Dio I

Moderna zika

Poglavlje 1

Uvod u kvantnu mehaniku

1.1
1.1.1

Toplinsko zraenje c
Denicije

Sva tijela zrae kad se ugriju. U svjetlosti koju alju uarena tijela dolazi kontinuum frekvencija. U njihovom c s z spektru opaaju se sve boje. Medutim, svjetlost nekih frekvencija isijavana je jae, a nekih slabije. Iskustovo z c pokazuje da boja uarenog tijela zavisi o temperaturi. Sto tijelo vie ugrijemo, sve vie se spektar pomie prema z s s c veim frekvencijama. c Zraenje koje izrai zagrijano tijelo nazivamo toplinskim zraenjem. Svako toplo tijelo je izvor toplinskog c c c zraenja. c U praksi, nevidljive infracrvene zrake se opaaju pomou termalnih efekata. Tijelima ozraenim tim zrakama z c c se podie temperatura. Tako tijela mogu i emitirati i apsorbirati zraenje. Eksperimenti pokazuju da tijelo koje z c emitira odredenu valnu duljinu na danoj temperaturi e i apsorbirati istu valnu duljinu. Dakle, dobar radijator je c ujedno dobar apsorber. Veliina koja opisuje kapacitet tijela da emitira svjetlost odredene frekvencije (ili tonije, u frekvencijskom c c intervalu od do + ) na odredenoj temperaturi T nasiva se spektralna emisivna snaga tog tijela, simbolizirana s ET . Ona daje mjeru svjetlosti frekvencije koju tijelo izrai u jedinici vremena po jedinici povrine. Za zraenje c s c na svim valnim duljinama, imamo totalnu emisijsku snagu tijela, ET . Veliina koja opisuje kapacitet tijela da apsorbira upadnu svjetlost odredene frekvencije (ili valne duljine) naziva c se spektralna apsorptivna snaga ili apsorbilnost tijela, simbolizirana s AT . Apsorbilnost je omjer zraenja frekc vencije koju tijelo apsorbira prema zraenju koje je upalo na njegovu povrinu. Idealno tijelo koje bi apsorbiralo c s crno svo zraenje, a ne bi nita reektiralo, naziva se crno tijelo. Njegova apsorbilnost bi bila AT = 1. Crno tijelo c s ne postoji; to je zikalna apstrakcija. Materijali koji su najblizi crnom tijelu su crni barum, crni papir, itd. s Najslinija crnom tijelu je sferna upljina zacrnjena iznutra i gotovo potpuno zatvorena, s izuzetkom malog otvora c s na jednoj strani, slika 1.1. Svjetlost koja ude kroz otvor je mnogobrojnim reeksijama potpuno zarobljena unutar tijela. Godine 1859. je Kircho formulirao zakon zraenja, koji kae: c z Omjer izmedu apsorbilne i emitivne snage je isti za sve vrste zraka za sva tijela na istoj temperaturi i jednak je emisivnoj snazi crnog tijela na istoj temperaturi. Oznaimo li emisijsku snagu crnog tijela s T , Kirchhoov zakon zraenja se moe napisati u obliku c c z ET = T . AT (1.1)

Apsorbtivnost AT ne moe biti vea od jedan, pa, dakle, emisijska snaga ET tijela ne moe biti vea od emisijske z c z c snage crnog tijela, T , na istoj temperaturi T . Crno tijelo treba biti najjai izvor toplinskog zraenja. Na danoj temperaturi crno tijelo emitira vie energije c c s po jedinici povrine u jedinici vremena nego neko drugo tijelo. s 2

1.1.2

Zakoni zraenja crnog tijela c

T = T 4 , = 5, 67 108 W/m2 K 4 . (1.2)

Godine 1884. Boltzmann je teorijski izveo formulu za ukupno zraenje crnog tijela c

Pet godina prije, isti je zakon otkrio experimentom Josef Stefan; zato se taj zakon naziva StefanBoltzmannov zakon. Konstanta proporcionalnosti je StefanBoltzmannova konstanta. Za crno tijelo je ona eksperimentalno odredena na vrijednost = 5, 672 108 W/m2 K 4 . Iz StefanBoltzmannovog zakona vidimo da je zraenje crnog c tijela odredeno samo temperaturom.

Zakon zracenja crnog tijela

6

T=2000 K (J-R) T=2000 K (Planck) T = 1500 K T = 1200 K

E /Wm

-3

0 2 4 6 8 10

/m

Slika 1.1: Fizikalna aproksimacija crnog tijela

Slika 1.2: Spektar zraenja crnog tijela. T je temperatura c na kojoj se nalazi tijelo, a (J-R) je teorijski spektar po klasinoj teoriji. c

Tijelo se sastoji od velikog broja atoma od kojih svaki djeluje kao oscilator, i svaki oscilira svojom frekvencijom. Zato zraenje crnog tijela sadri sve mogue frekvencije ili valne duljine, ili, to je isto, emitira kontinuirani spektar. c z c s Spektar raspodjele energije zraenja crnog tijela je eksperimentalno utvrden, i prikazan je na slici 1.2. Povrina c s c c s s omedena krivuljom i osi x je ukupno zraenje crnog tijela s jedinine povrine u jedinici vremena. Povrina jako raste s porastom temperature, proporcionalna je s T 4 . Vano je zapaziti da sve krivulje imaju vrh koji je za toplije tijelo pomaknut prema kraim valnim duljinama. z c Zbog toga prilikom poveanja topline tijela, boja mu se mijenja od crvene preko naranaste do bijele. c c Eksperimentalne krivulje pokazuju da je valna duljina za koju spektar ima vrh, tj. na kojoj je zraenje maksic malno dano formulom max = b/T, b = 2, 898 103 m K (1.3) to nazivamo Wienovim zakonom. s Klasina teorija zraenja crnog tijela za spektralnu raspodjelu energije zraenja daje rezultat c c c E (T ) = 2kcT 2kT 2 E (T ) = . c2 4 (1.4)

To je poznati zakon zraenja crnog tijela, koju su izveli Jeans i Rayleigh 1900. On je neizbjena posljedica c z klasine teorije. Oni su utemeljili svoj zakon na opim zakonima statistike i valne teorije svjetlosti. c c 3

Rayleigh-Jeansov zakon ispravno prikazuje raspodjelu energije za male frekvencije. Za vie frekvencije, vidimo s da energija raste, to je katastrofalan rezultat, jer spektar ima maksimum kod odredene frekvencije. Iza maksimuma s je spektrar prema viim frekvencijama eksponencijalno odrezan. Klasina teorija daje pogrenu sliku o zraenju s c s c vrstih tijela. To neslaganje je nazvano ultraljubiasta katastrofa. c c RayleighJeansov rezultat se nija dao ukloniti nikakvim izvjetaenim modelima o atomu. U njemu se oitovala s c c sva nemo klasine zike da shvati emisiju i apsorpciju svjetlosti. Klasina teorija se poljuljala u temeljima. c c c Klasina teorija zraenja crnog tijela nije uspjela objasniti prikazani eksperimentalni spektar c c

1.1.3

Planckov zakon zraenja c

Klasina zika je tretirala zraenje kao kontinuirani proces, tj. tijelo emitira kontinuirano i energije koje se zrae c c c imaju kontinuirane vrijednosti. Plank je uveo koncept da crno tijelo moe emitirati ili apsorbirati zraenje u quantima, ili poveanje energije z c c je proporcionalno frekvenciji odgovarajueg zraenja. Kako je Planck teorijski dobio, kvant energije ima veliinu c c c 0 = h, h = 6, 625 1034 Js (1.5)

gdje je h Planckova konstanta, a je frekvencija zraenja. Po Planckovoj hipotezi, tijelo uvijek zrai energiju E c z jednaku (za neku frekvenciju) E = n0 , gdje je n N. Kvantna formula (1.5) i Planckova univerzalna konstanta doveli su teorije zraenja crnog tijela koja je bila u skladu s eksperimentom. c Planck je pronaao da je mogue razviti konzistentnu teoriju zraenja crnog tijela i izvesti relaciju E = E (T ) s c c teorijski pretpostavivi da energija zrai diskontinuirano. Kombinirajui svoj koncept diskontinuirane energije sa s c c statistikom mehanikom, naao je ono to danas nazivamo Planckovim zakonom zraenja: c s s c E (T ) = 2h 3 /c2 c 2hc 1 E (T ) = 2 E (T ) = 5 ehc/kT 1 eh/kT 1 (1.6)

gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu, h je Planckova konstanta, k = 1, 380622 1023 J/K Boltzmanova konstanta, T je apsolutna temperatura, a je frekvencija zraenja. c Planckova ideja diskontinuirane emisije i apsorpcije svjetlosti imali us ogromni utjecaj na daljnji napredak zike.Prije Plancka, postojei koncept je bio da se energija tijela moe mijenjati kontinuirano i za bilo koju veliinu. c z c Openito, klasina zika je poivala na stanovitu da svi procesi moraju biti kontinuirani. c c c s Na osnovi Planckovog zakona zraenja crnog tijela mogue je povezati Planckovu konstantu h sa Stefan c c Boltzmannovom konstantom , Wienovom konstantom b i Boltzmanovom konstantom k: h = k 3 2 2 k/15c2 = 4.965bk/c.

1.2
1.2.1

Osnove kvantne optike

Fotoelektrini efekt c

Godine 1887. Heinrich Hertz je opazio da iskra preskae kroz zrak lake ako se negativna elektroda obasja c s ultraljubiastom svjetlou.Eksperimenti Wilhelma Hallwachsa 1888. su pokazali da je to posljedica izbacivanja c sc negativnog naboja iz metalne katode pomou svjetlosti. c Eksperimenti su pokazali da metalna elektroda obasjana svjetlou gubi negativni naboj, a mjerenjem omjera sc e/m tih estica, pokazano je da su to elektroni. c Izbacivanje elektrona iz krutina i tekuina pomou svjetlosti danas nazivamo vanjskim fotoelektrinim efektom c c c ili fotoemisivnim efektom. Osim ovog postoji i unutarnji fotoefekt. Bilo je pokuaja da se fotoefekt opie elektromagnetnom teorijom svjetlosti pretpostavljajui da elektromags s c netni val na metalu uzrokuje oscilacije njegovih elektrona do toke kad puca njihova veza s atomima metala. Ta c teorija daje da se fotoefekt moe proizvesti poveanjem amplitude elektromagnetnih valova, tj. veim intenzitetom z c c svjetlosti. Eksperimenti to nisu potvrdili.

0,084

U0 /V

Cs

Na

Li

5.0

5.2

5.4

5.6

5.8
14

6.0

6.2

/10 Hz

Slika 1.3: Elektrini strujni krug za ispitivanje foc toefekta. Svjetlost upada kroz prozori D i pada cc na katodu K. Mijenjanjem napona U ispituje se zaustavni napon, a galvanometar G mjeri struju.

Slika 1.4: Zaustavni naponi za nekoliko meta. Grafovi su paralelni.

1.2.2

Zakoni fotoefekta

Veliina ovako inducirane struje ovisi o broju elektrona (koje nazivamo fotoelektroima) oslobodenih iz metala u c jedinici vremena. Fotoelektrina struja varira u skladu s kemijskom istoom metala i stanja njegove povrine. c c c s Ovaj se efekt moe prouavati pomou elektrinog kruga prikazanog na slici 1.3. Katoda K je prevuena z c c c c metalom iji fotoefekt elimo ispitivati. Padajui na katodu, ultraljubiasta svjetlost koja upada kroz prozor D c z c c izbacuje elektrone s njene povrine. Oslobodeni elektroni se ubrzavaju poljem koje postoji izmedu katode i anode s A. Napon U izmedu anode i katode se moe namjetati. Namjestimo li napon tako da ubrzava elektrone i na z s odredenu veliinu, svi elektroni koji pobjegnu s katode, e biti skupljeni na anodi, a galvanometar G e registrirati c c c maksimalnu struju. Njena veliina je odredena brojem elektrona koji izlete s povrine katode u jedinici vremena. c s To je struja zasienja; to je glavna kvantitativna karakteristika fotoefekta. c Elektroni oslobodeni s katode imaju neku kinetiku energiju i mogu, dakle, izvriti neki rad protiv retardirajueg c s c elektrinog polja u sluaju kad je negativni napon izmedu katode i anode. U tom sluaju, takoder, elektroni c c c mogu stii do anode, i imat emo fotoelektrinu struju. Ako je maksimalna poetna brzina elektrona mase m c c c c 2 jednaka vmax , tada je kinetika energija 1 mvmax . Zahvaljujui toj energiji, elektron moe nadvladati retardirajue c c z c 2 elektrino polje. Ako je maksimalni retardirajui napon kod kojeg se fotoefekt jo deava (U0 ), tada je c c s s 1 2 mvmax = eU0 . 2 Za u |U0 | nee biti fotoelektrine struje. c c Eksperimentalno su razvijena sljedea tri zakona fotoefekta: c 1. Maksimalna poetna brzina fotoelektrona je odredena frekvencijom upadne svjetlosti i neovisna je o intenzic tetu. 2. Svaka tvar ima odredenu minimalnu frekvenciju, 0 upadne svjetlosti, nazvane frekvencija praga (treshold frequency) na kojoj je fotoefekt jo mogu. s c 3. Broj elektrona koji se oslobada s katode u jedinici vremena je direktno proporcionalan intenzitetu upadnog snopa. Takoder je zapaeno da se fotoemisija opaa istog trenutka kad svjetlost pogodi katodu, naravno pod uvjetom da z z je frekvencija upadne svjetlosti 0 . Kontradikcije prilikom objanjenja fotoefekta valnom teorijom svjetlosti, otklonio je Einstein 1905. koristei s c Planckov kvantni koncept. (1.1)

1.2.3

Kvantna teorija svjetlosti. Kvantno-mehaniko objanjenje fotoefekta c s

Iako je Planck uveo koncept diskontinuirane emisije i apsorpcije svjetlosti, on nije jasno pojmio kvantizaciju zraenja. c Einstein je 1905. proirio Planckovu teoriju i rekao da nije samo apsorpcija i emisija svjetlosti diskontinuirana, nego s 5

i energija svjetlosti koja putuje prostorom je kvantizirana, a kvanti svjetlosti su fotoni. To je glavno odstupanje od klasine valne teorije. c U skladu s Einsteinom, svjetlost je struja fotona koja putuje uvijek brzinom c (brzina svjetlosti u vakuumu). U zraci monokromatske svjetlosti frekvencija im je svima , a svi fotoni imaju energiju h. Apsorpcija svjetlosti se sastoji u tome da fotoni, u srazu s atomima i molekulama, predaju istima svu svoju energiju. Zato je apsorpcija svjetlosti diskontinuirana. Kvantna teorija svjetlosti objanajva objanjenje fotoefekta koje se razlikuje od onog zasnovanog na elektromags s netnoj teoriji. Da bi elektron pobjegao s metala, mora savladati potencijalnu barijeru na granici izmedu metala i vakuuma. Ta energija je jednaka izlaznom radu, A0 . Pretpostavimo da elektron apsorbira foton. Tada e on dobiti c energiju h. Ako je h A0 , elektron e pobjei s metala. Zakon ouvanja energije, za maksimalnu kinetiku c c c c energiju fotoelektrona daje 1 1 2 2 mvmax = h A0 h = A0 + mvmax . (1.2) 2 2 To je Einsteinova fotoelektrina jednadba. Kombinirajui jednadbu (1.1) sa zadnjom jednadbom imamo c z c z z eU0 = h A0 . (1.3)

Einsteinova jednadba adekvatno opisuje zakone fotoelektrine emisije. Po tim jednadbama, maksimalna kinetika z c z c energija fotoelektrona je odredena frekvencijom upadne svjetlosti i energijom vezanja elektrona, koja je jednaka izlaznom radu, a neovisna o intenzitetu svjetlosti. Jasno je vidljivo da se fotoefekt moe desiti kad je h A0 . z Konano, ukupni broj n fotoelektrona koji pobjegnu s povrine metala u jedinici vremena proporcionalan je c s broju n fotona u upadnom snopu, n n , a to je trei zakon fotoelektrine emisije. c c Cinjenica da se fotoefekt opaa odmah po upadu fotona na metal, takoder je objanjena estinom prirodom z s c c svjetlosti. Kad bi se koristila valna priroda svjetlosti, bilo bi potrebno izvjesno vrijeme da upadni elektromagnentni val pobudi dovoljno velike oscilacije elektrona u atomu, kako bi oni slomili vezu s atomom. Da bismo iz podataka za zaustavni napon izraunali izlazni rad i Planckovu konstantu, zapisat emo formulu c c (1.3) na drugi nain: c ( ) h A0 U0 = . (1.4) e e Omjeri h/e i A0 /e su konstante, tako oekujemo da e graf zaustavnog potencijala prema frekvenciji biti pravac. c c Koecijent smjera bit e h/e, za sve mete jednak, tj. svi pravci su paralelni. Koecijent smjera pravca je c h U2 U1 h = = 4, 1 1015 V s h = e = 6.6 1034 Js. e 2 1 e

1.2.4

Masa i impuls fotona Pritisak svjetlosti u kvantnoj teoriji svjetlosti

Spomenuli smo da je enerija fotona E = h. Naravno, poto se fotoni ponaaju kao estice, svaki foton mora imati s s c masu i impuls. U teoriji relativnosti su masa i energija u relaciji: E = mc2 ili m = E/c2 . Za foton je E = h m = h/c2 . Foton se od ostalih elementarnih estica razlikuje po tome to nema masu mirovanja. Ako se svjetlost zaustavi, c s ona prestaje postojati, tj. fotoni su apsorbirani atomima ili molekulama. Npr., kad metal apsorbira foton, energija fotona se prenese elektronima, koji iskau iz metala u obliku fotoemisije. c U sluaju sudara s esticom, foton se ili raspri i ostaje u vakuumu, ili se apsorbira. c c s Na prvi pogled, ta injenica se protivi injenici da je fazna brzina svjetlosti u sredstvu indeksa loma n jednaka c c u = c/n. Ovdje, u stvari nema kontradikcije, jer se svjetlost u sredtvu iri tako da se fotoni apsorbiraju i reemitiraju s s esticama sredstva, a to se deava s vremenskom zadrkom. c s s Cinjenica da je mirni foton nema masu, pokazuje da Einsteinova quantna ideja nije povratak na Newtonovu korpuskularnu teoriju svjetlosti. Jer su po Newtonu, estice (korpuskule) svjetlosti obine mehanike estice. c c c c 6

Na masu fotona treba gledati kao na masu polja. Tj., foton ima masu koja je u vezi s elektromagnetnim poljem svjetlosnog vala. Sto opet znai da elektromagnetno polje treba imati takoder, i energiju i masu, a onda opet, da c je elektromagnento polje materijalni entitet. Fotoni imaju i impuls. Energija i impuls su u relativistikoj teoriji povezani formulom c E = c p2 + m2 c2 p = E/c = h/c = mc = h/ 0 Ova jednadnadba izgleda kao klasino mehanika koja kae da je impuls estice mase m i brzine v jednak z c c z c p = mv. Vidimo da su impuls i brzina fotona povezani na slian nain. c c U nekim se sluajevima impuls fotona tretira drugaije. U optici se valni broj k denira kao reciprona vrijednost c c c valne duljine, tj.k = 2/, pa je p = h/ = hk/2 = k, = h = 1, 05459 1034 Js. 2 (1.5)

Impuls je vektorska veliina, pa da odredimo smjer impulsa fotona, uzimamo umjesto valnog broja valni vektor c k iji je iznos jednak valnom broju, a usmjeren je u smjeru irenja fotona. Tada se impuls moe napisati u obliku c s z p= k. Poto foton ima korpuskularne karakteristike s E = h, m = h/c2 , p = h/ (1.7) (1.6)

onda on vri pritisak na tijelo na koje upada. Pri tome, neki e se fotoni reektirati, a neki apsorbirati od tijela. s c Ako svjetlost upada okomito na povrinu tijela, tada e u sluaju reeksije promjena impulsa fotona, a time impuls s c c koji foton preda tijelu biti p (p) = 2p, dok e prilikom apsorpcije biti c p 0 = p. Neka je R koecijent reeksije, a A koecijent apsorpcije, dok je ukupni broj fotona jednak N . Tada je pritisak svjetlosti jednak 2h h nh p = Rn + (1 R)n = (1 + R) = E(1 + R) = w(1 + R) (1.8) gdje smo s E oznaili ukupnu energiju snopa, odnosno, intenzitet svjetlosti, w = E/c je volumna energijska gustoa c c svjetlosti. Ovu je formulu prvi put izveo Maxwell u svojoj elektromagnetnoj teoriji svjetlosti, a eksperimentalno ju je potvrdio Lebedev.

1.2.5

Comptonov efekt

godine 1923. je Compton opazio da se zraenje raspreno na atomima sastoji od dvije komponente: prva je na c s valnoj duljini upadnog zraenja, dok valna duljina druge komponente varira s kutom rasprenja. Ime Comptonovo c s rasprenje dano je drugoj komponenti, dok prva komponenta predstavlja efekt koherentnog, elastinog, Raygleigs c c hjevog rasrpenja, koje predvida klastina, valna priroda svjetlosti. s Comptonov eksperiment je pokazao da je valna duljina rasprenog zraenja vea od valne duljine upadne svjes c c tlosti. Pomak u valnoj duljini se naziva Comptonovim pomakom, = . Pokazano je da Comptonov pomak ovisi samo o kutu rasprenja , i da je neovisan o osobinama mete ili valne duljine upadne svjetlosti. s Formulu za Comptonov efekt moemo izvesti iz zakona ouvanja energije i impulsa, ako pretpostavimo da z c svjetlost ima kvantnu, korpuskularnu prirodu. z.o.E: E + E0 = m2 c4 + p2 c2 + E , hc E0 = m2 c4 + p2 c2 + hc p = E h h = = , c c p = E h h = = , c c pe = E 2 m2 c 4 c

Slika 1.5: Opaanje Comptonovog rasprenja. Pored z s koherentnog rasprenja, koje predvida klasina zika s c (oznaenog s ), opaena je i nekoherentna komponenta c z (oznaena s ). c

Slika 1.6: Comptonov efekt prikazan poput rasprenja estica. S je s c oznaen foton, a s e elektron. Kut c rasprenja fotona je , a elektron je s odletio pod kutom .

Slika 1.7: Kinematika Comptonovog rasprenja na s mirnom slobodnom elektronu. Impulsi fotona su p i p , a impuls elektrona poslije rasprenja je pe . Kut s rasprenja fotona je , a smjer izlaznog elektrona je s .

Slika 1.8: Kinematika Comptonovog rasprenja na s slobodnom elektronu s poetnim impulsom P . Imc pulsi fotona su p i p , a impuls elektrona poslije rasprenja je P . Kut rasprenja fotona je , a s s smjer izlaznog elektrona je .

Kosinusov pouak za zakon ouvanja impulsa: p2 = p 2 + p 2 2p p cos pa nakon odredene manipulacije dobic c e vamo Comptonovu jednadbu za veliinu promjene valne duljine svjetlosti pri nekoherentnom rasprenju elektrona z c s na mirnom elektronu: h (1 cos ) = 2C sin2 = = (1.9) mc 2
h Veliinu C = mc = 2, 43 1012 m nazivamo Comptonova valna duljina, a neelastino rasprenje fotona na c c s elektronu zovemo Comptonovim efektom. Elektroni koji izlaze iz atoma na kojima se foton rasprio su Comptonovim s elektronima.

1.3

Valovi materije

Fiziari su rijetko u krivu kad pretpostavljaju simetriju prirode. Tako je 1924. Francuski ziar Louis de Broglie c c pretpostavio da postoji simetrija izmedu fotona i elektrona. Dakle, estici je pridruen val valne duljine c z = h , de Broglieva valna duljina . p (1.1)

De Broglievo predvidanje prvi put su ekperimentom dokazali 1927. godine C. J. Davisson i L. H. Germer 8

1.4

Relacije neodredenosti za klasine valove c

Slika 1.9: Cisti sinusni val koji se protee o z do . Slika 1.10: Superpozicija dva vala iste amplitude i frekvencija koje se razlikuju za 10%. Ova superpozicija daje udare valova.

Slika 1.11: Rezultat zbrajanja mnogih sinusoidalnih valova, razliitih valnih duljina i c razliitih amplituda je tzv. valni paket koji c predstavlja val materije.

Razmotrimo razliku izmedu klasinih estica i valova. Razmotrimo val oblika y = A sin kx prikazanog na slici c c 1.9. Taj se val beskonano ponavlja od x = do x = +. Na pitanje Gdje je val lociran na moemo dati c z odgovor on je svugdje. Ako elimo da val reprezentira esticu, on mora imati vanu osobinu estice mora z c z c biti lokaliziran, ili mora zauzimati relativno malo podruje prostora. Zbog svojeg beskonanog protezanja, isti c c c sinusoidalni val se ne moe upotrijebiti za lokalizaciju estice. z c Razmotrimo to se deava kad originalnom valu dodamo drugi val ije se valne duljine malo razlikuju, tako da s s c je y = y1 sin k1 x + y2 sin k2 x, Sl. 1.10. Iako karakteristini oblik, koji se u sluaju valova zvuka poznaju kao zvuni c c c udari, ponavljaju beskonano, ipak znamo neto vie o poziciji valova. Znanje o poziciji vala je poboljano, ali c s s s na raun znanja o njegovoj valnoj duljini valna duljina nije precizno odredena. c Nastavimo li s dodavanjem valova razliitih valnih duljina moemo doi do situacije prikazane na slici sl.1.11. c z c Ovaj val gotovo i nema amplitude izvan uskog podruja irine x (x nije precizno deniran, ali je gruba mjera c s podruja u kojem val ima razumno veliku amplitudu). Da bismo imali ovakav val, moramo superponirati veliki c broj valova razliitih valnih brojeva k. Val je reprezentiran rangom valnih brojeva (valnih duljina) koje oznaavamo c c s k. Kad imamo jedan val, k = 0 (samo jedan k).i x (val se iri kroz cijeli prostor). Kako poveavamo s c k (dodavanjem vie valova), smanjujemo x (val je zatvoreniji). Cini se da postoji obrnuta proporcionalnost s izmedu x i k; kako se jedan smanjuje, drugi se poveava. Aproksimacijski matematiki odnos je c c x k 1 (1.1)

tj. ovaj produkt je reda veliine jedan. Ova procjena kae da za bilo koji tip vala, pozicija se moe odrediti samo c z z na raun poznavanja njene valne duljine. To je relacija neodredenosti za klasine valove. Iz formula c = x/t i c c = 2/ dobivamo i relaciju neodredenosti t 1. (1.2)

1.5

Heisenbergove relacije neodredenosti

Naa nemogunost odredivanja poloaja slobodne estice je na prvi primjer Heisenbergovog principa neodredenosti, s c z c s koje je obznanio 1927. godine Njemaki ziar Werner Heisenberg. Ove relacije kau da mjerene vrijednosti c c z poloaja i impulsa p se ne mogu odrediti s proizvoljnom preciznou. z r sc

Princip neodredenosti kae: z x px , y py , lz E t z pz (1.1a) (1.1b) (1.1c)

Na prethodni primjer slobodne estice, kad sila ne djeluje na nju, daje za impuls konstantnu vrijednost. Dakle, s c moemo odrediti impuls p s apsolutnom preciznou, tj. = 0, pa iz relacije neodredenosti imamo x , z sc p dakle, poloaj je potpuno nespeciciran. z Nemojte misliti da estica ima otro deniranu poziciju, ali iz nekog razloga, skrivenu od nas. Ako je impuls c s estice odreden s apsolutnom preciznou, rije pozicija estice jednostavno gubi svoje znaenje. Slobodna estica c sc c c c c se moe nai s jednakom vjerojatnosti du x-osi. z c z

1.6

Valni paketi

Cisti sinusni val je potpuno nelokaliziran protee se od do . Klasina estica, s druge strane je potpuno z c c lokalizirana. Na kvantni opis mijea estice i valove. Cestica je aproksimativno, ne kompletno, lokalizirana. Npr. s s c elektron vezan u atomu je lokaliziran s neodredenou reda veliine atoma (1010 m). Metoda koja se upotrebljava sc c u zici u takvim sluajevima je valni paket. Valni paket moemo opisati kao superpozicija velikog broja valova koji c z interferiraju konstruktivno u okolini estice, rezultirajui velikom amplitudom, a interferiraju destruktivno daleko c c od estice. c Idealni valni paket je prikazan na slici Sl. 1.11. Amplituda mu je zanemariva osim u podruju s prostornom c dimenzijom x, to odgovara estici lokaliziranoj u podruju dimenzije x. s c c Razmotrimo sad valove koji putuju. Takav val je opisan jednadbom z y(x, t) = A cos(kx t). Kruna frekvencija je , a v = /k je fazna brzina vala brzina kojom se jedna komponenta vala giba sredstvom. z AKo imamo dva vala koja interferiraju jednadba rezultirajueg vala je z c ( ) ( ) k k1 + k2 1 + 2 y(x, t) = A cos(k1 x 1 t) + A cos(k 2x 2 t) = 2A cos x t cos x t (1.1) 2 2 2 2 gdje je = 2 1 . Fazne brzine ova dva vala mogu biti razliite: v1 = 1 /k1 , v2 = 2 /k2 . Ovojnica ovog vala c se giba brzinom v= , k dok se val unutar ovojnice giba brzinom 1 + 2 0,k0 vi k1 + k2 Superpozicija od samo dva vala nee dati valni paket kao na slici Sl. 1.11. Bolju aproksimaciju dobit emo ako c c zbrojimo vie valova razliitih frekvencija, valnih brojeva, amplituda: s c y(x, t) = Ovdje je grupna brzina vala d = vg dk dok se individualna komponenta vala giba faznom brzinom vgrupna = vf azna = = v . k (1.3)
ki

A(ki ) cos(ki x i t) =
0

A(k) cos(kx t) dk.

(1.2)

(1.4)

Fazna brzina se ne moe denirati za valni paket, nego ima znaenje samo za pojedinu komponentu vala. z c 10

Diskusija nije kompletna dok ne damo zikalnu interpretaciju grupne brzine. Iz relacija E = i p = k imamo vg = d d( ) dE = = dk d( k) dp

Ako klasina estica ima samo kinetiku energiju onda je c c c E=T = p2 dE p = = v = vc = vg 2m dp m

tj. brzina estice je grupna brzina pridruenog valnog paketa. c z

1.7

Schrdingerova jednadba o z

Da bismo opisali valove materije koristimo veliinu koju nazivamo valna funkcija (x, y, z, t). Za razliku od obinog c c vala koji prenosi energiju i impuls, a ne masu, ovaj val prenosi i masu, a ponekad i elektrini naboj. Ova funkcija c je kompleksna funkcija, tj. njeno podruje vrijednosti je skup kompleksnih brojeva. c U situacijama koje emo promatrati, vremenska i prostorna varijabla se mogu separirati, pa se moe napisati c z u obliku (x, y, z, t) = (x, y, z) e i t , (1.1) gdje je = 2 kruna frekvencija valova materije. Valna funkcija reprezentira samo prostorno-ovisni dio valne z funkcije. Postavljaju se dva pitanja: to predstavlja valna funkcija i kako je pronai. s c Sto predstavlja valna funkcija? Valovi materije kao i valovi svjetlosti su valovi vjerojatnosti. Pretpostavimo da 2 valni paket pada na mali detektor estica; vjerojatnost da e se estica detektirati proporcionalna je s , gdje c c c 2 je apsolutna vrijednost valne funkcije na lokaciji detektora. Veliinu nazivamo gustoom vjerojatnosti, a c c nema zikalno znaenje. c Valovi materije su opisani Schrdingerovom jednadbom koju je razvio 1926. Austrijski ziar Erwin Schrdino z c o ger. Ako se estica giba u smjeru osi x u podruju gdje djeluje sila koja se moe opisati potencijalnom energijom U : c c z ( 2 2 ) d + U (x) (x) = E(x) (1.2) 2m dx2 gdje je E ukupna mehanika energija estice. Ne moemo izvesti Schrdingerovu jednadbu iz osnovnijih principa. c c z o z

1.8

Provjera Schrdingerove jednadbe o z

ZK: Ovo ne treba Niti Newtonovi zakoni, niti Maxwellove jednadbe, niti Schrdingerova jednadba se ne moe izvesti iz osz o z z novnih principa. Umjesto toga one se trebaju promatrati kao jednadbe napisane tako da se slau s prethodnim z z c eksperimentalnim i teorijskim rezultatima i da zadovoljavaju odredene principe simetrije i zakone ouvanja. Osobine koje jednadba mora imati: z i) Mora vrijediti zakon ouvanja energije. c E = T + U, T = 1 p2 mv 2 = 2 2m (1.1)

gdje je T kinetika (nerelativistika) energija, a U je potencijalna energija. c c ii) mora biti u skladu (konzistentna) s de Broglie-vom hipotezom, tj. iz p = k, kinetika energija pridruena sa c z slobodnim de Broglievim valom je T = 2 k 2 /2m.

11

iii) Jednaba se mora dobro ponaati u matematikom smislu. Npr. rjeenje, koje kae neto o poloaju ili o z s c s z s z gibanju estice, mora biti kontinuirano. Cestica ne moe samo nestati iz jednog dijela prostora i pojaviti se c z c u drugom. Rjeenje takoder mora biti jednoznano; mora postojati samo jedna vrijednost vjerojatnosti da s estica postoji u odredenom dijelu prostora. Rjeenje takoder mora biti linearno, kako bi de Broglievi valovi c s imali osobinu superpozicije to i oekujemo od valova. s c Jednadba koja zadovoljava ove uvjete je z d2 + U = E. 2m dx2
2

(1.2)

Ovo je vremenski neovisna Schrdingerova valna jednadba u jednoj dimenziji. Rjeenja su valovi ili valni paketi. o z s

1.9

Vjerojatnost i normalizacija

Sto predstavlja amplituda vala (x), i koja je to zikalna varijabla koja se mijenja poput vala? Ovo je veoma razliita vrsta vala od klasinih valova (na vodi, zvuka), iji kvadrat apsolutne vrijednosti amplitude daje vjerojatnost c c c nalaenja estice na odredenoj lokaciji u prostoru. z c Ako je P (x) gustoa vjerojatnosti (u jednoj dimenziji vjerojatnost po jedinici duljine), tada je c P (x) dx = (x) dx Ovdje je (x) dx vjerojatnost da nademo esticu u intervalu dx u x, tj. izmedu x i x + dx. c Vjerojatnost nalaenja estice u konanom intervalu izmedu x1 i x2 nalazimo integracijom z c c
x 2 2 2

(1.1)

P (x1 , x2 ) =
x1

(x) dx.

(1.2)

Korolar ovog pravila je da zahtjevamo 100% vjerojatnost da esticu nademo negdje du x-osi: c z
+ 2 (x) dx = 1

(1.3)

to je uvjet normalizacije. Na taj nain nalazimo konstantu koja predstavlja amplitudu vala. Naime, poto rjeenje s c s s Schrdingerove jednadbe treba biti linearno, imamo da ako je rjeenje, mora biti i c isto rjeenje za bilo koju o z s s konstatu c. Za odredivanje te konstante, koristimo uvjet normalizacije, kako bismo dobili zikalno smislene raune. c 2 Svako rjeenje Schrdingerove jednadbe koje za daje beskonannu vrijednost se mora odbaciti ne s o z c moemo imati beskonanu vjerojatnost nalaenja estice bilo gdje u prostoru. U praksi, takvo rjeenje odbacujemo z c z c s stavljanjem multiplikativne konstante ispred takvog rjeenja na nulu. s Poto vie ne moemo govoriti sa sigurnou o poloaju estice, ne moemo vie garantirati jedinstvenu vrijeds s z sc z c z s nost pri mjerenju neke veliine koja ovisi o poloaju. Naravno, moemo nai vjerojatnost za dobivanje odredene c z z c c vrijednosti prilikom mjerenja. Izvrimo li vie mjerenja, moemo nai srednju vrijednost odredene veliine: s s z c n1 f1 (x) + n2 f2 (x) + = f (x) = n1 + n2 + ni f i = ni +
+

(x) f (x) dx (x) dx

2

+ 2 = (x) f (x) dx

(1.4)

gdje je fi = f (xi ) vrijednost koju dobivamo ni puta pri mjerenju. Zadnji korak je zbog normalizacije funkcije (x). Ovu srednju vrijednost nazivamo oekivanom vrijednosti. c

12

U0

Slika 1.12: Barijera potencijalne energije visine U0 i irine a. s Potencijalna barijera

Slika 1.13: Valna funkcija estice energije c E < U0 s barijerom visine U0 . Cestica se kree s lijeva na desno. Valna duljina 0 jedc naka je s obje strane barijere, ali je amplituda s druge strane barijere manja nego originalna amplituda. Cesticu se ne moe opaziti unutar z barijere, ali se moe opaziti iza barijere. z

0 za x < 0 Razmotrimo potencijalnu energiju prikazanu slikom Sl. 1.12: U (x) = U0 za 0 x a 0 za x > a. Iz prijanjih zadataka znamo rjeenja Schrdingerove jednadbe: sinusoidalne oscilacije u podruju izvan barijere s s o z c x < 0 i x > a, i eksponencijalni pad u podruju barijere 0 x a. Intenzitet se nalazi upotrebom uvjeta c neprekidnosti valne funkcije i derivacije, i neemo ga izvoditi ovdje. Klasino se estica nee moi nai u podruju c c c c c c c x > a, jer nema dovoljno energije da preskoi preko barijere. Quantno mehaniki postoji vjerojatnost da se estica c c c nade iza barijere, i to se naziva tunel efektom. U prirodi postoji mnogo primjera koji pokazuju prirodu ovog tuneliranja: 1. Alfa raspad 2. Dioda 3. tunelirajui mikroskop c

13

Poglavlje 2

Atomska zika
U ovom odjeljku opisat emo model atoma koji nam pomae da razvijemo i objasnimo osobine atoma. Model je c z obino pojednostavljena slika sloenijeg sistema, koja moe pruiti uvid u djelovanje sistema, ali nije dovoljna da c z z z detaljno objasni sve njegove osobine.

2.1

Osnovne osobine atoma

Neke osobine atoma su i Atomi su veoma mali, s polumjerom od oko 0, 1 nm = 1010 m. Tako je beznadan napor da se atom vidi koritenjem vidljive svjetlosti ( 500 nm) zbog efekta difrakcije. s ii Atomi su stabilni spontano se ne raspadaju u manje dijelove ili ne kolapsiraju; dakle unutarnje sile dre atom z u ravnotei. z iii Atomi sadre negativno nabijene elektrone, ali su elektrini neutralni. Pobudimo li atom s dovoljnom silom, z c emitiraju se elektroni. Elektroni se ne mogu nalaziti u jezgri, to je vidljivo iz relacija neodredenosti. Relacije s neodredenosti ne ograniavaju elektronima mogunost postojanja u atomu. c c iv Atomi emitiraju i apsorbiraju elektromagnetno zraenje. Osobina atoma je da atom apsorbira iste valne duljine c koje i emitira.

2.2

Thomsonov model atoma

Rani model strukture atoma predloio je J. J. Thomson koji je takoder poznat po svom prethodnom identiciranju z elektrona i mjerenja omjera njegovog naboja i mase e/m. Po tom modelu, atom sadri Z elektrona koji su umetnuti z u jednoliku sferu pozitivnog naboja, slika Sl. 2.1. Ukupni pozitivni naboj sfere je Ze, masa sfere je gotovo cijela masa atoma, (elektroni ne doprinose znaajno) i polumjer sfere je polumjer atoma. (Model se katkad naziva kola c c z c s grodicama jer su elektroni rasporedeni u atomu kao grodice u kolau.) z

2.3

Rutherfordov nuklearni model atoma

Analizirajui rasprenje alfa estice, Ernest Rutherford je pretpostavio da je masa i naboj atoma koncentriran c s c u njegovom centru, u podruju nazvanom jezgra. Atomski elektroni su zanemarive mase i oni krue oko jezgre kao c z planeti oko Sunca. Ovaj model atoma se naziva planetarnim modelom atoma.

14

Slika 2.1: Thomsonov model atoma. Z siunih elekc s trona e su umetnuti u u jednoliku sferu od pozitivnog naboja Ze i polumjera R.

2.4

Bohrov model atoma

Planetarni model atoma je sugerirao Danski ziar Niels Bohr 1913. godine. Atom ne kolapsira zbog djelovanja c Coulombove privlane sile izmedu jezgre i elektrona iz istog razloga zbog kojeg sunev sustav ne kolapsira zbog c c privlane gravitacijske sile izmedu Sunca i planeta. U oba sluaja, privlana sila je uravnoteena centripetalnom c c c z silom. Razmotrit emo najjednostavniji, vodikov atom, u kojem se jedan elektron giba oko jezgre s nabojem |e|. c Prilikom kruenja su privlana Coulombova sila i centripetalna sila uravnoteene: z c z F = 1 e2 mv 2 = . 2 40 r r (2.1)

Odavde je kinetika energija elektrona (pod pretpostavkom da jezgra miruje) c T = 1 1 e2 mv 2 = . 2 80 r (2.2)

Potencijalna energija sistema elektron-jezgra u Coulombovom potencijalu je U = pa je ukupna energija 1 e2 . (2.4) 80 r Ovdje smo zanemarili ozbiljne tekoe ovog modela. Klasina zika kae da ubrzani naboj mora neprekidno zraiti s c c z c energiju u obliku elektromagnetnih valova. Kako zrai energiju, ukupna mu se energija smanjuje, i elektron po c spirali pada na jezgru. Da bi prevladao ovu tekou, Bohr je hrabro postulirao hipotezu da postoje odredena s c stanja gibanja, stacionarna stanja, u kojima elektrom moe postojati a da ne zrai. U tim stanjima angularni z c moment l elektrona ima vrijednosti koje su jednake cjelobrojnim umnocima od , tj. l = , 2 , 3 , . . . , ali nikad s vrijednosti poput 2.5 . Ovo se naziva quantizacijom angularnog momenta. U krunoj putanji, vektor pozicije z elektrona u odnosu na jezgru uvijek je okomit na impuls p, pa angularni moment, deniran s = p ima r l r veliinu l = rp = mvr. Dakle, Bohrov postulat je c E =T +U = mvr = n , n = 1, 2, 3, . . . 15 (2.5) 1 e2 , 40 r (2.3)

Slika 2.2: Bohrov model vodikovog atoma. Centripetalna sila je Coulombova sila izmedu jezgre i elektrona.

Slika 2.3: Energijski nivoi vodikovog atoma u Bohrovom modelu.

1 2

Slika 2.4: Elektron skae iz stanja c n1 u stanje n2 i emitira foton. pa za dozvoljene polumjere nalazimo (2.6)

Uvrstimo to u izraz za kinetiku energiju c rn =

mv 2 =

1 2

(n )
mr

1 e2 80 r

40 2 2 n = a0 n2 , me2

a0 =

40 2 = 0, 0529 nm me2

gdje je a0 Bohrov radijus. Ovaj vani rezultat je bitno razliit od onog to oekujemo od klasine zike. Satelit se moe postaviti u Zemljinu z c s c c z orbitu na bilo koju udaljenost. To nije mogue za elektronske putanje jedine radijusi dozvoljeni Bohrovim modelom c su a0 , 4a0 , 16a0 itd, ali nikad 3a0 ili 5.3a0 . Ovaj izraz uvrstimo u izraz za energiju, pa za energijske nivoe nalazimo En = me4 32 2 2 0 1 E1 = 2, 2 n2 n E1 = me4 32 2 2 0
2

= 13.6 eV

(2.7)

gdje indeks n identicira energijske nivoe. E1 je energija osnovnog stanja, a via stanja su pobudena stanja. Energija s je kvantizirana. Energija pobudenja za stanje n je energija iznad osnovnog stanja, En E1 . Tako prvo pobudeno stanje (n = 2) ima energiju pobudenja E = E2 E1 = 4E1 E1 = 3E1 = 10.2 eV. Sljedei Bohrov postulat kae da elektron ne c z zrai u odredenom stacionarnom stanju. On moe emitirati zraenje kad se makne u nii energijski nivo, i razlika c z c z energija se pojavljuje kao kvant elektromagnetnog zraenja energije h = , tj. ako elektron skoi od stanja n1 c c u stanje n2 , pojavljuje se foton energije, odnosno frekvencije, valne duljine ( ) ( 2 2 ) me4 1 1 c 64 3 2 3 c n1 n2 0 h = En1 En2 = 2 = = . (2.8) 64 3 2 3 n2 n2 me4 n2 n2 0 1 1 2 Invers numerikog koecijenta u gornjem izrazu se naziva Rydbergova konstanta i oznaava s R c c R = me4 = 1, 097 107 m1 . 64 3 2 3 c 0 (2.9)

2.4.1

Nedostaci Bohrovog modela

Prva greka je u vezi s konanom masom jezgre. Elektron ne krui oko jezgre, nego i jezgra i elektron krue oko s c z z zajednikog centra mase. c Ovaj model vrijedi samo za atome koji imaju samo jedan elektron (H, He+ , Li++ ), dok ako imamo vie s z elektrona u atomu, postoji i sila koja djeluje medu elektronima. Osim toga u Bohrovom modelu atoma ne moemo izraunati intenzitete zraenja (spektralnih linija) iako moemo izraunati njihove energije. c c z c Ozbiljni nedostatak Bohrovog modela je da daje nepravilno predvidanje angularnog momenta elektrona. Za osnovno stanje (n = 1), Bohrova teorija daje l = dok eksperiment pokazuje l = 0. Daljnji nedostatak je da potpuno naruava relacije neodredenosti. s 16

2.5
2.5.1

Atom u valnoj mehanici

Valna funkcija vodikovog atoma
nlm (r, , ) = Rnl Yl (, )
m

Valna funkcija vodikovog atoma se moe napisati u obliku z (2.1)

gdje su (r, , ) sferne koordinate, a n, l, m su kvantni brojevi nuni za opis rjeenja. Koordinata r je veliina z s c radij-vektora toke, je polarni kut, a je polarni kut. Znaenje i dozvoljene vrijednosti quantnih brojeva je c c n glavni kvantni broj 1, 2, 3, . . . l orbitalni kvanti broj 0, 1, 2, . . . n 1 Valne funkcije koje odgovaraju pojedinim kvantnim brojevima m magnetni kvantni broj 0, 1, 2, . . . , l 2 napisane su u tablici 2.1, i prikazane na slici 2.6. Veliina a = 402 = 0, 0529 nm je Bohrov radijus. Energija c me n 1 2 2 2 3 3 3 3 3 3 l 0 0 1 1 0 1 1 2 2 2 m 0 0 0 1 0 0 1 0 1 2
2Z a r Z ar Z ar Z ar 2Z 3a r 2Z 3a r 2Z 3a r 2Z 3a r 2Z 3a r 2Z 3a r

R(r) ( )3/2 /2 2 Z e a ( Z )3/2 (2 )e/2 2a ( Z )3/2 /2 1 e 3 2a ( Z )3/2 /2 1 e 3 2a ( Z )3/2 1 (6 6 + 2 )e/2 3 3a ( Z )3/2 1 (4 )e/2 3 2 3a ( Z )3/2 1 (4 )e/2 3 2 3a ( Z )3/2 2 /2 1 e 3 10 3a ( Z )3/2 2 /2 1 e 3 10 3a ( Z )3/2 2 /2 1 e 3 10 3a

Y
1 4 1 4 3 4 3 8 1 4 1 4 3 8

cos sin ei

sin ei 1) cos sin e1 sin2 e2

1 5 2 4 (3 cos 1 15 2 2 1 4 15 2

Tablica 2.1: Valne funkcije vodiku slinog atoma. a je Bohrov radijus, a Z je redni broj atoma. c koju dobivamo rjeavanjem Schrdingerove jednadbe ista je kao u Bohrovom modelu: s o z En = me4 32 2 2 0
2

1 . n2

(2.2)

Zapazite da energija ovisi samo o n a ne o drugim kvantnim brojevima, l i m. Radijalna gustoa vjerojatnosti c U sfernim koordinatama element volumena je dV = r2 sin dr d d pa je vjerojatnost nalaenja elektrona u elementu volumena dV jednaka z |nlm (r, , )| dV = |Rnl (r)| Yl (, ) r2 sin dr d d
2 2 m 2

(2.3)

(2.4)

Iz ovog izraza moemo nai vjerojatnost da se elektron nade negdje izmedu r i r + dr. Budui da nas ne zanima z c c i , integrirat emo vjerojatnost po svim moguim vrijednostima tih varijabli: c c P (r) dr = r2 |Rnl (r)|
2

(2.5)

Na slici 2.7 prikazana je vjerojatnost nalaenja elektrona u pojedinoj toki u koordinatnom sustavu s ishoditem z c s u jezgri atoma za nekoliko prvih kvantnih brojeva (n, l, m). Na slici 2.8 nacrtana je radijalna gustoa vjerojatnosti c Pnl (r) za razliite kvantne brojeve (n, l). c 17

Slika 2.5: Kugline funkcije (sferni harmonici) Yl (, )

2.5.2

Angularni moment

Klasino, angularni moment estice predstavljen je vektorom = p, gdje je vektor pozicije estice u odnosu c c l r r c na toku prema kojoj mjerimo angularni moment, a p je linearni moment ili impuls estice. Kvantna teorija daje c c c vezu izmedu veliine vektora angularnog momenta i kvantnog broja l: = l l(l + 1) . (2.6)

Kao i klasini vektor, i vektor ima komponente du pojedinih osi u prostoru. z-komponenta od koju oznaavamo c l z l c s lz ima vrijednosti lz = m , m = 0, 1, 2, . . . , l (2.7) gdje je m magnetni kvantni broj. Ovaj angularni moment nazivamo orbitalnim angularnim momentom. Osim njega postoji i unutarnji angularni moment ili spin. I kod gibanja Zemlje imamo dvije vrste angularnog momenta: orbitalni angularni moment gibanja oko Sunca i unutarnji-vlastiti angularni moment rotacije Zemlje oko svoje osi. Kod elektrona takoder postoji orbitalni angularni moment koji karakterizira gibanje elektrona oko jezgre i unutarnji angularni moment koji se obino naziva spin. s c Koncept po kojem je elektron malena loptica naboja koja rotira oko svoje osi nije korektan. Svaka osnovna estica c 18

Slika 2.6: Valne funkcije nlm (r, , ) = m Rnl Yl (, ) atoma

Slika 2.7:

Vjerojatnost nala`enja elektrona z (gustoa vjerojatnosti) c

19

Slika 2.8: Radijalna gustoa elektrona u atomu: Pnl = r2 Rnl (r)2 c ima karakteristini spin. Ona moe imati samo taj spin, i ne moe se vrtiti oko sebe nekom drugom brzinom. c z z 1 Za elektron, proton, neutron spin je jednak 2 , dok foton, pion imaju spin 0. I spin je angularni moment, pa prema tome vektorska veliina, koja ima komponente u smjeru pojedinih osi. Totalni angularni moment dobivamo c vektorskim zbrajanjem ova dva angularna momenta: = + . j l s (2.8)

2.5.3

Spektroskopske notacije

Svako elektronsko stanje u atomu se moe opisati s 4 broja: (n, l, m, sz ) Za razliite kvantne brojeve imamo z c razliite oznake. To zovemo spektroskopskom notacijom. U tom sustavu koristimo slova da oznaimo razliite c c c orbitalne angularne momente prema tablici 2.2. Glavni kvantni broj n se pie ispred oznake orbitalnog kvantnog s n ljuska 1 K 2 L 3 M 4 N 5 O l oznaka 0 s 1 p 2 d 3 f 4 g 5 h 6 i

Tablica 2.2: Spektroskopske oznake za razliite vrijednosti glavnog i orbitalnog angularnog momenta. c broja, npr. osnovno stanje je 1s, prvo pobudeno stanje je 2s ili 2p itd. Glavni kvantni broj opisuje atomsku ljusku, c a one se takoder oznaavaju slovima, kao na gornjoj tablici. Orbitalni kvantni broj l opisuje podljusku u kojoj se nalazi elektron.

2.5.4

Elektronska stanja u vie-elektronskim atomima s

Pravilo koje spreava sve elektrone u atomu da ne padnu u 1s stanje (najnie energijsko stanje) je iskazao Wolfang c z Pauli 1925. godine. Njegov postulat glasi Postulat 2.5.1 (Paulijev princip iskljuenja). Dva elektrona u atomu nikada ne mogu imati iste vrijednosti kvantc nih brojeva (n, l, m, sz ). Ovaj postulat je najvanije pravilo koje odreduje strukturu atoma. z

20

Na slici Sl. 2.9 prikazan je redoslijed popunjavanja energijskih nivoa u vi`e-elektronskim atomima. Mogui broj elektrona u s c pojedinom stanju mo`emo izra`unati na slijedei na`in: Paz c c c ulijev princip ka`e da u istom stanju mo`e biti najvi`e jedan z z s elektron: Z1 (n, l, m, sz ) = 0 ili 1 (2.9) Broj elektrona koji imaju ista tri kvantna broja n, l, m je 2, jer projekcija spina na pojedinu os (npr. os z) mo`e biti 1 , z 2 tj. postoje dva takva stanja: Z2 (n, l, m) = 2 (2.10)

Magnetni kvanti broj mo`e poprimiti vrijednosti m = l, l+ z 1, . . . , 0, 1, . . . , l 1, l, tj. takvih je mogunosti 2l + 1, pa je c broj elektrona s odredenim kvantnim brojevima n, l Z3 (n, l) = Z2 (n, l, m) (2l + 1) = 2(2l + 1) (2.11)

Maksimalni broj elektrona koji zauzimaju ljusku odredenu s glavnim kvantnim brojem n je Z(n) =
n1 l=0

Z3 (n, l) =

n1 l=0

2(2l + 1) = [2(n 1) + 2]n = 2n2 .

Slika 2.9: Atomske podljuske sortirane po energiji. Energijske grupe nisu skalirane, ali reprezentiraju relativne energije podljuski.

(2.12) Ova slika daje redoslijed popunjavanja energijskih nivoa. Za unutarnje elektrone te`kih atoma energijski nivoi e biti s c razli`iti. U tom slu`aju korektnije je grupiranje po ljuskama, c c npr. sva n = 3 stanja (M ljuska) su grupirana zajedno.

21

Poglavlje 3

Nuklearna zika
3.1 Sastav jezgre

Jezgra koja zauzima vrlo malo podruje u centru atoma ima naboj +Ze i daje veinu (99%) mase atoma. Osim c c toga znamo da su mase atoma vrlo bliske cjelobrojnim mnoiteljima mase atoma vodika. Taj mnoitelj A nazivamo z z masenim brojem. Razumno je pretpostaviti da se jezgra vodika sastoji od osnovne jedinice pozitivnog naboja (pravilna pretpostavka) i da sve tee jezgre sadre cijeli broj A tih pozitivnih jedinica (nekorektna pretpostavka). z z Ta osnovna jedinica je proton, s elektrinim nabojem +e i masom jednakom masi vodika minos masa elektrona c i energija vezanja. Ako jezgra s masenim brojem A ima A protona, treba imati naboj Ae umjesto Ze. Poto s je A > Z za sve atome tee od vodika, model daje previe pozitivnih naboja u jezgri. Tekoa je otklonjena z s s c protonsko-elektronskim modelom, u kojem je postulirano (opet nekorektno) da jezgra sadri (A Z) elektrona. z Naravno, model ima nekoliko tekoa. Naime, kako smo ve ustanovili, prisustvo elektrona u jezgri nije u skladu s s c c principom neodredenosti. Mnogo ozbiljniji problem je unutarnji spin jezgre. Dilema je rjeena otkriem neutrona 1932. godine. Neutron ima masu slinu protonu, ali nema elektrini naboj. s c c c U skladu s proton-neutronskim modelom, jezgra se sastoji od Z protona i (A Z) neutrona. Proton i neutron se razlikuju samo po elektrinom naboju, pa se jednim imenom zovu nukleoni. c Kemijske osobine elementa ovise o atomskom broju Z, ali ne o atomskom broju A. Mogue je imati dvije c razliite jezgre, s istim Z ali razliitim A. Takvi atomi imaju iste kemijske osobine, i razlikuju se samo u masi i c z osobinama koje ovise o masi. Takve jezgre se zovu izotopi. Pojedinu jezgru speciciramo simbolom
A Z XN

(3.1)

gdje je X kemijski simbol atoma. Primjer 3.1.1. Napiite simbol izotopa helija s masom 4, isotopa kositra s 66 neutrona, izotopa s masom 235 u s koji sadri 143 neutrona. z rj. 4 He2 , 116 Sn66 , 235 U143 . 2 50 92 Linearna dimenzija jezgre, polumjer iznosi 3 R = R0 A,

R0 1, 2 1015 m = 1, 2 f m

(3.2)

3.2

Masa jezgre i energija vezanja

Pretpostavimo da imamo proton i elektron u mirovanju na velikoj medusobnoj udaljenosti. Ukupna energija sistema je mp c2 + me c2 . Pretpostavimo sada da te dvije estice dodu na udaljenost kad tvore atom vodika u njegovom c osnovnom stanju. Tijekom tog procesa emitira se nekoliko fotona ukupne energije 13.6 eV . Ukupna energija sistema je energija mirovanja vodikovog atoma mH c2 plus ukupna energija emitiranih fotona. Zakon ouvanja energije kae c z da ukupna energija izoliranih estica mora biti jednaka energiji atoma plus fotona: c me c2 + mp c2 = mH c2 + 13.6 eV me c2 + mp c2 mH c2 = 13.6 eV. 22 (3.1)

Dakle, energija mirovanja kombiniranog sistema (vodikovog atoma) je manja od energije estica od kojih je sasc tavljena za 13.6 eV . Razlika energija je energija vezanja atoma. Energiju vezanja moemo zamisliti kao energiju z koju dobijemo kad stvorimo atom od komponenata ili energiju koju trebamo upotrijebiti kako bismo razbili atom u komponente. Slino raunamo nuklearnu energiju vezanja. Razmotrimo npr. jezgru duterija, 2 H1 . Energija vezanja e biti c c c 1 B = mn c2 + mp c2 mD c2 . (3.2)

Ovdje je mD masa jezgre deuterija. Koristimo li tablice masa vano je zapaziti da su to atomske mase, a ne mase z jezgara. Da bismo izraunali nuklearnu energiju vezanja, moramo upotrijebiti nuklearne mase. Veza izmedu ovih c masa je matom c2 = mjezgra c2 + Zme c2 + ukupna energija vezanja elektrona. (3.3) Nuklearne energije su reda veliine od 109 eV do 1011 eV , ukupna energija mirovanja elektrona je reda veliine c c 106 eV do 108 eV , a energija vezanja elektrona 10 eV do 105 eV . Tako je posljednji lan u jednadbi veoma mali c z u usporedbi s ostala dva lana, pa ga moemo izostaviti. c z Tako naa jednadba za energiju vezanja deuterona glasi s z B = mn c2 + [m( 1 H) me ]c2 [m( 2 H) me ]c2 ] = [mn + m( 1 H) m( 2 H)]c2 . (3.4)

Zapazite da se mase elektrona krate. Moemo generalizirati ovu jednadbu za ukupnu energiju bilo koje jezgre z z A XN : Z [ ] B = N mn + Zm( 1 H0 ) m( A XN ) c2 (3.5) 1 Z U sluaju deuterija imamo vrijednosti: c B = (1, 008665 u + 1, 007825 u 2, 014102 u) 931, 5 M eV /u = 2, 224 M eV gdje smo koristili c2 = 931, 5 M eV /u za konverziju jedinice mase u energiju. Ovaj primjer, omjer B/A, pokazuje da je jezgra eljeza relativno jae vezana nego jezgra urana, Alternativno, vie e se energije osloboditi veemo li z c s c z istu koliinu protona i neutrona u jezgre eljeza nego u jezgre urana. c z

3.3

Radioaktivni raspad

Jedna od osobina jezgre je njena mogunost prijelaza od jedne vrijednosti Z i N u drugu. Obino za svaku vrijednost c c od A postoji jedna ili dvije stabilne jezgre. Sve druge jezgre su nestabilne i raspadom prijelaze u stabilne jezgre. Za A = 5 i A = 8 ne postoje stabilne jezgre. Procesi kojima jedna jezgra prelazi u drugu su alfa raspad i beta raspad. Pobudena jezgra moe emitirati fotone, z gama zrake, i pri tom moe prijei u stabilno, osnovno stanje. Pri tom se ne mijenja ni Z ni N . Ova tri procesa su z c primjeri radioaktivnog raspada. Brzina kojom se radioaktivna jezgra uzorka raspada zove se aktivnost uzorka. Vea aktivnost znai vie nukc c s learnih raspada u sekundi. Osnovna jedinica za aktivnost je 1 Bq = 1 raspad/s, Becquerel, po imenu otkrivaa c radioaktivnosti (1896.). Vea jedinica je 1 Ci = 3.7 1010 Bq (Curie). c Aktivnost je proporcionalna broju radioaktivnih jezgri: A(t) = N (t) (3.1)

gdje je konstanta radioaktivnog raspada odredene jezgre i opisuje vjerojatnost raspada pojedine jezgre. Kako N tijekom vremena pada, pada i A. Aktivnost je i promjena broja radioaktivnih jezgara: A= gdje smo ukljuili predznak minus, jer je c
dN dt

dN dt

(3.2)

negativno, poto N opada tijekom vremena. Iz ovih jednadbi imamo s z (3.3)

dN dN = N = dt N = N0 et dt N 23

gdje je N0 broj radioaktivnih jezgri u t = 0. Ova jednadba je eksponencijalni zakon radioaktivnog raspada, koji z nam kae kako se tijekom vremena broj radioaktivnih jezgri uzorka smanjuje tijekom vremena. Ne moemo stvarno z z mjeriti N , ali mnoenjem s lambda obje strane ove jednadbe imamo z z A = A0 et (3.4)

gdje je A0 aktivnost u t = 0. Aktivnost kao funkcija vremena prikazana je na slici Sl. 3.1 Poluivot ili vrijeme poluivota je vrijeme za koje z z

t/T1/2

5 1 0,1

1,00

0,75

0,50

0,25

0,00

A/A0

Slika 3.1: Aktivnost radioaktivnog uzorka kao funkcija vremena. Na desnoj slici je u semilogaritamskoj skali. se aktivnost smanji na polovicu: 1 ln 2 A0 = A0 eT1/2 T1/2 = . (3.5) 2 Drugi korisni parametar je srednji ivot, kojeg nalazimo uvodenjem vjerojatnosti w(t) da bi estica koja postoji u z c trenutku t = 0 postojala i u vremenu t. Tada e veli dw biti vjerojatnost raspada u intervalu (t, t + dt. Oito c ina c je dw = w dt, (3.6) jer je vjerojatnost raspada u intervalu dt jednaka produktu vjerojatnosti raspada dN/N = dt estice i vjec rojatnosti da estica postoji u trenutku t. Integriramo li tu jednadbu uz poetni uvjet da je w = 1 u t = 0, c z c dobivamo w(t) = et . (3.7)

24

0,01

t/T1/2 Log(A/A0)

Ova relacija sadri pun opis statistikih osobina radioaktivnosti. Srednji ivot , u skladu s denicijom matematike z c z c srednje vrijednosti, dan je formulom

=
0

t( dw) =
0

et t dt =

(3.8)

poto je = dw vjerojatnost da vrijeme ivota estice lei unutar intervala (t, t + dt). s z c z

3.4

Zakoni ouvanja u radioaktivnom raspadu c

i. Zakon ouvanja energije Vjerojatno jedan od najvanijih zakona, zakon ouvanja energije kae nam koji su c z c z raspadi energijski mogui i omoguuhe izraunavanje energije mirovanja ili kinetike energije produkata raspada. c c c c Raspadu X X + x je mogu samo ukoliko je energija mirovanja od X vea od ukupne energije mirovanja c c od X + x. Viak energije mirovanja je poznat kao Q vrijednost raspada: s m(X)c2 = m(X )c2 + m(x)c2 + Q Q = [m(X) m(X ) m(x)] c2 (3.1)

gdje m reprezentira masu jezgre. Raspad je mogu samo ako je Q pozitivan. Viak energije Q se javlja kao c s kinetika energija produkata raspada. c ii. Zakon ouvanja impulsa. Ako u poetku jezgra koja se raspada miruje, ukupni impuls produkata raspada je c c nula pX + px = 0. (3.2) iii. Zakon ouvanja angularnog momenta. Ukupni spinski angularni moment estice prije raspada mora biti jednak c c ukupnom angularnom momentu svih produkata raspada. iv. Zakon ouvanja elektrinog naboja c c v. Zakon ouvanja masenog broja Ukupni maseni broj A se ne mijenja tijekom raspada c

3.5

Alfa raspad

Fenomen -raspada se sastoji u spontanoj emisiji -estica iz tekih jezgri. To je praeno smanjenjem masenog c s c broja jezgre za etiri jedinice i atomskog broja za dvije jedinice tj., nestabilna jezgra se dezintegrira u laku c s jezgru i alfa esticu (jezgru 4 He): c A4 4 A (3.1) Z XN Z2 XN 2 +2 He2 . Poetna jezgra se esto naziva roditeljskom (originalnom) jezgrom a jezgra nastala kao rezultat raspada keri c c c (nastalom jezgrom). Empirijske osobine -raspada: a) Alfa-raspad se deava samo kod tekih jezgara. s s b) Poluivoti variraju u irokom opsegu, npr. izotop 204 P b ima poluivot T = 1.4 1017 godina, a 215 Rn ima z s z 82 86 T = 106 s. Nasuprot tome, energije izlaznih -estica su u intervalu 4 9 M eV za teke jezgre i 2 4 M eV c s za jezgre atoma rijetkih zemalja. Zaudujua osobina -raspada je jaka ovosnost poluivota o energiji izlaznih estica. Smanjenje energije za 1% c c z c moe uzrokovati poveanje poluivota 10 puta. z c z c) u pravilu, -zrake koje izlijeu iz jezgre imaju gotovo jednaku energiju (spektar pokazuje samo nu strukturu). c

25

3.6

Beta raspad

U beta raspadu se neutron unutar jezgre promijeni u proton (ili proton u neutron); Z i N se promijene za jedinicu, ali A ostaje isti. Kad je proces prvi put prouavan, emitirana estica je nazvana beta esticom; kasnije se vidjelo c c c da je to elektron. Emitirani elektron nije jedan od elektrona u elektronskom oblaku atoma. Isto tako, princip neodredenosti zabranjuje elektronu da egzistira unutar jezgre. Elektron je proizveden unutar jezgre pomou raspoloive energije. c z Prvi eksperimenti s beta raspadom su imali dvije potekoe. Prvo, raspad n = p+e je zabranjen jer naruava s c s zakon ouvanja angularnog momenta. Isto tako, pokazalo se da je energija emitiranog elektrona kontinuirana, dok c bi za dani raspad trebala imati samo jednu moguu vrijednost. c Wolfang Pauli sugerirao je da se emitira jo jedna estica. Ona ne bi smjela imati elektrini anboj, a njen s c c 1 spin je 2 . Ova estica je nazvana neutrinom, , mala neutralna estica. Kako svaka estica ima antiesticu, c c c c antiestica od je . U stvari se emitira u beta raspadu (zakon ouvanja materije): c c n = p + e + . Raspad neutrona se deava i unutar jezgre: s
A Z XN

(3.1)

A Z+1 XN 1

+ e + .

(3.2) (3.3)

Q vrijednost za ovaj raspad je

Q = [m(X) m(X )] c2 .

Ovdje se mase elektrona krate, pa su ovo atomske mase. Neutrino ne doprinosi jer mu je masa nula ili zanemarivo mala. Energija oslobodena pri raspadu se pojavljuje kao energija neutrina i kinetika energija elektrona: c Q E + Te . Drugi takav proces je p = n + e+ + u kojem se emitira pozitron ili antielektron. U jezgri se takav proces moe desiti, kad ga opisujemo s z
A Z XN

(3.4) (3.5)

A Z1 XN +1

+ e+ + .

(3.6) (3.7)

Q vrijednost za ovaj raspad je

Q = [m(X) m(X ) 2me ] c2 .

Slian je proces elektronski uhvat ili K-uhvat: c p + e = n + . (3.8)

3.7

Gama raspad

Nakon alfa ili beta raspada, jezgra moe ostati u pobudenom stanju. Kao i u sluaju atoma, jezgra moe emitirati z c z jedan ili vie fotona i doi u osnovno stanje. Nastalo zraenje naziva se nuklearnim gama zraenjem. Energija svakog s c c c fotona jednaka je razlici energija poetnog i konanog stanja jezgre, umanjeno za malu korekciju zbog kinetike c c c energije nastale jezgre. Tipino su energije u intervaluod 100 keV do nekoliko M eV . c

3.8

Nuklearne reakcije

Znanje o jezgri koje moemo dobiti prouavanjem nuklearnih radioaktivnih raspada je ogranieno, jer se samo z c c odredeni radioaktivni procesi deavaju u prirodi, samo odredeni izotopi se stvaraju, i samo odredena stanja jezgre s se mogu prouavati. Nuklearne reakcije nam daju mogunost prouavanja bilo koje jezgre i selektiranjem pobudenih c c c stanja tog uzorka. 26

Tipina nuklearna reakcija je da tok estica tipa x reagira s jezgrama tipa X. Poslije reakcije opaa se izlazna c c z estica y, a ostaje jezgra Y : c x + X = y + Y. Kao i kemijska reakcija, i nuklearna mora biti balansirana broj protona i neutrona mora biti jednak na obje strane jednadbe. Osim toga mora vrijediti zakon ouvanja energije, impulsa i angularnog momenta. z c Ovdje je Q vrijednost reakcije razlika energija mirovanja estica prije i poslije reakcije. Reakcija za koju je c Q > 0 pretvara nuklearnu energiju u kinetiku energiju nastale estice i jezgre. Takva reakcija se naziva exotermna c c reakcija. Reakcije s Q < 0 zahtjevaju ulaznu energiju u obliku kinetike energije projektila x, i ona se pretvara u c nuklearnu energiju vezanja. Takva je reakcija endotermna. Minimalna kinetika energija koju treba imati projektil c x da bi se reakcija odvijala, naziva se energijom praga (treshold). Za ovu energiju se dobiva vrijednost ) ( m(x) Tpraga = Q 1 + (3.1) m(X)

27

Poglavlje 4

Elementarne estice c
4.1 Standardni model

Standardni model sumira trenutno znanje u zici elementarnih estica (visokoenergijskoj zici). To je kvantna c teorija koja ukljuuje teoriju jakih interakcija (QCD) i ujedinjenu teoriju slabih i elektromagnetnih interakcija c (elektroslabe). Gravitacija je ukljuena u razmatranje ovdje, iako nije dio standardnog modela. c Potraga za osnovnom gradom tvari vue korijene jo iz vremena kad su stari Grci uveli ideju atomizma pred c s 2500 god. Paljivijim promatranjem sloene strukture, nalazila se simetrija i pravilnost, to je omoguilo razuz z s c mijevanje zakona koji odreduju danu strukturu. Tako je ustanovljeno da su svi materijalni predmeti sastavljeni od stotinjak vrsta atoma. Kasnije je otkriveno postojanje elementarne estice elektrona, dok se jezgra sastoji od c nukleona. Otkriveno je jo stotinjak novih elementarnih estica poput nukleona. Zadnjih je godina ustanovljeno s c da se te estice sastoje od malog broja osnovnih estica nazvanih kvarkovima. c c

4.2

Fermion ili bozon?

Sve estice posjeduju unutarnji (intrinsini) angularni moment zvan spin. Komponente spina S u bilo kojem smjeru c c (neka to bude du z-osi) kao z Sz = ms , ms = s, s 1, . . . , s, (4.1) u kojem je ms spinski magnetni kvantni broj, a s je spinski kvantni broj. Ovaj moe imati ili polucjelobrojne z vrijednosti ( 1 , 3 , . . . ) ili cjelobrojne vrijednosti (0, 1, 2, . . . ). 2 2 Termin spin se upotrebljava na dva naina: pravilno znai unutarnji moment estice S ali se esto podrazumijeva c c c c 1 u znaenju spinskog kvantnog broja estice. Tako bi elektron bio estica sa spinom 2 . c c c Cestice sa polucjelobrojnim spinom nazivaju se fermionima, dok se s cjelobrojnim spinskim kvantnim brojem nazivaju bozonima. Paulijev princip iskljuenja vrijedi za sve fermione. Za bozone taj princip ne vrijedi, pa se oni grupiraju u c kvantno stanje najnie energije. z

4.3

Cestice ili antiestice? c

Godine 1928. Dirac je predvidio postojanje estice koja ima istu masu i spin kao i elektron s pozitivnim nabojem. c Ta je estica, nazvana pozitronom e+ , otkrivena u kozmikom zraenju 1932. (Carl Anderson). Fiziari su shvatili c c c c da svaka estica ima svoju antiesticu. Clanovi takvog para imaju istu masu i spin, ali suprotni naboj, odnosno c c suprotne kvantne brojeve, koje jo nismo diskutirali. s Kad estica sretne antiesticu, one se medusobno anihiliraju. Tj., te dvije estice nestaju, a kombinirana energija c c c se opet pojavljuje u drugom obliku. npr. e + e+ + , (Q = 1.02 MeV). (4.1)

28

Slika 4.1: Razvoj pojma elementarne `estice c Godine 1996. ziari u CERN-u uspjeli su proizvesti nekoliko atoma antivodika, od kojih se svaki sastojao od c antiprotona i pozitrona. Takav ansambl antiestica naziva se antimaterijom. c

4.4

Cetiri osnovne sile

Sve poznate sile u prirodi se mogu grupirati u etiri osnovna tipa:gravitacijska, slaba interakcija, elektromagnetna, c jaka interakcija, kao to je prikazano u tablici 4.1. U tablici su i estice koje prenose silu. s c sila Jaka Elektromagnetna Slaba Gravitacijska rang(f m) 1 103 Rel. jakost 1 102 107 1038 estice c q el. nabijene sve sve nositelj g W , Z 0 graviton naboj(e) 0 0 1, 0 0 spin ( ) 1 1 1 2 en. mir (GeV ) 0 0 80, 90 0

Tablica 4.1: Osnovne sile u prirodi. Osobine interakcija: medudjelovanje osobina Djeluje na est. na koje djel. c Nositelj medudjel. Jaina prema elmag. c za dva kvarka na 1018 m 3 1017 m za dva p. u jezgri Gravit. Masu-energ sve graviton 1041 1041 1036 Slabo Elmag Elektroslabo Okus El. naboj kvarkovi, leptoni el. nabijeni W +, W , Z 0 Jako Osnovno rezidualno1 Naboj boje vidi fusnotu kvarkovi, gluoni hadroni Gluoni mezoni

0.8 104 107

1 1 1

25 60 nije primj.

nije primj. nije primj. 20

Tablica 4.2: Osnovne sile u prirodi.

Naboj boje Svaki kvark nosi jedan od tri tipa jakog naboja, takoder nazvanog naboj boje. Ti naboji nemaju nikakve veze s bojama vidljive svjetlosti. Postoji osam moguih tipova boje za gluone. Kao to elektriki nabijene c s c c estice medudjeluju izmjenom fotona, u jakim interakcijama estice interagiraju izmjenom gluona. Leptoni, fotoni, c W, Z bozoni nemaju jakog naboja (boje) pa ne interagiraju jakim silama. Kvarkovi zatvoreni u mezonima i barionima Nije mogue izolirati kvarkove i gluone; oni su zatvoreni c u bijelim - color-neutralnim esticama zvanim hadroni. Ovo suanjstvo (vezanje) rezultat je viesruke izmjene c z s 29

Slika 4.2: Feynmanovi dijagrami sila u prirodi

Slika 4.3: Mase elementarnih `estica: kvarkova, leptona, interakc

cijskih bozona

gluona izmedu color-nabijenih konstituenata. Kako se kolor-nabijene estice (kvarkovi i gluoni) udaljavaju, energija c z sile boje medu njima raste. Ta energija se moe pretvoriti u dodatni kvark-antikvark par. Tada se oni konvertiraju u hadrone. Dva tipa hadrona se opaaju u prirodi: mezoni q q i barioni qqq. z

4.5

Cestice i antiestice c

Jedan nain prouavanja estica je njihova klasikacija u razliite kategorije. c c c c Jedna podjela elementarnih estica je bila po masi : leptoni, mezoni, barioni. c Druga podjela je po spinu - fermioni i bozoni.

30

obitelj Leptoni Mezoni Barioni Kvanti polja

struktura Osnovni Sloeni z sloeni z osnovni

medudjelovanje slaba, elmagn. slaba, elmag, jaka slaba, elmag, jaka slaba,elmag, jaka

spin polucjelobrojni cijeli polucjelobrojni cijeli

primjeri e, , K p, n , W , Z

Tablica 4.3: Obitelji elementarnih estica. c

4.6
4.6.1

Obitelji estica c
Leptoni

Leptoni su estice koje interagiraju samo slabim ili elektromagnetnim medudjelovanjem. Eksperimenti nisu pokazali c bilo kakvu unutarnju strukturu leptona; oni se pojavljuju kao zaista osnovne estice i ne mogu se razbiti na manje c estice. Ta odsutnost strukture konzistentna je s modernim teorijama po kojima su leptoni i kvarkovi bezdimenzijske c tokaste estice. c c estica c e e antiestica c e+ e + + naboj (e) -1 0 -1 0 -1 0 masa(M ev/c2 ) 0.511 < 10 eV /c2 105.7 < 0, 3 1777 < 40 poluivot (s) z 2.2 106 3 1013 Tipini raspad c e + e + + + -

Tablica 4.4: Obitelji leptona. Svi leptoni imaju spin /2

4.6.2

Osmostruki put

s Postoji osam bariona koji imaju spin 1 . Slika 4.4 pokazuje fascinatni uzorak. Sest od osam tvori esterokut s dva 2 preostala bariona u njegovom centru.

Slika 4.4: Uzorak osmostrukog puta za osam 1 bariona spina 2

Slika 4.5: Slini uzorak za devet mezona bez spina c

Slian fascinantni uzorak se pojavljuje za devet mezona spinskog broja 0. Ti i slini crtei, nazvani uzorci c c z osmostrukog puta 2 pretpostavili su neovisno 1961. Murray Gell-Mann i Yuval Neeman. Ovi su uzorci dio veeg broja simetrinih uzoraka u kojima se mogu prikazati grupe bariona i mezona. c c
2 Posudeno iz istonjakog misticizma. Osam se referira na osam kvantnih brojeva koji su ukljueni u teoriju zasnovanu na c c c simetrijama koja predvida postojanje uzorka.

31

Simetrija osmostrukog puta za barione spina 3 je za deset estica. Kad je uzorak prvi put pretpostavljen, znalo c 2 se za samo devet takvih estica; nedostajala je ona na vrhu(Slika 4.6. Godine 1962., voden teorijom i simetrijom c uzoraka, Gell-Mann je pretpostavio: Postoji barion spina 3 s nabojem 1 i stranosti 3, mase mirovanja od oko 1680 MeV/c2 . Potraite z 2 li Omega minus esticu (kako sam je nazvao), mislim da ete je nai. c c c Tim ziara na elu s Nicholasom Samionsom naao je nedostajuu esticu. c c s c c

Slika 4.6: Dekuplet bariona - `estica nije c bila poznata. Gell-Mann je pretpostavio njeno postojanje i izra`unao njene osobine c Uzorak osmostrukog puta je u istom odnosu u zici elementarnih estica kao to je periodni sustav u kemiji. c s U oba sluaja, postoji uzorak u organizaciji u kojem postoje upljine (nedostajui elementi ili nedostajue estice) c s c c c koji vodi eksperimentalce u potragu za njima. U sluaju periodikog sustava, sugestija je da atomi elemenata nisu c c osnovne estice ve da imaju nekakvu strukturu. Slino, uzorak osmostrukog puta sugerira postojanje unutarnje c c c strukture mezona i bariona. Ta je struktura kvarkovski model, koji emo sad diskutirati. c

4.6.3

Kvarkovski model

Godine 1964., Murray Gell-Mann i Georg Zweig neovisno i istovremeno su pokazali da se mezoni i barioni mogu shvatiti kao sloeni objekti koji se sastoje od osnovnih estica nazvnanih kvarkovima. Ta tri kvakra su poznata z c kao u, d i s. Nakon nekog vremena jo tri kvakra su bila potrebna za sve mezone i barione. s Kombinacija q i q ini mezon, a tri kvarka barione. c estica c u up d down c charm s strange t top b bottom antiestica c u d c s t b naboj (e) +2/3 -1/3 +2/3 -1/3 +2/3 -1/3 masa( MeV/c2 ) 5 10 1500 200 180 000 4300

Tablica 4.5: Obitelji kvarkova. Svi kvarkovi imaju spin /2 i barionski broj +1/3, a antikvarkova 1/3. Masa (energija) mirovanja je od kvarkova koji tvore esticu. Energija mirovanja slobodnih kvarkova nije poznata. c QCD, gluon, Standardni model, elektroslaba teorija (1967), GUT, protonski raspad.

4.7

Svemir se iri s

Mogue je mjeriti relativne brzine kojom se galaksije udaljavaju od nas mjerenjem doplerovog pomaka. Pogledamo c li udaljene galaksije, vidimo da se one udaljavaju od nas! 32

Slika 4.7: Kvarkovska struktura osam bariona spina 1 . Iako dva sredinja bariona imaju istu s 2 kvarkovsku strukturu, sigma je pobudeno stanje lambde, a raspada se u lambda emisijom fotona.

Slika 4.8: Kvarkovska struktura devet mezona

bez spina.

Godine 1929. Edwin P. Huble naao je vezu izmedu brzine udaljavanja v galaksije i njene udaljenosti r od s nas, naime da su one direktno proporcionalne: v = Hr Hubbleov zakon, (4.1)

gdje je H Hubbleova konstanta. Njena je vrijednost pomalo neodredena zbog tekoa mjerenja udaljenosti galaksija. s c Iz opaanja uinjenih 1994. Hubbleovim teleskopom ona je z c H = (80 17) km/s Mpc, 1 Mpc = 3.084 1019 km = 3.260 106 svjetlosnih godina. (4.2)

Druga vrijednost se temelji na mjerenjima 1996. i iznosi 57 km/s Mpc. Ta dva mjerenja sugeriraju neodredenost ovog parametra. Hubbleov zakon se uklapa u hipotezu da je svemir nastao u velikoj eksploziji (Veliki prasak - Big bang) pred nekoliko milijardi godina.

4.8

Ukljuenje gravitacije c

Glavno je neodgovoreno pitanje teorije estica kako ukljuiti gravitaciju unutar Standardnog modela. Postoji klasa c c teorija znana kao teorije struna - string theories koje pokazuju eljenu kombinaciju gravitacije i materije u kvantnom z okruju, ali do danas nije nadena takva teorija koja moe ukljuiti sve uspjene rezultate Standardnog modela. z z c s Mnogi ziari rade tvrdo na tom problemu. c

4.8.1

Dodatne dimenzije?

Vodee ideje moderne zike, naime relativnosti, QM, objedinjenja sila, su individualno lijepe i (compelling) ideje. c Uzevi ih zajedno, naravno, pojavljuju se mnogi paradoksi. s Fiziari su opazili da mnogi od paradoksa izrastaju jer ivimo u samo 3 prostorne dimenzije (i jednoj vremenskoj c z dimenziji), i da kad bismo ivjeli u vie od 3 dimenzije, paradoksi bi se prirodno sami razrijeili. Tako je jedna z s s od vodeih ideja moderne zike da svemir ima vie od 3 prostorne i 1 vremenske dimenzije koje opaamo u c s z svakodnevnom iskustvu. Tad si postavljamo jednostavno pitanje: zato onda vidimo samo 3 prostorne dimenzije? Jedno od najjeds nostavnijih odgovora je da vidimo samo 3. Familijarni smo s 1-dimenzionalnim objektima (linijama-krivuljama), 2-dimenzionalnim (plohama) i 3-dimenzionalnim (tijelima). Veini je teko zamisliti kako bi uope etvrta prostorna c s c c dimenzija trebala izgledati. Ali moda mi naprosto nemamo osjetilo za dodatne dimenzije. z Postoji jednostavni test koji moemo uiniti. Einsteinova Teorija Ope Relativnosti ui nas da gravitacija mora z c c c osjeati prisutnost dodatnih dimenzija: c 33

Slika 4.9: Slika strune (stringa), membrane, strune prika`ene membrani. Ti su objekti c predvideni u teoriji struna. Objanjenje: Gravitacija i prostor-vrijeme Kako gravitacija zna o dodatnim dimenzijama ak i kad ih mi ne s c vidimo? Opa Relativnost kae da oblik geometrije prostor-vremena uzrokuje gravitaciju. Ali takoder gravitacija c z diktira oblik prostor-vremena. Taj udni paradoks ima smisla samo ako prihvatimo injenicu da su gravitacija c c i geometrija prostora stvarno zamjenjivi koncepti. I kako u geometriji prostor-vremena nema nita osnovnije od s broja dimenzija, gravitacija zna sve o njima. Pretpostavimo da mjerimo gravitacijsku silu izmedu dva masivna objekta mjenjajui udaljenost izmedu njih. c U naem 3-dimenzionalnom svijetu, sila (obeys) Newtonov zakon: s F = mM . r2 (4.1)

Pokuamo li napisati zakon sile u svijetu s 4 prostorne dimenzije, moemo nai da ej sila izme dva masivna tijela s z c 7u F = 1 mM r3 (4.2)

gdje je 1 nova gravitacijska konstanta za jednu dodatnu dimenziju. Ova se formula lako generalizira na vie dimenzija. Tako bi odredivanje dimenzija prostora trebalo biti jednoss tavno: mjerimo silu gravitacije i vidimo potenciju od r. To je bilo uinjeno jo od Newtonova vremena, i odgovor c s je uvijek bio isti: r2 ! tako, ini se da se i gravitacija slae da ivimo u samo 3 prostorne dimenzije. c z z Ali gravitacijska mjerenja se obino ine za vrijednosti od r koje su velike. Newton je prouavao gravitaciju c c c koristei podatke za Sunce i planete. U laboratoriju, ziari su mjerili gravitaciju za r do nekoliko milimetara.. c c Slika 4.10 prikazuje to su pronali i kako podaci mogu izgledati ako ih se ekstrapolira na manje udaljenosti. s s Naravno, svi podaci se slau s 3 prostorne dimenzije. Ali moeli biti da se za male r gravitacija ponaa drugaije z z s c nego smo oekivali? Mogu li postojati dimenzije koje se pojavljuju za male r? Moe li biti vie dimenzija ako su c z s one male? Naravno, nije odmah jasno to zadnje pitanje stvarno znai. Male dimenzije? Da bismo razumjeli tu ideju s c razmotrimo sljedeu analogiju. Cirkusant hoda du veoma tankog konopca. On moe ostati na konopcu samo ako c z z hoda naprijed i natrag (Slika 4.11). Pokua li ii lijevo ili desno, pada. Tako, on efektivno ivi u 1-dimenzionalnom s c z svijetu eli li ostati na konopcu mora ii naprijed ili natrag; lijevo/desno, gore/dolje mu je zabranjeno. z c Ako mala bubica hoda po konopcu, za nju konopac nije tanka linija. Ona moe hodati po konopcu i lijevo/desno, z a da ne padne (Slika 4.12). No ako buba pone hodati lijevo, proi e oko konopca i vratit e se gdje je startala. c c c c S druge strane, hoda li naprijed poput akrobata, ona e samo hodati i nee se vratiti na poetnu toku. Dakle, c c c c c c postoji osnovna razlika izmedu dvije dimenzije bubinom svijetu: dok se jedna dimenzija ini gotovo beskonanom, druga je jasno konana, jer je moe proi u kratkom vremenu. c z c Dakle, zato su pogledi akrobata i bube toliko drugaiji? Buba je mala, manja ak i od irine konopca. Ali s c c s akrobat je velik ak su i njegova stopala mnogo ira od konopca pa je za njega konopac efektivno jednodimenc s zionalan. 34

60

50

F = k /r 3 F = k /r 4 F = k /r

40

Gravitacijska sila

30

20

10

x xx x x x
0 1 2 3 4

r/mm

Slika 4.10: Sila gravitacije u ovisnosti o udaljenosti (r). Za velike udaljenosti, podaci zahtjevaju da zakon sile bude 1/r2 . Za r < a (a = nekoliko milimetara) sila mo`e biti 1/r2 , 1/r3 , 1/r4 ili 1/rn . Vi`e potencije nastaju zbog z s dodatnih vrlo malih dimenzija.

Slika 4.11: Za akrobata je konopac jednodimenzionalan: mo`e se gibati samo naprijed ili z nazad

Slika 4.12: Buba na konopcu vidi dvije dimenzije: jednu du` koz nopca, drugu, veoma malu dimenziju, oko njega.

35

Ova nas analogija vodi ravno u stvarni svijet. Vjerojatno postoje dodatne dimenzije, ali smo mi preveliki da ih vidimo u svakodnevnom postojanju. Pria o bubi takoder rasvjetljava jednu specijalnu osobinu malih dimenzija c one ine male zatvorene petlje tako da ako krenete du jedne od njih uvijek zavravate tamo gdje ste startali, ali c z s sa suprotne strane. Naravno, ini se plauzibilno da mogu postojati male dimenzije jer znamo da postoji mnogo toga to je premalo c s da bismo ga mogli vidjeti prostim okom. Ali u zici elementarnih estica eksperimentiramo svaki dan da isproc bamo najsitnije sastojke materije. Tevatron Collider u Fermilabu radi s energijama od blizu 2 TeV. Iz relacija neodredenosti, nauili smo da te visoke energije (impulsi) znae da se ispituju male udaljenosti. U sluaju Tevac c c trona, veliina je 1019 m. Tako da bismo lako mogli vidjeti dimenzije koje su velike oko milimetra. Ne vidimo ih, c pa su (ruled out). Ali to nije tako. Zamislimo da hodamo po sobi u kojoj je jedan zid zamjenjen ogromnim magnetom a vi nosite cipele od eljeza! Moete biti privueni zidu i ostati na njemu. Moete se gibati du njega ali ne moete s njega. z z c z z z Iako je soba trodimenzionalna, moete se gibati samo du dvije dimenzije (zida). z z Slino, protoni i elektroni koji se sudaraju u sudarau mogu biti zarobljeni u 3-dimenzionalnom zidu u nekom c c vie-od-3-dimenzijskom svemiru. U tom smislu sve estice i sile Standardnog modela mogu biti zarobljene u zidu, s c slijepe za vei svemir oko njih. c Je li sve tako beznadno? Moemo li ikad nai te dodatne dimenzije? Moemo, moda, na dva naina. Prvo, ak z c z z c c ako je Standardni model vezan uz zid, gravitacija nije vezana uz zid. Cijela je gravitacija tako intimno povezana sa strukturom prostora da vidi sve. Gravitacijsko mjerenje napravljeno na velikim udaljenostima jo e uvijek s c vidjeti uobiajene 3 dimenzije, ali mjerenje na sve manjim skalama, vidjet emo udnovate stvari: gravitacijska sila c c c e se mijenjati s viim potencijama od r2 . c s Ekperimentalna mjerenja gravitacije na vrlo malim udaljenostima, naravno, vrlo je teko izvriti, jer je gras s vitacija tako slaba sila da se moe mjeriti samo za vrlo teke objekte. A teki objekti trae mnogo prostora. U z s s z sljedeim godinama paljiv rad treba dozvoliti ziarima da testiraju gravitaciju do 1/100 mm. c z c Druga avenija se otvara ukljuivanjem sudarake zike. Ali prije diskusijemoramo se osvrnuti na mjesto gdje c c se svo nae znanje slama to su crne rupe. s Crne rupe i zika estica c Veza izmedu zike estica i crnih rupa je veoma duboka i misteriozna, i da bismo je objasnili potrebno nam je c nekoliko formula jer naa zikalna intuicija esto (fail us). s c Na vrlo visokim energijama (mnogo viim od energija dananjih akceleratora), nemogue je opisati svijet u s s c terminima beskonano malih estica, poput kvarkova i leptona u Standardnom modelu. Na mnogo viim energijama c c s Standardni model mora prestati raditi i biti zamijenjen neim novim, boljom teorijom koja moe izgledati potpuno c z drugaije od svega to smo vidjeli u ovoj knjizi. c s Zamislimo sljedei scenario: sudarajui pozitroni i elektroni na vrlo visokim energijama. Ako su oni tokaste c c c estice (tj. obine toke a ne 3-dimenzionalni objekti), tada se njihovo rasprenje moe izraunati u Standardnom c c c s z c modelu. Imaju li podstrukturu, tj. konanu veliinu, zapazit emo odstupanja od naih rauna. c c c s c Za sada se ta struktura ne zamijeuje. Dakle, ako je elektron oblika lopte, trebao bi imati polumjer od oko c 1019 m. S viim energijama probamo s manjim veliinama. Cini se da procedura moe ii do beskonanih energija, s c z c c a da se ne nade podstruktura elektrona. Ali prije nego stignemo do beskonanih energija, Einsteinova teorija Ope relativnosti zaustavlja (impedes) na c c s napredak. Stavimo li dovoljno materije ili energije u vrlo mali prostor, ona e se prestati ponaati poput obine c s c materije ili energije i umjesto toga stvorit e crnu rupu. Koliko je energije potrebno da se to desi? c Schwarzschild je prvi pokazao da e crna rupa nastati ako je c 2M >1 c2 r gdje je M masa, a r polumjer objekta: Kako napraviti Crnu rupu Najlaki nain da izvedemo uvjet za tvorbu crne rupe je da upotrijebimo osobinu: s c nita, ak ni svjetlost, ne moe pobjei od gravitacijskog privlaenja crne rupe. Ponimo bacanjem kamena s s c z c c c povrine planeta. Kamen ima kinetiku energiju s c K=
1 2

(4.3)

mv 2 .

(4.4)

36

Potencijalna energija kojom planet gravitacijo privlai kamen je c U = Mm . r (4.5)

Da bi kamen pobjegao iz gravitacijskog polja planeta, ukupna energija mora bit vea od nule: E = K + U > 0. c Kako nita ne moe putovati bre od svjetlosti, c, uvjet da bi M bio crna rupa je: s z z
1 2

mc2

Mm 2M < 0 2 > 1. r c r

(4.6)

Da bismo primjenili ovu formulu na sraz estica, trebamo prevesti to u jezik i jedinice zike estica: c c 2M 4E 2 = >1 c2 r c5 (4.7)

gdje je E energija u centru masa. To znai da moemo stvoriti crnu rupu sudarajui pozitron i elektron dovoljnom energijom: E > c z c c5 /4 19 10 GeV. Drugim rijeima, poinjemo traiti strukturu elektrona, a umjesto toga zavrimo s crnom rupom! c c z s Taj rezultat nema smisla, jer je crna rupa neto potpuno drugaije od elektrona. Neto je pogreno s teorijom. s c s s Neto drugo se trebalo desiti u raunu da se crna rupa ne stvori. Sto to moe biti? s c z Odgovor je da se elektron prestaje ponaati kao tokasta estica i poinje pokazivati unutarnju strukturu. Zadnja s c c c formula vrijedi samo za tokaste estice, tako da kad jednom elektron pone pokazivati svoju unutarnju strukturu, c c c to ga sprijeava da postane crna rupa. dakle, na nekoj energijskoj skali elektrona mora imati unutarnju strukturu c i mora je pokazati. Naalost, stavimo li brojeve u formulu, vidimo da je minimalna veliina elektrona oko 1035 m. To je 1016 puta z c manje od najmanje udaljenosti koju opaamo danas, tj. potrebno je imati sudara 1016 puta jai nego ga imamo z c c danas. Naravno, mogue je da elektron pokae strukturu i prije toga. c z Crne rupe i zika estica Da prevedemo Schwarzschildov uvjet za crnu rupu u jezik zike elementarnih estica, c c trebamo napraviti tri zamjene. c E = M c2 , r = , E = pc r = . (4.8) 2p 2E Nova vrsta teorije? Situacija na vrlo visokim energijama je ak udnija nego kad smo prestali misliti o njoj. c c Ako nademo substrukturu kvarkova i leptona, moramo jo jednom zamijeniti teoriju s nekim drugim tokastim s c esticama. c Ali rezultati s crnim rupama kau da ne moemo ii tako zauvijek. Ako je nademo podstrukturu elektrona z z c na 1019 GeV, i ako je ona tokasta, ona e takoder stvoriti crnu jamu na toj energiji. Dakle, substruktura ima c c substrukturu, itd. Drugim rijeima, na vrlo visokim energijama teorija tokastih objekata nema smisla. To je stoga to se QM c c s tokastih objekata i teorija ope relativnosti ne mogu potpuno konzistentno sloiti zajedno. c c z Najbolji pokuaj je da se sveestice zamijene petljama energije zvanim strunamastringovima, plohama eners c gije zvanim membranama ili kombinacijom obojega. Tako npr., elektron moe biti membrana s petljom strune z prikaenom na nju. c Kako se ini sad je teorija struna jedini nain da se usklade QM i opa relativnost. c c c Ali teorija struna krije jo iznenadenja. Kad stvarno pokuamo napisati matematiki kompletnu teoriju, nalas s c zimo da se i opa relativnost mijenja. Najvea je promjena da moraju postojati dodatne dimenzije. Ona predvida c c bar jo 6 dodatnih dimenzija! s Koliko su velike dodatne dimenzije u teoriji struna? Na raun nije proizveo neeljene crne rupe do energije od s c z 1019 GeV, tako da teorija struna ne bi bila vana dok ne radimo na tim energijama. Tako bi te dodatne dimenzije z bile veliine 1035 m. Cini se da svijet na tim malim skalama nije sainjen od estica koje ive u 3 prostorne c c c z dimenzije, nego od struna i membrana koje ive u 9 dimenzija! z

37

Ne moramo biti iznenadeni to teorija na vrlo visokim energijama (ili vrlo malim udaljenostima) ne izgleda kao s zika estica na 1 TeV. Npr. osnovna znanja ljudske anatomije ne pripremaju nas za razumijevanje zike na skali c 1016 puta manjoj nego je skala ljudskog tijela. Naravno, taj problem ree na obje strane. Cak iako imamo Standardni model, nitko ne zna kako iz njega z predvidjeti postojanje plua, ili cijele osobe. Isto je tako teko teorijom struna izvesti Standardni model. To je c s jedno od teorijski najaktivnijih podruja istraivanja. c z

4.8.2

Velike dodatne dimenzije

Ovo sve ne znai da dodatne dimenzije ne mogu biti mnogo vee od 1035 m! c c Druga avenija, trebamo samo jedan dodatni rezultat: ako je n malih dimenzija uvijeno u krug polumjera R, tada je nova gravitacijska konstanta dana s n = Rn . (4.9) Kolika je vrijednost od n ? Neka je n nova gravitacijska konstanta ako imamo dodatnih n malih dimenzija veliine R. Zamislimo mjerenje sile gravitacije izmedu dviju masa m i M . Ako je udaljenost r vea od veliine R c c c (r > R), tada e mase osjeati samo uobiajeniu 3-dimenzionalnu gravitaciju: F = mM/r2 . Ako je r < R, tada c c c imamo F = n mM/r2+n . Sto se deava na r = R? Prelazimo iz 3-dimenzionalnog zakona na (3+n)-dimenzionalni, ali sile moraju biti s jednake u toj toki. Inae bismo imali skok, to bi znailo neouvanje energije. c c s c c Ako su obje formule ispravne za r = R, tada je to kazuje da je nova gravitacijska konstanta s n = Rn . Sad moemo rijeiti jednostavni problem: ako postoje 2 dodatne dimenzije polumjera R = 1 mm, na kojoj e z s c se energiji pojaviti crne rupe? Drugim rijeima, na kojoj energiji e teorija tokastih estica krahirati? Iz uvjeta c c c c za tvorbu crnih rupa imamo 82 E 4 > 1. (4.11) 3 c7 Stavimo li brojeve u ovu nejednakost, nalazimo da e se formirati na nekoliko TeV-a! c Tako bi naa teorija Standarnog modela mogla potpuno krahirati u bliskoj budunosti ako dodatne dimenzije s c nisu ekstremno male velike oko milimetra. Ako se to desi, ne znamo to moemo oekivati da vidimo u naim s z c s sudaraima, ali sigurno je da ne bi bilo u skladu sa Standardnim modelom. c mM mM = n 2+n R2 R (4.10)

38