(sic!

)
asopis za po-etika istraivanja i djelovanja/ Sarajevo/ Jesen 2012./ No. 12

(sic!)
Impresum

Urednik Haris Imamovi Redakcija Jasmina Bajramovi, Maja Abadija Edin Salinovi, Mirnes Sokolovi, Haris Imamovi, Almir Kljuno Lektura Redakcija DTP Dina Vili Kontakt www.sic.ba redakcija.sic@gmail.com

Impresum

Sic! critic: Marko Pogaar, Andrej Nikolaidis TEMA broja: Izdaja intelektualca Satira: Imamovi, Sokolovi

(s

Estetsic!a: Imamovi, Salinovi Poezija: Haris Imamovi Proza: Mirnes Sokolovi

sic!)
Impresum
5 5

asopis za po-etika istraivanja i djelovanja/ Sarajevo/ Jesen 2012./ No. 12

Sadraj

(s

sic!)
Sadraj
7

6 Haris Imamovi: Moralni i socijalni besmisao knjievnosti/ 30 Ivana Ani: Apokalipsa danas, opet/ 36 Mirnes Sokolovi: Razlaganje. Amnezija./ 56 Haris Imamovi: Ejilisab/ 72 Edin Salinovi: Zaboravljena kompozicija/ 86 Haris Imamovi: Lov na zlatnu pticu/ 114 Haris Imamovi: Sartr je mrtav/ 134 Haris Imamovi: Prokurista/ 150 Mirnes Sokolovi: Varalica Crnjanski/ 194 Haris Imamovi: Dosmrtnik/ 202 Mirnes Sokolovi: Blagost/ 230 Haris Imamovi: Proroanstvo za novu knjievnu godinu/ 234 Mirnes Sokolovi: Fondacija za izdavatvo Sarajevo: Okree se kolo sree/ 236 Mirnes Sokolovi: Gospoa Ferida Durakovi spaava dobrotu/ 244 Haris Imamovi: Estetike mustre i kritiki gobleni Jasmine Ahmetagi

Uvodna rije

Haris Imamovi Moralni i socijalni besmisao knjievnosti

Pretovarena stotinama lektirskih stranica, godinama, stranicama vienim kroz zamagljene profesorske naoari, graaninova panja za knjievnost, kada je on ve sopstvenik line karte, kada je on postao ovjekom, biva ogrbavila ili je viestruko slomljene kime. Ta njegova panja, knjievna svijest njegova i znatielja, ukoliko nije krepala na maturskom ispitu iz knjievnosti, ve je poslije srednje kole samrtnica, utih podlaktica i crnog pogleda, boje smrti. Ona, ta mlada panja, starica je koja boluje od kancera, ona je ena neizljeivo oboljela od smrti. I onda ona umire, onda ona odlazi u potragu za mjeseevom sjenkom, onkraj oblaka ili u kanalizaciju meu ostala govna, kako vam volja. To najee. Postoje, meutim, oni koji poneku tu panju, itave grupe tih predsmrtnica, oivljavaju, drae elektrookom i dre na aparatima, ne daju im da umiru, iako su ve mrtve. I tako sve dok opet ne preminu, i dok ih opet ne oive strujom. Ad absurdum? Pitati koliko je vrijedan taj trud, da se s njom, panjom, tako radi i ima li to bilo kakvog smisla je nimalo nenaivno, jer je jasno da su konzilijumu potrebni ivi pacijenti, jasno da bi sanatorijum, u koji dolaze takvi bolesnici - jo koji minut pa mrtvi - vrlo

Uvodna rije

brzo izgubio smisao da tako ne postupa, da ih napreac puta da umru. Knjievnoteorijski sanatorijum u okvirima graanske ekonomije. Plemenito spojeno s korisnim, dakako. Ti knjievnoteorijski santorijumi su ipak nemoni da sauvaju u ivotu panju za knjievnost u mjeri u kojoj bi htjeli, u kojoj bi voljeli, te je panja mnogog graanina ve odavno mrtva za knjievnost. Najei je graanin shvatio zakone ivota, spoznao je stvari koje imaju vrijednost za njega, tj. za graansko drutvo, tj. za njega, i samo tankoutni bezjaci, da ih imenujem tako, blago, koji imaju smisla za ivot nimalo, kao da ih je smislio patetino raspoloen osrednji pjesnik, mogu protestvovati protiv graaninove lucidnosti, pragmatine. U ime nekakvih nebesnih ideala, mogu oni vikati Velike Rijei koje nemaju veze sa ivotom i stvarima, protestvovati protiv stvarnosti u ime Stvarnosti koja postoji u Umjetnosti, tj. pauine koja ne postoji na zidovima koji ne postoje aditona koji ne postoji. Ovo opovrgavanje misli antigraanskih idealista zasnovanih na nepostojeim stvarima obremenjeno nije bilo kakvom ironijom, ve elim rei da su te velikorijei, taj moral bubuljiavog gimnazijalca, ideja koju mu je ispripovijedao njegov patetini i jo koliko nepametni profesor knjievnosti, samo Himalaja vazduha koja stane u djeiju aku, jer ne stane. Tako shvaena, patetinoduhovniki, kao religija, nametljiva neupitanost i kao Ljepota, kao Moral, knjievnost moda i moe imati nekakve ozbiljnosti, ali vjerovatno samo za neku divlju kozu na Hindukuu kad, sita, ona filozofski gleda, zaueno, u nedogled i razmilja o Ozbiljnosti. Hou rei takav, gimnazijskoprofesorski, smisao knjievnosti nije nimalo smislen, ve je smijean i moda bi malo ti knjievnocrkveni oci i njihova djeca uozbiljili taj svoj pogled na svijet kad bi postupili kao Origen koji je, rijeima prezrevi tijelo, izvrio samokastraciju. Dakle, ozbiljno kad bi shvatili svoje velike rijei. Ali to je samo Origen: budala. To su samo Kirilov i Kraft. Nisam ironian. Mnogo je inspirativnije posmatrati graanina u kojemu je umrla panja za knjievnost i ta on misli o knjievnosti. O kojoj knjievnosti ta mislim? Miljenko Jergovi, je li? Pa, on je dobro iskor... - O, ne, pitao sam o knjievnosti, ne o prozi Jergovia. - Aha, pa na koga onda mislite? Na Bodlera i Remboa? - Recimo. - Dobro, jasno, Vi i poezija. Dobro,

10

Uvodna rije

itao sam i to. Nekad. Pijani brod. Apsolutno! Oni su umirali mladi, mladiu? Ne? Slabo se sad sjeam... Ali dobro. Rei u Vam jednako. I oni su oigledno imali dara, kao i Miljenko. Jasno! Samo su trebali... Treba biti malo mudriji s promocijom tog svog djela. Eto, na primjer, oni su... - aci ih ue u itankama, mladiu, to je pouno. Jasno! - U itankama sam i ja... To znai da su oni poznati. Dobro, je li. Moda oni nisu mogli odmah... Ne moe istog dana. Savreno, jasno. Ali treba ekati! Ako su pouni acima, mogli su se progurati, kasnije. I danas ih tampaju uveliko. Galimar, je li? Ima i kod nas. Znai potranja. Lektira! - Moe se i tako zaraivati. Ima hiljade tih osmih a-be-ce razreda. Samo treba karaktera, nije dovoljna samo ideja. Treba imati oko! Pogledajte Jergovia, ja ne znam to Vi govorite tako, ima i kod njega pouka o ivotu, ali on je karakter. Vidim, itam neki dan, dobio je 30 hiljada od stranaca, je li? On, mladiu, vozi auto kakvog nema ni novinar, ni g. Sanader. Nije ni ta knjievnost navina. Knjievnost, dakle, moe imati smisla i danas. Samo kad hoe. Njezin dananji smisao je otkrio i na primjeru pokazao Miljenko Jergovi. Njezin smisao je, danas, takorei u jeepu. S dvije bregaste poluosovine, lamelom koja se ne troi, s neunitivim stublinama u bloku motora i najnovijim oscilirajuim ramenima. Smisao knjievnosti je u gvou zamajca u alnaseru. Dichtung izgleda svoje nadahnue, danas, crpi iz dihtunga na bo-pumpi. Misliti o knjievnosti, danas, i pisati o njoj, ovdje, znai prije svega razmatrati je u kontekstu graanskih pojmova, jer ti pojmovi, razliito od nekih drugih, oni su sveprisutni, oni su na idejni vazduh, oni su nae idejno nesvjesno. I zato pitati o smislu knjievnosti danas, znai prvo upitati o smislu smisla u tom naem idejnom vazduhu, pokuati osvijestiti tu nesvijest na temelju koje je miljeno o njoj. Graansko drutvo je skup roba. To je reenica napisana davno, ali jo uvijek vrijedi, jo kako i koliko, vie nego hiljaduosamsto plus neke. Danas nije samo drutvo skup roba, ve je cijeli kosmos, ako ne skup roba, onda skup sirovina, potencijalnih roba. To je ta graanska metafizika, dotle je ona dola danas: stvarnost je roba, ili sirovina. To je metafizika i kao i svaka druga ona je nasilnika. Ona je, meutim, dominanta i zato je danas vie nasilna od drugih metafizika.

Uvodna rije

11

Ona prezirom negira sve ono to nije roba, to nije sirovina, to nije uklopljeno u odnos: proizvonja robe - prodaja robe kupovina. Njezin prezir, dakle, nije nimalo zatvoren u sebe, bezopasan, verbalni. Za tu metafiziku sve u kosmosu ima smisla, ili ako trenutano nema, onda ga sigurno moe imati; imati smisla za proizvodnju i prodaju. Sve to nema smisla koji ima roba, ono i nema nikakvog smisla. Progovori kakve veze ima s robama, da te vidim. - Imam veze s robama, dakle, postojim. - Vjerujem da nema drugog boga osim robe. Itd. Itsl. Roba je supstancija. Roba je apsolutni duh. Roba je ideja na kojoj poiva stvarnost. Vatra, voda, zemlja i eter. Vrelo smisla. Roba je jedini bog u ovom kosmosu. Onda treba zamisliti jednog Zahara Pavlovia koji djelja neke stvari - nemogue im je dati ime iz razloga koji slijedi - koje nisu nikakva roba, nikome ne koriste. Apage satanas! Zahar, tj. budaletina. Jer trijee je apsolut korisnosti ukoliko se postavi spram tih Zaharovih rukotvorenija. Neu rei da graanin nema u svojoj mati jednu takvu predstavu, jednog takvog Zahara, ali on je analogan predstavi koju musliman ima o Iblisu, neto mutno, neto to ugoni strah u nokte, neto to se pobunilo protiv protiv principa svega, protiv boga, tj. protiv 6 milijadi njegovih vjernika. Biti danas Zaharom znai biti bogohuliteljom pred Inoentijem Treim, a ne biti germanskim carem. Ali opet ni Zahar ne moe, i da hoe, biti besmislen, sasvim, jer ne odluuje on. On ima smisla, kao takav, kao matarija - kao realitet e biti vrlo lako i jo bre negiran - kao avo koji e, katkada, i to je njegov smisao unutar graanskog morala, biti impuls, straan za graanina da bude jo korisniji. I on e, opet, na kraju biti koristan za proizvodnju. Evo, djeco boija, pogledajte, kako ne treba. - Nemogue je, djeco, nadmudriti boga. - Zahar Pavlovi koji dijelja nita za nikoga, djelja za graansko drutvo i njegovo neprestano raanje samoga sebe. Ipak. U neku ruku. Tako je danas na, nas graana, najvei mirnodopski strah onaj da imalo liimo na Zahara Pavlovia. Da nas neko vidi takvima. Taj strah obinih graana je apsolutni strah. Ali graanski pjesnici osjeaju jo vei strah od tog apsolutnog straha, pred mogunou da lie na Zahara Pavlovia, jer su oni imaju jo uvijek neeg avolskog u imenu, pa se moraju neprestano pravdati i dokazivati svoju pokornost pred

12

Uvodna rije

bogom. Pjesnici 21. stoljea su Jevreji Srednjeg vijeka. Oni su, neki, ak roeni pokrteni, i mada imaju i nova, svoja graanska imena (novinari, asistenti na fakultetima, kreativci u reklamnim agencijama itsl.), njihov je zadatak da pokrste itavu jevrejsku religiju, njihov je zadatak da samu poeziju prilagode graanskim pojmovima, da natjeraju tog avla besmisla da se pokunji pred bogom smisla. Hermetina je, na primjer, poezija dananji Juda. Oni nisu iznevjerili taj kategoriki imperativ, oni su pomogli tom bogu, robi - nakon to se pojavio taj Zahar Pavlovi u historiji knjievnosti - da se ponovo samosjeti kao svemogua, i u oblasti ideja da je vladar. Graanski su pjesnici, skupa sa svim ostalim knjievnicima i knjievnim teoretiarima, desetinama godina kao revna inkvizicija progonili tog avola autonomije knjievnosti, esteticizma, umjetnosti radi umjetnosti... Bie zanimljivo kad budui knjievni historiar bude pregledavao knjievne teorije koje su pisali kod nas u proteklih deset-petnaest godina; nai e, mislim, najraznolikijih kojetarija iji e jedini mogui zajedniki imenitelj biti negacija autonomije knjievnosti. Nai e taj historiar knjievnosti kako se, poslije iskustva Dvadesetog vijeka, poslije Auvica i Hiroime, Srebrenice i Kolime, hiljada drugih zloina, desetina genocida i hiljada masakra, knjievnost nala pred etikom odgovornou, pred dilemom: ili da prestane postojati, ili da postoji svjedoei o toj, crnoj, stvarnost i bunei se protiv nje. Tako je, pie u knjievnim teorijama, knjievnost iz dvorca od slonove kosti spustila sebe u stvarnost koju gaze podivljali nacionalistiki slonovi, u rat i mir, u mirnodopski rat ideologija, i tu je onda ona mogla biti ili na strani zloina ili u protivstavu. Tako je, vremenom, proglaena smrt transcedentnih estetikih pojmova - also sprach gg. prof. Anwar Ka und Dawor Be, na primjer - i jedino mjerilo vrednovanja knjievnosti postala je njezina etika funkcionalnost, njezino zauzimanje strane. Na primjer, naa knjievnost, tj. savremena, naa knjievna teorija, naa poezija i proza savremena, one su odabrale rat kao kljunu taku. Postoje, objasnit e vam profesori, nai, savremeni, pisci koji su hukali na rat i pisci koji su govorili protiv rata. To je glavno. Postoje nacionalistiki pisci, ideolozi, i postoji oni koji piu protiv nacionalistikih ideologija.

Uvodna rije

13

To je kljuno mjesto. Postoje oni koji su protiv novog rata i ono koji bi se erali jo. Pisati danas dobro znai pisati contra ili pro nacionalistike ideologije, isijati knjievnost kroz liberalno reeto. Je li, doista? - Sva sloenost metodologije naih savremenih kritiara tako bi se mogla, na koncu, saeti u formulu: $ + # = 0 knjievnosti. Knjievna teorija koja insitira na navedenom maniheizmu pretpostavlja, oevidno, da je velika mogunost novog rata i u tom smislu, ona nalazi svoje opravdanje u okupljanju svih antinacionalistikih snaga u borbi protiv epskih naih nacionalistikih ideologija, tj. ona nalazi opravdanje svojeg postojanja u sprjeavanju novoga rata. To je moda paranoino, moda i nije. Ja ne znam da li e biti rata. Ali znam da bi naivno bilo vjerovati da e ga sprijeiti bilo kakvo pisanje o knjievnosti. Pisanje bilo kakve knjievnosti. To je precjenjivanje medija knjievnosti i knjievne kritike u ovom kontekstu, dananjem. Toga su, izgleda, postali svjesni i antinacionalisti, pa su se oni posljednjih godina posvetili jednom skretanju: oni vie toliko i ne piu knjievnu kritiku kao takvu, ve uvijek u kontekstu obrazovanja. Knjievnost je, rei e vam dananji kritiar, vana jer zauzima vano mjesto u procesu obrazovanja, kao medij ideologizranja aka. To je ve miljenje njezine funkcije obizrom na mirno doba. Knjievnost je, dakle, veoma vaan drutveni jezik. IDA. Ona ima smisla za ovo drutvo, jer proizvodi svijesti ljudi. Ideoloki dravni aparat. I tako to. Time, meutim, dolazi do mijeanja pojmova. Ono o emu govore ti knjievni teoretiari vie i nije knjievnost, ve itanka za osmi razred osnovne kole. To to pie taj knjievni kritiar vie i nije knjievna kritika koliko kulturologija, analiza sistema obrazovanja. On pie za ake i pravi greku pretpostavljajui da se poezija pie da bi je aci itali. - Dojs je pisao djevojicama iz 8. C, tj. studentima Odsjeka za knjievnosti naroda BiH, tj. studentima anglistike, tj. djeacima iz 8. C. Upitnik, usklinik. - Taj knjievni teoretiar & knjievni kritiar tako pretpostavlja, pa onda i sam promovie samo onu poeziju koja e acima biti razumljiva i koja e im prenijeti stanovite moralne ideje. - Ne vjeruj u Boga, on je babaroga! To jest: Vjeruj u Boga! On nije babaroga. - On, dakle, promovie jedan

14

Uvodna rije

koncept didaktike knjievnosti. On promovie samo djeiju knjievnost. Onu koja poduava pravima vrijednostima. On, na kraju, pokuava odrati koherentnost svojeg pojma knjievnosti time to e i od knjiga koje tek trebaju nastati traiti da budu takve, razumljive, poune. Trebaju biti korisne. Moraju moi ui u itanke. Objedinjava se, dakle, pojam knjievnosti za djecu i pojam knjievnosti za odrasle i to je onda smijeno: zgurati dva metra Majakovskog u beiku! Tomas Man pljee rukama i pjeva: En-ten-tini savaraka-tini... Upitnik, usklinik. - To rade i nacionalistiki estetiar i onaj koji se postavlja kao njegovo protivrjeje. 10 boijih zapovijedi versus Deklaracija o ljudskim pravima. Moda Ibriimovi nije pisao svog Vjenika planirajui ga kao aku lektiru, ali on je na kraju napisao knjievnost za djecu i omladinu, muslimanski katehizis, literarno ilustrirani ilmihal. Velikovi je napisao svoju Vremensku petlju planirajui je kao lektiru, kao knjievnost za djecu, pa je pogrijeio italac koji nije dijete i koji je taj roman proitao ne vidjevi da je to samo jedan idejni bedeker, vodi za studente. Pogrijeili su i njegovi recenzenti mislei o tom romanu kao o knjievnosti koja nije za djecu i omladinu. Bilo je djetinjasto tako misliti. Mislim da tako Velikovi ne misli. Tako jo misle samo nai najcjenjeniji knjievni kritiari, koji su jo uvijek u dui djeca pa vole i hvale Jergovievog Andria za poetnike u 176 tomova. Oni e na kraju htjeti da im se, za njihovu duu, piu jo samo slikovnice. - Nije vie bitno piu li nai pisci tu didaktiku svjesno ili nesvjesno, ve je vano to to se ta obrazovna estetika nametnula kao dominanta, kao mejnstrim nae knjievnosti. To se trai, to se hvali. To je korisno za ovo drutvo. Radujte se, draga djeco! Dolazi nam nova kolska godina. Olovka i pernica u liku vaeg omiljenog teletabisa po akcijskoj cijeni od samo 2,22 KM + najnoviji roman Muharema Bazdulja, gratis! *** Radujte se, djeco & knjievni kritiari, dolazi nam nova knjievna godina. *** To to je ovakva jedna estetika, ovakva jedna smrt estetike, zavladala nije produkt samo misaone lijenosti ljudi kojima je ovo drutvo omoguilo da formiraju kanone knjievnosti, i da promoviu osnovne pojmove o njoj, a jo vie to nije produkt zle namjere naih knjievnih kritiara i onih koji piu knjievnost, ve se tu radi, izgleda, o jednoj neminovnosti koju sa

Uvodna rije

15

sobom nosi povijesni, ideoloki i tehnoloki razvoj ovoga svijeta. Ono to je dominanta nae knjievnosti jeste vagon kojega vue lokomotiva tehnolokog razvoja, kojeg vode tranice raene po nacrtu drutva roba, i unutar kojeg se tuku dva konduktera, nacionalistiki i liberalni, od kojih nijedan ne moe odluivati kuda e taj voz otii, ali eli makar tokom puta biti glavni u tom vagonu. Tu se nita ne moe promijeniti, moe se samo misliti o svemu tome. Moe se razmiljati o tome kako je vrlo mogue da taj voz iskoi iz tranica, zbog luake jurnjave lokomotive ili zbog luake konstrukcije tranica, ili zbog toga to je neka muha, sluajna prolaznica, uletjela mainovoi u usta, skrenuvi mu panju, ili zbog nekog vjetra, zlobnog, doletjelog od nekud, sluajno. Jedan putnik moe razmiljati o tome, ali i ne mora. On moe odluiti da ne zauzme stranu u tom ideolokom ratu konduktera, ali onda e platiti dvostruko. On, dakle, moe sjediti tako, bez moi da rijei bilo ta i utati. On moe rei ta misli o svemu tome, tim policajcima, ali time nee rijeiti nita, to su samo rijei. On takoer moe rijeiti sve, jer nije samo verbalna pojavnost. On, dakle, moe utei od te bjesomune jurnjave gvoa i rijei, on moe iskoiti kroz prozor. Kao Krevel, rijeiti sve. Ne treba biti patetian koji nije spreman na samoubistvo. Treba shvatiti pisce u tome vagonu, motivaciju njihovih odluka. Pisci i knjievni kritiari su u jednom takvom vagonu putnici bez karte. Oni su morali zauzeti strani u toj svai dviju kondukterskih ideologija da bi imali makar kakvu kartu za nastavak puta. Graanin koji nije pisac, uklopljen na neposredan nain u proizvodnju, on ima novaca da plati tu kartu u tom vagonu drutva, u tom vagonu ivota, dok pisac koji nije smisao svojih rijei uklopio u totalitet neke od drutvenih ideologija, moe biti shvaen samo kao onaj koji proizvodi verbalni besmisao. On bi, pisac, ne zauzevi stranu bio besmislena pojava koja krade taj vazduh i zauzima tuu fotelju u vozu. tetoina; ohar. On bi, ako nije angairan u sukobu drutvenih ideologija, bio u opasnosti da bude desocijaliziran, tj. degairan iz voza drutva, tj. voza ivota. On mora imati smisla ili nema pravo da postoji. To je ta metafizika graanskog drutva kojoj pjesnik moe prkositi verbalno, ali e svojim tijelom platiti. Ne treba biti patetian, u ime Knjievnosti, onaj koji nije spreman iscrpiti svoje tijelo.

16

Uvodna rije

Didaktika naih pisaca, nacionalna i ona koja je njezin negativ, one su funkcionalne za ideologije iza kojih stoje povijesne sile, drutvene, materijalni interesi, i ona je je kao takva smislena i ima pravo da postoji. Ona je u stanovitom smislu reklama. Njezina korisnost za jednu od vodeih drutvenih ideologija znai njezinu korisnost za neku od vodeih drutvenih skupina. Ona posredno zagovara interese onih koji vode proizvodnju. Ona postaje njihovom reklamom. Kao takva, kao didaktika, emiter vrijednosti, promotor odreene ideologije, ona ima smisla i ona je korisna. I oni koji dre u svojim rukama resurse za to e dati novac. (Pisac je, dakle, Mikin koji e objasniti djeci, tj. ljudima, da trebaju biti dobri i da prestanu se bacati blatom na ubogu Mari. I djeca e ga, znai, posluati. Dobro. On ima smisla.) Pisac koji je koristan nacionalistikim partijama, koji e - u itankama, u svojim knjigama, u svojim lancima, intervjuima, na televiziji, u novinama - promovisati ideologiju na osnovu koje e ta vlast sebe izborno reproducirati, na osnovu ega e reproducirati svoju mo, ekonomsko-politiku, takav pisac ima smisla i ona zasluuje plau. Slino tako i pisac koji e raditi protiv tih ideologija zatvorenog drutva. Pisac moe vjerovati kako mu meunarodni fond daje novac da bi pisao (u ime UN-ove deklaracije o pravima ovjeka ili u ime multikulturalistike tolerancije, u ime Fridriha Engelsa ili u ime LGBTTIQ zajednice, u ime Karla Popera ili u ime aka Deride) protiv nacionalistikog totalitarizma, zato to je to, vidite, plemenito i zato to taj fond, vidite, vode jako plemeniti ljudi koji, vidite, su za teite jo koliko plemenite, nimalo plemike, vrijednosti, i dobro je za njegovu funkcionalnost da tako vjeruje. Ako vjeruje. To je vjera slina religioznom zanosu. Slina vjeri srednjovjekovnog crkvenog oca koji stvarno vjeruje kako papa Nevini vjeruje u Hrista i kako vojska, na primjer, mletakog duda uistinu ide u Svetu zemlju da bi oslobodila kranska svetilita. To je homerska vjera da se na Troju ide zbog osloboenja ukradene Menelajeve ene. To je vjera Odiseja, dovitljivca, koji tue skiptrom Tersita kad ovaj govori da je Helena zapravo trojansko zlato. Da se ide pljakati. S tom vjerom se, dakle, slae ne samo najvei mudrac meu ljudima, ve i kraljevi i bogovi. S tom vjerom se slau i pisci, i onda oni uestvuju u ideoloko-kondukterskoj

Uvodna rije

17

svai, i zato imaju pravo na svoju kartu. To je ta vagonska knjievnost koja ima smisla. Knjievnost, dakle, u graanskom drutvu moe postojati, ali ako je obremenjena smislom. Tu, meutim, postoji novi problem, problem koji nameu zakoni logikog miljenja proisteklog iz onoga to nam (ne vjera, ve) ula naa apuu o stvarnosti. Knjievnost koja je obremenjena navedenim smislom, knjievnost koja se angairala, koja se upustila u borbu drutvenih jezika, koja je u tome nala svoju funkcionalnost i svoje opravdanje pred zahtjevima graanske metafizike, neminovno se morala prilagoditi zakonima koje ta metafizika propisuje pred jezikom. Tako je ta nacionalistiko-antinacionalistika knjievnost, postavi didaktikom, pristavi da potpadne pod totalitet ideologija, odluivi da iri odreene vrijednosti i ideje, a ne da bude jezikom igrom, neminovno, po nunosti zakona o jedinstvu sadrine i forme, poela govoriti jednim jezikom koji se, utiscima to ih ostavlja na njegove usvajatelje, ne razlikuje od drugih jezika u kojima se te ideologije oituju: svojom eljom da propagira odreene vrijednosti, umjesto da bude nemoralni lart pour lart , poistovijetivi se svojim sadrajima sa sadrajima novinskih lanaka, naunih analiza i sl, knjievnost se poistovijetila i svojim formama s onim to joj je drugo. Tim je ujednaavanjem, ona zapravo ukinula svoje postojanje, logiki uvjet svog postojanja: da se razlikuje, svojim sadrajima, tj. svojim formama, od onoga to su ostala oitovanja jezika. Utisci koje ostavlja jedna savremena angairana pjesma su sitni, kratki, njihov autor je, novinarski, bojaljiv pred mogunou da davi itaoca verbalnom omom koja cilja na sloenije utiske. I upravo zato, te pjesme i nisu pjesme. Ti romani i nisu romani. Ta vizija svijeta nije knjievna, ve novinarska. Tako je Miljenko Jergovi, tj. Muharem Bazdulj, tj. Mile Stoji, tj. Miljenko Jergovi, tampao svoje novinske lanke kao zbirku eseja! Miljenko e Jergovi i Semezdin e Mehmedinovi tampati svoju imejl prepisku kao knjievnost! Bazdulj pie roman u kojem ilustrira onu dosadnu ideju kolumnistikih multikulturalista o tome kako ljubav ne poznaje nacionalne granice! ne uspijevi nijednog svog junaka individualizirati, ve ih samo daje kao ilustracije graanskih pojmova! i onda Davor Beganovi pie kako je taj roman zapravo odlian

18

Uvodna rije

primjer odline primjene odlinih tehnika postmoderne, tj. odline, naracije! a kako su moje studentske analize istog nesuvisle i dozlaboga trapave! Ocjena je pet, jasno. Fadila Nura Haver nastoji u svojim djelima ilustrirati, prevesti na narodni jezik, u paraboline anegdote, ono to su u teoretiari pisali o patrocentrinosti nae kulture u Sarajevskim sveskama i Novom Izrazu. Faruk ehi je objavljivao dijelove svog romana Knjiga o Uni kao kolumne u Danima! a da ujedno nije pojanjavao, da nije morao objanjavati, da su to dijelovi romana, a ne kolumne. Enver Kazaz pie kako je pjeva Damir Avdi Graha Diplomatz (gitarist intelektualni) na najbolji savremeni pjesnik! a Muharem Bazdulj (oponirajui Kazazu) kako je to, ipak, reper Edo Maajka! tj. na najvei savremenik pjesnik! Ferida Durakovi pie kako je Dino aran (jo jedan gitarist i pjeva) odlian pjesnik! Jo samo da profesor Beganovi & profesor Kazaz objasne kako teletabisi decentriraju modernistiku reakcionarnu estetsku utopiju i prenose liberalne vrijednosti pa su, je li, i oni knjievnost; ostat e samo skok njihovog itaoca kroz prozor etranestog sprata kao jedina SUVISLA reakcija. Knjievna teorija koja je razdvojila formu od sadraja, prezrevi formu i apsolutiziravi sadraj, a sve u pokuaju da se knjievnost izdaje kao ozbiljan drutveni jezik koji e imati utjecaj na kreiranje javnog mnijenja kao i televizija i novine, zapravo je izmijeala pojmove, i sada vie ne bi bila u stanju razlikovati kliker u boji od planete Jupiter, a kamoli knjievno djelo od pjesama Semezdina Mehmedinovia. Zabluda je, naime, graanske metafizike da postoji samo ono to ima smisla, tj. ono to je korisno za proizvodnju, i tako, na primjer, planeta Mars postoji iako graani nisu (jo uvijek) uspjeli da je iskoriste nekako. Smijeno je to su nai knjievni teoretiari i kritiari, pjesnici i prozaisti, slijedei nalog te graanske metafizike, degradirali znaaj forme i uveali ideoloki potencijal knjievnosti, htijui da uozbilje knjievnost, jer ne samo da je nisu uozbiljili, ve su uveliko poradili i na ukidanju njezine diferencijalnosti, tj. njezinog postojanja. Naime, knjievnost koja ima graanskog smisla i nije knjievnost. Graanin ima jednak pojam smisla za knjievnost jednako kao i za sapun od aloae vere. Miriljava kupka, oputanje, ugodnost, blagost; zdravo za

Uvodna rije

19

tijelo i za duh! Jednako tako, knjievnost koja za nacionalistu ima smisla nije knjievnost. Treba vidjeti samo ta nacionalisti oekuju od Andria da bude, treba vidjeti taj nain na koji ga oni tumae, nain na koji ga oni osmiljavaju, rasklapaju i nanovo, na svoj nain sklapaju, i uklapaju u svoje ideologije, kao pozitiv ili kao negativ, potrebno je, dakle, vidjeti kako naklapaju nacionalisti o Andriu danas i bie jasno da knjievnost za njihove, jednako kao i za graanske, pojmove, kao takva - ako ne govori u ime Srba protiv Bonjaka, kao to ne govori - nikako ne moe imati smisla. Andri je sloenost, ali je kao sloenost besmislen. Potreban je jedan jednostavno-ideoloki Andri, mrzitelj, literarna etniina. On je, naime, smislen. Dvostruko. Jovica Andri. Zapravo trostruko: Ne samo za Srbe i Bonjake, ve i za one koji tumae Andria kao da je on ilustracije teza (jednog savremenog slovakog teoretiara) o interkulturiranju. Protivrjeje izmeu graanskih pojmova o knjievnosti i pojmova koje o knjievnosti imaju sami knjievnici nije nova pojava nimalo; iako je ve odavno potisnuta u nesvijest. Graanska francuska revolucija i trina ekonomija koju je sa sobom donijela obesmislili su pjesnike u potpunosti. Prenijeti jedno naroito iskustvo, jednim naroitim jezikom, to za buroaski sistem vrijednosti nije imalo nikakvog smisla, jer nije imalo nikakve koristi za novi ekonomski sistem. Ta roba se sporo proizvodi, jo se sporije troi, i jo je tee nai dovoljno njezinih potroaa da bi se napravio profit. Tako je od poetka novi drutveni sistem bio neraspoloen prema pjesnicima, i ne samo da nisu bili dovoljno uvaeni u graanskom sistemu vrijednosti, ve su postali predmetom graanskih ala i zazora, postali su primjerom neozbiljnih ljudi. Smrdljivih. Besmisleni Zahar Pavlovi koji besmisleno djelja besmislena drva, to je sudbina modernog pjesnika. Divlji konj. Mjesec poslije uvoenja elektrine rasvjete. Naavi se u takvim okolnosti, u tom poniavajuem statusu, pjesnik je birao: ili da funkcionalizira poeziju ili da bude gord. Gotje je, na primjer, odabrao da negira zahtjev graanske metafizike korisnosti. Isto tako i Bodler. Neki je pak pjesnik odabrao da stihuje prirunike iz nauka koje su korisne graaninu. Biologije, hemije, sociologije. Bodler mu je, s druge strane, sugerisao kako je to majmunski in, kojim

20

Uvodna rije

bi se prije kazalo da je poezija mrtva, negoli pokuaj da se ona izlijei od udaraca trine revolucije. ta znai, pita se Gotje, uiniti poeziju korisnom, kako da ona bude korisna u graanskoj kui, ako se zna da je klozet najkorisniji, neizostavni, dio te kue? Gotje i Bodler, usvojivi Poove teorije o samosvojnosti utisaka koje proizvodi knjievnost, spram onih novinskih - Umjetnost radi umjetnosti, kao umjetnost radi efekata koje postie samo umjetnost - zasnovali su, izmeu ostalih, ideju o autonomiji knjievnost koja se pronijela kao crvena nit knjievnog modernizma. I tako sve dok nam gg. profesori (na primjer, Beganovi & Kazaz) nisu objasnili kako je to desutude, znate, une thorme immorale i kako je, vidite, vrijedna knjievnost zapravo Bazdulj Muharem i Graha Diplomatz. Korisna kao to je WC koristan. Puna sadraja kao to je pun uavac pun sadraja. Smislena kao to je kanalizacija smislena. Ako nisam bio dovoljno jasan, onda u rei i izravno: plediram na ovom mjestu za besmislenu knjievnost, za umjetnost radi umjetnosti, za jednu knjievnost koja e proizvoditi utiske kakve samo knjievnost moe proizvoditi, za jednu poeziju iji e sadraji biti razliiti od sadraja kanalizacije. Plediram za jednu liriku koja nee uobliavati ovaj ili onaj moral, tek onako, ne obraajui panju na svoju formu, tj. svoj sadraj, na njihovu samosvojnost, tj. emitirajui ideje koje su joj preegzistentne, ve e razlikovati od svega to ona nije, i od onoga to je ona bila. Znai, ne zazivam buduu, nau, knjievnost oekujui od nje da oponaa Bodlera ili Poa, da imitira njihove forme, tj. sadraje, niti smatram da je svaki esteticizam bio plodonosan i da je bio prava knjievnost. Naprotiv! Drim da je ideja o autonomiji knjievnosti, u svom historijskom razvoju, pogreno tumaena i da je zato vodila mnogim zabludama. Zato i smatram da je potrebno pledirati za nju jedino ako je paljivo postavljena, u stanovitom njezinom obliku, a ne bilo kako, tj. ne vraajui dignitet svim oitovanjim esteticizma u istoriji knjievnosti. Mislim da je do apsolutne negacije esteticizma u savremenoj knjievnoj teoriji, dolo upravo stoga to je pojam umjetnost radi umjetnosti shvaen, apsolutistiki, pogreno, kao umjetnost o umjetnosti, a ne kao kao - to je moje tumaenje i to je, ini mi se, logiki uvjet postojanja umjetnosti, knjievnosti, tj.

Uvodna rije

21

njezina diferencijalnost - dakle, a ne kao umjetnost radi (efekata, sadraja, znaenja) umjetnosti. Mislim da je zapravo do smrti knjievnosti u naoj, savremenoj, knjievnosti dolo upravo zbog tog pogreno postavljenog pojma esteticizma od strane knjievnih (?) teoretiara i samih pisaca knjievnosti (?), i da je njihov pojam angamana banalan jer je formiran kao prosti negativ tog banalno pojmljenog esteticizma. Ja ni ovdje ne govorim da je to plod njihove zle namjere, ve je to prije plod kulturno-tehnoloko-historijskog razvoja. I moda njihove misaone lijenosti, ako ve ne invalidnosti, kukaviluka, i svakako neobrazovanosti koje ovo drutvo neobino voli, jer joj je takvo poluznanje funkcionalno, jer tako banalno shvaena angaovana knjievnost ima smisla, za drutvo. Ovo. (Piem sad jednim analitikim jezikom sugeriui da moja negacija angaovane knjievnosti nije samo pobuna jedne knjievne generacije protiv druge. Nije ovo samo pobuna koja svoje razloge izvodi iz oblasti mog emocionalnog ivota, niti ovaj moj tekst mislim kao retoriku negaciju, ve bih volio da se to shvati kao logiko osporavanje. Ako je teorija na kojoj poiva na angaman, u svom antiformalistikom i antiesteticistikom zanosu, ukinula imperativ razlike izmeu knjievnih i neknjievnih verbalnih pojavnosti, ako je ta knjievna teorija zasnovala svoj pojam angamana kao negativ nedijalektiki i banalno shvaenog pojma umjetnosti radi umjetnosti, onda se vie ne bunim samo ja protiv te knjievne teorije i njezine angairane knjievnosti, ve to ini, jo kako, i sama logika sa svojim zakonima, to e rei bune se sami zakoni stvarnosti. Ne moe se govoriti i misliti da postoji stvar A ako se ona, kvalitativno, ne razlikuje od stvari B, kao to se djela nae angaovane knjievnosti svojim znaenjima ne razlikuju, kvalitativno, od znaenja neknjievnih tekstova, a govori se kako je ta knjievnost ipak knjievnost. To ipak je nema logikih temelja.) Dakako da su u historiji knjievnosti postojala oitovanja ekstremistiki shvaenog pojma autonomije knjievnosti, i da je takav esteticizam bio krajnost, da je, teei apsolutu, taj pojam, takav, samoga sebe obesmislio; da je obesmislio svoju poetnu motivaciju. Na primjer, Teofil Gotje. On je, jednako kao i Bodler, osvijestio objektivno protivrjeje

22

Uvodna rije

izmeu knjievnosti i graanskog drutva i njegovih vrijednosti. Teofil je, ba kao i arl, itekoliko bijesan na drutvo koje je obesmislilo, omalovailo, ismijalo, pjesnika, tj. njega, Gotjea. On je, meutim, za razliku od Bodlera, osjeajui prevelik bijes, odluio da protestvuje tako to e svoju poeziju potpuno razvezati od te, buroske, stvarnosti: nee, dakle, ak vie ni pisati o njoj, nikako, o stvarnosti u kojoj ivi, nimalo, ve e pisati upravo o tome to je ta stvarnost negirala, pisat e o umjetnosti. Pisat e o umjetnosti svjetova koji nisu Francuska iz 1857. godine. Vie volim, pie Gotje u predgovoru za Mademoiselle de Maupin, kinesku vazu nego mnoge druge vaze koje mi slue, iako su na njoj zmajevi i mandarini. Ili: Vrlo bih se, kao Francuz i kao graanin, odrekao svojih prava da bih vidio originalnu Rafaelovu sliku. Ili: Vie volim zvuke violine i baskijskog bubnja nego predsjednikovo zvonce. To je jedna totalna pobuna protiv graanske stvarnosti, jedno miljenje posve proeto afektima, jedan stav koji e postati itava jedna teorija umjetnosti o umjetnosti, kao krajnji esteticizam, kao apsolutna autonomija umjetnosti, i to je vie jedan pjesniki, emocionalni stav, negoli knjievna teorija koja svoje razloge crpi iz logike, a ne iz volim, svia mi se, mrzim. Jasno da je itav niz pjesnika poeo pisati u tom maniru Gotjea, o vazama, gordim labudovima, divnim damama i drugim predmetima, umjetnikim djelima najee, kojih nema u graanskom drutvu, i to e postati modom. Taj e stav tek Rembo i Malarme usvojiti na pravi nain, tj. ne kao oponaatelji, ve e ga dognati do kraja davi mu nove kvalitete. - To je, naglaavam, pjesniki stav, to je teorija koja izraz afekta vie negoli intelektualno-logika konstrukcija, to je Gotjeova vizija sopstvene poezije i u tome se ne saima sr ideje o autonomiji umjetnost, kako su to esto znali pomisliti savremeni teorijski promiljatelji (?) knjievnosti (?). To, dakle, nije teorija, ve teorija autonomije umjetnosti. Ta ideja, to nije ideja, ve literarno tranponirana emocija koja svoju puninu ostvaruje tek uz svijest o kontekstu u kojem je nastala. Oponaati tu emociju Gotjea, pisati umjetnost o umjetnosti, znailo je i znailo bi danas, ne pisati knjievnost, ve biti epigonom: ta teorija ne moe biti univerzalni zahtjev stavljen pred pisce.

Uvodna rije

23

Gotje je zastario kao vaza iz tree kineske dinastije, i danas to vie nije ni egzotika. Ono to ideja o autonomiji knjievnosti stavlja pred pisce kao imperativ, onako kako ju je danas shvaam i za koju plediram, to nije tematski imperativ - pisati o umjetnosti!, ili pisati o travkama i lastama, ve je to jedan logiki zahtjev: zahtjev razlike. (Ponovit u to ako treba deset puta; i pedeset.) Knjievnost se mora razlikovati od onoga to nije knjievnost; ona svojim sadrajima, tj. formama, tj. sadrajima mora biti autonomna spram formi, tj. sadraja, tj. formi onoga to nije knjievnost, bio to feljton ili psihoanaliza Sigmunda Froja, ilmihal ili Memorandum SANU-a, predrasuda o Romima ili grad Rio de aneiro. impanza ili ideja historiara ideja Miela Fukoa. Nilski konj ili reenica Nure Bazdulj-Hubijar o smislu ivota. Svoditi sadraje knjievnosti na ideje, na pojmove, znai ne itati je na pravi nain, usmrivati njezina znaenja koja moraju kao takva, specifina, postojati, inae sama knjievnost, logiki, ne postoji. (Ponovit u ovo, ako treba, i dvije i jednu hiljadu puta.) Ukoliko je, meutim, takvo svoenje jednog knjievnog djela na pojmove, na ideje koje su postojale i prije njega, opravdano; ukoliko je to knjievno djelo ilustracija pojmova i ideja koje postoje neovisno od njega, onda to, logino, i nije knjievno djelo. Knjievnost nije ideologija. Knjievnost koja je idelogija nije knjievnost. A savremenim knjievnim teoretiarima, i neizmjeru njihovih sljedbenika meu dananjim itaocima, oigledno je stran logiki nain miljenja o stvarima kad su na jedan tako rigidan nain identificirali knjievnost i ideologiju. Ti ljudi imaju svijest ovjeka koji poistovjeuje labuda i noja, jer oboje su ptice. Jeste i sunce je svjetlo na semaforu, a boca vode je tanker nafte. Knjievnost jeste jezik, ali knjievnost nije bilo kakav jezik i svoditi njegove sadraje na ideje, ideologije, izjednaavati ideologiju i sadraje knjievnosti, kvalitativno, znai imati pamet noja ili labuda. Semafora ili konja. Sadraj knjievnost nisu moralne ideje, ve su sadraji knjievnosti neto razliito od moralnih ideja, zakona. Knjievnost nije emiter moralnih ideja, jer ona nije prenosilac ideja. Knjievnost koja jest prenosilac moralnih ideja, jasno, nije knjievnost. Ona ne mora kao cjelina biti takva, moralistika, ali njezini dijelovi

24

Uvodna rije

koji su takvi, ideoloki, su strano tijelo, tumori. Moralistika knjievnost, knjievnost otrih kontrasta, knjievnost koja jednostavno odvaja dobro od loeg, knjievnost koja poduava, knjievnost tako izravno sugerie, koja prenosi vrijednosti, koja je ideologija, koja hoe da djeluje, koja hoe da je ozbiljan drutveni diskurs i zato je prijemiva, to je loa knjievnost - angaman kao ki - i kao takva nije knjievnost u punom smislu rijei. Ona, moralistika, nije knjievnost, ve contradictio in adjecto. Ona, dakle, takva danas ima smisla. G. Pisac je vaan. Svijet mu je jednostavan. Zauzeo je stranu u ratu drutvenih jezika. (I materijalnih interesa.) Osjea se zadovoljnim jer je ispunio dunost koju je boanstvo morala stavilo pred njega. Osjea se dobrim ovjekom. Njegovo pisanje nije estetska onanija, niti su utisci koje ostavljaju njegova djela estetski orgazmi. On, lino, takoer, ponekad voli proitati skladno poreane rijei, neobian srok, onirinu metaforu, ali, vidite, to nije sutina. Dok se ljudi pate, vani, on ne moe da bije glavom o zid svoje pjesnike sobe zbog broja slogova u svojem sonetu koji govori o broju slogova. O, ne, izvinite, ali on to jednostavno ne moe! On, jednostavno, osjea moralno gnuanje prema svim tim vjernicima Ljepote i njihovim teorijicama o autonomiji Umjetnosti, o tome kako knjievnost treba da govori o porculanskim vazama i sintetikim cvjetiima kineske proizvodnje. On je, gospodo, odgovorio, jer je morao, pred izazovima epohe. Njegovo pisanje ima smisla tek ako pomae drugima, makar malo, ili ako barem to pokuava. On pie protiv zloinakih ideja. On isti ljudske glave od predrasuda. On se time moralno opravdava. On zato osjea da ima pravo na plau, on je spunio svoju graansku, moralnu dunost. Njegova je djelatnost bremenita smislom. Moralnim smislom. Jeste, gospodine! Kako da ne, kako da ne! Apsolutno! Vaa djelatnost je bremenita smislom! Bravo! Autonomija knjievnost, formalizam, esteticizam, glupost, nemoral. Potpuno! potpuno se slaem! Treba se angairati. Tano! Vi, na primjer, Vi ete oistite ljudske glave od predrasuda i prenijeti im kroz svoja djela prave vrijednosti. Jeste! Fantastino! Sjajno! Samo zbog predrasuda se ratuje. Socijalne pravde nema zbog moralne dekadencije. Odlino! Bravurozno! ta

Uvodna rije

25

kaete? Moda neete. ta? Vjerovatno nee, je li? Ali, dobro, nema veze, makar ete pokuati. Jasno! Makar ete viknuti u ime svih onih koji pate! Dovoljno. Vi, shodno tome, imate moralno prvo na svoju graansku plau. Naravno! Vi ste moralni, iako ne patite, Vi niste krivi, ne, Vi niste krivi, Vi ste se oistili svojim angamanom. Vi tako imate pravo da imate, da se ne patite. Maestralno, gospodine, brilijantno! Verba, non res! Kakav um, kakav um! Vano je, pri preosmiljavanju ideje o autonomiji umjetnosti, pisati o jo jednoj nastranosti njezinih nekih zagovornika iz prolosti za koju su neki knjievni teoretiari ustvrdili kako direktno proistie iz same te ideje. Rije je o tome da su neki zagovornici autonomije umjetnosti, nemalo njih, i nemalo njih najpoznatijih, bili ujedno i zagovornici reakcionarnih ideologija. Bodler je idejni sljedbenik ozefa de Mestra, Paund je podravao Musolinija, Eliot nije imao samo antisemitskih reenica, ve je ak jedno vrijeme podravao naciste. Flober najvie od svega prezire buroaziju, a jednako toliko i komunare, i nerijetko ezne za vremenima markiza i vojvoda, za burbonskim vremenima, Ljudevita XIV i ge Pompadur. Vrlo bih rado, izjavljuje Gotje, pristao da se vrati onaj ljudoder arl X, samo ako bi mi donio korpu tokajca iz svog dvorca u ekoj. To je sve jasno, to stoji napisano, postoje potpisi ovih pjesnika ispod navedenih reenica; meutim, mislim da knjievna teorija koja kae kako je ova reakcija neminovna, mislim da to nije tano. Graansko drutvo je obesmislivi ove pjesnike potaknulo njihovu sujetu i oni su svoje reakcionarstvo funkcionalizirali u tom smislu. To je bio skeptar, verbalni, kojim se oni htjeli tui liberalnog kaputaa koji ima se smijao po temelju njegovog cilindra i po uima. pater le bourgeois! A osim toga, vjerovatno je postojala i ta enja za vremenom feudalnih (robovlasnikih?) mecena koji nisu samo brinuli, ekonomski, o lijepim umjetnostima, ve su promovisali tu djelatnost kao uglednu. - Ah, kad su pjesnici bili plemii. - Smatram da je samo politiki diletantizam Ezre Paunda mogao povjerovati da e se nakon industrijske, tehnoloke, revolucije moi iskorijeniti graanska metafizika korisnosti, i se moglo uistinu nadati - a ne samo enjivo snoviditi - nekom novom feudalizmu koji e pustit moderniste da piu slobodno, i jo da e,

26

Uvodna rije

zbog tih pjesama, biti smatrani uglednim lanovima drutva. Povijesno iskustvo je pokazalo da je ta monarhija koju su zazivali ti reakcionarni esteticisti bila nemogua, matarija, afektivna ideja, ve su se javila drutva koja su promovisala vrijednosti razliite i protivrjene vrijednostima liberalnograanskog drutva i ta totalitarna drutva nisu nimalo bila raspoloena prema autonomnoj knjievnosti: ideoloka smislenost literature, njezina propagandinost, dola je do svog apsoluta u Treem Rajhu i ostalim faistikim reimima ili u deklarativno nekonzervativnom SSSR-u i ostalim lanicama Varavskog pakta, dok su esteticisti mogli otii u emigraciju i da tamo budu slobodno besmisleni, ili je njihova antidravno-mranjaka knjievnost bila zabranjivana; ili su, tijelom, saznali kako je zavrio Osip Mandeljtam. Politiki sistem se moda moe mijenjati, ali graanska je metafizika kao posljedica industrijske revolucije, sa svojim pojmom smisla i imperativom korisnosti, neto proturjeno ideji umjetnosti radi umjetnosti. Jasno da je Eliot kasnije objanjavao svoju viziju monarhije kao neto sasvim razliito od nacizma, ali ta njegova matarija previala je tehnoloko-povijesni razvoj, od kraja 18. stoljea i dalje, i bila je plod njegove politike nepametnosti ili u najboljem sluaju njegove afektivna reakcije spram amerikog modela. Tu, kod Bodlera, kod Gotjea, kod Eliota, oigledno se radi o emocionalnoj reakciji, o jednolinijski funkcionaliziranoj monarhiji - mata se o drutvu u kojem e imati smisla autonomna knjievnost i u kojem e njezini pisci, samo zbog knjievnih vrijednosti njihovog djela, doivjeti priznanje - tu se, takoreku, radi o jednom astohleplju, o karakterima koji su bili preslabi da se pomire sa injenicom da je to to oni piu knjievnost i da nee doi jedno novo drutveno sutra u kojem e biti priznata drutvena vrijednost tom njihovom radu. Oni se nisu mogli pomiriti, duevno, sa objektivnim besmislom njihovog rada, i otud su, ini mi se, i pravili ponajvie te majmunske (ili pjesnike, kako vam volja) teorije idealnog drutva. Oni su glupavo, naivno, tumaei faizam priklanjali se - i to najee nisu radili kroz svoje pjesme, jasno: imperativ individualizacije iskaza je protivrjean emitovanju reakcionarnih stereotipa i samo diletant moe odvojiti formu od sadraja, potpuno, i rei da Matija Bekovi iako ima krmee ideje u

Uvodna rije

27

pjesama, ipak ima jak jezik (?) u poeziji oni su se, dakle, priklanjali politikama koje su jo vie prtivrjene knjievnosti, autonomiji umjetnosti negoli je to graansko demokratsko drutvo. Malarme (isp. njegovu biografiju), na primjer, ili Dojs (isp. sluaj pozivanja Dojsa u Irsku akademiju), oni su bili zagovornici autonomije knjievnosti, i nisu bili promotori ma kakvih ideologija, a opet su bili dovoljno lucidni i snani karakteri da ne prave politike avanture jednog Ezre Paunda koji je sebi umislio da je srednjovjekovni trubadur i eznuo je za Mediijima. Imao je, dakle, pamet neke kamenite Madone. Veza, dakle, autonomije knjievnosti i totalitarnih drutava, reakcionarnih ideologija, moe postojati, ali kao subjektivna, dok je objektivni odnos (autonomne) knjievnosti spram tih ideologija i drutava koje one zazivaju odnos kontradikcije. U tom smislu tvrditi da je autonomija knjievnosti tek etapa u razvoju jednog knjievnika koji e zavriti kao zagovornik reakcionarne ideologije, to je, blago reeno, majmunska jedna ideja. Ja ne kaem da nee u budunosti biti meu piscima - ak i meu ovima koje ovaj urednik objavi u Sic-u - slabih karaktera ili zdravih razuma, koji e, ne mogavi trpiti nepriznavanje sa svih strana i objektivnu, tj. drutvenu, tj. objektivnu, besmislenost njihovog knjievnog djela, koji e, ne mogavi trpiti glad, prikloniti se nacionalistikoj ili nekoj drugoj ideologiji, i da e onda pisati, korisne za narod, drame o svetom Savi ili romane, didaktine, o turbetu u Turbetu, ali ta neautonomna knjievnost vie nee biti knjievnost. Ne prorokujem nita, pokuavam samo misliti logino. Izmislio sam novo miljenje? - Koje? - Logiko! - Pokuavam izbistriti pojmove do kraja, zato ponavljam neke stvari. Vjerovatno je to suluda rabota, jer e knjievni teoretiari ije pisanje ima smisla za ovo drutvo i kojima je ovo drutvo omoguilo da budu ugledniji od mene, oni e ovo moje plediranje za autonomiju knjievnost protumaiti (ako ve ne kao njitanje jednog intelektualnog vranca, tj. konja, onda barem) kao obinu budalatinu, nemoralni besmisao. - Sic sa svojim formalizmom, sa svojim oportunistiki raspoloenim urednikom, sa svojom autonomnom knjievnou, opasno skree k desnici! - Bravo, profesore, odlino ste to protumaili. Give me five. - Nita

28

Uvodna rije

ne prorokujem. Samo pokuavam misliti logiki, pratiti niz uzroka i posljedica. Birajui izmeu liberalizma i nacionalizma, elim da biram logiku, da odaberem nita. - Ne vjerujem u bolje drutvo. Niti mislim da je svako drutvo isto. Piui svoj Moralni i socijalni smisao poezije Marko Risti je pisao kako poezija nema smisla za graansko drutvo i vjerovao kako ona ima smisao za drutvo, socijalistiko, koje e doi. - Skoro e doi, skoro e proi, skoro e nestati, stati. Skoro e bednom, skoro e ednom, dovoljno vode dati. - Ta njegova vjera, i Daviova, i Krleina, i hiljada i miliona njih, iz dvadesetih godina prologa stoljea u ovom je takorei simpatina. Poezija je, mislio je Risti, radila, ak i nesvjesno, za novo drutvo u kojemu e ovjek postati novim, postati e konano sobom; njegova svijest vie nee biti u zaptu (ideoloke) fraze, ve e u njoj vladati sloboda sintakstike razuzdanosti poezije. To e drutvo omoguiti jednu osloboenu emocionalnost i utaavanje elje, jednu realizaciju poezije, slobode. Rei u jednostavno: to se nije desilo. To je novo drutvo (SFRJ) imalo vie smisla za poeziju, negoli ovo dananje, meutim ono je bilo u jednom industrijskom svijetu, u jednom politikom kontekstu, sa svim svojim unutranjim problemima i vanjskim, dijalektikim i nedijalektikim, ljudskim i majmunskim, niti su njegovi urednici bili jednostavno oitovanje blagosti koja nema veze sa voljom za nadmo, itsl, da ne ponavljam; elim rei: poezija - jasno, kad ovdje kaem poezija, mislim na knjievnost - ona je ostala do dan-danas bez drutva, materijalizacije Ristievog snovienja, u kojem bi imala smisla, a da je taj smisao ne ide nautrb njezine prirode. Danas vie ne mogu ni matati, kao Eliot ili kao Risti, o nekakvom drutvu po ( je veux ) mjeri poezije, jer mi razum ugoni dovoljno straha pred mogunou da budem smijean, ak i pred nepretjerano mudrim ljudima. I pred onima pretjerano nemudrim. Ja sam mislio da znam sve i pisao reenice koje su htjele ubijediti da knjievnost ima itekakvog smisla, jer ona otkriva jedno obilje stvarnosti, u onome to stvarnost jeste i to moe da bude, obilje to ga ideologije ukidaju sa svojim pojmovima. Pojmovima koji, jednosmjerno funkcionalizirani, poistovjeuju stvari i zakrivaju stvarnost, ureuju, ukidaju

Uvodna rije

29

joj, ili barem tee da ukinu, sloenost njezinog jedinstva protivrjeja, sloenost njezinog obilja, koji supsumiraju pod sebe svaku jedinstvenost tako nepaljivo da je zapravo negiraju i svojom nesvijeu za egzistencijalni znaaj verbalne individualizacije i novoga, ivot dovode u stanje u kojemu je njegovo unutranje vrijeme skoro pa zaustavljeno, osakaeno u svakom suaju. Zaustavljaju kretanje. Pisao sam da knjievnost, iako ne neposredno, ipak moe osloboditi, ne u potpunoj, ali u dovoljnoj mjeri, svog pisca i itaoca od pojmovne ome zdravorazumske metafizike koja lako poistovjeuje stvari due i onoga na to je ona usmjerena. Metafizika, graanska ili nacionalistika, drutveni ideal, ideologija, ideografija, koja previa jedinstvo protivrjeja, koja je apsolutistika, upregnuta logikom nagomilavanja izvjesne moi, zato gui ivot, ne poneki, ve najee. Pisao sam da je to od najveeg znaaja, oslobaanje, takvo, jer iako nije u stavu identiteta sa stanjem pribavljenosti svake elje, niti je recept za tu sreu, otkrivanje svijeta koje nudi knjievnost i njegovo zakrivanje isto tako, koje potie otvorenost svijesti prema novome, umjesto nadmenosti antropologije i ivotnog stava, dakle otkrivanje koje je i zakrivanje, u nejednakom smislu; pisao sam, dakle, ubjeivao da, kao to, kao jedna energija koja e - moda; i to moda mi je bilo dovoljno - probuditi ivot uspavan od strane okotalih pojmova, knjievnost ima itekolikog smisla. To to sam pisao, to su bile gluposti. (Nisam ironian. Imalo.) Te su reenice bile oitovanje potpunog idiotizma ovog mladog pisca, kojeg on sada posmatra kao jednu neminovnost u razvoju vlastitog duha i hoe da porobi tu prolost u smislu koji u sebi sintetizira pojam iskustva. Tih reenica me je, priznajem, jo uvijek stid, i ponavljam ih samo da bih se osvetio svojoj gluposti javno je osvjeujui. Ponavljam ih, dakle, po posljednji put i odriem se tih reenica, priznajui graansko objanjenje smisla autonomne knjievnosti, tj. knjievnosti, kao objektivno. Kao tajnu maksimu epohe. Knjievnost nema smisla. Jeste, to je moja zadnja rije. To je moj zakljuak. Taj graaninov zakljuak o knjievnosti je i moj zakljuak. Zahvaljujem, i to je lieno trunke ironije, tom gospodinu Nekom na majestetinoj estetikoj lekciji.

30

Uvodna rije

Knjievnost je mjeseina! Kojeta. Knjievnost nije ni sunce, ni no, ni mjeseina. Ona moda ima smisla za mjesec i zvijezde. Moda, nisam jo uvijek razgovarao s njima. Do tog razgovora sam posve siguran da je knjievnost liena smisla danas. Knjievnost je besmislena! Govorit u to, meutim, i biljeiti, odsad, kao uzvik, pisat u i misliti o tome nelien stanovite ekstaze, ulazei u znaenja tih rijei kao u podzemlje, kao da sam prvi hriani ili da u rukama drim gladijus, kao da ponirem i uspinjem se u bijesnu njenost ivota kojom on stvara sebe, ve toliki put, a opet kao nikada dotad, jedinstveno i veliko, kao da stvara kosmos, silovito i boanski, jedna velianstvena energija! Ovo nisu njezini sadraji, ve me veseli to (prava) knjievnost danas vie nema smisla. To je, meutim, moje lino raspoloenje, i ako se katkad, danas-sutra, naem pred upraviteljima fondova, ja neu imati slobodu da, u toj udobnoj fotelji, priam o svojim intimnim raspoloenjima po pitanju smisla knjievnosti danas, patetino, ve je jasno da u morati biti prijetvoran i govoriti o naoj knjievnosti kao o neemu to, jo te kako, ima smisla za drutvo, to jo te koliko usmjerava ideoloke procese i to, u krajnjim konsekvencama, ima itekakve i itekolike veze sa proizvodnim odnosima. Naa knjievnost, danas, mogao bih kazati toj gospodi, iskreno, koristi razvoju unapreenju legislative u dravi Pipina Malog. I Alarihu koji je naim stihovima bodrio svoje vojnike prije ulaska u Ecijev grad. Slaviemo Ozirisa, u naim djelima, i to e biti smisleno za dobru etvu u dravi kojom vlada Pepinhat i traiti da Sunce bude milosrdno prema Onome koji je doveo 11.000 grla stoke iz Nubije i 8.000 robova. A u drugom vremenu emo kritikovati pjesme u kojima se slave egipatski bogovi i to e pomoi Hatuiliu da svom politikom utjecaju potini Kardunia i Babilonce u njemu; ili emo pak, u naim romanima, pledirati za socijalne reforme cara Urukagine od Lagaa. Vano je da nas je Enuma elia nauila potovanju pred Samsu-Ilunom, jer je to i Marduku i Enlilu i Itar ugodno. U dane Tamuza svirajte na azurnoj fruli, Udarajte o kolute od kornalina.

Uvodna rije

31

Naa knjievnost ima smisla, vjerujte, jer ona e pomoi Aoki da ujedini nacionalizmom zadojena indijska plemena u oli, Pandiji i Kelaputri i da konano razvije u tim zemljama irigacionu mreu. Nemojte sumnjati u nas, ispisat emo i czin u kojem e se najljepim trenjama metafora okititi ideja da pod irokim nebom nema zemlje koja ne bi pripadala Onome koji je osnovao dinastiju, a u doba ou emo dokazati da Mu nije samo namjesnik boga ve i njegovo ovaploenje na toj zemlji. Rijei e biti djela. Pred itaocima ovog asopisa, ja u, lien spomenute prijetvornosti i kao Onaj koji ureuje ovaj asopis, dozvoliti sebi da zakljuim o moralno-socijalnoj smislenosti nae knjievnosti i za to mi trebaju tri-etiri reenice. Postavljena pred probleme s kojima se suoava nae drutvo, bosanskohercegovako, postratno, tranzicijsko, naa knjievnost odluila je, naime, da eli nositi crvenu nalu, havajski orc, kone izme i jednu svemirsku raketu pod desnim pazuhom, i da je predsjednik jednog eskimskog drutva bez cilja i tajnog to djeluje u jednom selu na jugoistoku od Kinase. Ona je angairana u rjeavanju naih drutvenih problema kao ljubiasti kristal koji - ujete li ga? - zvidi melodiju izviakih pjesama razbijenom retrovizoru voza koji je juer negdje otiao. Credo quia absurdum est, gospodo, to je moja konana renica o smislu nae knjievnosti.

32

Prikazi

Ivana Ani Apokalipsa danas, opet

S obzirom na zakazani sudar sa sudbinom koji nas ko(Marko Pogaar: lektivno iekuje kroz koji dan nije ni udo to je ova godina Bog nee pomoi, Algoritam, Zagreb, iznjedrila toliko knjiga s tematikom kataklizmi. Dok veina njih govori o likovima koji prolaze kroz traumatine i silo2012.)

vite promjene u ivotu Pogaar doista govori o jednoj vrsti apokalipse civilizacijske, jezine, simbolike. Njegovi likovi titraju na rubu ponora, svugdje oko sebe osjeaju pritisak nadolazee katastrofe i kraja, u ustima nose smrt ; oni ubijaju i bivaju ubijeni, njihov prostor osvaja trule a njihov svijet se pretvara u mranu pustopoljinu nasilja i besmisla. Jesam li spomenula da je Bog mrtav? S njim odoe Autor, fikcija pa i samo vrijeme. Zabavaa!! Ova vesela zbirka zapoinje dvjema priama o ratnim veteranima koji su, vlastitim rijeima, klali. Veteran, taj esti obitavalac pria i romana hrvatske stvarnosne proze ovdje uzima svoje uobiajeno obiljeje vulgarnog pijanca nesposobnog da zadri posao, nastavi ivot i rijei se psihike prtljage iz rata. U prii Pritisci, stepenice jedan takav sociopat ivotari u svojoj montanoj kuici i oblinjoj birtiji dok u slobodno vrijeme uiva u maltretiranju ivotinja. Stalan osjeaj

Prikazi

33

tjeskobe i prisutnost nasilja u zraku u kombinaciji s iritiranjem lokalnih skinheada rezultira u predvidivom nesretnom raspletu po starog vojnika ereka. Nije to loe zamiljena ni izvedena pria no itatelja mui osjeaj ve vienog; od poetka zna tog lika i zna kud ga pria vodi pa sam i popuni neke praznine. U ovom sluaju stvarnosna knjievnost udara u zid kada prestaje predstavljati stvarnost jednog pisca ili itave generacije; u ispijenim godinama nakon rata svaki kvart je imao svoje ereke a birtija poput njegovih Crnih sinova bilo je na bacanje. Ti likovi i njihova okupljalita u meuvremenu su se povukli negdje na margine i ustupili mjesto minkerskim barovima, hipsterskim kafanama i studentskim pubovima. Nije da su nestali ili da su njihove prie prestale biti bitne no ipak ostaje dojam da autorovo osobno iskustvo s njima posredovano drugim knjigama i filmovima. Trea pria o pripadniku dijaspore koji se sprema natrag u Hrvatsku u rat jednako je obiljeena stereotipima; njegova etnika pripadnost iitava se iz ahovnice i kria na zidu (Bog i Hrvati!) te mirisa dunje (domovine!); a njegov primitivluk iz natuknutog maltretmana supruge: Gunj je ona osobno vezla itavu jednu hokejaku sezonu, etrnaest puta su joj pritom krvarili vrhovi prstiju. Ti si to brojao kao krv prolivenu za domovinu. Uostalom, narator e nas izravno obavijestiti: No dosta o meni, Gary. Svinja si. Ne volim tvoje manire... A taj narator je ono to bi ovu priu trebalo uiniti drugaijom. Naime kada kaem da e nas narator o neemu obavijestiti koristim taj glagol dosta labavo budui se radi o dunji. Da, dunja je ta koja promatra Garyjev sivi mali ivot i iznosi sud o njemu. Ako u prve dvije prie jezik igra glavnu ulogu u ouivanju tematike i usporavanju itanja, u treoj prii autor to ini izmjetanjem perspektive. Radnju i scenografiju gledamo odozgo, poput tlocrta, to bi nam teoretski trebalo dati drugaiji uvid u Garyjevu psihologiju i ivotno okruenje. Na alost i iz drugog ugla pria nastavlja u istom tonu i ponavlja sumorne motive ispraznog ivota i nazadnih uvjerenja. Nakon toga slijedi nekoliko pria povezanih samo rastuom pojavom nadrealnih i fantastinih motiva te zaguljivom atmosferom tihog oaja. Tu nailazimo na likove poput pisca koji tijelo nakon smrti odluuje ustupiti drutvu entuzijastinih nekrofila, hoardera iji ivot zaposjedaju sakupljene

34

Prikazi

ja sam ga odluila nazvati Igor /iigor/

stvari i plijesan koja se iri po njima, te mukarca i enu koji svoje traume i nedostatak komunikacije ispoljavaju u fantaziji o meusobnom prodiranju. Teko je zakljuiti to se dogaa s tim likovima, kako su dospjeli tu gdje jesu, pogotovo jer ni sam njihov autor nije siguran. Protagonist prie Plijesan promatrajui tu istu plijesan priznaje: Taj divlji koraljni greben, divlji, a tako pitomi dokaz ivota. Moda i ivot sam, mislio je i nije mislio, i nije bio siguran govori li mu to ita i, ako da, mijenja li se zbog toga to u smislu stvari. A i smisao sam neto je do krajnjih granica sumnjivo, neto to ne znai zapravo nita, pa se sve skupa dodatno komplicira, mislio je Ti Petar naslonjen na kuhinjski dovratak, mislio je i nije. Uhvaeni u nekakvom postmodernistikom egzistencijalnom gru ti likovi opisani su namjerno vie kroz atmosferu nego dogaaje i karakterizaciju. Iz tog razloga meutim ostaju u konturama umjesto da zauzmu konaan oblik. Spomenuti par u prii Meditacije u nudi ostaje neimenovan a njihovi problemi u vezi nerazjanjeni; time bi njihova drama valjda trebala poprimiti univerzalne znaajke i teatralan efekt ali umjesto toga postaje konfuzna i nedoreena. Neizbjean je zakljuak da je njihova pria samo izlika za stvaranje nekog opeg dojma napetosti i groze. Takav dojam e svoj vrhunac doivjeti u zadnje tri prie. Povezane istim naratorom, dvojnikom onog it puts the lotion on tipa iz filma Kad jaganjci utihnu, te prie zaokruuju zbirku progresijom od tjeskobnih do naprosto grotesknih i morbidnih motiva i totalne dehumanizacije. Glavni lik ivi u nekakvom postapokaliptinom svijetu, na smrznutoj vritini ispod koje lee generacije mrtvih a jedino to preostaje od poznatog svijeta je neka vrsta nehumane mainerije. Autor oito gradi svoju viziju budueg totalitarnog drutva mada ne daje nikakve naznake kako emo i zato tako zavriti. Protagonist bez razmiljanja i moralnih dvojbi mui a zatim ubija ovjeka a zadnju vezu sa svojom ljudskou presijeca kada svog maloumnog i deformiranog slugu1, kojeg seljani naganjaju vilama, odlui ubiti nabivi ga na svoje, hm... spolovilo. To nasilje, ta izopaenost breugelovskih razmjera ipak nisu ni proizvoljni niti nasumini. Naime, autor sustavno kroz cijelo svoje djelo provlai odreene ideje evocirajui ih kroz literarne, biblijske i filmske reference. Tako pripovjeda

Prikazi

35

posljednje tri prie nosi ime Bar Kohba, ime idovskog voe koji je vodio ustanak protiv Rimskog Carstava to je rezultiralo nestankom Judeje, izgonom idova iz Jeruzalema i njihovim raseljavanjem i progonom diljem svijeta. Njegovo se ime, dakle, povezuje s lanim mesijanstvom, unitenjem kulture i masovnim gubitkom ivota. ak ga se dovodi u svezu i s Otkrivenjem po Petru. U Pogaarevoj viziji apokalipse kljuna je ta ideja smrti bogova, suoavanja sa sablastima. No injenica da se u istoj zbirci u ulozi Boga pojavljuju Johnny tuli i Bar Kohba govori koliko je to sve konfuzno izvedeno. Autorova erudicija je neupitna; poigrava se raznim narativnim strukturama, ostavlja metafikcionalne i intertekstualne komentare, barata irokim dijapazonom filozofskih i knjievnoteorijskih koncepata. Na svakom zapadnjakom sveuilitu pola tuceta odsjeka nalo bi materijala za prouavanje u ovoj zbirci, od idovskih i enskih studija, preko komparativne knjievnosti pa sve do filozofije i povijesti. No na kraju itatelj od knjige odlazi s osjeajem da je utvrdio gradivo a ne uo priu. Gdje je tu autorova vizija, njegova perspektiva? Odakle sav taj egzistencijalni oaj i umor? Ton beskrajnog beznaa doista zvui udno i nategnuto kada dolazi u knjizi nemotivirano, isforsirano, bespredmetno, niim utemeljeno, pozerski. Trenutno moda najhvaljeniji mladi pjesnik u Hrvatskoj, s tri objavljene zbirke poezije i dvije knjige eseja odnosno publicistike, Marko Pogaar ivi nemogui san i uspijeva ivjeti od svoje umjetnosti. Njegova knjiga, s druge strane, zvui kao da ju je pisao netko tko je preivio rat u Dresdenu ili Varavi, ili makar proveo nekoliko dana s Bar Kohbom. Saivljavanje s autorima kojima se ovjek divi ne znai da je dobra ideja preuzeti njihovu poetiku a posebno ne pri prvom susretu s prozom. To je pomalo kao da slikar pokuava naslikati Gospoice iz Avignona a da nikada nije napravio portret ili mrtvu prirodu. Uz tematiku jednak problem predstavlja i stil. Na dugo i nairoko hvaljenim postupkom ouivanja Pogaar usporava ritam itanja i time gradi onu posebnu atmosferu. No kako tono itanju doprinosi reenica poput ove: ... dodao je presavijajui etiri puta od presavijanja na etvorine ve razdijeljen depni rupi s mreom paralelnih i

36

Prikazi

okomitih linija, neka pijana ahovska polja, trpajui ga u dep kariranog sakoa; kariranog kao stolnjak picerije ili deka koja se poklanja crncima. Kada su priali o ouivanju, mislim da formalisti nisu imali na umu vrtoglavice i munine zbog logikih petlji, skrene sintakse i misli koje nestaju u nepoznatom pravcu nakon izazivanja nesree. Slian efekt imaju i pojedine slike i poredbe u tekstu, poput one o prometu koji se prelijevao poput okoladnog pudinga s ceste u puste pokrajnje ulice. Odbijajui se osloboditi balasta pretrpanog teksta, inzistirajui stalno na digresijama i slijepim ulicama, autor poinje podsjeati na onog hoardera iz jedne od svojih pria. Taj neprohodni jezik se uklapa s fragmentiranim identitetima, likovima s drutvene margine i drugim obiljejima postmoderne proze, no oito je da tekst mnogo bolje funkcionira u dijelovima gdje je oien i reduciran i gdje se onda mogu istaknuti bolje slike. Recimo poput one u kojoj se Bog piscu obraa kroz rupicu u kosi na tjemenu. S obzirom na sve to nemalo me ude jednoglasno pozitivne, ak ekstatine, kritike ove knjige. Radi se o piscu s potencijalom koji oito jo uvijek trai svoj glas. Ali bit e OK. ak i ako Bog ne pomogne.

38

Sic! critic

Mirnes Sokolovi Razlaganje. Amnezija.

Andrej Nikolaidis ponovo je napisao angaovanu knjigu. (Andrej Nikolaidis. Odlaganje. Parezija. Opredjeljenjem da svoju novu prozu plasira u obliku pareziBuybook, Sarajevo, je, u formi istinitog i slobodnog govora, baenog u lice (sve) monom vladaru, Nikolaidisu kao piscu otvorit e se prostor 2012.)

da estoko, kao moda nikad dosad, iskae mnotvo svojih antinacionalistikih parola i kritikih stavova, to je ovom romansijeru oduvijek bilo presudno vano, pa nam se ini da je to jedini razlog zbog kojeg on ustvari i pie, i zato e taj protest umnogome obuzeti i ovo knjievno djelo, a naa kritika e uobiajeno, zbog jedne te iste parezije godinama u naoj knjievnosti, po ko zna koji put zatrubiti o nevienoj inovativnosti i zaudnosti, o epohalnoj vanosti knjievnog djela. Samo zbog jedne udne, neuvene, nepoznate, nove rijei: parezije! Parezija kao takva donosi piscu i opasnost; ona podrazumijeva rizik koji ukljuuje i smrt. Ona dolazi kao uvreda i izazov vladaru. Na sve to o pareziji nas ozbiljno upozorava ova knjiga. Otkrivi pareziju, Nikolaidis je ustvari vjeto oznaio kolumnistiku konstrukciju svoje proze. Sada konano imamo struan termin za jedan postupak toliko prisutan u naoj najnovijoj poeziji i prozi; nai romansijeri i

Sic! critic

39

pjesnici tu izravno kude faiste i analiziraju uzroke i posljedice ratova, nacionalizma, tranzicije, kapitalizma, i to esto predstavlja jedinu dimenziju njihovih knjievnih djela. Kae se naprimjer da je odreeno djelo vano zato to decentrira nacionalistike centre moi, ili nam opet razjanjava uzroke naih ratova. Zato to iznova problematizira ono to se dogaalo u ratu kod nas, i to na jedan nain koji je od krvi, suza, znoja. Sada imamo legitiman pojam da sve to struno oznaimo: neka se odsada stavi svima na znanje da nai pisci i pjesnikinje piu pareziju! To je incident, to je govor bez maske, to je govor baen u lice, to je istina koja izaziva srdbu. Mi onda nagraujemo pareziju knjievnim nagradama. Blagodarei pareziji Nikolaidis je naprimjer u svojoj najnovijoj knjizi munjevito uobliio ubitanu hajku koju su na njega poetkom godine vodili nacionalistiki mediji zbog novinske kolumne uperene protiv republikosrpske vrhuke. I ta kolumna je bila parezija, ali i knjiga proze koja je tampana nekoliko mjeseci kasnije takoer jeste parezija! Najtanije reeno, Nikolaidis je u svojoj prozi Odlaganje. Parezija napisao pareziju o pareziji. Neki teoretiar bi uzviknuo: O, metaparezijo! Pareziju e usred knjige, da bi nam bio jasan naslov, razjasniti i sam pisac, kako mi ne bismo zaboravili da je to to Nikolaidis pie ustvari parezija. Nikolaidis je pareziju definitivno uveo u nau knjievnost. ta je to parezija, sada je jasno kao dan. itamo po naoj tampi da je Andrej Nikolaidis objavio prozu koju valja progutati kao napitak za hrabrost. Tu se, pie Kruno Lokotar, radi i o tonu i o beskompromisnosti, o rukopisu rijeenom da ide prema kraju, gotovo terapijski oslobaajui od straha i kukaviluka. Svi zapleti u ovoj prozi pokazuju da se neprobavljeni odnosi i nerijeene traume vraaju kroz povijest, kao lajt-motivi koji laju iz utrobe, kao neista savjest ili bumerang koji se vraa i eksplodira pred licima, u sadanjosti (Lokotar). Satvorivi prozu u kojoj se, kako vidimo, radi i o tonu i beskompromisnosti, prozu iznimnu u svjetskim okvirima po tome da se u njoj radi upravo o tonu, donijevi u nau knjievnost tu prozu koja eksplodira pred naim licima razorno kao bumerang, a da nas taj bumerang jo uvijek ne raznosi bestraga, sklopivi rukopis jedino poseban po tome to je jasno rijeen da ide prema svome kraju, Nikolaidis nam

40

Sic! critic

je, dakle, prema rijeima svog urednika, smiksao knjievnu smjesu koju nam valja sada progutati kao napitak protiv straha i kukaviluka. Naravno, moi e to progutati samo oni koji preive razornu eksploziju bumeranga pred svojim licem, kao to je to uspjelo naem uredniku g. Kruni Lokotaru! Izgleda da je Nikolaidis dao doprinos mudrosti literarnih travara koje se razvija u posljednje vrijeme na naem literarnom imanju. Najnovija knjievnost je tako u Knjizi o Uni Faruka ehia pomagala narodu da se izlijei od trauma. Ona sada, kako vidimo, u Nikolaidisovom Odlaganju. Pareziji oslobaa, kao udotvorni napitak, i od straha i kukaviluka. To je jedan val trivijalne knjievnosti plasirane u olakotnim anrovima najnovije angaovane proze prijemive mnogima. Te se knjige itaju za sat ili dva; njih s lakoom doitavaju svi itaoci od sedam do sedamdeset i sedam godina, sve to eli misliti progresivno i humano. Zanimljivo je da anr politike angaovane proze danas postaje trivijalan! Ove e se knjige ubrzo reklamirati kao prirunici: Saznajte u etrnaest poglavlja kako se izlijeiti od ratne traume! Ili: Poite s pripovjedaem lako do hrabrosti kroz osamnaest poglavlja! Ili: Izlijeite se od nacionalizma u osamnaest radio-drama! Ili: Proite u tri minute kratak kurs o novim medijima kroz trinaest pjesama! Kao i svaka trivijalna knjievnost, ta se literatura prividno slui umjetnikim postupcima kako bi se postiglo umjetniko djelovanje, a ipak sve tu ostaje umjetniki povrno, shematino i beznaajno. Koja je, naprimjer, razlika izmeu teksta koji je u ovoj Nikolaidisovoj knjizi knjievni i teksta koji potie iz inkrimirane kolumne? Nikolaidis je u ovoj svojoj knjizi zastupio i svoju kolumnu, i mi ta dva teksta moemo odmjeriti na licu mjesta. Prvi citat: Gotovo da je tako s tim to se u Republici Srpskoj ne brani hrianstvo, nego hipokrizija i zloin kao temelj zapadne civilizacije. (52) Drugi citat: Njihova neoliberalna ideologija je nastavak faizma drugim sredstvima. Dananje nacionalne finansijske elite roene su u faizmu devedesetih. (58) Ko bi mogao razaznati razliku izmeu citiranog publicistikog teksta i iskaza koji u ovoj proznoj knjizi pretenduje biti knjievnim? U oba iskaza tu vidimo politiku frazu naih kritikih medija kao dominantu. Ta fraza je zapravo dominantni princip prema kojem se konstruie cijelo djelo. Ovo knjievno djelo nema likove, to

Sic! critic

41

su samo neke sjenke. Otpoinjui priu pripovjeda kao glavni lik kae da se nije mogao obuzdati vidjevi u Banja Luci na proslavi Dana drave koje nema, meu finim oeljanim i izbrijanim svijetom, nitkova koji bulazni o Andriu i njegovog banditskog partnera koji se cereka zavaljen u pli prvog reda, kao gospodar tog bizarnog slavlja. Ko su ti ljudi? Kako bi to italac mogao znati? Budui sreom savren italac ovoga tiva, ja naprimjer znam ko je tu u pitanju: taj nitkov je Emir Kusturica, a njegov banditski partner je Milorad Dodik. Nikolaidis govori o proslavi Dana Republike Srpske koja e ga nagnati da napie inkrimiranu kolumnu. Ali kako bi to mogao znati italac koji nije pratio hajku? Ili je ova knjiga namijenjena onima koji su pratili hajku? Kako e se ovaj tekst itati za dvadeset godina? Da li se ona moe itati samo u okvirima tog sukoba? Zaboravivi da pie knjigu proze a ne jo jedan politiki komentar, Nikolaidis u svome kolumnistikom zanosu slijepo imenuje Dodika i Kusturicu svojim ustaljenim kritikim formulama, bez suvine dosjetljivosti, uobiajeno, onako kako je navikao da ih imenuje u svojim publicistikim lancima. On nam na poetku ne prua ni dovoljno ulaznih podataka da bismo shvatili o kome zapravo govori, kao da je itaoevo predznanje o hajci na Nikolaidisa i Danu Republike Srpske najnormalnija stvar s kojom treba pristupiti ovoj knjizi. Ostali je moda ne trebaju ni itati; to je ipak, ini mi se, samo precjenjivanje tematike koja u ovoj knjizi dolazi sama sobom. U ovoj sekvenci Nikolaidis nam, dakle, ne govori ni koliko dobar politiki komentator. Neto kasnije on e naprasno napisati retke i o izvjesnom eljku Ivanoviu, svestranom lupeu koji je preao put od drugorazrednog novinara fabrikog lista do medijskog tajkuna, i mi pretpostavljamo da je taj eljko Ivanovi stvaran. Ne vjerujem da bi kritiki iskazi i obruavanja na eljka Ivanovia zvuali drukije da su se nali u kolumni: Rijeen da nadoknadi ono to je propustio dok je pisao o graevinskim mainama i, docnije, dok je parama duhanske mafije osnivao dnevne novine, Ivanovi se bacio na itanje. Kao da glupost udruena s ambicijom nije dovoljno strana, tajkun je tome dodao i naobrazbu, koja je, kao i njegov imenjak, kriminalna. Momentana kolumnaka dosjetljivost i informisanost u knjizi proze! Mora se priznati da ima neto odbojno u

42

Sic! critic

ovom naglom bombardiranju ubojitim kritikim formulicama skovanim u sekundi, u toj isforsiranoj estini kao jedinoj pokretakoj snazi jednog plitkog tiva koje pretendira biti knjievnim. To je forumaka dosjetljivost! Pisac u jednom intervjuu tvrdi da u ovoj knjizi daje introspekciju glavnog lika. Molim nekog misleeg ovjeka da mi kae koja je razlika ove i ovakve introspekcije od polemikog iskaza iz bilo koje kolumne bilo kojeg kolumnaa s naih kritikih portala. Zna li Nikolaidis uopte ta je introspekcija? Stvar je ova: Milorad Dodik kao predsjednik Republike Srpske i eljko Ivanovi kao vlasnik podgorikih Vijesti moraju u knjievnom tekstu imati jo neku funkciju u odnosu nego to je imaju u stvarnosti, i to je jedna od prvih estetikih lekcija. Tim vie ako hoe biti uklopljeni, a to je bila namjera pisca, u ritam prozne introspekcije. Milorad Dodik u knjievnom djelu ne moe tako doi sam sobom, kao to se moe ukazati u politikom komentaru. Milorad Dodik iz kolumne i Milorad Dodik iz proze ne bi smjeli biti isti! Zato to danas moramo ponavljati? U jednom Solenjicinovom romanu naprimjer pojavljuje se lik Staljina, ali on tu nije sjenka, iako je sporedni lik, ve psiholoki motivisana i uvjerljiva individualizirana figura koja se posredno uplie u ivote glavnih likova. Iako imamo posla s snanom politikom prozom, Solenjicin nigdje izravno ne govori da je Staljin bandit i ubica, krvoloni i sujetni glupan, ali to se vidi, to se nasluuje, iz radnje, iz odnosa koji uspostavlja s drugim likovima, iz njegovih predoenih misli. Nikolaidis moda nije htio u svojoj strukturi dati Dodiku toliko znaaja i mjesta, i to je evidentno, ali ako se sukob s Dodikom predstavlja osovinu knjige u kojoj se konstituie politiko znaenje, kao dominantno (moda i jedino) znaenje ove proze, onda se Dodik, ako ve govorimo o knjizi proze, kao funkcija unutar knjievnog teksta morao uvesti koherentnije i uvjerljivije povezati s ostalim dijelovima strukture. Ovako je, zajedno s drugim likovima, ostao lebdjeti kao neuvjerljiva utvara u plonosti knjievne forme, u izravnosti kolumnakog iskaza, tek sijevnuvi u munjevitom bijesu politikog komentatora. Milorad Dodik u Nikolaidisovoj knjizi nema veu funkciju, on tu nije znaajniji od nekog Samira, ulcinjskog buregdije koji bureke jede samo u tuim buregdinicama, a na primjedbu da

Sic! critic

43

je dentlmenski i za nae krajeve neuobiajeno to to pomae konkurenciju, odgovara: nisam dentlmen, ali nisam ni budala da jedem sranje koje pravim. (28) Tako pie Nikolaidis kao prozaik, a ovo je uobiajeni trik u uvoenju likova nae nove proze. Njegova kolumnistika rasprianost i momentano uspostavljanje analogija nee nam donijeti ni duhovitost vjetog komentatora. ta obinom itaocu znai Samir kao buregdija iz Ulcinja, i kako e on sebi predoiti logiku naeg javnog mnijenja na osnovu ove doskoice, ako Nikolaidis tu logiku poredi sa ponaanjem Samira iz Ulcinja koji jede burek kod konkurencije kao pravi dentlmen? Ustvari, svi likovi kod Nikolaidisa samo su neivi inioci u demonstraciji uvjerenja kojemu je sve podreeno; to nisu nikakvi likovi nego puki denotati koji slue razvijanju poredbi u oznaavanju situacije koja je poznata svima. ta nam, dakle, kazuje, ta ima da nam kae ovaj na moda najangaovaniji knjievnik, koji due od decenija objavljuje rezultate svog stvaralatva? Kakvo je to uvjerenje koje nam ima demonstrirati, godinama podreujui tim tezama svu svoju knjievnost? On pie da je njihov kapital neodvojiv od naih ratova. Tranzicija znai i tranziciju od lopova do biznismena, a ti lopovi su danas najprincipijelniji legalisti. Lopovi i ratni zloinci, skupa sa svitom umjetnika, novinara i nacionalno osvijeenih intelektualaca, najodluniji su branitelji institucije demokratskog dijaloga i politike korektnosti. Dananje nacionalne finansijske elite roene su u faizmu devedesetih. Tranzicija se pretvorila u etvrti jugoslovenski rat. Dodik je bandit, a Benjamin je napisao da je svaki spomenik kulture ujedno i spomenik barbarstva. Itd, itd. Meni se uinilo da ova opta mjesta ne treba stavljati pod navodnike. Nikolaidisovo pisanje je dobro uvjebano, nije udno da je ova knjiga nastala tako brzo nakon hajke. On kao prozaik stoji skoro iza svake rijei koju saoptava pripovjeda. Nikolaidis ima tu naviku brzog, neoriginalnog izraavanja u kliejima, po narudbi dana. On svoja zapaanja nikada ne pretapa u neto vrijedno panje, nego ih samo saoptava. Kakvo je to znanje? U Nikolaidisa nema, zapravo, znanja, to su samo neke razderane i nesuvisle kompilacije zapaanja po mjeri naih kritikih medija i optepoznatih teorijskih citata, kao prepisanih iz nekog knjievnoteorijskog

44

Sic! critic

dajdesta namijenjenog studentima na prvoj godini studija. Da li nam je trebala nova knjiga proze da nam saopti ove sudove na koje nailazimo svakodnevno po naim portalima? Nikolaidis izgleda kod nas jednoglasno uiva ugled najopasnijeg pisca, najopasnijeg pisca jugoistoka. On je, naprimjer, za knjievnost dobio nagradu Europske unije. On je najcijenjeniji crnogorski autor, prevoen na vie svjetskih jezika. Kao predvodnik nae nove kritike literature, on pie knjievnost koja svojim estokim jezikom urnie nacionalne svetinje i nainje tabue. Neke stvari e se stubokom izgleda promijeniti u naoj kulturi nakon ovog vala brine literature koja se razraunava sa svime. Kritika neprestano govori o tome da ta knjievnost nastaje u Kievom okrilju. Moda su to vrhunci nae literature uopte. Jedan pisac se bojao svake izravnosti i patetike, i kada je u svome romanu uobliavao najobiniju situaciju u kojoj glavni lik treba treba ponijeti Davidovu zvijezdu na utoj traci pretvarao ju je u itavu sekvencu u kojoj taj lik preko polja ide za svojom zvijezdom, da bi naiao na nju tek na kraju poljane, naavi je privrenu na rukavu svog ostavljenog umaenog geroka, i dok pisac o kojem govorim tako literarno orkestrira presudnu i politiki konsekventnu scenu ifrujui je do sugestivne zagonetnosti, da bi izbjegao svaki povieni ton i kriavo forsiranje, da bi umakao svakoj izravnosti, da ne kaem neukusu, da bi sugerirao traginost, da bi suptilno napravio izvjesni ironijski otklon, da bi podstakao itaoca da odgonetne do kraja znaenje jedne politiki jasne i komunikativne scene, dotle naa kritika jednim potezom izvodi novu tranzicijsku knjievnost iz ove i ovakve Kiove literature kao njenu legitimnu nasljednicu, testamentarno, kitei vijencima pohvala tu krieu politiku pozornicu koja nas ve deset punih godina zagluuje milozvunom i humanom piskom glupe politike fraze. Da je Eduard Sam bio kojim sluajem Nikolaidisov lik, jamano bi poglavljima paradirao pa romanesknoj pozornici uzvikujui antifaistike parole u jedan glas s piscem. Ova su gospoda kritiari i knjievnici zaboravili sve ono to je Ki znao, da je literatura, prije svega, neto ifrovano, zapretano, sloeno, zasjeneno, zagonetno, neto to kazuje izvjesne stvari prije svega na neobian nain, uz date otklone, pod izvjesnim

Sic! critic

45

uglom. Po emu je, molim vas, knjievno djelo Nikolaidisova Parezija u kojoj nas on lino u mnogim poglavljima izravno i nametljivo uvjerava da je prvobitna akumulacija kapitala eufemizam za pljaku, da naa tranzicija podrazumijeva tranziciju od faista do demokrata i da je ta tranzicija ustvari posljedni u nizu ratnih zloina? Ne bi zvualo strano ako bi se u prikazu Nikolaidisove proze to istaknulo, ako bi se u kritikom lanku o Odlaganju. Pareziji naveli pobrojani sudovi kao ono to nam je Nikolaidisova knjiga sugerirala, kao ono to Nikolaidis kao pisac misli o naem politikom sistemu, moda to tada, kaem, ne bi zvualo kao prevelika mizerija, pogotovo u naim literarnim okvirima, ali ne treba zaboraviti da su sve ove formule napisane u knjizi od rijei do rijei, izdeklamirane izrijekom u knjizi proze! Materijal za jednu novinsku analizu drutva, kao takav, uskrsnuo je u knjizi proze! To je moda previe i za nae knjievne prilike. Moglo bi nam se prigovoriti da Nikolaidisova knjiga nije literatura u klasinom smislu, da to nije literatura s velikim L, da mi zapravo tu primjenjujemo mjerila klasine poetike koja nije cjelishodna u procjenjivanju nove postmoderne angaovane knjievnosti. Moda je to jedan novi tip literature, neki humani anr koji ima zadatak utuviti nam u glavu vrijednosti po svaku cijenu. Mi to ne znamo. Moda u svojoj larpurlartistikoj zaslijepljenosti i sluenosti nismo neto ovdje dobro razumjeli, prerano poevi trijumfovati, i sada nam valja priznati greku. Zastanimo malo! Sam Nikolaidis, kao pravi pisac, izriito tvrdi da ga u knjigama zanima prije svega egzistencija, koja je okrutnija od drutva i politikog sistema. Otkud sad to? U trenutku kada smo pomislili da imamo posla s novim estoko angaovanim anrom proze-kolumne, Nikolaidis e nas nepredvidivo razuvjeriti. Objanjavajui nastanak Parezije, on e u intervju rei kako je fetiist knjige i kako smatra nedostojnim troiti knjigu na polemiku sa dnevnom tampom. udno, mi smo na osnovu napisanog bili pomislili da je on radio upravo to! Nikolaidis definitivno zna da izmeu obrauna s dnevnom tampom i knjige proze mora postojati neka razlika, da to nisu iste stvari, i to je zasada odlina stvar. Vratimo se jo jednom na knjigu. Uzmimo da ovaj pisac nije obini politiki komentator, a da ova knjiga proze nije divovska kolumna.

46

Sic! critic

Zaboravili smo da Odlaganje. Pareziju uz kolumnaki niz sainjavaju jo minimalno dva toka. Prvi je intimistiki u kome pisac pobrojava svoje misli, poslove, dane u vrijeme hajke, kao i sjeanja na djetinjstvo koja reda retrospektivno. Drugi je dokumentarni narativ koji donosi fiktivne dnevnike kotorskog svetenika, i tu svetenik kao jo jedan od likova opisuje svoje dogodovtine sa nekom vjeticom i mjetanima, ali i svoj odnos s majkom. Nikolaidis, meutim, intimistiki tok zbivanja u svojoj knjizi koristi i za ire motiviranje glavnog lika i pripovjedaa. To su prvi znaci da on samog sebe u knjizi eli tretirati kao knjievnog lika, po tome ovaj tekst pokazuje svoju knjievnu pretenziju. Nikolaidis eli razdijeliti prozu od kolumne. Njegovo djelo, dakle, ipak valja odmjeravati kao knjievno! On se vraa u svoju prolost da bi nam objasnio profil buntovnika, pokuavajui koherentno uvezati i logino utemeljiti u narativu tog lika koji e kasnije djelovati onako subverzivno, prikazajui scene iz njegova dotadanjeg ivota. On eli stvoriti uvjerljivog lika koji prije svega trpi grozu egzistencije, politika je tu samo jedan od faktora, on eli otjelotvoriti u svojoj knjizi ivog ovjeka; on ovog puta doista pretendira pisati knjievnost. Kako to on radi, kakvi su to postupci? Prvi signal introspekcije u rijeci kolumnakog razraunavanja jeste reenica: Ah, ta da se radi, ivjeti se mora, pisati se mora da parafraziram Mleane. (39) ta je ovdje u pitanju; pripovjeda je ponovo odahnuo frazom koja ne donosi nita novo u odnosu na onaj kolumnaki tok, ponovo je to publicistika gnoma, upuzala iz govornog idioma, kao signal toboe literarne introspekcije; jedan uzdah koji se neuspjeno pokuava relativizovati osvjetenjem citatnosti. U slinom ritmu su servirana i sjeanja: Ta ulica, kojoj ne znam ime, poprite je nekoliko uspomena koje me ne naputaju. Ili: ivjeli smo u jednoj sobi i kuhinji. Ili: Voljela je, naravno, i s jednakom predanou pazila i ostalu svoju unuad, ali ja sam za nju bio onaj posebni, onaj odabrani. (76) Ili: Njegova prva ena, Sarajka, moja baba, ona koja mi je dala tako mnogo dobrote i ljubavi (63) Na tom svom popritu uspomena, kao nepaljivoj i nepreciznoj metonimiji, koja ne bi bila zaudna ni u nekom lanku, Nikolaidis projektuje svoje sjeanje uvedeno reenicama, punim dobrote i ljubavi, reenicama koje se

Sic! critic

47

svojim ritmom ne razlikuje mnogo od onih reenica u kojima je maloas izljevan kolumnistiki bijes. ini mi se da u nedotjeranosti i munjevitosti tih reenica zazvui ponekad i neki tihi patetini, larmoajantni, jednostavni ton dostojan pismenih sastavaka. Kljuna mjesta u ovom siejnom toku jesu ta vorina mjesta motivacije centralnog dogaaja kada Nikolaidis estoko kritikuje republikosrpsku vlast. Kako zvue ta mjesta motivacije? Okrenuo sam se prema njoj i rekao joj: nisam ti ja jedan od tvojih robijaa, pa da me udara, policajko. Moda je to trenutak koji traim? Mogue, jer u toj je replici lako prepoznati moju pasju prirodu, koja e se kasnije razviti u niim sputan cinizam. Da, tu uoavam sklonost i sposobnost da rijeima povrijedim. (77) Ili: Gledam babu u oi i kaem joj, ili sebi: pi, stoko. Prva reenica koju sam izgovorio: gaenje i uvreda. To objanjava mnogo toga. u biti, sve to u kasnije u svojim knjigama i lancima napisati bit e razrada te prve reenice. Hiljade stranica varijacija na pi, stoko. (78) ta je karakteristino za ta kljuna mjesta motivacije? Najprije ve viena izravnost, ispoljena maloas i u deklamiranju onih politikih fraza. Pripovjeda nam na licu mjesta i direktno objanjava svoju pasju prirodu; on eli nametljivo natjerati itaoca da povjeruje u taj karakter ispoljen u hiljadu varijacija tog pi, stoko. Nikolaidis e se naalost morati uputati u ovu eksplikaciju, u ovo pojanjenje citiranih momenata, zato to su scene kojim eli motivirati lika beznaajne, sitne, neuvjerljive. Mi bismo na osnovu njihovog bljedila teko mogli sami razumjeti ta Nikolaidis eli s njima. Treba li objanjavati koliko taj direktni angaman pripovjedaa, svjesnog nejasnosti i neuvjerljivosti zastupljenih scena, oduzima ovoj knjizi na literarnosti, usred njenog strukturnog toka koji pretenduje biti literarnim. U pitanju je klasina nemotivisanost lika: otkud bi kasniji cinizam i angaman glavnog lika mogao biti uvjetovan tako efemernim scenama iz djetinjstva, tim pi, stoko protestima? Otkud bismo sve to mogli shvatiti da nas sam pripovjeda nije na to naveo? Ako je samom piscu jasna logika u razvoju njegovog lika, ne mora znaiti da je postigao da ona bude jasna i itaocu. To je ipak samo pievo preveliko oslanjanje na sugestivnost intime u knjievnosti! Stalni pokuaj munjevite rekonstrukcije

48

Sic! critic

sjeanja koja bi trebala oivjeti kao knjievni svijet, u toku cijele knjige Nikolaidisa navodi na hipertrofiju intime, sitnica, beznaajnosti, trivijalija, koje se, plasirane brzo i izravno, kolumnistiki, nameu svojom neuvjerljivou, bespotrebnou, isforsiranou, patetikom, neukusom. Prozni pazai koji donose dnevnik kotorskog svetenika, takoer su trebali biti literarniji dijelovi Nikolaidisove knjige. ta tamo imamo? Ponovo kolumnaki munjevito voenje prie, liene svake uvjerljivosti, koja je specifina jedino po tome, kako bi rekao urednik ove knjige, to hrli svome kraju: Nije mi namjera da pravdam majku. S njom je bilo teko ivjeti. Moja ena se trudila. Nije ilo. Sa starou je majka postala jo otrovnija. Bila je sposobna da jednom rijeju prolije krv. Onda se razboljela. Nisam imao novca za njeno lijeenje. Moja je supruga bila odrjeita. Itd, itd. Ukratko, to je trivijalan tok povieno klieizirane priice, izdeklamirane kratkim reenicama samo da bi bila ispriana, to je niz fabule koja se moe nai i uti svuda! Osim toga, pripovjedaka instanca kojom se transponuje ta beznaajna pria jeste neuvjerljiva. Na poetku knjige biva nam obznanjeno da to to e nam se citirati jeste ustvari dnevnik svetenika. Nikolaidisu e kasnije trebati da razgrana priu po mjerilima svoga pripovjedatva, pa e ubacivati neke pasae iz ivota svetenika koji e vrhuniti svojom nemotivisanou i neuvjerljivou. Zato? Taj svetenik u svom dnevniku tako samom sebi opisuje svoje djetinjstvo, samom sebi opriava scene izmeu svoje majke i ene, samom sebi objanjava kako se majci prije razboljenja pred oima zacrnjelo, samom sebi zapisuje priu o Toni koji e mu potajno ostaviti velike novce u amanet, itd. Otkud i zato sva ta dogaanja u dnevniku? Oni su tu samo zato to to smijeno pletenje prie treba Nikolaidisu, da bi nas uvjerio da to to on pie nije obini obraun s dnevnom tampom, nego prava knjiga proze koja govori o paklu egzistencije. Neuvjerljivost pripovjedake instance kao da je osjetio i sam Nikolaidis, pa insistira na podatku da taj dnevnik pie jedan nekonfekcijski svetenik. To nije udno, uopte, jer taj svetenik i o turistima i o ljudskoj gluposti ima isto miljenje kao nimalo konfekcijski Nikolaidis; da li je neobino da taj svetenik u svom dnevniku i priu vodi istim ritmom? Nikolaidis je, meutim, stvari pokuao spasiti jo

Sic! critic

49

dodatnom narativnom mahinacijom, jer nas otpoetka pa do kraja knjige dri u neizvjesnosti ko je pravi autor ovih dnevnika: sam svetenik ili pak njegov prijatelj koji je piscu uruio ove dnevnike. Pripovjeda nas direktno uvjerava da je taj svetenikov prijatelj kao inteligentan ovjek sposoban za narativnu strategiju montiranja rukopisa. To, naalost, uopte ne popravlja situaciju, jer u sluaju i da je pripovjeda taj svetenikov prijatelj, situacija nije nita manje uvjerljiva, jer u dnevnicima postoje scene iz svetenikovog djetinjstva, ili podaci o njegovom porodinom ivotu sa enom i majkom, s pojedinostima koje, najblae reeno, ne bi tako detaljno mogao znati njegov prijatelj. No to zamarajue i bespotrebno komplikovanje, taj ustrajni angaman na spaavanju neuvjerljive i priglupe prie, moda se najjasnije moe vidjeti u nainu kako svu tu neizdrivu mahinaciju Nikolaidis transponuje konkretno u reenicu. On, naprimjer, kao prozaik te dnevnike pasae u naraciju uvodi sljedeim reenicama, sukladno komplikovanoj narativnoj situaciji, ili vajkanju samog pisca u kljunim pitanjima knjige: pie da je itao svetenik; stajalo je tamo; pie N. Ili V. itd. Zanimljivo je da i svetenik, ili njegov prijatelj, svejedno, imaju potrebu da mudruju o intimi, ili reeno Nikolaidisovom rijeju: o egzistenciji, na jednak nain kao pripovjeda u kolumnakim dijelovima: to je oito, naprimjer, u onom dijelu u kojem svetenik (ili, moda, njegov prijatelj) govori o ekcentrinostima ljudi koje volimo, o tim sastavnim dijelovima osobe koju svejedno zavolimo, jer tu osobu volimo uprkos tim ekscentrinostima, a kasnije ih volimo ba zbog tih njihovih dijelova. Kakva mudrost! Nikolaidis, kao najopasniji pisac jugoistoka, nije odlolio da bez ikakvog otklona ne zastupi ove frajlinske sentence, kao prepisane iz najljepih lanaka o emocionalnoj inteligenciji, tampanih u najpopularnijim magazinima. Moda je zanimljivo da ovaj tok radnje koji govori o kotorskog sveteniku uopte nije dovren. To priznaje i sam pripovjeda, u svom klasino introspektivnom maniru, videi da je tu ostalo uraditi jo mnogo posla: Produbiti priu o vjetici iz Trojeva. Odvesti naratora na Vjetiije ostrvo. Obratiti panju na to kako stradanje ene uz Trojeva i krivnja koju osjea jer je nije uspio spasiti izjedaju svetenika, kako ga, uz sve ostalo, na vode do odluke da popusti pred

50

Sic! critic

majinim zahtjevima. Razviti odnos svetenik-prijatelj ili ipak ne, zadrati se na slutnji (157) ini se da smo poaeni, u prepoznatljivom introspektivnom ritmu, i nerealizovanim planom rada iz pieve biljenice. No Nikolaidis to vidi opravdanim, navodei da i ova, kao i sve njegove knjige, ima otvoren kraj. On se ponovo oslanja, kao romansijer, na teorijsku frazu. Zanimljivo je da taj pojam otvorenog kraja Nikolaidis uopte ne koristi u pravom smislu, jer taj otvoreni kraj ne podrazumijeva nedovrenu knjigu. Otvoreni kraj prisutan je naprimjer na zavretku Krleinog Povratka Filipa Latinovicza, u onom trenutku kada se Filip, dosegnuvi velianstvenu umjetniku spoznaju o udesima opaanja, suoava u posljednjem prizoru s Bobokinim mrtvim oima. Roman o udesima opaanja biva zavren jakim ukidanjem samog ina tog opaanja; roman, dakle, nedovreno i simptomatino protivrijei svome prethodnom uvjerenju. To je otvoreni kraj; otvoreni kraj, meutim, ne oznaava neku kljastost petparake prie koju pisac, zaokupljen politikim frazama, nema vremena dovriti. No po emu je ovo djelo knjievno? To je zanimljivo pitanje. Ovo je jedna od onih knjiga u kojima je perspektiva glavnog lika predominantna, svi drugi jezici se podreuju stabilnom i jakom vidokrugu glavnog lika. Po tome ova knjiga nije neumjetnika, iako moda ona zbog toga nije roman. Naa kritika je presudila da, iako nije roman, ova knjiga ipak jeste dobra knjievnost. Tako misli, recimo, naa pjesnikinja Adisa Bai. Oekivali bismo da se neko zapita ne samo zato ovo djelo jeste dobra knjievnost, nego i zato je uopte knjievnost. Zbog nekoliko prilijepljenih epizoda iz neuvjerljivog dnevnika nekog tobonjeg svetenika? Zbog motivacije glavnog lika, zbog nekoliko djetinjastih scena u tom smislu, izmeu dva kolumnistika bijesa? To su preslabi razlozi. Da li postoji iole ozbiljnija ideja koja okuplja ovu hrpu nedovrenih fragmenata, ovo rasulo neuvjerljivih, razbaenih, uobiajenih zapaanja? Kotorski svetenik nestaje zalaui se za neku enu koja je proglaena vjeticom, iako za lijeenje svoje majke nije htio dati novce koje mu je u amanet ostavio jedan vjernik, isto kao to e Nikolaidis kao glavni lik govoriti i pisati protiv (republiko)srpskog nacionalizma, a nee ispuniti posljednju elju svojoj baki izbjegavi joj

Sic! critic

51

odrati posmrtni govor. To bi bila ideja koja kao paralelizam okuplja ovu knjigu, ta svijest o diskrepanciji izmeu injeninog stanja stvarnog ovjeka i one slike koju o njemu gradi javno mnijenje; injenino stanje i reprezentacija. O tome, dakle, govori ova raskidana, mucava knjiga, izuzmemo li onu gomilu politikih fraza. ini mi se da sam ve rekao da Nikolaidis ui iz prirunika najnovije knjievne teorije, prema njoj sklapajui djela. Ne oivljujui i ne prepliui razliite registre i jezike u knjizi, moda bi se mogli oekivati da Nikolaidis zakrivljuje drugdje, uspostavljajui drugaije paralelizme, koherenciju, koheziju. Neto u ravni postupka to bi odralo taj haos na okupu. Kako, naprimjer, Nikolaidis poredi? U ovoj knjizi proze ljudi padaju kao likovi u klasinim holivudskim komedijama, iPod je kao kondom, medijski tajkuni su udarne pesnice politiara, a urednici ite kao ajnik na poretu u kolibi upravnika logora. Ta ustaljenost svakodnevnih poreenja jedna je od konstanti ove knjige. Nikolaidis kao pisac, mjestimino, svoju reenicu vodi i ovako: Rekao mi je da je, kad je posljedni put bio u Sarajevu, posjetio svoju babu. (151) ili: Ustao bih i, bunovan, napravio nekoliko nesigurnih koraka po drvenom podu ispod kojega su se pola vijeka taloile grinje koje (63) Jejekanje i kojekojekanje uobiajeno za nau novu prozu! Prigovorit e mi se da ovaj pisac nije ni htio stvarati knjievno djelo, ali emu onda ti intimistiki i dnevniki dijelovi koji ustrajno, raskidani i nedovreni, hoe uspostaviti neku priu s nekoliko likova? Zato bi onda Nikolaidis u kolumnistikom dijelu knjige samog sebe tretirao kao knjievnog lika, pokuavajui se motivisati nekim bedastoama, servirajui nam ustrajno svoju intimu? Ne vjerujem da bi Nikolaidis samo zbog kolumne, ma koliko ona bila duga, samog sebe shvatao kao pisca zaokupljenog uasom egzistencije. Vjerovatno je glavni problem ove knjige u tome to Nikolaidis nije znao razdvojiti materijal za jednu zanimljivu i duu reportau, od grae koja bi mu mogla posluiti u sainjavanju prozne knjige. Jo tanije: on nije mogao odoljeti da sve siejne tokove, uslovno reeno: i literarne i aliterarne tokove u svojoj knjizi ne ispie u istom ritmu i dahu, kolumnakom. On je prema tim i takvim mjerilima i

52

Sic! critic

selekcionirao grau. Plasirani na ovaj nain, svi ovi podaci oko hajke na Nikolaidisa nisu bili prikladna graa za prozu. I za solidnu polemiku, publicistiku, fakcionalnu knjigu o cijelom sluaju moralo bi se mnogo inovirati u naraciji, da to ne bude olakotni jeftini kolumnistiki tok. Ne sporimo mogunost da se cjelokupna ta situacija hajke samom autoru nesumnjivo inila kao dostojna uoblienja; mi govorimo samo o rezultatima, mi vrednujemo ono to je napisano. Naa najnovija angaovana knjievna kritika smatra ponekad da knjievna uspjelost nekog djela moe biti na drugom mjestu. ta bi onda bilo na prvom mjestu? Naravno, angaman, opredjeljenje za prave vrijednosti, u ime prosvjetljenja italaca. Neka knjievna djela, kae ta kritika, bez obzira na svoju knjievnu neuspjelost mogu nas natjerati da razmislimo o drutvenom stanju koje ivimo. Tako naa kritika poima i ovo Nikolaidisovo djelo. Ovi kritiari-angaovanici koji se inae grste od samog pomena autonomije umjetnosti, sami upadaju u protivrjeje pa razmiljaju kao pravi svetenici i uvari iste Djevianske Ljepote. Oni misle da uspjelo knjievno djelo, samim tim to je uspjelo, u svome kvalitetnom pletenju sigurno govori o nekom liu i granju, bez ikakve (politike) konsekventnosti; oni se slau da jedno djelo moe biti isto od svake politike konotacije, im je tako uspjelo i komplikovano izvedeno. Nasuprot tome su neuspjela knjievna djela koja nas izravno i jasno, tako da svi razumiju, podstiu da razmislimo o stanju drutva. Oni e se uvijek opredijeliti za knjievno neuspjelije djelo budui da ono jae uspostavlja komunikativnost, angaman, prosvjeenje. Oni jogija i komesara u knjievnosti vide kao sasvim odvojene, pa i zavaene figure, ne znajui da jogi i komesar jedan bez drugog ustvari ne mogu, da su oni ustvari jedno. Kako i koliko ta neuspjela knjievna djela tjeraju na razmiljanje, vidimo na primjeru Nikolaidisove Parezije. Poslagavi lanke od trenutne urnalistike vanosti, Nikolaidis, kao prozaik, nee o svim tim figurama ukljuenim u nacionalistiku hajku na svoju glavu rei nita vie od nekog novinarskog piskarala na bilo kojem kritikom portalu. On e neprestano direktno govoriti o tranziciji, o kapitalizmu, o Dodiku, o devedesetim, o tajkunima, o nacionalizmu, kao optim stvarima, kako to i pristaje publicistikom

Sic! critic

53

jeziku. Ogluivi se na knjievne principe motivacije i individualizacije likova, on ustvari u svojoj knjizi nee imati snage progovoriti ni o emu konkretnom i posebnom i zanimljivom ni u drutvenom smislu. To nisu nita bistriji i konkretniji pojmovi od egzistencije, kao njegove druge (jogijevske) preokupacije. On nee otkriti nita to ve ne zna bilo koji italac koji je barem mjesec dana pratio neki kritiki portal. Svi ti pojmovi na kojima toliko insistira ostae nejasne apstrakcije, neke openitosti, kao u publicistici, tu nee biti nijednog ivog ovjeka niti situacije, i on se toj (drutvenoj) pojavnosti kao prozaik nee pribliiti vie od jednog kolumniste. ta bi njegovi ploni, neuvjerljivi, nemotivisani likovi uopte mogli rei o samima sebi, a nekmoli o drutvu i svijetu danas i ovdje, to je pretenzija knjige? Kako bi mogle biti konsekventne te sjenke u ocrtavanju zapletene stvarnosti i ivota danas? Da li bi se ovom razraslom kolumnom moglo neto ivo rei o bilo emu? I drutvenu bijedu o kojoj cijelo vrijeme govori ova knjiga tako ostavlja u mraku. Nikolaidis je dao svoj doprinos da obilje kritikih formula i humanih stavova padne po itaocu uobiajeno i blago kao kia. U tekstu e se direktno zaloiti da literatura minimalno vrati svoju mo, a ustvari e pisati kao literarni djetli koji svoju knjigu otkucava otpoetka pa do kraja jednakim ritmom, prikljuivi se tom ptiijem kuckanju po sto i hiljadu tastatura u naim kritikim redakcijama. Ne treba zaboraviti da se Nikolaidisov stav i knjiga ukljuuje na jedan razvedeni repertoar medijskih tehnika i stilova, u jedan spektar kritikog medijskog sistema, savreno se uklopivi u tu hijerarhiju ukusa i vrijednosti. Ova knjiga nije nikakva iznimka, ovako se uveliko misli i pie kod nas danas, u naim kritikim medijima. Otud je iluzorna Nikolaidisova vizija prema kojoj ovakvim pisanjem on ustvari umie sigurnosti malograanskog ivota; tim vie to on uopte nije odbacio nostalgiju i melanholiju, kao dominantne sentimente, neprestano nas polijevajui razvodnjenim splainama svoje intime. Nikolaidis u svojoj knjizi proze nije odolio tom okamenjenom i dogmatskom vokabularu stvarnosti, pravdajui se po ko zna koji put konceptom mimesisa. Taj stilski melan intime i angamana naa knjievnost varira ve dvije decenije. Ako se eli uvjeriti da taj mimesis ne zvui drugaije od samouvjerene

54

Sic! critic

moralistike piske, tekog jezikog bombardmana ili boleivog ispovijedanja u kolumni, ne treba otii izvan korica ove knjige. Govorei tim ritmom o svim drutvenim opainama, u najirem moguem smislu, njemu nije zapravo uspjelo kazati nita. Nije udno da ga je publicistiki prosede naveo na epohalna otkria da je neoliberalna ideologija nastavak faizma drugim sredstvima, ili da su nacionalne finansijske elite roene su u faizmu devedesetih. Sadrina i forma su uvjetovane, u dijalektikom pokretu, to je ista stvar. Zato to opet ponavljati? Umijee pisanja proze jeste mnogo komplikovanija vjetina od novinarskog natranjatva. Ne moe nam jedno neuspjelo knjievno djelo ponukati ni na kakvo razmiljanje, i to nije nikakav na larpurlartistiki hir, nego injenica da loe knjievno djelo ne govori nita neobino, drugaije, novo. A tamo gdje se neto ne govori drugaiji i ivlji nain, ne postoje ni tana zapaanja ni neprijeporne injenice. Parezija kao takva jeste bez sumnje neto subverzivno. Ona donosi piscu i opasnost; ona podrazumijeva rizik koji ukljuuje i smrt. Ona dolazi kao uvreda i izazov vladaru. No parezija je danas promijenila svoju funkciju, parezija koju je izrekao Platon i parezija koju danas iznosi Nikolaidis jesu razliite stvari. Pri tom, uopte ne potcjenjujem opasnost u kojoj se naao Nikolaidis nakon objavljivanja sporne kolumne. Parezija koju danas izrie Nikolaidis dolazi u vrijeme posvema parezijsko, u kojem jo stotinjak takvih pareziologa danomice parezuju po svojim nimalo neparezijskim portalima i novinama, bez ikakvih posljedica. Mnogi su rekli o Republici Srpskoj isto to i Nikolaidis, mnogi su to rekli jo ubjedljivije, na jedan vjetiji i taniji nain, ali Nikolaidisova parezija je neobina prije svega to je izazvala estoku reakciju. Nikolaidisova parezija nije razliita samo u odnosu na onu starogrkih filozofa, ona je drugaija i u odnosu na pareziju koju su izrekli Platonov, Mandeljtam, alamov. Kada je Platonov u svojoj dokumentarnoj studiji Na korist kritikovao sovjetske kolhoze, bilo je dovoljno da Staljin kae: Ovo e piscu stvarno biti na korist!, pa da Platonov prestane biti objavljivan, a da mu sin bude poslan u Gulag. Nedugo nakon to Mandeljtam odlui izrecitovati svoju poemu o Staljinu pred najbliim prijateljima, on e biti uhapen i odveden u smrt. alamov e rei da su redovi za sapun malo dui, i da Bunjin

Sic! critic

55

ipak nije toliko lo pisac, i zavrie dvadeset i osam godina na robiji. Jutro nakon objavljivanja kolumne Nikolaidis, meutim, dolazi u kafi na svoju jutarnju kafu, sputa svoj ipod na stol i odlazi piati. On je ostao i dalje slubenik jedne drave, kao to je bio i dotad. Naravno, diferencirajui pobrojane parezije uopte ne mislim da je Nikolaidis kao parezist trebao proi slino kao alamov ili Platonov, da bi njegova parezija zadobila neki smisao. Samo hou konstatovati da njegova parezija nema konsekvencije kao reene parezije, da ona dolazi u sasvim drugaijem kontekstu, da nema staru snagu, da bi se trebala preispitati njena umjetnika opravdanost i dejstvenost, da ona vie ne moe doi sama sobom da bi bila literarnim inom, kao prije, da ona vie nije kao takva zanimljiva i neobina, zato to je postala uobiajena, jer je sada sveprisutna, jer vie nije nikakav ekces, jer u njoj nema vie nita zaudno. Koliko je parezija napisano na istu temu, i prije i poslije Nikolaidisove knjige! I medijska hajka, ma koliko estoka i ubilaka bila, jeste samo puka projekcija kazne kojom je parezija nagraivana ranije. Na Gospodar nije vie tako oit, nit je (ideoloka) dominanta naeg svijeta tako oigledna, da bi se angaman u literaturi opet izrazio tako jednoznano, parezijom. Ne bi trebalo pomijeati jednu novu pobunjeniku sintaksu jezika i due naeg vremena, o kojoj trebamo tek neto vie saznati, sa Nikolaidisovim frazerskiopenitim i eksplozivnoudeenim voenjem naracije u jedan protestni vrisak. Nee me iznenaditi ako se uskoro ispuni revolucionarni san Slavoja ieka, ako konano osvane boanska pravda, pa Nikolaidisovi romani postanu ultramegauspjeni bestseleri kao najljepi i najvei romani Jamesa Pattersona i Johna Grishama. Da li treba zanemariti to da se parezija danas ak nagrauje i najprestinijim nagradama? Tako je ove godine naprimjer Faruk ehi za svoju pareziju Knjiga o Uni dobio nagradu Mea Selimovi, upravo zato to je to bila parezija. Mi, sa svoje strane, ve sada predlaemo da se sljedee godine, bez ikakvog iriranja, ova nagrada dodijeli Nikolaidisovoj knjizi. Tim vie zato to je to u pitanju jo oiglednija i ea parezija, liena bespotrebnog lirieskog pletenja, osloboena manira iz domene knjievne knjievnosti, to su elementi koji jo uvijek nisu bili sasvim izostali u ehievoj knjizi.

56

Sic! critic

Nikolaidisova revolucionarna poetika ostavila je iza sebe svaku vrst solipsistikih knjievnih devijacija, njegova knjiga je sva usmjerena prema zdravorazumskoj kritici drutvenih opaina. Kod Nikolaidisa su knjievna zastranjenja sporedna i mjestimina, lako ih je zaboraviti i zanemariti. Nikolaidis se knjievnim ustvari samo malo poigrao, tek na trenutak, kao dijete. To bi iri trebao imati u vidu prilikom razmatranja nagrade. Osim toga, Nikolaidis nije nikakav knjievnik, nego jedan knjievniki kolumnist i teoretik. To mu takoer ide u prilog pred irijem. Nevano je i to ova knjiga nije roman, anrovi ionako ne postoje pred ovakvom angaovanou, pred humanou. To je estoko, krvavo, znojno, suzno razraunavanje sa naom Tranzicijom, za im ude sijede akademske glave naih teoretiara. Toga njima treba, to je najvanije. Ovo djelo bi moralo biti nagraeno! Ne treba se obazirati na to to e uvijek e biti onih kojima nije dato da kusaju angaman kaikama, kao to je to dato naim piscima i teoretiarima, onih koje Nikolaidisov pozerijski papirnati pesimizam i mrak nije prestraio, kao to to jeste nau pjesnikinju i kritiarku Adisu Bai, onih koji se samo smjekaju dok sluaju o lajtmotivima ove proze koji laju iz utrobe, oivljujui kao kuii pod rukom g. urednika Krune Lokotara, onih kojima eksplozivni bumeranzi tog g. Lokotara jo uvijek ne odnose svaku pamet dovraga, u jedno sretno stanje literarne amnezije, kao da nita od literature nije bilo do danas, i kao da nita od nje vie nee ni biti. Uvijek e biti tih svinja koji stoje sa strane i sa podsmijehom gledaju na progres.

58

Estetsic!a

Haris Imamovi Ejilisab

Gimnazisti, oni sa sedamnaest, i jo vie oni sa pedeset i devet godina, i u ovom stoljeu vjeruju u frazu koja je slavna, kao i svaka druga fraza, i slabo pametna, kao i svaka trea fraza, i koja hoe da je opis dijalektike svjetovnog ivota genija. Ona kae, njome se eli da vjeruje, oni vjeruju kako je taj svjetovni ivot genija, neminovno, hod po stepenicama iz ponora dubine neshvaenosti do terase na kojoj sunaju svoja postkoitalno spokojna lica pape duha. To blago duha je bilo u memljivom podrumu i valjalo ga je iznijetI. Genij ga je pronaao tamo, dolje. Ali ono e neminovno biti izneseno, makar on, memljivih plua, izdahnuo ivot na pola tog stepeninog puta, makar on toliko savio kimu da ne moe dalje ne udarajui glavom o idui stepenik. To je krv na njegovom elu! On je, gospodo, dao ivot za dobrobit ovjeanstva i razvoj svjetskog duha! Monumentalno! I nai e se neko - uvijek ima tih asistenata i pasa tragaa - ko e istrgnuti iz kostiju ruku i iznijeti genijalno djelo na pijedestal glorije i pravda e biti zadovoljena. ia-mia... To je taj patos, to je ta vjera, taj mia-ia. Credo, ex tenebris, ad aspera... Verbalno alovanje tih stepenica, gimnazisti duha to su ti koji imaju sedamnaest

Estetsic!a

59

ili pedeset i devet godina, i jo uvijek vjeruju - u ovom stoljeu! ovakvom - da e genij, kad-tad, pobrati kajmak slave. Pa makar tad, kad bude brao taj kajmak, bio kostur koji ne jede kajmak. Dobro, jasno, tom vjerom da e brati kajmak, taj gimnazist ve bere kajmak. Sneveseljen je nimalo. Gaudeamus igitur... (Ja piem i niko me ne shvaa. Je ne suis pas tres heureux. Ali! ako me ne shvaaju ja mora da sam veliki genije! Ja sam stanovnik stoljea! Oh! ah! Je suis tres heureux! ) Gaudeamus i gitara?! Ta religija astohlepnih utljivaca, koji nisu uspjeli u svome razredu postati rok zvijezdama, rijetko je smijeni vid sujete i u golemom vrtu sopstvenih iluzija ja, koji sam stanovnik ovog stoljea, ne elim pogrbiti se gajei takve paparose. I ne moram zbog tog biti neveseo, nimalo. Iako je moja dua krcata sujetom, u vidu astohleplja, i zato nerijetko piem o sebi i tamo gdje je to itekoliko nepotrebno - na primjer u poetku ove reenice -, ovaj uvod nisam napisao zato da bih se samodefinisao, ili tek onako, jer je red da se u uvodu neto openito dadne, tj. da se ispie neko ope mjesto, da se kae svoje miljenje o opem problemu. Isto tako ne elim sugerisati kako je pisac o kome e biti rijei u ovom tekstu genije, ve elim pribliiti se motivima zbog kojih je nastala jedna pjesnika zbirka. Takva kakvom jeste. Knjiga o kojoj u govoriti nosi naziv Predivo iz labirinta i ona nije prva zbirka pjesama Almira Kolara Kijevskog. Kijevski (u nastavku teksta ga imenujem samo tako) je, naime, u centralnom kafeantanu nae knjievne savremenosti shvaen kao genije. U punom smislu rijei. U punom smislu te rijei, kojeg jedna ironina svijest moe da dadne jednoj rijei. Kijevski je shvaen kao onaj gimnazijski onanist duha, navodni genije, kao genije, gitarist koji svira samo sebi samome i pjeva istome tom samom sebi, koji odbija ma kakvo uee u knjievnom ivotu, koji je nadobudan i odbija bilo kakvo uee na Sarajevskim danima poezije. Jer je, je li, nadmeni jedan deko, misli da je vei pesimist nego to jeste i on iz svoga djela ne moe crpiti razloge za svoju, eventualnu, vjeru da e svojim tim takorei pjesmama transcendirati vrijeme. To jest, on moe vjerovati, ali to je samo vjera, djeaci. Iracionalno. Osim toga, i to ime! Kijevski! Kao kad senjorita svome iuvavi nadjene ime Caesar! Smijean kao Rosinanteov jaha. Bubljiavi gimnazist. Patetino, dosadno,

60

Estetsic!a

namjerni autizam, prepotentni. To se misli o njemu, tako sam sluao o Kijevskom. To sam sluao i to neete nai napisano o ovom pjesniku. Jer, osim nekoliko reenica u jednom pregledu savremene poezije koje je napisao Mirnes Sokolovi, o poeziji Kijevskog neete nita nai u naoj knjievnoj kritici. U antologijama savremene bosanskohercegovake poezije, pravljenim po narudbi uglednih Sarajevskih svesaka i isto tako uglednih blogova bonjake dijaspore u Novoj Kaledoniji, nai ete mnogo ega to ima vie veze sa poljoprivredom na neotkrivenim planetama, negoli s poezijom. Ali pjesme Kijevskog neete tamo nai. Koji nije ja pita se: zato? Neki e od mojih italaca prethodni pasus, u kojem govorim o stavu naeg knjievnokritikog koncila, pripisati moda raspojasanosti moje mate, i to e, jasno, biti jako ugodne novosti za mene: to da imam raspojasanu matu. Ali ono to sam napisao o stavu nae usmeno-akademske knjievne kritike o Kijevskom, to ipak nije isti plod moje mate, ve u tom negativnom vrednovanju Kijevskog i preuivanju protistaviti jedno vrednovanje i nadam se da e onda italac imati vie razloga da povjeruje mom maloreanjem patetinom svjedoenju. Kijevski nije vrednovan kao pjesnik, nije objanjeno zato ne valja negova lirika, ve je denunciran, negiran bez ikakvih dokaza. Ili e moda nai neku treu interpretaciju. U svakom sluaju, ja mislim, i za to u ponuditi stanovite razloge, da je Kijevski zasluio mnogo vie panje od onoga to je bilo. To jest niega, tj. potpune nepanje. Tj. nihilizovanja. Treba poeti od njegovog imena. Treba paljivo razmisliti o tom djeaki navino-nadmenom imenu. Kijevski! ??? - Majakovski? klovski? Vladimir Srebrov? O, ne, ne... Paljivije. Roen 21. 03. 1981. godine u Kijevu, opina Trnovo. To ovaj pjesnik uvijek pie uz svoje pjesme. Ironija koja se toliko dobro skriva da nas, naoko, uvjerava kako je patetika, to je ona ironija koja se razlikuje od ironije onoga to pjeva navijaki hor - Hajmo sad! Svi ko jedan! - naih savremenika koji misle da su pjesnici, samo zato to g. Marko Veovi misli tako: ako on prestane i oni e. Kijevski - to je ve jedan jako dobar stih! Ablaktacija, prestanak luenja mlijeka patetike. Himbenost Sokratesa ili Miloa Crnjanskog, ali razliita. Jesenjin ija je patetika, gdjegdje,

Estetsic!a

61

ironija. Kijevski je, slino tako, jedan jako dobar ironijski otklon od duhovnog gimnazizma i adoloscentske metafizike za koju nai savremeni ironino-cinini pisci (koji su, je li, hardcore i iji stihovi imaju muda, tuku direktno u glavu i prepuni su govana iz Miljacke) smatraju da je jedina mogua negacija njihovih mudatih poetika i kao takva, tj. onanistika i glupa, zapravo i ne treba da postoji. Ispod povrinske patetike, oponaanja velikih, nategnute monumentalnost - Velikog Imena, ui i smije se gortak. Kijevo? Gdje je to? Melecima iza guzice? Kijevski - to je ve jedan rijetko dobar stih. Nasmijte se, o smijai, zasmijte se smjeiem. U vrtu mojih zabluda, kao to sam ve rekao, nema iluzije da e Kijevski biti slavan prije i poslije smrti. On, vjerujem, slino misli. I kada kaem da njegovo djelo zasluuje vie panje, jasno, ne mislim na panju javnosti, ve na panju onoga koji ita tu poeziju. Onih koji. To je osnovna oznaka njegove poezije s kojom se razlikuje od jezikog konformizma nae savremene, kanonizirane, poezija koja je navikla itaoca na oevidna znaenja, na jednostavne i kratke utiske: vie panje! Ona trai mnogo vie panje negoli je za knjievnost ima italac Buybooka ili Dobre knjige. Zato se trzate? Liznula vas je muha? O, pa, gospodine, takav isti utisak ostavlja ironija Miljenka Jergovia, zvanog Semezdin Mehmedinovi, zvanog Muharem Bazdulj, tj. Miljenko Jergovi. Ne brinite, jezik muha vam nita ne moe. ta? Mislite da vam je sugerisala da ste govno? O, ne, to nije nikakva sugestija, to je samo jezik muha. Jezik muha nije u stanju da sugerie. Meu svim tim naim knjievnim muhama, dakle, javlja se jedan ovjek, nenametljiv, koji je - ne htijui sugerisati itaocu da je on, italac, ekstrat probavnog trakta - pronaao pjesniki jezik koji je samosvojan i koji namjerava uvijek da ostavi sloene utiske. Jer svijet, ponavljam, je nimalo jednostavan i ne moe se, intelektualno i intuitivno, spoznavati uz pomo jezika muha. Ono to je osnovna oznaka pjesnikog jezika Kijevskog u Predivu iz labirinta je paradoksalnost. Ne njegova zasienost paradoksima, ve njegova paradoksalna struktura. Kijevski je, naime, moralista koji govori antimoralistikim jezikom. Taj jezik je kao vazduh, koji dok udiete, kao da je gvoe,

62

Estetsic!a

ali opipavi ga, pokuavi to, utite: nije?! Kijevski je propovjednik koji se trudi ga ne sluaju. On, hou rei, pie moralnu lekciju, ali kao da nikome ne govori. Kao da to ne eli. Kao da mora. On nee bilo kakvu panju da pridobije za svoju stvar. On je, dakle, moralista koji to nije. To je nemalo udno, taj nesklad. To je, meutim, sasvim skladan jedan nesklad, paradoks, knjievna sugestija, ironija. Ja sam mislio da znam, totalno, ta nije i ta nikako ne moe biti poezija. Moralizam je danas, pisao sam, u ovom kontekstu jezika, neefikasan ako je pjesma, poezija, jer pjesma nije pravi verbalni prostor u kojemu bi se trebao oitovati: moralistika tendencija ubija knjievnost. Ko hoe da pravi moralni protest, neka pie polemiku u novini, neka bude g. Michael Moore! Tako sam pisao. Broj ozbiljnih italaca poezije, ak i onog promovisanog pjesnika, danas, ovdje, bosanskohercegovakog, jednak je broju strofa u njegovoj zbirci, i jo ti itaoci - koji ga, dakle, ne itaju u itanci, ve u njegovoj zbirci - jako dobro poznaju sve te moralne lekcije, i onda su one sasvim besmislene i neozbiljne, i to sve onda i nije poezija. To sam kazao. Postoji jo problema. Ginter Gras je nedavno pisao neke pjesme o Izraelu i on je imao mnogo vie italaca od naih najitanijih kolumnista. Meutim, to to je pisao g. Ginter Gras, te pjesme, to nisu bile pjesme, ve vie oznaka pjesnikog jezika ima u vikipedijskim lancima o dezoksiribonukleinskim kiselinama. Moralizam, dakle, ako ne ostaje bez efekata koji su smisao angamana, tj. moralizam u poeziji, je sulud jer onemoguava razliku pjesnikog od nepjesnikog jezika, a ta diferencija je logiki uvjet postojanja tog knjievnog anra. Moralizam treba treba odvojiti od poezije, mislio sam i to je bila jedna nedijalektika misao, netana kao tendencija apsolutizma uope. Predivo iz labirinta provocira teze ovog estetiara i potkopava burbonsku nadmenost njihove apsolutistike postavljenosti. Kijevski misli na sljedei nain. Ako je poezija obogaljila samu sebe, svoj jezik, zbog boljke moralizma, onda ona sama mora da se suoi sa tim. Kod njega je u tom smislu najvanija povezanost stila i stida. On je s jedne strane, nosilac jednog strogog morala, totalnog i hrianskog, da tako kaem, kojemu je dalek svaki nihilizam kvatroenta to ga je izmislilo tijelo, i ne podnosi pomisao o tome da se ta ivotinjska ekspanzija

Estetsic!a

63

tijela, imperijalizam bestijalnosti organizma, ne ogranii bilo ime. Opet, taj moral je toliko star, niti je njegov, nije originalan nimalo i prevelika je fraza da bi ga mogao olako izrei, bestidno - stid ga je, dakle, osuditi bestidnost - jednostavno, kao to bi sline osude u stihovima vrlo jednostavno napisao neko ko nije pjesnik. Na primjer, G. Gras. Tu, dakle, ovaj pjesniki Hristos biva razapet izmeu potrebe da kae i potrebe da uti, ili, bolje rei, nagona da ne uti i nagona da ne rekne. On zato odluuje ipak da govori, ali utei. Moralizam je dosadan i nametljiv. Umiljena pedagogija slabokrvnih reenica koja je izmislila etiki imperativ knjievnosti postavljajui ga kao alibi pred ma kojom primjedbom zbog odsustva sugestivnosti. Pedagogija, dosadna, jer knjievna kritika i estetika, naa savremena, obrazuju itaoce, kao da one upravo izmiljaju knjievnost, kao da je teorija nauena iz dajdesta g. Zdenka Leia Prva Rije knjievnog kosmosa, da je za knjievnost najvanije to to ona prenosi vrijednosti. Pa ak iako je neka knjiga dosadna, i neprivlana kao ena koja ne umije da uuti, ta nametljiva knjiga je vrijedna jer nas ui... emu nas ui?... Toleranciji! Toleranciji nas ui ova knjiga. I tuno je, i smijeno je, i jo je strano, kako se kod nas, danas, uvrijeila jedna estetika koja promovie didaktizam, dosadu, jer su svi ti kanon-mejkeri metodiari i profesori, autori udbenika, objanjavaju acima neke stvari, i onda osjeaju jednu smijenu potrebu da odre koherenciju izmeu onoga to piu djeci iz etvrtog ce (= studentima knjievnosti) ta je to knjievnost i toga kako objanjavaju knjievnost svim ostalim itaocima. Kijevski etiku svoje knjievnosti ne doivljava kao alibi, i pie stidei se mogunosti da bude g. Lodoviko Setembrini, brkati brbljivac koji vjeruje da e njegova pedagogika popraviti ovjeanstvo. Da se bude u toj mjeri nepametan, potrebno je vjerovati da je svijet sasvim jasan i da treba samo proiriti ideje. Vjeruje se uistinu esto u naoj knjievnosti, angairanoj, da je jedini problem to dovoljno ljudi nije usvojilo prave vrijednosti. Jo uvijek. Problem je u ljudskim glavama. - Jeste, slaem se. Djecu truju nacionalizmom u kolama i kapitalistiki funkcionaliziranom bezosjeajnou. - Gospodo, koliko je sati? Molim vas, koji je danas dan? Je li ovo godina 1788? Je li ono Lamartin zaneseno govori na trgu

64

Estetsic!a

ili to njegova bista pozira pred penzionerkama? Je li tano da su jednog dana izgladnjeloj Ljilji Brik odluili dati hljeba, jer je udovica zaslunog revolucionarnog pisca Majakovskog? Jesu li dola pokoljenja poslije pokoljenja. Jesu li doli pokolji poslije pokolja. Ne pristaje ti da ponire u razgovor Jer dobro zna da nema tog jezika koji nie kao uma na kraju pjeanog proplanka susreta odreenih da budu trenuci odsudnog obrauna To su stihovi pjesme Kua, a neprosvjetiteljski i nemoralistiki jezik je u poetskom smislu iskren jer nije samo deklarativan, ve je totalan; jer je usklaen sa moralom Kijevskog. Sugestija koju formira jedna svijest, koja vrsto vjeruje u etiku jedne religije, iako je osvijestila nepametnost prosvetiteljske religije koja vjeruje da e, ako bude kao udbenik knjievnosti za osmi razred osnovne kole ili ako bude gostovala na televizijskoj emisiji, promijeniti tok povijesti. Koliko je sati? Koja ovo godina? Jesmo li, gospodo, jo uvijek na Planeti? Kijevski temeljito destruira moralistiki jezik, ali ne na filozofski nain, nieanski ve naprotiv. Ovo, Predivo iz labirinta, nije filozofski traktat i Kijevski nije Nie, ma koliko bilo njegovo distanciranje od nepametnosti. On nije ideograf. Ovo igra je. Kijevski loi jednu ogromnu vatru koja pali, lako, sve te stranice moralistike poezije. On unitava poetski moralizam; poetski. On pie o Srebrenici, ali stid ga je ovaj put pred predmetom - pisati u maniru poetike svjedoenja, tj. isjei iz novina ili hakih zapisa svjedoenja reenice rtava, dati im naslove i onda ovamo, u Sarajevu, samozadovoljavalaki, sugerisati o samome sebi. Vidite, kako sam ja dobar ovjek. A ako mi budete kritizirali stihove, pazite dobro ta radite. To su reenice rtava genocida. Kijevski pie reenicu u svojoj pjesmi, o svojoj pjesmi: Ovo igra je. Pisati pjesme znai igrati se. Pisati pjesmu o Srebrenici, znai isto tako igrati se. Ne moe se rei da to ne zapanjuje nimalo. Prizivajui djecu poneki drhtaj uistinu kvari utnju gospodina Munka. Onaj koji ozbiljno pita da li poezija smije postojati poslije Srebrenice, kao da vjeruje da poezija nije igra i da je mogla sprijeiti Auvic. Onaj koji negira poeziju,

Estetsic!a

65

taj radi to, jer ju je, nesvjesno, apsolutizirao. A ako nije ba mislio tako, ve hoe rei: Nije li zloinaki igrati se poslije Srebrenice?, da li bi onda trebalo poklati djecu? Tamo daleko su nebo i zemljani prah zagrljeni Na pola desetljea do Kjubrika i kraja svijeta u svanuu u lutnji u poinku u dahu kost grizem opijen U dahu kost grizem opijen, ali ovo ipak igra je. Na pola desetljea do Kjubrika, nema sumnje, bio je kraj svijeta. Meutim, ovo igra je. Oznake blijede na ovom platnu Pablo. Tamo daleko je bio kraj svijeta, a ovamo su rijei. Kao zlatni skakavci. Ti zlatni skakavci i ne postoje, niti onda mogu vrebati kao varnice. Na kraju bi mogla ostati samo utnja. I ova stidljiva poezija i jeste utnja. U jami dok raamo injenice na pola desetljea uli smo da u poetku bijae rije za kraj emo tek vidjeti Ukoliko bih samo apstrahirao ideje Kijevskog, taj sklop ideja, to bi bio predmet Nieove kritike. Moglo bi se i za ovog pjesnika rei da se u njegove stihove ulazi kao u katakombe. Moda bi, meutim, bolje bilo kazati da oni zidaju oko vas katakombe. Cilj je ostaviti takav utisak. Razlika izmeu filozofa i pjesnika je kod naih teoretiara razmjene vrijednosti u knjievnosti ukinuta, tj. treba je ponovo graditi. Nie, koji je uvidio svu neuniverzalnost morala, neutemeljenost, racionalnu nezasnovanost, negira moral, ali i govori moralistikim jezikom kategzochen, Smijenim (ili duhovitim?) zato biva u tom smislu kao crkveni otac koji dubi na glavi. Kijevski je, dakle, negativ nieanca, ali on svojim antimoralistikim moralizmom, svojim jezikom, kao ekiem lupa taj kristalni ukras sainjen od hiljada nepoetskih i pseudopoetskih, tj. preizravnih, etikih deklaracija i moralistike onanije antiratne i tranzicijske knjievnosti, poetike svjedoenja i Damira Avdia Grahe (po estetici najveih naih profesorskih

66

Estetsic!a

autoriteta) najznaajnijeg naeg savremenog pjesnika. Jebo ti Lepa Brena mater! To kae Graha i to je onda, je li, veliki stih, jer dekonstruira socijalistike metanarative. Da li taj gitarmen uistinu ita konstruira ili je samo smijean kao Lepa Brena koja dubi na glavi. Kijevski je neobian, jer je samosvijest. On zna da ukoliko izae na pijacu i pone priati o natovjeku, oni e ugledati iza njegovih lea onog pehlivana i pomislit e da je to natovjek. Slab si i tvoja prednost je to ne poraa sumnju o tome. - Ti si tek poroditelj utnje. Prano predivo iz labirinta je prano predivo aluzija. Ovo nije estetski utopizam. Kijevski poeziju uope ne shvaa kao apsolutnu vrijednost, kao Mo, dok onaj koji vjeruje da se poezija treba angairati, odgovoriti na zahtjev koji etika stavlja ispred nje, logino, vjeruje u njezinu apsolutnu mo: jer ako ne vjeruje (da poezija moe promijeniti svijet), onda je ta poezija potpuna glupost, isti nedijalektiki paradoks: angaman radi umjetnosti. Ironija je u tome to ta angairana poezija proistie iz vjere u mo poezije da mijenja svijet, a ta angairana poezija najee uope nije poezija. Jebo ti Lepa Brena mater! Ovo igra je. Ovo ne trebaju itati graani koji uivaju dok saosjeaju s prosjakom iz pjesme, dok pred ivim zaepe nos. To je igra. Bezazlena rije je glupa. Bezbrino elo znak je neosjetljivosti. Bert Breht (1898 - 1956), Roenima poslije nas. Ove stihove Kijevski stavlja kao moto svoje knjige. S druge strane, dananji brethizam je takoer glupa rije, i brethovska lirika, danas, znak je gluposti. Kijevski, izgleda, zaepljuje nos jednako pred ljubiicama kao i pred angamanom. Etika rigoroznost je neivotna, Volter se buni protiv prirode zbog zemljotresa u Lisabonu. Ukoliko se stvarnost ne uklapa u etike formule, utoliko gore po stvarnost. Kijevski je idealist. A opet, moralist je dosadan i jo je neozbiljno pjevati pjesme o zloinu, o tom neskladu ideala i svijeta. ovjek koji bi udio za moralnom dosljednou, samo bi utio; ne bi pisao poeziju. Kijevski nije taj. I on to sugerie. Poezija je samo ozbiljna igra. Ona nije ni igra, neozbiljna, a opet ni ozbiljna, jer je igra i bezazlena rije. Ova poezija Kijevskog je ena i ona poraa s velikim mukama svoje stihove bez plaa, bez krika, sa utnjom i stidom. Bezbrino elo znak je neosjetljivosti. Kijevski je u svojoj zbirci dosljedan u svom pesimizmu. Tako je ova knjiga

Estetsic!a

67

koherentna. I to je jedan manjak ove knjige, takvo komponiranje. Taj sklad due Kijevskog. Razumljivo je to je etika inicijacija dovela do ovoga straha da se bude bezbrina ela, ali isto estetski posmatrajui, ovako komponirana knjiga, ipak je, u stanovitom smislu, monotona. Iako je njegov pesimizam ostvaren u sloenoj formi i individualiziran, ipak se Kijevskom osvetio njegov strah prema moguoj bezbrinosti ela, bilo kakvoj, jer taj strah pred kretanjem iz teze u antitezu, strah da se narui ta koherencija kontradiktornim raspoloenjima, neopravdan je: radi o poeziji, doivljaju, ne logikoj strukturi. Etika Kijevskog u ovom smislu ide protiv poezije. Bilo bi suludo sporiti, zbog logike nekoherencije, ovjeka koji je u istom danu bio i ekstatino radostan i melanholino neveseo, jer radi se, jasno, o dui, ne o jednadbi. Ali upravo stoga, to se radi o ivom ovjeku a ne o crtama, bilo bi suludo nagoniti bilo koga da pie ovako ili onako. Govorim samo o tome, da bezbrino elo ne mora uvijek biti znak neosjetljivosti. Kijevski je odabrao da u njegovoj zbirci jeste, i zato je nekada i previe brinog ela. Dosadnog ela. Nekada ostane utisak da mu je stih nategnuto nebezazlen, da se upinje kako ne bi bio bezbrian. Zato je teko u jednom mahu proitati ovu nedebelu knjigu, a ne doe do stanovitog zasienja tonom. Dobro, moda i nisam u pravu. Moda sam nestabilna linost koja i ovim putem pokuava da opravda nekoherenciju u ivotu svoje due. ivot je ta nekoherenecija due, sve dok se vrijeme ne zaustavi u drugoj noi. Ima no s ove strane mjeseca i ima no s one strane mjeseca. Neprotivrjene due su, mislim, s one strane mjeseca. Rei u kako sam nimalo zagovornik optimizma u knjievnosti, a posebice onog koji bi iao protiv svake neveselosti. Ja se izvinjavam, ali u dubini due nikad nita nije jednako. To rijei samo lau da jeste. Kada Kijevski pie pesimizam ili kad Sokolovi pie, kao takav pesimizam nije problem. Neu suditi pisca Mranog zavjetanja ili pjesnika Prediva kao filozofe, ve ih itam kao knjievnost. Negirati njenost kao emociju neadekvatnu, to je reeno u afektu, to je lirski. Negirati veselost, isto. Da su to oni napisali kao filozofski stav, ja bih to mogao opovrgavati - i to se ovim autorima ne bi svidjelo. Ovako bi bilo suludo, jer oni, dva razliita ovjeka, iskustva, tijela, due, daju svoju, lirski jednostranu,

68

Estetsic!a

sobom obojenu, viziju svijeta u kojoj mene, kao itaoca, moe biti, manje ili vie, ali u kojoj nisam sav, ba kao ni oni, ve je to afektivno. Bio bi smijean taj ovjek vjeito bezbrinog ela: ne treba, nadam se, ovu knjigu Kijevskog uzeti kao izraz cijele njegove, koherentne, due, totalnog ivotnog stava; ne misli on tako, nadam se. Problem nastaje kad se knjievnost ita kao filozofija, samo kao ideografija, kao emiter vrijednosti, tj. kada se ita kao to se najee tumai u naoj savremenosti. Pjesnik ne pozajmljuje ideje kao sirovinu za preradu, nego ideje ive u njemu, upravo iskau iz njega, one su rezultat ne nekih platonovskih procesa, nego unutranjega procesa. Ovo je pak napisao jedan pjesnik, ali ono stoji i kao filozofski, estetiki stav s kojim bih se sloio. I u tom smislu, mislim da bi bilo suludo poeziju Kijevskog ravnati prema filozofiji ovoj ili etici onoj. ak iako pjesnik svoje iskustvo kazuje kao da je Jedino, ovjekovo, to ne treba olako shvatati. Nie rastemeljuje svaki objektivni moral, jer svijet nije jedno, a onda sam pledira za negativ hrianskog morala i to je onda jedan afekt, jedna lirska reakcija. On kao filozof vidi obilje svijeta, a kao pjesnik, u svom tom obilju, vidi samo volju za mo. Kolarov moral takoer nije knjiki, filozofija, i to je jako vano. Ukoliko reduciram ovu poeziju na sadraj, na trenutak, upregnuvi to u stanovitu svrhu, trenutanu, mogu rei da je moral Kijevskog ropski moral. Moral pobunjenog i osvijetenog roba, koji za borbu protiv onoga koji ga je porobio, koji ga porobljava, za konkretnu realizaciju tog morala nema nikakvih oruja. U toj borbi, koja i nije borba, u tom ratu koji je mir, jedino sredstvo koje ima Kijevski, da realizira taj moral, jeste sam taj moral. On, dakle, ima rijei. To je unekoliko smijeno. To znai da nema nikakvih oruja. Puca se iz praznog poetskog pitolja. Taj rob ne moe nita. Mogao bi da moralizira, ali to bi bilo nita. I on je svjestan toga, to sugerie priroda njegovog jezika. Ali on ima pravo, zasnovano u iskustvu, da ovako osjea, jer je ipak rob. On ima pravo da kae; pravo zasnovano tom njegovom etikom. Ovaj pjesnik je - i to hou da kaem izravno, jer ima itekako veze sa njegovim stihovima - svu svoju mladost proveo kao radnik. On je desetak godina radio kao zidar i kao irget, kao noni uvar i kao staklorezac. Kao rob. Njegov moral osvijetenog

Estetsic!a

69

roba nije moral teorijski, nije moral Deklaracije UN-a o univerzalnim pravima ovjeka ili Biblije, on nije moda, ve je Kijevski ispisao, stidljivo (to nije na ovom mjestu isto kao tankoutno) svoju krv i meso. Pii krvlju i saznae da je krv duh. Treba proitati njegovu Radnu sedmicu i bie jasna sva njegova razlika spram naivnosti senzibiliteta obinika. Kijevski ne posmatra sav taj svakidanji zloin iz kafane patetinog naslova na obali Miljacke, ve je on tu, unutra, na svom radnom mjestu, u pogonu prozorskih okova. On kao ovjek stoji iza svojeg govora, i ne znam ta je njegova sudbina, ali nemojte mi, molim vas, citirati knjievnoteorijske dajdeste, ve je bolje da se idete malo proetati. On, Kijevski, nije zbog toga - zbog sedam radnih dana - rikao u svojoj poeziji kao SUS motor, jer bi to u ovom stoljeu nihilizma, ozbiljnom itaocu ipak bilo smijeno, ve je napisao stihove koji nisu dvostruko smijeni kao pobunjenika poezija, nimalo sugestivna, didaktika, naih savremenika koji dobiju kilu ako odjednom podignu dvije olovke i neobino vole pisati po svojim fejsbuk profilima gdje idu provesti sljedei mjesec u okviru nekog rezidencijalnog programa finansiranog iz krupnih fondova krupne gospode sopstvenika krupnog kapitala to vole, eto tako, da plate doruak, ruak i veeru, promociju i hotelsku sobu, piscima koji osvjeuju krvoednu i ivotinjsku prirodu kapitalizma. Stid se izgubio, a stil je krenuo da ga trai i zavrio jednako. Je li smjeniji taj moralizam koji misli da e ubijediti nekoga u neto, ili je gluplji taj stipendistiki status pjesnika koji je govori glasom roba? Pobunjeni ovjee, pokrij se po glavi. Kijevski pie bez svrhe i bez koristi za sebe i za druge, nepretenciozno, ta buna i nije buna, ona to zna, i zato je napisao poeziju. Za razliku od herbertizma Requiema za Kijevskog ova poezija je pod mnogo manjim utjecajem stihova poljskog pjesnika. Iako je i dalje jasno da je Herbert pjesnik koji ima najvie odjeka u stihovima Kijevskog. Jasno, ne elim konstatirati potpunu neoriginalnost Kijevskog unutar okvira koji je iri od onoga to se zove bosanskohercegovaka poezija, kao to je to est manir u naoj knjievnoj kritici, kada se, esto, mladog pjesnika, nesvjesno, polusvjesno ili svjesno, diskredituje tako to ga se hvali kao skenderovca, kao miloevca, kao apolinerovca. To je najei problem, smijeno proturjeje,

70

Estetsic!a

postmodernistike nae knjievne kritike koja deklarativno insistira na razlikama, a u praksi veoma lako poistovjeuje stvari i pojmove, ideje i ideoloke obrasce. Brojanje ovaca i tako to. (Objasnit u to na linom primjeru, na greki jednog mog poistovjeivanja; nemam snage, oigledno, da dugo utim o sebi. Dosadan, kao gladna krava. Ja sam, naime, bio napisao jednu pjesmu, i paranoino tragajui po svim mi dostupnim pjesmama svjetske knjievnosti, doznao sam da je istu takvu pjesmu ve, davno, napisao jedan narodnomuziki tekstopisac, g. Munib Ali iz epe. ovjek sa dva srca, tako se zove pjesma, a otpjevao ju je g. eki Turkovi, uz pratnju uzdaha vazduha u muzikom studiju uzbuenog strasnim trenjima nevinih frula i srebrenokosih violina. Nedugo zatim sam doznao da je istu stvar osjeao i ispisao taj osjeaj - kob dvostruke ljubavi, Volim dvije ene. ta da radim? - na svom blogu jedan Amerikanac, koji se zbog tog osjeaja obratio ak psihijatru, koji mu je, jasno, dijagnosticirao stanovitu duevnu neuravnoteenost i opisao izvjesne psihoterapijske mehanizme uz koje je mogue rijeiti navedeni problem. Saznavi to ja sam bio u nemaloj groznici stida, te sam, jedne veeri, vrlo brzo i jo lake, spalio tu svoju poemu i ona vie nije vidjela svjetla dana.) Ne kaem da ne postoji i previe tih pjesnika ija su djela jednostavan zbir neprotivrjenih utjecaja, jednostranih, jednolinijskih, meutim, suludo bi bilo za Kijevskog tvrditi da je, stilski, herbertovac kad je on (na primjer) esto opsjednut fonolokim skladanjem kao simbolista ili kada se koristi baroknom metaforikom, ili crkvenojezikom inverzijom. Taj nesklad izmeu hermetizma i herbertizma, izmeu forme i sadrine, zapravo je samo naoko nesklad. Pjesnik je svjestan da malo ko slua moralni govor - Ta nee ga niko progoniti zbog pjesama! - i zato on i govori samo onome ko je voljan da ue unutra. Neskladan je, jer je dosadan i zato smijean, nametljivi moralizam, stentorski to hoe da je glasan, bivajui prijemiv, to ga niko ga ne uje, jer ga niko ne slua. ta je promijenila naa savremena brehtovska lirika? Koga je feministika poezija ubijedila u bilo ta to ve nije znao? Kome je poetika svjedoenja pobudila emocije koje prije nje nije (kao gledalac televizije) osjeao? Kijevski je utljiva stidljivost koja ne znai duevnu slabost, ve uobliava snaan duevni stav kroz koji

Estetsic!a

71

je neobino prelomljen ovaj svijet, otkriven nanovo, izvaen ispod koprene fraze i emocionalne uobiajenosti. Rekao sam o nainu na koji njegov jezik kao cjelina u ovoj zbrici formira utiske. Ali to ne znai da je njegov jezik svuda istovjetan. Ovo nije savrena knjiga, i razliita je od one savrene neispisane knjige koja je apsolutna poezija. Ovo nije apsolutna poezija. Ovo je apsolutna poezija: ........................ - Jasno, postoje u Predivu jaa i slabija (crkvenoretorika) mjesta. Postoji i moda da se do granica nesuvislosti nabrajaju takva, i jedna i gora, mjesta i nedavno je jedna profesorica govorila kako je poezija njezine jedne kolegice estetska vrijednost, jer u njoj ima i metafora, i ironije i onomatopeje i paradoksa, pa je pokazala ta docentica u kojim stihovima ima metafora, ironije, onomatopeje i paradoksa. Ja takve gluposti i sline kataloge neu pisati, niti u biti u toj mjeri nametljiv da sada, za ovu tek izalu knjigu piem analize pojedinih stihova, tj. da svodim stihove na pojmove otkrivajui koje vrijednosti oni promoviu; bilo mi je vano shvatiti princip uz pomou kojega je planirao Kijevski i gradio utiske. Time u zavriti ovu svoju priu o stihovima. Pokuavam da shvatim taj princip. Ejilisab, rekao mi je ovaj pjesnik, nakon to sam ga jednom, u mom omiljenom i najeem maniru, naivan, je li, kao iparica, upitao: ta misli o ovom svijetu? vjeruje li u komunizam? da li bi se mijenjao s Miletom Stojiem? Ejilisab?, pitao sam. On mi je, naravno, udijelio kompliment ne htijui objasniti tu jevrejsku rije. Ili norveku? Onda sam se kasnije dosjetio. Zdesna na lijevo, bez slova o sebi. Ukoliko se to ita onako kako Arapi itaju, onda je on rekao Basilije, a iz tog sela je erif Krgo, pjesnik o kojem mi je govorio i o kojem je pisao, simpatijski (v. Predivo iz labirinta, str. 29). Pjesnik koji nikada nije napisao svoje stihove, on koji je, vidjevi da se njegove enje ne mogu nahraniti runjevinom ove zemljine kore, odustao od ivota, ne ubivi se; koji odluuje makar ne biti gospodin Pero Naliv, ve je sintaksom ivota plivao, ne od lijeve obale ka desnoj, pratei izokrenuti putokaz nezemaljskih reenica. On, Krgo, je prvi rekao Ejilisab, Kijevski je meni to isto ponovio, samo to to nije bilo isto. A ovo to sam napisao o Krgi jeste ideja Kolarovog odgovora, apstrahiran sadraj njegove poezije, i patetini moralizam, s

72

Estetsic!a

kojim se slaem manje od Zaratustrinih njemakih reenica, i smijem mu se kao takvom; niti smatram da je erif Krgo boiji poslanik kojega treba oponaati svaki ovjek koji ne eli biti smijean. Ja mislim: naprotiv! Ja. Kada mi je, meutim, Kijevski kazao to Ejilisab, to je bilo nimalo nametljivo. Ejilisab. To je bilo ive poezije.

74

Estetsic!a

Edin Salinovi Zaboravljena kompozicija

1. Mimezis i okvir
Postoje ljudi koji misle da predmeti, pojave, zbivanja, radnje, vole biti prikazivani. Postoje i ljudi koji misle da je potreba za prikazivanjem svijeta u cijelosti ljudska, utoliko je potpuno odvojena od prikazivanih objekata i svedena na mjeru ulnog iskustva zemaljskog ivota. Postoje i ljudi koji ne misle, ali njih ve bespotrebno spominjem. Svi koji misle, svi koji sa vie ili manje vjere i argumenata dokazuju svoje miljenje i poriu suprotno, u jednome se slau ak i sa svojim protivnicima: mimeza je prvobitna priroda umjetnikog pripovijedanja. Oni e se sporiti o tome jesu li bitne osobine stvarnosti njena historinost, njeno samomijenjanje i samorazvoj, jo i o tome ima li knjievnik u svom umjetnikom oblikovanju stvarnosti pravo da joj oduzme te osobine; ali naelo mimeze kao osnovno sredstvo pripovjedakog stvaranja nee negirati. Na poetku vazda ovaj prikladan i svearski ton to priziva dosadu i drijeme, jednolino i jednozvuno oitovanje protokolarnog proticanja vremena. Monotonija je cijena ove patetike. Nerado je plaam, tek zato

Estetsic!a

75

to slabo piem eseje, teko mi je da izgovorim ono to osjeam i mislim. Moda su zato krivi moj blagi karater i mirna narav. Kako god. Govorio sam o podraavanju, prikazivanju i oblikovanju stvarnosti. Ali, stvarnost je beskrajna i nedovrena jedno otvaranje vrata izazvat e nesagledive posljedice stvarnost je nepregledna i neograniena. Pripovijest je cjelovita, organizovana, ureena, uobliena po zakonima unutranje logike, to je kompozicija koja ima poetak, sredinu i kraj. Prema tome, pripovijest je odvojena od stvarnosti. Proces prelaska iz realnog u prikazani svijet manifestuje se u naroitom konstruiranju okvira za umjetniko djelo. To je problem poetka i kraja. isto kompozicioni problem. Moe se i formalno predstaviti: to je proces prelaska sa spoljanje na unutranju taku gledita. Umjetniki prostor unutar okvira moe da se mijenja, ali njegove granice ostaju konstantne, prikazani svijet ostaje estetski izolovan. Naravno, razumljivo je htijenje da se te granice narue, da se dezintegriraju, osobito kada je takva elja uslovljena tenjom da se poistovjete realni i prikazani svijet, tenjom da se prevaziu okviri kako bi se postigla maksimalna realistinost. Kaem razumljivo je takvo htijenje, ali moram dodati da je takva zamjena umjetnosti imitacijom ivota nemogua. Gdje god se takva intencija priblii svome ostvarenju postaje nasilje i nad ivotom i nad umjetnou (primjeri se mogu navoditi od apstraktnih kao to je urnalistika protokolizacija u pripovijedanju, do bizarnih kao to je znameniti napad gledalaca u Nju Orleansu na glumca koji je igrao u ulozi Otela). Okvirom odvojena od stvarnosti, pripovijest je uvijek fikcija. Ekspanzija stvarnosti u pripovjednu fikciju skonat e njenim dekomponiranjem, svi kompozicioni elementi potonut e pod naletom realnosti, njihovo rastakanje bit e potpuno, nita vie nee uvati estetske granice po kojima razumijevamo prikazani svijet. Ve sam rekao, pokuaj identifikacije stvarnosti sa pripovjednom fikcijom je opasan. To je nasilan pokuaj. Samo se nasilno moe poistovjetiti estetska istina sa realnom istinom, jer zakonitosti kojima se jedna i druga mogu objasniti savreno se razlikuju. Da bi neki predmet postao estetski predmet, umjetnika injenica, on mora biti izdvojen iz mnotva ivotnih injenica. To izdvajanje je

76

Estetsic!a

formalni postupak, ostvaruje se estetskim sredstvima posluit u se primjerom kreiranja horonotopa u umjetnikom pripovijedanju; to je formalno-sadrajni element pripovijesti, prostor i vrijeme oblikuju se u osmiljenu i konkretnu cjelinu, vrijeme postaje umjetniki vidljivo, prostor je unutar kretanja vremena i siea. U prostoru su vidljive slike vremena, a u vremenu su izmjerene dimenzije prostora. Znaenje hronotopa u pripovijesti je sutinsko anrovsko znaenje. Umjetnike se forme ne mogu objasniti ivotnom svakidanjicom. Razlog je jednostavan, nije umjetnost puko podraavanje, prikazivanje, umjetnost je i oblikovanje, montaa.

2. Lutajui sie i energija zablude

Po godinama jo sam mlad ovjek, jo u prvom kvartalu ivota, ali ve osjeam staraki zamor od beskorisnog, plemenitog i lakog brbljanja o smislu knjievnosti, o njenom civilizacijskom znaaju, revolucionarnoj svrsishodnosti, o sutinskoj uzajamnoj vezi ivota i literature, vezi u kojoj se oituje smisao bivanja u svijetu, itd. Ja sam samo ljubitelj pripovijedanja i ne traim nita vie doli dobru pripovijest. U dobro komponiranoj pripovijesti nita vie nije obino, automatizovane dileme svakodnevnice osloboene su svog lakog pritiska Raskoljnikov mora poiniti svoj zloin, jer bez njega nema pripovijesti nijedno zbivanje nije besmisleno obino kao to su to graanski protes t ili graanska inicijativa. Pripovjedna kompozicija ne moe iskoiti iz kolosijeka, to bi bila njena propast, nedovrenost je beznaajna, necjelovita pripovijest je loa pripovijest. Nikakva greka ne moe se pravdati historijskom objektivnou. Ja te rijei ak ni ne razumijem, samo hou rei da razgovor koji svakodnevno sluamo u autobusu ili na denazi ne moe biti romaneskni dijalog, likovi u romanu nikada ne govore bez razloga. Ako govore, onda je to slabo. Takav roman ne vrijedi. Kao to ne vrijedni ni roman bez zavretka. Zavretci mogu biti razliiti, postoji negativan zavretak, i otvoreni zavretak, i lani zavretak, i sve su to kompozicioni postupci, radnja moe biti prividno bez zavretka, jer se razumijeva na pozadini radnje s krajem. Smisao u pripovijesti neodvojiv je od njene kompozicije.

Estetsic!a

77

Ali pripovijest pokree neko poetno nezadovoljstvo, to je nezadovoljstvo prethodno datim, neim to se promovira kao vjeito, otuda kree traganje za novim, sukobljavaju se razliita naela, i tek otuda dolazi do spoznaje. Takva je evolucija pripovijedanja. U njoj se nita ne dobiva po pravu nasljednosti, takav imetak pripovjeda ne poznaje, on kontinuirani tok svoje tradicije moe ukljuiti samo ako je spreman ui u proces smjenjiva oblika koji se meusobno bore, sve je tu puno raskida, skokovitosti, ponovnog osmiljavanja... Ali ne ide se samo po tragovima prolosti, ponekad se mora ii i ispred nje. Tradicija pripovjedaa nije mehanizam pukog pozajmljivanja, ona ovisi od opeg sklada literarnih normi, a to nije nita drugo doli ukupnost tehnikih (kompozicionih) mogunosti njegovog vremena. Viktor klovski je bio u dubokoj starosti kada je pisao Energiju zablude, najbolju knjigu o lutajuem sieu koju sam proitao, knjigu punu kasnoivotne sjete i starake razumnosti za kapriciozne avanture preljubnica i brakolomnica. U tu knjigu kao da je stavio cijeli svoj ivot, mnogo reminiscencija, pomirenja sa svime to nije mogao spoznati, pa ipak, pa ipak, ne sjea se onoga dana kada je sa stotinom sovjetskih pisaca plovio Belomor-kanalom. Iz te knjige sam nauio mnogo o knjievnosti, nauio sam da do pripovijesti vode mnoge zablude, shvatio da sie luta po kulturi koja se mijenja i da je to put knjievnog prelaska iz jedne epohe u drugu, razumio sam da pripovjeda sieom ispira ivot. Na kraju svoje posljednje knjige, klovski, s tonom srceparajue patetike, kao da je znao da nikada vie nee pisati, kae da ne zna ta je sie. Poinjale su osamdesete godine dvadesetog vijeka, tehnoloko doba ulazilo je u svoj zenit, a poetak digitalnog ve se nazirao. Naravno, ako ovu izjavu Viktora klovskog liimo patetike, ona e nam pokazati svoje pravo lice: klovski na kraju svog ivota samo nije znao definisati sie. Ali mi ivimo u vremenu u kojem znanstvene definicije znae vie od literarnih postupaka. To je i klovski osjeao. Lake je znati ta je sie, nego definirati. Aristotel je govorio da je pria dua tragedije. (Isto vai i za ep.) Aristotel je priom zvao sastav dogaaja. Danas je pria zamijenjena drugim pojmovima: gradivo, fabula, sie, etc. Ja upotrebljavam pojmove sie i fabula onako kako su ih upotrebljavali ruski formalisti.

78

Estetsic!a

Pripovijest ne moe biti bez nekakvog dogaanja, bez nekakvog zbivanja. Ali samo zbivanje nije dovoljno. Potrebno je i protuzbivanje, nekakva nepodudarnost, neto to e radnju zaokrenuti ka zapletu. Sa raspletom e sie biti cjelovit, bez raspleta gubi se dojam siea. To je najjednostavnija shema. Sie moe biti komponovan patetino, parodijski i poetino. To svjedoi da siei lutaju. Iz siea u sie prelaze motivi, situacije, zbivanja, kao to iz vremena u vrijeme prelaze ivotne prilike. Otuda nov smisao, otuda nova smisaona graa. Ja ovdje nisam izmislio nita. Sve to sam rekao nauio sam iz knjiga o sieu, svako ih moe proitati. Na kraju, da zakljuim govor o sieu, citirati u klovskog: Ono to nazivamo sieom jeste dobro pronaena forma analize predmeta i pria o predmetu. Taj sistem postupno postaje krut. To je tana i vjerna slika vijeka; ali vjekovi takoer prolaze.

3. Tako je govorio Mandeljtam

Sve to sam prethodno govorio danas zvui staromodno. To je devetnaesti vijek, kae jedan moj prijatelj. Jasno, dijeli nas cijelo jedno stoljee. To stoljee bilo je stoljee smrti, ali isto tako bilo je i stoljee velikih fraza o smrti. Sve je umrlo. Umrla je muzika, umro je roman, umro je autor, ak je rock n roll umro, prije nego li je doivio zrelo doba, i punk je umro, i to u pubertetu. Kao umjetniki postupci zaivjele su eksperimentalnost i slobodna improvizacija, i do danas nisu umrle. Kraj romana oglasio je Osip Mandeljtam. Za pokojnog Osipa roman je knjievna umjetnost koja ivi od zanimanja za individualne sudbine, umjetnost psiholoke motivacije. Romani su nasuna potreba stare Evrope, koliko umjetniki dogaaj toliko i dogaaj u drutvu; on nabraja: Manon Lesko, Verter, Ana Karenjina, David Koperfild, Crveno i crno, agrinska koa, Madam Bovari. Potom pokojni Osip kae: Sada su Evropljani izbaeni iz svojih biografija (...). ovjek bez biografije ne moe da bude tematska osnova romana, a roman je, s druge strane, nezamisliv bez interesovanja za odvojenu ljudsku sudbinu fabulu i sve ostalo to je prati. Tako on najavljuje

Estetsic!a

79

katastrofalnu pogibiju biografije, a za roman veli da nee biti nita doli njena istorija. Nisu li to, pokojni Osipe, ipak preteke rijei za mekana ljudska usta. Ali dvadeseti vijek je tek poinjao, i proroanstvo Osipa Mandeljtama djelomino se ostvarilo. Ako se i nije dogodila katastrofalna pogibija biografije, katastrofalno se raspalo sve to je znailo roman u devetnaestom stoljeu. Kada je stoljee protutnjalo, stvari su se mogle rezimirati. Proroke glasove i zloguke dijagnoze zamijenili su blagozvuni i ueni glasovi mudroslovaca, sada se moglo govoriti s distancom, sve to se dogodilo ostalo je dio prolosti, lako je bilo ukazati na greke, posljedice i krivce. Godine 2005., gospodin Vilijam Marks, objavio je historiju jedne devalvacije, XVIII XX st., u naslov knjige zapleo se patos vjenog rastanka, ton s kojim se veterani revolucije rastaju od umiruih drugova: Zbogom knjievnosti; on se oprata od knjievnosti tek kada je prestala biti drutveno znaajna. Njegova teza je jednostavna: u razdoblju od XVIII do XX stoljea u Evropi se dogodila korjenita preobrazba knjievnosti. Sve je poremeeno njena forma, ideja, funkcija, zadatak. Navedena transformacija ima tri razvojne faze: ekspanzija, autonomizacija, devalvacija. Istinska devalvacija poinje poetkom dvadesetog stoljea, a njen zaetak najavljen je ve kod realista i ukletih pjesnika. Nemam namjeru baviti se onim to pie gospodin Marks., ali u, tek prividno, prihvatiti njegovu tezu. Osamnaesto stoljee bilo je prvo veliko stoljee romana. Poznato je da se npr. u Njemakoj, oko godine 1740., godinje tampalo deset romana, a potkraj stoljea ta brojka je premaivala pet stotina. Roman se brzo razvija i u poetikom smislu, mnogo raznorodnih pisaca je obiljeilo vijek: Stern, Filding, Gete, De Sad, Didro, Valpol, etc. Omasovljenje ipak dovodi do formiranja neke uniformnosti, unisonosti, nekakvog jedinstva u vidu opeg ukusa, nekakvog prevladavajueg estetskog obrasca koji autentine autorske poetike potiskuje na marginu (kao to su u nae doba trivijalni holivudski filmovi, televizijski sitkomi, i sl.). Poetika karakteristika veine romana osamnaestog stoljea jeste to da je oblikovanje usmjereno na prikaz uzoraka ljudskog ponaanja, na psihologiju konvencija, na meuljudske odnose u ideolokom tumaenju. Razumije se,

80

Estetsic!a

osjetljiva umjetnika priroda teko podnosi klieje. Zato je bilo potrebno, bar s umjetnike strane, potpuno obezvrijediti takve romane, devalorizirati, rekao bi gospodin Vilijam Marks. U romanu Crveno i crno, Stendal se, kroz jednu jaku autopoetiku referencu, podruguje takvoj knjievnosti: U Parizu bi se odnosi izmeu ilijena Sorela i gospoe de Renal veoma brzo i veoma jednostavno rijeili, ali u Parizu je ljubav plod romana. Mladi vaspita i njegova plaljiva gospodarica, poslije tri ili etiri romana ili nekoliko pjesmica u pozoritu imnaz, svakako bi razjasnili svoje uzajamne odnose. Romani bi ih pouili kakve treba da budu njihove uloge i pokazali bi im primjere koje treba slijediti: (...). Uobiajeno se smatra da je Stendal stvorio tip romana koji vai za uzor klasinog romanesknog pripovijedanja. O tome je pisano mnogo i nema potrebe da se ovdje ponavlja, ja bi samo podsjetio da je Stendalovo ogledalo selektivan instrument. Velike promjene dolaze sa Emilom Zolom. Zola je poistovjetio romanopisca sa prirodoslovcem, on kae da obojica prolaze fazu posmatraa i eksperimentatora. U provoenju eksperimenta romanopisac dovodi svoje likove u razliite situacije koje pokazuju kako se oni ponaaju pod utjecajem biolokih i drutvenih determinanti. Roman je prosto zapisnik o eksperimentu koji pripovjeda ponavlja pred oima publike. Pripovjedaki postupak sastoji se od uzimanja injenica iz prirode i kasnijeg prouavanja mehanizma tih injenica time to se na njih utie promjenama u okolini i uslovima, ne udaljavajui se pri tome nikada od prirodnih zakona. Kao to je pojava atonalne muzike negirala klasine tonske sisteme tako je i ovo negiralo klasini sistem pripovjedne fikcije. Sada su svi mogli zapoeti sa svojim eksperimentima. Od Zole do prvog antiromana kratak je put. Nakon velikih parodijskih romana iz prve polovine dvadesetog vijeka (Uliks, Petrograd, Doktor Faustus, etc.) potenom graaninu moglo se uiniti da je novi vijek sahranio dobri stari roman, a nakon to se pojavio francuski novi roman sa naelom da e svijet novog romana prikazati stvari i radnje neoptereene uhodanim znaenjima, stvari u njihovoj tvrdokornoj prisutnosti, a ne vie u ulozi prijenosnika poruka o stanjima due romanesknih junaka, poteni graanin mogao se latiti pera i realizirat svoj veliki pripovjedaki talenat. Sva su pravila ukinuta. Danas knjievni naunici, ugledni

Estetsic!a

81

svjetski profesori, muku mue sa razlikovanjima, teko im ide razlikovanje romana od novele, novele od kratke prie, kratke prie od vrlo kratke prie, vrlo kratke prie od reenice, itd. Sve moe biti sve. Da vam pribliim to to govorim citirat u jednu pripovijetku Augusta Monterosa. Pripovijetka se zove Dinosaurus: Kad se probudio, dinosaurus je jo uvijek bio tamo. Jedna reenica stavljena pod navodnike eto prie. ini se kao neto to moe svako, ak i poteni graanin. Ali, Augusto Monteroso nije bio ovjek koji se knjievnou bavio usput. Bio je ugledan pripovjeda. Dobitnik je Servantesa za 2000. godinu. Dobitnik je mnogih literarnih priznanja u Italiji, Meksiku, Gvatemali. Prema ocjenama latinoamerike kritike, on je specijalista za vrlo kratku priu i najduhovitiji pisac kontinenta. Dakle, ozbiljan ovjek. Zato vrijedi analizirati njegovu priu. Pria je jedna reenica pod navodnicima. Nema sumnje da bi navodnike najlake razumjeli poststrukturalisti, ja u probat pogoditi ono to bi oni znali, moda je ova reenica intertekst. Navodnici apsolvirani, sad ostalu. Prialac je fiksiran u sinhronoj poziciji, u prvom dijelu reenice to je strani posmatra, on vidi junaka kako se budi i o tome nas izvjetava, ali nakon tog obavjetenja njegova perspektiva se izjednaava sa junakovom na psiholokom i frazeolokom planu. Tako se u priu uvodi psiholoko vrijeme i pripovjedna prolost, sada znamo da je dinosaurus bio tamo i prije nego je junak zaspao. I to je cijela pria. Na vrlo lijep jezgroviti nain ispriana nam je pria o dinosaurusu koji jeste tamo. Proitajte je sa nekog poststrukturalistikog stanovita, dodajte joj malo Fukoa, Lakana i Deride, i postat ete doktor knjievnih nauka. Dokaite, na primjer, da su oni navodnici pukotina u jeziku. Ili vi moda mislite da ovo nije nikakva pria. Ako je tako, ja se slaem sa vama. Ova reenica pod navodnicima mogla bi biti uvodna reenica u nekoj prii. Ili samo reenica u prii. Ovako sama nije ni to. I da se na ovom vie ne zadravam. Zaustavit u se u godini 2005. i zakljuiti, knjievnost je devalvirala. Sve to sam prethodno rekao o devalvaciji knjievnosti, ne vrijedi mnogo. Tek je, moda, poneto od svega toga tano. Ne treba zaboraviti da su u dvadesetom stoljeu objavljeni i ovi romani: Majstor i Margarita, Roman o Londonu, Proces, Vreme uda, Djeca ponoi, Maioniar iz Lublina,

82

Estetsic!a

Zaviajni muzej, etc., etc. Isto tako, ne treba zaboraviti ni da svi romanu u osamnaestom stoljeu nisu bili identini. Kada bi teza o devalvaciji bila potpuno tana, kada bi se roman mogao tako lako usmrtiti, nakon Lorensa Sterna vie ga ne bi bilo. Razumije se, Tristram endi nije jednoduno prihvaen. Uvijek je bilo onih koji su tvrdili da to nije roman. Dobru analizu tog romana napisao je Viktor klovski. Na kraju, on zakljuuje: Obino se tvrdi da Tristram endi nije roman; onima koji to tvrde opera je muzika, a simfonija kaos. Tristram endi najtipiniji je roman svjetske knjievnosti. Tako je i sa velikim parodijskim romana iz prve polovine dvadesetog vijeka. To su najtipiniji romani svjetske knjievnosti. Onaj ko u njima vidi literarnu devalvaciju nema osjeaja za knjievni postupak, nema osjeaja za novo u knjievnosti, nema osjeaj za pripovjednu fikciju. Upravo je fikcija ono to ove romane ini najtipinijim romanima svjetske knjievnosti. Moe se rei i preciznije, ono to ih ini najtipinijim romanima svjetske knjievnosti je sie. Taj sie je parodijski, a valjda ne treba podsjeati da je parodija u pripovjednom djelu, jo uvijek, literarni postupak. To je bilo takvo vrijeme, i Tomas Man je bio svjestan toga. Uz tvrdnju Harija Levina da je Uliks roman s kojim prestaje svaki roman, on dodaje svoje pitanje, izgleda li da u oblasti romana danas dolazi u obzir samo ono to nije roman. O sieu Uliksa lijepo je pisao an Pari, i nema nikakve potrebe da se tome ovdje bilo ta dodaje. Danas je drugo vrijeme i mi na literaturu prve polovine prolog stoljea gledamo drugim oima. Do dvadesetog stoljea evolucija romana odvijala se na dvije razvojne linije. Druga je parodijska. Prvu uvjetno moemo zvati poetika. Kada je rije o tome, ja mislim da je i nakon dvadesetog stoljea sve ostalo isto. Roman, kao i svaka druga fikcionalna pripovijest, naravski ne moe vie biti ono to je bio u osamnestom stoljeu, niti ono to je bio u prvoj polovini dvadesetog stoljea. Dvadeseto stoljee bilo je prvo veliko stoljee filma. Tehnoloki, roman je jueranja umjetnost. Ipak, daleko od toga da je mrtav ili da je s njim zavreno. Romani se tampaju vie nego ikad i taj kvantitet poneto govori. Nije vie vano kakvi su to romani, jer niko ne moe rei kakvi su, niko ih ne moe sve proitati. Ima neto drugo to je vanije. U dvadesetom stoljeu film je dugo

Estetsic!a

83

muio pripovjedae. Sve je umiralo osim filma. Mnogi pripovjedai su pokuavali oponaati filmsku kameru, to je bilo pogreno. Danas za tim vie nema potrebe. Nakon to su se izredale osmrtnice roman je nastavio da ivi svojim ivotom. U tom produenom ivotu ja osjeam duh obnove. To nije nita vie doli sentiment, ali meni je toliko dovoljno, za druge se ne mogu pobrinuti. I treba rei precizno, roman nikada vie nee biti ono to je bio, ali jo uvijek moe biti neto drugo.

4. Ivan Denisovi
Po godinama jo sam mlad ovjek, ali sam u sebi ve iivio angaman, iskuhao ga u svojoj dui, prebolio muninu s vruicama i groznicama, i izaao iz njega kao zdrav i spokojan ovjek. Za mene je sto puta vrijedniji as kada su ispripovijedane sve prie iz 1001 noi, negoli svi revolucionarni novembri, i brimeri. Za mene je dobro dobro, a zlo zlo. Oni koji se boje da ih razlikuju nisu nita drugo doli kukavice. A ovjek moe prisvojiti zlo jednako kao i dobro. Nae doba sanja revoluciju. Bar tamo gdje se ivi udobno. Droga je legalna, enske pneumatine, seks je siguran, svi brakovi su legalni, stereotipi i tabui ne postoje, komfor je zagarantovan. Takva leernost je dosadna, treba nam uzbuenja. Jedan francuski filozof i anarhist kae da revolucija traje samo dok traje borba. Nakon borbe treba zapoeti novu da bi se revolucija nastavila dogaati. Takve revolucije mi sanjamo. Zato ne itamo Arhipelag Gulag i Prie sa Kolime, teme su teke, ne ide to dobro uz nau gastronomiju. Umjesto toga jako lijepo raspravljamo o moralitetu pornografije. Ve spomenuti francuski filozof i anarhist smatra da je pornografija asna, jer podstie udnju i daje joj mogunost da se zadovolji. Dvojica francuskih filozofa i liberala smatraju da je problem pornografije to to je slikom svedena samo na gledanje, sadrajem na genitalije i podreena iskljuivo mukoj mati. Jedna amerika filozofkinja i feministkinja smatra da je to posljednje stereotip, jer i ene su seksualna bia. I tako dalje. Takvu revolucionarnu umjetnost mi sanjamo. Viktor klovski kae da je umjetnost u biti izvanemocionalna. Ovo ne treba shvatiti pogreno. Pod tim se ne misli na

84

Estetsic!a

estetske emocije koje ine patetiki univerzum umjetnikog djela. Treba shvatiti da knjievnost nije organska pojava, ona nastaje kao rezultat izvjesne ljudske djelatnosti i po tome se ne razlikuje od automobila, a da bi ste razumjeli princip rada automobilskog motora neete ga izuavati sa stanovita vegetarijanca. U knjievnosti se emocije uzimaju kao graa za konstrukciju, tako na knjievnosti nita ne poiva, ona moe sve rei. Zbog toga knjievnost ne moe kao svete knjige ili graanski zakonici rei ovo treba initi a ovo ne treba. U prethodnom odjeljku spomenuo sam proroanstvo Osipa Mandeljtama koje je predvialo katastrofalnu pogibiju biografije. Naalost ili nasreu, kako hoete, to se proroanstvo nije ostvarilo. Jedino su, u neku ruku, velike romaneskne biografije zamijenjene malim autobiografijama, tako se poelo tampati mnogo memoarske proze i te su knjige u drutvu prihvaene kao romani, i to doslovno (za primjer moe posluiti knjiga Henrija Milera Rakova obratnica). Na primjeru ovakvih knjiga najlake bi bilo prikazati raspad romaneskne kompozicije. Ali ja nemam volje baviti se time. Umjesto toga, pokuat u, kratko, neto rei o jedno drugom sluaju. Aleksandar Isajevi Solenjicin nije podnosio Viktora klovskog. Negdje je ve spomenuta jedna plovidba Belomorkanalom. Solenjicin je taj parobrod gledao sa obale. Bio je meu graditeljima kanala. Taj dogaaj opisao je u knjizi Arhipelag Gulag. Da nisam siguran u negativna znaenja koja bi moje rijei mogle izazvati, usudio bih se rei da je Arhipelag Gulag veliki ep dvadesetog vijeka. Ali, u ivotu valja znati utjeti. Solenjicin je prvi put o GULAG-u progovorio u knjizi Jedan dan Ivana Denisivia. knjiga je nominalno obiljeena kao pripovijest, sovjetska kritika je nije dobro primila, zamjerali su joj se zbog neobjektivnosti, pretjerivanja u prikazivanju gadluka, namjernih infamacija, i sl. Solenjicin se branio: Opisati spoljni jednolian ivot uroenika arhipelaga ini nam se da je najlaka stvar, da za to nisu potrebna bogzna kakva istraivanja. Samo, to je u isto vrijeme i stvar tea od svega. Kao i kad se govori o svakom drugom svakodnevnom ivljenju treba ga ispriati od jutra do jutra, od zime do zime, od roenja (dolaska u prvi logor) do smrti (smrti). Treba obuhvatit sva, redom sva, ostrva i ostrvca. Naravno, niko to obuhvatiti ne bi mogao, a i kad

Estetsic!a

85

bi oprostite, itati bi sve to bilo dosadno. I jo: Da li mi moemo, i da li smijemo, opisati sav gadluk u kojem smo ivjeli (koji se, uostalom, ne razlikuje mnogo ni od dananjeg)? Ako taj gadluk ne budemo sa svom snagom i uvjerljivou prikazivali, ispadae la. Zbog toga i drim da 30-ih, 40-ih i 50-ih godina kod nas nije bilo knjievnosti. Jer, knjievnosti nema bez cijele istine. Sada se taj gadluk prikazuje koliko to moda doputa preutkivanjem, umetnutom frazom, uzgrednom dopunom, nijansom i opet ispada la. Viktor klovski kae da realnost nije prikazivanje svakidanjice. Realnost je oznaavanje realnih osjeanja protiv kojih se svakidanjost bori. ak se i pokojnici predstavljaju kao svi drugi. Aleksandar Solenjicin je alio to autori romana, drama, filmova ne mogu popiti samo jednu au Gulaga. To bi obogatilo njihovu ubogu matu. Klasina umjetnost je odbijala prikazivati gadluk ive stvarnosti. Ono to je bilo uasno nije se moglo upotrijebiti za knjievnu tvorevinu, odbacivalo se kako ne bi nekoga uvrijedilo ili izazvalo gaenje. Kada je Edgar Alan Po pisao o ljudima koji su ivi zakopani pravdao je svoj postupak istinitou. injenica da se neto uasno doista dogodilo, da je to dio povijesti, upravo uzbuuje u tim dogaajima, navodi nas da se u njih uivljavamo, a da je izmiljeno smatrali bismo ga gadljivim. Aleksandar Solenjicin je dokazivao istinitost svoje knjige pokuavajui objasniti svoj postupak: Kada sam birao junaka svoje prie iz logora, uzeo sam argata, nikoga drugog nisam mogao uzeti, jer on jedini istinski vidi unutarlogorske odnose i veze (isto kao to jedino pjeadinac moe da izmjeri teret rata, samo to, eto, memoare ne pie on). Ovakav izbor, kao i izvjesne otre izjave u prii, zbunili su i uhvatili neke bive mangupe a ja rekoh da su 9/10 preivjelih upravo oni. Uto su se pojavili i zapisi jednog mangupa (Djakov: Zapisi o preivljenom), u kojima se samozadovoljno pripovijeda o snalaenju u borbi za dobra mjesta, o lukavstvu da se poto-poto preivi. (Ba takva knjiga je i trebala da se pojavi pre moje.) Sve je to razumljivo i u istinitost njegova zapisa ne treba sumnjati. Ali, ima neto drugo to isto tako valja rei: zbog svega toga Jedan dan Ivana Denisovia ne moe biti fikcionalna

86

Estetsic!a

pripovijest. Filozofi, naroito ako su poststrukturalisti, vjerovatno bi nas lako uvjerili da moe, ali ako razmiljate kao pripovjeda onda znate da ne moe. Nita se u toj knjizi ne dogaa po zakonitosti siejne objektivacije dogaaja. Dogaaji, kao i hronotop, objektiviraju se samo u svojoj identinosti sa stvarnou. Iako se na poetku itaoca prevodi u pripovjedno vrijeme (U pet sati ujutro...), taj utisak se s posljednjim pasusom potpuno razbija (Takvih je dana, od poetka do kraja njegove kazne, bilo tri tisue est stotina i pedeset tri. Ona tri dana vika to je zbog prestupnih godina...). Privid siea osjeti se na dva mjesta, dok uhov pokraj straara krijumari pilicu i dok se bori za veeru. Ali pravog siea nema, iako je knjiga prepuna mogunosti da se on razvije. Samo, kada bi se to uinilo vie niko ne bi mogao povjerovati u istinitost dogaaja, oni bi izgledali savreno fantastini. Zato je redukcija na puku stvarnost nuna, iskaz svjedoka je namee. I zato je lake povjerovati da je Ivan Denisovi argat i logora, nego da je knjievni lik. Knjievni likovi su sami za sebe zagonetni i razliito orkestrirani u knjievnom djelu. U velikim romanima devetnaestog vijeka karakter junaka kao da je zapisan razliitim aparatima, iz razliitih taaka gledanja. Ivan Denisovi uhov to ne moe biti, on uvijek mora biti identian sebi i stvarnosti kojoj pripada. Ovo to sam rekao za dokaz bi zahtijevalo ozbiljniju analizu, ali ja nemam namjeru natjerati vas da mi vjerujete. Sve to moete i sami provjeriti, dokazivati, negirati mene se ne tie. Ja sam sve ovo ispriao samo kako bi mi lake bilo rei da je namjera da se stvarnost predstavi onakvom kakva jeste unaprijed negativna u odnosu prema naelima umjetnikog stvaranja pripovjedne fikcije. Kao to bi i pretpostavljena apsolutna fikcija bila samounitenje. Niti je pripovijedanje ogledalo, niti ogledalo moe prestati odraavati. Stvar je u smjenjivanju odraza

5. Kraj
Ovaj esej trebalo bi zavriti nekom prigodnom frazom, na primjer: pripovijest se ne pie, pripovijest se komponuje. Priznajem da sam govorio patetino, ali to bi ve bilo pretjerivanje. Neka ono to je reeno bude dovoljno.

88

Estetsic!a

Haris Imamovi Lov na zlatnu pticu

Nije samo Bog mrtav. I ovjek je. To se ne smije zaboravljati. Oni su, naime, zajedno umrli. Iako se za njihovu smrt nije saznalo jednakovremeno. ovjek je zato - neki jo nisu uli za njegovu smrt - manje mrtav negoli ovaj prvi, i zato je njegovu smrt danas vanije naglasiti. Manje mrtav, ba tako. On bi, ovjek, trebao danas biti mrtviji, trebalo bi tako govoriti. Umrli su njih dvojica, drugi s prvim, jedan zbog drugog, njihove su smrti u uzajamnosti. Oni su dvojica izginulih u dvoboju, u mrtvim rukama pitolji, na objema glavama po taka. Humanizam koji je ubio Boga, ubio je i samog sebe, jer kada je ve proglaena smrt metafizike, trebalo se proglasiti i smrt antropologije, starog morala, manihejskog, cijele stvarnosti osijedjelog duha. Ali nije. Zato on danas nije dovoljno mrtav. ovjek je, dakle, mrtav i ako neko jo uvijek eli ozbiljno misliti morao bi to imati na umu, prije nego pone. Vjernik prije molitve zna da ima Boga. Trebalo bi ga umrtviti, ovjeka. Jer je on davno umro, davno prije proglaenja njegove smrti. On je, kao i Bog, umro prije negoli su oni koji misle to spoznali. On je, naime, i postojao jer su ga oni koji misle izmislili. Ako je to reeno za Boga,

Estetsic!a

89

to vai za ovjeka. Razumnije misli onaj koji vjeruje kako je Neko od haosa napravio red i stvorio ovjeka, planski, prema Nacrtu, i dao mu Misiju na ovome svijetu, negoli onaj koji ne vjeruje u Boga, ve samo onome to vidi i uje, to ulima i razumom spoznaje, koji ima pred sobom hiljade godina povijesti, krsta i vaskrsa, u kojima je podjednako i haosa i reda, i milijarde ljudi u ijem je ponaanju vie haosa negoli reda i taj, pored svega toga, vjeruje da ovjek ipak postoji, tj. da postoje zakoni ljudskog ponaanja koji se daju spoznati, i misija njegova, ta treba da radi sa sobom. Leonardo koji crta aritmetiku ovjekove due. Kojeta. Razumnik vjeruje u ovjeka, jer nikad nije prestao vjerovati u Boga, samo ga je zamijenio Prirodom. Onaj koji je proglasio smrt Boga, mislei pod time na smrt svake metafizike, od Talesa do Kartezijusa, od Kartezijusa do Dijalektike, i dalje, uinio je to jer mu je iskustvo dalo dovoljno razloga da prestane vjerovati kako je stvarnost haos koji je postao red i da se ona moe svesti na zakone, sveobuhvatne, da se Sve moe svesti na princip, izvesti iz Jednog na kojem poiva, formule. Vatra, voda, volja za mo, apsolutni duh... Pred istim svjetlom ove boanske ideje, koja nije prost ideal, iezava privid, da je svijet ludo, budalasto zbivanje, kae Hegel; da ne treba vjerovati svojim oima, ve njegovim rijeima. To je bilo logiziranje stvarnosti, redukcija obilja, dijalektiko idealiziranje materije, takorei preneoprezno. Kresanje obilne kronje stvarnosti, provlaenje kroz svijest i jezik, sakaenje, umrtvljivanje ivog, iji je rezultat metafizika soha kojom onda onaj u ijim je ona rukama lupa po glavi svakog ko vidi bujnost, preneurednu, te kronje, zapletenost granja, haos lia, kojom mlati po glavi onog, svakog, koji vidi to se da vidjeti: i ludilo zbivanja. Metafiziar je voljan da se igra boga ili njegovog izaslanika, jer ima sohu u ruci, skeptar. Samo s njom moe ubijediti da je sve u redu. Bez nje se jasno vidi: ako svijet nije sasvim lud, nije ni razuman, sasvim; taj boanski duh na kojem poiva je poprilino lud. Dakle, ne poiva. Stvarnost nije mehanizam kojega je Neko napravio prema Nekom Nacrtu, niti se moe svesti na nj, na formulu. - Dobro, Zaratustra, to je jasno. Ali trebalo bi to dovesti do kraja, dovedi to do kraja! Zato mi, ako nema Boga, govori o ovjeku i tome ta bi on trebao postati? Kad vie nije bilo Boga trebalo ga je, je li, izmisliti?

90

Estetsic!a

Pusti, ne ui me vie da se molim, nema vie povratka ka starom! Kakav natovjek! Ti kae da nema principa stvarnosti, a onda govori da je to volja za mo?! - Ako Stvarnost ne postoji, trebalo bi onda umrtviti i ovjeka, do kraja. On nije skroz mrtav, jer njegova smrt nije fraza. Ubiti te fraze o njemu! Ubiti tog samrtnika, ubiti preivjelost! Ubiti ovjeka! Ako se eli nastaviti ozbiljno misliti, treba biti spreman na zloin protiv te sijede humanosti, ui u nesigurnost koju takav zloin nosi sa sobom, krenuti put pakla, od pakla, kroz. Moda se ne vratiti. Gdje je Vergilije? Za knjievnost se posljednih godina, posljednjih hiljada godina, pisalo kako ona ima spoznajnu funkciju. Ona je, kae se u uvenoj frazi Poetiara, bolja od prostog, historiografskog, biljeenja iskustva, jer govori o opem. Ona govorei o jednom ovjeku, govori o ovjeku. Ona govori o univerzalnom, o zakonima ljudskog ponaanja. Ona, kazivano je, govori o ljudskoj sudbini. - Je li knjievnost Vergilije? Odisej, na primjer. (Odisej uvijek. Uvijek na poetku Odisej.) Homerov Odisej nije samo Odisej, ve bilo koji ovjek. Tako se kae. Tako e, na primjer, dvije hiljade i vie godina poslije, jedan povratnik iz rata, iz Galicije, vrativi se svojoj Itaki, osjeati da je Odisej. Odisej je ovjek, njegova je sudbina, u sutini, sudbina Crnjanskog i svakog ovjeka. Ah, koliko se ale na bogove samrtni ljudi: zborei zla da im dolaze od nas, a nevolje sami spremaju sebi svojim zloinstvima preko sudbine. To govori Zeus, u prvom pjevanju Odiseje. Za Egista koji se oenio Atridovom enom i jo je ubio tog kralja, mimo volje bogova, znaju za svoju propast, jer mi smo mu ranije rekli, poto otrovidnog Hermiju, brzonju poslasmo njemu, neka ne ubije njega i neka se ne eni njome. On nema pravo da se ali, on je znao i odredio svoju sudbinu. On ju je odredio, uneredio, a ne bogovi. To moe zvuati neobino samo onome koji nije itao Homerove epove. ovjek je Odisej koji vlada svojom sudbinom. Sve to mu se deava posljedica je onoga to je uinio. Ex nihilo nihil. Tako ne misli samo Zeus, ve i Homer. Odisejevi drugovi izgubili su ivote, jer su jeli goveda Helija Hiperiona. Odisej isto tako: on se ne moe

Estetsic!a

91

vratiti kui, jer je uinio naao Posejdonu. Nisi trebao kopati kikoplu oko! On e se, meutim vratiti kui, jer nije uinio naao Zeusu, kojemu je, na trojanskom polju - i Ateni isto tako - prinosio rtve. Samo naoko izgleda da je Odisejeva sudbina, na kraju, takva kakva je zato to je on dovitljiviji od ovog ili onog udovita, i da se zato izvlai iz opasnosti: on ne moe nastradati, jer nije iao nasuprot volje onih koji su meu bogovima najjai: Posjedon mu, dakle, moe spremiti poneku klopku, ali on nee nastradati. Odisejeva sudbina nije u njegovim rukama: ve u rukama bogova, veine, onih najjaih. Ali upravo zato je Odisejeva sudbina u Odisejevim rukama, jer bogovi ne odreuju tu sudbinu sluajno, ve po zaslugama, poteno. Odisejev otac je bio vei dovitljivac od tog najveeg dovitljivca, ali Sizif svoju odiseju sa kamenom, koji mu je dodijeljen zbog te dovitljivosti, nikada nee skonati. On je prekrio naredbe bogova i nee ostvariti svoj cilj. Tako je odabrao. Boija volja je zapravo ovjekova volja. ovjekova je, dakle, sudbina u njemu. On ipak odluuje o sebi. Bio on Odisej, neki od njegovih drugova, Egist ili neko etvrti, ovjek uvijek vlada svojom sudbinom. Tako bi, dakle, i Crnjanski trebao da misli o ljudskoj sudbini. Jer i on je Odisej, ratnik, povratnik. Ali, on nimalo ne misli tako. On misli tako, ali ne misli. On se samo ali kada kae da je Odisej, da je njegova sudbina jednaka kao i Odisejeva. On misli neto sasvim razliito. On govori kako je ljudska sudbina, proturjena onome o emu govore Zeus i Homer. Ljudska sudbina zavisi od cvjetanja jedne biljke na Sumatri. Biljke koju taj ovjek nije ni zasadio, ni zalijevao. Dakle, ne zavisi od njega, nimalo. Ve od sluaja. Nije u njemu ve negdje izvan njega, daleko negdje, nedokuivo neto. Sloeni sklop uzroka, za koje nije znao, na koji nije mogao utjecati, neto to ga samo snae. Pogaa ga kao grom. Zeus i Posejdon i Atena se igraju sa arnojeviem i sa Pavlom Isakoviem. Nepoteno, ale se. Sve to se deavalo, na njegovom putu u Rosiju, dogaalo se dakle drukije nego to je eleo i oekivao. Mesto lepih dana i velikih zbitija, put u Rosiju pokaza se pun sitnih nesrea, jada, odurnih iznenaenja. - Sve je bilo drukije nego to je oekivao. To je taj Crnjanskijev junak, to je taj njegov ovjek. To je taj Crnjanski, koji je, bez svoje volje i elje, godinama, ratovao

92

Estetsic!a

po zemljama koje nikad prije nije vidio, za interese drava koje nisu bile njegove, koji nisu bili njegovi ciljevi, elje. I nije ta sudbina bila takva, jer je prekrio naredbu. Kako da jedan rob rtvuje volove Zeusu kada jedva da ima ta jesti? Jedva da je ta Crnjanski mogao uiniti po pitanju sebe. Toliko infinitezimalno da granii sa nita. Sve je zavisilo od sluaja, njegova sudbina. Sluajno je i preivio. Vjetar koji je pokrenuo pijev jedne ptice u Kanadi mu je pomogao da se vrati na Itaku. Preivio je, jer je jednog jutra jedna plava ptica u Kini sletjela na bor umjesto na hrast. On nije onaj neko etvrti. I mada je i kod Crnjanskog svijet u mitskom jedinstvu, kao i kod Homera, to je jedinstvo je ala i ono je zapravo jedna ironina sugestija odsustva jedinstva, vienje stvarnosti kao haosa i sluaja, razjedinjenosti. ovjek, kae autor arnojevia, ne vlada svojom sudbinom. Knjievnost, dakle, govori o ljudskoj sudbini, ali protivrjeno. I nije jasno da li ovjek vlada sopstvenom sudbinom ili nimalo. Ko je sad u pravu, Homer ili Crnjanski? Ko je ovjek, Odisej ili arnojevi? Sasvim je nejasno. Knjievnost zbunjuje zdrav razum koji eli da zna zakon ljudske sudbine. I to je dobro. Homer nije u pravu jednako kao i Crnjanski, jer su obojica u pravu po pitanju ljudske sudbine. Niko nije ovjek, tj. on je i Odisej i arnojevi. Iz jednostavnog razloga, zato to ljudska sudbina ne postoji, jednako kao i ovjek, ljudska priroda i tako to. Jer je knjievnost Homera, jednako kao i Crnjanskog, utemeljena u iskustvu, njihovom, u stvarnosti, njihovoj; te dvije stvarnosti su protivrjene, jer Stvarnost i ne postoji onakva kakvom je oekuje obian razum. (Koji ne podnosi ma kakvo proturjeje.) Pojam stvarnosti, jednako kao i pojam ljudske sudbine biva u sebi protivrjean ukoliko nastoji biti totalan, i tu vie nema zakona, ve svaki zakon vai kao to i ne vai, svaki princip je zasnovan u istoj mjeri kao i njegovo protivjeje. Ukoliko, meutim, nastoji da ne bude protivrjean, kao onaj humanistiki, zdravorazumski, on, jasno, pati od toga da je nesukladan iskustvu, nije totalan. I kao takav, netotalan, on je smijean kada sebe odve ozbiljno shvata. A kada nije smijean i ozbiljno sebe shvata, on je totalitaran i pokuava, nasilno stvarnost (i haos i red) pretvoriti samo u red, ili samo u haos, uzaludno. Smijean je i straan kada,

Estetsic!a

93

tako naivan, nareuje ta da se radi. Knjievnost pokuava da ne bude takva, smijena, vizija stvarnosti: ona ne govori o ljudskoj sudbini. Knjievnost nije spoznaja ljudske sudbine. Knjievnost nije samo spoznaja. Knjievnost zbunjuje onoga koji eli spoznati ovjeka i njegovu sudbinu i u tome vidim njezinu najvaniju spoznajnu funkciju. (U kontekstu racionalistikog imperativa.) ud je ovjeku njegova sudbina, kae filozof, psiholog, antropolog. Da li je Jevrejin spaljen u Auvicu zbog njegove udi ili je to spaljivanje nevana injenica unutar njegove sudbine, pita pripovjeda. Knjievnost je, dakle, zbunjivanje. Crnjanski u svom romanu nema Odiseja, jednako kao to Homer u svom romanu nema arnojevia. Ali to nije razlog da se sudbina tih junaka shvaa kao ljudska sudbina. (ak, iako su sami autori pomislili da je njihov junak - ovjek.) To nije ljudska sudbina, to su sudbine Odiseja i arnojevia. One nisu oitovanje univerzalnog kroz pojedinano. Postoji slinost, kao to se vidjelo, izmeu sudbine Egista, Odiseja, Odisejevih drugova, ali to nije identitet. Samo su sline te sudbine, istovjetne su po nekom stanovitu, to je relativni identitet. Obojica su vladari svoje sudbine, ali Egista su ubili, a Odiseja nisu. Trebalo bi u korist Hansa Katorpa spomenuti, kae Tomas Man u Namjeri svog arobnog brijega, da je pria koja slijedi njegova historija i da se svakom ne dogaa svaka historija. Hans Kastorp nije prosjeni njemaki malograanin s poetka dvadesetog vijeka. Niti je ozbiljna knjievnost ona koja govori o prosjenom Bilo Kome. Nikome se, ljudima i knjievnim junacima, ne dogaa bilo kakva historija osim one njegove. I bilo kakva, nepaljiva, poistovjeivanja daleko su od ozbiljne spoznaje. Sadraj knjievnosti nisu zakoni ljudskog ponaanja, jer je u toj oblasti svaki zakon protivrjean samome sebi. Jedini je zakon da ih nema. Ko govori o ovjeku - govorio je Stiplon, i to se zaboravilo onoliko puta koliko dana ima u dvije hiljade godina - ne govori o nikome, jer ne govori ni o ovome ni o onome. Kad kaem da nema zakona, nisam Kratil koji osporava svaki zakon, relativista, sofista koji izjednaava sve, ve mislim da je suluda pomisao kako se iz historije o Hansu Kastorpu moe nauiti ta je to ljudski ivot. Ili ta je to ivot jednog mladia. Ili prosjenog njemakog malograanina.

94

Estetsic!a

Kad kaem da je stvarnost protivrjena sebi, ne mislim na bilo koji oblik protivrjeja. Jer kad piem da Odisej, u navedenom trenutku i navedenom smislu, vlada svojom sudbinom ne mislim (istovremeno i istosmisleno) da on i ne vlada svojom sudbinom. Zakon identita vai, ali ne u bilo kojem obliku, ne u svakom vremenu i smislu. Kada kaem da knjievnost ima u sebi spoznaje o ljudskoj sudbini koje su protivrjene samima sebi, ne mislim da je isto protivrjeno samom sebi, ve razliito, dva razliita u odnosu kontradikcije. Kada to kaem mislim na romane u kojima su i Odisej i arnojevi likovi, romane u kojima neki likovi vladaju svojom sudbinom i u kojima drugi ne vladaju. Mislim na roman u kojemu je sudbina junaka, jednog te istog, u jednom asu glina u njegovim rukama i zavisi najvie od njega kako e je oblikovati, dok je u drugom trenutku on glina kojega oblikuju tue ruke. Mislim na nesretnog Hansa Kastorpa kad jedne veeri, ne znajui koliko je bezjak, prvi put prilazi k madam oa, onoj koja je bila otjelotvorenje njegove enje. (Ona ree: Tu es en effet un galant qui sait solliciter dune manire profonde, lallemande. I stavi mu na glavu kapu od hartije.) I na Hansa Kastorpa koji odlazi iz sanatorijuma, s arobnog brijega, u rovove Prvog rata. Vidje da nije vie zaaran, da je izbavljen i osloboen, - ne sopstvenom snagom, to je sa stidom morao da prizna, nego da je izbaen elementarnim spoljanjim silama, za koje je njegovo osloboenje bila sasvim sporedna sluajnost. Udarac groma. Jedan, pie Man, historijski udarac groma koji mijenja sve. Zeus koji odluuje hoe li Kastorp preivjeti ili nee nije Odisejev Zeus, ve mu je svejedno da li je Kastorp radio ovako ili onako. Mislim na onog Hansa Kastorpa, za kojeg ne znamo hoe li poginuti ili nee? ija historija, dakle, zavrava upitnikom, jer je njegova. Onaj koji ita taj roman elei da spozna sudbinu ljudsku, ili njemakog malograanina s poetka prolog stoljea, ostaje zbunjen na kraju. Na presudnom mjestu stavljen je upitnik. ta to sad znai? ta e biti? Zato nije poginuo? Hoe li se vratiti na Itaku? - Koji je zakon njegove sudbine? - italac koji trai u knjievnosti univerzalne zakone, zbunjen ovakvim krajem, zaboravit e vrlo brzo jedan ovakav kraj, besmislen, necjelovitu priu, i sjetit e se kako mu je Ivo Andri, na nekim mjestima, fino i lijepo, objasnio u

Estetsic!a

95

svojim narodnim poslovicama - a on je, jasno, to prepisao u svoj rokovnik, fino i lijepo - ta je to svijet i ta ljudska sudbina jeste, tj. lijepe i fine putokaze za ivotni put. Jedan takav italac koji ezne za jednom takvom metafizikom i antropologijom, lienom zbunjivanja, proturjeja, imat e, naravno, jedinstvenu, svoju sudbinu. Ali, ukoliko stvarno utuvi u glavu da je stvarnost Ono i da je ovjekova sudbina Ovo, i ukoliko pone ivjeti sukladno Tome, on bi mogao biti slian nekim knjievnim junacima koji su smijeni svakom ko je shvatio kako je poenta povijesti o Hansu Kastorpu to da zapravo i nema poente. Jedan je dokoliar naao u knjigama Felisijana de Silve i kod jo nekih, kako su ivjeli Galaor i Amadis od Galije i shvatio je ta je stvarnost, dobro i loe, i kako se ovjek treba ponaati, kako vladati sobom, nauio je ivjeti. On je, kako kae pisac povijesti o njemu, time potpuno pomjerio pameu. Poto je, dakle, oistio svoje oruje, od pikae nainio ljem, dao ime svome konju i sam sebe pokrizmao, uini mu se, da mu nita vie ne fali, no da potrai kakvu gospu, u koju e da se zaljubi, jer lutajui vitez bez ljubavi bio bi drvo bez lia i bez ploda i tijelo bez due. Postoje tumai romana, psiholozi znanja, koji ideje, veltanaung, knjievnog junaka (Ivana Karamazova ili Mersoa) vide samo kao odraz njegovog karaktera; moe biti, ali nije uvijek. Servantes pokazuje obrnuti tok: ideje koje formiraju odreen karakter. Strastveni italac knjiga postao je psihotiar. Usvojivi, naime, odreen pojam o ovjeku, njegov junak, italac, odluuje da se identifikuje s tim pojmom. Kezada je odluio postati Don Kihot od Mane. Jasno da nita ne nastaje iz niega i da je u njegovom karakteru postojalo plodno tlo za tu, karakternu, preobrazbu, meutim, nesumnjivo da su knjige, pojmovi koje je usvojio, nain na koji je itao te romane, imali nemalog udjela u tom procesu stvaranja njegovog ludila koje je na kraju bilo jae od svakog razloga. On ivi podraavajui mnogim drugima, koji su isto tako inili, kao to je bio itao u knjigama o tim stvarima; identificira se s pojmom, totalno, tei totalnoj koherenciji, nosilac je jednog nimalo protivrjenog morala i tei njegovoj realizaciji; i zato je totalno smijean. Izgorio mu je mozak, kae Servantes. To nije pria o ovjeku, ve o jednom ovjeku. (Da jeste pria o svakom ovjeku,

96

Estetsic!a

Servantes bi, jasno, tvrdio da je isto tako izgorio mozak svakom ovjeku, pa i njemu samom, Servantesu.) Nikoga ne bi trebalo poistovijetiti s njime, niko se ne bi trebao identificirati s njime, jer to je smijeno, o tome govori Servantes, kako ne treba ivjeti. Smijean bi bio italac koji bi identificirao ovjeka s tim Kezadom, shvatao ljudsku sudbinu, naavi zakon ljudske prirode. Dobro, Don Kihot je uio kako da ivi iz smijenih knjiga, iz onih koje iskrivljuju zakone stvarnosti, postoje znanja o stvarnosti koja nisu smijena kao ideje iz vitekih romana, tj. smijena kao takva. Dobro. Postoje, meutim, junaci slini Don Kihotu, u navedenom smislu, koji su izuavali mnogo ozbiljnije knjige, traei u njima razumno, empirijski zasnovano, objanjenje stvarnosti i sukladno tome i najadekvatnije moduse ivljenja. Ti junaci-itaoci su Floberovi Buvar i Pekie. Dva ovjeka, a zapravo jedan. Buvar i Pekie su htjeli. Buvar i Pekie su smatrali, oni su eljeli, tako pie Flober. Kao i Servantes, smijena mu je njihova identifikacija, njihova tenja za identifikacijom. U Luvru su se, na primjer, trudili da se odueve Rafaelom. Ali treba paziti, oni nisu doli u Luvr da bi mogli priati kako su tamo bili. Oni su se zaista trudili da se odueve Rafaelom, oni to ele shvatiti. Oni nisu glupi, ni neobrazovani; naprotiv. Buvar i Pekie su proitali gomile knjiga, i ele da sve znaju. Obueni u plave bluze, sa eirima irokih oboda, s dokoljenicama i dambaskim tapom u ruci (jedna ruka! - op. H. I.), tumarali su oko marve, zapitkivali seljake i nikad nisu proputali poljoprivredne skuptine. I oni znaju mnogo toga. Oni, meutim, ele da znaju sve. Na primjer, odluuju da se bave poljoprivredom i oni itaju sve o tom poslu. I tek kad su Sve nauili, spremni, oni su poeli sa svojim poslom. Da bi se upoznali sa prognozom vremena, studirali su oblake prema klasifikaciji Lak-Hauarda. Posmatrali su oblake koji se izduuju kao grive, koji lie na ostrva, one za koje bi se pomislilo da su brda snijega, trudei se da razlikuju nimbuse od cirusa, stratuse od kumulusa; oblaci su se mijenjali pre nego to bi im pronali imena. Tako i sa uzgajanjem povra i voa: sve su isplanirali, sve su znali, bili su savreni poljoprivrednici, ali su se nale neke okolnosti - Otkud? Niokud! - koje su im upropastile posao, sasvim. Gomolj je sagnjio,

Estetsic!a

97

voke su se sasuile, sijeno je izgorjelo... Eksplodirao je njihov mehanizam za pravljenje pia! Deset minuta ostadoe u takvom poloaju, ne usuujui se da uine ikakav pokret, blijedi od straha, posred komadia stakla. Kada uzmogoe da govore, zapitae se ta je to uzrok tolikim nedaama, ove posljednje naroito? I nita nisu shvatali, osim da zamalo nisu poginuli. Pekie zavri ovim rijeima: - To je, moda, zato to ne znamo hemiju! I pored tolikih nedaa, i pored toga to su bili dovedeni pred situaciju u kojoj nita ne shvaaju, oni - i u tome je njihovo ludlilo - ne sumnjaju u svoj koncept, u Znanje, ne ele da sumnjaju: na sve su to mogli utjecati, nita od toga nije samo okolnost, nepredvidiva, sluajna, ve predvidiva, sve to zbog ega im propada posao, oni su to morali znati. Oni su, u tom smislu, Don Kihot kojega nita ne moe pokolebati u njegovoj vjeri. Oni, ma kakvo bilo njihovo iskustvo, vjeruju da je stvarnost racionalna, da se moe saznati, tj. isplanirati. Oni su filozofi, metafiziari, vjeruju u Stvarnost, da u njoj vlada red, da ga treba shvatiti, principe treba znati da bi se uspjelo u neemu, u poljoprivredi, vladati svojom sudbinom. Treba bolje izuiti geologiju, hemiju, matematiku. Kad su Buvar i Pekie proitali sve o ljubavi, onda su oni odluili da se zaljube. Buvar je uspio, zaljubiti se. Floberov italac zna kako je to zavrilo, ta njegova ljubav. Buvaru i Pekieu okolnosti nisu ile naruku. Zapravo im uvijek idu nautrb, nita ne bude onako kako su oekivali, htjeli. Sve je kontradiktorno njihovim eljama. To, meutim, opet nije zakon stvarnosti - kao to misli arnojevi i slian pesimizam, iako je mogue da i tako bude. Sve je bilo, to je doiveo, drugaije, nego to je oekivao, kae se za Pavla Isakovia. Sve je, uvijek, takvo, misli Pavle. Ta razlika izmeu oekivanja, elje i doekanog, doivljenog, nije vrsta, ta drugaijost nije uvijek u jednoj mjeri, potpunoj, po mjeri lirike Crnjanskog. Ta razlika, ona je zakon prie o Buvaru i Pekieu. Flober to radi s namjerom humoriste, da bi ismijao graanski racionalizam, taj metafiziki materijalizam, kao to se, je li, Servantes smije idejama vitekih romana, vjeri u jednostavnost stvarnosti. Stvarnost nije maina. Stvarnost nije jednostavna, ve je obilje, nepregledno, i to znai da vanplanske okolnosti mogu ii naruku planovima. Don Kihot je u jednom trenutku razoaran, jer njegov

98

Estetsic!a

dolazak u jednu krmu nije bio pozdravljen. Sluajno se desi da u taj as svinjar jedan tjerae sa neke strnjike opor svinja (koje se tako zovu i bez oprotenja), pa duhnu u rog, kojim ih je znakom kupio, a Don Kihotu se onaj as uini da je to... Bog sluaja se ne igra uvijek na isti nain; postalo bi mu dosadno. A najdrae mu je igrati se s onima, racionalistima, koji ne vjeruju u njega. Zakon neminovno postoji i mora postojati: tu ne moe biti sluajnosti, tako misli Raskoljnikov na jednoj stranici u poetku Zloina i kazne. Taj isti mladi dri da se, lako, pronalaze i otkrivaju svi zloinci, jer ne budu dovoljno paljivi, razumni, u odluujuim trenucima. Samim zloincem, i to skoro svakim, ovlada u trenutku zloina neka klonulost volje i miljenja, a mjesto njih nastupa fenomenalna djetinja lakomislenost, i to ba u trenutku kad su zdrava pamet i opreznost najpotrebniji. Buvar i Pekie se slau s Rodionovom logikom. Kad, meutim, on koji je sve paljivo isplanirao pone djelati, neto bude kako je planirao, neto nije tako. On ostvaruje svoj naum, ali ubio je i sestru te babe, nevinu. O toj nevinosti e kasnije razmiljati, sad mu volja nije klonula nimalo i cilj je: pobjei iz tog stana, pred kojim su se, odjednom, pojavili nekakvi ljudi - Ko su ti ljudi? - i kucaju na vrata - ta oni hoe, sad? - vrata iza kojih je stan, rascvjetane lobanje i latice krvi svuda po podu, sjekira, Raskoljnikov. I kad je jasno i izvjesno da e biti uhvaen, jer nema kud, odjednom, se stvaraju neka otvorena vrata stana, praznog, koji se renovira, u kojem su maloas bili moleri, u kojem e saekati dok sluajni prolaznici uu u stan lihvarke i budu nekoliko, tj. dovoljno, trenutaka zapanjeni. Raskoljnikov, oigledno, nije dobro prouio hemiju, ali imao je sree. Stvarnost Raskoljnikova prepuna taaka, postaje stvarnost prepuna upitnika i uzvinika, ali to ne znai da su svi ljudi Pavle Isakovi i da ju je kreirao Milo Crnjanski. Metafizika koja kae da sudbina jednog papagaja u Banatu ovisi, uvijek i samo, od treanja na Sjevernom polu, ne moe saeti u sebe stvarnost jednako kao i ona protiv koje je upravljena. Netano je da su svi napori uzaludni. Stvarnost je prevelika da bi je jedan Raskoljnikov, ma koliko bio lucidan, mogao predvidjeti. Ali njegov problem nije samo taj, problem te nepredvidive budunosti, ve i sadanjosti koja mu izmie zbog njegovog telosa, njegove misije.

Estetsic!a

99

I sadanjost je pregolema za njegovu usku svijest. Izmie mu. Tako biva kod ponekih manijaka koji su se i suvie na neto usredsredili, pie Dostojevski. Cilj je potpuno porobio tog mladia koji se, slian Don Kihotu, identificirao s Napoleonom. On e nastupiti u ime Pravde! Dakle, smijean. Kao da mu se, pie na jednom mjestu u romanu kada se Raskoljnikov skoro oslobodio Cilja, iznenada provalio na srcu nekakav ir, koji je rastao mesec dana. Sloboda, sloboda! Sad je slobodan od tih ini i maija, od zaaranosti i privienja! To je ipak samo trenutak. On e, sve dok ne ostvari svoj cilj, posmatrati svijet iskljuivo sa stanovita tog cilja. On e obilje stvarnosti svesti na Jedno. Svu stvarnost vidi kroz naoari, ili bolje rei lornjon, svojega nauma, svoje identifikacije s Napoleonom. Jasno da bi onaj, apsolutno protivrjean Raskoljnikovu, koji bi htio da vidi stvarnost kao takvu, kao obilje, cijelu dakle, u svim njenim manifestacijama, jasno da bi on se rasprsnuo, ili bi mu makar iskoile oi iz te glave. Ali i Raskoljnikovu hoe oi da frce iz glave jer svijet misli samo kroz Jedno. Usreditena panja niti sve ostale stvari; svijet van fokusa je nitavilo, za onog koji gleda. On lii na ovjeka koji meu sto hiljada trai jednog ovjeka, tj. ostali su samo smetnja ili pomo. I kad uspije nai tog jednog on vidi on vidi da taj nije Taj. Dok onih sto hiljada nije ni vidio, osim kroz njega. To svoenje ivota i to proputanje svijeta, ta tragedije tog Napoleona, takvog, ne moe se isplakati ni sa sto miliona suza. Raskoljnikov je ipak imao sree. On je za razliku od Don Kezade nadivio svoje ludilo, kao to to uistinu i biva kod ponekih manijaka. Pavle Isakovi nije elio biti ni Amadis ni Napoleon, on je htio biti Mojsije. Njegova sudbina, meutim, nije bila biblijska pria. Bog nije bio na njegovoj strani. Kao kod Odiseja. Pavle je kao arnojevi. Kao vojnik Crnjanski. Sluaj, najvei komedijant na svetu, opet se bio sa kapetanom poigrao. Ta se reenica ponavlja u Seobama neprestano, kao izdisaj. Srpski nacion, smatra Pavle, nema ta da trai u Austriji, za koju su ratovali godinama i koja, sad, hoe da od njih napravi kmetove, robove. Treba ii u Rusiju, Rusi e biti poteniji prema njima, Srbima, oni e, pravoslavci, cijeniti njihove napore. Pavle eli otii u Rusiju, tu, takvu, ali kako god krene ne uspijeva. Skreu ga. Uvijek dolazi gdje nije elio. (Tim su

100

Estetsic!a

Rusima vaniji, u tom trenutku, dobri odnosi sa Austrijom, neraspoloenom za seobu; njima je korisnija od Pavlovih sanjarija, ili Pavlovih vojnika, austrijska cijela vojska, za desant na Tursku i tome slino. Tu Rusiju Pavle vidi ve u Beu, takvu; kada je budan. Tu e Rusiju saznati i kad ode u Rusiju. Ima tamo i unakazanija knutom! A biva katkad i urezanija jazika!) Isakovi sve neto trai po vazduhu, sve neto trkara po nebu. I nije samo pojam Rusije, s kojim se identificirao, sapeo tog kapetana, pa on, kao Revolucionar, kao Raskoljnikov, malo o emu drugom i misli, malo ta drugo i vidi, ve je on u zabludi i sa pojmom srpskog naciona s kojim se identificirao. Kada ga Rusin Volkov, u Beu, pita: ele li uistinu Srbi u Rusiju, Pavle e rei: svi! Pavle nije Don Kihot ili Raskoljnikov, jer se on ne poistovjeuje s jednim ovjekom, ve su stotine jedinki tog srpskog naciona, u Austriji, za njega jedan ovjek, jedan san, jedna elja. Isakovi tako vidi srpski nacion, kao jednu duu, a ak ni Isakovii nisu jedinstveni u tom smislu.Ima pravo Trandafil koji kae da je familija tea nego carevina! Jedan njegov brat eli u Rusiju, drugi ne eli. Jedna Pavlova snaha, takoer, eli u Rusiju, ali zbog Pavla. U tu njegovu Rosiju. I druga snaha, isto. Jedan je njegov brat, mu ove prve, ljut na Pavla zbog toga. I ne samo zbog toga. Ja u moi rei da me Paja vodi u Rosiju, sa konja, na magarca, u mobu. Aha! Aha! Itd. Itsl. - Pavle, dakle, ne moe rijeiti probleme u porodici, ve ih i proizvodi, nesvjesno, a rijeit e sve probleme u narodu! Stotine njih u Temivaru, i hiljade njih u Rusiju, ljudi, razliitih elja njihovih, protivrjenih, Pavle, nihilizujui, poistovjeuje u svojim snovima, svojim eljama. Serbi kada sprovedu svoje otselenije u Rosiju bit e sree. Jasno! Dakle, on, koji voli svoju mrtvu enu, vodie Srbe koji ne postoje u Rusiju koja ne postoji. To je Pavlovo rjeenje u svijetu u kojemu je sve ludo. U kojemu sve zbunjuje. Nacionalizam Crnjanskog? Dobro, nacionalizam Crnjanskog, pria o Pavelu Isakoviu, to je taj nacionalizam Crnjanskog, jeste. U svijetu u kojem je sve ludo nema ovjeka, idealnog. Mislim da bi ak i Milo Crnjanski priznao za sebe da nije idealan. Ili je drugaije? Moda je svijet toliko lud da ak ima i takvog u sebi? U Andrievoj prii Smrt u Sinanovoj tekiji govori se o jednom ovjeku koji je proivio uklonivi

Estetsic!a

101

se od svakog zla i ma kakve gluposti. Sudbina mu, pie Andri, nije dala samo znanje i pronicljivost, i pogled iri nego u ostalih ljudi, nego i tako savrenu harmoniju izmeu duha i tela da je za sve koji su ga poznavali, lino ili po uvenju, stajao kao nedostian primer savrenstva svake vrste. Izgleda da su mu nemir i ljudska potreba za nemirom bili potpuno nepoznati. Taj je ejh Alidede nauio pravila svoga Reda posvetio se vjeri i molitvi, ukloio se u tekiju od svakog zla, i primijenivi sveta pravila u svome ivotu, postao je, takorei, konkretan ideal. On nije Raskoljnikov koji eli biti Robespjer ili neko drugi koji eli biti neko trei. On je bio dervi koji je elio biti dervi. On se, naime, identificirao sa samim sobom, bio je uvijek ono to jeste. Koherentan. I upravo je iz toga proistekao njegov spokoj, veselost, odsustvo nesree i bezgrenost. Nikad u ivotu nije kazao re koja rastuuje ili nipodatava drugog. Svega dvaput zbunila ga je pojava ene. Prvi je put sa jedanaestak godina kada je, u blizini porodine kune, poslije neke poplave, ugledao tijelo, polugolo, ene, utopljenice. Trei prema kui, vikao je glasno majku, ali kad je stigao i ugledao ukuane, prevlada u njemu odjednom dotle nepoznato oseanje stida. I nije rekao, ve je voda odnijela, sutradan, tijelo utopljenice i proturjeje koje je muilo njegovu duu (izmeu krivice onog koji uti i stida onog koji bi rekao). Nadvladao je stid. Taj je prvi dogaaj, meutim, tek zametak drugog, vanijeg. Alidede ima 25-26 godina, i ve je u nekoj carigradskoj tekiji. Jedne noi... On stoji na prozoru tekije. Ve je hteo da zatvori prozor i da se vrati u postelju, kad u vrhu ulice ugleda neki beo lik koji se brzo sputao nizbrdo. Otvori iroko oi, u nedoumici izmeu sna i jave: lik se primicao velikom brzinom. To je bila neka ena u beloj haljini ili samo u koulji. Malo zatim, iza oka na vrhu ulice, pomolie se dva tamna muka lika. I oni su trali. Ubrzo se zau teak topot njihovih nogu. ena je trala pravo ka kapiji koja se nalazila ispod samog prozora. Jurila je, oito izbezumljena od straha, ne tedei snagu, kao gonjena zverka. Kad se primakla, videlo se da je raupana, pocepana i polunaga. ena prilazi kapiji, njeni gonitelji zastaju. Skrivaju se; ekaju? Ona, meutim, nema vie snage. Pada. Tek prua ruku prema kapiji. Mladi se nije usudio

102

Estetsic!a

da spusti pogled jo jednom na kapiju. Kao da u toj neobinoj nonoj sceni igra ve i on svoju ulogu, pusti preagu za koju se drao. Stupajui natrake, poe oprezno da se povlai ka postelji i brzo lee. Situacija ipak nije ista, niti je Alidedino rjeenje isto. Ovaj put on moe da spasi enu - druga je iva! - i ovaj put njegova odluka, pobjeda stida ili elje da ukloni sebe od svakog zla, jo je manje jednostavna za njegovu savjest, nego u prvom sluaju. ta je bilo s njom? I kako je nestala ispred kapije? Prekoravao se ogoreno to one noi nije odmah siao u avliju, razbudio ostale, otvorio kapiju i pomogao gonjenoj eni. (Posle toga je iveo etrdeset godina u Carigradu ne poznavi nikad nemira ni patnje; nieg drugog do rada i molitve. To je bio taj ivot Alidedin o kome smo govorili napred i o kome se prialo gde god ima muslimanskog uha.) Alidede sad (u prezentu prie) umire, i pored cijelog tog savrenog ivota sjea se ta dva dogaaja, s grozomorom, prepun je bola. Nisam znao da ovakva gorina moe ispuniti duu oveka. - Sav ivot se samrtniku javlja u posljednim izdasima, i sav Alidedi ivot su ta dva dogaaja. On se cijelog ivota uklonio pred zlom, tj. svijetom, osim u ta dva dogaaja kada je svijet doao po njega, tj. zlo. On ne eli biti umijean, ali je umijean. On je bio umijean, i sad zna da je u te jedine dvije prilike kada je mogao ivjeti u svijetu - dakle: ivjeti - pogreno odluio. On nije ni ivio, osim u ta dva sluaja. Ta dva sluaja su sav njegov ivot, a ne cijelo ono njegovo, savreno, bjeanje od ivota. On je bez ta dva sluaja mogao ivjeti savreno, jer bi ivio sasvim izvan svijeta. Jer ne bi ni ivio. Leina ima koherentnu duu. Mrtvac moe biti totalno etian. On zna sad da je totalni grenik, jer je bio totalni bezgrenik, jer je to htio biti u ona dva sluaja. Stid koji je odraz njegove elje za potpunom moralnom koherencijom, proizveo je koherenciju potpunog nemorala. Evo moja misao Milostivi, a Ti je vidi, kazao je ja ili ne: gore je i tee nego to sam mislio robovanje zakonima Tvoje zemlje, kae Alidede na kraju ivota i prie. Da li to Andri, na kraju, moda eli rei da je religija lo putokaz za ivot? Da je islam ideologija koja degradira ivot i koja ide u prilog zlu? Brzoplet Volter zadovoljno trlja ruke, jer ima jednog tako monog kompanjona u svojoj

Estetsic!a

103

prosvetiteljskoj misiji. Musliman, naivan, jo zadovoljnije, jer je dobio jo jedan dokaz Andrieve islamofobije. Obojica su nepametni, jer obojica podjednako dobro ne znaju itati knjievno djelo, znaju samo prepoznati svoje teze. Alidede, naime, nije bilo koji musliman. On ak nije ni bilo koji religiozni dogmata, niti svaki iskljuivi karakter. Andri ne ilustruje ideoloki ili psiholoki tip, ve pripovijeda o ivotu Alidede, takvom kakvim je bio, sugeriui o mogunostima u koje bi mogli upasti svi oni koji bi htjeli, svi koji bi eljeli oponaati Alidedu, ili pojam koji on za njih predstavlja, Koherenciju. Andrieva knjievnost zbunjuje takve oponaatelje, vjernike u Koherenciju; psihotiare. Dervi koji misli da je dervi. Otac Gorio koji misli da je otac. Ne prosjak koji misli da je kralj, ve kralj koji misli da je kralj, tako je jedan opisao psihotiara. Alidede ipak nije bilo koji psihotiar. Jednome se derviu moglo desiti da naie na Alidedina proturjeja ranije, drugome nikad, treemu dovoljno da promijeni karakter... Andri nije psiholog, ve pripovjeda. Koji ne pie protiv islama, kao takvog - islam an sich i ne postoji - ve o jednoj interpretaciji njega. Alidedinoj i onih koji ga ele oponaati. Kada bi Bog kanjavao za svako uinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno ivo bie, kae Kuran, i on je tu blii Andrievoj sugestiji negoli Alidedinom stidu i bojazni od bilo kakvog grijeha, slijepom robovaju zakonu. A ako Andri i kae kako se o Alidedi prialo gde god ima muslimanskog uha, to ne znai da je svaki ovjek s muslimanskim uima, meu Turcima, htio oponaati Alidedu, da je tu priu ozbiljno shvatao, intimno. Ako niko onda je bar taj kraljevski konzul u Hitlerovom Berlinu jako dobro znao razliku izmeu line misli i javne rijei o onome to je drutvo promovisalo. Andrieva knjievnost je neuklopljiva u ideoloke obrasce. Selimovi je jednom prilikom govorio o svom divljenju prema nainu kojim Andri uspijeva u svom pripovijedanju da uhvati sloenost i zamrenost svijeta. Meni se to u jednom trenutku uinilo ironinim. Jer ako se uporedi pria o Selimovievom ejhu sa Andrievom, onda Andri, i sa svom svojom sloenou, lii na didaktiara koji na smijean nain uproava stvarnost. Crno-bijel je svijet Andrieve prie, kao u svetim knjigama. Smrt u Sinanovoj tekiji ipak zavrava

104

Estetsic!a

unekoliko jasno: Alidede je u presudnim trenucima morao nadvladati svoj stid, iako nije mogao. Selimovievom ejhu, meutim, svijet nee biti toliko naklonjen, bie mu jo gori - jeste, moe biti! - nego Alidedi. Nee mu biti ak ni jasan. Nurudin e takoer skonati u groznici, sa nevienom gorinom u dui, ali ne zbog previda, ne zbog karakterne slabosti, ne zbog dogmatike. ejh Alidede je spram njega, ejha Ahmeda, Odisej koji vlada svojom sudbinom. Koji je imao tu privilegiju da mu karakter bude sudbina. Alidede je mogao odabrati. Svoje je jedne veer odabrao totalno dobro, tj. totalno zlo. I Ahmed Nurudin ima svoju jednu veer - Alidedinu, a svoju, i tu kao da Selimovi parodira Andria, toliko je slinosti i toliko razlike. Andri sugerie kako je svijet mnogo sloeniji od onoga to se uinilo Alidedi, dok Selimovi dokazuje kako je (tj. moe biti) svijet sloeniji ak i od onoga to se uinilo Andriu. Na sokaku, pored tekijskog zida uli su se koraci. - Nije me se ticalo ko je mogao da prolazi u to kasno pretponono doba pored tekije, posljednje kue na izlasku iz kasabe. - Da sam znao, zatvorio bih teki mandal na kapiji, i uao u kuu, neka se tue sudbine rjeavaju bez mene. Ali nisam znao, kae Nurudin. Gonili su te veeri nekoga ispred tekije. Ko je gonio? Koga je gonio? Taj neko - kasnije e ga Nurudin nazvati Ishakom - skriva se iza tekijske kapije, u bau. Gonioci ga ne vide. ejh ga vidi. Znali smo i ja i on da e se gonitelji vratiti. Gledali smo se, nepomini na svojim mjestima i utali. ta uiniti? Ko je on? Zato je kriv? Da li je kriv? Nurudin nita ne ini, kao i Alidede. On je ejh, i njegovo nije da se mijea. Ali kao i Alidede on ipak ini, umijeao se je. Pomogao je gonjenom, nita ne uinivi: nije ga odao. Nurudin prvo bjei od tog svog ina, takvog. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se vie tie. Uao sam u tekiju, okrenuvi klju u zaraloj bravi. Ali ko je on? Ipak mu je pomogao. Kome je pomogao? Ukljuen, Nurudin ne moe da se iskljui. Vraa se. - Neto se deava, nimalo nevino, znam da se stalno deavaju teke i surove stvari, ali ovo je pred mojim oima, ne mogu da ga otisnem u neznano i nevieno kao sve ostalo, i neu da budem ni krivac ni nevoljni sauesnik, hou slobodno da se odluim. Ishak je jo dolje.

Estetsic!a

105

teta to nita ne znam o tom ovjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu. Zato ne ide? Zato ne oslobodi Nurudina odluke! Zato mu ne doputa da ga se ne tie! Tekija mu je ve dovoljno pomogla. Ako me otjera, umijeao si se. Ako ga otjera, otjerae ga u smrt. Skloni me do sutranje veeri. Ne, ne moe ga skloniti. - Ne mogu. - Onda zovi straare, tu su, iza zida. - Neu da ih zovem. I neu da te sklonim. Ni da ga izda, niti e mu pomoi. Kada je, meutim, Ishakova ravnodunost (prema tom ovjeku s voljom kipa) zapalila njegovu sujetu, Nurudin odluuje da mu pomogne. Nije me se ticalo, nisam znao o njemu nita, nikad ga vie vidjeti neu, a stalo mi je do njegova miljenja, uvrijedilo me to se dri kao da me nema. Volio bih da se ljutio. Upuuje ga na kuerak u kojemu dervii dre starudiju. Ve ti je krivo to si ovo uinio, govori mu Ishak, i ima pravo. Hoe li pobjei, hoe li ostati, hoe li ga uhvatiti? Jesam li pogrijeio to ga nisam odao, ili to ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: to god bi uinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono to ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i naao sam srednje rjeenje, nikakvo, jer nita nije bilo rijeeno, samo je muka produena. Morau da stanem na jednu stranu. Ali kako da zauzme stranu, kada ne zna koja je prava? Bezbroj razloga je bilo i za jedno i za drugo, da ga unitim, ili da ga spasem. Takav, neodluan, Nurudin je morao ponititi svoju pomo. Ujutro je - i ranije bi da je neko bio budan - rekao MulaJusufu gdje se krije bjegunac. Ishak je, meutim, znavi za njegovo kolebanje, to predvidio i ve pobjegao. Nurudin nije odabrao stranu, odabrao je obje. Time je umirio svoju savjest, svoju elju da bude na pravoj strani. On nije jo uvijek ivio u svijetu. On je vanzemaljac. Dok nita ne znam, misli ejh, nema ni odreenja, i neu da se mijeam. Zvjezdano nebo nada mnom, zemaljski haos u meni! On nije ivio u svijetu, ali svijet je doao po njega, uvukao ga u sebe. Kao Alidedu. Zapravo jo silovitije, jo gore. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma ta da uinim bio bih miran, sad sam znao da je to odreivanje, zato sam ostao na pola puta, neodreen. U tom naoko neznatnom dogaaju s Ishakom nazirala se sva nesrea koja je bila u vezi sa zatvorenim bratom i koja e ga uskoro

106

Estetsic!a

pogoditi. Uvijek sam znao ta treba da inim, derviki je red mislio za mene, a sad kad treba da donese odluku - pomoi ili ne pomoi Ishaku - sad kad nema dervikog reda, ve u neredu stvarnosti, on mora da misli, on ne zna ni ta jeste taj svijet, ni ta treba da radi. On mora da ini! Kako on da ini? On je neodluan. Kako pomoi bratu Harunu, a da se ispotuje pravda? Da izda Hasana uavi s njegovom sestrom i kadijom u zavjeru? Da spasi brata? Predau joj njenog lakovjernog brata, nasjee na savjete prijatelja. Naplatiu za trud i izdaju, ne suvie veliku, jer bi i bez mene uinili to hoe, a ja bih mogao pomoi da sve ipak izgleda ljepe. Zato da se stidim, zato da predbacujem sebi? Brata spasavam! - Ne znam ta je brat uinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ita teko, suvie je poten i mlad za vee zlo. Moda e ga i pustiti uskoro. Ali ako i nee, ak da sam siguran da nee, mogu li pristati na ovu nepotenu zavjeru protiv ovjeka koji mi nikad ni runu rije nije rekao? - Spasiti Ishaka ili ne spasiti? Spasiti Haruna ili ne spasiti? Stvarnost mu je nejasna, a njemu treba jasna stvarnost, svijet s otrim razlikama, da bi pravedno postupio, sasvim moralno, to njemu treba, a ne ovo to ima. U takvoj, kontradiktornoj stvarnosti, s obiljem proturjenih mogunosti, on ne moe odrati moralnu koherenciju: ma ta uini uinit e grijeh. On ne eli grijeiti, nema snage da podnese ma kakav grijeh. On u njoj ne moe djelovati. To je stvarnost noi Ishakovog bijega. Stvarnost, meutim, ne miruje. ak njena nejasnost nije stalna, jednaka sebi. Kasnije saznaje da njegov brat nije kriv. To vie nije stvarnost one noi Ishakovog bijega. Svanulo je! Brat nije kriv, treba ga spasiti! Da nisam znao, kae Nurudin, mogao bih da ekam, branilo bi me neznanje, sad vie nije bilo izbora, osuen sam istinom. Ali, evo ne branim ga dovoljno vrsto, a njih ne opravdavam, ini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suoili sa ivotom izvan moje prave putanje, natjerali me da se odreujem. - Natjeran da se odreuje! ak i kad zna da brat nije ubio nekog, da nije kriv, ak i kad se stvarnost vie ne skriva, kad zna istinu o bratu, on nije dovoljno voljan da ga oslobodi. Bilo kako. Onako, na primjer, kako Hasan predlae. Nisam htio da objanjavam, ne bi shvatio, jer misli drukije nego ja, da bratovo osloboenje pripremljenim

Estetsic!a

107

bjekstvom ili podmiivanjem ne mogu prihvatiti, jer jo vjerujem u pravdu. Tu je on ve Alidede, a ne onaj Nurudin koji nije znao da li da spasi Ishaka. Nurudinova neodlunost vie nema opravdanja u Nejasnoj Stvarnosti, ve u iskljuivosti njegovog karaktera. Dervi koji misli da je dervi, ejh koji je ejh, Ahmed koji je Alidede. Kasnije on, dodue, mijenja stav, poslije uzaludnih napora kod kadije, mutije i muselima. Pravde nee biti, takve kakvom je zamilja ejh. Treba oteti Haruna, treba platiti uvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga vie nikad ne vide. Samo tako e se osloboditi tvravskih podruma: moje sramotno kreveljenje nee mu pomoi. Ali kasno. Dok je on doao pameti Harun je ve mrtav. Smrt njegovog brata plod je i njegove neodlunosti. Da je odlunije djelovao pred Hasanovom sestrom, pred muftijom, pred kadijom, pred muselimom, da je prihvatio prijedlog Hasana, moda je mogao spasiti brata. Nije spasio zbog neodlunosti, zbog stida, zbog slabosti karaktera, zbog dervike iskljuivosti, zbog toga to je bio Alidede. Ali to samo naoko. Njegova stvarnost je ipak stvarnost one Ishakove noi, ona koja se skriva, stvarnost koju ne poznaje, tajna. Njegovo odugovlaenje nije moglo ubiti brata, jer brat je ve bio mrtav prije nego to je Nurudin i mogao neto uiniti. Pamtio sam i to da se sve ve desilo, da je Harun bio ubijen, kad je traila da izdam Hasana. Sve je ve bilo gotovo i prije nego je shvatio o emu se radi. Sve je ve bilo rijeeno i prije nego je mogao rijeiti. Svi njegovi napori su bili uzaludniji nego to je mislio: on je pokuavao mrtvaca da spasi od smrti. On nije mogao spasiti brata. On nije Alidede, njegova stvarnost nije bila tako jednostavna. Njegov karakter nije bio kriv. Njegovu je takvu sudbinu odredilo cvjetanje neke biljke koja je u drugom nekom svijetu. Bog se ali sa svojim ejhom. Ali mogao je biti. Njegova nemo i neodlunost mogle su biti presudne. To plai Nurudina, kasnije, u mjeri da se mijenja; on jo nije mrtav, njegova sudbina nije dovrena. Moja naivnost je, kae Nurudin, umrla od stida. On zna: bio je dijete kojega su natjerali u stvarnost. On se mijenja i zbog sujete sline onoj u Ishakovoj noi: neodluan, on osjea da ne postoji; nemonome, prema njemu e se odnositi kao da

108

Estetsic!a

je vazduh. Unesreili su ga i ponizili, on osjea mrnju. On mrzi sebe takvog, biveg, slabog. Djetinjastog. Postajui protivrjeje ejha Nurudina s poetka, postaje mudar i odluan, mrzi, ali razumno usmjerava svoju negaciju. Poinje vladati situacijom, lancem uzroka i posljedica, poznaje okolnosti, planira, koristi se okolnostima, poinje vladati sobom i svijetom oko sebe. On se sveti onima koji su ga unesreili, kadiji, muselimu. Stvarnost mu vie nije ona Ishakova no. To je sad drugi dio romana. Nurudin vlada situacijom, u trenutku kada poinje njegova osveta, ali to je samo privid. Da nije bilo sluaja, sretnih okolnosti, da nije saznao da je Sinanudinov sin postao carski silahdar, kao to je moglo biti, da su Sinanudina odmah oslobodili kadija i muselim nakon to im ga je ejh podmetnuo kao mamca, da su saznali, kao to su mogli, o kakvoj se podvali tu radi, da Tatarin nije odnio pismo u Carigrad, ve da ga je dao muselimu... Nikad ovjek ne moe sve da predvidi, igramo na sreu vie nego to mislimo. Uzalud sam bio sve proraunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku. Da je Nurudin bio jednako pribran kao na poetku romana, da je htio protumaiti svijet, do kraja, prije nego pone djelovati, on nikada ne bi krenuo u osvetu. Ponovo je bilo hiljadu razloga na jednoj i drugoj strani. Da je ostao totalno razuman, lien mrnje, ostao bi neodluan. Ovako, prepun mrnje, odluan, okolnosti su mu naklonjene, sluaj je na njegovoj strani i prepun je sree. Konano ostvaruje svoje namjere, ivi i ini! Ima sree. Kakva ekstaza! Bog je na njegovoj strani. Ima boije pravde za one koji nisu naivni i nemoni. Kadija Nurudin, kasnije, ima dovoljno moi i dovoljno pameti da ne bude vie nesretan kao onaj nepametni i nemoni ejh s poetka. Ti opet misli da e initi ono to ti bude htio, kae mu Hasan. Nurudin misli da sad konano moe raditi to hoe.Odluio sam da za sve to uinim, pitam samo svoju savjest Ali nije. Postavi kadija, koji ne eli biti nepravedan kao njegov prethodnik, on stvara sebi neprijatelje meu monicima; neposluan je. Opet je sam i nemoan, izloen opasnostima, glava mu kao i ejhu Nurudinu visi o koncu. Piri-Vojvoda, Nurudinova kadijska savjest, otkrio je pijune u Dubrovanima, Hasanovim prijateljima... Nesrea boija!

Estetsic!a

109

Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s te strane. Ne znam i ne tie me se. Sad znam i mora da me se tie. Opet se Nurudina ne tie svijet. Opet bi volio da da ga se ne tie, da se izuzme, da se iskljui iz svijeta. Ali ne moe. Opet ga je tua greka (jednaka Harunovoj, turao je nos gdje ne treba) natjerala da ini. On, naime, mora ovaj put potpisati smrtnu presudu najboljem prijatelju, Hasanu, koji je pomogao dubrovakim pijunima da pobjegnu. - Hoe li napisati rjeenje? - Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem. Najbolje bi bilo, ali on ne umire. Odmah. On potpisuje Hasanovu smrt, ali Hasan ostaje iv. Liilo je na grubu alu, kae Nurudin nakon to je, uz intervenciju Mula-Jusufa, ispalo kao da se Nurudin rtvuje zbog Hasana. Izvjesna je jo samo ta njegova smrt, nevoljna. Ti si opet mislio da e initi ono to ti bude htio? To je ta stvarnost noi u kojoj Ishak bjei, stvarnost u kojoj nita nije jasno i u kojoj e svaki Nurudinov in biti ono to on nije htio da bude, to nije elio, stvarnost sluaja, tajne i neizvjesnosti, stvarnost nesree koju ne moe oblikovati bio nemoan ili odluan, neodluan ili moan. Gdje je zlatna ptica koja sreu znai, pita se Nurudin na kraju. Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko koji se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? ta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve pone da se rui i odronjava? ivot je izgledao vrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, poruio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska. Bilo nas je etvorica brae, i sva etvorica su traila zlatnu pticu sree. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od suice, jednog su ubili u tvravi. Ja svoju vie ne traim. To su sve Nurudinove rijei. Grdna si varka, zlatna ptico! To je zakljuak njegovog ivota. Svaki je ovjek na gubitku, zakljuak Selimovieve prie. Stvarnost je takva, stvarnost je ona stvarnost Ishakove noi. ovjek je onaj ejh Nurudin koji ne moe postupiti pravilno, jer mu stvarnost uvijek izmie, uvijek je nejasna, ira, uvijek izvre njegovu namjeru u neto razliito, u protivrjeno. Nemo u mo, i mo u nemo, odlunost u neodlunost. Svijet mi je, kae Nurudin, odjednom postao tajna, i ja

110

Estetsic!a

svijetu, stali smo jedan prema drugome, zaueno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vie. Stvarnost, meutim, ne mora biti takva, svakome, Nurudinova. Nurudinu je mogla da ne bude takva, kao to cjelovremeno nije bio bez uspjeha. Kako je samo bio sretan kad je vladao situacijom. O tome, o mogunostima koje isporuuje sluaj, pokazuje mu i jedan mladi, svojom pojavom. Sin Emina Bonjaka, moda njegov sin? Njegova majka je trebala biti njegova ena. Da Ahmed nije zakasnio, da nisu mislili da je poginuo u ratu... Da gazija nije ni iao biti gazijom? Znam, mogao bih da kaem, kao i svaka budala: da se nije desilo to to se desilo, moj ivot bi bio drukiji. Da nisam otiao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije... Smijeno. Smijeno bi uistinu bilo da Nurudin misli o toj mogunosti, ali bi isto tako bilo smijeno, ili smjenije, da neko, Selimoviev italac, misli da je svaki ovjek Ahmed Nurudin, bez razmiljanja o toj mogunosti, o tome da je Nurudin mogao ne biti Nurudin, da njegovu sudbinu nije odredio zakon, ve sluaj, zakon sluaja, zakon koji kae: moe, ali ne mora. Zlatna ptica moe biti grdna varka, ali ne mora. Uvijek. ovjek jeste, ali i nije uvijek na gubitku. Jer ne postoji. Nema te metafizike koja dri svijet u redu. Nurudin je imao sree, ali i nije; oboje po mjeri njegove sudbine. Njegove. Ja, i pored cijele svoje samouvjerenosti, shvaam da ponekad piem nespretno, pa je izgledalo kad sam navodio primjer najslavnijeg Venecijanca, prie iz njegovih memoara i da ovjek uvijek nije na gubitku, kao da formiram uzor, primjer s kojim se trebalo identificirati. Ako je moja nespretnost bila tolika da je to izgledalo bilo objektivno, onda su te moje reenice gluposti. Taj se Kazanova nije identificirao ni sa samim sobom, niti s Don ovanijem, niti sam ga htio navesti, niti ga navodim, kao primjer primjera. Koliko sluaj ide protiv volje Ahmeda Nurudina, toliko ide u prilog mletakom avanturisti, i bilo bi suludo vjerovati kako je vjerovatno da se Sluaj mogao tako poigrati s Nurudinom, ali da nije s akomom, bivajui ovaj put dareljiv. Zato bi bilo vjerovatnije ono to misli pesimista, da loviti zlatnu pticu, znai, uvijek, loviti je u letu? Bilo bi suludo tvrditi da ta ptica uvijek leti, bilo bi suludo da je ona toliko fantastina, da ju je

Estetsic!a

111

izmislio Pavle Isakovi i da je ona samo takva, kakvu je vidi taj ludi kapetan. Bilo bi suludo tvrditi da svako eli tu zlatnu pticu, takvu, zlatnu i ivu istovremeno, bilo bi suludo misliti da postoji takva, metalna ptica, zlatna, iva. U svakom drutvu ne gube ljudi glave zbog jedne ili dvije loih rijei o vlasti. Zar treba biti pesimista ili paranoik jer su Andri i Selimovi, i njihovi junaci, ivjeli u takvom drutvu i vremenu? Uvijek je takvo! Kojeta. Bilo bi suludo tvrditi da nikad ptica nije sletjela u ruke jednom ovjeku, i da zlatna ptica sree nikada nije dola u ruke, sama, sluajno ili namamljena. Kao i da je ona tu uvijek. Bilo bi suludo lirski doivljaj svijeta prihvatati kao epsku spoznaju. Bio bi sulud pesimizam, kao i optimizam, konani, jednako kako bi bilo suludo odricati svaki optimizam ili svaki pesimizam. Koji su razliiti karakteri od iskljuivih estnjejeg Pavla i ejha Nurudina, manje nesukladni toj stvarnosti sa svojim pojmovima i tenjama: vie se, na primjer, smiju - ure Isakovi i delepija Hasan, nisu model za oponaanje, recept, rjeenje, jer ud ne mora biti sudbina. Psiholozi navode primjer umjerenog karaktera. Ali ta bi pomogao taj karakter onome kome ludi automobil, sluajno, u zagrljaju kotaa i njegovog vrata stavi taku na ivot? ta je mogao pomoi umjereni karakter vojniku u Galiciji koji eka da mu rapnel otvori lobanju? Nije ni molitva rjeenje, jer Odiseju je usliena, a Nurudinu nije. Imati skromnije cijeve? Prihvatiti nesklad svijeta? Smijati se? Hasan je spoznao nesklad svijeta i on nije ena koja od svijeta oekuje princa na bijelom konju. Prije bijelog konja na princu. I Kazanova se smije. Mis Wynne je u mom srcu zauzela ono mjesto koje je jo prije osam dana pripadalo crnookoj Esther, no to joj ne bi polo za rukom da je Esther bila u Parizu. Nijedan stav nije, jer ne mora biti, rjeenje. Sve moe sruiti sluaj. Sve je lutrija! Sluajno se desi... - Kojeg li iznenaenja! U jednoj od prvih loa sluajno spazih gu Annu Wynne i njezinu draesnu kerku. ta bi bio kockar Kazanova sa svim svojim znanjem, vedrinom i armom da je kojim sluajem - bilo je i takvih opasnosti - ostao bez oka ili noge? Njena mi ispovijed jo jednom dokaza da ispravno rasuujem kad mislim da najodluniji ini u naem ivotu ovise o beznaajnim uzrocima, zakljuuje akomo nakon to je odsluao ispovijest

112

Estetsic!a

gice istinijen, ljupke iparice koja, kao svaka trea ljupka iparica, hoe da se ubije, jer ne moe ostvariti ljubav prema g. Feniksu, kojeg je akomo izmislio sluajno, skoro u ali. Sve je meusobno povezano, i svi smo mi zaetnici djela kojima nismo uesnici. Sve to nam se najvanije u ivotu dogaa upravo je ono to se moralo dogoditi. Mi smo tek misaone estice koje vjetar nosi kud ga je volja. Situacija nee ispasti toliko ozbiljna, pa bude i smijeno, ta diskrepancija izmeu znanja i stvarnosti, ali Kazanova ovdje govori kao Nurudin, kao arnojevi, kao Selimovi i Crnjanski, fatalizam; deava mu se i tako. I njemu! On e nasmijati onima koji misle da znaju, da imaju recept za sreu. On, meutim, ee nije Nurudin, nije Pavle Isakovi, ni arnojevi, ve blii Odiseju i snalaljivom koji kao da uvijek vlada svojom sudbinom. Njegov je onaj fatalizam kao kontradikcija u pridjevu. On je, na primjer, jedini ovjek koji je pobjegao iz tamnice, mletake, Pod olovnim krovovima. I ne samo zato to je bio vjet: jasno, nevjet nikada ne bi pobjegao. On se, najee, snae kad ga snau nesree. Niko ne ostvaruje ono to je elio, to nee on rei, ve Crnjanski, arnojevi, Isakovi, Pavle. Grdna si varka zlatna ptico, tome e se Nurudinu nasmijati on koji realizira svoju namjeru, elju, esto. Svoj sam cilj postigao upravo onako kako sam elio, to kae on ili slino, svako malo, a Nurudin, kojemu se isto desilo da postigne svoj cilj, jednom, on mu ne vjeruje. Kad Kazanova nema novca i onda dobije, nekako, na nekakvoj lutriji neke cekine, to moe biti smijeno Nurudinu: Nurudin koji se nikad ne smije, nasmijao bi se povijesti akomovog ivota, sigurno. Ali moglo se to desiti, ak i tada, da dobije tu lutriju, ne samo na prevaru. On je nerijetko miljenik sluaja, kao to Nurudin nije. Nerijetko ne znai uvijek. Srea prati hrabre, ali i ne prati. Kad danas mislim na sve one neugodnosti koje su me zadesile za boravka u Amsterdamu, a koji sam mogao proivjeti u miru i srei, moram i opet kazati da smo uvijek sami prvobitni uzrok svim naim nedaama, kae Kazanova i protivrjei svom preanjem uopavanju. Sve to se moe rei o ovjeku, openito, vai podjednako kao i proturjenost istoga. Nurudin i Kazanova su ovjek, niti su uvijek jednaki sebi. Protivrjeni su i to zbunjuje. Sretni su i nisu, vladaju sobom i ne vladaju. Bolje izuiti hemiju? Ne, nema rjeenja.

Estetsic!a

113

113

Nije rjeenje ni to da ga nema, nije to sveden raun. Taj oaj koji ne bi htio vie da ivi, zbog filozofskih razloga kao Kirilov ili Kraft Dostojevskog, - sve je tako krhko, zidanica od pijeska - bio bi smijeno proturjeje onoga koji je pomislio da mu je svijet jasan u svojoj nejasnosti, da je jednak sebi, uvijek, u svojoj nerazumnosti. - Kunem se vremenom da je svaki ovjek na gubitku, pa ak i ako vjeruje! - Na gubitku je, ne samo jer vjeruje, ve upravo stoga. I slino. Taj Merso koji odstupa od bilo kakve koherencije, vjere, koji ne eli ostvariti ma kakav cilj, ali koji ivi i ini, i s kojim se sluaj igra, nije nita rijeio, ve je donekle smijean u svojoj traginosti. ovjek koji ne tei identifikaciji s bilo kojim pojmom, identificira se s pojmom jednog takvog ovjeka. Dri tu suludu koherenciju svijesti, nita ne eli, svejedno mu je, a sluaj se poigrava s njegovim djelovanjem, ini ga nekoherentnim, i smije mu se. Nije svejedno biti u zatvoru i vani: Merso bi elio zagrliti jedno ensko tijelo. Suludo bi bilo razdvajati tu jasnost i nejasnost, iracionalnost i razumnost, volju i sluaj, Odiseja i arnojevia, i onda govoriti o svijetu i ovjeku, misliti uistinu tako, i ivjeti prema tome, zauzevi bilo koju od strana, konano. Bog sluaja moe biti i njean i surov. Ovo nije ni pesimizam, ni njegovo proturjeje. Moe biti naklonjen ili ne. Njegova naklonost moe biti asovita ala s Ahmedom Nurudinom ili dugorona simpatija prema Kazanovi. Moe biti i hiljadu drugog. Sluajan je. udljiv je i ne znam kojim rijeima da zakljuim ovaj tekst, a da se taj bog ne naljuti na mene. Znam samo da ovjek ne postoji i da knjievnost vie zbunjuje onog koji zna, ili bi htio da zna, ta je ovjek. I to je dobro. Ona u tom smislu jeste najslinija iskustvu, a iskustvo, je li, najbolje prorokuje. Prorokuje! Kako, meutim, proricati, jer se mora, a ne biti samom sebi Pitija? Kako pravilno ivjeti? Kako uloviti zlatnu pticu? Ja znam samo da je ovjek mrtav.

114

Izdaja intelektualca

Temat

Temat

115

115

Haris Imamovi/ Sartr je mrtav Haris Imamovi/ Prokurista Mirnes Sokolovi/ Varalica Crnjanski

116

Temat

Haris Imamovi Sartr je mrtav

Ovo drutvo kao da je skrojeno po mjeri snova jednog intelektualca. Prepuno problema, ono je dalo intelektualcu smisao; vjeruju, uvjerili su sebe, drutvo i intelektualac, ubjeuju nas, da su i rjeivi, ti problemi. Tu je i sloboda govora, misli, djela. Isto tako vjeruje se i u ideju, da ona moe rijeiti problem; invencija, koncept, solucija. Problemi, ideje, rjeivost, intelektualac, ovo drutvo. Intelektualac je, dakle, konano svoj na svome. Smisla ima, vjeruje jo uvijek u ideju, slobodu je dobio. Tip-top, tip-top. Drutvo se, dakle, konano skrojilo, kao kaput, po njegovoj mjeri, i on se sada u njemu osjea udobno; ono nije vie gvozdena koulja ili mokra potkoulja na sibirskom minusu, crveni al navuen preko usta, nije vie ono kravata koja davi; ono je kaput. Ovo drutvo je po mjeri intelektualca, i zato ih je ono prepuno. Puni depovi intelektualaca u tom kaputu! Drutvo je ovo kaput skrojen od snova. Nesumnjivo da se radi o razvoju, pozitivnom; to je lako ustvrditi, sjetivi se Treblinke; ili Lubjanke se treba sjetiti. To ne treba nikada zaboraviti. To prema jednoj intelektualnoj aksiologiji. I to je dobro? Dobro? Nije, to nije dobro.

Temat

117

Zauava to nije dobro; to je odlino! Jer ovo drutvo nije prepuno intelektualaca, samo zato to mu treba ogroman broj onih koji e zagovarati neminovnost tog drutva, sasvim naprotiv. Kuriozitet ovog drutva je da promovie i vlastite negatore. Ovo drutvo nije dobro, to je, izgleda, omiljena reenica ovog drutva, sad. S jedne strane, tu su negatori, relativni, ali-negatori. Jeste ovo je drutvo nepravedno i ima svoje robove, ali da je ono slino danu Auslusa ili kada je uhapen onaj koji je pisao o Buonijevoj konjici, da je ono slino Doserovom drutvu ili trima dravama Alkibijada: nemojte, molim vas! Drugi su intelektualci, opet, apsolutni negatori, radikali. Postoje i apsolutni negatori u desnom smislu, ali postoji i stanovita tekoa u nazivanju tih pisaca intelektualcima: njima, naime, nedostaje intelekt. Oni tako i nee biti predmet miljenja na ovome mjestu, jer nije rije o svijetu provuenom kroz svijest Adolfa, Ajhmana, Ajmana Zavahirija, ili bilo kojeg od neukljuenih tih aluminijskih radijatora, tj. politikih termita, tj. T. S. Eliota ili Ezre Paunda, ve piem o intelektualcima koje ovo drutvo ne alje na Gvantanamo, koje tolerie; i ne samo to: ve ih i podrava u njihovom pisanju. Najei intelektualac dananjice koji pie negaciju ovoga drutva, graanskog, buroaskog, kapitalistikog, vjerujui onome to vidi i onome to je logika; negaciju koja nije bez svijesti o proivljenom Dvadesetom vijeku i pepelu u Poljskoj, tu negaciju pie radikal u lijevom smislu. Sartr danas, to je tema. Govoreno je da su i Sartr i Kami pobijedili u njihovoj polemici. To je bilo pogreno. Pobijedio je Kami. Kamijeva radikalna negacija drutva u kojem su milione pobjednika i pobjeenih odvezli u logore, to je bio pravi odgovor intelektualca na izazov koji je pred njega postavio historijski trenutak (1952.), mogunost da isti takvi komunisti osvoje vlast u Francuskoj. Koji je tu polemiku mogao sagledati, nakon dugo godina, u miru svog tadanjeg dojsovskog izgnanstva, u svojoj i rilkeovsko-bodlerovskoj didaktici, Danilo Ki je imao pravo: Sartr nije imao pravo. Ako je intelektualac te 1952. imao bilo kakvog smisla, tog je smisla onda bio sopstvenik pobunjeni ovjek koji je, s nimalo relativizma, negirao protivrjeje izmeu injenice logora i humanistike ideologije komunistike drave. Koji je vikao o injenici logora! Ali, Kami, i ja sam osudio logore...

118

Temat

Jeste, ali neradikalno; ae kojega su natjerali da pie zadau. Sartr nije izabrao manje zlo. Sreom, bageri ideja Danila Kia i Albera Kamija sruili su jedan zid i nije bilo vie pomisli o ideologiji Sartra i ansona koja, je li, rezultira logorima. Bar na nekoliko mjeseci. Dok britanski novinari nisu stigli u Prijedor i snimili prihvatilita za izbjeglice formirana po naredbi jednog demokratski izabranog predsjednika koji nije bio Sartr i koji nije bio marksista. Demokratski bageri su sruili zidove marksistikih logora, demokratski bageri su napravili temelje nacionalistikim logorima. Logora vie nije bilo, skinuta je gvozdena zavjesa i zamijenjena demokratskim heklanjima, srueni su zidovi komunistikog drutva da logora ne bi bilo, a logori su opet postali. Kami je, dakle, pobijedio, ali i nije. Jedan je pisac, ne zaboravite, bio paljiv i osuivao je sve logore, a istovremeno je bio nepaljiv i postao lan jedne akademije koja je porodila djeiji bijes uvara Keraterma. Ne kaem da je postao Darmolatov, ali svakako nepaljiv. Da ne kaem astohlepno nepametan intelektualac, kao Sartr; a moda je to odgovarajua analogija. Prekjueranji Kami je, meutim, postao onaj koji negira protivrjeje izmeu lirskog ala za rtvama iz Jasenovca i epske etike korpiona ispucane u plea srebrenikih srednjokolaca. Dananji nekakav Sartr, ovdanji, koji tek uzgred, kao po obavezi - jer to je prolost, vanije je posvetiti panju kapitalistikoj dananjici - svojim srednjokolskim intelektom i vokabularom, osuuje osvetu Turcima koju je izvrio general Mladi, kae zapravo da je opet Kami pobijedio. Ovdje. Logora vie nema. Ili nije? jer e ih sutra opet biti? Jasno da Kamijeve reenice nisu zatvorile logore, i da nisu mogle sprijeiti njihovo ponovno otvaranje, ve to zavisi od neukrotivih neverbalnih razloga. Isto tako je jasno da kamijevski napori svih onih koji piu protiv nacionalizma, danas i ovdje, nee moi sprijeiti otvaranje novih logora ukoliko ti vanintelektualni razlozi odlue da ih opet bude. Kamen se otkotrlja nizbrdo ba onda kad Sizif pomisli da je gotovo. To, sjeamo se, Sizifa ne pokolebava. Moda nije bio dovoljno revnosan? - Intelektualac ne prestaje vjerovati u svoj trud: da je mogue sprijeiti zloin. To mu daje smisao. I opravdanje. Ako nita, ublaiti ga. U Siriji danas, tamo su ve

Temat

119

izginuli hiljadu ljudi, ali moda e pritisak zapadne javnosti uiniti da taj konani broj mrtvih bude manji. Moda. I zato je smisleno govoriti o Siriji. Zato je smisleno pisati protiv ovdanjih nacionalizama: moda - i to moda daje smisao pisanju - u nekoj buduoj Srebrenici nee stradati skoro deset hiljada ljudi, ve je nee biti; ili, ako je bude, moda e manje ljudi nastradati. Pisanje moe biti prevencija. - Moda e, meutim, u toj buduoj Srebrenici stradati dvadeset i sto hiljada ljudi. Moda. U grozomori koju formira ta neizvjesnost proi e i cijeli ivot. Ako nema sigurnog i ako ima hiljadu mogueg, moda je onda najbolje se voditi prema onome ta je vjerovatno? Moda. Jer nita, nijedno sutra nije vjerovatno, kamoli prekosutra. Zato imaju pravo oni koji kau da pisanje koje dobiva smisao u tom nekakvom moda biva poprilino lieno smisla, jer je njegov smisao upravo besmisao, prepun kontradikcija, ba kao i ta budunost kojom sebe opravdava. Intelektualac koji svoj smisao crpi iz budunosti je besmislen. Umjesto o prolom ili buduem, o perfektu radi futura, treba pisati o ovom danas i tu, jer ono je mnogo izvjesnije; njega zapravo osjeamo svojim ulima. Tako govori jedan dananjanin i moda on ima pravo. Treba pisati, ne o prolosti radi budunosti, ve o prezentu! Moda. Ja stvarno ne znam ko tu ima pravo, antinacionalista protiv ratnih zloina u prolosti i budunosti, ili onaj koji pie protiv mirnodopskih zloina u ovdanjoj sadanjosti, i izbjei u da proriem koje e od svih onih moda biti naa budunost, po cijenu da jedan moj italac pomisli da sam moda zaostao u intelektualnom razvoju. Ko je u pravu od tih mislilaca, ja to, vjerujte, ne znam, ali me u ovom trenutku vie zanima onaj dananjanin. S tim u vezi, vratit u se, jo jednom, polemici Sartra i Kamija, da bih je sagledao iz te, druge, perspektive. Napisao sam u naslovu da je Sartr mrtav. Ali treba biti paljiv. Moda je zapravo Kami danas mrtav. Gledajui iz perspektive dananjanina to je sigurno tako. Jeste, Kami je pobijedio Sartra: komunizam je doivio krah; pobijedilo je, pobjeuje demokratsko, otvoreno drutvo. Pretpostavljam da bi Danilo Ki, kao ak Karla Popera, danas bio jako ponosan na sebe i jednako tako zbog silnih svojih aka koji znaju da

120

Temat

je Sartr izgubio. Neka je Danilo pisao tako, tada. Ali iz perspektive ovog prezenta koja je, je li, opravdana, ili bolje rei neopravdana, podjednako kao i ona druga, proroka -, ak iako je Kami pobijedio, Sartr uope nije izgubio. Potrebno je samo proitati tu polemiku, zatim zatvoriti te knjige, izai vani, otvoriti oi, dobro pogledati tu nau dananju, mirnodopsku stvarnost, zatvoriti zatim oi, malo razmisliti, sjetiti se Sartrove argumentacije i onda je sasvim smisleno zakljuiti da je Sartr itekoliko bio u pravu i shvatimo li ga u toj polemici kao oitovanje jednog koncepta intelektualca, on je, a ne Kami, onaj koji je iv danas. On otkriva kontradikcije nae stvarnosti, ovog drutva. On ukazuje na mehanizme mirnodopskog nasilja, krae, izrabljivanja. Kami osuuje revolucionarno nasilje, jer se ono izmetnulo u svoju suprotnost; ali on osuuje i eksploataciju u kapitalistikom drutvu, jer je ona injenica protivrjena ideologiji graanskog humanizma. Ta drutva, i sovjetsko i francusko, su kontradiktorna samima sebi: ono to ta drutva ine negativ je njihovog samoosjeaja, njihovih ideologija. Kami nastupa u ime logike. Ali i u ime morala, onog robovskog. Logorai u SSSR-u i najamni radnici u Marseju, i jedni i drugi su potlaeni, ali oni u GULAG-u su potlaeniji. I zato Kami osuuje i jedan i drugi zloin, ali vie je protiv staljinizma negoli protiv Pete republike. Vie je za tu Francusku, nego za taj SSSR. U tom smislu, Kami nije esencijalist koji podjednako osuuje sve zloine, ime zapravo ne osuuje nijedan, kako mu to imputira Sartr (u ovakvim okolnostima, a za vas vidim samo jedno reenje: ostrva Galapagos), ve ipak bira stranu, i njegova je kritika sovjetskog totalitarizma itekako funkcionalna bivajui uklopljenom u totalitet zapadnjake verbalne negacije sovjetskog drutva. Moda Kami nije htio priznati, nije htio vjerovati u to, ali to je, danas se vidi, bilo upravo tako. I treba rei: neka je, tada. I neka je izgubilo to drutvo protiv koje je Kami radio, i neka je, tada, pobijedilo to drutvo protiv kojega je Sartr radio, tada. Tom afirmacijom Kami je danas negiran. Za jednog dananjanina, Kami je povjesniar, a ne intelektualac. Jer logora vie nema, niti e FKP ili Sartr pretvoriti Francusku u SSSR. Naprotiv: Rusija je ve odavno postala onom Francuskom koju je Sartr odabrao kao primarni predmet

Temat

121

svoje (marksistike) radikalne kritike. Kami je, dakle, u dvoboju pogodio, a Sartr je promaio, ali (gle!) to Kami lei mrtav, a Sartr je danas jo uvijek iv. Sartr je taj koji dananjaninu govori o njegovoj stvarnosti, o njezinim proturjejima; on je taj koji govori u ime robova i za slobodu, dok Kami izgleda kao matar dananjiku koji vjeruje da njegova stvarnost nije juer ili sutra, ve ga, najprije zanima ovo ovdje tu i sad. Taj, katkad, i vjeruje kako je Kami danas jedan iluzionist ija je funkcija da plai sve one koji pomisle na mijenjanje drutvenih odnosa. - Ako ste protiv slobodnog trita, onda ste za logore! Kvragu vie i taj Kami! - Nema sumnje da je Kami itekako doprinio ovakvoj svojoj funkcionalizaciji od strane graanskih ideologa govorei nerijetko da marksistiki pojam socijalizma neminovno vodi ka logorima staljinizma. Sutra e, pisao je Sartr Kamiju, vae rijei moda biti nemoralne. Danas je moda to sutra. Kamija ne treba sad braniti shvatajui ga kao onog koji govori u ime Pravde, jednako, protiv svih zloina. Kao to ga je u aru polemike shvatio Sartr ili kao to je Kami, u aru svojih moralistikih nastupa, sam sebe shvatao. Jer onda bi on, jasno, ispao smijean. Pred takvim inom mi, govori Sartr takvom jednom Kamiju, polaemo oruje: ako je istina da je bijeda dola po vas i rekla vam: Idi i govori u moje ime, ne preostaje nita do utanje i sluanje njenog glasa. Samo ja vam priznajem da slabo shvatam vau misao: vi koji govorite u njeno ime, da li ste njen advokat, njen brat, njen brat advokat? I, ako ste brat bijednika, kako li ste to postali? Poto to nije mogue po krvi, mora da je po srcu. Ali ne: jer vi birate vae bijednike i ja ne mislim da ste vi brat onog komuniste bez posla iz Bolonje ili pak onog bijednog nadniara to se u Indokini bori protiv Bao-Daja i protiv kolona. Po stanju? Mogue je da ste bili siromah, ali to vie niste: vi ste buruj, kao anson i kao ja. Vi ste, Kami, buruj, jeste! - Kami jeste tada buruj, ali on je buruj - ovdje ne smije biti stavljena taka - koji tada pie protiv neega goreg, koji bira manje zlo. Danas je Kami samo buruj, koji pie o prolosti opravdavajui zloine sadanjosti; protiv kojeg dananji Sartr pie s pravom. Ja ne kaem: Madagaskarac prije Turkmenca; ja kaem da se ne treba koristiti patnjama nametnutim Turkmencu

122

Temat

radi opravdavanja onih koje mi nameemo Madagaskarcu. Sudbina Osipa Mandeljtama ili Isaka Babelja nije flaster kojim bi ovjek sebi trebao zalijepiti usta ukoliko osjeti potrebu da kae ono to vidi, tj. da postoje robovi i danas; mada su sad postali jednaki: jednakim mehanizmom potlaeni. Turkmenac je postao Madagaskarac, a Madagaskarac bi, kao, trebao da se tjei to nije postao kao Turkmenac? Kami, ta idite molim vas! - Sartr i Kami su jo i danas jednaki, kao buruji, ali istovremeno oni danas vie nisu nimalo jednaki. Kao intelektualci. Gledajui, dakle, u tom smislu, Kami je mrtav intelektualac, a Sartr nije. Sartr nije mrtav, jer je jo ivo drutvo koje ga je eljelo mrtvog. Vi ste buruj, Kami, ba kao i ja. Kad dvojica kau ovo, isto, nije isto: da Kami pie ovakvu reenicu Sartru, to bi bila jedino samokritika, jer on brani to drutvo u kojem je povlaen, dok drugi radi obratno. Meutim, i kad jedan kae isto nije isto: to Sartrovo i ja sam buruj danas znai neto drugo. U Tokiju i Kjotu je 1965. Sartr odravao tri predavanja o poziciji i funkciji intelektualca u drutvu u kojem su ivjeli Sartr i Kami za vrijeme njihove polemike. (Ja se neu uvrijediti ukoliko skoranji italac tog Pledoajea za intelektualca preskoi moje ostale reenice u ovom i jo jednom pasosu.) Sartr u tom predavanju vidi intelektualca kao onog tehniara znanja (biologa, ininjera, doktora, pravnika, knjievnika itsl.) koji postaje samosvjestan, u smislu svoje pozicije unutar drutva kojem pripada; koji, dakle, kroz sebe postaje svjestan drutva i kroz drutvo postaje svjestan sebe, i koji onda iz te samosvijesti crpi motive da djeluje u smislu kritike negacije drutva. Dva su osnovna razloga te pobune, kojom agent tehnikog znanja postaje intelektualcem. Bez te samosvijesti tehniar znanja je onaj koji, svojim stalnim invencijama, pribavlja sredstva (ininjer kreira novi model mobilnog telefona, a pjesnik smilja efektan reklamni slogan) kojima e upravljai proizvodnje ostvariti sopstvene ciljeve; on je, dakle, sredstvo za poveanje profita, ciljevi njegovog rada nisu njegovi ciljevi, njegov rad je otuen, pravac njegove djelatnosti odreen je prema potrebama trita i interesima koji nisu neposredno njegovi, on je dehumaniziran. Drugi razlog je onaj ei, i onaj u kojem ima manje samoljublja:

Temat

123

intelektualac je onaj tehniar znanja kojega su uili o jednakim pravima ljudi, a on vidi da je ta osnovna ideologija graanskog drutva proturjena injeninoj nejednakosti izmeu njega, najamnih radnika i njegovih poslodavaca. On vidi da lani humanizam izjednaava nejednako: irgeta na izgradnju Koridora 5C i dioniara UniCredit banke. Naunik je prinuen da proizvede to efikasnije oruje, jer nee dobiti plau za larpurlartistiko igranje s formulama, on se bavi onim to ga se ne tie. Ali nije samo neslobodan, ve i zloinac: nepostojanje tog njegovog nacrta, jedna manje efektna bomba, to je moglo nekome potedjeti ivot. On se, dakle, buni iskreno, zbog sebe i zbog drugih. On poinje da se bavi onim to ga se ne tie. Intelektualac je, zakljuuje Sartr, ovjek koji dolazi do svijesti o suprotnosti koja postoji u njemu i u drutvu izmeu istraivanja praktine istine (sa svim normama koje ona podrazumijeva) i vladajue ideologije (sa njenim sistemom tradicionalnih vrijednosti). To je njegova pozicija, i iz nje proistie njegov, eventualni, angaman. Taj intelektualac, naime, sa svojom pobunom protiv viih klasa nee naii na blagonaklonost kod njih. Vladajua klasa ga ne poznaje: ona u njemu eli da vidi samo tehniara znanja i malog funkcionera superstrukture. Njegovi su, dakle, posredni interesi (realizacija line slobode i humanistikog morala, tj. transformisanje kontradiktornog bia u harmonini totalitet, tj. drutveni odnosi u kojima bi to bilo mogue) jednaki interesima onih koji su u odnosu protivrjeja sa njegovim poslodavcima. To su potlaene klase. On, meutim, ne pripada tim slojevima drutva - ako je i pripadao, vie ne pripada: Mogue je, Kami, da ste vi bili siromah, ali vie niste! - niti moe, kao takav, pripadati: intelektualac je, naime, mogao postati intelektualcem samo ukoliko je prije toga bio tehniarem znanja, a tehniarem znanja je mogao postati samo ako je, ivei od vika vrijednosti, ne bivajui najamnim radnikom cijelog ivota, izuavao to svoje tehniko znanje. On je, dakle, jednak po svojim posrednim interesima niim klasama, ali po svojim neposrednim interesima, po svojem nainu ivota, on je u odnosu protivrjeja s njima: on nije njihov. Shvatajui, ipak, kako je njegovo kritiko osporavanje mogue realizirati samo uz vezu sa drugima, s tim potlaenima - jer e bez toga

124

Temat

njegov moralizam biti samo verbalno-moralna onanija - on ubjeuje nie klase u jednakost njegovih i njihovih interesa, s ciljem ostvarenja politike zajednice (partije) koja pozitivni smisao ima - ak i kad intelektualac ini samo da se taj smisao nasluti - u ostvarenju jednog drutva s manje eksploatacije i vie slobode. Negirajui mogunost da se reformizmom ukroti raspojasanost profita - jedini stvarni rezultat reformizma je status quo - Sartr odbija umjereni stav relativne negacije, brbljive lane univerzalnosti (koja neka ide na Galapagos traiti nenasilno ostvarenje pravde) i pripisuje oznaku radikalizma svom intelektualcu u osporavanju principa drutva. Ta politika zajednica je partija, neograniena ustavom graanskog drutva, a ta promjena drutva je revolucija. Do tada, do revolucije, zadaa intelektualca je osvjeivanje tog protivrjeja izmeu klasnog partikularizma i univerzalnog zadataka: humanizacije ovjeka. Zadaa je intelektualca: rad na jaanju politike svijest i organizacije potlaenih. Konkretno i otvoreno povezivanje sa akcijom potlaenih klasa. Time je jasno da je Sartrov intelektualac, od trenutka opisa njegove funkcije, zapravo Sartr kao intelektualac. Kazao sam kako je Sartr, za razliku od Kamija, iv, jer on, jo uvijek i itekoliko govori o objektivnim i subjektivnim protivrjejima naim. Meutim, Sartr koji govori o nainu rjeavanja tih protivrjenosti taj je leina, jo koliko. To je moja teza. Leina, zato? Drutvo koje je kritikovao Sartr nije jednako ovom drutvu, naem, po stanovitu njegovog odnosa prema tom sartrovskom intelektualcu. Intelektualac je, prije svega, agent praktinog znanja i rijetko se dogaa da on to prestaje biti time to postaje intelektualac. To pie Sartr 1965. godine. Danas, ipak nije rijetko da intelektualac prestaje biti agent praktinog znanja, postaje profesionalni intelektualac. Pogledajte malo oko sebe, ukljuite televizor, posluajte radio, sjetite se jueranjeg lanka s portala, ima li tu intelektualaca koji su to po zanimanju? ije je praktino znanje kritika drutva? O kojem je pisao Sartr i ovo drutvo, nae, jesu sline formacije, ali (i razliite) mediji te 1965. godine nisu bili razvijeni u dananjoj mjeri niti je njihova ideoloka funkcija bila jednaka dananjoj. im bi

Temat

125

se otvorila usta u cilju protesta protiv kakva derikotva, pie Sartr u odgovoru Kamiju, odmah su nam ih zaepljivali: A logori? - Buroaska tampa danas nije vie raspoloena da zaepljuje usta, tako, u toj mjeri. Naprotiv; ta tampa, ona je prepuna kritike drutva u smislu ukazivanja na socijalnu nepravdu; ona moda ne govori o klasnim razlikama, ali ona govori o njima: ona ne govori argonom marksizma, ali ona je prepuna, otvorenog i prikrivenog, marksizma. Tako i televizija, i radio, internet, portali. Novinari, kolumnisti, analitiari, otvorena pisma, okrugli stolovi intelektualaca, novinarski prilozi, tj. angaovana umjetnost, tj. statusi na drutvenim mreama, to je sve prepuno protesta protiv kakvog derikotva. Tu postoji, da kaem ti zastarjelim jezikom, itava klasa ljudi koja kritizira ovo drutvo, ukazuje na nejednakost njegovih stanovnika, s jezikom emotivno obojenim, prepunim saosjeanja s onima koji pate i zazivanje promjena unutar ovog sistema, ovakvog, svaki dan. To kae novinar, i njega ne progone zbog tog, nimalo; to napie jedan profesor u jednom asopisu finansiranom od strane ambasada najkapitalistikijih zemalja, i jo ga manje progone zbog tog negoli novinara; to, opet, kae i neki pjeva, i ne samo da ga najmanje progone, ve jo bolje proe na tritu zato to je angairan u tom smislu. Bilo bi smijeno ustvrditi da su ti pobunjenici progonjeni. Ali oni ne pozivaju na revoluciju! Jeste, to je tano. Ali i nije. Neki od njih uistinu misle (reformistiki, ili kako bi rekao Sartr: kao magarci) da se moe demokratskim putem doi do sutinskih promjena u ovom drutvu i oni su, dakako, razliiti, sutinski, od Sartra. Ali i nije tano: jer neki od njih, nemali broj njih, jednako kao i Sartr, pozivaju na bunt, revolucionarni i slino, u smislu izlaska na ulice, pred zagradu vlade, graanski neposluh i tako to, ponijeti jaja ili kamenice, gaati, protestvovati protiv derikotva, traiti smjene. Gospodine Imamoviu, vi ili slabo ujete ili ste totalni idiot: ti buroaski novinari, i jesu danas uistinu sliniji Sartru nego u njegovo vrijeme, u smislu ideja, ali oni nude neozbiljna rjeenja, reformistika ili pseudorevolucije. Jesu, razliiti su, ali su i slini, zato govorim. A ako hoete one koji stoje u stavu identiteta sa an-Polom, pa i oni postoje. Kojih takoer nije malo, ti ne oekuju nespremno te trenutke kad e nezadovoljnici izai, kao turisti, da

126

Temat

prave plavu i crvenu, arenu, jednodnevnu, revoluciju, ve se organiziraju, politiki, ozbiljno, prave konferencije i seminare, planiraju mogunosti transformacije ovog drutva u socijalistiko. I oni, takvi, identini tom Sartrovom pojmu, opet nisu proganjani, i oni kao i novinari, kao i profesori, oni, dakle, piu sve to to misle, negiraju ovo drutvo, zazivaju, ozbiljno, njegovu promjenu, ali ovim drutvom ne predsjedava Makarti i ono ih ne progoni. Naprotiv! Ono ih voli i cijeni, ak i kao takve, i ovo drutvo im daje dovoljno novca, da mogu organizovati, na miru, sve te svoje revolucionarne aktivnosti, seminare i konferencije, u najskupljim hotelima i dvoranama, daje im prostor u svojim medijima i tako to. Danas vie nije tabu govoriti, sartrovski, o socijalnoj nepravdi, o klasnoj nejednakosti Jednakog ovjeka, ovdje, glasno, o promjeni drutvenog sistema. Nije li to, ako nita, neobino? Nije li ovo drutvo skrojeno po snovima tih intelektualaca, kritikih: ono je prepuno protivrjeja koja e biti predmetom njihove kritike, i jo e im obezbijediti sve potrebne uslove da propagiraju njegovo ubijanje. G. Iglton, poslije govora u kojim osporava ovo drutvo, spava u hotelu sa sedam zvjezdica, ili sa est (ako je tog dana dobre volje), a revolucionarne organizacije finansira, na primjer, neka njemaka kompanija, najprestinija u oblasti mobilne telefonije. Nije li, g. iek, divno biti u depovima tog kaputa? Ja ne znam sve uzroke ovakvog odnosa naeg, graanskog, drutva prema ovim kritiarima njegovim, novinarskim marksistima ili onim ozbiljnim, ali usudit u se da na prvu pomislim kako se namjere vlastodraca, buruja, ne mogu svesti na glupost vlastodrca. Intelektualac, marksistiki, revolucionarni, misli kako je navedeno protivrjeje proisteklo otud to on vara buruja, oglupjelog uslijed njegove neumjerene elje za profitom; intelektualac, taj, kae kako e mu buruj prodati ue kojim e ga on zadaviti. Ja, kako sam ve rekao nekoliko puta, cijenim svako moda i naelno uvaavam mogunost da je prevara uspjela, ali na ovom mjestu bit u protivrjean svojim metodolokim pretpostavkama, i kazat u da je meni takav jedan rezon smijean kao djevojica koja, s okoladno nakarminjenim usnama, kae kako nema pojma gdje je nestala bombonjera. Neu rei da moje tumaenje moe obuhvatiti u sebi svu sloenost svijeta,

Temat

127

ali ne mogu a da se ne upitam: nije li razumnije pretpostaviti - uivljavajui se u razliite perspektive - da onaj koji ima mo tolerie tog koji osporava takav njegov status, jer je to osporavanje i nije osporavanje, ve osporavanje; jer je to brbljanje ovog drugog zapravo funkcionalno za odranje poretka u kojem onaj prvi ima mo? Sartrova kritika, marksistika, danas je iva, ali efikasnost te kritike je mrtva. Za razliku od kamijevskog kritikog govora, koji jedva da ima rei neto o ovoj sadanjosti, sartrovska kritika ima i previe. Ona je iva kao iv konj, osedlan. Sartrova rije je bila mona, i zato je i bila tabu, jer je iza nje stajala jedna realna mogunost revolucije, jer je postojala jedna partija. Danas, meutim, bez Partije i Revolucije, sartrovska rije nije mona, i zato nije tabu. Ali to to je iluzorna, ne znai da i danas nije funkcionalna. Samo je smislena kao to je smislen onaj konj kojeg jae gica Hilton. Od tog sartrovskog angamana, naime, nije danas uinjeno samo da on nije tabu, ve je on postao suprotnost tabua. Dananji je bespartijski Sartr dobio (ne samo dozvolu, ve) takorei zadatak da tu frazu o socijalnoj nepravdi izgovara, dnevice, dosadan kao televizijski papagaj, dognavi je ad abusrdum, ime ju je uinio takvom da zapravo ona ne poruuje vie svoj prvobitni sadraj: potrebu da se mijenja nepravedno drutvo, ve se njome, takvom, danas sugerie kako je pria o sutinskoj promjeni drutva sasvim neozbiljna, papagajska. Buruj se vie ne boji Sartra i on je toliko moan da mu sve doputa, kao da mu se izruguje; naravno, on ga puta da brblja jer mu je u tom smislu koristan. ta god bude reeno, revolucije nee biti. Ovdanji Sartr, danas, poziva radnike da dou na proteste, i kad oni - nemajui dovoljno vremena, snage i volje - ne dou, on ak doe umjesto njih, i ak protestvuje mjesto njih. Moda bi se trebao poslije svega zapitati postoje li uope oni, radnici? Proleterijat u ime ije bi bilo smisleno govoriti? Ja ne znam postoji li proleterijat, niti postoji li realna mogunost da postoji, ali ini mi se da dananji Sartr svojom solidarnou s radnicima itekoliko odmae formiranju klasne svijesti kod radnika. Sartr je, naime, danas bez moi, bez Partije i sve to on moe danas uraditi jeste davati tu iluziju da se brine za njih. Bar neko brine za njih u ovom vremenu

128

Temat

kad vie niko ne brine za njih. To je njegovo dejstvo danas. On brine, on saosjea, on moralno biuje ovo drutvo, on ukazuje na njegove protivrjenosti. To je stanovit uitak za proletera danas: neko, naime, brine za njega, neko brani njegove interese, neko ko nije oni, neko ko ne bi morao, neko ko je vaan. I tu, taj dananji Sartr, jo jednom biva iskorien. Naime, njegova dananja, ovdanja, uloga je i da nudi utjehu, moralnu satisfakciju koja je stanovit mir i uitak. Njegova brbljivost, jasno, sugerie da je rije nemona i da nee doi do promjena, ali njegovo verbalno ibanje onih koji tlae i uivaju u ovom drutvu je dnevna doza utjehe za beznadene. Ta intelektualna klasa, takva, ne postoji sluajno i besmisleno. Moralno jedinstvo izmeu intelektualaca i onih koji pate i solidarnost koju iskazuju intelektualci prema potlaenima u ovom drutvu, i simpatije koje pobuuju kod ovih ponienih i uvrijeenih, danas kada nema ozbiljne inicijative da doe do revolucionarne promjene drutva, jeste idealno stanje za one kojima ne bi ilo u prilog da do nje i dolazi. Taj moralni identitet, antiburoaski, izmeu intelektualca i niih klasa (koji je Sartr vidio kao preduvjet drutvenih promjena) danas postoji. Ali ne postoji vie Partija. I taj identitet danas ima funkciju sasvim protivrjenu onoj Sartrovoj. Taj identitet, danas, naime, najvie i gui zaotravanje klasnih razlika. Dananji Sartr, bez Partije, nije samo smijean kao Don Kihot, ve je koristan kao konj. Ti intelektualci su nasamareni. Danas oni imaju funkciju da niim klasama svaki dan osvijeste njihovu nepravednu potlaenost, ali ujedno i priznajui im moralnu nadmonost, saosjeajui s njima, nudei im stanovit uitak, zamjenski. Sartr je danas mrtav upravo zato to saosjea s potlaenima. Danas kad nema Partije, kakva je bila u Sartrovo vrijeme, funkcija intelektualca morala bi biti neto izmijenjena. ini mi se da bi morala biti drugaija od one funkcije koju je Sartr opisivao 1965., ali i od ove o kojoj sam ja maloas govorio. Potreban je, dakle, jedan intelektualac koji bi bio razliit, sutinski, bilo od jueranjeg, bilo od dananjeg Sartra, jer su ovi proli, mrtvi. Sartrovski intelektualci su danas, u naboljem sluaju, nedjelotvorni. Ili su djelotovorni, za ciljeve suprotne od onih izvorinih, tj. nasamareni. Sartr je, u svakom, sluaju danas mrtav, jer se pretvorio u hiljade ideolokih konja.

Temat

129

Organski intelektualac proleterijata je, pie Sartr, dok se revolucija ne izvri, kontradikcija in adjecto. Intelektualac je buruj. Vi ste, kae Sartr Kamiju, buruj, ba kao i ja. Ali Sartrovo opravdanje je u revolucionarnom djelovanju Partije. Tako je bez prijetnje konkretnim djelovanjem Partije, bez (1968. godine) Sartr isto to i Kami, samo buruj. Tako bi on danas trebao i govoriti. Jer on, naime, spoitava neradikalnom intelektualcu to ne kae ovome drutvu jedno Ne lieno bilo kakvog Ali. On bi danas morao kazati ono svoje I ja sam buruj! bez onog Ali ja radim za interes radnike partije i proleterijata. Jer danas nema radnike partije i proleterijata. I moda bi zapravo tom istinom o sebi, tom potpunom promjenom kursa svog govora - umjesto da u ovom trenutku govori o revoluciji u 2114. godini - mogao doprinijeti izgradnji klasne svijesti koju danas gui svojim saosjeajnim govorom i svojim konjskim pogledom na svijet. Koju gui moralizmom, generiranjem utjehe ili svojom, trenutano smijenom, revolucionarnom djelatnou. Time dolazim do Onog koji je zagrlio konja. Nie je, naime, pisao protiv takvog saosjeanja - Tog konja, slabog, trebalo bi jo i dotui! - i to je onda protivrjeje zanimljivo. Nije li Nie moda bio ironian kad je pisao reenicu u kojoj hvali ezarea Bordiju, bi i zakonik koji propisuje za kaznu sjeenje polnih organa? Nedavno je jedan ministar u jednoj od vlada ove drave kazao jednu takvu, nieansku, reenicu i ona je odjeknula snano, kao vijest o ratu. Taj g. Milorad Bahilj, kada su ga pitali ta da rade oni socijalno ugroeni kada im dou, najavljena, nova poskupljenja osnovnih ivotnih namirnica, on je rekao: Neka manje jedu. - Toliko su se svi uzbudili. Posebice sartrovski intelektualci. Svi oni sa snanim osjeajem za socijalnu pravdu. Cijela javnost je napala na tog ministra, ne samo intelektualci. ak je premijer zatraio njegovu smjenu. Svi su nastupili kao jedan. Svi kao Sartr. Taj je ministar, dakle, rekao neto to je tabu. Neto to ovo drutvo ne eli uti. Neto to ovom drutvu oigledno ne ide u prilog. On je, naime, rekao jednu istinu, istinu koju je rekao i Karl Marks, koju je rekao i Sartr, samo to ona nije bila bremenita moralom Sartr-Marksa, ve imoralizmom Niea. On je, nesvjesno, kazao tu reenicu, tu istinu, koja je

130

Temat

mogla proizvesti vie klasne svijesti kod proleterijata nego svi tekstovi svih nai intelektualaca od rata naovamo. Ona to, jasno, nije uspjela. Jer su, onas, pritrali svi ti intelektualci, sa svojim osjeajem za socijalnu pravdu i svojom solidarnou sa radnicima, i verbalno iamarali tog g. Bahilja Milorada - Ta Bahilj je bakcil! - i svi su opet bili sretni & zadovoljni. Svi. I ti koji e (bilo kako bilo) morati manje jesti i ovi drugi (meu kojima su i intelektualci) koji nee morati da se slabije hrane. I koji nee da mijenjaju prozore na svojim kancelarijama, zbog takvih bahiljevskih reenica, oni tim reenicama, bahiljevskim, nee dozvoliti da postoje. Dakle, gospodin je Bahilj, za koga se mislilo da je (ako ne lud, onda barem) glup, uspio jednom jedinom reenicom izrei osnovnu protivrjenost ovoga drutva, tako da su je svi uli. I ne samo to; na tom primjeru pokazalo se kako se, dijalektiki, intelektualac, onaj sartrovski, danas, izmetnuo u svoju suprotnost. Solidariui se sa radnicima, i kritikujui nemilosrdno nemilosrdnog buruja i njegov cinizam on je zapravo nastupio kao reakcionar, kao ideoloki agent ovoga drutva, koji je obuzdao neeljena dejstva Bahiljeve reenice (tj. bijes) kod onih kojim je bila upuena, pruivi im opet svoju solidarnost, kao kovanicu metnutu u ispruenu ruku. Neko ipak brine za nas, u ovom vremenu kad niko vie ne brine za nas. Dananji intelektualac, postavljen pred protivrjenosti ovoga drutva, jednako kao Sartr, ne bi trebao odgovarati izazovu epohe na Sartrov nain, jer slinost koja postoji izmeu njih nije identitet. Treba ubiti taj sartrovski identitet intelektualca. Sartr je mrtav. - Mada je sartrovski intelektualac funkcionaliziran tako da je ideolog ovoga drutva, u ovom trenutku, to ne znai da ne bi mogla postojati ona sartrovska elja da se ukae na protivrjeja graanskog drutva i da se, mjesto ideologija, niim klasama kae istina o drutvu, i njihovom statusu u ovom drutvu, da se kod njih izazove elja za promjenom. Vano je da ta elja ne bude uobliena u frazi, jer fraza nije istina. A istina je, kako kae Sartr, ono to treba potlaenima. Dananji je intelektualac - buruj, ba kao Kami i Sartr. Ta istina je danas neobina. Kada kaete nekom sartrovskom ili kamijevskom intelektualcu tu istinu, on se uvrijedi. Ne

Temat

131

eli je uti. A i kad je uje, prepun je opravdanja, kamijevskih i sartrovskih, zastarjelih, fraza. I to to danas ne eli uti, ta organska veza izmeu intelektualaca i viih klasa, ta je misao - Vi ste buruj! - sasvim zakrivena oni moralnoidejnim identitetom izmeu intelektualca i radnika, na primjer. Intelektualac, dakle, insistira ne idejnoj jednakosti izmeu onoga to je materijalno nejednako. Idealizira materiju, identificira razlike. Dakle, ideologizira. Zato vidim tu istinu, tu samosvijest, kao ono od ega bi dananji Sartr trebao poeti, na emu bi trebao insistirati. Trebao bi, naprije, oistiti svoj jezik od te, reakcionarne, emocije saosjeanja. Dananji Sartr bi trebao raditi na destrukciji tog moralnog identiteta sa onim kojima je, objektivno, protivrjean. I umjesto tog stava identiteta, on bi prema niim klasama trebao zauzeti stav protivrjeja. I umjesto identifikacije s niim klasama, on bi trebao, ako ima imalo volje za istinu, insistirati na identifikaciji s viim klasama. Jesam, ja sam buruj. I nema nikakvog opravdavajueg ali za mene. Taka. Ako ima imalo elje da probudi osjeaj nezadovoljstva kod potlaenih i da ukae, otro, svima, na socijalnu nepravdu, on bi, lien saosjeanja prema onima koji pate, hvalio i branio poziciju onih koji ne pate, tj. onih koji uivaju na raun onih koji pate, tj. sebe. On bi trebao nastupiti ne kao Kami, ne kao Marks, niti kao Sartr, ve kao Milorad Bahilj. Jer ministru vie nikada nee pasti na pamet da kae istinu, da kae ta on iskreno misli o patnjama koje e kod nekih prouzrokovati poskupljenje hrane. - Dananji bi intelektualac koji se slae sa Sartrovim vienjem ovoga drutva, trebao govoriti o ovom drutvu ne kao Sartr, ve protivrjeno, kao Nie. Neka manje jedu! Neka ne jedu! - Sartr je, dakle, mrtav. ivio Nie! Dananji bi intelektualac trebao nastupiti izravno hvalei tlaitelje, ne zato to su oni boiji namjesnici na zemlji, ve zato to su mu oni omoguili da ne ivi kao rob: on ivi na grbai roba. Ovo drutvo treba da postoji, ovakvo, zato to se, eto, Nama tako svia i to Nam je dobro. Umjesto grliti palog konja iz prie, treba tog palog konja, u novoj prii, biem natjerati da ustane, kako se bi se pomoglo jahau da opet zajae. Zadatak intelektualca, dananjeg, koji eli rei istinu o drutvu i koji eli da proizvede klasnu svijest kod proletera jeste da svoju verbalnu negaciju viih klasa, pretvori u

132

Temat

afirmaciju tih klasa i ovog sistema. Vivat et res publica, et qui illam regit, vivat nostra civitas, maecentarum caritas, quae nos hic protegit! Takvog intelektualca danas nema, ini se, s razlogom. Taj bi intelektualac danas bio onaj koji se, jasno, bavi onim to ga se ne tie. On bi bio trn u oku. Njega, Niea, takvog nanovo osmiljenog, bi mrzili danas, pokuali neutralizirati, jer ne bi, kao dananji Sartr, radio u njihovom interesu. Zaepljivali bi mu usta kad bi hvalio sva ta derikotva protiv kojih Sartr govori? Taj intelektualac, nieanski, bi pokazao koliko ovo drutvo uistinu voli istinu, i koliko doputa slobodan govor. Treba zamisliti jednog intelektualca, plaenog od strane meunarodnih fondova ili ministarstava ove drave, koji bi hvalio injenicu klasne nejednakosti, kao takvu, uz sav nieanski, lirski, ar u argumentaciji. Sartr govori o muenitvu svog intelektualca. Njegov intelektualac se danas uope ne mui. Ve bi se tek ovaj koji bi predstavljao njegovo protivrjeje dobro namuio, kao onaj ministar, kada bi se usudio govoriti istinu, neuljepanu laima saosjeanja. ini mi se da bi bio martir. - Taj bi, u svakom sluaju, dananji Nie govorio tako, nieanski, jer iskreno i ne osjea tako. On bi nalazio svoj poticaj u elji da kae istinu, nemilosrdnu, koja bi pomogla da potlaeni osvijeste svoju poziciju, da postanu to vie bijesni zbog te pozicije, da shvate kako nema nikakvog stvarnog identiteta izmeu njih i onih kojima intelektualac organski pripada. Nikako, dakle, da ih se stavlja da uivaju u kupkama moralnog samozadovoljstva i tako to. Ve da im budi mrnju na one koji su im ukrali mnogo od neverbalnog uitka. I samo bi taj intelektualac znao zato to radi, zato grdi te robove, umjesto da ih miluje, kao ostali intelektualci koji se bave onim to ih se tie. On bi se sav dao u ideju; ne zbog astohleplja, kao (dananji) Sartr, ve zbog ideje, zbog moralnog osjeaja. On je dananji Tersit koji bi hvalio dananjeg Agamemnona to ide pljakati neku dananju Troju. On bi podrao svaku mjeru vlade koju bi sartrovski intelektualac napao. On bi, umjesto ministara, pravdao mjere tednje, po sugestijama MMF-a, zbog kojih e socijalno ugroeni morati manje da jedu. I trebaju manje jesti: stoka ionako previe jede, a te e nas mjere tednje i spasiti od poasti

Temat

133

gojaznosti koja prijeti Evropi. Onaj koji nema ta jesti i treba da nema, a onaj koji ima, treba jo vie da ima, pa makar i ne jeo, makar se bacilo, to bi taj novi angaovanik trebao propovijedati, bez da ga shvate njegovi sluaoci kao da je ironian; svi njegovi sluaoci: morali oni manje jesti ili ne morali poslije tih mjera tednje. On bi, kroz sav svoj govor, sugestivno hvalio neutaivu elju za uveanjem profita kao to je niko do sad nije hvalio; postavio bi ju kao osnovni princip kosmosa. Kao onu esticu od koje je Sve nastalo. Volja za profitom umjesto vatre i vode, zemlje, vazduha. On koji zna da je metafizika mrtva, zasnovao bi tu metafiziku volje za profitom: naao bi u sutini bia opravdanje ovog drutva u kojem taj profit ini ljude nejednakim. Napraviti, dakle, novog Boga! Umjesto da ubija ubijenog, da kao Volter radi za ovo drutvo, izjednaavajui ono nejednako, identificirajui, idejno, moralno, materijalne razlike. Prezreo bi hrianski moral i saosjeanje kao ono to ide protiv ivota, likovao bi nad ranjavim tijelom raspetog nadniara. Nimalo saosjeanja za sva ta tijela koja je Kapital prikovao za njihovih osam ili devet ili deset radnih sati. Zadatak je: provocirati ih to vie, smijati se stoki, kao to ju je prezirao Flober i slino; ali ne zato to nema ukus za lijepu knjievnost, ve zato to je stoka na kojoj je povazdan jular, i radi povazdan, i opet joj se moe dati manji obrok nego juer. Neka manje jedu! Propovijedati jedan aristokratizam koji nije religijski, estetiki ili slino, ve jedan takorei burujski. To tako jeste, to je tako neminovno, to tako treba da bude. Nikada vie govoriti protiv privilegija. Ona kad ve postoji, ona treba da postoji - privilegija radi privilegije - treba ju veliati. (Ne samo zato to ona to ne eli tako, ve upravo zato to ona tako to ne eli.) Zloin je biti siromaan! On, taj i takav Nie, zato ne smije biti ironian, ve paljiv i ironian samo u trenutku kad se upusti u sve to. Nije ova ili ona njegova reenica ironina, ona je sav ironian. (Kao to mislim da je bio onaj i onakav Nie koji je proglasio smrt svake metafizike, a zatim propovijedao jednu surovost zasnovanu na metafizici volje za moi. Morao je biti svjestan te protivrjenosti.) Umjesto univerzalizma ljudskih prava ili onog marksistikog, on bi zagovarao jedan buroaski partikularizam. Volju za mo, graansku. Time bi, naime, intelektualac prestao biti leina, mrtvi Sartr, nasamareni konj, i imao bi i rijei kojima bi

134

Temat

konano mogao uraditi neto, u ovom povijesnom trenutku, protiv drutvenog zloina i ideologa koji mu pripomau. - On bi jedini bio u stanju da u ovom trenutku, otro, otkriva istinu nae drutvene stvarnosti i - samo bi naoko bio reakcionaran - u sutini bi bio najrevolucionarniji intelektualac. Radio bi, kako se to ve kae, na produkciji klasne svijesti kod niih klasa. On bi, takav, nemoralan, imoralist, proavi jednu dijalektiku intelektualca, bio zapravo jedini moralan meu svim tim moralistima. Jer da nije moralan, on bi kao dananji intelektualci govorio ono to se eli uti, ono to je zadato da se kae, ovdje i sada, ono to zakriva istinu, to je saosjeanje, to umiruje, to je ideologija i to je korisno ovom drutvu. Ili bi utao, i uivao u svojim privilegijama. On kada ne bi bio jedan, on bi tu uspio. Oni da su imalo iskreni, oni bi tako radili, i da su pametni, da se uistinu rtvuju i da su hrabri, spremni da budu progonjeni i tako to, tako bi oni radili. Oni to, meutim, nisu. Oni su leine, marionete, konji. Oni su moda hrabri, ali kao to je marioneta hrabra, mudri kao konji. Oni su moda spremi da budu gladni, zarad ideje, ali kao to je leina spremna da to bude. Ali, dobro, to su ljudi. Oni, ljudi, su, kako se to ve kae, oduvijek bili kao konji i kao marionete i ne treba im previe uzimati za zlo. Vano je ipak liiti se iluzija konjskih (i mojih, nekadanjih, samo zato koristim, nesebino, ovu analogiju s konjem), iluzija da je u ovom danas i u ovom ovdje mogua ozbiljna kritika ovoga drutva, iji nosioci ne bi bili marionete upravo onih drutvenih relacija koje tee ukinuti. Intelektualac u smislu u kojem je o njemu govorio Sartr, njegova kritika drutva, takva danas vie ne moe postojati kao ozbiljna. Sartr je mrtav. A Nie jo vie.

136

Temat

Haris Imamovi Prokurista

Jozef K. je jednog jutra uhapen, iako nije napravio bilo kakav zloin. Poveden je protiv njega postupak, iako mu nikada nije bila proitana optunica. Sudio mu je sud iji zakoni nisu poznati. Imao je advokata koji ga nije branio. Osudio ga je sudija kojega nikada nije vidio. I na kraju je na najsuroviji nain izvrena presuda koja mu nikada nije bila proitana. Jozefa K. kao da je neka velika sila pogubila ni zbog ega, iz istog hira, ili sluajno. Kao grom. Prepriati ovako, tj. samo prepriati, Proces ipak ne znai da je on samo preprian. Ovakvo prepriavanje ve nosi sa sobom odreeno tumaenje. K. je uhapen, iako nije nita uradio... Ovo jeste parafraza prvih reenica, ali smije li se preuzeti kao injenica? Recimo da smije. Ova udna pria najee je izvoena na metafiziku ravan. Sud, krivica i proces nisu prisutni kod Kafke u obinom znaenju, ve su simboli neega. ega? Sud je, nerijetko shvaen kao sam svijet, dok je proces - ivot. Krivica poiva u injenici postojanja. Tako Oto Bihalji-Merin tumai osnovnu poruku Procesa. I ne samo on. Tu naravno tuma ne misli na pravu krivicu, konkretnu, se eli rei, neto to

Temat

137

bi transponirano u banalni jezik izgledalo kao: ovjek je kriv to je iv. Ako je, meutim, Jozef K. = bilo koji ovjek, i ako je krivica u injenici postojanja, onda je Kafka uistinu samo neto zakuastije htio rei ono to ve utvrdila usmena literatura. Kriv je, dakle, jer je iv. Slino shvaa i Novak Simi koji se pita ko je taj kome je K. smetao, i odmah odgovara da je to sam Jahve. Sam Bog stoji iza sve toga, iza svih tih birokrata on kao vrhovni birokrata kojeg se ne smije imenovati - tu je izvor tajanstvenosti suda - kao zli demijurg odreuje traginu sudbinu Jozefa K. Osim tog marcionizma, Proces su vidjeli i kao agnostiku literaturu. Za Kafku je, pie Sartr, svemir prepun znakova koje mi ne razumijemo. Nemogunost Jozefa K. da shvati svoju krivicu i prirodu suda jeste zapravo nesposobnost ovjeka ili, kako kae Sartr, naa nesposobnost da shvatimo svijet i svoju sudbinu. ovjekova situacija je izgubljenost, a svijet je lavrint, dok bi ivot, prema tome, za Kafku bio uzaludno traganje. Ili apsurdno traganje, kako bi za Proces kazao pisac Mita o Sizifu. Postoji, meutim, jedan problem sa svim ovim, metafizikim, intepretacijama: autori zaboravljaju da Jozef K. nije jedini junak u ovom romanu. Pretpostavljaju da je K. isto to i bilo koji ovjek. Zato Jozef K. jest = ovjek? Ako je K. kriv, nisu isti takvi i ostali junaci, gica Birstner ili slikar Titoreli. A ako oni nisu krivi zato onda tvrditi da smo svi krivi, da je ovjek kriv, da krivica poiva u injenici postojanja? Zato je K. reprezent svih ljudi? Zato to je glavni junak? To ne bi bio uvjerljiv odgovor. Uope je nezamislivo da knjievna proza govori o ovjeku na nain antropologije. Ne postoje ni dva ovjeka u istoj situaciji, ni dvije jednake sudbine, a kamoli ljudska sudbina (ija bi, sad, metonimija bila sudbina Jozefa K.-a) te prevazilazi granice zamislivosti tvrdnja po kojoj bi svi ljudi bili u stavu identiteta s ovim knjievnim junakom. Sartr, na primjer, zaboravlja da ova tvrdnja o nerazumljivosti kosmosa protivrjei njegovom slobodnom ovjeku. Sizif zna zato je osuen: u njemu je poznat razlog njegove krivice, njegove sudbine, sam je odluio svoju sudbinu, kanjen je zbog nadmudrivanja bogova. Ali u emu je razlog K.-ove krivice. Za Jozefa K.-a nije reeno da krivica proistie iz njega. Ali ga poistovjeuju sa Sizifom, sa sobom, i sa drugim ljudima, svima. Razum mi daje dovoljno razloga da ne vjerujem kako

138

Temat

je Kafka htio rei da je svaki ovjek kriv zato to je ovjek, kako je to elio. Takoer, govoreno je i drugaije od naina esencijalizma o Procesu, tj. da je pria o Jozefu K.-u - pria o odreenom ovjeku u odreenim okolnostima, u odreenom drutvu, povijesnom trenutku. Moderni ovjek u modernom drutvu, zapadnom, kapitalistikom. K.-a, njegovu krivnju, njegov proces, pogubljenje, nije mogue poistovijetiti sa svim ljudima, ali jeste mogue sa nekima od njih. Sa mnogo njih. Tako je, najee, od strane marksistiki orijentiranih kritiara (Hans Mejer, Roe Garodi, Edvard Goldtiker, Ernst Fier itd.), Kafkino djelo shvaano kao pria o alijenaciji u modernom drutvu, pria o etatizmu u savremenom kapitalizmu, o gubitku neposrednosti do koje su doveli podjela rada i tehniki napredak, o nitavnosti pojedinca (Jozefa K., geometra K.-a, Gregora Samse) pred modernim administrativnim sistemom, itsl. Postoji i stavljanje Kafkinog djela spram dvadesetovjekovnih totalitarizama, Hitlerovog i Staljinovog. Ispunilo se, pie Teodor Adorno, ne samo Kafkino proroanstvo o teroru i muenju. Drava i stranka, tako one zasjedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u Kajzerhofu, zavjerenika banda instalirana kao policija. Njihova uzurpacija objelodanjuje uzurpatorsku crtu u mitu o vlasti. U Zamku, inovnici nose neku specijalnu uniformu kao esesovci, kakvu ovek, kao parija, moe za nudu i sam sebi da skrpi; i elita u faizmu naimenovala je sama sebe. Hapenje je prepad, sud - nasilje. Slino je pisao i Milan Kundera, o relaciji staljinistikih procesa i procesa Jozefa K.a. (Primjer neke ene koju je pisac poznavao: Ta ena je, pie Kundera, u vrijeme staljinistikih procesa u Pragu 1951, bila uhapena i osuena za zloine koje nije poinila. Stotine komunista nalo se drugdje, u istom razdoblju, u istoj situaciji kao i ona. Tijekom svog ivota oni su se potpuno poistovjetili sa svojom Partijom. Kada je odjednom Partija postala njihov tuitelj, pristali su, poput Josepha K., da preispitaju sav svoj protekli ivot do najmanje sitnice kako bi pronali skrivenu krivicu i, naposljetku, priznali imaginarne zloine. Moja prijateljica uspjela je spasiti svoj ivot jer je, zahvaljujui svojoj izuzetnoj hrabrosti, odbila da, poput svih svojih drugova,

Temat

139

poput pjesnika A., krene u potragu za svojom krivicom. Budui da je odbila pomoi svojim krvnicima, postala je neupotrebljivom za zavrni spektakl procesa. Tako je, umjesto da bude objeena, samo bila oduena na doivotni zatvor. Nakon petnaest godina potpuno je rehabilitirana i putena na slobodu.) Poetak totalitarizama je, kae Kundera, nalik na Poetak Procesa: doi e iznenada da vas uhapse u vaoj postelji. S tim modusom kontekstualizacije dao je zanimljivo tumaenje krivice Jozefa K. i Zoran Gluevi. S jedne strane krivica je izmiljenja, neutemeljena, kae Gluevi. S druge pak strane K. je upravo kriv zbog toga to se ne buni protiv nje, to je vremenom prihvaa. Ceo tok zbivanja sa ishodom, tvrdi Gluevi, pokazuje ta se neminovno ima da desi sa pojedincem koji se od poetka ne buni. Kad se kae da Kafkino djelo govori o hitlerizmu ili staljinizmu, tu se onda tvrdi i da je Kafka prorok. Da njegovo djelo nije govor o modalitetima stvarnosti u kojoj je ivio, ve nasluivanje one koja dolazi, razliite; jo koliko! Osim to se, naoko, to ini suludim, postoje i konkretni problemi sa takvim tumaenjima. Prvo, kada Milan Kundera vidi Proces kao priu o staljinizmu, on previa neke vane dimenzije samog romana. K. sa sudom, prije samog hapenja, nije imao bilo kakve veze kao to su okrivieni koje Kundera navodi imali sa Partijom. Njemu ne sudi drava, ve neki udan sud koji nije dravni aparat, koji kao da je sam za sebe. To je jako vano: taj sud, nepovezan sa bilo kakvom drugom institucijom, ne moe biti jednak staljinistikim, jer procesi koje vodi nisu primjer drugima da budu posluni. U emu je politiko-ideoloka krivica Jozefa K.? ta je loe rekao? ta je runo pomislio o vlasti? Nije K.-ov proces u slubi didaktike koja odrava dravnopravni poredak. K. prije negoli je uhapen nije ni znao za sud, niti je znao ega da se pridrava - da bude pokoran nekome - da ne bi bio uhapen. Kundera nasilno, metafiziki, ideoloki, identificira Partiju sa sudom u procesu i progonjenika u staljinizmu sa Jozefom K.-om, apsolutizirajui neke slinosti meu njima, ali zanemarujui ogromne razlike. Slina je, tj. opava, i Adornova analogija sa hitlerizmom. Sud pred kojim se vodi proces K.-u nema vou, K. ne moe biti politiki protivnik onih koji mu sude, jer oni nisu povezani s bilo kakvom politikom strukturom.

140

Temat

Niti je naznaeno bilo ime da bi K. mogao biti rtva zbog svoje pripadnosti nekoj rasnoj, ideolokoj, klasnoj, religijskoj skupini. Ako u prvoj reenici romana pie da je K. uhapen iako nita nije skrivio, to moe biti Milanu Kunderi znak - kao i svaka druga manje ili vie slina pria - da je Kafka pisao o staljinizmu. Ali to ne mora znaiti da je Milan Kundera napisao tane reenice. Neko mora da je oklevetao Jozefa, jer iako nije uinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapen. (Kafka, Franc: Proces. Prosveta. Nolit. Zavod za udbenike i nastavna sredstva. Beograd. 1981. Prev. Vida Penik. Str. 23) Uhapen, a nije kriv. Osnovna injenica. Meutim, da li je to injenica? Morala bi biti, jer ove reenice govori bezlini pripovjeda. On ne bi trebao da lae, on mora da ima objektivan uvid. Ali poslije prve treba paljivo proitati i drugu, treu, etvrtu reenicu itd. Tako e, ako se prati pripovijedanje tog bezlinog naratora, biti jasno da on i nije toliko objektivan. On kae da K. nije nita uinio, zato to cijelo vrijeme govori i K. je mislio, K. je osjeao, K. je vidio itsl, dok govorei isto to za druge likove ovog romana on ne kae isto: tad govori s ogradom. Za advokata kae da je on po svemu sudei uinio neto. Ili: U mraku koji je dole vladao svetenik verovatno nije mogao da razabere K.-a. (str. 174) Ili: Moda crkvenjak ipak nije bio sumanut... (str. 171) dok ga je svetenik moda posmatrao (str. 172) Neposredan uvid u duevni ivot drugih likova ostaje zatvoren i italac je upuen na nasluivanje, na tumaenja koja daje Jozef K. Pripovjeda je, dakle, itekako lian. On vidi kroz perspektivu Jozefa K., i kada kae da K. nije kriv, to znai da K. misli da nije kriv, a ne kao to je na prvi pogled se uinilo, da on uistinu nije kriv i da to potvruje sa objektivni pripovjeda. Sljedee pitanje koje se namee je: zato Kafka postavlja ovakvog pripovjedaa u prii o procesu Jozefa K. koji nije javan, gdje ni optunica ni sudska akta samom junaku nisu dostupna? Ako K. ne moe saznati koji je smisao procesa, to onda svakako nee moi itaocu saopiti ni pripovjeda. Koji je onda smisao cijele prie, smisao hapenja i procesa, smisao suda? To jest, kako ga saznati ako je ogranien uvid, ako italac vidi samo ono to vidi K.? Nije valjda da je Kafka stvarno htio poruiti da je ovjek kriv zato to je iv?

Temat

141

Smisao takvog pripovjedaa, personaliziranog, je u vezi sa uvoenjem fantastinih motiva . Umjesto da oneobiavanjem perspektive (da kao drugi pripovjedai koristi perspektivu stranca, djeteta, luaka, filozofa itd.) prui nov uvid u stvarnost, Kafka zapravo oneobiava stvarnost s ciljem osvjetljavanja same obine perspektive. Tako, treba se sjetiti, u Preobraaju Kafka preobraava stvarnost da bi izvrio udar na perspektivu: kada se Gregor Samsa budi pretvoren u kukca i hvata ga panika ne zbog toga, ve to je zakasnio na posao, otkriva se smisao metamorfoze koju je napravio Kafka: bez nje italac nikada ne bi shvatio koliinu Samsinog straha pred mogunou otkaza. Pitanje koje preostaje jeste: na to cilja ta preobraena stvarnost u Procesu , ta eli Kafka s tom preobraenom stvarnou, u odnosu spram perspektive Jozefa K.? Spram perspektive pripovjedaa i itaoca koji, na poetku, naivan, prihvata taj vidokrug? Treba zapravo utvrditi oznake ta dva pola, relaciju izmeu suda i Jozefa K. Ko je, dakle, Jozef K.? Tridesetogodinjak, zaposlenik u jednoj velikoj banci. Samac. Podstanar gospoe Grubah, po njenom miljenju ugledan ovjek. Ponos porodice. Ljubavnik prostituke Elze. Prijatelj dravnog tuioca Hasterera. Itd. Rijeju, ugledan i pristojan graanin. A ta predstavlja taj sud koji ga je optuio da je kriv za neto? ta se itajui ovaj roman moe saznati o sudu? Postupak nije transparentan. K.-ov advokat, ba kao i nepoznati tuilac, ne kazuje bilo ta K.-u o optunici, niti ini neke konkretne korake u odbrani. To je sud koji tei da maksimalno uzapti panju optuenika, putajui ga da sam razmilja o mogunostima krivice. Taj sud ne ometa K.-a da nastavi ivjeti i raditi kao i dotada, samo sada sa svijeu o optunici i potrebi dolaska na sasluavanja. Sudske kancelarije se nalaze, kako e vidjeti K. kada doe na prvo sasluanje, na tavanu jedne zgrade u predgrau, u sirotinjskoj Julijusovoj ulici, tamo gdje su sve sami ubogi ljudi, bacali svoje starudije i prnje. Sud je na mjestu gdje K. nikada nije bio. To je vano. U toj zgradi suda ivi neka ena koja u jednoj ruci dri odoje, a drugom rukom radi, bolesnici koji spavaju na starim posteljinama. Tu su uske sobe, stalno se sui neki opran ve, i zrak je toliko zaguljiv da je K.

142

Temat

neprestano na rubu nesvjesti. Kasnije e K., prilikom posjete slikaru Titoreliju koji ivi u slinom sirotinjskom pregrau, samo na drugom kraju grada, saznati da su zapravo sudske prostorije u svim tim sirotinjskim kuama. Dole na stepenitu lealo je potrbuke jedno malo dete i plakalo, ali se jedva ulo od zaglune galame koja je dolazila iz jedne limarske radionice na drugom kraju trema. Vrata radionice behu otvorena, tri kalfe stajahu u polukrugu oko nekog predmeta koji su ekiima udarali. Jedna velika ploa belog lima koja je visila na zidu bacala je bledu svetlost koja se probijala izmeu dvojice kalfa osvetljavajui im lica i radnike kecelje. K. je na sve to bacio samo letimian pogled. Hteo je da to pre svri stvar ovde, da tek u nekoliko rei ispita slikara i da se odmah vrati u banku. Kafka, dakle, dovodi bankara u sirotinjsku etvrt, u kojoj nikada nije bio, da mu se tamo sudi. Na osnovu ovog kontrasta mogue je, ve, naslutiti razlog K.-ove krivice. Meutim, to je tek dovoljno za hipotezu. Postoji li objektivna relacija Jozefa K. sa Julijusovom ulicom prije samog procesa? Kua je, kae se za zgradu suda, bila prilino iroka, gotovo neobino se protezala, naroito je kapija bila visoka i iroka. Ona je oigledno bila namenjena teretnim vozilima raznih robnih magazina koji su tada bili zatvoreni i okruivali su veliko dvorite nosei natpise firmi od kojih je K. neke poznavao iz bankovnih poslova. (str. 46) Smisao Kafkine metamorfoze stvarnosti u Procesu je da nesporedno povee Jozefa K. sa ljudima s kojima jeste u posrednoj vezi, zbog kojih ima privilegije na koje je ponosan, a koje da nije procesa nikada ne bi vidio. Smisao ovog Kafkinog dovoenja u vezu dva plana u stvarnosti, kroz matu, kao u metafori, ini se sad jasan: K. je optuen, a nije mu saopena krivica, da bi bio na mjestu zloina, jer je zapravo sud ujedno i mjesto zloina, sam osvijestio svoju krivicu. U stvarnosti, u kojoj nema procesa, jedan Jozef K. ne bi imao veze sa onima s kojima je u vezi, jer je tehniki napredak i moderna podjela rada, etapizacija proizvodnje, dovela do potpune posredovanosti, i onda u tom svijetu, kako kae Ginter Anders, svaki in, upleten u mreu tuih radnji i jedino tako mogu, jeste zapravo su-in, sauesnitvo. Nije vie potrebno odrubiti gvoem neiju glavu da bi se ubilo,

Temat

143

dovoljno je prisnuti dugme. ula nisu dovoljan oslonac da bi se spoznali efekti sopstvenih inova u ovoj stvarnosti. ovjek koji ne moe da shvati da je Jozef K., koji nikada prije bio u Julijusovoj ulici, jedan od uzroitelja bijednog stanja u kojem ljudi tamo ive, nalik je na ovjeka koji svojim oima vidi ravnicu svuda oko sebe i ne moe da vjeruje Kopernikovim rijeima. Kafkin nadrealizam nije neko apsurdno buncanje, ve postupak koji je zapravo u prikazivanju stvarnosti, moderne stvarnosti, daleko iznad klasinog realizma koji vjeruje samo svojim oima. Odavno je poznato da ovjek bez dovoljno mate ne moe biti moralan, jer bez mogunosti da se uivi u tui bol nije u stanju da saosjea. U modernom svijetu ta ideja stoji u jednom smislu koji prevazilazi klasini. Paradoks moderne stvarnosti je u tome to je moe vidjeti samo onaj koji zatvori oi i mata, onaj koji je u stanju zamisliti krajnje efekte vlastitog djelovanja u skoro nesagledivo dugakom kauzalnom lancu. K. nije sposoban za to. Zato postoji sud koji mu pomae da osvijesti sebe u cjelini stvarnosti. Proces Jozefa K. je zapravo proces izgradnje samosvijesti. A zatim i savjesti. K., meutim, i poslije prvog sasluanja ne shvaa zato je kriv, zato je pozvan na to bijedno mjesto. Sve je to njemu apsurdno, kao i mnogim tumaima Procesa koji imaju perspektivu Jozefa K.-a. Tako zapravo Kafka u Procesu dovodi u pitanje naivnu perspektivu, perspektivu naivnog ovjeka, obinog graanina koji nemajui sposobnost sinteze razliitih planova stvarnosti, nemajui mate, stvarnost posmatra kao atomiziranu, kao skup jedinstvenih, autonomnih, nepovezanih injenica. Iako je doveden na mjesto s kojima ima veze, iako mu je ta veza predoena sugestijom. Sugestija! To je kljuna oznaka suda pred kojim je optuen K. Kroz cijeli proces K.-u nikada nee biti reeno zbog ega je kriv, jer se cilja na to da sam osvijesti svoju krivnju. Iz suda samo govore kako je njegova krivica sigurna: Titoreli objanjava kako sud nikada ne grijei, kako proces ne bi bio pokrenut da nema osnovane krivnje. Advokatova sluavka Leni mu govori da prestane biti nepopustljiv i da razmisli o priznanju. Cijeli sud, proces, sve to lii na neki igrokaz, na teatar koji treba da K.-u sugerie dimenzije stvarnosti kojih nije svjestan. Na primjer, poglavlje Bievalac. Jedne veeri K.

144

Temat

zatekne u sobi za stare, koja pripada zgradi njegove banke, nekog batinaa kako tue dvojicu slubenika suda, uvara, koji su mu prenijeli obavijest o hapenju. K. je, naime, na prvom sasluanju rekao o njihovom ponaanju sve najgore i sada oni bivaju kanjeni zbog toga. Nas, kae jedan od uvara, samo zato kanjavaju to si nas ti prijavio. uvar Viljem se ali K.-u kako mora da hrani porodicu, dok je drugi uvar Franc htio da se oeni, a sada, kad ih je Jozef K. prijavio, oni e biti unazaeni u slubi i hranjenje porodice ili Francova enidba su upitni. K. je svojim rijeima, posredno, prouzrokovao neto o emu nije imao pojma, neto to nije pretpostavio, nije mogao pretpostaviti, i sada odjednom mu se sve to u ovoj epizodi otkriva, neposredno. Kada to vidi K. pokuava sprijeiti bievaoca da ih tue, pokuava ga podmiti, meutim, ovaj nee odmah da primi mito. I ba kada je K. povjerovao da ga je uspio ubijediti da primi novac i da ih potedi, zauje kako se sobi za stare pribliavaju drugi inovnici banke, prepadne se za svoju kou - ta ako ga oni nau sa ovom sumnjivom gospodom? ta on tu radi? - on odgurne Franca koji ga preklinje i istri iz te sobe, ostavljajui bievaoca da nastavi sa svojom slubom. K. bi, dakle, pomogao, ali ipak mu je najprea vlastita koa. Koji je konani smisao ove predstave koju je pred K.-a postavio sud, a koju K. oigledno ne shvaa? - ta je K.? Prokurista. - ta je prokurista? - Onaj nadgleda rad slubenika i prijavljuje ih ukoliko zakau. Treba se na ovom mjestu sjetiti prokuriste iz Preobraaja. Tako Jozef K. zapravo svaki dan radi posao prijavljivanja, to je njegov posao. Bievalac kae: Postavili su me za batinaa i ja batinam. Tako i K. - u opis njegovog posla ulazi da prijavljuje greke niih slubenika, on to mora, zbog sebe: iako su konsekvence neminovno sline onima u sluaju uvara Franca i Viljema. Time zapravo K. sugerie uzajamnu povezanost K.-ovog karaktera i njegove funkcije, slube. K.-ove, kao i osobine bievaoca, nisu neto to on bira, slobodno, ve proizlaze velikim dijelom iz njegove funkcije. Branimir ivojinovi je imao rijetko dobro zapaanje o Procesu , rekavi o negativnim oznakama karaktera Jozefa K.-a, ali ivojinovi je slian atomistima koji vide K.-a an sich: ivojinovi osuuje K.-ov karakter, ali ne traei, u Kafkinoj prii, uzroke tog karaktera, ne

Temat

145

traei u njegovoj socijalnoj funkciji uzrok njegovog, kako kae, egoizma. Jozef K, dakle, nije nevin, ali ono to on radi to se mora, to normalni sud, normalni moral, ne uzima za neto loe, niti K. vidi krajnje konsekvence svog djelovanja kao prokuriste. Ja ih uopte ne smatram krivima, kriva je organizacija, krivi su visoki inovnici K. koji je visoki inovnik svoje organizacije ovdje zapravo objanjava svoju krivicu, ali - i to je na kraju i komino - bez svijesti o njoj! On shvata smisao cijele te predstave, ali i ne shvata. Zato je cijenjen u banci. Jako dobro obavlja svoj posao. On je umeo da se u banci za srazmerno kratko vreme popne na visok poloaj i da, potovan od svih, taj poloaj i zadri. Kako je K. zasluio potovanje niih inovnika u banci? Zastraivanjem. K. najmanju greku kanjava najviom kaznom. Nii inovnici u banci Kulih, Kaminer i Rabentajner (koji, jasno, pripadaju sudu) bili su prisutni prilikom hapenja Jozefa K.-a. Tom je prilikom jedan od njih premjestio neke slike K-ove susjetkinje gice Birstner i K. je zbog toga, kasnije, odluio da e ga otpustiti iz banke Kaminera. U jednom nedovrenom poglavlju Procesa data je situacija u kojoj K. pocijepa neko pismo koje je nosio Kulih. Nakon toga K. osjea samo zadovoljstvo to ima tako visok poloaj u banci i razmilja o tome da ih svu trojicu otpusti, a to bi vrlo lako mogao postii. Bilo bi potrebno da progovori sa direktorom nekoliko rei, ali od toga je odustao. Moda e se reiti na to ako se za ovu trojicu zauzme zamenik direktora koji javno ili tajno povlauje sve ono to K. mrzi. No zaudo zamenik direktora pravi ovde izuzetak i hoe isto ono to i K. ta e biti s njima poslije toga, o tome K. ne razmilja, to nije vano. Da li ih on zapravo biuje? To K.-u ne pada napamet. Tako K. razmilja, ili bolje rei ne razmilja, i pred sudom. To jedinstvo funkcije i karaktera ogleda se i u svim ostalim epizodama u kojima K. nastupa spram ostalih likova. K. dri u zavisnosti svoju stanodavku gu Grubah jer joj je pozajmio veu sumu novca. Nakon to mu gica Birstner koju je poljubio bjei, pripovjeda kae da Jozef K. zna da je gospoica Birstner mala daktilografkinja koja mu se nee dugo opirati. Zatim mu u zgradi suda organizuju jednu slinu predstavu tiih odnosa, takvih, ali K., naravno, nije svjestan

146

Temat

slinosti. Naime, enu jednog slubenika suda otima neki student za kojeg se misli da e u dogledno vrijeme biti jako vana osoba, pa on, stoga, ima i pravo otimati je, pa se nijedan od suprunika ne buni. A to je K.-u jako udno. Ne shvaa: zato doputaju da je tako? Kada bi sedeo kod kue, zapaa K., i vodio svoj uobiajeni ivot bio bi hiljadostruko iznad svih ovih ljudi (koji pripadaju sudu, op. H.I.) i jednim udarcem noge sklonio bi svakog s puta. Kada advokatova sluavka Leni pita K.-a postoji li neko koga on voli, on joj pokazuje sliku Elze, prostitutke. A kada mu se Leni nudi, on odmah prihvata, nakon ega Leni kae: Sa mnom ste je zamenili, vidite, sa mnom ste je zamenili! K. zapravo nikoga ne voli; to nije nesukladno prethodno navedenim oznakama njegovog karaktera. K. poznaje samo odnose dominacije, ne i ljubav, na primjer. K. ne priznaje nikakvu vrijednost koja bi ograniavala njegova neposredna zadovoljstva, i u tom smislu motivacija njegovih postupaka slina je ivotinjskoj. K. je nihilista, a da nije ni svjestan toga. Jozef K. je onkraj svakog morala, tako ivi, ali ne bi priznao da mu neko, bilo ko, sud na tavanu u Julijusovoj ulici govori kako je kriv zbog neega. Smisao procesa koji se vodi protiv Jozefa K.-a je: da ovaj preispita svoj ivot, u cjelini, sam. Zato mu nije reeno zato je kriv. Sugerie mu se. On sam to mora shvatiti. Radi se o savjesti. Kafkin postupak je estetski funkcionalan: sve dok sud djeluje kao sugestija to je u skladu sa sadrajem, jer bi eventualna obznana optunice neposredno uvela moralizatorski jezik u sud to bi bilo pogubno, jer bi se time ukinuo smisao procesa, da se K. sam u konanici spozna. K.-u je samo reeno da je uhapen. To mu je zaokupilo panju. Pomisao na proces nije ga vie naputala. esto je ve razmiljao ne bi li bilo dobro da sastavi odbrambeni spis i da ga ponese sudu. Hteo je da u njemu da i kratak opis ivota i da uz svaki iole vaniji dogaaj objasni zato je tako postupio, da li je taj postupak po njegovom sadanjem shvatanju za osudu ili odobravanje i kakve razloge bi za ovaj ili onaj sluaj mogao da navede. K. ne eli biti kriv. Kada bi priznao on misli da bi mu to nanijelo tetu, njegovom ugledu. Zato ponajvie i eli na sudu odbraniti svoju nevinost, to prije. To je njegova

Temat

147

motivacija. Njemu je od najvee vanosti da bude poten, nevin, ovjek, jer bi inae imao problema na poslu ili pred ujakom. Zato mu je potrebno da to prije sazna od nekog to je kriv i kako da se oslobodi. Ali cilj procesa nije da se, uz tuu pomo, otarasi optube. Sveenik koji takoer pripada sudu, kae mu: Ti isuvie trai tuu pomo. To mu kae prije parabole o vrataru pred vratima zakona. Ako se italac Procesa sjeti parabole, bit e mu sad jasno o kakvoj sugestiji se radi. Sveenik, kao slubenik suda, takoer ne smije K.-u izravno objasniti smisao njegovog procesa, ali mu sugerie priom o ovjeku koji je doao pred vrata zakona i nije uao kroz njih jer mu nije dozvoljeno da ue, a mogao je ui samo da je htio: jer to su bila vrata namijenjena ba njemu. On, ovjek koji je htio proi kroz vrata zakona, je kao i K. suvie traio tue pomoi. Jozef K., kao i on pokuava preko drugih saznati zakon po kojemu mu se sudi, umjesto da sam ue u njega, da ga spozna. On ga mora sam spoznati, mogao je: proces mu je stvorio takve uvjete da je to sada bilo mogue, ako ve ranije nije. O tome se radi. On nesvjesno ini ono zbog ega je kriv. U jednom nedovrenom poglavlju postoji oigledno analogna situacija ovoj iz parabole: Titoreli je sedeo na stolici, a K. je kleao pred njim milujui mu ruke i ulagujui mu se n sve mogue naine. Titoreli je znao emu K. tei, ali se pravio da to ne zna i time ga malo mui. Titoreli je, dakle, vratar koji ne eli rei K.-u da samo sam moe spoznati zakon. Maks Brod pie u svom pogovoru prvom izdanju Procesa kako je Kafka namjeravao napisati jo nekoliko poglavlja. Roman oigledno nije dovren, postoji velika praznina izmeu posljednjeg poglavlja i prethodnih. U posljednjem poglavlju K. kojeg vode pogubiti ne lii na sebe pravog, onog iz prethodnih poglavlja. On je oekivao te koji e ga pogubiti. Kao da je osvijestio krivicu? Kako? Moda je shvatio sveenikovu parabolu? To je ostalo nenapisano. Teko je na osnovu postojeeg teksta govoriti o neposrednim razlozima radikalnog obrata u svijesti Jozefa K. Meutim, taj okret je oigledan. K.-a na kraju vode pogubiti dva ovjeka, ali iz pripovjedaevih reenica izgleda kao da on sam ide negdje, kao da je cijela stvar zapravo proistekla iz njegove odluke. Sva trojica

148

Temat

sainjavala su sada takvu celinu da bi, razbije li jednoga, razbio svu trojicu. K. u jednom trenutku razmilja o odupiranju, ali ugledavi gicu Birstner odustaje. Ona ga je ini se podsjetila na krivicu, ona je meu razlozima krivice: Oni ga pustie sada da on odredi put, a on ga odredi u pravcu kojim je udarila gospoica pred njima, ne zato to je hto da je stigne, a ni zato to je hteo to due da je gleda, ve samo zato da ne bi zaboravio na opomenu koju je ona za njega znaila. Gica Birstner ga je opomenula i on sada, revan, vodi tu gospodu da ga pogube. K. svojim delatima iskazuje predusretljivost. To je indikativno. Da li se tu radi o samoubistvu ili neemu slinom? Jedino to jo mogu da uinim, govori sam sebi K. a podvlaenja su moja, to je da do kraja sauvam hladno rasuivanje. Uvek sam hteo da sa dvadeset aka zagrabim u svet i to jo za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogreno. Zar da pokaem da mi ni jednogodinji proces nije bio nauk? Zar da svrim kao ovek koji teko shvata? Zar da o meni kau da sam u poetku procesa hteo da ga okonam a sada, na njegovom zavretku, da hou da ga zaponem. Neu da to kau. Zahvalan sam to su mi na ovom putu dali ovu polunemu tupavu gospodu i to su prepustili meni da sam sebi kaem ono to je potrebno. Jozef K. je oigledno doivio katarzu koja je bila svrha cijelog procesa. Jasno je da je proces bio uzrokom te promjene. Jasno je samo da K. na kraju pristaje da bude ubijen. Delati su ovdje samo proteze samoubice. Poput izvrilaca eutanazije. Prolazei kroz jednu ulicu njih trojica nailaze na policiju, i K. u jednom trenutku vidi mogunost da sprijei sve, realna mogunost. Samo jedan povik i sve bi bilo dovedeno u pitanje.Gospoda se trgoe, policajac kao da je ve otvorio usta, ali sada K. snano povue gospodu napred. Dakle, K. pravi prelomnu odluku, zakoraio je samovoljno u smrt. Zato? Nije li smrt prevelika kazna zbog njegovog odnosa prema gici Birstner? Njegova krivica je mnogo vea. To je jasno kada on na kraju odluuje da presuda bude izvrena na kraju grada, u kamenolomu. On sada, dakle, shvaa svoju vezu s rubovima grada. K. nije nikog neposredno ubio, ali cijelo njegovo

Temat

149

djelovanje, svaki dan, godinama, jeste; on je nesvjesno i posredno, skupa sa cijelom organizacijom kojoj pripada, iji je visoki inovnik, unesreivao mase ljudi, ne samo gicu Birstner ili Kuliha, Kaminera. Dok su se delati pripremali K. je tano znao da bi njegova dunost bila da sam dohvati no koji je prelazio preko njega iz ruke u ruku i da se probode. K. je, dakle, Edip koji se samokanjava zbog djela za koje je, kad ga je inio, bio slijep. Nije znao da je zloin ivjeti tako. Nije, dakle, ovjek kriv zato to je iv. Nije zloin ivjeti bilo kako. Pogled mu pade na poslednji sprat kue kraj kamenoloma. Kao to svetlost sevne otvorie se onamo krila jednog prozora, i pojavi se ovek, na toj daljini i visini slabaak i mrav, daleko se nae pruajui jo dalje ruke. Ko je to? Prijatelj? Dobar ovek? Neko ko sauestvuje? Neko ko hoe da pomogne? Je li to jedan ovek? Jesu li to svi? Ima li jo pomoi? Ima li prigovora na koje se zaboravilo? Sigurno da ih ima. Logika je dodue nepokolebljiva, ali ona ne odoleva oveku koji hoe da ivi. Gde je sudija koga on nikada nije video? Gde je visoki sud do koga nikada nije doao? On podie ruke i rairi sve prste. ovjek kojega K. vidi je jo jedan od prigovora. K. sada osjea da on svojim postojanjem, takvim, nanosi zlo tom ovjeku koji ga gleda. Taj ovjek je jedan prigovor, postoji ih jo. Mora da ih ima - K.-u nije dakle niko rekao prigovore, ali on je na kraju svjestan da postoje. Nakon to pita o sudu i sudijama, on ukazuje na sebe: pokazuje svoje ruke. Presuda je njegovih ruku djelo. Kao pseto, na kraju kae, i bilo ga je stid. inilo se kao da e ga stid nadivjeti. To su zadnje rijei. Njegov stid je u skladu s negacijom cijelog ivota. Tek sam hteo da sa dvadeset aka zagrabim u svet... Na kraju kao da K. kolje ivotinju. Jozef K, kako je poznato iz njegovog razgovora s Titorelijem, nije morao biti osuen, to nije bilo nuno. On je zapravo mogao da dobije prividno osloboenje ili da odugovlai proces. S tim da nikada ne bi bio konano osloboen, i uvijek bi morao da bude na oprezu, uvijek bi morao da posveti odreeno vrijeme panju vlastitom procesu. Da, vi ste uhapeni, reeno je K.-u na samom poetku, ali to ne treba da vas sprei u vrenju vae slube. Isto tako ne treba da menjate ni svoj uobiajeni nain ivota. K. moe da nastavi da ivi

150

Temat

tako kako ivi - drugaije ne moe, njegovo tijelo, vidjelo se, ne moe ivjeti u Julijusovoj ulici - , ali ne moe da bude vie mirne savjesti. Ako eli da ivi on mora biti svjestan svoje krivice, ivjeti s njom: u tom je smisao prividnog osloboenja ili odugovlaenja. K., meutim, ne eli biti kriv. Ali on onda ne moe nastaviti tako ivjeti; on ne moe drugaije (u Julijusovoj ulici) ivjeti. Dobro, ne moram, rei e K. na kraju. I to je njegova odluka. Ja neu na ovom kraju identificirati Jozefa K.-a sa hiljadama drugih ljudi, po stanovitu njegove krivice. Trebalo bi za svakog pojedinano ispitati koliko je slian u tom smislu prokuristi. Neka to italac uini sam sa sobom. Ja, opet, neu ni savjetovati itaocu ta da ini ukoliko osvijesti svoju krivicu. I ukoliko ga bude morilo proturjeje izmeu injenice krivnje i elje da se bude nevin. Neka sam odlui ta da radi. Kao to je uinio i Jozef K.

152

Temat

Mirnes Sokolovi Varalica Crnjanski

Neki meu nama, ipak, nemaju snage istkati danas knjievnost kao jedno verbalistiko ue koje spaja ljude, njih kao da nije briga to onima koji nisu isti, eto, ipak valja zajedno ivjeti. To je ve jasnovidno, da ne kaem jasno kao dan. Nee da se uhvate posla i konano lirskim lopatama benevolentno prokopaju taj komunikacioni kanal kojim e sigurno hodati i djeca. Oni, stvarno, nee da shvate kakav silan bastion bi knjievnost mogla postati u uvanju demokratskih vrijednosti. To nije, kau nam, tako htio raditi ni Crnjanski! Kao slijepci, oni ne vide, i jo i ne uju i ne govore, da se danas itave drutvene grupe iskljuuju vrajim strategijama diskriminacije, oni kao da su gluhi i nijemi! Eno, univerzalne vrijednosti jo uvijek lebde nad naim gradom, mrekajui se lazurno, nepostvareno, kao da nikada nee biti implementirane. Koliko jo posla stoji pred nama, koliko jo toga treba decentrirati, koliko samo ljudskih prava ostvariti, koliko znanja primijeniti iz postkolonijalnih i feministikih teorija, i studija nacionalizma... O, Boe! Pa, dovraga, ako nastave ovako, natjeraemo tu njihovu knjievnost da u naem drutvu zagovara inkluziju i narednih stotinu godina!

Temat

153

Oni, meutim, prokockavaju dragocjeno vrijeme, troei svoje posljednje snage, i propovijedaju liriku. Interesuje ih, kau, mrana ljepota koja bode ravno u ganglije, kao hotimino zaraena injekcija. Jedan meu njima traga za novom sintaksom svoje due, mjesecima; moje je samo, kae, buncanje! Sva literatura je, vie, danas besmislena, i on je pobornik te besmislenosti! To su oni sve odtampali, to je ve objavljeno. Je li vi mislite da se tako moe ui u EU? Vi stvarno mislite da je to kulturna revolucija, transformacija. Pred velikim zadacima epohe, nedogorjeli i nemrtvi, oni izgleda ve rezerviu mjesto na naim elizejskim poljanama. Jadnici! E pa, gospodo, nee ii ovog puta, tako ne moe! Hiljadu viza za ljepotu e biti nametnuto, a finansijera za ta vaa osjeanja i rastrojstva nee vie biti! Zar ne vidite kako nai fondovi nestaju u vaem prisustvu? Iezavajui kao onaj maak iz Alise u zemlji uda, na kraju e vam ovdje ostati samo naa usta! Oni nam odgovaraju, da na optimizam, i naa utjeha, naa ushienja, naa svijetla nada, njima jesu smijeni. Oni, kau, nisu toliko naivni da vjeruju u platneno nebesanje jedne krune zvjezdica! Pa dobro, moe i tako, kaemo mi. Oni opet prizivaju jednu mranu epifaniju, vjeruju u pridolazak kobne tiine, kao pobornici nesree i straha. To mora da je, kaemo mi, ta ratna trauma! Vi ste preivjeli rat i genocid. Nama je sada sve jasno. Kako to da vas nai teoretiari, ukljueni u projekte naih fondova, oni nai razumljivi psihomarksisti, oni predavai po naim interdisciplinarnim studijima jo uvijek nisu psihoanalizirali? Mi bismo eljeli uti njihove miljenje o vama. Mi dobijamo, kau oni onda, snagu od neke sruene etvrti, ona je moda i u prolosti! Mi emo se uskoro nadahnuti i blagim ritmom ustrajnih metastaza! To su neke veze koje ne bi razabrao ni Crnjanski, ni da sada vaskrsne iz groba! Kaete, opet, Crnjanski. Stalno govorite: Crnjanski, Crnjanski... Ponavljajui kao neka opsjednuta baba! Zar nije to jedan od onih pacifistikih pisaca nakon Prvog svjetskog rata? Mi smo proitali da je on iskovao sumatraizam, kao jednu dublju vjeru u smisao, sumatraizam koji je povezao narode i prostore, nadiao nacionalne granice. Njemu se to, kao utjena vizija, otkrilo u onom blatu rova. Zar niste itali docent-doktora Slobodana Vladuia, on bi vam to lijepo objasnio? udi me da g. Vladui nije

154

Temat

arnojevia osumnjiio kao Indoneanina, tog knjievnog lika koji se, nacionalno, osjea kao sumatraista. Tada biste ga trebali samo upozoriti na interkulturne veze, da na ovom bijelom svijetu ima mjesta za arnojevia za Indoneanina i Vladuia kao Srbina, ravnopravno, i on bi to shvatio. Moda bi zahtijevao samo da sve nazovemo kosmopolitizmom, Crnjanskijevim. Nali biste ve naina, vi iz fondova, da stiate njegov prvotni gnjev! Dajte mu samo jo malo onih svojih teorija, kao sedativa! Mi se slaemo da vi, zajedno sa dr. Vladuiem, trebate nastaviti tako vjerovati na rije Crnjanskom, koji je bio jedan ozbiljan gospodin, koji se nikada nije vajkao, koji nikada nije bio ironian, koji je cijelog ivota ostao dosljedan. On se nikada nije mijenjao! Nije teta ako mu povjerujete. On e moda rei da pouzdanost vaeg shvatanja njegova djela ipak zavisi samo od otvaranja nekog tulipana na Wall Streetu, a vi mu i tada trebate povjerovati, i nadati se! Pa zar nije, kaemo mi, sve to lijepo: tulipan i Wall Street! Jarkost i sivilo. Kako da ne! Lijepo je, itekako. Isto tako je lijepa i ona milina, koja je obuzimala vojnike u toku kratkih zatija, kada bi izali i oko rovova, i oko leeva, bezazleno i sitno djelali i zbijali ale, u momentima kada se grmljavina topova malo stia i prestanu padati granate. ivot je milina! Tiha, blaga, djetinjasta aknutost ljudi, vojnika, i nemar. Vsjo ravno. Govorio je tako Crnjanski, ljeta 1924, prepriavajui te mile ratne scene, tada podrostoku Marku Ristiu, to tiho djelanje vojnika oko rovova, govorio je tako tada jednom mladiu koji e kasnije postati njegov najbolji tuma. Moda najbolji interpret Crnjanskog ikada! Ali i njegov najvei tuilac, polemiki, poetkom tridesetih godina, kad Crnjanski odbaci svoje defetistike ideje i postane nacionalist! Risti e ga decenijama progoniti, kritiki, i pedesetih i ezdesetih godina. Blagom svojom ironijom Crnjanski je, meutim, tog ljeta 1924. i njega uspio obmanuti, i deset godina kasnije, kad bude pisao o tome pominjui neka svoja smirenja, Risti e mu i dalje vjerovati na tu ironinu rije. Kao da je stvarno Crnjanski govorio, ozbiljno govorio da je ivot milina, mislim na taj ratni ivot! To je onaj sentiment iz Dnevnika o arnojeviu. Risti e zabiljeiti tek neku blagu ironinu grimasu na Crnjanskijevom licu, dok je izgovarao to, ivot je ugoda, moda neto, pretpostavimo, kao

Temat

155

sjenku blagog tihog gnuanja. Tu milinu Risti e, kae, kasnije osjetiti u etnji sa svojom dragom, jednog kasnog ljeta, na svom ladanju, u Vrnjakoj Banji. To je bila jedna ironija koja se nije esto sretala dotada u knjievnosti, a da ne govorimo kod ljudi, jedna samozatajna ironija, gotovo nepronina, blaga, nova, tiha, oprezna, graciozna. Zato je njena podsmjeljivost bila stotinu puta razornija! Crnjanski uobrueno, oprezno hvali kad kudi, plete kao ulizica, odaje duboko potovanje, zatvoreno, s maskom, i zato je tu ironiju teko razotkriti. Taj njegov govor samo, jedva vidljivo, na moment prsne u svojoj zaokruenosti i uvjerenju, u groteski pretjerane pohvale, i mi je tek tada moda moemo naslutiti. Ona zavisi i od sljedee reenice, koja esto izmetne u grotesku neku himnu; ta pohvala dolazi u jedno infernalno okruje! Moda se zato ne moe uzeti za zlo Ristiu, kao mladiu, to je povjerovao u ta smirenja oko rovova i leeva. Zato bismo onda oekivali da je neki dananji docent danas shvati? Moda bi nai profesori i danas stvarno vjerovali ako bi im Crnjanski rekao da razvitak njihove akademske karijere zavisi od rasta nekog kokosovog oraha na Sejelima. Otkud ste vi tako sigurni da je to stvarno ironija? Prolo je stoljee kritike, a mi nismo nali nigdje takvo oskrvnue tog svijetlog ideala! Vi vjerujte u njega, slobodno, mi nemamo nita protiv. Vi zapravo trebate vjerovati u njega. Kada budete umirali, pogledajte nebo, utjehu svoju, i smijeite se. Doi e smrt, i iza nje sloboda. Doi e bolje stoljee, ono uvijek dolazi. Ako bude dosta mrtvih, pa vi pogledajte u neke ume, crvene, zlatne, mlade ume. Zaljubite se u vode i u drvee, ako se naete nekad u smradnoj i dernoj kasarni. Mi smo, znate, nedavno itali jedan nov roman u kojem se jedan lik tako izlijeio od rata, zaljubivi se u neku rijeku! Zar nije to roman koji e pomoi vaoj zemlji? To je stvarno lijepo. Crnjanski to ne shvata, meutim, tako naivno. U njegovom djelu je sve to hinjenje jednog sklada, jedan san istkan ironijom, jedno utvaranje u mirenju sa zlom, kao zaborav i svesvejednost. Vode i drvee i smradna, derna kasarna! Mi jo uvijek ne, vjerujemo, u to hinjenje! Pogledajte onda, recimo, pismo koje je Crnjanski uputio Juliju Beneiu, godine 1918., pismo u kojem on pie i o Krlei. Julije Benei je tadanji urednik Savremenika, jednog asopisa koji objavljuje Liriku Itake, i

156

Temat

Crnjanski nadasve eli da mu se dopadne, kao pjesnik, kao osoba. On se upinje u tim pismima, on je tada jo uvijek vojnik. Meutim, Benei ima drugog ljubimca, Krleu, i godinama kasnije on e ostati blizak upravo s Krleom, i pomagati ga. Nemojte misliti, Beneiu, da Crnjanski zavidi Krlei to ga ve toliko slave, pie vam, on se samo udi to ga mnogi ve razumeju i vole, to kod nas prije nije bilo u modi. On Vam alje sada svoju kratku biografiju, i on eli da vam to napie privatno, neka se to tako ostane i kada bude tampano, inae bi izgledalo afektovano, a on ne lii samom sebi na nekog majmuna da bi bio, pie, neka literarna senzacija! Da to moda Crnjanski ne eli rei da je to tamo neki popularni pisac majmun? Ne, ne, ne. Moj talenat je, kae, suvie otar, kao ma ili otrov, i on ne vjeruje zato da je mnogima simpatian. A Krlea je, Beneiu, vaa primadona, napisae u drugom pismu. Je li to onaj model pohvale, ukraene surovom primjedbom. Kao u Dnevniku: mlade lijepe ume, i klanje! Poslije jednog odsluanog Krleinog predavanja 1925. Andriu e napisati da je Krlea govorio kao neka austrijska baba. Taj animozitet, vidimo i dalje traje, zato? Njih dvojica su se i 1918. druili po zagrebakim kafanama, blagonaklono, kao dvadesetpetogodinji pjesnici. Godine 1919. Crnjanski pie jedan ushien prikaz Krleinog Plamena. On iste godine, u jednom drugom prikazu, takoer kae: Doli smo mi na red. Sveina naa je ono to ini nau dra. Jeste li primetili novu liriku? Prestae nedostojne polemike, i pobedie blagi i meki, pun due stih Andriev i silom bogati stih Krlein. Sve e eskalirati, ini mi se, zbog jedne Krleine reenice iz Izleta u Rusiju. Opisujui bogataku berlinsku etvrt, i intelektualce tamo, Krlea e napisati da veih glavobolja ta estetska gospoda nemaju, jer te papige krijete u krletkama ukusa, kao da itaju putopise Miloa Crnjanskog. Odmah po objavljivanju prvih dijelova Izleta u Rusiju, u jednoj beogradskoj kafani Crnjanski prilazi Krlei s pitanjem: Koliko su ti Sovjeti platili da ono napie? ta pria? Koliko su ti platili za Izlet u Rusiju? Krlea podie stolicu na njega i tjera ga od svog stola. Crnjanski odlazi samo dobacivi, na francuskom: Stara svinjo! O emu se tu radi? U tim godinama nakon prvih objavljenih knjiga, oko 1920. godine, u njihovoj dvadeset estoj, i dvadeset sedmoj, i

Temat

157

dvadeset osmoj godini, i Crnjanski i Krlea i Andri se potpuno individualiziraju, kao intelektualci, kao pisci, ponajvie kao ljudi, i razilaze na razliite strane, za samorealizacijom, za finansijerima. Tokom itave 1920. godine Krlea aktivno sudjeluje u radu Komunistike partije. On govori na brojnim skupovima, posebno se angaira na optinskim izborima. Njegovi govori iz tog perioda su, pie Stanko Lasi, vjet spoj analiza i zanosnog vienja budunosti. Tako nekako je, na kraju, konstruiran i Izlet u Rusiju. Godinu dana ranije, 1919., Krlea e primiti i sumu novaca za jedan broj Plamena, od maarskih komunista, i to nikada, ni u jednoj polemici, nee priznati, ak ni na jednom suenju, sve do posljednjih godina ivota, kada e to rei, ispovjedno, Enesu engiu, u razgovorima. Mi ovdje ne elimo rei da Krlea taj svoj angaman u literaturi, pa ni u tim prijelomnim godinama, shvata slijepo i plono, kao to se danas shvata. Moda bi to neko mogao ishitreno zakljuiti sjetivi se onog prigovora putopisima Crnjanskog. Lasi je godinama dokazivao da sva Krleina literatura nastaje u jednom magnovenju, u neurasteniji jedne trajne raskidane opredijeljenosti, sa svijeu da se nikako nije i ne moe biti upravu, ma koliko ta opredjeljenost kao takva, unutar sebe, bila kompleksna i antitetina. Nema tu sigurnosti i nema spokoja! Krlea se jo kao mladi opredijelio za realistiki arhetip morala, kao svoju soluciju; Lasi izvodi razliite varijante morala, moral nije jedan. Krlea je u svome izboru, kombinaciji, naao ravnoteu izmeu ekstremnih imperativa pragmatizma (uporan knjievni rad), esencijalizma (komunizam) i egzistencijalizma (liberalni individualizam). U toj grevitosti izmeu razliitih modela, sa svijeu da nikada nije upravu, Lasi vidi Krlein moral. Otuda i Krleino kompleksno shvatanje autonomije knjievnosti. Nema rjeenja za literaturu, zna Krlea jako rano, za literaturu koja izdaje svoj poziv ako ne shvati da je odbrana slobode i ukidanje gladi, ako zadri svoju distancu onda kada su u svijetu ukinute politike sloboda a glad sveprisutna, tada ona postaje ne samo divna avantura nego i vapijui apsurd. Nema rjeenja za literaturu koja eli svojom strukturom i sadrajem ostvariti slobodu i ukinuti glad, zato to ona tako izdaje svoj poziv, postajui samo trenutano efikasna i korisna, unitivi svoju slobodu i osiromaivi ovjeka kojeg je

158

Temat

mislila obogatiti. Krlea je najbolje kod nas pokazao da literatura nikada ne moe nai svoju istu savjest! Pitamo se znaju li nai dananji angaovanici za Krleu. Oni e moda ostvariti ono to je Krlea elio, a da sprovede nije mogao! Ta njegova grevitost se vidi ak i u Izletu u Rusiju, kao njegovom najangaovanijem djelu, prepunom svijetlih vizija o preobraaju ovjeanstva, o ovjeku koji postaje u dvadesetiprvom stoljeu slobodan, a zemlja svijetli i ivi kao ureen perivoj, sa vodopadima, s morima i umama. O Lenjinu koji, kao svjetionik, obasjava tminu evropskih obzora. Sve to stoji u Izletu u Rusiju, zajedno sa prustovskim zapaanjima u jednom poglavlju, pomalo skeptinim, s jedne veere, iz jedne graanske kue, na Dalekom sjeveru. Trebali bi u to ime ispitati i razjasniti i Filipa Latinovicza, ta raskidanost je tamo prikazivana izravno. Tu grevitost imate i u polemikama, iz asopisa Danas, u godini 1934., kada izvjesni Ivo Lendi jasno Krleu pita da mu odgovori da li je istina da SSSR-u poklano oko dva miliona radnika i seljaka, i zatvoreno milion i pol politikih osumnjienika? Krlea ve tada zna da nije slobodan intelektualac, on zna za te rtve, tu ima i njegovih prijatelja, ali on samo uti i verbalistiki se, kao neki estetski orao, u svom odgovoru ustremljuje na nemonog Ivu Lendia, dokazujui mu da je kaptolski trabant, isusovaki novinari, nacionalistika truba. Krlea e ista Lendieva pitanja postavljati interno Titu, Krlea nee dobivati odgovora godinama, sada to nije primarno pitanje, kazat e mu se, i Lasi vjeruje da upravo ta neurastenija i raskidanost ono to onako silovito grominja u onom jezovitom ritmu Dijalektikog antibarbarusa iz 1939. godine. Za ta se Crnjanski opredjeljuje oko te 1920. godine? On je ipak samo za sumatraizam. ta je to? Vi znate, pie, da ja imam jednu ludu teoriju sumatraizma: da ivot nije vidljiv, i da zavisi od oblaka, rumenih koljki, i zelenih trava na drugom kraju svijeta... Je li ovo Crnjanski opet ozbiljan? ivot stvarno zavisi od neke koljke na drugom kraju svijeta. Te prijelomne godine 1920., i jo godine 1921., oenjen, on se ustrajno upinje da negdje otputuje, on trai da neko osmisli njegov ivot, njegovu literaturu. On e proi kroz Be, i Minhen, i Pariz, i ne znajui do kraja zato putuje, on nee istaknuti nita konkretno, kao da nije ni vidio tih gradova. To je moda zasmetalo

Temat

159

Krlei. Osim toga, Crnjanski u ovim putopisima pie mnogo bolje nego Krlea u Izletu u Rusiju; mnogo ljepe, sugestivnije, inovativnije. Crnjanski pie izgubljeno, kao smetenjak, on je tu prvo doao da izui slikarstvo i pozorite. On zatim kae da treba pisati satiru. On nije nita samosvjesniji od onoga utokljunca koji je putovao tako prije mira i prije rata, prije Prvog svjetskog rata. Njegov put nije osmiljen kao Krlein, on luta bez cilja. Nemilosrdni svud, kae, izazivaju sad moj zadivljeni osmijeh, i oni u Rusiji, i oni u Irskoj. Sve to nije vano. Vano je da ovdje umiru djeca kao to su i u Srbiji umirala. Zbogom, kae, elim vam veselosti! On kao da pie iz dosade. U Parizu je osjetio ljubav i bezbrinost, lak i prozraan i miran, kao nikad u ivotu. Vjerujte mu na rije! est dana je zatim utio i ivio u mraku. Pognute glave iao bretonskom obalom od kamena do kamena i milovao rukom svoju obalu kad bi se uspeo na vrhove staza. Nema nieg to mu je drago, to ostaje, sve se gubi. Prua ruke u vazduh i miluje nebesa. Bio je na kraju svijeta, i umjesto ivota vidio samo jednu blagu, beskrajnu, zelenu svjetlost. Gdje je ivot, pita se on ve u Dnevniku o arnojeviu. Moda e postii da nekog mladia ogori, neku lijepu enu izmijeni, ismije neku popovsku pridiku, kae, i bie zadovoljan. Vaistinu, kae, mi smo anarhiste! U tome vaistinu, i u tome: mi smo anarhiste, vidi se Crnjanskijev stav. On je proturjean, aljiv, on je nita, on moe biti i ovo i ono, istovremeno. Nakon izlaska Pria o mukom, on pie svom izdavau: Vi ste svakako ve dali knjige novinarima. Dodajte i moj pozdrav. Ako je za radikale, recite da sam radikal. Ako je za republikance recite da sam republikanac oni su mi podjednako odvratni. Prije nego to pone pisati o izlobama, o parlamentima, i o kursu franka, o emu kasnije u tim putopisima nee nita napisati, pustite me, kae, da jo jednom stanem uz ono drvo to pupi i tapiem po njemu izudaram brzojav: da trava zeleni, i da se sjetite vjenosti. Nije udo to je Krlea, koji te godine brine brigu oko fonda za pomo gladnima u Rusiji, pobjesnio na ove putopise. On je ostao dosljedan svojoj raskidanosti, cijelim djelom, razbijajui glavu, a Crnjanski mijenja miljenje svake druge godine, bezazleno. Svi vi koji znate rezultate te Krleine akcije, to kako je ona zavrila, pomisliete da je gladnima u Rusiji vie pomogao onaj Crnjanskijev brzojav. Ja sam siguran da Crnjanski nema

160

Temat

nita protiv Izleta u Rusiju, kao takvog, i on se nekad izjanjavao kao socijalista, nego njemu prije svega smetaju one estetske papige koje krijete kao da su itale njegove putopise. To e ga kasnije odvesti u jedno trajno podozrenje prema marksistikoj kliki. Vi sada bjesnite govorei da je to relativizam, da ja sve tumaim olako, kao mi na um pada. Sada ete mi rei: Vi omalovaavate svaku humanitarnost i odgovornost. Vi ismijavate knjievnu nauku, tako lako donosei sudove. Po kojim pravilima jedan angaman, pa makar i bio na radikalnoj strani, na komunistikoj, kao Krlein, pitate, jeste besmisleniji od besciljnog etanja obalama kao politikog stava. Kakav je, molim vas, to moral? Sve to je prije svega jedno suludo projiciranje samog sebe u apsolut koji tu relativnost ukida. Nasuprot tolerancije ili etike volje za Drugoga stoji Crnjanskijeva volja za mo, jedna neetina elja za postavljanjem samog sebe kao iskljuive i prevashodne injenice, u sebinosti, a dobro je tu baeno pod noge. To je njegov moral tada. To je moral, rekao bi Lasi, umjetnika. Pravila su kontradiktorna: ne ubij ubij, nemilosrdnost ga u Irskoj i Rusiji ispunjava spokojem. U pitanju je jedna etika negacija smjetena u srce etikog imperativa, borbena, kao pobuna. To su one godine kada Crnjanskog progone knjievni kritiari. ta hoe taj gospodin Crnjanski, pie Srpski knjievni glasnik iz 1921., ta hoe i sa svojim knjigama, i sa svojim naslovom, i sa svojim pjesmama? Od prve do posljednje strane on je uspio ubiti tupim noem, nezgrapno, sve od due i duha, do logike i glave... On je prosto proao ulicom, i kao pustahija, psuje, grdi, razbija izloge, izvre napise, i mijenja imena ulicama, sudara se s ljudima i bjei dalje. Smeta mu Vidovdanska etika i baca se na njene oltare. Njegovog arnojevia shvataju kao nekog manijaka. Neka profesorica iz Bijelog Polja, prema svjedoenju Rista Ratkovia, tri puta uzima itati tu knjigu i tri puta je odbacuje od sebe. Sve to je, kau, nemoralno! Isidora Sekuli, kao neki dananji Enver Kazaz, pie arnojeviu da se vrati sa Sumatre na kaptol debelih kanonika i terazije ratnih profitera! Jedini koji tada shvataju Crnjanskijevo djelo jesu dvadesetogodinjaci, Risti i Dedinac, o tome piui u svom asopisu Putevi, jedino moda oni, Risti i Dedinac, koji e kasnije postati nadrealisti, razumiju, poetkom tih dvadesetih godina, Crnjanskijevo djelo. Crnjanski e im se oduiti, kasnije e im dati da u Putevima

Temat

161

tampaju Strailovo, prvi put u integralnoj i dovrenoj varijanti. Prvi e Dedinac u prikazu Dnevnika o arnojeviu primijetiti jo 1922. godine da upravo u tim velikim udesnim spajanjima lei onaj nevieni, neobini, teki lirizam koji je nastao kao plod dotad nevienog kombiniranja na osi tradicije: kombinacijom Villona, Hainea i Radievia, itd. Ta blistava sila spajanja uvezae ljude, nepoznate jo, ljude i prirodu, razliite svjetove, vasione, beskonanost, prazninu, daljine. To je jedna poetska vjera, a ne interkulturna, kako misle nai najnoviji teoretiari! Neto kasnije Risti e pak, vezano za Seobe, nenadmano protumaiti Crnjanskijeva ponavljanja, neshvatljiva obinom itaocu, te refrene koji vanredno simbolizuju ne samo bezizlazno kruenje nezasitne udnje, ve i ono ogromno kruenje kojim se ivot vraa i ponavlja u bezizlaznom i neiscrpnom obnavljanju. I Milan Bogdanovi e razumjeti da ljudi koji su odrasli na osvjetanoj tradiciji, itaoci koji potuju red, nee mirne due primiti djelo mladog novatora, Crnjanskog. Marko Risti e, naprimjer, suvereno dati zadnju rije nakon Crnjanskijeve polemike sa Markom Carem, nakon to odbiju tampati njegove putopise u Srpskoj knjievnoj zadruzi. Marko Risti e, dakle, iste te godine 1929. shvatiti to neporeno lice poezije u putopisima Crnjanskog, on e razumjeti umjetniko uoblienje jednog osjeanja u putopisima, kao prevashodnije, u odnosu na puko navoenje podataka, jer Crnjanski ne pie bedekere, nego putopise. Risti e se odrei Crnjanskog kada on pone pisati te bedekere o plaama na Jadranu, ili o Beogradu. Marko Car, meutim, razumjee te putopise ba onako kako ne treba; on optuuje Crnjanskog da u putopisima pria samo avanture svoje due i svoje fantazije. Gospodina Crnjanskog, kae Car, kao da najvie interesuje gospodin Crnjanski, i on ima udan nain pisanja, bie da je to moderno. Zbog toga Carevog referata Srpska knjievna zadruga e odbiti tampati putopise Crnjanskog. Na vijest o svemu tome, Crnjanski opet poinje spremati za borbe, knjievne, i on poruuje Andriu da imaju svega dvije godine da spase knjievnu situaciju. Andri, u diplomatiji, ostae miran kao Buda. Crnjanski upozorava u Vremenu da Marko Car nije samo njegov kritiar, on je cenzor u Srpskoj knjievnoj zadruzi nad knjigama itave mlade generacije, i samo zato se on uopte osvre na te kritike. On poruuje Caru da e ga tuiti, neka mirno eka sudski

162

Temat

poziv. U Vremenu odgovaraju, podsmjeljivo, da se to Crnjanski opet sprema u rat. On je ponovo slab i uvrijeen, i sa zebnjom, posvaan sa svima, sve usamljeniji, razmilja o svojoj budunosti. Ne bojim se ja, dragi Ivo, sirotinje, pie Crnjanski, nego ja imam enu, a ta ena se ponaala se do sada kako sam nae ene znaju da se ponaaju prema muu. Pa nije pravo to da do smrti ini, uz neudobnosti, sirotovanje. Zato on, kae, trai mir, a njega nema, nikako, nigdje, u Berlinu moda i nekako, a u Beogradu bie i dalje bijedno, gore nego to je bilo. U njemu se u tim godinama raa elja da ode u diplomatiju, kao Ivo. Njemu su dali da predaje, pored istorije, zemljopisa i srpskog jezika, u panevakoj gimnaziji, i gimnastiku. Bio je to jedan jako savitljiv pisac! U tim godinama on pie jedino moda Andriu bez ironije, tek uz pokoju poluironinu aoku. On neprestano Andria kudi to mu ne odgovara na pisma, to tako ustrajno i dosljedno uti. Vi ste, kae, otili a da niko ne zna kuda ni kad, tek sad ujem da ste u Marselju, vrlo mi je ao to se prije toga nismo izrazgovarali. Ja bih od Vas, kae, toliko toga mogao nauiti, vi ste mudrac. Spominjem Vas kao nekog Turina koji samo uiva svijeta i sve mu je ravno. to se tie ena, ne zaljubljujte se, ako ste ovjek, to je dobro za zdravlje, kao dobar ruak i kakva bezbrinost. Ne enite se nikako to je kao da imate malo dijete. Ovo svakako nikada nemojte ispriati Vidi. On neprestano laska Andriu, tek poluironino, raspitujui se za neko diplomatsko mjesto u Rimu. On tih godina, oenjen, pie jednoj poznanici ljubavno pismo, sav raskidan, u kojem eli prekinuti i poznanstvo i dopisivanje, sasvim, ako ona bude eljela da prema njoj promijeni ton. To nee nimalo tetiti onom tonu adoriranja koje u svojim memoarima, u svome djelu, kao prava varalica, on pokazuje za svoju enu. Crnjanski je godinama nespokojan, on vidi da stalno mora mijenjati svoj ivot, kao literaturu. On e jedno vrijeme zautjeti, u diplomaciji, zgaen literaturom, kao Rembo. On se stalno upinje i bori za nova unutranja otkrovenja due, kojih nema bez vanjskih impulsa. On ak upuuje prigovor i direktoru svoje kole koji ga je ocijenio vrlo dobrim: ja sam, kae, odlian! U literaturi stalno postoji ona grevitost izmeu onoga to ivot stvarno jeste i onoga to pisac ezne da jeste. Tako je moda i u ivotu pisca, kao

Temat

163

ovjeka. Neki se, kao Andri, zadovoljavaju tek literaturom, sve ono to nije sproveo u ivotu, sve ono kakvim nije bio u stvarnosti, Andri je nadomjestio literaturom, na simbolikom planu, priom. Zato on eli da se samo itaju njegova djela! Jedino je moda Krlea, daleko najvie od njih, uspio postati u ivotu, ono to je samom sebi zacrtao literaturom da postane; on na kraju, kao direktor Leksikografskog zavoda, satvara enciklopedije, prosvjeujui i osvajajui svojim uticajem, svojom moi, cijelu Jugoslaviju. Crnjanski se neprestano upinje, ali on stalno shvata da ne ivi onako kako je elio, cijeli njegov ivot mu sve vie lii na neku lakrdiju. On hoe da organizuje svoj ivot kao priu, ukusno, decentno, u nadmonosti. Godinama kasnije Krlea pria da se Crnjanski neprestano hvalio da je najbolji igra golfa, najbolji jaha, najbolji maevalac. On uopte, kae Krlea, nije bio veseljak, iako je stalno isticao da jeste. On je, kae Krlea, govorio i da je najbolji pliva. Naavi se jednom s Dobroviem i Krleom, kod Dubrovnika, neprestano je sjedio na obali, po itav dan, ne htijui ulaziti u more, i Dobrovi ga u prolazu jednom gurne u vodu. ta se deava? Taj lirik Itake se poinje guiti, on vie da ne zna plivati, moli da ga spase, bori se kao pravi davljenik. Dobrovi mu dobacuje da samo ustane, i on se osovi na noge, s vodom do pasa. To je ta lakrdija o kojoj govorim. Samo to Crnjanski nije obini hvalisavac, on pravi od toga veliku literaturu, on zna svoje likove sagledati podsmjeljivo, kao samog sebe. To nije neki nerealizirani pjesnik kojem se sada moe smijati! Sukobivi se verbalno sa nekim avijatiarima, on e jednog od njih iamarati svojom bijelom rukavicom i izazvati na dvoboj i preivjeti e sasvim sluajno. Pouzdani svjedoci kau da je no pred dvoboj spavao mirnim snom pravednika. Vrativi se iz emigracije, on jo uvijek ima elju da se raspravlja, kao sedamdesetogodinjak, i prilikom jedne ankete oglasie se, kao svaalica, u novinama izjavom, zato to je Mirko Kova rangirao najnovije romane i stavio Prokletu avliju ispred Seoba, na prvo mjesto. Ne bih mogao priznati, nikad, izjavljuje Crnjanski, da je moj roman drugi, pa ni iza romana mog starog prijatelja Ive Andria, nobelovca. Nemaju smisla te rang liste, jer su uvijek line, kae. Nakon povratka u Jugoslaviju, poredei se sa Krleom i Andriem, rei e u jednom intervjuu, kao da se opet raspravlja: Nisam

164

Temat

imao tu naklonost kao Krlea i Andri. Krlea je imao tu sreu da cijelog ivota radi samo knjievnost, samo teatar, samo umjetnost, da nije negdje klonuo, da ga nisu ubili, da nije pao, da nije umro. On je imao divnu enu koja ga je uvijek podravala. Imao je tu sreu. Vidite, u ivotu nije sve kako vi hoete! Krajem dvadesetih i poetkom tridesetih godina prolog vijeka Crnjanskog svog obuzima neka preduzetnost, i on se eli spasiti iz provincijskog blata, pobjei iz svakodnevne amotinje, iz te panevake gimnazije. Negdje mora biti lakeg ivota, vedrine dogaaja, to se slivaju kao isti i hladni, pjenuavi, prijatni slapovi. Odseliti se treba zato, otii nekuda, smiriti se negdje, na neem istom, bistrom, glatkom kao to je povrina dubokih, gorskih jezera. ivjeti po svojoj volji, bez ove strane zbrke, idui za svojim ivotom, za koji se bijae rodio. Tako osjea i Vuk Isakovi u Seobama. Crnjanski sve ee uzima odsustva iz gimnazije, i njegov direktor negoduje. Plovi Jadranom u delegaciji Pena. Siguran sam da Crnjanski ve tada osjea da je sve uzaludno, to se zapravo vidi u njegovim Seobama. On ipak eli u diplomaciju, kao Andri, on eli putovati gradovima, odvano, kao Kazanova. Otkud bi vlast udostojila te asti jednog pisca s etiketom razbijaa nacionalne istorije, onoga koji se bacao kamenom na oltare vidovdanske etike? On onda poinje pisati drugaije, sav se daje u novinarstvo, sada pie lanke za Vreme, poinje hvaliti sve to oni ele. Ve 1930. ga kritiari hvataju u nedosljednosti, spremno kao u stupicu. Milo Crnjanski, piu, tipian je karijerista u knjievnosti, priman podjednako i od modernista kao i tradicionalista. Prije deset godina predstavljao je efa beogradske literarne avangarde, danas dobija nagrade od akademije i Cvijete Zuzori, vozika se Pen-klubom i predstavlja modernu literaturu naivnim provincijalcima. Galamio je svojedobno protiv Ibrovca i Bogdana Popovia, a sada im ide na poklonjenje, bio je protiv nacionalne romantike (Vojnika pesma) u isto doba kad je saraivao u Knjievnom jugu i Srpskom knjievnom glasniku. Zavrio je i kao ostali beogradski pisci sa neto talenta i preienog stava u diplomaciji skupa sa Ivom Andriem, Rastkom Petroviem, Sibom Miliiem. Danas je stub Srpskog knjievnog glasnika tampajui u njemu sve to stigne baciti na papir. U januaru 1932. godine pokree

Temat

165

anketu Gdje ivi najsrenija ena Jugoslavije za Vreme i vodi intervjue s razliitim gospoama putujui irom Jugoslavije. To je onaj istim autor koji s persiflaom, kritiki, u nikad dovrenom romanu Suzni krokodil tretira beogradske graane izmeu dva rata. Onaj pisac koji je u Romanu o Londonu o tome ispjevao poemu! Crnjanski se vratio, po uputstvu gospoe Sekuli, sada na Terazije, blagoastivo. Te iste godine razilazi se sa Markom Ristiem, primoran da raisti s njim knjievne raune; on, kae u tom oprotajnom pismu, eli prekinuti njihovo buroasko prijateljstvo. Povod je bio Ristiev tekst Protiv modernistike knjievnosti, u kojem se Risti sada distancira od te knjievnosti Crnjanskog, tih djela o kojima je godinama najbolje i najuvjerljivije, s najvie razumijevanja, kao kritiar, sve dotad pisao. On tu knjievnost sada likvidira ponovo odmjereno, ne toliko ubjedljivo koliko elegantno, sistemski, piui da je ta modernistika knjievnost nakon Prvog svjetskog rata imala progresivnu ulogu, kao napredna literatura modernista koji su kasnije podlegli svom politikom analfabetizmu, svom konformizmu, svom karijerizmu. Protiv njihove poetske modernizacije bunili su se svi, i desni i lijevi pozitivisti i pragmatiari, zato to je doprinosila revoltu protiv ukalupljenih formi, predrasuda i normi buroaske kulture. Meutim, ti modernisti, kae Risti, nisu smjeli ni umjeli da povuku revolucionarne konsekvence iz svog djela. Risti predvia posvemanje dezerterstvo, moralnu bijedu, politiko poltronstvo i umjetniki slom tih modernista. Crnjanski je, kae tu Risti, postao laureat svih moguih nagrada koje se u varoici daju, u naherenoj i rasplinutoj starinskoj varoici nae literature, gdje se tri-etiri literata neprestano pojavljuju po svim odborima, sjednicama, konferencijama, udruenjima, mljekarnicama, klubovima, parastosima, izlobama, zatvaranjima, otvaranjima, premijerama, upravama, predavanjima. Risti se sve vie u tim godinama opredjeljuje za socijalni i moralni smisao poezije, i zato je sve blii Krlei, s kojim e biti u redakciji Danasa 1934. godine. Risti je, osim toga, napisao i neke najvanije kritike i o Krleinom djelu, treba samo pogledati kako on objanjava naprimjer Glembajeve. Kako godine prolaze, Crnjanski sve jae osjea podozrenje prema toj marksistikoj kliki, sve jasnije i vie se udaljavajui od svojih prijatelja. Sve vie se osjea ugroeno, kao da e

166

Temat

ga oni kao pisca uguiti. On se eli to prije diferencirati od njih, kao da mu u tim godinama nije dovoljno to je napisao drugaiju literaturu. On se eli dokazati na politikom planu, on eli biti vaan isto kao i oni, ali na svoj nain. Postae zato rtva jednog ideolokog klizanja u najbanalniju opoziciju njima, u ono to mu prvo padne na pamet. Negdje u martu 1932. godine objavljuje tekst znakovitog naslova: Postajemo kolonija strane knjige. Ovaj pisac Ljubavi u Toskani, koji je iao u Be i u Pariz i u Galiciju po novu inspiraciju, ovaj pjesnik koji je antia i ostale nae pjesnike samo potovao, a kada mu se italo onda je itao pjesme Mikelanela, Kamoenja, Blakea, sada u tome tekstu pie, kao da njegovo djelo nije svo satkano od strane knjievnosti, kako u jednoj dubokoj apatiji za nae knjige, u grdnom zastoju nae savjesti, strana misao prijeti da obnarodi i zatruje budua pokoljenja koja se stvaraju u tuinskoj atmosferi. Crnjanski tu pledira za zabranu prevoenja i ukidanja dotacija stranoj knjizi, jer se sada po naim knjiarama samo vidi tuinska knjiga i prodaju prevodi iz strane knjievnosti. ta je uzrok ove pobune? Da to Crnjanski moda ne eli preduprijediti svaku mogunost da budua pokoljenja otkriju strane utjecaje u njegovom djelu! Nita od toga! Govorei i piui tako, on se ustvari ustremljuje na Milana Bogdanovia, takoer svog interpreta i starog prijatelja, jednog od najboljih, urednika Nolita i Srpskog knjievnog glasnika, koji se sve vie i vie socijalno osvjetava u tim godinama, postajui sve blii Krlei, kao i Risti; i on e 1934. biti u redakciji Danasa. Crnjanski se ustvari ustremljuje na Nolit, i urednika Nolita, koji u tim godinama prevodi strane pisce, on se ustvari bije protiv sve te komunistike literature koja znai tada, kae, propast za jugoslovensku knjievnost. Bogdanovi je pravilno razumio taj napad, i on odgovara da Crnjanski zapravo samo trai mjesta za sebe i za svoju grupu u Glasniku i u Nolitu. Bogdanovi pie da e se sutra ve znati u ta Crnjanski ulae svoj idejni kapital, ako se to ne zna danas. Crnjanski mu uzvraa da je svoje mjesto urednika Glasnika dobio kao partijsku sinekuru, da nikada nije napisao ubjedljivu kritiku ili esej, a Nolit, asopis koji je izlazio u Berlinu, bio je boljeviki list, i Bogdanovi se sada mora prilagoditi svojim ljeviarstvom i politikim zaslugama. Bogdanovi ve tada zna, on to tada uostalom i pie, da e se Crnjanskom ta

Temat

167

uloga koju je odluio igrati gorko osvetiti ne pred vjenou, nego ve pred sutranjicom. Imao sam, kae Bogdanovi, iluziju o ovjeku, o kojoj sam se samoobmanuo, i imao sam iskrenu i duboku vjeru u moan talenat koji je dao arnojevia i Seobe, za koji nikada nisam mogao pretpostaviti da e praviti dijaloge o srei da veledamama i da e jednom napisati Kap panske krvi, feljtonski roman na lutriju itateljkama. Ovaj drugi Crnjanski ga, kae Bogdanovi, s neuvenom estinom optuuje da je korumpirani strani plaenik u slubi defetizma. Povodom polemike izlazi apel kojim kulturni radnici osuuju tekst Crnjanskog, s potpisanih pedeset najpoznatijih imena. Poznanici ga preziru. ore Jovanovi, mladi nadrealista, u oi mu na ulici kae da je potkaziva. A onda u literarnoj ariji odjekne neoekivana vijest: Vreme donosi lanak u kojem pie da su se Bogdanovi i Crnjanski pomirili. On se rukuju na slici, u redakciji Vremena. Tako se pokazalo kako je Crnjanski bio ustrajan i dosljedan, koliko je samo vjerovao u svoju misiju dekontaminacije od strane knjige! No u nastavku ivota on ostaje sam, jer su ga stari prijatelji ostavili, i on je njih ostavio, u stalnim svaama, raznim razmiricama. Godine 1934., iste godine kad je aktuelan Krlein Danas, Crnjanski objavljuje svoj glasoviti tekst Oklevetani rat. Rat je, kae, bezrazlono proglaen ivotinjskim, niskim, idiotskim. Rasuta je ogromna propaganda ismijavanja i pljuvanja protiv militaristikih ideja i principa, protiv vojske. Oni koji su bili u ratu, i leali meu mrtvima, znaju da je rat velianstven i da nema vieg momenta, nikada ga nije bilo u ivotu, od uea ljudskog u bitki. to je najstranije, rat postaje sve fantastiniji i, ma kako to grozno zvualo, sve ljepi. Rat u mojim oima, kae, izgleda kao jedna svijetla, vjena zvijezda u noi pred nama. Rat je bio jedini nain sjedinjenja naih naroda kojim smo samo mogli ii. Je li ovo ponovo ironija? Dakako da ima tu i hotiminog pretjerivanja, da je to ponovo ona Crnjanskijeva etika negacija u srcu jednog etikog imperativa, no tu nije samo to. To je prije svega jedna provokacija, jedno svjesno oponiranje, jedno izazivanje ciljanih, svojih prijatelja, koji vie nisu imali vremena gonetati i tumaiti njegovo djelo. Reakcija marksista-pacifista je ponovo burna, onaj koji se odmah prepoznao, Krlea, promptno mu odgovara u

168

Temat

Danasu, likvidirajui ga jednom jedinom reenicom: Kad bi iz tehnikih razloga bilo mogue, trebalo bi pretampati itav ciklus Vidovdanskih pesama g. M. Crnjanskog da se tome gospodinu ve jedanput objasni kako je njegova dananja pobuna protiv sebe sam napor jalov i uzaludan i kako on puca danas iz svog browninga po svojoj vlastitoj slici to se odrazuje u ogledalu njegove najintimnije lirike. Crnjanski se, meutim, ne predaje, u svom odgovoru Miroslav Krlea kao pacifist tumai svoju poeziju kao nimalo defetistiku, on tu kae je to samo u pitanju jedan paroksistiki krik mladog ovjeka na mrnju i otpor protivniku. Piui godinama kasnije o svemu, Marko Risti e tumaiti taj put koji e dovesti Crnjanskog na pozicije potpune moralne, intelektualne i umjetnike samonegacije, zatiranja onog najboljeg u sebi, lirskog i defetistikog, umornog, bezbrinog, lakog i nenog. Risti opisuje, kako je u tim godinama Crnjanski dao izraditi jedan gumeni peat, s natpisom esarev, koji se u antologijama paljivo udarao u njegovoj Vojnikoj pjesmi, po sredini drugog stiha prve i posljednje strofe, preko rijei Duanov, da bi se stihovi: Nisam ja za srebro ni za zlato plakao, niti za Duanov sjaj malo popravili na bolje! Crnjanski se u tim godinama boji da bi mu ti stihovi mogli nakoditi s obzirom na publiku koju eli osvojiti. Risti e, ipak, ostati dosljedan u negaciji Crnjanskog do kraja. Godine 1954. objavljuje esej Tri mrtva pjesnika: trei mrtvi pjesnik je Crnjanski, iako je on iv, u Londonu. Je li put svakog nihilizma, pita se Risti, taj besmisleni put u jad razuma, u faistiko bespue? Risti vjeruje da je Crnjanski kao pjesnik usahnuo, kao to je usahnuo potok njegove lirike. udni su i alosni putevi ambicije, sujete, sebeljublja, snobizma, karijerizma. Crnjanski je rekao, vjeruje Risti, sve to je imao, iscrpio je dosad svu svoju poetsku poruku, otpjevavi, kao dijete rata, svoju melanholinu kantilenu razoaranog defetiste i sentimentalnog anarhiste. Crnjanski je bio ovjek osjeanja, nasluivanja, evokacija i invokacija, i kako itavo njegovo pjesniko bie nije bilo organizovano na idejnoj bazi nego na afektivnoj i temperamentnoj, onog dana kada je idejama htio da zamijeni svoje mutne simbole i kada je prestao sanjati galicijske topove, pravog pjesnika zamijenio je lo novinar. Godinama kasnije, nakon to se Crnjanski vrati u

Temat

169

Jugoslaviju, poslije Hiperborejaca, i Drugih Seoba, i Lamenta nad Beogradom, Risti e izjaviti, dosljedno, da nema potrebu ono to je rekao, to da je Crnjanski je mrtav pjesnik, podvrgnuti bilo kakvoj reviziji. Risti ostaje, dakle, pri svom stavu godinama se ustremljujui na Crnjanskog, progonei ga cijelog ivota onako kako se samo mladalaka zabluda moe progoniti. Nakon tog sukoba oko Oklevetanog rata Crnjanski jo jae i ustrajnije nastavlja srljati u svetosavlje i karaorevijanstvo. On eli ostati sebi dosljedan unato svima. Krajem 1934. godine objavljuje knjigu u Svetom Savi. On tada pie i bedekere o plaama Jadrana. On eli, kae, vratiti sjaj politike ideologije toj literarnoj legendi, kao i naim plaama, on vraa oreol ideologiji u kojoj je sve unutra, iskustvo, ljubav za mase, ali i statiki pojmovi morala i najvieg zakona terora. Sveti Sava je najdragocjeniji zato to se pod silinom njegovog dejstva Crkva isti od svega tuinskog. O Svetom Savi e nastaviti pisati i u Idejama, protiv jednog materijalistikog samozadovoljstva koje misli da nieg nije bilo prije njega, koje nita ne zna o tome kolika se iracionalna snaga uva u tom svetom pepelu srpstva! U asopisu Ideje on e zapravo iroko istaknuti svoju nacionalistiku ekstazu, ponesen tom nevienom elju da oponira Krlei, Ristiu, Bogdanoviu, i to e mu se kasnije isplatiti, karijeristiki. On tamo, naprimjer, kao glavni urednik, pie najeklatantnije fraze o vitekom kralju Aleksandru I Ujedinitelju koji je mrtav, ali besmrtnost njegova ostaje u ideji jedne drave od Strumice do Alpa. Njegova snaga, kae, tek e se osjetiti! Naalost, istie, srpski ovinizam ne postoji! Ve godinama, trubi Crnjanski, u naem drutvu neko vri sabotau svega to je dravno, a u intelektualnim krugovima svega to je nacionalno! Naa nacija se iri po naim pjesmama, po planinama i zabrejima, enjama! Logian je povratak srpstvu, kao osnovi novog rada! Pacifistika ideja i proklamacija, poslije rata, samo je obmana i samoobmana! Naem narodu ne treba niko soliti pamet o strahotama rata i o blagodatima mira, to ne vidi samo onaj koji nema stida. Bogataka djeca igraju se komunizma! Osigurani u svojim skupim domovima, ti komsalonci ostaju dosljedni sebi, jer oduvijek glavna crta te bogatake djece bila da se nekanjeno igraju mangupa! Ona

170

Temat

ne stupaju u istinske komunistike organizacije gdje se pati i strada, ve tamo ostavljaju svoje kolege iz siromanijih porodica. Naravno, ovdje prije svega Crnjanski udara Ristia i Kou Popovia, nadrealiste, koji su potjecali iz bogatih graanskih porodica. Njegove ideje su se kasnije isplatile. Konano, nakon mnogo truda, Ministarstvo vanjskih poslova ga postavlja za dopisnika V poloajne grupe Centralnog presbiroa u Berlinu. Tekoe materijalne prirode, u ivotu profesora i novinara, i u to doba, kao i hajka mojih literarnih protivnika, natjerali su me, kae Crnjanski, da napustim knjievni rad i odem u inostranstvo, kao atae za tampu. Ja sada znam ta ete vi, kao menaderi fondova, rei da je Crnjanski jedan faist kojeg treba likvidirati u nekom seminaru kulturalnih studija! To je prevrtljiv ovjek s kojim se ni u crkvu ne ide. Njegova misao je opasna, nacionalistika. Trebalo bi to zatrijeti, to je reakcionarno! Hoete li da nam se ponove novi genocidi i ratne tragedije? Koga bi mu, pitamo, trebalo onda supostaviti? Ko je onda taj svetac? Evo, naprimjer, kau, Ivo Andri. On je danas tako interkulturan. Proitajte samo ta je napisao g. Ivan Lovrenovi: Andri je veliki pisac Svebosne! Na tom provincijalnom voziu Ideja, pie Koa Popovi, mainovoa je imao elegantan skijaki dres, i bio pun oduevljenja. Poasni putnik bio je g. Milan Raki i drao se relativno dobro. Ga Isidora Sekuli i g. Todor Manojlovi smatrali su da njihove karte oigledno spadaju u spavaa kola Orijent Ekspresa, a ne u ovaj lokalni piliar. Samo se g. Vinaver otpoetka bio snaao: dali su mu odmah trubicu, proglasili za konduktera, i dozvolili mu (poto ih je ubijedio da se tako radi u Berlinu) da trubi do mile volje. No u taj vozi Ideja neko se tiho ukrcao, otvorio svoju otmjenu diplomatsku valizu, predao djeli svojih Razgovora sa Gojom i izaao ve na narednoj stanici. Bio je to g. Ivo Andri. Smireno sluivi u diplomaciju ve od 1920., Andri se dri po strani od naeg knjievnog ivota, kao u sjenci. On, kae, ne voli da se o njemu pie, on eli da se gledaju samo njegova djela, ne bi se trebalo interesovati za njega kao ovjeka, trebalo bi se zanimati samo za njegove knjige, i to nije udno, ni na sekund. To je bio jedan primjeran inovnik, pie njegov konzul 1924. u jednoj preporuci, on je marljivim radom stekao

Temat

171

opseno struno zvanje, on jako dobro poznaje organizaciju dravne uprave. Svojom rijetkom inteligencijom, svestranom naobrazbom, otmjenim vaspitanjem, umiljatim ophoenjem sa strankama, ozbiljnim i estitim karakterom, poznavanjem srpskog, francuskog, njemakog i italijanskog jezika, vrstom voljom za rad, g. Andri prua najbolje garancije da e s vremenom postati odlian inovnik, koji moe da bude samo na diku konzularnoj struci, a na korist dravi i naem narodu! Godine 1926. na prijedlog Bogdana Popovia on se prima za dopisnog lana Srpske kraljevske akademije, a 1939. on je ve redovni lan. Njegova prva knjiga doekana je blagonaklono, jedino je njega kritika potedila maltretmana od svih poslijeratnih. To su bili stihovi religiozne inspiracije kojih se Andri kasnije odrekao. Neko je Milanu Bogdanoviu rekao da je Andri tom prvom knjigom uspio zadobiti i simpatije iparica. Crnjanski mu, s blagom ironijom, pie da ga stalno na ulici zasreu djevojke i pitaju ko je taj pisac Ex ponta. Odbolovavi robiju u ranim dvadesetim godinama, to ga je umalo kotalo ivota budui tuberkulozan, ostavi bez igdje ikoga, Andri u diplomaciji u Rimu otkriva Gviardinija i Makijavelija, i odlui vie nikad nita izravno ne progovoriti protiv vlasti, on e je, kao intelektualac, u nastavku svagda samo hvaliti. O njegovom angamanu e godinama nakon toga biti zazorno uopte priati. Jedino Krlea stalno upozorava da bi se njegova sluba trebala opisati i valorizovati isto kao ona Crnjanskog, da nema velike razlike meu njima, da se o tome ne bi trebalo utjeti. Nisam samo ja angaovan, kae Krlea, angaovana su bila i druga dvojica kolega, samo na drugim stranama. Marko Risti svjedoi da je Andri, u toku odmora, u Vrnjakoj banji, svakog 6. septembra konvencionalno oblaio odijelo i odlazio u crkvu, na roendan kralja Petra II, za sretan i dug ivot kraljev. Srevi se s Andriem u Ljubljani, Vidmar e mu se poaliti na to kako se slovenaki jezik potiskuje, kako se djeci namee samo srpski jezik, i Andri ga uvjerava da e se zauzeti da se stanje popravi. Onda odlazi u Beograd i upozorava nadlene da Vidmara i njegove istomiljenike to prije treba pohapsiti. On svih tih godina vjeruje u svoju slubu odano sluei dravi i nadreenim. Uvijek utljiv, uvijek distanciran, ako bi se njega pitalo, nijedna polemika u naoj knjievnosti se ne bi

172

Temat

razbuktala. Jedan novinar koji e s njim boraviti pred kraj ivota primijetie sveoptu smirenost ula koja skladno, kao po dogovoru, prelaze na njegovo lice. To jeste ono to je ljude, kae, privlailo Andriu, kao to je to s prodoran pogled Krlein, ili gest Crnjanskog. Nita ne prepustiti sluaju, svesti i strast na razumnu mjeru i u najsitnijim pojedinostima, u svemu traiti ovjenost. On neprestano pomae svojim starijim kolegama, Duiu i Vojnoviu, naprimjer, on im se uvijek paljivo nalazi pri ruci. Pogledajte recimo ta Krlea misli o Vojnoviu u svojim polemikama! Vojnovi je tipino jalov. ivei ne znamo koliko godina (kao gavran), on nije napisao gotovo nita. Crnjanski e pak rei da je Duka, Dui, iao na poklonjenje Dueu, nosei mu na poklon Miroslavljevo evangelije, da ga odobrovolji glede nae zemlje. Upravo je Dui, zajedno sa Alaupoviem, Andria pouavao inovnikoj karijeri i diplomaciji, a manirima Milana Rakia Andri se do kraja ivota divio. S kakvom je on gospodstvenou pozdravljao prijatelje i poznanike na ulici. Priznau vam da sam pokuavao da podraavam bar neto od njegovih manira. Andri e se pomiriti sa injenicom da biti pjesnik znai nemati svoga mjesta u postojeem svijetu, to znai biti meu onim ljudima koji nisu nali svoga mjesta ili su ga izgubili, to znai biti izvan zakona, asket u viem smislu rijei, osuen da natovjeanskim naporima dopunjuje vii red. Crnjanski, kao pjesnik, do kraja se nee pomiriti sa tim izgubljenim mjestom u ivotu, nee ni Krlea. Jedino Andri hoe, ali ne kao asketa ve kao diplomata, i zato se kae da je on kao neki istonjaki mudrac. Biti kao bog: ostati netaknut usred poara, proi kao Dante kroz pakao, okrenut utanju, geslo je mladog Andria. On nee ni u jednom trenutku rtvovati taj svoj mir. Tako e naprimjer, pod pseudonimom Patriusa, 1938. i 1939. godine saraivati u asopisu XX vijek Milana Stojadinovia, a u jednom lanku iz 1939. e napisati da, blagodarei sjajnoj vanjskoj politici tog gospodina ministra, na narod moe mirno doekati Njemaku na svojim granicama. Te pisanije su bile njegova patriotska dunost! U miru i sigurnosti, Andri je htio da stvara, i bio je spreman na sve u to ime, on e ve 1937. postati Stojadinoviev pomonik. Ministar je stalno insistirao da Andri stilizuje diplomatske note, i kau da je uivao itajui ih u andrievskoj

Temat

173

stilskoj besprijekornosti. Godine 1939. Andri e napisati diplomatski elaborat o podjeli Albanije, izrazivi jedno miljenje koje je bio stav ministra vanjskih poslova Stojadinovia i kraljevske vlade. Na njegov nagovor Isidora Sekuli e odbiti prijedlog Zogovia i Vojislava Vukovia da odri predavanje o Servantesu na jednoj knjievnoj veeri koje je organizovalo antifaistiko Udruenje naunika, umjetnika i pisaca. Vaa priredba, gospodine, jeste moebitno finansirana parama panske republike. Moj prijatelj Ivo Andri mi je to saoptio, on radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Kada nakon 1945. godine dou komunisti na vlast, Risti i Zogovi e mu tampati i dva i tri romana, a on e ubrzo postati predsjednik Saveza knjievnika Jugoslavije. Otkud takav odnos prema ambasadoru kneza Pavla kod Hitlera? Prema najviem inovniku u Ministarstvu vanjskih poslova koji je do pred sami rat saraivao sa faistima. Kau da je komunistike simpatije najprije stekao odbivi u ratu potpisati proglas protiv partizana u okupiranom Beogradu. Nakon to je inovnik doao sa pozivom na njegova vrata, on lino mu je odvratio da g. Andri nije kod kue. inovnik ga je, meutim, prepoznao, i to mu rekao. Prenesite onda gospodinu ministru da mu je Andri poruio da nije kod kue! Zatim je hitro otputovao u banje. Prvi put se vidjevi s njim nakon rata, ilas i Zogovi, kao kultur-vladari tog perioda, ostali su okirani nakon to je Andri izvadio iz svoje torbe njihove dvije knjiice zamolivi ih da mu ih potpiu. Nakon toga donijee im jednu priu na ureivanje, na ogorenje Isidore Sekuli koju vie nikada nije udostojio te asti. Ja pruam sada most, kae Zogoviu, prema vama: pomozite mi u tome! Nakon rata promptno objavljuje dva teksta o partizanskim memoarima, a pie i reportau o rudarima iz brezanskog rudnika. Andri nakon rata postaje poasni lan Matice, dobija dravnu nagradu FNRJ, odlazi kao predstavnik u delegacijama knjievnika, dobija ordene zasluga za narod, postaje spoljni saradnik katedri za jugoslovenske knjievnosti, dobija Nobelovu nagradu, Josip Broz Tito mu lino uruuje Orden republike sa zlatnim vijencem! Tek nakon rata on je ak u boljem poloaju i od Krlee koji se dvadeset godina borio za tu dravu, dok je Andri godinama bio na suprotnoj strani: sveskai, ponajprije ilas, nisu Krlei mogli oprostiti sukob na knjievnoj ljevici iz 1939.,

174

Temat

ilas mu ak saoptava da bi ga lino strijeljao da je doao u partizane prije 1942., a jedno vrijeme tek nakon rata odbija tampati njegova djela kao bespotrebna socijalistikom drutvu, izbacuje njegove knjige iz sindikalnih biblioteka i skida njegove predstave sa repertoara. To nee prestati sve dok Tito ne kae da je polemika sa Krleom zavrena, i da je Krlea najzasluniji, intelektualno, za komunistiki pokret u Jugoslaviji. ta je u tim godinama sa Crnjanskim? On nije bio tako uspjean u diplomatiji kao Andri. Naavi se u Berlinu, u slubi kod poslanika Balugdia, on e odmah biti razoaran, eljee da djela, da radi politiki, ali bie onemoguen. Ovdje, kae mu Balugdi irokogrudo, nee imati nikakvog posla. Pjesnici nisu ni za kakav posao. ta bi ti htio? Pa ti si dodijeljen za kulturnu propagandu. Pjesnici ovdje ima samo da pjevaju. Crnjanski e se meutim u tim godinama neprestano nametati. Krajem tridesetih godina i on e tijesno saraivati sa Milanom Stojadinoviem stalno mu povjerljivo upuuje neke izvjetaje. Kau da je ustrajno i dalje pisao za Vreme jer je to bio Stojadinoviev (drugi) omiljeni asopis. Objavio je nekoliko izvjetaja sa panskog ratita piui s pijetetom o faistikom generalu Franku. Objavljuje jo jedan bedeker, sada o Beogradu. Ustrajno uti, sve od prvih Seoba, deset godina. Ja sada, pie Kaaninu, elim da utim i ne piem nita. Uvijek sam elio da vodim akciju. Sudbina je htjela da postanem izvjeta i posmatra. Prebacuju ga na slubu u Rim, tamo ivi mirno, i svaki dan je isti, prijepodne je u vili Borgeze, na poslu, potom izlazi na ruak, eta do panskog trga, do omiljene knjiare, a onda odlazi do poslastiarnice na kafu i kolae. Proputovao je Skandinavijom, i panijom, i sada mu dolaze pisma s tim dalekih putovanja: pie mu neka panjolka iz Salamanke, jedna Dankinja iz Orhasa, i neke dvije veanke. ini mi se da je u Rimu doao na svoje, galantno, nakon one bolnog irgatovanja u Vremenu i Idejama. Nakon onih viegodinjih radova! Crnjanski je u tim godinama osjeao da se mora pomaknuti. Da je ostao vjeran svom provincijalnom profesorskom poslu, da je ostao smiren u toj izdvojenosti, izdao bi onu logiku svog knjievnog razvoja: permanentno kretanje, stalnu promjenu, otkrivanje novoga! Tada on ne bi bio Milo Crnjanski, nego neki Momilo Nastasijevi ili Nedad Ibriimovi. Da je

Temat

175

ostao, zarobljen, u onoj panevakoj ili beogradskoj gimnaziji nikada ne bi nastali ni Hiperborejci, ni druge Seobe, ni Roman o Londonu! Pa, ako hoete, ne bi bilo ni Strailova, Finisterea ili Ljubavi u Toskani, nastalih na impuls jednog viemjesenog, studijskog putovanja po Evropi. Nikada ne bi nastalo, da rimskom sinekurom, da diplomacijom, da skandinavskim putovanjima nije bilo omogueno a vladinim novcem finansirano, ono udestveno, sumatraistiko, spajanje u Hiperborejcima, kao literarna novost, nekih polarnih predjela i Mikelanelovog kubeta, ne bi bilo one blistave analogije izmeu prizora u kojem polarna medvjedica ljubi svoje mladune i Mikelanelove slike na kojoj Bogorodica slino ljubi svoje edo. Ne bismo imali kod Crnjanskog proivljene one rimska askanja s diplomatama o Karduiju, Tassu, Marcijalu, koje je on prenio kao dokono ubijanje vremena prije nego pone ljudoderska gozba Drugog svjetskog rata. Ne bi bilo one zaudnosti Crnjanskog koji hoda Rimom svima priajui o nekim ledenim gleerima, o njihovom survavanju na picbergenu. Toliko toga novog bi izostalo iz nae knjievnosti! Poetkom Drugog svjetskog rata Crnjanski bjei iz Rima u Madrid, gdje ga doekuje Dui, zatim u Lisabon, pa u London. Tamo radi u emigrantskoj vladi, i toku rata ne pie nita: ne pjeva se, kae, u kui mrtvaca! On je bio u Berlinu, on je bio u Rimu, on je slubovao i u Londonu, kratko, a onda, nakon rata, radi u jednoj obuarskoj radnji, i misli na samoubistvo. Surauje s nekim ekonomskim asopisom Milana Stojadinovia u Buenos Airesu. U Jugoslaviju su od njega napravili udovite. Zogovi je ve 1946. u zbirku Na popritu pretampao svoj pamflet protiv Ideja, i to je bio dovoljan znak kako se odnositi prema Crnjanskom. U antologiji jugoslovenske poezije iz 1949. godine Crnjanski izostaje; on je mrtav, ponavlja Risti. Tek krajem pedesetih godina on e ponovo biti objavljivan. Emigracija u Londonu u tom vremenu plete protiv Crnjanskog, pravei intrige, prijeti mu to izbjegava suradnju sa njima. Ni rijeju ni gestom Crnjanski se ne ukljuuje u tu suradnju. U emigrantskim jugoslovenskim listovima po ikagu, Londonu, Minhenu napadaju ga zbog lojalnosti jugoslovenskom reimu, optuuju ga za saradnju sa Udbom. Crnjanski razvija fobije, obuzima ga paranoja, boji se da e biti otrovan. Do kraja ivota e

176

Temat

piti samo flairanu vodu. U etnju odlazi naizmjenino sa enom, boji se da e neko provaliti i pokrati spise. Povratak u Jugoslaviju 1965. godine poeo je strahom, podozrenjem, a poantiran je oduevljenjem Novi Beograd izgleda kao Njujork, i policija nije na svakom koraku mladi pisci mu dolaze u hotel na poklonjenje, daje intervjue svaki drugi dan. Crnjanski se u svome djelu jo jednom obraunava sa samim sobom. U Embahadama on objanjava, kao pravi lakirovik, da je u diplomatsku slubu otiao bez naroite elje i nekog cilja, iz materijalnih razloga, bio sam, kae, mlad i velika budala. Niti sam to traio, niti sam to elio. A, ponavljam, isto tako bih otiao i u Moskvu, ja sam uvijek bio radoznao. Ponovo ironizira, sada prema samom sebi, uz onu jaka mo autorefleksije. Otiao bi kae i u Moskvu, kao Krlea, otiao bi u Moskvu tridesetih godina, na vrhuncu terora, s kompletom Ideja u torbi. U to doba sam sve i svakoga posmatrao sa nacionalistikog stanovita, to vie, kae, nije moje uvjerenje. To nije moje uvjerenje! Jeste li moda uli da docent-doktori i dandanas Crnjanskog poimaju kao nekog nacionalistu, kao da je umro, kao da nije nita vie objavio ni rekao nakon Ideja? Oni su izgleda shvatili Ristia doslovno! Oni misle da je Crnjanski umro nakon Ideja. Crnjanski je opet dotukao samog sebe, kao najveeg neprijatelja, i to se vidi i u njegovoj Knjizi o Mikelanelu. Ja drim, kae, do onoga to je Mikelanelo rekao o Papi: Papa je moja meduza, a zna se ta je Meduza. Kosa joj je gnijezdo zmija, a pogled skameni svakoga. To je mecena, to je diplomacija. Crnjanski stalno naglaava da je Mikelanelo prije svega radnik, kamenorezac, on se nikada nije osjeao kao neki grof, osim u umjetnosti. Neko e zbog ovoga, kae opet samom sebi podsmjeljivo, pomisliti da je Crnjanski SKOJ-evac! Slino Mikelanela uobliava i Krlea u svojoj drami iz 1919. U Knjizi o Mikelanelu Crnjanski kao da samog sebe, svoje godine uspjeha i gizdelinstva, vidi kao nekog drugog, kao Rafaela, ulizicu i miljenika, koji je u stalnom sukobu sa kolerinim melanholikom Mikelanelom. Crnjanski je neblagonaklon tom Rafaelu! Jasno je da su u Crnjanskom, u njegovom knjievnom razvoju, bili obojica, i Rafael i Mikelanelo, i kad god bi on bio blizak samo s jednim od njih eznuo je za drugim, zazivao je onog drugog, i u toj grevitosti odmotalo

Temat

177

se cijelo njegovo djelo! ezdesetih godina Crnjanski se oduevljava kritikama mladog Nikole Miloevia, prije svega zato to on istie intelektualnu i filozofsku stranu njegova djela. Ta me dimenzija, pie Miloeviu, u posljednje vrijeme jedino interesuje. To to ste vi napisali je najozbiljnije to sam ja proitao o svojim romanima. Moj siromah Sibe Milii imao je obiaj da kae u ono vreme kako ja imam veliki temperamenat, a on on ima intelekt. Ja sam smekao. A kada je naa sadanja kritika Nikole Miloevia, Dadia i drugih, poela da iznosi intelektualnu, filozofsku stranu u mojim delima, ja sam se opet smekao. Ko je zapravo rekao da Crnjanski ima veliki temperament a nema intelekt? Milii? Jeste li sigurni? Crnjanski nije bio ovek misli nego oseanja, nasluivanja, evokacija i invokacija, i kako itavo njegovo pesniko bie nije bilo organizovano na idejnoj bazi nego na afektivnoj i temperamentnoj... Ko je ovo napisao? Marko Risti, u Krleinoj enciklopediji 1957. godine, pod odrednicom Milo Crnjanski. Crnjanski se opet raspravlja s Ristiem, decentno, on godinama ima tu potrebu uvaavati i isticati sopstveni intelekt, on podastire nalaze najnovije kritike da njegova djela ipak imaju intelektualnu i filozofsku stranu. On izgleda prati sve, i iz Londona, to je Risti u meuvremenu pisao o njemu. On godinama smilja kako odgovoriti Ristiu. Ja sam napisao Roman o Londonu , kae Crnjanski u jednom intervjuu, samo da Marku Ristiu dokaem da sam iv! Risti je ostao dosljedan i nikada svoj stav nije podvrgnuo reviziji: nakon Ideja Crnjanski je za njega, kao pjesnik, mrtav. Ristiu nije bilo vano ko je napisao Lament nad Beogradom. U trenutku kada se Crnjanski vraa u zemlju, svi ljudi s kojima je polemisao tridesetih godina, na visokim su politikim poloajima, ugledni lanovi jugoslovenskog drutva, moni: i Risti, i Koa Popovi, i Krlea, i Bogdanovi. Svi oni su glavni ljudi u pitanjima kulture. Navodno se Crnjanski najvie bojao Krlee, i prije nego se vratio doli su izaslanici da pitaju ima li Krlea neto protiv. Neka se starac, rekao je Krlea, vrati svojoj kui! Meu tim uglednicima u jugoslovenskom drutvu je i njegov suputnik, kolega iz diplomacije, Andri. Ponovo na visokim funcijama, sada u komunistikom reimu. On su se ve jednom sreli u Londonu, Andri je navratio budui u slubenoj posjeti.

178

Temat

Ivo je srean ovek. Uvek ga prati srea. Imao je lepu karijeru, lepe ene, uvek dobre prihode... Bio je ovde u ovoj sobi, tu je sedeo, razgledao sobu, pitao nas svata, malo govorio o zemlji i ljudima, vie o literaturi, a onda pogledao u sat: treba da ide. Neko ga eka, ree, u ambasadi. Ustvari, pazio je na protokol. Uvek je takav bio: red, panja, ceremonije, pravi diplomata od karijere. Andri je kod nas najgraanskiji pisac, pa ak i danas, on je najeklatantniji reprezentant toga ivotnog stila, te tradicije, takve literature. On se uspio izgraditi u tome smislu, iako nije potekao iz graanskog miljea. Vidjeli smo maloprije da je on u prvim svojim knjigama upravo krenuo kao idealistiki individualist, koji e se uzdignuti samoizgraivanjem i samoostvarenjem. Andri se u svojim dvadesetim godinama konstantno oslanja na humanost graanskog stalea, on u prvim godinama iza 1920. godine vjeruje u svoje mirno diplomatsko obrazovanje. On uspostavlja utive odnose sa uvarima svih moguih tradicija! ak i u posljednjim godinama, u razgovorima sa Ljubom Jandriem, stalno iskazuje svoje svoju djetinjsku i oinsku dobroudnost prema svemu ljudskom, kao neki pokoran ovjek i starjeina kue, oprezan, nepovjerljiv, uporan, tedljiv. Nije udo da su Risti, Zogovi i drugi komunisti raunali na njega u kulturnom poslenitvu, u novom izgraivanju drave, tek nakon rata: bio je to jednostavno jedan ovjek na kojeg se moglo osloniti. Andri sa svojim intervjuistima esto govori i o obinim ljudskim stvarima, brine se za njihovo zdravlje, kao savjetodavac u jelu i piu. Pored svoje zakopanosti, on im nastoji pedagoki utuviti u glavu neke stvari. On ostaje prijatelj ljudi, uprkos tome to nema veliko miljenje o ivotu, prisnoljudski, kulturno. Priljean, on velia svaki minut: sve zapoeto se mora dovriti, pa makar nakon trideset godina, sve se mora iskoristiti i naplatiti. Doavi u posjetu prijatelju nakon dvadeset godina, treba ustati i pozdraviti se kad istekne vrijeme, po protokolu, dobroudno i blagonaklono. Andri vjeruje u literaturu; sve prolazi, samo zapisano ostaje, zapii pa e i Bog pamtiti. Umjetnost na kraju ipak prua ono to je zdravo, ono to afirmira ivot, ugodno. Vrlina i razum su, u svojoj strogosti, stubovi ovog naeg svijeta! On, kao ljubitelj Getea, godinama e se u svojoj literaturi posvetiti izuavanju

Temat

179

ovjeka, kao pravi student ovjeanstva. Sve veliko vaspitava im ga postanemo svjesni. Krlea je otiao korak dalje od Andria, on je krenuo iz jednog graanskijeg miljea, u prvim Krleinim literarnim godinama u Zagrebu se jo uvijek itekako osjeaju tragovi te graanske epohe koja zavrava s krajem devetnaestog stoljea. Moda zato nije udno da se Krlea ranije izdignuo iz svega toga, kao sin graanstva, povjerovavi jako rano u velika oslobodilaka djela Niea i Marksa. Andriu je tu graansku tradiciju valjalo tek usvojiti, u mukotrpnim godinama diplomatske slube, Krlea ju je ve imao oko sebe i zato se mogao okrenuti blagonaklono svijetlim svjetovima budunosti. U svojim borbama protiv larpurlartistike knjievnosti Vojnovia ili Domjania, Rilkea ili Malarmea, Krlea se ustvari obruava na graanski ideal privatno-ljudske jednostranosti i duevne sentimentalnosti, ije papirne cvjetove pjesnici lijepe kao frajlice po svojim spomenarima. On eli dognati i postvariti one svijetle vizije Kranjevia, kao pjesnika i sanjara koji je propao kao baklja u tamnom bezdanu graanske epohe to se otvorio pod njegovim nogama. Krlea eli da pojedinac postane istovremeno i funkcija zajednice, u perivojima budunosti svi ljudi e ispunjavati istinski ljudske zadatke, a u dvadeset i prvom vijeku ovjek postaje ovjeku ovjek. Njegovo oduevljenje socijalizmom jeste oduevljenje onoga sina graanstva koji je zakoraio u jedan poslijegraanski svijet, sa svijetlim obzorima tehnologizacije pred sobom. To je ona blistava utopija koja e se stotinu godina ranije javiti i Geteu, tom najgraanskijem piscu u svjetskoj knjievnosti, kao san. Organizovani svijet u budunosti, vjeruje Krlea, oslobodie svijet od patnji, kao jedan racionalni poredak, a tu su velike mogunosti i sopstvenog oslobaanja. Tu negdje poinje i nadrealizam. Krlea, meutim, u stilu kao miljenju ostaje raskidan izmeu dvije epohe, i otud njegovo nepovjerenje prema nadrealizmu. Rekli smo maloprije da on u onom svom Izletu u Rusiju, u tom lefovskom anru literature fakta, u pojedinim dionicama pie kao neki socijalistiki Prust. On se nikada nee osloboditi individualistikih mjesta graanske kulture, i takav literarni i ivotni stil jeste jedan od uzroka sukoba na knjievnoj ljevici. Teza e u njegovom djelu godinama ruiti antitezu, i obrnuto, i u svakom njegovom zanosu

180

Temat

e bdjeti ironija i groteska. Komesarima e smetati njegove stalne crne slutnje koje e se avetinjski javljati u onom to bude pisao, kako vrijeme bude odmicalo, kao vrane. Lasi kae da uz svako Krleino da, ima i jedno ali. Otud dolazi gromkost onih paradoksa, persiflaa, groteske, pobijanja, polemike, izvrtanja, ismijavanja, svugdje tamo gdje su oni izostali kod Krlee, jamano su ostale prazne stranice. Svu tu silnu energiju Krlea nikada ne okree prema sebi, zato ona tako silno, kao jezovita rijeka, odnosi sve drugo. Andri, meutim, godinama ostaje smiren. On svagda vie voli dovriti zapoeto, nego zaeti novi svijet! Njegova reenica ustrajno tapka kroz njegova djela kao miran konj, nema tu nikada kasa, ni posrnua. Pod sigurnom i vjetom rukom koijaa, otmjeno obuenog ala franca, s cilindrom, sa svojim soanjiranim diplomatskim obrtima u kolovanom govoru pred bosanskim seljacima, ta reenica godinama kaska vozei za sobom tu neobinu gospodsku evropsku koiju Andrieva djela preko bosanskih brda, nailazei pored tih orkana, mustafamadara, framarka, alihoda, alijaerzeleza, ibrisolaka, itd, koje puta na momente, od prie do prie, unutra sa simpatijama i strogou. Taj koija e i njima, zbog pretjerivanja, strasti, nastranosti, samounitenja, pedagoki oitavati lekcije na jedan vrlo umjetniki nain posjevi ih na pliano sjedite. Andri e u tom imaginativnom putovanju bosanskim predjelima ostati i kad bude u Rimu, i u Madridu, i u Bukuretu, on e prosanjati svoj opus otvorenih oiju. On se nee mijenjati skoro nikako. Njegovi favoriti su i anti i Vuk Karadi i Njego, on to nije govorio s ironijom! Ko je navikao na smirenost i strogost one reenice u Aliji erzelezu iz 1920., moe mirno prespavati presluavi cijeli Andriev opus, oparan kao sanjar. Nee ga probuditi nijedan bijes, nikakva buka! Nee se tu nikada dogoditi nita novo, nevieno! Andri je, u ritmu svoje reenice, u svojim asocijacijama ostao jednak sebi, cijelim opusom. U njegovu mladu duu se jako rano utisnuo starinski peat narodne umotvorine, on ga je godinama samo cizelirao najboljim dlijetima iz kolekcije svjetske litarature, i zato tako ubjedljivo i postojano izgleda taj osobiti trag u njegovim djelima, on se nije mnogo istroio ni nakon toliko vremena. U elegantni gospodski notes Andri e ravnomjerno, godinama, lijepim

Temat

181

rukopisom diplomate, zapisivati naa prezimena koja e koristiti za svoje likove. On je i strastveni sakuplja poslovica! Naravno da je sve ovo samo moj utisak, ja ne pretendujem ni na kakvu naunost ili objektivnost. Ja ne elim da se vi sada sloite sa mnom! Ja takoer ne elim rei ni da je Andri moda neki Jergovi, pa da mu se iz sigurnih dizgina taj mirni pitomi konj reenice najednom otme i neutivo se uhvati u narodno kolo drugih rijei, zaigravi uz podvriskivanja, zviduke, potapalice, uzreice, njitanje, otmjeno i skladno kako to samo konj moe zaigrati u kolu meu ljudima. Ja, dakle, neu rei da je Andri jednak Jergoviu, ja ga ne poredim s njim, kao nai naunici, jer neu pominjati Jergovia sada kad govorim o jednom piscu kakvih mi nismo mnogo imali, o tom najveem i najvjetijem rezbaru nae literature! Njemu je ipak uspjelo sve ono to je Jergovi pokuao samo imitirati, ponoviti godinama kasnije. Nego hou samo rei da nije neobino, udno, nimalo, da je Andri ovako iroko nasljedovan danas, u jednoj hiperprodukciji andrievaca i andriologa, tako prisutan na godinjicama, izlobama, uvodnim rijeima, na kongresima i u kafanama, na akademijama i redakcijama, najitaniji od svih naih klasika, hvaljen i potovan, citiran, i od nacionalista, i interkulturalista, i marksista, i alternativaca, od pisaca i akademaca, kritikih intelektualaca i nacionalnih pisaca, novinara i naunika, urednika i italaca. Jedino su moda Bonjaci, to jest bonjaki nacional-naunici, jedno vrijeme bili posumnjali u njegovu vrijednost i dosljednost, ali i oni u zadnje vrijeme sve slabije, mnogi se posipaju pepelom po glavi, sve ee hvalei njegov dotjerani i nenadmanji registar pripovjedake Bosne, i moda je to bonjatvo sada neki mrani gen i ove moje sumnje. S tim se nikada ne zna! Andrieva svekorektnost se jednom ipak morala isplatiti. Nama je njegova knjievnost danas pomalo odbojna, daleka, pa i dosadna, ne samo zbog njegova uvijek oekivanog ponarodnjenog jezika i ritma, njegovog blagog senzibiliteta, nego pogotovo zbog njih! Danas ga pokuava oponaati sve od naih pisaca to voli ovu zemlju, i ovaj narod, pa i Bonjaci, i zato je govorni stil bosanskog ovjeka, ovjenan Nobelom, postao stilska svetinja kojoj se nevjeti klanjaju do zemljice. Bilo bi dobro da oni stvarno prihvate ono da je u utanju mudrost, pa da zaute

182

Temat

jednom zauvijek! Andri je do kraja ivota ostao pun potovanja prema govoru naeg nepismenog obinog ovjeka: Kakvo je to, kae, bogatstvo izraza! Biljeio sam i prouavao trudei se da bar nato preuzmem od mudrosti naeg svijeta! Andriu je to uspjelo, njegovo djelo stvarno tanano pogaa neku icu u naem ovjeku. Senzibilitet njegove literature i odmjerenost intelektualnog stila blizak je i drag mnogim u naoj literarnoj ariji danas, tako i toliko da ga esto oponaaju mnogi, svi od naprimjer bezazlenog Muharema Bazdulja, preko gospodina Ivana Lovrenovia, pa sve do ovijalnog Nenada Velikovia. Izgleda da su taj ideal samozatajnosti i mudrosti u knjievnom ivotu, ta priljenost i odgovornost dobrog graanina, blagonaklona bliskost sa itaocem, susretljiva jednostavnost stila, svagdanja praktinost u svakodnevnici, obazriva urednost u poslovima, decentna ljubaznost prema kolegama, etika strogost vrline, rad, red, mjera, disciplina discipulusa hipnotiki djelovali na razne, kao onaj uspavljujui uredni ritam Andrieve reenice! Kod Crnjanskog, meutim, volim onu nesigurnost, nemjeru, odricanja, iroku sumnju, nerad, protivrjenosti, razdiranja, indiferentnost, problematinost, jad i zloudnost. Dobra je ustvari ta njegova problematina neitkost, to da se njegovom djelu i intelektualizmu ne moe govoriti jednostavno. Njegovo se djelo ne da interpretirati, etiki, tako lako, kao na nekoj katedri. Kad taj pisac nije uspio samog sebe dotui, mislim da njegovo djelo vie nikad niko nee zatrti! Ni da se sada ustremi na njega trideset odsjeka za knjievnost! Na kraju, pred smrt, njemu e ipak uspjeti da dokraji i sebe samog, svoje tijelo, odbijavi, kao neki lirski Mikelanelo, da uzima hranu i vodu. Zbog svoje politike ishitrenosti i prevrtljivosti navukao je i onih nekoliko paranoja. Doktorka, nemojte vie da me muite, kad ovjek vie ne moe da radi, ne treba ni da ivi! Treba pogledati, nasuprot smirenosti Andrieve, onu razbacanost u Crnjanskijevoj reenici, onaj suludi melodini nered: nakon svake druge rijei tu paranoino stoji zarez, svaka trea rije tu je istaknuta, reenica je eliptino izlomljena, kao varijacija nekog sveprisutnog refrena, nikad doreenog, prilozi su parcelirani unedogled i pomjereni esto na kraj reenice, decentno. Crnjanskijeva reenica potresa i uznemiruje, tjera na odgonetanje. ak i

Temat

183

najvei postmoderni jugoslovenski pisci su doivljali traumu itajui Crnjanskog, kao da su se vozili po ka-ll-drrr-mmi. Ta je groznica ostalo nenaslijeena na naem jeziku, kao da nikada ta tahikardija nije bila obuzela nau reenicu. Krlea je naravno svojim tunim bjesnitvom, svojim neurasteninim hunim strmoglavljivanjima u suludom redanju rijei, u uspostavljanju krajnosti i njhovoj borbi na popritu reenice, mnogo blii tim Crnjanskijevim nitenjima racionalnog, mnogo inovativniji od trezvenog Andria. Da je srklet kuvet, kako bi rekao Andri, bio bi ibret! Crnjanski esto govori aljivo na Andriev raun, citira ga pripisujui mu neku optepoznate narodne poslovice! U razgovorima sa Jandriem, pred kraj ivota, Andri citira jo samo Lenjina, tako esto kao te poslovice. I Krlea govori o vrhuncima narodnog jezika u Andriu, distancira se od takvog stila, govorei za sebe da je pokuao inovirati i izmijeniti jezik puka, intelektualizirati ga, a samo je uspio ostati nerazumljiv irok masama. Do kojih je elio doprijeti svim silama. Ipak, Crnjanski ostaje na najmoderniji pisac, Roman o Londonu je sigurno najmoderniji tekst na naem jeziku. Siguran sam da je kod nas jedino Crnjanski razbio onaj ivotni optimizam i afirmaciju ivota kao najvei stav graanske literature! Generacije su odgojene kod nas na takvoj literaturi, kao u kolijevci, na blagodatnom mlijeku. Radi se o tome da su se kod Crnjanskog volja za mo i volja za poricanjem ivota izjednaile. To nisu oprene tendencije, nitenje i samounitenje podrazumijevaju nadmo, bijeg od asketizma, ivost ivevlja, kidanje tijela, sve ito to bi donijelo i veliko uivanje, ili hedonizam. Takoer, nita nije blie velikom uivanju kao velika bol, koja i na nerve isto djeluje. Ko je dugo patio, ne eli biti predmet saaljenja, niti eli saaljevati! Patnja i bol takoer ne ele samilost i milost, oni ne mogu posmatrati ivot pozitivno. Aristokrata due nije samo naredbodavac, tlaitelj, zakonodavac, nego i meka, rafinovana osoba, sa velikom osjetljivou, sklona ekstazama u boli, u dodiru sa otrim ivotom. Taj aristokrata prolazie kroz bol s istom strau kao kroz uivanje. Onaj koji porie ivot, svjesno se uputajui u to kidanje, jer to je jedna bolna radnja koja mu odnosi tijelo, blizak je natovjeku. To poricanje ivota, ta odricanja, nisu, dakle, nekakav asketski moralizam,

184

Temat

to je groznica, grevitost, drhtavica. Knez Rjepnin u Romanu u Londonu godinama ivi kao samoubica, kao da mu je ostalo tek nekoliko dana ivota, on jezdi u smrt cijelim romanom. On godinama putuje sa tim samoubistvom u depu, kao ak Rigo, kao da je unaprijed odredio taj datum svoje smrti. On dotad cijepa temeljito sve to je ostalo od ivota, on sve otpravlja to dalje od sebe, on eli samog sebe dotui tako da ne ostane nita. ini mi se da taj roman stvarno ne ostavlja nijednu nadu, refrenino, melodiozno, velianstveno. Treba proi kroz posljednje scene njegova ivota! Poslavi svoju enu, koju voli, u Ameriku, on je najprije, namjenski, prevari s drugom djevojkom. Zatim podere pismo koje je pisao tako dugo svom najboljem prijatelju Ordinskom. Kree onda vozom, s nekim koferom u ruci, i tek u vagonu izvadi dak kakav nose izletnici, ostavivi kofer na polici u vagonu. Odlazi do jedne luke odakle Englezi putuju u Francusku, jer je prije toga svima prijavio da ide u Pariz. Bio je potpuno miran kao da odlazi u veernju etnju. Na kraju niko nije primijetio tog ovjeka sa udnim dakom koji je nestao u zelenilu, u mraku. Niko nije shvatio zato je amac odvezan, niko nije uo pucanj, niko nije vidio tijelo. Crnjanski tek kao finale stavlja na kraju jednu svjetlost na svjetioniku, da treperi kao zvijezda, ironino, samo da bi docent Vladui, obradovan, uoio onu dublju poetsku vjeru, svoje itaoce ushieno polijevajui sosovima svog profesorskog optimizma. Vladui svojom mudrou stvarno ponitava Crnjanskijev defetizam, nenadmani pesimizam, on ga suzbija tom svojom svijetlom (metafizinom) opozicijom. Samoubistvo kneza Rjepnina je savreno samoubistvo, brilijantno poricanje ivota, prelijepo ukidanje svega! To se, naravno, naim pedagozima ne svia. Rjepnin tu ne dozvoljava ni samoubistvu da neto znai, on i to kao da eli ukinuti. On je tu blizak alamovu, u logoru: kako ivjeti, i da li uopte ivjeti u svijetu u kojem svi umiru? Crnjanski je najranije kod nas osjetio ono poivotinjenje u velikim gradovima, megalopolisima, kao u logoru. On najotrije osvjetljava nove graane, nakon Drugog svjetskog rata, on je nastavio tamo gdje je naprimjer stao Krlea. Treba prouiti s koliko podsmjeljivosti on govori o tim bankarima, doktorima, barunicama, glumcima, lanovima parlamenta. Sve su to neki londonski Glembajevi,

Temat

185

sada ih Krlea u polutami svog kabineta nije vidio, taj blagi mrak mu je doao kao koprena. Kau da je Krlea tada najblagonaklonjeniji prema mladim novinarima koji njegovoj Beli donesu rue prilikom posjete. U svojoj polemici Thomas Mann u Parizu iz 1927. efektno samo pobrojava, skoro bez ikakvog komentara, sve veere, susrete, etnje, intervjue, predavanja, koferanse, razgovore sa ministrima, lanovima odbora, novinarima, profesorima, intelektualcima, piscima, uz kafu, vino, cigare, o knjievnosti, historiji, kulturi, koje Mann vodi sveano doekan u Parizu dok se Njemaka rapidno naoruava, a Karl Kraus grca u crnoj pjeni tiskotina objavljujui sve to. Treba s tim uporediti jedan dan Krlee iz pedesetih godina, i samo pobrojati predavanja i razgovore, veere i otvaranja koje uveliava, u trenucima dok se ljudi odvode na Goli otok. Crnjanski se ne obruava na te graane u Londonu onako jako, u onim tezama i antitezama koje se neoekivano izmjenjuju, vehementno kao Krlea izmeu dva rata, on to radi, ini mi se, ukusnije, blae, podsmjeljivo, blie, onom svojom ironijom. Opisuje na dvije stranice prelijepo tijelo neke graanke, zanesene u igri stolnog tenisa, a onda kae da je ona skakala kao koza. Tano je da je Crnjanski svojim upinjanjem, u elegantnoj skijakoj majici, tek priuen diplomatskoj ljubaznosti, mnogo smijeniji od Andria i Krlee, groteskan kao maevalac koji ih poziva na dvoboj. Kao dokej koji ih poziva na utrku. Meutim, ni Andri ni Krlea nisu imali tu hrabrost da tako hrabro prevazilaze same sebe, da se toliko podsmjehuju sebi, i da ostavljaju proave sebe, kao da je u pitanju neko drugi, s ironijom, u epohama koje su prolost. A bilo je potrebe da opovrgnu same sebe, itekako. Nijedan se ni u jednom periodu nije imao mudrosti zgaditi ni nad literaturom, zautjeti, kao to je taj sujetnik Crnjanski utio vie od dvadeset godina, nego oni iskoritavaju svaki minut, kao asni sinovi graanstva. Mnogo manje cijenim knjievnost, kae Crnjanski, otkako je bolje poznajem, a nekad sam bio oduevljen njome, pravio sam velike planove i mislio da u promijeniti svijet. Onda je sve to poruio, kao pravi sebeljub, i nije ostalo nita. Njemu je izgleda blizak onaj italijanski pjesnik Belli o kojem pie u Hiperborejcima, koji pred kraj ivota otkriva najstraniji oaj, kad vidi da je ivot propustio uludo, da je sve to je

186

Temat

radio bilo pogreno i uzaludno, da je drugaije da ivi trebao. On je ostavio crkvi sva svoja djela, da ih popali, i da se tu nisu nali neki svetenici, kao ljubitelji knjievnosti, taj pjesnik bi bio izbrisan. Ve prva knjiga Crnjanskog, Maska, nakon nekog vremena uinie mu se smijenom, a njegovi stihovi kao neka limunada za ednog u Sahari. Krlea biva jako rano obezbijeen naslijeem, novcem i stanom, svoje tete Pepe, kao jednom graanskom poputbinom. Kree se krivudavim tranicama marksizma, na poetku ozaren, kasnije sve tamnijeg lica, ali ustrajan, uspravan, dosljedan do kraja. Poznat na tome svom putu! Njegov gigantski opus je ipak uvezan kontinuitetom. Andria od mladih dana u svoje krilo uzimaju kancelari Tugomir Alaupovi, i Vojnovi i Dui, i to e odrediti njegov ivot nepovratno. Njegova litaratura e godinama samo biti primana oduevljenjem. Crnjanski u prvim literarnim godinama ostaje sam, na ulici, sumnjien od kritike, s kobnim etiketama nacionalnog defetiste i larpurlartistikog anarhiste, i mnogo puta morae se troiti da dosegne neki ugled, kao ovjek, kao pisac, sa stalnom svijesti o uzaludnosti svega. Sa oiglednim znanjem da je sve lakrdija: i on je stalno morao dalje s tom ironijom, grevitou. Naoj literaturi svojim pesimizmom, nevienim poricanjem ivota, ipak je na kraju dao vie dotad neosjeanog nego brizantni angaman Krlein, ili smijeno pletenje Andria s uzdanjem u umjetnost! On je zapravo najmanje iz nae literature i nasljedovao i reproducirao, najvie donijevi novoga. Tano je da i on pie i o Njegou i antiu i Vojnoviu, kao to piu i Andri i Krlea, dosljedno svojim temperamentima. Andriu su sve to ikone urezane u naoj kolektivnoj dui. Krlea, vehementno, kao i uvijek, kae da je Vojnovi kabinetski cizeljer i metar bez i jednog doivljaja, a dok bude gledao antia kako govori o kralju, rojalizmu, u svojoj sobi, ispred fotografije kralja objeene na zidu, podsjetie ga na nekog trgovakog pomonika u salonroku, kome se nosnice dok govori late kao mrtvacu, i neugodno dirnut Krlea e se sjetiti koliko je svoje mladosti sahranio u antievim stihovima. Crnjanski e, meutim, antia vidjeti kao nekog osiromaenog bega, koji sjedi nad Neretvom, uz kafu, s jednom bolesnom izmuenou koja jo samo voli cvijee i mjeseinu. anti je bio, kae, neobino lijep ovjek, prav, otmjen. On

Temat

187

antia nije itao, kae on je antia potovao! Ti Crnjanskijevi eseji o naim najveim pjesnicima prije lie na neke vanredno stilizirane diplomatske dopise, na neke uvijene sentimentalne izvjetaje ulizice. Crnjanski se tu eli izjasniti i upisati u nau tradiciju, on se bori i skree na sebe panju, kao starac, svim snagama, nakon duge utnje i odsustva: on se doista, nakon rata, bio mnogo uplaio da e sasvim ostati izbrisan, kao da ga nikad nije ni bilo. On eli sada sebe istai, on se dovija u intervjuima da uvee nekom logikom svoj razvoj, svoje djelo. Da se uklopi u kontinuitet nae knjievnosti, zato njegovo insistiranje na Radieviu i himne srpskom romantizmu u posljednjim intervjuima. Doista, malo je nedostajalo da se to i dogodi, da ga nestane u naoj knjievnosti, umalo mu nije uspjelo da dotue samog sebe kao pisca, ve 1945., jer svi su dobro sjeali onih njegovih nacionalistikih vratolomijama u tridesetim godinama; onog liisahanskog pisanja o reimu dok komunistiki intelektualci lee po zatvorima! Zato su svi zaboravili tekstove Andria? Crnjanski je danas mnogo nepopularniji, i od Andria i Krlee, pa ak i od Kia, ini mi se da samo srpski nacionalisti vode rauna o njegovom djelu. Otkud kod Crnjanskog to proroansko vienje groteski u velikim kapitalistikim gradovima, nakon rata, mnogima je to, vjerujte, jo uvijek nepoznanica! ini mi se da se pisac s otrijim okom u otkrivanju toga velegradskog evropskog nesklada jo uvijek nije pojavio! Ima nekoliko metropola, pie ve u jednom spisu u Idejama, sa milionima stanovnika koji sve vie lie na dezbendiste, barmene i prostitutke. Tome ludilu tada on suprotstavlja slavensko povenitvo, kao Dostojevski: programe treba, kae, vratiti na seljake i oranje, jer devedeset posto ljudi u Evropi radi na zemlji, i udie je. Naravno, to je ona njegova hitra opozicija u svojoj najnaivnijoj idejnoj kombinaciji. Kasnije e on sve to prevazii, smijae se samom sebi. U Romanu u Londonu tu kritiku uniformnosti uokviruje jednim obesmiljenjem svega, ne ostavljajui nijedan izlaz, pa i imanja Berenaje se Rjepninu javlja tu tek kao fatamorgana. Svaki militarizam njegov knez Rjepnin opovrgava u posljednjem pismu obruivi se na Napoleona. Znaju li ti docenti da je to jedan nacionalista koji je kasnije napisao taj Roman o Londonu? Ne naslijedivi skoro nikoga i nita iz

188

Temat

nae knjievnosti, on je uio i crpio i na sopstvenim ivotnim impulsima u koordinatama vremena i prostora, gotovo podjednako kao na svjetskim klasicima. On kao da je usvajao poneto i od tih svojih dvojnika koji su ostali neto propovijedati u odsjeenim komadima prolosti. Je li to hoemo rei da se upravo u Crnjanskijevom nacionalizmu, u tom jakom pjesnikom i ideolokom afektu, raa jedna literarna novost? Obruivi se grevito i ironino na tu zabludu, razornim dejstvom i ponitavanjem svega, on e naoj knjievnosti donijeti neto to u njoj prije nije bilo. Zanimljivo je prije svega jer je sve to neobino, to je najvee to se jednom piscu moe priznati. Te, meutim, kritike velegrada i novog blagog ivota ima ak i u Oklevetanom ratu. U ime ega je, klie Crnjanski, ovaj pacifizam vikao protiv ideologije o dunosti u ratu i bolnih rtava? U ime ovog ivota skoro besmislene udnje za uivanjem, za vakanjem, za itavim onim kompleksom mirnodopskih radosti koje pacifiste smatraju planom na ivot ovjeka. Zato ivot mirnodopski, sam po sebi, pun gada, mizerije, oaja i niskosti, ne moe, ili bar nije mogao, da izdri poreenje sa uzvienim sjenkama rata. Sada vidimo kako se zaziva jedno poricanje ivota, kao samounitenje, u ime nemira i razaranja, kad se ve ne moe posjedovati istu ljepotu. Jedan tuma tako neosjetljiv na srpski nacionalizam, Radomir Konstatinovi, u Oklevetanom ratu vidi Crnjanskijevu dosljednost idealizmu koji je iznio i onaj arnojevievski sentimentalni anarhizam. On e nas podsjetiti i na onu ljepotu meduze, mrnju na sve ivo, protiv raanja, mesa, trbuha, ena, masti, na mrnju koja opija slae nego mlijeko, koju Crnjanski ispisuje jo u putopisima iz 1921. To je sve Crnjanskijev antigraanski stav: on e u to ime godinama govoriti jezikom apokalipse. ini mi se da se odmjereno, racionalno, treba nadahnuti Crnjanskijevim nacionalizmom! Je li se to taj karijerista sugestivniji antigraanski pisac i od Ristia koji e embahadujui poslije rata drati konferanse i uivati veere i koktele, s Krleom, po Parizu? Dok Crnjanski, kao pravi snob i konformist, bude zarobljen u jednoj suterenskoj obuarskoj radnji u nimalo nekapitalistikom Londonu, doivljujui impulse dotle neosjeane u naoj literaturi, koje e kasnije otjelotvoriti u Romanu kao niko prije. U tome luakom poricanju, u tome destinantnom

Temat

189

anarhizmu, otkriva se korijen Crnjanskijevog vida u otkrivanju onog grotesknog nesklada u ivotu metropola! Listajui neki magazin u Londonu knez Rjepnin podsmjeljivo kontemplira kasnije e se sve to izmetnuti u moru o vjenanju nekog para, nekog mukarca koji je prije bio ena, i neke ene koja je prije bila mukarac! On spaja taj nesklad podsmjeljivo, udno, groteskno! To je prije svega smijeno. Sada e hiljadu projekt menadera, prosvjeenih docenata, boraca za ljudska prava skoiti na Crnjanskog, moda i na mene! Kakva nekorektnost i uvreda! Tome se ne smije smijati. Zar je mogue da u jednom ordinarnom militarizmu i pritajenom ovinizmu bude neka ljepota? Queer teoretiari e drati predavanja kao danonona bogosluenja, a neki profesor-doktor e mi moda prepisati recept za poststrukturalistike sedative preporuujui da terapiju ponem uzimati to prije. Jeste li sigurni da Crnjanski korektno prikazuje ene u svojim djelima? Pogledajte to jo jednom! Moda me zatvore i u neki interdisciplinarni sanatorij na posmatranje. Radi se, gospodo, samo o tome da je jednim stalnim insistiranjem na toleranciji, mjeri, postepenosti, racionalnosti izraena jedna misao u kojoj se, kao mislioci, mrekate ve trideset godina kao u kupelji. Sve biste dali da se nita ne promijeni, zadovoljno. Nakon Holokausta i Gulaga, do kojih je odvela i ona Krleina svijetla tehnologizacija, roena je jedna blaga i tiha misao, liberalna, graanska, sa lijepim manirima i obazrivou, koja potuje hiljadu korektnosti. Zar ne vidite te graane kako danas angaovano i humano mile po katedrama? Eno oni organizovano izlaze na neke skupove. Taj postmoderni katehizis nema ni smisla za humor, a da o osjeaju za grotesku i ne govorim. Kao nauna disciplina, ta misao prilazi ivom klupku ivota dosljedna jedino svom glupom ablonu: represivna tama na jednu stranu blago svjetlo na drugu stranu, nama! ta nama moe rei taj Crnjanski? Pa to je srpski nacionalist! Svako pretjerivanje vodi u novi totalitarizam, zato su i najdobronamjerniji tumai suspendovali svaku strast i groznicu. I literatura mora biti jasna i korektna! Samo red, rad, mjera i odricanje, postepenost, svepolitika korektnost ovjeka i ovjeanstvo spaavaju. Nikakva polemika, nijedna agresija, nisu dobrodole, oni se samo igraju te kulture dijaloga. Ako se uskoro ne pretvorimo u eunuhe, onda

190

Temat

emo postati roboti, to je sigurno. Lako se presuuje pogubnosti psihikih inilaca, svakoj neumjerenosti, ukida se pretjerivanje, zakrivljavanje, posrednost, zapretenost, govori se protiv neurotine fikcije, protiv fikcije psihiki neuravnoteenih, sve se hvata u protivrjenosti. Trebalo bi suspendirati literaturu! Sumnjii se sve ono bez ega literatura ne moe, nije ni udo da ona polako nestaje. Da se sva pretvara u neku korektnu disciplinu! Prije nego i nastane ona mora ispuniti stotinu korektnosti, kao upitnik o toleranciji, ako se eli da bude podrana iz fondova. Ukinuvi svaku fikciju, ta misao, paradoksalno, ini da se literatura svakim danom sve vie udaljava od injenica iskustva, sasvim neusklaena sa ivotom. Graanski optimistina, ona vjeruje u velianstveno pobjedu ljudskih prava i prestanak svih zala u svijetu. Amin! Istovremeno joj uspijeva i da bude najlicemjernijom, zato to je u svakodnevnim i najbanalnijim stvarima sva pretjerivanje, sva deranje, sva uivanje, sva ambicija, sva prodrljivost, sva nezasitnost, kao neki politiki show-biz, kao oglaenje sveopte humanosti u ime sopstvenih zadovoljstava. Ona se ve izmetnula i u ki, sprovedena od mnogih, kao po nekoj nevidljivoj komandi. Toliko se uiva u tom diznilendu ljudskih prava i sloboda Trebalo bi ustvari literaturom prizvati nesree kao kugu! udno je da njenim zanosnim pipcima nisu umaknuli na najoprezniji, najdijaboliniji, najsnaniji, oni koji su ostali najblii literaturi. Danilo Ki, kao etvrti veliki pisac nae literature, kao da se pojavio s misijom da prosvijetli neistu savjest nae litarature. On e pokuati ispraviti i Krlein i Andriev angaman. U razgovorima sa piscem Proklete avlije stalno e ga navoditi da se izjasni o gulazima, trebalo mu je tako malo, i Andri e naalost zastajati u posljednjem trenutku, samo vjeto insinuirajui svoj humani stav. Poslije objavljivanja Grobnice za Borisa Davidovia, razbivi njegovu utnju, Krlea e blagonaklono razgovarati priznavi da su za te gulagovske zloine i kolime oni, jugoslovenski komunisti, znali ve tridesetih godina. Je li se to carstvo boije s Kiom poelo ostvarivati na naoj literarnoj zemlji? Ki vjeruje u sporo, podzemno etiko djelovanje literature koja e svojim idealizmom, svojom vjerom u ovjekove kritike sposobnosti i moralne vrijednosti izvriti svoj posao. Pravi pjesnik je uvijek humanist, a literatura ne smije biti utoite iracionalnog

Temat

191

u ovome svijetu racionalistiki struktuisanom. Je li u toj racionalnosti Ki stvarno, kao Bog, iskontrolirao ta e sve (a ta nee) poduprijeti njegova rije? Darmolatov se, kao u nekoj bajki, zbog svoje neetinosti polako pretvara u slona! Ki ne nosi oreol oko glave kao to to mogu nositi njegovi likovi: on ne nestaje kao Boris Davidovi skoivi u onu vrelu pe. On svoju knjigu pie u Francuskoj, na sinekuri, graanski. Na osnovu nekog dekreta iz 1298. koji spaava Jevreje od pogibelji, u jednoj fusnoti iz Borisa Davidovia, dokazuje da se graanska hrabrost isplati u tekim vremenima. Zna li on u tom trenutku gdje e otii njegova rije? Izgleda da e postati najvei uzor koordinatorima nekih projekata koji danas ponavljaju tu reenicu do iznemoglosti. Vjerujem da za samog sebe, kae Ki, mogu rei da nikada nisam izdao istinske ljudske ciljeve... Kakva sigurnost! Andri i Krlea bi isto rekli za sebe, na dva razliita naina, Crnjanski bi se smjekao. To je ta razlika, njih trojica, u sigurnosti, sa hambarima ugleda i povjerljivosti iza sebe, i Crnanskijevo kidanje i nitenje svega, njegova sveopta prevrtljivost i zao glas koji ga prati. Crnjanski kao prevarant! Zlo u svijetu tada postaje nevidljivo, kao zastarjelo, a Ki misli da je savladao i pobijedio tog avola svojom politikom literaturom. Andri pie kao da mu cijelog ivota taj avo nije ni priao, on ga nee nikada ni vidjeti u svom umjetnikom rezbarenju. Krlea ga je godinama eksplozivno udarao kocem po glavi, kao opsjednut, pred svima, dok Crnjanski, neprestano, kao svoj dvojnik, kao duh, stalno iskorauje iz samog sebe, i ostavlja onog lakrdijaa da pria u prolosti, jer zna da je sve nepredvidivo, kao komedijant-sluaj, tako i toliko da bi taj avo mogao moda biti i u njemu samom, govoriti kroz njega samog. On nije bio uobraen, da misli da zna savreno sve, on je bio jedino siguran da nita ne zna u tome ludilu, da mu mogu pomoi samo neki cvjetovi s kraja svijeta, ako se otvore, i u tome je njegova mudrost. Zato se on toliko obraunavao sa samim sobom. Ja ne nijeem vanost Kieve knjige, vana je i u jugoslovenskoj i francuskoj sredini podjednako, u trenutku u kome je objavljena, neizmjerno vana, ali Ki u tim godinama, ostajui odan najviim etikim ciljevima, zaboravlja da ne pie u Moskvi 1938. godine, i da njegova majstorska knjiga ima jo neku recepciju, osim one francuskih i jugoslovenskih

192

Temat

komunista. On ipak nije tada hrabar kao onaj mladi to uzvikne pred isljednicima Borisu Davidoviu da se ne da pasjim sinovima. Taj mladi je ipak nakon deset sekundi bio mrtav! To je jedini put na kojem se moe ostati apsolutno moralan, nikada ne izdati istinski ljudske ciljeve. Je li Ki znao gdje e jo otii njegova rije? ini se doista vjerovatnim da se nije esto pitao zato munjevito postaje toliko popularan irom zemaljske kugle. Rekao bih da to nije bilo samo zbog njegovog glasovitog arma. Oko njegove fascinantne ogromne pojave, kao utvare, dok gledamo u prolost, guaju se danas oblaporno sjenke Karla Popera, Andre Gliksmana, Bernar Anri-Levija, kao korifeja novog poretka, kao onih to su istkali nevidljive liberalne zavjese, jake kao da su od gvoa. Danas je ve jasno da sve te fraze o graanskoj hrabrosti, o univerzalnoj prosvjetiteljskoj ideji o slobodi, o optoj pravdi, demokratizaciji i pravednosti, individualnoj odgovornosti graana, sve te formule koji nai angaovanici slijepo preivaju godinama, imitirajui Kia umjesno kao srednjokolci, idu u jedan rjenik termina stabilizacije poretka koji je odnio vie rtava nego Staljin-Hitlerov sistem zajedno. Moda Ki to tada nije mogao vidjeti, iako je morao, ali danas je to ve jasno kao dan. Trebalo bi tu luminoznu vjeru izvrnuti naizvrat i opiti se njezinom krvlju! Ja neu rei sada da ne bih volio da se jedan angaman, da ne kaem: jedan ivot, moe ostvariti s vie koherencije, s manje protivrjenosti, s vie dosljednosti samom sebi, ja sam doista i mislio i vjerovao da moe, ali neka mi neko pokae barem jednog koji se ostvario kao angaovanik a da nije postao smijean kao onaj to je godinama utio kao neurastenini nijemak nakon to su komunisti osvojili vlast, ili kao onaj to je skoro cijeli ivot proveo utei zaokupljen skupim literarnim rezbarenjem, ili kao onaj etiki odgovoran strasnik, danas itekako popularan, koji nije vidio da je tek jueranje angaovan (danas je to ve prekjueranjica!), apsolutno siguran u svoju lukrativnu etiku i intelektualnu istotu. Neka mi neko pokae tog savrenog pisca, a da to ne bude onaj Varlam Tihonovi koji je hodio dvadeset i osam godina posljednjim krugom gulagovskog pakla, Kolimom, a onda umro u prvom krugu, slijep i zatoen, u duevnoj bolnici; neka to ne bude ni Velimir Vladimirovi koji otputuje na jug

Temat

193

svaki put kada mu hoe tampati djelo, sve dok nije lipsao od gladi i bolesti. A vi biste mi morali pokazati tog sveca im toliko govorite o uzornoj etikoj istoti, ako se ne alite, nekog koji na tom putu nije samounitio svoje tijelo, koji nije, dakle, pao kao intelektualni ehid, jer ini mi se ipak doputenim preivjeti; pa nakraju i vi ivite, itekako, da ni zamisliti ne moemo. Govorim ovo sada s bolnom tugom, pokoleban, proturjeei dosadanjem sebi, s odricanjem, samounitavalaki, osporavanjem svega svog, tako da nakon ovog nee ostati itave niti dvije moje stranice, ali izgleda da su bili upravu oni koji su govorili da se sve mijenja i tee (o tome je danas uvjerljivo, moda jedini, na naem jeziku pisao Haris Imamovi), da se ne moe ostati jednak sebi, ni u ivotu, pa ni u angamanu, pa ni svom djelu, osim ako nismo intelektualna Lajka pa da se vinemo u kosmos, u spokojstvu, kevui zadovoljni neoekivanom sinekurom. Osim ako se ne eli biti suludo naivnim, bezobrazno uvjerenim, djeije smetenim, pasje nemarnim, blesavim! Angaman nije dosljedan i smislen koncept ako se nikada nije ostvario u svojoj koherenciji, jer je unaprijed zacrtan da se ostvari i da djeluje, on je u tom sluaju besmislen jer je roen s takvom pretenzijom, i ako se kao takav ne ostvaruje i ne djeluje on postaje manir, samodopadnost, ki, preica do slave, unosna i promptna legitimacija prosjenosti! Zato bi bilo poteno odustati od njega trenutano. Ja se sada takoer ovdje ne zalaem da se treba ponaati kao Crnjanski, i on je jedan smetenjak u svom vremenu, kao to smo to danas mi, siguran sam da ni on nita od ovoga to ja ovdje sada piem nije radio hotimino i planski, ovo je tek moj ugao gledanja u prolost kroz okular, moja interpretacija i rekonstrukcija njegova ivota i djela, pripisivanje mojih tlapnji i pogleda jednom piscu, sa itekakvim zloupotrebama i natezanjima empirije, i samo bi bezjak mogao pomisliti da ga ja ovdje oslobaam odgovornosti, ali unato tome ovdje jo jednom ja hou rei da mi se u svom ovom ludilu i nepredvidivosti stvarnosti, pogotovo u ovoj konstelaciji 21. vijeka, njegova prevrtljivost, dovijanja, njegovo prevarantstvo, to sve tek slutim, ine simpatinijim i bliim nego raznorodne vjere Krlee, Kia ili Andria. I to je prvi dobar znak da se polako oslobaam od te teke bolesti angaovanosti, to je tek prvi korak na putu moga ozdravljenja, jer jo uvijek niko ne zna odgovoriti na pitanje ta

194

Temat

djelati i kamo sutra, budunost je jo uvijek neizvjesna i mutna, kao magleni obzor koji samo slutimo. Pred nitenjem cijelog ivota, u neuvenom pesimizmu na kraju njegova posljednjeg romana, kad se ve ne moe imati sve, to je jedino sigurno, zastajem pak oduvijek s dubokim potovanjem, i u tome mranom oduevljenju stojim bez uzmaka, iako se slaem da je budunost jo uvijek otvorena! Ako je to proturjeno, to insistiranje na mraku uprkos horizontu koji e moda i svanuti, onda priznajem svoju konfuznost, i grlim tu svoju posvemanju raskidanost, smetenost, kao neki lirski ar. Ne bi bilo loe agresivno nasrtati na samog sebe kao na najveeg oponenta, kao da neprestano snivamo na nestanak! Nama uprkos svemu angamana treba, viu ete ngo-direktora i profesora, pomozimo naem drutvu! Budite kao nai pisci koji piu tolerantne romane! Dajte svoj prilog da naa zemlja ozdravi! rtvujte se za nas i za druge! Napiite jo pedeset romana, jasno i itko! Unaprijedite nauku na naim univerzitetima! Stavite diskriminaciji soli na rep. Neka nas obuzmu univerzalna prava, kao smirenja! Gospodo, oprostite, ali, kako da kaem, mi vie ne moemo. Ne razumijemo vie ta nam govorite. Mi smo ve umorni! Ve danima nita ne vidimo od omaglica ove nae maloumne odsutnosti i samoposveenog nemara. Gdje je taj svijet o kojem govorite? Mi vie, pratajte, nismo ni upueni u sve to. Ja samo oslukujem uspenja i padove svoje due, tek kao ritam moje unutarnje istorije. Zar hoete tog estetskog neurastenika u svojim projektima da vam ovdje, za radnim stolom, drijema opinjeno gledajui samo u sebe? Neu rei da nisu bila tu prije neku godinu izvjesna lica, slina nama, koja su govorila neto slino o svim tim pravima, o tim slobodama, o zauzimanju i angamanu. Njihovi glasovi dopiru iz godine 2010. Oni se u toj prolosti sad lano predstavljaju, kao nai dvojnici. Trebalo bi ih opovrgnuti to prije, obruivi se na njih svim snagama, kao da im se eli zatrijeti svaki trag! To je bilo prije, nema vie dodira sa prolou. Ta naa prola preduzetnost je onda pomagala samo nekim ribarima na Filipinima! uo sam da i oni ve danima sada boluju u nekoj iznemogloj desperantnosti. Mi sada odustajemo, mi se galantno povlaimo. Mislite da ima neko ko bi finansirao ove nae blagosti i naa rastrojstva? Mi ipak ne elimo da nas neko ita, mi bismo jo jedino voljeli da nas ne ita niko.

196

Poezija

Haris Imamovi Dosmrtnik

1. Koji nisam Kazanova, ni izofrenik u svrhu mode, i podjednako mrzim sultane, ovaj ovdje - tankoruki sam obinik koji voli ene, dvije, istovremeno. I ako sad enik, ako najei pjesnik sad ironine oi uperi u mene, s nasmijanih zjenica kremenom otro, ko da radi najei snoaj, ako upre da sastrue mi kou Bilo Ko, kad iskeenih me uiju ovakvog slua, ja mu neu zabosti olovku u oko. Ne samo zato to sam Tankorukovski, ve sedmicama nisam srdovit kao konj rovit i divalj il ko zaljubljeni kiklop Majakovski. Ja nemam tijelo konja ni duu bilo iju,

Poezija

197

ve samo dvije tanke ruke i jednako oiju. Koji nisam snaan, kiklop, i oblak bez pantalona, ist ko snijeno njean i kino plaan onanist nekakav, ja nisam ni donuan. I ako gledaju me tako, ko da sam svuenih hlaa, jer me nije smislio Benamin Konstan, a jo manje Bajron, uvijek nisam kao pahuljica stidljiv, ni bestidan ko babun i slino tako. Zjenica taj kremen njin u mojoj mati uvijek nije vatren takor. Od iga tog iz oka mujaka nemam zazor, jer taj pogled iz oka mua neprestano ne otresam s mene. I ako, katkad, i navlaim na se usana zastor, ne topim se draen jezicima ko to, je li, rade karamele. Ne, nisam enskast elegist kao g. Marija Rene! Ve milujem, kad mogu, poglede te vrele snijenim dlanom oiju moje druge ene. U novinama izjaviu i slikom objasniu da imam duu nimalo vrstu, jer student sam pojavnosti tek tankoruke, ali dua je moja jo manje raspeta na krstu zbog ove ljubavi dvostruke. Dok tvoja Euridika, ne vidi, jo se smije budalastom tom igranju s remenom, jer ona u zemlju, Branko, silazila nije, nit je bila pripeta tvoje due bremenom.

198

Poezija

A ti, vjealico, gleda rijetko nijem ko u duha! Kao: udno ti je zato vezujem volim sa ene dvije! Ja volim dvoduno i volim dvouno, dvooko i dvoruko volim. Ja volim&volim i nisam zbog tog stidljivo golim. A treba li jo da viem, mogu rikati kao bik. Urlikati da volim dvije jednako, i obje u nebratskim smislovima. I da moja pjesma nije samo trik i pjesnika igra slovima, ala dokoliara aava... Ali neu! da molim. Kao stoka! Za saosjeanje kao bolesnik da mrcam, i zato prolog ovdje zavravam. Ako eli uti, sluaj paljivo, s etri oka, kazau ti istoriju due s ova dva srca. 2. Druga me je voljela neprijateljski, ali uporno je sebi i u naprstak objanjavala kako valje nisu roene za ljubiti. A druga je sasvim prijateljski, i plivajui u ogledalu, uvjeravala kako se i nisam imao u ta zaljubiti. Ona je alila iskreno i nemaloduno, to je njenom drugu dato tijelo: ak se zavila samoprezirnim velom da utjei jedno lice konjski tuno. Vidim od neku veer joj oi drjebice: konj je bolestan uao u obje joj zjenice:

Poezija

199

dva konja vidim, umiru u njenim oima. I jedna jahaica iskrenu tugu zapoima. Dobro, miss. Skinut u svoje tijelo s mene, i kad opet krenu dani, biu i dalje tvoj drug. Krezubnik odani. to, znae, voli te kroz sve tri smjene. Zbogom. Rostropovi: Ova, koliko vidim, jedva da ima sise, a ti je, koliko vidim, jo i voli?! Dosmrtnik: Neu rei da nije, al svidjelo mi se i to je zato to mi se uini, Rostropoviu, da je ona ba s takvim likom - corpus domini, to bi se istopilo pod ljubavnim jezikom. I ovom ovdje Malomedvjediu to imao je samo pliani mood, paziti je bilo je najpree mravu i slabu. I utljivu kao da je uvijek boli zub. O, boe, kao da je Ona invalid. Kao da Njoj fali ud! Rostropovi: A ti kao stvarno misli da joj, jer je zdrava, nije falio ud?! Dosmrtnik: O tom ti govorim: zato joj je, kao da poklanjam Bogu yo-yo, i bilo smijeno kad je ovaj slavuj iscvrkutao, a i to jedva, da je voli. Jer je bio samo njean - Joj! joj! Udri ga u glavu!, i zato itekoliko surov. Kao da je ona samo goli skelet ispod koe. Koji za njegovu ljubav moli! O, kakav li je samo mazgov

200

Poezija

taj pti, sauvaj boe! Zbogom, Imamovi, zbogom! Druga je moja draga, opet, rekla da voli me blago, i ja nisam taj recital, onas, zgnjeio nogom. Ljubili smo se mi, ali to je samo glagol, jer rijeima smo, drago i grubo, ljubili jedno drugo. Al nikad jezikom. Nikad zubom! (Nismo jer je zemlja bila za nas led, vodeno staklo na kojem opasno se klie. Na kojem dvoje, to hoe dahove da zblie, u zagrljaju jezika da strgnu red, kao da je neglie, samo posjeku jedno drugom slinave usne. I ispljunu onda planulu svoju krv u snijeg.) Reenicama voditi ludu ljubav! Tako voli samo gubav i ugav, onaj to mesom nije znao da probode meso kao noem, onaj hudi to nije znao zavui se, ve samo zavui se ispod koe! Tesar onaj ludi, i svi oni njegovi ranjavi i krezubi! Gospoo, koliko godina imate, kad ne znate bez ljubljenja da se ne ljubi? A i vi, gospodo lirske spodobe, prestanite vie da slinite o ulima kao ljubavnoj Ahilovoj peti! O, boiji sinovi prokleti, Hristosi smijeni,

Poezija

201

u krstu tijela raspeti! Zar ne vidite nimalo simpatine rugobe, da nema ljubavi bez obijanja utrobe? Ja nisam blag djeak i slinav, i ona me zavoljela i moje koe radi. I zato to sam bio nimalo krezav. Utjeriva avola i jo 7 slinih uloga, da joj njenost zgadim. Da razmijenimo due kao zdrava i zdrav? Da i ona odgovori kao ivotinja? Blago kao Neron, da na kraju bar zagadimo tu ljubav? bestjelesnu, to tinja li tinja, neugodna, kao feferon, tu pod jezikom, gdje mjesto jagoda niu gnjile udnje. Ona, mnogo pametnija od mene i blaga, tada, duna, bojaljiva, ona liena svojstava bilo koje ene, otpatila je, u tom nevremenu, igru, cirkusku, tog majmuna laljiva! S nevikom. I jo uvijek me krvavo i nevino voli. Moda. Kojeg nije sram kad je ko od majke golim sa enama u bezlisnom raju, i mrzi ljubavi djetinje, alio sam iskreno na kraju, pogani bog ljetine, ja koji volim samo bestidni cjelov: alio sam to je njenom drugu dato tijelo. I sad kad je sve to ve zavreno, nije mi samo ao to dobih nijednu od dvije. Jer shvatam, sad i njean i zao, ve savreno i lako

202

Poezija

da jedini stav i zakon u ljubavi je da u ljubavi, je li, ne vrijedi nijedan stav i zakon. 3. Ja jo uvijek volim Dvije, integralno. One su sline: obje imaju dugu kosu. Ja ih volim ilegalno, jo noas, i sam se meni smijem. Jer jedna je valja u Burmi, a druga na Barbadosu, jede kokos i pije muko mlijeko. I krv svoje due iz dva srca lijem, njean ko pamuni zeko, i gegam se veeras po sobi kao grizli, od ljubavi ove dvjema akama izbijen. Onu koja je mlijeko boanske sugestije to dojka mjeseca po meni jednom izli, i drugu, jer je jedna sunana veer slijepca koji jo uvijek ispod nepca osjea jezik jedne ene, obnaene. Koja su kao pliana, u meni imam srca, surovo srce & srce blago. I zato i jedno i drugo kao poplavljen robija kuca, veeras. Hoe da ih pustim iz mene, iz reetaka mojih rebara, iz uzda mojih damara, zato to volim dvije, a noas sam s nijednom. I zato e sutra, od tih dvaju mokrih stanara pod mojim prsima ostati nijedno. Osuiu ih, znam, svojim novim eljama i mojim dvjema enama kao suvenir poslati. I zato kad, poslije sutra, sunce opet hlorofil moje due zelene pozlati,

u meni izniknue jedno novo srce. To, meutim, nije samo hipoteza, ve neminovno kao proljee. Kao fotosinteza! I zato to mogu odjednom voljeti dvije, zato to najsuroviji mjesec prolijee (iako se jo mjesec ove ljubavi jalove, apsurdno, oko moje glave okree) u dui mojoj nee biti neveseli vonj. Nit sam melanholian kao nilski konj zbog jedne, ili dvije, ljubavi nesretne... I moda neu biti volje spretne, kao Odisej, armom da odiem. I moda neu imat okolnosti nesretne, ali koji veeras imam dva srca, ja nisam poklonik tihe sjete. Niti u ikad istei iz ove tanke koe! Jer ako jutro sunane zrake sutra izvrca, znam, niko me i nita vie dokrajiti ne moe! Jer iznicae, dosmrtno, u meni nova srca.

204

Proza

Mirnes Sokolovi Blagost

OPSJELA me bijae, kao ludilo, neka kasnoavgustovska smirenost koja me samo tjerala da se smjekam na sve, i ja sam jednom, na prozoru, poelio doekati zimu u perinama one mansarde, meu granama naputenog parka, odaleen, kada padne prvi snijeg. Jo uvijek se dobro sjeam dana kada sam se odluio vratiti kui. Tih sam veeri lijegao spokojan i prije zaspivanja mislio sam sporo, molitveno, kao da jo jednom presliavam sebe sve ono to sam sebi bio ve razjasnio. Svaki dan bih se u gradu isponaao meu ljudima, uredno. To sam nauio raditi, i to mi je sada sve bilo lako. Zaraivao sam za sebe, za svoj ivot! Obnaao sam sve to su mi zadavali, mirno, ak sa smijekom, zaokruujui naveer sve te njihove nizove probadajuih rijei, deliciozno, u zaokruenu litaninost koja me uspavljivala njihovim bunim zazivima i mojim tanim i uvijek ujednaenim odzivom. Prirastao mi je srcu taj ritam, vremenom! Sjeam se da sam tih dana smireno volio tupiti sve otrine. Jesam li bio smijean to sam hitao izglaivati one nedoreenosti koje su ostajale meu ljudima. Odagnati, preutati, zatakati; tisuu dovijanja! Samo da, dovraga, ne

Proza

205

ostane nita od dana to e naveer probiti u moju snovnu jekteniju. Zaspivao sam poslije spokojan, ne marei mnogo ni za koga. Blagodna prozirna tama obavijala me cijelog, usturenog na krevetu, nepominog, inilo se kao da spavam. A ja sam straario nad tom noi, pritajivi se, s oslukivanjem. Neka lomljava koja me prenula iz prvog sna! Neto se stvarno bilo odronilo. ta je to bilo? Tano se sjeam kako su se misli ubrzale, no se osvijetli. Da li sam uopte bio zaspao? Neobino, nakon toliko vremena! U mojoj mranoj sobi neko je zalupao tucetom nevidljivih cimbala, kao prije, neujednaeno, sa svih strana, i bezbojno grumenje se stutilo u moj eludac, tako naglo da sam se zagrcnuo zrakom. Sada e cijela utroba pokuljati iz mene, i ja sam pohitao usturiti se! To je bilo zaguujue kamenje moje snage: je li bilo udno sada to mi se od njih smuilo? Tako su mi teko pali. Neobino! Stezala su me vrsto neka raznjeenja, cijelim tijelom, blagoudno. Probudio sam se u goli mrak, i sada sam nesmireno irio oi u njegovu njenost. Neobina stvar, zaista, nakon toliko vremena! Neki su odroni stalno poputali, i ta teka survavanja u moju utrobu obuzimala su me kao neoekivani grevi. Nisam se mogao smiriti, ekao sam ih, znao sam da e opet doi, vrtei se na aru svog razbuktanog ivevlja. Toliko je vremena prolo! Moja uznemirenost, dozivala ih je ustrajno, i kada bi me iznova obuzela ta mukla huka to mi je prevrtala utrobu svojim svemoguim titranjem ja bih se sabrano kaljucajui ustoboio na krevetu, kao da je elim stiati, gledajui na sve strane: moda je tu u sobi neki spas! Neobina stvar, nakon toliko vremena! Rumenomrani prozori su poinjali polagano blijediti, i ja sam jo uvijek bio bespomono budan. Ti odroni snage punili su me do gue: na postelji sam leao tijela tekog, prikovan teretom, moji udovi su bili puni nekog bespomonog plina, ali glava mi bijae svjesna, snana. Ta snaga morila me cijelu no, hrvao sam se s njom junaki, i sada me bijae ispunila, do grla, presito i muno. Sve sam vidio i uo, neko je bio palio sva svjetla u stanu, naizmjenino, svake sekunde, sve se ubrzavalo oko mene, i tano sam osjetio trenutak kad se zora svijetlo naslonila na staklo. Grad je trubio muklo, neki nevidljivi brod je uplovljao u rijenu luku, i prozori

206

Proza

zabuae tresui se potmulim amorom. Ta udovina jeka iza zavjese nije me zastraivala kao nekad: noas sam cijeli taj grad, sa svim njegovim etvrtima i trgovima, sa svim ljudima koje sam sretao i saobraao, savladao, savladao ga obuhvatno i potpuno, pohranivi ga u svoju pamet, konano, razjasnivi ga sebi, proavi svim ulicama kojim sam se kretao. itavi mjeseci mog posljednjeg ivota, tako su se ustrajno noas rasplitali! Ljudi su mi svakog asa pristupali, razgovarao sam s njima cijelu no, izmjenjivali su se na ubrzanom filmu pred mojim oima. Kao blijesci koji nasrtae iza uglova, kao odbljesci ogledala. Bile su to ipak samo utvare u jednoj mranoj groznici. Ne ustavi iz kreveta, zatvorivi oi, nadzirao sam sada ravnoduno iznemoglu tjelesinu tog grada, ispod mog prozora. Bio sam u polusnu kada se posljedni obli kamen te noi srui na moj eludac, teak, i ja mirei zaustavih dah dok on proe kroz suenje pod mojim prsima; on se onda svalja u stomak, obuze me glad, i ja zaspah, izmueno. Eno svjetlost je, govorim, sveano pokuljala u na stan: pogledaj svjetlosne zastore svuda po naoj sobi, i ve je dan, skoro podne, govorim sasvim lagano ustajui ka prozoru. Taj beskrajni grad pred sobom gledam spokojno i blaeno kao da je titravo more. Tako sam mirno proveo no, govorim onoj koja je tada spavala pored mene, nepomina. Danas je miran dan, apem grlei je na krevetu, obuhvatno. Da, upravu si, govori ona, tako udno miran dan. Kasni avgust! Onda joj govorim, smijeei se, da ubrzo putujem, i da me nee biti, dugo. Ne znam kada u se vratiti. Govorim kako mi valja na jug, kui, sada dolazi jesen; govorio sam onda o drvoredima oko moje trokatnice, na kraju grada, o tome kako lie uleprava na nau mansardu kroz otvoreni prozor. Rekao sam joj kako elim biti tamo kada padne prvi snijeg, i ispuni nas spokojem, brata i mene: grad e biti tako daleko, i mi neemo morati nigdje. Ne smijem zakasniti na dan kad padne taj snijeg, kaem, moj brat i ja emo sigurno izai pred nau kuu i u prvo poveerje ga istiti. No koja se sputa bie svjetla i mirna, sveani ljudi e zajedno izai pred kue, ta no e biti kao svetkovina! Govorio sam tiho, neprekidno, tako posveeno, a to je nju sve vie i vie ispunjavalo samo mrnjom, bjesnilom. LJETA sam prije podnosio teko, kidajui se po itave dane, trpei, ispunjen slutnjama, sada sam spokojniji, i znam

Proza

207

da e sve biti isto, kao to je bilo dosad, do kraja godine. Mirno sam doekao i ovaj dan kojim danas u sebi obiljeavam kraj ljeta. Ispijen putovanjem, zadovoljan svime to vidim, lagan pooh u obilazak naeg gaja pjeskovitim mokrim stazama koje se ravaju. Brat je stalno govorio da sam omravio, i da tako obuen u crno izgledam tuno. Ja znam da sam ovakav, crn i povuen, slian onom mladiu koji je prije deceniju doselio gore na mansardu. Nisam elio da iko zna da sam se vratio, osim brata. Osvijetljeno drvee i vode koje se slijevaju, vazduh i stubovi svjetlosti, dozrelo lie, sainjavae toga dana naputeni park u kome smo ivjeli. Prinosio sam sebe, ravnodunog, tim stoljetnim deblima. Oko nas je lebdjela prozrana vodena praina koja se sijala. Voda se stropotavala s tih grana, i oko drvea se ulo klobuanje: to su letute kapljice padale u bistra jezerca u korijenima drvea! Neprekidno, kao u mlazovima, svake sekunde, odasvud je kapalo, teklo je mnogo, i mi smo osjeali kao da je tog dana na gaj bio negdje pored rijeke, na suncu. Zvonilo je sa svih strana tim sveprisutnim klokotom vode! Mene je neto navraalo da se cijelim tijelom samo spustim na te balone lebdee vlage. Udiui taj vodeni prah, cijelim licem u rasprenjima tih ogromnih kaplji, irio sam ruke elei sam da mi milina obavije tijelo, da potonem u prozranosti tih osvjetljenja koja su tekla. Vrativi snagu, uzdignuvi se na tim hunim svjetloskocima, obeah sebi da me vie nikada nee obuzeti ona mrana vruica. Pogledavi u sebe zarekoh se da vie nikada neu prirediti sebi noi one nesanice! Stajao sam i mogli su me vidjeti preporeenog, nasmijeenog. elio sam odsad sebi samo blagostivosti, itava mora blagostivosti. Tih sam dana mnogo priao o mladiu koji je imao mudrosti doseliti ovdje prije deset godina, na kraj grada. Pisao sam o njemu, tih dana, o njegovoj distanci, o njegovim etnjama po tom parku. Pokuavao sam ga shvatiti, i ocrtao sam ga s blagonaklonou, nakon toliko vremena. Mnogo sam mu odobravao tih dana. Brat i ja smo ga smijui se esto zvali crnoriscem. Znali smo i mi da nikada ne bismo danas ovdje ivjeli da se on nije doselio tada u nau trokatnicu. Sjeajui ga se, oblaio sam svoju odjeu koju sam u sebi zvao korotnom i hodao po parku. Neko je moda mogao pomisliti da se taj blagopokojnik vratio kui.

208

Proza

Bolje bi bilo da je do kraja ostao na ovom odstojanju, naputen, da se nikada nije uputio u grad. Mogao je u ovoj srei stvoriti toliko toga, uzdignuti se mirom nad svima. Nije trebao u ovim spokojima onoliko ekati i ekati, samo proljee u kome e sebi iskasapiti duu. Nije smio biti toliko naivan, trebao je znati da nee dobiti nita od oekivanog, da samo moe sve izgubiti. Samo je uzaludno kasnije navukao toliko hladnoe po onim smrdljivim izbama u gradu, u nekim mranim tuim stanovima pod ijim limenim strehama su bolesno gukali golubovi. Samo se bezrazlono ispunjavao nemirom. ta mu je trebalo da naputa ovaj mir, ovu ljepotu? Bolje bi bilo da je ostao smiren. Ne vjerujem da je iko ikada bio toliko spokojan koliko sam ja danas. Ipak sam se ja liio i te nesmirenosti koja je u tim godinama morila i njega, nadmonog, ja sam sve to savladao. Ja to znam. Jasno mi je da ta crnina pod kojom se skrivao bijae samo maska, njome je obmanjivao svijet. Odagnavao ih je od sebe, na neko vrijeme. Meni sada niko nije toliko zanimljiv, da bih neto uradio zbog njega. Ja sad zaboravljam i ono to se naprimjer juer dogodilo, ne marim toliko ni za ta. To mi vie nita nije vano. Priznajem da sam bio umiljen i da sam i ja jednom elio sreu, tako sam se bio polakomio na mo. Tako je to bilo tada, nekad. Neu rei da se i ja nisam kidao, svakog minuta mijenjajui raspoloenja, padajui, uzdiui se. Obuzimali su me neke grevitosti, i ja sam se borio. Neu lagati, i rei u sada da nikada nisam podnosio rugobu, da je nisam mogao trpiti ni na minut, nisam elio da mi uopte bude blizu. Bojao sam se runoe, sujevjerno. Sasvim ozbiljno mi pada na pamet da bih sigurno u sekundi sebi prekratio ivot, da mi je tijelo tada pokazalo i najmanju naklonost prema raspadanju; sada vidim koliko sam bio umiljen, koliko nita nisam znao. Pa ljudski je, dovraga, i umrijeti; zavolio sam rugobu i jad, nesreu. Bilo je mnogo onoga to sam elio posjedovati, nad ime sam bdio; sada znam da je sve to bilo nemogue, izlijeio sam se od svih ljubomora. Nekad sam bio toliko snaan da mi se inilo da mogu svima vladati, spremno bih zubima poklao sve oko sebe, samo da vratim svoju snagu. Sjea li se jo iko onog raskidanog mjeseca kad sam mislio da je sve grozota? Nije trebalo tako misliti, nekad je oko mene sve blagoduno kao

Proza

209

da leim u perinama. Pa neka doe i ta grozota. Rei u da je bilo bijelih noi koje sam proveo prisutan duhom, kao da je dan, sjedei, euforian, smijui se na fotelji sam sa sobom, i da sam ujutro nadmoan stajao na prozoru, s cijelim svojim ivotom razjanjenim. Proteklo je dana u kojima bih sjedio s desetinom ljudi, od jutra do mraka, i kui bih dolazio toliko umoran da sam zaspivao im bih se dotakao kreveta; njihovi ivi glasovi su me budili nekad usred noi, oni su mi govorili ono to je ostalo nedoreeno. Sada vidim da je sve to bilo bespotrebno, nije se trebalo toliko umarati. To je sada sve prolost, nema dodira sa prolou. Trebalo je zaspivati mirno kao onda kad sam bio djeak; tada sam jedino bio sretan. Moji su snovi sada smireni i jasni. Dolaze mi i sada nekad one besanene noi, i sada u njima uivam drugaije, jae. Provedem ih sa zadovoljstvom, jer ujutro budem tako lagan da satima mogu hodati stazama oko trokatnice, meu drveem, kao da plovim. Mjesecima sam ivio tako, piui i hodajui po parku. Brat je dolazio i odlazio, stalno je elio zvati neke ljude, a ja sam govorio da u otii ako oni dou. Bilo mi je tako drago to ivim daleko od grada, i to ne moram nikoga sresti. Neka samo ostanu daleko! Ni najmanje nisam elio znati ta rade. Samo sam eznuo da padne snijeg i da ostanemo zarobljeni, da ne moramo nigdje iz kue. Da sijaju one bijele noi. Tada niko nigdje nee micati. Zali smo u zimu, ali snijega nije bilo, i ja sam zavrio sve to sam imao napisati. ta sada da se radi? uli smo da ove zime snijega nee ni biti: padala je samo neka susnjeica, i tonuo sam u staze sve vie. Grad se nazirao u daljini, lapavo. Pomislih najednom jedne veeri da opet treba poi u onaj grad, na sjever, odakle se bijah vratio, da ga sada treba obilaziti kao prolaznik, da ga treba sagledati jo jednom, kao prvi put, sa ovom novom smirenou u zjenicama. Pomislih kako treba vjetrovito stajati na onoj tvravi nad uem velikih rijeka. Ja bih sada volio tamo pobrojati one crkve, uglove ulica, avenije, zalaske sunca, neke prolaznike i jo poneto... i zatim ... i sam se izgubiti odatle, blagoastivo. O tome sam govorio bratu. Bilo je sve lako, samo se valjalo javiti onoj od koje sam otiao onda, u kasnom avgustu, i rei ako me ponovo eli, da u ja doi, sigurno, samo neka isprati one koji su bili s njom u stanu, umjesto mene, prije nego doem, jer sada dolazim

210

Proza

smiren, blagougodno. Sve to ja polazim, pomislih, radi uzdignute due, sve to ja putujem radi novog mira. Ujutro sam plovio autobusom posjednut u tvrdoj stolici poznatim cestama koje sam toliko puta odgledao, kunjao sam, i nisam sam znao da sam zaspao u ravnici pred gradom, i kad sam otvorio oi, prenuo sam to sam bio zaspao ugledavi sam neke stare zgrade, i to su za mene bili novi, nevieni prizori. Bilo je to samo varka jednog arobnog dana. Ona koja je ivjela u tome gradu povela me u obilazak, i ja sam udio svemu, kao da sve prvi put vidim, i to nju uopte nije zabavljalo. Mene je putovanje bilo izmorilo, bio sam opet lagan, i samo mi se plovilo ulicama. Zamaralo ju je to besciljno kruenje, moja zastajkivanja i sagledanja, i mrzila je to prtim svoje stvari na leima. Uvijek si imao ono neto logorako u sebi, i to nisi izgubio do danas, rekla je. Smijeili smo se. Bila je zima, i snijega nije bilo ni ovdje, ni jedne lelujave pahulje, samo neki nepomian staklen zrak koji mi je parao plua, resko, dok smo se penjali. Ulice su se pruale pred nama valovito, i ja sam vidio s jednog brijega kako se u daljini neka panorama nad rijekom poela mraiti, kao ustakljena. Vratili smo se kui, i na gladan stomak sam sipao rakiju, i ona se sada smijala. Nisam se elio probuditi prerano. Opet sam se budio u zoru, u mraku, izgubljen, ne znajui gdje sam, sekundama; dugo sam sagledavao konture sobe, osjeajui da pored mene, na krevetu, lei neko drugi. Nisam onda mogao zaspati, gledajui kako se soba osvjetljava. Moja elja je da danas tim avenijama koje se sputaju i uzdiu pronesem na leima itave sepete blagoroa! Rekoh sebi. elim da na te otvorene vidike izbijem sa mirom koji sam prikupio u naem parku. Obilazio sam grad, sam, i valjalo je provesti, opet, dan sam sa sobom; trebalo je samog sebe nekako zabaviti. Neto bi mi se danas nesretno moglo dogoditi na tim nepoznatim ulicama! U slutnji, na jednom brijegu, onom ulicom, meu ljudima! Jedini on meu hiljadama ljudi na glavnoj ulici. Pod most, pored rijeke, s ljudima, u punu batu, vrpcom cigarete privezati se za oblak! Pred brodovima koji mrano plaze rijekom. Skoro sam savladao dan, kad se jo jednom otvorila preda mnom neka putanja nadole, kojom je valjalo sii, u neku novu ulicu, pred sumranu panoramu grada oko rijeke. U

Proza

211

jednom uglu, na padini, meu zgradama, stajao je neki park. Tada sam se okrenuo oko sebe, i sve se vratilo, kao otegnuto sjeanje: pa dobro, rekao sam, znao sam da hoe, previe sam provirivao sam u sebe, danas zastajkujui. Jedna djevojka je tada imala kratku kosu sasvim drugaije boje, bila je tajnovita, nisam o njoj znao nita, i pristala je sa mnom otii ovako u neki nepoznati grad, jedan dosta manji grad, junije, sva strepei, da dijelimo postelju, iako smo bili neznanci. Koliko je godina prolo otada? Nismo nigdje u tom gradu znali otii, i samo smo lutali, nasrui na mrak, kad bismo naveer izali, obezglavljeni od strasti. Nije postojalo ni juer, ni danas, ni sutra. Te uske ulice meu kuama su zastraivale u noi, kao labirint, i mi smo se opet zatvarali u sobu, rano. Ne pamtim ta je bilo juer, danas mi je sve svejedno, ali toga se sjeam, znam tano kad je to bilo. Sjeam se kako smo danima zakivali tijela, jedno na drugo; nita nas nije moglo razdvojiti, dok sve ne otkrijemo. I tada sam se budio u zoru, otrijenjen, i ona je otvarala oi u isto vrijeme sa mnom, i privijala se uz mene. Jesmo li se ve tada bili dogovorili da nikada ne budemo nesretni, ona i ja? Nikada, do zadnjeg dana, nismo saznali mnogo jedno o drugom. Nepoznavanje se proteglo mjesecima. Sasvim sam siguran da nismo bili jedno pored drugog ni u jednom momentu kad nam je bila potrebna pomo, saaljenje. Stalno smo se rastajali, i ponovo bismo se sretali sluajno, i kad bismo se tako nali, ona je priala kako je nedostajao onaj na vjeiti pokret, ona predomiljanja, udaljavanja... Ona grevitost! Mislio sam da me zavitlava. Svaki put kad vodimo ljubav osjeam kako se oprata od mene, govorila je. Ja sam tada stalno priao o rastancima, elio sam govoriti to stranije, izmatavao sam najtee scene, elio sam da se sva prestrai. Nakon toga, govorio sam na kraju, neemo se sresti vie nikada! Ona je sve prihvatala, ona se slagala. Trebamo se jednom rastati. Nikada ne treba dopustiti da se ovo nae raspe. Nemoj nikad dopustiti, molim te, da gledamo naa tijela kako stare. Ni ja ne elim da moramo nekad jedno drugo njegovati, mi se nismo zato nali! Da vidimo kako smo unakaeni. Neemo nikada biti samilosni! govorila je, strasno, s uvjerenou. Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je postao bezazlen.

212

Proza

Ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu smijao sam se na kraju. Okupirala su me tada naa tijela, bio sam gotovo poludio, stalno sam bdio nad njima. Ja elim da vjeno ostanemo ovakvi. Interesuje me samo besramna srea! Radovalo me to lijeem iscrpljen, muan, i to se ujutro budim s novom snagom, kao da nikada nisam bio umoran. Eto, vidi, kako se tijela obnavljaju. Nismo ih potroili! Imamo jo mnogo vremena do rastanka. Zato se onda boji? Trebamo biti jo zajedno, nismo sve iscrpili, nita nismo odivjeli! Zato se tako lako stuuje? inilo mi se da samo ona moe tako govoriti, jer nikako ne stari, kao da uvijek ima isto godina. Ni meni sada nije dala da omanem ni u jednoj tugi. Gledajui je tada sa smijekom, stutih se na nju s nekom blagou, s omaglicom pred oima i ljubio sam je po cijelom tijelu odsutno, gotovo da nisam osjeao njene dodire, samo mi se na momente ukazivala pred oima, u bjelasavim krpicama svoga golog tijela, ona, Asja. Pomiljao sam da je to jedno od posljednjih ljubljenja, i elio sam da sve bude zaokrueno, blago. Moda ima neto potresno u svjesnom trajnom odmicanju! To je bio tren bliskosti, kao udo, u tome stalnom udaljavanju. Zato si najednom tako njean? pitala je. Ne brini, neu biti uvijek ovakav. Ubrzo u se udaljiti, i neu biti tvoj. Tada mora biti oprezna: moda u te i varati! Dobro pazi na mene. Tada e se muiti sa mnom. Volio bih da ode tada od mene, da se ne mui. Mora biti mudra. Boli me kad se mui! I nastavljao sam tako, jo deset minuta, s njenostima, blagonaklono. Ona me odgurivala i uutkivala: mrzila je kad joj govorim tako blago. Nemoj govoriti tako, uskoro e sve to porei. To nita ne znai! A ja sam se ljutio to me uutkivala, htio sam joj makar jednom govoriti milujui je. Dozivao sam ih, i pridolazili su nam takvi dani blagosti. Dozvao sam ih tako i u jednom morskom gradiu, bila je to ve druga godina zaredom da smo tamo. Prve godine ga nismo uspjeli ni sagledati, danima smo bili zatvoreni u sobi, i sada ga razgledasmo kao da smo prvi put tu. Bili smo tako njeni i oputeni, u tim milovanjima i sunanim etnjama, da mi je uspijevalo jo tisuu tih njenosti zadjenuti, kao rue, u razgovor aljivo, da ona nije primjeivala, kao

Proza

213

da te zaljubljene bedastoe koje sam izgovarao etajui govorim zaozbiljno; ljutila se na mene kad bi me uhvatila da pretjerujem. Nisam vie mijenjao raspoloenja prema njoj u sekundi, kao prije. Gledao sam nju, zanesenu, pored sebe, i elio sam je unesretiti, danima sam utljiv koraao pored nje, smiljajui rastanak, kao njen najvei neprijatelj, kao izdajica. elio sam pomoi onim ljudima to su sretno nosili blage balone: htio sam predloiti da ih prenapuem dok ne prsnu! Svi nemiri su bili ieznuli, i pili smo ljubav i sreu kao vodu. inilo mi se kao da nema vie potrebe da ita kaemo. Nije vie tu bilo kratkog lebdenja, ujutro bismo se dignuli i koraali tako po prozranim isparavanim osvjetljenjima cijelog dana, kao oni sretni. Stajali smo pored jednog luna parka: nekog su ozbiljnog gospodina obuenog ljetno zavezali raznobojnim elastinim uadima i on je poeo odskakivati na gumenoj snanoj opni nezemaljski, metrima i metrima se ispaljujui uvis! Bilo je toliko arenih ljudi oko nas, i mi smo gledali njihove zagrljene slike, stalno, svuda; jednog su padobranca i njegovu enu privezali za amac, i svi smo gledali kako lebde visoko nad morem, eljeli smo da ih vozaju na sve strane, dok se ne onesvijeste! To je bio veliki spokoj, i velika srea, trebalo je to dosegnuti. Ja sam tada samo smiljao kako odatle otii, deliciozno. elio sam porazbijati stakla na onim fliperima! Ne silazi mi osmijeh s usana nikako. Jedva ekam da me opet razodjene govorila je. Jedva ekam da padnemo u ponor s vrhunca. Raziemo se kad budemo najsretniji. To e biti uskoro! Ona me pogledala, preneraeno. Ti ba voli da me ujede za srce! Oboavam to, zato to je postojalo neko dvoje koji su se voljeli srcem, oni su odluili da se vole kao djeca, kao djeak i djevojica, to je bila jedna djeija ljubav. Ti sada eli tako. Jesmo li mi bili moda kao djeca kada smo se sreli? Vratili smo se mirno u na grad. Danima sam oslukivao je li to dolo vrijeme da se dani ivosti i iste grevitosti zaokrue u jedrini i ljepoti proaveg, odivljenog, je li doao taj dan kada valja konano umai. To rastajanje je trajalo mjesecima. Tmine su se sputale na moju duu, i taj grumen nespokoja, narastao posljednjih dana, stiskao me pod grlom, kao guka. Kretao sam na novo putovanje, usamljen, kao da nemam nikog, ne oprostivi se ni s kim,

214

Proza

i znao sam da e se tamo daleko, neto stravino polupati u meni. Samcat sam hodao po svome gradu uoi odlaska, i opratao se samo sa zgradama, bolno i ustrajno, kao da je to putovanje to me eka duga i konana deportacija u neznani logor. Stalno se budim u noi, i elim da si pored mene; stalno mislim kako bismo se hrvali na postelji da si ovdje, kako bismo se do zore jebali. Voljela bih da me tvoji poljupci niz lea probude usred noi. Tako je pisala. Ja sam osjeao kako se u meni rasprskavaju sve mirnoe. Kao da ne ostaje vie nita od ivota. Hodao sam novim gradom sa onom koja je tu ivjela. To je ista ona ena to me juer doekala na stanici. Asja me tada opominjala, svaki as piui: Voljela bih da mi iznenada zavue ruku u gaice. Odlagau uitak, a onda e me zgrabiti: baciti na krevet i estoko uzeti. Osjeam te svuda po tijelu, iako nisi tu. Vraao sam se nakon nekoliko dana kui sa nekim olupinama, sa golim staklom u utrobi koje se blago trusilo. Nisam nikome javio da sam u gradu, i tada je poelo moje odricanje. Moje konano udaljavanje. Sluajno smo se sreli jednom u gradu, i ja sam umakao, to je vidjela, i ja sam se radovao u sebi. Bio sam se zatvorio na svoju mansardu, nisam nikome odgovarao, i hodao sam po sobi uivajui u svojoj nadmoi. inilo mi se da se s tog putovanja vratio kao drugi ovjek. Stalno sam pisao i elio skovati neto novo. Kao da sam elio objasniti sebi ta nova polomljenja. Meni nema vie povratka ni u jednu smirenost. Ni u jednu smirenost, pomislih, nijedne lagane slike. Ponovo se lako odriem kao prije. Nije postojao niko i nita, i trebalo je sve pogasiti. Sve sam iscrpio, kao da sam sve pokorio. Trebalo bi malo ivjeti kao da nisam u gradu. Treba je ustvari sada zovnuti da se oprostimo! Neizostavno je valja to prije zovnuti; istog trena. Neemo vie izlaziti meu ljude, viaemo se samo usamljeni. I ona je dola kod mene, i odmah je tuno pitala kako je mogue da sam se tako brzo udaljio. Kako je mogue da si najednom tako dalek, a napisao si mi onakvu poruku kad nisi bio tu. Kako je to mogue? Mislim da u ivotu nisam nita ljepe ula. Stvarno sam mislila da si tamo, meu neznancima, osjetio da sam ti ja najblia. Jesi li stvarno alio za svim to smo propustili u blagosti? itala mi je ta sam

Proza

215

osjeao tad. Smjekao sam se. Molila je da joj kaem zato, zato i onda sam joj rekao da sam tad poslao poruku, i onda otiao etati tim sjevernim gradom beskrajno s drugom djevojkom, ona me ekala dok sam pisao. Napisao sam to ushien zbog druge, rekoh. Dohvatao sam no rijei, i onda sam joj blago rasparao utrobu, kreui od stomaka i idui navie sve do ispod vrata, lagano, kao to je ona rezala mene, svakodnevno, onda kad je bila daleko. Zna li da vie ne postoji nita od onog prije? Nita ne smijemo govoriti kao prije, lagaemo. Sve se polupalo. Sada sam drugi ovjek, doao je drugi ovjek, govori sa drugim, sada e se svui i podati drugom ovjeku. Zato eli da bude s drugim ovjekom? Reci, zato e se podati tom drugom ovjekom? Zato to volim da mu se dajem. Zato to ne mogu da odolim a da mu ne rairim noge. Priaj mi kakav je taj ovjek. ta je radio na postelji s tom djevojkom u tome gradu? Priaj mi kakva je ta curica bila pod rukom! Ja sam onda priao o toj drugoj djevojci, ustrajno, do sitnica, i ona mi se primicala, sve vie, suznih oiju, nasrtala je na mene skidajui mi odjeu, spretno. Danas znam da se nije tako moglo voljeti, da se nije moglo tako ivjeti; to su bila surova rezanja, sve to jednostavno nije bilo ljudski! To nije moglo potrajati dugo. Ustao sam i dalje priajui sve to sam doivio s drugom djevojkom, kao da prkosim, i sada krenuo prema njoj, Asji, govorei da nije bila pod rukom kao ona, da nijedna nije kao ona, dok je uzmicala po sobi, obuena. Poeo sam je strastveno, rijeima, uzdizati na pijadestal, najednom, ponad svih, kao da mi je posljednji oslonac. No mi je zaboden u srcu, ali pika mi se navlaila! rekla je i gurnula me golog na fotelju. Poela se naglo svlaiti gledajui me u oi. Bijae se divlje otrgnula, nenadano i neuhvatljivo, i vidjeh da vie ne mogu njome vladati. Zna li da e ubrzo biti sa drugom, uivae s njom, ali nikada kao sa mnom. Nikad nee nai nekog kao to sam ja. Ovo se nikad nee ponoviti, drugi ne mogu ovako ivjeti. Nikada nee nai vjerniju kurvu! Moda emo se sresti, jednom, kad prou godine, pogledau te u oi i ja u to znati. Nemoj misliti da neu. Gledau te s tom djevojkom, i znati da ona ne zna nita o tebi, da nije kao ja i da me nije mogla zamijeniti. Smijeit u se. Znau da me jo uvijek sanja. Mi smo sueni

216

Proza

jedno drugom, zbog ove strasti, iako se moramo rastati zbog nje. Sada idemo nakraj grevitosti. Da vidimo koliko e naa tijela izdrati rekla je prilazei mi sasvim gola, beskrajno tuna, opkoraila me butinama, namjestila se na meni sjedeem i spustivi ruke na moja ramena poela se lagano i blago nabijati pomjerajui melodino i blago kukove. Nije me vie gledala u oi, kao nekada dok je to radila, nego je podizala glavu, stavljala ruke u kosu, kao da uiva u muzici koju samo ona uje, zatvorenih suznih oiju. inilo se kao da plee, odmjereno, dok smo se trljali butine o butine. Nije vie blagonaklono prinosila grudi mome licu, nego se odmicala, izvijajui se vjeto. Shvatih da je oduvijek krila kako je beskrajno nesrena! Surovo se koristila mnome moda po posljednji put, tako nemarno, i bila mi je tuno to mora biti takva, samo zbog mene. Osjetih kako slamam njenu vedrinu. Nisam elio da odlazi; nisam joj dao da ode, cijelu no. Moda je to posljednje uznemirenje koje mi je priredila! Moda smo noas sve iscrpili, konano! A taman sam se bio zakukuljio u svoj mir. Moda je sada gotovo. Nee vie nita uraditi da pothrani moje ludilo. Ja sam je bio zovnuo da noas izuimo blagost, a jutros se opet budim sav treptav kao zatvoreni kapak. Sigurno tu nema vie nita da se razbukta. To nikada samo nee stati. Dosta je, dovraga, vie i tih kidanja! Tako se ne moe vie ivjeti. Oduvijek sam znao da e te arke dane jednom odmijeniti vrijeme pepelno, ravnovjesje ludila i ravnoduja, moroznosti, bie uspostavljeno. Ona je otila, spremam se i izlazim napolje, gmiem gajem i odlazim na stanicu punu ljudi. Bio je to blag proljeni dan, sjeam se da su prilazile neke hitre djevojke koje me nisu gledale, i u tom trenutku shvatih koliko je svijet dug i irok, koliko toga ima da se vidi, i putujui prema gradu odmjeravah usput sve to mi je privlailo panju. Tome nije bilo kraja! Svijetlio sam u njenosti brojnih tuih pogleda. irio sam ruke prema svemu, i utapao se u toj blagoj kupelji dana prizivajui konani pridolazak blagosti. Mjesecima sam krivo odabirao, sada je dolo vrijeme da se opredijelim za mir. Tu ne mogu pogrijeiti. Tek sada vidim da je vrijeme za dolazak te blagosti. Ljudi se razilaze oko mene, i to samo govori da je vrijeme da doe ta blagost, kao novina. Ja u krenuti za blagou, ja sam to izabrao. Vrijeme je za blagost, upravo sada,

Proza

217

vie nego ikad. Doi e vrijeme blagosti. Ono mora doi, ono uvijek dolazi! Nemamo vie ta odgaati, treba zavriti sa svim nesmirenostima. Za nekoliko dana uslijedilo je ono ljubiasto jutro, o kome sam ve jednom neto govorio, kada sam stajao oholo na prozoru svoje mansarde, ogluujui se na sve, kada smo se konano rastali, Asja i ja. Nakon toga kao da me mjesecima nije bilo tu, u tome gradu, niko nije znao da sam tu, a onda sam i odselio u veliki sjeverni grad. Sjetio sam se svega ove zime u tome gradu, i potajno oslukivao blagost u sebi to je dola, onog jutra. Bila je jo u meni, nesmirena. ivio sam mjesecima samo u njoj, kao da me Asja bila zaarala. Otpoetka sam osjeao da e ona biti usudna. Snijeg nikako nije htio pasti te godine. Bio sam s proljea poelio da opet nekoga volim, pomislih, zato sam onda morao prekinuti s tom grevitou, elio sam onda opet biti blag. Ja sam poelio prema nekome opet biti njean! Moda bi bilo bolje da nita nije bilo, da nita nismo zajedno ni odivjeli. Nekad bih volio da nikada nisam ni postojao, da je umjesto mene ivio neko drugi. Poniavao sam je danima, ona je ostajala zanesena u ljubavi; neki ene moda imaju takvu misiju na ovome svijetu. Najbolje bi bilo da se sada niega i ne sjeam, da sve zaboravim. Tako bih moda opet mogao voljeti. Sino sam cijelu veer u ovom gradu sjedio s nekim ljudima i jednom enom, onom koja je bila domaica tog skupa, cijelu veer sam priao, nisam im bio odbojan, ali nisu znali nita o meni. Samo sam ih obmanjivao. ta li moj brat sada radi? Sve to sam ja preivio, od djetinjstva do danas, sve to sam osjeao i mislio, sve moje iskustvo njima bijae nedomaajno. Jutros znam da sve to je njima vano, to je meni savreno nevano; to mene uopte ne interesuje. Oni su moda sretni, koliko je to mogue biti. Ti nikad nee izai iz te svoje nedodirljivosti govori mi ona to se probudila pored mene. Polazim veeras iz ovog grada da prispijem u svjeinu snijenog zraka koji lebdi visoko meu granama, iznad moje trokatnice. Opet tutnje autobuski tokovi, i grme motori, i diu ljudi. Neu se vie vraati. Jedini sjedim, savreno budan, i pratim svaki metar puta, napet kao da tuda prolazim prvi put. Znao sam svaki um, cijelu no sam bdio nad njihovim javljanjima, kao da sam ih ja, jednog po jednog, ukljuivao.

218

Proza

Posjednuti u svoje stolice, preputeni i uspavani, ljudi oko mene su sigurni da e stii na svoje odredite. Volio sam usamljeno u noi sluati svu tu neodgodivu huku kojom smo jurili, kao da ustrajno grabimo ka mjestu gdje emo se konano skriti. To mjesto nas je negdje spokojno ekalo. Bdio sam te noi nad onim koji je posljednje mjesece posvetio pomnom i ustrajnom unitavanju sopstvenog ivota. Sviala mi se ta brzina, ta neupitna nedgodivost, ta sigurna putanja, dobro je tako predano hrliti u unitenje. Gledajui mirne ljude inilo mi se da sve oko nas ubrzava, da hitamo sve bre, i oni to nisu znali, samo sam ja to vidio! Dralo me budnim cijelu no uzbuenje u stomaku, to iekivanje kada e nastupiti moment kad se eljezarija oko nas pone guvati kao da je od papira, sijekui napola usnule ljude. Kada se pone beskrajno odvrtati ta strana neprekidna metalna lomljava! elio sam svjestan nazoiti tome poetku kojem hitasmo. elio sam sve vidjeti, sve prvi uti. Prizivao sam to u sebi, postalo mi je drago! Neka se desi, trebalo bi se desiti. Prije mi je bilo lake: svaki as su me uzimali uzleti i nosili padovi, po hiljadu puta u jednom danu, kao frekvencija u sekundama. Brzo je stizalo olakanje, iako su me padovi sjekli. Sada osjeam da e to kasapljenje due koje me eka trajati mjesecima. Uostalom, dugo kao i blagost, predugo sam ve leao u njoj. Izvrnuu krvavu duu naizvrat i rezati je pred svima! elim samo ostati u onom polomljenom gradu kojem urimo. To je pravo mjesto za takvo raskidanje! Ponovo blijesak sveopte lomljave oko mene! Kidanja tijela oko mene, kao prskanje. Sjedim zaslijepljen grimiznorazlivenom zvijezdom nesanice. Sve gore, sve stranije, sve krvavije i sve lue. Sve gadnije i ustrajnije e biti. Sve tamnije i tunije! Sve hue, sve lue e hrliti! Sve ubojitije i sve snanije, prema meni, sve gore! Sve hunije i nespokojnije! Ona tee svuda se oko mene razlijevajui, osjeam kako me polagano plavi, ona iroko tee, ona sve potapa tekui, ja sam sada plovni zapjenjeni vrtlog, struhnuli lokvanj koji se mutno rastvara! PRIZNAU vam da sam se nauio spokojstvu i na gradskim ulicama. Nisam se vratio bratu na nau trokatnicu otkad sam ponovo u svom gradu, sve od povratka, ostao sam

Proza

219

u jednoj izbi u centru grada, prozor mi sada gleda na pusto unutarnje dvorite, okrueno nekim gubavim utim zgradama koje ne vidi niko sa ulice. Ujutro me bude nevidljivi golubovi koji ustrajno guu pod limenim krovom. Pod njim odnekle plazi dim i ulazi kroz moj otvoreni prozor. Jurio sam ulicama u etnji, i ljudi su mi se udili, rijetko sam ih pozdravljao. Zvao sam brata da doe u grad da se vidimo. ini mi se da se i on zaboravlja, jedva je doao, opinjen valjda onim drveem i vodama koje sada dole teku, s proljea. Nijednom nisam otiao dole otkako sam se vratio. Nauio sam hodati mirno gradskim ulicama, i sad ne bih mogao bez njih, ve mjesecima tu ivim i sreem neke ljude. Bio sam napolju i kad je zimus padao onaj rijetki mokri snijeg. Sve mi je blizu, svugdje sam prispio u sekundi! Kao da stojim na usluzi svima, zavolio sam druenja. Opet sam obnovio neka stara prijateljstva. Osjeao sam kako me polako ostavlja ona stara snaga, moda sam i stario. utio sam kako me polako plavi neka nemo, gubio sam staru strast, i to me ispunjavalo njenou, bio sam blai. Doivjevi naveer neto, ujutro me nije budilo ono moje trenje due u grudima, znao sam da me vie ne eka uzlet ili pad. Godinama sam se hrvao sa pisanjem, sklapajui rijei, sjekli su me strahovi, sada je pridola ta blaga tiina i svog me obuzela. Nisu me vie morile sitnice, lake sam se te godine izborio i sa drhatom koji me obuzimao u prvim danima marta, u prvim toplim zlosutnim danima. Bio sam kao onaj to sve odivi, kao onaj to je svoje odvolio. Znao sam da preivih neto, i da se drugima valja dotle tek uzdii. To e se teko nekada ponoviti, pomislih, i to je razlog da sada budem miran; bio sam ispunjen tihom nadmoi. Bio sam sklon da sluajui ljude, samo im kaem: ali vi ne znate nita... Gledao sam kako se tog proljea grad najednom razbukta ljudima! Izuio sam do tanina onu svoju moru da stalno neto proputam, i sada sam joj se samo smijao. Razioh se s ljudima oko podneva, svako svojim putem, i u punom gradu, na suncu, ostadoh sam na ulici. Valjalo je sada prekratiti nekako dan do veeri. Umrijeu ako danas odem u onaj tihi stan! Moda je dolo vrijeme da obiem brata, da krenem opet prema onom drveu. Ve mjesecima nisam nita pisao, samo sam u sobi redao knjige i biljeio.

220

Proza

Prije sam stalno sanjao da se udvojim, da ostavim jednog da pie dole u onom parku, na trokatnici, u onom miru, a ja da lunjam ulicama i ivim u gradu. Tako bi moda bio spokojniji jedan od nas dvojice. Nisam naao nikoga kui. Listalo je, i tekle su esme po naem parku, mnogo. Neki nepoznati ljudi koji su ivjeli u prizemlju nae kue rekoe mi da je brat otiao jutros prema rijeci, sa nekim momcima i djevojkama. Odnijeli su torbe i stolice. Nisu znali kad e se vratiti, i ja se nisam elio sam popeti na nau mansardu. Bilo me strah da ne zateknem onog bolesnika kojeg je brat primio gore: bilo mi je neugodno da ga naem gore samog, ostavljenog. Ja se ustvari nisam ni elio vratiti na mansardu otkako se ukazao on gore na krevetu, crn kao slutnja. Odmetnuo sam se u grad, na gradske ulice, meu ljude, samo da ga ne gledam, samo da njegov tihi ivot ne uzdrmava moje blagoutrobije. Nisam nikako uspijevao razumjeti kako je moj brat bio tako miran, ravnoduan. Kad je dolazio u grad kod mene, dolo mi je da ga pitam: Zna li da je onaj to lei gore ustvari samrtnik? Zna li ti, ovjee, ko je on? On bi me samo nasmijeeno gledao, nita ne bi razumio. Moram mu se nekako oduiti za mansardu, ako nita moda bi rekao. Pitao sam se ta li radi sada taj smrtnik gore u samtini: da li prilazi onom otvorenom prozoru i gleda u drvee? Nije nikako mogao sam sii, moda je mogao ustati s kreveta. Krenuo sam prema njima, na rijeku, pored nekog iblja, stazama izmeu drvea: koliko li sam kilometara tako iao, opustjelo? Prije je bilo tako lako stii na rijeku, sada se dan oduio. Zasljepljivalo me sunce, izmeu drvea, kao da e mi raspriti pamet. Lelujao sam lagano po blagom brijeju. Kako je tako lako mogao ostaviti onoga da lei gore sam na mansardi? Rijeka se izlivala u rukavcima i milo plavila zemlju, male ade meu rukavcima bile su skoro poplavljene. Sva zemlja je tu snano natapana. Vidio sam ih na prvoj adi, tamo gdje smo uvijek odlazili, oni su bili jedini meu rukavcima tog dana. Njihove raspomaljene glasove sluao sam iz daljine, znao sam da su to oni. Ukazao sam se na obali, i to moje ukazanje koje su oni spazili uveselilo ih je do luakog smijeha, flae su im se izvrtale iz ruku i pie se prosipalo. Cigare u rukama su se dimile gusto. Poeli su groktati smijehom kad su me vidjeli

Proza

221

kako im prilazim polako malim splavom, prav, plovei, sa ogromnim tapom u ruci, zabadanim u rijeku, osvrui se oko sebe, dostojanstveno. Drao sam se visoko meu njima kad sam pristao, kao stranac koji je poastvovan tom rijenom bahanalijom, i moj brat se blagonaklono potrudio uvesti me u to plandovanje, doekavi me na obali nadahnuto i ceremonijalno kao batler. Neke slobodne gospoice je zainteresovalo moje prisustvo, i moj brat im sa smijehom ree da u im se obratiti, i izgubi se za nekom djevojkom, u umarku gdje su stalno nestajali parovi.. Naavi se u tako delikatnoj situaciji, meu djevojkama koje su me nudile piem i cigaretama, poeh im govoriti kako dobro poznajem ovu rijeku, i kako je vie nikada nee doivjeti tako nabujalu, da nikada nije bujna kao u ovo doba godine, kad se tope neki snjegovi na planini koju imaju vidjeti u daljini, i da nikada vie nee tako jako plaviti obalu plovei lazurno, kao danas. Nikada kladenci nee biti ovako bistri i obilni! One su samo smijale, i molile me da budem ozbiljan. Iznenadilo me to su znatieljne, prepoznah da poneto znaju o meni, moj brat im je sigurno govorio, i ja im poeh govoriti o putovanju s kojeg sam doao prije koji mjesec, o gradovima koje sam vidio, putevima kojima sam proao, priajui kao da sam obiao pola svijeta; o nesrei i udaljavanjima koje sam upoznao, o samoama. One su me stalno pitale o toj eni s kojom sam bio, one su eljele da im priam zato smo bili nesretni, ali se ja odrah mirno, dostojanstveno, na distanci, samo insuinirajui. Rekoh im samo da vie nita ne elim, govorio sam kako sam sada miran, govorio sam kako starim, i da e one biti takve spokojne kad dou u moje godine. One ne vjeruju, kau, da je nepuna decenija neka velika prednost; one ne misle da sam mudriji i iskusniji od njih, kikou se. Ja sada ivim samo u spokojstvima. I ovaj blistavi dan s vama samo je komadiak mog blaenja! To ete i vi nekad dosegnuti! Rekoe mi onda da govorim kao svetenik, smijui se. Pridolazili su k nama jo neki ljudi, neki momci i djevojke, i moj brat meu njima, spasivi me. Digla se jo vea larma, zavrtie se ljudi. Odahnuh, konano naputen, mogao sam ih pogledati s distance. Ko je bila ona? Ona je utila cijelo vrijeme, diskretno irivi zjenice na sve to sam govorio, i odmahujui prva oima im bi shvatila da ih zavitlavam,

222

Proza

da hinjim. Udaljila se sada, kao da sam joj brzo postao nezanimljiv, kao da me ve prozrijela. Ko je bila ona? Vraala se k meni, askajui, kao da je traila priliku da mi kae neto u povjerenju. Stalno se vraala da me neto pita, oputeno. Bila je to ipak, pomislih, samo ljubaznost, neka uobiajena otvorenost. Gledao sam je sada kako pria s nekim pridolim ljudima, promatrao sam njenu ilavu tankovijastost, vidio sam kako svaki as dodiruje ovla samu sebe po bedrima, kao da se miluje, naslanjala se na drvo sputajui ruku na svoje podignutu nogu, i ta ruka padala je nekad meu njene noge. inila mi se tako posveenom svome mladom tijelu, tako ga je blago dodirivala, meu tim ljudima. Vidjela je onda da je promatram, pogledala je u mene, dugo i hrabro, ne skidajui pogled, uvjereno kao da to tako treba, nemarna to bi to neko mogao primijetiti, i ja skrenuh pogled da odem do vode donijeti sebi jo pia. Slamalo me to sam sav unutra ozaren blaenstvima. I taj dan mi se poe otimati, zaljulja se; a bijae se oteo i drugima. Kretali su se ljudi tuda kao na ubrzanom filmu, i ja sam svome bratu stalno pokuavao neto rei, treteno pijano. Nisam se micao s mjesta, zakovan u svom miru. Ne bijah vie u piu jak kao nekad, i bojao sam se kako u otii kui. Nekad pred vee vidio sam da joj je priao neki mladi, neto joj je rekao, ona se nasmija i meni se uini kao da se bila uzbunila, kao da se sprema negdje poi. Ozari me preplaena misao da joj i ja moram prije toga neto rei, ustao sam sabrano i ozbiljno, pristupio i rekao da imam odgovor na njeno malopreanje pitanje o sudbini, i da zato polako krenemo do rijeke da joj to elaboriram. Krenula je sa mnom znatieljno, zaueno, i ja sam utio ozbiljan i posveen kao da spremam u glavi cijeli traktat. Tada sam je u sebi nazvao Arijadnom. Ili smo dugo, zaostajao sam za njom, i tek tada se sjetih onog samrtnika to smo ga nemarno ostavili na mansardi. Bijesan je neugodno spopah s lea naslonivi usta na njen vrat. Zna li da bih zbog tebe u sebi iskasapio sav svoj mir! rekoh grevito. Ona se okrenu, kao da me zna, uhvati me i poe bjesomuno ljubiti. U tom guanju otimao sam joj ruku svaki as i stavljao na svoje platneno meunoje. Bilo je to jedno od posljednjih mojih uznemirenja. Moda mi je sve to trebalo tada da bih, kasnije, trijumfovao

Proza

223

u prevashodstvu svog prethodnog ivota. Ja sam stvarno trijumfovao, ja u nakon toga postati jo mirniji. Bilo je to ono vrijeme kada sam mislio da vie nita ne moe da mi se desi, ali eto desilo se iznenada, i kasnije mi opet donijelo itave sepete mira. Te veeri kad smo se vraali govorila je kako je jednom trebam pozvati kod sebe na mansardu. Tako si miran, ali ja stalno osjeam kao da e svakog asa poludjeti! govorila je podrugljivo. Grozio sam se da leimo pored onog samrtnika, nisam elio da ga vidi, i pozvah je u svoju izbu, u grad, u onu gubavu visoku zgradu. udila se nad razbacanim papirima i knjigama, i priao sam joj kako je to stan jednog pisca koji sada lei bolestan, na odlasku, mjesecima nita ne piui. Gledao sam je onda milosno kako se polako skida, znala je da je pomno posmatram, i svlaila se dugo, ubrzano diui. Jedna djevojka se jednom davno isto tako unezgoeno skidala, odvano suspreui disanje, i ja sam znao da e se ubrzo ostavi gola samouvjereno otrgnuti tome blagom stidu bunuvi se hrabro i vjeto u jezero bluda pred sobom. Ila je naprijed, bojala se, ali je ila naprijed, kao ona. Pitala me zato je toliko gledam, uvrnuto, i izbjegavao sam odgovor poinjui smjesta veliati jo deset njenih svakodnevnih pokreta, koje nije ni znala da posmatram, veliajui te sitnice odmah, natate, iskreno. Stalno me na nekoga podsjeala. I ona, pomislih, sigurno bijae ovakva kad je bila Arijadninih godina. Onda sam se u talasu nove grevitosti sasvim zaboravljao, poklapao sam je sputenu na krevetu svojom drhtavicom, i cijela moja prolost uvirala je u mome mozgu, kao da ne postoji nita osim njenog tijela. Dodirnuvi se blago s njome neobino me na prsima iznenadi njeno udno i nevidljivo titranje, i cijelo vrijeme mi se inilo kao da kikotno i smiljeno izmie poda mnom, nemarna na uivanje koje je sve vie raslo, i ta njena uhodana neobinost kojom se uobiajeno vladala prenerazi me kidavo, drao sam je vrsto, i na kraju je zaueno i otro pogledah kao da nita ne znam o njoj, osupnut i prevaren, jedino osjeajui da i ne sanjam kakve bi mi nove potrese mogla donijeti. Vidjeh da se samo smijei ne gledajui me. Po njenim pokretima i talasanju tijela sudih da je neu lako moi predvidjeti, da je jo uvijek uopte ne poznajem, a mislio sam da sve znam. Shvatih da je jo nita ne mogu pitati i da u joj morati posvetiti dane.

224

Proza

Osjeao sam se kako mi onaj stravini toak opet hvata nogu i povlai me u stara ludila, iznova, da me ponovo eka taj put, da se tako lako opet sve moe ponoviti, neko mi ree da sam opet u njegovoj vlasti, i ja sam se morao brzo otrgnuti, to prije. Vrijeme koje je slijedilo donijelo je samo moje kidavo uputanje da makar prigodom jednog susreta neto zaokruim i spoznam, da joj neto zaokrueno izreknem, ali sve mi nervozno izmicae bjeei, i vidjeh da sve ode u nezavrenost i oiglednu pokidanost. Mogu samo zamisliti kakav sam ispao u njenim oima! Otiao sam jednog dana ne izborivi se ni s im, kao poraen, lagan kao pero, u nove blagosti, i to sam na rastanku zaelio i njoj: govorio sam joj o nevjerovatnoj irini svijeta, o nevienom obilju kome se treba predati, o tim blagodatima koji nas lijee od svake gorine i ine da nizaim proavim ne alimo. Odlaskom sam opet trijumfovao, osjeao sam, i moje blaenje se samo razraste. Moda to bijae onaj trenutak kad konano shvatih svoju sudbinu, kad mi ona postade bliska. Proivio sam s mirom Bojim naredne mjesece, i da moje dane nije pomutilo neko razboljenje tog ljeta, mislim da bi mi se cijeli dotadanji ivot zaklopio u savrenoj mirnoi. Razbolio sam se naglo, nije mi teko palo, kao da je to bilo sastavni dio mojih odricanja, i odluio sam se vratiti toga ljeta kod brata na mansardu. Sada sam po cijelu no sluao krike onog njegovog samrtnika. Bijesno sam elio da ga brat izbaci napolje kroz prozor. Budio me u noi njegov prigueni pla, nije se uvijek mogao uzdrati, nekad je sve izmicalo, i vidio sam u tami kako moj brat ustaje i blai rukom neutoljivi bol koji je najednom, usred noi, niotkud pogodio stravino njegovu zdravu nogu, i oslabljenik na krevetu se stidio zbog toga. Nisam znao koji je bio bespomoniji od njih dvojice! Ti su me krici svugdje pratili, pogodili bi me usred grada. Tamo bih se jo uvijek ponekad odvukao, epajui satima, ni sam ne znajui ta traim, koga ekam. Redali su se mjeseci u mojim ozdravljenjima i razboljenjima, i sljedee godine, krajem ljeta, u avgustu, razbolih se opet jako, kao nikad dotada, nakon dugog ozdravljenja, i ostadoh prikovan. Sada ne alim, to je tako moralo biti. Bolje je to je bilo tako, to je ilo samo na moju korist.

Proza

225

Neko mi jednog dana javi da e me obii prijatelji, mnogi, i ja sam ih toga popodneva iekivao. Oni, kau, nisu dolazili dugo, nisu ni znali da li sam u gradu, a ja kao da se krijem. Dobro je to dolaze da me vide, samo e mi olakati. Tih dana svi su govorili da e sve biti dobro, da to nije nita strano, doktori su me napominjali da ne gubim snagu, i ja je stvarno nisam gubio, prema svemu sam se odnosio sa nekim mirom, samo sam u sebi ponavljao da je to sve dobro i da nita nije strano. To e tako i stvarno biti, akobogda, ako to budem stalno ponavljao. Svi su govorili da to nije nita ozbiljno, i ja sam se ponaao kao da nije nita ozbiljno. Nisam se pazio, nisam se brinuo: nije nita ozbiljno, kau. Sputao sam se niz nae stepenice na takama mislei kako je sve ustvari, znate, dobro. Pogotovo zato to su mi doktori govorili da ne gubim snagu, ja je nisam gubio. Sve je dobro, sve je lako! Bio sam smiren, sa smijekom. Sjeam se kako sam tog dana svoje drugove doekao pred trokatnicom, malo razdrljen i raupan, na takama i da sam se izgrlio sa svima. Otpisan, pojavio sam se danas na sceni pred tim iznenaenim ljudima iv kao nikada prije. Povueno sam utio satima prije nego su doli, moja tihost je poputala, i ja osjetih da ne mogu vie biti spokojan. Pred njima u odigrati posljednu ulogu blaenopoiveg koju sam smislio. Nee doi od mene do rijei, kao publika. Ipak se neu sjetiti sviju od njih, kao da sam neke zaboravio, kao da se nekih ne sjeam ba dobro. Kao da ih ne mogu ba ni prepoznati sviju, kao da ih je previe dolo: prolo je predugo vremena od naeg posljednjeg susreta! Gospodo, postajem senilan, ne vidim sve kao prije, ne prepoznajem sviju, pratajte! Sjeli smo, zatim, i ja sam ustajao svaki as etajui se oko stola, hitro na takama, hodajui kao na federima, izriito nalijevajui svima pie, znanim i neznanim. Rekao sam im najednom: Mene zemlja zove. Rostropovi, gospodo, putuje! Nastao je muk. Rekoh im: Ali nije to nita strano. Doktori prate malo tu moju bolest, i to e biti sve dobro. Ne smijem samo klonuti duhom, sve je jo preda mnom, cijeli ivot, ali to nije sve. Preda mnom je i smrt. Jesam li vam rekao da sam zavolio smrt i nesreu? Dobro je sve to prihvatiti, bilo bi dobro da otpiemo svaku nadu i produbimo zabrinutost. Mogu vam rei da sam se obradovao kad me ovako snano opet uhvatila

226

Proza

bolest. Tano sam osjetio trenutak kad se onaj svijetli dan mog ivota najednom poeo zatrpavati mrakom. Bilo je to lijepo, nesreno je stvarno nekad lijepo. ini mi se da ste vi bili upravu: ja sam stvarno zaljubljen u tu ideju da se sve osipa, da se sve razilazi, volim sve to je nekada bilo burno, a danas je srueno. Uvijek sam se lako mirio sa izostancima, svi ti nestanci mi bijae bliski a rastanci lijepi. Ja sam oduvijek volio ivjeti kao da su mi ostale jo tri godine ivota. Govorio sam: Moda bi trebalo prei na neke druge teme. Vidite, mi smo kao mladii, kao pisci i intelektualci, osjetili kako naem drutvu treba pomoi, i mi smo mu stvarno pruili tu prvu pomo. Ono nam je vratilo blagodatno: mi danas, vidite, ivimo stabilno, lijepo, mi smo obezbjeeni. Danas niko ne moe zbog toga biti kriv! Mi bismo drugima trebali biti primjer. Kako se svijet brine za svoje brine, i kako se brinici brinu za svoj svijet, u jednom tekom vremenu. Mi smo tada voljeli drutvo kao to danas volimo svoje ene. To je lijepo. To e se drutvo jednom razviti i procvjetati. Hvala Bogu, ako me srea poslui, ja tada vie neu biti tu! Govorei sada o naoj zamisli, o toj zamisli koja nas je ujedinila, govorei o toj ideji, govorei danas o svemu tome to smo poeli prije deset godina, to smo ovog proljea obnovili, za to smo se ustrajno borili, mislei o tome svemu, mogu rei... o svemu bih rekao...... jeste li moda za jedan frape od banane!? Govorio sam: Priznau vam da sam osjeao kako me Gospodar nekad upozorava: pamti li neke stvari koje su se dogodile, one mogu da se opet dogode! I sada u vam rei da sam cijeli ivot ivio pred Njegovim budnim okom, ivio sam i grijeio gledajui ga u oi. Dobro je da tako dolazi sve gore i gore, u tom uasu zadobiemo jednu mudrost. Ja sam kao mladi bio dovoljno pronicljiv da, progonjen strahom, kaem: pa neka se dogodi, tako se stalno dogaa! Jednog dana emo, tako osloboeni svega, u odricanju i prihvatanju, osjetiti da je sve oko nas blagost, i nee vie biti razloga da se kidamo. Tu viu mudrost ja sam dohvatio tek sada, kad ne mogu vie odlaziti u grad. Ne znate kako sada uivam u ovom blaenstvu moga parka, u miru i osvjetljenjima. Sada znam ta je moj ivot, i da nita vie ne mogu stii. Zamislite tek tu milinu kad se nakon svih patnji smirimo u konanom blaenstvu. Ta

Proza

227

iskuenja i postoje da bismo dosegnuli ovakvu mudrost. Doi e pokoljenja nakon pokoljenja i razumjeti nae ivote! Govorio sam: - Usudite se zaustaviti ovjeka koji putuje sa smru, kao okovratnikom, ako moete! Vi znate da sam se ja onog proljea razbolio od logorologije: ko je silazio u taj posljedni krug zna da je svaka nada smijena, da utjehe nema. Tek sam sada, na svojoj koi, shvatio koliko je preimustvo u pomirenju sa nesreom. Stojei nekad ovdje osjetim da dobivam snagu od nekog razruenog grada. Nekad sam ekstatian i euforian nad izrezanim i zaotrenim svijetom. Znate li da sada volim onaj vjetar koji najavljuje oluju? Treba se dii kao Pluton iznad tog pakla. Nesrea mi je bliska, sada vidim izlaz u onome to je najgore. Treba noiti u srcu te noi! Najbolje bi bilo popiti aicu neega i utonuti tamno u san. Nadam se da u jo samo neke stvari rei prije nego se sretno spustim u pakao. Rekao sam im: Ja sam sretan da ste doli vidjeti ono to je nekada bilo burno, a sada je iznemoglo. Dobro je da ste doli. Vi sada moete vidjeti kako je lako pasti! Meni je ugodno to vi to gledate. Vi ne znate koliko je to olakanje kad jako tijelo pone slabiti, kad pone propadati; koliko se nemira tako ovjek oslobodi! Ne mogu vam objasniti lakou nakon izmuene noi, trebali biste to doivjeti! Vi ete sada mene tjeiti kao dijete. Ja priznajem da sam se na poetku, kad me sve spopalo, borio svojim tijelom, sada kaem da je to bilo bespotrebno. Malo se sada stidim zbog toga. Ja vam se danas razgoliujem, ja pokazujem sebe. Pogledajte, velim, moj jad, moje rane. Eto gdje vam ih sve pokazujem, a meni nije namjera biti lirian. Sastavljen sam od dijelova koje tek sad osjeam. Osjeam sve te dijelove, blagobolne. Prije nisam tako osjeao, tek sada vidim kako sam sastavljen od svih moguih dijelova koji bole. Gospodo, mi smo skrpljeni, mi smo blagi! Svi su godinama mislili da sam tvrd kao kamen, a ja sam bio blag. Ja se sada polako suim, na kraju e vam ovdje ostati samo moja koa! Govorio sam: Mene bole i vae rane. Najradije bih se zbog toga naselio pored nekog okeana bez uspomena. Ne mogu vam opisati blagotu kojom me doekao moj brat. Znate li za naklonost kojom me svi njeguju posljednjih dana? Dobro je to me na kraju ipak spopade ta blagost. to smo

228

Proza

sada svi tako bliski! Vi ete uskoro ovog pjesnika ovdje uzeti i odnijeti na rukama. Ja sam imao izvjesnu nesreu da se stalno sa svima razilazim. To je bila moja sudbina. Da nisam, mora da bih i ja sada ivio sretno i blago, kao vi. I ja sanjam da je sada neko pored mene ko bi me volio, sada kad mi je natee. Ovaj ovjek ovdje bi sada, gospodo, mogao voljeti sve ene kao sestre! Ali sudbina nekih ljudi je da neke druge ljude iskupe. Ja sada odlazim, vi moete biti spokojni. Sada ste iskupljeni. Znajte da je ljubav najvea blagost, to je najvee ozdravljenje. ivite blagi, u ljubavi, elim vam blagosti. Ona nikada ne nestaje! Rekao sam im: Ali vi jo uvijek moete uraditi neto da mi sada donesete stanovito zadovoljenje! Otiite gore u moju sobu, vidjeete mnotvo knjiga naslaganih, iznesite ih ovuda po parku, poredajte i napravite kuice. Dajte mi moje knjige da se igram s njima kao sa kuicama. Nainite krov od knjiga, napravite kuicu, i ja imam svoje kuice, i igram se kuicama. Veer se zavrila tako to sam jednog utljivog kolegu u aru poeo poljevati piem iz flae pribivi ga na stolici. Bojazno su mome bratu govorili da me vodi gore, da mi ne da da pijem, vie nikada. elio sam da me vodi gore, nisam vie mogao sam hoditi izmoren. elio sam lei gore pored onog samrtnika, da se ispavam uz njega, to je jo jedini ovjek koji me interesuje. ivjeli smo jedan pored drugog mjesecima, i samo sam onda njega sluao, on mi je danima priao, i ja kao da sam te veeri lijegao u njegov san. Dola je te godine neka duga jesen, dugo je lebdjela u kronjama oko nae kue. Sve je bilo golo, i mi smo se pitali ta bi ona jo mogla uraditi od ovog opustoenog parka, prije nego padne snijeg. Crnio se gaj na staklastoj svjetlosti, modro, modrio se sve vie iz dana u dan. Sjeam se noi kada samrtnik prestade priati propavi u neku groznicu, odakle se vie nee nikada probuditi. I ja tako ostadoh i bez njega. U noi bi nekad stravino kricao neke rijei i onda hroptao u guenjima. Moj brat mu je tada pritravao. Prijatelju, moj prijatelju, prijatelju, prijatelju, noas je pred mojim oima neka pijanka, neka stravina pijanka, doi pogledati u ovu ludu kuu, neko je samom sebi rasjekao glavu flaom, posljednje je vee i ljudi se oprataju, i puna je

Proza

229

kua ljudi s kojima se cijelu no svaam. Puno je stakla i flaa i ljudi po mojoj kui, valjaju se, sve je ispoljevano, i u toj pijanoj krmi ja nemam gdje lei. I ja jezdim i jeim u sebi, dugo, ni sam ne znam zato. Opet sve ujem, opet me ne poputaju umovi, opet bruje neki razgovori, kao vika, i nepoznati ljudi meni prilaze i ale mi se dugo, u povjerenju, a ja u tom sveoptem amoru ne mogu razaznati njihove rijei. Pokrivam se svojom natopljenom dekom preko glave, lijeem na svoju prinu, i zaspivam mislei kako u se u zoru ja sam probuditi da sagledam taj skreni ispranjeni pakao. Neko se ustrajno gua u hodniku, odjekuju glasovi, padaju stravine psovke i ljudi se tuku; neko ranjeno kriti. Ja propadam u san i budim se u suton, budim se pred kuom na gomili lia. Samo putujem iz sna u san, grozomorno. ujem da neko potmulo cvili, i neka djevojka ustaje ispod mene, sva od lia, i plano vie da spavam na njenom grobu; i ja vidjeh da sam leao na njenim nogama. Ona stravino drei da sad zbog mene vie nema nogu, vrati mi noge, vir, i potom nestaje kao isparenje pred mojim oima, u vrtlogu tog lia to se die uzrak. Na obalu, molim, na obalu! Ova no koja tee, moj brate, nema ua. Neko bi me trebao povesti. Cijelu beskrajnu no plutam ovom hladnom barom, u kojoj nita ne vidim, beskrajno u njoj samo grcam, nagutao sam se te prljave vode u ovome mranom grobu. Potpuno sam slijep, i cijelu me no ustro love ovi krokodili bola i trgaju mi meso na leima i stomaku. Noge, kao odgrizene, vie ne osjeam. Ne mogu da ujem i vidim odakle dolaze, neujno me spopadaju i vuku na dno, stalno iekujem kad e nasrnuti, a oni napadaju gluho i slijepo, i to valjanje njihovo sa mnom odvija se dugo, huno. Kidavo dreim dok slijepo tuem golim akama oko sebe, zagueno, kao po vodi. Niste me trebali svaliti u ovu mranu baru. Niste smjeli dozvoliti da me rastrgaju. Usko je, kao u grobu. Meni je ovdje stalno no, a sna nema. Vrtlozi e noas progutati one bolne krikove, i vrtloei se sad naricati cijelu no. O, Boe, pomiluj! Na obalu, molim, na obalu! Budi me ustrajno vritanje pod prozorom, a neki predugi zemljotresi tresu jo jednu bijelu no, beskrajno bdjenje na iji kraj se ne moe doi. To prestravljeno ljuljanje otegnuto kao komar ne prestaje pred mojim oima, i moj se prvi san lomi, rastresen kao voda. itava soba, i ormari i zidovi

230

Proza

pulsiraju tim boanskim treskom, sekundama, kao u snu. Onaj samrtnik bijae utihnuo, njegovo guenje je presahnulo. Ne ujem vie njegovo bolno naricanje, kao da nije u sobi: je li to njemu malo lahnulo? Tek neko ubrzano die u sobi sada. Nisam smio sklopiti oi, potmulo bi me odmah pohodila strana huka ruenja koja se kao talas valjae prema mojoj kui, i pod njom jasno razabirah krike! Stalno sam oslabljen traio nekoga poruenim gradom i jedva uklapao nekakve kulise i one padae, i mene je guilo to ih ne mogu uklopiti. Uhvatio bih se kako zbog toga grcam, s glavom propalom u san, kao u baru, na sekundu. Ko je bio ono maloprije u mom ogledalu? Neka poznata prilika se preda mnom ljeska kao u ogledalu. Ne mogu vie nita tano raspoznati oko sebe, iako se sve ini tako poznatim! Sve me samo umara, i ja mrano tonem u sebi. Budim se tano na ulici, otvaram oi ba u trenutku dok koraam lako i pravo, kao mjesear. Neka mlada ena stoji na uglu i plae, kao da me zna. Prii u joj i pitati uspanieno zato, zato, a ona mi zaguena samo pokazuje na stepenice moje iskrsnule kue kojima neki mladi plano svodi onog blijedog samrtnika. Pogledau i prepoznati jedino njega, kao u ogledalu. Sagledam dobro njegovo bolno lice! Beskrajno me obuzima stid pred tim prizorom i ja bjeim od nje, izmiem toj eni da me ne vidi vie, gubei se odatle u sekundi, kao duh. Tako mi je krivo to sam opet nadao, kao svaki pravi smijenik. Kakav mir! Neko je konano skoio s kreveta zaguen, kao davljenik, kao da vie nee biti udisaja. Jedna jedina taka pred njegovim oima! Konano ga obuze taj moment. Dugo je plutao, uljuljkan na postelji, punei se mranim vodama kao mlijekom. Eto sada neobinog guenja! Ono je izgleda moralo doi. Gomila praznih slomljenih udisaja koprca se na krevetu, zvonei kao uskovitlane ljuture. Zjenice otiu negdje, one bi najradije opet u mranu baru sna. Neko ga je zgrabio za guu i sada mlati njime na sve strane po mranoj vodi dok se dui, trese. Neko ga nemilosrdno vue na to dno, propada beskrajno, i on stie udahnuti samo ovla, napola: zato se njegovi udisaji zvonko rasprskavaju pred mojim oima. Eno pucaju prsa pod tim udisajima, kao da udie resku prazninu! Bodlje zraka razrezuju ona gumena plua. Tijelo

Proza

231

njegovo uti pojedeno. Sve se gasi, sve otie, ak i tama. Posljednje kese praznog zraka providno onda pucaju u pluima, i sve se rastvara u vakuum koji kulja iz njega. Kakav mir! Sada svie kao da neko polako otvara svijetla vrata, prigueni park biva pomjeren u vremenu. Noas je neko oborio s neba ogroman snijeg, velianstveno, kao nikad prije, i poklopio i zagluio sve. Sad je bistro, sve zvoni tiinom, kao da se niko ne budi. Gusto ponekad spadaju hrpe snijega s drvea kao lagani odroni i zvone muklo u raskoi, prhutno, zasipajui gomile kao da je sve obilje. Sija zaleena bijela kora na prvoj svjetlosti, a odjeci nekih lomljenja valjaju se besano. Meu drveem, zatrpana, tuhinja u potonulom osvjetljenju trokatnica kao laterna spala u svitanje, blago. Oko nje je sve zavejano i potonulo, sve bjelasavo, i drvoredi i grmlje i trave. Tek neke grane ispod snijega jedva vire, povijene od snijega i od boli, i sve se nepregledno sjaji, i jutarnje se ptice negdje javljaju.

232

Homesic!

Haris Imamovi Proroanstvo za novu knjievnu godinu

Stavivi ispred sebe kristalnu kuglu, urednik je Sic-a gledao u budunost, i gledao i gledao, i gledao, sve dok mu se nije zamantalo, i dok nije pao u nesvijest. Sad kad je ponovo pri svijesti, ili barem misli da jeste, odluio je da itaocima ovog asopisa ispria koje je sve to dogaaje vidio u novoj 2013. knjievnoj godini. Neu potovati logiku hronologije, elei da makar time unesem neobinosti u priu koja slijedi, priu o budunosti, koja se ne raa u prevelikoj sumnji i nedoumici, priu o jednoj knjievnoj javnosti, priu o jednoj grobnici. 107 % knjiga, beletristikih, u Bosni i Hercegovini izdat e Dobra knjiga. Ne znam da li se sjeam dobro koliko je tih knjiga bilo: hiljadu ili stotinu, koliko sam ih vidio, ali se sjeam da su svim tim knjigama recenzenti bili isti. Jedan pjesnik (100% pjesnik, 100% BiH!), jo jedan pjesnik (i bivi, sadanji i budui, hiljadugodinji, parlamentarac) i jedan jako ljubazni gospodin, mirni, knjievnik, prozaista, romansijer, koji, dodue, nikada nije napisao knjievno djelo, ali, on je jedan jako ljubazni i mudri ovjek, romansijer i tako to. Miljenko e Jergovi, vidio sam i to, objaviti u narednoj godini vie romana nego to ih dosad proitao. Dakle, tri. I

Homesic!

233

kupit e jo dva jeep-a. (I ja sam se pitao, prije, kakve veze imaju jeep-ovi s knjievnou, s romanima Miljenka Jergovia, dok nisam shvatio tu jeepo-etiku , smisao knjievnosti u ovom drutvu, i da takvo pitanje moe postaviti samo onaj koji u erpi svoje glave ima kilo skuhanog kelja.) Vidio sam Muharema Bazdulja kako se, s viklerima u kosi, sprema da promovie najnoviji svoj danilokiovski uradak - neu pisati koji po redu, jer bih napisao toliko decimala da bi se naem tamparu i previe svidjelo - oekujui, je li, da e, konano, i on dobiti nagradu Mea Selimovi. Da bude kao Miljenko. Dua draga, rei e mu neko dodajui vikler. Meutim, iri, u kojem e predsjedavati g. prof. Nepoznat Netko nee mu dodijeliti tu nagradu, ne zato to njegov roman ne zadovoljava estetske kriterije - ta ko jo gleda te estetske kriterije! - ve to g. prof. Netko jo uvijek gleda utakmice i jo uvijek se sjea kako ga je taj pisac napadao u jednoj polemici, novinskoj, u vezi s Manester Junajtedom i Josepom Gvardiolom. iri e, ove godine, dodijeliti nagradu za najbolji roman na srednjejunoslavenskom govornom podruju Marku Veoviu za njegove dvije nove zbirke poezije koje e izai sljedee godine i za njegovih 314 zbirki prepjeva (s ruskog, ali i s francuskog, engleskog, kineskog, baskijskog, sanskrta, esperanta...). Obrazloenje irija e, na otvorenoj sceni kod Panonskog jezera, proitati zamjenica predsjednika, prof. dr. Andrea Lei, u kojem e objasniti kako je taj roman odlina poezija jer u njemu/njoj ima onomatopeja, metafora, ironije i paradoksa. Svi e aplaudirati u ast Marku Veoviu. Posebice Marko Veovi. I najvie Nepoznat Netko. Asmir Kujovi e napisati rjenik jezika na kojemu je poslanik Sulejman govorio s pticama. Taj e rjenik biti uraen po ugledu na Uskufijev, pa e biti spomenut u stanovitom akademskom CV-u kao nauni rad, a drugdje kao poezija. ini mi se ak i kao roman. U konkurenciji za nagradu Nedad Ibriimovi. Koja e biti ove godine dodijeljena u Janjiima, u blizini Zenice. Stevan Tonti e napisati katalog omiljenih knjiga njegovog biveg cimera Gavrila i za to e dobiti nagradu Midhat Begi za najbolji esej. Zdenko Lei e objaviti roman u kojem e glavni junak biti Derridina teorija dekonstrukcije. Damir Avdi Graha e

234

Homesic!

objaviti novi album; Nepoznat Netko e o tom albumu napisati esej u Sarajevskim svescima. PEN BiH e, na inicijativu Feride Durakovi, organizirati nauni skup posveen knjievnim opusima Ede Maajke i Dine arana. Edo-Dino e prisustvovati skupu i poruiti, u zakljunoj besjedi, ljudima da se ne mrze i da je nacionalizam glupost. Izvrna direktorica PEN-a e zaplakati. Faruk ehi e pisati svoje nil mirari kolumne za Dane. Tj. roman u nastavcima. Tj. tek na kraju godine e shvatiti da je to roman. Tj. 2014. godine e objaviti roman. Te e 2014. godine - napregnuo sam se do kraja i vidio ak i tu budunost - ehi dobiti, naime, i Geteovu nagradu za knjievnost. I bit e mu, quelquefois, jo vie svjedno ta o njemu piu be-ha kritiari, kad bude toliko popularan u Njemakoj. Glavna polemika u naoj knjievnoj javnosti - bit e glavna, iz razloga to e biti jedina - vodit e se oko pitanja da li Arzija Mahmutovi ima pravo da ponovo ukine Djeda Mraza ili nema. Fatmir e Alispahi doktorirati knjievnost. Na temu o jednoj knjievnosti koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni indonezijska. Tj. pisat e o islandskoj knjievnosti i s ocjenom 13 e doktorirati. ak e ponijeti i indeks na odbranu rada, ali e mu komisija objasniti da to nije... Abdulah Sidran nee nita raditi na knjievnom planu ove godine. Jasno, tek je objavio svoj roman (iji otkup dobro ide) i sprema svoj poetski arsenal za 2014, izbornu godinu, u kojoj e, kako su najavili, stranka za koju pie stihove pokuati da enormno povea broj svojih poslanika u Predstavnikom domu i Domu naroda, kako izvjesni Bonjaci ne bi stopirali proces reformi. Dakle, poetskog angamana najveeg ivueg bonjakog pjesnika u 2013. nee biti. Mirna Bosna. Mirna Slobodna Bosna, mirni Dani, Osloboenje i Avaz. Nee biti: Vratite mi MOJE nagradice! Plakau! Nenad Velikovi i ove godine, kao i prolih, nee objaviti roman; naalost. Ali hoe zato itanku za sedme razrede osnovnih kola u Sarajevskom kantonu. Koja, naalost, nee biti odobrena od strane ministarstva. Onda e, naalost, Velikovi objaviti zbirku eseja u kojoj e objasniti zato se, u ovom drutvu, naalost, odobravaju loe itanke.

Homesic!

235

Zilhad Kljuanin e napisati scenarij za bonjaku verziju te-ve serije Sulejman Velianstveni, verziju koja nee biti liena izvjesnih haremskih scena, u kojoj e svaka druga sultanova (tj. Suljina, tako e se zvati) reenica biti: Ti si moja p... Taj sultan ih uistinu toliko ima. Tih reenica. I dobit e za to Kljuanin nagradu Drutva pisaca BiH. I bie mu posveen nauni skup u kojem e dvjesto i tristo akademljana objanjavati kako je taj njegov pornografizam (ne dehenemizam! ve) metaforiki, sufijski. Drutvo pisaca BiH e promijeniti naziv u: Drutvo pisaca za djecu i omladinu BiH. Program rada i kriterije za dodjelu nagrada nee mijenjati. Na ovogodinjem e se Sajmu ljive u Gradacu javno itati budui romani Devada Karahasana, a posebno e biti istaknute reenice u kojima se govori da je svijet soan i zaobljen, kao ljiva i kao kruka, kao paradajz i kao patlidan. I kao ljiva, jo nekoliko puta. I to bi bilo to. Sretna nova knjievna godina! P. S. O, da! Njegovo knjievno velianstvo Stoji, Mile, Moni, nee objavljivati poeziju ni ove godine. Ba kao i protekle 324 godine. Ali e objaviti statuse sa svog fesbuk profila i dobiti nagradu na knjievnom sajmu u Lajpcigu. Za najbolju knjigu poezije u Istonoj & Jugoistonoj Evropi u protekle 324 godine.

236

Homesic!

Mirnes Sokolovi Fondacija za izdavatvo Sarajevo: Okree se kolo sree

Godina 2015.
iri u sastavu Hadem Hajdarevi, Ivan Lovrenovi i Marko Veovi odluili su podrati sljedee autore i autorice: Zilhad Kljuanin: Pokolj Fadila Nura Haver: Kad prnem da se smijem Muharem Bazdulj: Grobnica za Kasima Saraevia Ahmed Burudin: Suze plate i prvi Sulejman Alekovi Sule: Pauina Mile Stoji: Meu ohlaenim narodima

Homesic!

237

Godina 2017.
iri u sastavu Hadem Lovrenovi, Ivan Veovi i Marko Hajdarevi odluili su podrati sljedee autore i autorice: Hadem Hajdarevi: Klinika za literarnu burgiju Marko Veovi: Dok silazim u busiju Ivan Lovrenovi: Obaaa u sindirima Hamo ahinovi Ekrem: Iaret due Zilhad Kljuanin: Murid Fadila Nura Haver: Selamet via Vranduk

Godina 2054.
iri u sastavu Hadem Veovi, Ivan Hajdarevi i Marko Lovrenovi odluili su podrati sljedee autore i autorice: Zilhad Kljuanin: Koliko je srce u Vlaha Ahmed Burudin: Golmanov strah od arsenala Muharem Bazdulj: Ki i Zulejha Mile Stoji: Unosne elegije Sejfudin Huseinagi Mirzet: Dedo u crtanom filmu Ivan Lovrenovi: Sevdalisanje fra Ive Hadem Hajdarevi: Gdje izvire modra rijeka

238

Homesic!

Mirnes Sokolovi Gospoa Ferida Durakovi spaava dobrotu

Ko bi pomislio da u naoj knjievnosti postoji pjesnikinja koja ve godinama u svemu sluti dobrotu, a da je jo uvijek nikog nije podsjetila na neku blagoudnu tetku nae najnovije poezije? Ta je pjesnikinja u svome autopoetikom eseju Genocid i poetika odluila, kae, svjesno biti naivna, kao dijete, jer je to lijepo danas kada i djeca odbijaju naivna biti. Zato? U ime po-etike, s jednom djeijom vjerom u poetiku,, s po-etikim ciljem da se najjednostavnijim rijeima u svijest Drugoga prenese doivljaj strane traume izazvane ratom i genocidom. Dok veliki svijet danas prokleto lae da e ga spasiti globalizacija, gospoa Durakovi odluila je, kae, biti meu onima koji e, neoekivano, spasiti duu svijeta. Na nau radost! Ona je, dakle, meu onima koji e, u ime tog spasenja, duu svijeta upoznati djeli po djeli, dok se zloudni svijet oblaporno bavi tek dionicama. Oni pjesnici sauvae tu duu svijeta kroz nesree svijeta koje se obilato nude, blago kao to se uva balon, a ne kroz njegovu merkantilnu vrijednost u barelima nafte. Osim, naravno, ako i ta vrijednost jednom ne postane nesrea. Onda e tu duu svijeta valjati provui kroz tu merkantilnost kao

Homesic!

239

to maioniar provlai zlatnu bljetavu maramu kroz svoj rukav! Ova je gospoa inae viegodinja izvrna direktorica Pen centra u BiH. Taj centar je nedavno proslavio svoju dvadesetogodinjicu, i sveani koktel organizovan u to ime pohodila je i jedna uvaena goa, Dubravka Ugrei, evropski priznata. Nakon tog jubileja, nedavno, Pen je organizovao i jedan meunarodni turnir poezije. Na sveanoj proslavi (a ne na turniru!) proitano je i pismo g. Johna Ralstona Saula, predsjednika Meunarodne PEN organizacije, jednog vrlo odmjerenog dentlmena koji se, kako kae direktorica, u prijeporima meu pojedinim centrima unutar meunarodne PEN organizacije jako trudi da shvati argumente sa svake strane, da ne nekog uvrijedi iz neznanja i da ne zaboravi pohvaliti ono o emu misli da je pozitivno i donosi napredak nekoj zajednici. G. Saul je tom prilikom poruio da Pen centar u BiH ispunio svoju misiju otpora ideologijama, politiarima, nacionalizmima svake vrste. Va centar roen je u ratu, poruio je g. Saul, i od samog svoga osnivanja borio se da se pisci i njihove ideje izdignu iznad razlika koje su zavadile narode. Lijepo i paljivo estitavi jubilej, g. Saul je zatim podsjetio prisutne na to da su kulture sasvim prirodno ispunjene razlikama, koje treba slaviti. Razlike su, kae, ilustracija bogatstva iz kojeg svi moemo crpiti neto dobro. To bogatstvo ima cilj da nas spaja, pouava g. Saul, a ne da nas razdvaja. A pripadnitvo jednom narodu samo po sebi moe biti slavljenje neega to je g. Saul u svome pismu odluio nazvati pozitivnim nacionalizmom. Prisutni su tom sveanom prigodom, zajedno sa direktoricom, sasvim prirodno lebdjeli na tim razlikama nad kojima se bijae izdignuli, kao da sjede na bogatstvima. On su to vee zaista crpili samo dobro iz tih razlika koje ih, pozitivno, spajae u jedno tijelo. Oni su bili, tako da kaem, pozitivni nacionalisti! U ime Slobode izraavanja, Knjievnosti i Ljudskih prava, po plemenitom gospodinu Ralston-Saulu, cijenjeni gosti na svojim sjedalima se, kao upodobljeni, te veeri vozdignue nadahnuti tim Svetim trojstvom meunarodnog Pena. Taj Pen-centar kod nas, inae, izdaje jedan asopis, Novi izraz , beznaajan, blijed, bezlian, podran dotacijama fonda za izdavatvo, s toboe svijetlom tradicijom, jedan asopis koji izlazi samo

240

Homesic!

reda radi, da studenti objavljuju svoje seminarske, a asistenti i profesori da nam pokau ta su to ove godine smislili izmeu dva predavanja, u ime bodova. Ve je svima dobro poznato da je mnogo bolje tekst pohraniti u ladicu, tu je efektniji, nego ga tampati u Novom izrazu, inae e ga progutati prosjek! Mrs. Durakovi, meutim, ve due vremena, kao pjesnikinja, brine za nau zemlju, duebrino. Ona od godine 1991., kae, ostaje vjerna svom jagnjeem uvjerenju da svjedoenje o ratu, zloinu, genocidu iznutra moe prije doprijeti u svijet. Kada bi Gospod Bog oduzeo svakome pamet i zakotrljao niz brdo, ona bi prva potrala za svojom pameu. Vjerujui da je etika vanija od estetike, kae, ona danas ustvari za tom pameu svejednako tri. Njena e pjesma moda negdje jednom sprijeiti gram mrnje. Moda e ona pomoi u neijem linom bolu. To je razlog zato ova pjesnikinja pie. Ona, kae, zato i die, humano. Uvijek obazriva, uvijek brina, ona je u svojoj poeziji istovremeno larmoajantna i angaovana. Izlazei iz svoje koe, pipajui po svijetu ogoljenim pjesnikim nervima, bijae vidjela: zloin, zloin, zloin. Ali gospoa Durakovi, kao pjesnikinja, svejedno bijae slutila, jer slutiti jedino jo znam, ipak, dobrotu, dobrotu, dobrotu... Mi ne znamo miljenje gospodina Ralston-Saula o ovakvoj po-etikoj postavci. Mi moda znamo ta bi o njoj rekli nai kritiari. Moda bi taj koncept, u ime ozdravljenja, pohvalilo i deset menadera u fondovima irom Evrope. No neka se od nas ne oekuje da nam se to svidi. Prije svega zato to poiva na jednoj kiastoj opoziciji, kao pakao naspram raja. To je odgovor zloinu na prvu asocijaciju, svjetlo naspram mraka; dobrota! Voen svojom ubogom asocijativnou, taj koncept izmie i minimumu logike, motivacije, autentinosti. Mi smo u knjievnosti gledali one furgone to pristiu pred krematorij, onu a koja suklja iz dimnjaka Lubjanke, razlupana ela na galicijskim poljima, uguenu, nadutu, zadavljenu dojenad na podovima vagona u Auvicu, onog logoraa koji prodrljivo sre kondenzovano mlijeko naoigled izgladnjelih, nekog voronjekog progonjenika koji iskae kroz prozor pred nevidljivom straom, mi smo uli za onoga koji je, podvrgavan muenjima, u paklu kolimskog leda zaboravio ime sopstvene ene... Mi poneto znamo o tome, to je mrano zavjetanje knjievnosti

Homesic!

241

dvadesetog vijeka, ono ne ostavlja nikakvu nadu i nijednu iluziju, ja sam o tome ve pisao, to je ve odtampano, i ja sada ne bih elio da se ponavljam. Nakon te i takve knjievnosti, proivjevi u literaturi takve slike, kao itaoci, mi bismo se danas, prigodom jednog drugog zloina, genocida u Srebrenici, u naoj knjievnosti, trebali odueviti nad jednim senzibilitetom, matom, jednom literaturom, jednim konceptom koji nas iz tog pakla izbavlja dobrotom! Kakav spas! trebali bismo moda uzdahnuti. Neka se iri ta blagovijest, ovom zemljom, da je to ona dobrota koju je smislila naa pjesnikinja Ferida Durakovi, protiv zloina. Gospoa Durakovi ve godinama u svojoj poeziji spaava tu dobrotu, ona e tako moda spasiti i samu duu svijeta. U jednom drugom tekstu iskazae i svoju zabrinutost za ljubav, za djecu, na oinji vid, budunost nau, danas podijeljenu po nacionalnim torovima. Bilo bi dobro da tako prigrli i cijeli svijet! To je vrlo obazriva i paljiva gospoa. Moda e joj zamjeriti oni koji ne znaju kako je to jedna dobra poetska dua: prijatna kao kuhana jaretina sa mehkim krompirom, polivena blagim sosom saosjeanja i boleivosti. Ipak, pored sve blagote, ova pjesnikinja se uvijek boji da ne pree u nekom stihu iz etike u samodopadnu estetiku. Ona misli da nama sada treba jedna korisna poezija, kao praktinost. Ona se poklonila s potovanjem pred pjesmom jednog muziara, jasnom i djeijom, koja je trebala alarmirati pedagoge, direktore kola, nastavnike! Ta bi pjesma spasila nau djecu, u itankama. Ona misli da bi poezija danas trebala postati stvar na koju se moemo osloniti, kao to moemo na zanat koji neoekivano koristi u ivotu. Mora da takva promuurnost zakuasto slui spasenju one due svijeta, a da mi to ne vidimo, ne osjeamo, ne razumijemo! Sigurno sve to slui spasenju dobrote na ovom prokletom svijetu! To je moda samo pjesniko, to samo pjesnici tako osjeaju. Godinama budui pjesnikinja, njoj je doista uspjelo nikada ne proklizati, ni na moment, u estetiku. To se vidi po opsegu njenih asocijacija, njenog pjesnikog jezika, njenog senzibiliteta. Odana toj i takvoj osjeajnosti, poinjui glagoljati o genocidu, ona nam uvijek donese, svojom matom, tek nekoliko obinih slika, vienih na televizoru. Neke dede sa francuzicama, nae roake, i nane u dimijama, to su kao

242

Homesic!

nae nane. Tek nekoliko fraza koje nai mediji preivaju godinama. Jedna njena pjesma, pod naslovom Srebrenica, poinje dugim nabrajanjem godina, od 1995. do 2007., da bi bila poantirana stihovima sidranovskog prizvuka: Da mi je Ve jednom Le u oni grob Kojeg nema Kraj dijeta moga Kojeg nema Da mu rukice zgrijem. Jesu li te tri-etiri osjeajne slike najvie to moe rei naa literatura o genocidu? Je li dosjetka vrhunac pjesnike inventivnosti u naoj poeziji? To je samo prokockavanje nesluenih nemira, stvarnih ivotnih potresa, jedne ekstaze nemoi, neosjeane u blagoti direktorske kancelarije, pod estetikim pritiskom neuvjerljivih uoptavanja. Skuenu asocijativnost je donio taj na etiki oprez, angaman nae najnovije knjievnosti, to plaenje male djece koje se i avetima dosad popelo na glavu! Kao stilista ona pjeva naprimjer ovako: Sjeam tek dede se svoga. Pogruen, u bosanskoj tuzi, Niz Titovu svoju plazi, ko polumrtav mrav. Granate, devedeset druga. Al suze nisu moje. Nit curice te od devet, na tramvajskoj pruzi, to znala nije jo nisam ta znai zapadnosvjetska poruga, Nit dedo moj znao je ta znai polumjesec nositi svoj! Zalud se ovdje inverzijama kratkog daha prikriva ona gola ubogost pripovjedakobosanskog registra, ubogost tog dede koji plazi kao polumrtav mrav. Neko e rei da se ova alternativna poezija, po svom senzibilitetu i asocijacijama, ne razlikuje mnogo od najljepe, najpatriotskije, najuoptenije, poezije, naprimjer, Abdulaha Sidrana. Te poezije su zapravo bliske, kao blizanci, brat i sestra, dvojajani. Treba uporediti njihov ritam, jezike obrte, senzibilitet, topose. Moda se pred naim oima poezija F. Durakovi upravo razrasta u jednu veliajnu patriotsku ekstazu, u jedno velianje senzibiliteta naeg ovjeka, oplakivanje naeg stradanja, nae zemlje, a da mnogi to jo uvijek ne osjeaju! U toj poeziji je uglavnom sve nae, javno, sve uopteno, sve frazersko, nita pojedinano, nita individualno i konkretno, nita uvjerljivo, potresno, stvarno. Moda mi prisustvujemo neoekivanom obnavljanju nae tradicije, kao jednom novom i neoekivanom preporodu. Jeste li pomislili da e Ferida Durakovi nekad postati najvanija patriotska pjesnikinja nae (bonjake) knjievnosti? Ne bojte se! To se jo nee dogoditi. Ja se samo malo alim, nemojte zaboraviti da uz tu poeziju zasad bdije jedan veliki mahnitov koji je

Homesic!

243

zapravo najvea budalina, koja danas najjae udare u medijske talambase, gromko, njemu ne smije jo uvijek niko prii, budui najmoniji, to je itav gorostas od budale i zove se Ljudska prava! Pticom svoje poetske, nezemaljske, vie inspiracije Ferida Durakovi raspolovila je kamen literature, na etiku i estetiku. Mora da bismo joj oprostili onu oskudnost stihova, onu svagdanju boleivost u poeziji, ono pjevanje nemonog pjesnika koji hoe biti angaovan. No to ustrajno razdvajanje svjetla od tmine, etiku od estetike, literature od angamana, frazersko, nismo mogli. Ona je predvodnica naih angaovanih pjesnikinja, ona je ipak najbolja meu njima. Ona odluuje u dva i tri i u etiri irija, ona presuuje kome idu nae najvee i najprominentnije nagrade, i ta e biti tampano. Simpatina i susretljiva, neobino preuzetna, ona je deurna sagovornica naih medija. Je li potrebno naglasiti da bismo s nae strane tim naim pjesnikinjama dali i i stotinu diktafona, i dvjesto mikrofona, pa neka se igraju slobode govora i angamana uzdu i poprijeko naeg drutva? Nama to ne smeta. Ali kada ponu govoriti o etici literature, kada ponu etiki ki svojih soinenija nametati kao knjievnu vrijednost, u ime angamana, kao reakciju na tobonju estetsku samodopadnost, prezrivo, s gnuanjem prema literaturi, onda emo svaki put smatrati za shodno da kaemo nekoliko priblinih rijei. isto da bismo ukazali na suludu kontradiktornost! Da bi neto bilo angaovana umjetnost, to ipak na kraju mora biti i UMJETNOST. Ima li vee estetske samodopadnosti, veeg verbalizma, angaovanog kia kao u onoj pjesmi Tubalica, nastaloj na vijest o smrti Olene Popik, ukrajinske prostituke ostavljene pred mostarskom bolnicom, ima li negdje vie literarnog besmisla kao u toj poetskoj skalameriji, nalik na razdrndani megafon u koji se velikim slovima, bez ikakve interpunkcije, uzvikuje vie od deset puta rije mukarci, mukarci, mukarci, zatim se unedogled ponavljaju rijei: politika, Olena Popik, supruga, majka, ker, sjever, jug, islam, kranstvo, pravoslavlje, judaizam, Bosna (na nekoliko jezika), tranzicija, djeca, Ukrajina, i proaja, sve to pjesnikinji na um pada u tom trenutku, da bi sve bilo poantirano rijeima: Dvadeset sedma je no ramazana Muhammede iqre! To je kraj pjesme, moete

244

Homesic!

to pogledati. emu to slui? Moda e itaoci blagodarei ovim etikim uzvicima stvarno razoruati svoje mozgove pred toliko najavljivanim potopom, a ona lirska divlja e konano, prije tog smaka, jednom zauvijek biti poklana! Mi se samo nadamo da e estetika ua popucati kada se nae pjesnikinje krenu angaovano vjeati u ime spasenja dobrote i due svijeta! Dakle, vidite, mi nemamo nita protiv gospoe Feride Durakovi, kao takve, mi ak saosjeamo i sa tekoama Pen-centra koji ivi od projekta do projekta, jer ga mjeseno s vrlo malom sumom finansira Kanton Sarajevo, a sve ostalo dobiva prijavljujui se na konkurse, meunarodne i domae. Mi znamo da je to prokleto teak put, ispunjen obeanjima politiara koja se ne ispunjavaju, neprestanom besparicom i nesanicom. U takvim uslovima ivi, pie, radi naa pjesnikinja Ferida Durakovi, ali kad pogleda iza sebe, kae, vidi da ju je Bog pogledao s naklonou, i dao mi one koji me vole i uvaju, zdravlje, radost ivota i zahvalnost to sve to imam. Mi se, evo, s nae strane molimo da joj dobri Gospod Bog da dug ivot, permanentno spokojstvo, (etiku) smirenost i zadovoljstvo, onako kako ih samo ona sniva.

246

Homesic!

Haris Imamovi Estetike mustre i kritiki gobleni Jasmine Ahmetagi

Misliti i pisati o goruim problemima ove epohe sve je gore, jer sljedujemo jednom vremenu kritike razuma, jednom rasplamsalom poaru za vrijeme kojeg su izgorjeli svi osnovni pojmovi, kao da su bili samo sohe i suho lie, i uinio se onda taj nekadanji kolos duha malim i smijenim, infantilnim kao da je igrica, djeijim, nepostojanim kao da je kula od pepela, kula koja moe opstati danas i sutra jo samo kao ukras, kao muzejski eksponat kojega se ne smije dirati, inae e postati bezoblian, pepeo u rukama vjetra. S jedne strane tu kritiku razuma provela je sama stvarnost, jedna nerazumna stvarnost, iracionalna i fantastina, jedna stvarnost Dvadesetog vijeka koja je, odjednom, iskoila kao mitska adaha i progutala hiljade ljudi, a s njima i pojmove koji su tvrdili, u svim dotadanjim svojim rasporedima, da se ni u najluim snovima takve ale ne mogu pojaviti. Dok, s druge strane, gledajui sve to, kasnije i iz mira svog kabineta, sam je g. Filozof, Teoretiar, Sociolog, Profesor, Docent, Asistent, konstatirao i apsolutizirao, a la franca, tu injenicu iracionalnosti i nepredvidivosti stvarnosti, ukinuo sebe nekadanjeg koji je teio razumnom, uvodei hiljadu i dvije hiljade naina tumaenja stvarnosti, i pravei tako

Homesic!

247

od nekada stabilnog svijeta pojmova jedan tohuvabohu, jedno kraljevstvo nerazumnosti iji je jedini zakon to da prazan papir ne smije dugo biti prazan, mislei da je sve to tako nuno, da ne kaem, razumno. Stvarnost jeste pokazala razumu da je prevelika da bi je mogao obuhvatiti jednim zalogajem, da on vie ne smije biti iskljuiv i nadmen, kao dijalektiki ili derviki, jer nema identiteta izmeu bia i miljenja, ali to nije nuno znailo da je ne moe obuhvatiti s vie zalogaja, nimalo, da je sasvim iracionalna, da su njih dvoje bez veze, i da je nuan relativizam, jer jo vrijedi da je A = istovremenom i istosmislenom A, tj. da vrijedi zakon neprotivrjenosti u stvarnosti ba kao i u miljenju, a postoji i nit koja neke reenice povezuje sa dijelovima stvarnosti, nit tanka, nalik pletenici od vlasi koje je mogue prebrojati: postoje i reenice liene takve niti. Kritiari razuma jesu pokazali da su kolosi filozofskih sistema u koje se htjelo saeti cijelu stvarnost bili lieni temelja, da je to carstvo razuma itekako bilo nerazumno, da je nerijetko raunalo na posmatraa koji vidi haljinu na golom imperatoru, tj. da su bili prepuni unutranjih protivrjenosti i neusaglaenosti sa carstvom razlika, ali je upravo zato, zbog naina na koji su to oni uradili, suludo bilo da posljedicom takve kritike bude relativizam koji ukida vrijednost osnovnih zakona miljenja i koji ukida samu tu kritiku. Suludo je da u carstvu razuma na kraju vlada, na kraju, teza da car i jeste i nije go, da sva vienja treba tolerisati, zbog ega je u posljednje vrijeme i bila na snazi jedna prava poplava bezbrino iracionalnih tumaenja stvarnosti. Misliti i pisati o gorui problemima dananjice, znai zai u metodoloke ruevine to su ostale sve u pijesku i blatu poslije poplave postmodernih teorija i ponovo sagraditi stabilnu zgradu pojmova, koja vie nee imati pretenzije nekakve gnoseoloke babilonske kule, ali koja moe htjeti i biti mjesto odmjeravanja vrijednosti razliitih metoda i na kojem e se rjeavati ova pomutnja jezika dvadesetprvovjekovnog intelektualnog Babilona koja slabog dovodi do zdvojnosti. Beogradsko-novopazarska profesorica Jasmina Ahmetagi pokuala je rijeiti navedeni problem u svome tekstu Opsada Opsade . (To je drugi tekst unutar drugog dijela petog poglavlja njezine knjige Prie Narcisa zlostavljaa: zlostavljanje i knjievnost, koja je objavljena prole godine u Beogradu, u izdanju Slubenog glasnika, koju su kao recenzenti potpisali

248

Homesic!

Predrag Palavestra i Milivoj Nenin, a koja je, kasnije, ula i u uu konkurenciju za dobivanje prestine Isidorine nagrade.) Profesorica Ahmetagi u tom tekstu kritikuje ideoloki pristup Sae Ilia u njegovom pisanju o romanu Opsada crkve sv. Spasa autora Gorana Petrovia. (Isp. Saa Ili: Opsada srpske knjievnosti, juer, danas, sutra, Beton, br. 1, Beograd) Njezine teze su sljedee: Saa Ili je, kae profesorica, ideoloki kritiar. On ita knjievnost traei u njoj iskljuivo ideoloke sadraje, dok ga umjetnika vrijednost ne zanima. Tako on vrednuje djelo samo prema usaglaenosti poruka tog djela njegovoj vlastitoj ideologiji, ili nesuklanosti, on tako redukuje itave znaenjske slojeve knjievnog teksta, ne poznajui, kako kae profesorica Ahmetagi, alatke i sredstva kojima se jedino i moe stii do najdubljih slojeva. Ili zagauje knjievne tekstove ideologijom koja im ne pripada. On unosi ta znaenja iju neetinost kasnije spoitava Petroviu. On povezuje Memorandum SANU, Petroviev roman, Hazarski renik Milorada Pavia i Semolj goru Mira Vuksanovia, ali na takav nain da uope ne govori o romanima, ve o svojoj politiko-historiografskoj tezi koju ti romani treba da ilustriraju. Tj. da je Memorandum kvazinaunim jezikom oglasio totalno opsadno stanje nacije i time formirao ideoloku matricu o vjenoj ugroenosti, koja e kasnije biti (glavni) uzronik rata u Bosni i masovnih ratnih zloina. Ili to ini jer ne zna ta je pravi kontekst knjievnog teksta. On ne zna da to nisu povijesno-ideoloke okolnosti u kojima tekst nastaje i zato je slijep za umjetnike vrijednosti, za literarna znaenja Petrovievog teksta. Kae prof. Ahmetagi. Ili, kako podsjea profesorica Ahmetagi, u tom svom metodu nije nov: tako su za metafizika znaenja slijepi bili i politiki komesari tipa Zogovia, ilasa i Marka Ristia. Ili je isti takav hermeneutiki komesar, i kao takav ne moe shvatiti kako se treba itati jedno knjievno djelo. Na primjer, Paviev Hazarski renik. U Ilievom tekstu se, pie profesorica Ahmetagi na 208. stranici svoje knjige, imenom Hazara operie sa nekim podrazumevanjem, kao da smo u obavezi da priu o Hazarima razumemo na najplii mogui nain - u analogiji sa Srbima.

Homesic!

249

Saa Ili se, dakle, prihvatio posla knjievno kritiara, a ne poznaje osnove tog posla, tj. ne zna koji je pravi kontekst knjievnog djela. Drugim rijeima, Saa Ili je jedan obini knjievnokritiki krelac, jedna intelektualna muha ije su ideoloko-komesarsko zvrnzanje neki prepoznali kao knjievnu kritiku, pa je profesorica morala mahnuti svojom kritikom muholovkom i jednopotezno odstraniti tu muhu to se uporno lijepila po zidovima hrama umjetnosti, i oneiavala ih, i poslati je da se ide lijepiti po nekim manje istim predmetima od hrama umjetnosti. Petroviev roman ne govori, pie na 210. strani profesorica Ahmetagi, o opsaenom nacionalnom biu, ve o naputanju autentinog postojanja i integralne stvarnosti, koju tvore i duhovni fenomeni i vera u njih, a to se dogodilo i u biu naroda o ijoj navodno veitoj ugroenosti i opsaenosti i pie. Petrovi tako i ne ide za preslikavanjem stvarnosti u romanu; njegova umjetnika istina ne korespondira doslovnim istorijskim znaenjima. Petrovi pie priu ija je poruka metafizika: govori se o utemeljnosti bia u jeziku, o znaaju rijei za ovjekov bitak, a ne o znaaju srpskog jezika za opstanak Srba na srpskoj zemlji. - Ovde se pre svega ne razume, govori na 209. stranici profesorica Ahmetagi o ogranienosti kritiara Ilia, ontoloka utemeljenost bia u jeziku, koja nije Petrovieva izmiljotina, ve pripada itavoj struji miljenja o kojoj Ili ne zna nita. Drugim rijeima, Saa Ili je jedan egzegeta koji, ne shvaajui bilo ta drugo osim naloga vlastite ideologije i poslodavca, fedjukinovskim metodama zlostavlja umjetniko djelo Gorana Petrovia i tjera ga da prizna krivicu s kojom, objektivno, G. Petrovi nema povezanosti. Dakle, tamo gdje Saa Ili vidi Srbe i srpski jezik, treba vidjeti ljude i ljudski jezik. Ili govori da Petrovi pie kako su Srbi ugroeni, dok Petrovi govori zapravo da je ovjek izgubio izvorno postojanje: ugroen je ovjek, jer je ukinut cijeli duhovni poredak. Opsada pledira, tumai profesorica Ahmetagi na 211. stani svoje knjige, za nunost obnavljanja onoga to je uniteno propadanjem ie, a re je o duhovnom poretku sveta i ovekovoj orijentaciji ka transcedentnom. Dok Ilieva poenta (Opsada nam je potvrdila ono

250

Homesic!

to su nam govorili i mediji svih ratnih godina: paradoksalnu injenicu da smo pod opsadom.) nema veze sa Petrovievim djelom, jer Iliev metod nema veze s knjievnou. Iliev metod, njegov nain kontekstualizacije, on je pogrean, objanjava profesorica Ahmetagi, jer nije adekvatan onim specifinim porukama umjetnosti zbog kojih se knjievnost razlikuje od sociologije ili historiografije. Osnovni Iliev problem je, kako kae profesorica Ahmetagi, to ne shvaa da postoji razlika izmeu, recimo, historiografske istine i umjetnike istine. Tajna umetnike istine, objanjava taj svoj kljuni pojam na 212. stranici autorica, i jeste u tome da poveava nae empatijske kapacitete, duboko ulazi u nau prirodu i u najboljem sluaju prikazuje ono svevremeno u njoj, suoava nas sa nerazreivim paradoksom, sa uasom postojanja, sa vlastitim granicama i nagoni nas da ih proirimo. Jer, ako umetnost i ima neku vaspitnu ulogu, ta je uloga u podizanju ranga ljudskog bia, u oplemenjivanju i proirivanju ljudskog lika, u izvoenju oveka van zadatih okvira. Umjetnost nas, dakle, neminovno mijenja; ona nam otvara nove vidike, ona nam alje poruke, umjetnike istine, ideje koje su nove i univerzalne. Umjetnost ne govori o Srbima, ve o ljudima, ba kao to ne govori reeno, ve nekazano. Tim estetikim pasaom, meutim, profesorica sada ulazi u jedno protivrjeje i njezina lekcija prestaje biti uvjerljivom. Govorim o tome da sama profesorica Ahmetagi naprije brani umjetnike vrijednosti Petrovievog romana, ije su osnovne ideje, kako je rekla, ukazivanje na ontoloku utemeljenost bia u jeziku i plediranje za obnovu duhovnog poretka svijeta i ovjekove orijentacije ka transcedentnom, a kae i da je umjetnost neto to nuno proiruje vidike. Petrovi, znai, pie o ontolokoj utemeljnosti bia u jeziku koja nije, pie Jasmina Ahmetagi, njegova izmiljotina, ve pripada itavoj struji miljenja, a ujedno je napisao i vrijedno umjetniko djelo. Petrovi je, dakle, vrijedan, iako njegova izmiljotina nije njegova izmiljotina. On je kazao ve reeno, ali je umjetnik. Tj. Petrovi je vrijedan, iako ne bi trebao biti. Jer bi profesorica Ahmetagi, trebala znati ta je napisala na dvije razliite stranice svoga teksta. Profesorica Ahmetagi jednako iznevjerava osnovni zakon pravilnog miljenja i kada, nesukladno svojoj estetikoj

Homesic!

251

koncepciji, pozitivno vrednuje Petrovievo navijanje za duhovni poredak i ovjekovu orijentaciju ka transcedentnom (bez kojih svijet ovjeku nee biti zaviaj, niti e ovjek dosei autentinu egzistenciju). To takoer ne moe biti umjetnika istina, jer nije nita novo. To je fraza jerejske didaktike. Mnogi se sada pitaju, objanjava vladika valjevski Milutin posljednje prologodinje sue i poara u Srbiji, zato je Gospod dozvolio da se takva nesrea srui na zemlju? Zato takva kazna? Naravno, ljudski gresi i nebriga za prirodni poredak od Boga dat tvorevini, razlog su ovakvih nesrea na zemlji. - Evo ta smo mi, sinovi 21. veka, uinili od prirode koja mono osea greh nae nemarnosti prema njoj i snano udara po nama. Ovakvih tumaenja prirodnih katastrofa ili osjeaja besmisla u modernom svijetu, tih razloga zbog kojih nam se svijet ne ini kao zaviaj, nema samo u pravoslavnih vladika, ve kod svih religijskih pesudofilozofa i pseudoreligijskih filozofa ili psihologa, proroka ili televizijskih voditelja, sveenika u te-ve serijama, kao kod ma kakvog dvadesetprvovjekovnog sveenika, ma ijeg. Zapanjujue je sada kako ista profesorica Ahmetagi koja je ruiastom torbicom svoga ukusa onako nemilosrdno izmlatila Ilia, kao kakvog knjievnokritikog mulca, oevidno nije u stanju prepoznati najobiniju popovsku frazu, to e rei da u toj njezinoj estetikoj torbici, satkanoj od samohvaliteljskih sugestija, zapravo i nema ukusa koji bi bio mjerodavan da vrednuje umjetniku vrijednost Petrovievog romana. Na koncu, to njezino tumaenje Petrovievog romana je protivrjeno i samome sebi. Opsada pledira za nunost obnavljanja onoga to je uniteno propadanjem ie, a re je o duhovnom poretku sveta i ovekovoj orijentaciji ka transcedentnom. Dakle, duhovni poredak i autentina stvarnost koju on sa sobom nosi i koja fali srpskom narodu je postojala u ii, ali je propadanjem ie unitena. Ko je kriv za to? Po Ilievom tumaenju, Petrovi kae kako su zbog toga krivi strani osvajai. Za pad ie su, pie profesorica Ahmetagi i osporava Iliev stav na 208. strani, u Petrovievom romanu, odgovorni i moralni prekraji njenog stanovnitva, a panja je posveena i negativnim pojavama u srpskoj istoriji. Ali ako je u ii vladao duhovni poredak i orijentacija ka transcedentnom, kako je onda mogue da su razlozi pada ie (toliki i takvi!) moralni

252

Homesic!

prekraji njenih stanovnika, tj. odsustvo duhovnog poretka i orijentacije ka transcedentnom? Svojim tumaenjem Jasmina Ahmetagi zapravo sugerie kako je Petrovi dvopapkar koji poentu koja protivrjei razlozima na osnovu kojih je izvedena, te bi joj moda bolje bilo da ga brani od same sebe umjesto od Sae Ilia. Knievnost, kae profesorica Ahmetagi, ne govori o pojedinanom, ve o opem. Ne o Srbima, ve o ljudima! Tako je skaredno poistovjeivati i Pavieve Hazare sa Srbima! (Iako je opepoznato da je sam Pavi pravio takvo poistovjeivanje, i sugerisao takav nain tumaenja). Knjievnost govori o opem, a ne o pojedinanom! To je estetika lekcija profesorice Ahmetagi. Tj. lekcija koju su ve napisali Platon i Aristotel. Ali ta zapravo znai ta ideja o univerzalnosti umjetnikih poruka? Onaj, pie profesorica Ahmetagi na 214. stranici, koga zbilja vie zanima Pekiev stvarni inspektor od sutine istrage predoene kroz fiktivni lik pukovnika tajnbrehera uvedenog u literarnu interpretaciju istrage, odnosno istorijska istina umesto optosti ostvarene na ovaj nain, mora da se obrati policijskim dokumentima, a ne knjievnosti. Dakle, Pekieva pria, crpena iz pojedinanog sluaja govori o opem, o sutini istrage, a ne o pojedinanom. Ali kako provjeriti istinitost te oposti? Jedini nain je da je ponovo vratimo pojedinanom, tj. da poredimo Pekievu priu o istrazi i pukovniku tajnbreheru sa ivom stvarnou. Kakav zakljuak moemo izvesti ukoliko poredimo Pekievu istragu i neku dananju istragu? To mora zavisiti od same institucije koja je naloila tu istragu, od prirode njezine prakse i od karaktera tog nekog dananjeg pukovnika: Pekieva istraga moe u veoj ili manjoj mjeri biti slina nekoj drugoj, ali nikada ne moe biti istovjetna toj bilo kojoj drugoj, na to cilja Jasmina Ahmetagi sa svojim govorom o sutini istrage. Iskustvo mi daje dovoljno razloga da tako tvrdim. Jer ako kaem, kao to profesorica Ahmetagi govori, da je Pekieva istraga sintetizirala u sebi svaku moguu istragu, da tu mogu pronai sutinu istrage, onda bih tvrdio kako su sve istrage u svim okvirim, u svim drutvima, sutinski jednake, da su iste, tj. da je istraga koju su vodili protiv Buharina jednaka istrazi koju vedska policija vodi protiv Karla Bilta, da su

Homesic!

253

karakterno isti sudionici te istrage, da su ta dva drutva ista itd. itsl. Tako ukoliko dognamo do kraja logiku esencijalistike estetike: ona zavrava u ludilu koje poistovjeuje slino, razliito i protivrjeno. Iskustvo kae da nisu sva drutva, svi karakteri, sve situacije iste, pa da bi jedna pria mogla govoriti o svima njima. Dva drutva mogu biti slina, ali mogu biti i protivrjena, zavisno od stanovita. Tako i Pekieva pria moe puno toga rei o nekoj istrazi koju danas provodi neki pukovnik slian onom njegovom u nekom slinom drutvenom poretku: tako italac zapravo i vraa priu u stvarnost, i potvruje njezinu univerzalnost. Ali je suludo, kao to tvrdi estetika profesorice Ahmetagi, pomisliti da Pekieva pria govori o svim moguim istragama, u svim moguim okolnostima, sa svim moguim sudionicima, kao da se u stvarnosti zapravo oituje jedna jedina Istraga, kao da u svim tim istragama ne postoji hiljadu (sutinski i nesutinski) razliitih karaktera, hiljadu i vie okolnosti, materijalnih i sluajnih. Oevidno je da profesorica Ahmetagi, neminovno, sa Platonovom estetikom preuzima i njegovu metafiziku koja je osporena dvije hiljade i vie puta u toku posljednjih 2000 i nekoliko stotina godina, ali je profesorica Ahmetagi, oigledno, takorei jedan intelektualni dinosaur koji o tome ne zna nita, ili bolje rei metafiziki slijepac koji ne vidi da je stvarnost neto poprilino razliito od sjenke ideala. Mislei da umjetnost govori o sutinama koje su primjenjive na sve okolnosti i vjerujui previe rijeima koje koristi, Jasmina Ahmetagi tako pie kritike koje ne govore o niemu, ili koje, bolje rei, govore o Niemu. Kritika proistekla iz one platonistike estetike i ontologije, biva na kraju besmislenom i u spoznajnom smislu potpuno nekorisnim nizom velikih rijei. Metafiziki linijarom kojim onda profesorica tue Sau Ilia po njegovom knjievnokritikom turu, jer ne zna ni koliko su tri puta tri, a pravi se vaan. Duhovni poredak svijeta, veza izmeu ovjekovog bia i jezika, ovjekova orijentacija ka transcedentom... To je kritika koja vodi djelo iz pojedinanosti u ope, i tamo ga do kraja zadrava, ime ubija i ope i pojedinano. Ubija ope, jer ako nije vraeno konkretnoj stvarnosti ono ne moe neposredno potvrditi da jo uvijek moe govoriti o stvarnosti, o njezinim

254

Homesic!

stanovitim dijelovima, u odreenima kontekstima, naravno. Kao to ubija i pojedinano, jer ga obesmiljava: Peki paljivo individualizira svog junaka, ime sugerie da on ipak nije bilo ko, ne pravi ga kao ideju, ve kao pojedinanost, ali pojedinanost sa istaknutim osobinama, jedna dovrena pojedinanost, koja moe biti analogna (iako ne svim, ipak) hiljadama drugih pojedinanosti, hiljadama drugih pukovnika tajnbrehera od kojih nijedan nije isti, ve su svi slini, manje ili vie, to je od velike vanosti. 1. Knjievnost nije ilustracija sutina koje predstavljaju velike rijei, jer je ona uvijek zasnovana na iskustvu stvarnosti, koja isto tako nije ilustracija ideja, kao to tvrdi platonska metafizika. 2. U knjievnosti, ba kao i u stvarnosti, pojedinano ima jednaku vrijednost kao i ope, inae se radi o neozbiljnoj knjievnosti, ili looj, ukoliko nije svjesna svoje neozbiljnosti. 3. Stvarnost nije satkana od sutina, ve je od bezbroj pojedinanosti i svaka je osobina, svaka oznaka, u stvarnosti data u bezbroj nijansi i zanemarivanje tih nijansi je esencijalizam profesorice Ahmetagi koji ima vie veze sa molekulama na Saturnu, negoli sa stvarnou koju italac moe, osim rijeima, usvojiti i svojim ulima, pa zna da nije u sutini isto ako je gladan ili edan dva sata ili pet dana: nijanse su sutina stvarnosti. 4. A poruke umjetnosti i odnos ope i pojedinanog, to su mnogo sloenije stvari od fraza Jasmine Ahmetagi, tj. fraza malograanske antropologije, tj. pseudofilozofskih apstrakcija Predraga Palavestre, tj. kafeantanskih priica svih tih knjievnokritikih astronauta, priica isprianih Velikim Rijeima koje su tri kosmosa daleko od stvarnosti. U tim svojim pseudofilozofskim frazama profesorica Ahmetagi esto pie ovjek. Kao da nije mrtav. Jer o kakvom ovjeku, dovraga, pie ova gospoica? Zar ne vidi ta gospoica da, zaboga, postoji est milijardi i vie, razliitih tjelesa i psihikih sklopova, hiljade ideologija i morala, materijalnih i sluajnih okolnosti, nesporazuma, deset kosmosa i sto kosmosa razliitih ljudskih elja, i da se svakim danom sve to mijenja, da je sve to zamreno u jedno zemaljsko klupko da ni boanske

Homesic!

255

ruke vie nisu u stanju da to raspletu, a kamoli Goran Petrovi sa svojim romaniem? Zar ta gospoica, doavola, stvarno misli da je njezina tezica umjetnika istina, esencijalni smisao, i da bi ljudi bili sretniji & pametniji ukoliko bi posluali valjevskog vladiku Milutina? - ovjek je mrtav. Nain na koji je Saa Ili vratio roman Gorana Petrovia iz opeg u pojedinano mnogo je pametniji od praznoslovlja Jasmine Ahmetagi. Petrovi pie o tri opsade: o opsadi ie s kraja XIII vijeka, opsadi Carigrada u vrijeme etvrtog krstakog pohoda i, na kraju, opsadi srpskog naroda tokom ratnih godina 1992-95. Te tri opsade, kako uoava Ili, povezuje motiv pera. Mletaki je dud skrenuo svoju vojsku na Carigrad kako bi pribavio sebi udotvorni ogrta od deset hiljada pera koji bi mu osigurao mladost i izlijeio ga od bolesti, dok knez iman opsjeda iu kako bi se domogao udotvornog aneoskog pera koje se uva u manastiru; a NATO, u posljednjoj opsadi, unitava populaciju ptica u Bosni, naoko bezrazlono - a vjerovatno se sugerie da je potaknuto istim destruktivnim nagonom. Pera koja su u opasnosti, u Petrovievom romanu, kako kae Ili, sugeriu da je jezik u opasnost, da e biti otet ili uniten. Opsaene su, kako pie Ili, rei, odnosno jezik, odnosno samo nacionalno bie, to se na osnovu stepena ugroenosti jedne nacije, ukoliko postoji takva skala, moe rangirati veoma visoko. Jasmina Ahmetagi osporava ovo tumaenje. Ali na osnovu estetike kojoj samo njezino tumaenje protivrjei, i na osnovu tumaenja koje samo sebi protivrjei, i na osnovu metafizike koja sama sebi protivrjei. Ilievo tumaenje je mnogo pametnije, jer nema takvih logikih nedostataka, jer je izvedeno na osnovu odrivih analogija. Jasno da Ilievo tumaenje nije jedino koje je mogue. Moda e Opsada crkve sv. Spasa kroz 57 godina biti dostupna itaocu na Filipinima kojega, vjerovatno, ne bi zanimala stvarnost u Srbiji osamdesetih, devedesetih ili 2006. godine, ve bi priao djelu kao umjetnikom vjerujui da mu moe rei tota i o njegovoj stvarnosti, pa bi to djelo smjestio u nove kontekste, pravio analogije izmeu ljudi i svijeta te fikcije i stvarnosti i ljudi samog njegovog svijeta. On bi inio tako ukoliko je razuman, i ukoliko je svjestan injenice da mu pseudohermeneutike fraze nalik onima profesorice

256

Homesic!

Ahmetagi ne bi nita rekle o njegovoj stvarnosti. Ali Ilieva stvarnost nije filipinska stvarnost 2069. godine, ve Srbija od osamdesetih godina pa sve do danas, i sasvim je razumno to on Petroviev roman postavlja u relacije spram pojava u toj stvarnosti. Moda e Petroviev roman, ukoliko Jasmina Ahmetagi jednako nastavi hvaliti njegovu umjetniku vrijednost, doivjeti i 3479. godinu na Marsu. Ali Saa Ili ne ivi na Marsu, ve u zemlji u kojoj je jedan memorandum nekih akademika (ne samo tumaio i tumai stvarnost, ve i) uticao na njezin razvoj, kao to to ini i danas. I ako, shodno tome, Saa Ili utemeljeno dokae da bi Petroviev roman i Memorandum mogli govoriti na (toliko slian da bi se moglo rei) jednak nain o jednakim stvarima, kao to je dokazao, onda Saa Ili ima pravo da kae da oni jednako govore o jednakim stvarima. A Jasmina Ahmetagi moe pisati tako da se naprvu uini da je Saa Ili neki knjievnokritiki knez iman koji vri opsadu Umjetnikog Djela sv. Gorana Petrovia, i glumiti nekakvu Jovanu Sanuanku, ali to nema veze s razumom. Jasmina Ahmetagi tvrdi kako je nedopustivo to to je Ili negirao Petroviev roman, ne dokazujui da je umjetniki nevrijedan, ve samo da je - a i to je sam Ili uitao - protivan osnovnim etikim naelima. To nije tano. Saa Ili je dokazao da je Petroviev tekst bez prvih umjetnikih vrijednosti, ak iako se drimo estetikih kriterija Jasmine Ahmetagi. Moemo pristati na tvrdnju da umjetniko djelo mora govoriti novo. Ako je Saa Ili dokazao da Petroviev roman i Memorandum SANU-a imaju poruke koje su u toj mjeri sline da se Opsada crkve sv. Spasa moe shvatiti ilustracijom teza srpskih akademika o opsaenosti srpskog naroda i njegovog jezika, onda se taj roman i treba shvatiti kao ilustracija teze srpskih akademika. Onda to znai da je on roman s tezom, da ne moe, kako bi to rekla gica Ahmetagi, proititi vidike ljudskog bia, jer njegove ideje nisu njegove i nisu nepoznate. injenicu da taj roman nije napisan da proiri vidike srpskoga bia, ve da utvrdi postojee, vladajue, Saa Ili oigledno shvaa kada u svom tekstu pie o popularnosti tog romana i o jednakosmjernosti njegovih poruka sa ideologijom Memoranduma i osnovnim frazama srpskih medija u godinama koje su pojeli miloevievci. Problem je,

Homesic!

257

moda, to Ili nije takve svoje veze doveo do kraja, do preciznog zakljuka o umjetnikoj bezvrijednosti Petrovieve opsade italake panje. Pievo je pravo, pie profesorica Ahmetagi, da predstavi istorijsko zbivanje na nain koji istorija ne potvruje ako izmene istorijskih okolnosti omoguavaju stvaranje prie kroz koju se emaniraju univerzalna znaenja. Tu reenicu ona pie kao estetiki postulat kojim hoe da obezvrijedi Ilievu tvrdnju kako bi bio laan roman u kojem bi se prialo o tome kako je Zoran ini ubio Milorada Ulemeka. Ne, kae, prof. Ahmetagi, to ne mora nuno biti sluaj, ve je sasvim mogue napisati takav jedan roman, tj. roman u kojem e ini ubiti Ulemeka, a da on bude i umjetniki istinit. tavie Ulemek bi se mogao prikazati kao (navodim doslovno sa 212. stranice:) pozitivan junak koji strada kao rtva politike intrige, i tada su etike norme koje proizlaze iz romaneskne prie apsolutno zadovoljene. Poslije ovoga Saa Ili moe liiti na dijete koje je mislio da se moe samo na nogama stajati i to i reklo, a Jasmina Ahmetagi na prvakinju u gimnastici koja, nemilosrdna, hoda na rukama ime sugerie tom djetetu da ono jo uvijek zna o svijetu koliko i bilo koji mali konj. Ali to moe izgledati samo naivnom itaocu, koji simpatie profesoricu, jer gica profesorica oigledno ne poznaje injenicu, koju ve znaju i djeca, a to je ona da roman poznaje razliite anrove. Nije isto, morala bi znati jedna univerzitetska profesorica, itati neku alegoriju s izmiljenim likovima i s neodreenim hronotopom i Andrievu priu o Omer-pai Latasu: pisac koji ne preuzima historijske dogaaje i linosti kao grau za siejno oblikovanje i onaj koji preuzima nisu u jednakoj situaciji. Jasno da pisac romana nee za cilj imati onaj cilj koji ima historiograf; meutim, ukoliko ozbiljno pristupa temi on, ini se, mora paziti na osnovne injenice dogaaja o kojima e pisati: u ovom sluaju da je Ulemek dao da se ubije inia. (A to da li je u trenutku ubistva ini imao na ruci sat ili nije, to nije u navedenom smislu bitno.) S druge strane, neki bi pisac bi mogao napisati komini roman u kojem ini ubija Legiju, jer takav obrat naelno moe proizvesti samo komike efekte, ali samo u jednom kontekstu unutar kojega ubistvo ne bi bilo smatrano zloinom, ili, preciznije, ako bi potencijalni

258

Homesic!

itaoci bili moralno neosjetljivi na ubistvo Zorana inia, jer bi se upravo s tim konkretnim ubistvom alio pisac u svom djelu. Ne moe se napraviti takav obrat, a da se ne proizvede kod itaoca osjeaj onog nesklada kakvog proizvode komediografi. Tolikog: potpunog nesklada. Jasmina Ahmetagi nije mogla ovo shvatiti, jer je krenula od teze da umjetniki sadraji nemaju veze sa moralnim pitanjima, ama ba nikakve. Ja takoer ne mislim da je vrijedna knjievnost nekakva prosvjetiteljska didaktika, ali pisac koji u djelo uvodi motive i imena koja su ve poznata itaocu iz historije, nije slobodan kao onaj koji ne pie historijski roman, pa mora dobro paziti kako ih koristi zbog efekata koje namjerava proizvesti u itaocu, jer ta imena i ti motivi nisi isti od asocijacija. Jasmina Ahmetagi koja pretpostavlja da je mogue imati namjere koje nisu komiareve i napisati roman u kojem Zoran ini ubija Legiju, samo pokazuje kako zna o pisanju knjievnih djela koliko i sv. Sava o bregastoj poluosovini u Fordovom motoru, ili, to je moda i tanije, kao poluosovina o Savi. Konano, zakljuuje svoj tekst profesorica Ahmetagi, ako u svom romanu opiemo stradanje jednog jedinog Cincarina u toku opsade Sarajeva i to prikaemo kao kosmiku katastrofu, a sukob Srba i Bonjaka nainimo samo pozadinom tog stradanja, time nismo ni poremetili istorijski red veliina niti smo gluvi i etiki indiferentni. Roman moe govoriti o stradanju psa na pragu sarajevske kue, te i to stradanje moe biti prikazano kao kosmika katastrofa - jer, uostalom, ono to i jeste. Pre nam se ini da su oni drugi, koji ne uviaju da je svako od tih stradanja kosmika katastrofa i koji ne oseaju da je knjievnost pozvana da nas osvesti za to (ako je uopte pozvana za bilo kakav angaman), neosetljivi za umetnike istine. (Ove reenice nalaze se na 215. strani knjige Prie Narcisa zlostavljaa Jasmine Ahmetagi, a podvlaenja su moja) Profesorica Ahmetagi olako poistovjeuje razliite stvari, i to nije nita ozbiljno sve dok su te stvari razliiti anrovi umjetnikog oblikovanja, sve dok ova profesorica ne pone donositi etike zakljuke, sve dok ne pone sugerisati zakone ponaanja, sukladne toj njezinoj esencijalistiki traljavoj logici po kojoj je 3 isto to i 7 jer su oboje brojevi. Jo kada te zakljuke, svojim recenzentskim potpisom ili iriranjem,

Homesic!

259

odobre eminentne figue u srpskoj knjievnoj javnosti, onda se samo prestanem smijati, jer mi njezine reenice, bez smisla za nijansiranje, stupnjevanje i razgraniavanje tih dvaju kosmikih katastrofa na veu i manju, sugeriu da je moj ivot vrijedan koliko i ivot jednog psa. Ako Jasmina Ahmetagi vrednuje kako je prikazivanje stradanja jednog Cincarina u ratnom Sarajevu kao kosmike katastrofe etiki ispravno, i ako s druge strane stradanje jednog psa u ratnom Sarajevu isto tako vrednuje, tj. kao kosmiku katastrofu, onda bi u svijetu njezinih etikih ideala i stradanje 10 Cincara bilo isto to i stradanje 10 pasa, tj. kosmika katastrofa. Iako na prvi pogled Jasmina Ahmetagi u etikom smislu lii na nekakvu kosmiku Majku Terezu, ona je zapravo nepaljiva i zato nihilist, jer takvom svojom etikom sugerie kako je stradanje 10.000 ljudi u ratnom Sarajevu isto to i stradanje 10.000 pasa. Nihilizuje, nepametno. Ne osjeajui potrebu da dalje obrazlaem svoj stav, ja bespogovorno odbacujem esencijalistiko pisanje gice Ahmetagi i savjetujem da pokua da ne pie nita neko vrijeme. Recimo, iduih 200 godina.