O bonjakoj eliti XVIII stoljea - Enes Pelidija

Karlovaki mirovni ugovor (1699.) donio je brojne promjene na prostorima evropskog dijela Osmanskog carstva. One su se manifestirale u velikim teritorijalnim gubicima, te razliitim dravnim i drutvenim sferama ivota. Posebno se to osjealo u pograninim mjestima. Umjesto dotadanjih vojnih planova o teritorijalnom irenju Carstva na prostorima zemalja srednje Evrope, nove okolnosti tjerale su osmanske vlasti da iz ofanzivnog preu u defanzivni poloaj. Ovakva promjena stanja imala je direktnog uticaja i na Bosanski ejalet. Odlukama mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima, Bosanski ejalet je ostao bez teritorija na prostorima Like, Korduna i Dalmacije. Iako se u XVII stoljeu ova osmanska pokrajina graniila jednim dijelom sa teritorijama Habzburke monarhije i Mletake republike, ta granina linija je od 1699. godine znatno proirena[1]. Drugi vaan element koji je uticao na cjelokupno stanje Bosanskog ejaleta prvih decenija XVIII stoljea bio je dolazak relativno velikog broja muslimanskog stanovnitva sa prostora koji su pripali lanicama Svete lige (Habzburkaoj monarhiji i Mletakoj republici). Po nekim procjenama bilo je oko 130 000 izbjeglica sa prostora Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije.[2] U promjeni odnosa politikih i vojnih snaga na terenu, ovo je bio jo jedan od dodatnih elemenata i na jaanju svijesti domaeg stanovnitva, prije svega islamske vjere. Bosanski ejalet u narednim decenijama XVIII stoljea ne eka pomo iz Istanbula. On samo preduzma odreene odbrambene mjere u cilju uspjenijeg suprotstavljanja napadima oruanih snaga susjednih drava. Bonjaci su ve tada osjeali potrebu da se na vrijeme pripreme i oslone na vlastite snage. U tome im je dobra pouka bio Beki rat (1683 - 1699.), gdje su svi oni koji su oekivali pomo centralne osmanske vlade u dobroj mjeri bili uskraeni za traenu pomo. Zato su ve prvih godina XVIII stoljea zapoeli obnavljanje brojnih starih fortifikacionih objekata, te gradnju novih du pograninih mjesta. U narednim decenijama vojno se osposobljavaju i u unutranjosti Bosanskog ejaleta.[3] Uporedo sa tim dolo je i do osnivanja novih kapetanija. Poslije Karlovakog mira u Bosni je preostalo 12 kapetanija. Meutim, u XVIII stoljeu osnovano je novih 28. Od toga je samo izmeu 1699. i 1718. godine formirano 13 i to skoro u cijelosti du pograninih mjesta. Sjedita novoformiranih kapetanija bila su: Onogot, Klobuk, Stolac, Poitelj, Mostar, Ljubuki, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Koba, Bosanski brod i Vranduk. Godine 1711. ukinuta je roka, a u austrijsko - osmanskom ratu 1716 - 1718. godine i brodska kapetanija. Tako su poslije Poarevakog mira (1718.) u Bosni preostale 23 kapetanije. No, u narednom periodu dolazi do formiranja novih 11 kapetanija sa sjeditem u: Glamou, Kupresu, Diski Sani (Sanski Most), Doboju, Tenju, Gradacu, Tuzli, Zvorniku, Novom Pazaru, Kljuu kod Gacka i Kolainu. Do sredine XVIII stoljea, pored postojeih, formirane su jo etiri kapetanije: u Prijedoru, Petrovcu, Maglaju i Tari. [4] Iz navedenog se vidi da je cio prostor Bosanskog ejaleta bio prekriven kapetanijama koje su sa postojeim vojnim utvrenjima predstavljale odbrambenu kimu Bosne. No, sami za sebe, vojni objekti ne bi imali toliki znaaj da se na njihovom elu nisu nalazili pojedinci i cijele porodice koje su predstavljale elitni dio bonjakog drutva. Meu poznatijim kapetanskim porodicama bili su: Ahmedbegovii, Akbabii, Arnautovii (kasnije poznatiji po prezimenu Krupii), Begovii, Beirevii, Cerii, ekii, irii, Ferhadpaii - Sokolovii, Fidahii, Firdusi, Gradaevii, Hadialii, Ibrahimpaii, Jakirlii, Kapetanovii, Kulenovii, Kulinovii, Ljubunii, Muovii, Osmanpaii, Paii, Resulbegovii, Rizvanbegovii, arii, Tasovac, Uzeirbegovii i Vuijakovii.[5] Naroito su znaajnu ulogu imale pojedine linosti iz ovih porodica. Meu takvima su: Ali - beg Ceri koji je 1717 . godine uspjeno odbranio Bosanski Novi, kojeg je sa veim vojnim snagama

napao grof Ivan Drakovi. [6] U prvim decenijama XVIII stoljea posebno je bio cijenjen i poznat Osmanbeg Beirevi. On je od 1690. do 1727. godine bio na poloaju ostroakog kapetana. U tom periodu je uspjeno organizirao odbranu i u dva rata (bekom 1683-1699. i onom 1714-1718.) odbranio povjerenu mu kapetaniju od brojnih napada austrijske i mletake vojske. Njegova kapetanija obuhvatala je: Ostroac, Bilu Stinu, Cazin, tuli, Peigrad, Veliku i Malu Kladuu, Podzvizd, Furjan, Drenik, Cetin i Sv. Juraj.[7] Istovremeno je u drugom kraju Bosanskog ejaleta na prostoru Hercegovakog sandaka slinu ulogu i znaaj imao njegov imenjak, trebinjski kapetan Osman-aga Resulbegovi. On je od 1712. do 1728. godine bio najznaajnija linost ne samo povjerene mu kapetanije, nego i ireg dijela Hercegovakog sandaka. O tome nam govore brojni dokumenti iz Dravnog arhiva u Dubrovniku, te neki do sada objavljeni radovi.[8] Za razliku od Osman-bega Beirevia, Osman-aga Resulbegovi je pored podizanja novih i jaanja postojeih fortifikacionih objekata veliku panju posveivao drutvenom i privredenom razvoju ovoga kraja. [9] Zbog steenih zasluga imenovan je u zvanje pae. No, zbog nekih nezakonitih odluka u vezi s trgovinom, vlada Dubrovake republike optuila ga je Visokoj Porti. Zbog toga je bio smijenjen sa poloaja. Naslijedio ga je najstariji sin Ibrahim, a zatim i unuk Sulejman. Tokom cijelog XVIII stoljea njihovi nasljednici bili su na elu trebinjske kapetanije.[10] Tako je u irem podruju porodica Resulbegovi bila jedna od najuglednijih i najmonijih u ovom dijelu Hercegovine, a samim time i Bosanskog ejaleta. Poznati ratnik koji je svoje vojniko znanje pokazao kako u odbrani Bosne tako i na drugim frontovima daleko od Bosanskog ejaleta bio je banjaluki kapetan Mehmed-beg FerhadpaiSokolovi. Dunost kapetana banjaluke kapetanije obavljao je od 1708. do 1736. godine. U tom periodu uivao je veliki autoritet ne samo za vojna, nego i druga pitanja. Godine 1736. otiao je sa odredima sultanove vojske iz Bosanskog ejaleta da ratuje protiv Rusije. Zajedno sa njim bile su i mnoge tadanje ugledne linosti kao to su: kliki sandak-beg Mehmed-beg Dugali-Malko, Rustem-beg ahinpai, Avdi-beg i Husein-beg, unuci Mehmed-pae Kore, Zvornianin Abdizaim-beg Daferzaimbegovi, tuzlanski kapetan Dervi-Hasan-beg Osmanbegovi, ljubuki kapetan Ali-beg Hadali, te mnogi drugi. Njih je predvodio tadanji hercegovaki sandak-beg Beir-paa engi. U bici protiv ruske vojske kod Ozije (Oakova),* 14. jula 1737. godine zarobljen je i pogubljen sa mnogim istaknutim linostima.[11] Po svom teritorijalnom opsegu, ali i geostratekom znaaju, jedna od najveih i najznaajnijih kapetanija Bosanskog ejaleta bila je Stara Ostrovica. U XVIII stoljeu njeni kapetani bili su iz porodice Kulenovi. Prvi poznati kapetan iz ove porodice bio je Salih-aga. Njegov ugled i uticaj bio je izuzetno veliki u prvim decenijama iza Karlovakog mirovnog ugovora. On je u periodu izmeu 1699. i 1722. godine obavljao dunost ne samo ostrovikog kapetana, nego i zadarskog emina (1707.).[12] Upravo nam ovaj primjer govori da su kapetani obavljali ne samo vojnike nego i druge, vrlo esto i znaajne privredne poslove. Po nareenju bosanskog beglerbega Abdulah-pae Muhsin-zadea, zbog nekih ranijih propusta, 1722. godine pogubljen je zajedno sa bihakim kapetanom Mustafa-paom. [13] Na poloaju ostorakog kapetana naslijedio ga je sin Mahmud-beg. On e tu dunost obavljati dobro i savjesno. U meuvremenu se pokazao kao sposoban vojni zapovjednik. To e posebno doi do izraaja u austrijsko-osmanskom ratu 1737-1739. godine. Te 1737. godine je od austrijske vojske uspjeno odbranio Staru Ostrovicu. Zbog steenih zasluga unaprijeen je u in pae . U tom zvanju uestvovao je i u ratu protiv Perzije. U jednoj od brojnih bitaka protiv perzijske vojske poginuo je kod Hamadana 1744 . godine .[14] Salih-aga i sin mu Mahmut-paa Kulenovi su u prvoj polovini XVIII stoljea najvie doprinijeli izgradnji Disri Kebira (Kulen Vakufa), Havale i palanke ovka. Takoer su inicirali i brojne druge graevinske radove. To je doprinijelo proirenju i uveanju Stare Ostrovice i Oraca. Njihov veliki doprinos bio je i u podizanju brojnih kua,

najvie u ruralnim podrujima, te podizanju etiri damije u Staroj Ostrovici, Disri Kebiru, Havali i Oracu, koje su se prozvale imenom tadanjeg sultana Ahmeda III.[15] Meu istaknutijim linostima i ujedno ostroakim kapetanima iz porodice Kulenovi bio je Hadi Ibrahim-beg. On je dunost ostroakog kapetana obavljao od 1783. do 1792. godine. U novom austrijsko-osmanskom ratu 1788-1791. godine uspjeno je odbranio ovaj dio Krajine. Naslijedio ga je Mehmed-beg, u narodu poznatiji pod imenom Kulin-kapetan. On e kapetansku dunost obavljati do 1806. godine.[16] Ove linosti, koje su pripadale vodeim vojnim zapovjednicima ne samo Bosanske krajine nego i Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeu, zasluuju da se temeljitije istrae i da im se da ono mjesto koje im pripada u historiji ove zemlje. Meu kapetanijama koje su osnovane poslije Karlovakog mira (1699.) bila je i gradaaka. Interesantno je primijetiti da su dvojica njenih kapetana Mehmed i sin mu Osman bili na elu ove kapetanije vie od est decenija. To znamo iz podatka da je Mehmed-kapetan obavljao dunost gradaakog kapetana u vremenskom periodu neto prije 1749. do iza 1781. godine, te da je njegov nasljednik i sin Osmankapetan ovu dunost obavljao do 1812. godine.[17] Novija znanstvena istraivanja donekle korigiraju podatak o vremenu kapetovanja Mehmed-kapetana. Na nianu ovoga kapetana vidi se da je ivio do hidretske 1169. (1755/56.) godine. Po miljenju dr. Husnije Kamberovia, od tada pa do iza 1781. godine vjerovatno je tu dunost obavljala druga linost iz porodice Gradaevi, ije ime je do sada nepoznato.[18] U toku obavljanja kapetanske dunosti, oni su dosta doprinijeli ne samo vojnom jaanju kapetanije, nego i privrednom razvoju cijelog ovoga kraja. U elji da se to vie obradi plodno zemljite u slabo naseljenoj Posavini, ovi kapatani su sa strane dovodili radnu snagu na nenaseljena imanja. U tome je posebno veliki udio imao Osman-kapetan, otac voe Pokreta za autonomiju Bosne, gradaakog kapetana Husein-bega Gradaevia. Vremenom su gradaaki kapetani iz porodice Gradaevia postali vlasnici velikog broja iftluka i iftlukih kua.[19] Poloaj i bogatstvo uinili su ne samo kapetane nego i druge lanove njihove porodice izuzetno monim i uticajnim kako na prostorima Posavine tako i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. To je posebno dolo do izraaja u drugoj polovini XVIII i prvim decenijama XIX stoljea .[20] Meu znaajnijim kapetanskim porodicama bili su i zvorniki Fidahii. Oni su dali vie linosti koje su obavljale ne samo kapetansku nego i druge dunosti. Vjerovatno je najistaknutija linost ove porodice bio Mehmed. On je kao zvorniki kapetan uestvovao u poznatom Banjalukom boju (04. 08. 1737.) kao vojni zapovjednik. Zbog steenih zasluga od sultana Mahmuda I (1730-1754.) dobio je zvanje gazije, a zatim je imenovan i na poloaj zvornikog sandak-bega.[21] Veliki uticaj imali su i drugi zvorniki kapetani iz porodice Fidahi-Abdullah i Mehmed II. Na elu ove kapetanije bili su u drugoj polovini XVIII stoljea. [22] Meu uvaenijim linostima Bosne XVIII stoljea bili su i tuzlanski kapetani Dervi Hasan-beg, te njegovi sin i unuk, koji su bili i nasljednici na dunosti tuzlanskog kapetana, Dervi Ahmed-beg i Sulejman-beg Osmanpai. Po miljenju Hamdije Kreevljakovia, bili su potomci bosanskog namjesnika Topal Osman-pae.[23] Tuzlanska kapetanija je u XVIII stoljeu ubrajana meu znaajnije i bogatije. I to je spomenutim linostima davalo jo vei znaaj i ugled u drutvu vodeih linosti Bosne. Jedna od novoosnovanih kapetanija poslije Karlovakog mira bila je i onogotska. Nalazila se na prostoru dananjeg Nikia i njegove okoline. U ovaj grad su se zadnje decenije XVII i prvih godina XVIII stoljea naselile izbjeglice iz (Herceg) Novog, Risna i Tivta, koje je u Bekom ratu (1683-1699.) zauzela mletaka vojska. Zajedno sa starosjediocima ovi novi naseljenici su za relativno kratko vrijeme uz pomo drave ovo mjesto pretvorili u vei drutveni i privredni centar. Takoer su izgradili i tvravu. Sve je to doprinijelo da osmanske vlasti neto prije 1703. godine donesu odluku o formiranju onogotske kapetanije. Njeni prvi kapetani bili su, po predanju, neki Kumrija, odnosno, po drugoj verziji, Salih-beg

Danovi. Kada je u pohod na crnogorske nahije 1714. godine poao bosanski namjesnik Numan-paa uprili, u toku vojnih djelatnosti sa pobunjenim Crnogorcima istakali su se Muovii. Zbog steenih zasluga Numan-paa im je dao onogotsku kapetaniju na upravu. To je u narednim godinama dovelo do otvorenog rata porodica Danovi i Muovi. Na kraju su kao pobjednici izali Muovii. Najpoznatiji lan ove porodice bio je Hamza-kapetan. Dunost onogotskog kapetana obavljao je izmeu 1758. i 1775. godine. Njegovi nasljednici bili su Salih-aga i Beir-kapetan.[24] Svi su uivali ugled velikih ratnika i pravednih linosti. Neki od njih, kao npr. Hamza-kapetan, spominju se i u Gorskom vijencu crnogorskog vladike Petra Petrovia Njegoa.[25] Zbog zasluga u odbrani granica Bosanskog ejaleta bili su poznati i cijenjeni i u drugim krajevima ove osmanske pokrajine . Slian znaaj i ugled imali su i klobuki kapetani iz porodice Akbabia. I oni su u Klobuk doli iz Risna. U XVIII stoljeu lanovi ove porodice Murat, Selim, Alija i Sulejman bili su na poloaju klobukih kapetana.[26] Po svojoj dunosti i ulozi u Bosanskom ejaletu ubrajaju se meu ugledne i znaajne linosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeu. Na prostoru Hercegovakog sandaka oko 1705. godine osmanske vlasti su formirale i kljuku kapetaniju. Njeni kapetani bili su iz porodice Tanovi. Prvi koji se navodi kao kapetan ove kapetanije zvao se Omer, sin Alije. Iz natpisa na njegovom mezaru vidi se da je ovu dunost obavljao izmeu 1705. i 1730. godine.[27] Noviji arhivski podaci korigirali su ranije miljenje da je kljuka kapetanija osnovana oko 1740. godine.[28] U XVIII stoljeu kapetani iz ove porodice bili su i Abdul Baki-aga (u. 1749.), Mustafa I (u. 1761.), Ali-beg (u. 1778.) i Mustafa II (u. 1818.).[29] Svi oni sa drugim lanovima porodice predstavljali su ugledne i uticajne linosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeu. Slino kao i prethodne, onogotska, klobuka i kljuka kapetanija, poslije 1699. godine u Hercegovakom sandaku osnovana je i vidoka kapetanija. Po dosadanjim saznanjima, formirana je neto prije 1705. godine. Ime je dobila ne po gradu Stocu, nego po srednjovjekovnoj vidokoj tvravi koja se nalazi u blizini ovoga grada. U prvoj polovini XVIII stoljea njeni kapetani su bili iz porodice ari. Najistaknutija linost iz ove porodice bio je Smailkapetan. Na povjerenoj kapetanskoj dunosti bio je od 1731. do 1761. godine. Prije njega kapetansku dunost obavljali su: Ali-aga i Osman-aga.[30] Poznati lanovi porodice ari iz ovoga vremena bili su i Smail-kapetanova braa Sulejman-beg i Jaar-beg. Oni su odravali poslovne odnose sa Dubrovakom republikom. [31] U posljednjim godinama Smail-kapetanove uprave dolo je do otvorenog sukoba izmeu njega i Mehmeda Zulfikara Rizvanbegovia oko kapetanskog poloaja. Po miljenj Hamdije Kreevljakovia, Zulfikar-beg Rizvanbegovi bio je na ploaju vidokog (stolakog) kapetana od 1761. do smrti 1802. godine.[32] Meutim, dr Hamdija Kapidi je na osnovu dubrovake arhivske grae utvrdio da je prvi vidoki kapetan iz porodice Rizvanbegovia obavljao tu dunost u drugoj polovini XVIII stoljea do 1802. godine, ali ne precizira vrijeme kada je poeo upravljati ovom kapetanijom.[33] Savremenici su ga opisali da je bio ozbiljan, staloen i tolerantan ovjek.[34] Njegov ugled bio je uvean ne samo porodinim bogatstvom i kapetanskim poloajem nego i enidbenom vezom sa kerkama Omer - bega Babia. Iz prvog braka su mu sinovi: Mustaj-beg i Hadi Mehmed-beg (Hadun), a Omer-beg, Ali-aga, Halil-aga i Dervi-beg iz drugog braka.[35] Poslije 1699. godine osnovana je i mostarska kapetanija. Po miljenju akademika Hamdije Kreevljakovia, to je moglo biti izmeu 1700. i 1706. godine. Njen prvi poznati kapetan bio je Ahmed-aga Vujakovi.[36] Tokom XVIII stoljea, uz manje prekide uzurpatora, kapetansku dunost su obavljali Ahmed-agini nasljednici: Mehmed-beg, Zejnul-Abidin i Mehmed II.[37] Tako je porodica Vujakovia zadrala svoju mo i ugled koji je imala i u prethodnim stoljeima. U elji da im pogranina mjesta vojniki budu to organiziranija, Osmanlije su poslije 1699. godine formirale i poiteljsku kapetaniju. Njen prvi poznati kapetan bio je Jusuf-aga Tasovac. On je uivao izuzetan ugled

kako okolnih kapetana tako i Dubrovana. Na poloaju poiteljskog kapetana bio je do smrti 1741. godine. Njegovi nasljednici bili su: Ibrahim-aga, Omer-kapetan, njegov sin Ibrahim i Smail-kapetan, koji je poznatiji pod imenom Gavran-kapetan.[38] Svi su oni, kao i kapetani iz drugih porodica, imali velika ovlatenja vezana za mnoga lokalna pitanja, ali su uvijek sve znaajnije odluke morali uskladiti sa interesima Visoke Porte u Istanbulu. To se vidi i na primjeru kada osmanska vojska 1716. godine od Mleana osvaja Gabelu. U elji da preduhitre iznenaenje i to prije ovu tvravu uine sigurnom, sredinom aprila 1715. godine u Gabeli borave trojica kapetana: vidoki (stolaki) Ahmed ari, mostarski - Ahmed-aga Vujakovi i poiteljski Jusuf-aga Tasovac.[39] Interesantno je primijetiti da se sve trojica spomenutih kapetana u ovo vrijeme oslovljavaju kao age, a ne begovi. Tako je bilo i sa jo nekim kapetanima u drugim sandacima Bosanskog ejaleta. Neke od navedenih linosti susreemo i u Boju kod Banje Luke. Meu njima bili su sljedei kapetani: novski - Dafer-beg Ceri, krupski - Omer-beg Arnautovi, bihaki i zapovjednik sve bihake krajine - Dervi-beg Ahmedbegovi, ostroaki - Ibirkapetan Beirevi, livanjski - Hasan-beg Ljubuni, trebinjski - Ibrahim-beg Resulbegovi, jajaki Mahmud-beg, kobaki - Mustafa, teanjski - Hadi Hasan, kazaraki - Murat, novopazarski - Jahja, ostroviki - Salih-aga Kulenovi, gradaaki - Muhamed-kapetan oso, zvorniki - Mehmed-beg Fidahi, klobuki - Murat-kapetan Akbabi, kljuki - Abdulbaki-aga Tanovi, kolainski - Ibrahim-aga, vidoki (stolaki) Smail-kapetan ari, mostarski - Mehmed-beg Vujakovi, poiteljski - Jusuf-aga Tasovac, ljubuki - Ali-aga Hadiali i duvanjski - Ibrahim Hasan.[40] Navedeni kapetani su predstavljali najvei dio vodeih vojnih linosti Bosanskog ejaleta iz prve polovine XVIII stoljea. Zahvaljujui njima ova pogranina osmanska pokrajina u evropskom dijelu Carstva uspjela se odbraniti u ratovima 1714-1718. i 1737-1739. godine. Vojni uspjesi uveali su njihov ugled i slavu ne samo u Bosni nego i drugim ejaletima osmanske drave. Najvei dio spomenutih linosti bili su potomci uglednijih begovskih porodica. Njihovi preci su u prethodnim stoljeima na bojnom polju stekli ugled i bogatstvo. Dolaskom Osmanlija na ove prostore, izuzev jednog manjeg broja, skoro sve druge porodice srednjovjekovnog bosanskog plemstva su unitene.[41] Po nekim miljenjima, na prostorima dananje istone Bosne i Hercegovine ostali su od srednjovjekovnog bosanskog plemstva potomci Brankovia, Kovaevia, Todorovia, Sijeria, Ljubovia i Opukovia. Neki lanovi ovih porodica su davali alajbegove, pae i vezire. Za poslove koje su obavljali od drave su na uivanje dobivali velike ziamete. Kao takve, od poetka do kraja osmanske vladavine, ubrajane su u najuglednije i najznaajnije bonjake begovske porodice.[42] Zato je njihov ugled bio veliki i u XVIII stoljeu. Meutim, najvei dio porodica slavu i ugled stekle su od uspostavljanja sultanove vlasti do kraja XVI stoljea, kada je formiran bosanski begovat, i spahije.[43] Plemiki naslov beg pripadao je samo predstavnicima vojnog reda.[44] U Bosni je jo od prvih decenija XVI stoljea prihvaeno preutno pravilo da sinovi ili muki lanovi istaknutijih spahijskih porodica nasljeuje timare i ziamete umrlih ili poginulih spahija. U historiji je to poznato pod imenom odakluk timari. Ta praksa je i ozvaniena poslije poraza u bici kod Siska 22. juna 1593. godine. Tada je na bojnom polju ivot izgubilo oko 7 000 bosanskih spahija, zajedno sa tadanjim beglerbegom Hasan-paom Predojeviem.[45] Zbog ranijih zasluga za dravu i velikih ljudskih gubitaka, sultan Murat III je bosanskom beglerbegu Mustafa-pai Ajaspaiu 30. maja 1594. godine poslao ferman u kome ozakonjuje princip odakluk timara.[46] Upravo se iz reda potomaka ovih spahijskih porodica vremenom jedan dio njihovih nasljednika imenuje i na poloaj kapetana. To je posebno vidljivo u XVII i XVIII stoljeu, kada je i nastao najvei dio kapetanija.[47] Oni su tada predstavljali vodei drutveni sloj. U ranijoj historiografiji i etnologiji naglaavalo se da je znatan dio bosanskog plemstva porijeklom iz Azije.[48] Kao to se ne mogu u potpunosti odbaciti, ovakva pisanja se

ne mogu ni u cijelosti prihvatiti. Poznato je da su pojedinci i cijele porodice dolazile iz drugih dijelova Osmanskog carstva, pa i sa prostora Anadolije. Oni su se vremenom uklapali sa domaim stanovnitvom i gubili svoje ranije etniko obiljeje.[49] Meu takvima su i engii. Za njih se tano zna da su u Bosnu doli 1498. godine. O tome nam govori i sauvani ferman kojeg je jo 1897. godine preveo i objavio dr. Safvet-beg Baagi.[50] Na osnovu usmene predaje, engii su se u tom periodu naselili na podruju Zagorja u selu Borija. Vremenom su se sa toga podruja poeli naseljavati i u druga mjesta. Ve poetkom XVIII stoljea jedan dio lanova ove porodice se naselio u Ustikolini, a zatim u Foi, Viegradu, Sarajevu, te na Boljaniima i dijelom u Odaku kod Pljevalja (tadanji taliki kadiluk), te Gatakom polju. Bili su izrazito brojni.[51] To nam daje i odgovor zato je toliko engia bilo na izuzetno znaajnim i visokim civilnim i vojnim poloajima u Bosanskom ejaletu. U XVIII stoljeu najznaajniji lanovi ove porodice koji su bili na vrlo znaajnim poloajima su: Durmi-paa i njegovi sinovi Omer-paa i Murat-paa.U zadnjim decenijama XVII i prvim godinama XVIII stoljea Durmia-paa je bio na poloaju hercegovakog alajbega (1688-1703.). ivot je izgubio u bici kod Dabrice 1716. godine. Tu je i ukopan.[52] Iste godine kada mu je otac poginuo u borbi protiv crnogorskih eta, Omer-paa engi je odlukom Visoke Porte iz Istanbula imenovan na poloaj hercegovakog sandak-bega. Tu dunost je obavljao i u drugim sandacima Osmanskog carstva.[53] I njegov brat Murat-paa u vie navrata je obavljao dunost hercegovakog sandak-bega. Prvi put na u dunost imenovan je 1737. godine. U osmansko-austrijskom ratu (17371739.) istakao se kao vrlo uspjean vojni zapovjednik. To je posebno dolo do izraaja u njegovoj vojnoj aktivnosti kod Novog Pazara i njegove okoline. Tada je ovaj dio Bosanskog ejaleta ponovo vratio pod sultanovu vlast i uspostavio kopnenu vezu ove pokrajine sa drugim dijelovima Carstva. Interesantno je da se spominje kao Murat-beg Durmi-paa zade.[54] Sredinom XVIII stoljea je u vie navrata obavljao dunost hercegovakog sandak-bega.[55] Slino je bilo i sa starijim Murat-painim roakom Beirpaom. I on je dva puta u prvoj polovini XVIII stoljea bio na poloaju hercegovakog sandak-bega (1712-1414. i 1735-1737.). U bici kod Oakova (Ozije) zarobljen je od Rusa i pogubljen 14. jula 1737. godine. Tom prilikom je u rusko zarobljenitvo dopao i njegov brat Jahja, kapetan kljuke kapetanije. [56] Njegov sin Dafer-beg, hercegovaki muteselim, u dva navrata bio je na poloaju kajmekama bosanskih namjesnika, prvi put 1777., a drugi 1785. godine.[57] Umro je 1787. godine. Najpoznatiji sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Baeskija zapisao je da je umro poznati silnik Dafer-paa, najvei neprijatelj Buatlije Mahmut-pae. Umro je na Ostrovu.[58] Njegov sin Ibrahim-beg je ve 1789. godine bio hercegovaki muteselim sa sjeditem u Pljevljima. I njegov brat Ahmed-beg se jo 1778. godine spominje u istom zvanju.[59] engii su u XVIII stoljeu dali i etiri alajbega. Prvi meu njima bio je Kadri alajbeg. On se navodi kao prvi od engia koji su sa Borija doli u Rotalje na Ustikolini i sagradio novi odak. Time je udario temelje novoj grani engia. On je dunost alajbega obavljao u Hercegovakom sandaku. Drugi alajbeg iz ove porodice bio je Hasan. Na ovoj dunosti se nalazi ve 1711. godine kao jedan od glavnih zapovjednika osmanske vojske koja je bila mobilizirana u Bosanskom ejaletu. Navedene godine uestvovao je zajedno sa bosanskim namjesnikom Karajilan Ali-paom u ratu protiv Rusa kod Pruta. On je bio glavni posrednik izmeu seraskera osmanske vojske - vezira Mehmed-pae Baltadije i ruskog cara Petra Velikog.[60] Pored Gazi Husrev-bega iz prvih godina XVI stoljea, Hasan alajbeg engi je 1711. godine meu prvim Bonjacima imao kontakte sa najveim linostima Rusije. Salih alajbeg, sin Zejnilbegov, takoer je u prvoj polovini XVIII stoljea obavljao istu dunost, a sredinom XVIII stoljea i njegov sin Zulfikar-paa. I Ahmed-beg engi, sin Beir-pae, je krajem XVIII stoljea bio hercegovaki alajbeg. Za razliku od prethodnih roaka, koji su slubu obavljali u Pljevljima (Taslida) on je boravio u Foi.[61]

Pored engia, jo od prvih godina osmanske vladavine, od druge polovine XV, pa u naredna dva stoljea, na prostorima dananje Bosne i Hercegovine svojim ugledom, poloajem i materijalnim dobrima istie se vie porodica. Meu njima su: Ajaspaii, Alajbegovii, Arnautovii, Atlagii, Bajezidagii, Bardonjii, Begovii, Bogojevii - Dautpaii, Boljanii, Borovine, Borovinii, Brankovii, Hercegovii, Firdusi, Isabegovii, Jahjapaii, Jurievii, Katuii, Kopii, Lakiii, Ljubovii, Malkoi, Minetovii, Novoeherlije, Obrenovii, Omerbegovii, Pavlovii, Pijalepaii, Popovii, Predojevii, Prodovii, Resii, Rustempaii, Skenderpaii, Sokolovii, Stanii, Starii, estokrilovii, Tardii, Ulamapaii, Vilii, Vlahovii, Vraneevii i Vukovii - Desisalii.[62] Mnoge od navedenih porodica vremenom su izumrle, odselile ili u narednim stoljeima nisu imale onu ulogu, kakvu su imale do kraja XVII stoljea. Vjerovatno, na takvo stanje uticale su i nove okolnosti - ratovi, gubici posjeda ili jednostavno seljenje u druge dijelove osmanske drave. To je vrijeme kada na teritoriju Bosanskog ejaleta takoer dolaze nove porodice koje su do 1699. godine ivjele u Dalmaciji i zemljama preko Save i Dunava, a koje su Karlovakim mirom pripale habzburkoj i mletakoj dravi. Meu doseljenim porodicama koje su i u novoj sredini zadrale ugled, bogatstvo i mo bile su: Cerii, onlagii, Fadilpaii, Ibrahimpaii (Bosanska krajina), Karabegovii, Kulenovii, Resulbegovii i druge.[63] Po svome bogatstvu i moi posebno su doli do izraaja u XVIII stoljeu Rustempai. Njihovi posjedi nalazili su se na podruju Gornjeg Vakufa i Bugojna. U to vrijeme navedena teritorija spominju se kao Uskopje. Njen prvi poznatiji lan najvjerovatnije je bio Rustem-paa Skopljak. U zadnjim decenijama XVII stoljea obavljao je vie znaajnih dravnih poslova. Posljednja dunost bila mu je muhafiz Sofije. Njegov brat Ali-paa bio je 1694. godine na dunosti hercegovakog sandak-bega. Sin mu je Gazi Osman-paa, a unuk Ibrahim-paa. Potomci su im Mustafapaa i Sulejman-paa, te Rustem-pain sin Ahmed-paa. On je 1725. godine imanovan na poloaj hercegovakog sandak-bega. Odlukom vlade iz Istanbula 1727. godine bio je na elu 5.200 mobiliziranih oficira i vojnika iz Bosne na osmansko-perzijskom frontu kod Hamadana i Isfahana. Sa njim je bio i sin mu Rustem-beg. Zbog ranijih vojnih zasluga Visoka Porta ga je 1727. godine imenovala za klikog sandakbega. Iz istih razloga njegov otac Ahmed-paa je 1728. godine imenovan za namjesnika Bosanskog ejaleta , a sin mu Rustem-beg za hercegovakog sandak-bega. Iste 1728. godine njihov roak Ali-paa Skopljak imenovan je beglerbegom Erdibila, a Ahmed-paa 1730. godine za beglerbega Rumelije. Tako se Rustempaii mogu ubrajati u najmonije i najznaajnije porodice sa ovih prostora. Sa poloajem ila je mo i bogatstvo. To je jo vie uvrivalo njihov ugled. Od njih su potomci dananjih porodica Sulejmanpaii, Idrizbegovii i Hamzabegovii.[64] Meu uglednijim i monijim porodicama Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeu bili su i Filipovii. Njihovi prvi posjedi i odak iz zadnjih decenija XVI bili su u Glamou i Glamokom polju.[65] Od sredine XVII stoljea imaju posjede u selu Sredica, a neto kasnije i u selu Rastoka kod Kljua. Vremenom su se naselili i imali posjede u selu Uzrijeje kod Gornjeg Vakufa, te u Travniku. U XVIII stoljeu dali su nekoliko linosti koje su se istakle kako u odbrani Bosne tako i na drugim osmanskim ratitima protiv Rusije i Perzije. Meu njima su posebno poznati alajbeg Mahnud-beg, njegov sin Ahmed-beg, a trojica Filipovia: Mehmed-beg, Osman-beg i Beir-beg su poginuli 1737. godine branei Bosnu. U odbrani Bosne za vrijeme dubikog rata (1788-1791) ivot su dali Sulejman-beg i Ejubbeg Filipovi. [66] Udadbeno - enidbenim vezama ve u ovo vrijeme Filipovii su bili u rodbinskim vezama sa mnogim tadanjim istaknutijim i uglednijim porodicama. U bosanskohercegovakoj historiografiji se skoro nita ne zna o Selmanoviima, jednoj veoma uglednoj i monoj bonjakoj porodici iz XVIII stoljea. Koliko su njeni ugled i mo bili veliki govore nam i sljedei podaci. Na kljunom poloaju Hercegovakog sandaka 1703. godine bio je Sulejman-paa Selmanovi. U historijskim

dokumentima se navodi da je u vrijeme obavljanja povjerenog mu poloaja bio u poodmakloj starosnoj dobi. Istovremeno njegovi savremenici istiu ga kao veoma estitu osobu. im je imenovan za hercegovakog sandak-bega, Dubrovani su mu poslali svoga izaslanika (eliju) sa uobiajenim poklonima. Kao i u svim ranijim slinim situacijama, osnovni cilj posjete dubrovakih izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobiju od Sulejman-pae pismenu potvrdu za steene privilegije koje su imali i kod njegovog prethodnika Redep-pae eia. Iz pismenog izvjetaja vidi se da je prijem poslanika kod pae proao dosta uzdrano.[67] Iz nepoznatih razloga Sulejman-paa je kratko bio na poloaju hercegovakog sandak-bega. Da li su u pitanju njegove godine ili neki propust, iz arhivske grae nije vidljivo. U narednom periodu imamo daleko vie podataka o pojedinim znaajnijim linostima ove porodice. Posebno se u vie dokumenata naglaava da su njeni lanovi uivali velike prihode iz nahije Drobnjak. No, u pojedinim trenucima su morali i silom oruja umirivati nezadovoljstvo ovoga plemena. Tako je 1705. godine Mahmud-paa Selmanovi bio prisiljen da sa velikom oruanom pratnjom od Drobnjaka prikuplja poreze.[68] Godine 1741. Mehmed-paa Selmanovi se spominje kao hercegovaki sandak-beg.[69]* Zahvaljujui dubrovakoj arhivskoj grai, ne samo da znamo ko je u to doba bio hercegovaki sandakbeg, nego i ko mu je od Dubrovana bio poklisar. Kako se u dokumentu precizno navodi, te 1741. godine Mehmed-pai Selmanoviu u Taslidu dolazi dubrovaki izaslanik Orsat eruno sa bogatim poklonima. Kao i u drugim slinim prilikama, Republika sv. Vlaha traila je od hercegovakog sandak-bega da je zatiti i u svim nevoljama da joj izae ususret.[70] Za razliku od djeda Sulejman-pae, Mehmed-paa Selmanovi se due vremena zadrao na poloaju. Kao i mnoge uglednije linosti Bosanskog ejaleta i on je nastojao da se to bre obogati. To je najbolje uspijevao odravajui poslovne veze sa Dubrovanima. Izgleda da je to nastavio i kada je smijenjen. Iako u poodmakloj starosnoj dobi, 1768. godine se spominje kao kajmekam (zamjenik) bosanskog vezira sa sjeditem u Travniku.[71] Uspjenu oevu karijeru nastavljaju i njegovi sinovi: Smail-beg i Mustafa-paa. U periodu od 1778. do 1782. godine Smail-beg Selmanovi je takoer bio na poloaju hercegovakog sandak-bega, a brat mu Mustafa-paa 1785. godine. * [72] Meu ugledne bonjake porodice u XVIII stoljeu pripadaju lanovi sarajevskih pordica Denetii[73] i Morii.[74] Ovakvih porodica bilo je u svim sandacima, te veim i manjim mjestima na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta. Mnoge porodice svoj ugled i mo su crpile ne samo iz slube ili privredne djelatnosti kojom su se bavile, nego i zbog estitosti njenih pojedinaca u koje je lokalno stanovnitvo imalo puno povjerenje. Njihov znaaj u ovoj osmanskoj pograninoj pokrajini dolazi do punog izraaja u vrijeme bekog rata (1683-1699), tj. u zadnjim decenijama XVII stoljea. Tada je ve bilo vidljivo opadanje autoriteta vlasti na svim razinama. Takvu situaciju koriste pojedinci i grupe. Oni, koristei se ranijom moi ili kao hajduci i uskoci, nezakonito od naroda naplauju razne poreze, prireze ili otvoreno pljakaju kako pojedince tako i cijele krajeve. Da bi se nastalo stanje izmijenilo, ve u to vrijeme, a posebno prvih decenija XVIII stoljea, dolazi do izraaja jedna nova institucija poznata pod imenom ajanluk. To je lokalno - upravna funkcija koju priznaje i legalna vlast.[75] Ime je nastalo od arapske rijei ajan i upotrebljavana je u znaenju ugledan ovjek ili ugledni ljud.[76] To bi u nekom smislu odgovaralo latinskoj rijei eligere, odnosno francuskoj elite, to znai izabrani ljudi, odlinici, cvijet nekog drutva, neke zajednice ili odlian, otmjen.[77] Oni se javljaju kao vaan faktor u rjeavanju najosjetljivijih pitanja u Ejaletu. Zato su i poznati pod imenom vilajetski ajani.[78] Birani su iz reda lokalnog stanovnitva koje je cijenilo njihovo potenje i znanje potrebno za odreena pitanja. Zato su ajani i pokazivali veliki interes za poreze i njihovo prikupljanje, razrezivanje i ubiranje izvanrednih nameta, onemoguavanje svakog vida nasilja i nezakonitosti, uvanje i osiguranje javnog reda i mira,

suzbijanja krijumarenja, mobilizaciji vojske i njenom snabdjevanju, izgradnji fortifikacionih objekata i slino.[79] Vremenom u Bosni i kapetani postaju nosioci ajanluka.[80] Time se vodei drutveni sloj Bosanskog ejaleta jo vie uvruje. Njihov ugled i znaaj postaje jo vei od 1737. godine. Naime, pred velikom opasnosti od gubitka Bosne u korist Austrijske monarhije, tadanji bosanski namjesnik Ali-paa Hekim-oglu je u svoju travniku rezidenciju pozvao sve najznaajnije i najuglednije linosti Bosanskog ejaleta. Sastanak je odran u subotu 13. juna 1737. godine. Ovako precizan podatak znamo zahvaljujui Dubrovanima. Oni su sve vrijeme osmansko-austrijskog rata 1737- 1739. godine veoma paljivo pratili ta se deava u njihovom susjedstvu i o tome ostavili brojnu dokumentaciju.[81] Do slinih sastanaka i ajanskih vijea dolazi u narednim decenijama. To je posebno bila praksa u svim kriznim, a najvie ratnim vremenima. Tada su bosanski namjesnici pozivali na okupljanje bonjaku elitu i donosli odgovarajue odluke.[82] I ovo nam govori o samosvijesti bonjakog naroda iz ovog perioda. Od 1702. do 1800. godine u Bosanskom ejaletu bilo je 69 namjesnika, Neki od njih su i po vie puta bili na ovom poloaju. Meu tim namjesnicima bilo je devet linosti domaeg porijekla. To su: Mustafa-paa Ferhadpai Banjaluanin (1708.), Maglajac Sefer-paa, Bosanac (1709/1710.), Bosanac Sari Ahmed-paa (1711/1712.), Bonjak Sari Mustafa-paa (1715/1716.), Bosanac Gazi Ahmed-paa Rustempai (1728.) dva puta Bosanac Hadi Mehmed-paa Kukavica, Foak (1752/53.; 1757/58.), Abdulah-paa Defterdarevi, Sarajevo (1780.) i Miralem Mehmed-paa, Bosanac iz Uskoplja (1789.).[83] Interesantno je primijetiti da je u pojedinim kriznim periodima Visoka Porta upravo na elo ove pokrajine imenovala domae ljude. To nije bilo sluajno. Vodee linosti Osmanskog carstva su znale da upravo Bonjaci na najbolji nain mogu rijeiti nastale probleme. To se vidi na primjeru Mehmed-pae Kukavice. On je poslije desetogodinje pobune muslimanskog stanovnitva (1747-1757.) uspio slomiti otpor nezadovoljnika i na cijeloj teritoriji Bosanskog ejaleta ponovo uspostaviti legalnu vlast.[84] Centralna osmanska vlada iz Istanbula je slino koristila ugled, te poznavanje lokalnih prilika i kod drugih uglednih domaih linosti. U jednoj pjesmi koja je posveena Boju pod Banjom Lukom navode se najuglednije linosti i predstavnici porodica koji su izgubili ivot u slijedeim stihovima: Pogibe mi bee Atlagiu, Desno krilo od turske krajine, Dva Firdusa od bila Livna, Sa vrh Bia dva Beerevia, Od Petrovca tri Kulenovia, Iz Sarajva uri Jaar-bee, Beg Ljubovi s' Nevesinja ravna, Od Trebinja dva Paia mlada, Od Zvornika stari Aliaga, Od Gradaca tri Gradaevia, Iz Travnika Hasan Effendija, Od Glamoa tri Filipovia, Dva Repovca bega iz Neretve, Beg dralovi iz Skolja gornjega, Beg Ljubuni od sela uklia, Od irokog polja Livanjskoga, Tri Kopia od bijelog Duvna, Od Zagorja engi Osman-bee, Od Glasinca Babi Alaj-bee, Od Pljevalja dva Selmanovia, Od ajnia tri bega Sjeria, Beg Brankovi od sela Kovanja, Od Sokolca tri ahinpaia. Beg Tankovi sela Rakitnice, Od Novoga Ceri Murat-bee, Beg Badnjevi sa turske krajine, Dizdar - aga od jajakog grada, I dvadeset mladih kapetana.[85] I narodni pjeva je bio svjestan ko u XVIII stoljeu ini bonjaku elitu. Kada se uporede historijski podaci i sama pjesma, uoavamo koliko se u veini poklapaju imena porodica bonjake elite XVIII stoljea sa miljenjem narodnog kazivaa. Kada imamo u vidu navedene podatke, onda nam mnogi dogaaji u Bosni i Hercegovini XVIII stoljea postaju jo jasniji. Gledajui u cjelini, bonjaka elita XVIII stoljea imala je izuzetno znaajno mjesto i ulogu u rjeavanju lokalnih pitanja. Dalja istraivanja na ovu temu dat e nam potpunije odgovore na brojna pitanja iz ovoga vremena. R e z i m e O BONJAKOJ ELITI XVIII STOLJEA Karlovaki mirovni ugovor iz 1699. godine imao je dalekosene posljedice na cjelokupno stanje u Osmanskom carstvu. To se posebno vidjelo u njegovim evropskim pograninim pokrajinama. Najbolji primjer za to je Bosanski ejalet. I u prethodnom periodu domae stanovnitvo imalo je odluujuu ulogu u odbrani Bosne od napada

austrijske i mletake vojske. To e posebno doi do izraaja u tri rata koja su se vodila na teritoriji Bosanskog ejaleta XVIII stoljea (1714-1718.; 1737-1739. i 1788-1791.). Mnogi nedovoljno upueni su se pitali kako je ova pokrajina mogla ostati pod sultanovom vlau. Meutim, kada se upoznaju sa stanjem, prilikama i posebno miljenjem domaeg stanovnitva, onda odgovor na ovo pitanje i nije teak. Naime, to je vrijeme kada su se u Bosni skoro svi drutveni slojevi angairali u odbrani ovih prostora. U tom smislu su preduzete i odgovarajuu odbrambene mjere. Izgraeno je vie novih i popravljene su brojne ranije naputene i zaputene tvrave i drugi fortifikacioni objekti. Takoer je pored postojeih osnovano vie novih kapetanija. Dosta se uradilo i na komunikacionoj povezanosti urabanih sredina. No, najpresudniji razlog bila je svijest tadanjih ljudi. Oni su Bosnu doivljavali kao svoju jedinu domovinu. Zato su je i u svim kritinim situacijama branili i odbranili. To su inili ne za sultana i osmansku dravu, nego za sebe i zbog svog patriotizma. U tome su vidnu ulogu igrali istaknuti pojedinci i cijele porodice. Njihovi lanovi su tradicionalno bili na istaknutim civilnim i vojnim poloajima. U pravilu su to bile ugledne, potovane i bogate osobe. Za razliku od elite nekih drugih sredina, bonjaka elita XVIII stoljea je veinom bila povezana brojnim nitima sa svim drutvenim slojevima . Time je dijelila i sudbinu obinih ljudi. O tim pojedincima, porodicama i poloajima koje su zauzimali vie je napisano na stranicama ovoga rada. U njemu su neki podaci dijelom odranije poznati, a drugi se po prvi put pojavljuju. To je samo jedan dio ove interesantne teme koja zasluuje svestraniju i dublju obradu jer predstavlja jednu od praznina bosanskohercegovake historiografije. ________________________________________ 1 Eref Kovaevi, Granice bosanskog paaluka prema Austriji i Mletakoj republici po odredbama Karlovakog mira , Sarajevo 1973 , 15 - 17 [2] Adem Handi, Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paa, u knjizi Studije o Bosni, historijski prilozi iz osmansko - turskog perioda, Istanbul 1994., 263. [3] Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira, Sarajevo 1989., 89 - 145 (dalje: E. Pelidija, Bosanski ejalet); isti, Banjaluki boj iz 1737. - uzroci i posljedice, Sarajevo 2003., 137 - 186 (dalje: E. Pelidija, Banjaluki boj). [4] Hamdija Kreevljakovi, Kapetanije, Izabrana djela, knj. I, 29/30 (dalje: H. Kreevljakovi, Kapetanije). [5] Ibidem, 81 - 237. [6] Ibidem, 94. [7] Ibidem, 109/110; E. Pelidija, Bosanski ejalet,130. [8] Dravni arhiv u Dubrovniku, Acta Turcarum B IX, 42/20. 03. 12. 1713. godine. O ovoj linosti ima na stotine dokumenata u Dravnom arhivu u Dubrovniku. O ovoj linosti vrlo interesantno pie i Mustafa Busuladi, Osman-paa Resulbegovi, Gajret, kalendar za 1939., Sarajevo 1938.; E. Pelidija, Bosanski ejalet, 42, 68, te na vie drugih mjesta sve do 258 strane. [9] Orijentalni institut u Sarajevu, Basbakanlik arsivi, Istanbul, Muhimme defetr 223, 26/II, 218 /2, 27. 11. 1711. - 12. 07. 1714. (dokumenti koji se nalaze u defteru pisanom od sredine evvala 1123. do konca dumazel ahira 1125.) f. r. [10] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 131-135. * grad u dananjoj Ukrajini [11] Aleksije Olesnicki, Bosanska vojska pod zapovjednitvom Beir-pae engia u rusko-turskom ratu 1737., Rad JAZU, knj. 269 , razred historiko-filoloka i filozofsko-juristikoga, 121, u Zagrebu 1940., 115; Omer Novljanin, Ahmed Hadinesimovi, Odbrana Bosne 1736 - 1739. (dvije neobjavljene kronike), preveli i priredili dr. Fehim Nametak i dr. Lamija Hadiosmanovi, Zenica 1994., 105-108. [12] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 170/171. [13] Salih Sidki Hadihuseinovi - Muvekkit, Povijest Bosne 1, Sarajevo 1999., 470 (dalje: S. S. Hadihuseinovi - Muvekkit, Povijest Bosne 1,). [14] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 171; E. Pelidija, Banjaluki boj, 308. [15] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 171. [16] Ibidem, 172/3. [17] Ibidem, 182/3. [18] Dr. Husnija Kamberovi, Husein-kapetan Gradaevi (1802-1834.), Biografija, Gradaac 2002., 8. [19]

Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996., 69. [20] Ibidem, 1-418. [21] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 186; E. Pelidija, Banjaluki boj, 341. [22] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 187. [23] Ibidem, 193/4. [24] Ibidem, 196-198. [25] Petar Petrovi Njego, Gorski vijenac, Beograd 1965. godine. [26] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 200-203. [27] Tahir Tanovi, Kljuka kapetanija u Hercegovini i porodica Tanovi, Sarajevo 2000., 34-37 (dalje: T. Tanovi, Kljuka kapetanija). [28] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 204. [29] T. Tanovi, Kljuka kapetanija, 36. [30] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 207-209. [31] Hamdija Kapidi, Ali-paa Rizvanbegovi i njegovo doba, Sarajevo 2001. 21 (dalje: H. Kapidi, Ali-paa). [32] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 210-213. [33] H. Kapidi, Ali-paa, 30-33. [34] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 211. [35] H. Kapidi, Ali-paa, 31, 32. [36] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 216. [37] Ibidem, 216-218. [38] Ibidem, 220, 221. [39] DAD, Prepiska 18-184/1., 3349, fasc. I, dok. 144, 14. 04. 1716. [40] E. Pelidija, Banjaluki boj, 352. [41] Muhamed Filipovi, Bosna i Hercegovina-najvanije geografske, demografske, historijske i politike injenice, Sarajevo 1997., 77 (dalje: M. Filipovi, Bosna i Hercegovina). [42] Vasa ubrilovi, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983., 223 (dalje: V. ubrilovi, Poreklo muslimanskog plemstva); Behija Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeu, Prilozi Instituta za istoriju, god. XIV, broj 14-15, Sarajevo 1978., 86 (dalje: B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama) [43] M. Filipovi, Bosna i Hercegovina, 77). [44] Hazim abanovi, Bosanski divan, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX/ 1968-69., Sarajevo 1973., 11. [45] Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, 251 (dalje: M. Imamovi, Historija). [46] Avdo Sueska, Evolucija u nasljeivanju odakluk timara u bosanskom paaluku, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, XIX/1970-71., Sarajevo 1973., 35. [47] H. Kreevljakovi, Kapetanije, 24-237. [48] Milenko Filipovi, Glasinac, antropoloko-etnoloka rasprava. Naselje i poreklo stanovnitva, knj. 32, SAN, Beograd 1953; isti, Modria nekad i sad, Geografsko drutvo NR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. I, Sarajevo 1959. [49] B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 86. [50] Safvet-beg Baagi, Najstariji ferman begova engia, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, IX, Sarajevo 1897., 437-466. [51] Hamdija Kreevljakovi, engii, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 388 (dalje: H. Kreevljakovi, engii). [52] Ibidem, 400; Dr. Safvet-beg Baagi, Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti, Sarajevo 1986., 352 (dalje: S. Baagi, Bonjaci i Hercegovci). [53] H. Kreevljakovi, engii, 400/401. [54] Omer Novljanin, Ahmed Hadinesimovi, Odbrana Bosne 1736-1739., Dvije bosanske kronike Preveli i priredili: dr. Fehim Nametak i dr. Lamija Hadiosmanovi, Zenica 1994., 64; M. Imamovi, Historija Bonjaka, 302. [55] H. Kreevljakovi, engii, 401. [56] E. Pelidija, Banjaluki boj, 221, 222. [57] H. Kreevljakovi, engii, 403; S. Baagi, Bonjaci i Hercegovci, 352. [58] Mula Mustafa evki Baeskija, Ljetopis (1746-1804.), Sarajevo-Publishing 1997., 261. [59] H. Kreevljakovi, engii, 407. [60] Ibidem, 407. [61] Ibidem, 406/7. [62] B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 90-138. [63] Husnija Kamberovi, Begovski zemljini posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Zagreb 2003. godine, 273-477. [64] E. Pelidija, Banjaluki boj, 74. [65] Ibrahim Filipovi, Filipovii, bosanska muslimanska porodica - njen postanak razvoj i uticaj u vrijeme od 1574. do 1991. godine, Sarajevo 1991, 54. [66] Ibidem, 113-118. [67] Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, Zaostavtina Jovana N. Tomia, red. br. 941, sign. 8711/VI, a/20, izvjetaj, 29. decembar 1703. godine, Split. [68] Andrija Luburi, Drobnjaci, pleme u Hercegovini-poreklo, prolost i etnika uloga u naem narodu, Beograd 1930, 25. [69] *Interesantno je primijetiti da ga dr Safvet-beg Baagi u svojoj knjizi "Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine" (Od g. 1463.-1850.), reprint izdanje, Sarajevo 1989., 184, kao ni Salih Sidki Hadihuseinovi-Muvekkit u "Povijesti Bosne", knj.

1, Sarajevo 1999., 509, 510, nigdje ne spominje. To isto se odnosi i na druge osmaniste i historiare koji su do sada pisali o Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeu. [70] Dravni arhiv u Dubrovniku, Prijepisi, 18-186 b 1, serija XXVII, podserija 4, sv. 1, dok. 14, 9. maj 1741. godine. [71] Dr. Safvet-beg Baagi, Znameniti Hrvati, Bonjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb MCMXXXI, Izvanredno izdanje Matice hrvatske za godinu 1931., 47. * Sve isto kao i u napomeni 69. [72] Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ikayet defter VI, br. 85/III, red. br. 708 VI 1567/1 1212/1797, fotokopije i regesta. [73] Hamdija Kreevljakovi, Denetii, prilog izuavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 340 388. [74] Isti, Prvi Morii, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 324-340; enana Buturovi, Morii, od stvarnosti do usmene predaje, Sarajevo 1983., 9-326. [75] Avdo Sueska, AJANI, prilog izuavanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme Turaka, Nauno drutvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XXII, Odjeljenje istorijsko - filolokih nauka, knj. 14, Sarajevo 1965., 145 (dalje: A. Sueska, Ajani). [76] Ibidem, 15. [77] Bratoljub Klai, Veliki rjenik stranih rijei, izraza i kratica, Priredio i dopunio eljko Klai, Zagreb 1974., 350. [78] A. Sueska, Ajani, 87. [79] Ibidem, 82-117. [80] Ibidem, 193197. [81] DAD, Lettere e commisioni di Ponente, 55 19. 07. 1737. godine; vidi: E. Pelidija, Banjaluki boj, 295 297. [82] A. Sueska, Ajani, 200-204. [83] S. S. Hadihuseinovi-Muvekkit, Povijest Bosne, 1, 445-626; S. Baagi, Kratka uputa, 181/182. [84] Alija Bejti, Bosanski namjesnik Mehmed-paa Kukavica i njegove zadubine u Bosni (1752-1756. i 1757-1760.), Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, V-VI, 1956-1957., Sarajevo 1958., 76-114. [85] Boj pod Banjom lukom godine 1737., Narodna pjesna, Zabiljeio i popunio BEG KAPETANOVI LJUBUAK, Sarajevo 1888., reprint izdanje, 39.