Franjo Ledi MITOLOGIJA SLAVENA

Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena I knjiga / deo o Svarogu /

Pored drugih starih naroda i davni predji Slavena oboavali su Sunce jo u svojoj pradomovini, smatrajui ga utjelovljenim u boanstvu Svarogu.

SVAROG STARIBOG SLAVENSKIH PREDAKA TVORAC SVIJETA U MITOLOGIJI SLAVENA obuhvaene su drevne prie o legendarnim slavenskim boanstvima i vjerovanjiina davnih naih predaka, koje su predajom prenoene od najdavnijeg doba i vode svoj korijen jo iz daleke prapostojbine. Na ogromnim prostorima koji se rasprostim izmeu Crnog mora i Baltika, kroz tisuljea sauvao se spomen na ivot i obiaje Slavena u davno minulim vremenima. Mi tu predaju nazivamo mitovima. Mitovi nam uglavnom govore o svemu onome to su ljudi u ona davna vremena vjerovali o svemonim silama prirode i o zamiljeniin natprirodnim biima. Veina mitova je proistekla iz motrenja prirode i njenih stvarajuih ili razarajuih sila koje se po ivoj mati starih naroda - priinjalo kao da su to djela nekih monih boanskih bia. Po tome su nastala tovanja boga Sunca, boga Gromovnika, boga Vulkana, Dadboga, boice Venere itd. Po priama arijskih naroda proizlazi, da zaetnika mitologijskih pojmova treba traiti u svijetlom nebu, jer sunano nebo daje ivot svemu u prirodi. ovjek, osjeajui dar ivota svoga, poeo je zamiljati da je svijetlo Sunca boanstvo koje omoguuje ivot svirn ivim biima, kao i bilinstvu na zemlji. U davnoj prolosti zamiljali su ljudi da je i cijeli zemaljski svijet stvoren silom nekog svemonog bia. Ta je zamisao zahvatila skoro sve stare narode, o emu nam svjedoe mitovi Egipana, Sumerijaca, Bahilonaca, Asiraca, Perzijaea, Indijaca, Kine, Japana, Inka, Germana, Slavena, a osobito mitovi Grka i Rimljana. Da kult Sunca potjee iz najstarijeg arhajikog doba potvreno je arheolokim iskapanjima na svim kontinentima svijeta a takoer i analognim religijama starih naroda, kao i mnogobrojnim svjedoanstvima kroz folklor. Kult ovog boanstva neba i Sunca bio je rairen kod istonjakih naroda, a preko ovih dospio je i do Slavena, gdje je dobio ime SVAROG ili SVARUN, po imenu staroindijskog Svarga ili Varuna. Prema grkoj mitologiji prvi gospodar svijeta bio je bog Uran (Uranos). Meutim, Grci su imali jo jedno boanstvo istog znaenja: boga Zeusa. Sredite genealogije grkih bogova bio je Zeus otac bogova i ljudi, dok su bogove italskih naroda (iz predrimsbog doba) predstavljali same prirodne sile. Kasnije, kad su Rimljani sa grkini susjedima doli u mnogostran duevni dodir prihvatie i ohi grke nazore o biu bogova i prenesu mitove na svoje bogove i boice, koji su bili po znamenju jednaki grkima. Ulogu grkog Zevsa, kao oca bogova i stvaraoca svijeta dobio je kod Rimljana bog Jupiter; od grkog boga Aresa postao je rimski Mars, od grke

boice pobjede Nike - Viktoria, od Artemide - Diana, od Erosa - Amor, od Helija - Sol, od Selene - Lima, od Hermesa - Merkur, od Urana - Uranija, od Afrodite - Venera, od Posejdona - Neptun, od Hefesta - Vulkan itd. Suprotno Rimljanima, koji su mitsko bogotovje preuzeli od Grka, Slaveni se nisu oslanjali niti na grku, niti na rimsku mitologiju, ve su individualno stvarali svoj vlastiti krug - slavenskih mitskih likova. Jedinu iznimku inilo je ime praboga Svaroga, koje su ime Slaveni pozajmili po Svaruni iz staroindijskog mita, koji se na sanskrtskom naziva Svarga i Varuna, Stari su Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju boanstva za koja su drali, da imadu ljudsku priliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila oboavanje prirodnih sila. Istoni su Slavoni oboavali nebo pod nazivom Svaroga ili Svaroha, kojega je jedan oblik bio DADBOG, a pored toga tovali su boga Peruna. Po ruskoj predaji najvii je bog bio Perun, koji izbavlja zemlju od sue gromovima, on se nazivao u starije doba, takoer Svarog, to jest svijetli bog, pa su ga zvali i Dadbog. Drevni Poljani, Ukrajinci i druga prikarpatska plemena, a meu ovima i Hrvati, pored svojih ostalih boanstava osobito su tovali stariboga Svaroga, smatrajui ga tvorcem neba i zemlje. Drali su da je on najsilniji bog i praotac svih dugih bogova, pa su mu podizali u svojim naseljima svetita i kultna mjesta u umarcima, gdje su postavljali njegove kipove i prinosili rtve, a nazivali su ih svetim gajevima. Izmeu ostalih bio je i u staroslavnom gradu Kijevu podigrmt uveni Kijevski Gaj kao i velianstveni hram posveen Svarogu i drugim slavenskim boanstvima.

Prikarpatsko svetite Svaroga i Svaroia U staroj istonoslavenskoj mitologiji spominju Svaroga kao boga kovakog umijea, a njegove sinove Daboga za boga sunca, te Svaroia za boga ognja i zadrunog ognjita. Po tom bi slavenski mit o Svarogu bio analogan grkom mitu o Hefestu. Polapski su Slaveni tovali Svaroga za vrijeme prije

pokrtavanja, kao boga Sunca i Daboga koji donosi kiu. Stari Juni Slaveni su i poslije dolaska na jug, tovali sunanog boga Svaroga, kao izvor svakog dobra na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlou svojih ivotnih i toplih zraka. Kult Sunca nastavljao se i za vrijeme kasnog srednjeg vijeka, i zadrao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoi jedno od glavnih imena boga, zajedniko mnogobrojnim Slavenima istonim i zapadnim, a isto tako i kod Junih Slavena bio je to bog Sunca svjetlosti i vatre (tj. topline) Svarog. U razliitim obredima uz etvu, na primjer, u Poljskoj bio je obiaj, da se zaklinje ili neta obeaje diui ruku prema nebu i suncu, i pri tom zaeli dobar urod. Taj se obiaj sauvao sve do kraja srednjeg vijeka i jo nedavno poljski, ukrajinski i bugarski seljak pozdravljao je raanje dana dubokim naklonom i jednom odreenom molitvom. Opet negdje se bacilo pregrt zrnja prema nebu da bi privuklo zatitu bogova. O slinom etvenom obredu svjedoi i arapska pria iz 9. stoljea. HIMNA SUNCU Zvijezda na nebu plovi nebeskom puinom, Puinom burnih vala zemaljska laa brodi! Ko zvijezdu nebom vodi to nama nije znano; Al' morem zemaljskim lau nebeska zvijezda vodi (V. A. ukov: ZVIJEZDA I LAA) Postoje jo dva svjedoanstva koja potvrduju, da je boanstvo Sunca i vatre posjedovalo osobine najuzvienijeg boga ili glavnog, ali ova dva obavjetenja su rastavljena razmakom od est stotina godina, a podruja udaljena tisuama milja jedno od drugoga. Jedno je od Prokopija od Cesareje, i datira iz polovine estog stoljea, drugo je zahvaljujui ljetopiscu Helmoldu iz krajine Hollstein nie Danske i potie iz druge polovice 12. stoljea. Ta svjedoanstva se odnose na Slavene: Meu raznim boanstvima kojima oni (Slaveni) posveuju polja i ume, kojima pripisuju radosti i muke u ivotu na ovome svijetu, oni vjeraju da je samo jedan bog na nebu, a on zapovijeda ostalima. On se brine samo za nebeske stvari. Drugi bogovi proizlaze od njega i svaki vri svoje dunosti, a svaki od njih je utoliko moniji to ga blie srodstvo spaja s glavnim bogom. Vjerovanje u tog boga rezultiralo je iz skupa shvatanja izraavajui divljenje, strah, ljubav prema nekim znacima bliskim, ujedinjujui manifestacije neba, sunca i vatre. To simboliko jedinstvo podrava razliite funkcije i malo netano odreene, naroito u sluajevima, gdje se je radilo o podjeli kompetencije tolikih boanstava, ija podruja aktivnosti se podudaraju vie ili manje.

Drevni Slaveni promatrajui u ivotu postojanje promjene dan i no, ljeto i zimu, obilnu etvu i nerodicu poeli su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova, dobrih i zlih. Meu dobrim bogovima na prvom mjestu bijae Sunce, kojemu su dali ime Svarog. a nazivali ga i Dajbogom i Dadbogom. Njega su najvie tovali, jer je od njega dolazila svjetlost i toplina, i jer je on izvor svakog dobra. Ime boga Svaroga sauvalo se u svih slavenskih naroda, a nazivali su ga i Svaroh, Svarun, Prabog, Staribog, Vinjibog, Dadbog, Dajbog. -Opet ime Svjetlobog i Dobribog, to su u jezgri i nazori pradavnih Hrvata, koji su u Svarogu gledali Sveboga koji je stvorio svijet i ljude i sve dobro na svijetu. Nai povjesniari ii, Nazor i dr. tumae, da su Juni Slaveni i poslije doseljenja tovali Sunce po imenu Dajbog i Dadbog.

Kamena statua (2.24 m) na kojoj je prikazan lik boga Svaroga s dva lica. Ovaj kip je pri koncu prolog stoljea pronaen u okolini Holzerlingena u S. R. Njemakoj, a nalazi se u Zemaljskom muzeju u Stuttgartu. Statue s dvostrukim nalijem predstavljaju naroitu osobitost u oblikovanju starih slavenskih boanstava, kao to su Triglav s tri, i Svantevid s etiri glave. Slino je i lik boga Svaroga kod Zapadnih Slavena prikazan s dvije glave tj. s jednim licem s prednje strane, i drugim odzada. Posebno, na ovom spomeniku

istie se rog na glavi, kao znamen Svaroga. Iz navedenih podataka vidimo, da se Svaroga tovalo ne samo na slavenskom Istoku i Jugu, nego i kod Slavena na zapadnim stranama, esto i pod imenom BIJELBOGA. Pored svjedoanstva iz starih kronika, to se u novije doba potvruje jo i arheolokim nalazima vrijednih spomenika starog bogotovja Slavena.

SITUACIONI PLAN NALAZA SLAVENSKIH SPOMENIKA U RIJECI REGNICI KOD BAMBERGA

Za vrijeme svoga vladanja (623658. god.) eki vojvoda Samo vodio je este borbe s germanskim susjedima, a eki ljetopisac Kuzma opisao je provale Karla Velikog (768817. god.) u slavenske zemlje, gdje su franake vojske u ekoj, Saskoj i Turingiji palile i unitavale slavenska sveta mjesta i hramove. Stoljea kasnije, ljetopisac Herbord spominje Otona Bamberkog, biskupa i misionara, koji je djelovao na pokrtenju Slavena. Sigurno je i u tom razdoblju dolazilo do nitenja slavenskih svetinja, koje su neprijatelji odvlaili i bacali u rijeke.

Samo tako se moe protumaiti, kako su ova tri ogromna monolitna spomenika s isklesanim likovima slavenskog boanstva SVAROGA mogla dospjeti na dno rijeke Regnice, gdje su prilikom regulacije ove rijeke kod grada Bamberga pronaeni i izvaeni. IZ STARODREVNIH PRIA O SUNCU U poljskoj narodnoj pripovijetci sunce se vozilo u dijamantnim kolima sa dva toka, u koja je bilo upregnuto dvanaest bijelih konja sa zlatnom grivom. U predjelima Luica i eke Sunce je bio mlad kralj i ivio je u kraljevini svjetla i sjedio na zlatnom prijestolju. Sa strane su mu stajale dvije krasne djeve Aurora jutra (ZORA) i Aurora veeri (DANICA). Tu je bio i sunev elavi ujak stari Mjesec. U ruskom folkloru Sunce je posjedovalo dvanaest kraljevina, dvanaest mjeseci. On je ivio u unutranjosti solarnog kruga, dok su njegova djeca ivjela na zvijezdama. Njih su sluile sunane keri. One su ih pazile i pjevale im zlatne pjesmice. MNOGI SU STARI NARODI IZVODILI IMENA SVOJIM VRHUNSKIM BOGOVIMA PO IMENU INDIJSKOG SVARGA I VARUNA Kao to je prethodno spomenuto, ime praboga Svaroga potjee iz staroindijskog mita. U imenu Svarog krije se sanskritska rije svarga, to znai

nebesko sjajilo ili svjetlost, a u prenesenom znaenju i mudrost. Iz toga slijedi da su svjetlo i mudrost simboli praboga Svaroga. Prema imenu Svarog veina je starih naroda izvodila imena svojih vrhunskih bogova. Po nazivima Svarga i Svarun nastala su slina imena za boanstva drugih naroda, tako npr. kod Slavena Svarog i Svarun, kod starih Indijaca Varuna, kod Iranaca Zaruana, kod Grka Uran ili Uranos, na latinski Uranus, kod Bugara Svaro ili Uran itd.

SVARGA ili VARUNA staroindijski bog svjetlosti i Sunca jae na Makara zmaju Od staroindijskog Varuna potjee i njegov znak svastika, pradavni simbol svjetla, pa je Varuna - Svarun bog tvorac svemirske svjetlosti. Prvobitna svastika bila je opisana krugom, prikazujui simboliki sunanu plou kao kolotur. U biti je svastika oznaavala pradavne oboavatelje svjetla, tj. sunane narode. I staroindijske svete knjige RIGVEDA" ukazuju na Svarunovo stvaranje svijeta: Svarun zemlju od nebesa podijeli i razmaknu, Nebo sjano razapeo u visine beskonano, Odvojio irom zemlju od zvjezdanog neboshoda. Prema vjerovanju slavenskih prea staribog Svarog je bio tvorac svijeta; stolovao je na prijestolju vjenosti, a stan mu je bio na najistaknutijem mestu svemira u presvijetlim Vidoivim dvorima. Slaveni su prijestolne Svarogove dvore prozvali Vidin - gradom, jer su vjerovali, da ga vide na vrhu Svjetskog stabla na sedmom neboshodu iznad Svitogorskih dvorova. O svjetskom stablu, koje su jo zvali i stablo svjetlosti, priaju svi narodi, a spominje se u starodrevnoj pjesmi: Svarog alje tri goluba,

Da zarone u dubine, Da zagrabe crnog pijeska, I da stvore crnu zemlju. Kad jo svijeta nije bilo, Svjetsko stablo tad bijae. Iz mora je grane svilo, Do nebesa dopirae. Stari Slaveni su vjerovali da je Svarog iz svoga bijelog Vidin-grada ravnao svijetom i da je vrhovni sudoc, koji sve vidi i znade. Stoga su ga i zvali imenima Svevid i Sveznadar. Kao vrhovni sudac staribog Svarog sudi i rasuuje: dobro i zlo, krivo i pravo. Prirodne nepogode tumaili su slavenski prei kao kaznu za neposluh i za nepotivanje pravde i zakona. Staribog Svarog tovan je i kao slavensko boanstvo pravde. U blizini veih naseobina postojao je sveti gaj posveen bogu Svarogu. Ovdje ispred kipa, u sjeni stabala Slaveni su odrali svoje sudove i izricali pravdu. Svako podruje imalo je svoje svetite, kojemu je na elu bio sveenik ili rec. Kasnije se kod Slavena proirio mit i na Svarogove potomke Svaroie. To su bili boanslvo Sunca Svantevid, gromovnik Perun, bog kie Dadbog, boica praskozorja Zora, boica Venere Danica i dr., te napokon i bog mladog Sunca Svaroi. Po shvaanju Slavena, SVAROG je nebo, otac svih drugih bogova. Kad bi se drevni Slaven obraao molitvom Nebu govorio bi: Nebo ti me vidi- Nebo ti me uje! On je nebo zamiljao kao boga, kao uzvieno bie. Kasnije kad su tovali stara boanstva u ljudskom liku, Slaveni su personificirali nebo kao boga SVAROGA, to znai boga svjetlosti. Nebo (Svarog) je rodilo dvoje djece: Sunce - zvano DADBOG i Vatru - koju nazvae SVAROI, tj. sin Svaroga. Prema slavenskim mitovima i legendama, Sunce je ivjelo na Istoku u zemlji vjenog ljeta i obilja. Tamo je imalo zlatnu palau iz koje se svakog jutra pojavljivalo u svojim blistavim kolima. Ta kola su vukli bijeli konji koji su disali vatrom da bi preli nebeski svod. Neki slavenski mitovi su prikazivah dnevno kretanje Sunca po nebeskoj sferi kao promjenu u njegovoj dobi: Sunce se raalo svakog jutra kao krasno dijete, doseglo starost o podnevu i uvee bi umiralo poput starog ovjeka. Drugi slavenski mitovi daju antropomorfnu (ovjekoliku) interpretaciju odnosa izmeu Sunca i Mjeseca. Iako je ime Mjeseca (Mesijat) mukog roda, mnoge legende ga prikazuju kao mladu ljepoticu s kojom se Sunce vjena na poetku ljeta, naputa je u zimi i opet joj se vraa u proljee. Boanstveni par Sunce i Mjesec rodio je zvijezde.

Meutim postoje i mitovi u kojima je Mjesec mu, a Sunce njegova ena. Jedna ukrajinska pjesma govori o nebeskom svodu, velikoj palai iji gospodar je svijetli Mjesec sa svojom enom Suncem i njihovom djecom Zvijezdama. I danas neke slavenske pjesme upuene su lijepom malom Mjesecu. Neki junak ukrajinske pjesmelegende obraa se malom Suncu: Boe, malo Sunce pomozi meni, ovjeku! Sunce-bog Dabog, boanstvo svjetla, pobjednik mraka i bijede postao je sinonim sree. On je bio sudac. Nagraivao je zasluene, a kanjavao zle. Slaveni iz prikarpatskih predjela kad nekom zaprijete, kau: Nek te Sunce pogubi!. A hrvatski seljak, kad mu netko to krivo uini, pa je srit, on izgovara rijei: Neka Sunce izvri svoju osvetu nad tobom!. Vjera se starih Slavena dovodi i u vezu s vjerom Iranaca. Prvi istraivai praslavenske davnine zapazili su da je osnova vjerovanja i vjerskih koncepcija u starih Slavena preuzeta iz iranskog dualizma suprotnosti svjetla i tmine, po emu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. ini se da su iranska vjerovimja djelovala na slavenske prapretke koji su ivjeli u doba prvog svog formiranja u iranskom krugu i upoznali kult iranskog boga AHURA MAZDA, gospodara iste svjetlosti i neba kao i njegovog suprotnika boga mraka AGROMANYIJA (Ahrimana). Iz te elementarne suprotnosti nastala su boanska bia: BIJELOBOG i CRNOBOG koji su naeni meu zapadnim Slavenima. Staribog slavenskih predaka SVAROG poznat je posebno i po imenu BIJELBOG - Dobribog, za koga su Slaveni znali jos od najdalje davnine, a to nam posvjedouju najpoznatiji i najpouzdaniji ljetopisci. Ve u 6. etoljeu Prokopije od Cesareje zabiljeio je u svom djelu De BELLO GOTHICO, da su Slaveni tovali jednog boga i da je to bio Dobri -Vidovni bog. I Sinapius u svojim zapisima potvruje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jednome bogu stvorcu svijetla i svijeta. Tako je i kroniar Helmold u 11. stoljeu pisao o sjeverno-zapadnim Slavenima, da su vjerovali u jenoga nebeskoga boga stvoritelja svjetlosti i svemira, i da su to boanstvo slave neki preci iz daleke prapostojbine s Istoka na Zapad prenijeli. Kod Istonih Slavena spominje ga i ruski ljetopisac N e s t o r.

SVAROG IZVORNA IZVJEA DOKUMENTACIJE SVJEDOANSTVA U priama svih azijskih naroda pokazuje se, da zaetnika mitologijskih

pojmova treba traiti u svijetlom nebu, jer je u njemu izvor svega to je izmeu neba i zemlje i na zemlji. Sunano nebo dalo je ivot svemu u prirodi i ovjek osjeajui dah ivota svoga, proahnuo je matom svojom da je svjetlo sunca boanstvo hoje omoguuje opstanak ovjeka, bilinstva i ivotinjstva. Po miljenju veine mitologa slavenskih zvalo bi se to boanstvo SVAROG. (Tade Smiiklas: POVIJEST HRVATSKA Zagreb 1882) Kult Sunca, koji potjee iz najstarije antike nastavljao se za vrijeme kasnog Srednjeg vijeka, zadrao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoi jedno od glavnih imena boga, zajedniko mnogobrojnim Slavenima istonim i zapadnim: to je bog Sunca, Vatre SVAROG, od koje je rijei izvedeno ime Svaroi. Ta konstatacija je potvrena arheoloskim tragovima navedenim prije i analognim sa religijama drugih naroda indoevropskih i napokon mnogobrojnim svjedoanstvima kroz folklor. (Librairie Larousse: MTTHOLOGIE SLAVE Paris 1963) Stari su Juni Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju boanstva za koja su drali, da imadu ljudsku prliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila oboavanje prirodnih sila. Pored gromovnika Peruna i ostalih bogova poznat je sunani bog DAJBOG (SVAROG), izvor svakomu dobru na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlou svojih ivotnih i toplih zraka. (Ferdo ii: PREGLED POVIJESTI HRVATSKOGA NARODA Zagreb 1920) Mnogi primitivni narodi oboavaju i nebeski svod i Svjetlost koju on zrai. Mnogo je puta takvo oboavanje povezano sa tovanjem oblaka i kie, to je oni daju, kako je to sluaj kod nekih naroda koji se bave poljoprivredom. Istoni su Slaveni oboavali nebo pod nazivom SVAROGA, iji je jedan oblik Dabog bio utjelovljen u Suncu. (Maja Kolman-Rukavina, Dr Oleg Mandi: SVIJET I IVOT U LEGENDAMA Zagreb 1961) Po ruskoj je predaji najvii bog bio Perun koji izbavlja zemlju od sue gromovima. On se nazivao u starije doba takoer SVAROG tj. svjetli bog, svjetlost. Polapski su Slaveni tovali kao pogani i Sunce i Daboga. (Dr Ante Messner-Spori: LJUDI I PRIRODA Z a g r e b 1938) Svjetlobog je i Dobribog. To su u jezgri nazori pradavnih Hrvata. Prema drevnim priama, Hrvati su znali za jednog Sveboga, koji je stvorio svijet i

ljude na njemu. Ime tog boga sauvalo se u svih slavenskih naroda. Taj bog je veini SVAROG, ili kako ga jo nazivaju SVARUN, Prabog, Stariboh ili Vinjibog. On je Praotac svega, djeca su mu Svaroii, tj. boanstva sunca i mjeseca.; groma, kie i bljeska. (Dr Nikola Sui: HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA Zagreb 1943) SVAROG, u staroj istonoslavenskoj mitologiji, bog kovakog umijea. Njegovi su sinovi Dabog, bog sunca, te Svaroi, bog ognja i zadrunog ognjista, zastitnik braka. Slavenski mit o Svarogu analogan je grkom mitu o Hefestu. Kranstvo je kult Svaroga zamijenilo kultom sv. Kuzma i Damjana, zatitnika kovaa. (OPA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA Svezak 7, str. 243 Zagreb 1962) Staro hrvatsko vjerovanje jednako je vjerovanju starome slavenskom, kakvo je bilo, dok su Hrvati jo ivjeli u zajednikoj pradomovini. Stari Slaveni, a time i Hrvati, i ostali juno-slavenski narodi imaju mitologiju, koja iako nije toliko obraena i poznata kao grka ili rimska, ipak sadrava mnogo toga lijepoga i zanimljivoga. Tijekom vremena izmijenilo se dosta pod utjecajem krsanstva. Stari slavenski obredi i obiaji izmijeali su se sa krsanskim. Narod je spojio svoje staro vjerovanje s novim. Stari su Slaveni vjerovali u jedno najvie Bie, koje je izvor svemu. Jedni su ga nazivali SVAROG, a personificirano je u njegovu sinu SVAROIU. (Vid Balenovi: NARODOZNANSTVO Z a g r e b 1941) Pored Peruna su SVAROG i DABOG prema Niederleovim rijeima oblici obujnoga i svijetloga neba, pretvoreni u boanstvo. No ni oni, kao ni Perun, nisu boanstva svih Slavena. Svarog i Dabog su dva oblika iste, kao duh shvaene prirodne snage sunca, koje daje toplinu i ivot. Poznat je takoer Svaroi. kao posebno boanstvo. (Oleg Mandi: OD KULTA LUBANJE DO KRANSTVA Zagreb 1954) Djeca Perunova bijahu: SUNCE, MJESEC i zvijezda Danica i drugi mali bogovi. Sunce su nazivali DAJBOG. Sunani bog alje svjetlo i toplinu i ini, da sve raste. (Dragutin iler: POVIJEST HRVATA, SRBA I SLOVENACA Zagreb 1926)

I Sinapius u svojim zapisima potvruje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jedinome bogu stvorcu stvarnosti sveg svijeta, i da mu prikazuju svakojake rtve ivotinja. Helmold piui u 11. stoljeu o sjeverozapadnim starim Slavenima koji su se tokom vremena sve do Labe i Holtinja od istoka prema zapadu razgranili, veli da su vjerovali u jednoga nebeskoga boga, a taj je bio SVAROH stvoritelj svjetlosti i svemira (kasnije zvan Svarog). Ovo boanstvo su slavenski pisci iz daleke prapostojbine s Istoka na zapad prenijeli, a kod istonih Slavena poznavao ga je i ruski ljetopisac N e s t o r. Ovaj kae o Svarogu, da je imao dva sina Sunce i Oganj (ruski Ogon i indiski Agni), po tom su stari Slaveni okrstili Sunce Svaroiem i Svastiem. (Dr. Nikola Greti: O VJERI STARIH SLOVJANA PREMA PRAVJERI ARIJACA I PRASEMITA -Mostar 1900) Po svjedoanstvu svikolikih tradicija prva vjera Slavena sastojala se kao i kod ostalih arijskih naroda u oboavanju prirode. Ovoga boga nazivali su Rusi i Polabjani S v a r o h, to jest svod nebeski (sanskrtski svar, slarosl. svor). Kod eha zvao se Sveboh ili Svojboh. Posebno ga zvahu Bielbogom: eka, Galika, Luica, baltiko Pomorje, kao protubog (zlebogu) Crnobogu, Zlobohu ili Ljutbogu. Iza Svaroga je Sunce koje se zove Svaroi. Zvali ga i Dadbogom, kao i nuzivima Hrs, Chrs, Chors, Kries tj. sjajni. (Radeti Ivan: PREGLED HRVATSKE TRADICIONALINE KNJIEVNOSTI Senj 1879.) Najbolji poznavatelj religije starih Slavena kroniar Helmold izrino kae da su Slaveni svojim bogovima pridavali i alost i veselje . . . (numina, quibus, arva, silvas, tristitias atque voluptates attribunt) i istie da su Slaveni drali Vida tj. Svantevida za najvee boanstvo sjevero-zapadnih, baltikih slavenskih plemena. [Chr. Sl. 1. 1. c. 83.] (Helmold od Holtina: CHRONICA SLAVORUM - 1066.) I na Nodilo u svojoj knjizi O Slavenima i staroslavenskoj vjeri na str. 137 kae da su VID i grki Zeus dva blizanca. Poto su Zeus kod Grka, kao to Jupiter kod Rimljana predstavljali glavna boanstva, to se podrazumijeva da je i Vid kod Slavena (zamiljen kao bog Sunca i zauzimao mjesto Svaroga ili Peruna), a to Nodilo i potvruje rijeima Za vrhovnoga boga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltikih, jasno je svjedoanstvo iz historije. (Nodilo Natko: O SLAVENIMA I STAROSLAVENSKOJ VJERI Z a g r e b 1929.)

MITOLOGIJSKI EPOS. Ima razloga vjerovati, da je ve kod starih Hrvata i Srba cvao mitologijski epos. Izmeu arijskih naroda, moe biti da su Hrvati i Srbi uz Helene, Perzijance i Inde najvie obdareni uti pjesnikom. Imamo krasnih pjesama pukih, pa iz njih kljua, po mom mnijenju, iroki vrutak narodne religiozne misli. (Vatroslav Jagi: Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga KOMPARATIVNA MITOLOGIJA Zagreb 1869.) Jo u prolom stoljeu, poznavanje mitologije Slavena bilo je veoma nedostano i u samim krugovima istraivaa slavenske religije. Evo primjera ta se tumailo. Iz poetka Slaveni, po svima vijestima historinim, vrahu religioznu prirodnu slubu bez bogova, a i sam pozniji Olimp njihov muno da imadijae bogova dovoljno, da imenima svojim ispune sve dane u nedjelji. (Mikloi Franjo: DIE CHRISTUCHE TERMINOLOGIE der SLAVISCHEN SPRACHEN -Wien 1820.) Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su od grkoga antropomorfizma posve razliiti. Osim izuzetaka (kao npr. Svarog-Svaroi-Svantevid) niti imaju porodice, ni genealogije. (Louis Lager: ESSQUISSE SOMMATRE DE LA MYTHOLOGIE SLAVE Paris 1882.) Za razliku, evo i potpunijih obavijesti: U starim bizantijskim kronikama nalazi se spomen i o mitolokoj kozmogoniji poganskih Slavena. Tu je zapisano: --Kasnije je SVAROG (nebo) otac svih bogova okrunio svog sina zvanog Sunce (ili Dabog), jer je on bio moni gospodar. Svarog je nakon duge vladavine svemirom prenio svoju djecu Sunce i Vatru utjelovljenih u bogu SVAROIU. (Ivan Malala: KRONIKA BIZANTIJSKOG CARSTVA) Slaveni su SVAROGA smatrali ocem Sunca i Vatre. Svarogov sin Sunce ili Dadbog je personifikacija neba, koji osvjetljava zemlju sunevim zrakama, nekad pokrivenu oblacima i sijevanjem od munje. U sjenama oblaka on bi zapalio munje i tako se pojavio kao tvorac nebeske vatre. to se tie zemaljske vatre bio je to boanstveni dar zemlji. Od tuda razumljivo zato su Slaveni oboavali vatru kao sina boga Svaroga. (Aleksandar Afanasjev: POETIESKIJA VOZZRJENIJA SLAVJAN NA PRIRODU M o s k v a 1866-69.)

SVAROG, tvorac Sunca i Vatre. Kad su antropomorfni elementi oistili primitivnu religiju predaka slavenskih, oni su personificirali, nebo kao boga SVAROGA. Zatim Nebo-Svarog stvori Sunce i Vatru. Iz tog je proizalo tovanje Vatre i poganski Slaveni su se molitvama obraali vatri, nazivajui je imenom SVAROIC, to znai sin Svaroga. mnogim slavenskim zemljama zemljoradniki narod je podravao mistino potovanje prema vatri, kojoj su pridavali svet karakter. Stari su drali za sveani in, as kad se u kui palila vatra. Legende i narodne pripovijetke jo sadre poetske tragove starih mitova kada govore o Vatri Zmiji, krilatom udovitu kome je iz ustiju izlazio plamen. Boga Svaroga su Smatrali ocem Sunca i Vatre. U sjenama oblaka on bi zapalio plamen munje i tako se pojavio kao tvorac nebeske vatre. (Larousse: ENCYCLOPEDIA OF MYTHOLOGY (Slavonic Mythology L o n d o n 1959.) SVARUN ili VARUNA vedski bog proizvire iz istog korijena, a nalazimo ga u hvalospjevu ve u najstarijem svetom pismu INDA u RIGVEDI oko 2000 godina prije n.e. Stoga nam je jasno da je arijski SVARUN ili VARUNA, i praslavenski SVARUN ili SVAROH najstarije boanstvo od svih drugih, i ima svoje podrijetlo u indoarijskoj vjeri, a Stari Slaveni su ga svojom seobom prenijeli u sjevero-zapadne zemlje Evrope, a oboavali su ga i Istoni i Juni Slaveni. (Dr. Nikola Greti: O VJERI STARIH SLOVJANA PREMA PRAVJERI ARIJACA I PRASEMITA -Mostar 1900.) Na ugledni poznavalac filozofije istonih naroda, na osnovu najstarijih vedskih tekstova iznesenih u himnama RIGVEDE, prenosi neke formulacije vedskog shvatanja svijeta: Iz ega se razvilo stvorenje? Je li to djelo Njegovo ili nije, Onoga to nad svemirom bdije. On sam to zna, a moda ne zna ni on. U drugoj himni poinje pitanje: Tko je bog kome treba da sluimo rtvom to daje rtvu i snagu, i bogovima to daje smjer, smrt i besmrtnost - njegova su sjena? Iz prve knjige RIGVEDE pitanje u dialogu: Tko je vidio roenje prvog bia?, pitam kao neznalica one koji znaju, mudrace. to je bilo ono jedno koje je u slici neroenog postavilo i uvrstilo est dijelova ovih svijetova?

Odgovor glasi: Zovu ga Indra, Mitra, V A R U N A, Agni, a i SUNCE okriljeno nebeskom uzvienou. (edomil Veljai: FILOZOFSKI MOTIVI U INDIJSKIM VEDAMA Telegram Z a g r e b 1961.) Drevni Slaveni promatrajui u ivotu postojane promjene dan i no, ljeto i zimu, obilnu etvu i nerodicu stali su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova i dobrih i zlih. Meu dobrim bogovima bijae i Sunce koje su pored imena SVAROG nazivali i Dajbogom ili Dadbogom: od njega dolazi svjetlost i toplota i on je izvor svakoga dobra. (Zivko Jaki: POVIJEST ZA GRAD. KOLE Z a g r e b 1938.) DABOG Uz rijeku je umnu po plodnim ravninama upnim ivio poljanski narod. Diio Poljanin sve se mnogim selima bijelim. Njivama itnim i lijepim breuljcima tamo daleko, Gdje su bukove ume predvee jesenjeg dana Gorjele crvenim svijetlom. Mukahu poljanskog kmeta u torima pitoma stada. Visjele kuke o zidu i mlatac i ubojno koplje, Ali sav blistav i golem u kutu spram ognjitu svetom Plug je dan oranja eko. Izdjelan od tvrde grane Stoljetna hrasta, nad vrat'ma gledao oima praznim Pradjed unuke svoje; a Poljanka uranka svakog Brala je cvijee rosno u zelenoj basi. . . . DABOG privinu k srcu radine Poljane svoje. Rosulje kiice on im u proljee lijepo slao; Bacao sjemenje plodno na polje, na gore i do; ibao ljeti je voe jo nezrelo plamom sunanim, Suio bare je mutne i movare pokraj rijeka; Krotio zvjerad je; sonu je draio poljansku zemlju Ognjenirn cjelovom, nek se uzburka krvca joj hladna, I plodna utroba zane, a no kad bi padala tiha, Hladio lice je njeno nebeskom rosom. . . . I bog zaeli jednom da ostavi Dafinu stablo, Ispod koje on sjedi u Raju na ruama vjenim: Hou da Poljane gledam. Hou da me njima lutam I sluam, kako m ime blagoslivlju veseli, harni.

I bog se dignu visoko. Spusti se s plavih visina Na plodnu ravan, na kitni zapud bijelog Gnjezna. Ko da se otkinu zvijezda s nebeskog svoda. U osvit dana sunana na rijeku nagnu boanstvo Ko stup nebeske vatre. Tada se Hranitelj DABOG u skromna putnika stvori, Na rame torbu to prti, a glogova drva Desnicom tapinu stiska. Sie na brijeg rijeni. Prignu se, lice da svoje Ugleda bistroj u vodi. I nasmjehnu bog se, i k selu Udari preko traka. (Vladimir Nazor: IZABRANE PJESME Zagreb 1961.) U povodu putovanja u Rim u svibnju 1967. godine, koristio sam priliku da kroz desetak dana razgledam Vatikanske muzeje i arhive, kako bih medu tamonjim starinama otkrio i neke zanimljivosti u vezi stare religije Slavena, kojima sam imao namjeru nadopuniti svoju radnju o mitologiji Slavena. Posebno sam, uz neobinu susretljivost starih bibliotekara u dvoranama ogromne Vatikanske biblioteke prelistavao stotine starih izdanja i poutjelih povelja i listina, tampanih ili pisanih na raznim slavenskim i stranim jezicima. Iako nisam pronalazio rjeenja za mnoga pitanja, ipak sam crpljeni materijal uspjeno koristio u vie poglavlja ove moje radnje, koju sam posvetio svima onima koji se interesiraju za upoznavanje historije davne mitologijske prolosti Starih Slavena. BILJEKE PO PITANJU IRANSKOG DUALIZMA Neki od istraivaa praslavenske davnine dovode osnovu vjerskih koncepcija Starih Slavena u vezu s vjerom Iranaca i iranskog dualizma po kojemu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. Dobribog bio je AHURA MAZDA, gospodar svjetlosti i neba, stvorac svijeta, a zlibog AGRO-MANYIA, vladar podzemlja. Predpostavljajui, da su iranska vjerovanja djelovala na slavenske pra-pretke koji su ivjeli u iranskom krugu, i upoznali dualizam, u krugovuna svjetskih mitologa tumae, da se i kod Slavena po tom razvio kult dobrog boga BIJELBOGA (po iranskom Ahura Mazdi, bogu svjetlosti i neba), i zle-boga CRNOBOGA (po AgroManyiu iranskom bogu rnraka). Po uzoru na iranskog Ahura Mazda nastali slavenski BIJELBOG, u biti predstavlja SVAROGA, boga tvorca svijetla i svijeta drevmh slavenskih predaka. Koliko visoko se uzdigao kult svijetlog boga AHVRA MAZDA vidi se iz toga sto je Iransko carstvo bilo podvrgnuto njegovoj moi. Iranski car DARIJE VELIKI dao je za ivota isklesati nadgrobnu duhovnu oporuku, kojom uveliava slavu boga Ahura Mazda: Ovo izjavljuje kralj DARAJAVAHU: Po vinjoj volji Gospoda Mudrog,

 Velik je bog AHURA MAZDA Koji Darajavahua kraljem uini, Njega jednoga kraljem mnogih. Velik je bog Ahura Mazda Koji mudrost i sposobnost Darajavahuu kralju dade. DARIJE ja sam Veliki kralj, Kraljeva kralj, kralj naroda svih. Darajavahu govori kralj: Sve to do sad uinio ja sam, Ahura Mazda pomae meni. IRANSKI TEKSTOVI S PRIJEVODOM NA HRVATSKI: Baga vazrka Ahura Mazda Hja imam banim ada, Hja avam asmanam ad, Hja martijam ada, Hja ijatim ada martijahja. Velik je Bog Ahura Mazda, Koji ovu zemlju stvori, Koji ono nebo stvori, Koji ovjeka stvori. Koji sreu za ovjeka stvori. Uta huvnara tja Ahura Mazda uparij mam nijasaja, Ustadi atajavam brtanaij vasna Ahuramazdaha, Tjamaij kartam imaibi huvnaraibi akunavam Tja mam Ahura Mazda uparij nijasaja. Vjetine to Gospod dade mi Mudri, Po njegovoj volji iskoristih dobro, togod izvrih, sve to izvedoh, Jer Gospod me Mudri osposobi za to. (S. K. Saka: OPORUKA CARA DARIJA iz Arhiva Pontifice Instituto Orientale R o m a 1967.)