – dusa moja – nahodi kuci i lastavica gnijezdo sebi gdje leze ptice
svoje ... Blago onima koji zive u domu Tvome, oni Te hvale bez prestanka! Jer je bolje jedan dan u
dvorima Tvojim, od hiljade. Volim biti na pragu doma Bozijega nego zivjeti u satorima
bezboznickim". Tako je tada likovala dusa Sergijeva i gorjela Bozanskim ognjem!
Sedam dana prodje kao jedan, i dodje vrijeme da se Sergije rastane sa starcem-igumanom ...
"Blagosloven Bog!", rekao mu je starac, jaka vjera osjecala se u njegovim rijecima, "Bog nam ne
dopusta iskusenja preko nase moci! Apostol za sve nas kaze: sve mogu u onome koji mi moc daje,
Gospodu Isusu. Odlazeci odavde ja te predajem u ruke Bozije. Bog ce ti biti pribjeziste i snaga. On
ce ti pomoci da se odupres podvalama djavoljim – Gospod voli one koji Mu blagougadjaju, On ce
sacuvati i tvoj put od sada pa do vijeka".
Na kraju svoje besjede Mitrofan je rekao Sergiju da ce na mjestu njegovog pustinjskog zivota
Gospod rasprostraniti veliki i poznat manastir, iz kojeg ce se pronijeti slava imena Bozijeg daleko
na sve strane. Zatim je ocitao kratku molitvu, blagoslovio svog postrizenika i otisao!
GLAVA VI
Sam sa Bogom
Oprosti nam, prepodobni oce Sergije ako se sada drznemo da mislima udjemo u tvoju pustinju, u
tvoju ubogu keliju da bismo se svojim gresnim umom priblizili skrovitom svetilistu tvoje duse i
utjesili sebe sagledavanjem tvojih podviga koji su nepoznati svijetu! ...
Radosno na svoj podvig stupa pustinjski otselnik: na to ga niko ne prisiljava, u pustinju ga vuce
zarka revnost prema podviznistvu. Sve tjeskobe i lisavanja – sam prizeljkuje, njegova molitva se
izliva u suzama, on sav gori plamenom Bozanskom zeljom ... Tako je u pocetku podviga ali prvi
zanos brzo prolazi. Dane kada je srce puno zarke revnosti i umilenja i kada su podvizi
samosavladjivanja tako laki, smjenjuju dani malodusnosti i nepodnosljive tuge: misli se ne
pokoravaju razumu i lutaju posvuda, molitva dira srce, srce spava, dusa se otima da pobjegne ispod
krsta i postaje hladna prema svemu duhovnom ...

15
A tu su jos glad i zedj, hladnoca, opasnost po zivot od divljih zivotinja ili od siromastva i
bespomocnosti i opsta raslabljenost duse i tijela ... Cak i bezazleni, kao sto se vidi, odmor i prirodni
san postaju neprijatelji podvizniku, sa kojima se on mora boriti ... a i svijet ga mami sjecanjima na
proslost: ipak je on tamo u toplini prijatno zivio, ni u cemu on kao sada oskudicu nije trpio! Pa i
tamo se moze spasti! Cemu taj podvig mimo moci, cemu ta strasna pustinja sa svim njenim
lisavanjima? ... Otisao bi u neki manastir, gdje bi dobra braca sa njim bar dijelila tugu, pomagala
mu u borbi i dobrim savjetom i bratskom molitvom ... Tako se svijet i tijelo namecu otselniku sa
svojim zahtjevima, a da ne govorimo o gresnim kretnjama srca, kada se kao bura podizu strasni
porivi i gone pustinjaka u svijet, sazizuci ga unutrasnjim ognjem ... i da nema blagodati Bozije koja
povremeno daje utjehu podvizniku dodirujuci njegovo stradalno srce, da nije sile Hristove koja se u
nemoci javlja, niko od pustinjaka ne bi izdrzao u toj teskoj i za covjeka nepodnosnoj borbi! Ali ovo
jos nijesu sve teskoce pustinjackog zivota. Cak i tada kada se blagodatne utjehe izlivaju na dusu
otselnika u njegovom srcu se pripremaju pomisli samozadovoljstva podvizima, pomisli gordosti,
koje ponekad dovode nepazljive podviznike do grubog pada, ili do pomracenja uma. Na taj nacin se
za revnitelja duhovnog zivota, po mjeri njegove zrelosti, borba otkriva kao borba ne samo sa tijelom
i krvlju, nego i sa dusima zlobe u podnebesju.
Sveti Oci podviznici, nauceni iskustvom svoga trudnog zivota, ostavili su nam u svojim pismima
bogomudra pravila koja cine "nauk nad naucima" monaskog zivota, na primjer, pravila velikog
nastavnika monaskog zivota, svetog Vasilija Velikoga, za one koji se podvizavaju u pustinjskoj
osami, ovim savjetima se rukovodio, naravno i nas podviznik, prepodobni Sergije:
Neka ti je milo da slusas ili citas slovo Bozije, zitija i pouke Svetitelja: u njima ces naci pravila i
primjere svetoga zivota koji je Gospodu Bogu ugodan.
Neprestano se preispituj, svake noci, preispituj misli i zelje koje su se javile u tebi, rijeci koje su
kazao i djela koja si tokom dana ucinio i usrdno se moli Bogu da ti oprosti sve sto si ucinio protiv
Njegovih zapovijesti i na svaki nacin hitaj da se ispravis, svako jutro poslije molitve, pomno
razmisli o svojoj situaciji za naredni dan i preduzmi odgovarajuce mjere da ne bi sagrijesio.
Sto je moguce cesce, pazljivije i duze razmisljaj o smrti, o tome kako je ona neizbjezna,
neocekivana, da su zemaljska blaga nepotrebna za buduci zivot, razmisljaj o drugom dolasku
Gospoda na sud svijetu, o mucenju gresnika i blazenstvu pravednih.
Voli molitvu i stalno se bavi njome.
Voli post, zato sto se bez njega ne mogu izbeci zle pomisli, a sa pomislima ni zla djela.
Ma gdje bio, ma sta radio, uvjek nepokolebno imaj na umu da te Gospod gleda i vidi sve sto mislis i
sta radis.
Uporedjuj sve svoje misli i zelje, rijeci i djela sa Hristovim Jevandjeljem, najbrizljivije ispunjavaj
sve zapovjesti Hristove i sav budi Hristov. Da bi zavolio Boga, cesce razmisljaj o velicini Bozijoj, o
Njegovoj blagosti, o svojoj ubogosti i grjehovnosti, svetu misao o Bogu nosi svuda sa sobom, kao
neizbrisiv pecat.
Takav je preteski podvig otselnika. S radoscu je Sergije stupio na ovaj uzani put, kako bi dostigao
mirne predjele bestrasca ...
Uzdizuci svoj duh mislima o Bogu on je jacao i svoje tijelo neumornim naporima – nije jeo gotov
hljeb, gotovio ga je u znoju lica svoga. Zimi, kada je i zemlja pucala od zestokih mrazeva, Sergije
16
bi, kao bestjelesan, hodio u jednoj obicnoj odezdi i trpeci studen, mislio samo o tome kako da
izbjegne buduci oganj vjecni. Nikada se on nije zalio ni na sta, citavog svog zivota, ni na sta nije
roptao, ni zbog cega nije tugovao, ni patio, ne! O je uvijek i svime bio zadovoljan, u svakoj svojoj
oskudici i siromastvu, u svemu je bio spokojan, u svim iskusenjima i ljudskim nevoljama. Zaista je
mogao smjelo ponoviti rijec Apostola: "Kojim se meni razape svijet i ja svijetu – blagodacu
Bozijom ja tako zivim kako ne bih imao nista zajednicko sa svijetom". To je bio istinski vojnik
Hrista Boga, naoruzan oruzjem Bozijim protiv svih slabosti ljudskih i iskusenja demonskih.
Narocito mnogo teskoca i iskusenja on je pretrpeo od demona i samom pocetku svoga pustinjskog
podviga. Nevidljivi neprijatelji su cesto uzimali oblik strasnih zvijeri i odvratnih gmizavaca, da bi
ustrasili podviznika. Uz prodorno siktanje i zvjersku svirepost i jeziv skrgut zuba, jurisali su na
Sergija ali se hrabri podviznik nije bojao njihovih prijetnji ... Molitvom silnom ali smjernom,
nerasijanom i sa suzama, prepodobni Sergije je razvijavao pustinjske strahove i mastanja kao
tananu paucinu. I Gospod ga je cuvao Svojom blagodacu a on videci nad sobom zastitnicku ruku
Boziju dan i noc je proslavljao Gospoda, "jer nece ostaviti skiptar bezboznicki nad dijelom
pravednickim" (Ps.124,3).
Jednom nocu izasao je on u svoju osamljenu crkvu da bi pjevao jutrenje ali tek sto je poceo molitvu
kad se odjednom pred njegovim ocima raspuce zid crkve i kroz tu pukotinu, kao lopov i razbojnik
koji ne ulazi na vrata udje glavom Satana. Pratio ga je citav puk demonski – svi sa siljastim kapama
i u odezdi Litvanaca kojih su se tada u Rusiji bojali ne manje od Tatara. Sa galamom i divljim
kricima, skrgucuci zubima od adske zlobe, lazni Litvanci su se bacili toboze da sruse crkvu, ognjem
su disala njihova bogohulna usta ...
"Odlazi, odlazi odavde, bjezi sto prije", vikali su podvizniku, "ne smijes vise ostati na ovom mjestu:
nijesmo mi tebe napali – ti si sam naisao na nas! Ako ne odes rastrgnucemo te na komade i
pogunuces u nasim rukama".
Takav ima obicaj djavo, takav ima obicaj nemocni neprijatelj: on se gordo hvali i prijeti da ce
uzdrmati zemlju i isusiti more iako duh koji je pao sam po sebi nema vlast cak ni nad svinjama
(Mat.8. 31,32).
Sergije se nimalo nije pokolebao pred tim prijetnjama, samo se jos jace, jos plamenije uzdizala k
Bogu njegova smjerna molitva ... Pali duhovi nijesu mogli podnijeti zar Sergijeve molitve i iscezli
su isto tako neocekivano kako su i dosli.
Drugi put, kada je u svojoj pustinjackoj kolibici vrsio nocno pravilo, zatresla se suma i oko njegove
kelije zaorili su se krici demonskih vojski: "Odlazi odavde! Zasto si dosao u ovu gluhotu, sta ovdje
trazis? ... Ne misli da cemo ti ustupiti ovo mjesto odvazda pusto! ... Bjezi sada i ne obaziri se ni
lijevo ni desno inace ce te stici smrt i propast od ruke nase! ..."
I ponovo je Prepodobni zavapio Bogu sa suzama i opet ga je sila Bozija osjenila i razvijala
demonski nakot. A srce podviznikovo ispunilo se sladoscu duhovnom i on je razumio da mu je
otada zauvijek data pobjedna vlast da gazi svu silu vraziju. I on je zablagodario Bogu: "Ti me nijesi
ostavio no si me brzo uslisio i pomilovao! ... Desnica Tvoja sakrusi neprijatelje moje i mocnom
silom Tvojom istrijebi ih do konca! ..."
Prepodobni Epifanije primjecuje da se "djavo bojao da na pustom mjestu ne nikne svestena obitelj
inoka koja ce proslavljati Ime Bozije na spasenje mnogih. On je zelio da odagne Prepodobnog
zavidjeci ne samo njegovom nego i nasem spasenju". Satana, taj "kvarni starac", kako ga naziva

17
prepodobni Varsonufije Veliki, poucen hiljadugodisnjim iskustvom borbe sa hriscanskim
podviznicima, vidio je s kakvim covjekom ima posla i zato je sve svoje snage usmjerio na to da
zaustavi podviznika na samom pocetku, jer se nije nadao da ce kasnije pobjediti smjernog Sergija.
Mi znamo da je Sergije izasao kao pobjednik iz ove borbe i osnovao svoju Radonjesku Lavru koja
je postala majka mnogih obitelji – i u pustinjama i u gradovima prostrane ruske zemlje.
Djavoli su se, dakle, cesto javljali prepodobnome u obliku divljih zvijeri i raznih cudovista
spremnih da ga rastrgnu.
Poslije takvih prividjenja strah od pravih pustinjskih zvijeri je za njega bio vec "posljednji od
strahova", copori gladnih vukova su tumarali oko njegove naseobine i zavijali cijelim nocima,
zlokobnim ognjem su se zarile u tamnoj sumi njihove strasne oci oko samotnikove kelije. Ponekad
su dolazili i drugi zitelji pustinjskih suma – medvjedi. Po ljudskoj slabosti strah bi ovladao
pustinjakovim srcem pri pomisli na svoju bespomocnu usamljenost ali on se u istom trenu
ogradjivao molitvom i strah je onda prelazio na same zvijeri koje su se udaljavale u dubinu
neprohodne sume, ne ucinivsi mu nazao.
Jednom, Boziji ugodnik ugleda ispred svoje kolibice velikog medvjeda i videvsi da nije toliko
krvozedan koliko je gladan, sazali se nad zivotinjom: podje u svoju keliju i uze odande komad
hljeba i ponudi medvjedu taj pustinjski "rucak" na panju ili kladi.
Zvijeri se dopade gospoljublje pustinjaka i on poce cesto dolaziti do kelije ocekujuci uobicajenu
slast i njezno gledajuci podviznika.
Prepodobni je blagodario Bogu sto mu je poslao zvijer za utjehu i sjecajuci se rijeci Pisma - "blazen
koji i zivotinje miluje"- navikao se da miluje zvijeri. Dijelio je sa medvjedom poslednji hljepcic a
ponekada ga je i cio davao svome pustinjskom sazitelju. Hljeb mu je, vjerovatno, s vremena na
vrijeme, donosio njegov mladji brat Petar koji je zivio u Radonjezu.
"Sta sve ne moze uciniti dobrodjetelj?" Divlje zvijeri postale su svirepe zbog okrutnosti nase
prirode ali ljubav i dobrodjetelj mogu tu svirepost okrenuti u krotost i pokornost. Sva bica Bozija
jasno su u prvome covjeku vidjele svijetli lik Boziji i najljuce zvijeri osjecajuci divan miomir toga
lika smjerno su povijale glavu pred covjekom. On je bio poslusan Bogu a zemaljske zivotinje bile
su poslusne njemu, postujuci u njemu lik Boziji. Covjek je sagrijesio, u njemu se pomracio lik
Boziji i nerazumne zivotinje ga kod ljudskog bica vise nijesu prepoznavale. Posto je covjek
prestupio zapovijest Boziju i njemu su prestali da se pokoravaju zemaljski stvorovi. Zlosmradije
strasti je zamijenio miomir lika Bozjega, u njemu, covjek je postao slican beslovesnim zivotinjama
koje su mu nekada bile pokorne. Njegova neposlusnost Bogu, kaznjena je neposlusnoscu
zemaljskih stvorova njemu! A Boziji Svetitelji, svojim divnim zivotom, svojom stalnom
poslusnoscu zapovijestima Bozjim i svetim smirenjem pomocu blagodati Bozje, vaspostavili su u
sebi lik Bozji i on je u njima zasjao prvozdanom cistotom i svjetloscu. Miomir toga lika osjetile su i
besnoslovne tvari i ljute zvijeri – strasni neprijatelji gresnog roda ljudskog svetiteljima su postali
poslusni, kao krotki jaganjci. Tako je vlast koju je Adam izgubio, vracena njegovim svetim
potomcima!
GLAVA VII
Prvi sapodviznici

18
Najzad je doslo vrijeme kada je Gospodu bilo ugodno da ovu svjetiljku Svoje blagodati postavi na
svijecnjak, da iz svoje pustinje svijetli citavoj Pravoslavnoj Rusiji, i da se od nje uzizu i druge
svjetiljke i raznesu svjetlost Boziju sirom rodne zemlje ... Smjerno se trudio Sveti u pustinji za
Gospoda svoga a sada je doslo vrijeme da smjerno radi Gospoda posluzi bliznjima.
"Ne moze se grad sakrivati kad na gori stoji" (Mat.5,14)
Ne moze se mirisni cvijet sakriti u divljoj travi: njega ce naci po miomirisu. Tako se nije mogao
sakriti ni Sergije u neprohodnoj sumi, u svojoj miloj osami. Miomir njegovog svetog zivota sa
nadaleko sirio i culi su, srcem su osjetili ljudi taj miomiris, osjetili su ga oni koji su imali ocisceno
duhovno culo ili u krajnjem slucaju, oni koji su trazili ociscenje.
Nije proslo vise od dvije-tri godine otkako se naselio u gluhim sumama radonjeskim, kada su u
Radonjezu i okolnim selima poceli govoriti o mladom pustinjaku. "Jedni su", pise Pahomije
Logotet, "govorili o njegovom strogom uzdrzanju, trudoljublju i drugim podvizima; drugi su se
divili njegovoj jednostavnosti i nezlobivosti; neki su pricali o njegovoj vlasti nad zlim duhovima; a
neki su se divili njegovom cudesnom smirenju i dusevnoj cistoti". I tako su, jedan za drugim, poceli
dolaziti k njemu u pocetku radi dusekorisnog razgovora i duhovnog savjeta – u cemu ih pustinjak,
preobilan ljubavlju, nije odbijao – a zatim su se nasli oni koji su zeljeli da zive sa njim. Nekada su
dolazila po dva, po tri covjeka i padajuci mu pred noge molili ga da se tu nastane ...
"Sve smo spremni podnijeti, casni oce", odgovarale su pridoslice, "sve cemo podnijeti uz pomoc
Boziju, tvojim svetim molitvama! Samo za jedno molimo: ne odbijaj nas od sebe, ne tjeraj nas da
idemo od ovog svetog mjesta".
Ganuto je bilo dobro srce podviznikovo njihovom odlucnom zeljom i jakom vjerom u pomoc
Boziju i sjecajuci se rijeci Spasiteljeve - "onoga koji dolazi k meni necu istjerati napolje" (Jov.6,37),
on odluci da ih primi. Ali kako je iskustvom spoznao svu tezinu usamljenistva, upozoravao ih je na
nedace pustinjastva i unaprijed hrabrio za podvig trpljenja ...
I dosljaci pocese da grade kolibice oko usamljene Sergijeve kelije i sa djetinjom ljubavlju ucahu se
od njega pustinjskim podvizima. U pocetku se kod Sergija bilo okupilo ne vise od dvanaestoro
brace i taj broj se zadugo nije mijenjao: kada bi otisao jedan, na njegovo mjesto je dolazio drugi,
otuda su se neki pitali: zar se sa brojem dvanaest Apostola ili isto toliko plemena Izrailjevih sam po
sebi ne izjednacuje broj Sergijevih ucenika?
... Kada je bilo sagradjeno 12 kelija, Prepodobni ih je ogradio visokom drvenom ogradom zbog
opasnosti od zvijeri i postavio za vratara Onisima, cija je kelija bila do samog ulaza u manastir.
Gusta suma je okruzivala manastir sa svih strana, stogodisnje drvece nadvijalo se nad samim
kelijama, duboko ih zaklanjajuci i sumeci svojim vrhovima. Cak i oko crkve su se mogli uvijek
vidjeti panjevi i klade izmedju kojih se sadilo povrce za ubogu trpezu otselnika. Eto kakav je izgled
imala Lavra Sergijeva prvih godina postojanja!
Tiho i mirno je prolazio zivot pustinjaka u novosagradjenom manastiru. U njemu nije bilo ni
igumana, cak ni prezvitera, pa ipak strogo se u njemu cuvao sav poredak cijelodnevnog
bogosluzenja, iskljucujuci, naravno, Liturgije. Dan otselnika pocinjao je u poznim satima: radi
ispunjenja rijeci Psalmopjesnika – sedam puta na dan hvalite Gospoda (Ps.118,164), pustinjski
podviznici su se svaki dan okupljali u crkvi na polunocnicu, jutrenje, treci, sesti i deveti cas, na
vecernje i povecerje, obavljajuci izmedju ovih sluzbi i delove molebnog pojanja. U rukopisima iz
tog vremena koji su se sacuvali u biblioteci Lavre, nalazimo pravila, kanone koja se odnose na

19
cinjenje milostinje, zbrinjavanje bolesnih i umrlih. Neprestana molitva, po zapovijesti Apostola
(1.Sol.5,17), bila je za njih stalno pravilo i u crkvi i u keliji. A radi sluzenja Bozije Liturgije u dane
praznika, obicno su pozivali svestenika iz najblizeg sela ili igumana, mozda bas onog istog starca
Mitrofana, koji je postrigao samog Prepodobnog. Svestenosluzitelja su uvijek docekivali s radoscu i
sa cascu koja dolikuje.
Poslije godinu dana kako se okupila bratija kod Prepodobnog dosao je da zivi da njima pomenuti
iguman Mitrofan. Sergije mu se veoma obradovao jer je manastiru nedostajao jerej Boziji. Pritom
se nadao da starac nece odbiti da primi na sebe starjesinstvo nad okupljenim pustinoziteljima. Ali
Sergije se nije dugo radovao: prozivjevsi kratko pod krovom svoga postrizenika, Mitrofan se tesko
razboli i ode Gospodu. I ponovo je bratstvo ostalo bez onoga ko obavlja Tajnu Bozju zato sto sam
Prepodobni iz svoje duboke smirenosti nije htio da prihvati na sebe ni igumanstvo ni svestenicki
cin. Podrazavajuci srcem krotkom i smirenom Gospodu on je upravljao samo svojim primjerom i
upravo: po rijeci Hristovoj, bio je prvi u tome, sto je bio "svima sluga" (Mark.9,35). Tri ili cetiri
kelije je on sam svojim rukama sagradio za bratiju, sam je sjekao i tesao drva, nosio ih do kelija,
mlio rucnim zrvnjem, pekao hljebove, kuvao hranu, krojio i sio odjecu i obucu, nosio uzbrdo vodu
u dva vedra i stavljao u keliji svakoga brata. Kada bi neko od brace otisao Gospodu, ugodnik Bozji
je svojim rukama prao i pripremao pokojnika za pogreb. Jednom rijecju – on je sluzio bratiji kako
kaze blazeni Epifanije, kao kupljeni rob, trudeci se na svaki nacin da im olaksa njihov teski
pustinjski zivot iako je takvima dubokim smirenjem i marljivoscu dovodio bratiju u veliku zabunu.
Slobodne sate mimo molitve, otselnici su provodili u stalnom radu. Molitva i rad, po ucenju sv.
Otaca, nerazlucivi su u zivotu monaha i ucenici Sergijevi su radili na obradjivanju svojih malih
povrtlarnika za siromasnu pustinjsku trpezu i starali se o svojoj keliji, sami sebi pripremali hranu,
sili odjecu, prepisivali knjige i cak – bavili se ikonopisom ...
GLAVA VIII
Vlast iz poslusanja
Oko dvanaest godina je proslo otkako su k Prepodobnom Sergiju dosli njegovi prvi sapodviznici a
igumana u novom manastiru jos uvijek nije bilo. Istina, medju otselnicima je vladala puna
jednodusnost i bratska ljubav ... Ali takav je zakon koji je sam Bog ispocetka ustanovio za ljudsko
drustvo da na njihovom celu obavezno bude vlast, u poslusnosti kojoj bi se odrzavalo poslusanje
ljudi samom Bogu – Tvorcu i Vladaocu svih. Istina, Sergije je u stvarnosti bio pravi rukovodilac u
duhovnom zivotu svojih ucenika; ali ipak, on jos nije bio, a bez svestenickog cina nije ni mogao biti
njihov "duhovni otac" u tajni pokajanja a to je obaveza cesto u starim manastirima bila povezana sa
duznoscu igumana ili nastojatelja manastira. Pri tome je bilo nezgodno svaki put pozivati najblizeg
svestenika radi bogosluzenja – manastir je morao imati lice koje bi imalo svestenicku vlast da veze i
razresava one koji su sagrijesili.
Potreba za svestenosluziteljem narocito se pokazala u vrijeme kada se nad ruskom zemljom
razbuktala teska nesreca – smrtonosna epidemija kuge, poznata u istoriji pod imenom "crna smrt".
Ona se u ovim krajevima Rusije pojavila oko 1348. god. i harala je nekoliko godina, prelazeci iz
oblasti u oblast, iz grada u grad.
Prepodobni Sergije pak, po svome smirenju, nije htio ni da cuje za prihvatanje takve duznosti. On je
uvijek govorio da je zelja za igumanstvom pocetak i koren vlastoljublja, tim prije sto je i sam bio
svjestan potrebe za duhovnim pastirom u svom manastiru. Jednom se uplasio da bratija ne ustraje u
svojoj zelji da im on bude iguman, pa je usrdno molio Gospoda da im On Sam da nastavnika, koji

20
bi mogao da usmjeri njihov duhovni brod od talasa potopa ka luci spasenja. A Gospod koji je uvijek
spreman da ispuni volju onih koji Ga se boje uslisio je molitvu Svojega ugodnika i posto niko nije
mogao da na ovom mjestu proslavi Njegovo ime od samog molioca pokazao se blagonaklon prema
njemu i dao upravo njega za igumana bratiji.
Evo kako je to bilo.
U srcima bratije se vec odavno rodila zelja da za igumana postave svoga voljenog avvu a u teskim
okolnostima koje smo sada spomenuli ta se jednodusna zelja jos vise pojacala ...
"Zasto ti oce odbijas da ispunis nasu zajednicku zelju? Pa ti si osnivac ovog manastira, pa budi i
njegov iguman. Tvoje nas je dobrocinstvo i skupilo ovdje: neka ono i upravlja nama. Ti si zasadio
ovaj vinograd: ti nas i hrani svojim ucenjem i plodovima primjera tvoga. Evo nase zadnje rijeci: ili
nam budi iguman ili ako neces idi, izmoli nam igumana kod mitropolita; ako ne tako onda cemo se
mi svi razici odavde."
Jos jednom je ugodnik Bozji pokusao da otkloni od sebe visoku cast; jos jednom je rekao bratiji:
"oci moji! Uzalud me primoravate a ja se uzalud branim: Zasto to?" ali sve je bilo uzalud: bratija je
ostala pri svome i bratoljublje je pobjedilo.
"Zelim, rekao je Prepodobni, vise da se ucim nego da ucim, vise da se pokoravam nego da
upravljam ali bojim se suda Bozijega. Ne znam sta je Bogu ugodno, neka bude sveta volja
Gospodnja!"
Smireni Sergije je bio pobjedjen ljubavlju bratije ali nikako nije htio da odstupi od uobicajenog reda
a moze biti da jos nije gubio nadu da se visa crkvena vlast nece sloziti da ga postave za igumana.
"Oci i braco", rekao je svojim sapodviznicima u pustinjskom podvigu, necu vam vise protivurjeciti
ali nije na nama da rjesavamo tu stvar: neka to rijesi mitropolit i zato podjimo k njemu"...

GLAVA IX
Smireni iguman
Tako je poceo upravljati Prepodobni svojim manastirom. Poucavajuci bratiju on je izbjegavao da
mnogo prica a njegove rijeci su otkrivale duboko poznavanje Svetog Pisma, ciji je on duh i smisao
dokucivao ne samo razumom no i srcem prosvecivanim blagodacu Bozjom i rukovodjenim
iskustvom duhovnog zivota. Otuda su sve njegove pouke, u svojoj jednostavnosti i kratkoci, bile
prozete narocitom silom, odisale blagodatnim pomazanjem i snazno djelovale na srce slusalaca. U
jednom od rukopisa iz 17. vijeka, koji pripadaju Sofijskoj biblioteci u Novgorodu a sada se nalaze u
biblioteci Duhovne akademije u Petrogradu, postoji ova pouka prepodobnog Sergija:
"Strazite nad sobom, braco, molim vas: najprije imajte strah Boziji i dusevnu cistotu i ljubav
nelicemjernu; uz ovo i gostoljublje i smirenje s poslusnoscu, post i molitvu. Jelo i pice po mjeri,
cast i slavu ne ljubite, najvise od svega se bojte i opominjite smrtnog casa svoga i drugog Dolaska
Hristovog". To je sva pouka. Da li ju je zaista napisao sam prepodobni Sergije ili ju je samo zapisao
njegov ucenik – ne zna se, tek, ona nesumnjivo odise duhom Sergijevog smirenja (smjernost) i zato
je citamo u malo skracenom obliku, na mnogim starim ikonama ovog ugodnika Bozijega, napisanu
na svitku.

21
Igumanstvo prepodobnog Sergija je u mnogome podsjecalo na igumanstvo prepodobnog Teodosija
Kijevo-Pecerskog: ista strogost prema sebi i ljubav prema bratiji, isti neumor u radu, besane noci,
izoblicavanje lijenih, tihe, krotke rijeci, natopljene suzama ocinske ljubavi. U svome odnosu prema
bratiji i u cinu igumana on se nimalo nije promjenio.
Kao i ranije, ucio je ne toliko rijecima koliko licnim primjerom. Na veliku utjehu bratiji
svakodnevno je sluzio Boziju Liturgiju. Nikakav umor, nikakvi poslovi i brige, nijesu mu mogli
zasmetati da se prvi pojavi u crkvi na svakom bogosluzenju, i izlazio je iz crkve – uvijek poslednji.
Tokom cijele Bozije sluzbe stajao bi kao svijeca i niposto nije sebi dozvoljavao da se prisloni na
zid. Nikada nije dozvoljavao da se u crkvi sjedi ... Sjecajuci se rijeci Gospodnjih "i koji hoce medju
vama da bude prvi, neka bude svima sluga" (Mar.10,44), on je i u cinu igumana nastavljao da kao i
ranije sluzi bratiji u domacim poslovima: sam je savijao svijece, kuvao zito i koljivo, koje se tada
prinosilo u crkvu o pomenu svim velikim Svetiteljima, narocito je prosfore uvijek sam pravio, ne
dozvoljavajuci nikome od bratije da u tome ucestvuje iako su, naravno, mnogi to i zeljeli, cak je za
to i psenicu sam mljeo. A potom je ova cista djela svojih ruku, dostojnih dubokog postovanja,
prinosio na Bozji oltar kao beskrvnu zrtvu Gospodu Bogu.
Jedno od pravila poretka koje je ustanovio prepodobni Sergije u svom manastiru, zahtijevalo je da
poslije povecerja bratija ne idu iz kelije u keliju i ne razgovaraju jedan s drugim, osim iz krajnje
potrebe, kada je naprimjer, trebalo da se ode zbog necega k samom igumanu. Svako je u svojoj
keliji morao da se bavi molitvom i rukodelijem (rucni rad). Sam Prepodobni se strogo pridrzavao
ovog pravila. Dogadjalo se da kasno nocu, narocito za dugih jesenjih i zimskih noci, brizni iguman,
zavrsivsi svoju kelijsku molitvu, tiho obidje sve kelije i kroz mali otvor za dim gleda da li se ko
cime bavi. Ako monah stoji na molitvi ili je zauzet svojim rukodelijem – pise, cita svestenu knjigu
ili je pak pogruzen u razmisljanje o svojim grijesima – sveti iguman bi se radovao, blagodario Bogu
za njega i molio se da Gospod ojaca trudbenika u podvigu spasenja. A ako bi cuo nedozvoljen i
razgovor, udarao bi u vrata ili prozor i odlazio. Ujutru bi pozivao praznoslovce k sebi, mirno s
njima zapocinjao razgovor o monaskim obavezama i, ne razoblicujuci ih odmah vec govoreci o
drugima navodio ih tako na mirno priznanje greske. Bivalo je da krotki i poslusni monah to uvidi i
sa smirenjem zaiste i dobije oprostaj od svoga avve ali, dogadjalo se i to da nerazumni monah
krivicu odbije da prizna i tada bi ga Prepodobni krotko i sa ljubavlju razoblicavao, po rijeci
Psalmopjesnika "kaznjava me pravednik miloscu i oblici me" (Ps.140,5), a ako bi monah bio
tvrdoglav, nalagao bi na njega neku epitimiju. Tako je voljeni otac pruzao ruku pomoci svojim
nemocnim cedima ...
... Vrlinama bogata Sergijeva pustinja, cesto je oskudjevala u najpotrebnijem. Za cim god da
posegnes – nicega nema, kako kaze blazeni pisac Sergijevog zitija. Cesto se, naime, dogadjalo da
niko od bratije nije imao ni komadic hljeba, ni saku brasna, cak je nedostajalo i soli, a o ulju i
drugim namirnicama nije bilo ni govora. I pustinjaci su morali da trpe mnogo nemastine u takvom
surovom poretku pustinjskog zivota ali sveti Sergije je Bogu vjerovao nepokolebljivom vjerom,
prekaljen nevoljama, i Bog je cinio po njegovoj vjeri. Svetitelj se nadao i nada ga nikad nije
posramila!
Dogadjalo se da nije bilo vina za savrsavanje Liturgije, psenice za prosfore, tamjana za kadjenje i
tada su pustinjaci morali da se lisavaju Bozanstvene Liturgije. Nije bilo voska za svijece, jeleja za
kandila, pa su palili brezov ili borov luc, koji je pucketao i dimio pri citanju i pojanju. Pri toj su
svjetlosti i pratili jutarnju ili svenocnu sluzbu.

22
Po svedocenju prepodobnog Josifa Volokolamskog u Sergijevom manastiru je vladala takva
oskudica, takva nemastina da su i same knjige ponekad pisane ne na hartiji vec na brezovoj kori
zato sto pustinjaci nijesu imali sredstava da nabave pergament. Sama svetinja tada nije blistala
zlatom. I danasnji blagocestivi poklonici sa divljenjem punim strahopostovanja, razgledaju u riznici
Lavre sacuvane zavjetne uspomene tog siromastva: drvene sasude koje je prepodobni Sergije
upotrebljavao pri savrsavanju Bozanstvene Liturgije, i jednostavnu odezdu koju je sam bojio ...
Sam prepodobni iguman se ponajmanje brinuo o hljebu nasusnom za sebe i zto se cesto dogadjalo
da nedostatak hrane osjeca ponajprije on. A on, koji je postio jos u kolijevci s blagodarnim srcem je
podnosio svako lisavanje, dajuci sobom primjer svojoj bratiji. Tako jednom nije imao ni hljeba, ni
soli i u cijelom manastiru se osjecala krajnja oskudica u hrani ...
Ali, gdje su ljudi – tamo su i slabosti. Nasli su se i u Sergijevom manastiru takvi koji su,
pogladovavsi dva dana, zaroptali ... Jedan od takvih nestrpljivaca odlucio je da kaze u ime svih
igumanu: "Eto, ugledali smo se na tebe, sve smo te slusali a sada je doslo da se mre od gladi zato
sto nam zabranjujes da izlazimo u svijet da prosimo milostinju. Trpjecemo jos jedan dan a sutra
cemo svi otici odavde i vise se necemo vratiti: ne mozemo da podnosimo ovoliku bijedu i ove
pljesnive hljebove!"
Prepodobni iguman video je da bratiju savladava duh uninija. Trebalo je pomoci njihovoj
malodusnosti. I tako, sazove on sve monahe i sa uobicajenim smirenjem povede sa njima ovakav
razgovor: "Zasto se vi brinete braco moja? Zasto se tako uznemiravate? Uzdajte se u Gospoda jer je
kazano: ugledajte se na praoce i vidite: ko vjerova u Gospoda i posrami se? Ko je vjerovao rijeci
Njegovoj a prevario se? Ili ko je bio u ljubavi Njegovoj a da je ostavljen? Koga od onih koji su ga
prizvali nije uslisio" (Sir.2,10). "Zar nijesam Ja, govori Gospod, zar Ja nijesam davalac svake
hrane? Zar ja ne izvodim plodove iz zemlje i punim njima zitnice?" Zar Ja nijesam hranilac svega
svijeta, hranilac cijele vaseljene koje daje hranu svakoj ploti, otvarajuci Svoju darezljivu ruku u
dobro vrijeme, siteci svako zivo bice blagonklonoscu? – Braco moja! U svetom Jevandjelju Gospod
je rekao: "Nego istite najprije Carstvo Bozije i pravdu Njegovu, i ovo ce vam se sve dodati.
Pogledajte na ptice nebeske kako niti siju, niti zanju, ni sabiraju u zitnice: pa Otac vas nebeski hrani
ih: a kamoli vas, malovjerni?" (Mat.6,33,26,30). A zar se mi odjednom i bez truda podvizavamo?
Mi ocekujemo da dobijemo za svoje podvige vjecni zivot. Ljute su nevolje ali je sladak raj; bolni su
napori ali je za njih nagrada vjecna! Nemojmo se ulijeniti, braco! Pretrpimo jos malo da bismo
dobili neuvele vijence Hrista Boga, Koji je Sam rekao: "trpljenjem svojim spasavajte duse svoje"
(Luk.21,19), jer "koji pretrpi do kraja taj ce se spasti" (Mat.10,22). "Eto", nastavio je ugodnik Boziji
"vi se zalite zbog nestasice hrane; pa to je bilo na kratko, radi kusanja nase vjere. U slucaju da
savladate taj nedostatak kako prilici monasima s vjerom i blagodarenjem, onda ce vam samo to
iskusenje posluziti na korist. Blagodat Bozija se nikome ne daje bez muke i iskusenja: bez vatre,
kaze sam Ljestvicnik, ni zlato ne postaje cisto. A eto, dace Bog, proci ce muka – docekacemo
radost. Ipak, tako obicno biva da radost dodje poslije tuge: "Vecerom" kazano je "dolazi plac a
jutrom radost" (Ps.29,6). Tako i vi: danas trpite oskudicu u hljebu i u hrani uopste a sjutra – Bog ce
dati – vi cete se nasladjivati u izobilju i jelom i picem i svim sto je potrebno. Ja gresni vjerujem da
Bog nece ostaviti ovo mjesto i one koji zive na njemu".
Tako je tjesio svoju nevoljnu bratiju iguman, i Bog je zaista, na cudesan nacin opravdao njegovu
vjeru. Jos je on razgovarao s bratijom kada se zacu jako kucanje u manastirsku kapiju. Vratar
pogleda kroz prozorcic i vidje – do samih vrata neko bijase dovezao mnogo hljeba. Iako je i sam bio
veoma gladan, od radosti nije otvorio vec je otrcao k Prepodobnom.

23
"Oce", rekao je, "dovezli su mnogo hljebova. Blagoslovi da donesem! Evo, po tvojim svetim
molitvama, oni su pred kapijom!"
"Otvori im, neka udju", rekao je iguman.
Manastirska kapija se otvori i udjose nekoliko kola natovarenih pecenim hljebom, ribom i drugim
namirnicama za monasku trpezu! Svi na to proslave Bozje milosrdje a prepodobni Sergije rece
veselo: "A sada, vi gladni, nahranite svoje hranioce, pozovite ih da sa nama podjele zajednicku
trpezu, ugostite ih i odmorite kako dolikuje". Tu odsluzi blagodarni moleban Gospodu Bogu koji
miluje i hrani sluge Svoje i tek poslije ovoga blagoslovi bratiju da sjednu za trpezu. Svi su sjeli i
sam iguman ih je darivao dovezenim hljebovima. Ovi su bili topli i meki, kao da su tek ispeceni i
neobicno prijatnog ukusa, kao da su bili peceni s maslom ili s medom ili s nekakvim mirisljavim
zeljem. Tako je nekada mana, taj andjeoski hljeb, kako kaze Psalmopjesnik, imala za Izrailjce
narocito prijatan ukus. I prepodobnom Sergiju za njegovo divno trpljenje, umjesto tvrdih kora
pljesnivoga hljeba, Bog posla ovu neobicnu hranu, jer, po rijeci Davidovoj "nada nevoljnicima nece
nigda poginuti" (Ps.8,19).
Za trpezom sveti iguman rece: "Gdje je onaj brat sto je roptao na pljesnive hljebove? Neka dodje
ovamo i proba, kakvu nam je hranu poslao Gospod! Neka se pritom sjeti cara i proroka Davida koji
je "pepeo kao hljeb" jeo, "i pice suzama rastvarao" (Ps.101,10).
Zatim Prepodobni upita: "A gdje su nasi dobrotvori?" - no, niko mu nije mogao odgovoriti na to
pitanje, svi su samo gledali jedan u drugoga.
"Zar vam nijesam rekao", rece iguman, "da ih pozovete za trpezu. Zasto ih nema?"
"Zvali smo ih, oce, po rijeci tvojoj", odgovorise monasi "mi smo ih cak pitali ko je to poslao? No
oni su samo rekli da ih je jedan hristoljubac, bogat covjek, poslao izdaleka, da bi tebi predali te
namirnice a da jedu su odbili, rekavsi da im je dat jos jedan zadatak koji moraju isto tako brzo da
ispune i zato se zure na put".
Moze li se samo zamisliti opste cudjenje kada su shvatili da su hljebovi izdaleka dovezeni a da su
bili jos topli kao da su tek izvadjeni iz pecnice!
Prepodobni iguman iskoristi ovaj slucaj za pouku bratiji. "sada vidite sami", rece, "da Gospod ne
ostavlja ovo mjesto i sluge svoje koji mu ovdje sluze s vjerom dan i noc i sa blagodarnoscu trpe
svaku oskudicu"...
Ne samo jednom no, uostalom i u drugim prilikama, kada je god ovo bilo potrebno ili za nauk
bratiji ili uopste iz covekoljublja Bozijeg, vjera Prepodobnog Sergija pokazivala se onom snagom
koju joj daje Hristos Spasitelj kada kaze: "I sve sto uzistete u molitvi vjerujuci, dobicete
(Mat.21,22)". Dogodio se, na primjer, i ovaj slucaj koji je u pocetku izazvao roptanje a zatim se
obratio u slavu Boziju, po molitvama ugodnika Bozijega. Kada je Prepodobni birao mjesto sebi za
tihovanje pustinjacko, on se uopste nije zabrinuo za to da ima u blizini vodu. Trudoljubivom
podvizniku je cak bilo prijatno da je donosi izdaleka da bi, tako jos vise morio svoje tijelo. Tako je
bilo citavih sedam godina po osnivanju manastira. Ali sa umnozenjem bratije nedostatak vode je
postajao sve bolniji problem. Nekoliko puta bratija mu se zalila kako se mora ici daleko po vodu a
neki, manje strpljivi cak su mu govorili s prekorom "zasto si na takvom mjestu sagradio manastir?"
na to je Prepodobni odgovarao: "Ja sam htio ovdje da sam tihujem. Bogu je bilo ugodno da se
podigne manastir u slavu Njegovog Presvetog Imena tu. Osmjelite se u molitvi i ne ocajavajte! Ako

24
je Gospod u bezvodnoj pustinji iz kamena dao vodu nepokornom jevrejskom narodu, pa zar ce
ostaviti vas, koji sluzite Njemu na ovome mjestu dan i noc?"
Jednom, poslije takvih zalopojki bratije, on uzme sa sobom jednog monaha i sa njim podje do
sumske jaruge ispod manastira. Tu nadje malo kisnice, prekloni nad njom koljena i ovako se
pomoli: "Boze, Oce nasega Isusa Hrista, Koji si stvorio nebo i zemlju i sve vidljivo i nevidljivo,
koji si sazdao covjeka i koji ne zelis smrti gresnika! Molimo Te, mi gresni i nedostojni rabi Tvoji,
uslisi nas u ovom casu i javi slavu Tvoju! Kako je u pustinji cinila cuda Tvoja jaka desnica, iz
kamena vodu istocivsi, tako i sada javi silu Svoju – daruj nam vodu na ovome mjestu, i neka
razumiju svi da Ti slusas one koji Te se boje i koji imenu Tvojemu slavu uznose – Ocu i Sinu I
Svetome Duhu, sada i uvijek i u vijekove vijekova, amin!"
Tako se pomoli ugodnik Bozji i tek sto zavrsi molitvu i zakrsti mjesto gdje je stala kisnica, kad
odjednom ispod zemlje, izbi obilni istocnik hladne izvorske vode i ona potece potokom po dolini ...
Otada mnogoljudno Sergijevo bratstvo nije vise oskudijevalo u vodi. Prepodobni Epifanije, Sergijev
ucenik, svjedoci da su od ove vode i iscjeljenja bivala, pa su cak i izdaleka slali po nju za bolesne,
tako da je taj potok dobio naziv "Sergijeva rijeka" i u tom nazivu se ogledalo osjecanje
blagodarnosti prema Bozijem ugodniku. Ali smjerni cudotvorac, kada je cuo za to pozvao je
najstarije od bratije i rekao im: "Braco moja, pa ja vam nijesam dao vodu, to je milosrdni Gospod
nas nedostojne utjesio Svojom miloscu. Zasto nazivate izvor mojim imenom? Sta cu tu ja grijesni?"
I od tada su se bratija iz poslusanja prema zapovjesti svoga svetoga avve, malo po malo odvikli od
tog naziva.
Narocito su k Prepodobnom ljude privlacile glasine o cudesima, preko kojih je projavljivala sebe
blagodat Bozija koja je obilno pocivala na Svojem izabraniku. Ova blagodatna znamenja nijesu se
otkrila samo izbijanjem izvora u pustinjskoj jaruzi pod manastirskim zidom po molitvi sv. Sergija,
prepodobni Epifanije pripovjeda i o drugim cudesima Bozijeg ugodnika. Cujmo sada o njima price
blazenog ucenika Sergijeva.
Zivio u okolini njegovog manastira jedan pobozan covjek koji je imao veliku vjeru u Prepodobnog.
On je imao jednog sina – malisana koji se bio opasno razbolio. Zalostivi otac sa vjerom ga odnese
na svojim rukama u manastir. "Da mi ga je samo donijeti do Bozijeg covjeka", razmisljao je
blagocestivi covjek, "a tamo – vjerujem, on ce ga sigurno iscijeliti". I on tako donese sina zivoga do
kelije Prepodobnoga ali dok je sa suzama preklinjao smirenog igumana da se pomoli za iscjeljenje
djeteta, dok se Sergije pripremao da ocita molitvu, djecacic od zestokog napada ispusti dusu ...
Izgubivsi posljednju nadu, zalosni roditelj s placem stane koriti prepodobnog Sergija sto je, umjesto
da ga utjesi, samo uvelicavao njegovu nevolju. "Sta sad da radim?", ridao je on, "bolje bi mi bilo da
je djecak umro kod kuce – tada bar, ne bih oslabio u vjeri koju sam do sada imao prema tebi,
covjece Bozji!"
I neutjesni otac ostavi svojeg umrlog sincica u tijesnoj keliji podviznikovoj a sam otide da pripremi
sanduk za voljenog djecaka ...
Ugodnik Boziji, pak, sazali se nad nesrecnim roditeljem, pa kad je ostao nasamo sa umrlim
djecakom, prekloni koljena i poce se moliti ...Jos nije bio ni zavrsio svoju molitvu kad odjednom
dijete ozivje, otvori oci i ispruzi rucice ka prepodobnom molitveniku ...

25
Otac se uto vrati, donijevsi sve sto je bilo potrebno za pogreb. Ali sveti iguman ga srete na pragu
kelije rijecima: "Uzalud si se covjece, ne pogledavsi tako uznemirio duhom! Vidis, tvoje dijete
uopste nije umrlo".
Izbezumljeni roditelj mu ne htjede povjerovati ali kada vide sina zivog, pade pred noge covjeku
Bozijem ...
"Ti se varas, i sam ne znas za sta zahvaljujes", govorio mu je smireni podviznik. "Kada si ovamo
nosio bolesnog djecaka on je iznemogao od jake studeni i obamro; a tebi se ucinilo da je umro.
Vidis li, on se, eto, zagrijao kod mene u toploj keliji a tebi se opet ucinilo da je vaskrsao"...
Srecan otac je uporno tvrdio, da je njegov sin zaista ozivio molitvama Prepodobnog ali Sveti mu
strogo zabrani da o tome govori: "Ako se usudis da bilo kome o ovome pricas", rekao je, "onda ces
se sasvim lisiti sina". Ovaj zato obeca da ce cutati i uzevsi djecacica sada vec potpuno zdravog,
vrati se kuci, slaveci Boga koji tvori cudesa preko Svojega ugodnika. Bojeci se da ne izgubi sina, on
naravno, nije smio da razglasava o cudu koje se dogodilo. Ali, zar je on mogao da ima snage da od
svih skrije radost svoga roditeljskog srca? Prvi je tu radost primjetio kelejni ucenik Prepodobnoga,
preko kojeg je kasnije i postalo poznato ovo cudo, koje je na osnovu njegovih rijeci zapisao i
blazeni Epifanije.
Od mnogih cudesnih iscjeljenja, koja su se dogodila molitvama Prepodobnog Sergija, Epifanije
govori o sledeca dva.
Jedan covjek iz okoline se razbolio od teske bolesti: tokom tri nedjelje nije mogao ni da zaspi, ni da
jede. Njegova rodjena braca zato odluce da se za pomoc obrate ugodniku Bozijemu. "Toliko cudesa
tvori Gospod rukama blazenog Starca", govorili su oni, "mozda ce se smilovati i na nas". I tako oni
donesose bolesnoga u manastir i polozivsi ga pred noge Sergiju, usrdno ga zamole da se pomoli za
nemocnoga. Prepodobni sa molitvom pokropi bolesnika svetom vodom i ovaj u tom casu osjeti
olaksanje i cvrsto zaspa a kad se probudi, zahtede da jede i Prepodobni mu ponudi hranu i otpusti ga
potpuno zdravoga.
Drugi slucaj iscjeljenja bio je sa djavoimanim velmozom kojeg su doveli k Prepodobnom sa dalekih
obala Volge. Taj ugledni covjek je bio na rubu pameti: mucen zlim duhom on se ujedao i udarao
takvom nadcovjecanskom snagom, da ga deset ljudi nije moglo zadrzati. Cak su ga smirivali
gvozdenim verigama ali je i njih cesto rastrzao. Slicno gadarinskim bjesomucnicima koji se
pominju u Jevandjelju, on je od ljudi bjezao na pustinjska mjesta i tamo lutao kao beslovesna
zivotinja, dok ga ne bi nasli njegovi ukucani. I tako, kada je glas o radonjeskom pustinjaku –
cudotvorcu stigao do tog dalekog kraja, najblizi odluce da nesrecnog velmozu odvezu k Bozijem
covjeku. Mnogo je trebalo truda da ostvare svoju dobru namjeru. Bjesomucnik se svim silama
protivio i divljim glasom vikao: "Kuda me vucete? Ne samo da vidim, no i da cujem necu o
Sergiju". Ali oni ga okuju u verige i povezu. Kada su bili vec na domak manastira, djavoimani se
odjednom trze s takvom snagom, da je raskinuo okove sa sebe i bacajuci se na sve koji su ga
okruzivali, vikao: "Nemoj! Necu! ... vraticu se tamo otkuda sam dosao!" Njegov glas je bio toliko
strasan, da je izgledalo da ce nesrecnik samog sebe rastrgnuti na djelove i njegovi divljacki vapaji
mogli su se cuti unutar manastirske ograde. Ispricaju to Prepodobnom a on odmah zapovjedi da
udare u klepalo i da se bratija sabere u crkvu. Poce molebno pojanje za bolesnoga i ovaj se poce,
malo po malo smirivati. Njegovi uspiju da ga uvedu u manastir. Prepodobni Sergije tada izadje iz
crkve sa krstom Gospodnjim u rukama. Tek sto ugodnik Boziji njime prekrsti djavoimanoga, kad
ovaj s divljim jaukom odskoci u stranu. U blizini je bila voda, koja se bila sakupila od kise. Vidjevsi
je, bolesnik se baci u lokvu sa uzasnim krikom: "Gorim, gorim strasnim ognjem!... i od toga casa
26
postade zdrav, blagodacu Hristovom i molitvama prepodobnog Sergija. Razum mu se povrati a na
pitanje zasto se bacio u vodu kada je vidio Sergija, on je mirno odgovorio: "Kada su me doveli
Prepodobnome i kada je htio da me prekrsti ja sam vidio veliki plamen koji je izlazio iz krsta i koji
me obuhvatio sa svih strana. Eto, zato sam se i bacio u vodu, da ne bih izgorio".
Nekoliko dana iscijeljeni velmoza provede pod blagodatnim krovom Sergijevog manastira, slaveci
Bozije milosrdje i onda se u miru vrati u svoj dom.
Po mjeri u kojoj je Gospod proslavljao Svojega voljenog slugu predivnom slavom blagodatnih
iscjeljenja i darom prozorljivosti, ovaj neobicni covjek je sve vise i vise nizlazio u dubinu smirenja.
"On je bjezao", kaze moskovski mitropolit Platon,, "od sujetne slave ljudske kao od propasti, i
smatrao je za uvredu ono sto inace cesto sa takvim naporom traze, ne libeci se nicega, gordi
zemaljski mocnici: ove na sve pokrece iskljucivo gordost, koja ide do slijepog zanosa a ugodnika
Bozjeg – samo plamena cista sveta ljubav prema Bogu i bliznjem".
GLAVA X
Prorocansko vidjenje
i daleki glasnici
Svetom igumanu bilo je pedeset godina. Oko trideset godina se podvizavao na "Makovici".
Odasvud su se k njemu sticali trazioci bezmolvija (tihovanja), pod njegov krov pribegavali su i
monasi, napustajuci svoje ranije manastire, uvereni da je korisnije da zive u poslusanju kod takvog
avve. Takav je bio smolenjski arhimandrit Simon, takav je bio brat prepodobnoga, Stefan, koji je
ostavio mjesto igumana u Bogojavljenskom manastiru i sada, zajedno sa svojim sinom Teodorom
zivio u Sergijevom manastiru. I kad je nad svojim manastirom vidio blagoslov Boziji, prepodobni
Sergije se sa jos vecom usrdnoscu i smjeloscu, molio za duhovni napredak bratije. I tako jednom,
kasno uvece, kada je obavljao svoje uobicajeno molitveno pravilo i sav bio pogruzen u srdacnu
molitvu za svoja duhovna ceda, odjednom cu glas koji ga zove po imenu: "Sergije!" Zacudi se
Prepodobni tako neobicnom zovu u nocnoj tisini a kada zavrsi molitvu, otvori prozor svoje kelije i
ugleda predivan prizor: na nebeskoj visini blista neobicna svjetlost i razgoni nocnu tamu, tako da je
postalo svijetlije od dana, a nevidljiv glas mu opet govori: "Sergije! Ti se molis za svoju djecu
duhovnu: Gospod je uslisio molitvu tvoju. Pogledaj unaokolo – vidis li kakvo si mnostvo monaha
sabrao pod svoju upravu u ime Zivotvorne Trojice!"
I Sergije vidje pred sobom mnogo prelijepih ptica kakve nikad prije nije vidio, kako lete ne samo po
cijelom manastiru, vec i oko njegove ograde, lete i pjevaju neiskazivo umilno ...
A onda opet zacu tajanstveni glas s nebeske visine: "Tako ce se umnoziti stado ucenika tvojih i
poslije tebe oni nece propasti. I oni ce takodje biti ukraseni raznim dobrodjeteljima, samo ako budu
isli stopama tvojim!" ...
Nebeska radost je ispunila srce smirenog Sergija. Prorocansko vidjenje se ticalo ne njega samoga
vec i njegovog voljenog bratstva, svih njegovih dragih ceda po duhu i on je pozelio da podjeli svoju
duhovnu radost sa nekim od svojih prisnih ucenika. U keliji do njegove zivio je smolenjski
arhimandrit Simon i njega je Prepodobni pozvao da bude ucesnik neobicnog vidjenja.
Zacudjen neocekivanim pozivom igumana u sred noci, Simon pozuri na njegov glas ali se ne
udostoji potpunog vidjenja i samo uspije da vidi jedan dio cudesne svjetlosti. Tada mu Prepodobni

27
isprica sve sto je vidio i cuo i obojica se, po rijecima Psalmopjesnika, s trepetom uzradovase
Gospodu ...
... Sada se prepodobni Sergije svesrdno zauzeo oko ustrojstva potpunog opstezica u svom
manastiru. Mnogo je novih poslova i briga palo na njega zbog uvodjenja novog reda u manastir. Do
tada se nije morao starati o zivotnim potrebama svoga bratstva, zato sto se svak starao sam za sebe.
K njemu su dolazili vise radi duhovnog savjeta, radi otkrivenja pomisli, ispovjedanja zalosti i
duhovnih potreba. A sada je morao misliti na hranu i odjecu i brinuti se o svemu sto je bilo
neophodno bratiji. Monahu je bilo strogo zabranjeno da posjeduje imovinu i da ista naziva svojim i
zato je svak zbog svoje potrebe isao igumanu. Svi koji su bili sposobni za rad morali su raditi,
iskljucujuci, naravno prestarele i bolesne kojima su bili dodjeljeni poslusnici. A primjer trudoljublja
je svima davao sveti iguman.
Opstezice je zahtijevalo izgradnju narocitih prostorija za trpezu, za pecenje hljebova, za ambare, za
skladista i sl. I sve to je bilo sagradjeno.
Kada se zavrsilo blagoustrojavanje manastira jos vise se povecao broj monaha i on je vec imao
svega u izobilju. A da izobilje ne bi dovelo do nerada ili dalo povoda za zavist i osudu, da bi,
naprotiv posluzilo za umnozenje blagoslova, mudri organizator je zaveo u manastiru obicaje
gostoljublja. On je njih smatrao toliko vaznim za manastir, da je svoju zelju ojacao narocitim
obecanjem Bozjeg pokroviteljstva u prorocanskom duhu:
"Ako vi, djeco", ovako je govorio bratiji, "ovu moju zapovijest sacuvate bez roptanja i poslije moga
odlaska iz ovog zivota, manastir ce procvjetati i na mnoge godine ce stajati nerazrusiv, Hristovom
blagodacu".
Ruka Sergijeva je bila ispruzena ka siromasnima, kako krasnorjecivo kaze blazeni Epifanije, kao
siroka, vodom obilna rijeka koja tiho tece. I ako bi se neko u toku zime, zbog jake studeni ili
dubokih snijegova ili jake snijezne oluje, zadrzao u manastiru duze no sto je uobicajeno, onda bi za
sve vrijeme svoga boravka u njemu dobijao sve sto bi mu bilo potrebno. A poklonici, sirotinja i
bolesni, dugo bi se odmarali tu, uzivajuci u potpunom blagostanju i spokoju, po zapovjesti Starca.
Dotada osamljen, Sergijev manastir kao da je odjednom iskrsnuo iz neprohodnih suma na raspucu
ljudskih zivota: kroz njegove gostoljubive kapije su prolazili knezevi i vojvode sa svojim pukovima
i on je sve primao radosno, sa cascu koja dolikuje i otpustao ih sa darovima. A bivale su i godine
koje su za svu rusku zemlju bile obiljezene u ljetopisima teskim nevoljama: tako je 1357. godine
"nastala velika nevolja za ruske Knezeve" od glasnika tatarskog Kosana, 1364. godine je bio pomor
posvuda, tako da je od njega u Smoljensku ostalo svega 15 zivih ljudi; 1368. godine Moskva je
pretrpjela pustosenje od Olgerda; 1382. godine rusku zemlju je opustosio Tohtamis. Te godine je
bio udaren "veliki danak, pretezak za svekoliku knezevinu i to za svakoga bez izuzetka". Nema
sumnje da je tih godina mnogo sirotinje dolazilo u Sergijev manastir i da je on sa njima dijelio sve
sto je imao. Dijeli on sve svoje sa onima koji ga pohode i do danasnjeg dana, brizljivo ispunjavajuci
sveti zavjet gostoljublja, kojim ga je obavezao utemeljitelj, i kako tada, tako i sada, u izobilju svega
sto mu je potrebno treba vidjeti narociti Boziji blagoslov po molitvama starca.

GLAVA XI
Iznenadna bura
Ali ocigledno je da od opasnosti i iskusenja nikuda ne mozes uteci: "Opasnosti u gradu, opasnosti i
u pustinji" (2.Kor.11,26), opasnost od lazne brace, opasnost od svoga roda ...
28
Stefan je dosao u pustinjski manastir svoga brata, vjerovatno, zbog teznje ka strozijem zivotu od
onoga sto je vodio u Moskvi. Ali i pored te zelje, kad je ostavio igumanstvo u Bogojavljenskom
manastiru, on nije mogao da u sebi pobjedi strast vlastoljublja. On je bio stariji brat Prepodobnoga,
koji je zajedno sa njim svojevremeno polozio temelje novom manastiru. Mozda je iz Moskve tada
donio i novcani prilog za novi manastir. U svakom slucaju sve je to u njemu podsticalo zelju za
prvenstvom. Moze se pretpostavljati da su medju onima koji su bili nezadovoljni novim tipikom u
manastiru, neki bili na strani Stefana.
Jedne subote prepodobni Sergije sam je sluzio vecernju i bio u oltaru a njegov brat Stefan, kao
ljubitelj crkvenog pojanja stajao je za lijevom pjevnicom. Odjednom Prepodobni cu dosta jak glas
brata: "Ko ti je dao tu knjigu?" pitanje je bilo upuceno kanonarhu.
"Iguman", odgovorio je kanonarh. Pomisao gnjeva i vlastoljublja pokolebala je Stefana pri tom
odgovoru.
"Ko je ovdje iguman?" rekao je vec razdrazljivo: "zar ja prvi nijesam osnovao ovo mjesto?"... Pale
su tu i druge nemile rijeci. Prepodobnom je bilo jasno da se u razdrazenosti bratovljevoj izlilo i
tajno nezadovoljstvo nekih od bratije novim poretkom u manastiru. Vec smo rekli da su neki od
nezadovoljnika ostavili manastir, ali ocigledno su postojali i takvi koji su htjeli da smijene samog
Sergija.
Igumanstvo, pak, nije privlacilo, vec je pritiskalo smirenog Sergija: tim manje je zelio da rukovodi
onima koji nijesu zeljeli njegovu upravu i iskoristio je ovaj slucaj da sa sebe zbaci to tesko breme.
Ostavljajuci samovoljnike sudu njihove savjesti, Prepodobni poslije vecernje nije otisao ni u keliju,
ni u trpezariju gdje su otisla sva bratija; niko ga nije vidio kada je izisao iz mananstira i krenuo
putem koji je vodio na Kinel ...
Pobozni citalac Sergijevog zitija ce se i nehotice zadrzati u mislima nad ovim postupkom ugodnika
Bozijeg. Ovdje cemo navesti razmisljanje nezaboravnog Filareta, mitropolita moskovskog o ovom
slucaju. "Ocigledno su", kaze on, "u ovom postupku trpljenje, krotost i smirenje Svetoga. Ali evo
sta je cudno: zasto on nije brata urazumio kako je on iguman bio duzan. Kako moze jedan covjek da
ostavi svu bratiju i sluzbu na koju ga je postavila svestena vlast?"
"Postoje narociti putevi Svetih", odgovara na ovo pitanje mudri Mitropolit - "putevi koje svi treba
da postuju duboko, utoliko sto narocitom blagodacu Bozijom usmjeravani i opravdani po svojim
rezultatima ali kojima nema pravo svako da slijedi, zato sto bi bilo odvec drsko kad bi svako
pripisivao sebi takvu blagodat". Takav je slucaj prepodobnog Sergija.
"Ako sin kod oca ili potcinjeni kod nastojatelja sto cini ne valja: nemojte da cutite i da ih ostavite
bez razoblicavanja i popravljanja. Sjecajte se uzasne prijetnje i kazne kojom je Bog zbog nebrige za
svoj rod porazio nesrecnog Iliju: "jer Sam mu javio da cu suditi domu njegovu dovijeka za
nevaljalstvo, za koje je znao da njim navlace na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio"
(1.Car.3,13). Ako ti se zbog nekog iskusenja ili nezadovoljstva javi zelja da bjezis od mjesta na
kojem si postavljen zakonitom vlascu, budi na oprezu! Moze se dogoditi da ces ponijeti krivicu
zbog samovolje. Od zla, putem svoje tvrdoglavosti neces uteci i neces dostici spokoj za kojim si
tezio".
"Ali ako sveti Sergije iz poznatog slucaja nije postupao po ovim uobicajenim pravilima, po kakvim
jeste?" Jer Sveti po svetim pravilima treba da cini. Njegov postupak shvaticemo uz pomoc pravila
Apostolovog: "Nego se vise o tome starajte da ne postavljate bratu spoticanje i sablazan"

29
(Rim.14,13). Vidio je prozorljivi Sergije da ne bi bilo zgodno da razoblici vlastoljupca, zato sto bi u
ovom slucaju razoblicavanje izgledalo kao prepirka oko nastojateljske vlasti i kao licna raspra
izmedju igumana i njegovog starijeg i pri tom, rodjenog po tijelu brata (koji je takodje imao cin
igumana) i sto to ne bi proslo bez spoticanja i za drugu bratiju u manastiru".
"U ovim teskim okolnostima premudri Starac je nasao sredstvo ne samo da ne postavi kamen
spoticanja sa svoje strane, vec i da srusi sablazan koju je drugi postavio. On nikome nije kazao za
bratovljev postupak i svojim napustanjem nastojateljstva dao je jaci lijek protiv strasti vlastoljublja.
Bog je, opravdavajuci put Svojega ugodnika kroz njegovo dobrovoljno izgnanstvo, vise no ranije,
utvrdio u ljubavi prema njemu bratiju njegovog manastira i vratio ga je k njima vlascu mitropolita
Aleksija".
Na putu u Kinel, Prepodobnog je zatekla i noc, koju je proveo u gustoj sumi u molitvi i kratkom
snu. Ujutru je nastavio svoj put i stigao u Mahrisski manastir.
Ovdje je bio iguman njegov duhovni prijatelj i sabesjednik, prepodobni Stefan. Kao postrizenik
Kijevo-Pecerske Lavre, on se sklonio od progona Latina u oblast moskovskog knezevstva i ovdje na
35 vrsta od manastira prepodobnog Sergija osnovao svoj pustinjski manastir, isto kao i Sergije u
ime Presvete Trojice. Prepodobni su posjecivali jedan drugoga radi duhovnih razgovora i uzajmne
utjehe a sada kada je saznao za Sergijev dolazak, Stefan je zapovjedio da udare u klepalo i sa svom
bratijom mu je izasao u susret.! Oni su se jedan drugome poklonili do zemlje moleci jedan drugoga
za molitvu i blagoslov, i ni jedan ni drugi nije htio da ustane prvi: tako je bilo veliko njihovo
smirenje! Na kraju je popustio sveti gost: on je ustao, blagoslovio svetog domacina i prijatelja sa
njegovom bratijom i svi zajedno posli su u crkvu na kratku molitvu. Zatim je gostoljubivi Stefan
ponudio Sergiju pustinjsku trpezu i oni su dugo besjedili o spasenju duse.
Prepodobni Sergije je nekoliko dana bio gost Stefanov. Obilazio je sa njim pustinju i radovao se
procvatu njegovog manastira. Na kraju mu je rekao: "Ja bih zelio, oce, da uz pomoc Boziju nadjem
sebi neko osamljeno mjesto, gdje bih mogao tihovati. Tvoji ucenici dobro znaju ovdasnja pustinjska
mjesta i zato molim tvoju milost: daj mi jednoga od njih u pratnju".
Stefan, ne samo sto je s ljubavlju ispunio tu molbu, da sa Sergijem otpusti svoga ucenika Simona,
nego ga je i sam ispratio oko tri vrste od manastira gdje su se kod jednog izvora odmorili i oprostili.
Kraj tog izvora kao uspomena na njihov prijateljski rastanak i do danas stoji kapelica i ka njoj svake
godine ide litija od Mahriske Sergijeve parohijske crkve.
Prepodobni Sergije je u pratnji Simona obisao mnogo pustinjskih cestara i na kraju nasao predivno
mjesto na rijeci Kirzac gdje se i nastanio radi tihovanja. Razumljivo je kako je bila velika radost
osirotjelih monaha, kada su saznali gdje je njihov voljeni nastavnik i otac. Ne moguci vise da
podnesu razdvojenost, poceli su se jedan za drugim preseljavati na Kirzac. A Prepodobni ih je s
ljubavlju primao i sam im pomagao da grade kelije, sam je, svojim rukama iskopao bunar koji
postoji i danas. Bratija su zeljeli da sagrade i crkvu i tada je Prepodobni poslao svoja dva ucenika k
mitropolitu Aleksiju da mole blagoslov. Kod njega blagoslov je odmah bio dobijen i crkva je
sagradjena.
Broj bratije je brzo rastao. Prepodobni je i ovdje uveo tipik opstezica. Proslo je tri-cetiri godine.
Monasi Trojickog manastira koji nijesu zeljeli da se rastanu sa prvobitnim mjestom podviga svoga
prepodobnog igumana jos uvijek su se tjesili nadom da ce se njihov starac vratiti u svoj voljeni
manastir!

30
... Mitropolit je dobro znao koliko je Sergije bio potreban Trojickom manastiru ali vidio je i to
koliko su duboko uvrijedili blazenu dusu svojevoljnici, koji su se pobunili i protiv svoga oca i
protiv volje vaseljenskog Patrijarha. Zao mu je bilo i ucenika, koji su bili neutjesni zbog rastanka s
nastavnikom ali on nije htio da na svoga svetoga prijatelja utice samo arhipastirskom vlascu ...
Blagoslovivsi trojicke monahe i rekavsi im rijeci utjehe, mitropolit ih otpusti u svoj manastir i ubrzo
posla k prepodobnom Sergiju ugledno poslanstvo koje se sastojalo od dva arhimandrita: Gerasima i
Pavla. Poslanici su stigli na Kirzac i bratski pozdravili Sergija.
"Otac tvoj", rekli su, "mitropolit Aleksije, blagosilja te i mnogo je radostan sto ima dobre vijesti o
tvom zivotu u ovoj dalekoj pustinji i sto se ime Bozije i ovdje kroz tebe proslavlja. Ali on nam je
zapovjedio da ti kazemo: dosta je i to sto si ovdje sagradio crkvu i okupio mnogo bratije. Izaberi
sada medju svojim ucenicima onoga koji je iskusan u duhovnom zivotu i ostavi ga da bude graditelj
novog manastira; a sam se vrati u manastir Presvete Trojice, da se bratija koja su ozaloscena zbog
rastanka s tobom ne bi potpuno razisla. Nepokorne i buntovnike ja cu istjerati kako tamo ne bi bilo
ni jednog koji ti ne zeli dobro. Samo nas poslusaj i milost Bozija i nas blagoslov da su uvijek nad
tobom!"
"Ovako recite gospodinu mojemu Mitropolitu" – odgovorio je smireno Prepodobni. "Sve sto iz
tvojih usta ishodi primam s radoscu kao da ishodi iz usta Hristovih i ni u cemu ti ne odbijam
poslusnost"...
Sa takvim su se odgovorom arhimandriti vratili k Mitropolitu koji je bio veoma obradovan
savrsenim Sergijevim poslusanjem. On je odmah poslao u novi manastir svestenike i stvari koje se
upotrebljavaju u crkvi pri bogosluzenju i crkva je bila osvecena u cast blagovjesti Presvete
Bogorodice. A Sergije je izabrao medju svojim ucenicima prepodobnog Romana kojeg je Mitropolit
rukopolozio u svestenicki cin i postavio ga da gradi Kirzac. Zavrsivsi na taj nacin uredjenje novog
manastira, Prepodobni iguman se vratio u svoju predjasnju pustinju.
Taj povratak je bio pobjeda dobra nad zlom, praznik uzajamne ljubavi ucenika i nastavnika.
... a sta se dogodilo s njegovim bratom Stefanom, koji je svojim nepazljivim i grubim rijecima
uvrijedio smirenog igumana i dao mu povod da ode iz manastira?
Na doceku prepodobnog Sergija mi ga ne vidimo. Mozda se on sam ili po odluci mitropolita
Aleksija, u to vrijeme udaljio iz Lavre ili u Bogojavljenski manastir ili u Simonov k svome sinu
Teodoru, ali kasnije poslije smrti Sergija, ponovo ga vidimo da zivi u manastiru i pripovjeda piscu
Sergijevog zitija istoriju njegovog detinjstva.
Ubrzo poslije opisanih dogadjaja, bas 1375. godine, prepodobni Sergije je bio tesko bolestan, tako
da su se bili zabrinuli za njegov zivot. Prelezao je na bolesnickoj postelji od druge nedelje Velikog
posta "do Semjonova dana", tj. do 1 septembra. Zivot pravednika je bio tako dragocjen u ocima
savremenika, da je ljetopisac smatrao neophodnim da vijest o tome unese u svoj ljetopis. "Neka se
ne cude tome", kaze pisac, "sto se pravednicima salju "nevolje i bolesti: kroz mnoge nevolje treba
uci u Carstvo Bozije. A sto gresni ljudi zive zdravi i veseli i ne trpe na ovom svijetu nikakvu
nevolju, za to im se priprema vjecno mucenje u buducem zivotu. A za pravednike koji straze,
Gospod Bog priprema mnogo vijenaca i neizrecene slave na nebesima".
GLAVA XII
Briznik zemlje ruske
31
Svijet u pustinjacima vidi nekorisne ljude za gradjansko drustvo, misleci da on sam (tj.svijet), sa
svojom voljom, sa svojim umom, bas on sa svojim bucnim zakonima i jeste jedini dobrotvor
ljudske zajednice. Ali svijet ne poznaje znacaj njihovih bogolikih moci za nju, ne zna ni za snagu
molitve, ni za sirinu duhovnih obzorja. U blagocestivim pustinjacima koji su se odrekli svijeta, ne
vidi aktivne sinove otadzbine i drzave, on ih cak prezire i mrzi. A da li je u pravu svijet kada mrzi
ljude koji su se, ostavljajuci ga zauvjek, zavjetovali da se neprestano mole za njegovo istinsko
dobro, i ne samo da se mole vec da mu i svojim djelom cine dobro? Sveti podviznici, podvizima
poboznosti i cistim molitvama odvracaju od njega gromove razdrazenog neba i nizvode silne i
djelotvorne blagoslove, dok im svijet ova dobrocinstva ne priznaje! Ako svijet o njima sudi jedino
po nekakvoj trenutnoj koristi i ako ih smatra potpuno nekorisnim, onda je jasno da on ne poznaje ni
svoju sopstvenu korist.
Velikog izabranika Bozijeg Sergija, darovao je Bog zemlji Ruskoj upravo u ono tesko vrijeme kada
su Tatari osvojili skoro sve njene krajeve, kada su medjusobne zadjevice knezeva dovodile do
krvavih bitaka, kada su svadje, bezakonje, tatarska nasilja i grubost tadasnjih obicaja prijetili
ruskom narodu potpunom propascu. Gotovo sto pedeset godina se mucila mnogostradalna Rusija
pod teskim jarmom tatarskim. I eto, na kraju, pogledao je Gospod Bog na molitve Pravoslavne
Rusije, priblizavase se cas oslobodjenja u kojem se sveti Sergije pokazao kao istinski briznik rodne
zemlje. "Primjerom svog svetog zivota, visinom svoga duha, on je razumio pali duh svoga naroda,
probudivsi mu vjeru u sebe, i svoju moc i vjeru u pomoc Boziju ... Prepodobni Sergije je svojim
zivotom omogucio zabrinutom narodu da osjeti da se u njemu jos nije ugasilo i zamrlo svako dobro,
pomogao mu da zaviri u svoj unutrasnji mrak i da tamo ugleda iskre koje su jos tinjale, iskre onog
istog ognja kojim je sam goreo". I tako je "narod koji se navikao da sto godina drhti pri pomenu
imena tatarskog, na kraju dosao k sebi, ustao na zavojevaca i ne samo da je nasao hrabrosti da
ustane vec je i posao da trazi tatarsku vojsku u sirokoj stepi i tamo navalio na neprijatelja svom
zestinom, potpuno ga slomivsi. Kako se to dogodilo? Kako su dosli do toga, kako su se vaspitali
ljudi koji se odvazise na ovako djelo a kojem njihovi djedovi nijesu smijeli ni da pomisle? ... Mi
znamo jedno, da je prepodobni Sergije blagoslovio za ovaj podvig glavnog vodju ruske narodne
vojske i taj mladi vozd je bio covjek onog narastaja koji je rastao na oci prepodobnog Sergija", pod
njegovim blagodatnim vaspitanjem ... Evo sta o tome kaze istorija.
Jedan od gordih tatarskih kanova, Mamaj, podigao se na Rusiju sa svojom mnogobrojnom vojskom.
Uzalud je Veliki Knez Dimitrije Jovanovic pokusavao da ga umilostivi darovima i pokornoscu.
Mamaj nije htio ni da cuje za milost. Ma kako bilo tesko Velikom Knezu da se poslije nedavnih
ratova sa Litvancima i drugim nemirnim susjedima ponovo priprema za rat, morao se odluciti:
tatarska mnogobrojna vojska se, slicno olujnom oblaku, nadvijala nad oblastima tadasnje Rusije.
Spremajuci se za pohod, Dimitrije Jovanovic je najprije zelio da posjeti manastir Zivotvorne
Trojice, kako bi se tamo poklonio jedinome Bogu koji se u Trojici slavi, i kako bi uzeo oprostajni
blagoslov od prepodobnog igumana Sergija. Sa sobom je pozvao brata Vladimira Andrejevica, sve
koji su tada bili u Moskvi pravoslavne knezeve i ruske vojvode sa odabranom druzinom vojske i
poslije Uspenja izasao iz Moskve. Drugog dana su stigli u Trojicki manastir. Smireno se poklonivsi
Svemogucem Gospodu, Veliki Knez je rekao svetom igumanu: "Ti vec znas, oce, kakva me je
velika nevolja snasla i ne samo mene vec sve pravoslavce: ordinski knez Mamaj je podigao svu
hordu bezboznih Tatara i eto ih gdje idu na moju ocevinu, na zemlju Rusku, da razaraju svete crkve
i ubijaju hriscanski narod ... Pomoli se, oce, da bi nas Bog izbavio od ove nesrece!"
Sveti starac je umirio Velikog Kneza nadom na Boga i kako je ovaj zurio da se vrati, zamolio ga je
da odslusa Boziju Liturgiju i poslije zavrsetka, pozvao ga zajedno sa drugim knezevima i

32
vojvodama da blaguju hljeb i so manastirsku. Veliki Knez je odbijao: glasnici su jedan za drugim
stizali s vijestima o priblizavanju Mamaja ruskim krajevima.
Ali ljubavlju preizobilni starac je preklinjao Dimitrija Jovanovica da blaguje hljeb za njegovom
trpezom: "Ovaj rucak," rekao je, "tebi ce, Veliki Kneze, biti na korist".
Dragi gost je pristao a obradovani Starac mu je u duhu predskazanja rekao: "Gospod Bog ti je
pomocnik; jos nije doslo vrijeme da sam poneses pobjedni vijenac vjecnosti; ali mnogim, mnogim
bezbrojnim tvojim satrudnicima pletu se mucenicki vijenci s vjecnom slavom".
Medjutim, Prepodobni je naredio da pripreme osvestanu vodu i poslije jela okropi Velikog Kneza i
sve knezeve, vojvode i hristoljubivu vojsku koji su bili s njim. Besjedeci s Velikim Knezom, sveti
Starac mu je savjetovao da silnome Mamaju ukaze pocast poklonima i cascu. "Tebi, gospodine
Kneze", govorio je on, "valja da se staras i cvrsto stojis za svoje podanike, i da za njih i dusu svoju
polozis i krv svoju prolijes, po ugledu na Samoga Hrista, Koji je krv Svoju za nas prolio. Ali
najprije, gospodine, podji k njemu s pravdom i pokornoscu jer tvom polozaju i prilici da se
pokoravas ordskom kanu. Ta i Vasilije Veliki je umirio darovima necasnog cara Julijana. I Pismo
nas uci da ako takvi neprijatelji traze od nas cast i slavu – podajmo im; ako traze zlato i srebro
podajmo i to; no za ime Hristovo, za vjeru Pravoslavnu, nama valja dusu svoju poloziti i krv svoju
proliti. I ti gospodine daj im cast i zlato i srebro i Bog im nece dozvoliti da nas savladaju: On ce te
uzvisiti, vidjece tvoje smirenje i oborice njihovu neumoljivu gordost."
"Sve sam to ja vec ucinio", odgovorio mu je Veliki Knez, "ali se neprijatelj moj uzdize jos vise".
"Ako je tako", rekao je ugodnik Bozji, "onda ga ceka konacna pogibija a tebe, Kneze, pomoc,
milost i slava od Gospoda. Nadamo se na Gospoda i na Precistu Bogorodicu da te Oni ne ostave".
Kada je zakrstio Velikog Keza koji je bio klekao pred njim, svetim krstom, Bogonosni Sergije je
odusevljeno uzviknuo: "Podji gospodine, bez brige: Gospod ceti pomoci protiv bezboznog
neprijatelja!" A zatim je tihim glasom rekao velikom knezu nasamo: "Pobjedices neprijatelje
tvoje"...
Sa srdacnim umiljenjem je Veliki Knez slusao prorocanske rijeci svetog igumana: zaplakao je od
ganutosti i molio Prepodobnoga za neki narociti poklon kao blagoslov za svoju vojsku i kao zalog
obecane milosti Bozije za sebe.
U to vrijeme su u manastiru Zivotvorne Trojice medju bratijom koja se podvizavala pod
rukovodstvom Sergijevim protiv nevidljivih neprijatelja, bila dva monaha-bojara: Aleksandar
Peresvet, nekadasnji bojar brjanski i Aleksandar Oslaba, nekadasnji bojar ljubecki. Njihovu
hrabrost, odvaznost i vojnicku vjestinu svi su dobro poznavali: prije monasenja, obojica su bili na
glasu kao odvazni vojnici, hrabri junaci i ljudi veoma iskusni u vojnickim vjestinama. Eto, bas te
monahe-vitezove je trazio u svoje pukove Veliki Knez od prepodobnog Sergija, nadajuci se da ti
ljudi, koji su se potpuno posvetili Bogu, mogu da sluze kao primjer u njegovoj vojsci i budu joj
uzor. I prepodobni Sergije nije oklijevao da ispuni molbu Velikog Kneza: odmah je naredio
Peresvetu i Oslabu da se spreme za bitku. Radosno su hrabri monasi prihvatili zapovijest svog
voljenog starca igumana a on im je naredio da umjesto oklopa i sljema uzmu na sebe monaske
shime, ukrasene izobrazenjem krsta Hristovog: "Evo vam, djeco moja, oruzje netrulezno", govorio
im je pritom Prepodobni, "da vam ono bude umjesto sljemova i ratnih stitova!" Predajuci ih
Velikom Knezu, sveti Starac je rekao: "Evo ti, dragi Kneze, mojih oruznika i poslusnika a tvojih

33
izabranika!" A njima je rekao: "Mir vam, draga djeco moja, u Hristu braco! Budite hrabri kao hrabri
vojnici Hristovi, kucnuo je cas vaseg podviga!"
Blagoslovivsi krstom i pokropivsi jos jednom osvestanom vodom Velikog Kneza, svoje monahe-
vitezove i svu knezevu druzinu, prepodobni Sergije je rekao velikom Knezu: "Gospod Bog neka
bude tvoj pomocnik i zastitnik! On ce pobjediti i oboriti neprijatelje tvoje a tebe ce proslaviti!"
Dirnut do dubine duse prorocanskim rijecima starca, veliki Knez mu je odgovorio: "Ako mi Gospod
i Presveta Majka njegova posalje pomoc protiv neprijatelja onda cu ja sagraditi manastir u ime
Presvete Bogorodice".
Postoji predanje da je tada prepodobni Sergije predao Velikom Knezu ikonu Gospoda Svedrzitelja
koja se do dana danasnjeg cuva u moskovskom Simonovom manastiru blizu kojeg su na Starom
Simonovu sahranjeni sapodviznici Donskoga, Peresvet i Oslaba. Predanje kaze da je ta ikona bila
donesena ovamo sa kovcegom slavnog Peresveta poslije Kulikovske bitke. Ikona je bogato
ukrasena zlatom, biserom i dragim kamenjem. Osim Spasitelja, na njoj su naslikani episkop Nikolaj
Cudotvorac i sveti Kiril Jerusalimski a na "vratascima" sa strane Presveta Bogomajka i Preteca. Kao
na potvrdu tog predanja mozda bi se moglo ukazati na drevni stil te ikone i bogate ukrase koji su joj
mozda kasnije dodati a takodje i na to da su se u manastiru prepodobnog Sergija jos za njegova
zivota bavili ikonopisom. Ali, 1888. godine u Crkveno-arheoloskom muzeju pri Kijevskoj
Duhovnoj Akademiji izmedju ostalih starina, bio je poklonjen drveni osmokraki krst duzine oko
pola arsina, u srebrnom pozlacenom okovu. Na tom okovu obrazovani ljubitelji starina su otkrili
natpis: "Ovim krstom je blagoslovio prepodobni iguman Sergije kneza Dimitrija protiv omrazenog
kana Mamaja i rekao mu da njime pobjedjuje neprijatelja. U ljeto 1380, 27. avgusta. Ako je taj krst
zaista blagoslov prepodobnog Sergija Velikome Knezu Dimitriju Jovanovicu, onda je gore
spomenuta ikona mogla biti prosta ratna ikona Velikog Kneza uz koju je kasnije predanje vezalo
ime prepodobnog Sergija samo zato, sto je krst bio vec izgubljen a predanje o materijalnom simbolu
blagoslova ugodnika Bozijeg ostalo u sjecanju potomstva.
Prepodobni Sergije je doveo svoje goste do svetih vrata manastira i predavsi im u ime svih mir i
blagoslov cijeloj pravoslavnoj vojsci, otpustio ih je sa molitvenom blagonaklonoscu.
Kada se vratio u Moskvu, Veliki Knez je ispricao mitropolitu Kiprijanu o svom putu u Trojicki
manastir, o razgovoru sa velikim Starcem i o njegovom predskazanju. Mitropolit je usrdno saslusao
njegovu pricu i posavjetovao ga da cuva tu tajnu u dubokom cutanju, narocito pak rijeci svetog
Starca - "pobjedices neprijatelje svoje", sve dok dogadjaj ne opravda prozorljivost ugodnika Bozjeg
i Bog blagoslovi djelo srecnim ishodom.
Medjutim, po ruskoj zemlji se brzo pronio glas o tome da je Veliki Knez isao u Trojicu i dobio
blagoslov i podrsku za bitku s Mamajem od velikog Starca, radonjeskog pustinjaka, svijetli plamen
nade bljesnuo je u srcima ruskih ljudi a oni koji su bili spremni da stanu zajedno sa Mamajem
protiv Velikog Kneza Moskovskog, pokolebali su se ... Takav je bio stari rjazanjski knez Oleg: on se
vec spremao da se udruzi s Mamajem da bi izvukao korist na racun Moskovskog kneza sa cije
strane nije ocekivao veci otpor tako jakom neprijatelju, kada je iznenada dobio obavjestenje da se
moskovska sila vec prebacila preko Oke. Ta ga je novost tako ogorcila da je korio svoje bojare:
"Zasto me ranije nijeste obavijestili o tome? Kako cemo sada stupiti u vezu sa nasim drugim
saveznikom – litvanskim knezom Jagajlom Ogerdovicem? Svi putevi sada su zauzeti"... Bojari su
mu na to rekli: "Bojali smo se da ti to kazemo premda smo to odavno culi. Kazu da u oblasti
moskovskog Kneza postoji jedan monah-podviznik, zovu ga Sergije. On ima od Boga dar
prozorljivosti. Kazu da je blagoslovio Kneza za pohod protiv Mamaja. Kada je Oleg za to cuo,
34
veoma se uznemirio: "Zasto mi to ranije nijeste rekli? Tada bih posao Mamaju u susret i molio ga
da ovaj put ne ide na Moskvu i ne bi bilo neprilika"... tako su visoko cijenili blagoslov
prepodobnoga Sergija, cak i sami neprijatelji moskovskog kneza. Blagoslov tako svetog Starca cak
je i u njihovim ocima izgledao kao vec sasvim dovoljno jemstvo pobjede Velikoga Kneza
moskovskog. I Oleg je odustao da ide u pomoc Tatarima protiv moskovskih pukova.
Ubrzo pod licnim vodjstvom Velikog Kneza Dimitrija Jovanovica i njegovog brata – saborca kneza
Serpuhovskog Vladimira Andrejevica, ruska vojska je dosla na Kulikovo polje (u sadasnjoj Tulskoj
guberniji, epifanskom srezu).
8. septembra 1380. godine oni su od ranog jutra bili u borbrnim redovima izmedju reke Dona i
Neprjadve, spremni da docekaju bezboznog neprijatelja.
U tom casu se pojavljuje pred Velikim Knezom monah Nektarije kojeg je poslao sa drugom
bratijom prepodobni Sergije, noseci mir i blagoslov njemu i cijeloj njegovoj hristoljubivoj vojsci.
Sveti Starac je duhom prozreo potrebu da jos jednom okrijepi hrabrost Velikog Kneza pred samu
bitku i poslao mu kao blagoslov Bogorodicinu prosforu i svojerucno pismo, ciji je kraj sacuvao
jedan od nasih ljetopisa.
Veliki Knez je procitao pismo, okusio od svete prosfore i podigavsi ruke glasno prinio molitvu:
"Veliko ime Presvete Trojice! Presveta Vladicice, Bogorodice, spasi nas! Njenim molitvama Hriste
Boze i molitvama svetih cudotvoraca Petra i Aleksija i prepodobnog Sergija, pomozi nam protiv
neprijateljske sile i spasi nas!"
Brzo se pronijela vijest po pukovima o Sergijevim izaslanicima; kao da ih je posjetio sam veliki
zastitnik ruske zemlje i blagoslovio rusku vojsku. Ta posjeta koja je u tako vaznom i za sve
odlucnom trenutku bila toliko neocekivana, dosla je u pravi cas. Sada su se i slabi duhom nadahnuli
junastvom i svaki je vojnik obodren nadom na molitve velikog Starca, neustrasivo isao u boj,
spreman da polozi dusu svoju za svetu vjeru Pravoslavnu, za svog voljenog Kneza, za svoje drago
otacastvo...
Kada se vratio u Moskvu i raspustio svoju pobjednicku vojsku, Veliki Knez Dimitrije Jovanovic,
koji je zbog te pobjede dobio nadimak "Donski", sa svojim bratom i saborcem Vladimirom
Andrejevicem, koga su prozvali "hrabri", ponovo je dosao u manastir Zivotvorne Trojice, da bi
uzneo blagodarenje silnom u boju Gospodu, i licno ispricao velikom Starcu o Bogom darovanoj
pobjedi i da mu blagodari za tople molitve i pomoc koju je pruzio njegovim ratnicima.
Tada, dok je boravio u Trojickom manastiru, Veliki Knez je naredio da se citaju pomeni i sluze
zaupokojene Liturgije za sve ubijene na Kulikovskom polju. Te molitve se i sada citaju svake
godine po svoj Pravoslavnoj Rusiji o "Dmitrijevskoj suboti", uoci 26. oktobra (na imendan Velikog
Kneza Dimitrija Jovanovica) i naravno, ustanovljene su po savjetima prepodobnog Sergija. Mozda
se bas zbog toga ne obavljaju nigdje tako svecano kao u Trojickoj Sergijevoj Lavri, pri cemu se
spominju po imenu svi glavni podviznici ovog boja i medju njima shimonasi Aleksandar Peresvet i
Andrej Oslaba.
Prilikom te posjete, Veliki Knez je obdario Sergijev manastir bogatim poklonima, podijelio mnogo
milostinje narodu, koji se okupio iz svih obliznjih sela da ga doceka i priredio za prepodobnog
Sergija i njegovu bratiju bogat objed u kome je i on sam uzeo ucesca sa svima svojima, a onda se
radosno vratio u Moskvu.

35
GLAVA XIII
Blagodatni starac
U duhovnom zivotu sveti Oci mnogo strogo razlikuju dva stepena: krst djelateljni i krst
sazercateljni. Najprije se prolazi kroz stradanje, mnogozalosnim uzanim putem krsta, kroz vrijeme
podviga, napora i borbe sa samim sobom – sa starim covjekom i sa neprijateljima spasenja –
svijetom i djavolom. Zatim dolazi spokoj srca u Bogu, duboki mir duse koja je u Hristovom
blagodacu pobjedila strasti, koja je ociscena, prosvijetljena i u tajanstvenom opstenju s Bogom jos
ovdje na zemlji stekla zalog nebeskog blazenstva. Onaj prvi put je opsti i neizbjezan za sve koji se
spasavaju, ovo drugo svojstveno je samo narocitim izabranicima Blagodati i onome ko nije ocistio
srce od strasti sveti Oci ne dozvoljavaju da na to i pomisle. Mi, ljudi ostrasceni, nikada svojim
zaista zaslijepljenim umom necemo proniknuti u cudesnu tajnu oblagodacenog stanja duse – duse
Bogom obnovljene, osvecene i vaspostavljene u svojoj prvobitnoj bogolikoj ljepoti i savrsenstvu.
To je svijet koji je za nas gresne skriven, svijet u kojem vladaju narociti zakoni koji ne podlijezu
nasim zemaljskim mjerilima, mjerilima naseg ogranicenog razuma, i mi mozemo vidjeti samo
spoljasnje projave toga vec na zemlji onebesnjenog, vec u tijelu Duhom Svetim dostignutog stanja
obozenosti svetih Bozijih izabranika. Mi sa strahom mozemo sagledati samo one slabasne zrake
svijetle bogolike cistote svetitelja Bozijih, zrake koji kao da i protiv njihove volje iskre iz njih, iz
njihovih zadivljujucih postupaka, rijeci i pokreta. Dodirujuci nase strasno srce blagodatnom
toplinom, oni zadivljuju i smiravaju nas um divotnim sjajem jednog drugog, viseg poretka
stvarnosti i privlace nase duse ka cudesnim izabranicima Blagodati ...
I prepodobni Otac nas Sergije je prosao put patnje i krsnog podviga prije no sto se pokazao kao
cudesni blagodatni muz, kakvog ga vidimo u drugoj polovini i narocito poslednjih godina njegovog
zivota. Vidjeli smo ga u podvigu i borbi u neumornoj borbi koja je za svijet nepojmljiva ali koja je
za Hristovog poslusnika – neizbjezna. Pobjeda je na kraju proslavljena. Utihle su strasti. Ubijeno je
samoljublje u prah oboren idol tijelougodija, svijet sa svojim sablaznima vise nema smjelosti da se
priblizi bogougodniku. "Dronjci su pokrivali njegovo sveto tijelo", kaze mitropolit Platon "tijesna
koliba je bila sabjesednica njegovog bogomislija i jednostavan stap je potpomagao podvizima
dobrodjetelji raslabljeno tijelo, ali njegov duh je bio preispunjen obiljem blagodati, njegovo srce je
okusilo one sladosti ciji je ukus – ukus zivodajne i netrulezne mane". U smirenom srcu podviznika
tiho je sijala neiskazana svjetlost Bozije blagodati koja je zgrijevala cijelo njegovo bice. Na njemu
su se izobilno projavili svi Boziji darovi: i dar tvorenja cuda i dar prorostva i dar utjesenja i
poucavanja, savjeta i duhovnog razuma. Za Sergijev duhovni vid kao da ne postoje – ni materijalne
prepreke, ni prostor, ni samo vrijeme: on vidi najudaljenije kao da je blizu, providja buducnost kao
sadasnjost ... Mi smo vec govorili o tome kako je prozorljivi starac predskazao neostvarljivost
maste gordog Mitaja, kako je umirio Velikog Kneza videci pobjedu nad Mamajem, kako je u
samom casu bitke sagledavao svojim duhovnim ocima ono sto se dogadjalo na polju. Evo jos nekih
slucajeva ove cudesne prozorljivosti starca, koje je zapisao njegov prepodobni ucenik.
1390. godine, arhijerej permski, sveti episkop Stefan, putovao je u Moskvu. Put ga je nanio bio
pored slavnog Sergijevog manastira svega na deset vrsta i sveti Stefan je jako zelio da se vidi sa
njegovim svetim igumanom. No okolnosti su bile takve da je morao pozuriti u prestonicu i on je
odlucio da Prepodobnog posjeti kad se bude vracao. I kad se nasao nekako naspram manastira, sveti
Episkop se pomolio molitvom: "Dostojno jest, jako vo istinu"... i izdaleka se poklonio na onu stranu
gdje je bio Sergijev manastir, rekavsi: "Mir ti, duhovni brate moj!"...

36
S pravom se kaze da "srce srcu vijest prenosi". Tako je ponekad cak i sa nama gresnima a srca
Bozijih Svetaca jos vise su povezana vezom ljubavi i zbog toga se jos brze odazivaju na poziv
ljubavi.
Prepodobni Sergije je u tom casu bio sjedio sa bratijom za trpezom, kad odjednom usta od stola i
poslije kratke molitve napravi poklon prema zapadu, tiho govoreci: "Raduj se ti, pastiru Hristovog
stada i mir Bozji nek bude s tobom!"...
Bratija su bila veoma zacudjena ovakvim neobicnim postupkom svog igumana, iskusniji su shvatili
da je on imao neko vidjenje i poslije jela su ga pitali o dogadjaju. Prepodobni nije od njih sakrio
svoje duhovno vidjenje: "Bas u ovom trenutku", rekao je "episkop Stefan se na putu u Moskvu
zaustavio naspram naseg manastira i poklonio Svetoj Trojici i nas smirene blagoslovio".
Prepodobni Sergije je cak naznacio samo mjesto gdje se to dogodilo i neki od bratije su odmah
pozurili tamo i tu zatekli ljude koji su pratili mitropolita Stefana. Trojicki monasi su ih pitali sta se
sve zbilo. I kada su culi njihovu pricu, proslavili su Boga Koji proslavlja njihovog svetog Starca
darom prozorljivosti.
Kao uspomena na ovaj neobicni uzajamni pozdrav svetih prijatelja na 11-toj vrsti moskovskog puta
stoji crkvica od kamena sa velikim drvenim krstom upravo na onom mjestu gdje se zaustavio
mitropolit Stefan Permski.
A u manastiru prepodobnog Sergija se i danas sveto cuva ovaj obicaj kao uspomena na nevidljivi
susret Svetih: za vrijeme objeda prije posledljeg jela udara se u zvono, bratija ustaju i credni
jeromonah govori: "Molitvama mitropolita Stefana i prepodobnog Sergija, Gospode Isuse Hriste,
pomiluj nas!" – poslije cega svi sjedaju da zavrse jelo.
Drugi put je prepodobni Sergije sluzio Boziju Liturgiju zajedno sa svojim bratom Stefanom i
sinovcem Teodorom koji je vec bio rukopolozen u prezviterski cin. Molcalnik Isakije je vec stajao u
crkvi. Odjednom on ugleda u oltaru i cetvrtog covjeka neobicnog izgleda koji je sasluzivao sa ovom
trojicom i sijao cudesnom svjetloscu, u sjajnim rizama... U malom vhodu sa Jevandjeljem, neobicni
covjek je isao u stopu sa Sergijem a njegovo lice je blistalo kao sunce, tako da Isakije cak nije
mogao gledati u njega ... To neobicno vidjenje mu je otvorilo usta i on se obratio poboznom starcu
Makariju koji je stajao pored njega pitanjem: "Kakvo je to neobicno vidjenje, oce! Ko je onaj
cudesni muz?"
Liturgija se zavrsi i onaj neobicni muz posta nevidljiv. Oba ucenika koji su bili udostojeni vidjenja,
kada su uhvatili zgodan trenutak, upitali su Prepodobnog o njegovom tajanstvenom sasluzitelju.
Smireni starac je u pocetku izbjegavao objasnjenje: "Sta ste vi to neobicno vidjeli, djeco moja?"-
govorio je - "sluzio je moj brat sa sinom i ja nedostojni i vise nikoga nije bilo sa nama". Ali ucenici
nijesu prestajali da ga zapitkuju: "Gospoda radi, ne sakrij od nas casni oce, pa mi smo svojim ocima
vidjeli cetvrtoga covjeka, nalik na Andjela Bozijega koji je sluzio s tobom". Tada im Prepodobni
rece: "djeco moja draga! Ako vam je Sam Gospod Bog otkrio tu tajnu, mogu li je od vas sakriti?
Onaj koga ste vidjeli, zaista je Andjeo Gospodnji: i ne samo sada, vec uvijek kada sluzim Boziju
Liturgiju, ja nedostojni imam takvu posjetu. Ali vi to strogo cuvajte u tajnosti dok sam ja ziv".
A evo jos jednog istinitog svjedoka blagodatnog vidjenja – to je blazeni Simon eklesijarh, covjek
provjerene dobrodjetelji o kojem je pohvalno mislio sam prepodobni Sergije. Jednom, dok je sveti
iguman suzio Bozju Liturgiju on je vidio kako nebeski plamen sisao na Svete Tajne u trnutku
njihovog osvecenja i kretao se po svetom Prestolu, obasjavajuci sav oltar, obavijajuci svetu Trpezu i

37
Sergija koji je svestenosluzio. A kada se Prepodobni htio pricestiti svetim Tajnama, bozanski
plamen se savio "kao neki cudesni veo" i usao u sveti Putir. Tako se ugodnik Boziji pricestio ovim
plamenom "nespaljen, kao nekada kupina koja je nespaljeno gorjela"...
Zaprepastio se Simon od takvog vidjenja i u strahu cutao ali se od Prepodobnog nije moglo sakriti
da se njegov ucenik udostojio vidjenja. Kada se pricestio Svetim Hristovim Tajnama on je otisao od
svetog Prestola i upitao Simona: "Cega se tako uplasio tvoj duh, cedo moje?"- "Ja sam vidio
blagodat Svetoga Duha koji djeluje s tobom, oce", odgovorio je ovaj. - "Pazi, nikome ne pricaj o
tome sto si vidio sve dok me Gospod ne pozove iz ovog zivota", zapovjedio mu je smireni avva.
Dugo bi se pripovjedalo i o mnogim drugim znacima u kojima se iz razlicitih potreba utjehe i pouke
razlicito javljala blagodat Duha Gospodnjeg a koja je prebivala sa blazenim Sergijem. Ali ne smije
se precutati jos jedno cudesno vidjenje, koje je ispunilo utjehom ne samo Sergija, vec i sve one koji
borave u njegovoj Lavri i do danas ne prestaje da sve ispunjava srdacnom radoscu, nadom i
blagodarnoscu Gospodu Bogu. "Sama Carica Nebeska, pracena najblizima Caru nad carevima,
nishodila je u njegovu svetu osamu, da bi ojacala u njegovoj pustinji blagoslov neba, koji je tokom
vremena, demonima podvlascen svijet vidljivom i nevidljivom njihovom silom pokusavao da
unisti".
Evo sta o toj posjeti Nebeske Gosce pripovjeda prepodobni Epifanije.
Jednom u duboku noc, prepodobni Sergije je obavljao svoje kelijsko pravilo i ispred ikone Presvete
Bogomajke pjevao Akatist, sto je, po obicaju, svakodnevno cinio. Cesto je pogledao u svetu ikonu i
usrdno molio Majku Boziju za svoj manastir. "Precista Mati Hrista moga"- prizivao je sveti Starac,
"Zastupnice i Zastitnice i mocna Pomocnice roda ljudskoga! Budi i nama nedostojnima Zastupnica,
neprestano moli Sina Svoga i Boga naseg da milostivo pogleda na ovo sveto mjesto i u cast
njegovog svetog imena u sve vjekove, Tebe Majku slatkoga moga Isusa Hrista, prizivamo u pomoc
mi sluge Tvoje, jer imas veliku smjelost pred Sinom svojim i Bogom! Budi svima spasonosni mir i
pristaniste"
Tako se molio Prepodobni. Njegovo srce cisto je gorjelo blagodatnim plamenom, njegov smjerni
um sav je bio pogruzen u molitvu i on je kao dijete prostodusno besjedio sa Precistom Majkom
sviju koji su cistim srcem zavoljeli Njenog Bozanskog Sina.
Kada je zavrsio molitvu, sjeo je da odahne, kao odjednom, njegova sveta dusa osjeti priblizavanje
nebeskog javljanja, i on rece svom kelejniku: "Budan budi, cedo, imacemo cudesnu posjetu". Tek
sto je to rekao, kada se zacuo glas: "evo Precista ide!"...
Tada Starac usta i zurno izidje u predvorje. Tu ga obasja svjetlost koja je bila jaca od sunceve i on
ugleda Preblagoslovenu Djevu, Koju su pratili Apostoli Petar, prvovrhovni i Jovan djevstvenik –
Bogoslov... Ne mogavsi da izdrzi ovu cudesnu svjetlost i neiskazanu slavu Majke Svjetlosti,
prepodobni Sergije pade nicice. Blaga Majka dotace ga tada rukom i ohrabri blagodatnim rijecima:
"Ne boj se, izabranice moj, dosla sam da te posjetim! Uslisena je molitva za ucenike tvoje. Ne tuguj
vise zbog manastira svoga, od sada ce svega imati u izobilju, ne samo dok si ti ziv, nego ni poslije
tvog odlaska Bogu necu ostaviti ovo mjesto i svagda cu ga stititi". Tako rece i posta nevidljiva ...
Uzdrhtao je strac od straha i radosti, nekoliko minuta kao da je bio u zanosu a kada je dosao k sebi
vidio je svoga ucenika Miheja kako lezi na podu kao mrtav: veliki nastavnik je mogao da vidi
Caricu Nebesku i cuo je Njen glas; a ucenik, koji je bio uzasnut, nije bio u stanju sve da vidi i vidio
je samo nebesku svjetlost ...

38
"Ustani cedo moje", krotko rece starac. Mihej dodje k sebi, podize se, ali odmah pade pred noge
Prepodobnom Sergiju. "Reci oce, Gospoda radi!" kazao je, "kakvo je to cudesno vidjenje? Moja
dusa samo sto se nije odvojila od tijela"...
Ali sveti Sergije nije mogao odgovoriti od uzbudjenja, samo je njegovo lice cvjetalo od nebeske
radosti. "Sacekaj cedo", rekao je uceniku, "od toga vidjenja jos trepti i moja dusa".
Kada se na kraju Starac primirio, poslao je Miheja da pozove dvojicu najcestitijih od bratije,
molcalnika Isakija i eklesijarha Simona. Oni pozure na poziv svoga starca – igumana i on im isprica
sve sto se zbilo u njegovoj keliji. I svi zajedno odsluze moleban Presvetoj Bogorodici a prepodobni
Sergije cijelu noc provede bez sna, razmisljajuci o Bozanskom vidjenju koje je bilo vjenac njegovih
podviga jos ovdje na zemlji. Ljetopisac navodi: "Nije on u prorockom vidjenju niti u snu, no na javi
vidio Majku Boziju, onako kako ju je nekada vidio prepodobni Atanasije Atonski".
Po starom predanju, zapisanom u Nikonovom ljetopisu, ova nebeska posjeta zbila se za bozicnog
posta, u noci izmedju petka i subote, pretpostavlja se 1384. godine. Po drugoj pretpostavci dogadjaj
se zbio tokom bozicnog posta 1379. jer na to upucuje cinjenica da je u nastupajucim teskim
okolnostima u ljeto 1380. godine sam veliki zastitnik ruske zemlje, prepodobni Sergije, imao
potrebu za narocitim duhovnim ukrepljenjem a treba obratiti paznju i na to da je Prepodobni na
Kulikovo polje poslao upravo Bogorodicinu prosforu.
U znak blagodarnog sjecanja na ovu cudesnu posjetu, u manastiru prepodobnog Sergija
ustanovljeno je svenocno bdenije sa akatistom Presvetoj Bogomajci u jugozapadnom predvorju
Trojicke crkve, svakoga petka, na onom mjestu gdje se, po predanju, nalazila kelija prepodobnog
Sergija i gdje sada blista u svoj svojoj ljepoti velicanstvena ikona koja izobrazava ovaj cudesni
dolazak Nebeske Gosce. Svake subote, poslije rane Liturgije u crkvi Prepodobnog Nikona, u istom
predvorju, sluzi se moleban u slavu Bogomatere na kojem se pjeva narocito sastavljeni slicno
vaskrsnjem, kanon kao sjecanje na ovu posjetu (naizmjenicno sa druga dva kanona).
Tako je blagodatni Starac ushodio iz sile u silu, napredujuci u duhovnom prosvjetljenju i
priblizavajuci se Bogu. Na njemu se ostvarila tajanstvena rijec tajanstvenog monaha – Andjela, koji
mu je u djetinjstvu prosvijetlio um za shvatanje rijeci Bozije: on je zaista postao obitaliste Presvete
Trojice! Ispunio je cudesni zavjet Gospodnji: "ako Me ko ljubi, rijec Moju drzace: i Otac moj
ljubice njega (Jov.14,23), i Ja cu ga ljubiti (21), i njemu cemo doci i u njemu cemo se nastaniti
(23)"...S pravom kaze pisac njegovog zitija da je Sergije licio na velike Oce Crkve iz starine. On se
zbog svoje nepokolebive vjere udostojio da sopstvenim ocima ugleda apostola Petra – stenu vjere,
zbog svoje djevstvene cistote – djevstvenika i prijatelja Hristovog Jovana, zbog svoje velike
smjernosti – najsmjerniju od zemnorodnih, Vladicicu Svijeta, Presvetu Bogorodicu ...
Od ranog djetinjstva do duboke starosti u svim njegovim djelima, vidimo, prije svega, dva
prekrasna svojstva njegove duse: duboku smjernost i djetinju jednostavnost. Te dvije dobrodjetelji
osnovne su crte njegove prirode. One, takoreci posebnim bojama oslikavaju sve njegove druge
vrline – blagost u ophodjenju, krotku nezlobivost, velike podvige ...
GLAVA XIV
Smrt pravednika
Kao brod natovaren mnogim blagom kad se priblizava mirnoj luci, tako se i bogonosni Sergije
priblizavao izlasku iz ovog privremenog zivota. Smrt ga nije plasila zato sto se on za nju pripremao

39
podvizima cijelog svog zivota. Imao je vec 70 godina. Neprestani rad je iznurio njegovu staracku
snagu, ali on nikada nije propustao ni jednu Boziju suzbu i "sto je vise stario tijelom, to se vise
obnavljao revnoscu", dajuci mladjima poucni primjer.
Pola godine prije smrti, veliki podviznik se udostojio otkrovenja o casu svoga odlaska k Bogu.
Pozvao je k sebi bratiju i u prisustvu svih predao upravljanje manastirom svom uceniku,
prepodobnom Nikonu, a sam poceo bezmolstvovati. Dosao je septembar 1391. godine a prepodobni
Starac se tesko razbolio... Jos jednom je rasirio pred njima svoje ocinske ruke... Koliko je bilo
jednostavnosti i snage u tom predsmrtnom poucavanju umiruceg oca monaha! Koliko je bilo ljubavi
prema onima koje je ostavljao! On zeli i zapovjeda da njegova duhovna djeca idu istim putem ka
Carstvu Nebeskom kojim je i on hodio cijelog svog zivota. Prije svega, ucio ih je da ostaju vjerni
Pravoslavlju. "Uzvisena crta apostolskog duha u onom koji ostavlja zavjestanje!" kaze jedan
crkveni ucitelj, "po ucenju rijeci Bozije vjera mora da bude osnova svakog dobrog dijela, svake
dobre namjere: bez vjere se ne moze ugoditi Bogu. Ali vjera mora biti Pravoslavna, zasnovana na
ucenju Apostola i svetih Otaca, tudja svakom visokom mudrovanju, koje cesto dovodi do
malovjerja i nevjerja i skrece sa puta spasenja. Dalje Prepodobni zavjestava bratiji da cuvaju slogu,
dusevnu i tjelesnu cistotu i nelicemjernu ljubav, savjetuje ih da se klone zle pohote, da budu
umjereni u jelu i picu, smireni, gostoljubivi ( "gostoljublje ne zaboravljajte!"- te apostolske rijeci je
izgleda narocito volio da ponavlja ugodnik Boziji i mi ih mozemo procitati napisane na rasirenom
svitku na mnogim njegovim starim ikonama) i da samo traze ono gornje, Nebesko, prezrevsi sujetu
zitejsku... To je onaj vijenac dobrodjetelji koji je krasio Sergija i koji je kao skupocjeno blago on
zavjestavao svojim dragim ucenicima.
U svojoj oprostajnoj besjedi umiruci Starac se sa svom snagom ocinske ljubavi starao da utisne u
srca, koja su mu djetinje predana, spasonosna pravila monaskog zivota. Jos mnogo im je
napominjao od onoga sto je govorio ranije i na kraju zapovjedio da ga ne sahranjuju u crkvi vec da
ga poloze na zajednickom groblju zajedno sa drugim upokojenim ocima i bracom ...
Cutke i oborenih glava stajala su zalosna ceda Sergijeva i s bolom u srcu slusala poslednje pouke
voljenog starca. O, kako je njima bilo tesko da se rastanu sa svojim ocem, pod cijim se molitvenim
krovom tako toplo i prijatno zivjelo! Ko ce ih bez njega tjesiti u njihovoj monaskoj tjeskobi –
onako, kako je on znao da ih tjesi? Ko ce nositi njihove slabosti onako kako ih je nosio njihov
ljubavlju preobilni otac? Ko ce se sa tako plamenom ljubavlju brinuti o spasenju dusa njihovih?
Sergije im je bio njezniji od majke i ko ce biti u stanju da ga zamjeni? ...
Narocito tesko je ucenicima pala poslednja zelja njihovog smirenog Igumana u vezi s mjestom
poslednjeg pocinka. Jedino odluka da njegovgrob bude u Hramu Bozijem medju sabranom bratijom
u molitvi, mogla bi im posluziti kao utjeha: "Ne, on nas nije ostavio – on je duhom sa nama, tu je i
zalog njegovog nevidljivog prisustva medju nama, eto tu pociva njegovo mnogostradalno tijelo"...
Tako bi se mogla tjesiti osirotjela djeca Starceva.
Ali Starac nije zelio da bude pogreben u hramu i ucenici su ostali bez ove utjehe ...
Ipak, nikako nijesu htjeli da ozaloste njegovo smirenje svojim protivljenjem, a mozda su se i bojali
da to neslaganje ne podstakne starca da napravi stroziju odluku (na primjer da ih prokune, kako su
radili neki podviznici), koja se odnosila na mjesto njegovog pogreba, i tako je svaka rijec nevoljno
zamirala na njihovim drhtavim usnama ...
A Starac je, medjutim, s ljubavlju gledao na njih. On je vidio njihovu zalost srca i tihim,
iznemoglim glasom ih tjesio: "ne tugujte, ceda moja! Ja odlazim k Bogu Koji me priziva i vas

40
ostavljam Svemogucem Gospodu i Njegovoj Precistoj Materi. Ona ce vam biti pribjeziste i brana od
strijela djavoljih!"
Pred sam ishod svoje duse starac se poslednji put pricestio precistim Tijelom i Krvlju Hristovim.
Ruke ucenika su pridrzavale njegove raslabljene udove, uz njihovu pomoc on se podigao sa svoje
uboge postelje da bi docekao Gospoda Koji je dolazio u Svetim Tajnama. Sa dubokom poboznoscu
je okusio iz Case Hristove i iznemoglo se spustio na samrtni odar ...
Ispunjen blagodatnom utjehom, podigao je gore svoje od radosti suzne oci i jos jednom, uz pomoc
ucenika, ispruzio k Bogu svoje prepodobne ruke ... "U ruke Tvoje predajem duh svoj, Gospode!"
tiho je rekao sveti Starac i u dahu ove molitve otisao svojom cistom dusom ka Gospodu, kojeg je od
mladosti zavolio ...
To je bilo 25. septembra 1391. godine.
Tek sto je prepodobni Sergije ispustio dah, po njegovoj keliji se rasirio neiskazan miomiris... Lice
umrlog pravednika je sijalo nebeskim blazenstvom i smrt se nije usudila da stavi svoj mracni pecat
da svetolepni lik novoprestavljenog Starca Bozjega ...
U jadu svoje duse, monasi su cesto dolazili na grob Starca i tamo, u suznoj molitvi padali pred
njegove svete mosti i besjedili s njim kao da je ziv, povjeravajuci mu svoj bol... "O svece Boziji,
ugodnice Spasov, izabranice Hristov!" govorili su oni: "O svestena glavo, preblazeni avvo Sergije
veliki! Ne zaboravi nas uboge sluge svoje, ne zaboravi nas, sirotane svoje! Spominji nas uvijek u
svojim svetim i prijaznim molitvama Gospodu, spominji stado koje si sabrao, moli se za nas,
svesteni oce, za djecu svoju: ti imas hrabrosti pred Carem Nebeskim – ne precuti, no vapi za nas
Gospodu! Tebi je data blagodat da se za nas molis... Mi ne mislimo da si umro, ne: iako si se tijelom
upokojio ali tvoj duh je sa nama; ne ostavi nas, pastiru nas dobri!"
Tako su oplakivali sveti ucenici svetoga Starca, tako cvrsto vjerovali u njegovo blagodatno
prisustvo duhom. I po njihovoj vjeri, Boziji ugodnik ih nije ostavljao bez utjehe: tako je jednom
blagocestivi monah Ignjatije vidio na javi za vrijeme svenocnog bdenija kako prepodobni Sergije
stoji na svom igumanskom mjestu i pjeva zajedno s bratijom. Kao da je to vidjenje bilo odgovor
ljubavlju preispunjenog Starca svojim prisutnim ucenicima iz nebeskog svijeta, odgovor na njihov
srdacni molitveni plac nad njegovim grobom... I dan danas taj se zalostivi plac moze cuti kod groba
prepodobnog Sergija – svaki put poslije odsluzenog molebana.
Ovaj plac mnogo kazuje dusi bogomoljcevoj i svaki pazljivi citalac Sergijevog zitija ne moze a da
se ne slozi sa blazenim Epifanijem koji kaze: "Pokazite mi zitija u starini proslavljenih Bozijih
ugodnika i vidjecemo da Sergije ni u cemu nije zaostajao za Bozijim ljudima koji su blistali u
davnini. Jer i on je bio veliki podviznik na putu ka Carstvu Nebeskom i pustinju je naselio
revnosnim monasima. Hvalimo ga ne zato sto bi on od nas trazio neku pohvalu! Ne, mi samo
molimo da se pomoli za nas ovaj istinski Hristov podrazatelj!"
Da zavrsimo povijest o zivotu i podvizima prepodobnog i bogonosnog oca nasega Sergija rijecima
mitropolita Platona upucenim Bozijem ugodniku:
Sveti muz, kojeg cemo sada i svagda proslavljati! "Skoncavsja v male, ti ispolnil ljeta dolga (prem.
S. 4,13)".
Evo vec ima sest stotina godina a ime tvoje stoji nezaboravljeno. I neka se ljudi jednom toliko i
razvrate, da tvoje ime predaju zaboravu, ono je kod Boga vjecno, u blazenoj vjecnosti zapisano u
41
knjigama zivota i iz njih nikada nece biti izbrisano... Kada bi cudesna sila koja iz tebe istice, po
Promislu Bozijem i presahla, Istina Jevandjeljska ostaje dovijeka i kaze:
"Ali se tome ne radujte sto vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte sto su imena vasa napisana
na nebesima (Luk. 10,20)"...

42