Linda Holeman - Miris Šafrana

GIGA
Linda Holeman
Miris afrana

Naslov izvornika: THE SAFFRON GATE

GIGA
ht t p: / / www. cr owar ez. or g/
2

"No donosi zvijezde
kao to nam tuga otkriva istine."
Philip J ames Bailey

GIGA
3

Mojoj sestri Shannon koja je
donijela radost u moj ivot.

GIGA
4
PRVO POGLAVLJE

Gibraltarski tjesnac Travanj 1930.

ULOVIO NAS J E LEVANT.
Cula sam tu rijec dok se mala grupa panjolaca skupljala na palubi, upirala prstima i
odmahivala glavama. Viento de Levante, glasno je izjavio jedan od njih, potom pljunuo i
tolikom estinom izbacio neku rijec koja je mogla biti samo psovka. Poljubio je kri
koji mu je visio oko vrata.
panjolci su se odmaknuli od ograde, cucnuli oslonivi se na pete, leda okrenutih
prema palubnoj kucici, dok su rukama zaklanjali male, motane cigarete pokuavajuci ih
upaliti. Zrak je iznenada bio pun vlage i guste magle. Zakljucila sam da je rijec o
zloslutnim predznacima.
"Oprostite", rekla sam sredovjecnom mukarcu koji je stajao kraj mene uz ogradu.
Cula sam kako se na engleskom obratio jednom od nosaca dok smo se ukrcavali na brod
te znala da je, poput mene, Amerikanac. Njegovi podbuhli, rumeni obrazi i nabrekle oci
ukazivale su na ivot pun ekscesa. Bili smo jedini Amerikanci na malom trajektu. "to
to govore? to je levante?"
"Levant", rekao je zakopcavajuci lagani kaput. "Levante je panjolska rijec za istok.
Levant znaci uzdizati se. To je straan vjetar koji dolazi s istoka."
Poznati su mi bili iroko i mistral, vjetrovi koji su harali Sredozemnim morem. Ali
nikad nisam bila cula za levant.
"Dodavola", rekao je mukarac, a odmah potom, "oprostite. To moe potrajati.
Moda cemo se morati vratiti ako ga ne prestignemo."
Usprkos vjetru osjetila sam njegovu kolonjsku vodu, previe cvjetnog i intenzivnog
mirisa. "Prestici ga? Zar nece samo proci preko nas?"
"Ne znam. Ovdje, na zapadnoj strani tjesnaca, postie svoj maksimum." Njegov eir
iznenada je poletio, pokuao ga je zgrabiti, no nestao je u zraku nakon to se na tren
zavrtio pred nama. "Dodavola, jo jedanput!" uzviknuo je, glave nagnute unazad dok je
pretraivao nisko, tmurno nebo. "Oprostite mi, gdice...?"
"OShea. Gdica OShea", odgovorila sam. Ogrtac mi se napuhao i poceo vrtjeti oko
mene kao da sam pleuci dervi; stisnula sam ga uz prsa jednom rukom dok sam
drugom drala eir. Pricvrcen s cak nekoliko ukosnica, pusteni eir nemirno se
podizao kao da ce u svakom trenutku odletjeti s moje glave. Nisam mogla doci do
zraka, dijelom zbog vjetra, a dijelom zbog straha.
"Moe... moe li se brod... prevrnuti?" Nisam mogla izgovoriti rijec potonuti.

GIGA
5
"Oprostite jo jedanput zbog mojeg ponaanja, gdice OShea. Prevrnuti?" Pogledao
je iznad mojih ramena prema krmi. "To se vie ne dogada cesto. Uzimajuci u obzir
snane strojeve kojima su opskrbljeni dananji trajekti."
Kimnula sam, iako me njegove rijeci nisu umirile koliko sam se nadala da hoce.
Nedavno sam iz newyorke luke krenula prema Marseilleu, zatim iz Marseillea
nastavila prema najjunijoj tocki panjolske, ne doivjevi nita stranije od nekoliko
dana uzburkanih valova na Atlantiku. Nisam ni pretpostavila da bi ovaj kratki put
mogao biti najgori.
"Klima je nepredvidiva", nastavio je mukarac, "ponekad i pobjenjela. Levant
najcece traje tri dana i ako kapetan odluci da necemo nastaviti put, morat cemo se
vratiti u jedan od stranih, malih panjolskih luckih gradova i pricekati do subote."
Subota. Bila je srijeda. Vec sam previe vremena izgubila u Marseilleu. Iako sporo,
svakim danim rasla je u meni panika od posljednjeg susreta s Etienneom.
Dok mi je vjetar puhao slanu vodenu prainu u lice, trljala sam oci rukavicama,
djelomice kako bih bolje vidjela, a djelomice kako bih izbrisala sliku svog zarucnika.
Gdje god bio u tom trenutku.
Mukarac je dodao: "Bilo bi bolje da udete. Ova vodena praina. .. uskoro cete biti
mokri od mora i zraka. Ne elite se razboljeti prije dolaska u Tanger. Sjeverna Afrika
nije mjesto u kojem elite biti bolesni." I dalje me je promatrao. "Sjeverna Afrika je
mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu."
Njegove rijeci nisu me utjeile. Prisjetila sam se kako sam prije deset dana, u
groznici i slaba, leala na uskom krevetu u Marseilleu. Posve sama.
Mukarac me i dalje promatrao. "Gdice OShea? Imate li pratioca?"
"Ne", viknula sam kad je vjetar naglo zviduknuo. "Ne, putujem sama." Sama. Jesam
li to rekla previe glasno? "Poznajete li Tanger?" Zakljucila sam koliko smijeni
moramo biti panjolcima pokuavajuci nadglasati vjetar. Djelomicno zaticeni
izbocinom, uspjeli su zapaliti cigarete. Puili su usredotoceno, stisnutih ociju
promatrajuci nebo. Bilo je ocito da njima levant nije bio nepoznanica.
"Da", viknuo je mukarac, "da, bio sam nekoliko puta. Podimo sada, podimo."
Dodirnuvi mi leda, usmjerio me je prema vratima. Kad smo uli u uzak hodnik koji je
vodio do glavnog salona, vrata su se zalupila za nama, a ja sam osjetila olakanje
pobjegavi od vjetra. Maknula sam kosu s lica i namjestila ogrtac.
"Moete li mi preporuciti smjetaj u Tangeru? Za noc, dvije; moram stici do
Marakea. Nisam sigurna... Citala sam razne izvjetaje o ruti izmedu Tangera i
Marakea, ali sve su informacije bile pomalo zbunjujuce."
Proucavao mi je lice. "Hotel Continental u Tangeru bio bi prikladan izbor, gdice
OShea", rekao je usporeno. "Najotmjeniji je; naici cete uvijek na nekoliko pristojnih
Amerikanaca ili Britanaca. Omiljen je medu bogatim europskim putnicima. Smjeten je
unutar starih zidina, ali sigurno je utocite."

GIGA
6
"Sigurno utocite?" ponovila sam.
"Zasigurno cete biti malo na oprezu u Tangeru. Sve te uske, zavojite ulice i ulicice.
Dosta zbunjujuce. I ljudi..." Zaustavio se, a potom nastavio. "Ali Continental je zadrao
stari kolonijalni duh. Da, najsrdacnije bih ga preporucio. Oh", rekao je kao da se sjetio
necega vanog, "i, na svu srecu, nema Francuza. Ako nemaju obitelj kod koje mogu
odsjesti, okupljaju se u Cap de Cherbourgu ili Mille dIslesu."
Nisam reagirala, no on je nastavio. "U salonu u Continentalu ivahno je gotovo
svake veceri. Piju se kokteli, cesto se pjeva. Ako vam se to svida", rekao je promatrajuci
me i dalje. "To nije mjesto za mene, ali cini mi se da bi vama odgovaralo."
Kimnula sam.
"Rekli ste da idete u Marake?" upitao je. "U duboku unutranjost?"
Ponovno sam kimnula.
Poskocile su mu obrve. "Ali sigurno ne sami. Cekaju vas prijatelji u Tangeru?"
"Nadam se da cu ici vlakom", rekla sam ne odgovorivi na pitanje, no nakon to mu
se promijenio izraz lica, dodala sam: "Postoji vlak za Marake, zar ne? Citala sam..."
"Ne poznajete Sjevernu Afriku, pretpostavljam, gdice OShea,"
Nisam poznavala Sjevernu Afriku.
Sad je bilo posve jasno da nisam poznavala ni Etiennea.
Nakon to mu nisam odgovorila, nastavio je: "To nije putovanje za bojaljive.
Osobito ne za enu koja putuje sama. Strankinje u Sjevernoj Africi..." zaustavio se. "Ne
bih vam to preporucio. Dug je put do Marakea. Prokleta zemlja. Nikad ne znate to vas
ceka. U vezi s bilo cim."
Progutala sam pljuvacku. Iznenada mi je postalo prevruce. Prigueno svjetlo u
hodniku pretvorilo se u bljetavo bijelo dok su se gubili zvuk vjetra i lupanje motora.
Nisam se smjela onesvijestiti. Ne ovdje.
"Nije vam dobro", rekao je mukarac glasom koji je bio priguen mojom
vrtoglavicom. "Dodite, sjednite."
Osjetila sam njegovu ruku pod svojim laktom, gurao me prema naprijed dok su mi se
stopala kretala nesvjesno. I kad je more bilo mirno, hodanje brodom predstavljalo mi je
problem zbog noge, a u ovom slucaju pokazalo se jo zamrenijim. Drugom rukom
oslanjala sam se o zid, a kako se ne bih spotaknula u jednom sam se trenutku
naslonila na cvrstu mukarcevu ruku. Osjetila sam cvrsti stisak na ramenu i tvrdo
sjedalo poda mnom. Nagnula sam se naprijed, ruke prekriila preko eluca, zatvorila oci
i pocela duboko disati osjetivi kako mi se krv tutnjajuci vraca u glavu. Kad sam se
naposljetku uspravila i otvorila oci, vidjela sam da smo u uskom, zadimljenom salonu
punom redova metalnih stolaca pricvrcenih za pod. Bio je napola pun onih koje se,
prema crtama lica i odjeci, lako moglo identificirati kao panjolce ili Afrikance, i onih
koje nisam mogla imenovati samo prema njihovu fizickom izgledu. Mukarac je sjedio

GIGA
7
kraj mene. "Hvala vam. Osjecam se bolje."
"Niste jedina kojoj je loe u ovim uvjetima", rekao je. Postala sam svjesna stenjanja
oko sebe i placa djece te shvatila da mnogi putnici pate od stranog ljuljanja broda.
"Pitali ste za vlak", rekao je. "U pravu ste, postoji vlak za Marake. Tracnice su
postavljene prije nekoliko godina ali nepouzdane su i u najboljim uvjetima. Osim
toga, ne krece iz Tangera. Prvo biste trebali stici do Feza ili Rabata i ukrcati se u
jednom od tih dvaju gradova. Ne preporucujem vam odlazak u Fez. Daleko je u
unutranjosti i izvan puta; Rabat je sigurniji izbor. No ipak cete morati unajmiti auto i
vozaca kako biste stigli do Rabata. Zato ne ostanete ondje, u Rabatu, ako elite
napustiti Tanger i vidjeti Maroko?"
"Ne. To mora biti Marake. Moram otici u Marake", ponovila sam i pokuala
ovlaiti usne. Usta su mi bila suha; odjednom sam bila jako edna.
"Iskreno, ne bih se pouzdao u vlak od Rabata do Marakea, gdice OShea.
Nepouzdan je, kao to sam rekao: tracnice se stalno pomicu, ili su blokirane devama ili
tim vrakim nomadima. Najbolje je unajmiti auto i odvesti se do Marakea. Tu su i te
proklete staze koje smatraju cestama Francuzi su ponosni na njih, ali na nekim
mjestima nezamislivo su izolirane i neravne."
Trepnula sam, uspravila se i pokuala zapamtiti sve te detalje. Pritom negativne.
"Naici cete na probleme i na cesti, biti prisiljeni ici starim rutama, jednostavnim
putevima za deve i magarce. Sluajte", rekao je, "kao to sam rekao, ima gradova koji
su blii Tangeru. I trebali biste ostati blie moru, zbog vjetra koji rashladuje. Vrhunac
ljeta je blizu, strana vrucina takoder. Ako inzistirate na odlasku iz Tangera, kao to sam
rekao, ostanite u Rabatu. Ili idite cak do Casablance. Puno je civiliziranije od..."
"Hvala vam na informacijama", rekla sam. Pokuavao je pomoci, ali nije mogao
razumjeti koliko mi se uri da stignem do Marakea.
"Nema na cemu. Ali doista, gdice OShea, Marake. Pretpostavljam da imate rodake
ondje. Ili barem prijatelje. Nitko ne ide u Marake ako ga ondje netko ne ceka. Ondje su
samo Francuzi, znate. Imate nekoga u Marakeu?"
"Da", odgovorila sam nadajuci se da sam zvucala uvjerljivo jer nisam znala govorim
li istinu uopce. Odgovor cu dobiti tek kad stignem u Marake. Iznenada vie nisam
htjela sluati ni odgovarati na pitanja. Umjesto da me uvjeri kako mogu i hocu
putovati prostranstvima Sjeverne Afrike posve sama ovaj razgovor cinio me jo
nesigurnijom i plaljivijom. "Molim vas, nemojte se osjecati obaveznim sjediti sa
mnom. Dobro sam, doista. I hvala vam jo jedanput", rekla sam pokuavi se
osmjehnuti.
"U redu", odgovorio je, ustavi. J esam li vidjela olakanje u njegovim ocima? Kako
li me doivljava jako samom, neinformiranom, jako... ocajnom? J esam li djelovala
ocajno?

GIGA
8
Dok je odlazio ugledala sam panjolsku obitelj s troje male djece koja su mi sjedila
nasuprot. Imala su goleme i tamne oci, a njihova su uska lica bila ozbiljna dok su me
proucavala. Najmanja djevojcica podignula je sicunu lutku kao da mi je eli
pokazati.
Preplavila me neobjanjiva bol. Uvjeravala sam se da je to od edi i brige.

LEVANT J E PUHAO SVE SNANIJ E, a zbog uzburkanog mora nisam mogla odrediti
jesmo li krenuli natrag, kao to je Amerikanac rekao da bismo mogli, ili nastavili
planiranim putem. Trajekt se provlacio medu valovima visokim zbog levanta, a mi smo
se dizali i sputali u jednolicnom ritmu od kojeg mi je bilo jo mucnije. Ni ostalima nije
bilo bolje; neki su jurili prema palubi gdje su se, pretpostavljala sam, naginjali nad
ogradom kako bi povracali. Bez ikakva upozorenja, mala se panjolska djevojcica
nagnula naprijed i ispraznila eludac na pod. Majka je rukom obrisala djetetova usta,
smjestila je u krilu i pocela je gladiti po kosi. Smrad u salonu bio je sve gori, vrucina je
rasla. Rukavom sam prela preko lica, zahvalna to nisam jela cijeli dan. Da sam se
barem sjetila ponijeti bocu vode, kao vecina putnika. Svi su bili mirni, tijela su se dizala
i sputala s brodom, i za razliku od ranije kakofonije glasova kad smo naputali
panjolsku, svi su bili tihi. Cak su i najmladi bili tihi, osim djevojcice u majcinim
rukama koja je tiho plakala.
Opet sam pomislila na prevrtanje broda. I opet sam shvatila u kakvom sam se
poloaju nala ne razmiljajuci o vlastitoj sigurnosti.
Kad se brod snano zaljuljao i bacio me na prazan stolac pokraj mene tako da sam
udarila laktom o tvrdu povrinu i izvrnula kuk, nesvjesno sam kriknula, kao i ostali. No
i dalje nitko nije govorio; samo su se uspravili i nastavili sjediti posve mirno. Stavila
sam ruku na usta, pocela ubrzano gutati kako bih zadrala uarenu uc koja mi se
penjala grlom, naslonila se i prepustila valovima. Zatvorila sam oci, pokuala duboko i
smireno disati, ignorirati zavijanje vjetra koji je zvidao oko prozora na palubi i ne
udisati miris smrdljive lokve na podu.
Zatim se, isprva toliko polagano da nisam toga ni bila svjesna, ljuljanje broda
smanjivalo. Uspravila sam se i shvatila da kroz prozore vie ne mogu vidjeti more kako
se die i sputa. Tlo pod mojim nogama opet je bilo cvrsto i poznato, a i eludac mi se
bio smirio.
Preplavio me osjecaj olakanja, a u tom je trenu jedan od panjolaca s palube otvorio
vrata i viknuo: "Tanger. Ya llegamos! "i zacuo se tih mrmor olakanja. Pretpostavila sam
da je ugledao grad, ili da smo mu se pribliavali. Dakle, uspjeli smo preduhitriti levant,
ostaviti vjetar da hara sreditem tjesnaca. Zatvorila sam oci puna zahvalnosti, a kad sam
ih opet otvorila nekolicina djece otrcala je do prozora. amor razlicitih jezika poceo je
kao mrmljanje koje je raslo dok neto poput blage euforije nije ispunilo zaguljivu
prostoriju. Svi su ustajali, rastezali se, cavrljali dok su sakupljali djecu i prtljagu, kao i
obitelj koja mi je sjedila nasuprot, s lijeve strane. Majka je nosila malu djevojcicu koja
je jo uvijek stiskala lutku. I ja sam ustala, no opet uz osjecaj vrtoglavice i mucnine koji

GIGA
9
je moda bio rezultat ljuljanja broda, edi i manjka hrane, ili nedavne bolesti.
Sjela sam.
"Gdice OShea? teta to niste izali na palubu kako biste pratili na dolazak.
Carobno, sa suncem... oh. Ali jo uvijek vam je loe", rekao je Amerikanac mrteci se, a
ja sam znala da mi je lice znojno i blijedo. "Mogu li vam pomoci da nadete..."
Odmahnula sam glavom. "Ne, ne." odgovorila sam prekinuvi ga. Iako je ponuda
bila primamljiva, bilo mi je neugodno zbog slabosti. "Odmorit cu se jo trenutak, a
zatim cu biti dobro. Hvala vam, bili ste jako ljubazni. Ali, molim vas, krenite svojim
putem, inzistiram."
"U redu", odgovorio je. "Ali pripazite na touts. Puno ih se mota oko dokova. Uzmite
un petit taxi ili, ako ih nema, kola. I platite samo pola od onoga to trae. Pola, Ispricat ce
vam pricu o svojoj gladnoj djeci, bolesnoj majci, ali ostanite cvrsti. Nemojte platiti vie
od pola", ponovio je.
Kimnula sam i poeljela da ode kako bih opet mogla zatvoriti oci i zaustaviti
vrtoglavicu.
"Dovidenja, gdice OShea. elim vam puno srece. Trebat ce vam, ako doista kanite
putovati sami do Marakea." Njegovi koraci bili su usporeni i teki dok je odlazio.
Nakon nekoliko trenutaka, sluajuci samo prigueno vikanje izvan broda, nesigurno
sam ustala u praznom salonu. Navukla sam rukavice i izala na palubu, na toplu
suncevu svjetlost. Cim sam prola kroz vrata, glava mi se razbistrila; zrak je bio svje,
mirisao je na more i na jo neto, neto kiselkasto, moda citruse. Bio je to svje, cist
miris. Duboko sam udahnula, osjecajuci se snanijom sa svakim udisajem. Pogledala
sam to mogu vidjeti od Tangera.
Pogled je uistinu bio velicanstven kao to je Amerikanac rekao. Bijele kuce uzdizale
su se iznad dokova, medu palmama oblikujuci amfiteatar. Minareti su se uspinjali
visoko iznad dok je sunce obasjavalo njihove tornjeve. Okruivala me neobicna ljepota,
nimalo nalik na industrijske dokove New Yorka ili Marseillea. Stajala sam i gledala u
lagano ljuljanje palmina lica. Zatim sam, odmaknuvi pogled od grada, pogledala ljude
koji su se kretali palubama. Vidjela sam samo mukarce - gdje su ene? - i na trenutak
pomislila da su posvuda redovnici... no kako je to moguce? Zar Tanger nije bio grad
muslimana? U sljedecem trenutku shvatila sam svoju pogreku: to su bile halje s
kapuljacom koje su nosili mukarci. Kako su se zvale? Nisam se mogla sjetiti. Ali
pretpostavljala sam da nose kapuljace zbog vrucine, ili je to moda bio obicaj.
Kapuljace su se s obje strane lica sputale nadolje.
Iz neobjanjivog razloga, jednostavna stvar poput halje s kapuljacom koja je skrivala
lica mukaraca ispunila me iznenadnim zloslutnim osjecajem.
Ovdje sam bila stranac kojemu nitko nije poelio dobrodolicu.

GIGA
10
SPUSTILA SAM SE MOSTICEM, dreci se za debeo, cupavi konopac s obje strane.
Nije bilo cuvara, ni carinika. Znala sam da je Tanger slobodna luka, otvorena zona
zvana medunarodni protektorat, i nije bilo ogranicenja vezanih za dolaske i odlaske.
Kad sam stigla do dna mostica, ugledala sam svoju prtljagu, mokru od palube, sa
zamrljanim i razmazanim oznakama od krede. Ostala su samo moja dva usamljena
kovcega; bila sam posljednji putnik koji je napustio trajekt. Dok sam im se pribliavala
pitajuci se kako cu smoci snage i podignuti ih, nizak, tamnoputi mukarac s prljavim
bijelim turbanom nalik na gnijezdo na glavi pribliavao mi se vodeci cupava sivog
magarca privezanog za kola. Obratio mi se a ja sam odmahnula glavom na nepoznati
jezik. Zatim me je na francuskom pitao kamo elim ici.
"Hotel Continental, sil vous plait", rekla sam mu jer nisam znala nijedno drugo ime.
Kimnuo je jedanput, ispruio ruku s dlanom prema gore i rekao svoju cijenu u
francuskim suima.
Sjetila sam se upozorenja krupnog Amerikanca: Sjeverna Afrika je mjesto na kojem
stalno morate biti na oprezu. Sto ako ovaj mukarac, koji kima toliko brzo, nema namjeru
odvesti me do hotela? to ako me odvede na neko tajno mjesto, ostavi me, odveze se s
mojim novcem i prtljagom?
Ili jo gore.
Golemost onoga to sam ucinila doputovala ovamo gdje nemam nikoga kome bih
se mogla obratiti u slucaju da mi zatreba pomoc - opet me je preplavila.
Pogledala sam mukarca, a potom mnotvo ostalih mukaraca u pokretu. Neki su me
gledali izravno, drugi su prolazili pokraj mene sputenih glava. J esam li imala izbora?
Ovlaila sam usne i navela cijenu upola manju od one koju je mukarac bio zatraio.
Udario se u prsa, namrgodio, odmahnuo glavom, poceo govoriti nepoznatim jezikom,
zatim naveo iznos izmedu svoje prve ponude i moje na francuskom. Nije me pogledao u
oci, a ja nisam znala je li to zbog toga to je stidljiv ili lukav. Opet sam pomislila na
rizik uzdam li se u njega i iznova se pocela raspravljati sama sa sobom.
Vrtjelo mi se od vrucine i znala sam da necu moci nositi prtljagu sama. Posegnula
sam u torbu i izvadila novac. Kad sam ga spustila na mukarcev dlan, otkrila sam,
trznuvi se od iznenadenja, prljavtinu ispod noktiju.
Cinilo se da je ovaj tamni kontinent postao dio mene i prije mojih prvih koraka na
njegovu tlu.
Mukarac je s iznenadujucom lakocom podignuo moje torbe na otvoreni dio kola.
Pokazao je na sjedalo kraj njegova, i ja sam se popela. Nakon to je lagano pucnuo
uzdama po magarcevim ledima a kola se pokrenula uz trzaj, jo sam jedanput duboko
udahnula.
"Hotel Continental", rekao je mukarac kao da eli potvrditi kamo idemo.

GIGA
11
"Oui. Merci", odgovorila sam, pogledala njegov profil te potom nastavila zuriti
naprijed.
Stigla sam u Sjevernu Afriku. Cekali su me jo brojni kilometri putovanja, ali barem
sam stigla dovde do pocetka posljednjeg dijela dugog putovanja.
Bila sam u Tangeru. Arhitektura, lica ljudi, njihov jezik i njihova odjeca, lice,
mirisi, sam zrak bili su mi strani. Nita me nije podsjecalo na dom moj tihi dom u
Albanyju u sjevernom dijelu drave New York.
I dok sam gledala trajekt, znala sam da mi nita nije ostalo ni u Americi nita i
nitko.

GIGA
12
DRUGO POGLAVLJE

RODENA SAM PRVOG DANA novog stoljeca, 1. sijecnja 1900. Majka mi je dala ime
Sidonie prema svojoj baki iz Quebeca. Ocu se vie svidalo ime Siobhan, u sjecanje na
njegovu majku odavno pokopanu u Irskoj, ali prihvatio je maminu elju. Osim vjerskog
uvjerenja koji su dijelili, moji su roditelji bili neobican par; moj vitki irski otac i sicuna
francusko-kanadska majka. Dola sam kasno u njihov ivot; nakon osamnaest godina
braka, kad je majka imala trideset osam godina, a otac cetrdeset. Nisu ocekivali da ce
biti blagoslovljeni djetetom. Majka je svakodnevno zahvaljivala na mojem dolasku, u
svojim me molitvama nazivala cudom. Kad smo bile same, razgovarale smo na
francuskom; kad bi doao otac, prebacile bismo se na engleski. Voljela sam razgovarati
na francuskom; kao dijete nisam znala objasniti razliku izmedu francuskog i engleskog,
ali majka mi je rekla da sam kao dijete upotrebljavala rijec kovrcav kad sam htjela
objasniti kako se francuske rijeci kotrljaju mojim jezikom.
Kao dijete doista sam se smatrala cudom. Moji su roditelji hranili uvjerenje da ne
mogu uciniti nita pogreno i da se sve to poelim jednog dana moe ostvariti.
Materijalno mi nisu imali puno toga za ponuditi, ali osjecala sam se voljenom.
I vrlo posebnom.
TIJ EKOM CIJ ELOG neobicno toplog proljeca 1916. - netom poslije esnaestog
rodendana - zamiljala sam da sam zaljubljena u Lukea
McCallistera, djecaka koji je radio u prodavaonici stocne hrane u Ulici Larkspur. Sve
djevojke u razredu u koli Holy J esus and Mary brbljale su o njemu otkad je prije
nekoliko mjeseci stigao u nae susjedstvo.
Raspravljale smo o tome kojoj ce se od nas prvoj obratiti, koju ce pozvati u etnju ili
s kojom ce podijeliti svoj sladoled.
"To cu biti ja", rekla sam Margaret i Alice Ann, svojim najboljim prijateljicama.
Bezbroj sam puta zamiljala tu scenu u glavi. Sigurno ce me uskoro primijetiti. "Navest
cu ga na to da me primijeti. Vidjet cete."
"Samo zato to uvijek ima najveci broj plesnih partnera ne znaci da ce dobiti svu
pozornost koji eli, Sidonie", rekla je Margaret podignute brade.
Osmjehnula sam joj se. "Moda ne. Ali..." Prstima sam maknula kosu s lica, otrcala
nekoliko koraka naprijed, okrenula se prema njima ruku oslonjenih o bokove. "Ali
vidjet cemo", dodala sam. "Sjecate se Rodneyja? Niste mi vjerovale kad sam rekla da ce
me odvesti na veliki kotac na prologodinjem sajmu. Ali jest, zar ne? Nije odabrao
nijednu drugu djevojku. Vozili smo se dvaput."
Alice Ann slegnula je ramenima. "Samo zato to je tvoja majka prijateljica njegove.
Kladim se da ce Luke razgovarati s Margaret. Osobito ako odjene svoju ruicastu
haljinu. Lijepa si u ruicastom, Margaret", rekla je.

GIGA
13
"Ne, ti ce biti ta, Alice Ann", rekla je Margaret ocito zadovoljna Alice Anninim
komentarom.
"Mislite to god elite", rekla sam smijuci se. "Mislite to god elite. Ali on ce biti
moj."
Smijale su se sa mnom. "O, Sidonie", rekla je Alice Ann. "Uvijek govori
budalatine." Zatim su me ona i Margaret sustignule, uhvatile smo se za ruke i naslonile
jedna na drugu dok smo hodale uskom ulicom, a nai bokovi i ramena dodirivali su se
pri svakom uskladenom koraku.
Bile smo najbolje prijateljice od prvog razreda i uvijek su racunale na to da cu ih
zadirkivati i iznenadivati.
IMALA SAM NIZ RAZLOGA za etnju niz Ulicu Larkspur, ocekujuci da ce Luke baciti
pogled u mojem smjeru dok ocitom lakocom prebacuje goleme, teke vrece ita.
Vjebala sam to cu mu reci, komentirati koliko je snaan jer se cinilo da su vrece
napunjene perjem. Kriomice sam bacala poglede u njegovu smjeru, zamiljajuci kako bi
bilo dodirivati njegove sjajne miice, osjecati ih na svojem tijelu.
S predavanja sestara u koli Holy Jesus and Mary znala sam da su poude tijela zlo i
da se moramo boriti protiv njih, no ipak se cinilo da ih ne mogu zaustaviti kao to ne
mogu promijeniti ni predvidljivost godinjih doba.
JEDNE SPARNE NEDJ ELJ E pocetkom lipnja, u crkvi Gospa od Milosti snano sam se
molila Djevici Mariji da se Luke zaljubi u mene. Iznenada me preplavio neobican
osjecaj kako naputam svoje tijelo. Vrat mi je bio ukocen tog jutra kad sam se
probudila, glava me je boljela toliko da mi je eludac bio sav uzburkan. Molila sam
majku da ostanem doma, ali nije popustila.
Nije bilo neuobicajeno da se pokuam izvuci od odlaska u crkvu.
Dok smo pjeacile tri kilometra do crkve, majka me nekoliko puta opominjala da
pourim, no cinilo se kao da hodam kroz vodu, da mi struja oteava kretanje. Cim sam
ula u mracnu crkvu, svjetlost koja je ulazila kroz obojeno staklo pretvarala se u prelijep
svjetleci vir gdje god bih pogledala.
Moje tijelo, inace lagano i hitro, bilo je teko i nezgrapno dok sam klecala kraj majke
sklopljenih ruku. I tad je iznenada sve postalo zbunjujuce: rozarij koji je zveketao medu
nabreklim prstima moje majke pretvorio se u bezbroj malih stvorenja u pokretu, miris
tamjana bio je toliko snaan da je povecavao moj osjecaj mucnine, a psalmi oca Cecila
bili su iskrivljeni kao da ih izgovara na stranim jezicima. Osjetila sam bol u potiljku
sputajuci bradu pri molitvi pa sam zurila u svece na zidovima, pobone i mucenicke u
svojim uskim niama. Njihova mramorna koa sjajila se poput alabastra i bisera, a kad
sam pogledala Svetu Majku vidjela sam suze, nalik na staklo, na njezinim obrazima.
Usne Djevice su se razmaknule i ja sam se nagnula naprijed, s bradom na rukama
oslonjenim o klupu ispred mene i koljenima umrtvljenim na kamenom podu.
Da, Majko, da, molila sam, reci mi to da uinim. Reci mi kako navesti Lukea da me zavoli.
to mogu uiniti kako bi me poelio? Preklinjem te, Sveta Majko. Reci mi.

GIGA
14
Morala sam zatvoriti oci zbog iznenadne blistave svjetlosti u crkvi, ali s unutarnje
strane kapaka vidjela sam kako Djevica Marija prua svoje ruke prema meni. Tad sam
bez imalo truda, poletjela prema njoj. Vinula sam se iznad lade i ispovjedaonice, redova
klupa, ministranata, svijeca. Ondje su bili otac Cecil za propovjedaonicom, sa svojim
pomalozgrbljenim ledima ispod halje, i sputene glave kongregacije. Zatim sam
ugledala vlastito tijelo, neobicno nagnuto u jednu stranu. Crkva je blistala u blaenstvu,
bijela i svjetlucava. Znala sam da je Sveta Majka cula moje molitve i odlucila da
zasluujem ispunjenje svoje elje. Usliit ce moje molitve.
Dopustila mi je da vidim Lukeovo lice. Vie nisam letjela nego padala, bez straha, jer
moje je tijelo bilo slobodno poput latica divlje rue koje je nosio vecernji vjetar. Padala
sam polako poput dijamanta kroz mirne vode ili zvijezde koja je ostavljala trag na
mracnu i blistavu nebu. Padala sam prema Lukeu koji je ispruio ruke kako bi me
uhvatio, s blagim osmjehom na prelijepim ustima.
Osmjehnula sam mu se, usne su mi se rastvorile kako bi dodirnule njegove. Boje,
vrucina i svjetlost postali su jedno. Preplavio me dotad nevideni zanos.

PROBUDILA SAM SE U svojoj maloj sobi. Svjetlo je jo uvijek bilo previe intenzivno;
oci su me bdjele kad sam pokuala trepnuti, usredotociti se.
ena u bijeloj haljini stajala je kraj prozora i pjevuila moju omiljenu uspavanku.
Nisam je cula od djetinjstva. Dodo, lenfant, do. Spavaj, djetece, spavaj.
Mislila sam da je to jo jedno prividenje Djevice Marije, koja pjeva francusku
pjesmu koju mi je pjevala majka kako bi me umirila, ali ena se odmaknula od prozora i
nagnula se nada mnom. Uocila sam, pospana i iznenadena, da je to samo moja majka.
Ali neto nije bilo u redu s njezinim licem; izgledala je drugacije, puno starije. Na
trenutak sam pomislila da sam spavala mjesecima, godinama.
"Ah. Ma petite Sido", rekla je, a njezin glas bio je nepoznat kao i njezino lice. Bio je
promukao kao da govori kroz flanel.
Pokuala sam rastvoriti usne, ali bile su zalijepljene. Majka ih je blago obrisala
vlanom krpom te pribliila slamku mojim ustima. "Bois", rekla je, i ja sam pila tekucinu
koja je bila toliko hladna i nekako mirisna, kao da nikad prije nisam okusila vodu.
Ali gutanje je zahtijevalo toliko truda da sam morala zatvoriti oci. Zasigurno sam
opet zaspala jer kad sam sljedeci put trepnula, svjetlo u sobi bilo je drugacije, blae,
tamnije, i ja sam mogla bolje vidjeti. Majka je jo uvijek ili opet bila nagnuta
nada mnom, ali ovaj je put, posve neobicno, moj otac stajao iza otvorenog prozora i
gledao unutra.
"Tata?" apnula sam. "Zato si vani?"
Lice mu se nabralo, a brada mu je drhtala na najneobicniji nacin. Odjednom sam
shvatila da place. Stavio je ruku na celo gestom koja je ukazivala na poraz.
"to nije u redu?" upitala sam, paljivo prelazeci pogledom od majke prema ocu, da

GIGA
15
bi ga naposljetku zaustavila na njemu.
"Djecja paraliza, moja djevojcice", odgovorio je.
Pokuala sam shvatiti njegove rijeci. Nisam vie bila dijete. Razumjela sam rijec
paraliza, i iako sam se najeila od uasa, bila sam previe slaba i zato sam samo
zatvorila oci.

EPIDEMIJ A POLIOMIJ ELITISA tog je ljeta 1916. harala dravom New York. Iako su je
lijecnici mogli dijagnosticirati, cinilo se da ne postoji nacin prevencije ni lijek. Vecinom
su bila zaraena djeca mlada od deset godina: neki, poput mene, bili su stariji. Nitko
nije znao odakle je dola, iako sam naposljetku cula da su mnogi vjerovali kako su je
donijeli doseljenici.
Mnogi su umrli. Roditelji su mi rekli da sam ja jedna od sretnika. To je jo jedno udo,
apnula mi je majka u uho prvog dana kad sam shvatila to mi se zaista dogodilo.Jo
jedno udo, kao ti, Sidonie. Moramo se moliti i zahvaljivati.
Poliomijelitis je bila zarazna bolest; drali su me u karanteni. Majka je ostala kraj
mene jer je bila sa mnom kad sam se zarazila. Ali moj otac tjednima nije uao u kucu;
morao je zadrati posao ofera kod jedne bogate obitelji koja je ivjela diljem drave.
Margaret, Ann Alice i drugi prijatelji ostavljali su mi male darove - knjigu, slatkie,
vrpcu za kosu na trijemu, na dnu vrata oznacenu dravnim spisom na kojemu se
upucivalo na karantenu. Majka je tih prvih tjedana govorila da cu se oporaviti, da ce se
snaga vratiti u moje noge. To je bilo samo pitanje vremena, govorila je. Slijedila je
preporuke bolnicarke iz zdravstvene slube s kojima se sloio lijecnik koji me je
posjetio. Svakodnevno mi je prala noge u bademova branu. Pripremala je bezbroj
obloga od kamilice, crvenog brijesta, goruice i drugih smrdljivih ulja, i stavljala te
vruce meleme na moje noge. Masirala mi je bedra i listove. Kad bih smogla snage i
uspravila se na nekoliko trenutaka, ona bi odgurala moje neobicno teke noge do ruba
kreveta, rukom me obavila oko struka i pokuala me podignuti, ali moje noge kao da
vie nisu pripadale meni. Vie me nisu htjele poduprijeti. Plakala sam od bijesa i
frustracije.
"Kad cu prohodati?" pitala sam uvijek iznova, ocekujuci da cu se jedno jutro
probuditi, zbaciti pokrivace i protrcati sobom kao nekoc.
Majka bi promrmljala: "Uskoro, Sido, uskoro. Sjeti se kako si trcala dvoritem kao
dijete pretvarajuci se da si princeza poput onih u tvojim knjigama? Kako si se vrtjela i
kako se tvoja haljina nadimala oko tebe poput prelijepa cvijeta, cudo moje."
Vjerovala sam joj jer bi joj se pritom navlaile oci.
Prvih nekoliko mjeseci cesto sam plakala to su bile suze nestrpljenja, suze
razocaranja, suze samosaaljenja. Moji roditelji bili su dobrohotni i cinili su sve to su
mogli rijecima i djelom kako bih se bolje osjecala. Prolo je puno vremena prije
negoli sam shvatila koliko su se pritom trudili: imali su pozitivan izraz lica i dranje,

GIGA
16
iako su zasigurno bili slomljeni i alosni koliko i ja.
Nakon nekog vremena umorila sam se od suznih ociju i glavobolja, i jednog sam
dana jednostavno prestala plakati.
Nakon ukidanja karantene poceli su me posjecivati prijatelji jer sam se osjecala
dovoljno dobro. Bio je pocetak nove kolske godine i tijekom prvih posjeta, kad je moj
ivot nalikovao na neobican i uznemirujuci sumrak iz kojeg se nisam mogla posve
probuditi, sluala sam njihove price, kimajuci i zamiljajuci se s njima u koli.
Majka je svaki petak odlazila po zadace u Holy J esus and Mary i vracala ih sljedeci
petak. Pomocu udbenika uspijevala sam rijeiti tjedne zadatke i testove.
J ednog petka majka mi je, uz uobicajene zadatke, predala pismo od jedne sestre koja
me je nekoc poucavala. Kad sam otvorila pismo, na pokrivac je pala mala sveta slika
obrubljena zlatom.
Sestrin rukopis bio je gotovo necitljiv, slova mala i uska kao da je svako crno slovo
bilo bolno progurano kroz vrh pera.
Moja draga Sidonie, itala sam, ne smije oajavati. To je Boja volja. Bila si predodreena
za ovaj test. To je jednostavno test tijela; Bog je vidio da oskudijeva i odabrao je tebe. Drugi su
umrli, ali ti nisi. To je dokaz da te je Bog odabrao iz nekog razloga i dao ti to breme koje e nositi
do kraja ivota. Na taj nain pokazao ti je da si mu posebna.
Kao bogalja, Bog e te nositi i upoznat e Ga tolikom snagom kao nitko drugi zdrava tijela.
Mora se moliti i Bog e odgovoriti. I ja u moliti za tebe, Sidonie.
Sestra Marie-Gregory
RUKE SU MI SE TRESLE dok sam presavijala pismo i stavljala ga zajedno sa svetom
slikom natrag u omotnicu.
"to je, Sidonie? Problijedjela si", rekla je majka.
Odmahnula sam glavom, paljivo spremajuci pismo medu stranice udbenika. Kao
bogalj, napisala je sestra. Do kraja ivota.
Iako je i sestra Marie-Gregory napomenula da sam posebna Bogu, znala sam, uz
mucan udarac stvarnosti, da to ne znaci, kao to mi je rekla majka, da ce mi On ponovno
dopustiti da hodam. Ali znala sam i to da poliomijelitis nije bio test poslan od Boga, kao
to je spomenula sestra. Samo sam ja znala zato sam se zarazila. To je bila kazna za
moje grene misli.
Od dolaska Lukea McCallistera u Ulicu Larkspur prestala sam se moliti za oprost za
svoje prijestupe. Prestala sam slati blagotvorne misli drugima u naoj zajednici koji su
bili bolesni ili umirali. Prestala sam se moliti za nae decke koji su bili u stranom ratu,
ili za kraj rata. Prestala sam se moliti za djecu u dalekim zemljama. Prestala sam se
moliti za majcine ruke kako bi je prestale boljeti ili za oca kako bi mogao spavati bez
starih nocnih mora o brodu nalik na sanduk koji ga je doveo u Ameriku.
Umjesto toga molila sam se da me jedan djecak zagrli, da prisloni svoja usta uz moja.

GIGA
17
Molila sam se da otkrijem tajnu mukog tijela uz svoje. Istraivala sam vlastito tijelo i
njegove neobjanjive strasti i elje, zamiljala da su moje ruke one Lukea McCallistera.
Pocinila sam jedan od sedam smrtnih grijeha bludnost i zato sam bila kanjena.

TJ EDAN DANA NAKON sestrina pisma opet me posjetio lijecnik. Ovaj put bila sam
budna, za razliku od njegova prvog posjeta, te procitala na njegovu licu da je u
prekratkom vremenu vidio previe oboljelih od poliomijelitisa. Otvoreno iscrpljen
govorio je uzdiuci i rezignirano, te se sloio s predvidanjem sestre Marie-Gregory
nakon to je pomaknuo moje noge, provjerio moje reflekse i izveo nekoliko
jednostavnih vjebi. Rekao mi je, dok su moji roditelji stajali iza njega lica sivih od
tuge, da vie nikad necu hodati, i da je najbolje cemu se mogu nadati ivot u
invalidskim kolicima. Rekao mi je da mogu biti zahvalna to je bolest napala samo moje
noge i da sam prola bolje od mnotva djece koje je ostalo ivo, ali potpuno paralizirano
od epidemije.
Nakon lijecnikova posjeta nastavila sam se moliti. Ali ovaj put to nije imalo veze s
Lukeom McCalIisterom.
Nebeski Oe, milostiva Majko, ponavljala sam iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec,
ako mi dopustite da prohodam, vie nikad neu imati neiste misli. Vie se nikad neu prepustiti
eljama tijela.

TIJ EKOM PRVE, duge godine bila sam prisiljena ostati u krevetu, poduprta jastucima;
mogla sam sjediti samo nekoliko minuta zbog bolova u ledima. Margaret i Alice Ann i
dalje su me posjecivale, ali to vie nije bilo kao prije. Pocela sam uocavati da su
djevojke s kojima sam se nekoc smijala, dijelila tajne i snove u nekoliko mjeseci
narasle i postale ivahnije dok sam se ja smanjivala i postajala sve bljeda. Sluala sam
ih, ali umjesto da me razvesele, njihove price otkrivale su mi da proputam ivot.
Uskoro je postalo jasno da to osjecaju i one jer su pocele pricati opreznije, zaustavljale
se usred anegdote o tome to je netko u koli ucinio ili rekao, ili price o nadolazecem
plesnjaku, ili tko se svidao komu, kao da su i one iznenada shvatile da me samo
podsjecaju na ivot koji vie nije bio moj. Koji vie nikad nece biti moj. Dolazilo je do
neugodnih trenutaka tiine u kojima bi se one pogledale, a ja bih u njihovim ocima
vidjela kratke bljeskove ocaja ili nestrpljenja, ili jednostavno dosade. Nakon nekog
vremena pocela sam se brojiti kucanja na ulaznim vratima. Nisam eljela vidjeti kako
majka prebrzo skace na noge, njezin osmijeh pun nade dok je odlazila prema vratima.
Bilo mi je neugodno kako se vrpoljila, donosila kuhinjske stoke u sobu za djevojke, te
ubrzo potom pladanj s caama limunade i tanjurom punim kolacica i kolaca. Prvi put
bilo mi je neugodno zbog njezina glasa s tekim naglaskom previe bucnim dok je
pokuavala ugoditi mojim gostima, ili ih moda ohrabriti da ostanu due i dodu opet.
Vie je s njima razgovarala nego ja; nisam imala o cemu pricati. Moj se ivot sada
sastojao od zidova moje sobe.
Posjeti su se postupno prorijedili. Iako znam da je to majku rastuilo, ja sam osjetila

GIGA
18
olakanje to se vie ne moram brinuti o usiljenim posjetima nakon to mjesec dana
nitko nije pokucao na ulazna vrata.

SVAKI TJ EDAN NAKON to bi pokupila zadace, majka bi posjetila osam blokova
udaljenu knjinicu u Ulici Weatherstone. Podignula bi cetiri, maksimalan broj, knjige za
mene. Nije me bilo briga koje bi odabrala; citala sam ih sve. Otac mi je kupio kutiju s
vodenim bojama, kistovima i glatkim papirom te knjigu s fotografijama cvijeca koje je
raslo na sjeveru drave New York, te me ohrabrivao da slikam. Pricao je o tome kako
sam obecavala kao dijete, kako je jedna moja uciteljica rekla majci i njemu da imam
dobro oko za boje, dizajn i perspektivu. Nisam dotad znala to je rekla uciteljica. Bila
sam iznenadena. Iako sam uivala u slikanju tijekom sata likovnog, nikad nisam bila
strpljiva, radije sam vani provodila vrijeme.
Roditelji su mi kupili mace bakrenaste boje. Nazvala sam je Cinnabar i uskoro
shvatila da je gluha jer se nije osvrtala ni na jedan zvuk, koliko god tih ili glasan bio.
Ali to mi nije smetalo; moda sam je zbog toga voljela jo i vie. Zvuk predenja i
njezino toplo krzno pod mojim prstima tjeili su me dok sam citala ili samo leala,
zurila u mali prozor s druge strane sobe i prisjecala se kakav je to osjecaj hodati, trcati.
Roditelji su mi kupili i gramofon i fonografske cilindre Griegove suite Peer Gynt, s
dvije cetverostavacne suite. Otac je putao jedan cilindar svako jutro dok se spremao za
posao, a ja sam se budila uz zvukove "Anitrina plesa" ili "Na dvoru gorskoga kralja" ili
Solvejgine pjesme.
U jednom je trenutku majka naredila ocu da s trijema donese leaj i da ga stavi u
kuhinju kako bi tijekom dana mogle biti zajedno dok ona ije na kuhinjskom stolu.
Svako jutro, prije negoli je odlazio na posao, otac bi me odnio do leaja. Moja majka
stavila bi mali stol s gramofonom i cilindrima pokraj kreveta; mogla sam ga dosegnuti
poelim li sluati Griegove skladbe. Na stolu su bile i moje knjige i slikarska oprema, te
Cinnabar na krevetu. Zatim bi privukla uspravan drveni stolac do stola gdje je radila na
rucnom ivacem stroju, priivala depove, dodavala rukave i porubljivala muke sakoe
za jedno malo poduzece. J a sam citala i slikala, i igrala se sa Cinnabar. Nakon nekog
vremena pocela sam proivati umjesto nje, parati nepravilne avove. Tako je uspijevala
dovriti vie poslova.
Kad gramofon nije svirao, majka je pjevala dok je radila. Francuske pjesme koje je
naucila kao dijete u Quebecu. Ponekad bi me zamolila da joj citam naglas. Nakon to je
moje citanje postala rutina, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako su knjige koje
mi je donosila iz knjinice bile knjige koje bi ona citala da je imala vremena. Neke su
bile na francuskom. Morala sam citati glasno kako bih nadglasala ritmicko kuckanje
ivaceg stroja, a kako bih to ucinila ugodnijim, pocela sam se koristiti razlicitim
glasovima za razlicite likove. Ponekad, kad bih citala neku osobito dirljivu, uzbudljivu
ili smijenu scenu, majcine bi se ruke zaustavile, pogledala bi me glave nagnute u jednu
stranu, ponekad iznenadena, zabrinuta ili zadovoljna izraza lica, ovisno o romanu.
"Ima prekrasan glas, Sidonie", rekla je jednoga dana. "Toliko izraajan i melodican.

GIGA
19
Mogla si postati..." naglo se zaustavila.
"Sto sam mogla postati?" upitala sam, paljivo spustivi knjigu u krilo.
"Nita. Nastavi, molim te. Nastavi citati."
Ali iznenada vie nisam mogla nastaviti. Fraza "mogla si postati" pogodila me i
protresla golemom snagom.
Mogla si postati. to je namjeravala reci? Je li se sjetila da sam kao desetogodinje
dijete objavila da cu postati poznata glumica i da ce me doci vidjeti na broadwayskim
pozornicama? Pomislila na stare planove koje smo Margaret, Alice Ann i ja kovale:
kako cemo se moda preseliti u New York, ivjeti zajedno u stanu bez dizala i zaposliti
se u Saksu na Petoj aveniji, prodavati otmjene konate rukavice ili boanske parfeme
lijepo odjevenim damama koje su etale irokim prolazima robne kuce. Margaret je s
majkom redovito odlazila u New York, i ona mi je otkrila broadwayske predstave i
robne kuce.
Ali sada se naravno ti snovi vie nisu mogli ostvariti. Ne djevojci koja se ne moe
dici iz kreveta. Cak i ako ta djevojka postane ena u invalidskim kolicima. Nikad necu
moci ivjeti u zgradi bez dizala. Nikad necu moci ivjeti u kuci sa stubama. Nikad necu
moci stajati iza pulta i prodavati rukavice ili parfeme.
to cu biti? Sto cu postati? Mali, hladni glas uao je u mene; nalikovao je na crna,
stisnuta slova sestre Marie-Gregory, koja su me nazvala bogaljem. Iznenada sam
shvatila da ce se moj ivot moda svesti na ovaj leaj, na ovu kuhinju, na ovu kucu i
dvorite.
Cijeli sljedeci tjedan govorila sam majci da me boli glava i da ne elim izlaziti iz
svoje sobe. Rekla sam joj da navuce zavjese jer me oci bole od svjetlosti i da mi glazba
probada ui. Sjela je kraj mene i spustila ruku pomalo zgrcenih prstiju na moje celo. "Da
pozovem lijecnika? to je, Sidonie? Bole li te opet leda?"
Odmaknula sam se od nje. Od cega sam bila bolesna? Samo od cinjenice da za mene
ne postoji buducnost. Samo to.
Odjednom sam je krivila za to to me ucinila svjesnom toga, i to sa samo tri rijeci;
mogla si postati. Hladan, bezosjecajni glas koji sam cula u svojoj glavi govorio mi je sad
da gotovo nita nema smisla; prestala sam slikati govoreci da me vie ne zanima.
Prestala sam pomagati majci govoreci da je teko parati avove; da mi je moda vid
oslabio od polija. Prestala sam joj citati rekavi joj da me od toga boli grlo. Odmaknula
sam pogled, ozbiljno i razborito.
Bila sam svjesna toga da to nije njezina krivnja. I nisam htjela da sazna istinu. Nisam
je htjela dodatno povrijediti i reci da me slucajno navela na to da pogledam istini u oci.
Ionako bih uskoro i sama pogledala istini u oci moda sljedeci tjedan, ili sljedeci
mjesec.
Ali nisam. Ona me je navela na to i zato sam bila ljuta na nju.

GIGA
20
KAD BI MAJ KA dva puta na dan skidala pokrivace i masirala mi noge, gurajuci ih u
pozicije za vjebu koje joj je pokazala bolnicarka, ja sam zurila u strop. Ona bi savijala i
potezala, savijala i potezala. Znala sam da to ne vodi nicemu, ali vidjela sam da ona
nalazi smisao u tome to pokuava sprijeciti atrofiju mojih nogu. Njezina cvrsto stisnuta
usta i artriticne ruke koje su je sigurno boljele jo vie zbog dodatne aktivnosti
kao da su u tome pronalazile novu snagu. Kad bih joj rekla da mi treba metalna posuda
ispod kreveta, te uz njezinu pomoc i moje pokuaje podignula noge iznenadne i
frustrirajuce teine, vie je nisam mogla gledati u oci. Mislila sam da vidim saaljenje u
njezinim ocima, lanu vedrinu, kao da je nije briga za to to mora isprazniti odurnu
posudu. Zamiljala sam kako to cini ostatak svojeg ivota.
Naposljetku sam se vratila na svoje mjesto u kuhinji jer sam od dosade u svojoj sobi
htjela poceti vritati od frustracije. Rekla sam joj da se opet osjecam dobro i vratila se
staroj rutini pomauci i citajuci joj, jer je to bilo bolje od leanja u sobi.
Ne znam jesu li moji roditelji shvatili da se neto promijenilo, da se neto moda
slomilo u meni. Nije bilo promjene u njihovu ponaanju.
Kad bi se otac vratio navecer i sjeo s majkom za kuhinjski stol, ocicen od ivaceg
stroja, hrpe sakoa, rukava i depova, ja bih veceru jela s pladnja u krilu. Ali sada,
umjesto da Cinnabar dajem male komadice hrane ili sudjelujem u razgovoru, tiho bih ih
promatrala. Pogledala bih ocevu sjedokosu glavu, pomalo nagnutu nad tanjur, i znak na
potiljku gdje je kruti ovratnik njegove oferske uniforme ostavio tamnu, crvenu crtu.
Ostatak vrata djelovao je osjetljivo zbog tamnog obruba na koi.
Majka je no i vilicu drala neobicno zbog nateklih, cvorastih zglobova. Kao i
uvijek, razgovarali su o malim stvarima, lokalnim tracevima i cijeni svinjetine ili caja.
Razgovarali su i o aktualnim strahotama Velikog rata i strahu da bi mu se i nai decki
uskoro mogli pridruiti. Kad bi me pokuali ukljuciti u razgovor, pitajuci me to citam
ili koje sam prijatelje vidjela, odgovarala sam im u najkracim slogovima ili frazama.
Razgovarali su kao da je svijet ostao isti kao i prije poliomijelitisa. Prije mojeg
poliomijelitisa.
Zar ne vidite? Htjela sam viknuti. Kako se moete pretvarati kao da se nita nije dogodilo?
Kako moete sjediti, razgovarati i jesti kao da je posve obian dan?
Moj ivot vie nikad nece biti isti. Nikad vie necu trcati naom tihom ulicom dok za
mnom vijori moja kosa. Vie nikad necu sjesti na svoju ljuljacku iz djetinjstva u
stranjem dvoritu, podignuti se visoko u nebo, osjetiti ugodan prodor zraka i caroban
osjecaj vrtoglavice nakon to zatvorim oci i zabacim glavu. Vie nikad necu izvoditi
piruete pred ogledalom u lijepim cipelama s visokim potpeticama. Vie nikad necu
proetati ivahnom ulicom sa svojim prijateljicama, zaustavljati se pred izlozima i
planirati nae ivote. Vie nikad necu plesati obgrljena djecackim rukama.
Necu ivjeti normalnim ivotom, no otac i majka pretvarali su se da o tome ne
razmiljaju. Pretvarali su se da ignoriraju cinjenicu kako sjedim poput poduprte lutke u
kutu kuhinje, i zato sam bila bijesna na njih.

GIGA
21
Znala sam da me vole i da cine sve kako bi mi ivot ucinili to ugodnijim. Ali nisam
imala nikoga drugoga na koga bih mogla biti bijesna. Nisam mogla biti bijesna na Boga;
trebala sam ga na svojoj strani. Zato sam tajno bila bijesna na njih, svaki put kad bi se
smijali, kad bi se okrenuli prema meni i osmjehnuli mi se. Svaki put kad bi mi majka
pokazala uzorak i pitala me elim li da mi saije novu haljinu. Svaki put kad bi otac
drao jednu od mojih slika blizu prozora, odmahivao glavom i govorio kako ne zna
odakle mi takav talent.
Cak ni slikanje vie mi nije prualo zadovoljstvo. Pocela sam voljeti osjecaj kista u
rukama, nacin na koji je debeli papir upijao svijetle boje, nacin na koji sam uspijevala
stvarati sjene i svjetlost laganom promjenom pritiska. Voljela sam osjecaj postignuca
nakon to bi se slika iz moje glave preselila na ruku i ostvarila se na praznom papiru.
Sad sam zadovoljstvo osjecala samo kad bih mazila Cinnabar, aputala joj i drala je
uz prsa kao da je malo dijete, a ja njezina majka. J o jedan od onih mogla si postati.
Nikad necu zibati svoje dijete.
Do kraja prve godine postala sam nova Sidonie, ona koja je napustila sve nade i
snove. Zamiljala sam ih kao sjajna, pulsirajuca svjetla nad kojima se zatvarao poklopac
drvene krinje. Poklopac je bio cvrst i tvrd, nepomican.

GIGA
22
TREE POGLAVLJE

PROLA J E I DRUGA GODINA. Polagano su dole i promjene. Konacno sam se mogla
podignuti u sjedeci poloaj bez icije pomoci, te krevet zamijeniti invalidskim kolicima.
To mi je dalo neku vrstu slobode; nakon niza pokuaja i promaaja naucila sam se
dovuci do ruba kreveta i prebaciti se u kolica bez pomoci. Vie nisam morala cekati
majcinu pomoc kako bi mi donijela metalnu posudu ili me okupala; mogla sam se
odvesti do kupaonice i kuhinje. Mogla sam jesti s roditeljima za stolom. Kad bi gurnuli
kolica preko visokog praga, mogla sam sjediti na trijemu za lijepa vremena.
Tako mi je raslo i raspoloenje. Jedne tople veceri na trijemu nasmijala sam se
Cinnabar jer je naglo poletjela u zrak ugledavi velikog cvrcka koji joj je preskocio
ape. Moji roditelji doli su do vee i ja sam im ispricala pricu o Cinnabar i cvrcku.
Otac je otvorio vrata, priao, zaustavio se iza mene i spustio ruku na moje rame
stisnuvi ga. "To je prvi put da te cujemo kako se smije otkad..." rekao je, zastao, naglo
se okrenuo i uao u kucu.
U tom sam trenutku shvatila koliko su moji roditelji eljeli i cekali tu
najjednostavniju ljudsku reakciju: smijeh. Shvatila sam kako su cekali da se
osmjehnem, razgovaram o obicnim stvarima, slikam sa stracu. eljeli su me vidjeti
sretnu. Znala sam koliko su toga ucinili za mene. Imala sam sedamnaest godina. Cak i
ako nikad ne prihvatim ono to mi je sudbina urucila, mogla sam se pretvarati, za njih,
da jo uvijek uivam u ivotu. Barem to sam im dugovala.
Dan poslije pitala sam majku da me nauci koristiti se ivacim strojem kako bih joj
pomogla kad se umori. Zadrhtale su joj usne, prekrila ih je rukom, zgrcenim prstima.
Iznenada sam uocila da joj je kosa posve sijeda; kad se to dogodilo?
Opet sam u ruke uzela kistove i zamolila majku da mi iz knjinice donese knjige o
vrtovima i biljkama. Nakon nekoliko mjeseci naucila sam neto dragocjeno: da
isforsirano ponaanje u jednom neodredenom trenutku moe prerasti u nesvjesno
ponaanje.

PJ EVALA SAM ZAJ EDNO S majkom dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. Ja sam
ivala jer su je ruke previe boljele. Usprkos tomu uspijevale smo po komadu zaraditi
dodatni novac. Uvijek je sjedila kraj mene, pratila kako moja lijeva ruka gura tkaninu
ispod igle, a desna pokrece kotac. Sad je ona meni ponekad citala naglas.
Razgovarale smo o Velikom ratu i naim deckima ondje, donosila bi mi novosti o
onima koje poznajem iz kole i koji su bili poslani u prvom valu.
Do kraja te druge godine, dokazala sam lijecniku i sestri MarieGregory da su
bili u krivu. Moda je bila rijec o nekoliko faktora: nepromiljenoj prognozi iscrpljenog
lijecnika, snazi i otpornosti mojega tijela, beskrajnim vjebama s majkom, mojoj
odlucnosti da se dignem iz tih omrznutih kolica i, moda, govorila sam si, samo moda,

GIGA
23
mojim molitvama.
Stavili su mi teke metalne kopce od glenja do bedara. Zarezivale su mi se u kou,
ali tako mi se noge nisu mogle svijati. Mogla sam se podignuti iz kolica uz pomoc
taka. Isprva sam samo vukla noge za sobom. Ruke su mi postale tvrde i miicave,
pazuha su bila puna uljeva jer sam na takama nosila svu svoju teinu. No naposljetku
sam uspjela pokretati noge iz bokova, prebaciti teite na dno stopala. Moja desna noga
sad je bila kraca od lijeve. Dobila sam nezgrapne cipele s jednim podignutim potplatom.
Sve to vie je nalikovalo na parodiju no na hodanje, ali opet sam bila uspravna, mogla
sam se kretati, iako samo vrlo sporo.
Stajala sam, hodala sam. Moje molitve bile su usliane. No ostao je hladan glas koji
je pustio korijenje u meni. Tijelom sam vie bila nalik na staru Sidonie. Ali u mojoj
unutranjosti vie je nije bilo.
ivot se promijenio na jo jedan nacin. Nisam htjela napustiti dvorite. Nikad nisam
obnovila svoja stara prijateljstva, jer sada, dvije godine kasnije, ususret mom
devetnaestom rodendanu sve djevojke s kojima sam ila u kolu napustile su Holy
Jesus and Mary. Iako ni Margaret ni Alice Ann nisu otile u New York kao to smo
nekoc planirale, Margaret se kolovala za uciteljicu a Alice Ann je prodavala eire u
otmjenoj trgovini. Ostale su se djevojke kolovale za bolnicarke ili tipkacice, a neke su
se vec udale. Veliki rat je zavrio i neki su se momci vratili u Albany. Neki nisu.
Iako sam sada uivala u slikanju, svakodnevno satima crtajuci biljke, nisam zavrila
svoju posljednju kolsku godinu, iako su se profesori ponudili donijeti mi ispite i
nadgledati me dok ih ne ispunim. J ednostavno sam izgubila zanimanje za kolske
zadatke. Osim toga, govorila sam si, kakvog bi to imalo smisla? Nikad necu otici van u
svijet cak ni na glavne ulice Albanyja.
Moj otac bio je zaprepaten kad sam mu rekla da me nije briga za srednjokolsku
diplomu.
"Nisam doao u ovu zemlju gotovo poginuvi zatvoren u smrdljivu, kolerom
zaraenom brodu kako bi moje dijete odbilo obrazovanje koje mu je bilo na
raspolaganju. Da sam ja imao tu mogucnost. .. zar ne eli postati neto, Sidonie? Mogla
bi nauciti koristiti se pisacim strojem i raditi u uredu. Ili biti telefonska operaterka. Ili,
Bog zna, mogla bi raditi u tekstilnoj tvornici. Sjajno barata ivacim strojem. Postoje
mnogi poslovi pri kojima ne mora hodati ili stajati dugo. Ucinila bi majku ponosnom
kada bi izucila neki obrt. Zar ne, majko? Zar te ne bi ucinila ponosnom?"
Pogledala sam je. Nije odgovorila, ali kratko se i ohrabrujuce osmjehnula, kvrgavih
ruku sklopljenih u krilu.
"Mogla bi biti togod poeli", rekla je.
Cvrsto sam stisnula usne. Naravno da nisam mogla biti to god poelim. Nisam bila
dijete, nego bogalj. J e li i dalje mislila da joj vjerujem? Otvorila sam usta kako bih joj se
suprotstavila, ali otac je nastavio.
"Dok se ne uda, naravno", rekao je.

GIGA
24
Namrtila sam se. Udam? Tko bi se oenio mnome s mojim tekim, crnim cipelama,
jednom viom za tri centimetra, i bucnim epanjem? "Ne, ne elim raditi u tvornici
tekstila ili biti sekretarica ili telefonska operaterka."
"to eli? Zar nema snove? Svi mladi ljudi trebali bi imati snove. Vile, dvorci, srea i
smijeh; uspavanke, snovi i vjena ljubav", citirao je. Imao je toliko klieja o ivotu, toliko
bespotrebnih irskih poslovica.
Nisam rekla nita, podignula sam Cinnabar i zakopala svoje lice u gusto, bakreno
krzno oko njezina vrata.
Koji je bio moj san?
"Vie nema izlika, Sidonie", rekao je i ja sam podignula lice sa Cinnabarina krzna i
pocela zuriti u njega. "Iako ne kao prije, moe se kretati. Ne postoji razlog zbog kojeg
treba ostati zatvorena unutar dvorita. Znam da Alice Ann veceras organizira zabavu.
Dok sam se vracao kuci vidio sam sve te mlade ljude na njezinu trijemu kako se smiju i
razgovaraju. Nije prekasno. Zato ne ode, Sidonie? Otpratit cu te dotamo. Nije u redu
to sjedi u kuci sa svojim bojama i slikama."
Naravno da nisam bila pozvana kod Alice Ann na zabavu; nisam razgovarala s njom
gotovo dvije godine od onih neugodnih posjeta. No da sam i bila pozvana, duboko sam
se stidjela zbog nacina na koji sam morala namjetati noge pri svakom koraku. Kopce
su nagovjetavale moj dolazak glasnim zveketom. takom bih ponekad udarila u
namjetaj ili bi one skliznule na podu bez tepiha. Nisam vie bila u toku; vie nisam
znala kako razgovarati s ljudima. Nisam mogla zamisliti otici na zabavu. Odjednom
sam se osjetila starijom od svojih roditelja. Kako cu se ikad vie zanimati za glupe ale i
traceve ?
"J ednostavno ne elim, tata", rekla sam i okrenula se.
"Nemoj ivjeti s teretom aljenja na ramenima, djevojcice moja", rekao je tada.
"Mnogi su u puno goroj situaciji od tebe. Mnogi. Dobila si novu priliku. Nemoj je
prokockati."
"Znam", rekla sam, ohrabrujuci se jer sam bila sigurna da ce poceti sa svojom starom
pricom o gladi u Irskoj, leevima naslaganima poput trupaca, kuhanju posljednjih
komada odjece kojima su se pokrivali kako bi imali neto za vakati. "Znam", ponovila
sam i, jo uvijek dreci Cinnabar, otila u stranje dvorite, sjela na staru ljuljacku s
mackom u krilu, dokono se snanijom nogom pocela ljuljati naprijed natrag i prisjetila
se vrtoglavice kad bih se vinula visoko u zrak. Sad vie nije bilo vrtoglavice;
jednostavno sam se ljuljala nekoliko centimetara naprijed-natrag.
Nagnula sam glavu unazad kako bih gledala zvijezde. J esenska noc bila je prohladna,
a zvijezde, koje su se pojavljivale na vecernjem nebu, bile su nalik na vrhove noeva,
tvrdi i otri.

GIGA
25
TO J E BIO POCETAK bezbrojnih rasprava koje cu imati s ocem sljedecih nekoliko
godina.
"Trebala bi otici u svijet, Sidonie", rekao mi je vie no jedanput. "Stanovati sa svojim
starim roditeljima, to nije nikakav ivot za mladu djevojku."
"Svida mi se ovdje, tata", odgovorila bih mu, i to bih doista i mislila. Nakon nekog
vremena pocela sam hodati ne poteuci noge za sobom. Bila sam spora i nespretna, i
dalje sam se koristila takama, naginjala se prema naprijed ukocenih nogu od kopci.
Naposljetku sam omrznute take zamijenila tapovima. Nakon dvije godine noenja
kopci, moje su noge ocvrsnule, dobila sam male metalne kopce oko glenjeva koje sam
gotovo mogla sakriti ispod visokih konatih cipela. Lijeva noga bila mi je prilicno
cvrsta, no nisam mogla hodati bez epanja, bez potezanja desne noge.
Znam da sam se nekoc saalijevala, stidjela se zbog nesrece i, kao to je bio rekao
moj otac, bila puna aljenja do granice ogorcenosti. Ali ti su osjecaji nestali. Prihvatila
sam svoj mali, tihi ivot. Odgovarao mi je; svi su me poznavali u susjedstvu, nisam
morala nita objanjavati. Bila sam Sidonie OShea: preivjela sam poliomijelitis i
pomagala majci u odravanju kuce u Ulici J uniper, njegovala trajnice toliko carobne da
su se ljudi zaustavljali i puni oduevljenja zurili u njih.
Voljela sam nau malu kucu koju smo unajmili od prvih susjeda, g. i gde Barlow.
Imala je ljudske osobine: vodena mrlja na stropu moje sobe nalikovala je na lice stare
ene otvorenih usta dok se smije; grane lipe strugale su o prozor dnevnog boravka i
proizvodile zvukove nalik na mekane cipele koje pleu po pjeskovitu tlu; podrum u
kojemu smo drali krumpire, luk i drugo povrce za zimu imao je bogat i humozan miris.
Kako je artritis i dalje onesposobljavao majku, preuzela sam brigu oko kuce. Kuhala
sam i pekla, prala rublje i peglala te cistila kucu. Prestala sam ivati nakon to se u
predgradu Albanyja otvorila nova tvornica za ivanje. Iako sam znala da je to znacilo
manjak prihoda, potajno sam osjetila olakanje jer mi je ivanje postalo strano dosad-
no. No ipak me veselio stari ivaci stroj jer sam njime pocela ivati svu svoju novu
odjecu. Otac je jo uvijek morao posudivati kamionet g. Barlowa kako bismo otili po
tkaninu i ivaci pribor, ali barem nisam morala odlaziti u trgovine odjece u kojima sam
mogla naici na mlade ene koje sam nekoc poznavala za vrijeme kupnje ili dok
posluuju kupce.
Na jesen sam ocistila vrt od mrtvih i od mraza pocrnjelih listova i peteljki,
nabacujuci sjeno na osjetljivije korijenje biljaka zbog nadolazece zime. Posadila sam jo
lukovica i gomolja, pripremajuci se za nadolazece proljece. Zimi sam proucavala knjige
o vrtovima, slikajuci zamiljeni izgled vrtova koji su sada zauzimali vecinu prednjeg i
stranjeg dvorita. Cim se otopio posljednji snijeg u proljece, hodala sam poljuncanim
stazama koje je napravio moj otac, diveci se prvim afranima i visibabama, a zatim i
zumbulima, tulipanima i sunovratima, poticuci prve sicune ruicaste izdanke boura da
se vinu prema toplom zraku.
Na ljeto sam opet prisilila oca da posudi kamionet g. Barlowa kako bi me odvezao do
mocvara oblinje ume Pine Bush gdje sam skicirala biljke i ivotinje kako bih mogla

GIGA
26
naslikati akvarele od skica nacrtanih ugljenom.
Drala sam se svojega svecanog obecanja sve to vrijeme. U svojim beskrajnim
molitvama obecala sam da necu imati neciste misli ako ponovno prohodam. Nakon to
je prolo nekoliko godina od prve molitve, znala sam da sam se oporavila vecim dijelom
zbog svoje fizicke snage i odlucnosti, no mali dio mene bio je dovoljno praznovjeran da
misli kako cu na neki drugi nacin morati platiti ako prekrim svoje obecanje.
Uspjela sam utihnuti tjelesne poude, no to nije bilo lako. Htjela sam upoznati
mukarca, znati kakav je to osjecaj biti dodirnuta i voljena. Znala sam da nikad necu
upoznati nekoga ako i dalje nastavim ivjeti na ovaj nacin, ali nisam bila sigurna kako
to promijeniti. A nije da su mukarci dolazili pred vrata nae kuce u Ulici J uniper i
traili Sidonie OShea.

NETOM POSLIJ E MOJ EGA dvadeset treceg rodendana, majka se razboljela. Prvo od
bronhitisa, a zatim od snane upale pluca koja se povukla, ali potom opet pojavila.
Brinula sam se o njoj kao to se ona bila brinula o meni, hranila sam je, celjala joj
kosu, njeno masirala ruke i noge kako bih joj ublaila bol, podizala je na metalnu
posudu, radila obloge za njezina prsa. Ponekad, onih dana kad bi lake disala,
pokuavala je pjevati svoje francuske pjesme, promuklim, dubokim glasom. Tad se otac
i ja nismo mogli ni pogledati.
Moj otac opet je donio lealjku s trijema, no sada je moja majka leala na njoj
poduprta jastucima. Promatrala me je dok sam pripremala jelo i uivala u tome kako
reem uzorke za novu odjecu.
Nakon jednog stranog napadaja bronhitisa, lijecnik nam je rekao da je sad bilo samo
pitanje vremena kad ce umrijeti; njezina pluca to vie nisu mogla podnijeti. Moj otac i
ja ostali smo kraj nje te noci nakon to je otiao lijecnik. Otac je razgovarao s njom,
iako mu nije mogla odgovarati, ali po njezinu pogledu bilo je jasno da ga razumije.
Njezina su se prsa dizala i sputala uz bolno utanje nalik na guvanje papira. Otac je
ponekad pjevuio pribliivi se to vie njezinu uhu. A ja to sam ja cinila? Hodala
sam po njihovoj sobi, hodala i hodala, osjecala da mi se pluca pune tekucinom, da se
utapam kao i majka. Teko sam gutala zbog stalne, odvratne boli u grlu. Boljela su me
usta. Boljele su me oci.
Tad sam shvatila. Moram plakati. Nisam plakala osam godina, nakon to sam kao
esnaestogodinjakinja ronila suze zbog oka od bolesti.
Vie nisam znala kako se place. Toliko silan i jak bio je osjecaj u mojim ocima, na
mojim usnama, u grlu i prsima da sam bila sigurna kako neto mora popustiti,
eksplodirati. Moja glava ili moje srce.
Otila sam do kreveta, sjela kraj majke i podignula njezinu izoblicenu ruku.
Prisjecala sam se kako su me njezine ruke njegovale i tjeile. Spustila sam joj ruku na
pokrivac, ali sam je zadrala u svojim rukama. Otvorila sam usta, pokuala izbaciti bol
iz svojega grla. Ali nita nije izalo, bol je i dalje rasla.

GIGA
27
Otac mi je dodirnuo ruku. Pogledala sam ga, vidjela kako suze slobodno teku niz
njegove obraze te mu apnula priguenim glasom, "Tata", eleci da mi pomogne. Moja
je majka umirala, a ja sam traila pomoc.
Pribliio je svoj stolac i prebacio ruku oko mojih ramena. "Placi, Sidonie. Kia suza
potrebna je za etvu razumijevanja", rekao je uz izoblicen osmijeh. J o jedan od njegovih
irskih citata, ali trebao mi je u tom trenutku. "Tata", ponovila sam placnim glasom.
"Tata."
"Reci joj", rekao je kimnuvi mojoj majci. "Reci joj."
Tad sam znala to trebam uciniti. Legla sam kraj nje i stavila glavu na njezino rame.
Dugo sam tako leala. Njezino disanje bilo je mucno i polagano. Moje je bilo brzo i
bolno.
Dok sam tako leala i ocajnicki eljela zaplakati, pitala sam se zato majci nikad
nisam rekla da je volim. Zato nikad nisam cijenila ono to je ucinila za mene ne
samo kao dijete, ili kad sam bespomocno leala u krevetu, ili cak kasnije kad sam
oporavila ali se i dalje oslanjala na nju? Zato joj nikad nisam rekla da znam kako su
moja nesreca i ponaanje utjecali na nju? J esam li jednostavno pretpostavljala da ce
razumjeti ?
J a sam bila njezino cudo. Bila je puna nade za mene, puna nade da cu otici u svijet.
Da cu riskirati i nauciti nove stvari. Da cu pronaci zadovoljstvo u nekom poslu,
pomauci drugima ili njegujuci prijateljstva. Da cu se udati i imati djecu. Umjesto toga,
ono to mi se dogodilo uzela sam i okrenula protiv sebe. Bila sam njezino cudo, a ipak
sam postala zatvorena i tiha.
Nisam riskirala.
Kad sam joj pocela aptati sve to sam joj morala reci, grlo mi se opustilo.
Naposljetku sam plakala. Plakala sam i aptala joj dok nije preminula, odmah poslije
ponoci.
Nakon toga nisam mogla prestati plakati.
OTAC I J A TUGOVALI SMO svaki na svoj nacin; ja s ispadima nekontroliranog jecanja
koje sam pokuavala priguiti u svojoj sobi dok me je Cinnabar tiho gledala s ruba
kreveta. Moj otac tugovao je u tiini, cesto sjedeci na stranjim stubama jednostavno
zureci u ogradu. J edanput kad sam izala i sjela kraj njega, kao da sam ga prekinula
usred tijeka misli, rekao je: "eljela je kreirati haljine, zna. Ali umjesto toga udala se
za mene, napustila dom i sve to je dotad poznavala." Podignuo je iverak sa stuba i
poceo ga proucavati kao da sadri neku tajnu. Nisam znala za taj njezin san. "Toliko si
nalik na nju, Sidonie. Osjetljiva, matovita, i odlucna."
Cinilo se da me sve moe rasplakati. Plakala sam zbog ljepote sunca koje je sjalo
kroz Cinnabarine gluhe ui. Plakala sam kad bi mladi par prolazio kraj trijema gurajuci
djecja kolica. Plakala sam kad sam pronala sicuni kostur ptica u razmrskanoj ljuski
ispod lipe. Plakala sam kad bismo ostali bez brana.

GIGA
28
Plakala sam svaki dan sljedeca tri mjeseca. Plakala sam svaki drugi dan jo dva
mjeseca. Plakala sam svaki tjedan sljedeca dva mjeseca, zatim sam plakala svaki drugi
tjedan, i naposljetku sam prestala plakati, a godini je doao kraj.

MOJ J E OTAC BIO BLAG MUKARAC, prelijepa vedra irska glasa, ali nakon majcine
smrti pricao je sve manje. Lako smo pronali utjehu jedno kraj drugog. Otac i ja stvorili
smo novu rutinu koja nam je oboma odgovarala: kretali smo se kroz kucu kao da smo
oblacici dima koji se nikad ne dodiruju, ali ipak su otmjeni u svojoj harmoniji. Citali
bismo svaku vecer nakon vecere: dnevne novine i knjige. Nastavila sam citati romane, a
on biografije i povijesne knjige. Ponekad bismo razgovarali o onome to smo procitali,
komentirali neku novost ili odredeni otroumni odlomak iz knjiga.
Jedno drugom bili smo sve.
No smrt moje majke oslabila je oca ne samo emocionalno nego i fizicki. Cinilo se da
postaje manji i neodlucan u svojim pokretima. A zatim je zbog refleksa ili vida, cak i
s naocalama ubrzo postalo ocito da njegov vid nije dovoljno dobar kako bi mogao
nastaviti ofirati. Prva, neznatna nesreca koja mu se dogodila bila je kad se oceao o
stup pokuavajuci parkirati skupocjeni, sjajni automobil svojeg poslodavca, no ubrzo
potom udubio je prednji dio automobila o vrata garae.
Nakon toga poslodavac mu je rekao da ga ne moe zadrati na poslu. Moj je otac to
razumio. Kakve koristi od vozaca koji ne moe voziti sigurno? No poslodavac je bio
ljubazan mukarac, bilo mu je ao to mora otpustiti oca. Dao mu je iznenadujuce
visoku otpremninu. ivjeli smo skromno, ali snalazili smo se.
Otac je oboavao voziti, imao je Ford Model T iz 1910. Rekao mi je da su istinski
znakovi uspjenog ivota u Americi komad zemlje i automobil. No cak i uz teak rad i
siromaan nacin ivota, moji roditelji nikad nisu uspjeli kupiti komad zemlje ili kucu, i
otac je cesto spominjao kako je ljubazno od Mikea i Nore g. i gde Barlow to su
dopustili da ivimo u ovoj kuci za malu stanarinu. Iako je, dok je jo bio zaposlen,
kupio Model T na drabi, auto nije bio u voznom stanju i nikad nije bilo dovoljno novca
da popravi motor. Moj otac dugo je sanjao da ce ga jednog dana voziti. No to se nikad
nije dogodilo; kad mu je vid poceo slabjeti, odavno je vec bio odustao od ideje da
provoza Model T. No ipak ga je drao u spremitu iza kuce i svake subote, za lijepa
vremena, uzeli bismo kante pune sapunaste vode, krpe i semi, i ocistili ga od haube do
tankih guma. Za ljetnih mjeseci ponekad bi navecer sjedio unutra i puio lulu; i ja bih
bila unutra i citala. Njegov gladak, drveni volan i topla konata sjedala bila su nekako
utjena.
Otac je jednog dana iz brijacnice donio staro izdanje casopisa Motor Age. Poceo je
pricati o svojoj ljubavi prema automobilima; vidjevi ga entuzijasticnog nakon toliko
dugo vremena, kupila sam mu najnoviji broj casopisa Motor Age sljedeci put kad sam
ila u trgovinu namirnicama. Zajedno smo ga prolistali sjedeci jedno kraj drugog na
sofi. Iz nepoznatog razloga uivala sam gledati lijepe, sjajne nove automobile koji su se
proizvodili.

GIGA
29
Zatim je pronaao Boyce Moto Meter znak negdje medu korovom i ispolirao ga dok
se nije sjajio. Nakon nekoliko tjedana pojavio se s Boyce Moto Meter poklopcem za
hladnjak koji je pronaao u nekoj staretinarnici. To je postao na hobi; subotom ujutro
odlazili bismo u Albany, pretraivali trgovine sa starom opremom i raspitivali se u
garaama. Zajedno smo listali casopise za automobile, traeci priliku da nabavimo
sjajne Boyceove znakove ili poklopce za hladnjake. Ponekad bismo narucili jedan uz
priloenu malu svotu novca. Kolekcija je rasla. J edanput na mjesec izvadila bih ih iz
vitrine od borovine u dnevnom boravku i polirala ih, stavljajuci ih na kuhinjski stol.
Otac bi sjedio s druge strane stola, gledao i ponekad uzeo jednog da ga prouci jo
jedanput.
Zajedno smo odlazili na drabe automobila samo kako bismo sudjelovali u
uzbudenju vezanom za sve te automobile i ludilo drabovanja. Opet smo se poceli
smijati.
Godine su prolazile. Godinja doba dolazila su i odlazila, moj otac i ja starjeli smo.
Malo se toga promijenilo sve do jednog oujskog dana 1928. kad je zapuhao ledeni
vjetar s istoka i zauvijek nestalo sve ono to sam poznavala.

GIGA
30
ETVRTO POGLAVLJE

DOK SAM CEKALA KLJ UC svoje sobe na recepciji hotela Continental u Tangeru,
shvatila sam da ga je Amerikanac na brodu precizno opisao; ostali gosti bili su otmjeno
odjeveni na savren i formalan nacin, a sam hotel bio je lijep kombinacija europskih
i arapskih utjecaja. Otila sam do metalne ploce na zidu u blizini recepcije na kojoj je
pisalo da je Alfred, sin kraljice Viktorije, jedan od prvih pokrovitelja. Dok sam prstima
prelazila preko ploce, iznova sam uocila prljavtinu pod noktima.
Do sobe me je odveo mladic s fesom kestenjaste boje; tkanina je bila umrljana na
rubovima uz glavu, a kicanka pomalo otrcana. Kimnuo je i iroko se osmjehnuo nakon
to je spustio moje torbe. "Omar", rekao je potapavi se po prsima. "Omar."
Dala sam mu nekoliko centima.
"Hvala, Omare. Mogu li negdje neto pojesti u ovo doba dana?" upitala sam ga i dok
mi je paljivo pratio usne kao to to cine oni koji pokuavaju razumjeti jezik koji im
nije posve poznat, nastavio je kimati glavom.
"Mange", ponovila sam i dodirnula usta.
"A, oui. Dolje, madame, dolje", rekao je povlaceci se, i dalje kimajuci i osmjehujuci
se. Iznenada je osmijeh nestao s njegova lica. "Ali, molim vas, madame, ne ici na krov",
rekao mi je na iskvarenom francuskom. "Krov lo."
"Oui, Omare", rekla sam. "Necu ici na krov."
Nakon to je izaao, otila sam do uskih prozora. Gledali su na luku i tjesnac u
kojemu su se ukrtali Atlantski ocean i Sredozemno more. Tjesnac je bio irok moda
samo petnaestak kilometara, ali razdvajao je dva kontinenta, ocean i more. Kao da je
Tanger bio negdje na pola puta, ne pripadajuci ni europskoj panjolskoj ni africkom
Maroku.
Iznenada sam zadrhtala, preplavljena melankolijom i nekom hladnocom, iako je zrak
koji je ulazio kroz prozore bio blag i mirisao je na more. Taj osjecaj izoliranosti bio je
neocekivan. Nisam voljela guve, izbjegavala sam situacije u kojima cu morati voditi
jednostavne, nevane razgovore, no sada nisam htjela ostati sama u sobi. I, tovie,
morala sam razgovarati s nekim o unajmljivanju auta i vozaca koji bi me odvezao do
Marakea.
Vratila sam se zavojitim stubitem do predvorja, prisjetivi se salona kraj kojega sam
prola. Zastala sam na ulazu u salon. Stari osjecaj nelagode pri upoznavanju stranaca
pojavio se dok sam promatrala mracnu prostoriju. Bilo je ljudi za razlicitim stolovima,
neki su stisnutih glava sjedili u kutovima dok su se drugi glasno smijali za ankom.
Duboko sam udahnula i ula.
Nikad prije nisam ula u salon. Sjela sam za manji okrugli stol. Gotovo odmah
naklonio mi se mukarac u kratkom bijelom sakou, spustio pladanj s caom crvenkaste

GIGA
31
tekucine i karaf pun gazirane vode na stol. Cak i uz priguenu svjetlost koja je ulazila
kroz poluotvorene kapke, mogla sam vidjeti tri crna kukca u vodi.
"Non, non monsieur"., rekla sam odmahnuvi glavom. eljela sam naruciti mineralnu
vodu.
"Campari, madame", odgovorio je nepokolebljivo kao da sam ga pitala to je to ili
ocekivala da mi to donese. Pokazao je na crtu na komadu papira koji mi je urucio i
eleci izbjeci daljnju raspravu s njim, potpisala sam se. Potom je otiao. Zurila sam u
vodu, promatrajuci kukce koji su pokuali izaci iz karafa. J edan je bio na pola puta do
vrha, ocajnicki se drao za staklo, dok su ostala dva hodala plivajuci, iako vrlo sporo
kao da je voda bila melasa. Sigurno ce sva trojica uskoro nestati.
Nitko me nije primjecivao, a ja sam, pokuavajuci izgledati oputeno kao da je ovo
uobicajena situacija za mene, duboko udahnula, naslonila se i popila gutljaj Camparija.
Bio je gorak i gotovo je podsjecao na lijek. Pomislila sam da bi se njegov snani okus
ublaio gaziranom vodom, ali nisam bila sigurna to uciniti s kukcima.
Sjena je pala preko karafa dok je jedna ena prola kraj mojeg stola. Hodala je
dugim, leernim koracima u ravnim konatim cipelama i nosila prilicno muku koulju
uguranu u jednostavnu suknju. Imala je kratko oianu kosu koja se kovrcala na
potiljku. Pogledala me je, a zatim se okrenula. Gledala sam je kako se zaustavlja kraj
jednog stola i pridruuje grupi od cetvero ljudi eni i trojici mukaraca. Svi su je
pozdravili izljevom oduevljenja. Ona je nalikovala na enu koja ce sigurno znati kako
unajmiti automobil.
Vrhovima prstiju dodirnula sam usne; pekle su me od Camparija. Ustala sam i otila
do grupe, svjesna da su se okrenuli i gledali dok sam se pribliavala. Lagano sam se
spotaknula o teke tepihe u ovoj prostoriji s visokim stropom, osvijetljenoj dugackim
zrakama svjetlosti koje su ulazile kroz zaobljene prozore. Svi su utihnuli kad sam se
zaustavila kraj kotunjave ene.
"Oprostite", rekla sam.
"Da?" Bilo je necega pomalo neljubaznog u njezinu stilu. Otvoreno je promatrala
moju kosu i moje lice. Pogled joj je zastao na oiljku na mojem obrazu. Susprezala sam
se od toga da podignem ruku i sakrijem ga.
"Tek... tek sam stigla u Tanger. Zapravo, prije nekoliko sati. A moram unajmiti
automobil. Pomislila sam da biste mi moda vi mogli pomoci."
Dok sam to govorila, njezino se dranje promijenilo. "Pa, zdravo", rekla je ispruivi
ruku kao da smo mukarci. Odgovorila sam tako to sam stavila svoju ruku u njezinu;
bila je velika i snana. Cvrsto mi je stisnula prste, a zglobovi su me zaboljeli nakon to
mi je jedanput snano protresla ruku i zatim je pustila. "Elizabeth Pandy", rekla je i
dodala: "Iz Newporta u Maineu. A ti?"
"J a sam Sidonie OShea."
"OShea. Hmmmm. Bostonski OShea? Poznavala sam starog Robbieja. I njegovu

GIGA
32
kcer Piper."
"Ne, ne", ponovila sam odmahnuvi glavom. "Dolazim iz Albanyja." Promucala sam
posljednju rijec svjesna toga da me svi gledaju. Celo mi se oznojilo.
Sad se osmjehnula. Imala je kracu gornju usnu i vidio joj se veci dio desni. "Dakle.
New York. Ne bih bila..." zaustavila se. "Sluaj, kad sam te ugledala, mislila sam da si
Francuskinja. Ti..." zaustavila se drugi put.
Znala sam zato je to pomislila. Ali zbog nacina na koji je govorila - osobito njezin
ton shvatila sam da je bolje da joj ne govorim o majcinu porijeklu.
"Pridrui nam se, hajde, i popij pice."
"Oh, vec imam jedno, hvala. Cau..." pogledala sam svoj stol. "Cau Camparija."
Opet sam dotaknula usne koje su me pekle. "Iako je nisam narucila."
Kimnula je puna razumijevanja. "Ne znam zato ti prokleti momci misle da svaki
stranac u Tangeru pije Campari. Hajde, popij pravo pice s nama."
Podignula je bradu prema jednom od mukaraca koji je odmah ustao i dovukao stolac
susjednog stola do nje. Elizabeth Pandy bez sumnje je bila ena koja je naviknula
govoriti ostalima to da cine.
"J a..." Okrenula sam se i pogledala izlaz iz salona. Kako mogu otici i ne ispasti
neljubazna? Ali ti samosvjesni mukarci i ene izazivali su mi toliku nelagodu i cinili
me toliko svjesnom toga da moj ivot nije nimalo nalik na njihov. Da se ne uklapam.
"Doista... nadam se da cu unajmiti automobil to prije. I vozaca, naravno. Pitala sam se
znate li moda neto o tome. Moram ici u Marake. Rekli su mi..."pomislila sam na
Amerikanca, "da je najbolje najprije otici do Rabata."
Elizabeth Pandy na moje je pitanje odmahnula rukom. "Marake? Ne budi budalasta.
Sigurna sam da se ondje nema to vidjeti. Hajde, sada", zahtijevala je, "popij pice.
Marcuse, naruci gdici OShea whiskey sour. Zar nije divno biti daleko od dosadne
prohibicije kod kuce? Sveg tog budalastog skrivanja. Toliko zamarajuceg."
Nisam mogla otici i ne ispasti strano neuljudna prema gdici ili gdi Pandy? Dok
sam se sputala na stolac, ona je spustila pogled. "J esi li icaila gleanj na ovim
stranim ulicama? Uocila sam da jako epa."
"Ne", odgovorila sam. "Ne, nisam. To je..." zaustavila sam se nesigurna kako da
nastavim.
"Sjedni i opusti se. Vidi, stiglo je i tvoje pice."

ELIZABETH PANDY predstavila me svima, iako je jedino ime koje sam zapamtila bilo
Marcus. Njegova kosa umjetne, tamnocrvene boje bila je zalizana sjajnim uljem. Svi,
ukljucujuci Elizabeth, bili su u razlicitim stadijima pijanstva, i cinilo se, zbog njihova
medusobnog leernog ophodenja, da to nije bila neuobicajena situacija.

GIGA
33
J edan od mukaraca pitao me koju sam sobu dobila, a ena u kratkoj nabranoj
suknji i prugastom puloveru, s frizurom slicnom Elizabethinoj prekinula ga je,
pitajuci uobraenim glasom koliko planiram ostati, ali nisam imala vremena odgovoriti
jer je razgovor krenuo drugim smjerom. Caa je stajala preda mnom; nakon to sam
probala viski odlucila sam da je ukusniji od Camparija te sam ga povremeno pijuckala.
Razgovor i smijeh postali su sve glasniji, a nakon nekog vremena sve se pretvorilo u
blebetanje prekidano ivotinjskim rikanjem. U glavi mi je tutnjalo, a kad sam shvatila
da mi je caa prazna, konacno sam ustala u namjeri da krenem.
Alkohol mi je udario u glavu; nisam bila naviknula na to i na trenutak mi se ucinilo
da sam opet na moru, da se ljuljam i pokuavam ostati na nogama.
Elizabeth me zgrabila za ruku. "Nemoj ici. J o nismo saznali nita o tebi. Domaca,
svjea krv uvijek je dobrodola", rekla je usta otvorenih u bezvucan smijeh. A ja sam
pomislila na razdraljivo zijevanje neke velike, africke zvijeri.
Opet sam sjela, dijelom jer mc Elizabeth povlacila za ruku, a dijelom jer sam se
bojala da cu se sruiti.
"Pa?"
Pitala je. "to te dovelo u Tanger? Nitko ne dolazi u Tanger bez price." Opet njezina
otvorena usta. Nit pljuvacke rastezala se izmedu njezina ocnjaka i donjih zuba. I ostali
su se smijali, previe glasno, previe glasno.
"Price?" ponovila sam kad me preplavio iznenadan osjecaj panike jer su sve oci bile
uprte u mene.
"Da, da", ohrabrivao je Marcus. "Koja je tvoja prica, gdo OMalley?"
"OShea. Gdica OShea", odgovorila sam mu.
Cinilo se da nije cuo ispravak. "Hajde. to te vodi u Tanger?"
Pogledala sam ga, a zatim Elizabeth. Ostala lica pretvorila su se u blijede krugove i
izvrnute trokute. "Idem u Marake."
"Rekla sam ti, draga, to je besmislica. Nema smisla ici tamo dolje. Ostani ovdje; u
Tangeru trenutacno ima puno gostiju, ali i dalje je intrigantan. Ili barem idi u
Casablancu", rekla je Elizabeth. "Marake, pa, on je sasvim izvan puta. U njemu nema
nicega zanimljivog, sigurna sam u to", ponovila je. "Iako, tko je to ono bio Matisse,
mislim koji je radio ondje prije nekoliko godina. Ondje je i nekoliko ekscentricnih
umjetnickih tipova slikara, pisaca i tako dalje, koji, cini se, pronalaze inspiraciju
daleko od civilizacije. Ali sve u svemu, Tanger moe ponuditi puno vie to se tice
zabave. Postoje sve vrste ljudi koji se bave najrazlicitijim stvarima", prekinuo ju je
netko svojim plahim mrmljanjem, "jer ne podlijee nikakvim zakonima."
Pridruili su mu se i ostali uz bucan izraz odobravanja.
"Ne. Moram. J a..." zaustavila sam se. U tom kratkom trenutku tiine Marcus je
pucnuo prstima i pojavio se djecak s pladnjem. Marcus mu je neto apnuo u uho.

GIGA
34
"Traim nekoga. U Marakeu", rekla sam, posve nepotrebno.
"A, tako dakle", rekla je Elizabeth, na to su joj poskocile obrve. "Otiao je i ostavio
te, zar ne? Moda je pijun. J e li on pijun, gdice OShea? Zemlja je preplavljena njima,
zna. pijunima i toutsima. Svi trae nekoga ili neto."
Naglo sam ustala, odgurnuvi stolac jednim naglim pokretom tako da je udarila
konobara u prolazu. Kratko i iznenadeno je zacvilio, ali nastavio je hodati.
"Ne. Ne. Nije on pijun. Ni..."
"Tout, draga. Zna, bezbroj torbara koji te ne ele pustiti na miru. Stanovnici Tangera
dosta su prodorni. Svi neto ele od tebe", ponovila je. "Moramo biti cvrsti."
"Da", rekla sam. "Pa, hvala. Na picu", dodala sam te potom krenula van osjetivi
kako svi gledaju moje epanje, sigurno jo izraenije zbog neobicnog osjecaja alkohola
koji se vrtio u mojem elucu.

LEALA SAM NA KREVETU U osvjeavajucoj sjeni dok je moja glava i dalje turnjala od
viskija, a ja sam se zamarala zbog svojega idiotskog nastupa pred Elizabeth Pandy i
ostalima. Nisam znala kao oni leerno se druiti i otvoreno razgovarati.
Sjetila sam se kako sam tek nedavno stajala na palubi broda koji me je vodio od New
Yorka do Marseillea i slicnog osjecaja koji me je preplavio.
Bila mi je potrebna sva mentalna i fizicka snaga da ostanem smirena dok se brod
udaljavao od dokova. Gledala sam dolje mnotvo koje je mahalo, smijalo se, uzvikivalo
bon voyage i sretan put onima koji su, poput mene, plovili u inozemstvo. Uocila sam i
nekoliko ozbiljnih lica u mnotvu: enu s maramicom pred ustima, mladi par koji se
podupirao dok je izbrazdanih cela gledao nekoliko uplakane djece. Ali atmosfera oko
dokova u cjelini bila je puna radosti zbog odlaska na godinje odmore ili u uzbudljive
pustolovine.
A ja sam, dok sam stajala na daskama prekrivenoj palubi promatrajuci lica pratitelja
koja su nestajala, osjecala samo paniku. Nisam ni sanjala da cu ikada stupiti na brod.
Nisam mislila da cu ikad napustiti Ameriku. Nikad nisam bila izvan drave New York.
Bila sam tridesetogodinjakinja tjeskobna kao dijete na prvi dan kole.
Paniku je zamijenio iznenadan osjecaj straha. Udaljenost izmedu broda i doka zjapila
je poput bezdana. To je bio osjecaj gubitka, gubitka svega onoga to znam, to je bilo
poznato. Ali znala sam da moram ici.
Brod se polako udaljavao od dokova. I dalje sam mogla vidjeti ruke koje su mahale i
otvorena usta, ali zvukovi su nestali. Srce mi je usporilo. Postala sam svjesna nekoga
kraj mene; starije ene i njezinih ruku u uckastim, heklanim rukavicama koje su se
drale za ogradu.
"J este li prvi put na brodu?" pitala je na nesigurnom engleskom, a ja sam se pitala je
li se to to osjecam doista jasno vidjelo na mojem licu.

GIGA
35
"Oui", odgovorila sam prepoznavi njezin naglasak. "La premiere fois."
Osmjehnula se i pokazala velike, neravne zube. "A, govorite francuski, iako ne moj
francuski. Pariz je moj dom", rekla je. "Produujete li u Pariz nakon Marseillea?"
Odmahnula sam glavom, ali nisam odgovorila kamo idem. Uocila sam kako gleda
moje ruke bez rukavica, oslonjene na ogradu.
"Imate obitelj u Francuskoj?"
Opet sam odmahnula glavom.
"Putujete kako biste se sreli s ljubavnikom?" upitala je uz osmijeh koji je bio
prepreden.
Na to sam trepnula, otvorila usta, ali ostala sam bez rijeci.
Kimnula je zadovoljna sobom. "Da, vidim to. Idete se naci s ljubavnikom."

UKOCENO SAM J E GLEDALA na trenutak, a zatim, iznenadivi samu sebe, rekla: "Pa,
da. Putujem kako bih... pronala nekoga."
ena je kimnula proucavajuci me. Oci su joj zastale na mojem obrazu, a zatim se
spustile niz moje tijelo. To jutro, dok sam celjala kosu drhtavih ruku ispred ogledala,
uocila sam da mi je lice upalo.
"A. La passion grande. Naravno, draga moja. ena uvijek mora slijediti ono
neoborivo. I ja sam proivjela nekoliko strasnih ljubavi."
Sad joj je osmijeh bio vragolast nagnula je glavu u stranu i spustila bradu.
Usprkos puderu u naborima njezinih dubokih bora oko ociju i tankih usana koje su
otkrivale zube, znala sam da je, dok je bila mnogo mlada, bila privlacna mukarcima. I
da, sigurno je u njima rasplamsavala strasti.
Bilo joj je ocito jasno da ja nisam takav tip ene.
Pristojno sam joj se osmjehnula i ispricala se, otila u svoju kabinu ne gledajuci kako
Amerika moj dom postaje sve manja u daljini. Boravila sam u svojoj sicunoj
kabini veci dio tjedna, ne osjecajuci se dovoljno dobro kako bih jela ili etala palubom,
ne eleci razgovarati ni s kim i puna bojazni da cu opet sresti stariju gospodu koja bi
zahtijevala odgovore na svoja pitanja. Nisam imala nikakvih odgovora, samo pitanja.

DOSTAVLJ ALI SU MI jednostavne obroke u kabinu, a ja sam provodila vrijeme
spavajuci ili citajuci. Nisam uspijevala u tome; bila sam previe rastresena za dubok san
ili usredotoceno citanje.
Osjetila sam snano olakanje kad smo uplovili u Marseille. Obecala sam da nema
povratka nakon to preplovim Atlantik. Govorila sam si da sam zahvaljujuci odlucnosti
stigla dovde. Ne elim upotrijebiti rijec ocaj. Ali sada, u Tangeru, nisam eljela
razmiljati o Marseilleu, ni o bilo cemu to se dogodilo prije toga. Nisam mogla.

GIGA
36
Naglo sam ustala i na trenutak prstima pritisnula sljepoocnice. Popila sam cau
flairane vode s toaletnog stolica, i zatim, usprkos upozorenju, otila u hodnik u potrazi
za stubama koje su vodile do krova. eljela sam vidjeti Tanger odozgo; doivljaj, dok
sam se s osjecajem mucnine i dezorijentiranosti vozila uskim ulicama od dokova, bio je
nalik na promatranje novog svijeta kroz nekakav tunel. Kao da sam imala naocnjake
koje je nosio magarac vukuci kola i koji nije mogao gledati ni ulijevo ni udesno, samo
ravno naprijed.
Pronala sam stube na kraju hodnika, iza zatvorenih vrata s jednostavnom kvakom.
Stubite je bilo strmo, bez ograde. Takve stube inace su mi predstavljale problem, ali
ipak sam krenula, zahvalna to je prolaz bio toliko uzak jer sam se s obiju strana mogla
oslanjati o zid. Odnekud je dolazio snaan smrad kanalizacije, ali kad sam stigla do vrha
i izala na zasljepljujucu svjetlost, nestali su smrad i mrak, i mogla sam udahnuti more.
Ostala sam bez daha, morala sam se nagnuti, nasloniti ruke na koljena. No kad sam
se uspravila, ono to sam ugledala oduzelo mi je dah. S jedne strane ljuljalo se more i
svjetlucalo na suncu, a s druge strane ugledala sam planine. Slavno gorje Rif koje je
zalazece sunce obojilo u krvavo crvenu boju.
Stojeci sama na ugodnom povjetarcu, okruivao me je Tanger, kao i njegove
zasljepljujuce bijele gradevine na kasno poslijepodnevnom suncu. Nepoznata stabla
pernatih i irokih listova, kao i palme, stajali su iarani razlicitim nijansama zelene boje.
Boje su bile toliko jasne dok se svjetlost igrala s njima da sam morala pomisliti na
najsavrenija slikarska platna to nisu bile plava, crvena, uta i zelena boja, nego
plavetna, indigo, cinober i grimizna, jantarna i boja afrana, zelenkasto uta i maslinasta
te boja limete.
Boljela me noga; potraila sam mjesto da sjednem, ali tu je bio samo uzak rub krova.
Shvatila sam upozorenje; jedan krivi korak moe dovesti do katastrofe. J e li se tko,
moda netko kao iz drutva Elizabeth Pandy, popeo ovamo gore nakon previe caa
alkohola i strmoglavio se u sigurnu smrt?
Zatvorila sam oci i ponovno ih otvorila, osjetivi svaki put kako me obuzima
uzbudenje. Pomislila sam na Pine Bush, mocvaru nekoliko kilometara od mojega doma,
ili oblinjeg jezera, ili jednostavnog krajolika okruga Albany. Provela sam toliko
vremena u tim krajevima, ecuci i skicirajuci biljke i ivotinje. Pomislila sam na svoje
botanicke akvarele, priguene zelene boje paprati koje su voljele sjenu i mahovinu,
njenu boju lavande, stidljivu, uspavanu ruicastu boju gospine papucice, skromne
kozlace. Ali ovdje! Znala sam da moja kutija boja, spremljena na policu u maloj kuci s
one strane oceana, ne bi mogla stvoriti takve boje.
Kad je bol u nozi nestala, polagano sam otila do drugog kraja krova i pogledala
dolje u sjenoviti labirint ulica, nedvojbeno medinu, najstariji dio grada. Ondje su
mnotva mahnito miljela naokolo; culi su se povici i usklici, rzanje magaraca i lajanje
pasa te povremena rika deva.
Zatim se zacuo zvuk koji dosad nisam cula; visok no ipak prodoran glas koji je
dolazio odnekud iza mene. Okrenula sam se i ugledala vrh minareta i shvatila da je to

GIGA
37
mujezin koji poziva muslimane na molitvu. Iznenada mu se pridruio jo jedan glas pa
zatim jo jedan, glasovi iz razlicitih minareta pozivali su iz svih dijelova Tangera.
Stajala sam na tom krovu, okruena zvonkim, ritmickim frazama koje su zvucale poput
Allahu Akbar, gledajuci grimizne planine.
Cuje li i Etienne ove glasove? Gleda li u nebo, u planine, u more? Razmilja li o
meni, u ovaj osamljeni sat, kao to ja razmiljam o njemu?
Morala sam zatvoriti oci.
Nakon to je jeka glasova utihnula pojavila se iznenadna tiina. Otvorila sam oci i
upila osjecaj kojim su nepoznate molitve nekako ule u mene. Ne razmiljajuci,
prekriila sam se na stari, refleksni nacin.
Potom sam krenula uskim, smrdljivim stubama prema dolje. Bila sam neizmjerno
gladna. Vratila sam se u predvorje i prola kraj ulaza u salon.
Zbog smijeha i bucnih glasova bilo je ocito da su Elizabeth i njezini prijatelji jo
uvijek ondje. Salon se cinio mracnim i zamagljenim, bezoblicnim i bezbojnim nakon
blistave ljepote koju sam vidjela. Poput molitve, osjetila sam da su me boje duboko
dotaknule i da ce, dok ulazim, Elizabeth, Marcus i ostali prestati piti i tracati, utihnut ce
i zuriti puni cudenja. Za to kratko vrijeme na krovu cinilo mi se da sam postala dio
mozaika Tangera, fragment zvuka i boje.
No dok sam prolazila kraj salona, nitko me nije uocio.
Vani na prostranoj terasi posve praznoj s palmama koje su se blago ljuljale i
drvenim namjetajem i pogledom na luku, narucila sam loncic caja od metvice i pastilu,
odnosno neku vrstu ptice, prema objanjenju konobara nisam razumjela je li rekao
jarebica ili golub pomijeanu s riom i sjeckanim jajima medu slojevima najtanjeg
tijesta.
Dok sam cekala naslonila sam glavu na visok naslon stolca, sluajuci udaljeno,
prigueno brbljanje nepoznatih jezika, gugutanje gdice u blizini, te jo tii um palminih
listova na toplom, ranovecernjem povjetarcu. Tanger je bio caroban, iako, kao to sam
saznala iz knjiga i od bucne Elizabeth Pandy, takoder i opasan i bez kontrole, slobodna
luka, pod nicijom vlacu. Bila sam iscrpljena i preplavljena osjecajem nehaja koji nije
bio neugodan. Ali necu i ne mogu ostati i odmarati se u Tangeru. Ustala sam i
odbacila tromost koja se pojavila. Sutra cu pronaci vozaca koji ce me odvesti do Rabata,
kao to je preporucio Amerikanac s broda.
Nakon to je spustio pladanj preda me, konobar je podignuo mali mjedeni cajnik.
Ulijevao je caj u irokom, jantarnom mlazu, dreci cajnik visoko iznad male ukraene
cae u srebrnu dracu. Pretpostavljala sam da ce caj s te visine poceti prskati na sve
strane, ali on je cau ispunio pjenastom tekucinom ne prolivi ni kap. Potom ju je vratio
u cajnik, ponovno je ulio, te ponovio cijeli proces treci put. Naposljetku je spustio
cajnik, podignuvi cau s obje ruke i pruio mi je uz blag naklon.
"Tres chaud, madame", rekao je. "Cekajte, molim vas, da se ohladi."

GIGA
38
Kimnula sam, uhvatila cau za srebrni drak i pribliila ga nosu. Miris metvice bio je
neodoljiv. Popila sam gutljaj, bio je izrazito sladak i nimalo nalik na cajeve koje sam
dotad pila, ali bio je izvrstan.
Pomislila sam na svoj dom u predgradu Albanyja. Na vrtove i tiinu u ovo doba
veceri. Ako ne bih izala van na Ulicu J uniper, danima ne bi vidjela ni razgovarala ni s
kim. Pomislila sam na duge, mracne zimske noci.
Sve se cinilo toliko dalekim. Bilo je daleko, zemljopisno, naravno. Ali nije bila rijec
samo o udaljenosti, vec o onome to mi se dogodilo tih dana, tih beskrajnih, tihih dana
kad sam mislila da ce moj ivot zauvijek ostati takav. Kad se moj ivot sastojao od
malih, odredenih dijelova vece, ali u osnovi jednostavne slagalice.
Kad sam bila sigurna da znam gdje pripada koji dio.

GIGA
39
PETO POGLAVLJE

DVIJ E GODINE RANIJ E 1928. moj je otac primio pismo od odvjetnika.
"Procitaj mi ga, draga", rekao je s izrazom tjeskobe na licu. "Ne znam to sam to
mogao zgrijeiti."
"To ne znaci da si neto zgrijeio, tata", rekla sam, otvorila pismo i brzo ga preletjela
pogledom.
"Hajde. to u njemu pie?"
Pogledala sam ga. "Tata, g. Harding je preminuo."
"Pa", rekao je moj otac. "Jadnik. Znao sam da je bolestan vec neko vrijeme."
G. Harding bio je posljednji poslodavac mojega oca, onaj koji je bio jako ljubazan
kad ga je nakon cetrnaest godina morao otpustiti.
"Zato mi odvjetnik pie o tome?" upitao je.
Navlaila sam usne pokuavajuci ne brzati. Naravno da mi je bilo ao to je g.
Harding preminuo, ali imao je devedeset dvije godine.
"Sjeca se njegova auta", izjavila sam.
"Kojeg? Imao je cijelu flotu", rekao je moj otac.
"Tata. Onog koji si najradije vozio. Uvijek si pricao o njemu."
Podignuo je bradu osmjehnuvi se. "A, da, prelijepi Silver Ghost, zar ne? Kakav
ljepotan. Vozeci ga cinilo se da lebdi na oblacima."
Znala sam za Rolls-Roycea iz 1921., s upravljacem na desnoj strani, pokretnim
konatim krovom, okruglim farovima i cjevastim branicima.
"Dugacka, sjajna bijela karoserija s tamnocrvenom opremom", nastavio je,
osmjehujuci se nesvjesno. Podignuo je lulu i lupkao njome o pepeljaru; grumen bagua
ispao je iz glave. "Volio sam voziti tu velicanstvenu stvar", rekao je.
"Tata?" ustala sam ne mogavi vie skriti osmijeh. "G. Harding ti ga je ostavio. Tako
pie u oporuci, tata. Auto je tvoj." Glas mi se povisivao zbog uzbudenja.
Ali otac je postajao sve tii dok sam govorila. Cekala sam neto - uzvik, ispad
smijeha, neto, ali on se nije ni pomaknuo.
"Zar nisi sretan zbog toga, tata? Upravo si rekao..."
Kimnuo je. "Znam, djevojcice moja. Znam to sam rekao."
"Zato onda ne..."
Opet me je prekinuo. "Prekasno je, Sidonie. Prolo je vrijeme za to da posjedujem
takav auto. Znam da se ne mogu pouzdati u vlastite oci."

GIGA
40
"Jo uvijek bi ga mogao voziti danju, kad je suncano", obrazloila sam.
Pogledao me je. "Ne. Ne, Sidonie. Znam da cak i s naocalama ne mogu vidjeti
dovoljno dobro."
Sjela sam. Prstima sam prelazila preko reljefnog zaglavlja. "Ali, tvoj je", rekla sam.
"to cu s njime?"
Uspravila sam se. "J a bih ga mogla voziti, tata. Mogao bi me nauciti i ja bih ga
mogla voziti za tebe. Kamo god eli ici", govorila sam brzo, uzbudena zbog same
zamisli. "Zamisli, tata. Mogli bismo ici kamo god elimo."
Uslijedila je tiina.
"Tata? Ja bih ga mogla voziti", ponovila sam.
"Ne, Sidonie", odgovorio je, puneci glavu lule.
"Kako to misli, ne?" Gledala sam ga kako palcem nabija duhan u okruglu glavu.
"Naravno da mogu nauciti voziti. Ne moe biti toliko teko."
"Za to je potrebna koordinacija ruku i nogu. Nogu, Sidonie. Mora upotrebljavati
pedale gas, kocnice i kvacilo. Mora savijati koljena. Ne mislim..." pogledao je
podignut potplat moje cipele.
Iskrivila sam usta. "Mogu nauciti", rekla sam glasno. "elim to. elim taj auto."
Otac se cinio iznenadenim. "Pa, rijetkost je cuti takav ton od tebe."
Znala sam da sam bila glasna. Ali uzbudivala me pomisao na vonju. Shvatila sam
da mi toliko dugo nita nije bilo izazov. Zapravo, nisam se mogla sjetiti kad sam
posljednji put naucila neto novo, osjetila se ponosnom zbog vlastitog dostignuca.
Spustila sam bradu i pokuala prilagoditi glas. "Rijec je o tome... da ti je darovan,
tata. Ako ga ti ne eli, ja cu ga uzeti."
Odmahnuo je glavom. "Kao to sam rekao, ne bi mogla..."
"Mogla bih. I hocu. Vidjet ce", rekla sam. Iznenada sam pomislila na majku i kako
joj sve do samrti nisam rekla koliko cijenim sve to je ucinila za mene.
"I, tata?"
Opet se bavio lulom, no zaustavio se i pogledao me.
"Zar ne mogu to uciniti za tebe? Voziti te kamo eli? Vidjeti te kako uiva biti vani
u prelijepu automobilu? Proveo si vecinu svojeg ivota vozeci druge ljude. Proveo si
cijeli ivot cineci stvari za mene. Sad te ja mogu voziti. Dopusti mi da te vozim, tata",
rekla sam. "Molim te, dopusti da neto ucinim za tebe."
Nije odgovorio, ali izraz se njegova lica promijenio, ublaio, i tad sam znala da ce
Silver Ghost biti moj.

GIGA
41
AUTO J E BIO DOSTAVLJ EN U nae dvorite i otac me je naucio voziti. Bila sam
ponosna jer je bio iznenaden koliko sam brzo svladala vonju. No bio je pravu, imala
sam odredene probleme jer mi desna noga nije bila dovoljno snana, a nisam je mogla
ni saviti u koljenu. Uocio je da sve to mogu svladati, no i dalje je bio zabrinut zbog
mojih slabih refleksa.
Odmah sam otkrila da oboavam voziti Silver Ghosta. Kad sam se prvi put vozila
sama, obuzeo me osjecaj moci koji dotad nikad nisam iskusila. Za upravljacem bih
zaboravila da epam. Sputena krova i rasputene kose doivljavala bih gotovo
zaboravljen uitak brzog kretanja. Moda me to pomalo podsjecalo na trcanje.

CESTO SAM SE TOG LJ ETA vozila u sredite grada gdje me ljudi nisu poznavali. Auto
je privlacio pozornost, a ja sam se na nov i pomalo ponosan nacin osmjehivala i kimala
onima cije bi oci zastale na sjajnim linijama auta, a zatim na meni. Neosporno je da sam
se osjecala ponosnom jer ga posjedujem i vozim toliko besprijekorno, i iznenada vie
nisam bila samo Sidonie OShea, ena koja epa i koja ivi s ocem na rubu grada.
U jeku sparna ljeta znala sam se voziti duboko u unutranjost. Mahala bih djeci koja
bi hodala izbrazdanim, pranjavim sporednim cestama okruga Albany. Ostavila bih auto
uz rub ceste i skitala se zapletenim gutarama i mocvarama sve do mnogobrojnih
ribnjaka na tom podrucju. Sjela bih uz rub vode i skicirala visok a i divlje bilje.
Promatrala bi dabrove u punom jeku rada, vjeverice i zeceve kako se probijaju kroz
ipraje, ptice kako se obruavaju i grade gnijezda. abe su glasno gutale, a kukci zujali
oko moje glave. Otkrivala sam nove biljke, divlje bilje kojem nisam znala ime. Skicirala
sam ih na brzinu kako bih ih pronala na stranicama sve vece hrpe botanickih knjiga u
mojoj sobi. Na povratku do automobila, odjeca mi je bila mokra, cicci zakvaceni za
rubove odjece, a moja kosa vlana i racupana od vlage.
urila sam se kuci kako bih nacrtala ono to sam skicirala. Tog su ljeta moja platna
bila drugacija. Vonja je opustila moje zglobove, prste i ramena. Potezi mojega kista
bili su slobodniji. Boje koje sam odabirala bile su ivlje i intenzivnije.
Nakon to sam naslikala vrapcarku na njezinu gnijezdu od blata i mahovine,
odmaknula sam se od platna i pocela ga proucavati. Toliko me se dojmilo ono to sam
vidjela da sam podignula Cinnabar i zavrtjela se. Mislim da sam plesala.
Znam da sam bila sretna.

KAD J E PAO prvi gusti snijeg, bilo je previe teko izvuci auto iz dvorita, i morala
sam se odreci vonje tih dugih, tmurnih mjeseci. Provela sam zimu udeci za
promuklim klopotom motora, laganim vibriranjem upravljaca pod rukama i
novootkrivenom slobodom koju mi je podario Silver Ghost. Sanjala sam o tome da ga
opet vozim.

GIGA
42
PRED SAM KRAJ ZIME otac mi je rekao da ide na drabu automobila u susjedni okrug.
Rekao je da ce ici s g. Barlowom.
"Ne, ja cu te odvesti", rekla sam, naglo ustala i osjetila kako mi osjecaj uzbudenja
izranja na povrinu.
"Snijeg se dovoljno otopio; jutros sam pogledala dvorite i znam da mogu izvesti
Ghosta. Proli tjedan skinula sam ceradu, upalila motor i pustila ga upaljena neko
vrijeme. Spreman je za vonju, tata."
"Nema potrebe, Sidonie. Mike je rekao da ce me povesti u svojem kamionetu, a ceste
su prekrivene ledom nakon juceranje kie i poledice. S tvojom nogom..."
"Prestani dosadivati s mojom nogom. I ja elim ici. Mjesecima nismo bili na drabi."
Nisam spomenula svoju elju za vonjom. Kasnije, kad sam postala svjesnija svega,
shvatila sam da je zamisao kako cu se opet naci za upravljacem bila nalik na osjecaj
poude. Obukla sam kaput, pogledala se u ogledalu iznad kredenca i sredila kosu. "J a cu
te odvesti, kraj price. Bit ce zabavno, tata", dodala sam.
Stvari su se promijenile; imala sam samopouzdanje.
Otac je odmahnuo glavom, stisnuo usne, obukao kaput i galoe.
Nisam htjela da krenemo loe raspoloeni, obgrlila sam ga rukama, stisnula,
odmaknula se i osmjehnula. "Stavi al, tata", rekla sam.
"Nijedan ovjek nema al topao kao ruke svoje keri oko vrata"., citirao je, a ja sam se opet
osmjehnula.
Ovaj put uzvratio mi je osmijehom, kimnuvi.
OBOJ E SMO LOPATAMA ocistili ostatke bljuzgava snijega s prilaza. Zajapurena od
vrucine skinula sam kaput i bacila ga medu nas.
"Sidonie, prehladit ce se."
"Tata", rekla sam odmahnuvi glavom uz cerek. "Udi." Nita nije moglo pokvariti
moje uzbudenje.
Iako je bilo predivno opet voziti Silver Ghosta, nikad prije nisam vozila po opasnu
vremenu, osim za ljetne ili jesenske kie. Kao to je predvidio moj otac, ceste su bile
skliske i kad bih previe ubrzavala, tanke gume automobila skrenule bi u jednu stranu,
iznenadile me i navele da naglo okrenem upravljac u drugu stranu kako bih izravnala
auto. Otac nije rekao nita, ali cula sam kako zubima zagriza vrat ugaene lule.

TIJ ELO MI SE RASHLADILO, postalo mi je hladno, ramena su mi se ukocila. Bilo mi je
ao to sam skinula kaput, ali to nisam htjela priznati. Polagano sam mijenjala brzine i
svako toliko culo bi se struganje. Svaki put kad bi se to dogodilo, vidjela sam krajickom
oka kako otac naglo okrece glavu prema meni, ali ignorirala sam ga. Iako je tek prolo
podne kad smo izlazili iz grada, nebo je vec bilo mutno.

GIGA
43
Bilo je lake upravljati autom na opustoenoj, ljuncanoj cesti. Mokra polja prostirala
su se s obiju strana, a ja sam se pokuavala opustiti spustivi ramena i olabavivi stisak
oko drvenog upravljaca.
"Upali svjetla, Sidonie", rekao je otac i uzeo moj kaput. "Zaustavi auto uz cestu,
obuci kaput i upali svjetla."
Odmahnula sam glavom napeta zbog koncentracije koja mi je bila potrebna. "Nije
mracno, tata", odgovorila sam s prizvukom dosade u glasu. Kasnije cu se sjetiti da su
moje posljednje rijeci upucene njemu bile izrecene pomalo kretavim tonom. "To je
zbog tvojih ociju."
"Ali, sve je maglovitije."
"Nema drugih automobila na cesti", rekla sam, pogledala ga i vidjela kako uz prsa
dri moj kaput. Iznenada mu se promijenio izraz lica. Mislila sam da je to ljutnja, te sam
odmahnula glavom. "Sposobna sam..."
"Sidonie!" viknuo je i ja sam opet pogledala na cestu. S druge strane iz mraka je
izranjao kamion poput fantoma, a njegova iznenadna pojava toliko me iznenadila da
sam zaustavila dah i naglo okrenula upravljac u drugu stranu. Kad bi uvijek iznova
proivljavala taj djelic sekunde i svoju reakciju u nadolazecim danima i tjednima,
shvatila sam da za to nije bilo potrebe; kamion je bio na svojoj strani ceste, a mi na
svojoj. Ja ga nisam vidjela jer sam gledala u oca, a moja reakcija bila je instinktivna
zbog iznenadenja.
Okolina je nestala u magli, auto se okrenuo oko vlastite osi dok sam ga pokuala
drati pod kontrolom.
"Nemoj kociti", viknuo je otac. "Smanji brzinu! Smanji brzinu!"
Pokuala sam, ali moja desna noga s tekom cipelom skliznula je s kvacila. Upravljac
se vrtio pod mojim rukama. Nakon nevjerojatnog osjecaja letenja uslijedio je potpuni
mrak.
Ne znam koliko je vremena prolo prije nego to sam otvorila oci. Pogled kroz
vjetrobran bio je neobican. Treptala sam pokuavajuci shvatiti to gledam. Naposljetku
sam uocila da auto lei na boku, a moj obraz na prozoru.
"Tata?" apnula sam i okrenula glavu. Zaculo se cudno hrskanje pod mojim licem, na
to sam osjetila tupu bol na obrazu; podignula sam ruku i osjetila neto nepoznato, neto
zabijeno u obraz. Izvukla sam to i osjetila samo lagani ubod, te tupo pogledala u
dugacki komad stakla prekriven krvlju.
"Tata", ponovila sam, ispustivi staklo, traeci ga. Nije bio na suvozackom sjedalu.
Nakratko sam pomislila da je moda otiao po pomoc, ali nakon to su mi se razbistrile
misli, vidjela sam da je njegova strana vjetrobrana bila posve smrskana.
Krhotine stakla bile su prekrivene krvlju. Pokuala sam se uspraviti. Boljela me
jedna strana glave, ali to je bilo samo tupo tutnjanje. Kako bih izala iz auta, morala sam
prijeci preko mjenjaca, donji dio tijela odvuci preko suvozackog sjedala i otvoriti vrata

GIGA
44
okomito prema nebu. Kad sam je napokon uspjela otvoriti, izvukla sam se,
nekooperativni donji dio mojeg tijela podsjetio me na dane poliomijelitisa. Uzverala
sam se te potom pala kroz otvorena vrata na tlo. Auto je bio napola na cesti, a napola u
plitkoj udubini koja je vodila prema smrznutom strnitu.
U sjedecem poloaju zurila sam u cuperke tanke magle. "Tata!" dozivala sam ga
tihim i promuklim glasom. Ustala sam i otila do sredine ceste. Ugledala sam
nepomicnu, malu, tamnu ivotinju pred sobom; kad sam se pribliila vidjela sam svoj
kaput. "Tata!" kriknula sam i polagano se okrenula oko vlastite osi, "gdje si?"
Tad sam uocila izbocinu na izoranu polju nekoliko metara od auta i znala da je to
moj otac. Kad sam stigla do njega, kleknula sam pokraj njega ponavljajuci tata, tata, tata,
gladeci mu krvavo lice. Leao je na ledima, jedne ruke prebacene preko glave, ali osim
iroke duboke rane na celu i mnotva krvi, izgledao je kao netko tko tiho i smireno
spava. Snop grube, mokre zimske trave virio mu je iz ovratnika. Izvukla sam ga i
spustila obraz na njegova prsa. Bila su topla i osjetila sam kako se diu i sputaju,
polagano.
Tek tad sam zaplakala uvjerivi se da je iv.
"Sve ce biti u redu, tata. Sve ce biti u redu", ponavljala sam i plakala dok je hladan,
vlaan zrak strujao oko nas.
NETO ME PROBUDILO i podignula sam glavu uz iznenadan napadaj nade. Moj otac
jo je uvijek nepomicno leao u bolnickom krevetu. U sljedecem trenu shvatila sam da
me je probudilo bolno tutnjanje u obrazu. Podignula sam ruku i dodirnula ga. Osjetila
sam gazu i flaster. Istraila sam ga nekoliko sekundi, samo djelomicno radoznala, te
potom opet uzela ocevu ruku kao to sam ucinila kad su mi dopustili da udem u sobu.
Koa njegove ruke bila je tanka poput papira. Vene, tanke i plave, stvarale su razgranate
mree pod potamnjelim tockama. Kad je moj otac toliko ostario?
Na trenutak je prestao disati, a ja sam mu stisnula ruku i pogledala ga u lice. Grc je
preao preko njegova lica, ali trenutak kasnije njegovo lice i disanje opustili su se, a ja
sam se opet naslonila. Usta su mi bila suha. Podignula sam metalni vrc s vodom sa
stolica pokraj kreveta i ugledala svoj iskrivljeni odraz: kosa mi je zamreno visjela oko
lica, oci su bile cudna oblika na metalu, vidjela sam svoje guste obrve, bijeli zavoj na
obrazu, usne rastvorene kao da elim postaviti pitanje.
Vratila sam vrc na stol. "Tata", rekla sam tiho. "Tata. Molim te."
Molim te to? Probudi se? Nemoj umrijeti? Oprosti mi? Opet sam mu uzela ruku i
prislonila je uz svoj zdravi obraz.
"Trebali biste se odmoriti dok on spava", rekao je glas, a ja sam tupo pogledala preko
ramena. Ondje je stajao mukarac, lijecnik. Pretpostavila sam. Zbog stetoskopa oko
vrata. Spustila sam ocevu ruku i ustala.
"Moete li mi ita reci?" upitala sam. "to... hoce li se oporaviti?"
Lijecnik je pogledao oca pa mene. "Ima niz ozljeda. Unutarnjih." Bilo je necega

GIGA
45
poznatog moda je prava rijec utjenog u glasu tog mukarca. "I zbog godina...
gdice... gdice OShea, zar ne? Morate se pripremiti."
Sjela sam. "Pripremiti se?"
"Zar ne biste htjeli otici kuci na neko vrijeme? Mukarac i ena koji su dovezli vas i
oca poznajete li ih? Moete li ih nazvati da vas odvezu kuci?"
Odmahnula sam glavom. Samo sam se mutno sjecala automobila koji se zaustavio,
mukarca koji je oca smjestio na stranje sjedalo, enu koja je pritisnula maramicu uz
moj obraz i ogrnula me kaputom. "Ostat cu kraj njega."
Lijecnik je zastao na trenutak. "J e li netko nazvao vau majku?" upitao je. "Ili moda
brata, sestru... samo recite bolnicarki i ona ce ih nazvati. Imate li obitelj, nekoga..."
"Ostala sam samo ja", prekinula sam ga tupim glasom. "Samo ja", ponovila sam.
"Lijekovi", rekao je. "J esu li pomogli?"
Pogledala sam oca. "Ne znam."
"Ne", rekao je. "Vae lice. Boli li vas jako?"
Podignula sam ruku kako bih dodirnula zavoj kao prije nekoliko trenutaka. "Ne. J a...
ja se ne sjecam..."
"Zbog duboka reza, gdice OShea. Bilo je puno malih komada stakla. Izvadio sam ih
i zaio ranu."
Iznenada sam primijetila njegov naglasak i male gramaticke pogreke, i shvatila to
je na njemu djelovalo toliko poznato; njegov engleski nalikovao je na majcin. Prisjetila
sam se; probadajuci dezinfekcijski miris, lice ovog mukarca blizu mojega, povlacenje
mojeg mesa koje je hladno i bez osjeta. "Ne", odgovorila sam. "Ne boli."
Zato govori o mojoj nevanoj ozljedi? Morao bi se brinuti za mojeg oca. "Zar ne
moete neto uciniti? Zar ne moete obaviti neku operaciju, neto... neto to bi mu
pomoglo?"
Lijecnik je odmahnuo glavom. Njegovo lice odraavalo je neto - je li to bila tuga?
"ao mi je", rekao je i bilo je jasno da je to rekao iskreno. "Sad moemo samo cekati."
Pogledao je u okrugao sat koji je izvukao iz depa ogrtaca. "Moram ici, ali vratit cu se
za sat-dva."
Kimnula sam. Imao je zabrinut izraz lica bez obzira na svoju profesionalnost. Moda
cak i ljubazan. A njegov glas... opet sam pomislila na majku i osjetila se usamljenijom
no ikad prije u ivotu. Nisam eljela da taj covjek ode; u tom bi mi trenutku i stranac
pruio utjehu.
"gdice OShea. Bolje je da odspavate. Sjedite ovako vec satima. A lijekovi za bol
za vae lice umorili su vas."
Pomislila sam na lijecnika koji se brinuo o meni kad sam imala djecju paralizu, o
lijecniku koji je doao vidjeti majku nekoliko dana

GIGA
46

prije njezine smrti. Ti mukarci zasigurno su bili na kraju svoje karijere; djelovali su
toliko staro, istroeno, kao da su cijeli ivot prenosili tune vijesti. "J a sam kriva", rekla
sam iako mi nije bilo jasno zato sam imala potrebu ispovjediti se ovom lijecniku. Imao
je visoko i inteligentno celo i rumene obraze. Sigurno je tek odnedavno lijecnik; bio je
samo malo stariji od mene. "Rekao mi je da ne vozim."
Nije odgovorio, ali i dalje je gledao u mene, s rukama u depovima kao da ceka da
nastavim.
Opet sam podignula ocevu ruku, ovaj put stisnuvi je uza svoje celo.
"Ja sam dr. Duverger", rekao je mukarac, "ako elite razgovarati sa mnom o ocu ili
svojem licu, pitajte bolnicarku za mene. Dr. Duverger", ponovio je usredotoceno me
gledajuci.
Ali ja sam iznenada bila toliko umorna, nadjacana, da sam samo kimnula i okrenula
se prema ocu.

MOJ OTAC UMRO je netom prije zore. Nije doao k svijesti, nije mi oprostio. Bila sam
u sobi, pokraj njega, ali sam u trenutku njegove smrti spavala.
Bolnicarka koja je ula otkrila je da vie ne die. Probudila me tako to mi je spustila
ruku na rame.
"ao mi je, gdice OShea", rekla je kad sam pocela zuriti u oca, a zatim u nju. "Vie
se nita ne moe uciniti."
I dalje sam gledala u nju kao da govori nepoznatim jezikom.
"Otiao je, mila", rekla je ruke jo uvijek na mojem ramenu. "Dodite. Dodite, idemo
po alicu caja."
Nisam mogla shvatiti kako se to moglo dogoditi na ovaj nacin. Toliko tiho i
neprimjetno. Zar moj otac nije zasluio vie od ovoga, od ivota, od mene ?
"Dodite", ponovila je, ja sam ustala i slijedila je pogledavajuci ocevo tijelo.
Sjecam se kako sam sjedila u maloj prostoriji sa alicom caja u ruci i mladim
lijecnikom kako je rekao da se zove? koji je razgovarao sa mnom. Ali nisam ga
mogla razumjeti. Izala sam iz sobe, lijecnik me slijedio te mi stavio neto malu
posudu u ruku. Zatim je prebacio kaput preko mojih leda. Namirisala sam oca, miris
duhana i zateturala na trenutak. Lijecnik me uhvatio za zglob kako bi me pridrao.
"Morate staviti mast na obraz", rekao je. "Mast ovu u vaoj ruci. Stavljajte je
svaki dan. I cist zavoj. Dodite za tjedan dana. Kako cete ici kuci?" upitao me, a ja sam
pogledala njegovu ruku na svojem zglobu pa potom njegovo lice. "Tko ce vas odvesti
kuci, gdice OShea?" upitao je. "Imate li koga tko ce vas odvesti, tko ce biti s vama tako
da niste sami?"

GIGA
47
Nisam mogla jasno razmiljati. "Kuci? Ne... ne znam. Auto... moj auro... je li... gdje
je?" pitala sam kao da bi on to mogao znati.
"Ne znam za va automobil, ali mislim da je bolje da ne vozite. Pronaci cemo
nekoga... vrlo je rano... gdje stanujete, gdice OShea?" upitao je.
"Ulica J uniper", odgovorila sam tupo.
"Pronaci cu nekoga da vas odveze", rekao je. "Morat cete malo pricekati."
Stajala sam tako i pokuavala obraditi njegove rijeci. Bio je ljubazan. "Ne", rekla
sam dolazeci k sebi. "Moj susjed, g. Barlow. Mike Barlow. On ce doci po mene. On ce
me odvesti kuci."
"On ima telefon?"
Kimnula sam. Sve to sam htjela bilo je napustiti ovo mjesto i beivotno tijelo mojeg
oca. "Da", odgovorila sam. Iznenada mi je bilo hladno. Drhtala sam. "Ali... ne mogu se
sjetiti broja. Ne mogu se sjetiti", rekla sam prekrivi usta rukom. "Znam ga", rekla sam
kroz drhtave prste. "Znam ga, ali ne mogu..."
Lijecnik je kimnuo prebacivi svoju ruku od mojeg zgloba prema mojem ramenu.
"To je zbog oka, gdice OShea. Molim vas. Sjednite ovdje. Mike Barlow u Ulici
Juniper? Pronaci cu njegov broj", rekao je.
Sjela sam gdje mi je rekao. krgutala sam zubima i gledala u njegova leda dok je
odlazio do oblinjeg stola kako bi se obratio jednoj eni. Pogledala me je, kimnula, a
zatim me i on pogledao.
"Obucite kaput, gdice OShea", rekao je glasom koji je dopro do mene s te male
udaljenosti. "Utoplite se."

GIGA
48
ESTO POGLAVLJE

VOZILI SMO SE KROZ BLAGU, ranojutarnju svjetlost. Nebo je bilo cisto, a izlazece
sunce sjalo je blago kao da nije bilo sigurno u sebe. G. Barlow otvorio je prozor. Uao
je ugodan miris nadolazeceg proljeca. Iznenada je naglo pocelo tutnjati u mojem obrazu
i ja sam zatvorila oci.
"Jesi li dobro, Sidonie?" upitao je g. Barlow.
Otvorila sam oci, pogledala njegovo neobrijano lice i sjetila se kako su me u
djetinjstvu njegove crvenkasto ute obrve podsjecale na gusjenice. Sad su bile proarane
sijedim dlakama, iako su i dalje bile guste i cekinjave. "J esi dobro?" ponovio je, a ja
sam kimnula okrenuvi se od njegova pogleda kako bih zurila kroz vjetrobran.
Tad sam ga ugledala. Prelijepog Silver Ghosta, prevrnutog. Obavijao ga je
nevjerojatan osjecaj tuge. Leao je poput goleme, nespretne bijele zvijeri, izudarane i
svladane, usred blatnjava ljunka. Sunce se odraavalo od njegova bocnog retrovizora.
Istog trena me zaslijepilo. Rukama sam prekrila oci.
"Tvoj otac bio je dobar covjek, Sidonie", rekao je g. Barlow.
I ja sam ga ubila. Ja sam ga ubila, pomislila sam.

G. BARLOW ME TRI TJ EDNA kasnije odvezao u bolnicu. Doao je na moja vrata vrteci
eir u rukama.
"Nora kae da ima telefonski poziv. Trebala si otici u bolnicu. Rekli su da nisi dola
na dogovoreni termin."
"Termin? Za to?" upitala sam dreci Cinnabar uz prsa.
G. Barlow se nakaljao. "Vjerojatno zbog lica, Sidonie", odgovorio je dodirnuvi
svoj obraz.
G. i gda Barlow bili su dobri prema meni posljednjih nekoliko tjedana. Pomogli su
mi oko priprema za pogreb i gda Barlow svaki mi je dan donosila neto za jelo. Ponekad
bih to pojela, ponekad ne bih, a ponekad ne bih znala jesam li pojela ili nisam.
G. Barlow me odveo u odvjetnicki ured u Albanyju i bio kraj mene dok je odvjetnik
objanjavao da je otac ostavio jednostavnu oporuku. Uspio je utedjeti malu kolicinu
novca koju je ostavio meni. Gledala sam g. Barlowa dok smo odlazili. "Je li to dovoljno
za stanarinu?" upitala sam ne mogavi, u tom trenutku, shvatiti o kojem je iznosu rijec.
"Ne brini se za to, Sidonie", rekao je. "Bit ce dovoljno za neko vrijeme. Ali..."
zaustavio se. "Ne brini se za stanarinu", rekao je, a ja sam kimnula. "Morat ce otvoriti
vlastiti racun u banci", dodao je i ja sam opet kimnula.
Nita nije imalo smisla tih prvih tjedana.

GIGA
49
Povremeno sam pokuala citati, ali nisam se mogla usredotociti; pokuala sam
slikati, ali boje su bile jednolicne, a potezi kistom beivotni. Odlucila bih skuhati kavu,
stavila vodu da prokuha i potom zaboravila na nju dok ne bih poskocila zbog prodornog
zviduka, te zatim zakljucila da ne elim piti caj. Uzela bih olovku kako bih zapisala to
moram kupiti u trgovini, zastala bih s njom u zraku ne mogavi se sjetiti to sam
namjeravala zapisati. Pitala sam se cak i zato me Cinnabar prati cijeli dan sve dok
nisam uocila, puna grinje savjesti, da su joj posude za hranu i vodu prazne.
Kuca bez oca bila je tiha.
Kad je umrla majka, alovala sam. alovanje je bilo pasivno, razmiljala sam o njoj i
plakala za njom. Kad je umrla majka jo sam uvijek imala svojega oca. Ali zbog
njegove odsutnosti nisam mogla alovati, nisam mogla sjediti i plakati. To je bio
drugaciji osjecaj. Umjesto alovanja bilo je to tugovanje, i to aktivno. Imala sam previe
energije, ali bila je loe usmjerena. Morala sam se nastaviti kretati, pronaci nacine kako
biti zaposlena.
Nedostajale su mi nae potrage za ukrasima i cepovima za hladnjake tijekom
vikenda. Nedostajalo mi je njegovo zvidanje dok se ujutro brijao. Nedostajalo mi je
peglanje njegovih koulja i njegov izraz zadovoljstva kad bi uvukao ruke u svjee,
mirisne i utirkane rukave.
Otila sam do skladita i obrisala zimsku prainu sa starog Modela T. Izvadila sam
sve ukrase i cepove za hladnjake iz kredenca od borovine i ispolirala ih bezbroj puta.
Izvukla sam oceve ciste, ispeglane koulje iz ormara i oprala ih. Kad su se osuile,
skinula sam ih s konopa i ispeglala ih, pegla je tutnjala, a para se dizala i vlaila mi lice.
Ali vie od svega nedostajali su mi razgovori s ocem; shvatila sam da je on bio
objekt mojih misli. U bilo koje vrijeme svakog dana sljedecih nekoliko tjedana, tih
prvih mjeseci, spontano bih otvorila usta kako bih ga dozvala i rekla mu neto nevano
kao da sam, primjerice, u zidovima tijekom noci cula mieve kako glodu. Tada bih
shvatila da je otiao, otiao zauvijek i da vie nikad necemo dijeliti neto maleno poput
mieva u zidovima ili veliko poput krize u svijetu.
No ipak nisam mogla plakati. Osjecala sam krivnju. Nisam mogla zaboraviti to sam
mu ucinila. Kad sam plakala, plakala sam zbog sebe kako bih se umirila i utjeila.
Mislila sam da ne zasluujem utjehu.
ISKUSILA SAM neku vrstu epifanije jedne noci dok sam sjedila na prednjim stubama i
gledala u zvijede.
Onkraj nejasnih obrisa golih kronji preko puta ulice, nocno nebo bez oblaka cinilo
mi se poznatim. Predvidljivo. Mjesec je bio sicuan srp usred razbacanih zvijezda.
Pronala sam Orion i Kasiopeju, Sjevernjacu, Velikog Medvjeda. Uvijek su bili tu, stari
prijatelji, kad je nebo bilo cisto. Proucila sam konstelacije, zapamtila njihove oblike i
forme sa stranica knjige te prve, davne godine pune nade, zatim gorcine i odbojnosti, i
naposljetku rezignacije. Te godine nije se vidjelo nocno nebo kroz prozor moje sobe, a
zvijezde su bile tada samo konstelacije na papiru.

GIGA
50
Tad mi je pala na um misao da sam i vecinu svojeg ivota provela medu stranicama
knjiga. Da sam moda i ja samo lik na papiru. Isjecak ili silueta. Plosnata.
Uvijek sam mislila da poznajem formu svojeg ivota. Naravno da sam mislila da
znam to je ivot, da znam sve to trebam znati ili elim znati. No ipak, poput
pukotine ostavljene nakon pada zvijezde, neocekivana rupa ostala je ondje gdje je nekoc
postojalo cvrsto uporite razumijevanja.
to sam planirala za sebe nakon to ostanem sama? Iako je smrt mojeg oca dola
prerano, ona je, naposljetku, bila neizbjena. Kakvu sam buducnost zamiljala za sebe
nakon to on ode i vie ne treba moju brigu?
Jesam li mislila da je moj tih, siguran ivot nalik na nit koja prolazi kroz mene i dri
me povezanom sa zemljom? Da cu nastaviti sa svojom rutinom brinuti se o kuci i
vrtu, slikati biljke, citati za mracnih zimskih noci kad bi puhao sjeveroistocnjak, ljeti
etati kroz prirodu sigurno i predvidljivo kao to je sunce izlazilo svaki dan? Da ce ta
nit ostati cvrsta i nepobjediva?
Sad sam znala da je nit bila naglo prekinuta. Preplavila me golema, mracna udnja.
Sjedeci pod hladnim zvijezdama, shvatila sam da zbog smrti prepoznajem ivot,
postojanje ili moda nepostojanje vlastitog bica. Iznenada sam znala to mi je otac
pokuavao reci godinama prije o odlasku u svijet. Uocila sam da je moj ivot toliko
malen ne, sicuan sitan poput jedne od milijardi zvijezda koje cine maglicastu
traku Mlijecnog puta. Ili je moda bilo drsko gledati na ivot kao na jednu sicunu
zvijezdu; moda je bilo prikladnije smatrati ga cesticom praine razbacane po nebeskom
svodu.
Opet sam se sjetila ocevih elja za mene braka, obitelji.
Iako je odavno odustao od zamisli da cu jednoga dana imati zaposlenje, poceo je
zamornu tiradu netom poslije majcine smrti o tome kako izmedu mukarca i ene
postoji veza koju ne moe zamijeniti prijateljstvo ni obiteljske veze. Njezina snaga
postaje ocita tek nakon to se ta veza prekine zbog smrti. "elim da to zna, Sidonie",
rekao bi previe puta da bih to mogla zaboraviti. I svaki put osjetila bih mjeavinu
ljutnje i zbunjenosti; ljutnje prema njemu jer me gnjavi i zbunjenosti jer nisam bila
sposobna reci mu da ne shvaca kako me nikad nijedan mukarac nece oeniti.
Dok sam sjedila na stubama i prisjecala se njegovih rijeci, svjetla u domu Barlowih
ugasila su se i najedanput sam se sjetila kako mi je g. Barlow, nakon to smo izali iz
odvjetnikova ureda, rekao da se ne brinem za stanarinu. Ula sam unutra i izvadila
pismo, koje sam tog dana donijela kuci, iz ladice u kredencu. Zurila sam u iznos
ostavtine, shvativi tek tad koliko je mala. Podsjetila sam se koliko tjedno troim na
namirnice. Na ugljen za pec zimi. Opremu za slikanje. Ne bi ostalo puno novca za neto
drugo. Usprkos velikodunosti g. i gde Barlow da ivim u kuci i ne placam stanarinu,
to cu raditi za nekoliko godina kad novca vie ne bude?
Tad sam shvatila da je otac elio da nadem srecu, ali da se i brinuo o tome to cu kad
njega vie ne bude. Kako cu ivjeti. elio je znati da cu biti osigurana jer se cinilo da
nisam napravila nita kako bih se pobrinula za sebe.

GIGA
51
Ispunio me osjecaj tihe panike. Popela sam se na krevet, jo uvijek u kaputu, i
stisnula Cinnabar uza se. No cak i nakon to je postala nemirna i eljela se osloboditi jer
joj je postalo prevruce pod pokrivacem, drala sam se za nju kao da je ona moja veza s
obalom dok plutam u malom camcu.
Cetiri dana poslije g. Barlow doao je pred moja vrata kako bi me odveo u bolnicu.

JO JE UVIJEK STAJ AO onako sa eirom u rukama. "Sidonie?" rekao je, a ja sam
poskocila, izgubljena u svojim mislima.
"Oh. Da, oprostite. Kad bih trebala otici u bolnicu?"
Slegnuo je ramenima. "Nora mi to nije rekla. Rekla je samo da nisi dola na
dogovoreni termin i da bi trebala otici. Mogu te odvesti danas."
Spustila sam Cinnabar imala je trinaest godina i bila je teka - i skinula kaput s
vjealice iza vrata. Dok smo izlazili na proljetno sunce, stavila sam ruke u depove i
napipala neto u lijevom depu. Malu bocicu i presavijen papir. Nosila sam kaput od
nesrece na pogreb, u crkvu, u odvjetnikov ured, kad sam sjedila na trijemu, kad sam
odlazila u trgovinu ali nisam ih otkrila. Jesam li ih napipala bez imalo radoznalosti
da ih izvadim ili da ih pogledam, ili nisam stavila ruke u depove?
Bocica je bila puna masti koju mi je dao lijecnik kad je umro otac, a na papiru su bile
upute da je upotrijebim triput na dan. Mogla sam dobiti jo ako bude potrebno. Na
papiru je bio zapisan i datum kad bih ponovno trebala otici do lijecnika. Shvatila sam da
sam to trebala napraviti prije dva tjedna. Na vrhu lista papira bilo je malo zaglavlje: Dr.
E. Duverger, MD.
Vozili smo se u tiini. Kad sam izala, g. Barlow dotaknuo mi je ruku.
"Cekat cu te", rekao je.
Kimnula sam i popela se stubama do bolnice. No zaustavila sam se pred vratima,
pomislila na noc kad je otac umro, te na sljedece jutro kako pod blagom jutarnjom
svjetlosti odlazim do kamioneta g. Barlowa. Proeo me val mucnine. Nisam ponovno
mogla proci kroz ta vrata; okrenula sam se i pocela se sputati stubama. Ali g. Barlow
vec je parkirao automobil. Mogla sam vidjeti stranji dio njegove glave kroz prozor.
Nisam mogla dopustiti da me vidi toliko slabu, nisam se mogla vratiti k njemu i
zamoliti ga da me odveze kuci, priznati mu da me je strah uci u bolnicu.
Duboko sam udahnula, okrenula se i ula. eludac mi je krulio, traila sam toalet, ali
nisam ga nala. Na recepciji sam rekla svoje ime na to su me odveli u manju prostoriju.
Nakon kratkog cekanja uao je lijecnik. Dr. Duverger. Zapamtila sam njegove rumene
obraze. Njegova kosa bila je jako tamna, kao i njegove oci. Nalik na moje.
"Dobar dan, gdice OShea", rekao je s osmijehom; vrlo malim osmijehom dok me je
proucavao. Osmijeh je nestao u sljedecem trenutku, a medu njegovim obrvama pojavila
se bora. "Zvao sam vaeg prijatelja broj koji ste mi dali kad ste ili kuci jer sam

GIGA
52
pogledao kartone svojih pacijenata i uocio da se niste vratili kako bih vam izvadio
konac", rekao je.
Stajao je nada mnom, a ja sam gledala gore u njega. Jo sam uvijek pokuavala stiati
bol u abdomenu. "Trebali ste se vratiti na vrijeme. gdice OShea zar niste vidjeli to
se dogodilo?"
"Dogodilo", ponovila sam mlako. "Na to mislite?"
"Meso je zaraslo iznad avova i rana je postala..." apcuci je rekao neto na
francuskom, previe tiho da bih raspoznala rijeci. Zatim je na engleskom rekao:
"Keloid. Postao je keloidan."
Podignula sam ramena. "to je to?"
"Tkivo raste prebrzo. Pogledajte", rekao je izvukavi okruglo ogledalo iz stola.
Drao ga je tako da sam mogla vidjeti vlastito lice, a njegovi prsti pratili su crven
oiljak. "Ova je izbocina formacija vlaknastog tkiva oiljka. Vae se tkivo
nekontrolirano mnoilo, raslo je brzo. Previe brzo. Mogli smo ga zaustaviti. Zar niste
osjetili svrbe ili zategnutost?"
Odmahnula sam glavom. "Nema veze."
Zurio je u mene i neto me u njegovu pogledu posramilo. Rukom sam prekrila
oiljak. Bilo je vruce. "Moj otac... pogreb i... i sve. Ja... Ja sam zaboravila. Ili... ne
znam", rekla sam naposljetku ne eleci priznati promjene koje su mi se dogodile nakon
oceve smrti.
Izraz se njegova lica smekao, sjeo je na stolac nasuprot meni. "Razumijem. Ovo je
teko vrijeme. I ja sam izgubio roditelje", rekao je, i nakon tih rijeci, izrecenih od tog
covjeka, oci su mi pocele gorjeti. Nisam mogla plakati na pogrebu, ni poslije kad su
susjedi iz ulice i ocevi stari prijatelji navratili, kad su me ene grlile, a mukarci stiskali
ruku ili me tapali po ramenu.
Ostala sam snana posljednja tri tjedna. Ostala sam snana dok sam prala Model T i
polirala ukrase, dok sam peglala oceve koulje, vlaila kremu za brijanje s cetkom i
udisala pjenu, kad sam stavljala njegovu lulu medu usne i osjetila blagu gorcinu duhana,
kad sam leala na njegovu krevetu i ugledala jednu sijedu dlaku na njegovu jastuku.
Ostala sam snana govoreci da ne smijem plakati zbog svoje tvrdoglavosti, zbog svoje
fatalno pogrene procjene.
Kakvu je moc imao ovaj covjek zbog kojeg sam nenadano osjetila potrebu da
naslonim glavu na njegova prsa i zaplacem? Da me obgrli rukama? Gutala sam i
treptala, osjecala olakanje jer su mi oci ostale suhe.
"Vi ste u redu, gdice OShea?" upitao je. "Vidim... Trebao bih vam reci da dodete
drugi put, moda. Ali vec je predugo zbog vaeg lica. Dajte da opet pogledam."
Podignula sam bradu. Opet mi se pribliio i prstima njeno proucio obraz. Namirisala
sam dezinfekcijsko sredstvo i moda, ispod toga, daak duhana. Opet sam pomislila na
oca. Lijecnikovi prsti bili su cvrsti i njeni.

GIGA
53
"Vi ste Francuz", dodala sam i odmah se osjecala budalastom. Nisam imala pojma
zato sam izrekla tu ocitu stvar.
Ali on se samo naslonio, stavio naocale i pogledao u moj karton. "Oui", odgovorio je,
citajuci.
"Moja je majka bila Francuskinja. Ne iz Francuske. Iz Kanade."
"Je sais", promrmljao je, jo uvijek citajuci.
"Znate?" upitala sam iznenadeno.
Stavio je karton na stol i skinuo naocale. Opet se osmjehnuo tim malim, pomalo
nesigurnim osmijehom. "Ne zbog majke. Cuo sam kako se molite na francuskom ove
zemlje. I pjevate. Cuo sam francusku pjesmu."
"Pjevam?" pitala sam ponovno iznenadena.
"Dodo, l' enfant, do. One noci... kad vam je umro otac. Kad sam prolazio pokraj vrata,
cuo sam kako pjevate ovu... kako zovete nocne pjesme za djecu?"
"Uspavanku", rekla sam.
"Da. I meni je majka pjevala uspavanke. J ako tradicionalno", rekao je nesvjesno se
osmjehnuvi, toplo i iskreno. U sljedecem trenutku osmijeh je nestao. "Gdice OShea.
elite da vae lice bude bolje?" Podignuo je malo rucno ogledalce i pruio mi ga drugi
put.
Uzela sam ga i pogledala se. Oiljak je bio upaljen i crven, izbocen i namrekan,
protezao se vertikalno od jagodicne kosti do brade. Zapanjila me njegova runoca.
Zato ga dosad nisam doivljavala takvim? Sigurno sam se gledala u ogledalo kad
sam paljivo prala lice izbjegavajuci bolnu ranu, ili kad sam celjala kosu te je potom
splela i pricvrstila na potiljku.
Dr. Duverger opet je lagano dodirnuo oiljak vrhom kaiprsta, ali nisam osjetila
nita. "Ako izvedem mali kirurki zahvat, mogu to popraviti. Opet ce se ivati rana, ali
ostat ce manje uocljiv oiljak. Sitan i ravan. elite li da to napravimo?"
Nakon to nisam odmah odgovorila, dr. Duverger je rekao: "Gdice OShea ?" i ja
sam skrenula pogled sa svojeg odraza na njega.
"To nije skup zahvat."
Spustila sam ogledalce.
"Ako je to razlog vaeg oklijevanja."
Zurila sam u njega. "Ne."
Bilo je ocito da ga je moja reakcija zbunila. Pogledala sam dolje u svoju torbu koju
sam jo uvijek drala u krilu, te se pocela igrati remenjem.
"Ne razumijem. to vas onda u tome sprecava? Bojite li se operacije? Ali nema
potrebe. J ednostavna je i nece biti komplikaci..." zaustavio se, a ja sam ga, jo uvijek

GIGA
54
dreci torbu, pogledala. "Moda biste eljeli odabrati nekog drugog lijecnika?" Izraz
lica mu se promijenio.
Nije mogao vidjeti veliki osjecaj krivnje koji sam nosila u sebi. Bio je teak. I ruan
poput oiljka.
"Mogu preporuciti kolegu. Kako biste dobili i drugo miljenje. To je prirodno, gdice
OShea."
Nisam eljela biti tu. Antisepticki miris bolnice, zvuk gumenih potplata bolnicarki na
podovima, povremeni tihi krik iza vrata... bilo je previe stvarno. Vie nikad nisam
htjela doci ovamo. Samo sam eljela otici kuci i ostati na sigurnom izmedu svoja cetiri
zida.
"Nije me strah", rekla sam. Previe glasno i previe brzo. Je li me cuo i znao da
laem? Osjetila sam da je vrlo pronicav. "Samo ne znam je li vrijedno vremena i
energije da se zamaram s tim. Meni je svejedno, i svima ostalima je sigurno
svejedno. Nisam tata, uvjeravam vas, dr. Duverger."
Poskocile su mu obrve. "Mislite da toga niste vrijedni, gdice OShea?" Cekao je
odgovor, ali ja nisam rekla nita. Zatim je slegnuo ramenima. "Ako je tako, naravno da
je to vae pravo." Ustao je. "Samo mi je ao to toliko malo drite do sebe. Nije nuno
zauvijek nositi taj oiljak."
Zatim je otiao, a ja sam ostala sjediti. Nakon nekog vremena opet sam podignula
ogledalce i proucila svoj odraz. Naposljetku sam ga spustila na stol i otila do
kamioneta g. Barlowa.
Nije postojao nacin na koji bih lijecniku mogla objasniti da sam se dijelom bojala
ne boli, nego stranih sjecanja i osjecaja koje je bolnica budila u meni. Ali vanije je
bilo, mislila sam, to to ce oiljak biti podsjetnik. Podsjetnik na to kakva sam osoba i to
je izazvala moja tvrdoglavost. Bilo je nuno nositi ga.

GIGA
55
SEDMO POGLAVLJE

PROVELA SAM tjedan dana u Tangeru.
Bilo je jasno da informacije putuju brzo kroz zavojite ulice i ivahne soukove, jer
osim Elizabeth Pandy samo sam Omaru momku koji mi je nosio torbe u sobu na dan
mojeg dolaska u Tanger otkrila da traim nekoga s automobilom tko bi me mogao
odvesti u Rabat. Gotovo odmah pojavio se beskonacan niz mukaraca pred ulazom
hotela Continental. Zaustavio ih je portir jer nisu smjeli uci u veliko predvorje. Cekali
su da me pozovu i da se ja spustim k njima.
Vecina se odmah pokazala neprikladnom jer nije imala automobil. Pretpostavljali su
da cu ga ja imati, ali objasnila sam im na francuskom ili na arapskom, zahvaljujuci
Omarovu prevodenju, da ne elim pronaci auto i kupiti ga.
Potrebni su mi bili i auto i vozac, isticala sam iznova.
Tih prvih dana naucila sam puno o sjevernoafrickoj osobini uvjeravanja. Neki su
govorili da imaju rodaka s autom, drugi su govorili da ce ga pronaci. J edan je istaknuo
da ne zna voziti, ali da ce sigurno to shvatiti kad ude u auto. Nekoliko njih imalo je
auto, ili su ga barem posudili. Ali kad bi mi ga pokazali, uvijek uz odredenu mjeru
ponosa, zahvalila bi im se ljubazno i odlucno i odbila ih.
Neki su auti bili toliko hrdavi da gotovo vie nisu imali pod, vecina nije imala vrata
ili krov. Gume su na svim autima bile opasno ispuhane. J edan poduzetan momak
zavezao je dva magarca za auto bez motora.
Rani ljetni dani bili su topli i mirisni, posvuda nas je okruio miris narancinih
cvjetova. Ali ja sam bila preplavljena osjecajem frustracije i zabrinutosti. Svaki dan koji
sam provodila u Tangeru bio je jo jedan izgubljen dan, i kad vie ne bih mogla
podnijeti sobu ili predvorje, odvratila bih pozornost odlaskom na Le Grand Socco
veliki trg. Vratar mi je rekao da danju nije opasno hodati glavnim ulicama, ali da ne
odlazim sama u soukove, i da izbjegavam odlaske iz hotela nakon zalaska sunca.
Upozorio me da se drim podalje od Le Petit Socco, koji je, zakljucila sam prema
njegovu namrtenu licu i prezirnu frkanju nosom dok je govorio o loim enama, bio
sredite prostitucije ili barem nemoralnih poslova.
Le Grand Socco danju je vrvio ljudima vecinom su to bili Europljani, Amerikanci
i Britanci jer tu su stranci provodili vrijeme u Tangeru. Otmjeno odjeveni sjedili su
pod novim platnenim krovovima ili na terasama kavana, jeli i pili tamnozeleni apsint ili
vino boje cinobera iz malih caa. ene su puile cigarete ili male, tamne cigare s
ukrasnim cigarpicom, a mukarci su imali svoje cigare ili usnike spojene za zavojite
cijevi koje su izlazile iz golemih staklenih posuda punih mjehurica, koje su stajale na
podu zvali su ih ia. Mnogi su puili kif s osobitim slatkastim mirisom trave koji ih
je opijao i davao im snovit izraz zadovoljstva. Trgovine na trgovima imale su znakove
na kojima su nudile svoju robu na engleskom, francuskom i panjolskom, a posjetitelji
su kupovali precijenjene predmete koje ce ponijeti kuci. Vladala je atmosfera godinjih

GIGA
56
odmora i, kao to je navela Elizabeth, laissez-fair stava medu mukarcima i enama koji
su doli u Tanger iz vlastitih razloga: osjecaja da je ovdje sve prihvatljivo. Vidjela sam
ene u odjeci koja je bila znatno odvanija od bilo cega to sam dotad vidjela, a
ponekad bih nehotice uocila kako su naslonjene na mukarce ili druge ene na
ulazima. Uvijek bih odvratila pogled, no ipak sam ih eljela gledati dok mrmljaju ili se
dodiruju toliko otvoreno na javnim mjestima. I vie no jedanput naila sam na mukarce
koji su se drali za ruke ili ljubili na ulicama.
To je ono to sam vidjela. Mogla sam samo zamisliti to se dogada u hotelskim
sobama i stranjim prostorijama u kavanama. Pitala sam se to stanovnici Tangera misle
o tim drskim strancima. Bilo je jasno da se oni radije zadravaju u uskim, tamnim
soukovima koji su vodili s osvijetljenih i ivahnih trgova; tu se odvijao istinski ivot
Tangera, jer soukovi su bili srce arapskog ivota. Vie no jedanput sa zanimanjem sam
sluala kaoticno bubnjanje i eljela uci barem nekoliko koraka u soukove, no ipak sam
ostala na sigurnom, svjesna vratareva upozorenja i vlastite nesigurnosti u ovom novom
svijetu.
Provodila sam puno vremena i na krovu Continentala. S pozivima na molitvu koji su
odzvanjali oko mene, promatrala sam golemo gorje Rit, zalazece sunce koje bi ga
zacrvenjelo svake veceri. Negdje, daleko onkraj gorja, u srcu zemlje, bio je Marake.
A u Marakeu je bio Etienne.
Bila sam sve nestrpljivija i nervoznija. Morala sam to prije otici tamo.

IAKO SAM REDOVITO nailazila na Elizabeth Pandy, Marcusa i ostale Amerikance,
pokuavala sam ih izbjeci. Njihovo stalno pijancevanje, glasni glasovi i glasan smijeh
bili su mi iscrpljujuci. J ednog poslijepodneva sjedila sam u praznom salonu, dijelom
skrivena iza visoke klupe pijuckajuci mineralnu vodu dok sam pokuavala prouciti
grubu kartu Maroka koju sam bila kupila na Grand Soccou. Popila sam vodu i presavila
kartu, no prije negoli sam imala priliku ustati cula sam kako ulaze Elizabeth i njezino
drutvo. Stigli su s Rue de la Plage, gdje su Elizabeth i jo jedna ena izazvale divlje
valove Atlantika i bacile se u ledenu vodu.
"Carobno osvjeavajuce", glasno je rekla Elizabeth. Ocajnicki sam eljela izaci, ali
nisam eljela da me vide jer bih se morala zaustaviti i razgovarati s njima. Ponovno sam
rastvorila kartu i nastavila je proucavati nadajuci se da ce popiti jedno pice i otici.
Pokuala sam ih ignorirati, ali nisam se mogla usredotociti; naposljetku sam se naslonila
i dokono sluala njihovo nezanimljivo brbljanje i tracanje. Ali ukocila sam se kad sam
zacula svoje ime.
"Pitam se je li vec nala nacin da ode u Marake", rekao je Marcus. "Odlucna je, cini
se, ako nita drugo. Naposljetku, ima i neki problem s hodanjem."
"Posve cudna, i dosta obuzdana, zar ne ? Nije neatraktivna, bez obzira na oiljak i
starinsku odjecu, i, Boe, one cipele, i tugaljiv izraz lica", rekla je Elizabeth. "Ne volim
biti njukalo, ali eljela bih saznati. Takva cudna mlada ena", ponovila je. "Zaista ne

GIGA
57
znam to misli tim odlaskom u Marake."
"Oh, slijedi mukarca. Ne postoji drugi razlog, zar ne? I cini se da se doivljava kao
tragicna heroina vlastite price, koja god to prica bila", rekla je druga ena. Obuzeo me
val vrucine zbog prizvuka podmuklosti koji se cuo u njezinu glasu.
Jesu li me tako doivjeli? Kao cudan lik vrijedan saaljenja?
Znam da su me u Albanyju doivljavali kao nekonvencionalnu osobu. Svi su znali da
sam ena koja ivi povuceno, koja ponekad luta pustopoljinama i sprudovima, koja je
odlucila brinuti se o ocu. Iako nisam bila konvencionalna osoba, mislila sam da nisam
dovoljno neobicna kako bi se o meni raspravljalo na takav negativan nacin.
Htjela sam se vratiti u svoju sobu. Napola sam se dignula i preko klupe ugledala
Elizabeth koja je ustala i uzela svoju torbu. Opet sam sjela i cekala da ode. Ako se ona
spremala na odlazak, uskoro ce i ostali krenuti i ja cu moci pobjeci u svoju sobu.
Ali u tom je trenutku Elizabeth zaobila klupu i zastala kad me je ugledala.
"Pa, zdravo, Sidonie", rekla je, a ja sam pocrvenjela. "Zato sjedi ovdje sama? Idem
u zahod. Upravo samo raspravljali o tebi?"
"Stvarno?" rekla sam ne mogavi je pogledati u oci.
"Pridrui nam se. Vracam se odmah", rekla je.
"Ne. Hvala, ali... ali moram ici u sobu." Ustala sam.
Slegnula je ramenima. "Kako hoce", rekla je, a potom dodala, "J esi li vec uspjela
pronaci auto i vozaca?"
Odmahnula sam glavom.
"Danas sam razgovarala s jednim britanskim momkom u kavani Red Palm. Rekao mi
je da je upravo stigao iz Casablance i da se vozac sutra vraca na jug." Otvorila je torbu i
pocela pretraivati. Naposljetku je izvukla zguvan komad papira i dala mi ga. "Tu je
zapisano njegovo ime. Pitaj Jednog od momaka da ga locira; odsjeo je negdje u medini.
Ako ga pronade, unajmi ga da te odveze sve do Marakea. Prema onome to sam cula,
moda ce danima morati cekati na vlak u Rabatu. Tocnost i nije neka odlika
Afrikanaca."
Nisam znala kako reagirati. Usprkos njezinoj bezobzirnosti i manjku osjecajnosti,
Elizabeth Pandy upravo mi je dala ono to sam cekala. Uzela sam papir i otvorila ga.
Mustafa. Visok. Crven prsluk, ut Citroen, bilo je nacrckano na njemu.
"Hvala, Elizabeth", rekla sam nesigurno.
"Moramo se drati zajedno, zar ne?" rekla je i pozdravila me podignuvi ruku.
Kimnula sam i osmjehnula se, izala iz salona i zaustavila se kod Omara na putu kroz
predvorje. Naposljetku se neto dogadalo.

GIGA
58
MUSTAFA MI SE predstavio sljedece jutro na verandi. Osjetila sam olakanje nakon
to sam otkrila da natuca francuski. Kao to je pisalo na poruci, bio je visok i nosio je
nesumnjivo prljav, crveni prsluk iznad isto toliko prljava, nekoc bijelog ogrtaca, otrcana
na rubovima, koji je visio iznad picasta vrha njegovih pletenih sandala. Vrlo nizak
mukarac sa sputenom kapuljacom delabe i malom, okruglom, bijelom kapom na vrhu
glave stajao je kraj njega. Zurio je u mene jednim smedim okom, dok je s druge strane
imao uznemirujuce praznu upljinu, pomalo naboranu.
Mustafa je pokazao na dva mukarca koja su stajala na dnu stubita. Obojica su imali
navucene kapuljace delabe i nisam mogla dobro vidjeti njihova lica. "Moji..." obratio
se Omaru. Omar je razmislio na tren, namrtio se, a potom razvedrio.
"A. Da. Doveo je prijatelje da kau kako je cist", rekao je Omar.
"Cist?"
"Da. On je cist covjek."
Tad sam shvatila da mi je Omar pokuao reci da je Mustafa doveo osobe koje su
garantirale za njega. Pogledala sam ih na to su mi oni okrenuli leda.
"Ne pricati sa enama", rekao je Omar i siao stubama. Dok je razgovarao s
mukarcima, Mustafa je potapao niskog mukarca po ramenu. Praina se digla s
delabe.
"Mon cousin, madame", objasnio je. "Aziz. On uvijek sa mnom."
Kimnula sam. Nije imalo smisla ispravljati Mustafu zbog titule. Svi arapski mukarci
oslovljavali su neafricke ene s madame.
Nisam eljela gajiti nadu jer sam vidjela previe mukaraca nalik na Mustafu i Aziza.
No ipak ih je preporucio Britanac kojega je upoznala Elizabeth. Osmjehnula sam mu se,
iako se njegov izraz lica nije promijenio. "Mogu li vidjeti auto, Mustafa?" pitala sam i
nadala se, beznadno, da nece biti nalik na one koje sam dotad vidjela.
"O da, madame, vrlo dobar auto. Vrlo dobar." Cinilo se da mu se prsa pod crvenim
prslukom nadimaju dok govori. "Ja, vrlo dobar vozac. Vrlo dobar. Pitaj. Svi kau
Mustafa vrlo dobar. Auto vrlo dobar."
"Sigurna sam da je... dobar", rekla sam buduci da je bilo ocito kako je to Mustafina
omiljena rijec. "Ali, molim vas. Moram ga prvo vidjeti."
"Koja cijena madame platiti?"
"Moram ici sve do Marakea, ne samo do Casablance. I prvo moram vidjeti auto,
Mustafa." Bila sam blaga i osmjehivala se, znajuci, nakon tjedan dana provedenih u
Sjevernoj Africi, da ce imati problem s tim to mu ena daje upute. "Mogu li pogledati
va auto?"
Rukom je mahnuo dolje prema ulici, upiruci prstom u Citroen boje limuna. Bio je
prekriven prainom, a gume su mu bile obloene blatom. Cak i s te male udaljenosti
cinilo se da je auto bio pod vodom neko neodredeno vrijeme, i potom vracen na

GIGA
59
povrinu. Bio je hrdav i pun udubljenja, pomicni krov razderan, ali u usporedbi s
ostalim autima cinio se upotrebljivim. Slijedila sam Mustafu i pogledala unutranjost
auta. Bila je prljava i puna ostataka trule hrane. Prastara, pljesniva, crveno-crna
isprugana delaba bila je prebaceno preko suvozaceva sjedala. Osjetio se poseban smrad
gori nego od same delabe kad sam se nagnula kroz prozor. Bila su tri sjedala;
trece je bilo smjeteno na sredini u stranjem dijelu auta. Sjecam se da sam vidjela takav
auto u jednom od ocevih casopisa za automobile. Kako se zvao taj auto s neobicnim
trecim sjedalom koji je prisiljavao treceg putnika da smjesti svoje noge izmedu dvaju
prednjih sjedala? Na podu kraj stranjeg sjedala nalazila se hrpa kouha. Komadi
osuena mesa jo uvijek su visjeli s donje strane, a hrpa je bila prekrivena muhama.
Taj Citroen bio je Trefle. Clover Leaf, najedanput sam se sjetila.
Posluit ce. Ovaj ce auto posluiti. Nisam eljela djelovati previe zabrinuto ili
previe uzbudeno.
Aziz se pojavio kraj mene. "to misliti, madame? Odgovara?" upitao je obrativi mi
se prvi put. Glas mu je bio neobicno dubok za tako niska covjeka, bolje je govorio
francuski od Mustafe.
"Imam dva velika kovcega." Bacila sam pogled na kouhe. "Hoce li biti dovoljno
mjesta?"
"Mi napraviti mjesta, madame", rekao je Aziz i obratio se Mustafi na arapskom.
"Vrlo dobar auto, oui, madame?" ponovio je Mustafa.
"Da, Mustafa. Da. elim da me vi vozite. Odvest cete me sve do Marakea?"
"Inallah", odgovorio je Mustafa. Fraza ako Bog da vec mi je bila poznata.
Uocila sam da je Afrikanci sa sjevera neprestano rabe, za vrijeme i hranu i svoje
zdravlje. Ako Bog da, pomislila sam, i kimnula Mustafi. Zatim je pocela neizbjena igra
cjenkanja oko cijene.

KRENULI SMO SLJ EDECE JUTRO. Aziz je bio stisnut odostraga izmedu mojih kovcega.
Ne znam zato ih Mustafa nije stavio u prtljanik; jednostavno je odmahnuo glavom kad
sam mu to predloila gestikulirajuci, i umjesto toga neusiljeno ih je ugurao u stranji dio
auta. Iako auto ni priblino nije bio cist, uklonio je svu trulu hranu i posluno pricvrstio
kouhe za krov automobila dugim dronjcima.
Prije nego to smo krenuli, Mustafa i Aziz obili su auto, dodirujuci ga i mrmljajuci
puni strahopotovanja.
"Auto ima vec baraka", rekao je Aziz. "Puno je putovao. Bez problema. Ima puno
baraka."
"Baraka? to je to?" upitala sam.
"Blagoslov. Dobar auto, vrlo dobar", odgovorio je Mustafa. Umalo sam zakljucila da
je to bilo sve to je znao reci na francuskom. "I ja dobar vozac."

GIGA
60
"Oh da, madame", rekao je Aziz. "Najbolji. Teko, jako teko voziti auto, madame.
Vrlo teko za mukarac, nemoguce za ena." Uspravio se, ali jo je uvijek bio nii od
mene.
Pogledala sam upravljac i znala kakav bi osjecaj bilo imati ga pod prstima.
Potom sam stisnula ake i sakrila ih medu nabore suknje. Svecano sam obecala da
vie nikad necu drati upravljac automobila u rukama.

GIGA
61
OSMO POGLAVLJE

Dok SAM NAPUTALA TANGER S Mustafom i Azizom, a izlazece je sunce bojilo bijele
zgrade razlicitim nijansama ruicaste i crvene, duboko i nesigurno sam izdahnula. Bila
sam na putu za Marake. Dola sam dovde.
Dola si dovde, govorila sam si gledajuci kroz izgrebeni i zamrljani vjetrobran.
Ucinila si to. Dopustila sam da me preplavi osjecaj olakanja, no odmah potom upitala
sam se znam li doista to radim sjevi u stranoj zemlji u auto s dvama mukarcima o
kojima nisam znala nita osim da imaju auto i znaju voziti. Povjerila sam svoj ivot
nepoznatim mukarcima na temelju nacrckane poruke koju je Elizabeth Pandy dobila od
stranca.
Nitko ih ne bi znao identificirati osim Omara i iako su Elizabeth i njezini
prijatelji bili svjesni da idem u Marake, nisam ih vidjela kad su mi torbe bile odnesene
dolje dok sam sredivala racune, i tako joj nisam rekla da doista odlazim.
No ipak... no ipak... nekako sam imala, moda pogrean, predosjecaj da ce sve biti u
redu. Da cu ja biti u redu i da cu otkriti ono to moram naci. Ili je to moda vie bio
osjecaj pun vjere moda nove, neocekivane vjere u samu sebe. Zar nisam prela
Atlantik, snala se u Marseilleu, preivjela tjesnac Gibraltar usred levanta i uspjela
unajmiti ove mukarce da me odvezu do moje krajnje destinacije? J a, koja nikad nisam
napustila Albany, koja se nikad nisam ni igrala milju da ivim na nekom nepoznatom
mjestu? Nesigurnom.
Njih dvojica razgovarali su na arapskom dok smo kretali, a ja sam poeljela da ih
mogu razumjeti. Obojica su bih u istoj odjeci koju su nosili jucer, iako je umjesto
okrugle bijele kape na Azizovoj obrijanoj glavi bio crven pusteni fes. Skinuo je sandale
i smjestio gola stopala izmedu Mustafe i mene. Pogledala sam mu none prste i
pomislila na Etienneova stopala: dugacka i uska, s iznenadujuce mekanom koom na
vrhu.
Dok smo naputali grad neravnom makadamskom cestom koju su izgradili Francuzi,
istaknuti vrhovi gorja Rif bili su s nae lijeve strane, dok je plavi Atlantik svjetlucao s
desne strane. Povjetarac s morske strane bio je osvjeavajuci i ohrabrujuci, i zbog
ranojutarnjih sati nebo je prekrivala sedefasta sumaglica. Vidjeli su se nejasni obrisi
galebova koji su nisko letjeli nad oceanom u potrazi za doruckom.
Nije bilo puno automobila na cesti, iako bi na toj uskoj cesti povremeno proao jedan
toliko blizu da sam napeto icekivala kako ce se oceati bocne strane automobila. Cece
su prolazile karavane dromedara, niskih, jednogrbih deva koje su vodile ogrnute pojave.
ivotinje su bile nakrcane robom, ili su ene, prekrivene od glave do pete samo s
prorezom za oci, balansirale na njima. Cesto je dijete virilo kroz nabore enske halje.
Iako smo sporo vozili, eljela sam se zaustaviti, izaci i zuriti u te karavane. Znam da je
to bilo nemoguce jer bi to smatrali neotesanim potezom strankinje, no moje su oci
eljele vidjeti vie od onoga to im je bilo doputeno.

GIGA
62
Kao i u Tangeru, nisam ocekivala da ce me te nove slike toliko dirnuti. Ili,
naputajuci Albany, nisam razmiljala o tome to cu vidjeti i kako ce to djelovati na
mene. Razmiljala sam samo o Etienneu.
Vozili smo se zavojitim i krivudavim cestama, nekoliko kilometara izgubili bismo
pogled na ocean da bi se iznenada opet pojavio pred nama iznad neke dine ili rukavca.
Ovaj dio Maroka nalikovao je na morski raj s dugackim povrinama pjecanih plaa,
isprekidanim iznenadnim gajevima maslinovih stabala ili ravnim obradivim
povrinama. Proli smo pokraj bezbroj sicunih sela. Sva su bila ogradena zidom i imala
minaret ciji vrh se uzdizao iznad ograda.
Kad smo se naposljetku zaustavili nekoliko sati vonje daleko od Tangera i izali iz
auta, zrak je bio drugaciji. Bio je gust, gotovo mlijecan; sunceve zrake prile su iako su
prodirale kroz zrak koji me podsjecao na zimsku maglu kod kuce ali ovo je u svojoj
biti bila vruca magla. Istezala sam se stojeci vani, a njih dvojica otila su do malih palmi
s jedne strane ceste ciji su listovi isputali metalni zvuk od vjetra koji je dolazio s mora.
Radoznalo sam ih promatrala, no kad su okrenuli leda prema autu, brzo sam skrenula
pogled shvativi to cine. To je i mene zabrinjavalo posljednjih sat vremena, iako mi je
bilo previe neugodno razgovarati o tome s ova dva neobicna mukarca. Ali nakon to
su se Mustafa i Aziz vratili do auta, Aziz je pokazao na palme i rekao, "Allez, madame,
allez", i ja sam ucinila ono to mi je rekao. Otila sam do guste skupine stabala nadajuci
se da ce sacuvati svoje dostojanstvo.

BILO MI J E STRANO NEUGODNO dok sam se vracala do auta. Pitala sam se kako cu im
pogledati u oci, no Mustafa i Aziz bili su naslonjeni na auto prekrienih ruku i
razgovarali povremeno pokazujuci na cestu pred nama. Shvatila sam da me moj
americki osjecaj stidljivosti uznemiravao u ovoj divljoj zemlji; njih su dvojica bili posve
oputeni.
Prije nego to sam ula u auto ugledala sam siluetu na planinama, friz u pokretu,
taman u odnosu na svjetliju vegetaciju. To je bila jo jedna karavana, ali ovaj put
magaraca ili konja natrpanih paketima i sicunim obrisima djece koja su trcala uz nju.
Odakle su ti ljudi dolazili, kamo su ili? Pokuala sam zamisliti ivot u neprestanom
pokretu pun promjena. Moj je donedavno bio pun duboke tiine.

KAD SMO SE OPET ZAUSTAVILI, ovaj put na periferiji sela koje je Aziz nazvao
Larache, otvorila sam vrata.
No Aziz je odmahnuo glavom. "Ne dama ici", rekao je. "Loe za damu." Rukom je
ocrtao krug oko svojega lica, a ja sam znala da ne bi bilo prikladno uci u selo
neprekrivenoga lica. "Ostati u autu", rekao je. "I paziti djeca ne uzmu koe." Pokazao je
na krov automobila. "Mustafa i ja ici po hranu. Vratiti brzo."
Morala sam se zadovoljiti pogledom kroz otvorenu kapiju usred zidina koje su
okruivale grad. Sve zgrade bile su obojene sjajnom plavom bojom i imale su crvene

GIGA
63
krovove od terakote. Grad je odisao armom panjolskoga planinskog sela. Magarci su
bili zavezani izvan zidina i stajali sputenih glava u sjeni. Dok sam tako sjedila, mali
djecaci, ne stariji od osam, devet godina, polagano su se skupljali ispred otvorene
kapije, i potom, kao da su se medusobno ohrabrivali, napustili sigurnost zidina i poceli
se pribliavati. Bili su odjeveni u otrcane halje, imali obrijane glave i bosa stopala.
Naposljetku su se skupili oko auta. Medusobno su se dodirivali rukama, tiho zurili u
mene i otvoreno proucavali moje lice. Pomislila sam na djecake koji su se skupili oko
Silver Ghosta u ulicama Albanyja, znatieljni i puni divljenja. Moda su djecaci
posvuda isti, zakljucila sam, jer pokazuju znatielju za ono to dotad nisu vidjeli,
iskazuju cudenje i izvode sitna junacka djela.
Moda sam bila prva bjelkinja koju su vidjela ta djeca.
Osmjehnula sam im se, ali oni su i dalje imali ozbiljne izraze lica. Naposljetku je
jedan stariji djecak ucinio korak blie autu, neocekivano ispruio ruku i kaiprstom
dodirnuo moje rame. Prije nego to sam mogla reagirati, povukao se kao da se sprio i
ispruena prsta poceo se ponosno ceriti ostalima. Svi su ga pogledali mjeavinom
strahopotovanja i iznenadenja, te se povukli korak unatrag. J esam li izgledala toliko
neobicno? Ispruila sam ruku kroz prozor dlana prema gore, osmjehujuci se kako bi ih
ohrabrila da se priblie i uvjerila da me se ne moraju bojati, ali zacuo se iznenadan
uzvik na to su se djecaci ratrkali ostavivi za sobom oblak praine.
To su bili Mustafa i Aziz koji su se vracali. "Decki su loi?" upitao je Aziz gledajuci
za malom skupinom koja je protrcavala kroz kapiju, a ja sam odmahnula glavom.
"Ne, nisu loi. Samo... decki", rekla sam. "Samo decki", ponovila sam shvativi
koliko je to tocno. Poeljela sam vidjeti njihove sestre i majke. Njihove oceve. eljela
sam ih vidjeti unutar zidina.
Uzela sam debeli okrugli aromaticni kruh i masni papir s mekanim, bijelim sirom,
ljepljive smokve u papirnatom stocu i acicu indijskih oracica koje mi je dao Aziz.
Nisam bila gladna, ali pojela sam sve, polizala prste sa zadnjim ostacima sira i smokvi,
te pocela grickati oracice koje sam drala u krilu kad smo nastavili put.
Morala sam ostati snana i biti na oprezu. Morala sam biti spremna za Marake i za
potragu za Etienneom.

VOZILI SMO SE CESTOM koja je povremeno vodila dublje u unutranjost tako da vie
nisam mogla vidjeti ni namirisati more. Povremeno bismo proli kraj skupine stabala
koje nisam poznavala, pa sam pitala Mustafu kako se zovu. Pokazao je na nekoliko
indijskih oracica koje sam jo uvijek drala u krilu.
Boljela su me leda od sjedenja i vonje po neravnim cestama. Pokuala sam ne
misliti na vecer: gdje cemo se zaustaviti? Gdje cemo spavati? Bila sam prekrivena
prainom; hocu li se moci okupati? Ako nisam mogla uci u Larache zbog nepokrivena
lica, kako ce me primiti u drugim mjestima? Opet sam pomislila na irom otvorene oci
djecaka koje su me proucavale kroz otvoreni prozor automobila. Na to me obuzeo

GIGA
64
iznenadan osjecaj samoce, osjecaj da sam stranac.
U Tangeru je sve bilo drugacije; to je bio grad koji je rado primao one izvana, grad
koji je bio pun najrazlicitijih naroda; Afrikanaca i panjolaca, Francuza, Nijemaca,
Amerikanaca, Britanaca i mnogih drugih cije jezike i nacin odijevanja nisam mogla
klasificirati. Pomislila sam na Elizabeth koja ga je nazvala melezom, ispunjenim
raznovrsnom mjeavinom ljudskih priroda.
Ali ja sam napustila Tanger i brzo se pokazalo da usred Maroka necu biti samo jo
jedna ena sa Zapada. Ovdje sam anomalija, autsajder, netko tko vrlo lako moe
uvrijediti ili izazvati odvratnost.
Kako ce se prema meni odnositi u Marakeu? Moji, na brzinu doneseni planovi za
ovo putovanje bili su, shvatila sam dok smo se vozili pranjavim cestama, usmjereni
samo na jednu stvar pronalaenje Etiennea.
eljela sam ga sad. eljela sam se osjetiti sigurnom. eljela sam osjetiti da pripadam
nekomu, da nisam sama. eljela sam se ponovno osjecati kao nekoc s Etienneom.
Dok sam mijenjala poloaj, razgibavala ramena i istezala vrat, osjetila sam jedva
zamjetnu promjenu mirisa u zraku. Osjecala sam da bih trebala znati o cemu je rijec.
Teren se postupno mijenjao, planine se vie nisu vidjele. Prolazili smo pokraj guste
ume. Kora drveca bila je oguljena do visine koju moe dosegnuti ispruena ruka
covjeka, tako da je dno stabla bilo smede boje i glatko, a ostatak bjelkast i grudast.
"Kako se zovu?" upitala sam Aziza pokazujuci na stabla, a on je odgovorio
"Plutnjak. uma Mamora", i ja sam shvatila to sam bila namirisala. Medu stablima
vozili smo se uzbrdo prema uzvisini, a ispred nas rasprostirali su se uta zemlja i
neuredni obrisi nekog grada i onkraj njega, magloviti plavi obrisi Atlantika.
"Doli u grad Sale, i rijeka Boug-Regreg", rekao je Aziz. Nagnuo se prema
naprijed kako bi bolje vidio oslonivi ruke o sjedala. "Na druga strana rijeke, Rabat",
dodao je. "Sale i Rabat kao..." dodirnuo je Mustafino rame, "rodaci. Ili braca."
Dok smo se pribliavali gradu, prepoznala sam stabla smokve i maslina. Sale, bijeli
grad poput Tangera bio je ozidan, terasast i iljast od minareta. U daljini s june strane
nalazio se drugi grad, koji je imao istu siluetu sa svojim zidinama na ranovecernjem
nebu, iako su sve njegove zgrade bile uto-smede boje: Rabat.
"Odvesti do kuce, ti jesti i spavati", rekao je Aziz.
Kuca. J e li mislio na hotel?
"Koliko ima do Marakea od Salea?" upitala sam ga.
"Sutra doci po vas, voziti kraj Casablanca, jedna noc u Settat. Sutra, Marake.
Inallah", rekao je.
"Doci po mene? Kako to mislite? Necete odsjesti sa mnom u kuci?" osjecala sam se
jo usamljenijom, prestraena idejom da ce me jedine dvije osobe koje znam ostaviti na
nepoznatu mjestu.

GIGA
65
Odmahnuo je glavom. "O ne, madame."
Proli smo kroz golem nadsvodeni ulaz u grad, kraj trnice pod sjenom stabala, kad
sam ugledala grubu, bijelu vunu kako visi s drevnih tezulja na trononim postoljima. U
sljedecem souku bilo je tandova punih lubenica, smokava i maslina, arkocrvenog i
zelenog papra te ljubicastog luka. Culo se i cvrcanje, i osjecao miris mesa koje se
kuhalo. Prekrivene ene ispred tandova raspravljale su s prodavacima, krijetale,
vjerojatno zbog bezobraznih cijena. Sigurno je to bio dio igre marokanske kulture jer su
ene doista kupovale tu robu, a prodavaci, iako su odmahivali glavama parodirajuci
bijes i razocaranje, pruali kupljenu robu. Gledala sam niz uske ulicice, uocavala
sicune nie u kojima su cucali mladi momci, pleli lijepe prostirace i koare, ili krupne
trgovce koji su cavrljali dok se njihova roba s kuka ljuljala iznad njihovih glava.
Nagnuta kroz prozor zurila sam u trgovce, i tad mi je jedan uzvratio pogled pun
neprijateljstva, namrtio se, napucio usne i ispljunuo svjetlucajucu kuglu prema autu.
Odmah sam povukla glavu unutra, povukla se to vie unatrag kako bih sakrila profil.
Opet me ispunio osjecaj tjeskobe. Iako je Rabat bio doista povelik grad, nisam vidjela
nijednog stranca ni mukarce ni ene. Niti sam vidjela neto to bi moglo barem
djelomicno nalikovati na hotel.
Dok sam se zamarala time, Mustafa se zaustavio ispred ispucane, zakljucane kapije,
Aziz je izaao i gestikulirajuci pokazao da i ja izadem. Odnio mi je torbe do kapije te
spustio jednu kako bi dlanom lupio po vratima. Ako je to bio hotel, onda nije bio slican
nijednom koji sam dotad vidjela.
Kroz mali otvor s reetkama zaculo se ensko mrmljanje, a Aziz je odgovorio kroz te
metalne reetke. Uslijedio je promrmljani odgovor, a vrata je otvorila ena u crnom
prekrivena lica i oborena pogleda. "Ici unutra", rekao je Aziz, i ja sam ucinila kao to je
rekao. Slijedio me je u poploceno dvorite noseci moje torbe. Za razliku od otrcanih,
neobojenih vrata, dvorite je bilo carobno, puno ruinih gredica i stabala narance.
"ena je Lalla Huma", rekao je Aziz spustivi moje torbe na poploceni pod. "Ona
dati hrane, ti spavati, dati joj samo jedan franak", a zatim se okrenuo kako bi otiao.
"Kada cete doci po mene?" viknula sam. Nisam znala to sam ocekivala, ali ispunio
me novi val straha to ostajem ovdje, sama, sa utljivom enom.
"Vrijeme za polazak, madame", odgovorio je i obratio se eni. Ona je podignula moje
kovcege bila je manja od mene, ali podignula ih je ocitom lakocom i pocela se
penjati stubama s vanjske strane zgrade.
Kad se kapija zatvorila uza zveket, stajala sam sama u dvoritu. Zatim sam pourila
za enom uza stube.
Tu noc provela sam u sicunoj sobi na drugom katu kuce s jednim bogato ukraenim
prozorom koji je gledao na ulicu. U sobi nije bilo nicega osim tvrde slamarice na podu s
debelim, tkanim pokrivacem uredno sloenim na sredini. Na dnu kreveta bila je posuda
prekrivena drvenim poklopcem za koju sam pretpostavljala da je nocna posuda. Na
prozorskoj dasci stajala je svijeca u malenu, ukraenom loncu; a pokraj njega kutija

GIGA
66
drvenih ibica.
Nisam imala vremena ni zapitati se to cu raditi kako cu komunicirati s Lallom
Huma kad je ona otvorila vrata i donijela veliku keramicku zdjelu punu vruce vode i
dugacak komad ciste tkanine. Cim je izala skinula sam cipele i carape i pocela
otkopcavati haljinu kako bih se okupala, no zaustavila sam se kako bih otila do vrata i
zakljucala ih. Ali nije bilo lokota.
Brzo sam se oprala i obukla jer nisam imala pojma to se ocekuje od mene. Lalla
Huma ubrzo je potom opet otvorila vrata i ula. Ovaj put nosila je posluavnik s
tanjurom od gline, s neodredenim, isjeckanim mesom i dugackim komadima kuhane
mrkve te vrcem caja od metvice. Vrc je bio napravljen od neke vrste kostiju.
Uzela je zdjelu s vodom i vlanu krpu te izala. Nisam joj vidjela lice, a ona
nijedanput nije podignula pogled s poda dok je sve to obavljala.
Jela sam i pila. Kapci su mi bili teki. Obukla sam spavacicu, legla na usku
slamnjacu i pokrila se tekim pokrivacem. Bilo je tiho vani na ulici, no kad je poceo
padati mrak cula sam pozive na molitvu s minareta Allahu Akbar Bog je velik. Od
svojeg dolaska u Sjevernu Afriku naviknula sam se na njih.
No, taj meni vec poznati zvuk samo je povecavao moj osjecaj usamljenosti.
"Etienne", apnula sam u tamu.
U zoru me probudio prvi poziv na molitvu. Ustala sam i pogledala kroz prozor s
reetkama. Parkiran dolje, na tihoj ulici, bio je pranjavi Citroen, a kraj njega, cela
pritisnuta o tlo bili su Mustafa i Aziz. Brzo sam se obukla i, ne cekajuci na caj od
metvice od Lalle Huma koja je tiho otvorila vrata kad je zacula moje korake na
poplocenom podu, pourila do auta. Mustafa i Aziz opet su bili u autu. Spavali su i
hrkali u tandemu. Pomislila sam da sam moda pogrijeila. Moda se nisu molili.
Mustafa je leao na ledima glave smjetene ispod upravljaca i nogu koje su virile kroz
prozor. Bio je prekriven crveno-crnom ispruganom delabom. Aziz je leao bocno na
stranjem sjedalu. Rukama je obgrlio sam sebe, a noge savio uz trbuh. Na podu su bile
vrecice i torbe; moda hrana za ostatak putovanja. Nakon to su me ostavili kod Lalle
Huma, pretpostavljala sam da ce ici do Mustafine kuce u Rabatu, no sad sam se pitala
jesu li prespavali noc u autu.
Pokucala sam na krov automobila kouha vie nije bilo i Mustafa je naglo
podignuo glavu udarivi se u upravljac. "Non, non, madame", rekao je uz grimasu trljajuci
se po glavi, a Aziz je promrmljao, "Prerano vrijeme za polazak." Obojica su se opet
opustila, a ja sam se vratila u kucu i popila caj uz sad vec poznati okrugli beskvasni
kruh i gusti dem od smokve.
Cekala sam sedam sati kad su ulice vec bile bucne od ljudi i rucnih kolica, deva i
magaraca, i djecaka koji bi kucnuli guske kratkim tapovima kako bi se nastavile
kretati, te opet krenula do auta. Nisam mogla vjerovati da Mustafa i Aziz mogu spavati
uz ovakvu kakofoniju. Kad sam ih konacno uspjela probuditi, obojica su se uspravila
mrzovoljnih izraza lica, ali Mustafa je uzeo moje torbe i opet ih smjestio kraj Aziza koji
je, iako uspravan, imao jo uvijek zatvorene oci. Cinilo se da je tijekom noci posve

GIGA
67
zarastao; pomislila sam da ce do Marakea imati pravu bradu.
Kad smo krenuli pitala sam Aziza jesu li prespavali u autu.
"Neko vrijeme, madame", odgovorio je. "Prvo prodati kouh. Uzeti benzin, jesti,
posjetiti prijatelje. Dobar noc", rekao je. "Lalla Huma dobra? Noc dobra?"
"Da", odgovorila sam uz osmijeh. "Da, hvala, Aziz."
Uspjela sam skinuti vecinu praine i prljavtine, pojela obilan obrok i dobro spavala.
Bila sam usamljena i tuna, ali tako sam se osjecala svaku noc od posljednje koju sam
provela s Etienneom.
"Gdje ivi tvoja obitelj, Aziz?" upitala sam ga.
"Settat", odgovorio je. "Isto Mustafa."
Nisam znala koliko je velik Settat i pitala sam se hocu li i ondje prespavati u kuci
nalik na onu Lallinu ili kod njegove ili Mustafine obitelji.
"Danas vidjeti ene, djecu. Nisam vidio mjesec dana. Vozim na puno mjesta s
Mustafa."
Zar je rekao ene? J e li mislio na enu, ili ene? Etienne mi je rekao da muslimani
mogu imati do cetiri ene. "Koliko djece imate?" upitala sam ga.
Ponosno se osmjehnuo. "est. Cetiri od ena prva. Dva od ene druga. Ali mlada,
ena druga. Jo imati, inallah."
"A Mustafa?" upitala sam, skrenuvi pogled s Aziza prema vozacu. "Mustafa? Imate
dvije ene?"
Mustafa je shvatio to sam pitala, odmahnuo glavom, izvrnuo usne nadolje i
podignuo kaiprst.
"Mustafa loe srece. Nema novac za enu drugu. Ali sudbina moda da novu enu."
Zatim se obratio Mustafi na arapskom na to se on iskrivljeno osmjehnuo.
"Va mu", obratio mi se zatim Aziz, "zato samu pusti enu u Marake?"
"Nemam mua", odgovorila sam.
Namrtio se i odmahnuo glavom. "Quoi?" rastegnuo je rijec ne vjerujuci mi. "Sto?"
ponovio je. "Zato nemati mu?"
Duboko sam udahnula. "Moda... moda loa sreca, kao Mustafa", odgovorila sam.
Nitko mi dotad nije izravno postavio to pitanje.
Aziz je tuno kimnuo. "To nije dobro. Moliti za vas, madame. Moliti za mu za vas.
elite da odvedemo u svetite ? Proci svetite do Marake."
"Ne. Hvala, Aziz", rekla sam i okrenula glavu kako bih gledala kroz prozor. Aziz je
shvatio gestu, naslonio se i prestao pricati.

GIGA
68
SPUTALI SMO SE od sela strmom cestom do izvora rijeke gdje sam ugledala neto to
je nalikovalo na privezan parobrod.
"Morati prijeci Boug-Regreg", rekao je Aziz. Dok smo se pribliavali pristanitu
promatrala sam mnotvo koje se skupilo kako bi prelo rijeku do Rabata. Tu su bile
uobicajene skupine deva, magaraca i gusaka, kao i mnotvo ena u svojim prostranim
haljinama, djeca koja su virila preko njihovih leda ili prsa, mala djeca koja su se drala
za majcine suknje. Veliki mukarac u sjajnoj tamnocrvenoj i plavoj halji od svile sjedio
je na magarcu koji je bio daleko premalen za njegovu teinu, a visok mukarac crne,
sjajne koe u jednostavnoj bijeloj halji drao je uzde.
Kad je trajekt bio toliko nakrcan da vie nije bilo mjesta ni za covjeka, pa cak ni za
gusku, krenuli smo smedom rijekom. Kratko putovanje bilo je bucno zbog amora,
ivotinjske rike, roktanja, njakanja i meketanja pomijeanih s placem djece, visokim,
snanim glasovima ena i niskim tutnjanjem mukaraca. Samo smo mi imali auto na
trajektu, a u mene su, kao i u Laracheu, otvoreno zurili. J edna ena se nagnula kako bi
pogledala kroz prozor, prosiktala je neto kroz veo sputena pogleda.
Povukla sam se, stisnula uz jednu stranu kako bih se odmaknula od prozora i bila
blie Mustafi. "to je rekla?" upitala sam Aziza.
"ene misli da vi loi, pokaete lice svim mukarcima", odgovorio je. Nakon toga
gledala sam samo ravno naprijed i osjetila olakanje kad smo stigli na drugu stranu
rijeke i krenuli cestom do Casablance.

GORJ E RIF NESTALO J E prije negoli smo stigli u Sale, no sad sam na zapadnoj strani u
daljini mogla vidjeti drugo.
"Atlas", rekao mi je Aziz. "Ali ne veliki Atlas. Mali. Veliki kasnije, blizu Marakea.
Visoki Atlas", dodao je.
Cesta se protezala uz Atlantik. Gledala sam kako sunce plee na vodi, a galebovi se
obaraju. Moglo se vidjeti vie maslinika i stabala narance, okruivali su nas svjei i cisti
mirisi. Ravnice su se cinile plodnima.
"Hocemo li uci u Casablancu?" upitala sam, a Aziz je odmahnuo glavom.
"Nema kuca. Preveliko, previe ljudi, teko voziti", odgovorio je. "Cesta pokraj
grada."
Proli smo uz sam ocean kraj Casablance, bijele, goleme i velicanstvene, pune
iljastih tornjeva, kula i bedema. Napustili smo velicanstveni grad, udaljili se od njega i
oceana spremni da krenemo u unutranjost prema mojoj destinaciji, Marakeu.

SAT VREMENA NAKON CASABLANCE zaustavili smo se kraj zidina sicuna sela
sagradena od blata. "Mi jesti", rekao je Aziz i gestom mi pokazao da izadem iz auta.
Tek tad sam uocila malu gradevinu s limenim krovom. Dva mukarca stajala su nad

GIGA
69
rotiljem; pribliivi se ugledala sam jaja kako kljucaju u dubokoj masti na pocrnjeloj
tavi. Oblaci plavih muha letjeli su opasno blizu vatre. U blizini je na svojim uljevitim
koljenima sjedila stara deva i gledala nas izrazom bahate uzvienosti, povremeno
mrmljajuci i pljujuci. Njezin miris bio je snaniji od mirisa pecenih jaja.
Stajala sam kraj Mustafe i Aziza, drala limeni tanjur i umakala tvrdu koru
beskvasnog kruha u macu natopljena jaja. Mustafa je otiao do auta i donio vrecicu
ljepljivih smokava i jo jednu punu suhih maslina. Mukarci s rotiljem napravili su
nam caj od metvice; popila sam ga iz ulubljene limene alice. Potom smo se opet nali u
autu.
Cinilo se da su Mustafa i Aziz uivali u gozbi. Tapali su se po trbusima i
podrigivali. Ja se nisam mogla rijeiti okusa masti iako sam pojela sve svoje masline i
smokve.
"Tri sata, moda cetiri, mi u Settat", rekao je Aziz s osmijehom. Znala sam koliko
eli vidjeti svoju obitelj.
Ali nekoliko kilometara dalje od sela u kojem smo rucali, makadamskoj cesti naglo
je doao kraj. Bila je blokirana hrpama icupanih, trulih kaktusa i hrdavih bacvi. Iza
blokade cesta se bila uruila, a razbacani komadi makadama sezali su unedogled.
"Aaaaaa", izdahnuo je Aziz. "Nije dobro. Cesta je slomljena", rekao je, a zatim s
Mustafom nastavio govoriti na arapskom.
Mustafa je naglo okrenuo upravljac prema jednostavnim otvrdnulim stazama koje su
se udaljavale od makadama. Staze su bile napravljene od pjeskovite zemlje pomijeane
s nekom vrstom otporne vegetacije. Bez rashladujuceg povjetarca s oceana, vruci vjetar
prolazio je kroz auto kao da smo otvorili vrata pecnice, prekrivajuci nas tankim slojem
praine. Mustafa je pokazivao na uske tragove koji su vodili prema necemu nalik na
prazno platno koje su cinili zemlja i nebo.
"Piste, madame", rekao je.
Okrenula sam se prema njemu. "Pardonnez-moi?" rekla sam.
"Piste, piste. Nema cesta. Piste."
Kimnula sam i pogledala Aziza.
"Vozio piste", rekao je. "Tragovi karavana. Cesta nije dobra, vozimo piste kroz bled.
Moda opet cesta, moda ne."
"Bled?" ponovila sam.
"Bled", rekao je. "Bled, madame. Nema grad. Zemlja. Velika."
Kimnula sam i pomislila na to koliko imam srece to Aziz govori francuski, to mi
moe opisati osobine krajolika i reci mi, na najjednostavniji nacin, gdje smo i to
planiramo dalje.
Drndali smo se neravnom pisteom. Krajolik je povremeno bio iaran kolibama od
blata s krovovima od isprepletena rogoza, izgradenima u krug. Tu se uvijek nalazio i

GIGA
70
izvor te obor neke vrste ograden niskim ivicama od kaktusa ili bodljikava iblja
sa stotinama ubogih mekecucih koza. Pod sjenom sjedila je skupina umotanih likova;
pretpostavljala sam da su mukarci jer nije bilo djece. Ova sela, rekao je
Aziz, zovu se nourwal. Kad smo nekoliko kilometara dalje niz cestu proli kraj
nekoliko desetaka atora napravljenih od tamne dlake kozje ili devine na
stjenovitoj uzvisini, Aziz je rekao douar. Nakon to su se jo nekoliko puta pojavljivali
razliciti oblici nastambi koje je Aziz uvijek imenovao, shvatila sam da su ta sela,
izgradena od blata, trajne nastambe, s izvorima i drevnim stablima, dok su atori od
koe, s djecom koja su cuvala male skupine deva i koza, bila nomadska sela.
Kad smo krenuli pistama cinilo se da je krajolik ravan. No pogrijeila sam. Piste bi
iznenada strmo krenule prema dolje, pa opet strmo prema gore. To je trajalo beskrajno
dugo. Drala sam se za ofersku plocu svjesna da mi je rub kose i ovratnika vlaan od
znoja i pun pijeska. eludac mi se kotrljao zajedno s krajolikom. Cinilo se kao da sam
opet na moru, da se diem i sputam na valovima. J e li ova zemlja nekada bila pod
vodom? Jesmo li se doista vozili dnom nekog drevnog oceana?
Zatvorila sam oci te pravila grimase dok mi se eludac dizao. Osjetila sam masna jaja
u grlu. Naposljetku sam otvorila oci i okrenula se prema Mustafi, pustila ofersku plocu,
uspravila se i nakaljala. Nisam eljela da ovi mukarci pomisle da sam slaba. Vec su
me alili to nisam udana.
"Mustafa", rekla sam, "hocemo li se uskoro vratiti na cestu? Kako bismo stigli u
Settat prije mraka?"
Mustafa nije odgovorio.
"Predaleko od ceste sada", rekao je Aziz. "Bolje ostati na pistei. I veceras, spavati u
bled."
"Ovdje?" upitala sam gledajuci u prazno prostranstvo.
"Spavati u bled", jednostavno je ponovio, a ja sam nastavila zuriti naprijed
pokuavajuci smiriti eludac. Pomislila sam koliko razocarani moraju biti Aziz i
Mustafa jer su toliko blizu, a ipak ne mogu otici kuci nakon mjesec dana razdvojenosti
od svojih obitelji.
Ali i ja sam razmiljala o dugoj, marokanskoj noci u malom autu s dva mukarca,
usred nicega.

GIGA
71
DEVETO POGLAVLJE

BLED se i dalje prostirao golemim praznim prostorom, no ipak sam pocela uivati u
kasno poslijepodnevnom suncu na osuenu tlu, stijenama i iznenadnim skupinama
zakrljalih palmi.
Naposljetku sam zaboravila na svoj eludac i prestala se brinuti o nadolazecoj noci
jer ionako nisam mogla nita uciniti.
Umjesto toga pocela sam pozornije gledati ono za to sam mislila da je gola zemlja,
otkrivajuci stvari ondje gdje sam mislila da nema nicega.
Nekoliko puta kraj nas je prola olupina od automobila; jedan od nas morao je
skrenuti s piste kako bi drugi proao. I ostale automobile vozili su Arapi, a Mustafa i
Aziz mahali bi im i glasno ih pozdravljali, na to bi i ostali odreagirali na isti nacin.
Nisam znala poznaju li se, ili je to jednostavno obicaj piste u Maroku.
Gledala sam u bijelu uzvisinu u daljini, za koju sam, prema Azizovim ranijim
uputama, znala da su grobovi svetaca pred kojim su se nomadi zaustavljali i molili
Aziz me je elio odvesti do jednoga kako bih se molila za mua. Povremeni grobovi
razbijali su monotoniju pustih povrina crvene zemlje i kamenog tla koji su se prostirali
u svim pravcima.
Kad smo iznenada zaronili, a ja izgubila pogled na bijeli prostor pred nama, auto je
zahvatio rupu i odskocio ulijevo. Mustafa je viknuo, okrenuo upravljac, ali auto je
skliznuo s piste u duboku pjecanu brazdu.
Motor je tutnjao dok nas je Mustafa pokuao izvuci iz pijeska. Zatim su obojica izali
iz auta, poceli hodati ukrug oko auta i svadati se na arapskom. Mustafa mi je
gestikulirajuci pokazao da i ja izadem, a zatim je opet sjeo za upravljac. Stajala sam sa
strane dok je Mustafa stisnuo gas a Aziz gurao odostraga. Viknuo je neto Mustafi i on
je ugasio motor. Izvadili su moje kovcege i ponovili sve jo jedanput. Kotaci su se
vrtjeli u pijesku i tonuli jo dublje. Otila sam do stranjeg djela auta, stavila ruke na
Citroen pokraj Azizovih i pocela gurati dok je motor opet tutnjao, bacao pijesak i
prainu u moje oci i ui. Mogla sam ih osjetiti na jeziku. Zatvorila sam oci i okrenula
glavu u stranu. No auto se nije pomaknuo. Ostavivi motor upaljen, Mustafa je izaao
ruku na bokovima i procijenio situaciju. Zatim je posegnuo u auto, izvukao pljesnivu
delabu i razderao je na dva dijela. Stavio ju je pod prednje kotace i opet se obratio
Azizu, na to su zamijenili mjesta.
Ni to nije nita pomoglo. Cak i dodatna sila trenja od tkanine nije pomogla. Aziz je
ugasio motor, izaao i stao kraj nas. "Trebati vie snage", rekao je.
Navlaila sam usne. "Ja cu voziti, a vas dvojica gurajte", rekla sam.
Zurili su u mene.
"U redu?" upitala sam.

GIGA
72
Mustafa je odmahnuo glavom i obratio se Azizu dugom, ljutitom frazom.
"Moj rodak bojati kad ena voziti auto", rekao je. "Uzeti baraka."
"Znam voziti", rekla sam. "Vozila sam auto. U Americi."
Aziz se obratio Mustafi uvjerljivim tonom. Mustafa je naposljetku digao ruke uvis i
odetao, mrmljajuci. Hodao je nekoliko trenutaka oblikujuci sve manje krugove po tlu,
potom se vratio i pogledao me.
"U redu, voziti. Idemo", rekao je i ja sam sjela za upravljac. Spustila sam ruke na
njega, okrenula kljuc te polako stisnula gas i kvacilo. Na tren sam zatvorila oci zbog
neocekivana uitka koji me preplavio dreci upravljac i osjetivi drmusanje auta pod
sobom. Pomislila sam na Silver Ghosta. Usprkos tragicnom zavretku, auto nije bio
znatnije otecen. Nakon to su bili zamijenjeni razbijeni prozori, ispravljena udubljenja i
prefarbane ogrebotine, g. Barlow ga je prodao. Vie ga nikad nisam eljela vidjeti.
Dobila sam iznenadujuce puno novca za njega. Kad mi je g. Barlow donio debelu
omotnicu, odmahnula sam glavom. "Ne elim ga", rekla sam i pogledala omotnicu kao
da se u njoj nalazi neto otrovno. Taj je novac za mene bio prljav novac, otrovan.
"Moete ga zadrati za stanarinu", rekla sam mu, ali on je odmahnuo glavom.
"Molim te, Sidonie, ne zna to govori. Mora misliti na buducnost", rekao je i
ostavio omotnicu na kuhinjskom stolu.
Sljedecih nekoliko dana iroko sam zaobilazila kuhinjski stol, kao da je omotnica
neko ivo stvorenje koje bi moglo skociti i ugristi me ako joj se pribliim. No
naposljetku sam je uzela i sakrila u ormaru, osjetivi olakanje jer je vie ne moram
gledati i razmiljati o tome to predstavlja.
Tek nakon to su banke krahirale nekoliko mjeseci kasnije u listopadu te godine,
pomislila sam na novac koji je bio na sigurnom iza moje kutije sa eirom.
Sada sam s tim novcem i ostatkom koji je bio na bankovnom racunu platila ovo
putovanje.
"Idemo, madame", viknuo je Aziz i ja sam prebacila u prvu brzinu dok se auto drmao
poda mnom u ritmu tutnjanja motora. Na trenutak su se kotaci pomaknuli nekoliko
centimetara prema naprijed. Jace sam stisnula gas. Mogla sam cuti Maustafu i Aziza
kako gundaju i stenju dok su gurali auto svom snagom. Zatim su prednji kotaci zahvatili
komad ljunkovitog pijeska, auto je trznuo i poskocio prema naprijed. Stisnula sam
pedalu do kraja, brzo prebacila u drugu brzinu i vratila auto na tvrdu piste. Mislila sam
zakociti i ubaciti u ler, ali nisam. Umjesto toga nastavila sam voziti. Ne znam zato, ali
kao da je snaga veca od mene moje ruke zadrala na upravljacu, a nogu na gasu.
Nastavila sam voziti. Iza sebe mogla sam cuti panicne uzvike dvojice mukaraca. Nisam
pogledala u razbijen retrovizor, ali znala sam da Mustafa i Aziz jure za mnom, mau
rukama usta otvorenih od oka. Nastavila sam voziti kao da sam napustila svoje tijelo,
iako sam bila svjesna automobila koji je tutnjao, zapinjao i pravio buku. Nije bilo
nimalo slicno besprijekornoj vonji i barunastom predenju Silver Ghosta, ali vratio mi
se osjecaj slobode, lakoce i nade, zbog kojeg sam zaboravila na svoje tijelo i nezgrapni

GIGA
73
nacin hoda. Ubrzala sam i prebacila u trecu brzinu ne eleci se odreci starog osjecaja
veselja. Brzine i pedale suradivali su. Cinilo mi se da mogu voziti zauvijek. Pogledala
sam u retrovizor, ali ovaj put samo u svoj odraz. Osmjehivala sam se. Kad sam se
posljednji put osmjehnula na ovakav nacin?
Ali odraz mojega nasmijeenog lica prekrivenog prainom i razbaruena kosa dozvali
su me pameti: to to radim? Smjesta sam smanjila brzinu i na sljedecem, irem dijelu
piste, prebacila u rikverc i okrenula auto. Potom sam se polagano odvezla do Mustafe i
Aziza koji su hodali prema meni.
Kad sam stigla do njih, zaustavila sam se i izala iz auta. Lica obojice bila su
prekrivena znojem i tankim slojem prljavtine, a jedno Azizovo oko titralo je.
"Ti uzeti dobar auto", viknuo je Mustafa, zureci u mene otvoreno sumnjicavo. "Ti
voziti le fou ludo. Ti luda? Ti lopov?"
Rukom sam obrisala usta i napipala pijesak na usnama. Vidjela sam koliko je bijesan.
"ao mi je Mustafa. I Aziz. ao mi je", ponovila sam shvativi da sam izdala povjerenje
koje su imali u mene. "Nisam ga htjela ukrasti. Samo sam se... vozila."
"Ali zato?" upitao je Aziz razumnijim glasom. "Zato voziti daleko od nas?"
"Ne... ne znam", odgovorila sam. "Volim voziti. To je sve. Volim voziti." Pogledala
sam Aziza pa Mustafu, pa opet Aziza. Nadala sam se da ce im moj glas i izraz lica
pokazati koliko mi je ao. "Zaista mi je ao. Pogrijeila sam, znam. Ali... to je bio dobar
osjecaj."
Mustafa je zatim neto rekao Azizu. Aziz je kimnuo, okrenuo se prema meni i
ispruio ruke. "Sad je problem, madame. Sad moj rodak misliti ti ne ludi lopov nego
puno gore. Moda ti dinija."
"Dinija?"
"Zao duh. ena. Ponekad dinija pretvarati da lijepa ena. Prevariti mukarac.
Mustafa kae ti prevariti njega i ukrasti auto."
Pogledala sam Mustafu. "Jo jedanput, ao mi je, Mustafa. Nisam dinija. Ne elim
tvoj auto. Samo elim doci do Marakea. Molim te, oprosti mi", ponovila sam,
najiskrenije moguce, ne znajuci koliko me razumije. Spustila sam pogled shvativi da ce
biti jo bjesniji bude li ga izravno gledala ena nepokrivena lica. Shvatila sam koliko je
idiotska bila moja mala ekshibicija. Moda sam ih posramila, povrijedila njihovu cast.
Mustafa je progundao neto Azizu.
"Mustafa ne eljeti voziti te vie do Marakea", rekao je Aziz.
Polizala sam usne. "Ali... usred nicega smo", rekla sam. "to... to cu sad? Molim te,
Mustafa", rekla sam, ali gledao me s toliko bijesa da sam se prestraila. Bila sam posve
ranjiva, nemocna pred njegovim hirovima. Lake mi je bilo komunicirati s Azizom.
"Aziz? Ti razumije da nisam htjela uznemiriti Mustafu? Reci mu. Objasni mu da me
ne moe ostaviti ovdje. Ti me ne bi ovdje ostavio, zar ne, Aziz?" Instinktivno sam

GIGA
74
ispruila ruku kako bih dodirnula njegovu ruku, no odmah sam shvatila da bi to bilo
pogreno, moda cak i uvredljivo, pa sam je opet spustila.
Obojica su nastavili mrmljati i naposljetku, uz ljutito gundanje, Mustafa je otiao do
auta. Aziz me nije pogledao niti mi se obratio, nego je i on krenuo prema autu. Pourila
sam za njim i, kad je otvorio suvozacka vrata i sjeo na stranje sjedalo, ula to sam
bre mogla, sretna to opet sjedim na svojem sjedalu. Nisam znala to ce se sad
dogoditi, ali barem sam bila u autu; na trenutak sam zamislila kako odlaze bez mene i
ostavljaju me s kovcezima kraj piste gdje su ih maloprije ostavili.
Cinilo se da smo jako dugo sjedili tako u autu. Znala sam da je najbolje da nita ne
govorim, ali uznemiravali su me ta tiina i muk. Muhe su jednolicno i monotono zujale
oko mene i sputale se na moju vlanu kou. Znala sam da cu ih uvrijediti ako im
ponudim jo novca; nije bila rijec o novcu, nego o casti. Ja sam bila ena strankinja
koja ih je uvrijedila.
Zurila sam ravno naprijed. Situacija je bila nevjerojatno sloena. Nisam imala pojma
gdje smo. Krajolik je bio posve jednolican; crvena, kamenita zemlja ogoljena i pusta, i
nekako deprimirajuca. Koliko cemo dugo ovako sjediti? Iako nisu djelovali kao
nasilnici, prijetnja da ce me izgurati iz auta bila je opipljiva. Mogu uzeti sav moj novac i
ostaviti me ovdje, samu na pistei, i odvesti se. Sto ih je sprecavalo u tome osim vlastitih
nacela kakvi god bili. Sto sam ja znala o nacinu funkcioniranja arapskog uma?
J o sam se vie zastraivala. Polako sam iz torbe na podu izvadila mali blok za
crtanje i olovku. Povukla sam nekoliko linija po papiru zamiljajuci da cu nacrtati stabla
ili kaktuse koje sam vidjela kako bi se smirila. No umjesto toga vrak drvenog ugljena
crtao je ljudske oblike. Mukarca. Pa jo jednog. Nikad nisam pokuala crtati ljude, ali
doimalo se laganim. Kad sam zavrila, ispostavilo se da sam nacrtala Mustafu u njegovu
prsluku iznad halje i Aziza s naherenim fesom. Stajali su jedan kraj drugog. Osjetila
sam da sam ovim kratkim potezima uspjela uloviti bit njihovih izraza lica i njihovo
dranje.
Pitala sam se zato dosad nikad nisam crtala ljude nego samo prirodu.
Podignula sam pogled s crtea, zagledala se u bled kroz muicama prekriven i prljav
vjetrobran, instinktivno istrgnula list papira i pruila ga Mustafi. Pogledao ga je, proucio
i zatim ga uzeo iz moje ispruene ruke. I dalje ga je gledao te ga potom predao Azizu.
Tiina je potrajala jo nekoliko minuta. Aziz je tad tiho rekao nekoliko recenica Mustafi
na arapskom te mu vratio crte. Mustafa je odgovorio s nekoliko guturalnih glasova.
"Moj rodak kae u redu, moda ti ne dinija. Ali ne voziti opet."
"Ne, ne, naravno da ne", rekla sam gledajuci Mustafu. "Sukran. Hvala, Mustafa."
Prignula sam glavu u znak potovanja. eljela sam da zna da cijenim njegovu odluku.
J o me uvijek nije htio pogledati. Paljivo je presavio list papira i ugurao ga u svoju
halju. Upalio je motor i vratio se do mojih kovcega kraj piste. Izaao je i ugurao ih kraj
Aziza tresnuvi ga njima. Aziz je promrmljao neto i odgurnuo kovcege. Zatim je
Mustafa uao u auto i poceo zuriti u mene.

GIGA
75
"Ici u Marake", rekao je uvrijedenim tonom.
"Inallah", odgovorila sam.
PRIJ E NO TO J E PAO MRAK, Mustafa je zaustavio auto ispod skupine palmi uz piste.
Dok su oni otvarali prtljanik, ja sam izala pokuavajuci se rijeiti bolova u
bokovima i ledima. Izvukli su stare prostirace, odnijeli ih do manjih palmi i nekako
napravili sklonite pomocu jednog prostiraca na tlu i dva koja su cinila krov.
"Ti spavati", rekao je Aziz, i ja sam mu se zahvalno osmjehnula jer necu morati
spavati u autu. Sjela sam na prostirac. Gledala sam ih kako vade svjetiljku i limenu
kutiju iz prtljanika. Aziz je bacio kutiju na pjeskovito tlo; u njoj je bio ugljen. Zatim je
Mustafa izvukao kantu s piskom i ulio dio sadraja u razlupani cajnik.
Sad sam shvatila zato moje kovcege nisu stavili u prtljanik; bio je pun njihovih
potreptina za put. Nakon to je iznenada pao mrak jer je sunce nestalo iza udaljenih
planina, upalili su petrolejku i skuhali caj od metvice. Pod osvijetljenim krugom vakali
smo komade usoljena, suhog mesa, jeli kruh, smokve i masline te pili caj.
Oni su ostali kraj uarenog ugljena, a ja sam se vratila u svoje sklonite. Smjestila
sam se kod otvora i cula njihovo tiho mrmljanje. Nebo nije bilo nalik na ono kuci, na
moru, u Marseilleu ili Tangeru. Legla sam na leda i podignula pogled prema
zvjezdanom svodu iznad sebe.
Sjetila sam se vremena kad sam zurila u nocno nebo sa stuba na trijemu i razmiljala
o svojem ivotu kao pukom komadicu praine usred Mlijecnog puta. A ovdje... sam se
osjecala drugacije zbog ovoga velicanstvenog neba. Zvijezde su se doimale toliko blizu
u toj apsolutno tihoj noci da mi se cinilo kako mogu cuti njihov dalek, prigueni amor,
nalik na zvuk koji isputa koljka blizu uha.
Mislimo da cujemo ocean u koljci; a u pustinji sam mislila da cujem nebo. Vidjela
sam tri zvijezde padalice. Osjetila sam neobicnu silu tee, kao da me zvjezdano nebo
gura u utrobu zemlje.
Zatim se zacuo tih, ritmicni ton, nekakvo gacanje, pljuskanje. Pokuavala sam otkriti
to je to. "Kakav je to zvuk?" naposljetku sam viknula u tamu.
"Samo divlji deve, madame", cuo se Azizov glas. "Hodati, hodati, traiti nas i mirisati
nas."
Osmjehnula sam se zamislivi tog usamljenog stvora kako krui oko naeg auta i
sklonita sa zanimanjem, a moda i cudenjem, sa svojim naoko nespretnim stopalima
toliko sigurnim na pjeskovitu tlu. Zatim sam se pokrila jednim rubom prostiraca te
nastavila gledati zvijezde dok nisam zaspala.
SLJ EDECI DAN, nakon jutarnjeg caja i kruha, krenuli smo dalje.
"Ovaj dan gotov mi u Marake, madame", rekao je Aziz.
Glasno sam progutala pljuvacku. Ovaj dan gotov mi u Marake. Veceras cemo stici u
Marake. Stigla sam sve dovde kako bih pronala Etiennea. Zar ne bih trebala biti

GIGA
76
uzbudena, osjetiti olakanje? No umjesto toga spopao me neobican osjecaj nelagode.
Nisam razumjela zato.
Dug je bio taj posljednji dan. Samo smo se kratko zaustavili u jednom selu zbog
harire guste juhe od lece a potom je slijedila gotovo beskrajna piste.
Dok je sunce gubilo intenzitet u kasno poslijepodne, vidjela sam neto u daljini kako
svjetluca usred valova vrucine nalik na cudo. Najprije mi se cinilo da je to samo jedan
ljudski obris, ali dok smo se pribliavali, raspoznala sam plavi ogrtac. Leprao je poput
zastave koja je signalizirala neto vano, iako nepoznato. Kad smo stigli jo blie,
vidjela sam da je to mukarac. Ali dok smo se vozili ravno prema njemu, nije se
pomaknuo u stranu kako bismo proli. Nastavio je hodati prema nama i prisilio Mustafu
da zaustavi auto. Aziz je neto promrmljao Mustafi.
Mukarac je pred nama stajao uspravno i nepomicno. Od vrata do glenjeva bio je
prekriven svojim dugackim, svijetloplavim ogrtacem, a oko glave je imao tamnoplavi
turban kojim je pokrio i nos i usta. Na stopalima je imao otvorene konate sandale.
Mustafa je izaao i stao pred njega; razgovarali su. Zatim se Mustafa vratio do auta i
rekao neto Azizu. Aziz je posegnuo u torbe kraj svojih nogu i dao Mustafi okrugao
komad kruha. Mustafa ga je dao mukarcu, a on je neto gurnuo u Mustafinu ruku.
Kad se Mustafa vratio, mukarac u plavom proao je s moje strane auta zureci u
mene. Vidjela sam samo njegove oci i orlovski hrbat nosa, ali zadrhtala sam na tren.
Njegove tamne oci bile su izraajne i nekako izazovne, mjeavina otmjenosti i
opasnosti. Zastao je na trenutak i rekao neto ne skrenuvi pogled s mene. Mislila sam
da razgovara sa mnom; je li mislio da ga mogu razumjeti? Govorio je tiho, a glas mu je
bio dodatno priguen dijelom turbana koji mu je prekrivao donji dio lica. Naposljetku
sam morala spustiti pogled jer vie nisam mogla gledati u njegove oci. Mukarac je opet
neto rekao, a ovaj put odgovorio je Aziz, na to sam ja opet pogledala mukarca. Zurio
je u mene jo jedan dug trenutak, te zatim nastavio niz cestu iza nas, uspravno i
otmjeno, gotovo oholo.
Mustafa je bacio neto na pod kraj mojih nogu. Prekrasno ukraenu plocicu, oslikanu
apstraktnim geometrijskim dizajnom u zelenim i plavim bojama.
Htjela sam cuti to je mukarac rekao Azizu o meni. "Prelijepa je", rekla sam,
podignuvi plocicu.
"Ti uzmi ovaj zellij", rekao je Aziz, nagnuvi se naprijed. "To samo za kruh. Uvijek
lHomme Bleu dati neto za trgovinu."
"Plavi mukarac? Zovete ga tako zbog njegova ogrtaca?" pitala sam proucavajuci
plocicu. Zellij, rekao je Aziz. Bila je topla; zasigurno ju je drao uz tijelo. Prstima sam
prela preko njegove glatke povrine, otrih rubova.
"Pleme je Blue Man. Njegovo..." Aziz je zavrnuo rukav i protrljao podlakticu. "Ovo.
Ova.."
"Koa", rekla sam.

GIGA
77
Aziz je kimnuo. "Cijeli ivot nositi ogrtac i turban plavi od indigo biljka. Nakon
puno godina indigo u njihova koa. Et voila! Oni plav."
Nagnula sam se kroz prozor te gledala za Plavim mukarcem i njegovim uspravnim
ledima dok je hodao cestom. "Oni su Arapi?"
"Non. Berberi. Ali razlicit Berberi: Tuareg. Nomadi, iz Sahara. Govoriti kao mi, ali i
svoj jezik. Imati karavane deve, nositi robu. Sol, zlato, rob. Hodati uvijek u pustinji.
Hodati cijeli Maroko, vie Afrika. Daleko. Do Timbuktu."
"I oni su muslimani?"
Aziz je slegnuo ramenima. "Neki, ali puno ne mariti musliman. ene pokazati lice,
mukarac sakriti lice. Oni..." pokuavao je pronaci pravu rijec, "kao obrnuto musliman.
Plavi covjek i ena raditi to ele. Oni pustinja ljudi. Nemati kralj, ponekad Bog,
ponekad ne Bog. Pustinja ljudi", ponovio je.
Bilo mi je ao to nisam vidjela tog mukarca bez turbana koji mu je pokrivao veci
dio lica. eljela bih naslikati mukarca nalik na njega, pomislila sam, dreci plocicu u
rukama i zamiljajuci crte njegova lica. Plavi mukarac.

I DALJ E SAM RAZMILJ ALA o njemu kad je Mustafa nakon sat vremena skinuo
jednu ruku s upravljaca i pokazao prema naprijed. "Madame, Marake", rekao je i ja sam
se nagnula prema naprijed vireci kroz vjetrobran prekriven prljavtinom.
Zatim sam se nagnula kroz otvoreni prozor. Vruc vjetar mrsio mi je kosu. Ispred nas
uzdizao se crven zid. Iznenada sam pocela ubrzano disati, srce mi je snano, ubrzano
lupalo, udaralo o prsa. Naslonila sam se, pritisnula rukama prsa pokuavajuci usporiti
disanje.
Stigla sam. U Marakeu sam, u gradu u kojemu cu, nadala sam se, naci odgovore
koje traim. U kojem cu, nadala sam se, naci Etienea.

GIGA
78

GIGA
79
DESETO POGLAVLJE

Dva MJ ESECA NAKON to je dr. Duverger sa mnom razgovarao o oiljku, a ja mu
odgovorila da ne elim ici na operaciju, cinilo mi se da sam ga ugledala na ulici dok
sam ila u kupnju namirnica. Zadrala sam dah shvativi da ne elim da me vidi. Ali
kad je mukarac pogledao u izlog, a ja vidjela njegov profil, opet sam bila iznenadena
svojom reakcijom: ovaj put razocaranjem. To nije bio on.
Nisam eljela da me vidi jer sam znala kako izgledam. No na neobican i oprecan
nacin, eljela sam ga vidjeti. Vie no jedanput posljednjih nekoliko mjeseci pomislila
sam na dr. Duvergera i to kako je dodirnuo moje lice.
Znala sam da je oiljak straan i da me je nagrdivao vie od epanja. Naravno da je
privlacio pozornost; ljudi bi ga pogledali, pa se naglo okrenuli, puni nelagode jer su
zurili s osjecajem odbojnosti. Nikad nisam eljela privlaciti pozornost, a sad sam je
privlacila namjerno. Kao to sam rekla dr. Duvergeru, nisam bila tata, a ipak sam
nedavno jednog jutra uocila kako izbjegavam pogledati svoj odraz jer me uznemiravao.
J esam li eljela ici kroz ivot ovakva? Da, oiljak je bio straan podsjetnik na ono to
sam ucinila ocu, ali sad sam se pitala je li morao biti ovako ocit. Istinsko opterecenje
osjecala sam u sebi. Nosila sam ga kao da je teka glinena posuda puna vode. Morala
sam se paljivo kretati iz dana u dan kako se voda ne bi prelila. To je bio moj teret koji
se nije morao dijeliti sa svima koji bi me pogledali.
Te veceri promotrila sam svoje lice u ogledalu u kupaonici. Zamiljala sam reakciju
svojeg tijela dok prolazim kroz bolnicka vrata.
J o su mi se uvijek suila usta i grcio eludac na tu pomisao, no zatim sam opet
pomislila na prste dr. Duvergera koji su njeno istraili mrtvo tkivo oiljka. Pomislila
sam na zabrinutost u njegovim ocima i na nacin kojim me uvjeravao da zna kako se
osjecam, dok sam uznemirena sjedila u njegovu uredu, dodavi da je i on izgubio
roditelje.
Razmiljala sam o njegovim crvenim obrazima i glatkom celu.
Sljedeci dan s telefona Barlowih dogovorila sam termin kako bih se s dr.
Duvergerom konzultirala oko operacije. Kad sam se sastala s njim tjedan dana kasnije
obukla sam svoju najljepu haljinu od mekane zelene svile sa irokim pojasom od
tkanine i posebno uredila kosu. Govorila sam si da sam bedasta. On se zanimao samo
za moj oiljak i samo ce njega primijetiti. J a sam jednostavno bila samo jedna od
njegovih pacijentica; sigurno se prema svima odnosio na taj nacin. Ali bez obzira na
uvjeravanje, moje su se ruke znojile od nervoze kad smo se rukovali, a usne drhtale kad
sam se osmjehnula. Nadala sam se da to ne primjecuje.
"Dakle. Promijenili ste miljenje?" rekao je uzvrativi osmijehom i pokazao mi da
sjednem.
"Da", odgovorila sam. "Trebalo mi je vremena, pretpostavljam, da razmislim."

GIGA
80
Nije odgovorio.
"Osim ako... nije vec prekasno? J esam li cekala predugo?"
Odmahnuo je glavom. "Ne, ali biti sloenije, bojim se, jer cekali toliko dugo",
odgovorio je. "I morati razumjeti, gdice OShea, zauvijek imati oiljak. Ali kao to sam
prvo rekao, moe biti blai, i nakon vremena gladak i bez... te boje. Mrlje." Poceo je
govoriti o zahvatu, ali ja sam ga zaustavila.
"Ne zanima me", rekla sam uz malen, pokajnicki osmijeh. "Ucinite ono to moete
kako biste ga smanjili."
Narucio me je za tri tjedna, i tog sparnog lipanjskog dana obavljena je operacija.
Nisam se gotovo nicega sjecala zbog etera kojim su me uspavali.

KAD SAM SE PROBUDILA imala sam debeo zavoj na obrazu i dr. Duverger mi je rekao
da dodem za deset dana kako bi mi izvadili konce.
"Ovaj put sigurno cu se vratiti", rekla sam jo uvijek nateknuta jezika dok je stajao
kraj mojega kreveta nakon to sam se probudila. Osmjehnuo se; i ja sam se pokuala
osmjehnuti, ali utrnulost od lijekova poputala je i boljeli su me avovi.
Deset dana kasnije opet sam bila u bolnici u svojoj najljepoj haljini, pitajuci se opet
zato se ponaam kao bedasta kolarka. G. Barlow je inzistirao da me odveze. "Idite
kuci", rekla sam mu kad me je ostavio pred bolnicom. "eljela bih se proetati kuci.
Prekrasan je dan."
"Jesi li sigurna? To je dug put", rekao je.
"Da", odgovorila sam i mahnula mu dok je odlazio.
Dok sam cekala dr. Duvergera, izvadila sam olovku i mali blok za skiciranje koji
sam uvijek nosila u torbi te radila na svom crteu leptira Kamer Blue. ivjeli su u Pine
Bushu, bili su ugroena vrsta i vrlo rijetko ih se moglo susresti. No naposljetku sam
prolo ljeto ugledala jednog; to je bio ocaravajuce lijep mali leptir s rasponom krila od
samo dva i pol centimetra. Bio je mujak, jer gornja mu je strana krila bila ciste azurno
plave boje. Znala sam da su enke bile tamnije, sive boje. ivot im je ovisio o divljoj
lupini, takoder plavoj s cvjetovima nalik na graak. Moj je cilj bilo nacrtati Karner Blue
na divljoj lupini, leptir i cvijet u razlicitim, ali snanim nijansama plave boje, ali nisam
uspijevala. Kad je uao dr. Duverger, spustila sam blok i olovku na stolac pokraj sebe.
"Sad cemo, gdice OShea", rekao je, "vidjeti rezultat."
Kimnula sam i navlaila usne.
"Ne brinuti. Mislim da cete biti sretni."
Paljivo je skinuo gazu i pribliio se kako bi izvadio konce. Nisam znala gdje gledati
s njegovim licem toliko blizu mojem. Stavio je naocale i mogla sam vidjeti svoj odraz u
njima. J edanput je skrenuo pogled s obraza na moje oci, a ja sam odmah spustila
pogled, zbunjena jer bi mogao pomisliti kako zurim u njega. No gdje sam mogla gledati

GIGA
81
s naim licima toliko blizu jedan drugom? Ovaj put nisam namirisala dezinfektant ili
duhan, samo blag miris njegove ciste koulje i kruta ovratnika.
Iznenada sam pomislila da bi mogao biti oenjen te pogledala u njegovu lijevu ruku.
Dok je dr. Duverger skidao avove, uz kratak zvuk reckanja osjetila sam pomalo
bolno potezanje na to bih se povremeno trznula.
Na to bi svaki put posve nesvjesno promrmljao pardon. Nakon to je izvadio
posljednji av, odmaknuo se i promotrio moje lice, prstima pomicuci moju bradu na
lijevu pa desnu stranu. Bile su suhi i topli. Sad sam mogla vidjeti da ne nosi prsten.
Zato me to zanimalo?
"Oui. Cest bon", rekao je i kimnuo, a ja sam primijetila kako je to nesvjesno rekao na
francuskom.
"Dobro je?" ponovila sam.
"Da", odgovorio je, opet kimnuo i ovaj me put pogledao u oci. "Bilo uspjeno, gdice
OShea. Dobar uspjeh. I zarasti s vremenom, nakon godine bit ce manji; izblijedjeti. I
moete ga pokriti..." oklijevao je, "puderom ili to ena nosi na lice. Pogledajte. Vidite."
Pruio mi je okruglo ogledalce.
"Hvala vam puno", rekla sam pogledavi se na trenutak i vrativi ogledalce, "na
zahvatu. I na... vaem prijedlogu. Bili ste u pravu."
"Sretan to se slaete", rekao je ustavi. I ja sam ustala. Stajali smo licem uz lice,
jedno uz drugo. Pogledao me je, ne samo obraz, nego nekako dublje. To je potrajalo
samo trenutak, ali ipak nelagodan, na to mi se iznenada zgrcio eludac. Ali to nisu bili
mucni grcevi koje sam imala kad sam se vratila u bolnicu. Ovo je bilo drugacije.
"Pa dobro", rekla sam eleci prekinuti istodobno neugodnu i uzbudljivu tiinu, a dr.
Duverger je u isti trenutak rekao eh bien, ponovivi moje rijeci.
Oboje smo se osmjehnuli, a zatim je dr. Duverger rekao: "Tako. Lijep dan,
mademoiselle. Molim vas, nazovite ako imate pitanja, ali mislim da ce ici dobro sada."
Odmah je ponovio: "Ali, molim vas, ako imate pitanje... ili bol... nazvat cete, oui?"
"Oui", sloila sam se.
Izala sam iz bolnice i pjeice krenula kuci pod toplom, kasnojutarnjom suncevom
svjetlocu, razmiljajuci o tome kako je lijecnik djelovao na mene. Pokuala sam
shvatiti senzacije u sebi dok sam stajala blizu njega u bucnoj bolnici. Nisam osjetila
nita slicno od... zaustavila sam se. Jesam li se ikad tako osjecala? Prisjetila sam se
puberteta i matarija koje sam imala o Lukeu McAllisteru. Ali tad sam bila mlada i
bedasta djevojcica, a ne ena koja ivi prakticnim i tihim ivotom u kojemu nije bilo
mjesta za hirovite matarije.
Sve to zbivalo se samo u mojoj glavi. Dr. Duverger me nije pogledao trenutak
predugo, i nije osjetio istu neobicnu zbunjenost kao ja.
Sve to zbivalo se samo u mojoj glavi.

GIGA
82
SLJ EDECU VECER otvorila sam ulazna vrata kako bih pustila Cinnabar van te ugledala
auto koji se zaustavljao pred kucom. Iz njega je izaao dr. Duverger.
To je bilo toliko neocekivano da nisam imala vremena razmisliti kako se osjecam.
Dok se pribliavao kuci, vidjela sam da dri moj blok.
"Ostavili ste ovo", rekao je penjuci se stubama. "Pogledao adresu u vaem kartonu, i
vidio da cu proci u blizini zbog jednog pacijenta, pa sam pomislio da ga vratim." Pruao
mi ga je.
"Hvala vam puno", odgovorila sam i uzela ga. "Da, da, jutros sam ga traila. Nisam
se mogla sjetiti gdje sam ga ostavila... radim na jednoj slici, ali ne uspijevam i..."
govorila sam previe brzo, moda sam cak i brbljala. "Pa, hvala vam", ponovila sam.
"Vie je no ljubazno to ste se potrudili da mi ga vratite."
"Pogledao sam va rad", rekao je naglo spustivi pogled. Cinnabar se motala oko
njegovih nogu. Zatim je opet pogledao mene. "Dobar je. Rad."
"Hvala, ali to su samo skice", rekla sam, zbunjena no vesela zbog pomisli da je
prelistavao blok.
"Ali vi to voljeti. Da..." zaustavio se. "Moj engleski", rekao je, a zatim ovlaio usne,
"da crtate. Va... va... talent za crtanje je ocit."
"Hvala", odgovorila sam, osjecajuci se bedasto to stalno ponavljam hvala dok je
moj mozak pokuavao smisliti neto drugo to bih mogla reci. Da je govorio o mojem
licu, osjecala bih se oputenije. Ali nije, a u meni je rasla uznemirenost i zbunjenost dok
sam prstima prelazila po rubu bloka.
"elite li uci i popiti alicu kave?" pitala sam kad vie nisam mogla podnijeti tiinu.
Cim su te rijeci izale iz mojih usta, eljela sam ih povuci. to sam to napravila? Bit ce
jo neugodnije nakon to pronade razlog i pristojno odbije. Ili... ako ne odbije.
"Da. Volio bih popiti le cafe. Merci", odgovorio je, a ja nisam imala puno izbora pa
sam otvorila vrata i ula.
Nakon njegova odlaska, sjela sam na trijem i pocela zuriti na ulicu. Imala sam
dvadeset devet godina i ovo je bio prvi put u mojem ivotu da sam u kuci bila sama s
mukarcem koji nije bio moj otac ili susjed. Dok me je dr. Duverger slijedio kroz
dnevni boravak u kuhinju, srce mi je zbunjeno, ubrzano lupalo u grlu. Ali nakon to je
sjeo za kuhinjski stol, a ja pocela kuhati kavu, shvatila sam da je dr. Duverger danas bio
drugaciji. Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je profesionalan i smiren u bolnici
mjestu kojemu pripada a na mojem trijemu i u mojoj kuhinji osjecao se
nelagodno, loije je govorio engleski, a lice mu je bilo izraenije. Kao lijecnik, s
kartonima i stetoskopom imao je sve pod kontrolom. Ali izvan bolnice uocila sam neku
nesigurnost, kao da je nesiguran u sebe, poput mene nekad kad bih napustila Ulicu
Juniper. Shvativi to, osjetila sam neto to do tada nisam osjetila, neku malu
samouvjerenost.
On je lijecnik, ali je i samo mukarac, govorila sam si.

GIGA
83
Postavio mi je jo pitanja o mojim skicama u bloku, boreci se s rijecima, na to sam
mu rekla da govori na francuskom ako eli. "Razlikuje se od francuskog kojim smo se
koristile moja majka i ja", rekla sam mu, "i nisam ga govorila vec est godina otkad je
umrla pa cu ja odgovarati na engleskom, ali vrlo bih ga rado sluala."
Kimnuo je osmjehujuci se dok je pijuckao kavu. "Hvala", rekao je na francuskom.
"Iako svaki dan govorim engleski, i obicno sam oputen, ponekad... u nekim
okolnostima... ne uspijevam", rekao je, i cak mi je od tog malog priznanja raslo
samopouzdanje. J e li bio nervozan zbog mene, kao ja zbog njega, i ako je bilo tako,
zato?
Razgovarali smo o mojem slikanju. Pitala sam iz kojeg kraja Francuske dolazi, a on
mi je odgovorio da je studirao medicinu u Parizu.
Vec pet godina ivi u Americi, dodao je.
Nakon pola sata i dvije alice crne kave, ustao je. "Hvala vam na kavi", rekao je.
Otpratila sam ga do ulaznih vrata. Otvorio ih je, zastao na trenutak i pogledao me.
Zastao mi je dah.
"Drago mi je to ste se odlucili za operaciju", rekao je naposljetku. "Sad cete opet biti
lijepi."
Prije negoli sam mogla odgovoriti, krenuo je ususret sumraku. Nakon to je otvorio
vrata automobila, okrenuo se i pogledao me.
"Moda cemo opet popiti kavu", viknuo je, a ja prema njegovu tonu nisam znala je li
to pitanje ili izjava, pa sam samo tupo kimnula. Kasnije sam se zapitala zato se nisam
veselo osmjehnula, rekla, da, naravno, kao da sam naviknula na to da me francuski
lijecnici pozivaju na kavu.
Gledala sam u njegova stranja svjetla dok nisu nestala iz Ulice J uniper i zatim sjela
na najviu stubu dok je oko mene padao mrak.
Lijepa, rekao je. Sad cete opet biti lijepi. Zamislila sam njegov izraz lica dok je to
govorio, i nisam ga se mogla sjetiti, ili ga moda nisam mogla procijeniti.
Sigurno je to govorio kao lijecnik ne kao mukarac, nego kao lijecnik
zadovoljan s radom na svojem pacijentu. Sigurno, jer ja nikad nisam bila lijepa.
Ula sam u kucu i upalila svjetlo iznad ogledala u kupaonici. Gledala sam se i
prstima prelazila po ruicastoj, ali glatkoj i uoj crti novog oiljka.
J e li rekao moda cemo opet popiti kavu na nonalantan nacin, znajuci da nikad
necemo? Ili je doista mislio ozbiljno?
Ugasila sam svjetlo. Moj odraz u ogledalu sad je bio samo nejasna, ovalnog oblika.
Nisam imala pojma kako se interpretiraju rijeci ili postupci mukaraca.

GIGA
84
SLJ EDECA CETIRI DANA bila sam nemirna. Nisam odlazila u trgovinu namirnicama
kako bih bila kod kuce ako naide dr. Duverger. Svaki dan nosila sam jednu od svoje
dvije najljepe haljine zelenu svilenu ili onu boje ljive koja je isticala moj struk i
redovito provjeravala je li mi kosa uredna. Prekrila sam stol u blagovaonici lijepim
rucno izradenim stolnjakom. Napravila sam kolac zacinjen mirodijama. Stalno sam
odlazila do prozora, misleci da sam cula zatvaranje vrata automobila, misleci da sam
cula korake na stubama trijema.
Petog dana toliko mi je dojadila vlastita glupost naravno da dr. Duverger nije
mislio ozbiljno kad je rekao da bismo opet mogli popiti kavu zajedno da sam
razrezala osueni kolac i bacila ga pticama. Skinula sam stolnjak, baratala s njim grublje
nego inace dok sam ga slagala te ga vratila u kuhinjski ormar.
Obukla sam radnicki kombinezon koji je bio prljav na koljenima i staru ocevu majicu
te zavrnula rukave. Napravila sam laganu pletenicu, otila u stranji vrt i pocela vaditi
korov; na sparnoj ljetnoj vrucini sve je raslo puno bre. Vrt je bio isprepleten korovom
nakon to sam ga tjednima zanemarivala. Sjekla sam i cistila, napadala grube ckaljeve i
zapleteni hladole. Sunce je grijalo moje gole ruke. Bilo je ugodno prekopavati zemlju
dok je zeleno raslinje poputalo pod mojom motikom. Bila sam bijesna na dr.
Duvergera jer se pretvarao da doista eli doci jo jedanput, ali i bijesna na sebe jer sam
bila izgubila cetiri dana na sanjarenja.
Protresla sam glavu kako bih prekinula tok misli, i umjesto toga zamislila njena
krila Blue Kamera, kako cu g. Barlowa zamoliti da me uskoro odveze do Pine Busha,
kako moram kupiti jo oker boje.
Zastala sam, naslonila se na motiku i shvatila da sam razmiljala o drugim stvarima a
ne o ocevoj smrti. J o uvijek je bila tu, ali ta silna bol bila je gurnuta u stranu, barem
sicuan dio nje, nakratko.
Nastavila sam cupati korov.
"Pokucao sam, ali nitko nije odgovorio."
"Poskocila sam, okrenula se i ugledala dr. Duvergera kako stoji uz rub vrta. Govorio
je na francuskom."
"Zao mi je ako sam vas preplaio, gdice OShea. Kao to sam rekao, kucao sam...
zatim sam cuo zvidanje."
"Zvidanje?" htjela sam odgovoriti na francuskom, ali nisam. Bila sam sigurna da mi
je francuski zahrdao i da je toliko razlicit od njegova. Toliko manje obrazovan.
"Mislim da je to bio Grieg. Solvejgina pjesma, zar ne?"
Nisam bila svjesna da sam zvidala. Mislim da nisam zvidala od oceve smrti.
"Mademoiselle OShea? Vidim da sam vas uznemirio."
"Ne, ne, dr. Duverger. Samo sam..." spustila sam rukave ugledavi mrlje prljavtine
na podlaktici i dlanu. "Nisam vas ocekivala." Samo netom prije ljutila sam se na njega,

GIGA
85
ali sad, kad je bio tu, bilo mi je drago. Bila sam uzbudena.
"Znam da je nepristojno samo tako navratiti. Imao sam dodatne smjene ovaj tjedan,
ali danas sam neocekivano dobio neto slobodnog vremena. Nazvao sam vae susjede
kako bi ih zamolio da vas pozovu, ali nitko nije podignuo slualicu. Tako sam
riskirao..."
Glasno sam progutala pomislivi na svoju razbaruenu kosu i bezoblicni
kombinezon. Prela sam rukom preko cela; znojila sam se na vrucini. Dr. Duverger
izgledao je svjee sa svojom cistom kouljom i laganim lanenim sakoom.
"U redu je, da. Samo moram oprati ruke i presvuci se", rekla sam.
Pokazao je na dva Adirondack stolca u sjeni pod irokim listovima lipe. "Nema
potrebe. Moemo sjediti ovdje vani. Molim vas, ostanite kakvi jeste. Izgledate jako..."
nagnuo je glavu na jednu stranu. "Oputeno. J ako oputeno i, ako mi dopustite, vrlo
armantno. Izuzevi posljednji put kad sam doao, vidio sam vas samo u manje sretnim
okolnostima. O", dodao je, "jesam li previe izravan? Cinite se iznenadenom."
Pokuala sam se osmjehnuti, jo uvijek svjesna zatezanja u obrazu. Opet sam
pokuavala djelovati kao da mukarci redovito zalaze u moj vrt i govore mi da sam
armantna, kao da je osmjehivanje opet neto posve prirodno za mene. "Kao to sam
rekla, uhvatili ste me nespremnu. Nisam... nisam ocekivala..." zaustavila sam se, znajuci
da se ponavljam.
"Hajdemo onda", rekao je, zamahnuvi prema stolcima. "Ostat cu samo nekoliko
trenutaka. Ali carobno je ovo vrijeme. Drago mi je to sam izvan bolnice, iako samo na
sat vremena."
Sjela sam na rub jednog Adirondack stolca, a on je sjeo meni nasuprot.
"Mogu li skinuti sako?" pitao je.
"Da. Doista jest carobno poslijepodne", odgovorila sam i pomaknula se malo unatrag.
Nakon prikradanja kukcima Cinnabar se pojavila i skocila mi nezgrapno u krilo.
"Kako se zove vaa macka?" upitao je, prebacivi sako preko naslona stolca. Uocila
sam njegova iroka ramena.
"Cinnabar", odgovorila sam. "Gluha je", dodala sam, bespotrebno.
"Dobro ime", rekao je dr. Duverger nasmijeeno, a ja sam kimnula, sakrivi lice u
Cinnabarino krzno kako ne bi vidio kakvo je djelovanje njegov osmijeh imao na mene.

GIGA
86
JEDANAESTO POGLAVLJE

SVIJ ET J E POSTAO drugacije mjesto. Ja sam postala drugacija osoba. Tijekom
sljedecih mjesec dana zaljubila sam se u Etiennea Duvergera.
Posjecivao me je dvaput na tjedan. Dan i vrijeme ovisili su o smjenama u bolnici, ali
dolazio je u dogovoreno vrijeme ako ga ne bi zadrali zbog hitnih slucajeva.
Prva dva tjedna sjedili smo u stranjem dvoritu, na trijemu, u dnevnom boravku ili
kuhinji i razgovarali. Sljedeca dva tjedna otili smo dvaput na veceru u Albany i
jedanput u kazalite.
Uvijek je odlazio u deset sati; tek nakon cetvrtog susreta, uzeo mi je ruku prije
odlaska i poljubio je. Nakon mjesec dana zagrlio me je dok smo stajali na prednjim
stubama i poljubio.
Znala sam to ce se dogoditi prema izrazu njegova lica i nacinu na koji mi se
pribliavao dok smo se pozdravljali. Drhtala sam od uzbudenja i elje. To je bio moj
prvi poljubac, i bilo mi je neugodno zbog toga. Nisam htjela da on to zna. Toliko me
svladao osjet njegovih usana na mojim, mojeg tijela uz njegovo, da sam pocela drhtati
jo vie.
I dalje me je drao nakon poljupca. "U redu je, Sidonie", rekao je i ja sam naslonila
glavu na njegova prsa. Cula sam kako njegovo srce kuca, polako, pravilno, za razliku od
mojeg koje je treperilo poput latica na vjetru. "U redu je", ponovio je stisnuvi me jace
uza se i tada sam zakljucila da vjerojatno zna da sam neiskusna u odnosima izmedu
mukaraca i ena.
Ali taj je poljubac probudio moje tijelo. Shvatila sam da je spavalo svih tih godina;
prisilila sam ga na hibernaciju svojim pubertetskim molitvama zbog oporavka, a kasnije
je bilo lake ivjeti u celibatu ne dovodeci ga u pitanje.
Nakon to je otiao te veceri nakon poljupca, sjedila sam na krevetu u mraku,
ponovno proivljavajuci taj trenutak. eljela sam zadrati taj osjecaj cudenja, ali bila
sam pomalo i zabrinuta.
Dr. Duverger je bio zgodan. Bio je pametan i duhovit, rado se smijao. Imao je
uzbudljivu karijeru i ivio svoj ivot irom svijeta.
Nisam razumjela zato eli provoditi vrijeme sa mnom. Sa mnom, s mojom divljom
kosom i tamnim ocima i koom. Sa mnom, s medicinskom cipelom zbog epanja, s
trajnom, iako manje uocljivom brazgotinom na licu. Sa mnom, i mojim malim i
ogranicenim ivotom, i manjkom iskustva u mnogim podrucjima.

NARAVNO DA SAM ZNALA O svijetu citajuci novine i knjige. Svako jutro palila sam
radio kako bih sluala vijesti. Ali iz samog ivota... pokuavala sam sakriti koliko malo
znam o ovom svijetu svijetu izvan Ulice Juniper i Albanyja stoga sam preputala

GIGA
87
Etienneu da prica o sebi. Svojim beskrajnim pitanjima i potpunom tiinom dok je
odgovarao na njih.
Imao je egzoticno porijeklo. Iako je bio roden u Parizu i stekao svoje medicinsko
obrazovanje ondje, pricao mi je kako je veci dio svojeg mladenatva proveo s obitelji u
Maroku, u Marakeu. Kad je rekao Maroko, pokuala sam zamisliti stranicu u atlasu, ali
nisam uspjela. Bilo mi je neugodno to ne znam gdje je tocno smjeten. Jedina stvar
koja mi je pala na pamet kad sam cula rijec Maroko bio je lijep konati uvez jedne
skupe knjige. to se tice Marakea, nisam ni priblino znala kako se pie.
"Ali zato?" upitala sam ga kad mi je rekao prvi put. "Zato su tvoji roditelji ivjeli u
Maroku?" Na njegov zahtjev, pocela sam pricati francuski s njim. Moj kanadski
francuski bio je provincijalan i nimalo otmjen, ukljucujuci, zakljucila sam, mnoge
kolokvijalne izraze. Tako sam od samog pocetka pokuavala oponaati njegov pariki
francuski. Primijetio je to, osmjehivao se i govorio mi da mu je to dirljivo.
"Francuski protektorat. Preuzeli su vlast u Maroku pocetkom stoljeca pa se mnotvo
Francuza preselilo u Maroko. Moj je otac bio lijecnik i bio je vezan za Maroko i prije
okupacije. Dolazio je i odlazio morskim putem, pomagao je u otvaranju klinika. Rekao
mi je da se sjevernoafricka medicina temelji na vracanju, antitezi racionalnoj znanosti."
Osmjehnuo se. "Ali Marokanci su se nekako snalazili i bez Francuza."
Uzvratila sam osmijehom i podignula ruku kako bih prekrila obraz. To je bila moja
nesvjesna navika prije operacije, a Etienne bi me povremeno podsjecao da to radim i
dalje.
"Ne bi to trebala ciniti, Sidonie", rekao mi je. "Molim te", dodao je. "Govorim ti da
nema potrebe. Lijepa si." zaustavio se. "Ima melankolicnu ljepotu. Zapravo", rekao je,
ispruivi ruku kako bi maknuo moju s lica, "zbog oiljka izgleda pomalo opasno. Kao
da si ivjela ivot pun intriga."
ivot pun intriga. Nije bilo nikakvih intriga u mojem ivotu. Nimalo opasnosti,
rizika, posljedica s kojima bih se trebala suociti. Poznavala sam duboku tugu, ali ne i
vrtoglavu radost. Smijala sam se. "Etienne. Uopce ne opisuje moj ivot. Molim te.
Nastavi, pricaj mi o Maroku."
Kimnuo je, svojih ruku jo uvijek na mojima. "Dobar si sluac, Sidonie. Uperi oci u
mene, a lice ti je posve mirno. Mislim... Vjerujem da si naviknula pomno sluati tiinu
oko sebe."
Kimnula sam. "Zato volim odlaziti do mocvare pricala sam o njoj Pine Bush.
Zato volim raditi u vrtu i slikati. Ili sjediti na trijemu, kasno navecer kad ulica spava.
Tiina mi doputa da razmiljam."
Osmjehnuo se. "Nema tiine u Marakeu."
"Kako to misli?"
"To je grad toliko pun boja, zvukova i pokreta koji se slijevaju u jedno. Meni je je
stalan amor, ispod svega toga, utjean na nacin na koji tiina nije. Gotovo je nalik na

GIGA
88
bubnjanje, vibraciju, ispod nogu. A sunce..." pogledao je prema prozoru; sjedili smo u
dnevnom boravku. On je pio burbon donio je bocu a ja limunadu. "Sunce ima
intenzitet koji ovdje nema. Cak je i zrak drugaciji. Moja prva zima u Americi..." snano
se zatresao. "Naravno da sam proveo bezbroj zima u Parizu, ali ovdje zrak postaje toliko
tanak, toliko je teko disati. Miris snijega je nalik na metal. Poput okusa krvi u ustima.
Ali marokansko nebo, sunce..." Njegovo je lice oivjelo, obrazi su mu se zarumenjeli.
"Kad si posljednji put bio ondje?"
Izraz lica mu se promijenio i nije odgovorio na moje pitanje nego se nadovezao na
na prethodni razgovor. "Nakon to je proglaen protektorat, moj je otac dobio stalno
mjesto u Marakeu, i naravno da smo se tada ondje i preselili kao obitelj. J a sam bio jo
djecak. Moj je otac lijecio samo Francuze jer su se Marokanci drali svojih lijekova.
Osobito ene u haremima."
"Jesu li zaista puni stotinama lijepih ena? Haremi?" pitala sam pokuavajuci ne
pokazati koliko sam impresionirana neobicnim ivotom ovog mukarca. I time to mi je
pricao o njemu.
Etienneu su poskocile obrve. Opet se osmjehnuo. Kad je govorio o Maroku, njegovo
lice i njegov glas bili su puni strasti, znala sam da duboko voli tu zemlju koja je bila
njegov dom veci dio njegove mladosti. "Vecina zapadnjaka zamilja hareme na temelju
izrazito romanticarskih prikaza iz romana i sa slika. Ali haremi su u Maroku
jednostavno dijelovi kuce u kojima obitavaju ene. Rijec harem potjece od arapske
rijeci haram", rekao je, "to znaci sramotan ili cak grean. Ali u svakodnevnom govoru
jednostavno znaci zabranjeno. Nijedan mukarac ne smije uci u enske odaje, osim
supruga i sinova, brace i oceva."
"Dakle... vide samo one mukarce s kojima su u vezi, krvnoj ili bracnoj?"
Kimnuo je. "ene iz viih slojeva ne smiju cak ni izaci iz kuce, bez obzira na
odredene tradicije. Imaju teak ivot; ovisno o mukarcevu uspjehu, on moe imati do
cetiri supruge. To je muslimanska konvencija."
Zasigurno mi je lice otkrivalo koliko sam bila iznenadena.
"Nama teko shvatljivo, znam. Moj je otac govorio da su ene ponekad bile prisiljene
na neto to bismo mi nazvali vracanje, i to iz nude kako bi pokuale biti nadmocne,
regulirale ponaanje svojih mueva i odrale svoj status medu drugim enama."
"to podrazumijeva pod vracanjem? to cine?"
Pogledao je u svoju cau. "Za mene su to nazadnjacke besmislice", rekao je
pogledavi me. Na licu mu se vie nije mogao vidjeti entuzijazam. "Vjeruju u okultno,
pokuavaju pridobiti moc za sebe, ili odbiti zle moci nekoga drugog." Sad je njegov glas
zvucao gotovo klinicki. "Rade napitke za koje vjeruju da ce proizvesti odredene
okolnosti, pozitivne ili negativne: rodenje, bolest, ljubav, cak i smrt ili kako bi se
zatitili od zlih duhova za koje vjeruju da vrebaju posvuda. Velika kolicina neznanja i
praznovjerja vlada njihovim ivotima." Glas mu je postao tvrd. "Sami sebe izlau
opasnostima", rekao je, "iako, takoder..." zastao je.

GIGA
89
Nakon trenutka tiine, kada je Etienne ispio svoje pice, rekla sam: "Naravno", kao da
znam o cemu govori, iako je sve to sam znala o Maroku dotad bilo to da sam ga
locirala u atlasu, na vrhu Sjeverne Afrike, te pronala u povijesnoj knjizi nekoliko
informacija o francuskom osvajanju Maroka 1912. Iako su cesto opisi njegova ivota
bili veseli i otvoreni, ponekad sam cula oklijevanje u njegovu glasu kao da je Etienne
prebirao po svojim sjecanjima i odabirao samo one koje eli podijeliti. Kao da je
namjerno neto izbjegavao.
"Dakle, mukarci svoje ene dre odijeljenima", nastavio je i natocio si jo jednu
cau burbona, "a ipak im je posve prihvatljivo da imaju i konkubine chikhas ako si
ih mogu priutiti", rekao je s nestrpljenjem. "Zemlja je paradoks. Postoji ekstremna
duhovnost, ali i razbludnost koja joj prkosi."
"Planira li se uskoro vratiti? Je li tvoja obitelj jo uvijek ondje?"
"Ne. Ne", ponovio je, a ja nisam znala je li odgovorio na jedno ili oba pitanja.
"Ondje vie nema nicega za mene. To je mjesto puno tuge; moji roditelji i moj brat
Guillame pokopani su ondje. Svi su umrli u roku od tri godine. J edan, dva, tri", rekao je
te na trenutak ostao sjediti u tiini.
"Guillame... je li on bio tvoj jedini brat?"
"Bio je mladi tri godine od mene. Nismo bili slicni; on je bio..." zastao je, a potom
nastavio. "Utopio se u Essouriji, na marokanskoj obali. To je bilo strano vrijeme.
Nakon toga majka mi je naglo ostarjela."
Prisjetila sam se majcina lica kako se saginje nada mnom dok sam bolovala od djecje
paralize. Oceva lica na prozoru; njegove bespomocnosti.
"Otac je bio bolestan vec neko vrijeme. Ali roditelje uvijek promijeni smrt djeteta,
bez obzira na to koliko ono ima godina, zar ne? Neprirodan slijed."
Uslijedila je tiina; znala sam da nije jo gotov. Sjedila sam tiho i cekala.
"Nekoliko godina ivio sam pun aljenja", nastavio je. "Nisam proveo dovoljno
vremena s njim s Guillameom. Divio mi se, a ja..." Opet je zastao, a zatim ubrzano i
bezbojno nastavio, kao da to prije eli prekinuti razgovor.
"Godinu dana nakon to je umro Guillaume umrla je majka, a zatim godinu dana
poslije i moj otac. Ne", rekao je zakljucno. "Ne postoji vie nita i nitko za mene
u Marakeu. Nita osim tunih uspomena. Nita me ne bi moglo navesti na to da se
vratim."
Cinilo mi se da je bolje ne postavljati vie pitanja; Etienneov glas bio je tih i mracan,
i sva je svjetlost nestala s njegova lica. Ali usprkos tomu bila sam fascinirana time to
sam saznala neto o svijetu meni posve nepoznatom, i svaki put kad bi doao, imala sam
jo pitanja.

GIGA
90
KAD ME J E ETIENNE prvi put pitao za slike biljaka i ptica na zidovima u kuci
sljedeci put kad je doao nakon prvog poljupca priznala sam, pomalo nervozno, da
su moje.
"Nakon to sam vidio skice u tvojem bloku, naravno da sam se pitao jesi li naslikala
sve ovo. Jako su dobre."
"To je samo hobi", rekla sam.
"Hoce li mi pokazati jo crtea?"
Ustala sam sa stolca te smo zajedno otili do studija nekadanje spavace sobe
mojih roditelja. Bila sam svjesna bracnog kreveta pokraj stranjeg zida.
Poludovrene slike leale su na stolu; dan prije sam pocela crtati leptira Karner Blue,
bio je pricvrcen za slikarski stalak blizu prozora. Otiao je do njega i nagnuo se blie
proucavajuci ga.
"Ne slika nita osim prirode?"
"Slikam to vidim oko sebe. U umama, ribnjacima i mocvarama", rekla sam.
"Naravno da su jako lijepe", rekao je i zatim njeno kaiprstom i srednjim prstom
preao preko mojega cela. eljela sam nasloniti glavu na njegove prste, eljela sam da
me nastavi dodirivati. "Mislim da ovdje gore ima puno vie toga", rekao je pritisnuvi
prstima moje celo. "Razumije to mislim, zar ne? Ti vidi druge stvari. Ovdje gore."
Zatvorila sam oci nadajuci se da ce ostaviti svoje prste na mojem celu. "Da. Ali... ove
biljke i ptice slikam oduvijek." Podignula sam ruku, primila njegovu te je
polagano spustila do svojeg oiljka. Nisam mogla otvoriti oci; iznenadila me vlastita
odvanost.
"Zato ne slika stvari iz svoje glave?" rekao je tiho, ali nisam imala odgovor na to.
Ostali smo tako nekoliko trenutaka, moja ruka iznad njegove, a zatim me zagrlio
drugom rukom i stisnuo me uza se.
"Zar je to dovoljno?" apnuo mi je u uho. "Za enu poput tebe, enu s divljim srcem,
da ivi ivot u osami i slika samo ono to vidi pred sobom?"
Zar me je tako doivljavao? Kao enu s divljim srcem?
Tog sam se trenutka moda zaljubila u njega.
eljela sam da me opet poljubi, ali nije. Jo uvijek s jednom rukom oko mene,
podignuo je prikaz troprstog djedica na crnom hrastu.
"Moje podrucje uvijek je bila znanost", nastavio je, "imam ograniceno znanje o
umjetnosti. Ali uvijek sam cijenio ljepotu", dodao je pustivi me i pribliivi se prozoru
sa slikom u rukama. "Jer u sreditu je ljepote misterij", dodao je.
"Misterij?" rekla sam dok mi je srce jo uvijek snano lupalo od osjecaja njegova
tijela uz moje. "Ali, kao lijecnik, zar doista vjeruje u misterije? Zar ne vjeruje u
cinjenice?"

GIGA
91
Spustio je sliku i opet se okrenuo prema meni. "Bez misterije ne bi bilo potrage ni
otkrivanja cinjenica." Trenutak smo gledali jedno u drugo. "Ti si misterija, Sidonie",
rekao je, spustivi sliku.
Cula sam vlastito disanje, bilo je previe glasno i previe ubrzano. Zagrlio me je, a ja
sam podignula lice kako bi shvatio koliko elim da me poljubi. I jest. Ovaj put nisam
drhtala, ali moje je tijelo iznenada bilo toliko teko i lagano, nestalno, da sam osjetila
slabost u nogama.
Ljubeci me, njeno me je natrake vodio dok stranji dio mojih koljena nije dodirnuo
krevet mojih roditelja. Spustila sam se odvojivi usne od njegovih. Sjeo je kraj mene, ali
kad me je poceo njeno sputati, odmaknula sam se, uspravila i popravila kosu. Bila
sam previe svjesna svega: slatkog mirisa burbona u njegovu dahu, tvrdoce njegovih
prsa, reakcije mojega tijela. Ali i toga da smo na krevetu mojih roditelja, krevetu koji su
dijelili otkad znam za sebe, krevetu u kojem je umrla moja majka.
Ustala sam.
"Ispricavam se", rekao je Etienne ustavi i popravljajuci prsluk. "Ponio sam se
neumjesno, Sidonie, ao mi je. Teko je biti s tobom i ne..." zastao je i pogledao me, a
temperatura u mojem tijelu i dalje je rasla.
"Skuhat cu kavu", rekla sam jer nisam znala to drugo da kaem ili ucinim.
Ruke su mi se toliko tresle da su alice i tanjurici zveckali dok sam ih vadila iz
kredenca.
"Uzrujao sam te", rekao je Etienne primivi porculan i spustivi ga na stol. "Moda
bih trebao otici."
Odmahnula sam glavom, prstima dodirujuci jednu alicu. "Ne. Ne, nemoj ici. Nisi
me uzrujao. Nije u tome stvar." Nisam ga mogla pogledati, ali on je spustio ruke na
moje obraze i pogledao mi lice.
"Necemo napraviti nita to ne eli, Sidonie", rekao je. "Bio sam nespretan. ao mi
je." Maknuo je ruke i okrenuo se. Bila mi je potrebna sva snage volje da ne krenem za
njim, stavim svoje lice uz njegovo i kaem mu da ovaj put ne prestane.

ZAR NISAM BILA MORALNA? Naravno da jesam. Znala sam da bi bilo pogreno primiti
Etiennea u svoj krevet kao neudata ena. No ipak... imala sam dvadeset devet godina.
On je bio prvi mukarac koji je obratio pozornost na mene, pokraj kojeg sam se osjecala
lijepom i poeljnom. I nije me prisiljavao ni na to. Ja sam mu dala do znanja to elim.
J a sam ga, sljedeci put kad je doao da me odvede na veceru, gurnula kroz ulazna vrata,
stisnula se uz njega, ljubila ga, izvlacila mu ruke iz jakne, gurala ga do spavace sobe.
Zaustavio me i rekao: "Sidonie, ne ocekujem "
Spustila sam prste na njegove usne i apnula: "Znam. J a to elim", te stavila njegove
ruke na svoje grudi, pomaknula mu prste prema dugmadi na mojoj haljini.

GIGA
92
Naravno da je znao da mi je to prvi put; rekla sam mu i istaknula da ne znam to
trebam ciniti i da elim da mi pokae. Njegovo je tijelo bilo snano i mravo, a njegova
koa uz moju vruca i glatka.
Nisam osjecala ni strah ni tjeskobu, samo puko uzbudenje zbog icekivanja,
gledajuci ga kako me dri i kako njegove usne blizu mojih mrmljaju: "J esi li sigurna..."
I ja sam kimnula. Volio me. Nikad ne bi ucinio neto to bi me povrijedilo. Osjecala
sam se sigurnom i paenom kao nikad prije.
"Reci mi to da cinim", ponovno sam apnula i spustila ruke na njegove bokove, a on
mi je pokazao.
KASNIJ E KAD SAM leala glave naslonjene na njegova prsa, plakala sam, a on je to
krivo shvatio, milujuci me po golim ramenima govoreci, ao mi je, ao mi je, Sidonie,
povrijedio sam te, nisam trebao...
Ali ja sam ga prekinula. "Ne. Nisi me povrijedio. Ne znam zato placem, ali ne zbog
kajanja. To nije krivnja. To je..." zastala sam. "To je sreca, Etienne. Sretna sam. Usrecio
si me. Ne znam to sam ucinila da zasluim ovu srecu. Da zasluim tebe."
utio je trenutak. "Sidonie", rekao je tada s usnama u mojoj kosi. "Predivna si.
Toliko snana, toliko sigurna u sebe, ena koja moe ivjeti kao to ti ivi. Radoznala
si i samosvjesna. Ali postoji i ta ranjivost. .. elio bih da se moe vidjeti kao to te ja
vidim. Ponekad... ponekad tu battre mon coeur."
Slama mi srce.
Nakon to je otiao, pogledala sam se u ogledalo.
J e li ijedna ena bila toliko sretna kao ja, toliko zaljubljena kao ja u tom trenutku? J e
li igdje postojao mukarac koji je bio toliko pun ljubavi, paljiv i iskren kao Etienne
Duverger?
ETIENNE I J A prepustili smo se dogadajima; sljedecih nekoliko mjeseci, od jeseni sve
do prosinca, provodili smo njegove slobodne veceri - ponekad jedanput na tjedan,
ponekad dvaput u mojoj kuci, ili u Albanyju, vecerajuci vani, odlazeci na koncerte ili
predstave, ili samo ecuci ulicama i razgledavajuci izloge. Prespavao bi kod mene, iako
bi nekad morao otici ranije, jo dok je bila noc, kako bi otiao kuci da se presvuce za
posao. ivio je u kuci sa sobama za iznajmljivanje pomalo sumorno mjesto blizu
bolnice, rekao mi je ali prikladno za to koliko je vremena provodio u njemu.
Kad bih se ujutro probudila sama nakon zajednicki provedene veceri, leala bih
nakratko u krevetu, mazila Cinnabar i osjecala dosad nepoznat apetit za ivotom. Ustala
bih s nestrpljenjem i neizmjerno gladna. Pripremila bih velik dorucak s jajima, slaninom
i tostom, i popila tri alice kave. Stavila bih oceve ploce i pjevuila peruci sude. Glazba
je sad imala posve novo znacenje za mene, kao i knjige koje sam citala. Kao i sunceva
svjetlost koja je ulazila kroz prozor, i vjetar koji je aputao u kronjama. Sve to bih
cula, procitala ili vidjela cak i moje slike bile su vezane za moju novu i
neocekivanu radost.

GIGA
93
Naravno da ono to smo Etienne i ja poceli nije bilo konvencionalno, ali ja i nisam
bila konvencionalna ena, zar ne? Znala sam da je moje ponaanje, u odnosu na drutvo
i moju religiju bilo greno, ali nije me morila krivnja. Osjecala sam se dobro i, osim
toga, iako nismo pricali o ljubavi ili buducnosti, znala sam da me Etienne voli kao i ja
njega. ena zna takve stvari.
Bila sam sigurna da ce me zaprositi, da cemo se oeniti i da ce grijeh biti poniten.
Kao kolarka zapisivala bih svoje novo ime na papiru koje bih kasnije spalila u kaminu:
gda Etienne Duverger. Sidonie Duverger. Zvucalo je predivno.
NAI RAZGOVORI postali su jo zanimljiviji. Nikad prije nisam vodila intelektualne
rasprave; iako smo otac i ja vodili duge razgovore o dogadajima u svijetu, ipak nismo
raspravljali. Jesmo li se u svemu slagali? Nisam se mogla prisjetiti. Ili je to bilo zbog
mojega strastvenog odnosa s Etienneom. I strast bi se budila kad bismo razgovarali, na
isti nacin kao kad bismo se dodirivali.
Nae debate bile su zabavan izazov za mene. Njegovi argumenti bili su zahtjevni, ali
sluao je moja gledita otvoreno i prihvacao moja stajalita. Njegova ocekivanja
ukazivala su na inteligenciju koju smo dijelili. To mi je laskalo.
Sjedili smo jedno kraj drugog na sofi jedne prosinacke veceri u sumrak.
Cinnabar je skocila u moje krilo i ja sam je mazila, odsutno prelazeci rukom preko
njezina tijela.
"Rodena je gluha?" pitao je i ja sam kimnula.
"Pretpostavljam. Imam je otkad je mace, i uvijek je bila gluha."
"Nadam se da joj nisi dopustila da se pari."
Pogledala sam je. "Nije se parila. Ali kako to misli, nadam se?"
"J er ne bi trebala."
Zurila sam u njega, zbunjena.
"Njezina gluhoca. Bilo bi pogreno dopustiti joj da se okoti i prenese to na svoje
mlade." Popio je gutljaj burbona. Pio je odmjereno tih veceri sa mnom, i cinilo se da to
ne utjece na njega. "Ona je, naposljetku, aberacija. A problem s aberacijom jest taj da
moe oslabiti vrstu ako joj dopustimo da se razmnoi."
Etienne je bio fasciniran ljudskom genetikom i kad bi pricao o toj temi postao bi
ivahniji. Uspijevao je istraivanje gena uciniti intrigantnim.
"Sjeca se kad sam ti pricao o Mendelovoj jedinici nasljeda? Da je svako ivo bice
napravljeno od polovice ocevih gena i polovice majcinih gena?"
"Da", odgovorila sam.
"Dakle, posve je jednostavno. Samo oni snani, savreni, trebali bi imati potomke.
Misli, Sidonie. Zamisli mogucnosti svijeta bez slabih. Bez bolesnih, psihicki ili fizicki
otecenih."

GIGA
94
Zastao mi je dah. Zar nije shvacao da sam jako osjetljiva na tu temu? Da sam ja
jedna od otecenih o kojima prica? Odmaknula sam pogled. "Zar ne misli da neto s
pogrekom moe biti privlacno?"
Previe me dobro poznavao. "Sidonie", rekao je i dodirnuo mi obraz tako da sam ga
opet pogledala. Blago se osmjehnuo. "Bila si bolesna. To nije genetika. I ti si postala
jaca zbog nje, ne slabija. Znam da si meni lijepa u svakom pogledu."
Uvijek je uspijevao da se kraj njega osjecam dragocjenom i eljenom. Spustila sam
glavu na njegovo rame.
"Ali tvoja je macka", nastavio je, dok mi je njegov dah, iznad uha, mrsio kosu,
"drugacija. Pravilom inteligentnog parenja spajaju se najbolji iz vrste kako bi se
osiguralo najjace i najpametnije potomstvo
stvarala bolja vrsta putem parenja vrste. Zato je dobra stvar to nakon
Cinnabarine smrti ona za sobom nece ostaviti potomstvo kojemu je prenijela tu kobnu
slabost."
Nije mi se svidalo to tako govori o Cinnabar. "Ali procitala sam u jednoj knjizi koju
si mi posudio... ne sjecam se vie kojoj", rekla sam, "govorila je o preivljavanju, o
tome da ne preive najjaci, ni najinteligentniji, nego oni najprilagodljiviji promjenama.
Slae se?"
"Ne", odgovorio je i istovremeno njeno maknuo kosu s mojeg obraza i poljubio
oiljak. "Ali nemojmo sad pricati o tome", promrmljao je.
Iako sam htjela nastaviti raspravu, nisam eljela da mi prestane ljubiti obraz. "U
redu", apnula sam jer je moje tijelo stalno udjelo za njim. Znala sam da bi moglo
proci cetiri ili pet dana prije negoli ga opet vidim. "U redu", ponovila sam i okrenula se
tako da su nam se usta gotovo dodirivala, te odgurnula Cinnabar s krila.

GIGA
95
DVANAESTO POGLAVLJE

"MADAME? Marake, kao to eljeli", rekao je Aziz zbunjeno. "Niste sretni to doci u
Marake?"
Nisam ga mogla pogledati ni razgovarati s njim. Zurila sam ravno naprijed dok smo
se pribliavali periferiji grada. Velicanstvene datuljine palme nizale su se uz cestu i
prostirale dalje. Mustafa je vozio usredotoceno i odlucno iako je, kao i vecina ostalih
vozaca, stalno trubio iz ne znam kojeg razloga s naoko divljom indignacijom.
"Kamo ide?" upitala sam ga. "Mustafa? Kamo me vodi?" Nisam mu dala nikakve
upute, a on je i dalje odlucno vozio. To me tjeilo jer nisam imala pojma gdje cu
odsjesti u Marakeu. Buduci da su se on i Aziz pobrinuli za sve ostalo, nadala sam se da
ce to uciniti i sada.
"Aziz?" rekla sam nakon to me Mustafa ignorirao. "Kamo idemo?"
"Idemo u Francuska cetvrt, madame, La Ville Nouvelle. Tamo hoteli za strance u
novi dio grada."
Zidine Marakea od zalazeceg su sunca poprimile toplu nijansu crvene boje. Nisam
imala nikakvu sliku Marakea u glavi. Znala sam samo da je veliki dio gradevina bio
napravljen od tamne crveno-smede zemlje i da postoji noviji dio grada koji su izgradili
Francuzi u kojemu je ivio Etienne kao i stoljecima stari grad unutar zidina.
Francuski je bio slubeni jezik u La Ville Nouvelle, dok je arapski, naravno, bio jezik
staroga grada.
Posvuda je bilo stabala: maslina, limete, ipka, badema i naranci.
Iako uznemirena, uocila sam da La Ville Nouvelle daju daak ljepote i zelenila, uz
iroke bulevare i male taksije koji su se provlacili izmedu magaraca i njihovih kolica te
bijelih konja visoka kasa koji su vukli otvorene kocije. Blistavi cvjetovi fuksije padali
su niz zidove vrtova. Etienne mi je rekao da je prije nekoliko stoljeca bila izgradena
podzemna mrea vodovoda i cisterni jer je grad bio vana baza za kontrolu regije i
sredite trgovackih ruta koje su ga povezivale sa sjevernim Marokom pa potom i
panjolskom.
Zurila sam u stabla i cvjetove od straha da bih iznenada mogla ugledati Etiennea
pogledam li lica ljudi. Znam da je bilo bedasto zamiljati kako cu ga ugledati tih prvih
nekoliko trenutaka u Marakeu, ali moje srce i dalje je ludacki lupalo.
Mustafa je zaustavio auto ispred impresivna, elegantnog hotela okruena visokim,
njiucim palmama. Hotel de la Palmeraie, procitala sam s diskretnog natpisa urezanog u
kameno izbocenje iznad irokih, dvostrukih ulaznih vrata. Hotel je bio ureden u
maurskom stilu, no ipak, kao i Hotel Continental u Tangeru, bio je i europski.
Tamnoputi mukarac u usku crvenom kaputicu sa zlatnim obrubom i crvenim fesom sa
zlatnom kicankom stajao je u stavu mirno ispred vrata.

GIGA
96
Mustafa je iskocio iz auta i otvorio mi vrata, duboko se naklonio i zamahnuo rukom
prema zgradi kao da je iznenada otkrio nov nacin vladanja. "Hotel de la Palmeraie,
madame", rekao je i dok sam izlazila iz auta, Aziz je izvukao moje kovcege i spustio ih
na tlo. Mukarac u crvenom i zlatnom pourio je prema njima, uzeo ih i naklonio mi se.
"Bienvenu, madame", rekao je, "dobro doli u Hotel de la Palmeraie", i odnio moje
kovcege uza stube u hotel.
Otvorila sam torbu i izvadila dogovoreni iznos kao i nekoliko dodatnih franaka.
Stavila sam ih u Mustafinu ruku, a zatim izvadila nekoliko dodatnih franaka i dala ih
Azizu koji je stajao pokraj otvorenih suvozacevih vrata. "Hvala ti, Aziz. Cijenim tvoju
pomoc", rekla sam mu, a on je prignuo glavu.
"De rien, madame, nema na cemu. Dovidenja, madame."
Dok se okretao kako bi sjeo na suvozacko sjedalo kraj Mustafe, koji je lagano stiskao
papucicu za gas tako da je upaljeni motor brundao u ritmu, stvarnost me lupila u glavu.
Opet cu biti sama u neobicnu gradu.
Slicni su bili i moji dolasci u Marseille i Tanger, ali znala sam da cu u tim gradovima
ostati samo nakratko, sve dok ne organiziram nastavak puta do finalne destinacije. Ove,
Marakea.
"Hocete li ostati veceras u Marakeu?" upitala sam ne znajuci zato. Ja cu odsjesti u
ovom otmjenom hotelu u francuskoj cetvrti, dok ce oni odsjesti negdje drugdje, moda
u starom gradu.
"Ne, madame. Opet voziti. Moda stici kuci, u Settat, ujutro. Mislim da cesta dobra
odavde."
"Vozit cete cijelu noc?"
"Da, madame", odgovorio je Aziz ulazeci u auto i zatvarajuci vrata. "Dovidenja,
madame", rekao je drugi put.
Odmaknula sam se od auta. "U redu. Pa, da, onda. Dovidenja, Aziz, dovidenja,
Mustafa", rekla sam. "Hvala vam. Sretan put kuci."
"Inallah", promrmljala su obojica. Okrenula sam se, udarila dlanom o suknju kako
bih stresla prainu te pokuala urediti kosu ukosnicama. Kad sam podignula pogled
eleci im mahnuti na odlasku, auto je vec bio na dnu prilaza. Podignula sam ruku, ali
auto je u tom trenutku skrenuo u prometnu aveniju i nestao mi iz vida.

VRATAR nizak mukarac ciji je osmijeh djelovao prefrigano zbog zlatnog
prednjeg zuba koji bi sijevnuo gledao me je dok sam ila prema recepciji. Njegove
oci sputale su se od moje kose niz haljinu, sve do cipela.
"Dobro doli, madame", rekao je iako njegov glas nije bio osobito srdacan. "elite
odsjesti kod nas?"
"Da. Molim vas."

GIGA
97
Okrenuo je knjigu gostiju i gurnuo je niz irok, sjajni stol. "Naravno, madame,
naravno. Molim vas, potpiite se ovdje", rekao je i razmetljivo mi pruio olovku. Dok
me je gledao kako se potpisujem, ispravio se, a obrve su mu poskocile. "A.
Mademoiselle. To je... o... ao mi je. Kako je vae ime?"
"OShea", rekla sam. "Mademoiselle OShea."
"Doli ste vlakom?"
"Ne. Dovezli su me iz Tangera."
Kimnuo je, a obrve su mu poskocile jo vie. "Teak put, siguran sam", rekao je i
pogledao mi kosu. Iznenada sam bila svjesna toga koliko sam prljava. Bila sam u istoj
odjeci posljednja dva dana, spavala u njima u bled bez mogucnosti da se operem. Posve
sam bila svjesna utjecaja vjetra na moju kosu.
"Da."
"I koliko cete dugo odsjesti kod nas, mademoiselle?"
Pogledala sam svoj potpis i na stranici uocila cijenu nocenja u hotelu. Znatno je
premaivala moje mogucnosti. A nisam znala gdje bih inace odsjela. "Ne... ne znam",
odgovorila sam.
Njegovo lice nije odavalo nikakvu reakciju. "Kako elite, mademoiselle, kako elite.
Dobrodoli ste u Hotelu de la Palmeraie koliko god elite. Molim vas, javite mi ako bilo
to zatrebate. Na je cilj da nai gosti ne oskudijevaju ni u cemu. Mogu li vam
rezervirati stol za veceru? Posluuje se do devet sati."
Jesam li eljela vecerati? J esam li bila gladna? Jesam li namjeravala pouriti van na
ulicu i naslijepo poceti svoju potragu? Nisam znala to osjecam. Otvorila sam usta kako
bih opet rekla, ne znam, no tad sam shvatila da moram jesti i spavati. Kako bih sacuvala
snagu. "Hvala vam, da", odgovorila sam. "Vecerat cu."
"U sedam sati? Osam? Koje vam vrijeme odgovara?"
Cekao je s olovkom iznad neke druge knjige.
"Ja... sedam sati", rekla sam.
Zapisao je i kimnuo. "Siguran sam da sada elite ici do svoje sobe, opustiti se i
osvjeiti nakon naporna puta."
"Da", ponovila sam.
Podignuo je ruku i glasno pucnuo prstima nekoliko puta. Smjesta je dotrcao ilavi
djecak u istoj uniformi kao i mukarac koji mi je otvorio ulazna vrata, te je pokupio
moje kovcege.
Slijedila sam djecaka po sjajnim, debelim tepisima u predvorju i osjecala se jo
cudnije i deplasiranije nego to sam se osjecala od odlaska iz Albanyja prije mjesec
dana.
Moja soba bila je raskona, sa zidovima ukraenim drvenim povrinama i uljima na

GIGA
98
platnu s planinama i marokanskim znamenitostima u debelim pozlacenim okvirima.
Bijeli pokrivac na krevetu bio je ukraen uzorkom napravljenim od ruinih latica.
Podignula sam jednu, osjetila dodir satena medu prstima i pribliila je nosu.
Krevet prekriven ruinim laticama. Nisam mogla ni zamisliti takvo to. Otila sam
do kupaonice i pronala srebrnu posudu punu ruinih latica na rubu kade. Tu su bili i
mekani bijeli rucnici sloeni u obliku cvjetova i ptica, par papuca od bijele, mekane
koe i bijeli svileni ogrtac.
Brzo cu morati naci jeftiniji smjetaj. No nisam se sada mogla baviti time; prespavat
cu ovdje i sutra vjerojatno biti bistrije glave. Napunila sam kadu, ulila ulje slatkasta
mirisa iz jedne posudice sa staklene police iznad umivaonika i zatim dodala ruine
latice. Posvuda je bilo ogledala, cak i oko kade.
Ula sam u kadu i naslonila se. Moje ruke i zglobovi bili su tamniji od ostatka tijela;
okrenula sam glavu i pogledala se u ogledalima prekriven zid pokraj sebe. U odrazu
sam vidjela da su mi i lice i vrat bili isto toliko tamni; moj je ten nakon trodnevnog
putovanja na suncu i vjetru poprimio nijansu koja mi je bila posve nepoznata.
Opet sam se naslonila i pogledala svoje tijelo. Bedrene kosti su mi strile, a koljena
bila kvrgava.
Trbuh mi je bio ravan pod toplom, mirisnom vodom.

NAKON TO SAM oprala kosu, pricvrstila sam je ukosnicama iako je jo uvijek bila
vlana. Obukla sam svoju najbolju haljinu, jednostavnu tamnozelenu od svile sa
sicunim bijelim grancicama, koju sam nosila kad sam otila u Etienneov ured. Sezala je
do sredine listova i imala nabrane rukave. Pokuala sam istresti bezbroj nabora i
izvadila drugi par cipela iz kovcega: iako su bile rune, crne, s desnim podignutim
potplatom, barem nisu bile pune crvene praine.
Spustila sam se do prigueno osvijetljena predvorja; u sredini je bila golema fontana
u kojoj je blago prskala voda. Ruine latice plutale su na vodi. Drvene ploce u
nijansama od blijedo zlacane boje do tamne boje mahagonija prekrivale su zidove u
zanimljivim uzorcima. Blijedo su sjajile pod blagim svjetlom svijecnjaka.
"Madame?" djecak, visok i mrav s prvim naznakama brkova, pojavio se kraj mene.
Nosio je hotelsku crveno-zlatnu uniformu i bijele rukavice. "elite u blagovaonicu?"
"Da, molim vas", odgovorila sam i on je ispruio ruku.
J a sam ga uhvatila pod ruku. Krenuo je dosta brzo, prirodnim korakom za visokog,
dugonogog mladica, ali nakon to je osjetio moje oklijevanje, zaustavio se i pogledao
mi cipele. Zatim je gotovo neprimjetno prignuo glavu, u znak razumijevanja ili
ispricavanja, i nastavio sporije kako bih mogla drati korak s njim.
Zaustavio se na ulazu u blagovaonicu, obratio tihim glasom maitre d', jo jednom
zgodnom mladicu. Njegova kosa bila je zalizana briljantinom, nosio je frak s dugackim
repom, irok pojas tamnocrvene boje i bijele rukavice.

GIGA
99
"Vae ime, madame?" pitao je; nakon to sam mu ga rekla, kimnuo je djecaku ciju
sam ruku jo uvijek drala.
Cim sam ula u velicanstvenu prostoriju, znala sam nisam prikladno odjevena.
Mukarci su bili u tamnim odijelima ili smokinzima, dok je vecina ena nosila dugacke
vecernje haljine od satena i cipke, imala kratke i kovrcave ili dotjerane podignute
frizure, te sjajne dragulje oko vrata i zglavaka.
Stajala sam na ulazu u svojoj zguvanoj zelenoj svilenoj haljini, vlane kose koja je
strala izvan ukosnica oko ovratnika i uiju, osjecajuci se neotmjeno znajuci da je sve u
mojem izgledu pogreno. Ali mladic za ciju sam se ruku drala prelijepo mi se
osmjehnuo pod svojim novim brkovima, govoreci: "Dodite, molim vas, madame", i
njegov osmijeh ohrabrio me je da podignem bradu i prodem kroz prostoriju s njim.
Zurila sam ravno naprijed u potamnjelo nebo kroz dugacke, otvorene prozore. Na svu
srecu, djecak me nije odveo u sredinu blagovaonice, nego do malog stola za jednu
osobu kraj prozora koji je gledao na vrtove. Izvukao je stolac za mene, a ja sam sjela na
iroko, barunasto sjedalo tamnocrvene boje. Prostorija je bila ispunjena tihim
smijehom i cavrljanjem, zveckanjem srebrnoga jedaceg pribora i porculana, te njenim
tonovima harfe koji su dolazili iz jednog ugla. No usprkos ovoj formalnoj i vrlo
usiljenoj atmosferi, bila sam svjesna dalekoga, priguenog zvuka ritmickog udaranja u
bubnjeve negdje onkraj vrtova.
Pijuckala sam mineralnu vodu koja mi je odmah bila posluena i odabrala
jednostavan ratatouille iz bogatog menija koji su ruke u rukavicama drale preda mnom,
te zatim pogledala kroz prozor.
U sumraku sam mogla razabrati redove i redove stabala i visokih, rascvjetanih
grmova te staze medu njima. Na stranjem kraju vrta bio je visok zid prekriven
bugenvilijom. I onkraj zida imala sam pogled koji je nalikovao na uljano platno u mojoj
sobi, sa snijegom pokrivenim planinama: Atlas. Cula sam vecernje ptice pjevice na
mirisnu zraku.
To je bila pozadina nevjerojatne ljepote da sam na trenutak zaboravila zato sam
stigla u Marake.
Vratila sam se u stvarnost kad je posluitelj promrmljao: "za pocetak, madame. Bon
appetite", te spustio tanjur sitna millefeuille lisnatog tijesta. Stavila sam jedan u usta i
osjetila neto to me podsjecalo na pastillu u Tangeru. Nisam mogla raspoznati povrce.
Zvukovi izvana - daleko tutnjanje, ustaljeno i ritmicno, poput lupanja srca bili su sve
bri. Promotrila sam prigueno osvijetljenu, mirisnu prostoriju, ali cinilo se da toga
nitko nije bio svjestan.
"Oprostite", rekla sam naposljetku paru za susjednim stolom. "Kakav je to zvuk?"
Mukarac je spustio no i vilicu. "Glavni trg u medini starom dijelu Marakea",
odgovorio je s britanskim naglaskom. "Djemma el Fna. Posebno mjesto", rekao je.
"Pretpostavljam da ste tek stigli u Marake?"
"Da."

GIGA
100
"Svakako tijekom svojeg posjeta morate posjetiti medinu. Ovaj dio Marakea u
kojemu smo La Ville Nouvelle posve je razlicit od starog dijela grada. Nov je,
izgraden kad su Francuzi preuzeli vlast. Ali Djemma el Fna, pa", pogledao je u moj stol
postavljen za jednu osobu, a potom opet u moje lice, "Pretpostavlja se da je
najvelicanstveniji souq u Maroku, vie stoljeca star. Ali ne bih vam preporucio da idete
tamo ili ecete po starom gradu bez pratnje. Dopustite mi da se predstavim, i
moju suprugu." Ustao je, blago i dostojanstveno naklonio se od struka. "G. Clive
Russel", rekao je. "I gda Russel." Ispruio je ruku prema visokoj, mravoj eni koe
boje alabastera koja mu je sjedila nasuprot. Tanak niz sjajnih rubina uokvirenih zlatom
isticao se na njezinu dugacku i savrenu vratu.
I ja sam se predstavila, a gda Russell je kimnula. "G. Russell je u pravu. Medina je
zastraujuca. I trg o, strano odvaan. Ondje sam vidjela stvari koje nigdje nisam.
Zmije i carobnjake, agresivne majmune, gutace vatre i stakla. J ezovite prosjake koji vas
poteu. I kako mukarci zure u vas... najeila sam se. J edanput je bilo dovoljno, cak i s
g. Russellom kraj mene", rekla je.
"Njezin naziv Djemma el Fna znaci Skup mrtvaca ili Kongregacija preminulih
neto slicno strano", nastavio je g. Russell, sjeo te okrenuo stolac kako bi nastavio
razgovarati sa mnom. "Nekoc su izlagali odrubljene glave na trgu kao neku vrstu
upozorenja. Francuzi su to zabranili kad su stigli."
"Hvala Bogu", dodala je gda Russell.
"J este li vec dugo ovdje u Marakeu?" upitala sam.
"Nekoliko tjedana", odgovorio je g. Russell. "Ali previe je vruce. Odlazimo sljedeci
tjedan. U Essouriju, gdje moemo uivati u morskom povjetarcu. J este li vec bili
ondje?"
Odmahnula sam glavom. Na ime grada neugodno sam se trznula; ondje, u Essouriji,
utopio se Etienneov brat u Atlantiku.
"Draestan gradic kraj mora. Draestan", dodala je gda Russell. "Poznat po thuya
rezbarijama i namjetaju. Miris drva moe ispuniti cijelu kucu. Nadam se da cemo
pronaci mali stol koji cu poslati kuci. Svida li vam se dizajn ovdje? Osjecam se kao da
sam u palaci nekog pae."
"Niste li moda, otkad ste ovdje, naili na dr. Duvergera?" pitala sam ne odgovorivi
na pitanje gde Russell. Hotel je ocito bio pun bogatih stranaca; moda je i Etienne bio
ovdje. Ili jest ovdje, sada. Srce mi je duboko i snano kucnulo, a ja sam opet na brzinu
pregledala prostoriju.
"Kako se zvao lijecnik kojeg smo sreli u vlaku?" cula sam kako gda Russell pita
svojega supruga, a ja sam ponovno gledala u njih.
G. Russell je odmahnuo glavom. "To je bio dr. Willows. ao mi je. Ne poznajemo
dr. Duvergera. Ali trebali biste pitati na recepciji ako mislite da je ovdje."
"Hvala vam", rekla sam. "Hocu." Nisam se sjetila toga da bih mogla pitati

GIGA
101
pompoznog monsieura Henrija je li dr. Duverger bio ovdje nedavno. Zato se nisam
sjetila tako jednostavnog pitanja? No bila sam u oku kad sam dola. Moda sam jo
uvijek.
"Vrt..." mahnula sam rukom prema prozoru.
"Nekoc davno bio je park", rekla je gda Russell prije negoli sam imala priliku
komentirati ga. "Ima draesnih vrtova poput ovog irom Marakea, izvan zidina medine.
Ocito je bio obicaj da vladajuci sultan svojim sinovima pokloni kucu i vrt izvan medine,
kao vjencani dar.
Mnogi francuski hoteli podignuti su usred tih kraljevskih vrtova. Ovaj je velik
nekoliko hektara. Morate se kasnije proetati jer cvijece navecer kad se povuce vrucina
mirie jace. Ograden je zidom pa tako siguran."
Kimnula sam, "Da. Hocu."
"Predlaem vam da za desert probate Napoleona. Prekrasno izgleda; hotel ima vrlo
talentirana slasticara", rekao je g. Russell i gotovo neprimjetno okrenuo stolac kako bih
znala da je razgovor zavren. "Uivamo ovdje, zar ne, draga?" rekao je gdi Russell.
NAKON TO SAM pojela veceru, koja mi je opteretila eludac iako je bila lagano
pripremljena, ietala sam kroz golema staklena vrata u vrt. Mnogi gosti vec su plesali u
jednoj od plesnih dvorana kraj koje sam prola, a prazne vrtne staze bile su osvijetljene
bakljama. Okruivali su me stabla narance i limuna i tisuce ruinih grmova punih arko
crvenih rua. Sjetila sam se latica u svojoj sobi. Slavuji i grlice gnijezdili su se u
palmama s obje strane staza. Bilo je i mnotvo miomirisnih mimoza i biljaka koje su
bile neocekivano slicne onima iz mojeg vrta: geraniji, matiole, zijevalice, vodenice,
salvije, macuhice i vrtni sljez.
Iznenada su se moja sjecanja na dom i moj ivot ondje cinila toliko dalekima.
Kao da ena koja je ivjela taj jednostavni ivot, toliko odvojen od svijeta onkraj Ulice
J uniper, nikako nisam mogla biti ja.
Pod novim nebom ja vie nisam bila ona Sidonie OShea. Otkad sam napustila
Albany, stvari koje sam vidjela, koje sam cula i namirisala, dodirnula i okusila, bile su
neocekivane, nepredvidljive. Neke su bile lijepe, neke zastraujuce. Neke divlje i
uznemirujuce, neke mirne i dirljive. Cinilo se kao da su sve nove scene bile fotografije u
albumu, fotografije koje sam snimila unutar svoje glave. Mogla sam ih gledati kao da
polako okrecem stranice.
Paljivo sam prelistala slike hotelske sobe u Marseilleu. Bilo je prerano da ih se
prisjecam. J ako prerano.
A golemost mojega finalnog izazova zbog kojeg sam doputovala ovamo jo je
uvijek bio preda mnom. Pomisao na to kako cu se suociti s njim, moda vec sutra,
ispunio me tolikim nemirom da sam morala sjesti na jednu od klupa.
Ubrzo potom pogledala sam u nocno nebo i pocela oslukivati tiho utanje njiucih
palmi na miomirisnom nocnom povjetarcu i daleke, no postojane zvukove s trga.

GIGA
102
Skup mrtvaca. Iznenada me obuzeo mracan predosjecaj. Zadrhtala sam na toplom
zraku.
Zatim sam jurnula stazama natrag prema hotelu elei se vratiti u sigurnost svoje
sobe.

GIGA
103
TRINAESTO POGLAVLJE

POCETKOM VELJ ACE, jedanaest mjeseci nakon to je umro moj otac, shvatila sam to
se dogodilo. Etienne i ja vec smo pet mjeseci ljubavnici.
Pricekala sam jo tjedan dana prije negoli sam podijelila tu vijest s Etienneom.
Nisam znala kako ce reagirati; obecao mi je da se ne moram brinuti o posljedicama
seksualnih odnosa. Razumjela sam. On je lijecnik; znao je kako to sprijeciti. Ali nekako,
usprkos obecanjima, njegove mjere opreza bile su neucinkovite.
Bila sam uzbudena i nervozna, eljela sam pronaci pravi trenutak da mu priopcim tu
neocekivanu vijest. Leali smo u krevetu okrenuti jedno prema drugom. Tijela su nam
jo uvijek bila vruca, iako je naa disanje poprimilo normalan ritam. To je bio savren
trenutak, trenutak pun otvorenosti i osjecaja. Osmjehivala sam se i rukom prelazila gore
dolje po Etienneovim golim prsima, te rekla : "Etienne. Moram ti neto reci."
Nagnuo se i poljubio me u celo, mrmljajuci pospano. "to je, Sido?"
Navlaila sam usne, a on se, moda zbog mojega oklijevanja, naslonio na lakat i
poceo proucavati moje lice. "Sto mi ima reci takva izraza lica? Izgleda zadovoljno, no
ipak stidljivo."
Kimnula sam i uzela njegovu ruku u svoju. "Neocekivano je, znam, Etienne, ali..."
Jedva sam to mogla izgovoriti od radosti i zacudenosti. "Dijete, Etienne. Ocekujem
dijete."
Zadrala sam dah cekajuci njegovu reakciju. Ali nije bila ona koju sam ocekivala.
Pod blijedim tragovima hladna, zimskog mjeseca, koji
su ulazili kroz prozorsko staklo, njegovo lice postalo je bezizraajno. Njegova koa
poprimila je teksturu i boju izblijedjela fosila. Izvukao je svoju ruku iz moje, uspravio
se i pogledao me blago otvorenih usta.
"Etienne?" rekla sam i uspravila se.
"Sigurna si?" upitao je. Cinnabar, jo uvijek neocekivano okretna usprkos svojim
godinama, skocila je na krevet pokraj Etiennea; on ju je odgurnuo neobicno naglim
zamahom ruke. Cula sam blag tutanj kad je sletjela na tepih i znala da ce ljutita zavrnuti
rep i oduljati se pod krevet.
Kimnula sam.
"Ali koristio sam... to... la capote, gumicu, prezervativ", rekao je. "Uvijek ga
koristio." J o uvijek je bio zastraujuce blijed i, zbog posve neobjanjiva razloga, poceo
pricati engleski.
Bila sam zaprepatena. "Etienne?" rekla sam napokon dok je straan osjecaj rastao u
meni. "Etienne? Zar nisi... zar ne..." zastala sam ne znajuci kako da nastavim.
Sad je preko moje glave zurio u prozor i mrak, kao da ne moe podnijeti gledati me u

GIGA
104
lice. "J esi posjetiti lijecnika?" Ne pricekavi odgovor, okrenuo se na drugu stranu i
posegnuo za bocicom s tabletama na stolu kraj kreveta; rekao je da ga boli glava i da ne
moe spavati. Mrzila sam to uzima tablete za spavanje. Samo ih prve dvije noci koje je
proveo sa mnom nije uzeo i, iako oboje nismo cvrsto zaspali, mislila sam da je to zbog
toga to nismo naviknuli spavati zajedno. Bila sam toliko svjesna njegova dodira i puna
strahopotovanja to ga imam kraj sebe da sam uivala u osjetu njegova tijela kraj
mojeg kad bi se pomicao i okretao u mojem uskom krevetu. Nakon to je drugi put
popio tablete te spavao cvrstim, ispraznim snom, nije se pomicao osim to je napinjao
celjust i krgutao stranjim zubima. Osjecala bih se usamljenom cak i kraj njega, za tih
tabletama induciranih noci.
Otvorio je bocicu i izbacio tri tablete u dlan. One su za glavobolju; nece sad uzeti
tabletu za spavanje, sigurno, ne sada kad sam mu ovo rekla. Ubacio ih je u usta i zalio
ostatkom burbona u cai.
Nisam znala je li gore kad gleda u mene ili kad je zabavljen tabletama i picem.
"Pitao sam, jesi posjetiti lijecnika?" ponovio je i okrenuo se prema meni, no opet je
poceo gledati iznad moje glave kroz prozor i nastavio govoriti svojim ukocenim
engleskim.
"Ne. Ali znam da jesam, Etienne. Poznajem svoje tijelo i znakovi su jasni."
Naposljetku me pogledao. Osjetila sam teak, tupi udarac u trbuhu. "Ne. Cest
impossible. Moda drugi razlozi za simptome. U cetvrtak jedna dan poslije sljedeci
dan imam kasnu... kako se zove... smjenu. Uzeti te ujutro, u kliniku ja znam, u
sljedeci... sljedeci grad, okrug... i pregledat ce te", rekao je dok mu se jezik zaplitao pri
svakoj rijeci. Cinilo se kao da je zaboravio govoriti ispravnim i formalnim engleskim
kojim se koristio dok nije preao na francuski. "Ne u moju bolnica."
Mislila sam da ce mi pozliti od njegova neobicna nacina pricanja i gotovo prazna
pogleda. Ovo nije bilo ono to sam ocekivala dok sam stotine puta ovih nekoliko
tjedana zamiljala kako cu mu reci tu znacajnu vijest.
On je bio mukarac jedini mukarac s kojim sam podijelila svoje najintimnije
misli. Moj ivot bio je isprepleten s njegovim. Dok Etienne nije uao u moj ivot,
pretpostavljala sam i prihvatila da cu svoj ivot provesti sama. Naravno da sam shvatila
da je moje pubertetsko obecanje Bogu i Djevici Mariji da cu ostati cedna bilo upravo to
mladenacko, naivno obecanje dano iz ocaja. A u ivotu koji sam izgradila za sebe
rijetko bi se mogla ukazati prilika da upoznam mukarca za kojeg bi se zainteresirala.
Nikad prije nisam ni pomislila da bih mogla biti privlacna nekom mukarcu.
Sve do Etiennea.
Dao je novu dimenziju mojemu ivotu, za koju nisam ni znala da postoji. Sad sam
svoj prijanji ivot doivljavala kao sumrak, prazan i bezbojan.
Kad sam shvatila da sam trudna... jedino to smo mogli uciniti jest oeniti se. On je
bio pouzdan mukarac, pun integriteta. Ni na trenutak nisam pomislila da me nece
odmah zaprositi i da se necemo smjesta oeniti. Sve to sam zamiljala u svojoj glavi

GIGA
105
posljednjih nekoliko tjedana, s osjecajem ekstaze koji gotovo nisam mogla sakriti: iselit
ce se iz svoje sobe i preseliti se k meni. Kupit cemo novi, veci krevet i preseliti se u
vecu spavacu sobu. Moja stara soba postat ce djecja soba; moci cu postaviti slikarski
stalak u uglu u kuhinji. Ali sad... glasno sam gutala i, iako je bila gotovo ponoc, znala
sam da ce mi pozliti kao posljednjih jutara. Odjurila sam iz sobe i uvijek iznova
pokuavala povracati u kupaonici.
Kad sam bila gotova, drhtavim rukama oprala sam lice i isprala usta, i vratila se u
sobu. Etienne je vec bio obucen, sjedio je na krevetu
i vezao cipele.
Pogledao me tolikim nejasnim izrazom lica da me preplavio osjecaj straha. Opet mi
se eludac uzburkao, ali sad je bio prazan.
Rukom sam prekrila usta.
Ustao je. "ao mi je, Sidonie", rekao je na francuskom. "To je... to je zbog oka.
Moram razmisliti. Nemoj biti povrijedena."
Nemoj hiti povrijeena?. Kako da ne budem povrijedena njegovom reakcijom? "Zar
nece ostati kraj mene veceras? Molim te?" rekla sam. Trebao mi je njegov zagrljaj.
Drhtala sam, djelomice jer mi je bilo hladno u laganoj spavacici, a djelomice zbog
osjecaja tjeskobe. Ali nije. Stajala sam na vratima, a on blizu kreveta. Razdvajalo nas je
samo nekoliko metara, a meni se cinilo da su to kilometri.
"Doci cu u cetvrtak ujutro, u devet sati, i odvest cu te u kliniku. Radi strucnog
miljenja", rekao je.
"Ali... ali ti si strucnjak."
"To nije isto", odgovorio je. "Lijecnik ne lijeci svoje... ne bi trebao pregledavati one s
kojima je blizak." Priao mi je; nije mogao izaci iz sobe jer sam stajala na vratima.
Nisam se pomaknula u stranu kako bi proao.
"Etienne", rekla sam i stavila svoje ruke na njegove. Pokuala sam ne zabiti svoje
prste u njegove ruke. Trebala sam ga kraj sebe, eljela sam ga zadrati.
Tad me je stisnuo uza se, stavio moju glavu na svoja prsa. Cula sam otkucaje njegova
srca, ubrzane, kao da je trcao. Previe se brzo odmaknuo od mene, pogladio me po kosi
i otiao.

OSTATAK TE DUGE NOCI i cijela srijeda bili su beskrajni, zbunjujuci i puni tuge.
Nisam htjela razmiljati o tome da sam pogrijeila u procjeni Etienneovih osjecaja
prema meni. Nisam mogla. Nisam mogla biti toliko u krivu.
VONJA DO KLINIKE U potpunoj tiini gdje su potvrdili moju trudnocu bila je
dovoljna strana, ali kad smo se poceli pribliavati periferiji Albanyja, vie to nisam
mogla podnijeti.
"I, Etienne ?" cekala sam ocajnicki da me utjei. "Znam da je to iznenadenje. Za

GIGA
106
oboje. Ali moda bismo to trebali nazvati sudbinom."
Zurio je ravno naprijed i toliko snano stiskao upravljac da su mu zglobovi prstiju
pobijeljeli. Zatim je rekao; "Znaci li to da vjeruje u sudbinu, Sidonie?"
"Nisam sigurna, Etienne. Ali... bez obzira na to to se ovo dogodilo iznenada...
Etienne, takve stvari se dogadaju." Nisam znala to drugo reci. Naravno, znala sam
kakvu reakciju elim od njega, to elim cuti od njega. eljela sam da mi se osmjehne,
da podijeli sa mnom veselje zbog djeteta. eljela sam da mi odmah kae; Udaj se za mene,
Sidonie, udaj se za mene i provest emo ivot zajedno. S naim djetetom. S naom djecom.
Proteklih nekoliko tjedna, nakon to sam bila sigurna da sam trudna, zamiljala sam
scene za koje sam mislila da nikad nece biti dio mojega ivota. Etienne i ja igramo se s
naim djetetom na travnatom humku jednoga ljetnog dana. Boic, s ukraenim drvcem i
veselo umotanim darovima; obojene lutke ili drveni konjici, lijepe haljine s naborima ili
mali prsluci i hlace. Nesigurni, sicuni koraci, rodendanske zabave, prvi dan kole.
Stvorila sam portret same sebe kao tradicionalne ene sa suprugom i djecom. J a,
supruga lijecnika, majka. Ta slika bila je golema i nadohvat ruke.
U tiini automobila shvatila sam, gotovo ocajnicki, kako taj dar elim vie no
to sam ikad eljela ita u ivotu. Iznenadno sam pomislila na leptira Karner Blue kako
se treperavih krila lagano sputa na divlju lupinu.
Etienne je zaustavio auto uz rub ceste i poceo zuriti kroz vjetrobran. Snijeg je padao
lagano, rubovi ceste ispred nas i tamne, gole grane stabala s obje strane poprimili su
meke, zamagljene obrise. "ao mi je, Sidonie", rekao je nejasnim tonom. "Znam da se
ne ponaam kao to si prieljkivala."
Pogledala sam kroz prozor i ugledala dugacku, mrtvu travu uz rub ceste kako stri,
krhka i uta, kroz snijeg. Bila sam zbunjena. Zar ne eli obitelj? eljela sam to reci,
pitati ga: Zar ne eli dijete, Etienne?Dijete sa mnom. Zar se ne eli oeniti mnome, biti suprug i
otac? Toliko emocija: ok, tuga i razocaranje, i, da, bijes, pomijeani u vrtlogu tamnih
boja.
Opet sam ga pogledala. "Sto cemo napraviti, Etienne ?" Govorila sam sporo, jasno,
tihim i sabranim glasom. "Znam da to nismo planirali. Ali... ali ja elim ovo dijete.
elim ga vie nego bilo to drugo", ponovila sam glasnije i zatim zatvorila usta prije
negoli kaem jo neto, jer eljela sam reci elim tebe vie nego bilo to drugo. elim da me
ti eli na isti nain.
Nisam ga eljela moliti.
Tad me pogledao prvi put nakon to smo izili iz klinike, i iz nepoznatog razloga,
osjetila sam neto poput suosjecanja. Iznenada sam znala kako je izgledao kad je bio
djecak, nesiguran i prestraen.
Pomislila sam da je tako izgledao kad je cuo za bratovu okantnu smrt. Zbog tog
pogleda mogla sam govoriti racionalnije no to sam se osjecala nekoliko sekundi ranije.
"Nita mi ne duguje, Etienne", rekla sam tiho. "Nisi me zaveo. Znala sam to

GIGA
107
radim." Srce mi je snano lupalo dok sam izgovarala sljedece rijeci: "Moe slobodno
otici, ako to eli." Bile su to hrabre, lane rijeci. Ne one vezane za zavodenje taj dio
bio je istinit. Blefirala sam kad sam mu dala slobodu, rekla mu da ne mora ostati kraj
mene, da se ne mora oeniti mnome.
Taj blef bio je golem rizik. to ako kae: da, da, u pravu si, Sidonie, razdvojit emo se.
Sigurno je to najbolje.
to cu tada uciniti? Nisam znala apsolutno nita o djeci. Cak nikad nisam ni drala
dijete u rukama. I to s mojim sve siromanijim bankovnim racunom? Kako cu
uzdravati to dijete? Zamislila sam se pognutu nad ivaci stroj, kao svoju majku.
Pomislila sam kako svojem djetetu necu moci dati stvari koje mu trebaju. U tih nekoliko
trenutaka tiine pokuala sam zamisliti svoj ivot u kuci u Ulici J uniper s nezakonitim
djetetom. Vidjela sam pustinjaka koji stari, tamnu mrlju u ivotu kreposne zajednice
zbog djeteta bez oca. Hocu li moci podnijeti da se moje dijete tretira s prezirom zbog
mojih grijeha?
Naposljetku je progovorio. "Zar zaista misli da imam toliko bijedan karakter,
Sidonie?" Podignuo mi je ruku koja je leala izmedu nas na sjedalu. Njegovi prsti bili su
hladni dok su se lagano savijali oko mojih.
Pogledala sam dolje u njegovu ruku koja je drala moju na toliko neprirodan, ukocen
nacin.
"Naravno da cemo se oeniti", rekao je hrapavim glasom kao da mu je grlo bilo
stisnuto. Zatim mu se izraz lica ublaio. Drugom rukom podignuo mi je bradu.
"Naravno, ma chere, Sido", i na to mi je jecaj zapeo u grlu. Suze su mi pocele teci, suze
olakanja, i on me stisnuo uza se.
Plakala sam po njegovu reveru.
Ipak me voli. Oenit ce se mnome. To nije bila prosidba koju sam zamiljala, ali sve
ce se posloiti.
DOK ME J E PRATIO do vrata, rekao mi je da ce doci za tri dana njegov sljedeci
slobodan dan kako bismo mogli raspravljati o planovima. Oenit cemo se u gradskoj
vijecnici za nekoliko tjedana, rekao je, jer ce previe dugo potrajati organiziranje svadbe
u crkvi i cekanje na poziv za sklapanje braka oboje smo bili katolici.
Osmjehnuo se; to je bio nesiguran osmijeh, ali iznenada su nestali svi moji strahovi.
"eli li zarucnicki prsten, Sidonie?" upitao me. "Da te iznenadim i izaberem jedan?"
To je bio on, stari Etienne, moj Etienne. To je samo bilo zbog oka, kao to je rekao.
"Ne. Vjencani prsten je sve to trebam." Uzvratila sam mu osmijehom.
Spustio je ruku na moj trbuh, kroz moj debeo kaput. "Pjevat ce mu. Dodo, l'enfant, do.
Mogu te zamisliti kao majku. Mogu cuti kako pjeva uspavanku naem djetetu."
Zagrlila sam ga i opet prislonila glavu na njegova prsa dok su mi se oci drugi put
punile suzama. Nae dijete, rekao je. Nae dijete.

GIGA
108
ETIENNE NIJ E DOAO tri dana kasnije. Ocekivala sam da ce doci odmah poslije
dorucka. Cekala sam do ranog prijepodneva, zatim sam otila do g. Barlowa i pitala ga
je li zvao dr. Duverger.
Nije. Uvjeravala sam se da ima hitan slucaj u bolnici. Naravno, to bi ga drugo
moglo sprijeciti? Cekala sam cijelu vecer. Svakim jesatom u meni rastao strah.
Naposljetku sam se skinula i otila u krevet, ali nisam mogla zaspati. Sto ako je imao
prometnu nesrecu na putu do mene? Sjetila sam se stiskanja volana, osjecaja da letim
kroza zrak. Vidjela sam oca kako lei u polju kukuruza, a zatim se njegovo tijelo
pretvorila u Etienneovo.
Bi li me netko iz bolnice obavijestio ako je ozlijeden? Ili bolestan? J e li nekome u
bolnici pricao o meni ?
Bacala sam se, prevrtala, bilo mi je prevruce, pa prehladno. Cinnabar nije htjela
leati na krevetu, pa sam se naposljetku i ja dignula i pocela hodati kucom. Pozlilo mi je
nekoliko puta, iako nisam znala je li to zbog djeteta ili zabrinutosti.
J utro je bilo mracno i snjegovito. U osam sati opet sam bila kod susjeda.
"Zao mi je, Sidonie", rekla mi je gda Barlow, "ali linija je mrtva. Veza se prekinula
jucer navecer. Zbog obilnog snijega."
Kimnula sam s olakanjem. To je bilo objanjenje. Etienne me cijelu vecer
pokuavao nazvati kako bi mi objasnio to ga je sprijecilo da ode sa mnom u Albany
zbog vjencanja, ali nije uspio.
"Zato ne ostane i popije alicu kave?" upitala je gda Barlow. "Izgleda iscrpljeno,
draga. J esi li dobro?"
eludac mi se uzburkao. "Hvala, ali idem kuci. Ocekujem... ocekujem poziv od dr.
Duvergera. Kad telefoni prorade, i on nazove, hocete li doci po mene?"
Sjedila sam kraj prozora u dnevnoj sobi. Nisam mogla citati, nisam mogla slikati.
Promatrala sam ulicu u slucaju da se pojavi Etienne. Snijeg je prestao padati i izalo je
sunce. Nekoliko automobila s mukom se probijalo kroz snijegom prekrivenu cestu;
svaki put kad bih ugledala jedan, jurnula bih do ulaznih vrata, izala na ledeni trijem
ocekujuci Etiennea. Ali on je danas u bolnici, govorila sam si. J ucer je imao slobodan
dan. Danas nece moci doci.
Naposljetku, negdje nakon dva sata, g. Barlow je doao k meni i rekao da su
proradile telefonske linije.
"I... je li bilo poziva za mene?"
Odmahnuo je glavom, a ja sam, i ne uzevi kaput, otila s njim do kuce, preko naih
stranjih dvorita, do ulaza u kuhinju. Gda Barlow sjedila je za stolom, i zglavkom
odmicala pramen sijede kose sa svojega cela. Njezine su ruke bile bijele od brana.
"G. Barlow kae da telefoni opet rade", rekla sam.
Kimnula je. "Nismo sigurni otkad; Mike je podignuo slualicu prije nekoliko

GIGA
109
minuta", rekla je i kimnula prema g. Barlowu koji je skidao cizme.
Nisu bili sigurni kad je proradio? Zar nisu shvatili koliko mi je to vano? Pokuala
sam sakriti svoj bijes; znala sam da to nije njihova pogreka, ali bila sam toliko izvan
sebe.
"Mogu li ga nakratko upotrijebiti telefon?"
"Naravno", rekla je gda Barlow. U kuhinji je bilo toplo i mirisno. Zdjela prekrivena
kuhinjskom krpom stajala je na stranjem djelu tednjaka, te jo jedna runda tijesta na
branjavoj dasci na stolu. "Radim slatki kruh s grodicama. Nekoliko hljebaca vec je
gotovo. Uzmi jedan, draga", rekla je mijeseci tijesto.
"Hvala", rekla sam, podignula slualicu i izvadila broj telefona bolnice iz depa
haljine. Kad mi se javila centrala pitala sam za dr. Duvergera. Uslijedila je tiina, a
zatim je ena rekla; "dr. Duverger vie nije bolnici. Mogu li vas spojiti s drugim
lijecnikom?"
"Nije vie... kako to mislite?" Okrenula sam leda gdi Barlow. Zacuo se tup tutanj kad
je bacila tijesto na dasku. Zujalo mi je u uima. Nakaljala sam se.
"Prebacujemo njegove pacijente dr. Hilroyu ili dr. Laneu, gospodo. Hocete li
ugovoriti termin s jednim od njih?"
Stajala sam tako s crnom slualicom stisnutom uz uho, usana uz zaobljenu slualicu.
"Gospodo?"
Spustila sam slualicu, ali nisam se okrenula. Jedva sam bila svjesna beskrajnog
lupanja gde Barlow.
"Sidonie? Nemoj zaboraviti uzeti jedan..."
Izala sam ih kuhinje i tiho zatvorila vrata za sobom.

GIGA
110
ETRNAESTO POGLAVLJE

Vec SAM BILA U kaputu i cizmama kad se nekoliko trenutaka kasnije gda Barlow s
kruhom pojavila na stranjem ulazu. Hljebac, koji je mirisao na kvasac i voce, bio je
umotan u cistu kuhinjsku krpu. "eljela sam ti ga dati dok je jo topao. Oh", rekla je kad
mi ga je pruila, "ide nekamo?"
Kimnula sam, ali gda Barlow upitala me: "Je li sve u redu, Sidonie?"
"Da", odgovorila sam, a zatim odmahnula glavom. "Ne ba. Etienne dr. Duverger
trebao je jucer doci ovamo."
"Pa", rekla je. "Lijecnici su zaposleni ljudi. Sigurno je imao razlog."
Odmahnula sam glavom. "Brinem se je li mu se to dogodilo."
"Zato bi to pomislila? Zato to nije doao kad je rekao da ce doci? Nema smisla da
se brine, draga. Pricekaj jo dan-dva."
Nisam joj htjela reci to sam upravo cula na telefonu. Stajala sam pred njom i gledala
kruh koji je jo uvijek drala.
Spustila ga je na stol i potapala me po ruci. "Daj mu vremena, Sidonie.
Najvjerojatnije ce doci cim stigne", rekla je, okrenula se kako bi otila, a zatim dodala:
"O, Boe. Sve vie nalikuje na svoju majku."

BILO MI J E NEUGODNO pitati g. Barlowa da me odveze do bolnice znajuci da me gda
Barlow smatra nerazumnom jer se brinem zato
Etienne nije doao kad je rekao da hoce. Ali, naravno, nije joj bila poznata cijela
prica. Neto mu se dogodilo. Ne bi obecao da ce doci, ako nece. Osobito ne zbog necega
toliko vanog kao to je nae vjencanje.
Ila sam pjeice do bolnice. Trebalo mi je dobrih sat i pol vremena, ali nakon to je
pao gust snijeg, bilo je iznenadujuce toplo za veljacu. Kad sam stigla do bolnice vec mi
je bilo vruce.
Na recepciji sam pitala za dr. Duvergera. Nekako sam mislila da ce se pojaviti zbog
moje prisutnosti u bolnici. Kad sam dobila isti odgovor, da vie nije zaposlen u bolnici,
zamolila sam ih mogu li razgovarati s jednim od njegovih kolega. Pokuala sam se
sjetiti imena dvojice kolega s kojima je radio.
"Dr. Hilroy ili dr. Lane", rekla je ena.
"Da. Da, bilo koji od njih. Mogu li razgovarati s jednim od njih?"
ena je pogledala nekoliko listova pred sobom. "Treba li vam termin? Morat cete
pricekati tjedan dana. Mogu vas upisati za sljedeci ponedjeljak, u podne."
"Ne treba mi termin. Imam jedno pitanje. Nita medicinsko."

GIGA
111
ena je podignula pogled s knjige i namrtila se.
"Imam jedno pitanje", ponovila sam, uznemirena jer eli obrazloenje.
"Sjednite, molim vas. Dr. Hilroy je skoro gotov sa smjenom. Kad zavri, razgovarat
ce s vama."
Sjela sam, skinula kaput i obrisala celo rukavicama. Doista sam se osjecala bolesno;
bila sam mokra i osjecala sam mucninu. Cinilo mi se da cekam cijelu vjecnost.
Napokon se iza krilnih vrata pojavio visok, sijedi mukarac.
"Ja sam dr. Hilroy", rekao je nakon to je razgovarao sa enom na recepciji. "Mogu li
vam pomoci?"
Ustala sam i objasnila mu da sam ocekivala poziv od dr. Duvergera.
"Pretpostavljam da ste njegova pacijentica. Ali ne trebate se brinuti. Dr. Lane i ja
preuzet cemo vae kartone."
Odmahnula sam glavom i nakaljala se. "Zapravo..." polizala sam usne, "iako sam
bila njegova pacijentica, sad... sam prijateljica dr. Duvergera. Dobra prijateljica",
istaknula sam. "Zabrinuta sam za njega. Kao to sam rekla, ocekivala sam poziv od
njega i sad se bojim da mu se neto dogodilo." Nadam se da nisam djelovala toliko
okirano i zbunjeno kao to sam bila. "Posve je shvatljivo da sam zabrinuta."
Lijecnik se namrtio. "Siguran sam da je dobro."
"Mislite da mu se to moglo dogoditi? J e li se tko cuo s njim?"
"Pa, ne znam, ali nije bilo razloga za sumnju... sluajte, otiao je mjesec dana ranije,
ali bio je iskren."
"Mjesec dana ranije? Kako to mislite?"
Dr. Hilroy izgledao je kao da je rekao previe pa je odmahnuo glavom.
"J e li... kad ocekujete da ce se vratiti?" upitala sam.
"Hocete li sjesti, gdice...?"
"Ne. Ali nije nalik na Etiennea dr. Duvergera da ucini tako spontanu stvar, zar
ne? Otici. Tako naglo", dodala sam. "Sigurno je u pitanju jo to."
Dr. Hilroyu je bilo jo vie neugodno. Govorila sam si da ponekad imam takav
ucinak na ljude cak i u normalnim okolnostima. "Kao to sam vec rekao, otiao je samo
mjesec dana ranije no to mu je istekao godinji ugovor. Kao gostujuceg kirurga."
Trepnula sam. "Trebao je otici sljedeci mjesec? Kamo?"
"Zaista ne znam nita o njegovim planovima nakon jednogodinjeg ugovora. Ali
iskreno, nitko od nas nije dobro upoznao dr. Duvergera. Nikad prije nije spomenuo
svoju obitelj, iako pretpostavljam da su u Francuskoj."
Kimnula sam, tupo, pokuavajuci zapamtiti sve to je govorio dr. Hilroy. Etienneova
obitelj? Ali... oni su svi mrtvi. "Otiao je u Francusku?"

GIGA
112
Sad je dr. Hilroy djelovao pomalo ljutito, okrecuci se i pogledavajuci na sat. "Zaista
vam ne mogu pomoci. Rekao je da jednostavno vie ne moe ostati ovdje zbog
obiteljskih okolnosti i da se mora vratiti kuci."
Vratiti kuci. Obiteljske okolnosti. Mislila sam da to ponavljam samo u svojoj glavi,
ali izgovorila sam to naglas jer je lijecnik rekao: "Da. Dovidenja, gdice... gospodice."
"Dakle... ne moete doci do njega? Sigurno je... je li ostavio adresu? Kako bi ga se
moglo kontaktirati?" pitala sam ne mareci vie djelujem li ocajno. Nije bilo vano to taj
mukarac misli o meni.
Dr. Hilroy najedanput je pogledao prema dolje, a ja sam slijedila njegov pogled.
Ugledala sam svoje ruke kako cvrsto sticu njegove. Pustila sam ih i napravila korak
unatrag. Sad se ljuljao, gotovo neprimjetno, na prstima.
"Bojim se da ne", rekao je, a ja sam vjerojatno ispustila neki zvuk, moda tihi krik.
Ili sam naglo udahnula dok sam zurila u dr. Hilroyeve oci. Vidjela sam svoj sicuan
odraz u njima.
Odjenula sam prvu haljinu koju sam dohvatila u ormaru, a moja kosa... jesam li
poceljala kosu? Sjetila sam se kako je bezbojno i upalo moje lice bilo prole noci.
Sigurno sam djelovala kao ludakinja.
"ao mi je", rekao je.
"Moete li mi jo to, bilo to, reci?" Cula sam preklinjuci ton svojega glasa. "to je
s... moete li mi dati adresu na kojoj je ivio? Neka kuca sa sobama za iznajmljivanje.
Znam toliko."
Znam toliko. Rijeci su samo isticale koliko sam malo znala.
Dr. Hilroy se namrtio. "Mislim da ne bih trebao davati takve informacije."
"Ja sam gdica OShea", rekla sam i pokuala se uspraviti. Znala sam da ovako ne
mogu nastaviti; bilo je ocito da sam uznemirila dr. Hilroya. Govorila sam smirenije.
"Gdica Sidonie OShea. Moete provjeriti u kartonu. Vidjet cete da sam prole godine
bila pacijentica dr. Duvergera. Ne znam kako bi moglo biti pogreno da mi sad kaete
adresu. Ako je dr. Duverger doista napustio Albany, vie nije vano, zar ne?"
Promotrio me jo jedan trenutak.
"Molim vas", rekla sam gotovo apcuci, a on je odmahnuo glavom, cinilo se samom
sebi, i otiao od mene te tiho neto rekao eni na recepciji gledajuci u mene. Zatim me
je pozvao, no otiao je prije negoli sam dola do recepcije. ena mi je pruila komad
papira.

SOBE KOJ E J E ETIENNE UNAJMIO bile su udaljene deset dugih blokova od bolnice.
Govorila sam si da je Etienne jo uvijek ondje; da nije napustio Albany. Etienne me ne
bi ostavio na ovakav nacin, osobito ne sada. Rekao je da cemo se oeniti. Rekao je nae
dijete. Ne bi otiao u Francusku ne razgovarajuci sa mnom, ne kazavi mi to se

GIGA
113
dogodilo o kakvim je obiteljskim okolnostima rijec. I kad ce mi se vratiti.
Kuca je bila visoka i uska, crvena cigla dobro odravana, a kremasta boja oko
prozora i vrata ocito svjea. Na jednom od prednjih prozora bio je rukom napisan znak:
namjetene sobe za iznajmljivanje. Govorila sam si da ima puno soba u kuci; da se znak
ne mora odnositi na Etienneove sobe.
Pokucala sam na vrata, otvorila ih je starija ena u uredno ispeglanoj smedoj kucnoj
haljini s bijelim, cipkastim ovratnikom.
"Oprostite", rekla je odmah. "Sobe jo nisu posve ocicene. Ako moete doci za
nekoliko dana, mogla bih vam pokazati..."
"Ne", rekla sam prekinuvi je i udahnuvi duboko. "Zapravo, ja sam prijateljica dr.
Duvergera."
"On vie ne stanuje ovdje", rekla je i pocela zatvarati vrata, ali ja sam stavila ruku na
njih i zaustavila je.
"Znam", rekla sam dok me hvatala jo veca panika nego u bolnici. "Znam", ponovila
sam, "ali..." zurila sam u njezino lice. "Ali zamolio me da vidim je li ostavio crnu
konatu torbu." Nisam znala odakle mi ta recenica, ali eljela sam morala sam
otici do Etienneove sobe. Morala sam zbog sebe vidjeti da je otiao.
"Konata torba?"
"Da. Crna. S mjedenom kopcom. Draga mu je; zamolio me... kao to sam vam rekla,
da navratim i provjerim." Dok sam govorila jo sam jace gurala vrata, a zatim sam ula
u hodnik. Osjetio se blag miris kuhane govedine. Etienne je doista imao takvu torbu;
vidjela sam je na stranjem sjedalu auta kad me je odvezao u kliniku. Barem je to bila
istina.
"Pa, ne bih se iznenadila da je lijecnik neto zaboravio. Otiao je u urbi."
"Zacas cu pogledati, samo mi pokaite njegove sobe", rekla sam zureci u enine oci.
"Prepostavljam da ne moe koditi." Okrenula se i otvorila ladicu kredenca u
hodniku te mi pruila kljuc. "Gore, prva vrata lijevo. Dvije povezane sobe."
"Hvala", rekla sam i popela se stubama. "O", rekla sam i okrenula se prema eni. "J e
li se dr. Duverger sjetio ostaviti vam adresu kako bi mu se mogla poslati pota?" Borila
sam se zvucati leerno, ali cula sam lupanje srca u uima.
"Ne. Iako je dobio samo jedno ili dva pisma dok je stanovao ovdje. Iz inozemstva."
Kimnula sam, no cim sam zakoraknula, dodala je; "Dobio je jedno nekoliko dana
prije odlaska." Pogledala sam je. Ona je kimnula. "S istim stranim potanskim
markama."
Ne odgovorivi joj popela sam do vrha stubita. Morala sam se zaustaviti, izvan
vidokruga ene, nasloniti se na prva vrata i pokuati prodisati. Naposljetku sam se
uspravila i otkljucala vrata.

GIGA
114
Zastor na prvom irem prozoru bio je navucen, a u sobi je bilo zaguljivo. Soba je
bila jednostavno namjetena kitnjastim kaucom i malim stolom s dva stolca uspravna
naslona, te masivnim stolom i uredskim stolcem. Na stolu je bila hrpa papira. Zatvorila
sam vrata i prela sobu, kratko potegnuvi rojtu. Blijeda svjetlost preplavila je sobu, a
cestice praine letjele su medu tmurnim zrakama. Pokuala sam podignuti okvir prozora
i uspjela ga otvoriti dovoljno kako bi ulo neto svjeeg zraka koji je podignuo stranice
papira i unio svjee mirise.
Kroz otvorena vrata susjedne sobe vidjela sam uredno napravljen krevet s pamucnim
pokrivacem.
Sjela sam na stolac ispred stola. Prsti su mi drhtali dok sam pregledavala papire. Ali
to su bili samo isprintani listovi istraivanja o grloboljama. Otvorila sam ladicu s desne
strane stola. U njoj su bile samo naocale. Podignula sam ih i prstima prela preko tankih
okvira. Zamislila sam Etiennea kako sjedi ovdje i jednim prstom nesvjesno tapka po
krilcu dok cita.
"Etienne", apnula sam u praznu sobu. "Gdje si? to se dogodilo s tobom?"
Spustila sam naocale na stol i polako otvorila ostale ladice. U njima nije bilo nicega
osim uobicajenih stvari: nekoliko spojnica, poluprazna bocica tinte, nekoliko olovaka
izgrienih krajeva.
Pogledala sam ispod stola; kanta za smece. U njoj je bio zguvan list papira i mala
bocica za tablete. Izravnala sam papir, ali to je samo bio omot od kutije bombona od
metvice. Bocica za tablete imala je natpis duga i teko izgovorljiva imena
oxazolidinedione, koje su bile propisane Etienneu. Poznavala sam bocice s tabletama za
njegove glavobolje jednostavan analgetik, rekao je i nesanice. Imao je jo jednu s
tabletama koje je uzimao kad je odlazio ujutro iz kuce. Kako bih ostao budan cijeli dan koji
je preda mnom, rekao je na neusiljen nacin. Ali ovo je bila bocica koju dosad nisam
vidjela.
Stavila sam naocale i praznu bocicu u svoju torbu. Bilo mi je potrebno neto bilo
to Etienneovo. Zatim sam se naslonila i zatvorila oci zbog iznenadne iscrpljenosti i
ocaja.
eljela sam otici kuci, ali znala sam da najprije moram otici u drugu sobu. Ovdje je
daak hladna vjetra puhao tihim, ustaljenim zvidukom kroz prorez u zastoru na
prozoru. U sobi su bili samo krevet, komoda i ormar. I ove sam ladice otvorila. Nije bilo
nicega u njima. Ormar je bio prazan kao i ladice, ali kad sam se okrenula kako bih
izala, na dnu sam uocila knjigu. To je bila knjiga o slavnim americkim akvarelistima
koju sam Etienneu poklonila za Boic. Vie no jedanput rekao je da mu manjka znanja
o drugoj strani ivota, onoj nasuprot znanosti, i da eli znati neto vie.
Iz nekog razloga, nakon to sam vidjela knjigu ostavljenu preplavila me
nemjerljiva tuga. Spustila sam se na koljena i pocela zuriti u nju. Podignula sam je i
prela rukom preko korica. Rub papira, oznaka za knjigu, pretpostavljala sam, virio je s
gornje strane na samom pocetku knjige. Otvorila sam knjigu kod savijenog lista papira,
toliko tankog da su se kroz njega mogla vidjeti slova.

GIGA
115
Jo uvijek na koljenima, gurnula sam knjigu s krila na pod i otvorila list papira; bio je
pun pregiba kao da ga je vec netko zguvao pa opet izravnao. Tankim perom i stisnutim
rukopisom napisano pismo na francuskom ukazivalo je na ensku ruku, kao i paljivo
ispisana slova.
Moj pogled poletio je prema potpisu imenu na samom dnu.
Drala sam list objema rukama. Kao i na stubama, pocelo mi je tutnjati u uima.
Zureci u papir bila sam svjesna svojega plitkog disanja koje, kao da je dolazilo samo iz
grla. Bila sam znojna ispod pazuha i na ledima, vuna s moje haljine lijepila mi se za
kou, iako je u sobi bilo prohladno.
3. studeni 1929.
Marake
Moj najdrai Etienne,
Opet ti piem. Iako nisi odgovorio na moja prethodna pisma. Jo jedanput, u jo veem oaju,
usrdno te molim da nas ne napusti Nikad nisam izgubila nadu da e nakon toliko vremena
prolo je vie od sedam godina otkad si bio kod kue u svojem srcu - svojem dobrostivom
srcu punom ljubavi pronai nain da mi oprosti
Neu odustati, moji dragi brate. Molim te, Etienne. Vrati se kui, i meni, i Marakeu.
Manon

GLATKI PAPIR U mojim rukama snano se tresao.
Manon.
Vrati se kuci, rekla je, u Marake.
Opet sam pogledala pismo. Moj dragi brate, napisala je. Prolo je vie od sedam godina.
Manon je njegova sestra... ali... kad sam ga pitala za obitelj, rekao je da je imao samo
brata Guillaumea, zar ne? Ne postoji nitko i nita, rekao je, u Marakeu.
Previe tajni. Previe toga nisam razumjela. Je li mislio na ovo kad je obavijestio
bolnicu da mora otici zbog obiteljskih okolnosti? Je li me ostavio bez rijeci napustio
me, poput knjige zbog svoje sestre?
"J este li pronali torbu?" upitao je neki glas, a ja sam se okrenula i ugledala cvrste
cipele s vezicama. Podignula sam pogled.
ena u smedoj haljini zurila je u mene.
Cvrsto dreci pismo, uspjela sam se dignuti na noge. "Ne", odgovorila sam i prola
kraj nje.
Dok sam se epajuci sputala niz stube, dreci se za ogradu, viknula je za mnom,
"Kako ste rekli da se zovete?"
Nisam odgovorila. Ulazna vrata ostavila sam otvorena.

GIGA
116
Cak ni sad ne razumijem koliko sam ocajnicki eljela doci kuci. J urila sam kao da su
mi psi tragaci za petama. Znala sam samo da elim biti na sigurnom, u svoja cetiri zida.
Ondje cu izvaditi pismo, procitati ga bezbroj puta i pokuati otkriti neki smisao u svemu
tome.
Pismo je bila moja jedina spona s Etienneom.
Etienne. Sve vie osjecala sam da ga nikad nisam istinski upoznala.

GIGA
117
PETNAESTO POGLAVLJE

REAKCIJ A ZBOG GUBITKA NEKE OSOBE uvijek je nepredvidiva.
Kad mi je umrla majka osjecala sam tihu, sjetnu tugu koja je bila nepromjenjiva, ali
shvatljiva. Znala sam da cu nastaviti svoj ivot kao i prije, brinuti se o kuci i ocu. To je
bila neizbjena smrt, a instinktivno sam znala da ce se tuga s vremenom smanjivati,
rastezati i blijedjeti.
Kad mi je umro otac, osjetila sam neto drugo, ludilo puno krivnje i ocaja.
Neprekidno sam iznova proivljavala trenutke u kojima sam inzistirala na tome da ja
vozim, u kojima sam trenutak predugo odvratila pogled s ceste, u kojima sam okrenula
upravljac nekoliko centimetara previe. To je bila duboka alost puna kajanja jer nisam
imala ansu da mi oprosti, da se pozdravim s njime. Uslijedila je puka samoca zbog
njegove tragicne, neocekivane odsutnosti.
Ali sada... ono to sam osjecala nakon povratka u Ulicu J uniper kasno poslijepodne
bilo je okantno surovo u svojoj snazi. Preplavljivalo me u valovima poput kotrljajuce
teine koja me cinila slabom. Noge me vie nisu sluale, morala sam uzeti taksi.
Bila sam neizmjerno zbunjena. Leala sam na krevetu, zurila u rastegnute sjene.
Znala sam da me Etienne voli. elio je biti sa mnom i s naim djetetom. Bezbroj puta
proivjela sam nae zajednicke trenutke, pokuavajuci pronaci neto to mi je
promaknulo. J asno sam mogla vidjeti kako me je gledao, kako je razgovarao sa mnom,
kako se smijao zbog necega to sam rekla. Kako me je dodirivao. Pomislila sam na
posljednji put kad smo se vidjeli, kad je rukom obgrlio moj struk i govorio o tome kako
cu pjevati naem djetetu.
Ne. Uspravila sam se u mraku. Nikad se prema meni ne bi ponio toliko bijedno.
Nikad me ne bi napustio na ovakav nacin. Neto mu se dogodilo, neto to je bilo izvan
njegove kontrole. Sigurno je imalo veze s nekom tajnom, ili moda vie no s jednom.
Nita to jest ili nije ucinio nije neoprostivo. Sve bih mu oprostila. Mora to saznati.
Sljedeceg jutra probudila sam se ukocena, prozebla i s glavoboljom, kao da se ne
mogu posve probuditi iz uznemirujuce nocne more.
Bila sam tjeskobna, nemirna kao kad je umro otac. Cijeli dan etala sam svojim
malim sobama ispunjena neobicnom i nemirnom energijom znajuci da moram neto
uciniti, ali ne uspijevajuci otkriti kojim putem moram krenuti.
U mojem studiju, ispunjenom ustaljenim zrakom, bilo je vlano i hladno. Nisam
slikala mjesec dana; previe sam bila usredotocena na svoj novi ivot i misli o
buducnosti s Etienneom.
Cinnabar se kradomice priuljala, progurala se izmedu mojih clanaka te skocila na
stol s mojim slikarskim priborom. Spustila se, sakrila prednje ape i pocela zuriti u
mene irokim ocima boje topaza. Uocila sam koliko je ostarjela po njezinim oslabljenim

GIGA
118
bedrima i maloj kraljenici punoj kvrgavih kraljeaka. Njezino nekoc sjajno krzno boje
bakra sad je bilo zagasito smede.
Posljednje slike koje sam napravila bile su pricvrcene za zid. Bile su pomno
ucinjene i pristojne, naslikane kao to je Etienne jedanput istaknuo preciznom,
postojanom rukom. Svaki i najmanji potez kistom bio je paljivo smiljen i siguran.
Iznenada sam postala razdraljiva zbog svojega rada, razdraljiva zbog same sebe jer
sam bila ena koja jednostavno doputa da joj se ivot dogodi. Tko je mogao zamisliti
da ce takav sicuan komad zemlje, manji od vrka igle na zemljinoj povrini, biti
dovoljan da je zadri cijeli ivot.
Cinnabar je bila pospana, oci su joj bile napola zatvorene, a brada naslonjena na
ape.
Evo me, pomislila sam, promatrajuci staru macku. Niti sam obrazovana niti rjecita.
Iako me Etienne nazvao lijepom, nisam se zavaravala svojim izgledom. Imala sam
mravo lice i tijelo, velike i radoznale oci ispod gustih zaobljenih obrva, kovrcavu kosu
koju je bilo teko pripitomiti kako bih poprimila kultiviran i profinjen izgled koji sam
primjecivala na drugim enama. Tvrdoglavo sam odbila skratiti je po posljednjoj modi.
S trideset vie nisam bila mlada. Zapravo, u nekim bi me drutvima vec smatrali
starom. Oni koji su me poznavali u Albanyju vjerojatno su me vec smatrali usidjelicom.
Ostavila sam slike i otila do kupaonice kako bih se pogledala na zamrljanom
ogledalu iznad umivaonika. Moj inace taman ten imao je pepeljast odsjaj, usne su mi
bile cudne svijetloljubicaste boje kao i podocnjaci. Nekoliko pramenova kose bilo je
svjetlije boje oko sljepoocnica. Nisu bili sijedi ili bijeli, ali cinilo se kao da je uobicajeni
bogati crni sjaj moje kose izblijedio. J esu li se pojavili tek nedavno ili ih jednostavno
nisam vidjela? A ono to sam vidjela u svojim ocima bilo je jednostavno: nita. Boja je
izblijedjela u neto neodredeno. Tajanstvene, nazvao ih je Etienne jedanput. Tvoje su
oci tajanstvene, Sidonie, bio je rekao. Tajanstvene, i, poput tebe, neuhvatljive kao rana
magla.
Jesam li samo zamiljala da je nekoc tako razgovarao sa mnom?
"I to sad?" rekla sam glasno, a iza mene se zacuo neprimjetan zvuk. Okrenula sam
se; Cinnabar me bila slijedila, a sad je stajala kraj vrata. Gledala je u mene kao da pita:
Zar nee sjesti? Zar se nee zaustaviti na jednom mjestu kako bih se ja odmorila?
Otila sam do prozora u dnevnom boravku. Iza stakla samo je bio mrak i tiho, uporno
kuckanje grana lipe. Veceras kuckanje nije nimalo nalikovalo na ples, kao to sam
nekoc mislila; veceras je to bilo otkucavanje vremena, kocat prst na ramenu. Bilo mi je
mucno od vlastite predvidljivosti i vlastitoga malog kompasa.
Opet sam pogledala svoj odraz, ovaj put u prozorskom staklu, taman i mutan kao da
sam i sama duh.
Podignula sam torbu sa sofe gdje sam je bacila dan ranije, i odnijela je u kuhinju.
Izvadila sam sve to sam uzela iz Etienneove sobe: njegove naocale, bocicu s tabletama,

GIGA
119
i pismo. Stavila sam ih na stol, sjela te zurila u njih. Procitala sam pismo jo triput; nije
bilo razloga da ga i dalje citam jer sam ga znala napamet.
Pogledala sam bocicu s tabletama, ustala, otila do police s knjigama u dnevnom
boravku i izvadila debeli medicinski prirucnik kraj rjecnika i atlasa. Odnijela sam ga u
kuhinju i otvorila indeks. Bio je zabiljeen. Oxazolidinedione.
To je bio lijek za neuroloke patologije, procitala sam, i propisivao se za sprecavanje
epilepticnih napadaja i paralize.
Ali Etienne sigurno nije bio epilepticar. Nikad nije imao napadaj kad je bio sa mnom.
I nije imao nikakve znakove paralize. Ponekad je bio pomalo nespretan, udario bi u
komad namjetaja ili se spotaknuo o rub saga. Sjetila sam se kako je cistio piletinu koju
sam skuhala za veceru i kako je no iznenada trznuo u jednu stranu. Etienne ga je
ispustio i pogledao ga kao da je posve nepoznat predmet, zatim mi je okrenuo leda,
otiao do sudopera i oprao ruke, nekoliko puta. Nisam se zamarala time, ali sad sam se
sjetila kako su ga ti naoko beznacajni dogadaji uzrujali, i kako je neuobicajeno ljutito
reagirao na njih mrmljajuci sebi u bradu i jasno odbijajuci moja pitanja ili brigu.
Nisam znala to uciniti s tim propisanim lijekom. Da je Etienne bolestan, ja bih to
znala. Zar ne? Podignula sam naocale i opet prstom prela po njima. Spustila sam ih i
opet uzela pismo.
Ta ena, njegova sestra Manon, imala je veze s tom tajnom: tajnom za koju je
Etienne mislio da mi ne moe reci. Zato je otiao. Ali nije shvatio da mogu prihvatiti
sve to mi kae. Morao je to znati. Morao je znati da ga volim dovoljno i da me nije
briga za njegovu prolost. Da ce ga naa buducnost ocistiti od svega to ga je morilo.
Ali pronaci ga... jedino to sam imala krsno je ime njegove sestre - ene koju nikad
nije spomenuo i grad u kojem ivi. Ondje gdje je odrastao Etienne. Otici cu tamo.
Pronaci cu ga u Marakeu i reci mu to.
Je li to spontana i budalasta odluka? Da. Jesam li ikad prije djelovala iz impulsa? Da,
kad sam Etiennea pustila u svoju kucu, u svoj krevet. U svoj ivot.
Bila sam ena koja je nekoc reagirala racionalno, oprezno. Vlastita prolost cinila mi
se neobicno dalekom kao da sam lik iz romana, knjiga koju sam stavila u stranu, napola
neprocitanu jer me taj lik malo zanimao.
Ali moda je bilo vanije razmiljati o eni koja sam mislila da sam sada: ena koja
reagira nagonski, slua svoje srce. Pomislila na svoje srce koje sam nekoc smatrala
nezgrapnom tvari boje jetre koje tromo lupa. Ali pojavio se Etienne i ubrzo se pretvorilo
u bogatu zdjelu grimiznih cvjetova, koja je pulsirala arkom toplinom.
Bojala sam se da mi je srce u opasnosti da postane opet ono to je bilo, samo organ,
miran i nezahtjevan kao teme na mojim akvarelima, ako ne saznam to se dogodilo
Eteinneu.
I, jo vanije, sad je postojalo jo jedno srce toliko sicuno.
"PUTUJ EM U INOZEMSTVO, gdice Barlow", rekla sam joj stojeci u kuhinji. "Idem...

GIGA
120
zastala sam. Nisam eljela reci u potragu za dr. Duvergerom ili pokuati ga nai. Bilo bi
previe sloeno pokuati objasniti joj da sam sigurna da eli biti sa mnom. Ja mu moram
reci da je sve u redu. Voljet cu ga, bez obzira na sve. "Putujem u inozemstvo", ponovila
sam, pomalo neuvjerljivo.
"Inozemstvo?" rekla je gda Barlow podignutih obrva. "Kako ce to izvesti?"
Glasno sam progutala. Prolo je tjedan dana otkad sam donijela tu odluku, a odonda
sam samo planirala i djelovala. Vec sam ucinila sve kako bih dobila putovnicu. Odnijela
sam u banku hrpu novca od prodaje Silver Ghosta i kupila franke. Podignula sam
gotovo sve s bankovnog racuna i otila u putnicku agenciju u Ulici Drake i kupila kartu
za brod koji za dva tjedna krece iz New Yorka za Marseille. Do tada cu dobiti svoju
putovnicu. Kupila sam dva kovcega. "Sve je organizirano", odgovorila sam.
"I kad se vraca?"
"J o ne znam", odgovorila sam. "Ali moete li vi i g. Barlow paziti na kucu dok me
nema? I Cinnabar. Moete li cuvati Cinnabar za mene?"
Gda Barlow stisnula je usne. "Cekaj, Sidonie. Ti nisi tip osobe koji otputuje i potroi
sav svoj novac na aavo putovanje. Reci mi ako sam u krivu, ali mislim da to ima veze
s tvojim nestalim lijecnikom."
Nisam odgovorila. Gledala sam platno s tri ljuke na rogozu na zidu iza njezine
glave. Dala sam im ga prole godine.
"J er ako ga ide uvjeriti da se vrati... pa, ne moe prisiliti mukarca da napravi neto
to ne eli, Sidonie. Ako ne eli biti tu s tobom, odlazak na drugi kraj svijeta kako bi ga
navela da se vrati nece to promijeniti." Glas joj je bio drugaciji, neosudujuci i ton
glasniji nego obicno. "Zar ne bi bilo lake otpustiti sve to i nastaviti sa svojim ivotom?
Nema smisla raspravljati s mukarcem o necemu ako je vec odlucio. Znam to."
"Ali neto mu se dogodilo, gdice Barlow. Moram mu reci... moram..." zastala sam ne
znajuci kako nastaviti. "Samo moram otici i razgovarati s njim, gdice Barlow."
" to mu se dogodilo?"
Maknula sam kosu s lica. "Neto se nenadano dogodilo. S njegovom obitelji."
"Ali... zato nisi razgovarala s njim dok je jo bio tu? Zar ga ne moe nazvati? Imaju
telefone ondje gdje je otiao, zar ne? Ne razumijem, Sidonie..."
Naravno da nije razumjela. Nisam mogla zamisliti da je gda Barlow za g. Barlowa
ikad osjetila ono to ja osjecam za Etiennea. Ako i jest, vie se ne sjeca nakon svih tih
godina.
"Gdo Barlow, molim vas. Moram otici."
"Ide li dakle onda u Francusku?"
Kimnula sam. To i nije bila la; prvo cu ici u Marseille. I osjetila sam golemu
potrebu da ne pricam previe o tome. Morala bih joj pricati o pismu ene zvane Manon.

GIGA
121
Iznenada su mi zadrhtali usne i brada. Rukom sam prekrila usta i okrenula se u
stranu.
"Osim toga. Mora uzeti u obzir svoje... stanje."
Pogledala sam je.
Kimnula je i pogled joj je skliznuo do mojeg trbuha.
Maknula sam ruku s usta. "Kako znate?"
Nagnula je glavu u jednu stranu. "ena moe vidjeti takve stvari, ako gleda. I mislim
da nece proci puno vremena kad ce to biti uocljivo. Dakle, kako ce putovati, ena,
sama, bez prstena na ruci i s trbuhom poput visoko podignute zastave kako bi ga svi
vidjeli ? Kako bi svi znali kakva je to ena?"
Gda Barlow nikad prije nije razgovarala sa mnom na taj nacin. Nakaljala sam se.
"Ne zanima me to netko misli o meni. Znate to. Nikad me nije zanimalo."
Ocni kapci spustili su joj se, gotovo neznatno. "Moda bi bilo bolje da te zanima,
Sidonie. Moda se onda ne bi nala u stanju u kojem si sada. Boe, da te majka moe
vidjeti kako dovodi mukarca u kucu s kojim si se spetljala..."
"Savjeti mi sada vie ne trebaju, gdo Barlow", rekla sam, odlucno i glasno. "Moja
majka odavno je mrtva. I to nije vaa stvar."
Gda Barlow se povukla kao da sam je oamarila, znala sam da sam je povrijedila. Ali
bila sam bijesna na nju jer je ono to je rekla bilo tocno.
"ao mi je, gdo Barlow", rekla sam brzo. "Uvijek ste bili dobri prema nama. Prema
meni." Nisam eljela razmiljati o cinjenici da g. Barlowu mjesecima nisam platila
stanarinu, kao to je rekao da ne moram nakon oceve smrti. Nisam znala je li gda
Barlow upoznata s tom cinjenicom. "Ali ja... ja ga volim, gdo Barlow. I on mene voli.
Znam to."
Na to me gda Barlow zagrlila. "Uvijek glume da im je stalo kad neto ele, Sidonie."
Uzdahnula je, i ja sam se naslonila na nju. "Ti zna toliko malo o svijetu, djevojcice
moja", rekla je. "I o mukarcima", dodala je. "Od samog pocetka predvidjela sam ove
probleme. Vidjela sam ih, Sidonie, ali jo si uvijek alovala za ocem, i ja sam pomislila,
sluaj Nora, pusti djevojku da uiva."
Odmaknula se od mene. "Ali nema uitka bez boli, Sidonie. Nema uitka bez boli",
ponovila je. "Racunaj na to kao to moe racunati na prvi mraz svake godine."
DAN PRIJ E nego to sam napustila svoj dom, otila sam do spremita. Stari T Model
jo je uvijek bio ondje, prekriven cvrstom ceradom. Povukla sam je i rukama prela
preko haube automobila, ali nisam ula. Pomislila sam na oca kako sjedi unutra i pui
lulu. Pomislila sam na majku kako sjedi za kuhinjskim stolom pred ivacim strojem.
Pomislila sam na Etiennea kad je rekao nae dijete.
Prekrila sam auto.
Proetala sam sve do ribnjaka kako bih ga pogledala jo jedanput. Bio je prvi tjedan

GIGA
122
oujka, topao dan, posvuda se cuo zvuk vode koja kapa u sinkopiranom ritmu. Led na
sredini ribnjaka topio se i vec je bio probijen na rubovima. Blag vjetar mrekao je vodu
koja je klizila.
poput tankih jezicaca uz otre rubove zemlje. Kasno poslijepodnevno sunce bljeskalo
je na vodi, a u zraku je bio miris proljeca, svje i pun obecanja novih pocetaka.
Stavila sam ruke na trbuh koji je bio neznatno ispupcen.

GIGA
123
ESNAESTO POGLAVLJE

Morala sam prespavati U Marseilleu; brod za Tanger isplovljavao je kasno sljedece
poslijepodne. Bila sam neobicno umorna nakon tjedna plovidbe iz New Yorka, iako
sam najvie leala na svojem uskom krevetu i dvaput na dan sama etala palubom. Tupo
sam gledala luku dok su mi utovarivali kovcege u taksi koji nas je kroz ulice odvezao
do hotela preporucenog na brodu.
U hotelu me portir pitao za ime, a ja sam nakon oklijevanja odgovorila, "Madame
Duverger." Nisam namjeravala reci to, nisam imala razloga lagati.
"Koliko dana?"
"Samo nocas. Sutra kasno poslijepodne ukrcavam se na brod za Tanger." Nisam
sigurna ni zato sam morala otkriti svoje planove ovoj nenasmijeenoj, strogoj eni. Na
oznaci pricvrcenoj za bluzu pisalo je madame Buisson. Ispruila je ruku.
"elite li da platim unaprijed?"
Odmahnula je glavom. "Vaa putovnica, madame. Drimo vau putovnicu dok ne
otputujete."
Glasno sam progutala. "To sigurno nije nuno", rekla sam.
"Nuno je", odgovorila je i jo uvijek imala ispruenu ruku. "Vaa putovnica",
ponovila je.
Posegnula sam u torbu i dala joj krutu knjiicu u crvenom uvezu. Otvorila ju je i
pogledala fotografiju. Izraz njezina lica mijenjao se dok je pogledom prelazila stranicom
na kojoj su pisali moje ime, datum rodenja i bracni status: Sidonie OShea. 1. sijenja
1900., Albany, New York. Neudana.
Cak i ako nije znala engleski, madame Buisson mogla je uociti da ime koje sam joj
rekla nije bilo ono otisnuto u putovnici. J a nisam bila madame.
Nije rekla nita, okrenula se i ula u malu prostoriju iza recepcije s mojom
putovnicom. Kad se vratila, dala mi je velik metalni kljuc na konatom remenu. "Soba
267, madame", rekla je. Bila sam zahvalna to posljednju rijec nije izgovorila
sarkasticno. "Mladic ce vam ubrzo donijeti prtljagu."
"Merci", rekla sam, duboko udahnula i polagano krenula stubama do drugog kata.

SOBA J E BILA MALA, ali cista, te je imala luksuz pripadajuce salle de bain. Sjela sam na
rub kreveta kako bih pricekala torbe, razodjenula se i spremila za krevet.
Nisam eljela poblie istraiti Marseille. Dokovi su bili prljavi, puni hrpa sanduka i
poiljki, tamnoputih mukaraca mutnih pogleda bilo je posvuda. Tijekom vonje do
hotela vidjela sam previe zaputene djece i raspadajucih, ruevnih ostataka visokih
zgrada.

GIGA
124
U jednom trenutku povijesti obitelj moje majke dola je iz Francuske; francuska krv
tekla je mojim venama. Otac mojeg djeteta potjecao je iz ove zemlje. Nae dijete bit ce
tri cetvrtine Francuz.
Cim su ostavili torbe na podu kraj ormara, izvadila sam spavacicu. Tek je bilo sedam
sati, ali morila me neobicna, ustrajna bol u ledima. Trebao mi je termofor. Legla sam u
uzak, tvrdi krevet s uzdahom olakanja, i usprkos bolovima u ledima odmah zaspala.
Tijelo me probudilo u ponoc. Bol se proirila na moj abdomen, savila sam se jo vie
u klupko pokuavajuci zaustaviti sve jacu bol. Pomislila sam da bi mi pomogla topla
kupka. Polako sam maknula pokrivace, a kad sam ustala, niz noge mi je potekla
tekucina. Uasnuta, pogledala sam mokru tminu oko glenjeva. S rukama na trbuhu,
otila sam do kupaonice i upalila svjetlo. Pozlilo mi je od bljetave boje krvi - ne zbog
pogleda na nju, nego zbog njezina znacaja.
"Ne!" kriknula sam u praznoj kupaonici i cula kako mi glas odzvanja. Nisam mogla
izaci iz sobe i otici do portira; savladali su me grcevi i krv koja je curila. Koga da
nazovem? "Etienne", rekla sam naglas jer nije bilo nijednog drugog imena koje sam
mogla izgovoriti. "Etienne", ponovila sam tiho, ali samo se moj glas odbijao sa zidova i
stropa.
Cinilo se da ne mogu uciniti nita, nita to bi sprijecilo istjecanje ivota iz mene.
Nakon toga legla sam postrance na rucnik na tvrdim plocicama kupaonice i skvrcila
koljena. Glava mi je tutnjala od silnog plakanja; bila sam toliko edna, ali nisam imala
dovoljno energije da se dignem i popijem vode iz slavine.
Leala sam tako, na podu, dok kroz prozor i otvorena vrata kupaonice na moje lice
nije pala tanka jutarnja zraka sunca. Zurila sam u svjetlost koja je prelazila preko
kreveta i zida. Cula sam lagano kucanje na vratima, ali nisam odreagirala. Nisam mogla
ustati i nisam mogla zatvoriti oci. Cinilo se da mi je tijelo nekooperativna, krhka
koljka, a um stisnuta, cvrsta aka u kojoj pulsira jedna okrutna recenica. Tvoje dijete je
mrtvo. Tvoje dijete je mrtvo.
Kroz djelomicno otvoren prozor zaculi su se povici, zatim djecji glasovi, neprekidan
lave jednog psa.
Netko je snanije pokucao na vrata i zacuo se enski glas, "Madame'! Madame, moram
ocistiti sobu." Kvaka je zveketala. Na to sam duboko i nesigurno udahnula i uspjela
podignuti ruke do lica. Obrazi su mi bili mokri. Kvaka je prestala zveketati.
Svaki pokret bio mi je bolan; boljeli su me zglobovi kao da me hvata gripa.
Nesigurno sam se podignula u sjedeci poloaj i pogledala krvave rucnike na podu oko
sebe.
"Etienne", apnula sam. to da sad uinim? to da sad uinim?
Ustala sam dreci se za umivaonik, napunila kadu i polako se okupala. Stavila sam
cistu spavacicu i strpala krvavu u ko za smece. Bila sam previe slaba da pokuam
isprati krv i tkivo iz rucnika. Ostavila sam ih u lokvi tamnoruicaste boje u kadi prije
negoli sam se vratila u krevet. Leala sam tako ne mogavi vie plakati.

GIGA
125
Nastavila sam dodirivati abdomen; bilo je teko shvatiti da vie nije bilo one sicune
stvari koju smo stvorili Etienne i ja.

MISLIM DA SAM bila u oku; nisam mogla razmiljati ni o cemu osim o smrti toga
malenog bica. Znam da sam u jednom trenutku sklopila ruke i pocela moliti za njegovu
duu.
Ne znam koliko je vremena prolo, ali kad sam sljedeci put cula klaparanje kabala te
potom kucanje na mojim vratima, odazvala sam se.
"Molim vas", rekla sam najglasnije to sam mogla. "Zamolite madame Buisson da
dode do moje sobe. Recite joj da dode. Bolesna sam."
Kad je dola, otkljucala vrata, zastala i pogledala me na drugom kraju sobe, rekla
sam joj izravno da sam se nocas razboljela i da bih htjela vidjeti lijecnika. Sjedila sam
na uskom krevetu s pokrivacima nemarno prebacenim preko nogu.
Kimnula je neodredenog izraza lica kao i dan prije, ali kad joj je pogled pao na
otvorena vrata kupaonice, vidjela sam kako su joj se nadula prsa. Pratila sam njezin
pogled. Ostavila sam jedan krvavi rucnik na podu. Otila je do kupaonice i pogledala
unutra, zatim snano zatvorila vrata, gotovo zalupila njima. Pogledala me, odmahnula
glavom gotovo neprimjetno i otila.
Mislim da sam zaspala, a ona se nakon, prema mojem dojmu, jako malo vremena
vratila sa sredovjecnim mukarcem gustih brkova i previe nauljene kose. Nosio je crnu
torbu i imao ispucanu kou na prstima.
"Mademoiselle OShea", rekla je madame Buisson dodavi, "Amerikanka koja je tek
stigla", kao da je ocekivala neto neugodno. Lijecnik mi je kimnuo. Dakle,
recepcionarka me sada zvala imenom iz putovnice, posebno naglaavajuci mademoiselle.
Ostala je u sobi, kraj vrata, skrtenih ruku.
Lijecnik se zanimao pitala sam se zato se nije obratio meni za prirodu mojeg
posjeta. ena je vrlo tiho odgovorila da sam izgubila neto krvi tijekom noci.
Upotrijebila je frazu, de pertes de sange, gotovo apcuci kao da je jako sramotno
izgovoriti te rijeci. Podignuvi obrve pokazala je da je upucena u slucaj.
"Ah", rekao je lijecnik i bacio pogled na mene. "Le fausse couche?"
"Gotovo sigurno. Sve ukazuje na pobacaj, lijecnice", odgovorila je, cinilo se, s nekim
neobicnim zlobnim zadovoljstvom.
Bacivi pogled na mene, lijecnik je brzo nastavio. "Sama je?" upitao je okrenuvi se
prema eni, i na temelju njegova tona bilo je jasno da i sam zna odgovor.
Potom je pitao recepcionarku zato sam u Marseilleu, a ona mu je odgovorila da
idem u Tanger.
Pogledao me i odmahnuo glavom. "C'est impossible. Oh, ali to nije moguce,
mademoiselle", rekao je nezgrapnim engleskim, glasno rastegnuvi rijeci kao da sam jako

GIGA
126
gluha ili zaostala. "Ne smijete putovati", rekao je, i tada sam shvatila zato me ignorirao
i razgovarao samo s recepcionarkom o mojoj situaciji. Ona je naglasila da sam
Amerikanka. Nije znao da govorim francuski, a ona mu to nije rekla. Opet je preao na
francuski kad se okrenuo prema recepcionarki. "Nece uspjeti doci do tamo, sama, nakon
pobacaja."
"Ona je i bogalj", rekla je ena pogledavi me preko lijecnikovih leda. Bila sam
previe slaba da odreagiram na takvu becutnost.
Lijecnik je odmahnuo glavom. "Pa, tako je jo ocitije da nije tip osobe koji moe
otputovati do takve opasne destinacije. I trebat ce joj neko vrijeme da se oporavi. Recite
joj da se vrati u Ameriku cim bude sposobna."
"Monsieur le Docteur", rekla sam na francuskom, "Razumijem. Molim vas, obracajte
mi se izravno."
Zarumenjeli su mu se obrazi, ali brzo se sabrao, nakaljao i izravnao svoj vec
besprijekoran rever. "Ispricavam se." Pogledao je madame Buisson. "Nisam znao da
govorite francuski."
Maknula sam svoju racupanu kosu s lica. "Moram nastaviti put. U Sjevernu Afriku",
rekla sam. "Moram stici u Tanger to je bre moguce. to mislite, kad cu moci nastaviti
put?"
"O, mademoiselle", rekao je. "Ne mogu vam preporuciti putovanje. Imate li prijatelja u
Marseilleu? Ili negdje drugdje u Francuskoj, kako biste odsjeli kod njih neko vrijeme?
Dok vam se tijelo ne oporavi."
Odmahnula sam glavom. "Ne. Moram ici", pokuavala sam reci odlucnim glasom, no
nisam uspjela. Bio je slab, a usne su mi drhtale.
"Ako inzistirate, mogu vam samo reci da potraite nekoga tko ce vas pratiti. Kako bi
vas... moda zatitio kad stignete tamo. Moje namjere nisu bile nimalo podcjenjivacke
kad sam to istaknuo ranije.
Ali bit ce vam potrebna fizicka snaga kao i sposobnost prilagodavanja novim
uvjetima. Uvjetima koji mogu biti uvredljivi dami poput vas, ocito dobre i osjetljive
prirode. Jedne koja je doivjela ovakav gubitak."
Gorjele su mi oci, ali brzo sam trepnula. "Ne postoji razlog za to da se ne oporavim
brzo, zar ne?" upitala sam.
"Mademoiselle. Kao to sam rekao, morate mirovati i dopustiti svojem tijelu da se
oporavi. U kojem ste mjesecu trudnoce bili?"
"Trecem", odgovorila sam.
Pogladio je brkove svojim palcem i kaiprstom, zatim podignuo svoju torbu, otvorio
je, pretraio i izvukao usku zelenu bocicu te je spustio na stolac kraj kreveta. "J este li
prestali krvariti?"
"Skoro."

GIGA
127
"I pobacaj je bio dovren?"
"Ne razumijem. Ne... Ne znam."
"Mislite li da se vae tijelo oslobodilo svega?"
Glasno sam progutala. "Mislim da jest."
"elite li ici u bolnicu? Nedaleko je mala bolnica koja se brine o strancima. Mogao
bih naruciti auto da..."
"Mislim da to nije potrebno."
"U redu. Ako se pojave dodatni simptomi, morate ici u bolnicu. Inace, ostanite u
krevetu sljedecih nekoliko dana i nemojte se naprezati ni na koji nacin. Ostavit cu vam
neto", pokazao je na bocicu, "to pomae u takvim situacijama. Uzmite dvije lice
ujutro, u podne i navecer sljedecih nekoliko dana. Imat cete grceve. Ako pobacaj nije
dovren, ovo ce vam ocistiti utrobu."
Nakon tih posljednjih rijeci golemost onoga to mi se dogodilo preplavilo me opet,
osjetila sam bol toliko snanu da sam rukama morala prekriti oci. Tijelo mi je drhtalo,
zubi su mi cvokotali. Znala sam da moram postaviti pitanje koje je raslo u mojoj glavi.
Nisam znala kako cu podnijeti odgovor. Maknula sam ruke s ociju i pogledala lijecnika
u lice.
"Jesam li moda Ja kriva?" upitala sam. "Zbog putovanja brodom iz Amerike
posljednjih tjedan dana? Ili... Jako sam bila zabrinuta u posljednje vrijeme." Dugo,
uzdrmano sam izdahnula. "Moda nisam dovoljno dobro jela. Imala sam problema sa
spavanjem. Jesam li ja to uzrokovala? Jesam li ja kriva za smrt mojega djeteta?"
"Mademoiselle", rekao je lijecnik, ljubaznije no prije. Priao je blie krevetu.
"Ponekad je to jednostavno djelovanje prirode. Ne moemo biti sigurni." Potapao me
po ruci. "Ali ne smijete kriviti sebe. Pokuajte se odmoriti. Madame Buisson, neka joj
donesu jo jedan pokrivac i juhu. Morate sakupiti snage. I, molim vas, kao to sam
rekao, ako se pojave bolovi ili neki problemi, morate otici u bolnicu. Obecavate li da
cete tako postupiti, mademoiselle'?"
Njegova iznenadna blagost bila je previe za mene u tom trenutku. Prekrila sam lice
objema rukama. Plakala sam, ljuljala se naprijed-nazad dok su lijecnik i recepcionarka
tiho izlazili iz sobe.
SLJ EDECIH NEKOLIKO SATI pokuavala sam spavati, ali nisam uspijevala. Zdjelica
vruce juhe koju je na stolic kraj kreveta stavila krupna, crvenokosa djevojka, koja me
letimice pogledala pa se okrenula, ohladila se. Prekrila sam se dodatnim pokrivacem,
legla na leda te zurila u strop.
Opet sam stavila ruke na trbuh i pogledala ovjeeni bijeli zastor kako lagano plee na
kasnoposlijepodnevnom povjetarcu.
Zamiljala sam to je dijete moglo postati, i zamiljala njega ili nju sa sjajnom,
tamnom kosom, gustom i ravnom, nalik na Etienneovu. Iste visine, s istim inteligentnim

GIGA
128
celom i pomalo zabrinutim pogledom izmedu obrva. S punim usnama moje majke. Da
se rodila djevojcica, nazvala bih je Camille ili Emmanuelle. A djecak, Jean-Luc.
Obavila bih te male prste oko kista, kupila bih mace da ga voli. Zajedno bismo aputali
molitve prije spavanja na francuskom.
Gledala sam zastor, hipnotizirana nacinom na koji se dizao i sputao. Govorila sam si
da je lijecnik moda u pravu. Moda bih se trebala vratiti u Ulicu J uniper vratiti se
kuci, gdje cu biti na sigurnom. Hocu li ostati ondje zauvijek? Zamislila sam kako stojim
kraj slikarskog stalka, pognuta, sjedokosa. Moje ruke pune starackih pjega dre kist, a
moj su prsti osueni tapici ili nabrekli od vode. Sama sam.
To je sve to sam mogla vidjeti; dijete koje vie ne postoji i sumornost do kraja
ivota bez Etiennea. Bez djeteta.
Obrisala sam lice rukavima spavacice i ustala, polako otila do prozora, odmaknula
zastor kako bih mogla gledati preko krovova Marseillea.
Djecji uzvici jo su uvijek odzvanjali. Negdje je jo uvijek lajao onaj isti pas.
Krenula sam na ovo putovanje kako bih pronala Etiennea, a sad iako naeg djeteta
vie nema bio mi je potreban vie nego ikad.
Zurila sam u krovove, zatim nie u konope pune robe koja se suila izmedu uskih
zgrada. Ako odlucim nastaviti putovanje do Marakea, znala sam da ne postoji garancija
da cu pronaci Etiennea, ili samo njegovu sestru.
A ipak nisam mogla odustati. Dok se u sobi smracivalo, znala sam da se ne mogu
vratiti svojem nekadanjem ivotu prije negoli dovrim ono to sam pocela, bez obzira
na krajnji ishod.

GIGA
129
SEDAMNAESTO POGLAVLJE

NAKON PRVE NOCI U MARAKEU provedene u nestalnom snu bez obzira na mekani
krevet koji je mirisao na ruine latice, odjenula sam se brzo i rastreseno, te odmah otila
do recepcije.
Pitala sam monsieura Henrija je li dr. Etienne Duverger bio gost u Hotelu de la
Palmeraie. Uocila sam kako bolno savijam prste, a kad je monsieur Henri odmahnuo
glavom, spustila sam ramena i razdvojila ruke. "Sigurni ste?" upitala sam, a monsieur
Henri zurio je u mene trenutak predugo.
"Uvjeravam vas, mademoiselle, zaposlen sam ovdje od otvaranja hotela prije pet
godina, i imam izvrsno pamcenje."
Spustila sam pogled na knjigu gostiju. "To se moglo dogoditi u posljednje vrijeme.
Moete li, molim vas, provjeriti? Moda je netko drugi radio na recepciji kad ako je
unajmio sobu, ili..."
Monsieur Henri zatvorio je veliku knjigu polaganim, odlucnim potezom, dovoljno
snano kako bi daak toplog zraka zavrio u mojem licu. "To nije potrebno. Poznajem
nae goste kao to sam vam rekao, mademoiselle OShea. Neki ive ovdje vec
posljednjih nekoliko godina jer vie vole udobnost i luksuz hotela od sloenih
birokratskih procedura pri kupnji kuce u Francuskoj cetvrti."
Nisam odgovorila.
"Uvjeti za kupnju zemlje ili kuce u Maroku dosta su zastarjeli i apsurdni", dodao je, a
zatim, pogledavi me jo jedanput poblie, rekao: "Nadam se da sam vas uvjerio,
mademoiselle, da dr. Etienne Duverger nikad nije bio gost ovdje."
"Hvala vam", rekla sam tiho, okrenula se kako bih otila, no potom opet pogledala
monsieura Henrija. "A Manon Duverger?" upitala sam. "Mislim da ivi u Marakeu,
sigurno ovdje, u La Ville Nouvelle. Poznajete li je?"
Opet je odmahnuo glavom. "Ne poznajem Duvergere. Ali..."
"Da? Rekla sam, moda previe gorljivo, i pribliila se recepciji."
"Pokuajte u Uredu za statistiku u Rue Arles. Oni imaju spisak vlasnika kuca u
Marakeu." Izvukao je malu, savinutu brouru ispod stola. Nisam bila sigurna zato je
iznenada usluniji. "Ovo je karta francuske cetvrti; pomoci ce vam pri snalaenju."
"Hvala vam, moniseur Henri", rekla sam. "Cijenim vau pomoc."
Kratko, nadmeno je kimnuo, i poceo puniti svoje pero.
Na putu prema van uocila sam nekoliko akvarela na zidu u predvorju. Htjela sam
prije poceti potragu, ali letimicno sam ih pogledala dok sam prolazila kraj njih. Autori
su bili francuski umjetnici koje nisam poznavala. Ali neki su uspjeli uloviti osobitu bit
svjetlosti u, to se doimalo, svakodnevnim situacijama u Maroku. Nekoliko platna

GIGA
130
prikazivala su Berbere u njihovim selima od gline i nomadskim atorima.
Pomislila sam na Plavog mukarca s piste.

TOLIKO SAM BRZO hodala ulicom da me je zaboljela noga. Morala sam usporiti. No
osjecaj da se moram uriti bio je toliko intenzivan da nisam mogla ostati smirena i
hodati uobicajenim tempom.
Misli su mi jurile glavom, no ipak sam primjecivala to se dogada oko mene. Svi
natpisi na trgovinama i prometni znakovi bili su na francuskom. Povremeno s manjim
arapskim natpisima ispod francuskih. Vecina nearapa na ulicama bili su Francuzi koji su
ivjeli i radili u La Ville Nouvelle. Mukarci u odijelima i sa eirima nosili su aktovke
pod rukama i urili se prema odredenom cilju. Francuskinje koje su etale dreci se pod
ruku, neke s vrecicama, nosile su lijepe ljetne haljine i visoke potpetice, eire i
rukavice. Nakon samo nekoliko trenutaka uocila sam marokanske mukarce koji se
odmah zaustavljaju i pozdravljaju cim naidu na Francuze i Francuskinje.
Vie su me puta u nedoumici Marokanci pogledali u lice, te potom nastavili.
Nije bilo arapskih ena na ulicama francuske cetvrti; nisam vidjela nijednu od svojeg
dolaska u Marake.
Brzo sam pronala Rue Arles i pricekala slubenika koji je traio ime Duverger.
"Da", rekao je, a ja sam se nagnula blie njemu. "Duvergeri su imali kucu u Rue de les
Chevalaux. Ali..." oklijevao je, mirkajuci dok je slijedio prst. "Ne", rekao je. "Prodana
je prije nekoliko godina. Sad je u posjedu obitelji Mauchamp." Podignuo je pogled. "To
je sve to imam zabiljeeno. Nema naznaka da je ijedan Duverger vlasnik kuce u
francuskoj cetvrti."
Zahvalila sam mu se i izala na ulicu. Kakve su bile moje opcije? Ovo nije mogao
biti kraj potrage. Netko mora poznavati Etiennea Duvergera. On je ivio ovdje; njegovi
roditelji su preminuli i pokopani ovdje, kao i njegov mladi brat Guillaume. I netko je
sigurno cuo za Manon Duverger.
Proucavala sam malu kartu koju mi je dao monsieur Henri dok sam lutala zavojitim
ulicama i ulazila sve dublje u francusku cetvrt. Uocila sam crvene bedeme koji su
okruivali medinu. To su bili cvrsti, netaknuti zidovi, izuzevi neobicne okrugle rupe na
vrhu. Iako sam cula povike i dozivanja s druge strane, nisam znala kako se ulazi u grad.
Sve ostale zgrade nadvisivala je golema, crvena damija, cetverokutna, bez
zailjenog munara i s tri ulaza. Krenula sam prema njoj kao da je zvijezda vodilja;
ovako dominantna gradevina sigurno igra znacajnu ulogu u ovom niskom gradu. No
prije negoli sam dola do nje, nala sam se pred irokim otvorenim ulazom s visokim
portalima. Portali su bili ukraeni arapskim pismom.
Znala sam da je to glavni ulaz u stari dio grada, u medinu Marakea.
Zaustavila sam se kraj ulaza i pogledala unutra. Posvuda su bili africki mukarci i
djecaci, neki su vodili magarce i niske konje koji su vukli kola puna najrazlicitije robe.

GIGA
131
Lica mukaraca fascinirala su me zbog svoje raznolikosti. Ovdje je mjeavina rasa bila
jo rasprostranjenija nego u Tangeru ili Saleu, ili u selima u bledu. U Marakeu je bilo
toliko svjetloputih koji su nalikovali na Europljane ili Semite, dugih, uskih lica,
svijetlosmedih ili crvenkastih brada, glava prekrivenih turbanom. Tu su bili i Berberi iz
pustinje, najcece visokih jagodicnih kostiju i izboranih i tamnih lica od sunca. A bilo je
i onih tamnih sjajnih lica nalik na ebanovinu cije su glave bile prekrivene sitnim
kovrcama. Robovi ili potomci robova.
Sjetila sam se svoje reakcije kad mi je Etienne pricao o robovima u Maroku.
"Cim je protektorat bio izglasan, francuska vlada ukinula je trgovanje robovima",
rekao je, "ali Marokanci ih jo uvijek posjeduju. Mnogi su potomci Afrikanaca iz
subsaharskog podrucja koji su stoljecima bili transportirani rutama karavana iz zapadne
Afrike. Marake ih je pun."
"Jesi li rekao robovi?" upitala sam nadajuci se da ce reci ne.
"Mi smo imali sluge. Arape", odgovorio je kratko, a zatim promijenio temu. To je
bio jo jedan slucaj kad mi je dao do znanja da sa mnom ne eli raspravljati o
odredenim aspektima svoje prolosti.
Razmiljajuci o tom razgovoru zakljucila sam da nema smisla traiti Etiennea u
medini; ondje su ivjeli samo Marokanci. Prije negoli sam se okrenula ispod portala
kako bih otila, zacula sam madame!
Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas, ugledala nekoliko lakih kocija s
konjima poredanim uz alke koja je vodila u medinu. Vidjela sam ih u francuskoj cetvrti.
Marokanski vozaci tjerali su klopocuce konje dok su francuski mukarci ili ene sjedili
na stranjim sjedalima.
J edan vozac jurnuo je prema meni. "Madame! Madame, un caleche. Molim vas, dodite i
voziti se u mojoj caleche, pokazati vam Marake. Voziti po citav Marake." Ispruio je
ruku dok mi se pribliavao, cereci se na pretjerano ljubazan i prisan nacin. Odmahnula
sam glavom i povukla se.
Iznenada se jedan marokanski djecak, moda petnaestogodinjak, sudario sa mnom i
gotovo me sruio. Pala mi je torba. Vlasnik caleche viknuo je na njega, ja sam se
sagnula, podignula torbu i uspravila se. Tad sam uocila da djecak zuri u mene.
Prestraio me njegov pakostan pogled. Nije nita rekao, vidjela sam kako mice ustima i,
poput mukarca na trnici u Saleu, pljunuo me je. Pljuvacka je pogodila vrh moje
cipele.
Opet sam se sjetila prekrivene ene koja je siktala na mene kroz otvoreni prozor auta
dok sam prelazila rijeku s Mustafom i Azizom.
Vozac caleche jurnuo je na djecaka, pljusnuo ga, zatim se naklonio i opet me
nagovarao da dodem do njegove caleche. Usprkos snanu udarcu, djecak je ostao na
nogama. Nala sam se u stupici. S jedne strane gledao me djecak pun iznenadujuce
mrnje, a drugi pun oprezna ocekivanja.

GIGA
132
ena na trajektu prezirala me jer me smatrala promiskuitetnom i nemoralnom enom.
No je li me, poput mukarca u Saleu i djecaka ovdje, mrzila i zato to me smatrala
Francuskinjom koja je dola u njihovu zemlju i prisilno je podjarmila?
Opet sam odmahnula glavom, otvorila usta kako bih neto rekla, ali nita nije izalo.
Potom sam otila to je bre bilo moguce.

PRETRAIVALA SAM LA VILLE NOUVELLE puna tri dana, ali svaki put kad bih
izgovorila ime Duverger, svi bi me pogledali praznim pogledom. Satima sam lutala
njegovim irokim bulevarima, promatrala vile iza ograda u vrtovima punim palmi i
stabala narance, dok mi je u nozi i boku tutnjalo od beskrajnog hodanja. Ulazila sam u
svaku kavanu, raspitivala se o Etienneu u Polyclinique du Sud, maloj francuskoj
medicinskoj klinici, sjedila na glavnom trgu i pogledom slijedila svakog europskog
mukarca koji je prolazio.
Vidjela sam nekoliko mukaraca koji su s leda slicili Etienneu; irokih, uspravnih
ramena, tamne kose s kovrcama na ovratniku, samouvjerena hoda. Svaki put na trenutak
bih osjetila slabost te zatim jurnula za mukarcem i samo nekoliko koraka udaljena
shvatila da nije Etienne. J edanput sam bila toliko uvjerena da sam dodirnula rukav
mukarca, a kad se okrenuo, zabrinuto se namrtio.
"Da, madame?" rekao je. "Kako vam mogu pomoci?"
Bila sam toliko razocarana da sam samo odmahnula glavom i povukla se.
Nadu i prikladan osjecaj tjeskobe da cu pronaci Etiennea sad je zamijenila tupa
bol puna ocaja. Ali mora biti ovdje, u Marakeu. Pismo... Toliko sam puta izvadila
savinuti list papira iz torbe i ponovno ga procitala da je vec bio prljav i razderan u
pregibima.
Tako je bilo i kad bih se raspitivala za Manon Duverger, ali zakljucila sam da ne
znam ni kako izgleda ni je li se udala i ima novo prezime.
Zbog odsjedanja u luksuznom Hotelu de la Palmeraie, kolicina novca smanjivala se
alarmantnom brzinom. Znala sam da moram naci jeftiniji smjetaj. No ipak, na kraju
dana, kad bih se vratila vruca i iscrpljena, vie nisam imala snage traiti novi hotel i
preseliti se.

CETVRTI DAN MOJ E POTRAGE nalikovao je na prvi, drugi i treci. U podne, nakon to
sam izracunala vremensku razliku izmedu Maroka i Albanyja, otila sam do potanskog
ureda i zamolila operatera da me pokua spojiti s jednim brojem u Albanyju. Nakon
pola sata cekanja, pozvali su me do telefona. Na liniji je bio g. Barlow.
"G. Barlow", rekla sam glasno. Veza je bila loa. "G. Barlow, Sidonie kraj telefona."
"Sidonie", rekao je. "Odakle me zove?"
"U Maroku sam."

GIGA
133
Tiina. "Gdje je to?"
"Sjeverna Afrika."
J o jedanput tiina.
"Jesi li dobro?"
"Da. Dobro sam. Zanima me... je li stigla kakva pota za mene?"
"Pota? Pa, moram pitati Noru. Trenutak."
Cula sam kako g. Barlow zove Noru, a potom amor. Noktima sam kuckala po stolu.
Pourite, pourite, go Barlow. Bojala sam se da ce se veza prekinuti.
"Sidonie, jesi li to ti? Zato si u Africi? Rekla si da ide u Francusku. Kad se
vraca?"
"Gdo Barlow", rekla sam ne odgovorivi ni na jedno pitanje svjesna sve loije veze.
"Kako ste?"
"Dobro sam. Iako je bilo previe kie i..."
Prekinula sam je. "J e li stigla pota za mene otkad sam otila? Ima li pisama?"
"Pisama?"
Pokuavala sam biti strpljiva. "Od dr. Duvergera. Ili... bilo to sa stranim potanskim
markama. Je li stiglo neto?"
"Ne. Ali... nisi ga pronala ? Zato se onda nisi vratila kuci ? I... ono drugo. Zna.
Kako to ide?"
Nisam odmah odgovorila. Smetnje na vezi bile su sve vece.
"Sidonie? Cuje li me?" Glas gde Barlow bio je slabaan i dalek.
"Da. Je li Cinnabar dobro?" gotovo sam viknula.
"Pa, ona je..." pocela je, a zatim se veza prekinula.
"Gdo Barlow?" viknula sam u slualicu, ali nakon tiine zacula sam ubrzano,
opetovano pucketanje.
Otila sam do blagajne i platila za razgovor, a potom sam se, iscrpljena i maloduna,
vratila u hotel i sjela, pomalo tupo, u predvorje.
G. Russell zaustavio se ispred mene.
"Ne vidamo vas, gdice OShea", rekao je. "Cak ni u dvorani za veceru."
Osmjehnula sam se usiljeno. "Da. Bila sam... zauzeta. Jela sam u sobi ili..." Tada sam
shvatila da nisam jela dovoljno.
"Gda Russell i ja krecemo sutra za Essouriju, ali planirali smo poslijepodne posjetiti
Majorelle Garden", rekao mi je. "U sjeverozapadnom je dijelu grada. Jeste li culi za
njega?"

GIGA
134
Odmahnula sam glavom.
"J este li pogledali ova platna?" pitao je pokazujuci na akvarele na zidu. "Na prodaju
su; puno ljudi koji odsjedaju ovdje rado odnose kuci slike Maroka. Une passion
Marocaine, kao to kau. Postiu prilicnu visoku cijenu. Neke je naslikao J acques
Majorelle", nastavio je.
Nisam komentirala jer me nije zanimala diskusija o slikarstvu s g. Russellom.
Ali on je bio razgovorljiv. "On je prosjecan umjetnik; naslikao je nekoliko poprilicno
pristojnih orijentalnih akvarela. I, kao to sam rekao, mnogim turistima u Maroku
svidaju se takve stvari. Ali Majorelle je navodno prije nekoliko godina doao na ideju
da izgradi caroban javni vrt. Kupio je nekoliko hektara zemlje u gaju s palmama u
tadanjoj periferiji grada. Zasadio je impresivan broj kaktusa, sukulenata, bambusa,
banana, drvolikih paprati, i tako dalje. Pretpostavljam da uvozi desetke vrsta palmi. Dio
vrta jo se uvijek ureduje; pokuava donijeti svako stablo i svaku biljku koja moe
preivjeti u ovoj klimi."
Tijekom iznenadne tiine, osjetila sam da ne mogu biti nepristojna prema g. Russellu
koji je stajao nada mnom kao da ceka neto. "Zar monsieur Majorelle vie ne slika?"
G. Russell ivahno je odmahnuo rukom, kao da odgovor na moje pitanje nije vaan.
"Cini mi se da on nije umjetnik od velikog znacaja, jamacno. Nitko izvan Marakea ne
zna previe o njemu. Ali, molim vas, gdice OShea, slobodno nam se pridruite. Opustit
cete se."
"O, ne. Ne bih trebala..." pocela sam, a zatim se zaustavila. Zamisao o etnji kroz
prekrasan vrt umjesto obilaenja prometnih ulica na sparnoj vrucini cinila se
privlacnom, a znala sam da danas vie nemam snage nastaviti potragu. Moda ce biti
ugodna promjena nekoliko sati razmiljati o necemu drugom osim o Etienneu. "Da.
Hvala vam. Voljela bih vam se pridruiti."

ODVEZLI SMO SE do vrtova calecheom s konjima koju je unajmio g. Russell. Izvukao
je cigaru iz depica na prsima dok smo se vozili zelenim ulicama La Ville Nouvelle,
bogatim zelenim povrinama punim drveca i cvjetnih gredica. Gda Russell nije govorila
puno, a gotovo odmah nakon to smo se smjestili u konatim sjedalima lake kocije
sputena krova, g. Russell je nastavio govoriti o J acquesu Majorelleu kao da je naa
prethodno poceta diskusija jo uvijek u tijeku. "Prica se da ima studio i znacajan broj
razlicitih ptica. Majorelle je odlucio da ce njegov vrt biti oaza tihe, miomirisne ljepote u
sreditu bucnog, prometnog grada." Podrezao je vrh cigare malim metalnim rezacem,
zapalio ibicu i isputao dim dugim, zadovoljnim puckanjem. Dim se dizao iznad
njegove glave. Opet je nastavio razgovor, ali ovaj put uspjela sam iskljuciti njegov glas.
Dok smo se vozili prema sjeverozapadnom dijelu grada, vozac calechea vitlao je
bicem iznad svoje glave oblikujuci u zraku vrtece arabeske; znao je pucnuti tankom
koom naprijed-nazad iznad leda dvaju konja koja su vukla caleche ne dodirnuvi ih
nijedanput.

GIGA
135
Promatrala sam dim cigare g. Russella koji se kovitlao i spirale koje je bic oblikovao
iznad naih glava koje su presijecale plavo nebo.

NAJ UPADLJ IVIJ E U LE JARDIN MAJORELLEU bile su sjene, svjetlost koja se probijala i
boje mnogih lukova i golemih posuda od terakote sa zasadenim biljkama. Bile su
ukraene zelenom, utom i plavom bojom. Plava boja bila je jarka i gotovo celicno
plava. Pokuala sam pronaci ime za nju; moda kobaltno plava, moda nijansa azurne ili
lapis lazuli, moda pruska ili plavetna. Ali nijedno nije bilo precizno. Cinilo se da ova
plava ima svoja posebna svojstva.
A boje u vrtu pristajale su blistavima nijansama Marakea.
G. Russell gotovo me odmah predstavio mukarcu u bijelu slamnatom eiru
monsieuru Majorelleu a on nam je prijazno poelio dobrodolicu. "Drago mi je to
posjetiteljima mogu pokazati svoju viziju", rekao je na francuskom. G. Russell pomalo
je govorio francuski i prevodio gdi Russell. Monsieur Majorelle vodio nas je niz
sjenovitu stazu utabane crvene zemlje. Kriala se i s drugim stazama. Sunceva svjetlost
koja se probijala kroz visoko, njiuce lice oblikovala je ritmicke uzorke na naim
licima. Bilo je nekoliko mladih marokanskih mukaraca u bijelom koji su kopali i sadili.
"Vrt je moj nacin izraavanja; za mene on ima misticnu snagu. Namjeravam stvoriti
dizajn onaj koji vidim ovdje", rekao je kuckajuci po sljepoocnicama, "s biljnim
oblicima i formama. Oboavam biljke", zakljucio je.
Bilo je jasno da dizajn vrta ima odredenu kompoziciju i pozicioniranje boja u svojoj
strukturi i odabiru biljaka koja je nalikovala na slikarsko platno. Pogledala sam plitak
poploceni bazen u blizini; arani i zlatne ribice vijugali su kroz cistu vodu i doimali se
plavo-zelenima zbog plocica. Prepoznala sam lopoce i lotuse, ali bilo je i drugih, meni
nepoznatih, vodenih biljaka. "to je to, monsieur Majorelle?" upitala sam pokazujuci na
visoke peteljke koje su zavravale velikim resama.
"Papirus", odgovorio je. "elim dovesti vrste koje predstavljaju kontinente i odrivi
ivot. Molim vas. Uivajte. Proecite."
Pozdravili smo se. G. Russell elio je fotografirati Brownie kamerom koju je nosio
oko vrata.
"Proetat cu sama", rekla sam njemu i gdi Russell. "Voljela bih istraiti neke skupine
biljaka."
Razdvojili smo se i dogovorili da cemo se za sat vremena naci na ulazu. Lutala sam
ugodnim stazama dodirujuci raskone uto-crvene bugenvilije koje su se ispreplitale
iznad reetki. Prola sam kraj mukaraca u bijelom. Lupanje i grebanje motika po
crvenoj zemlji proizvodilo je jednolicne, glasne zvukove u usporedbi s visokim i
carobnim pticjim pjevom odozgo.
Iako je vrt bio lijep, nije mi podignuo raspoloenje. Nije bilo puno ljudi osim
arapskih radnika, ali uocila sam krhku, postariju enu kako sjedi na klupi ispod stabla

GIGA
136
banane. Drala je sicuna psa pernatog, zlatnog krzna s cvrstom ruicastom vrpcom oko
paperjasta vrata. Stara ena mazila je psa kvrgavim prstima koji su bili ukraeni
prstenjem s razlicitim draguljima. Pomislila sam na Cinnabar i umirujuci dodir njezina
krzna.
Klupa u sjeni bila je primamljiva. "Bonjour, madame", rekla sam. "Imate jako slatkog
psa. Smijem li ga pomaziti?"
"Bonjour", odgovorila je na profinjenom francuskom, drhtavom glavom zbog starosti
kad me radoznalo pogledala. "Poznajem li vas? Moje oci... Vie ne vidimo dobro."
"Ne, madame. Ne poznajete me. J a sam mademoiselle OShea", odgovorila sam i sjela
kraj nje.
"Ja sam madame Odette. Ovo je Loulou", dodala je i mali je pas podignuo pogled
prema njoj blago otvorene njuke, s vibrirajucim ruicastim jezikom zavrnutim na kraju
dok je dahtao od vrucine.
"Uivate li u vrtovima?" upitala sam je.
Osmjehnula se gotovo veselo. "Oh, da, moja draga. Dolazim svaki dan. Sin me
doveze nakon rucka u podne i pokupi u pet. J e li uskoro pet?"
"Mislim da da, madame. ivite li u blizini?" Ispruila sam ruku prema Loulou, ali ona
je podignula jedan kraj sicune njuke kao znak upozorenja, i ja sam povukla ruku.
"Vec nekoliko godina ivim u Marakeu. Stanujem kod sina i snahe. Moj suprug bio
je u Legiji stranaca, znate. Preminuo je prije mnogo godina."
Zastala je i pogledala u daljinu. Loulou je zijevnula i namjestila se u krilu starice.
Madame Odette opet se usredotocila na mene. "Ali ona je neugodna, moja snaha.
Svaki dan donosi neke neprilike. Iscrpljena sam od sluanja kako mojem sinu govori to
da radi, i kako se ali na ovo i ono. Zato dolazim ovamo i uivam u vrtu." Pogledala je
prema skupini bambusa. "Moj me sin dovede ovamo", ponovila je. "Nitko me ne
zamara i ne moram sluati glas svoje snahe. Loulou i ja provodimo sate i sate medu
stablima i cvijecem."
Kimnula sam i sagnula se kako bih podignula cvijet bugenvilije te pogledala njezino
intenzivno crveno sredite.
"A vi, mademoiselle? I vi ivite u Marakeu?" upitala je madame Odette.
Podignula sam pogled i odmahnula glavom. "Ne."
"U posjetu ste obitelji?"
Bradom sam dodirnula barunastu povrinu cvijeta. "Pokuavam nekoga pronaci,
ali..." opet sam posegnula za Loulou. Ovaj put dopustila mi je da joj pogladim jedno
uho. Zatim sam spustila ruku na njezina leda. "Bojim se da ce to biti jako sloeno."
"Niz godina ivim u Marakeu", ponovila je. "Vrucina u Africi godi mojim kostima,
iako hladnoca moje snahe nije dobra za moje srce. Ali poznajem mnotvo francuskih

GIGA
137
obitelji. Moj suprug je bio u Legiji stranaca. Bio je jako zgodan u uniformi."
Nije gledala mene nego moju ruku koja je klizila gore-dolje niz mala pseca leda.
"Koji je danas dan?" upitala je iznenada me pogledavi.
"Utorak je", odgovorila sam.
"Hoce li sutra padati kia?" Njezine oci bile su mlijecno plave boje i mutne od
mrene.
Odmahnula sam glavom. "Ne vjerujem, madame. Ljeto je. Ljeti rijetko pada kia u
Marakeu, zar ne?"
"ivim ovdje vec niz godina. Stara sam", rekla je. "Zaboravljam."
Potapala sam Loulou po glavi i ustala. "Sigurna sam da ce va sin uskoro doci po
vas, madame Odette."
"Koliko je sati?"
"Skoro pet", ponovila sam joj.
"On stie u pet. Doci ce ovamo po mene. Cekaj pod stablom banane, maman, kae
mi. Uvijek ga cekam njega."
"Dobro, onda. Dovidenja, madame. I Loulou", dodala sam, dodirnuvi posljednji put
svilenkasto uho psa. Trznula se, ljutito, kao da se muha spustila na uho.
"Koga traite, mademoiselle'?" upitala je tada madame Odette podignuvi pogled. Lice
joj je bilo u sjeni listova.
"Duvergerove, madame", odgovorila sam ne ocekujuci da ce uzvratiti logicnim
odgovorom.
"Marcel i Adelaide?" upitala je, neocekivano, a ja sam otvorila usta, potom ih
zatvorila i sjela opet kraj nje.
"Da, da, madame Odette. Obitelj Marcela Duvergera. Poznavali ste ih?" pitala sam ne
eleci jo uvijek gajiti nade.
Kimnula je. "Marcel i Adelaide, o da. I sin... Sjecam se tragedije. Sjecam se
prolosti, mademoiselle. Sjecam se prolih dana, ali cesto ne i dananjeg. Imali su sina.
Dogodila se tragedija", ponovila je. "Imam sina."
"Guilamme je bio njihov sin. Da, utopio se."
Promatrala me glavom nagnutom na jednu stranu, ocima koje su iznenada bile
ivahnije iako su zjenice bile prekrivene sjenom zbog mrene. "Imali su i starijeg sina."
"Etienne. Poznajete Etiennea?" Glas mi je sad bio ubrzan, napadan.
"Sjecam se necega u vezi s njim. Pametan mladic. Otiao je u Pariz."
"Da. Da, to je on, madame Odette. Jeste... jeste li ga vidjeli? Nedavno?"
Pogladila je psa po prsima. "Ne. Ali ja ne izlazim, osim ovamo. Sin mi ne doputa da

GIGA
138
izlazim", rekla je. "Stara sam. Zaboravna", ponovila je i odmahnula glavom. "Preminuli
su prije nekoliko godina, Prvo Adelaide, a zatim jadni Marcel. Vie nema Duvergera u
La Ville Nouvelle. On je bio lijecnik."
"Da. Da, Etienne je lijecnik", rekla sam i kimnula, ohrabrujuci je.
"Ne. Marcel. Mnogi lijecnici radili su za tajnu slubu", rekla je. "Nakon to smo
preuzeli Maroko, francuski lijecnici pokazali su se osobito ucinkovitima kao agenti za
preuzimanje Maroka", rekla je glasom koji se pretvorio u promukli apat kao da su je
neprijatelji prislukivali skrivajuci se u stablima i grmlju oko nas. "Suprug mi je
ispricao mnotvo prica o pijunai. O da", rekla je, "nisu sudjelovali samo lijecnici."
Naslonila sam se; toliko sam joj se bila pribliila da sam namirisala i zadah njezina
zubala te puderasti miomiris jorgovana, iako nisam bila sigurno dolazi li iz njezina
prsluka ili od psa u njezinu krilu. Preplavio me osjecaj razocaranja. Na trenutak sam
zaklopila oci. Nije me bilo briga to je Etienneov otac ucinio ili nije ucinio desetljecima
ranije.
"Osoba koju traite, moja draga", rekla je, a ja sam otvorila oci.
"Da?"
"J e li ena ili mukarac?"
"Mukarac. Pokuavam pronaci Etiennea Duvergera."
"I on eli biti pronaden?"
Pustila sam da se njezine rijeci slegnu na trenutak. "eli?" Starica se osmjehnula,
neobicnim osmijehom. "Ponekad... pa, ako se nekoga ne moe pronaci, to je zato to se
taj netko skriva. Suprug mi je ispricao mnotvo prica o onima koji ne ele biti
pronadeni."
Znam da sam odbijala razmiljati o tome, iako sam, otkad sam stigla, tu misao poput
sicunoga, stegnutog cvora imala u podsvijesti: da je Etienne doista u Marakeu i da me
je vidio, ali mi nije priao jer, kao to je rekla madame Odette, nije htio biti pronaden.
"Madame Odette", rekla sam, ne eleci razmiljati o Etienneu koji se skriva od mene.
"to je s kceri? I ona je otila?"
Sad se madame Odette namrtila. "Kci?"
"Manon. Manon Duverger", rekla sam, ali starica je odmahnula glavom.
"Ne sjecam se kceri."
"Moda sada ima muevljevo prezime."
"A njezino je ime Marie ?"
"Manon."
Madame Odette je kimnula. "Poznajem Manon Albemarle", rekla je, a ja sam otvorila
usta, nagnula se iznova i kimnula. "Dosta je mlada. Moda ima oko pedeset pet godina.

GIGA
139
Dob mojega sina."
Spustila sam ramena. "To ne moe biti ona. Manon Duverger je puno, puno mlada.
Bila sam sigurna da ivi ovdje u La Ville Nouvelle."
"Zaboravila sam puno toga", rekla je madame Odette. "Puno stvari." Psic je opet
zijevnuo i kljocnuo svojim sicunim zubima zatvarajuci celjust. "Ma cherie",
promrmljala je madame Odette i snanije pogladila psa. "Ne sjecam se te Manon. Mislite
da ivi ovdje, u Marakeu?"
"Prije nekoliko mjeseci jest", odgovorila sam i pomislila na sloeno pismo u torbi
koje sam stalno nosila sa sobom.
"I posve sigurno stanuje u La Ville Nouvelle?"
"Pret... pretpostavljam. Naposljetku, ona je Francuskinja."
"Postoji vie no jedna vrsta Francuskinja u Marakeu, mademoiselle."
Nisam razumjela. Pogled madame Odette iznenada je postao plah. "Moda je postala
Arapkinja i preselila se u medinu k Maurima." Unijela mi se u lice. "Neke to cine. Vie
no jedna Francuskinja izgubila je razum jer ju je namamio mukarac."
"Mislite da je moguce da ivi u medini? Ne mislim..." Zastala sam. Nisam znala nita
o Manon.
"Pokuajte ondje, medu Marokancima. Doseljenici ive izvan zidina. Pravi
stanovnici Marakea ne ive u La Ville Nouvelle. Siromani, bogati, svi ive u starom
gradu; cak i sultani i aristokrati imaju svoje otmjene domove i svoje hareme, rijade s
velicanstvenim vrtovima, unutar zidina medine."
Unutar zidina medine. Pomislila sam na Djemma el Fna. "Medina je velika, madame
Odette. Odakle da krenem?"
"Da. Medina je velika i morate prolaziti soukovima i malim ruevinama koje se
proteu u svim smjerovima. Vrlo zbunjujuce ulice vie nalik na ulicice, uske i
mracne. Kuce nemaju prozore s vanjske strane zidina. Ljudi vjeruju da su upadljivi
eksterijeri vrlo lo prizor. Poput ena, mukarci skrivaju svoja bogatstva." Duboko je
udahnula. "Orijentirajte se uvijek prema minaretu La Koutoubije. Najvece damije,
odmah kraj izlaza iz medine. Koutoubia znaci prodavac knjiga. Nekoc su prodavaci
knjiga izlagali svoju robu uz damiju."
Prestala je pricati i gladiti Loulou, zatvorila je oci kao da se umorila od
objanjavanja. Znam da je govorila o impozantnoj crvenoj damiji koju sam vidjela.
"Kad izgubite iz vida La Koutoubiju, lako se moete izgubiti. Gotovo je nemoguce
pronaci izlaz ako ste duboko unutar medine. J a sam se jedanput izgubila." Otvorila je
oci. "Koji je danas dan?"
Spustila sam ruku na staricinu nadlakticu. "Utorak je, madame Odette."
"Godinama nisam otila u medinu. Sin ne voli kad izlazim. Stara sam", ponovila je
jo jedanput.

GIGA
140
"Hvala vam, madame Odette", rekla sam stojeci. "Hvala vam na pomoci."
ena je pogledala nebo. "O, ne smijete sada ici u medinu; previe je kasno. Nije
pametno etati sama medinom po mraku."
"Da, u redu. Hvala vam, madame", ponovila sam.
"Znate da imam sina, mademoiselle", rekla je madame Odette. "Dolazi po mene u pet.
Imate li vi sina?" viknula je za mnom, i te cetiri rijeci arile su se u mene poput cetiri
otra uboda.

GIGA
141
OSAMNAESTO POGLAVLJE

JUTRO POSLIJ E po drugi sam put stajala i kroz visoku kapiju gledala u sunce koje se
probijalo kroz medinu. Govorila sam si da stari grad ne djeluje toliko prijetece. Bacivi
jo jedan pogled preko ramena na ulice francuske cetvrti, cvrce sam stisnula torbu i
prola ispod visokog portala, nadajuci se da izgledam odlucno kao ena koja zna svoj
cilj, a ne kao ena koja se samo pretvara da je nije strah.
Napokon sam ugledala marokanske ene, ali kao i drugdje irom zemlje, mogle su se
vidjeti samo njihove oci iznad vela. Tijela su im takoder bila posve prekrivena bijelom
tkaninom znala sam da se zove haik od glave pa sve do da. Pod haikom su nosile
svoju dnevnu odjecu, leprajucu haljinu zvanu kaftan. Vidjela sam prugaste kaftane,
cvrsto opasane irokim remenom oko struka u nekoliko izloga trgovina u francuskoj
cetvrti. Pretpostavljam da su ih neke francuske ene nosile iz hira, ili moda jer su bile
lagane i udobne za noenje kod kuce.
Vecina marokanskih ena u medini nosila je velike, pletene torbe prebacene preko
ramena, neke su imale djecu umotanu u tkaninu, dok su druge mala djeca cvrsto drala
za halju, gegajuci se ubrzano kako bi drala s njima korak. Zatim sam uocila da je
ispred ili iza svake ene hodao mukarac ili stariji djecak. Nijedna ena nije bila bez
pratnje.
Odmah sam postala svjesna ukocenih pogleda mukaraca te nacina na koji su me
izbjegavale ene.
Naravno da sam opet pomislila na g. Russella koji me je upozorio da ovamo ne
dodem sama, no on i gda Russell rano ujutro krenuli su u Essouriju. Ali cak i da nisu, ne
bih odabrala g. Russella da me prati. To bi znacilo da mu moram objasniti zato traim
enu imena Manon Duverger u starom dijelu grada.
Nisam eljela ni s kim razgovarati o svojoj situaciji.
Gledala sam ravno naprijed, gurala se kroz gomilu u prepunim, uskim ulicama.
Nisam znala kamo idem, ali rekla sam si da cu odluciti koji ce mi biti sljedeci korak
nakon to udem u medinu.
Na prvoj ulici u medini, svaki centimetar pod pohabanim krovom od slame ili
tkanine, izblijedjelim i stoga gotovo bezbojnim, bio je pretrpan stolovima ili izlizanim
komadima tepiha na tlu koji su bili prekriveni svim mogucim zamislivim stvarima
kao i onima koji su, barem meni, bili nezamislivi.
Bilo je enskih kaftana i bezbroj delaba svih boja i svih vrsta tkanina. Na drugim
tandovima bilo je stotine babouches konatih papuca bez remena obojenih u nijanse
arko ute, narancaste i crvene boje koje su visjele gore na kukama. Bilo je cajnika
od devinih kostiju, crvenih pustenih fesova i redova parfema; od jasmina, mousa i
sandalovine.
Prolazila sam kraj pladnjeva punih slatkia, socnih datulja i smokvi te ivih kokoi i

GIGA
142
golubova u kavezima. Gusti rojevi muha zujali su i sputali se, podizali se i sputali.
Potom sam se iznenada nala na golemu, otvorenom trgu sa tandovima i kioscima
uz njegove rubove. Zasigurno je trg imao povrinu gotovo tri gradska bloka. Ljudi su
miljeli uokolo, i dok sam promatrala kako se namjetaju tandovi na sredini, znala sam
da sam dola do trga Djemma el Fna. Mukarci su razvijali tepihe i skidali prekrivene
koare sa stranje strane kola koja su vukli magarci. Drugi su gradili piramide od
naranci na drvenim pladnjevima ili ubacivali hrpe pueva iz kipucih lonaca u pletene
koare.
Nisam se usudila proetati sreditem trga; osjecala sam se previe upadljivom i
nesigurnom. Umjesto toga hodala sam uz rubove trga. Morala sam zaobici mukarca
nagnuta nad drvenu plocu u svojem krilu koji je pisao na tankom listu papira dok je
mladic suznih ociju cucao ispred njega i govorio tihim glasom. Kraj mukarca koji je
pisao bio je mali cetvrtasti komad pamucne tkanine i nekoliko kovanica na njemu.
Mladic je obrisao lice rukavom delabe i spustio kovanicu na tkaninu; mukarac mu je
pruio list papira. Pisar, pomislila sam, koji sigurno pie pismo za mladica.
Cak se i uz rubove trga skupljala gomila. Gurkali su me i odgurivali najcece jer bih
se nala usred metea, ali povremeno mi se cinilo da su se namjerno sudarali sa mnom.
Odbijala sam sluati glas u glavi koji mi je govorio da su ovo predznaci, da me ovdje ne
ele i da moram otici.
Ali nisam imala izbora. Sve opcije bile su iscrpljene u francuskoj cetvrti. Ostat cu u
medini i pokuati nekako otkriti ivi li Manon ovdje. Nisam imala plan osim da se
raspitam o Duvergerima.
Zacula sam glasan, autoritativni glas koji je govorio na arapskom, pogledala preko
glava ostalih i ugledala neobrijana mukarca divljih ociju na sanduku kako mae
rukama. Bio je odjeven u raskonu halju od smedeg i plavog baruna, toliko razlicitu od
ostatka mukaraca na trgu u svojim jednolicnim delabama. Nekoliko mukaraca cucalo
je oko njega i promatralo njegovo lice otvorenih usta. Ostali su stajali, ali svi su bili
hipnotizirani i tihi. Mukarac na sanduku govorio je i govorio, kovao rijeci dok je
gestikulirao, mahao glavom i kimao, i tad sam, prema pauzama i vatreno izgovorenim
rijecima, pocela shvacati da on prica pricu. Ispred njega leao je kvadrat od tamna
pamuka na kojima su svjetlucale kovanice, kao i pokraj pisara. Profesionalni
pripovjedac prica.
Kasnije sam naila na mukarca koji je sjedio na tlu s komadom tkanine, s icupanim
zubima pred sobom. Bilo je najrazlicitijih velicina, trulih i zdravih, s dugackim i
zailjenim korijenjem. Podignuo je par hrdavih klijeta kad je vidio da gledam u
njegovu kolekciju. Klijetama je kucnuo po vlastitim zubima, otvarao i zatvarao metalni
instrument. Zubi su mu bili groteskni, i ja sam odjurila dalje. Vidjela sam dovoljno na
Djemma el Fna.
Krenula sam niz jednu od ulica koje su vodile s trga poput bica kotaca. Stigla sam
do soukova, pogledala naprijed pa natrag i pokuala pronaci znakove koji bi mi pomogli
pri povratku na trg. Ovdje je bilo bezbroj tandova i sicunih trgovina, a ispred svakog

GIGA
143
po jedan mukarac. Trebalo mi je samo nekoliko trenutaka kako bih uocila da su soukovi
organizirani po obrtima, prodavaci odjece bili su u jednoj ulicici, a srebrnari u drugoj.
Bilo je i trgovaca tepisima i prodavaca parfema. Vidjela sam stoaste hrpe zacina svih
nijansi crvene, ute, narancaste, zelene i smede boje ciji su se mirisi mijeali. Mukarci
su se neprestance posjecivali, pozivali se, a ponekad se obracali i meni mrmljajuci:
Madame, venez, madame. Udite, madame.
Namjeravala sam zaustavljati ene i pitati ih za Manon Duverger, ali od prvih
trenutaka u medini bilo je ocito da ce to biti nemoguce. ene su urno prolazile kraj
mene, ponekad razgovarajuci s drugom enom pod velom u pratnji. Svojim tamnim
ocima gledale su me na neki okrivljujuci nacin, pokazujuci mi da sam autsajder.
Zastala sam, pogledala naprijed pa natrag; jesam li skrenula lijevo ili desno na
zadnjem uglu? Podignula sam pogled u nadi da cu ugledati La Koutoubiju, ali vidjela
sam samo prorez plavetnog neba kroz potrgane krovove od trstike.
Hocu li se uspjeti vratiti istim putem? Okrenula sam se u svim pravcima. Iznenada su
pogledi svih mukaraca bili upereni u mene; ene su se proguravale kraj mene, udarale
me po ramenima ili bokovima u znak upozorenja.
Maknula sam se sa sredine prometnih, uskih ulica blie prema tandovima.
Povremeno bi neki vlasnik ivnuo, poceo brbljati na arapskom ili francuskom
pokuavajuci mi prodati al ili ukraeno rucno ogledalce ili zaveljaj osuenih ruinih
latica ili vrecicu metvice za caj. Svaki put pitala bih za Duvergerove. Neki bi slegnuli
ramenima jer nisu poznavali Duvergerove ili nisu govorili francuski ili jednostavno nisu
htjeli odgovoriti ako ne kupim neto kod njih. Neki bi odmahnuli glavom. Vecina je
jednostavno ignorirala moje pitanje i nagovarala me da neto kupim.
Morili su me prevelika vrucina, vrucina i ed; bila sam oamucena. Bilo je pogreno
doci ovamo i neorganizirano traiti nepoznatu enu. Pomisao na moju tihu sobu u
hotelu nalikovala je na viziju; morala sam se vratiti u sigurnu francusku cetvrt.
Cinilo se da svaki mukarac i svaka ena zure u mene. Opet sam se zaustavila,
okrenula se u krug, pokuala se orijentirati. Iznenada me netko povukao za suknju,
silovito, i ja sam dahnula. Troje malene djece ne starije od cetiri ili pet stajalo je
oko mene i malim, prljavim prstima pokazivalo na otvorena usta vriteci manger!
Manger, madame!
Otvorila sam torbicu kako bih im dala nekoliko kovanica. Na taj potez onaj najmanji
skocio je kao da je eli zgrabiti. Stisnula sam torbu uz prsa, a dijete je viknulo tuno:
Bonbon, madame, bonbon!
"Cekaj, cekaj", rekla sam. "Nemam slatkia." Bacila sam nekoliko sua na tlo jer je
bilo nemoguce dati im kovanice u ruke dok su me drali za suknju i skakali gore-dolje.
Kad su se sagnuli kako bi pokupili kovanice, oslobodila sam se i odjurila, ali iznenada
je bilo jo djece koja su trcala za mnom i hvatala me za suknju. Pokuala sam ih
ignorirati jer sam imala samo jo dva sua u torbici nisam sa sobom uzela previe
novca.

GIGA
144
"Non, non", ponavljala sam i pokuavala se osloboditi njihovih ruku. I iznenada, kad
sam stigla do kraja ulicice, ponovno sam se nala na trgu D'jemma el Fna. Ali djeca su
bila uporna i, dok sam odgurivala njihove male ruke, osjetila sam komeanje kraj uha i
teinu na ramenu. okirana, okrenula sam glavu i ugledala sicuno namrteno lice kraj
svojeg. Nesvjesno sam vrisnula, na to je mali stvor takoder uzvratio vriskom toliko
glasnim da me na tren zagluio. To je majmun, govorila sam si, samo majmun.
A djeca su me jo uvijek molila, skupljala se oko mene, potezala za suknju. Majmun
me vukao za kosu. Nisam mogla doci do zraka, viknuti.
Zacuo se glas koji je viknuo neto na arapskom i djeca su se razbjeala. Stajala sam,
drhtala preznojena lica s majmunom jo uvijek na svojem ramenu.
"Madame, o madame, ovo je stvarno sreca", rekao je mukarac koji je otjerao djecu.
Drao je dug lanac, a on je vodio do konatog remena oko majmunova vrata. "J a sam
Muhamed, a moj majmun Hasi odabrao je vas", rekao mi je.
"Ako date jedan su, samo jedan su, madame, vaa ce se sreca utrostruciti. O,
blagoslovljen je dan jer je Hasi odabrao vas. Odabrao vas jer zna da imate dobru duu.
Hasi to zna. On ide samo dobrima."
Znala sam da ce majmun skociti na svakoga koga mu Muhamed pokae. Hasi se
spustio niz moju ruku i pogledao me. Vidjela sam kako se remen urezuje u njegov mali
vrat na kojemu je krzno bilo izlizano a koa gruba. Pokazao je svoje zailjene zube
napravivi grimasu i osmjehnuvi se. Ispruio je sicunu ruku dlana prema gore.
"Madame", usrdno je molio Muhamed. Imao je male i umiljavajuce oci. "Sigurno vam
treba sreca. Samo bi budala odbila takvu priliku. Reci dobroj dami, Hasi, reci joj da ne
smije propustiti ovu priliku."
Hasi se tuno zahihotao pa me prstima ne vecima od drvenih ibica poceo vuci
za rukav.
Posegnula sam u torbicu, spustila su na tu sicunu, gotovo ljudsku ruku i bila
nagradena vriskom koji para ui. Hasi se popeo uz moju ruku do ramena i jednim dugim
skokom vratio se na Muhamedova prsa. Noktom nonog prsta ogrebao me je po vratu.
Uvjebanom rutinom, ubacio je kovanicu u dep prsluka koji je Muhamed nosio iznad
halje. Zatim je Hasi priljubio svoje zube uz Muhamedovo uho, napravio grimasu i
zahihotao se. Muhamed je ozbiljno kimnuo.
"Madame, Hasi me obavijestio da ce doci do promjene u vaem ivotu. Znacajne
promjene. Pronaci cete je ovdje, u Maroku."
Znala sam da govori besmislice, ali nisam si mogla pomoci. Vrat me je pekao od
Hasijeva nokta. "Kakva vrsta promjene?"
Muhamed je trljao palac i kaiprst. "Hasiju treba jo jedan su kako bi odao to zna",
odgovorio je, a ja sam posegnula u torbu i predala posljednji su tim sicunim crnim
prstima. Brzinom munje kovanica je zavrila u Muhamedovu depu. Opet je uslijedilo
hihotanje kraj Muhamedova uha.

GIGA
145
"A, ovo je prica koju dosad nisam cuo od Hasija, madame. Vana prica. Doli ste u
Marake kako biste neto pronali. Neto ste izgubili, neto znacajno. J esam li u pravu?
Prema izrazu vaeg lica vidim da Hasi govori istinu."
Nisam odmah odgovorila. Odmahnula sam glavom, sigurna da Muhamed svim
strancima isprica tu pricu, ne eleci da sazna kako je kod mene pogodio.
" Vraiment? Zaista, madame? Poricete to? Hasi mi je rekao da ste tuni, ali to ce se
uskoro promijeniti. Vrlo uskoro. Pod J unim kriem shvatit cete da ono to traite moe
poprimiti drugaciji oblik. Moda to necete prepoznati."
"J unim kriem?"
Muhamed je mirnuo i pogledao u nebo. "Sazvijede, madame. Ovdje, u Africi. Juni
kri. Potraite ga na nocnom nebu. Ispod njega pronaci cete ono za cime tragate. Ali
zapamtite, madame, ovdje su i Drugi, dinovi. Preruavaju se u ljude. Budite oprezni.
Budite jako oprezni i pomno birajte."
Hasi je krijetao, poskakivao gore dolje.
Zvuk mi je probadao bubnjice. Zatvorila sam oci. Pojavile su se nepovezane slike:
Hasijeva nevesela grimasa, njegova otvorena usta i zailjeni zubi, zatim otvorena usta
prosjacke djece. Icupani zubi i nacereni starac sa svojim klijetima.
Otvorila sam oci i ugledala niz oderanih glava; jedan stravican trenutak pomislila
sam na glave na kolcima koje je spomenuo g. Russell. eludac mi se zgrcio kao da ce
mi pozliti. Instinktivno sam se prekriila. U sljedecem trenutku shvatila sam da nisu
ljudske nego oderane kozje glave, plave i pune zujecih muha, netaknutih, izbocenih
ociju. Tvorile su niz na niskom stolu. Mukarac u poderanoj delabi pozivao me k njima
kimajuci.
Otila sam klecavih koljena. Ne mogu se ovdje onesvijestiti, pasti na ovo prljavo tlo.
to ce mi se dogoditi ako dode do toga?
"Vratite se, madame", vikao je Muhamed za mnom. "Za samo jo jedan su, Hasi ce
vam reci jo; reci ce vam neto od iznimnog znacaja, neto to trebate kako biste se
zatitili od Drugih. Samo jedan su, madame."
Nastavila sam hodati, spoticuci se tu i tamo. Dodirnula sam bolni rez na svojem vratu
i ukoceno pogledala krvavu mrlju na prstima. Kad sam ugledala visoki minaret damije
Koutoubia, zadrala sam pogled na njoj znajuci da ce me odvesti do izlaza iz medine.
Hodala sam najbre to sam mogla, cvrsto drala torbu uz prsa, kosa mi je ispadala iz
ukosnica a stranja strana haljine upijala znoj od vrucine i mojega iznenadnog i
neobjanjivog straha. Vukla sam svoju nekooperativnu nogu; da sam mogla, potrcala
bih.

GIGA
146
DEVETNAESTO POGLAVLJE

PROVELA SAM VECER uvjeravajuci se da cu se vratiti u medinu i da me nece istjerati
neljubazni pogledi i nedobrodoli dodiri ili slike i zvukovi koji su me okirali. Ja sam
snana, govorila sam si.
Osim toga, nisam imala izbora.

SLJ EDECE J UTRO opet sam krenula prema ulazu koji je vodio u medinu. Pogledala
sam uvis u La Koutoubiju, i zatim, duboko udahnuvi, prola drugi put ispod portala.
Ovaj put nisam se zaustavila, ignorirala sam povike djece prosjaka i zvonjavu zvona
nosaca vode sa svojim visoko zaobljenim eirima, mjedenim alicama i mijehom
punim hladne vode. Prola sam kraj starca sa zubima, progurala se kroz mnotvo mladih
mukaraca koji su se okupili oko krotitelja zmija sa svojom frulom i koarama punim
svijajucih, penjucih zmija, i otrgnula se kad sam osjetila neciju ruku na svojoj nadlanici,
ne okrenuvi se kako bih pogledala tko me dodirnuo.
Pourila sam s trga u soukove, ila od tanda do tanda govoreci Duverger, Duverger,
poznajete li Duvergerove? Naposljetku je jedan mukarac rairio ruke, podignuo par arko
narancastih babouches i promotrio me. "Ove ce vam cipele pristajati, madame", rekao je
na francuskom. "Dobre cipele; prodajem samo najbolje cipele u Marakeu. Govorim
francuski, panjolski i engleski", rekao je. "Posvuda sam putovao. Odakle ste ? Iz
Engleske ?"
"Amerike", odgovorila sam i on je kimnuo. "A, Amerika. Nekoc sam imao prelijepu
americku dragu. Ona je bila moja treca ena. Ali vratila se kuci."
Kimnula sam iako nisam bila sigurna vjerujem li njegovoj prici. Bjeloocnice su mu
bile ute i jako je zaudarao na cenjak. "Dobro, dobro", rekla sam. "Ali Duvergerovi...
poznajete li ih?"
"Poznavao sam monsieura le docteura", odgovorio je.
"Da? Poznavali ste ga? Dr. Etiennea Duvergera?" rekla sam smireno. Instinktivno
nisam eljela da ovaj covjek bude svjestan vanosti svojih rijeci.
"A to je s babouches, madame? Hocete li ih kupiti?"
Uzela sam narancaste papuce iz njegovih ruku. "Da, da, kupit cu ih. Ali molim vas,
to znate o dr. Duvergeru?"
Slegnuo je ramenima. "Prvo moramo dogovoriti koliko cete platiti. Popit cemo caj i
razgovarati", rekao je mahnuvi rukom po zraku. Odmahnula sam glavom, ali djecak,
od svojih desetak godina, pojavio se kraj mene. Mukarac je rekao neto na arapskom i
djecak je otrcao. "Donijet ce caj. Sjednite, sjednite, madame", rekao je podignuvi hrpu
obojenih babouches s niske klupice. "Izvolite. Sjednite, popit cemo caj i razgovarati o

GIGA
147
cijeni."
Sve to sam eljela jest da mi odgovori na pitanje, ali shvatila sam da prvo moram
odigrati igru. Sjela sam. Trgovina je bila dugacka otprilike samo tri metra, a iroka
metar; miris obojene koe bio je prodoran. "Molim vas, monsieur. to se tice dr.
Duvergera."
"Poznavao sam monsieura le docteura Duvergera", ponovio je. "Dolazio je u soukove
kako bi kupovao kif konate predmete. Dolazio je na moj tand jer govorim francuski.
Naravno, to je bilo prije. Poslije..." podignuo je ruke, "nitko ga nije vidio."
"Kako to mislite, poslije?"
"Njegove bolesti. Nije izlazio iz kuce."
"Kakve bolesti?"
"Madame, to je sve to znam. Pitali ste poznajem li Duvergerove. Ja sam odgovorio
da sam poznavao starog Duvergera koji je imao bolest."
Okus razocaranja koji sam osjetila u grlu bio je kiselkast poput cenjaka koji se
osjecao u mukarcevu dahu.
"Stari?" upitala sam. "Zar ne sin? Zar ne Etienne?"
"Pronaao sam za njega kif koji je traio dok je jo mogao etati soukovima. Popili
smo caj. Sad cemo vi i ja popiti caj. Uskoro ce se vratiti moj necak s njim. Moda cete
kupiti dva para babouches. J edan za vaeg supruga. Moda tri para. Tri para cu vam dati
za dobru cijenu. Najbolje babouches u Marakeu; najbolje cijene. Moj bratic prodaje
kaftane, najbolje kaftane u Marakeu. elite kupiti kaftan? Svilen? Barunast? Kakav
kaftan elite? Pozvat cu bratica nakon caja; on ce vam pokazati lijepi kaftan. Kupite od
njega; ima najbolje. Ne sluajte ostale mukarce. Njihovi kaftani nisu kao oni kod
mojeg bratica."
Nije bilo zraka u majunoj trgovini; kosa mi je bila zalijepljena za mokro celo.
eludac mi se prevrtao od mirisa boje i mukarceva daha koji je zaudarao na cenjak.
Papuce su bile mekane na dodir. "Moda... kci?" upitala sam.
"Kci? Kakva kci?"
"Manon."
Nacubio je usnice. "O kome govorite? Tko je Manon?"
"Manon Duverger. Moda vie nema to prezime. Moda se udala i ima drugacije
prezime. Ali ona je kci starog Duvergera, Manon. Mislim da jo uvijek ivi ovdje u
Marakeu. Moda unutar medine."
"Manon?" ponovio je kao da se eli uvjeriti. "Pitate me za kci Marcela Duvergera?
Tu Manon?"
"Da, da", kimnula sam. U glasu mi se mogla cuti nada, ali vlasnik trgovine iznenada
je djelovao tajnovito ili mrzovoljno. Pogledao je iznad moje glave, posegnuo gore i

GIGA
148
izravnao babouches na policama.
"To sam i rekla, monsieur. Manon Duverger."
"Pogrijeili ste, madame. Manon za koju pitate nije Duverger. Ona se zove Manon
Maliki."
"To je njezino vjencano prezime?"
Sad je mukarac na licu imao izraz gadenja. "Ha!" rekao je.
Ignorirala sam njegov kriticki ton, borila se da mi glas ostane smiren, a lice
bezizraajno. "Ali... sigurni ste da je ona kci monsieura Duvergera?"
Sad je gurnuo svoj zapleteni turban na jednu stranu i obrisao svoju obrijanu glavu.
"Siguran sam."
"Moete li mi onda reci gdje ivi?" polizala sam usne. Bila sam toliko blizu.
Jo je uvijek zurio u mene. "Sharia Zitoun."
"Kako je mogu pronaci? J e li blizu? Molim vas, monsieur?"
"Nalazi se iza ulicice s bojarima. Cest tout", odgovorio je, pljesnuvi dlanovima kao
da se eli rijeiti praine. "To je sve to vam mogu reci. Predugo ste me zadrali." Naglo
je nestala njegova pocetna ljubaznost. Od trenutka kad je bilo jasno da traim Manon
Duverger, njegovo se dranje promijenilo.
"ao mi je ako sam vam smetala, monsieur", rekla sam. "J a... koliko elite za ove?"
Podignula sam narancaste babouches. "Koliko god elite, monsieur. Bili ste jako usluni.
I... i uzet cu dva para kao to ste predloili."
Ali on ih je otresito uzeo iz mojih ruku. "Ne trebate nita kupiti. To nece biti dobar
posao; nestala je baraka. Umjesto toga ja cu vam dati neto. Dat cu vam to besplatno.
Sljedece: nemojte traiti Manon Maliki. Iz toga se ne moe roditi nita dobro. Ugodan
dan, madame." Okrenuo se i stavio babouches na drugu policu. Bilo je jasno da vie nece
razgovarati sa mnom.
"Merci, monsieur", rekla sam njegovim ledima i napustila tand. Prola sam kraj
djecaka necaka koji se urio ulicom s limenim pladnjem i dvije cae vruceg caja.
Zaustavio se, ukoceno me pogledao, ali ignorirala sam ga.

SAD SAM SVE KOJ I BI ME POGLEDALI pitala za put do ulicice s bojarima, ili za Sharia
Zitoun. Povremeno bi neki mukarac pokazao iza mene ili ispred mene. Nisam imala
pojma jesu li razumjeli moje pitanje, a ako jesu, daju li mi uistinu prave informacije.
Ulice su krivudale poput rijeke ispod mojih stopala. Ponekad bih upala u uleknuce na
sredini ulicice. A zatim, nakon skretanja, vie nije bilo tandova, a ja sam se nala izvan
soukova. Stajala sam u ulicici s nizom procelja bez prozora nalik na one koje mi je
opisala madame Odette. Visoki zidovi i ulazi, a iza zakljucanih ulaza ivjeli su
stanovnici Marakea. Mnotvo male djece pojavljivalo se iz sjenovitih ulicica koje su

GIGA
149
vodile iz one u kojoj sam bila ja. Skakali su oko mene kao na trgu Djemma el Fna,
navlacili su me za suknju i brbljali na arapskom.
I poput djece na trgu, jedine francuske rijeci koje su uzvikivali bile su bonjour,
madame, i bonbon; prosili su, ali ja sam samo odmahivala glavom. Sharia Zitoun,
ponavljala sam, ali oni su se samo smijuljili i trcali ispred i kraj mene.
Bilo je previe izgladnjelih macaka; sjedile su na zidovima, uljajuci se ulazile i
izlazile iz sjenovitih kutaka. Ocrtavala su im se rebra, ui su im bile izgriene a krzno
zaprljano ili ugavo. Svako toliko prola bih kraj dvije koje su ljutite puhale i siktale
dok su se borile za mrvicu hrane, da bi potom pobjednik trijumfalno odvukao svoju
nagradu u mracan ugao.
to sam dublje zalazila to je postajalo tie; zvukovi iz soukova odavno su zamrli.
Zatim sam ostala sama. Nije bilo ni djece ni macaka. Nikoga. Spokojan mir ove ulicice
bio je olakanje nakon neprekidne buke i niza boja, robe i milecih ljudi. Zaustavila sam
se, naslonila na zid, rukavom obrisala celo i gornju usnu. Kaldrma se protezala preda
mnom, sjenovita i mracna, samo s ulazima i neprekidnim zidinama. Nisam mogla
odrediti gdje jedna kuca pocinje a druga zavrava, osim po razlicitim kapijama. Ulicica
je bila toliko uska da bih se morala stisnuti uza zid u slucaju da naidem na magarca koji
vuce kola.
Govorila sam si da se moram vratiti onuda otkud sam dola ako pronadem put
i ostati u prometnim soukovima, ih cak usred freneticne, divlje atmosfere trga, te saznati
tocan put do Sharije Zitoun.
Trebala bih biti medu ljudima; iako se nisam osjecala osobito sigurnom u mnotvu,
ali ovdje, potpuno sama, hvatao me osjecaj panike. Bila sam beznadno smetena,
ulovljena u labirint medine. Pomislila sam na rijeci madame Odette o izgubljenosti i
kako je nemoguce pronaci put. Vidjela sam da medina nije bila samo vijugavi labirint
ulicica, nego i mrea arterija koje su vodile u corsokake i cul de sacove.
Otvorila se jedna kapija i izaao je mukarac. Zastao je kad me ugledao, krenuo
prema meni zureci u mene kao da sam neto nepredvidivo i opasno.
Instinktivno sam spustila pogled i on je proao.
Otila sam do kraja ulicice, pogledala ulijevo pa udesno. Pribliavale su se tri ene;
bez mukarca u pratnji. "Mesdames?" rekla sam ugledavi da su ruke koje su stiskale
nabore bijelih haika preko njihovih lica bile crne. Moda su ropkinje, pomislila sam, i
zato ih nije pratio mukarac. "Mesdames", ponovila sam, ali prole su kraj mene kao da
sam nevidljiva.
Izgubila sam pojam o vremenu. Povremeno bih naila na nekoga i izgovorila rijeci
Sharia Zitoun. Neki su okretali lica od mene ne eleci razgovarati s nepokrivenom
strankinjom, drugi su zurili ali nisu odgovarali. Lutala sam dublje i dublje kroz
probijene ulicice; cinilo se kao da sam satima hodala vrucim ulicicama. Boljela me je
noga, povremeno bih se naslonila na zid kako bih se odmorila. Shvatila sam da se
posljednji komad neba iznad mene zatvarao zbog sve uih prolaza. Borila sam se s

GIGA
150
panikom koja me sad stalno pratila ispod same povrine. Cula sam lagano pljuskanje
vode u dvoritima iza visokih zidina ili jeku polaganog kloparanja kopita po kamenu u
nekoj drugoj ulicici. Zaobilazila sam naslage koje su za sobom ostavili konji, magarci i
koze, kao i oluke s kojih je kapalo. Na vrhu hrpe trulih ljuski povrca lealo je mrtvo
tijelo macke, izvaljeno kao da ga je netko neusiljeno bacio ondje. Ovdje je bilo jo
hladnije zbog visokih kamenih zidina i sunca koje svojim dugim prstima nije moglo
dosegnuti toliko uske prolaze. Shvatila sam zato su ulice bile izgradene na taj nacin.
Skrenula sam u drugu ulicu i iznenada zacula, iz neposredne blizine, stalno
mehanicko zujanje. Slijedila sam zvuk i ula u ulicu s nizom sicunih nia. U svakoj je
bio starac pogrbljen nad prastarim ivacim strojem koji je rucnim kotacem pokretao
iglu. Pomislila sam na svoju majku. Dakle, ulica krojaca.
U sljedecoj ulicici bili su mukarci koji su u svojim niama obradivali drvo. Ovi
mukarci nisu bili stari kao krojaci, rabili su razlicit alat, neki golim stopalima. Mirisi su
bili aromaticni i svjei.
Kad sam sljedeci put skrenula, nala sam se na malom trgu. Iznad cijelog trga, s
prekrienih konopa pricvrcenih izmedu krovova, visjeli su golemi svenjevi vune:
strop pun boja. Ulica bojara. Svenjevi su bili grimizni, boje mandarina, uti kao
suncokreti, duboke zelene boje poput oceana i svijetli poput mladih listova, ljubicaste i
plave boje, sjajne i zagasite. Na trenutak sam stajala puna strahopotovanja i gledala
gore. Zatim sam uocila da su svi bojari decki, neki tek dvanaestogodinjaci ili
trinaestogodinjaci. I oni su sjedili u sicunim niama prekrienih nogu na podignutim
platformama dok su mijeali boje u bacvama u koje su uranjali grubu sivo-bijelu vunu.
Njihove ruke, kojima su drali drvena vesla, bile su do zglobova umrljane prljavom,
neodredenom bojom.
Gledali su me dok sam prolazila, ali nisu prekidali svoje beskrajno mijeanje. Para se
dizala iz bacvi. Mogla sam zamisliti intenzivnu vrucinu u tim sicunim, nadsvodenim
prostorima.
Sharia Zitoun je odmah poslije ulice bojara, rekao mi je trgovac babouches u souku.
Zaustavila sam se kraj zida na dnu ulice; mogla sam skrenuti samo desno ili lijevo. Na
zidu je bio sicuan znak, ali na arapskom. Skrenuvi lijevo, krenula sam niz ulicu, i
gotovo odmah troje malene djece potrcalo mi je u susret. "Madame", vikali su i na
njihove uzvike otvorila se kapija, a jedna krupna ena proturila je glavu kroz veu
dreci bijelu pamucnu maramicu ispred lica. Viknula je na djecu i ona su se razila.
"Pardon, madame", rekla sam joj.
Pogledala me iznad maramice odlucnim, neljubaznim, ukocenim pogledom.
"Je cherche Sharia Zitoun", rekla sam.
Njezin ukoceni pogled pomalo se promijenio. "Parlez-vouz francais, madam?" pitala
sam. "Sharia Zitoun", ponovila sam sporije.
ena je kimnula i pokazala na do. Pogledala sam dolje ne shvativi dok nije rekla,
"Sharia Zitoun."

GIGA
151
"A. Ici? Ovo je Sharia Zitoun?"
ena je opet kimnula.
"Molim vas, madame", rekla sam, "Pokuavam pronaci madame Maliki."
Na to je ena napravila korak unatrag.
"Manon Maliki", rekla sam iznova, kimnuvi ljubazno.
Tad je ena napravila neobicnu stvar. Posegnula je unutra u kaftan i izvadila malu
konatu vrecicu cvrsto je dreci. Znala sam da je to amajlija koja titi od dinova; Aziz
je nosio jednu. Ono to nisam znala je dri li je kako bi se zatitila od mene ili zbog toga
to sam izgovorila Manonino ime.
Zatim je podignula drugu ruku, zamahnula njome u zraku i pokazala prstom iznad
mojega lijevog ramena. Okrenula sam se i pogledala plavu kapiju koju je pokazivala.
"Cest la?" pitala sam. "Ondje ivi?"
Na to je ena samo ugurala amajliju u kaftan, povukla se unutra i zalupila kapiju.
Otila sam do kapije koju mi je pokazala. Bila je sjajne tirkizno plave boje, kao i
mnoga druga vrata, jer sam sada vec znala da je plava bila boja koja titi od zla pogleda
dina. Na njoj je bila velika, zagasita, mjedena alka u obliku ruke: hamsa. I taj znak bio
mi je poznat. Vidjela sam bezbroj istih alki, koje su dodatno titile od nadnaravnog, i na
ostalim vratima.
Stajala sam pred kapijom i duboko disala. J esam li doista pronala Manon?
Podignula sam ruku kako bih uhvatila alku, no potom sam je opet spustila.
to ako pokucam i Etienne otvori vrata? Zar se nisam tomu nadala? Nisam li otila
na ovo strano teko putovanje sve do Marakea, iz tog razloga, zbog ovog trenutka?
Zar me nije bilo strah i zar se nisam osjecala usamljenom? Nisam li se, vie no
jedanput, zapitala hocu li ikad stici do Marakea, i ako stignem, hocu li doista pronaci
Etiennea?
Stigao je i taj trenutak.
I ja sam bila uasnuta.
to ako me samo pogleda, namrti se, odmahne glavom, kae da odem, da nemam
pravo biti ovdje. Da odem, da me ne eli. to ako mu nakon to pokuam razgovarati
s njim, pokuam reci da nema veze to me je napustio, da mu mogu oprostiti, da ono to
skriva od mene ne moe biti toliko strano on jednostavno zatvori vrata pred mojim
nosom?
Ne. Etienne mi ne bi to ucinio. Ne bi.
to ako Manon otvori vrata? to ako je nepodnoljivo ono to mi ima reci o bratu?
Nisam mogla doci do zraka. Glasno mi je zujalo u uima, a plava vrata postala su sve
svjetlija i svjetlija dok se nisu pretvorila u svjetlucajucu sjajnu svjetlost. Naslonila sam
se jednom rukom, ali previe sam se tresla pa sam morala nasloniti rame i zatvoriti oci.

GIGA
152
Nisam eljela biti ovdje, ne sada. Trebalo mi je vie vremena. Doci cu sutra kad budem
sabranija. Ovo je bilo dovoljno za jedan dan pronaci mjesto na kojem ivi Manon.
Trebao mi je jo jedan dan, jo jedan kako bih se suocila s njom. Ili s Etienneom.
Naposljetku sam otvorila oci. U uima mi vie nije zujalo. Uspravila sam se,
pogledala vrata posljednji put, okrenula se i krenula.
Zaustavila sam se na pola puca niz ulicu. Krenula sam iz Albanyja prije vie od mjesec
dana. Imala sam dovoljno vremena. Nisam bila kukavica; dokazala sam si to puno puta
otkad sam napustila Ulicu J uniper.
Vratila sam se istim putem i opet stala pred kapiju. Instinktivno sam prislonila uho uz
kapiju, ali nisam mogla cuti nita.
Zatim sam uhvatila teku hamsu, podignula je iznad plavog drveta i spustila je
jedanput, dvaput, triput uz cvrst, glasni tutanj.

GIGA
153
DVADESETO POGLAVLJE

S DRUGE STRANE VRATA nije dopirao nikakav zvuk. Opet sam pokucala, ovaj
put jace, tresnula sam hamsu o drvo s vie snage. Konacno sam cula korake, vrata su se
otvorila uz kripu.
ena koja je drala kako bi prekrila lice na meni vec poznat nacin, provirila je kroz
uski otvor. Imala je dugacke i tamne oci, ubrzano je treptala kao da je iznenadena to
me vidi. U jednoj ruci drala je metalno vjedro. U njemu je bio tap oko kojeg je bila
zamotana krpa. Bijela tekucina kapala je s krpe na do. Pretpostavljala sam da je
sluavka.
"Bonjour, madame", rekla sam u nadi da govori francuski. "Traim madame Maliki."
Osjetila sam svje miris bjelila.
Nije odgovorila, pretpostavila sam da ne razumije. Pozdravila sam je na arapskom
selam alejkum mir s vama i zatim polako ponovila Manonino ime.
Jo me je uvijek paljivo promatrala ocima koje su se sada cinile neobicno prostima
nakon to je nestala svjetlost iz njih. Bila sam zahvalna to nije izvadila amajliju kao
ena iz ulice. Moda je, zapitala sam se na tren, prostoduna. No iako je utjela, imala je
inteligentne oci kojima je pozorno promatrala moje lice. Pomaknula se i spustila vjedro.
U tom je trenutku mogla biti bilo koja pokrivena ena kraj kojih sam prola ulicicama
Marakea od svojega dolaska.
"Madame Maliki", rekla sam treci put i pokuala prikriti razdraenost u glasu.
"Zato je traite?" upitala je na savrenom francuskom, glasom koji je bio blago
priguen zbog haika.
Odmah sam ispravila ramena. "Oh", rekla sam pomalo iznenadena cvrstim i gotovo
melodicnim tonom njezina glasa. Kako sam, samo nekoliko sekundi ranije, mogla
pomisliti da je moda prostoduna? "Dola... dola sam kako bih razgovarala s njom",
odgovorila sam ne eleci otkriti sloen razlog stojeci u zamracenoj ulicici.
"Zbog nekih neprilika?" upitala je, a mene je opet potaknuo odmjeren ton njezina
glasa, ali i nervirao jer je marokanska sluavka ocekivala osoban razgovor.
"Madame Maliki nije u neprilikama", rekla sam. "Oprostite, madame, ali uloila sam
puno truda kako bih je pronala. Ako je kod kuce, vrlo bih rado razgovarala s njom.
Moete li otici po nju, molim vas?"
ena je prela rukom po prednjoj strani haika. Imala je duge prste, a polumjeseci na
njezinim ovalnim noktima bili su izrazito bijeli.
"Dodite", rekla je i jo malo otvorila kapiju, a ja sam zadrala dah kad sam
prekoracila kabao s bjelilom i ula u dvorite. Oci su mi preletjele svaku povrinu, svaki
ugao. to sam ocekivala? Da cu ugledati Etiennea kako sjedi ovdje? Ili moda neki
znak: poznati sako, knjigu s odloenim naocalama.

GIGA
154
Ali nije bilo takvih znakova. U tijeku je bilo cicenje kuce jer je u dvoritu bilo
razbacanog namjetaja tapecirani otomani, stolci i dugacki uski madraci prekriveni
arenim tkaninama koje se, znala sam, rabilo danju za sjedenje a nocu za spavanje. U
sredini poplocenog dvorita bila je fontana, ali umjesto vode u njoj je bilo samo mrtvo,
suho lice i malo, ukoceno tijelo ute ptice cije su sicune crne noice bile savijene uz
prsa. U nekoliko velikih glinenih posuda bile su zaprljane geranije. Nekoliko strmih,
uskih poplocenih stuba vodilo je do drugog kata s kapcima zatvorenim prozorima, koji
su gledali na dvorite.
ena me jo uvijek pozorno promatrala. "Zatvorite kapiju", rekla je gledajuci me dok
to cinim. Zatim se okrenula i polako prela dvoritem dok joj se tijelo njihalo ispod
haika. Nisam bila sigurna trebam li je slijediti ili ostati kraj kapije. Dijete, moda od
cetiri ili pet godina, istrcalo je u dvorite iz kuce. "Maman", viknulo je, ali ena ga je
ignorirala i sjela na madrac. Zatim se djevojcica pojavila na vratima.
Imala je deset ili jedanaest godina i kou boje bijele kave. Bila je pretjerano mrava u
svojoj jednostavnoj haljini od muslina. Koljena i laktovi doimali su se prevelikima u
odnosu na njezine noge i ruke, a njezina celjust previe uska. Desna ruka bila joj je
prekrivena modricama, imala je podljev ispod jednog oka i natecen kapak. Rubac s
cvjetnim uzorkom bio je zavezan oko njezine glave, a njezina kosa iste boje kao i
njezina koa visjela je u dugackim, zapletenim kovrcama. Drala je tap za bijeljenje
i otvoreno zurila u mene.
Nisam mogla odrediti je li mlade dijete djecak ili djevojcica; gusta crna kosa bila je
pravocrtno odrezana oko potiljka, kao i cela, gotovo skrivajuci velike oci koje su bile
crne kao kosa. Djetetova koa bila je blijeda. Nosilo je malen naborani odjevni predmet
koji je bio predugacak za koulju, a prekratak za haljinu, i pamucne hlace odrezane na
koljenima s visecim nitima. Bilo je boso. "Tko je dama, maman?" viknulo je dijete. "Tko
je ona?"
Poput majcina, djetetov francuski bio je savren. Stalo je ispred mene, nagnulo
unatrag svoj vratic, dug i njean, kako bi mi gledalo lice.
"Molim vas, madame", pozvala sam enu. "Molim vas. Moete li zamoliti madame
Maliki da dode u dvorite?" Srce mi je snano lupalo. Dok sam govorila, shvatila sam
da je Etienne moda cuo moj glas ako je u kuci. Pogledala sam u prozore na drugom
katu, ali kapci su ostali zatvoreni.
"Kako se zovete, madame?" pitalo me dijete bez imalo srameljivosti.
"Mademoiselle OShea", odgovorila sam odsutno jo uvijek gledajuci enu. Zato ne
ucini ono to sam je zamolila?
"J a sam Badou." Kao i vanjtina, ime nije otkrilo djetetov spol; francusko ime za
djecake i djevojcice. "Krecimo zidove unutra. J a pomaem", rekao je Badou ponosno.
"Pomaknuo sam namjetaj s Falidom."
ena je rekla neto na arapskom, a Badou i djevojcica koja je spustila tap
polako su i s naporom odgurali teak stolac od plutnjaka do mjesta nasuprot eni. Na

GIGA
155
trenutak sam pomislila kako je Etienneova sestra ljubazna ena jer sluavki doputa da
ivi s djecom. Ili je to moda bio marokanski obicaj, ena i djeca koja rade zajedno.
Nisam znala nita o tome.
"Sjednite", rekla mi je ena polagano pokazavi na stolac od plutnjaka. Badou se
popeo na njezino krilo, naslonio se, ali ona na to nije obratila pozornost. Djevojcica
pretpostavljala sam da je to Falida otila je do vrata i podignula tap i dalje zureci u
mene.
Iz minute u minutu bila sam sve uznemirenija i gubila strpljenje s ovom enom.
Nekoliko sam je puta zamolila da ode po gospodaricu, i bilo je ocito da se ne uri kako
bi ispunila moju elju. Coknula sam. "Madame, molim vas. Voljela bih da odete po
madame Maliki. Je li kod kuce?" pitala sam sjedeci ukoceno na stolcu. "Ili... ili je netko
drugi ovdje? Je li..." zaustavila sam se.
ena me je sada gledala vrlo otro, iako joj je donji dio lica jo uvijek bio prekriven
haikom.
"Madame Maliki", ponovilo je dijete piskavim glasom, motajuci komad vrpce oko
prstiju i oblikujuci male pletene uzorke. "Badou Maliki", reklo je aptom, vie za sebe.
"Zato je traite?" iznova je pitala ena, kao i prije na vratima.
"To je osobne prirode i samo za ui madame Maliki", rekla sam usporeno. Iznenada
sam bila jako umorna i edna.
Na to je ena spustila ruku kojom je drala haik i otkrila lice. Imala je ravan nos i
lijepo oblikovana usta. Oci su joj bile tamne poput mojih, ali bila je bljeda. Imala je
nekoliko sitnih bora na vanjskom uglu oka; neto u izrazu njezina lica bilo je beskrajno
umorno. Definitivno je bila starija od mene. Imala je tuno i njeno lice. Bilo je ocito da
je u jednom trenutku bila jako lijepa. Iako je sada djelovala izmuceno, jo je uvijek bila
senzualna. Shvatila sam da, osim nekoliko berberskih ena, nisam vidjela nijedno lice
ispod pokrivala otkad sam stigla u ovu zemlju.
Kad i na to nije odgovorila, rekla sam. "Molim vas, madame. Moram vidjeti madame
Maliki. Kao to sam rekla vie puta." U dvoritu je bilo toliko vruce. J edan cvrcak
vritao je i taj mi je zvuk probadao ui.
"J a sam ona", rekla je ena mirno. Morala sam lagano protresti glavu. Vrisci cvrcaka
zagluili su njezin glas. Sigurno sam pogrijeila.
"Oprostite", rekla sam, "ali moda vas nisam dobro cula. Zar ste rekli da ste vi
madame Maliki?"
Kimnula je, a na to sam ustala. "Ne", rekla sam. "Oh, ne." Stranja strana haljine bila
mi je mokra od znoja. "Oprostite, madame. Pogrijeila sam. Traim nekoga drugog."
Izdahnula sam puna frustracije i dodatnog razocaranja. Nakon tolikog nadanja, i
uznemirenosti, moja potraga medinom bila je besmislena. Prodavac babouches u souku
dao mi je pogrene informacije. S tolikom sigurnocu rekao mi je da je Manon Maliki
kci Marcela Duvergera. Ali ovo nije bila Etienneova sestra. Ovo je bila marokanska

GIGA
156
sluavka. to sada? to jo mogu uciniti da pronadem Etiennea?
"Traite nekoga drugog?" pitala je ena. "Ali doli ste u potrazi za Manon Maliki. J a
sam ta."
"Ne. ena koju pokuavam pronaci je..." zaustavila sam se, paljivo odabiruci rijeci.
"Dali su mi pogrenu informaciju." Pogledala sam plavu kapiju i koraknula prema njoj.
"Oprostite to sam vas uznemiravala."
"Zato traite tu enu?" Ruke ene, dugacke i elegantne, leale su dlanova prema
gore s obje strane djeteta, kao da ne ele dodirnuti to malo tijelo.
"Ona je sestra jednog... jednog prijatelja."
"Cija sestra?"
Uznemiravala su me njezina izravna pitanja. Samo sam eljela otici, ali ova me je
ena primila u dvorite. Nisam je mogla ignorirati. "Manon koju traim kci je Marcela
Duvergera", odgovorila sam. "Netko u souku rekao mi je da je Manon Maliki ta ena."
Sjedila je ne pomaknuvi se. Dijete se jo uvijek igralo vrpcom i gledalo me svojim
velikim tamnim ocima. Djevojcica je otvorenih usta cucala nepomicno na vratima i
gledala me. Cvrcci su opet vritali.
"Tocno. Ja sam kci Marcela Duvergera."
"Ali... ako ste vi Manon... oprostite, madame", rekla sam. "Samo to ja... ja..." Zar
nije preda mnom sjedila Marokanka? "Manon koju traim sestra je dr. Duvergera", rekla
sam naposljetku.
ena na trenutak nije rekla nita, a potom, "Odakle poznajete Etiennea?"
Zbog nacina na koji je rekla Etienne, s tolikom prisnocu, zastao mi je dah. Nisam bila
izgovorila njegovo ime. "Vi ste njegova sestra?" ponovila sam i opet tromo sjela na
stolac.
Kimnula je.
U dvoritu je bilo previe vruce, iako sam bila u sjeni. Vrisci cvrcaka nisu prestajali.
Pokuala sam otvoriti usta i nastaviti, ali usne su mi bile zalijepljene. Pokuala sam ih
polizati, ali nisam imala dovoljno pljuvacke. "J e li... je li on ovdje? S vama?" konacno
sam uspjela izgovoriti. "Je li Etienne ovdje?" Zurila sam u nju i eljela da kimne, da
kae da, da ovdje je.
ena je podignula ruke i do kraja skinula haik s glave tako da sam joj mogla vidjeti
kosu, dugu i teku, kako pada oko lica i na ramena. Tamna i valovita, poput moje, ali s
nekoliko sijedih. Nosila je tamno-ljubicasti kaftan ispod haika.
"Vi ste Engleskinja? Ili Amerikanka? Ne mogu odrediti prema vaem akcentu", rekla
je.
Opet sam pokuala polizati usne. "Amerikanka", odgovorila sam.
"Donesi naoj goci vode, mon cher garcon", rekla je Manon djetetu dakle bio je

GIGA
157
djecak i on je skliznuo s krila, lagano protrcao kroz prolaz u kucu i u prolazu spustio
ruke na rame djevojcice. "Falida. Idi i pomozi mu", rekla je Manon, a djevojcica je
skocila na noge i nestala.
Promatrala sam svoje ruke, stisnute u krilu, i cula kuckanje caa i prskanje vode.
Trenutak poslije djecak se vratio, preao dvoritem polako i jako paljivo, noseci
objema rukama limenu cau pred sobom. Nije prosuo ni kap i ponosno mi ju je pruio.
Pila sam; bila je hladna i osvjeavajuca, s tragom limuna.
Badou je cekao meni nasuprot; dala sam mu praznu cau, on ju je uzeo i vratio se u
kucu. Dok sam gledala kako odlazi, razmiljala sam o tome koliko se Manon Maliki
doimala starom za tako malo dijete; sigurno nije imao vie od pet godina. A zatim sam
pomislila koliko bih staro ja izgledala kad moje dijete... zaustavila sam misli.
"Traite Etiennea vec neko vrijeme?"
Kimnula sam i zatvorila oci na tren. "Traila sam ga u Marakeu - u francuskoj
cetvrti - nekoliko dana."
"A prije toga?"
Namrtila sam se i bacila pogled jo jedanput na kucu. Zato je oklijevala? Opet sam
ustala, ne mogavi vie sjediti mirno. "Madame. Je li Etienne ovdje u Marakeu? Molim
vas. Moram znati. Moram, madame."
"Maliki", rekla sam, glasnije i s natruhama otrine. Neto me na toj eni zabrinjavalo.
Nije mi se svidala, shvatila sam, iako je poznajem samo nekoliko trenutaka. "Ponavljam
vam da sam dola iz Amerike kako bih ga pronala. Putujem i traim vec vie od mjesec
dana."
Manon je bila jako tiha. Falida i Badou su se vratili. Badou se opet popeo u majcino
krilo. Naslonio se na njezina prsa i, kao i ranije, majka ga nije dodirnula. Njegovo malo
lice imalo je smiren, blag izraz. Slutila sam da nije nalik na majku; usprkos njezinoj
mirnoci u ovom trenutku, cinilo mi se da ispod smirene vanjtine buja snana vatra.
"Zato djelujete toliko uznemireno?" pitala me malo nagnute glave djelujuci
radoznalo. "Cini se da vam je vruce, a moda ste i malo bolesni. Nije vam dobro,
mademoiselle... kako ste rekli da se zovete?" Njezine oci iznenada su napustile moje lice i
jurnule niz moje tijelo.
Duboko sam udahnula. "OShea. Sidonie OShea", rekla sam osjetivi bol u prsima
jer sam u tom trenutku shvatila da ne zna tko sam. To je znacilo da Etienne doista nije
ovdje ili, ako jest, da me nije spomenuo. "Strano elim pronaci Etiennea", rekla sam.
"Ta vidite koliko to strano elim." J esam li pretpostavljala da je Etienne doao
ovamo, k svojoj sestri i rekao joj za enu u Americi koju je... koju je to? Volio?
Napravio dijete s njom? "Vi ne znate tko sam ja", rekla sam i potvrdila ono to je bilo
ocito.
"Kako bih znala? Vi ste strankinja, iz Amerike, koja se pojavila pred mojim vratima,
neocekivano i nenajavljeno, i prica o mojem bratu."

GIGA
158
Glasno sam progutala. "J a sam Etienneova..." kako da se nazovem? "J a sam njegova
zarucnica", rekla sam. "Trebali smo se vjencati", dodala sam, nepotrebno.
Na to se Manonin izraz lica promijenio. Vie nije djelovala radoznalo. Nekakva sjena
prola je preko njezina lica, jedanput je stisnula ruke i otpustila ih. Sad je ona duboko
udahnula. Kad je izdahnula, dijete je okrenulo glavu i pogledalo je.
Na arapskom je rekla neto Falidi. Badou se dignuo bez pitanja i Falida ga je uhvatila
za ruku. Proli su kroz kapiju i zatvorili je za sobom uz zveket.
"Dakle, vi ste Etienneova ljubavnica?" upitala je Manon bezbojna glasa.
"Rekla... Rekla sam da sam njegova zarucnica."
Stisnula je usne i nekakav neobican izraz preao je njezinim licem kao trenutak
ranije. Iako je nisam poznavala, cinilo se da je to bio bijes. Pomislila sam na njezine
ake koje je stisnula na djelic sekunde.
"I zato se doli k meni, Sidonie OShea?"
Izvukla sam list papira, djelomicno rasparan na sitnim pregibima, iz svoje rucne
torbe. "Zbog vaeg pisma Etienneu."
Bacila je pogled na papir u mojoj ruci, a zatim opet na moje lice. "Napisano kada?"
"Prije est mjeseci."
"Mukarac vas napusti, vi pronadete staro pismo i otputujete toliko daleko da ga
pronadete?"
Nisam izravno bila rekla da me je napustio, iako je to bilo ocito. Iznenada sam
shvatila koliko glupi dojam ostavljam. Mislila sam da me Manon gleda kao i ostali u
hotelu u Tangeru. Tragina heroina vlastite prie. Bila sam posramljena dok sam tako
sjedila pred tom impozantnom enom. Spustila sam pogled na tanki list papira. "To je...
to je bilo vie od toga."
"Mademoiselle. Za enu je to uvijek vie od toga."
Sjedile smo u tiini. Bilo je silno vruce; gotovo sam mogla cuti vrucinu kako lepra,
poput jata sicunih ptica, ili moda leptira, oko mojih uiju. Konacno sam opet
pogledala Manon. "On nije ovdje?"
Odmahnula je glavom.
"Znate li gdje je?"
Na to me toliko dugo promatrala tiina se irila i irila da sam osjetila kap
znoja koja je klizila niz moje sljepoocnice i uz bradu. Naposljetku je kimnula.
Duboko i drhtavo sam udahnula. "J e li ovdje, u Marakeu?"
Opet stanka, a zatim je slegnula ramenima. "Moda."
to joj je? Je li igrala neku budalastu igru sa mnom? Ustala sam i napravila nekoliko
koraka do nje. Pogledala sam dolje u nju. "Madame Maliki", rekla sam otrim tonom.

GIGA
159
"Shvacate li koliko je vano da pronadem Etiennea?"
I ona je ustala. "Nemoguce je da vam kaem, upravo sada, gdje je. Nemoguce", rekla
je.
Odmahnula sam glavom. "Ali... upravo ste rekli da znate gdje je." Govorila sam sve
glasnije. "Zato je to nemoguce? Zato jednostavno ne moete..."
"Rekla sam moda. Moda znam. A dananji dan nije najbolji izbor", prekinula me
je. "Zvijezde mi danas nisu naklonjene. Trenutacno vie ne mogu razgovarati s vama."
Zurila sam u nju.
"Morat cete otici", rekla je.
"Ali... ne. Ne mogu otici prije negoli mi kaete neto o Etienneu. Toliko sam daleko
putovala..."
Na to je stala ravno ispred mene. Stajala sam rastvorenih usana ne mogavi dovriti
recenicu. Bile smo iste visine. Lice joj je bilo dovoljno blizu da joj vidim zjenice koje
su se irile pa smanjivale dok se nisu pretvorile u dvije tvrde, tamne tocke. Osjetila sam
lagan miris nekog zacina, moda kumina, moda afrana, u njezinu dahu. "Otici cete.
Ovo je moj dom, i otici cete kad vam kaem da odete. Nemate pravo biti ovdje."
Osjetila sam kako je njezino stopalo dotaknulo moje i instinktivno ucinila korak
unatrag, ali ona je spustila svoju ruku na moju nadlakticu. Koa ispod mojeg rukava
odmah je pocela gorjeti.
"Madame Maliki", rekla sam tiho i odmaknula se. Bilo je jasno da me eli
isprovocirati, izazvati me ili zastraiti. Takoder je bilo jasno da mi sada nece reci nita.
"Moda je sutra bolji dan za ovakav razgovor. Doci cu opet sutra. Odgovara li vam vie
ujutro? Recite mi kad elite da dodem?"
Bila sam u pravu. Izraz lica malo joj se promijenio, a ja sam znala da je to zbog
mojega moleciva tona. Namjerno sam postala ponizna, strpljiva, i to joj se svidjelo.
"Sutra moda nece biti prikladno", rekla je. "Da razmislim."
Stajale smo tako. Gledala je iznad moje glave kao da se konzultira s nekim
nevidljivim kalendarom, a ja sam susprezala elju da vrisnem, da je udarim. Uivala je
u ovome. U ovom trenutku sve je ovisilo o njoj. Znala sam to, i na njezinu licu vidjela
sam da i ona to zna. Iz nekog nepoznatog razloga morala je imati vlast nada mnom, a ja
nisam imala izbora osim da se priklonim njezinim eljama.
Naposljetku me pogledala u oci. "U redu. Moete doci u dva sata. Ne prije.
Razumijete? Ne prije dva."
Polagano sam kimnula, prola kroz kapiju i krenula niz ulicicu. Kad sam stigla do
kraja, netko je slabim glasom rekao, "Mademoiselle." Zavirila sam u mracni prorez u
dugackom zidu i ugledala Badoua i Falidu kako u nii sjede na tlu. Oboje su drali
macica. Prola bih pokraj njih da Badou nije progovorio.
Zastala sam, pogledali su me ne trepnuvi.

GIGA
160
"Da?"
Ali cinilo se da nema to reci. Podignuo je macica.
Kimnula sam, okrenula se i napravila nekoliko koraka. Ali neto me nagnalo na to da
se okrenem. "Koliko ima godina?"
"Six ans", odgovorio je.
Mislila sam da nema vie od pet godina; imao je sitne kosti i bio krhak. "A tvoja
sestra?" upitala sam i pogledala je. "Koliko ti ima godina, Falida?"
Nije odgovorila, ali Badou je rekao: "Ona nije moja sestra."
"Oh", rekla sam.
"Ona je naa sluavka."
Pogledala sam modrice na rukama djevojcice i nateceno oko s podljevom.
"Ovdje uvijek ima macica", rekao je Badou. "Mame macke ive ovdje unutra."
Pokazao je rupu na dnu zidu. "Igramo se s njima kad izadu." Njeno je macica pogladio
po ledima.
On je bio Etienneov necak. J esam li vidjela neto Etienneovo u njemu? Moda
dugacak vrat i ozbiljan izraz lica.
Pomislila sam na svoje dijete i pitala se bi li on ili ona nalikovali na ovog malog
djecaka.
"Volite macice?" upitao je, a ja sam opet kimnula. Zatim sam duboko udahnula i
napustila Shariju Zitoun.

GIGA
161
DVADESET PRVO POGLAVLJE

MODA, REKLA JE, Manon, moda je Etienne ovdje, u Marakeu.
Prola sam trg s bojarima, a zatim ulicu drvodjelaca i ulicu krojaca. Sad mi je bilo
jasno da sam hodala u krug dok sam traila Shariju Zitoun jer mi je bilo poznato
nekoliko uglova, obojenih kapija i nadsvodenih okruglih kamenih otvora. Na jednom
zidu bila je otisnuta plava ruka. Znak svijetloute boje. Sluala sam zvukove unutar
soukova, radila mentalne biljeke rute kako bih sutra znala put do Sharije Zitoun.
Naposljetku sam ugledala impozantan iljasti toranj La Koutobije i krenula u njegovu
smjeru kroz Djemmu el Fna.
Kretala sam se polako od oamucenosti; pronala sam Manon. J o uvijek nisam znala
puno o tome gdje se nalazi Etienne, ali ici cu k njoj sutra. Necu joj dopustiti da
izbjegava odgovoriti na moja pitanja.
Napustila sam medinu i krenula prema hotelu promatrajuci svakog europskog
prolaznika. Naravno da sam to cinila od dolaska u Marake misleci da cu Etiennea
moda sresti na ulici, ali sada, nakon to sam upoznala Manon, taj osjecaj bio je jo
naglaeniji. Traila sam poznati hod, odredeni oblik ramena. Kad sam stigla do Hotela
de la Palmeraie, tresla sam se. Otila sam u svoju sobu i narucila laganu veceru, ali
nisam mogla jesti. Rano sam otila u krevet nadajuci se da cu smjesta zaspati i da se
necu buditi do sljedeceg jutra. Ali naravno da nisam dobro spavala, vrtjela sam se cijelu
noc u toj vrucoj sobi.
J utro je bilo beskrajno dugo. Previe rano krenula sam iz hotela i stigla do Djemme
el Fna u podne.
Dok sam hodala rubovima trga kako bih izbjegla guvu u sredini, muki glasovi
penjali su se i padali, pjevali sve glasnije. Iznenada sam naila na njih niz od
dvanaestak mukaraca. Sjedili su na tvrdom tlu pod suncem, ramena su im se dodirivala
dok su se kao jedan ljuljali naprijed-natrag. Svi su bili stari i odrpani, vecina je bila
bezuba, svi slijepi. J edni su imali prazne ocne upljine, drugi ozlijedene ocne jabucice,
fiksirane ili kotrljajuce. Pjevali su zajedno, neki su udarali svojim tapovima za hodanje
kako bi drali ritam. Gledala sam te slijepce kako pjevaju i zaraduju za ivot kao to
sam vidjela pisara koji je pisao za one koji to nisu znali i pripovjedaca prica koji svojim
znanjem obogacuje ivot ostalih.
Kad je pjesma utihnula, marokanski mukarac koji je stajao ispred njih podignuo je
ruku prvog slijepca u redu i gurnuo kovanicu u nju. Slijepac je kovanicu pribliio
ustima, zagrizao je i izgovorio neto sigurno nekakav blagoslov jer sam cula rijec
Alah covjeku koji mu je dao kovanicu. Zatim je predao kovanicu drugom slijepcu
koji ju je takoder zagrizao, i tako su kovanicu dodavali dok je zadnji mukarac nije
zagrizao i stavio u torbicu oko vrata.
Mukarci su otpjevali jo jednu pjesmu, a nakon toga jo je nekoliko marokanskih
mukaraca pruilo kovanice i bilo blagoslovljeno. Lica slijepaca bila su puna bora i

GIGA
162
oiljaka, a cak ni njihove padajuce halje nisu mogle skriti njihove bolno tanke noge.
Pomislila sam na lijepi Hotel de la Palmeraie u kojem sam odsjela i siromatvo ovih
slijepaca. Pomislila sam na Etiennea kako ivi ovdje. Kako se vladao prema
Marokancima? On je ipak bio nepozvan u ovoj zemlji i clan vladajuceg naroda.
Kao i ja. Iznenada posramljena, izvadila sam su iz torbe i stavila ga na dlan prvom
mukarcu u redu. Dok su se prsti zatvarali oko kovanice, drugom rukom zgrabio je
moju i opipao je dlan, prste, a zatim i nokte, kimajuci. Njegovi prsti bili su tvrdi,
nokti uti i dugacki, puni brazda. Kad je pustio moju ruku, izgovorio je istu recenicu na
arapskom koju je izgovorio i Marokancima koji su mu dali kovanicu.
Nisam odgovorila. Potom je rekao "Merci, madame", a ja sam odgovorila de rien,
nema na cemu.
"ene Maroka bile bi oskvrnute nakon to bi nas dotaknule", rekao je na
iznenadujuce ispravnom francuskom. "A vaa ruka nije ruka Francuskinje. To je ruka
koja zna za rad. Vi niste ni Marokanka ni, mislim, Francuskinja, ali blagosiljam vas,
madame. Siromani ulaze u raj prije bogatih. Kad darujete siromanima, kupujete, od
nas, malen komadic raja."
"Merci", rekla sam jer nisam znala kako drugacije reagirati. Gledala sam kako je
zagrizao kovanicu koju sam mu dala i dodao sljedecem u nizu.
Manon mi je rekla da ne dodem do kuce u Shariju Zitoun prije dva, ali nisam vie
mogla cekati. Bilo je deset minuta do jedan kad sam hamsom pokucala na vrata.
Teka vrata otvorila je Falida. Kimnula sam, a ona je refleksno spustila glavu na
podreden nacin. Sad kad sam znala da nije Manonina kci, bila sam iznenadena to sam
to pomislila jucer; bilo je ocito da je nasljednik robova o kojima mi je pricao Etienne.
Ali, naravno, jucer sam bila posve nesigurna i obeshrabrena; nita se nije doimalo
jasnim.
Danas dvorite nije bilo puno razbacanog namjetaja, nego su uredno bili poredani
dugacak leaj s debelim pokrivacem jarkih boja, nekoliko stolaca od plutovca i nizak,
okrugli stol. Badou je hodao rubom prazne fontane ispruenih ruku zbog ravnotee.
Cim je Falida zatvorila teku kapiju, skocio je dolje i doao do mene.
"Bonjour, Badou", rekla sam, a on je kimnuo takvom ozbiljnocu da je djelovao
puno stariji.
"Bonjour, mademoiselle", rekao je i ispruio svoju malu ruku. "Venez. Dodite.
Maman je unutra."
Pogledala sam dolje u njegovu ruku iznenadena tom neocekivanom gestom. Primila
sam je i zajedno smo preli dvorite. Njegovi prsti bili su mali, ali snani, suhi i topli.
Zastali smo na ulazu i prva stvar koje sam bila svjesna bio je intenzivan, slatkasti
miris i zadimljenost. Trepnula sam pokuavajuci se snaci u zadimljenom prostoru nakon
bljetave sunceve svjetlosti u dvoritu.
"Mademoiselle OShea." Manonin glas bio je otar. "Eksplicitno sam navela da ne

GIGA
163
dolazite prije dva dva sata. Uranili ste. Ovo nije prikladno vrijeme."
Mogla sam je vidjeti u zatamnjenoj sobi.
"Madame Maliki. Molim vas. Necu ostati dugo; sve to elim je da mi..."
"Badou. Rastvori kapke", prekinula me, a Badou je ispustio moju ruku i otrcao kako
bi otvorio jedan od dugackih kapaka koji su gledali na dvorite. Svjetlost koja je ula
kroz proreze osvijetlila je dugacku, usku prostoriju namjetenu leajevima, otomanima s
pokrivacima od devine dlake i niskim stolom od raskono izrezbarenog drveta u sredini.
Debeo, bogati tepih crvene, plave i crne boje bio je na podu, velika ogledala visjela su
na dva zida. Visoki strop bio je napravljen od ulatenog drveta. Kamin, hladan i mrtav
usred ljetne vrucine, bio je u uglu. Prostorija je vodila u jo jednu sobu; mogla sam
vidjeti pocrnjele lonce i nizak eravnik, i sudoper s jednom pipom. Prevladavao je jo
uvijek svje miris bjelila.
Tad sam ih ugledala: platna na jednom zidu. Bilo ih je barem desetak, ulja na platnu
bez okvira u razlicitim velicinama. Sva platna bila su nacrtana snanim bojama, ne
obracajuci pozornost na detalje kao da su slike izravno prele s palete na platno bez
strukture ili pomnog razmiljanja. A ipak su sadravala neku sirovu ljepotu koju moe
stvoriti samo netko s prirodnim talentom.
"Nisam ocekivala takvu nesmotrenost", rekla je Manon, a nakon izgovorenih rijeci
uslijedio je dubok uzdah. Sjedila je ispod platna na zelenom barunastom leaju s
dugackom, zavrnutom cjevcicom u jednoj ruci. Bila je pricvrcena za posudu nalik na
ie koje sam vidjela u Tangeru. Izdahnula je i dugacka, ravna crta dima izala je iz
njezinih usta.
Badou se odmaknuo od prozora i sjeo kraj nje.
"Ispricavam se, madame Maliki", rekla sam. "Ali sigurno shvacate moju potrebu da
pronadem Etiennea. Sigurno", ponovila sam. Srce mi je jako lupalo, trljala sam ruke,
nisam mogla sakriti nestrpljenje. Pozorno sam promotrila sobu, kao i dvorite dan prije
nadajuci se da cu otkriti neto, neki znak o Etienneovoj prisutnosti. Ali u ovoj sobi nije
bilo nicega mukog: babouches u blizini vrata, delabe bacene na madrac za sjedenje. A
Manonin suprug? Pokuala sam zamisliti za kakvog je mukarca bila udana. "Bilo mi je
teko cekati, kao to ste traili od mene, ali sad sam tu. Recite mi gdje ga mogu naci.
Ili..." zaustavila sam se. "Ili bilo to o njegovom privremenom boravitu."
Spustila je cjevcicu s pljesnivim usnikom, i ja sam joj pristupila.
Lice joj je imalo blag pepeljasti sjaj i bilo je bljede no to sam zapamtila. Nosila je
kaftan od zelene i narancaste svile, i jo jednu vrstu marokanske gornje haljine dfinu.
Bila je njene zelene boje i imala proreze sa strane kako bi se vidjela suknja kaftana.
Bez haika bilo je ocito da je vitka ispod tankih slojeva haljine. Nikad nisam vidjela
marokansku enu bez haika; iako sam vidjela kaftane kako lepraju na vjealicama u
soukovima, nisam shvacala koliko su lijepi na enskom tijelu.
Bilo je ocito da se nece dignuti pa sam sjela na leaj njoj nasuprot. Falida se
beumno pojavila nisam cula kad je ula i ugurala tvrde, punjene okrugle jastuke

GIGA
164
izmedu zida i mojih leda. Ali ja nisam dola kako bih se opustila; nagnula sam se prema
naprijed i ukoceno gledala Manon. Platna iznad njezine glave divlje i razuzdane slike
- udahnjivala su ivot ovoj prostoriji, cinila je svjetlijom i toplijom.
"Molim vas, odlazite, mademoiselle OShea", rekla je Manon. "I, odi mi po torbu,
Badou."
Ostala sam stajati na mjestu dok je dijete otrcalo do komode prislonjene uza zid i
vratilo se s ukraenom platnenom torbom. Dao ju je majci i sjeo prekrienih nogu na
pod kraj njezinih stopala.
Manon je zurila u mene, ali ja se nisam pomaknula. Zatim je nonalantno slegnula
ramenom, a ja sam znala da sam pobijedila u ovoj maloj bitki. Izvukla je cealj,
ogledalo i nekoliko bocica iz torbe. U tiini je celjem prolazila kroz dugacku, sjajnu
kosu i ostavila je rasputenu. Stavila je ru na obraze i usne. Zatim je izvadila malen
komad drveta iz torbe, protrljala njime zubno meso i obojila ga necime s drveta. Njezino
blijedo ruicasto zubno meso postalo je crvenkasto smede i isticalo njezine bijele zube.
J o jedanput posegnula je u torbu i izvadila, kao to sam znala iz trgovina u francuskoj
cetvrti, drveni merroud s kohlom.
Unutranja strana jednog obraza boljela me od grienja. eljela sam viknuti na
Manon, protresti je, nekako je prisiliti da mi kae neto o Etienneu. Ali znala sam da to
ne bi pomoglo. Ustvari, mogla bi odbiti odgovoriti.
Reci ce mi to eli, kad eli.
"Moj kohl je poseban", rekla je Manon, s merroudom u jednoj ruci i ogledalom u
drugoj. Ocrtala je oci. "Stavljam ga samo u nocima mladoga mjeseca. Upotrebljavam
ugljen od spaljena korijenja oleandra. Malo mukatnog oraha i aloe. I najvanije
malo devine uci. Ali nece uspjeti bez utjecaja mjeseca."
Odbijala sam pitati to time misli.
Manon, gledajuci se u ogledalu dok se minkala, pocela je pjevati tihim i punim
glasom. " i u pretvoriti u mjesece na mranom nebu. Izludjet u mukarce od elje;
jednog ili vie. Svi e me eljeti." Odmaknula je pogled od odraza i pogledala me
izravno u oci.
Usprkos toploj sobi, koa na potiljku stegnula mi se kao da sam na propuhu.
Pokuala sam ne drhtati. Pomislila sam na Etienneove price o enama u Marakeu i
njihovim carolijama i kako ih je smatrao potpunim besmislicama. Manon je jo uvijek
zurila u mene, a ja sam se i dalje osjecala nemirnom. Bilo je jezovito; uz malo boje
Manon se iz zgodne, iako starije ene, pretvorila u putenu ljepoticu. Sad je bila zanosna,
poput rue netom nakon doba cvata koja je i dalje bila iznimno zavodljiva. Ona je bila
egzoticno bice ove zemlje. Nita na njoj nije upucivalo na to da je Etienneova sestra.
J edina francuska stvar na njoj bio je njezin savren izgovor.
"J e li ikad ijedan mukarac bio lud od elje za vama, mademoiselle OShea", upitala
je. Glas joj je imao sarkastican prizvuk.

GIGA
165
Nisam odgovorila. Rekla sam joj da sam Etienneova zarucnica. J e li bilo toliko
nemoguce da povjeruje kako me je elio? "A va suprug, madame Maliki? On je na
poslu?" upitala sam, dijelom jer sam bila bijesna na nju, a dijelom jer sam nekako znala
instinktivno da joj se nece svidjeti to je ispitujem.
Bila sam u pravu. Manonin izraz lica opet se promijenio, stisnula je oci.
"Va suprug?" ponovila sam, ali sad me Manon ignorirala, vratila se svojoj minki u
torbi, podignula bradu pa zatim i obrve i pogledala Badoua.
"I?" pitala ga je.
"Tako si lijepa, maman", rekao je na izvjeban nacin.
Falida koja je jo uvijek stajala kraj mojega leaja, sagnula je glavu. " Tres belle, ma
dame."
Zatim me Manon pogledala istim izrazom lica. Znala sam da ceka na moj
kompliment. Bilo je ocito da je Manon Maliki bila ena naviknuta na komplimente.
Nisam rekla nita.
Manon je potegnula vrpce torbe jednim brzim, bijesnim trzajem i bacila je na jastuk
kraj sebe. Falida ju je pokupila i vratila u komodu. Zatim je sjela, prekrienih nogu na
pod kraj Badoua. Manon je pogledala dolje u njih, a potom u mene. Podsjetila me na
kraljicu sa svojim podanicima.
"Necu moliti zahtijevati jo jedanput da odete", rekla mi je. "Moete se vratiti
za sat vremena. I smatrajte se sretnicom to cu vas uopce primiti bez obzira na to koliko
ste me razbjesnili."
"Madame Maliki", rekla sam razdraeno. "Kako sat vremena moe znatno mijenjati
stvar? Zar ne moete jednostavno..."
"Manon?"
Svi smo se okrenuli prema vratima. Ondje je stajao mukarac; bio je toliko visok da
je turbanom okrznuo gornju gredu. Bio je odjeven u tamnoplavu pamucnu delabu sa
utim uresom oko vrata. Tamni ljubicasto-plavi turban bio je omotan oko njegove glave
i vrata, a jedan kraj prekrivao je njegov nos i usta. Nisam mogla vidjeti njegove oci
zbog svjetlosti iza njega. Nosio je koaru preko jedne ruke.
Odmah sam se sjetila mukarca na piste. Lhomme bleu.
Badou je otrcao do njega, prvo poljubio njegovu ruku to je bila arapska gesta kojom
se iskazivalo potovanje prema starijima, a onda je rukama obgrlio jednu njegovu nogu.
"Strice Aszulay", rekao je.
Stric, pomislila sam. Ali Etienne je njegov stric. Zato je i ovog mukarca zvao
stricem? Sigurno je brat Manonina supruga.
Letimice sam pogledala Manon; osmjehivala se mukarcu na koketan nacin.
Iznenada sam shvatila da me Manon ne eli ovdje jer je cekala ovog mukarca.

GIGA
166
J e li to bio njezin suprug? Ne, Badou ga je nazvao stricem, ali nacin ha koji je
gledala u njega nije nacin na koji se pozdravlja suprug, ali... pomislila sam na Etiennea
pred svojim vratima u Ulici J uniper. Manon je gledala u njega kao da joj je ljubavnik.
"Salem alejkum, Badou", rekao je mukarac, pozdravio Badoua na arapskom, toplo
mu se osmjehnuo i pogladio ga po kosi. Spustio je koaru i pogledao nas.
Manon, koja se vie nije osmjehivala, rekla je neuljudno: "Ovo je mademoiselle
OShea. Upravo je na odlasku."
Nisam se pomaknula s leaja.
Visoki mukarac promotrio me na trenutak, a zatim dostojanstveno prignuo glavu.
"Dobar dan, mademoiselle OShea", rekao je na dosta razgovijetnom francuskom, ali sa
snanim naglaskom svojega materinskog jezika arapskog, pretpostavljala sam.
"Dobar dan, monsieur..." oklijevala sam.
"J a sam Aszulay, mademoiselle", rekao je nenapadno. Izuo je babouches prije negoli
je uao u sobu i, preavi prag, spustio jedan kraj turbana i otkrio lice. Zatim ga je
odmotao s glave, spustio ga tako da je ostao oko njegova vrata. Nije imao obrijanu
glavu kao ostali arapski mukarci koje sam susretala u soukovima, nego je bila gusta i
valovita, izrazito crna. Sad je stajao usred zrake svjetlosti koja je ulazila kroz otvorene
kapke. Imao je zacudujuce plave oci.
Badou se drao za rub mukarceve halje i na hitar i ocito rutinski nacin Aszulay ga je
podignuo i smjestio u pregib svoje ruke. Badou je mukarca obgrlio rukama oko vrata.
"Falida", rekao je Aszulay, "odnesi hranu u kuhinju i pripremi
stol."
Djevojcica je uzela teku koaru i odvukla je.
"Pridruit cete nam se za jelom, mademoiselle?." pitao je Aszulay.
"Ne", rekla je Manon, "nece ostati. Ona odlazi. Moete se vratiti kasnije kao to smo
se dogovorile", rekla mi je stojeci.
I ja sam stajala okrenuta licem prema njoj. "Ali madame..."
"Razgovarat cemo kasnije. U dva sata."
"Molim vas. Samo mi recite gdje..."
"Ne!" rekla je Manon povienim tonom i prodornim glasom. "Kad vam kaem dva
sata, onda i mislim dva sata." Zaobila je stol i povukla me za rukav. "Idite,
mademoiselle. Zapovijedam vam da napustite moju kucu. Zar ne razumijete?"
"Manon", rekao je Aszulay odlucno. Pogledala sam ga nadajuci se da ce
intervenirati, ali nisam mogla procitati izraz njegova lica jer vie nije rekao nita.
Nisam imala izbora nego otici. Cula sam njegov glas, tih i ispitujuci, te Manonine
odgovore, prodorne i svadljive. Pricali su na arapskom. Nisam razumjela nita.

GIGA
167
DANGUBILA SAM U oblinjoj ulicici, etala gore-dolje dok nije prolo sat vremena.
Tocno u dva sata vratila sam se u Shariju Zitoun i pokucala. Nitko nije doao. Viknula
sam, prvo Manonino ime, zatim Badouovo. Zvala sam Falidu.
Ali s druge strane plave kapije cula se samo tiina.
to sam mogla uciniti? Cekala sam kraj kapije jo sat vremena, naslonjena na zid,
prebacivala teinu s jedne noge na drugu. S druge strane nije se mogao cuti nikakav
zvuk. Rekla sam si da cu cekati dok se ne vrate, cak i ako bude kasno i padne mrak u
medini. Cekat cu.
Ali kad je svjetlost, koja se probijala dolje u uske ulicice, potamnjela, a ja osjetila
miris kuhanog mesa koji je strujao kroz ulicu, znala sam da ne mogu ostati.
Snano epajuci, vratila sam se u hotel u jo jednu nemirnu noc, jo jednu noc u
kojoj nisam bila nimalo blie pronalaenju Etiennea nego dvadeset cetiri sata ranije.

GIGA
168
DVADESET DRUGO POGLAVLJE

MOJ PRVI INSTINKT nakon budenja jutro poslije bio je da odjurim u Shariju Zitoun.
No bila sam obeshrabrena zbog juceranjeg dana i prestraena da ce me opet docekati
tiina. to ako je Manon otila negdje, negdje gdje je ne mogu pronaci kako bi izbjegla
razgovor o Etienneu? Sto ako sam propustila ansu?
to je skrivala?
Kako bih nekoliko sati odvratila pozornost, neko sam vrijeme lutala francuskom
cetvrti. Ula sam u trgovinu za slikarski pribor nadajuci se da ce mi miris boja i osjet
kista skrenuti pozornost od cekanja. Razmiljala sam o platnima na zidovima hotelskog
predvorja i sjetila se skice Mustafe i Aziza koju sam napravila na pistei. Vec je bilo
podne kad sam stigla do Sharije Zitoun.
Pripremila sam se na tiinu, ali pribliavajuci se, zacula sam Badouov glas s druge
strane kapije. Poloivi ruku na prsa i udahnuvi duboko i s olakanjem, pokucala sam i
viknula njegovo ime. Otvorio je. "Zdravo, mademoiselle OShea", rekao je osmjehujuci
mi se kao da mu je drago to me vidi. Pokuala sam mu uzvratiti osmijeh, ali nisam
uspjela.
Aszulay je bio ondje opet, ili jo uvijek. Doao je do ulaza. "Mademoiselle
OShea, vratili ste se." Osmjehnuo se gotovo kao Badou.
"Da. Kad sam se jucer vratila nitko nije reagirao na moje kucanje ili dozivanje."
Namrtio se. "Ali nakon to sam otiao, neto prije dva sata, Manon mi je rekla da
vas ocekuje."
"Nije bila ovdje. Cekala sam jako dugo."
"Molim vas. Sjednite. Manon se odmara", rekao je. "Uskoro cemo jesti. elim da
nam se pridruite."
Na trenutak sam zatvorila oci ne eleci da se nastavi ova arada. to ako se, kad me
Manon ugleda, nastavi ponaati prema meni kao jucer?
"Ispricavam se za Manonino juceranje ponaanje. Ponekad ima glavobolje."
Pomislila sam na Etiennea.
"Pati i to je pretvori u... ono to ste vidjeli jucer. Danas morate ostati. Gostoprimstvo
je marokanski nacin, mademoiselle. Uvreda je odbiti ga."
Kimnula sam i sjela na jedan od niskih stolaca od plutovca koji nije bio prikladan za
moju nogu. Ispruila sam je ravno ispred sebe. Kad sam se smjestila, Aszulay je
prekrienih nogu sjeo na leaj, a okrugli stol ostao je izmedu nas. Badou se popeo na
njegovo krilo i, za razliku od Manon koja nikad nije dodirivala svojega sina, Aszulay je
zagrlio ovoga malog djecaka.
Lhomme bleu. Opet sam pomislila na mukarca na pistei u plavoj halji, koji se

GIGA
169
pojavio niotkuda i zamijenio plocicu za kruh. Kako me je intrigirala njegova visina i
izravan pogled, polagan hod pun dostojanstva i otmjenosti, nacin na koji je nestao na
pranjavoj pistei kao to se misteriozno i pojavio.
"Zamolit cu Falidu da nam napravi caj", rekao je Aszulay, a ja sam kratko poskocila
shvativi da zurim u njega. "J est cemo ovdje gdje je hladnije." Maknuo je Badoua s
krila i ustao. "Badou, idi i reci maman da se spusti i jede s nama. Molim vas, opustite
se", rekao mi je. "Vracam se odmah."
Badou je otiao uza dvorine stube i ubrzo sam cula blage zvuke njegova glasa
odozgo. Toliko sam eljela vidjeti Manon, cuti to mi ima za reci, no istovremeno sam
se plaila susreta s njom. Bilo je necega okrutnog i izopacenog u njoj, izraz uivanja na
njezinu licu bio je ocit kad me je navela da molim i cekam. Nije skrivala
nezainteresiranost za svojega sina, i znala sam kako se okrutno ponaa prema sluavki.
Kako se ta ena mogla toliko razlikovati od Etiennea?
Aszulay se vratio s Falidom; on je nosio tajin iz kojeg se puilo - veliku okruglu
glinenu posudu s rupom na vrhu stoasta poklopca kako bi izlazila para. Falida je nosila
okruglast mjedeni pladanj s hrpom okrugla, tankog kruha u plitkoj zdjeli, cajnik, tri
oslikane cae s limenim dracima i cetiri male porculanske zdjele s vodom i krikom
limuna koja je plutala u svakoj.
Sve je spustila na okrugli stol, a zatim ulila caj u cae. Prvu je pruila Aszulayu,
drugu meni, te se potom odmaknula od stola i utrcala u kucu. Ostavila je trecu cau,
pretpostavljala sam, za Manon.
"Molim vas. Pijte", rekao je Aszulay.
Kimnula sam, paljivo popila gutljaj vec poznata metvica i toliko ecera, kao
uvijek i spustila cau. Bilo je znatno prevruce za takav napitak. udjela sam za
caom vode.
Aszulay je utio, doimao se oputenim dok je pijuckao svoj caj. Ali tiina je za mene
bila previe teka; pokuala sam se sjetiti necega to bih mogla reci. to se kae Plavom
mukarcu? Bilo mi je silno neugodno. Nakaljala sam se dvaput prije nego to sam
rekla: "Cime se bavite u Marakeu?" konacno sam pitala.
Progutao je gutljaj caja i rekao: "Kopam."
"Kopate?" ponovila sam ne posve sigurna jesam li dobro razumjela rijec.
Aszulay je kimnuo. "Kopam i sadim drvece i cvijece." Uzeo je jo jedan gutljaj caja,
a ja sam promatrala njegove usne uz rub cae.
"Oh. Vrtlar. Radite li za neku odredenu obitelj?" pitala sam iako posve
nezainteresirana jer nisam mogla podnijeti tiinu.
"Radio sam u vrtovima mnogih vecih rijada u medini i nekim vrtovima i parkovima
u La Ville Nouvelle. Trenutacno radim ondje."
Kimnula sam. "Odsjela sam u Hotelu de Palmeraie. U La Ville Nouvelle", dodala

GIGA
170
sam, bespotrebno. Ni sad me nije zanimao ovaj dokoni razgovor.
"Bien entendu", rekao je Aszulay. "Naravno, jako je... luksuzan."
Kimnula sam.
"Radim u vrtu monsieura Majorellea", rekao je. "Ali cesto donosim rucak Manon i
Badouu."
"Bila sam ondje jedanput, u Le Jardin Majorelleu."
Aszulay je spustio cau. "Da. Vidio sam vas."
"Vidjeli ste me?" osjetila sam tracak radoznalosti.
"Proli tjedan. Radio sam dok ste prolazili. Vidio sam kako razgovarate s madame
Odette. Dolazi svaki dan; ona je poprilicno tuna ena", rekao je, a ja sam osjetila mali
ubod srama. Nisam obratila pozornost na mukarce koji su radili po vrucini.
"Nema puno stranaca u ovo doba. Dolaze tijekom hladnijih mjeseci", rekao je kako
bi objasnio, pretpostavljam, zato me je uocio.
Jesam li djelovala bahato ili nezainteresirano dok sam etala stazama? "Bit ce
predivan kad se dovri", rekla sam, previe brzo. "Sigurna mirna oaza koju monsieur
Majorelle prieljkuje. Oduvijek volim vrtove", rekla sam.
Aszulay me je promatrao, jo uvijek oputen, ruku na bedrima. Njegove oci bile su
toliko plave; kako je to moguce? Iz nekog razloga, njegov me izravan pogled, bezazlen i
nezaticen, uznemiravao vie nego tiina.
"Imam vrt kod kuce. U Americi", dodala sam. "Uvijek sam u potrazi za ravnoteom
redom, ali uz odredene divlje utjecaje u svojim biljkama. to se tice cvijeca, pa,
takoder..." zastala sam. Bila sam dosadna na bedast i nesuvisao nacin. Upravo sam
namjeravala reci da crtam botanicke slike. Zato bih ovom mukarcu rekla vie o sebi
nego to sam otkrila bilo kome od odlaska iz Albanyja? "Zanimaju me biljke",
zakljucila sam.
Aszulay je kimnuo. "Morate opet posjetiti Majorelleov vrt", rekao je samopouzdano.
Iznenada se okrenuo. "O, stie." Ustao je i pogledao stube.
"Zato je ona ovdje?" upitala je Manon, namrtivi se. Badou je provirivao kraj nje.
Aszulay je otiao do Manon, popeo se stubama i ispruio ruku. "Dodi. Mi smo
gostoljubivi, Manon. Kad dode gost ponudimo ga cajem i hranom." Rekao je to strpljivo
kao to bi to ucinio s Badouom. "Dodi", opet ju je pourivao uhvativi je za ruku.
Na to se osmjehnula, iako neznatno. Uocila sam da je opet naminkala lice i ovaj put
odjenula neto drugo, lijepu purpurnu i svijetloljubicastu svilu. Na stopalima je nosila
tamnocrvene satenske papuce izvezene blijedoutom vinovom lozom. Njezina je kosa
leprala, gusta i bogata preko ramena. Dok je silazila stubama, do mene je dopirao miris
parfema.
Bila je nalik na velicanstven cvijet koji je k sebi pozivao sve kako bi gledali i duboko

GIGA
171
udisali, cudili se njezinoj ljepoti.
Sjedila sam s rukama u krilu u svojoj jednostavnoj plavoj haljini od organdija i
tekim crnim cipelama. Kao i obicno, kosa mi se izvukla iz ukosnica na vrucini i
sparini. J edan gusti pramen visio mi je ispred obraza i moda sakrivao moj oiljak.
"Sjedni ovdje", rekao je Aszulay i drao je za ruku dok nije sjela gdje je on dotad
sjedio, na leaj. "Badou, uzmi stolac i sjedni kraj mademoiselle OShea", dodao je kao
da je doista gospodar kuce. Uocila sam koliko je leeran bio s Manon. Stavio joj je
jastuk iza leda kako bi joj bilo udobno, njeno je gurnuo unazad kako bi se smjestila,
razbaruio Badouovu kosu i kratko ga pogladio po malom obrazu.
Aszulay nije bio nalik ni na jednog marokanskog mukarca kojeg sam dosad bila
vidjela u Marakeu. Zapravo, nisam vidjela nikakav oblik kontakta izmedu
marokanskog mukarca i ene. Shvatila sam da su mukarci i ene koje sam vidala u
soukovima i ulicicama bili pripadnici radnicke klase. Mukarci su prodavali svoju robu;
gurali su ili vukli kola kroz ulice; nosili su teke vrece na ledima; vozili su taksije i
caleches, zajedno su pili caj oko malih stolova kojih je bilo posvuda po ulicicama. Oni
nisu bili aristokrati i sultani Maroka. A prekrivene ene koje su kupovale dnevne
potreptine bile su ili ene tih mukaraca, u pratnji oceva ili sinova, ili sluavke za dame
iz harema, onih iz viih slojeva marokanskog drutva, koji su rijetko naputali svoje
izolirane kuce i dvorita.
Nisam znala gdje u taj svijet spadaju Aszulay i Manon. Aszulay je imao ivahan i
otvoren pogled mukarca u svojim najboljim godinama, koji nije bio privlacan samo
zbog izgleda nego i nutrine. I od trenutka kad me je upoznao nije prema meni imao
nimalo radoznao ili neodobravajuci stav kao ostali mukarci u Maroku koji su buljili u
mene ili me ignorirali. Ophodio se prema meni i, uvjerivi se, prema Manon, na
europski nacin. Njegov francuski bio je formalan, gotovo savren.
Manon je promatrala Aszulaya pogledom koji sam mogla nazvati jedino strastvenim.
Pomislila sam na rijeci pjesme koju je bila pjevala o mukarcima ludima od elje za
njom, dok je jucer ocrtavala oci.
Osjetila sam, na tren, razocaranje. Razocaranje jer je mukarac nalik na Aszulaya
osjecao toliku privlacnost prema eni nalik na Manon. Ali, debatirajuci sa sobom, na
neobican nacin podsjecao me i na Manon, kao da je bio uhvacen negdje izmedu ta dva
svijeta. Ona je djelovala posve marokanski, iako je bila Francuskinja po rodenju. On je
bio Plavi mukarac Sahare, vrtlar koji je govorio i drao se profinjeno.
Neznatno sam protresla glavom ljutita to sam se uopce bavila tim mislima. Bila sam
ljutita to moram sjediti ovdje, doista jesti, piti i glumiti pristojnoga gosta. Cekati da mi
Manon udijeli informacije kad i ako osjeti da je za to dolo vrijeme.
Usprkos sjenovitu dvoritu, jo je uvijek bilo jako vruce, a moj eludac bio je
uznemiren zbog ivaca. Znala sam da necu moci jesti. Samo sam htjela da mi Manon
kae neto o Etienneu.
Ali morat cu pricekati. Nije obracala pozornost na mene, osim to sam osjecala

GIGA
172
njezin ocit i zatomljen bijes.
Aszulay je pruio Manon njezinu cau caja. Nije posegnula za njom, ali odmahnula
je glavom i lagano izdahnula.
"Opet tvoje glavobolje?" upitao je, a ona je proizvela mali, tuni zvuk.
Na to je Aszulay primaknuo cau njezinim usnama, a ona je pijuckala zatvorenih
ociju.
Nisam joj vjerovala; sigurno je glumila bespomocnost zbog njegove panje.
Maknuo je poklopac s tajina i pokazao na njega pogledavi me. Piramida couscousa
s dugackim komadima mrkve i zelenog povrca tikvica? sa svih strana. Vreli
komadi piletine izvirivali su iz couscousa. Cak i ako se prisilim, znala sam da cu moci
pojesti samo nekoliko zalogaja iz uljudnosti. Ali znala sam i da ce rucak biti gotov to
prije pocnem jesti. Aszulay bi se vratio na posao, a ja bih saznala istinu od Manon.
Ovaj put necu joj dopustiti da ignorira moja pitanja. Danas cu saznati sve o Etienneu.
"Molim vas", rekao mi je Aszulay. "Kao iskaz pocasti gostu. Pocnite."
Nije bilo jedaceg pribora ni tanjura za hranu.
"Mogu li jesti, oncle Aszulay?" upitao je Badou. "Jako sam gladan."
Aszulay me je pogledao; sigurno sam bila vidljivo zbunjena. "Ne, Badou. Zna da
moramo cekati gosta."
"Molim te, Badou", rekla sam, "molim te, jedi."
Aszulay me opet pogledao. Zatim ga je Badou letimice pogledao, a on je kimnuo.
Mali je djecak prstima desne ruke zagrabio dio couscousa, gnjecio ga dok nije napravio
malu loptu, a zatim ga stavio u usta. Aszulay je razlomio tanak okrugli kruh na dva
dijela, presavio ga i upotrijebio ga kako bi zagrabio couscous i stavio ga u usta.
Slutila sam da je shvatio da ne znam jesti na marokanski nacin pa mi je htio pokazati.
Bila sam mu zahvalna to me izvukao iz jo jedne potencijalne neprilike. Uzela sam
komad kruha i upotrijebila ga kao Aszulay Usprkos uvjerenju da necu moci jesti,
couscous je bio izvrstan, a shvatila sam da danas nisam nita jela, a dan prije premalo.
Iznenada sam bila jako gladna pa sam zagrabila jo couscousa.. Kad je Aszulay prstima
uzeo batak od piletine, posegnula sam u vruci couscous i izvukla zabatak. Ali posegnula
sam previe duboko u vrucu masu i opekla prste. Ispustila sam zabatak, smeteno. Zatim
sam ga uhvatila vrhovima prstiju i spustila ga na rub tajina.
"Marokanci ne trebaju vilicu", rekao je Aszulay, a ja sam ga pogledala, jo uvijek
zahvalna na njegovu razumijevanju. Primijetila sam da Manon otvoreno zuri u mene
puna antagonizma. Nije joj se svidalo to obraca pozornost na mene. Bila je
ljubomorna.
"Manon", rekao je Aszulay okrenuvi se prema njoj. "Hajde. J edi. Ti oboava les
courgettes."

GIGA
173
Manon je pogledala dugacke krike tikvica i blago odmahnula glavom. "Ne mogu",
apnula je i zatvorila oci kao to je ucinila ranije. "Ne osjecam se dobro danas. Ovo nije
dobar dan za mene." Opet je uzdahnula, pretjerano.
"Obecaj mi da ce jesti kasnije?"
Kako nije primjecivao koliko je prozirno njezino ponaanje?
"Da, Aszulay", odgovorila je sladunjavo, nimalo nalik na izravnu i ivahnu enu koja
me imala u aci dan ranije i dan prije toga.
Uzela sam ohladenu piletinu i zagrizla je. Koa je bila hrskava i mirisala je na afran.
Kad smo zavrili, isprali smo ruke u hladnoj vodi s limunom, Badou je otiao do
fontane i paljivo proetao njezinim rubom ispruenih ruku zbog ravnotee.
Aszulay je pogledao moju jo uvijek punu cau i nalio si caja. Pila sam caj koji vie
nije bio vruc.
"Dakle", rekla je Manon konacno me pogledavi. "Kako vam se svida moj Tuareg ?"
Prstom sam prela preko ruba cae. Aszulay nije rekao nita.
"Znate za Tuarege? Naputene od Boga. Tako ih zovu Arapi jer im nitko ne moe
nametnuti svoju volju. Ne dre se nikakvih zakona u pustinji. Aszulay se nigdje ne
podvrgava zakonima, zar ne?" upitala ga je.
Nije odgovorio ni ovaj put, a lice mu je bilo necitljivo.
"Njegovo ime varijanta je berberskog imena Amazigh. U prijevodu znaci mukarac
plavih ociju. Dosta su neobicni, zar ne?" nastavila je i dalje zureci u mene.
to da joj odgovorim? Uslijedila je tiina, moglo se cuti samo zujanje muha i blago
disanje Falide koja je opet cucala na vratima i promatrala nas.
"I za razliku od mnogih u ovoj zemlji i izvan nje, oni potuju svoje ene", rekla je.
"Zar ne, Aszulay? ene Tuarega imaju dostojanstvo i slobodu. Nisu pokrivene i
mukarci su ponosni na njih. Ne skrivaju svoju ljepotu. Porijeklo i naslijede
prenosi se putem ena. Zato naem gostu ne isprica neto o vaim enama, Aszulay?"
Nije mi bilo jasno zato ga gnjavi. Ali on ju je ignorirao.
"Manon je izbjegavala reci zato ste doli u Marake", rekao je Aszulay, "Odakle
poznajete Manon, mademoiselle?"
Navlaila sam usne, letimice je pogledala i spustila praznu cau. "Dola sam ovamo
u potrazi za Manoninim bratom", odgovorila sam.
Aszulayevo se lice umirilo. "Manon?" rekao je, a nacin na koji je izgovorio njezino
ime ispunio me zlom slutnjom. Opet je pogledao mene. "Vi... vi ste u potrazi za
Etienneom?"
Ustala sam toliko naglo da mi je rub haljine oborio cau na plocice u dvoritu.
Razbila se u komade. "Poznajete ga?" upitala sam vrzmajuci se oko stola. Ustao je;
morala sam podignuti pogled kako bih procitala neto na njegovu licu. "Poznajete

GIGA
174
Etiennea? Je li on ovdje? Gdje je? Molim vas, gdje je Etienne?"
"Mademoiselle OShea", rekao je. "Jeste li..."
Sad je ustala i Manon. "Ostavi nas same, Aszuiay", rekla je glasno i odlucno.
Iznenada je bila posve drugacija od slabane, priljubljene ene kojom se doimala
tijekom jela. "elim da ode. Sad cu razgovarati s njom o tome."
O tome, rekla je. Ne o njemu.
"Mademoiselle OShea", ponovio je Aszuiay. "Etienne..."
Opet ga je prekinula Manon. "Aszuiay!" rekla je otrim tonom. "Ovo je moj dom.
Cinit ce to ti ja kaem."
Dakle. Obraca mu se kao to se bila obratila meni.
Otvorio je usta kao da ce se usprotiviti, ali zatim ih je zatvorio. Zgrabio je dugacak
komad indigo plave tkanine s kraja leaja svoj turban i dugim koracima preao
dvorite, a plava halja bljeskala je za njim dok je prolazio kroz kapiju. Zatvorila se za
njim uz tresak.
"Falida. Pokupi sude i operi ga. Badou, pomozi joj", naredila je Manon.
J a se nisam pomaknula s mjesta. Kad su djeca odnijela sude i cae, Manon je rukama
lupnula nekoliko puta po leaju. "Dodite. Sjednite kraj mene", rekla je neocekivano
ljubazno, i to me prestrailo vie nego njezino neljubazno ponaanje. Nisam se
pomaknula.
"Dodite", ponovila je uz osmijeh. "Sjednite ovdje sa mnom", rekla je, "kako bih vam
mogla reci gdje moete naci Etiennea."
Progutavi pljuvacku, ucinila sam ono to je rekla, i cim sam sjela kraj nje, uzela je
moju ruku. "Tako mala", rekla je i pogladila je. "Ruke mi govore da ste radili, ali ne
jako teko, ha, Sidonie?" Uocila sam kako se koristila mojim krsnim imenom.
Izgovorila ga je s toliko prisnosti, kao da ima pravo na to. Zatim je objema rukama
uhvatila moju i bolno stisnula moje prste. Pokuala sam je izvuci, ali ona mi to nije
dopustila. okirala me njezina snaga. Bila sam na oprezu.
"Oduvijek radim", rekla sam rastreseno pomislivi na pranje rublja, kucne poslove,
kuhanje i vrtlarenje.
"Niste radili poput mene. Niste radili poslove koje sam ja obavljala kako bih
preivjela", rekla je glasom koji bi u drugim okolnostima opisala kao plah.
Pomislila sam na ono to mi je Etienne rekao o svojem odrastanju.
"Ali... kad ste bili mladi, sa svojom bracom... Etienne je uvijek govorio da je vodio
privilegiran ivot."
Nakon to nije reagirala, rekla sam: "Imate i ovu kucu. ivjeti ovako... va ivot
sigurno ne moe biti toliko teak..."
J ezikom uz nepce proizvela je zvuk i uutkala me, a ja sam zautjela. "Ne ivim

GIGA
175
oduvijek u luksuzu ovakvog doma", rekla je zbunivi me. Sad je prstima prela preko
ispupcenja na mojem srednjem prstu i preko ulja na dlanu o koji se moj kist trljao
tolike godine. Iako se ulj smekao i gotovo nestao, i dalje je gladila izbocinu.
"Od cega je ovo?" upitala je.
"Od kista", odgovorila sam.
Odmahnula je glavom jo uvijek se osmjehujuci na taj straan nacin. "Ovo postaje
sve zanimljivije."
"Molim? Kako to mislite?"
Nakon jo jednog beskrajnog trenutka rekla je; "Vidjeli ste moje slike."
Trebao mi je trenutak kako bih shvatila. "U kuci? One slike... naslikali ste ih vi?"
Glas mi je porastao za pola tona.
"Ne vjerujete mi?" rekla je lijeno dok joj osmijeh nije silazio s lica.
"Ne. Mislim, da, naravno da vam vjerujem. Samo to..." glas mi se izgubio.
J o jedna zagonetka. Etienne je odrastao sa sestrom koja slika, a nikad nije spomenuo
tu cinjenicu dok je gledao moje slike i govorio koliko malo zna o umjetnosti.
"Kako ste naucili slikati na taj nacin? U Francuskoj? J este li imali ucitelja?"
"U Francuskoj, Sidonie?" Manon je ispustila kreketav zvuk koji je moda trebao biti
smijeh. "U Francuskoj?" ponovila je kao da se zabavlja. "Mislite da sam studirala u
Francuskoj?"
"Ali Etienne njegovo obrazovanje iz medicine. I Guillaume... da, pretpostavljala
sam da ste i vi..." Opet mi je utihnuo glas kad sam vidjela Manonin izraz lica. Vie nije
bila zabavljena nego ljutita.
"Naravno da nisam studirala u Francuskoj." Tonom je pokazala da me smatrala
idiotom. A potom se opet neocekivano osmjehnula. Drhtala sam. "Recite mi sad neto o
vaim slikama."
"Molim vas. Mogu li..."
"Ali inzistiram. Vodimo ugodan, prijateljski razgovor. Recite mi ono to elim znati,
a zatim cu vam ja reci ono to vi elite znati."
Na trenutak sam gricnula ranjeni dio s unutarnje strane obraza. "Ne slikam poput vas.
Rabim vodene boje. Slikam biljke. Ptice."
Manon je na trenutak zurila u mene pogledom koji nisam mogla protumaciti. "Dakle
Etienneu se svidjelo to njegova mala americka souris radi lijepe slike?" U njezinu
glasu cuo se podrugljiv prizvuk.
eljela sam se izderati na nju: Ja nisam mi! Kako se usuujete? Umjesto toga,
onoliko mirno koliko je bilo moguce u tim okolnostima, rekla sam; "Da. Etienneu su se
svidale moje slike." Nisam je smjela razdraiti jo vie. Znala sam koliko se brzo zna

GIGA
176
zatvoriti i potom me otpraviti bez odgovora.
"Rekao vam je to? Da mu se svidaju vae slike? Mislite da su mu se svidale takve
pitome teme? to mislite da je rekao za moje slike?"
Odmahnula sam glavom. "Ne znam. I ne znam zato ste tako ljuti na mene. Cinila
sam vaeg brata sretnim, madame. Zar ne elite da bude sretan?"
J o uvijek dreci me za ruku i zureci u moje lice zastraujucim intenzitetom, Manon
je rastvorila usne i pribliila svoje lice mojem da sam na tren pomislila da ce me
poljubiti. Instinktivno sam okrenula glavu kako bih izbjegla njezina usta, a Manon je
spustila svoje usne na moje uho. "Etiennea vie nema", apnula je. Ili moda to nije bio
apat, ali imala sam problema s razabiranjem njezinih rijeci.
Odmaknula sam se od njezina daha na mojem obrazu. "to? to ste upravo rekli?
Kako to mislite?"
Manon se naslonila, opustila stisak ruke, no nije je ispustila, a njezin se glas vratio u
normalu. "Rekla sam da Etiennea vie nema, Sidonie. On nije iv. Pokopan je na
groblju iza Eglise de Saints Martyrs." Usprkos prostoru medu nama, namirisala sam
neto kiselkasto i trpko u njezinu dahu, neto to je dolazilo duboko iz nje. Od toga me
zabolio eludac. Progutala sam pljuvacku.
"Ne mislite ozbiljno, Manon." Izgovorila sam njezino ime ne razmiljajuci. Brzo sam
pomaknula glavu s jedne na drugu stranu kao da cu tim pokretom izbrisati njezine rijeci.
Naglo sam istrgnula svoju ruku iz njezine. "To nije istina. To nije istina", ponovila sam
prodrmavi je. "Recite mi da Etienne nije mrtav!"
Kimnula je ne osmjehujuci se vie, nego zureci u mene ocima ocrtanim kohlom.
Nisam mogla odvratiti pogled. Nisam mogla disati; hvatala sam zrak koji je dolazio u
velikim kotrljajucim valovima, a Manonin se lik smanjivao i treperio. Zurila sam u nju
gueci se dok je ona samo sjedila i kimala, pogledom uperenim u mene.

GIGA
177
DVADESET TREE POGLAVLJE

Ne SJ ECAM SE kako sam pronala put natrag u Hotel de la Palmeraie. Moja osjetila
nisu funkcionirala, ulicice, soukove i trgove vidjela sam i cula kroz neku neprozirnu
maglu boje i zvukova. Maramicom sam prekrila usta i nos dok sam jurila kroz
zbunjujuce ulice medine koliko mi je vremena trebalo? Jesam li se izgubila? Sjecam
se drmusanja u taksiju i kako sam naposljetku bila na sigurnom u svojoj sobi.
Legla sam na krevet i dalje priticuci maramicu uz lice. On je mrtav, pomislila sam,
uvijek iznova. Etienne je mrtav. On je mrtav.
Sjetila sam se iste scene nakon pobacaja i rijeci koje su odzvanjale u mojoj glavi.
Oci, grlo i glava boljeli su me i cinili moje tijelo slabim dok sam razmiljala o djetetu
koje sam izgubila i mogucnosti da Etiennea vie nikad ne vidim. Snani dio mene
vjerovao je da ce me Etienne jo uvijek eljeti kad ga pronadem. Cak i da nije tako...
znala bih da postoji. I vec bi to bila neka mala, neobicna utjeha. Moda sam se
usudivala misliti da cu i nakon to me odbije u Marakeu, jednog dana u Albanyju
otvoriti vrata kao i prvi put kad je doao u Ulicu J uniper i vidjeti ga kako sjedi
vani u autu.
Vidjela sam njegov osmijeh, njegove prste kako se zatvaraju oko mojih. Nikad vie.
Nikad...
Ispruena na ledima, njiuci se s rukama oko sebe, spontano sam ispustila tih krik. U
sobi je bilo mracno i strano vruce. Cula sam daleku buku s Djemme el Fna.
Sad su me boljela i prsa i glava, imala sam tekoca s disanjem.
Kako je umro Etienne? Je li uzviknuo moje ime dok je umirao, ili je umro toliko brzo
da nije bilo vremena da mu ijedna rijec prijede preko usana?
Sad nikad necu saznati zato me je napustio. Ponovno sam proivljavala sate kad
sam se u krevetu u Marseiileu borila s opcijama nakon posjeta lijecnika: hocu li krenuti
za Marake ili se vratiti kuci. Ali odlucila sam da cu doci i pokuati pronaci neke
odgovore.
I sad jesam. Imala sam odgovor. Ne na pitanje zato me je napustio. Ali to je bio
odgovor, straan i posve neocekivan odgovor.
To nije bilo pravedno: prvo dijete, a sad i Etienne.
Pokuala sam usporiti disanje i zaustaviti zastraujuci osjecaj. Ali ispunio me golem i
nezaustavljiv osjecaj panike, srce mi je lupalo toliko snano da sam pomislila da ce
puknuti, to me je jo vie strailo. Uspravila sam se na vrucini, dacuci. Jesam li imala
neku vrstu napadaja? Hocu li umrijeti ovdje, kao Etienne?
Ne umire, Sidonie. Ne umire. Prestani.
eljela sam otici do prozora, nagnuti se i pokuati doci do daha; nije bilo zraka u

GIGA
178
sobi. Ali mali zadatak odlaska do prozora bio je prevelik. Opet sam legla i rukama
pritisnula bolno mjesto na prsima.
Opet sam pomislila na svoje nerodeno dijete, kako su on ili ona mogli izgledati i
kakav bi osjecaj bio drati ga u rukama. Iznenada sam vidjela Badouovo lice pred
sobom. Njega i njegovo prihvacanje okrutne majke koju mu je dodijelila sudbina, kako
je njegova mala ruka uzela moju, pun povjerenja. Drala sam oci zatvorene, uzimala
kratke udisaje dok se napokon opet nisam uspravila. Naglo sam rastvorila haljinu,
izvukla se iz nje, pa iz kombinea i gacica. Razvezala sam cipele, bacila ih na pod uz
glasan tutanj, a zatim skinula carape. Udahnula sam zbog neke nove boli i ugledala
razderana koljena i osuenu krv zalijepljenu za rastrgane carape. Nisam imala pojma to
se dogodilo s njima.
Gola, sruila sam se u golemi krevet i opet pocela plakati ne mareci hoce li me netko
iz prostranog i luksuznog hodnika cuti.
NISAM MISLILA DA CU ZASPATI, ali probudilo me jutarnje sunce na licu. Leala sam
nepomicno samo nekoliko sekundi, treptala u svjetlost prije negoli mi se uz snaan
zamah vratilo sjecanje na ono to se dogodilo prethodnog dana.
"Etienne je mrtav", rekla sam naglas. "Etienne je mrtav." Mrtav.
U glavi mi je tutnjalo. Odgurnula sam pokrivac i ugledala svoje tijelo. Nikad prije
nisam spavala bez spavacice, cak ni s Etienneom.
Pomislila sam na svoje histericno ponaanje vecer prije. Je li me doista toliko boljelo
u prsima da sam pomislila kako ce mi puknuti srce, kako ce iz klijetki i aorte poteci krv
i usmrtiti me isti tren? Koliko bi me glupavom smatrao Etienne.
Etienne, uvijek smiren i obuzdan. Nisam ga drugacije mogla zamisliti. Cak i kad smo
imali prvi hladan razgovor o djetetu, kad je on mucao na engleskom i cinio se kao
stranac, nije posve bio izgubio svoju usredotocenost. Ali zatim sam se sjetila jednog
trenutka u autu kad ga je lice izdalo, kad sam ga vidjela nesigurnog i prestraenog.
Ispod njegova gotovo savrenoga vanjskog sloja, vrebalo je neto krhko i tajnovito.
to je skrivao? Koji je dio njega bio nezaticen i zato ga je prekrivao teorijom i
distanciranjem?
Cijeli dan leala sam u krevetu i gledala sunce kako se pomice po sobi. Ostala sam
tako, nisam se kupala, nisam pila ni jela. Jedanput je netko pokucao na moja vrata, a ja
sam poviknula da odu. Gledala sam sjene kako se rasteu i pretvaraju u mrak.

KAD J E SUNCE OPET ZASJ ALO kroz prozor, iznenada sam bila beskrajno edna.
Poeljela sam svjei sok od narance. Uhvatila sam kombine koji je leao negdje kraj
mene na krevetu i odjenula ga. Diuci se s kreveta osjetila sam probadajucu bol u
koljenima; pogledala sam ih, i blijedo se prisjetila da su bila krvava kad sam se bila
skidala. Sad su bila prekrivena krastama i okruena tamnim i sve vecim modricama.
Povukla sam ue za zvono kako bih pozvala nekoga od posluge.

GIGA
179
Unutar nekoliko minuta zaculo se kratko kucanje na vratima. Zagrnuvi se
pokrivacem, otvorila sam vrata kako bih zamolila djecaka da mi donese vrc soka od
narance. Ali pred vratima nije bio jedan od djecaka koji su radili u hotelu. Pred vratima
je bio monsieur Henri.
"Mademoiselle", rekao je i izgledao, po prvi put otkad ga poznajem, uzrujano.
"Dogodila se jako nezgodna situacija."
"Sto je?"
"Dolje. U predvorju", rekao je kao da nije siguran kako nastaviti.
"Da, da, monsieur Henri. Molim vas. Jako sam umorna i elim se vratiti u krevet."
"Dolje je mukarac", rekao je. "Mukarac koji kae da vas poznaje."
Iznenada mi se ucinilo da gubim tlo pod nogama. Dogodila se pogreka, ili strana,
jezovita psina. Etienne nije bio mrtav. Bio je iv i cekao me u lobiju.
"Monsieur Duverger?" uzviknula sam i spustila ruku na rame monsieura Henrija.
Okrenuo je obraz, blago, a ja sam shvatila da sam ga uvrijedila zgrabivi ga. Maknula
sam ruku. "Oprostite", rekla sam, "ali, je li on tu? Etienne Duverger?"
Sad je monsieur Henri podignuo bradu, blago. Cinilo se kao da mu se i nos
podignuo. "Uvjeravam vas, mademoiselle OShea, da to nije monsieur Duverger o
kojemu pricate. To je mukarac... Arapin, mademoiselle. Arapin sa svojim djetetom."
Trepnula sam. "Arapin?"
"Da. S nekim imenom iz Sahare. Ne sjecam se. I doista, mademoiselle, uvjeravao
sam ga da mi, u Hotelu de la Palmeraie, nemamo obicaj putati neeuropske mukarce u
hotel, a kamoli u sobe. Inzistirao je da porazgovara s vama. Bio je..." zastao je.
"Prijeteci je inzistirao. Cini se, mademoiselle", nagnuo se prema meni i ja sam osjetila
cvjetni miris, moda jasmin, "da vam je neto donio. Hranu." Povukao se. "To je posve
neprihvatljivo. Rekao sam da cete naruciti neto s naega bogatog menija kad ogladnite.
Ali on je i dalje stajao ondje i stoji ondje, siguran sam, dok vodimo ovaj razgovor
s pladnjem i djetetom. Dijete nosi masne slastice na travci. Zbog hrane se, bojim se,
predvorjem iri neugodan miris masti. I iako na svu srecu, u ovo doba dana, vecina
naih gostiju nije tu, doista elim da taj mukarac i dijete odu prije negoli..."
"Moete ih poslati gore, monsieur Henri", rekla sam, a on je razrogacenih ociju
pogledao moju kosu, pa pokrivac oko mene. Znala sam da se vidi jedno golo, krastavo
koljeno tamo gdje su krajevi pokrivaca bili razmaknuti, ali nije me bilo briga.
"J este li sigurni, mademoiselle? Sigurnost naih gostiju od najvece je..."
Opet sam ga prekinula. "Da. I ja sam gost. Uvjeravam vas da nema ni najmanjeg
razloga za brigu. Molim vas, dopustite im da dodu u moju sobu. Poaljite i vrc sa sokom
od narance." To nije bio moj glas. Pripadao je nekome drugom, nekome s kojim se ne
zbijaju ale.
Monsieur Henri stisnuo je nosnice. "Kako elite, mademoiselle", rekao je i zatim se

GIGA
180
bez ljubaznog pozdrava okrenuo i krenuo niz hodnik ukocena dranja kao da je
progutao celicnu ipku.
Podignula sam haljinu s poda gdje je leala zguvana i odjenula je. Ugurala sam gola
stopala u cipele, nisam ih zavezala niti sam imala energije poceljati se.
Nakon samo nekoliko trenutka opet se culo kucanje na vratima. Otvorila sam ih
Aszulayu i Badouu. Kao to mi je rekao monsieur Henri, Aszulay je nosio tajin dok je
Badou drao dugacak i cvrst zeleni konac s pola tuceta mirisnih beigneta posutih
ecerom.
"Aszulay. I Badou", rekla sam kao da ne znaju svoja imena.
"Sto... Zato ste doli?"
Aszulay me promotrio dreci pladanj jednom rukom. Znala sam kako izgledam, oci
su mi bile crvene i natecene, kosa odvratno razbaruena. Maknula sam pramen s obraza
gdje je bio zalijepljen zbog znoja.
"Donijeli smo vam nekoliko beigneta", rekao je Badou. "Ali to je s vaim ocima?
One..." Aszulay je spustio svoju slobodnu ruku na Badouovu glavu i dijete je odmah
zautjelo.
"Mislio sam moda..." rekao je Aszulay i zatim zastao kao da ne zna kako nastaviti.
"J ucer mi je Badou ispricao... rekao mi je da ste jucer kriknuli i sruili se. Priao vam je,
ali vi ste samo zurili u njega nijemo. Zatim ste se dignuli i... rekao je da niste mogli
hodati i da ste opet pali, pa napustili dvorite. Tad sam znao da vas je Manon duboko
uznemirila. ao mi je to vam je to morala reci. O Etienneu", dodao je. "Kao to sam
rekao, Manon ne govori i ne ponaa se uvijek na najprikladniji nacin."
Uslijedila je tiina. Kriknula sam, pala? Sad sam znala to mi se dogodilo s
koljenima. Naposljetku sam pogledala tajin i rekla: "Hvala vam. Ali... mislim da je
bolje da sam sama. Ali, hvala vam, Aszulay", ponovila sam. "I hvala tebi, Badou."
Aszulay je kimnuo. J o je uvijek drao ruku na Badouovoj glavi. Skinuo ju je i
spustio tajin na pod odmah kraj vrata. irio se divan miris - janjetine i marelica.
Rumarina. "Hajde, Badou, daj mademoiselle OShea beignete i idemo."
Primila sam prsten malih krafni koju mi je nijemo pruio Badou. Prema nacinu na
koji je due zadrao svoju malu ruku na zelenom koncu, znala sam da je ocekivao da ce
podijeliti ovo jelo i uitak - sa mnom. Cak i nakon kratkog boravka u Maroku uocila
sam njihovu gostoljubivost, te koliko sam neuljudno bez obzira na moje
raspoloenje, cak i malom djetetu morala djelovati.
eljela sam se vratiti u krevet, zamotati u pokrivac i ostati sama sa svojim mislima.
"Cekajte", rekla sam kad je Badou pustio krafne i kad su obojica krenula van. "Ne,
ne. Naravno, morate uci i jesti sa mnom." U taj se trenutak iza njih pojavio djecak s
karafeom soka od narance i caom na srebrnom pladnju. Pogledao je Aszulaya trenutak
predugo.

GIGA
181
"Moete spustiti sok na stol i donesite jo dvije cae za moje goste", rekla sam mu.
Kimnuo je, spustio pladanj i otiao.
"Udite", rekla sam Aszulayu i Badouu, "udite i sjednite." Podignula sam tajin i
stavila ga kraj soka na stol. Kroz otvoreni prozor culo se blago neprekidno njakanje
magarca. Aszulay i ja sjeli smo na stolce, a Badou u Aszulayevo krilo.
Podignula sam poklopac s tajina. Para i miomiris irili su se zrakom. "Molim vas,
jedite... Ne znam hocu li i ja moci", rekla sam, a Aszulay i Badou zagrabili su prstima
jelo i jeli.
Ja sam samo sjedila znajuci da necu moci zadrati hranu ako neto pojedem. Opet mi
je bilo neugodno zbog tiine, no Aszulay i Badou su jeli, i cinilo se da toga nisu ni
svjesni.
Djecak se vratio s dvije cae i spustio ih na stol. Opet je letimice pogledao Aszulaya,
a Aszulay mu je kimnuo. Djecak je spustio glavu u znak potovanja.
Kad se naposljetku Badou najeo do sita couscousa, janjetine i marelica, pojeo je dva
mala beigneta. Kad je posegnuo za trecim, Aszulay mu je uhvatio ruku i stavio je u
svoju. "Dosta je, Badou", rekao je. "Boljet ce te eludac. Sjeti se kako ti je bilo
posljednji put."
Badou je posluno kimnuo, ali oci mu se nisu pomaknule s preostalih beigneta.
"Danas imam samo nekoliko sati jednostavnog posla u vrtu. Povest cu Badoua
sa sobom", rekao je Aszulay.
Kimnula sam zbunjeno.
"Moda biste nam se eljeli pridruiti?"
"Ne", odgovorila sam odmah. Nisam mogla zamisliti izlazak na bucnu ulicu,
probijanje kroz automobile, konje, magarce i gomilu ljudi. Zar Aszulay nije shvacao to
proivljavam?
"Monsieur Majorelle nabavio je nove vrste ptica. Mislio sam da bi vas to moglo
zanimati." Pricao mi je kao to bi to cinio s Badouom, zavodio me kao to bi zavodio
dijete i to mi je smetalo. Sjetila sam se kako je razgovarao s Manon na taj nacin kako bi
je smirio.
"Rekla sam ne, Aszulay. Ne elim... ne..." Navirale su mi suze. Okrenula sam se
kako ih ne bi vidio.
"Teko vam je. Razumijem", rekao je ustavi. "ao mi je to ste preli sav taj put
kako biste bili razocarani. Idemo, Badou." Ispruio je ruku prema djetetu.
"Njegova smrt puno je vie od razocaranja", rekla sam tiho.
Na to je Aszulay naglo okrenuo glavu. "Njegova smrt?" ponovio je.
Podignula sam pogled prema njemu i zbog necega u izrazu njegova lica zastao mi je
dah. "Da", rekla sam jo uvijek zureci u njega.

GIGA
182
"Ali... mademoiselle OShea", rekao je. "Etienne... on nije mrtav. Zato to govorite?"
Nisam mogla disati, nisam ga mogla pogledati. Ukoceno sam gledala u tajin, sok od
narance, cae. Pulsirali su kao da su ivi. "Ali..." rukom sam prekrila usta, zatim je
maknula i pogledala Aszulaya. "Manon... rekla je", zastala sam. "Rekla je da je Etienne
mrtav. Pokopan, na groblju. Rekla mi je da je mrtav", ponovila sam.
Aszulay i ja zurili smo jedno u drugo u tiini.
"Nije istina?" naposljetku sam apnula, a kad je Aszulay odmahnuo glavom, ispustila
sam zvuk, zvuk koji nije bio nalik ni na jedan koji sam ikad proizvela. Morala sam
prekriti usta, ovaj put objema rukama kako bih ga zaustavila.
"Ona vam je zaista to rekla?" pitao je Aszulay. Stisnuo je usne, no nije rekao vie
nita.
"Recite mi istinu, Aszulay. Samo mi recite to se onda dogodilo s Etienneom. Ako
nije mrtav, gdje je?"
J edan dui trenutak Aszulay nije rekao nita. "To nije moja stvar", rekao je
naposljetku. "To je izmedu vas i Etiennea, vas i Manon. Izmedu Manon i Etiennea. To
nije moja stvar", ponovio je. "Ali to daje Manon..." nije dovrio recenicu.
Posegnula sam iznad stola i spustila ruku na njegovu podlakticu. Bila je tvrda i topla
pod plavim rukavom. "Ali zato? Zato bi Manon to ucinila, lagala mi tako? Zato me
mrzi toliko da me protjera iz Marakea na tako straan nacin? Nisam joj nita ucinila.
Zato ne eli da budem s Etienneom zato bi otila toliko daleko i proglasila ga
mrtvim? Zato je puna tolike mrnje prema meni?" ponavljala sam se i pricala previe
ubrzano. Bilo je previe zbunjujuce, previe nezamislivo.
Aszulay je tad pogledao Badoua, a potom i ja. Lice malog djecaka bilo je paljivo,
njegove oci inteligentne, pune ivota. Ali takoder pune i necega drugoga. Vidio je i cuo
previe, znala sam. Ne samo danas, nego cijeli svoj kratak ivot.
"Ona je duboko nesretna u sebi", rekao je Aszulay. "Samo ona zna razloge. Ne znam
zato vam je to rekla."
"I to je onda istina? Gdje je Etienne? Vidite da mi ne moe reci. Razumijem... u
slicnom smo poloaju, zar ne?" Ja sam bila... jesam.. . vie ne znam Etienneova
ljubavnica, vi ste Manonin ljubavnik.
"Poloaju? Ne znam na to mislite. Ali Etienne je bio ovdje, u Marakeu. Ostao je
kod Manon dva tjedna. Zatim je otiao. Napustio je Manon i napustio Marake."
"J e li se vratio u Ameriku?" Jesam li prola kraj njega, jesam li se mimoila s njim
dok je on putovao u jednom smjeru, a ja u drugom? Trai li me u Albanyju? Ovo je bio
materijal za ekspirijansku dramu, grcku tragediju.
"Ne. Rekao je da ce ostati u Maroku, sad kad..." zastao je i opet pogledao Badoua.
"J e li to sve? Ne moete mi reci vie nita?"
"Moda moemo o tome razgovarati drugom prilikom."

GIGA
183
"Kad?"
"Drugom prilikom", ponovio je. Uzeo je Badoua za ruku i otiao.
OSTATAK DANA proao je u nekom neobicnom stanju sumraka. Ili sam leala na
krevetu ili sjedila za stolom i gledala kroz prozor. eljela sam jurnuti natrag k Manon,
suociti se s njom, zahtijevati od nje da mi kae istinu. A ipak sam bila ispunjena nekom
cudnom iscrpljenocu, nisam mogla napraviti vie od nekoliko koraka. Zbunili su me
moji osjecaji. Samo prije nekoliko dana nakon to sam pronala Manon bila sam puna
nade da cu pronaci Etiennea. Zatim mi je Manon rekla da je mrtav i ja sam tugovala i
ocajavala. A sad... ako je ono to mi je rekao Aszulay i naravno da sam mu vjerovala
vie nego Manon da Etienne nije mrtav, nego iv negdje u Maroku istina...
Nisam bila nita blie pronalaenju Etiennea, nita blie shvacanju zato je ucinio
ono to je ucinio napustio me ne kazavi mi zato. Ali neto se promijenilo. Neto
vrlo malo. Oplakivala sam Etiennea uvjerena da je mrtav. Neto se u meni ohladilo.
Nedostajalo je. I nije se vratilo nakon to sam saznala da je iv.
Razmiljala sam o svemu tome, pokuavala shvatiti. Gurala sam hladne komade
janjetine u usta i lizala mast s prstiju. Popila sam ostatak soka od narance. Ocistila sam
koljena, pogledala ogrebotine i modrice.
Pao je mrak, opet sam skinula odjecu i legla gola na mekani krevet osjecajuci vruc
nocni zrak na svojem tijelu.
UJ UTRO SU MUHE bile zalijepljene za ostatak tajina. Pripremila sam kupku i skupila
kosu. Odjenula sam novu haljinu, bacila ostatak hrane, otila van na ulicu i pozvala
taksi da me odvede do ulaza u medinu.
Bilo je vrijeme da se suocim s Manon. Iako je vie nikad nisam eljela vidjeti, nisam
mogla dopustiti da sve zavri na ovaj nacin.
Necu joj dopustiti da pomisli kako me je otjerala. I ostat cu dok je ne navedem na to
da mi kae gdje mogu pronaci Etiennea.

GIGA
184
DVADESET ETVRTO POGLAVLJE

KAD SAM STIGLA do Manonine kuce odmah poslije devet sati, Badou je bio u
dvoritu i igrao se sa utim tenetom koji je imao bijele ape i jedno izgrieno uho.
"Bonjour, Badou", rekla sam nakon to me Falida pustila unutra i vratila se tromom
metenju dvorita metlom od isuene cetke s kratkim drkom. "Gdje ti je mama?" upitala
sam ga.
"Spava", odgovorio je zibajuci malog psa na prsima. Grickao je njeno njegove
zglobove prstiju, a on mu se osmjehnuo, potom i meni. "Pogledaj mojeg psa."
Sjela sam na irok rub fontane. "J e li tvoj, doista?" upitala sam, a Badou je
odmahnuo glavom.
"Non", priznao je, tuno. "Pripada Aliju, s druge strane ulice. Ponekad mi Ali dopusti
da se igram s njim. Ali elio bih da je moj. elim psa."
Pomislila sam na Cinnabar i utjehu koju mi je pruila, iako sam bila deset godina
starija od Badoua kad je ula u moj ivot. "Znam", rekla sam. "Moda ce ti maman
jednog dana nabaviti psa."
Na to je Badou jo jedanput odmahnuo glavom. Spustio je psa i stao ispred mene.
"Maman je rekla ne. Rekla je da pas donosi neprilike. Rekla je da nikad necu imati
jednoga i da prestanem zapitkivati." Nije to govorio ocekivanim djecjim razocaranim
tonom, nego opet kao odrastao stoik, to me je dirnulo.
"Ali dobro je to se moe igrati s ovim psicem", rekla sam.
Pas je plesao oko njega, poskakivao i natezao Badouov rukav. "Sidonie, ne svida mi
se tvoj dar", rekao je ignorirajuci psa.
"Ne svida ti se moja kuca?" upitala sam. Vec su mi bile poznate osnovne arapske
rijeci.
"Da. Ne svida mi se", ponovio je. "Prevelika je i ima previe ljudi. I oni te ne vole",
dodao je, ozbiljno.
"Vole? Tko, Badou?" upitala sam, zbunjena njegovim izjavama, njegovim
mrzovoljnim izrazom lica.
"Tvoja obitelj. Svi ti ljudi u tvojoj velikoj kuci", inzistirao je, i tad sam shvatila. "Ne
vole te", ponovio je.
"O, Badou, to nije moja kuca. To je hotel", rekla sam i shvatila, dok sam govorila, da
ne razumije tu rijec. "A... da, velika kuca. Ali nije moja kuca. Odsjela sam ondje samo
na neko vrijeme. I ti ljudi nisu moja obitelj."
"Tko su oni?"

GIGA
185
a
Slegnula sam. "Ne poznajem ih. Stranci."
"ivi sa strancima?" Jo je vie razrogacio oci. "Ali, Sidonie, kako moe ivjeti bez
svoje obitelji? Zar nisi usamljena?"
Pogledala sam ga. Nakon to nisam odgovorila jer nisam bila sigurno to reci
nastavio je.
"Ali... gdje su oni? Gdje je tvoja majka, i tvoj otac? Gdje su tvoja djeca?" Badou je
vec shvacao marokanski znacaj obitelji. Usprkos majcinoj hladnoci, pricao je o ljubavi.
Moda je neto procitao, neku malu i jedva zamjetljivu stvar, u izrazu mojeg lica.
Zatim je dodao, toliko leerno, ali ipak s tolikom teinom, kao dijete koje zna previe o
svijetu, prerano: "Mrtvi?"
Samo se na jedan nacin moglo odgovoriti djetetu poput Badoua. Kimnula sam,
polagano. "Da. Svi su mrtvi."
Tad mi je Badou priao, popeo se u moje krilo kao to je to cinio s majkom i
Aszulayem. Klececi, prislonio je svoj obraz uz moj. Osjetila sam njegovu vrucu kou,
namirisala prainu u njegovoj gustoj kosi. Odsutno sam pomislila da mu treba kupka.
Nisam mogla nita reci, samo sam rukama obgrlila njegova sitna leda. Pomicala sam
prste i osjetila njegova rebra, a zatim i lagana ispupcenja njegove kicme. Opustio se
nakon mojih dodira, toliko jednostavno.
uckasto tene smjestilo se uz moja stopala leeci na boku na glatkom, toplom
kamenju. Pomalo mu je izvirivao ruicast jezik, a on je treptao svojim okom kako bi
odbijao muhe. Falida je i dalje tromo mela, zvuk mekane cetke podsjecao je na ritmicno
uspavljivanje. Sjedili smo pod proaranim svjetlom u dvoritu, Badou glave naslonjene
ispod moje brade, i cekali da se probudi Manon.
NAPOSLJ ETKU J E MANON glasno pozvala Falidu promuklim i svadljivim glasom kroz
otvoren prozor na gornjem katu. Falida se popela stubama i vratila gotovo odmah
krenuvi u kucu. Badou je ostao u mojem krilu.
Za jo nekoliko trenutaka culi su se koraci niz dvorine stube; skupljala sam snagu
kako bih se suocila s Manon.
Ali to nije bila Manon. Mukarac, tamnoplave kose neuredno prebacene preko cela i
lica tamnijeg od izrasle brade, bio je iznenaden to me vidi kao to sam bila i ja. Bio je
prilicno zgodan i nosio dobro skrojeno, iako zguvano laneno odijelo krem boje te eir
irokog oboda.
"O, Madame", rekao je i zaustavio se na pola puta na stubama. "Dobar dan."
"Dobar dan", uzvratila sam.
"Manon ceka na svoj jutarnji caj. Mislim da nije svjesna da ima gosta", rekao je. "Da
joj kaem..."
"Ne", prekinula sam ga. Previe se stvari vrtjelo u mojoj glavi. Ovaj je mukarac
ocito proveo noc ovdje. Je li on bio njezin suprug? Ne. Nije moguce, zar ne? Letimice

GIGA
186
sam pogledala Badoua; dok se mukarac sputao stubama, Badou je skocio s mojega
krila i naglaeno mazio psa ledima okrenutim prema mukarcu. I to je s Aszulayem?
"Ovdje cu je pricekati", rekla sam.
"Kako elite", rekao je, lagano se poklonivi i otiavi iz dvorita. Posve je ignorirao
Badoua.
Dok se zatvarala kapija, pitala sam se gdje nocu spavaju Falida i Badou, pitala sam
se cemu su bili izloeni.
Badou je otrcao gore. Cula sam njegov visok, jasni glasic kako obavjetava mamu da
sam dolje u dvoritu.
"to eli?" odgovorila je Manon hirovitim glasom.
"Ne znam, maman", odgovorio je. "Maman, njezin tata i mama, njezina djeca, svi su
mrtvi."
Culo se ukanje. "Ona ne zasluuje obitelj", rekla je Manon i okirala me ne samo
zbog otvorene odbojnosti prema meni nego zato to je to bilo strano reci djetetu.
Pomislila sam na skladnu zaobljenost Badouove glave dok je bio naslonjen na mene.
"Manon!" viknula sam i dignula se s ruba fontane prije negoli je mogla reci jo neto.
"Moram razgovarati s vama."
"Cekat cete dok ne budem spremna", odgovorila je istim iritantnim glasom koji je
koristila s Falidom i Badouom. Iznova, nisam imala izbora nego sjesti i cekati dok se ne
pojavi na vrhu stuba.
Naposljetku je polagano sila kao da ima sve vrijeme svijeta. Nosila je samo leeran,
gotovo proziran kaftan; jasno sam mogla vidjeti vitke no ipak oble obrise njezina tijela
kad bi je zahvatila svjetlost. Njezine grudi jo su uvijek bile uspravne i cvrste. Kosa joj
je bila nepoceljana, a kohl razmazan oko ociju. Usne su joj bile natecene kao od
udaraca.
Dok sam je gledala kako se sputa stubama na toliko bahat nacin, s toliko izvjebane
nonalantnosti, poeljela sam jurnuti prema njoj, odgurnuti je kako bi pala niza stube,
povuci je za kosu i oamariti je. Poeljela sam vikati da je laljivica i prijetvorna osoba
koja nije zasluila svojega prekrasnog malog sina, ovaj draestan dom. Ni svojeg
ljubavnika svojega drugog ljubavnika Aszulaya koji je bio iznimna pojava, koji se
odnosio prema njoj i Badouu s toliko uvidavnosti i odanosti. J e li znao da ga vara kao i
mene, iako na drugaciji nacin?

ALI NISAM UCINILA ni rekla nita. Ostala sam kraj fontane, stisnutih ruku i usana
nalik na tanku crtu.
Smjestila se na dnevni leaj i jo jedanput otro pozvala Falidu, a djevojcica je
izjurila noseci pladanj s cajnikom i jednom caom, okruglim kruhom i zdjelicom necega
to je nalikovalo na tamni pekmez. Falida je sve to spustila na niski stol. Badou, koji se

GIGA
187
gotovo neopaeno kretao, siao je niza stube te sjeo kraj svoje majke.
"J esi li vidjela mojeg mukarca, Sidonie? armantnog Oliviera? Poseban je, zar ne?"
Nisam odgovorila zureci u nju. to eli od mene? Da se sloim oko kvaliteta jo
jednog ljubavnika?
"Izgleda loe, Sidonie", rekla je Manon kao da joj je to godilo. "Blijedo i rastreseno.
Nimalo dobro." Na usnama joj se nazirao osmijeh. Prvo je popila gutljaj caja, zatim
licicom vocne tvari premazala kruh i zagrizla.
Nisam uopce ocekivala da ce mi neto ponuditi. Ali nije ponudila nita ni svojem
sinu. Gledao je kako njegova majka jede i pije.
"Kako bih trebala izgledati nakon onoga to ste mi rekli?" Nisam pokuavala skriti
bijes u svojem glasu. "Manon. Jeste li mislili da necu razotkriti vau la? Da cu vam
jednostavno povjerovati, tiho spakirati stvari i napustiti Marake poput poraenog psa?"
Naravno da bih to ucinila da mi Aszulay nije rekao istinu. "Kakvu ste okrutnu igru igrali
sa mnom? I zato?"
Manonina usta bila su zabavljena kruhom i pekmezom. Progutala je. "Puno sam toga
morala preivjeti u ivotu. Puno toga", ponovila je. "Moja razina nesrece daleko
nadmauje bilo to to biste vi mogli osjecati." Podignula je bradu i cekala hocu li se
odvaiti pobiti je, te zatim pogledala Badoua. "Odlazi", rekla mu je.
Nestrpljivo sam odmahnula glavom, jo uvijek stiskala ruke kako ne bih jurnula
prema njoj i udarila je u lice. Nikad u ivotu nisam nekoga udarila. Ali eljela sam to,
toliko jako, u tom trenutku. Badou je preao dvorite, izaao kroz kapiju i poceo coktati
dozivajuci tene.
"to god ste morali proci, Manon, nema veze s ovim. Ne postoji razlog zbog kojeg
biste lagali na taj straan nacin. Zato mi jednostavno niste rekli da nije ovdje kad sam
prvi put dola i raspitivala se o njemu? Kakvo ste izopaceno zadovoljstvo osjetili kad
ste me vidjeli tako..." zastala sam. Nisam se eljela sjetiti njezina izraza lica dok me
gledala kako sam kriknula, pala nakon to mi je rekla da je Etienne mrtav.
Manon je lijeno podignula jedno rame. "Etienne se ne bi oenio vama, znate to",
rekla je. "Nikad se ne bi oenio vama", ponovila je. "Zato sam mislila da je
jednostavnije da ga smatrate mrtvim. Tad ne biste imali razloga da se i dalje nadate.
Otili biste kuci i izbacili glupave snove iz svoje glave."
Nije me zavarala. Nikad ne bi pomislila na to da mi olaka situaciju, da ucini ono to
je ucinila iz izopacene ljubaznosti.
"Kako znate da se ne bi oenio mnome? Kako znate to je va brat osjecao za mene,
ili to bi ucinio?" Znala sam da nije s njom razgovarao o meni jer bi inace znala tko sam
kad sam joj prvi put dola pred vrata.
Na trenutak sam pomislila da cu joj reci za dijete, ali odbacila sam tu zamisao.
"Etienne je previe sebican da se oeni nekim", rekla je.

GIGA
188
"Vi to ne znate. Niste ga vidjeli sa mnom."
"Nisam ni morala. Znam ga jako dobro, Sidonie."
"Poznajete ga samo kao brata. Ne moete vidjeti neke stvari kad ste s osobom u
krvnom srodstvu. Odnos izmedu brata i sestre nije isti kao izmedu mukarca i ene",
suprotstavljala sam se i dok sam pricala, neto se pomaknulo u Manoninu izrazu lica,
neto jako maleno i nepostojano.
"Ne bi se oenio jer ne eli postati otac", rekla je, i opet sam ga ugledala, taj izrazito
obeshrabrujuci pogled.
Progutala sam, sretna to nisam spomenula svoju trudnocu. "Zato to govorite?"
Sad se naslonila i osmjehnula. Sicuan komadic crvenog pekmeza ostao je u kutu
njezinih usana; liznula ga je. Jezik joj je bio jako ruicast i zailjen. "Majoun", rekla je,
nagnula se naprijed i uzela punu licu pekmeza iz zdjele. "Volite li majoun, Sidonie?"
upitala je sa licom u zraku.
"Ne znam to je to, i ne zanima me", odgovorila sam.
"Ponekad me od dima kifa zaboli grlo. Ovo je bolje, kanabis skuhan s vocem i
ecerom te zacinima", rekla je i pojela punu licu ne zamarajuci se kruhom. "Dajem ga
Badouu kako bi zaspao. Kad mi je vano da spava", dodala je a ja sam pomislila na to
kako je zabavljala mukarca noc prije.
Toliko mi se smucila da sam ustala. "Dola sam danas nadajuci se, na neki jadan
nacin, da cete mi reci istinu o tome gdje mogu naci Etiennea. I da cete moda otkriti
razlog vaeg ponaanja prema meni", rekla sam. "Trebala sam znati da ne postoji
objanjenje. Vi ste jednostavno pakosna i zlobna ena."
"Mislite da me je briga za vae miljenje?" Proizvela je zvuk nalik na smijeh. "Ne
znate to mi je dao ivot, vi s vaom jednostavnom egzistencijom, vaom kucom i
vrtom, slikanjem kao hobijem da vam prode vrijeme, igranjem sa svojom starom
mackom. Cijeli ivot radili ste samo ono to ste htjeli." Majouna vie nije bilo. Manon
je podignula zdjelu i gledajuci me preko ruba paljivo polizala posljednje ostatke
pekmeza od haia svojim malim, zailjenim jezikom.
Zurila sam u nju. Nije znala da imam kucu i macku. Nisam joj rekla te stvari. Kratko
sam razgovarala s Aszulayem o vrtu, ali Cinnabar. .. nikad je nisam spomenula.
"Kad znate to je doista ivot kad ste doista ivjeli izvan svojega malog, sigurnog
kruga onda moete dovoditi u pitanje moje ponaanje." Ustala je i pogledala me.
"Lagala sam vam jer mogu. Jer sam uivala gledajuci vas kako ste kriknuli, kako ste
slabi. Vi i Etienne bili ste dobar par. On je slab poput vas. Nije vam ni rekao, zar ne, za
svoju bolest?" To nije bilo pitanje nego izjava.
"Svoju bolest?" Ali njegov je otac bio taj koji je bio jako bolestan.
Glasno, veselo se nasmijala. "Etienne je bio previe slab da vam kae istinu i previe
posramljen da ga vidite onakva kakav doista jest. Samo ja znam dubine njegovih

GIGA
189
nedostataka. Samo sam ga ja vidjela u najloijem izdanju."
"Kakva bolest?" ponovila sam.
Manon je opet sjela, nalila jo jednu cau caja, opet se naslonila i polagano prebacila
nogu preko druge. Popila je caj jednim dugim, tecnim gutljajem i zatim uzviknula na
arapskom. Falida se pojavila sa sisom i stavila je ispred Manon. Bavila se njome,
otvorila je, izvukla kremen i zapalila komad duhana, zatim opet sklopila siu i pruila
usnik Manon.
"Niste vidjeli dokaze?" upitala je s usnikom uz svoje usne.
Trepnula sam pokuavajuci naci odgovor na njezinu licu.
"Imao je samo najranije simptome, ali moete li sami sebi doista reci da ih niste
vidjeli ? Isti trenutak kad sam ga vidjela, kad je stigao ovamo, znala sam. Bio je obuzet
na isti nacin na koji je to bio na otac. Jeste li doista toliko tupoglavi? Toliko slijepi?"
Zamislila sam Etiennea u bolnici, a potom kod kuce. Kad bismo izali na veceru, kad
bi vozio svoj automobil, u mojem krevetu. Male, nevane slike prolazile su mi kroz
glavu: nacin na koji bi mu ponekad ispali no ili vilica s neocekivanim zveketom na
stolu, njegovo povremeno zapinjanje za rubove tepiha. Iznenadan trzaj i posrtanje dok
mi se jedne noci pribliavao u spavacoj sobi, kad sam pretpostavljala da je samo
umoran od dugog dana u bolnici ili da je nebrojeno caa burbona koje je pio nakon
vecere jace utjecalo na njega nego inace.
Pomislila sam na prazne bocice za tablete koje sam pronala u njegovoj sobi,
lijekove koji se uzimaju protiv paralize.
"Etienne je naslijedio sve od naeg oca", rekla je. "Meni nije ostavio nita. Ali sad mi
je drago jer je osim imucnosti Marcel Duverger svojem sinu ostavio jo neto."
Napipala sam stolac iza sebe i spustila se na nj.
"Na otac ostavio je Etienneu i dinove koje je nosio u svojem tijelu", rekla je.
"Bolest koja ga je ubila sad ce ubiti i Etiennea. Ali ne brzo. Prvo ce Etienne patiti kao
to je patio na otac." Mirno i polagano se osmjehnula te neznatno nagnula glavu kao da
je cula glazbu iz daljine, glazbu koju je poznavala i voljela. "J e li mi ao zbog oceve
patnje? Ne. Moj otac platio je za svoje ponaanje prema meni." Njezin osmijeh naglo se
pretvorio u grimasu, a glas joj je bio pun gorcine. "Ovu kucu", mahnula je jednom
rukom ispred sebe, "kupio mi je Etienne prije negoli je otiao u Ameriku. Ali to nije
dovoljno. Nikad nece biti dovoljno za izravnavanje racuna. Bilo mi je drago kad je otac
preminuo, i sad mi je drago da ce Etienne patiti na isti nacin. Naslijede ga je srdacno
docekalo i sad ce ivjeti s tim dok ne umre, plakat ce i puniti gace poput djeteta."
to je to bilo? to je mislila pod dinovima u njegovu tijelu?
"Dinovi prelaze s roditelja na dijete", dodala je i zatim ponovila, "roditelja na dijete.
S oca na sina."
Bolest je bila genetska. Pricala je o genetici. Sjecala sam se Etienneova zanimanja za

GIGA
190
genetiku.
Badou se vratio u dvorite sa psicem. Opet je sjeo pokraj majke i drao psa oko
struka. Kratke noge sicunog stvorenja strile su ravno naprijed. Badou je posegnuo
prema okruglom kruhu jo uvijek na tanjuru letimice pogledavi majku. Nakon to nije
reagirala, uzeo je kruh, razlomio ga u male komade i hranio njime psa. Potom je ostatak
utrpao u svoju usta.
"Ali... ako je Etienne u Maroku", rekla sam Manon, "sigurno ce se vratiti u Marake.
Kako bi vidio vas i Badoua", izjavila sam i pogled mi je s nje pao na dijete. Tih dvoje
ljudi bili su njegova jedina obitelj. "Kad ce opet doci, Manon? Ako je tocno to to
govorite... jo je vanije da ga vidim"
Opet je slegnula ramenima, duboko udahnula na usnik, zatim malo razdvojila usne i
ispustila tanak trag dima koji se penjao gore u nepomican, topli zrak.

GIGA
191
DVADESET PETO POGLAVLJE

HODALA SAM SATIMA. Ako je ovaj put Manon govorila istinu da Etienne pati od
bolesti od koje ce umrijeti na jezovit nacin moda sam pronala odgovor koji sam
traila.
Etienne me napustio jer nije elio da se udam za mukarca koji ce ostatak svojega
ivota provesti hodajuci s omcom oko vrata, omcom koja ce svaki mjesec, svaku
godinu, biti sve ua.
Napustio me jer me je volio previe da mi to ucini. Ali nije shvacao dubinu mojih
osjecaja. Ne bih mogla zamisliti drugacijeg Etiennea od onoga kojega sam posljednji
put vidjela, snanog i punog ljubavi. Kakav god oblik bolest poprimila kakvi god bili
dinovi koje je spominjala Manon ja bih se uhvatila u kotac s njom. Mogla bih se
brinuti o njemu kad naposljetku oslabi, kao to sam se brinula o svojoj majci.
VRATILA SAM SE u Shariju Zitoun i pokucala na kapiju; bila je sredina
poslijepodneva.
Nije se cuo nikakav zvuk s druge strane. Opet sam pokucala, provjerila polugu, ali
kapija je bila zakljucana. Dlanom sam udarila o plavu boju. "Manon!" dozivala sam.
"Badou. Badou, jesi li tu?"
Zacuo se jedva cujan zvuk; gola stopala na plocicama. "Badou?" rekla sam opet,
ustima prislonjenima uz procjep izmedu kapije i zida kroz koji je ulazilo malo svjetlosti.
"Ja sam, Sidonie. Mademoiselle OShea. Moe li, molim te, otvoriti kapiju?"
Nakon cudnog zvuka struganja unutarnje poluge kapija se odkrinula prema unutra.
Badou je podignuo pogled prema meni. "Maman je rekla da nitko ne smije uci", rekao
je.
"Ali to sam ja, Badou. Mogu li uci samo na tren?"
Proucio mi je lice, a zatim ozbiljno kimnuo, koraknuvi unatrag. U dvoritu je bila
bacva s vodom na kojoj su plutali tapovi.
Badou je otiao do bacve i poceo gurati jedan tap kao da je brodic.
"Maman spava?" upitala sam ga.
Odmahnuo je glavom. "Otila je do hamama da se okupa", odgovorio je ne
pogledavi me.
"A Falida? Gdje je Falida?"
"U soukovima, u nabavi hrane."
Pogledala sam kucu. "Sam si ovdje?" upitala sam.
"Da. Velik sam decko", rekao je, ustro vadio tapove iz vode i namjetao ih u
redove na podu u dvoritu te klececi njima oblikovao razlicite likove. "Maman kae da

GIGA
192
sam velik decko i da mogu paziti na sebe."
Na trenutak sam zautjela a potom rekla, "da, da, ti si velik decko, Badou."
Promatrala sam njegove crte lica dok je bio usredotocen na tapove. Opet sam vidjela
Etiennea: taj izraz intenziteta ba tog trenutka. Inteligentno celo pod gustom kosom.
Dugacak, tanak vrat.
Pomislila sam opet na to kako je moglo izgledati nae dijete.
"J esi li tuna, Sidonie?" upitao je Badou, a ja sam shvatila da je prestao namjetati
tapove te je gledao u mene. Nije me nazvao mademoiselle, kao obicno.
Moj prvotni poriv bio je da kaem: O, ne, naravno da nisam tuna i da se pokuam
osmjehnuti. Ali kao i ranije, nisam mogla biti neiskrena prema tom ozbiljnom djetetu.
"Da. Danas sam malo tuna."
Kimnuo je. "Ponekad sam i ja tuan, Sidonie. Ali zatim nakratko razmislim i
postanem opet sretan." Bio je iskren.
"I o cemu to razmilja, Badou, kad si tuan? O cemu razmilja kako bi opet mogao
biti sretan?"
"J edanput davno, moja je majka napravila kolac od limuna", rekao je a usne su mu
pocele oblikovati osmijeh. " Un gateau citron.
O, bio je tako sladak, i tako ut. Kad mislim na taj kolac, sretan sam. U glavi
zamislim sliku. Smjestim kolac na plavo nebo kraj sunca. Sunce i kolac od limuna.
Poput dva sunca, ili dva kolaca. Dva su uvijek bolja od jednog." Ustao je. "Mama je
nekad slikala za mene. Zamolio sam je da mi nacrta tu sliku, s dva kolaca, ali nije. elio
sam je staviti na zid kraj kreveta. Tad bih uvijek mogao biti sretan jer bih mogao gledati
u nju kad god poelim."
Iznenada su mi se oci napunile suzama. J e li bilo normalno da estogodinjak govori
na taj nacin? Nisam znala.
"Sidonie? Sad mora razmiljati o necemu to te cini sretnom kako bi otjerala tune
stvari."
Spustila sam se na koljena, trgnula od boli zbog pritiska na njih tako ranjena, i
zagrlila ga. Pritisnula sam njegovu glavu o svoja prsa.
"O cemu razmilja?" upitao me je priguenim glasom.
Odmaknuo je glavu i opet me pogledao. "O necem veselom?"
Nisam mu mogla odgovoriti. Njegov mekan obraz, njegova gusta kosa. Pogledala
sam njegove goleme oci. Bio je toliko tih, kao uvijek, i gledao me je. I, toliko pametan.
"Moe misliti na kolace od limuna, Sidonie", rekao je konacno, izvukao se iz mojeg
zagrljaja i opet poceo skupljati tapove osmjehujuci
POLA SATA KASNIJ E vratila se Manon s dva vjedra puna razlicita alata. Kad me je
ugledala, bijesno je pogledala Badoua, a on je zurio u nju ranjenim pogledom.

GIGA
193
"Nemojte se ljutiti na njega", rekla sam joj. "Nagovorila sam ga da mi otvori."
Manon je spustila svoje kablove.
Navlaila sam usne. "A to je s vama, Manon? Imate li i vi tu bolest?"
"Ne", odgovorila je i ja sam poeljela da je to istina pogledavi Badoua. Nisam
mogla podnijeti misao da u tom malom, savrenom tijelu postoji neto opasno i
pogubno. "Kako dirljivo", nastavila je Manon s primjesama sarkazma u glasu, "da se
brinete za moje zdravlje."
Nisam odgovorila odmah. "elim znati ili gdje je Etienne ili kad
ce se vratiti u Marake. Sad je jo vanije da mu kaem da..." zastala sam iznenada
shvativi da ne bi bilo mudro otkriti ovoj eni jo togod.
"Kao to s vama nije dijelio svoje slabosti, Etienne ocito s vama nije dijelio ni svoje
snove. Kao to je to cinio sa mnom", rekla je Manon ne odgovorivi mi na pitanje.
"Sanjao je o lijecnickoj slavi i ugledu. elio je otkriti nacin kojim se sprecava
prenoenje dinova." Jo je uvijek zurila u mene. "I jest", dodala je te zautjela.
"I?" konacno sam je potaknula. "to je otkrio Etienne?"
"Da nece biti slave. Da postoji samo jedan nacin zaustavljanja bolesti. Samo jedan.
Bio je jako ocajan, Sidonie, kad je doao ovamo."
"Naravno", zakljucila sam. "Shvatio je kako ce mu izgledati buducnost."
"Da. Ali jo neto. Rekao mi je da je napravio pogreku."
"Napravio pogreku?"
"Pricao mi je o vama. Znam sve, Sidonie."
Trepnula sam i sjetila se kako je spomenula moj ivot u Albanyju, cinjenice koje nije
mogla znati. Dakle, Etienne je pricao o meni, pricao njoj o meni, i ona je znala tko sam
kad sam se prvi put pojavila pred njezinim vratima. Ali zato se poigravala sa mnom?
Zato se pretvarala da ne zna nita o meni? Glumila je nevinace kad sam se predstavila.
Manon Maliki bila je izvanredna glumica. Svaki put kad bih je vidjela to je postajalo
sve jasnije.
"Rekao mi je za dijete."
"Instinktivno sam spustila ruke na trbuh, a slijedile su ih njezine oci."
"Ocito ste lagali kako biste ga pokuali prisiliti da se oeni vama. Toliko stari
zamoran trik, Sidonie. Ali ja bih i ocekivala takvo to od ene poput vas." Opet se
osmjehnula onim polaganim osmijehom koji sam mrzila. "Na prvi pogled vidjela sam
da ne postoji dijete. Budalasta eno. Kako ste mu mislili objasniti to ako ga pronadete?
Jo jednom lai, ovaj put o tome da ste ga izgubili?"
Nisam mogla dopustiti da uoci kako njezine rijeci utjecu na mene. Gledala sam je u
oci ne mijenjajuci izraz lica.

GIGA
194
"eljeli ste da se Etienne oeni vama i zato ste mu lagali kako biste ga ulovili. Ali
sami ste se ulovili u klopku. Izgubili ste ga zbog svoje lai. Doao je ovamo jer sam
eljela da dode. Za razliku od vas, mogla sam narediti Etienneu to da ucini. Ali vi ste
ga ionako potjerali. J edini siguran nacin na koji ce dinovi umrijeti, rekao mi je kad je
stigao", opet je zastala, paljivo preavi srednjim prstom po obrvi prije negoli je
nastavila, "jest taj da oni koji ga posjeduju nemaju potomstvo. Nestali bi unutar jedne
generacije. Samo jedne generacije, Manon, rekao mi je. To je sve."
Svjetlost je u blagim zrakama padala kroz lice, ljeskala se na Manoninu licu kao da
valovi prelaze po njemu. Njezine zjenice bile su goleme, moda zbog kifa ili majouna.
Iznenada se kapija naglo otvorila uz tresak, a Falida je ula s pletenom torbom u
objema rukama i trecom prebacenom preko vrata tako da je visjela niz njezina leda.
Zbog teine hodala je zgrbljena do poda.
Manon joj je prila i zgrabila jednu torbu. Pogledala je unutra, pretraila je i
ispitivala Falidu na arapskom. Falidin glas bio je slab, pun straha, a zatim ju je Manon
udarila po glavi. Falida je pala. Cula sam snaan udarac lakta i boka o plocice. Narance
su poispadale iz torbe na njezinim ledima, masline iz druge. Badou je potrcao kako bi
pokupio narance, skupljajuci ih u svojoj delabi.
Falida nije zaplakala. Skinula je torbu koju je nosila oko vrata, sakupila masline i
umotala ih u papir. Jedna naranca dokotrljala se do mojih stopala. Podignula sam je.
Manon se vratila k meni kao da se mala, bijedna scena nije ni dogodila. "Dakle,
Sidonie, zapravo..." Maknula sam pogled s djece te pogledala nju, "vi ste otjerali
Etiennea kad je pomislio da nosite dijete koji moda ima dinove. Zato to je shvatio da
je licemjer."
Stiskala sam namrekanu koru narance i razmiljala o Etienneovu licu kad je saznao
da sam trudna. O izrazu lica za koji sam pretpostavljala da je samo ok ali nakon
Manoninih povjerljivih rijeci, iznenada sam pomislila da je to mogla biti panika.
Pomislila sam na dijete koje smo stvorili i koje je bilo pola ja i pola on. Pokuala sam
progutati, ali usta i grlo bili su mi posve suhi. Etienne je znao da je postojala ansa da je
prenio gen, kao to je to ucinio njegov otac. Zamiljao je dijete koje smo stvorili kao
aberaciju, pogreku.
"Vi ste mu samo bili zabava, igracka na neko kratko vrijeme", rekla je Manon. "Nije
imao ozbiljne namjere. Sam mi je to rekao."
Morala sam se sabrati na tren. Opet sam pogledala Badoua koji je i dalje pomagao
Falidi da sakupi hranu. Letimice me je pogledao i zatim doao i uzeo narancu iz moje
ruke.
"Etienne je odlucio da ce biti sa mnom", rekla sam, "i... rezultat. .. je bio nepredviden
za oboje. Postojalo je dijete, Manon. Izgubila sam ga prije dolaska u Tanger." Nije
me bilo briga vjeruje li mi ili ne. "Ako ga je to doista toliko morilo, pitanje potomstva,
ne bi bio sa mnom. Nitko ga nije prisilio na to." Mrzila sam to sam promucala
posljednju recenicu.

GIGA
195
Mahnula je rukom po zraku u znak odbijanja. "Bio je mukarac, Sidonie. Nedostajala
mu je ena i postupio je impulzivno. Planirao je podvrgnuti se postupku koji je bio
jedini odgovoran sterilizaciji nakon godinu dana prakse u bolnici u Americi. Ali
postao je nestrpljiv. Znao je da ste siguran odabir, naivna i neiskusna. Ne biste stvarali
neprilike."
Ali Etienne nije bio tip mukarca kojega je ona opisivala. Volio me je i elio. "Ne
vjerujem vam. Ne moete mi govoriti takve stvari."
Manon me je gledala prazna izraza lica. "Mogu reci togod poelim, Sidonie. Mogu
reci togod poelim", ponovila je.
Stajale smo okrenuta jedna prema drugoj. Djeca su uzela torbe i nestala u kuci.
Cinilo se da se vie nema to reci.

VRATILA SAM SE u Hotel de la Palmeraie. Stajala sam kraj prozora i gledala Visoki
Adas uz plavo nebo. Cula sam podnevni poziv s minareta u medini i osjetila miris
jakarande, jorgovana.
Pokuala sam se prisjetiti Etienneova mirisa, njegova neobicnog, polaganog
osmijeha. Pokuala sam vratiti sjecanje, sjecanje na nas kako razgovaramo, jedemo,
padamo u san, budimo se zajedno. Ali mogla sam misliti samo o izrazu njegova lica kad
sam mu rekla za dijete, i kako je iznenada postao stranac.
Znala sam da ne mogu racunati na to da ce mi Manon reci istinu. Etienne me titio.
eljela sam mu reci da sam dovoljno snana; mogla bih ivjeti s njegovom bolecu.
Udat cu se za njega i ostati kraj njega. Moe zaboraviti svoje strahove.
Nije bilo razloga da se vratim u Shariju Zitoun. Zavrila sam s Manon. Ona bi samo
nastavila lagati i zbunjivati me. Ne bi mi rekla nita o Etienneovu povratku. Postojala je
samo jo jedna osoba u Marakeu koja bi mi sad mogla pomoci. Uzela sam caleche do
Le J ardin Majorellea. Nadala sam se da cu ondje pronaci Aszulaya kako radi. Ako i ne
bude ondje, mogu pitati monsieura Majorellea kad ce se vratiti. Ugledala sam tri
mukarca odjevena u bijelo koji su kopali po cvjetnoj gredici blizu ulaza.
"Pardonnez moi", viknula sam i prepoznala ocajanje u vlastitom glasu. Sva trojica su
se uspravila. Onaj u sredini bio je Aszulay.
"Aszulay", rekla sam s olakanjem kao da sam ga traila godinama. "Aszulay",
ponovila sam pribliivi mu se. Znala sam da govorim preglasno, ali nisam mogla stiati
glas. "Molim te. Mogu li popricati s tobom? U vezi s Etienneom. J a... ja trebam..."
zaustavila sam se i zatvorila usta. to mi je trebalo?
Ostala dvojica gledala su Aszulaya kako prelazi preko hrpa crvene zemlje i
pribliava mi se. "Molim vas, mademoiselle OShea", rekao je, "idite i sjednite ondje, u
hlad. Uskoro cu biti gotov. Cekajte me", ponovio je.
NAKON NEKOG VREMENA ostavio je svoju lopatu zabijenu u hrpu zemlje i doao k
meni.

GIGA
196
Ustala sam. "Moram vas pitati..."
Ali prekinuo me podignuvi ruku. "Molim vas. Necemo razgovarati ovdje."
Shvatila sam da sam se ponijela neprikladno pojavivi se na njegovu radnom mjestu.
"Mogu otici, ali ne smijem se previe zadrati. Hajdemo. Idemo k meni."
Kimnula sam nijemo i slijedila ga kroz vrt van na ulicu. Nije mi bilo sporno to
idemo k njemu.
"Ne moete dugo hodati po ovoj vrucini", rekao mi je pogledavi me u lice.
Opet sam samo kimnula. Pozvao je caleche, popeli smo se u nj. Zurila sam u svoje
cipele dok smo se drmali i ljuljali, te podignula pogled tek kad smo se zaustavili.
Aszulay je izaao i uhvatio me za ruku kako bi mi pomogao.
Uli smo u medinu, ali nismo preli preko Djemme el Fna; ocito je bilo i drugih
ulaza u stari dio grada. Nisam znala kamo idemo i koliko daleko kroz uske ulicice.
Konacno je Aszulay izvukao velik kljuc iz halje i otkljucao kapiju. Ruke su mu bile
crvene od blata. Pogledala sam mu lice; bilo je ostataka blata na njegovu vratu i bradi.
Njegova bijela odjeca halja i leerne pamucne hlace te turban na kojima je monsieur
Majorelle sigurno inzistirao da ih svi vrtlari nose u vrtu takoder je bila prekrivena
sitnim prahom crvene zemlje.
"Oprosti to sam te prekinula u poslu", rekla sam. "Ali Aszulay. .. Aszulay, moram s
nekim razgovarati o Etienneu. Mora mi reci to zna. Manon kae..." zaustavila sam se.
Nisam eljela govoriti o svojem djetetu. J e li moda vec znao?
J edan mukarac proao je kraj kapije otvoreno zureci u mene. Aszulay mi je glavom
dao znak. "Udite."
Opet sam ga slijedila; uocila sam samo da prolazimo kroz neko dvorite. Kad se
zaustavio, zaustavila sam se i ja. Izuo je babouches i pokazao na otvorena vrata.
Oklijevala sam i shvatila da je nepristojno ostati u cipelama kad se ulazi u neciji dom. A
ipak... letimice sam pogledala svoje cipele i pomislila na to koliko bi trajalo njihovo
skidanje - kako bih epesala kroz sobu bez podignute potpetice.
"Molim vas", rekao je i prema nacinu na koji je ispruio ruku pozivajuci me da
udem, znala sam da ne ocekuje da skinem cipele. Cim smo uli, pokazao je na jedan
leaj i ja sam sjela na sam rub. On je nestao a ja sam lice prekrila rukama.
Nakon nekoliko trenutaka cula sam ukanje tkanine, podignula pogled i ugledala
stariju enu kako nosi pladanj s cajnikom i dvije cae. Spustila je pladanj, nalila cau i
pruila mi je.
Primila sam je, rekla shukran, a zatim je spustila na stol. ena je nalila jo jednu
cau, stavila je na stol kraj moje, i otila.
Zurila sam u dvije cae caja ne znam koliko dugo. Tad se pojavio Aszulay; jo je
uvijek bio u radnoj odjeci, ali oprao je ruke i lice i skinuo turban. Kap vode visjela je s
njegove lijeve une rese poput dijamanta: kosa mu je bila vlana i kovrcava oko

GIGA
197
ovratnika.
"to elite znati o Etienneu?" pitao je i uzeo caj.
"Kad ste doli u hotel, kad sam mislila... kad mi je Manon lagala... rekli ste da cemo
opet razgovarati o njemu. Moram dobiti neke odgovore."
Aszulay me pogledao u lice s prstima oko cae.
"Bila sam njegova... trebali smo se oeniti." Iznenada je to bilo teko reci s
Aszulayevim intenzivnim plavim ocima na meni. "Tako je nenadano napustio
Ameriku." Nisam rekla napustio me, a ipak sam zamislila kako Aszulay cuje
neizgovorene rijeci. Borila sam se da ne spustim pogled. "Njegov nagli odlazak... nismo
imali priliku razgovarati o... o vanim stvarima. Dola sam ovamo kako bih ga pronala,
pokuala shvatiti..." Glas mi je zapinjao. Zato sam se pred tim mukarcem osjecala
ponieno? Nije napravio nita; samo me je gledao i dopustio mi da ispricam dio price
koji sam eljela da sazna. Duboko sam udahnula kako bih se smirila. "Ponovno sam
razgovarala s Manon", nastavila sam. Cekala sam da mu se promijeni izraz lica na
spominjanje imena njegove ljubavnice. Ali i dalje nije reagirao. "I saznala vie. Znam
za njegovu bolest. Sad vjerujem da znam zato je otiao. Ali moram ga naci i reci mu...
moram ga opet vidjeti. Moram zbog njegove buducnosti. Zbog nae buducnosti. Moram
znati gdje je." Aszulay me jo uvijek promatrao. Nisam mogla procijeniti izraz njegova
lica, ali cinio se pomalo distanciranim kao da debatira sam sa sobom.
"Znam da mi moete reci vie nego to Manon eli. J asno je da skriva stvari od
mene."
Aszulay nije probao caj, ali jo je uvijek drao cau, malu u njegovoj ruci.
"Manonine tajne su samo njezine", rekao je. "Nemam vam puno za reci, osim neto o
Etienneovu ponaanju kad je bio tu. Ponaanju kojemu sam svjedocio."
Kimnula sam i nagnula se naprijed. "Da, da, u redu. Recite mi onda."
Aszulay je gledao iznad moje glave kao da me ne eli gledati dok govori.
"Spomenuo je da ne moe spavati, da nije spavao puno noci. Patio je od tjeskobe; vidio
sam da uzima tablete iz neke bocice."
"Uvijek ih je uzimao", rekla sam ohrabrujuci Aszulaya.
"Posljednju vecer koju sam ga vidio", rekao je Aszulay, "popio je bocu apsinta,
cijelu, jednu cau za drugom. Puio je kif, vie kifa no to je dobro. Uzeo je jo tableta.
No nije mogao naci mir. Hodao bi, pa sjeo, hodao pa sjeo. Ruke su mu drhtale."
"Razumijem. Pomisao na bolest... ne znajuci koliko ce proci dok..." zastala sam.
Nisam eljela reci Aszulayu da je Etienne bio uznemiren i zbog toga to me je napustio.
"Etienne je samo tako otiao? Sigurno je rekao neto o tome kamo ide. Ili kad ce se
vratiti."
Sjedili smo u tiini. Naposljetku je Aszulay rekao: "Spomenuo je i Casablancu i
Rabat."

GIGA
198
Razmiljala sam o tim gradovima punim ljudi, prisjecala se vonje s Mustafom i
Azizom kroz Sale. Razmiljala sam o problemima koje sam imala u pronalaenju
Manon cak i u manjem gradu s francuskom cetvrti u kojoj sam bila okruena velikom
zajednicom Europljana, u kojoj sam mogla govoriti na meni poznatom jeziku i stanovati
na sigurnom mjestu. Pokuala sam zamisliti kako bih se snala u Casablanci ili Rabatu
traeci mukarca kojeg nitko ne zna, koji moda i nije ondje.
Rukom sam prekrila oci shvativi koliko je to bilo nemoguce, a Aszulay je rekao kao
da je citao moje misli: "To nisu dobri gradovi u kojima bi ena trebala biti sama,
mademoiselle OShea. Strankinja ili domaca, ene ne hodaju unaokolo same." Zaustavio
se i ja sam spustila ruku. "On ce se vratiti u Marake."
"Da?" rekla sam previe nadobudno. "to bi bilo bolje? Cekati? Ali kad?" uspravila
sam se. "Kad, Aszulay? Kad ce se vratiti?"
"Moda ce se vratiti sljedeci mjesec. Zbog Badoua. Kako bi vidio Badoua."
"Sljedeci mjesec", ponovila sam.
"Zamolio me da se brinem o njemu o Badouu na bilo koji nacin dok ga nema.
Ali... ja sam se uvijek brinuo o Badouu."
"J er je Manon previe nepouzdana da se brine o njemu kako treba", zakljucila sam i
cekala da je pocne braniti. Branit ce je kao njezin ljubavnik, zar ne ?
Zacuo se poziv za kasnoposlijepodnevnu molitvu, ali Aszulay nije kleknuo i spustio
celo na pod. Samo je ustao i rekao: "Sad se moram vratiti u vrt, na svoj posao. Predugo
sam odsutan."
"Naravno. Oprosti. Hvala ti, Aszulay to... to si sa mnom razgovarao o Etienneu.
Sad kad znam da ce se sigurno vratiti u Marake, cekat cu ga."
Na to je odmahnuo glavom, gotovo neprimjetno. "Otpratit cu vas do izlaza iz
medine", rekao je i obuo bahouches.
Dok smo prelazili dvoritem na putu prema van, postala sam svjesna koliko sam bila
zaokupljena sobom, koliko izravna, pojavivi se na Aszulayevu poslu i prekinuvi ga. A
on je bio krajnje obazriv i odveo me u svoj dom.
Izali smo iz medine i nali se u francuskoj cetvrti. Aszulay mi je dodirnuo rame,
vrlo lagano. "Mislim da je bolje da odete kuci, mademoiselle", rekao je.
"Da. Uzet cu taksi do..."
"Ne. Mislim kuci, u Ameriku."
Namrtila sam se. "Kao to sam vam rekla, cekat cu ovdje dok se Etienne ne vrati.
Sad je to jo vanije. elim... elim mu pomoci."
Aszulay je zaklopio oci samo tren due no to je potrebno za treptaj. "Mademoiselle
OShea. Vidim da ste odlucna ena. Ali..." "Ali to?"
Pogledao me je kao da eli reci jo neto, ali samo je podignuo ruku i taksi se

GIGA
199
zaustavio ispred nas.
Aszulay se okrenuo i nestao u gomili.
Tijekom vonje natrag u hotel, razmiljala sam o njegovu pogledu kad mi je rekao da
bih se trebala vratiti u Ameriku.
Nisam ga mogla procitati.

GIGA
200
DVADESET ESTO POGLAVLJE

Skinula sam manji kovceg s vrha police u ormaru i iza podstave izvukla putovnicu,
otvorene povratne brodske karte i omotnicu s preostalim novcem. Prebrojila sam
novcanice iz sve manjeg svenja znajuci da nece dugo potrajati ako nastavim ivjeti
ovim stilom.
Sjela sam za stol s novcem, putovnicom i povratnim kartama razmiljajuci o
Aszulayevim ocima, toliko intenzivnim, dok su gledale u moje pokuavajuci me uvjeriti
u neto svojim plavim odrazom.
Dok se noc blago irila, slatkast miris grmlja rua i stabala naranci lebdio je zrakom
ulazeci kroz prozor. Bio je travanj, ljeto u Marakeu. U Albanyju bi stabla bila tek u
cvatu, zemlja bi jo uvijek bila previe hladna za sadnju. Padala bi kia, nebo bi bilo
sivo, ali osjetio bi se i proljetni povjetarac.
Razmiljala sam o Aszulayevu savjetu. O odlasku kuci.
Zamiljala sam kako otvaram ulazna vrata i kako me pozdravlja pljesniv miris, miris
predugo zatvorenih soba. Kako odlazim do susjeda, Barlowih, po Cinnabar. Poznat mi
je bio svje miris njezina krzna i mekoca njezinih apa.
Bila sam opet u svojoj kuci, pristavljala cajnik dok se Cinnabar mota oko mojih nogu
i prede. eljela sam otici u svoj studio i pogledati slike jo uvijek objeene o zid. Sjetila
sam se Manoninih slika i divlje slobode koju su izraavale.
Zatim sam se zamislila u svojem krevetu te prve noci, sama, kako promatram obrise
starice na svojem stropu. Zamiljala sam kako jutro poslije odlazim u tvornicu ivanja i
prijavljujem se za posao, kako potom kupujem nekoliko namirnica za jednostavnu
veceru. Nakon jela, obukla bih debelu majicu, sjela na trijem i pokuala citati, podizala
pogled kad bi povremeno cestom proao neki automobil podiuci prainu za sobom, ili,
ako je prethodno padala kia, ostavljajuci tragove u blatu. Moda bih ula unutra, uzela
kist i stala pred stalak.
to bih slikala?
Pomislila sam na nadolazece ljeto, na rano dizanje i odlaenje na posao te povratak
kuci nakon opetovanoga zamornog posla koji ne ocekuje nita od mene. Brinula bih se o
vrtu. Moda jedanput ili dvaput pitala bih g. Barlowa da me odveze do Pine Busha kako
bih mogla etati kroz mocvaru, traiti Blue Karner i promatrati divlju prirodu.
Zatim bi se pojavili prvi znakovi jeseni, guske visoko na nebu, rajcica koja se savija i
tamni od mraza. Cula bih snano, hladno zavijanje sjeverozapadnjaka kroz prozore, koji
doziva dugu i otru zimu, nakon koje bi slijedilo jo jedno proljece puno kie toliko
snane da bi savijala stabla. A potom jo jedno vlano ljeto. Naravno da su to bila samo
godinja doba, promjene u godini, ni bolje ni loije nego u drugim mjestima. Ali nisu mi
se prsa stezala samo zbog pomisli na godinja doba dok sam sjedila za stolom u
hotelskoj sobi u Marakeu.

GIGA
201
Poceti iznova ivot koji sam poznavala prije Etienneova dolaska, prije putovanja
oceanom i dolaska u ovu zbunjujucu, intrigantnu i cesto zastraujucu zemlju. Prije
negoli su moje oci vidjele boje i cule zvukove koje nisam ni zamiljala. Prije negoli sam
udahnula miris nepoznatih biljaka i vjetrova, prije negoli su novi okusi eksplodirali na
mojem jeziku.
Prije negoli sam upoznala uasnu tugu zbog gubitka djeteta i, prvi put u ivotu,
osjecaj dranja djeteta, miris njegove kose i osjecaj njegova tijela kraj mojeg.
Znala sam tocno kakav ce oblik poprimiti moj ivot nakon povratka u Albany, ne
samo nadolazeci mjesec ili godinu, nego ostatak mojega ivota. Imala sam trideset
godina. Hocu li moci nastaviti takvim ivotom sljedecih trideset godina ili vie ?
Podignula sam putovnicu; bila je tvrda, nesavitljiva na mojem dlanu. Povratak kuci
nije donosio nikakvu rtvu. Ali ni nagradu.
Nisam eljela taj ivot. Usamljen. Opet sam pomislila na cudan pogled na
Aszulayevu licu kad sam mu rekla da elim ostati i pronaci Etiennea te mu pomoci s
njegovom bolecu.
Kako bi on to uopce mogao shvatiti?
Otila sam do prozora i pogledala vrt pun palmi s obrisima niza stabala. Zvijezde su
pulsirale gore, jarke, a tama onkraj svjetala hotela bila je ispunjena bukom: povicima na
arapskom i drugim nepoznatim jezicima, bubnjanjem s trga, zvucima domacih ivotinja.
Ali blie se cuo iznenadan um krila nocne ptice, brzo, mekano lepranje imia, jedva
cujno brujanje i zujanje insekata.
Hocu li posluati Aszulaya i otici kuci? Ili cu posluati srce i ostati ovdje, cekati
Etiennea? Proci ce mjesec dana. Mjesec dana do njegova dolaska prema Aszulayevim
ocekivanjima.
Kao i toliko puta ranije, pokuala sam dozvati toplinu Etienneova osmijeha, dubinu
njegovih tamnih ociju. Bilo je teko; blijedio je kao da blistava sunceva svjetlost
Marakea prolazi kroz njega, cineci njegov lik tanjim i nekako manje znacajnim.
To me strailo. Nisam eljela da Manonine rijeci o tome koliko je Etienne slab i kako
me je samo iskoristio, utjecu na mene.
Nisam eljela misliti na Aszulaya, na zabrinutost u njegovim ocima kad mi je rekao
da odem kuci.
Oboje Manon i Aszulay iako zasigurno iz razlicitih razloga, nisu eljeli da
cekam Etiennea. Ali moram, zar ne? Dokazat cu da su oboje u krivu. Dokazat cu im da
me Etienne voli i da me treba na isti nacin na koji ja volim i trebam njega.
Ostat cu. Pronaci cu nacin.
"Inallah", apnula sam u blagi nocni zrak.
Sljedece jutro rekla sam monsieuru Henriju da vie necu odsjedati u Hotelu de la
Palmeraie. Bio je pristojan i skrio svoje olakanje, iako se, nakon to je pustio Aszulaya

GIGA
202
i Badoua u moju sobu, vladao prema meni jo hladnije. "Odlazite iz Marakea,
mademoiselle OShea?"
"Ne", odgovorila sam. "Ali vratit cu se za nekoliko sati i platiti racun."
"Kako elite, mademoiselle", rekao je.
Nisam uspjela zaspati, bacala sam se po mekanom krevetu gotovo do izlaska sunca.
A tada, kada su prve blijede zrake svjetla ule kroz prozor, promotrila sam luksuznu
sobu, zamiljajuci poslijepodneva u kojima sjedim pod palmama u dvoritu s ostalim
strancima koji su pili previe koktela i razgovarali o nevanim stvarima. Osim g.
Russella i gde Russel, koji su vec napustili Marake, nitko mi nije ponudio prijateljstvo.
Sjetila sam se nacina na koji su Aszualay i Badou bili tretirani kad su doli pruiti mi
utjehu, i govorkanjima koja su me slijedila nakon njihova posjeta.
Nisam si mogla priutiti tako raskono mjesto, niti sam se uklapala u Hotel de la
Palmeraie.
Ako cu ostati u Marakeu, to nece biti u ovom hotelu.
Otila sam na ulicu i unajmila sobu u malom, jeftinom hotelu daleko od glavne ulice
u La Ville Nouvelie. Mjesto je bilo otrcano i nimalo cisto. Morat cu dijeliti kupaonicu s
ostalim gostima, ali postojala je i mala zajednicka kuhinja u kojoj cu moci kuhati za
sebe i vie necu morati placati svaki obrok. Nije bilo vrta. Ali posluit ce dok cekam na
Etienneov povratak.
Dva dana nakon to sam se smjestila u mali hotel, vratila sam se u Le J ardin
Majorelle. Bilo mi je neugodno ponovno traiti Aszulaya, ali morala sam mu reci da
vie nisam u Hotelu de la Palmeraie. Kad se Etienne vrati, Aszulay mu moe reci gdje
me moe pronaci; bila sam sigurna da Manon bratu ne bi prenijela tu informaciju.
Ovaj je put Aszulay, ocito gotov s poslom, hodao prema ulazu dok sam ja ulazila.
"Mademoiselle OShea", rekao je s izrazom... cega? Kakav je bio izraz njegova lica?
Nisam mogla odgonetnuti to vidim, ali nekako mi je bilo toplije od njega. J e li mu bilo
drago zbog mojega iznenadnog pojavljivanja? Ako je bilo tako, glas mu to nije otkrivao.
"Dakle, jo ste uvijek u Marakeu?"
"Da." Pomaknula sam se u hlad gustih strecih grana, a zatim je i on stao pod stablo.
"Promijenila sam hotel i dola vam reci to. Znam da cete reci Etienneu kad se vrati gdje
me moe potraiti. U hotelu Nord-African, na Rue..."
"Poznat mi je", prekinuo me Aszulay.
"Oh. Dobro. Reci cete mu to kad se vrati?" upitala sam.
"Da."
"I... to je s Badouom? J e li dobro?" upitala sam. Iznenadilo me koliko sam puta
pomislila na tog djecacica otkad sam ga vidjela posljednji put.
"Badou je dobro", potvrdio je. "Prolazio sam kraj Sharije Zitoun jucer." Gutao je vie

GIGA
203
slogova nego to je bilo uobicajeno.
Pitala sam se kako Manon uspijeva sprijeciti slucajne susrete svojih ljubavnika.
Koliko ja znam, ona je imala vie mukaraca od Aszulaya i Francuza. Olivier, tako ga je
zvala.
"A Badouov otac, monsieur Maliki", rekla sam iznenada, ne znajuci da cu izgovoriti
te rijeci prije negoli su izale iz mojih usta. "Gdje je on? Dolazi li ikad u posjet sinu,
pomae li mu?"
Opet se promijenio Aszulayev izraz lica. "Ne postoji monsieur Maliki."
"Ali... Manon je madame Maliki", pobijala sam ga.
"Ona je mademoiselle Maliki"
"Mademoiselle?" Shvatila sam da je nitko nije oslovio s madame. Samo ja jer sam
pretpostavljala da je to njezino vjencano prezime. "Kako to? Ako nije udana... zato nije
mademoiselle Duverger?"
Aszulay je rukavom preao preko lica. Opet sam ugledala blato iz vrta na njegovim
rukama i zglobovima, njenu crvenu prainu na njegovoj tamnoj koi.
"Aszulay, ne pitam vas kako biste mi otkrili neke tajne. Pokuavam razumjeti Manon
kako bih razumjela Etiennea. Manon je Etienneova sestra, ali... zbunjujuce je. Sve vie
stvari nemaju smisla. Njezina mrnja prema ocu; cak i njezin bijes prema Etienneu. Je li
to samo zbog toga to nije dobila svoj dio kad joj je umro otac? J e li zbog toga toliko
ogorcena i puna bijesa?"
"Kako to ne vidite, mademoiselle OShea?" rekao je tada Aszulay namrtena
pogleda. Cinilo se da je nekako uznemiren zbog mene. Znala sam da ga ne bih trebala
dalje ispitivati, da bih trebala otici. Ali nisam eljela. eljela sam i dalje razgovarati s
njim.
"Zato me to pitate?" upitao me je.
Namrtila sam se. "to to..."
Odmahnuo je glavom. "Sigurno je tako i u vaoj zemlji. Svugdje je isto. Mukarac
ima suprugu. I mukarac ima jo jednu enu. Tu su djeca."
Cekala sam.
"Manonina majka Rachida Maliki bila je sluavka u domu Marcela Duvergera.
Monsieur Duverger i ona..." zaustavio se. "Dugo su bili zajedno. Manon mi je rekla da
je monsieur Duverger doao u Marake i vratio se u Francusku na nekoliko godina prije
negoli su Francuzi poceli vladati ovom zemljom, i ona je bila rodena u to vrijeme. Ali
nakon to su Francuzi preuzeli Maroko, monsieur Duverger doveo je madame, Etiennea
i Guillamea iz Pariza i ostao ivjeti s njima u Marakeu. Rachida Maliki je i dalje radila
u kuci Duvergera."
Zaustavio se. To je bio prvi put da sam cula Aszulaya da govori toliko dugo. Shvatila
sam da zurim u njega, promatram njegove usne. Imao je senzibilne usne, pomislila sam

GIGA
204
iznenada. Njegov francuski s arapskim naglaskom stvarao je ritam koji je zvucao
gotovo kao melodija.
Kucnuo se po sljepoocnici. "ena cesto posumnja. Ali da je madame Duverger znala
za Rachidu, ne bi joj dopustila da ostane sluavka u njezinoj kuci. Bila je blaga prema
Rachidi, pa cak i Manon."
"Poznavala je Manon?"
"Baka se brinula o Manon kad je bila mala, ali kad je odrasla, majka ju je cesto
vodila sa sobom u veliku kucu, u kucu Duvergera kako bi joj pomogla oko posla.
Manon mi je rekla da joj je madame Duverger davala darove i odjecu koju vie nije
eljela. Manon je znala tko joj je otac. U Marakeu, u medini, svi su znali tko je otac
djeteta. To nije tajna u medini. U francuskoj cetvrti jest, ali u medini nije.
Kad je Manon pomagala majci, ponekad se igrala s Etienneom i Guillameom. Ali
znala je da ne smije govoriti o tajni: da je Etienneov i Guillameov otac i njezin otac jer
bi inace loe prola njezina majka. Izgubila bi posao i luksuznu robu koju je dobivala od
monsieura Duvergera."
"Dakle. Etienne... tada nije znao?"
Aszulayev izraz lica neznatno se promijenio. "Nije znao godinama. Manon je bila
samo sluavkina kci. Ali Manon je jako snana, jako odlucna. Obrazovala se. Naucila je
govoriti francuski kao da joj je materinski jezik. Ona je bila jest kao to vidite
jako lijepa. J ako..." odmahnuo je glavom frustrirano i rekao neku arapsku rijec.
"Ne mogu se sjetiti prikladne rijeci. Ali uvijek je uspijevala privuci mukarce, eljeli
su je. Od svoje petnaeste godine Manon je uvijek imala mukarce koji su se brinuli o
njoj."
Znala sam koju je rijec traio. Senzualna. Poeljna. Vidjela sam to u njezinu
koketnom ponaanju s Aszulayem. Vidjela sam i da zna koliku moc posjeduje. Poznaje
li Aszulay Manon toliko dugo? Od njezine petnaeste godine? J e li je volio svih tih
godina?
"Manon nikad nije eljela postati podredena marokanska ena, zatvorena u kuci,
dvoritu, pod krovom", nastavio je Aszulay. "eljela je francuskog supruga, mukarca
koji ce postupati s njom kao to se postupalo s francuskim enama. Imala je francuske
mukarce, mnoge." Opet sam pomislila na Oliviera kako naputa njezinu sobu. "Ali
nijedan je nije elio oeniti; za njih je bila ono to doista jest." Aszulay je zastao na
trenutak. "Manon nije ni posve Arapkinja, ni posve Europljanka. Nije jedina; mnoge
ene nalik na Manon ive diljem Maroka. Ali uspijevaju voditi pristojne ivote.
Manonina propast sastoji se u tome to je takoder ena koja se daje previe slobodno.
Nije eljela biti ni marokanska ena, a ipak nije eljela biti ni chikha konkubina. To
je legalna profesija ovdje."
Toliko pitanja, toliko pitanja na koje je teko bilo odgovoriti. To je bila komplicirana
mrea: Manon, Aszulay, Olivier. Etienne.

GIGA
205
"Umjesto toga", rekao je Aszulay, "Manon je traila ljubav. Uvijek je u potrazi za
ljubavlju, Manon se uvijek prstima hvatala za nju, a ipak, naalost, nije mogla shvatiti
zato joj je ono to je mislila da je Ijubav uvijek bilo oduzeto."
Gledala sam njegovo lice; je li jedanput preklinjao Manon da se uda za njega? J e li
ga odbila jer je on Tuareg, a on ju je i dalje volio?
"Ali... kad je Etienne saznao da je Manon njegova sestra?" pitala sam.
Na to je Aszulay izaao iz sjene i pogledao u sunce. "Moram ici", rekao je.
Ostala sam na mjestu ne eleci da ode. Prica i njegov glas hipnotizirali su me.
Okrenuo se prema meni. "Imam informaciju koju elite da predam Etienneu,
mademoiselle OShea", rekao je.
"Moje ime je Sidonie", rekla sam ne znajuci tocno zato.
Kimnuo je. eljela sam da ga izgovori. eljela sam cuti kako izgovara moje ime. Ali
okrenuo se i otiao.
Dok sam stanovala u hotelu Nord-African, ponekad bih izdaleka znala ugledati
mukarca u jednom od vanjskih kafica u francuskoj cetvrti i pomisliti da je to Etienne.
U drugim prilikama spazila bih nacas visokog Tuarega u plavom kako kraljevski hoda
ulicom te pomislila da je to Aszulay.
Ponekad sam sanjala Etiennea: uznemirujuce i tjeskobne snove u kojima bi on bio
izgubljen ili ja. Snove u kojima bih ga pronala, ali on me ne bi prepoznao. Snove u
kojima bih ga vidjela u daljini, i u kojima bi postajao sve manji dok sam mu se
pribliavala da bi naposljetku posve nestao.
Snovi u kojima sam se gledala u ogledalu ne prepoznajuci se dok su mi se crte lica
pomicale, mijenjale.
Kad bih se probudila nakon takvih nocnih mora, pokuavala bih se umiriti
razmiljajuci o vremenima punim ljubavi koje smo imali u Albanyju. Ali bilo je sve tee
sjetiti se njenih trenutaka, misliti na izraz njegova lica dok sam mu se pribliavala.
J edno jutro, dok sam leala u krevetu i sluala jutarnji poziv na molitvu, ispruila
sam ruku prema stolicu kraj kreveta i uzela plocicu od Plavog mukarca s piste. Prela
sam prstima po izrazito plavom i zelenom uzorku; plocica je bila glatka i hladna pod
mojim jagodicama. Kako je opekar uspio stvoriti takve duboke boje?
Pomislila sam na divlja Manonina ulja na platnu i usporedila ih s bolnom
usredotocenocu svojih finih prikaza, svojih paljivih, savrenih cvjetova njenih
nijansi. Mojih opreznih, sicunih poteza kistom pri slikanju pticjih gnijezda, leptirovih
krila. Da, to su bili lijepi cvjetovi, lijepe ptice i leptiri, prave replike, ali to sam osjecala
pritom? Koji sam dio sebe unosila u te kreacije?
Opet sam se vidjela u svojoj staroj sobi u Albanyju kako drim kist i pokuavam
uhvatiti malu, tihu sliku. Ali znala sam da te slike vie nisu dio mojega ivota ne
ovog svijeta, ovoga novog svijeta.

GIGA
206
Opet sam pomislila na putovanje s Mustafom i Azizom, i arkim usidrenim
brodovima uz Atlantik, uto nebo na kraju dana, osvijetljeno kruecim galebovima.
Pomislila sam na oprezne i gladne pse pod stolovima trgovaca mesom u selima, koji su
svaki dan cekali na sklizavu kau kozjih, ovcjih i janjecih iznutrica koju su mukarci
bacali na pod.
Pomislila sam na palme s obje strane glavne ceste La Ville Nouvelle i bogatstvo
biljaka koje su raskono i isprepletene rasle u vrtovima. Zatvorila sam oci, i na kapcima
vidjela titranje marokanskih boja koje su bile posvuda: na tkaninama, na odjeci,
plocicama, zidovima, kapcima, vratima i kapijama. Boje toliko jarke da su me gotovo
boljele oci, boje toliko blage, njene i etericne da sam eljela ispruiti ruku i zahvatiti ih
kao to se eli uhvatiti oblak.
Uspravila sam se.
Najedanput sam poeljela naslikati sve to: brodove, nebo i ptice slobodne
galebove i zarobljene ljepotice u kavezima na trnicama. eljela sam naslikati
Marakeove mrave macke, cak moda i strane dekapitirane glave koza, ili zaputenu
osamljenost muslimanskoga groblja. eljela sam uhvatiti serpentinaste labirinte
soukova, prepune sloeno pletenih koara i strahopotovanja vrijednih uzoraka na
tepisima, svjetlucajucih dragulja u nakitu, sjaja cajnika od srebra i babouches duginih
boja. eljela sam kopirati hladne sivo-bijele napravljene od luga obijeljene
zidove; eljela sam stvoriti bogatu i neobuzdanu izlobu hrpa zacina na Djemmi el Fna;
eljela sam kopirati Majorelleovu velicanstvenu plavu boju.
Nisam imala pojma mogu li proizvesti ijednu od tih slika s najmanjom autenticnocu.
Ali morala sam pokuati.
Otila sam do trgovine sa slikarskim priborom kraj koje sam prola puno puta, kupila
vodene boje, papir, stalak i kistove razlicitih velicina. Kupnja je jo smanjila broj mojih
novcanica i kovanica, no toliko sam snano osjetila potrebu za slikanjem da sam to
morala uciniti.
Vratila sam se u hotel i postavila stalak blizu prozora i provela ostatak dana
eksperimentirajuci. Kistovi su savreno pristajali mojoj ruci. Moji potezi bili su sigurni i
snani.
Kad sam uocila da nestaje svjetlosti i da su mi vrat i ramena ukoceni, zaustavila sam
se i promotrila ono to sam napravila.
Pomislila sam na akvarele u predvorju Grand Hotela de la Palmeraie, i usporedila
svoje s njima.
Pala mi je na um zamisao. Moda apsurdna.

GIGA
207
DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Nekoliko dana kasnije dok sam na papiru pokuavala uhvatiti pogled marokanske
ene, zastala sam i otila do ogledala. Zavezala sam jednu od svojih bijelih lanenih
maramica oko brade. Obucem li haik i ostavim otkrivene samo tamne oci i obrve, nece
me se moci razlikovati od drugih ena u soukovima.
Iako sam dotad upoznala Djemmu el Fna i neke druge trnice, jo sam uvijek s
nelagodom ulazila u medinu. Tijekom tih nekoliko posjeta hodala sam pognute glave od
straha da ce zuriti u mene, da ce me napasti male bande zahtjevne djece, da ce me
pozivati svi prodavaci kako bih kupila njihovu robu, da ce me kradomice dodirivati.
Izala sam i zaustavila se kako bih pogledala skupe svilene kaftane u izlozima
francuske cetvrti, a potom otila u medinu i pronala souk u kojem su se prodavali za
samo mali dio te cijene. Opipala sam najjednostavniji kaftan i konacno kupila jedan
nakon dugotrajnog cjenkanja. Bio je napravljen od proste pamucne tkanine s malim
crvenim cvjetovima na utoj pozadini. Kupila sam dugacak, irok komad grube bijele
tkanine haik i veo. Odnijela sam sve u hotelsku sobu i obukla se.
Dugo sam zurila u sebe pa se potom skinula i dovrila sliku. Sljedeci dan, odjevena
kao marokanska ena, izala sam iz hotela i otila do Djemme el Fna. Polako sam
hodala trgom i gledala oko sebe. Inace bih projurila, pazila da ne gledam mukarce u
oci, pazila da ne privucem pozornost. Ovaj put bilo je posve drugacije. Postala sam
nevidljiva. I s nevidljivocu je dola i sloboda. Nitko me nije gledao ni francuski
mukarci ili ene, ni marokanski mukarci ili ene. Mogla sam ici kamo god poelim.
Mogla sam gledati i sluati. Bilo je toliko lake uciti stvari, razumjeti, kad ne mora biti
svjestan sebe.
Vidjela sam Muhameda s majmuncicem cucurenim na njegovu ramenu; nije me
pogledao. Zaustavila sam se kako bih gledala krotitelja zmija, uocivi da su zmije
najivahnije kad je sunce najblistavije. Vidjela sam djecu koja su se okupila oko jednog
europskog para koji je pokuao pobjeci kao i ja nekoc. J edan nii djecak u maloj skupini
podsjecao me na Badoua, i na to me preplavila elja da ga opet vidim. Nadala sam se da
cu imati priliku kad se vrati Etienne; kad Manon vidi da me je Etienne primio, ona nece
imati izbora nego prihvatiti me. Moda joj se to nece svidjeti, ali morat ce to prihvatiti.
Na kraju prvog tjedna provedenog u malom hotelu, uzela sam akvarele, obukla svoju
zelenu svilenu haljinu i otila u Hotel de la Palmeraie. Kad me je monsieur Henri vidio
kako se pribliavam recepciji, crte lica su mu se napele.
"Bonjour, monsieur", rekla sam. "Kako ste?"
"Dobro. Dobro, mademoiselle. Kako vam mogu pomoci?" Pogledao je nosim li sa
sobom svoj kovceg.
"eljela bih razgovarati o necemu."
"Ne elite odsjesti kod nas?"

GIGA
208
"Ne", rekla sam i osmjehnula se pokuavajuci sakriti nervozu. Ovaj je trenutak bio
toliko vaan. "Ne, necu vie odsjesti ovdje." Razmotala sam akvarele. "Ali nedavno sam
dovrila ove slike i pitala se jeste li zainteresirani za to da ih objesite kraj ostalih za
komisionu prodaju."
Promotrio ih je i zatim me pogledao. "Kaete da ste ih naslikali, mademoiselle? "
Kimnula sam. "Zar se ne slaete da bi pristajale uz ostale koje ste izloili?" ponovila
sam s istim stisnutim osmijehom na licu pokuavajuci djelovati poslovno i ne previe
nadobudno. Kako ne bi vidio moj ocaj. Ako budem ostala u Marakeu i cekala
Etienneov povratak, bio mi je potreban novac. Ovo je bila moja jedina opcija.
Nije rekao ne, ali nagnuo je glavu na stranu. "Naravno, o tome ne odlucujem ja.
Imamo kupca za robu umjetnicka djela i nakit koja se prodaje u hotelu."
"Sigurna sam da biste mogli iskoristiti svoj utjecaj", rekla sam. "Mukarac poput vas,
s izrazito dobrim ukusom." Progutala sam.
Svidio mu se kompliment, crte lica su mu se opustile, a potom se doista osmjehnuo.
"Vidjet cu to mogu uciniti", rekao je. "Nedavno smo prodali nekoliko, moda bi
izlaganje novog umjetnika bilo zanimljivo."
Osjetila sam toliko olakanje da mi je trebao trenutak da odgovorim. Nita nije bilo
sigurno, ali barem me nije odbio. "U redu", rekla sam. "Da, u redu. Ostavit cu ih kod
vas i vratiti se za nekoliko dana da provjerim hoce li ih hotel uzeti. "Imam ih jo", rekla
sam. Dovrila sam jo dvije, a jednu pocela tog jutra.
"Hvala vam, mademoiselle", rekao je monsieur Henri, lagano se poklonivi, a ja sam
podignula bradu i uzvratila mu otvorenim, zahvalnim osmijehom.
Dok sam izlazila iz hotela, razmiljala sam o njegovim rijecima o novom umjetniku,
te nastavila hodati ustrije njiuci rukama. Kad mi se osmjehnuo stariji mukarac i
podignuo eir dok sam prolazila kraj njega, shvatila sam da se jo uvijek osmjehujem.
Nekoliko dana kasnije bila sam u souku srebrnara i gledala prsten s cetvrtastim
topazom uokvirenim fino izradenim srebrom. Tog jutra otila sam u Hotel de la
Palmeraie i monsieur Henri rekao mi je da je osoba odgovorna za donoenje odluka o
tome to ce hotel prihvatiti, bila zadovoljna mojim radom. Uzet ce oba platna. Ako budu
pobudile zanimanje, uzet ce ih jo.
Podignula sam prsten do razine ramena diveci se nacinu na koji se svjetlost
prelamala na njegovim plohama pokuavajuci otkriti kako mogu pomijeati boje i dobiti
tu nijansu. Dok sam vracala prsten vlasniku tanda, zacula sam poznat glas i okrenula
se. Bila je to Falida s velikom, otrcanom maramom oko glave i pletenom koarom
prebacenom preko ramena. Drala je Badoua za ruku.
Srce mi je poskocilo. "Badou", viknula sam, a on je pogledao unaokolo. Shvatila sam
da me nije prepoznao. Razvezala sam krajeve haika i ponovila njegovo ime, i ovaj put
zurio je u mene na trenutak te zatim pustio Falidinu ruku i dotrcao do mene, obgrlio
rukama moje noge kao to sam vidjela da cini Aszulayu. Kleknula sam i obgrlila ga

GIGA
209
rukama. Cinio se jako mrav. Njegova kosa bila je predugacka, padala mu je preko ociju
zbog cega je stalno morao zabacivati glavu kako bi dobro vidio.
"Nisam vas dugo vidio, mademoiselle Sidonie", rekao mi je, napravio korak unatrag i
promotrio me. "Sada ste drugacija dama."
"Nedostajao si mi", rekla sam mu.
Pridruila nam se Falida. Imala je tamnoljubicastu modricu sa utim obrubom na
jagodicnoj kosti. Suosjecala sam s njom. Iako je Badou bio neuhranjen i prljav, barem
nije bilo dokaza da ga je Manon tukla. Jo ne, pomislila sam. "Jesi li u nabavci, Falida?"
pitala sam je.
Odmahnula je glavom namrtena.
"Kamo idete?"
Nije odgovorila nego uhvatila Badoua za ruku.
"Cekajte", rekla sam kad su krenuli, a Badou je preko ramena gledao u mene.
Slijedila sam ih. "Idem s vama." Krenuli su u suprotnom smjeru od Sharije Zitoun.
U ovom gradu stranaca iznenadilo me koliko je dobar osjecaj bilo vidjeti nekoga
cak i ovo dvoje djece koga poznajem.
Falida je slegnula ramenima kao da nije vano hocu li ih slijediti ili ne. Hodali smo
uskim prolazima koje jo nisam bila otkrila, a potom je Falida otvorila nezakljucanu
kapiju. Morala sam se sagnuti kako bih prola ispod kamene grede, a kad sam se
uspravila, otkrila sam da smo izali iz medine. Marokanske groblje nalazilo se ispod
niskoga raspadajuceg zida. Na zidu je bio izlizan znak s arapskim i francuskim
natpisom: Interdit Aux Non Muslemans. Zabranjeno nemuslimanima. Zaustavila sam se.
Ali Falida se popela na zid i posegnula dolje kako bi prebacila Badoua. Prolazili su
izmedu razbacanih humaka. Nije bilo stabala, ni cvijeca, ni nadgrobnih ploca, osim
nekoliko nagnutih, slomljenih plocica na vrhu i dnu nekolicine novijih grobova. Uokolo
je bilo razbacano smece. To je bilo sumorno i samotno mjesto.
"Cekajte", viknula sam iznova i prebacila se preko zida. Nije mi se svidala ideja da
Badou dolazi na ovakvo mjesto.
Falida je traila neto, zaustavljala se kraj humaka i zagledala se u njih. Ostala sam
kraj njih ne shvacajuci to cini. Badou nije rekao nita, ali cvrsto je drao djevojcinu
ruku.
A zatim, kraj jednog plitkog groba, spustila je koaru i izvukla svoju ruku iz
Badouove te cucnula. Badou je priao blie meni, a ja sam instinktivno izvukla ruke iz
nabora haika. Badou je stisnuo moju ruku promatrajuci Falidu kao i ja.
Kad sam shvatila to cini, bila sam uasnuta. Grob je bio prekriven nasumce
nabacanom rahlom zemljom, a ona je kopala objema rukama po njemu. "Falida", rekla
sam, ali ona me ignorirala. Kad je odgrnula jo vie nabacane zemlje, ugledala sam
rubove trulog mrtvackog pokrova od muslina. Okrenula sam Badoua tako da mu je lice

GIGA
210
bilo naslonjeno na mene, a ja sam rukama stisnula njegova ramena.
"Falida", rekla sam stroe, ona je prestala kopati i podignula pogled. "to to radi?"
"Nabavljam za svoju gospodaricu", odgovorila je.
"Nabavlja to?"
"Ona treba", rekla je.
"to treba odavde?" pitala sam.
Ali tad je Falida ugurala ruke u zemlju opipavajuci. Dok je pomicala zemlju,
ugledala sam lubanju, umotanu u mrtvacki pokrov, stisnutu u uskom otvoru. Leala je
postrance. Progutala sam dreci Badouvo lice uz svoj haik. eljela sam zaustaviti
Falidu, ali kretala se polako, iako odlucno i pouzdano trgajuci stari plat koji se
raspadao na njezin dodir. A zatim je, na moje zgraanje, izvukla izblijedjelu, lomljivu
kost, osmjehujuci se. "Samo iz staroga groba", rekla je podignuvi je. "Vruce pecene
kosti." Kost je bila zaobljena. Stavila ju je u koaru. "J o jednu", rekla je vrativi ruke
pod zemlju.
"Hoce li nas uloviti Aisha-Quandisha?" upitao je Badou priguenim glasom. Drhtao
je. Zato ga je Falida dovela na ovo jezovito mjesto da gleda njezino strano ponaanje?
Je li Manon odobrila ovo?
"Ne ako si dobar decko", rekla je Falida gledajuci uokolo i trzajuci glavom irom
otvorenih ociju.
Pomislila sam da je osoba koju je spomenuo Badou mogao biti cuvar groblja. "Gdje
je on?"
"Ona. ena, ali noge deve. Zao demon. Oci kao..." zastala je. "Vatra. Dolazi na
groblja nocu, lovi mukarci. Voli mukarci."
"Vodim Badoua kuci", rekla sam ne mogavi podnijeti njegovo drhtanje. Uhvatila
sam ga za ruku i kad sam namjeravala prekoraciti uski grob, Falida je vrisnula. Zastala
sam dreci nogu u zraku.
"Ne, ne madame", rekla je djevojka sumnjicavim glasom. "Ne koraknuti."
Spustila sam stopalo.
"Koraknuti iznad groba, beba ne raste tebi", rekla je potapavi se po trbuhu.
Pogledala sam njezino usko lice s masnicom, njezin zabrinut izraz lica.
S Etienneom, iznenada sam pomislila, vie nece biti prilike za dijete. Nece dopustiti
da se to dogodi.
Zato se toga prije nisam sjetila? Razmiljala sam samo o tome da se brinem o
Etienneu, da ga volim dok se bolest iri. Ali ovdje, na ovom sumornom mjestu, Falida
me upravo podsjetila na to da nikad necu biti majka. Nikad necu drati svoje dijete,
gledati ga kako raste. Prije no to sam upoznala Etiennea i zatrudnjela, prihvatila sam
ivot bez supruga i djece kao dio svojega naslijeda i nikad se nisam prepustila bilo

GIGA
211
kakvoj dubokoj udnji ili elji. Ali kad sam doivjela toliko kratak, sicuan trenutak sna
o majcinstvu, bilo je puno tee vratiti se, potisnuti udnju.
Stojeci ukoceno usred turobnoga groblja, zurila sam u Falidu koja se vratila kopanju.
Badouovi mali prsti cvrsto su se ovili oko mojih, dlan mu je bio vlaan.
Zaobila sam s njime grob s donje strane.
Toga je trenutka Falida izbacila mali usklik veselja. "Imam!" rekla je, ovaj put
visoko dreci zub s dugim, zailjenim dvostrukim korijenom.
uc mi se dizala u grlu.
"Zub najbolji", rekla je Falida cereci se. "Sada gospodarica sretna s ja."
Zajedno smo se vratili u Shariju Zitoun. Zaustavila sam se u ulicici drvorezaca i
kupila Badouu mali izrezbareni brod pokuavajuci mu odvratiti misli od onoga to je
upravo bio vidio. Bilo je zastraujuce i uznemirujuce za mene; to je on osjecao?
Kad sam ula kroz plavu kapiju s Falidom i Badouom, Manon je poskocila otvorenih
usta. S njom je u dvoritu bio Francuz, Olivier, u lanenim hlacama, ali bez sakoa, s
rukavima bijele koulje zavrnutim do lakata. Puili su iz Manonine ie, a otvorena boca
konjaka i dvije cae bile su na niskom stolu. Kao i obicno, bila je odjevena u
velicanstven kaftan s prozirnom dfinom iznad. Kosa joj je bila posebno sredena, a
minka savrena.
Namrtila se i promotrila moj haik dok sam stajala jedne ruke naslonjene na kapiju.
"Zato si jo uvijek ovdje?" upitala je osorno. "to radi u Marakeu?"
Nisam odgovorila.
Falida joj je dodala koaru. "Iver i zub, gospodarice", rekla je. "Neoteceni?" pitala je
puna nade.
"Odnesi ih u kucu", rekla je Manon previe brzo i letimicno pogledavi mukarca.
Ustao je i uzeo sako. "Ne mora jo ici, zar ne, Olivier?" rekla je spustivi svoju tanahnu
ruku na njegovu.
Odvrnuo je rukave. "Vratila su se djeca. I, osim toga, stiglo ti je drutvo", rekao je i
podignuo bradu pokazavi na mene.
"Ona nije dobrodola", rekla je Manon. "Mogu djecu opet poslati van. Reci da ce
ostati jo malo, Olivier", rekla je sladunjavo.
Ali Francuz je odmahnuo glavom. "Ionako se moram vratiti na posao."
"Kad ce opet doci, mon cher?"
"U isto vrijeme sljedeci tjedan", odgovorio je. Dok mi je dolazio u susret, koraknula
sam u stranu kako bi proao. Manon ga je slijedila i stavila svoju ruku u njegovu.
"Nastavit cemo razgovor sljedeci put, oui?" upitala je, on se zaustavio, pogledao je i
nadlanicom joj preao preko obraza.

GIGA
212
"Da", rekao je i kimnuo s naznakom osmijeha na licu. "Da."
Kad se za njim zatvorila kapija, Manon je brzo okrenula lice prema meni. "Zato ste
doli? Prekinuli ste vaan razgovor", rekla je. "Nema razloga da budete ovdje ovdje,
u mojem domu, ili u Marakeu. Gubite vrijeme", rekla je estoko izgovorivi te rijeci.
"Allez. Idite. Ne elim vas ovdje. Nemamo vie o cemu razgovarati."
Badou je gurao svoj novi brod uz rub fontane promatrajuci nas. Uocila sam da je
mrtva ptica jo uvijek bila ovdje. Sad je bila gotovo posve istrunula, oci su joj bile
izjedene, tijelo spljoteno i gotovo bez perja.
Manon se okrenula i ula u kucu dok su kaftan i dfina leprali za njom.
Otila sam. to sam i ocekivala nakon to sam se vratila u Shariju Zitoun s Badouom
i Falidom?
Culi su se povici na dnu ulice; cetiri djecaka napucavala su loptu u zid.
Badou me slijedio, cvrsto drao brod dok je stajao kraj mene te zurio u djecake.
Dvojica su bila via od njega, jedan gotovo iste visine, i jedan neznatno nii. Nii je
oklijevao, samo je povremeno nogom naciljao loptu ako bi poskocila u njegovu smjeru.
"J esu li to tvoji prijatelji?" upitala sam ga.
Podignuo je pogled prema meni i odmahnuo glavom. "Poznajem Alija. Ima est
godina, kao ja. ivi ondje." Pokazao je na kapiju nasuprot njegovoj.
"Zato se ne ide igrati s njima?"
"Maman kae da ne smijem jer su samo Arapi", rekao je opet promatrajuci djecake i
ugrizavi se za donju usnicu. "Kae da je bolje da joj pomaem. Ona kae da sin uvijek
mora pomoci svojoj majci."
Pomislila sam na to kako provodi dane u kuci i dvoritu, pomae Falidi i donosi
stvari svojoj majci. Nikad ga nisam vidjela s nekim djetetom u Shariji Zitoun, nikad ga
nisam vidjela da se igra icim osim svojim komadima konopca ili drva, posudenim
tencem prije neki dan, i danas brodom koji sam mu ja kupila.
"Ja sam sin", ponovio je. "Hoce li opet doci k nama, mademoiselle?" upitao je.
"Ne znam, Badou. Moda... moda kad se vrati oncle Etienne. Zna li... vraca li se
uskoro? Ili je vec posjetio maman?" upitala sam vedro, iako duboko posramljena zbog
svojeg ponaanja. Ispitivati malo dijete radi informacija. Moda je vec stigao, a Aszulay
toga nije svjestan, govorila sam si.
"Ne", rekao je Baou. "Sad se moram vratiti unutra jer ce se maman naljutiti."
"U redu, Badou." Instinktivno sam se sagnula i zagrlila ga.
Uzvratio mi je zagrljajem, brzo i prirodno, stisnuvi me svojim malim rukama oko
vrata.
Otad sam stalno nosila kaftane, haik i veo, mimo obavljala dnevnu kupnju noseci
pletenu torbu. Novim ocima promatrala sam strankinje u francuskoj cetvrti, one koje su

GIGA
213
samozadovoljno sjedile sa svojim picem i cigaretama. Promatrala sam ih na Djemmi el
Fna ili u ankovima, kako se cjenkaju oko tepiha ili cajnika, kako ignoriraju prosjake
ispruenih ruku i njihove povike baki, baki: molim, dajte.
Shvatila sam koliko se ranjivo doimaju te ene, svi su mogli procitati izraze na
njihovim licima, tijela su im bila ocrtana uskom odjecom, koa njihovih ruku i nogu
otkrivena tako da su, iznenada sam pomislila, djelovale gotovo gole.
Iako je prolo samo nekoliko tjedana, cinilo se da sam nekad davno bila jedna od tih
ena, izloena i osjetljiva, daleko od sigurnosti i prisnosti europske enklave. Iznenada je
bilo iznenadujuce vano da se ne doivljavam kao jedna od tih ena koje su zaokupljene
samo vlastitim malim eljama.
Opet sam prebrojila svoj novac jednog jutra tocno mjesec dana nakon to je Aszulay
rekao da bi se Etienne mogao vratiti. Ako ne jedem gotovo nita, mogu ostati jo dva
tjedna. To je bilo to. Nijedna moja slika nije se prodala; provjeravala sam svakih
nekoliko dana. Nacrtala sam jo tri, ali ostala sam bez papira i nekih boja koje si vie
nisam mogla priutiti.
Ali Etienne bi mogao stici svaki cas. I tada ce biti sve u redu.
Kao i obicno tog sam jutra otila dolje do ispucale hotelske recepcije i pitala ima li
poruka za mene. Mukarac koji je najcece bio iza recepcije bilo ih je tri ili cetiri koji
su radili ovdje letimice je pogledao u pretince iza sebe i odmahnuo glavom. "Ne
danas", rekao je kao to su on ili drugi uvijek govorili, a ja sam kimnula.
"Hvala vam", rekla sam, ali prije negoli sam stigla otici, rekao je: "Mademoiselle", i
blago pocrvenio. "Znam da ste Amerikanka. Ali ostali gosti..." zastao je. "Neki su mi
spomenuli da odsjedaju ovdje jer je to hotel za posjetitelje Marakea. Posjetitelje iz
Francuske, Njemacke, panjolske i Britanije. I iz Amerike, poput vas."
Cekala sam.
celo mu se sjajilo od znoja. "ao mi je, mademoiselle. Nije prikladno da se odijevate
kao muslimanka dok odsjedate ovdje. To uznemiruje ostale. Bilo je pritubi, razumijete.
Ako inzistirate da se i dalje odijevate tako, morat cu vas zamoliti da napustite hotel."
"Razumijem", rekla sam trepnuvi, okrenula se i izala na vruce
sunce.
Aszulay je bio ondje, stajao je na ulici ispred hotela u svojoj plavoj halji i donjeg
dijela lica prekrivenim rubom turbana. Gledao je niz ulicu pa sam vidjela njegov
dijelom prekriven profil, i ostala bez daha.

GIGA
214
DVADESET OSMO POGLAVLJE

Prila sam mu. Ostala sam bez daha, nesumnjivo, jer ugledavi ga, znala sam da ima
vijesti o Etienneu.
Na zvuk mojih koraka, letimice me je pogledao pa se opet okrenuo.
Izgovorila sam njegovo ime, opet me je pogledao, rekao neto na arapskom, neko
pitanje prema tonu glasa.
Maknula sam veo s nosa i usta, a on je uzmaknuo, neznatno. "Mademoiselle
OShea", rekao je priguenim glasom. Potom je rekao: "Ali zato ste..."
"Imate li nekih novosti? Novosti o Etienneu? Je li stigao?"
"Manon je dobila pismo", rekao je skinuvi dno turbana, razotkrivi donji dio lica
poput mene. Zaboravila sam kakve bijele zube ima. Koa mu je bila tamnija zbog rada
na intenzivnom ljetnom suncu, a oci jo plavije.
Pribliila sam mu se. "Pismo od Etiennea?"
Kimnuo je. "Stiglo je jucer."
Cekala sam, ali prema izrazu njegova lica znala sam, prije negoli mi je rekao, to ce
mi reci. "Zao mi je. Napisao je da ne moe doci ovaj tjedan. Moda za nekoliko tjedana,
mjesec dana, pisalo je u pismu."
Progutala sam. Jo nekoliko tjedana, mjesec. Nisam mogla ostati toliko dugo; nisam
imala dovoljno novca. "Ali onda..." rekla sam sjetivi se tog trena. "Potanska marka...
otkrit ce grad, ili sigurno... sigurno je rekao Manon svoju adresu kako bi ga mogla
kontaktirati.
To ima smisla, Aszulay", rekla sam podignuvi pogled prema njemu. "To ima smisla.
Mogla bih otici do njega, gdjegod je u Maroku. Ne bih ga morala cekati ovdje."
Aszulay me gledao u tiini.
"Je li spomenuo gdje je?" pitala sam. "Je li na omotnici..."
"Nije mi je pokazala, Sidonie", rekao je. "Samo mi je rekla da jo ne dolazi, jo
nekoliko tjedana ili mjesec dana."
"Ali otici cu do nje i pitati je. Ili ne, vi odite, vama ce reci ako je pitate. Nece reci
meni, Aszulay, ali reci ce vama."
Odmahnuo je glavom. "Trenutacno nije ovdje", rekao je, i iznenada je zrak postao
prevruc, a sunce bijeli, goruci disk na mojem licu.
"Nije ovdje?" ponovila sam. "Kako to mislite?"
"Otila je na odmor. Tjedna dana, ili dva, s..." zastao je, a zatim nastavio, "s
prijateljem."

GIGA
215
Znala sam da je Manon otila s Francuzom. Olivierom. Sigurno je to znao i Aszulay.
"J e li povela Badoua?" Nisam ga mogla gledati, zurila sam u plocicu na zidu iza
njega.
"Ne. Ostavila ga je s Falidom."
"Ona je samo djevojcica", rekla sam. "Oni su samo djeca."
"Ona ima jedanaest godina. Mogla bi se udati za dvije-tri godine", rekao je. "Odlazit
cu u Shariju Zitoun svakih nekoliko dana, odnijeti hrane i provjeriti jesu li dobro",
dodao je.
Kimnula sam i prekrila glavu haikom kako bih se zatitila od suncevih zraka. Manon
nije samo otila s drugim mukarcem, nego je ocekivala da se Aszulay brine o njezinu
djetetu. Zar uopce nema savjest? I zar Aszulay nije imao kicmu?
Pogledala sam ga. Znala sam da je covjek pun dostojanstva, iskrenosti. Kako moe
dopustiti Manon da ga tako iskoritava? Kako i dalje moe biti s njom kad mu pokazuje
toliko malo potovanja? Nije zasluio da ga se tako tretira.
"Dakle, i dalje cete ga cekati?" rekao je Aszulay s nekim cudnim prizvukom u glasu.
"Ostat cete u Marakeu i cekati ga Etiennea bez obzira na to koliko dugo to moe
potrajati?"
Ovlaila sam usne. "J a..." zastala sam jer mi je bilo nelagodno reci da ne znam kako
cu to uspjeti uciniti. "Da."
"Sidonie, mislim... moda vie ne biste trebali cekati. Moda biste se trebali vratiti
svojem ivotu."
"Svojem ivotu?" J o uvijek nije shvatio. I kako bi? Kako bi mogao shvatiti da za
mene nije bilo nicega u Albanyju? Iznenada sam postala ljuta na njega, na Aszulaya,
zbog izjave da vie ne bih trebala cekati. Bila sam ljuta na Manon jer je osjetila moje
napore da pronadem Etiennea. Ali moda sam najvie ljuta bila na Etiennea.
Bilo mi je vruce i bila sam gladna; nisam jela nita od prethodnog dana. "Kao to vi
cekate?" rekla sam mu glasnije, snanije. Ukoceno sam ga gledala u oci.
Lagano je odmahnuo glavom. "Cekam to?"
"Nju. Manon." Nisam mogla prekriti otrovan prizvuk dok sam izgovarala njezino
ime. "Cekat cete je, izvravati njezine zapovijedi dok je ona negdje s drugim
mukarcem?"
Slegnuo je ramenima. "To je zbog djeteta", rekao je kao da je iznenaden, ali to me
nije zadovoljilo.
"Vidim da me smatrate budalom to cekam da mi se Etienne vrati", rekla sam.
"Hajde. Recite mi da me smatrate budalom. A zatim cu ja vama reci da vas smatram
budalom jer cekate Manon. Iskoritava vas kako biste joj se brinuli o sinu. Kako moete
dopustiti da vam radi takvo to?" Nisam eljela reci te stvari; Aszulay je uvijek bio
ljubazan prema meni. to se dogodilo sa mnom? Zato mi je bilo stalo do toga kako ga

GIGA
216
tretira Manon? Zato mi je smetalo to mu je toliko stalo do nje?
Stisnuo je nosnice. "Moda na isti nacin na koji vi doputate Etienneu da vam radi
ono to radi."
Zurili smo jedno u drugo. Njegove su me rijeci ubole. to Etienne radi meni.
Najedanput ga vie nisam mogla gledati, spustila sam glavu kao da titim lice od sunca.
Umjesto da ga posramim, kao to sam pokuala, on je postidio mene. Iznenada sam
shvatila to misli o meni, dok beskrajno dugo cekam mukarca koji... vrtjelo mi se.
Sunce je bilo prejako; zbog njega je sve bilo previe jasno, previe prozirno.
Jo uvijek pognute glave rekla sam: "ao mi je Aszulay. Nemam pravo govoriti ti to
bi trebao uciniti. ao mi je", ponovila sam. "Uz... uzrujana sam. Sve to cekanje. I
sada..."
"Razumijem", rekao je i ja sam ga opet pogledala. J e li, doista? Glas mu je bio
pomalo ukocen kao i izraz lica.
"Ima jo neto", rekla sam jer sam znala da cim ode necu znati kad cu ga vidjeti
sljedeci put. Sad sam znala da moram jo neto promijeniti kako bih ostala u Marakeu.
"Da?"
"Moram pronaci neki smjetaj. Necu... necu vie ostati u hotelu. Pitala sam se...
moete li mi pomoci?"
"Ali hoteli u La Ville Nouvelle namijenjeni su strancima. Ljudima poput vas. Zato i
dalje ne ostanete ondje?"
"Vie mi ne odgovara", rekla sam mu.
"Ne odgovara vam?"
"Ne mogu nositi ovu odjecu. Ne svida im se to." Nisam mu eljela reci da mi je
ostalo tako malo novca.
"Ali... nosite onda svoju americku odjecu. Zato uopce nosite
to?"
"Na ovaj nacin", pokazala sam na svoje tijelo i haik, "mogu se slobodnije kretati
gradom."
Odmahnuo je glavom. "Ne razumijem. Kako elite da vam pomognem?"
Bilo mi je teko ne biti posve iskrena s njim. "Istina je, Aszulay, da si vie ne mogu
priutiti boravak u hotelima u francuskoj cetvrti. Moda negdje postoji mjesto, mjesto
koje zna, koje je jeftino. U medini."
Izgledao je zapanjeno. "Ali medina nije dobra za vas. Ondje su samo Marokanci.
Trebali biste biti sa svojim ljudima."
Bez razmiljanja rekla sam: "Svida mi se medina." Da, shvatila sam, svidala mi se.
Otkad sam se pocela odijevati kako bih se stopila s okolinom, osjecala sam se iva kao

GIGA
217
nikad dosad.
"Nema hotela u medini", rekao je. "Kad Marokanci iz drugih gradova dolaze u
posjet, stanuju kod rodbine ili prijatelja."
"Sve to mi treba je soba. Jedna soba, Aszulay."
"To je nemoguce", ponovio je i odmahnuo glavom. "Nemoguce? Zbog jedne sobe?
Sama cu se brinuti o svemu. Necu..."
"Morate razumjeti zemlju", rekao je. "ena, nasarini, sama, u muslimanskoj kuci. To
nije prikladno."
Nasarini. Nazarenac, krcanin, ime kojim su ih zvali Marokanci. Cula sam ga i prije
u soukovima, upoznajuci sve vie arapski jezik.
Nisam pomislila na to kako bi moja prisutnost mogla donijeti neprilike kuci u
medini. "Ali inace vie ne mogu ostati u Maroku. Sve ovo moj dolazak ovdje, sve
bit ce uzalud. Toliko sam blizu, Aszulay", rekla sam. "Znam da mislite da ne bih trebala
cekati, ali..."
Stajali smo tako dok su nas ljudi obilazili na ulici ispred hotela.
"Molim vas", rekla sam naposljetku. "Ne mogu otici kuci. Ne jo. Molim vas,
shvatite koliko je ovo vano za mene. Zar niste nikad. .." zastala sam. Namjeravala sam
reci zar niste nikad voljeli nekoga toliko da biste uinili sve za njega, ali to je bilo
preintimno pitanje. to sam ja znala o tom covjeku i njegovim osjecajima?
"Vidjet cu to mogu uciniti", rekao je, ali izgledao je zabrinuto.
"Hvala vam", rekla sam i, zbog osjecaja olakanja, nagonski dodimula njegovu
nadlanicu kao izraz zahvalnosti.
Spustio je pogled, ja takoder; moji prsti bili su mali na njegovoj ruci. Povukla sam
prste, a onda me je pogledao.
Bilo mi je ao to sam bila toliko nagla. Ocito sam u njemu izazvala veliku nelagodu.
Tek kasnije sjetila sam se da me je nazvao Sidonie.
Mukarac odumrle ruke prekrivene rukavom delabe nije se doimao sretnim kad me
je Aszulay dva dana kasnije odveo do kuce u Shariji Soura. Aszulay je rekao da jo
nita nije bilo dogovoreno, ali ovaj mukarac njegov prijatelj moda ce dopustiti
da ostanem ovdje neko kratko vrijeme.
Bila je rana vecer i dok smo stajali u dvoritu moje je lice prekriveno izuzevi oci
mukarac je zurio u mene. Odmah sam pogledala u pod znajuci da tako necu
djelovati odvano. Kad sam podignula pogled, mukarac je odmahivao glavom.
Aszulay je razgovarao s njim. Prepirali su se, tiho, na arapskom. Shvatila sam da je
to uobicajeno cjenkanje. Osim to je ovaj put bila rijec o meni.
Aszulayev ton ostao je isti, miran i cvrst, i naposljetku je mukarac dignuo ruke uvis,
cinilo se, iz rezignacije. Aszulay mi je rekao cijenu sobe kao i obroka za tjedan dana; to

GIGA
218
je bio samo mali dio onoga to sam placala za jednu noc u jeftinijem hotelu. Kimnula
sam, Aszulay je uzeo moje kovcege i uao u kucu. Nosila sam svoj slikarski pribor u
pletenoj torbi i stalak u drugoj ruci.
Slijedila sam ga; nakon osvijetljena dvorita, uzak prolaz kojim smo prolazili cinio se
gotovo mracnim, i na trenutak sam se osjecala poput jednog od slijepaca na D'jemmi el
Fna. Penjala sam se stubama iza Aszulaya, fiksirajuci pogledom njegove pete u utim
babouches. Stube su bile uske i strme, boljela me desna noga od napora zbog visokog
podizanja pri svakoj plocicama obloenoj stubi.
Aszulay je otvorio vrata i spustio moje kovcege na sredini sobe. Okrenuo se i
pogledao me.
"J e li u redu?" upitao me i ja sam kimnula i prije negoli sam imala vremena pogledati
prostor jer ionako nisam imala izbora. U sobi je ugodno mirisalo, na drvo i cistocu.
"Da. Da, jako je dobro, Aszulay. Hvala."
"Postoje dvije ene. Dat ce ti caj i kruh ujutro, obrok u podne i navecer. Dolje,
nasuprot kuhinji, je zahod."
Kimnula sam.
"Ali morate razumjeti da se ovdje ne moete kretati kao u hotelu; ne moete napustiti
kucu bez muke pratnje. Iako moj prijatelj zna da niste muslimanka, ako elite ostati
ovdje, morate se ponaati kao muslimanska ena, ili ce on biti osramocen. Ima dva sina.
J edan ce vas pratiti kad budete htjeli izaci. I, ako dopuste, moete enama pomoci u
poslovima oko kuce, iako mislim da ce vas odbiti."
"Zato? Nisam..."
"Gledat ce vas kao suparnicu, kao potencijalno novu suprugu. Nije vano to im kae
suprug, one mu nece povjerovati. Njegova druga supruga preminula je prije nekoliko
mjeseci; ovo je bila njezina soba. Znaju da trai jo jednu. Micite im se s puta, osim ako
vas pozovu da im se pridruite. Darra marra kif defla", rekao je. "Uzrecica je za
supruge da je dolazak nove ene u dom gorak poput oleandra. Smisle razlicite nacine
kojima pokuavaju sprijeciti dolazak nove supruge. Ako suprug ude dok ste sa
suprugama, okrenite lice prema zidu kako vas ne bi mogao gledati. Cini ovo jer mi
duguje uslugu, ali nije sretan zbog toga. Zato morate ciniti sve kako im ne biste bili na
putu i kako ne biste izazvali neke neprilike." Zaustavio se. "Pri uvjeravanju je pomoglo
to to kae da ne nalikujete na strankinju. Na taj nacin moci ce reci susjedima da ste
daleka rodakinja njegove mlade supruge."
"Hvala", rekla sam. "Na tome to ste mi nabavili ovu sobu. I na..." eljela sam reci
jo neto. "Hvala", ponovila sam.
Stajati s njim sama u maloj, zamracenoj sobi nije bilo isto kao stajati s njim vani na
suncu. "Hocu li vas opet vidjeti?" pitala sam osjecajuci se jo povezanijom s njim zbog
ove sobe. Osjecajuci ga prijateljem.
Pogledao me u lice, otvorio usta kao da eli nastaviti, no samo je kimnuo i nos i usta

GIGA
219
prekrio krajem turbana. Otiao je i cvrsto zatvorio vrata za sobom.
Soba je imala toliko nizak strop da sam podignuvi ruku gore mogla prisloniti dlan
uz njega. Zidovi su bili napravljeni od hladna, tvrdog materijala. Poblie pogledavi
mjesto na kojemu je otpao mali komad buke, vidjela sam da su zidovi bilo jednostavno
napravljeni od neke vrste blata. Zasigurno je to bila zemlja iz Marakea jer je bila
crvena, i cinilo se da je bila stucena dok nije otvrdnula i poravnala se te bila premazana
bukom. Na podu je bilo nekoliko malih obrubljenih tepiha. Imali su neuskladene
uzorke i izblijedjele boje, ali i dalje su bili prelijepi. Podignula sam ugao jednoga i
vidjela da su ispod bile drvene daske. Ispustila sam tepih i instinktivno skinula cipele,
pa zatim i carape. Gurnula sam none prste u tepihe. Bez obzira na to to su bili stari,
jo su uvijek bili debeli i podatni dok sam gurala prste jo dublje. Kraj madraca za
spavanje bio je mali ukrasni stol, a na zidu nasuprot izrezbaren drveni stol od laganog
drveta. SA stola je dolazio svje miris i zapitala sam se je li to thuya koju je spomenuo
g. Russell i istaknuo da je ima u izobilju oko Essourije. Naslonjeno na zid kraj stola bilo
je dugacko ogledalo s okvirom napravljenim od sjajnih staklenih komadica u boji.
Pogledala sam kroz visok, uski prozor dolje na dvorite. Kroz prozor nije ulazio ni
daak zraka. Skinula sam haik i kaftan te preko glave navukla jednostavni pamucni
kombine.
To je bila moja prva noc u medini, u sicunoj zemljanoj sobi s velicanstvenim
tepisima i mirisom ume. Madrac je bio prekriven mekanim pamucnim pokrivacem na
plave i bijele pruge. Pogledala sam ga. Pokuavala sam ne misliti na nesretnu enu; je li
umrla u krevetu?
Raspakirala sam ostale kaftane koje sam nedavno kupila, i nekoliko toaletnih
potreptina. Ostavila sam sve haljine sloene u kovcegu. Objesila sam kaftane i haik na
cavlice sa stranje strane vrata, stavila toaletne potreptine na stol, i plocicu od Plavog
mukarca s piste koja je ono bila arapska rijec zellip na stolac pokraj kreveta.
Ostavila sam sklopljeni stalak kraj ogledala.
Sjela sam na duboko uvucen prag prozora ledima okrenuta prema jednom zidu
zasigurno je bio irok od cetrdeset pet do ezdeset centimetara i stopalima na
drugom. Dan je gubio na vrucini koja je naglo jenjavala i naposljetku je zrak postao
blai i mirniji, hladniji.
Pogledala sam dolje na sve mracnije dvorite, stabla u loncanicama i velike glinene
posude s biljkama te geometrijski dizajn plocica koje su prekrivale tlo. Osim dalekog
bubnjanja s trga, nije bilo drugih zvukova. Macka sad sam mogla razabrati da je
crvenkasto smeda kradomice se uljala dvoritem, te se zaustavila, na oprezu, ispred
jedne loncanice. Pomislila sam na Cinnabar.
Probudila me ulica koja se pocela buditi s druge strane dvorita. kiljeci sam
pogledala na sat; tek je bilo prolo sedam sati, ali vec je vladala buka. Ustala sam iz
kreveta i pogledala kroz prozor; dvorite je jo uvijek bilo prazno. Ali kopita su
kloparala po uskim ulicama poplocenim kaldrmom s one strane kapije, a muki glasovi
tjerali su magarce. Zazvonilo je zvonce bicikla, a ja sam namirisala svje kruh. Zatim se

GIGA
220
culo ritmicko pljeskanje rukama i djecji glasovi koji su pjevali. Glasovi i pljeskanje
postali su sve glasniji a zatim iceznuli; djeca su zasigurno prolazila ulicom na putu u
kolu. Plakala su. Ispod mene u kuci jasno se culo kako se netko iskaljava i kaljuca, a
nakon toga obilato pljuje. Vratila sam se u krevet i pokuala zaspati, ali to je bilo
nemoguce. Dok sam tako leala, shvatila sam da sam nocas bila utonula u dubok san
bez snova. Nisam razmiljala o Etienneu otkad sam jucer stigla ovamo.
Cula sam muki glas i ustala kako bih opet pogledala dvorite. Bio je to suprug;
razgovarao je s nekim koga nisam mogla vidjeti te potom izaao kroz kapiju. Znajuci da
je otiao, prekrila sam lice i spustila se dolje. Pronala sam kuhinju i ula. Tri ene
pripremale su hranu; jedna srednjih godina a druga mlada, kao i jako stara i izborana
crna ena. Sve su nosile jednostavne kaitane s malo arenijim dfinama. Lica su im bila
otkrivena; prestale su raditi i pogledale me.
"Salem alejkum", rekla sam. Stara sluavka napucila je usne i vratila se mijeanju
necega u crnom loncu. Starija ena okrenula je leda i vjetim, odzvanjajucim udarcima
nastavila sjeci debeo komad mesa. Samo me mlada ena bila je mlada od mene
pogledala u oci i rekla slema. Nije mi bila poznata ta rijec, ali zvucala je poput
pozdrava, pa sam kimnula i osmjehnula se. Znala sam da ne vidi osmijeh pod velom, ali
nadala sam se da mi oci otkrivaju da sam zahvalna na njezinoj ljubaznosti. Imala je
uzorak sicunih tockica istetoviran na celu.
Otila sam u zahod i opet prola kroz kuhinju; nijedna me ovaj put nije pogledala.
Izala sam na dvorite i sjela na drvenu klupu. Pojavila se macka. Pucnula sam prstima i
ispustila aputav zvuk. Douljala se, ponjuila mi prste, ali zatim odjurila.
Naposljetku mi je mlada ena donijela tanjur s debelim, beskvasnim kruhom, medom
i mekanim bijelim sirom te krikom svijedozelene lubenice; vratila se unutra i iznijela
caj od metvice. Opet je otila i ja sam maknula prekrivalo za lice. Dok sam ustima
prinosila komad sira, razmiljala sam o onome to mi je rekao Aszulay: da ce ene
uciniti to mogu kako bi zastraile drugu enu. Pomislila sam na Falidu koja je
iskopavala kosti i zube s groblja za Manon, a zatim na Manon koja mi je rekla da sama
izraduje kohl sa sastojcima od kojih ce mukarci poludjeti od poude. Sigurno ce
upotrijebiti kost i zub za carolije o kojima mi je pricao Etienne.
To sjecanje na Etiennea cinilo se toliko starim: sjedim u svojoj kuci u Albanyju,
sluam njegove price o carobnim mocima i demonima u zemlji prekrivenoj beskrajnim
suncem dok je hladan zimski vjetar zavijao oko mojih prozora. Cinilo se kao da je to
scena iz knjige koju sam procitala.
I evo me sad ovdje, u sparnom dvoritu kako gledam u komad sira i pitam se je li
hrana koja mi je servirana bila zacarana kostima pretvorenim u prah ili komadicem zuba
ili nekom drugom carolijom.
Potom, govoreci si da postajem praznovjerna kao prava Marokanka, duboko sam
udahnula i zagrizla te ga provakala i oprezno progutala.
Bio je gladak, kremast i slastan. Pojela sam svu hranu s tanjura i popila caj. Ostala
sam sjediti u dvoritu ne znajuci tocno to da cinim dalje. Znati da ne mogu ustati i otici

GIGA
221
iz kuce kad poelim, bio je cudan osjecaj. Zapitala sam se uhvati li ene, koje su ivjele
na ovaj nacin cijeli svoj ivot, klaustrofobija.
Naposljetku sam cula enske glasove odozgo i pogledala uvis. Nisam vidjela nita,
ali mogla sam razaznati barem tri razlicita glasa, nesumnjivo s krova.
Prekrila sam lice, popela se stubama kraj sobe, zatim jo jednim stubama, a enski
glasovi postali su sve glasniji. Nakon mraka u stubitu, jutarnja svjetlost bila je jaka kad
sam izala na krov. Glasovi su utihnuli. Tu su bile dvije supruge i sluavka; sjedile su
prekrienih nogu oko hrpe zlatnog zrnja ita.
Aszulay mi je rekao da im se ne pridruujem ako nisam pozvana, ali kad su sve
odvratile pogled i nastavile trijebiti zrnje, izbacivati komadice blata i prebacivati cisto
zrnje na dugacak komad jute, sjela sam na udaljeni rub krova.
Ostavila sam lice prekrivenim; nekako sam se osjecala sigurnijom jer me nisu mogle
promatrati, i moda vidjeti nesigurnost koju sam osjecala. to im je suprug rekao o
meni? to su mislile o meni, eni samoj u zemlji u kojoj ena bez mukarca nije nita?
Sigurno saaljenje. Moda odbojnost. Nisam mogla razabrati.
Ostala sam na dalekom kraju krova, odvojena od njih, a one su nastavile razgovarati
jedna s drugom, povremeno bacivi letimican pogled u mojem smjeru. Ja sam
povremeno gledala u njih, a povremeno u grad. Gore su se obruivale lastavice.
Poeljela sam da razumijem to govore. Okruivali su me ravni krovovi ostalih kuca,
neki malo vii, a neki nii od ovog. Minareti su dodatno isticali tu ravninu. Sezali su
uvis, cetvrtasti i cvrsti, no ipak vitki, poput raseljenih svjetionika.
Adas je blistao; mireci se cinilo da ga mogu dotaknuti.
Sjetila sam se kako sam stajala na krovu hotela u Tangeru, i toga kako sam se
osjecala poput ene uhvacene izmedu dva svijeta. A ovdje, u kaftanu i prekrivena lica s
malo stvari dolje u sobi, osjecala sam da je neka crta bila prekoracena. Nastanjivala sam
ovaj svijet, u ovom trenutku.
Na mnogim susjednim krovovima bile su ene i djeca; nigdje nije bilo mukaraca, i
bilo je jasno da krovovi enama predstavljaju slobodu.
Ovdje nisu nosile velove i mogle su biti ono to jesu. Nisu bile nijeme figure nalik na
sjene koje su klizile kraj mene u ulicicama i prolazima medine. Smijale su se i cavrljale
dok su rasprostirale mokru odjecu kako bi se osuila, dojile svoju djecu i ivale. J edna je
ena glasno raspravljala s mladom; naslutila sam da su majka i kci prema njihovoj
prisnosti. Neka starica leala je otvorenih usta na ledima pod suncem. Mala djeca igrala
su se posvuda, penjala se preko svojih majki ili odgrizala kruh u rukama.
Nakon nekog vremena cinilo se da su ene na mojem krovu zaboravile na mene.
Smijale su se i kimale dok su im snane ruke brzo i sigurno trijebile zrnje velikom
brzinom bez imalo napora, a ja sam im iznenada zavidjela na bliskosti, na njihovu
prijateljstvu.
Izbjegavala sam sve ponude prijateljstva u Ulici J uniper, ali sada, zbog razloga

GIGA
222
nepoznatih cak i meni, eljela sam postati dio ove male skupine. eljela sam da mi ake
pune zlatnog zrnja klize kroz prste, i da, bez obzira na to to nisam razumjela razgovor,
strane rijeci lebde oko mene i smjetaju se na ramenima poput laganog plata.

GIGA
223
DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Prola su tri dana otkad sam se doselila U Ulicu Sharia Soura. Nisam se nijedanput
srela s glavom obitelji iako bi ujutro i navecer cula njegov glas i vidjela ga u dvoritu s
prozora. Cesto je bio u drutvu dvaju djecaka od cetrnaest ili petnaest godina; zasigurno
su to bili njegovi sinovi koje je spomenuo Aszulay, blizanci obojica iste visine i stasa
visoki i trkljasti, no irokih ramena.
Starija supruga i sluavka su me ignorirale, ali bilo je ocito da je mlada supruga
radoznala i da pokazuje zanimanje za mene. Nije bilo nacina da komuniciramo, ali
cijenila sam njezine osmijehe koji su bili sve ucestaliji nakon prvog dana. Predstavila
mi se kao Mena i smijala se dok je pokuavala izgovoriti Sidonie. Imala je visok i
ugodan glas te okruglo, blijedo lice koje je bilo visoko cijenjeno medu marokanskim
mukarcima. Vjerojatno nije imala vie od dvadeset godina.
Kad bih pokazala neki predmet, Mena bi ime izgovorila na arapskom. U kratko
vrijeme naucila sam mnotvo rijeci i jednostavnih fraza. eljela je pokuati i razgovarati
sa mnom; doimala se usamljenom iako je stalno bila u drutvu ostalih dviju ena.
Brbljala je bez prestanka i pokazivala mi kako se radi couscous i valjala je i
oblikovala navlaen durum i premazivala ga sitno mljevenim penicnim branom prije
kuhanja na pari. Gledala sam je dok radi hariri, juhu od lece, slanutka i janjetine. Kad
bih joj pokazala da elim pomoci pri pripremi ostalih jela, ucila bi me kako rezati meso
i povrce i koliko ih dugo kuhati, ponekad me nestrpljivo hvatala za ruku i snanije i bre
mijeala hranu u loncu. Ignorirala je neodobravajuce letimicne poglede prastare
sluavke, ali kad bi starija supruga Nawar ula u kuhinju, Mena bi zautjela.
Cetvrti dan postala sam nemirna i tjeskobna, vie nisam mogla biti zatvorena u kuci,
na krovu ili u dvoritu. Objasnila sam Meni da elim izaci. Konzultirala se s Nawar koja
se doimala pomalo zlovoljnom, ali ipak je viknula ime Najeeb i jedan od djecaka
pojavio se iz stranje sobe. Rekla mu je nekoliko recenica, podignula bradu u mojem
smjeru i Najeeb je otiao do kapije, zaustavio se cekajuci me. Pokrila sam se i slijedila
ga kroz zavojite ulice. Promatrala sam njegove gole pete dok je hodao preda mnom; bile
su ronate. Prepoznala sam nekoliko ulica i shvatila da smo proli kraj Sharije Zitoun na
putu do soukova. Vidjela sam niu u zidu s macicima gdje su odlazili Badou i
Falida kad bi ih Manon poslala van.
Nakon to me je Najeeb odveo do soukova jer je, bila sam sigurna, ocekivao da cu ici
u kupnju, pretekla sam ga pogledavi ga, a on me je slijedio.
Kroz Djemma el Fna otila sam do francuske cetvrti i sve do Hotela de la Palmeraie,
svako toliko letimicno pogledavi Najeeba. Gestikulirajuci sam ga zamolila da me
priceka dok sam ulazila u hotel skidajuci haik i veo. Odmah je okrenuo leda.
U predvorju me monsieur Henri vidio kako ulazim. Namrtio se zbog mojeg kaftana,
ali potom i kimnuo. "A, mademoiselle. Da. Sjajne vijesti. Obje vae slike su prodane, i
kupci su i dalje zainteresirani. Rijec je o mladom paru koji ureduje dom u Antibesu, i

GIGA
224
ele barem jo cetiri slike istog stila."
Ispunila me neobicna vrucina. Nisam imala pojma da cu se tako osjecati nakon ove
vijesti; da su moje slike traene.
"Mademoiselle? Rekli ste da imate jo slika. Par odlazi sljedeci tjedan, i eljeli bi
imati priliku pogledati ih prije toga."
Kimnula sam. "Da. Da", ponovila sam. "Donijet cu ih. Sutra."
"Dobro. A sad, da vidim", rekao je, okrenuo se kako bi otvorio ladicu u ormaricu iza
recepcije. "Da. Izvolite. Hotel je uzeo uobicajenu proviziju od pedeset posto. Detalji o
prodaji zabiljeeni su ovdje."
Uzela sam omotnicu od njega i dalje kimajuci. "Hvala vam, monsieur Henri", rekla
sam. "Hvala vam", ponovila sam.
"Vidimo se onda sutra", rekao je i okrenuo se jasno pokazavi da smo obavili posao.
Krenula sam van prema Najeebu i pokrila se kako ga opet ne bih dovela u neugodnu
situaciju. Nisam mogla cekati, razderala sam omotnicu. Uz tipkanu priznanicu bio je
cek s iznosom koji nisam ocekivala. Zurila sam u njega misleci da sam ga moda krivo
procitala. Ali nisam. Iznos koji sam primila za svoje dvije slike ispunio me euforijom.
Prvi put u ivotu zaradila sam novac. Za neto.
Cim sam ugurala cek natrag u omotnicu, Najeeb je krenuo ulicom prema medini, ali
ja sam izgovorila njegovo ime i opet mu pokazala da me slijedi. Otila sam u banku i
rekla da elim otvoriti racun.
Bankovni blagajnik me pogledao. "Morate imati neku legitimaciju, mademoiselle",
rekao je, a ja sam kimnula.
"Vratit cu se s putovnicom, sutra", rekla sam i potom pustila Najeeba da me vrati do
Sharije Soura.
Sljedeci dan sam opet pokazala da moram ici van, na to je Nawar iznova reagirala
zlovoljno, iako je pozvala Najeeba.
Prvo sam otila do Hotela de la Palmeraie i ostavila monsieureu Henriju ostale cetiri
slike koje sam bila dovrila. Zatim sam se vratila u banku i otvorila racun, uzela novac
koji sam trebala i poslije toga otila do trgovine za slikarski pribor. Nabavila sam jo
papira i boja. Iz hira sam kupila drvenu kutiju s tubama uljanih boja, nekoliko platna i
razlicitih kistova. Razmiljala sam o tome koliku dubinu mogu postici slikanjem
uljanim bojama. To je posve nova tehnika, ali eljela sam je isprobati.
Na putu natrag, iz souka u souk, lutala sam kroz buku i boje, zaustavljala se tu i
tamo, ispipavala tkanine, drvene rezbarije i srebrninu. Najeeb je uvijek stajao tik iza
mene i drao moju kupljenu robu. Kupila sam veliku vrecicu indijskih oracica za njega.
Odmah sam htjela isprobati uljane boje; slikala sam u sobi, ali u ovo doba dana nije
bilo dovoljno svjetlosti. Odnijela sam stalak dolje u dvorite, postavila platno i istisnula
boje na paletu.

GIGA
225
Mena je izala, privukla stolac i pocela me gledati svojim bistrim ocima i pomalo
zarumenjenih, inace blijedih, obraza dok se dvorite polako pojavljivalo potezima
kistova.
Okrenula sam se prema njoj, pokazala na njezino lice i opet spustila kist na platno.
Ali dok sam slikala njezin lik, ona je poviknula, spustila ruku na moju i odmahivala
glavom govoreci la la. Ne.
"to nije u redu?" upitala sam je, a ona si je uzela truda s rijecima i gestama i ja sam
razumjela dovoljno kako bih shvatila da je ne smijem slikati. Zarobit cu joj duu u
platnu.
Kimnula sam i pitala Menu, na svojem jednostavnom arapskom, mogu li naslikati
mukarca.
Razmislila je na trenutak i potom kimnula. S mukarcem je to bilo u redu. Duh
mukarca bio je dovoljno snaan da ne bude oduzet, shvatila sam prema njezinim
rijecima i gestama. Ali nisam smjela nacrtati enu ili dijete.
Sjedile smo u prijateljskoj tiini; Mena me je gledala dok radim kad je Nawar izala
na dvorite. Zastala je, zatim dola i pogledala sliku. Odmahnula je glavom stisnutih
usana i izbacila bujicu rijeci Meni te odjurila tako da joj je kaftan snano zaleprao za
njom.
Gledala sam kako nestaje u kuci, a zatim pogledala Menu. Mena je polako
odmahnula glavom i nakon nekoliko recenica znala sam da ne smijem slikati u dvoritu.
Nawar je mislila da cu tako privuci zle duhove.
Dan poslije bila sam na krovu s Menom i Nawar kad je stara sluavka viknula neto s
dvorita. Mena se nagnula preko ruba, javila se i zatim pogledala u mene.
"Aszulay je ovdje", rekla je; poskocila sam, moda malo prebrzo, i otila do stuba.
"Sidonie", viknula je Mena za mnom i kad sam je pogledala, stavila je ruku preko
nosa i usta kao da me eli podsjetiti na to da moram prekriti lice.
Kimnula sam, ali nisam mogla objasniti da to nije potrebno, te krenula niza stube.
Aszulay je stajao u dvoritu i drao Badoua za ruku.
"Zdravo", rekla sam pomalo bez daha zbog urbe, pogledala Aszulaya i zatim
Badoua. "Je li Etienne u Marakeu?" upitala sam.
Aszulay je podignuo rame; imala sam dojam da je tim malim pokretom pokazao da
ga je ljutilo moje pitanje. "Ne."
"Zar... zar vie ne smijem ostati ovdje?" upitala sam i progutala. "J esi li mi to doao
reci?"
"Ne. Razgovarao sam s prijateljem. I dalje smije ostati ovdje."
Kimnula sam s olakanjem to cu ostati ovdje jo neko vrijeme, ali i uznemirena jer
je vrijeme prolazilo bez vijesti o Etienneu.

GIGA
226
Duboko sam izdahnula. "Hvala. Kako si, Badou?" upitala sam i pogledala dijete.
Osmjehnuo se, a meni je bilo drago to mu je kosa bila podiana i sjajna i to su mu
delaba i pamucne hlace ciste. "Idemo vidjeti kornjace", rekao je.
"U vrt", objasnio je Aszulay. "Zavrio sam ranije danas pa cu odvesti Badoua tamo.
Bili smo u blizini pa sam mislio da nam se moda elite pridruiti."
Rekao je to u leernom tonu, ali i pomalo oklijevajuci.
"O", rekla sam iznenadena.
"Ici ce s nama, Sidonie?" upitao je Badou.
Shvatila sam koliko elim izaci. Toliko cesto sam tog tjedna znala pomisliti koliko je
Nawarin i Menin ivot ogranicen. "Da", odgovorila sam. "Idem po veo i haik." Dok sam
se penjala u sobu, naila sam na Menu kako se skriva na stubama. Ocito je cula to
govorimo, ali nije razumjela na francuski. Podignula je obrve kao da pita to se
dogada.
Traila sam arapsku rijec za izlazak te zatim izgovorila Aszulayevo ime.
Stisnula je usne na isti nacin kao to bi to ucinila Nawar kad je bila nezadovoljna
mnome. Ne rekavi ni rijec, okrenula se i vratila se na krov.
U sobi sam uzela veo, ali prije negoli sam njime prekrila donji dio lica, pogledala
sam se i srednjim prstom izravnala obrve kao to sam vidjela da to cini Manon.
Prije izlaska iz medine, zaustavili smo se kako bismo kupili slatkie za Badoua.
Aszulay je spustio nekoliko centima na djecakov dlan.
Badou je otrcao k prodavacu sa stolom punim hrpa poecerenih kockica elea u
bojama dragog kamenja.
"Idem pogledati noeve", rekao je Aszulay i otiao do oblinjeg tanda.
Promatrala sam kako Badou sam obavlja kupnju, uocivi kako je ponosno podignuo
bradu dok je govorio arapski s mukarcem pruajuci mu centime na dlanu svoje ruke.
Mukarac je uzeo kovanice, stavio slatkie u papirnati stoac i pruio ga Badouu,
kazavi mu neto i kimnuvi.
Vratio se k meni, pogledao me, pa zatim i Aszulaya koji je palcem prelazio preko
otrice noa. Uzeo je kockicu elea iz stoca i gurnuo je u usta. Zatim je stoac pruio
meni. "Mukarac je rekao da svoje slatkie moram podijeliti s ocem i majkom", rekao
je, a zatim se osmjehnuo. "Jako je smijean, zar ne?"
"Da", odgovorila sam uzvrativi mu osmijehom i uzela jednu poecerenu kocku.

CIM SMO IZALI iz medine, odvezli smo se u Le Jardin Majorelle u stranjem
dijelu kola koja je vukao magarac.
"Otici cemo do jednog veceg jezera", rekao je Aszulay kad smo stigli u vrt. "Ondje

GIGA
227
su kornjace najvece."
Otili smo do jezerca s kojeg se odbijala svjetlost, i dok je trcao do njegova ruba,
spustila sam haik na kamenu klupu i skinula veo s lica.
Monsieur Majorelle proao je kraj nas, pozdravio Aszulaya, zastao i pogledao u
mene.
"Bonjour, monsieur Majorelle", rekla sam. "Mademoiselle OShea. Upoznala sam
vas prije nekog vremena kad sam bila ovdje s g. Russellom i gdom Russell."
Doimao se iznenadenim. "A, da. Prilagodavate se ivotu u Marakeu, cini se."
Letimicno je pogledao Aszulaya na ispitivacki nacin, ali Aszulay je jednostavno stajao
ondje. "Vidimo se sutra, Aszulay. Stigle su neke nove loncanice."
Badou je cucnuo kraj nepomicne vode u kojoj se odraavalo nebo, ukocenih ramena
zureci u ravnu povrinu posutu listovima ljiljana. Aszulay mu se obratio na arapskom,
Badou je spustio prste u vodu i micao njima amo-tamo razbivi staklastu povrinu.
Gotovo odmah izvirila je glava kornjace samo nekoliko centimetara daleko od
Badouovih prstiju. Badou je poskocio unatrag, zinuo od cuda, pogledao nas i poceo se
smijati.
"La tortue", rekao je jo uvijek se osmjehujuci. "Uplaila me je." Opet je cucnuo i
spustio prste u vodu. "elim da to ucini jo jedanput."
Kornjaca mu se pribliavala nadajuci se vjerojatno hrani. Ponovno je podignula
svoju okruglu glavu, ovaj put otvorivi svoja bezuba usta, a zatim brzo pljusnula pod
vodu.
Badou se opet nasmijao, oduevljen. Bio je drugaciji djecak bez uobicajenog
ozbiljnog izraza lica.
"Prvi put cujem kako se smije", rekao je Aszulay.
Pokrila sam usta rukom nesvjesna da sam se bila nasmijala zajedno s Badouom.
Aszulay me promotrio. "Zato izgledate kao da vam je ao to ste se smijali?"
Trepnula sam. "Nisam sigurna." Pomislila sam na dijete, na Etiennea, na sve to se
dogodilo posljednjih nekoliko mjeseci. Shvatila sam da se nisam smijala otkad me je
napustio Etienne. Jesam li mislila da nemam pravo na smijeh? Na srecu?
Pogledala sam dolje u Badoua koji je pomicao prste u vodi. Na kratak trenutak pod
suncem uspio je u tome da zaboravim na teinu svojega ivota. Letimice sam pogledala
Aszulaya. Nije me gledao, ali imala sam jasan dojam da me ali.
Nisam eljela da me ovaj mukarac ali. Ustala sam s klupe i cucnula kraj Badoua.
"Pozovimo opet kornjacu", rekla sam i prstima lagano prela preko povrine vode.
Dok smo izlazili iz vrta, Aszulay se obratio Badouu na arapskom. Sluao ga je
otvorenih usta i sjajnih ociju. "Da, oncle Aszulay, da, kad cemo ici?"
"Za tjedan dana. Sedam dana", rekao je i podignuo Badoua u kola koja su nas cekala.

GIGA
228
Badou je pogledao svoje prste. Usne su mu se pomicale dok je brojio. "Svakih nekoliko
mjeseci idem u posjet svojoj obitelji", dodao je Aszulay okrenuvi se prema meni.
"Badou rado ide sa mnom. Voli se ondje igrati s djecom."
Njegovoj obitelji.
"O. Ima djecu?" upitala sam pomalo iznenadena. Nekako... uznemirena. Zato?
Shvatila sam da sam pretpostavljala da nema enu, ni djecu, vecim dijelom zato to sam
vidjela samo stariju enu koja me je posluila cajem u njegovu domu. J e li to bilo i zbog
njegove veze s Manon? Zbog toga to sam mislila da je iznad onih koji uz brak imaju
ljubavnicu?
"Ne", odgovorio je, napadno se okrenuo prema Badouu i poceo razgovarati s njim o
kornjacama.
Nakon to smo sili s kola, Aszulay i Badou otpratili su me do Sharije Soura. Badou
je upitao: "Sidonie, ide li s nama u bled?"
"Ne", odgovorila sam zaustavivi se pred kapijom. "Ali nadam se da cete se dobro
provesti." Okrenula sam se i pokucala. Cekali smo, a zatim je Aszulay rekao: "elite li
ici s nama?"
Pomislila sam da je to rekao samo iz ljubaznosti. Ali to je bila moja pretpostavka:
americka pretpostavka. To nije bio Aszulayev nacin.
Dodao je: "Nece nas biti dva dana."
Kapiju je otvorio Najeeb.
To je znacilo da cemo prenociti. Kao da mi cita misli, Aszulay je rekao: "Imaju i
ensku nastambu."
Sjetila sam se noci u bledu s Mustafom i Azizom: zvijezda, tiine, divlje deve. Opet
sam pomislila na rijec obitelj. Aszulay je rekao da nema djecu, ali ima li ondje suprugu?
Dvije, ili cak tri?
"Imam une camionette", rekao je. "Ici cemo njime."
"Kamionet? Vlastiti kamionet?"
Kimnuo je. Nekako sam bila iznenadena. Zamiljala sam ga kako hoda niz pranjavu
piste, poput prvog Plavog covjeka kojega sam vidjela. Ili kako sjedi na devi.
"To vam je cudno?"
Osmjehnula sam se. "Ne. Zapravo ne."
"I? eli ici s nama?"
"Da", odgovorila sam. "Ici cu. Osim..." zastala sam. Osim ako Etienne ne dode do
tada.
"Osim...?" upitao je.
"Nita", odgovorila sam.

GIGA
229
"Doci cu po tebe za sedam dana, nakon dorucka", rekao je.
"Hoce li nam sutra donijeti hrane, oncle Aszulay?" upitao je Badou pogledavi ga.
Aszulay je stavio ruku na djecakovu glavu. "Sutra moram odraditi previe sati. Ali
ostavio sam vam hrane. Falida ce je skuhati za tebe", rekao je.
"Hoce li se maman uskoro vratiti kuci?" potom je upitao Badou.
Aszulay je kimnuo. "Uskoro."
Pogledala sam Badoua i zatim Aszulaya. "J a bih mogla otici u Shariju Zitoun i
provjeriti jesu li Badou i Falida dobro", rekla sam.
"Da. Dodi u moju kucu, Sidonie", rekao je Badou.
"Kako eli", rekao je Aszulay.
"Vidimo se onda sutra, Badou", rekla sam mu, a on je kimnuo.
Aszulay je uhvatio Badoua za ruku, a ja sam ula kroz kapiju.

GIGA
230
TRIDESETO POGLAVLJE

Sljedece jutro s koarom punom kruha i loncem kefta mljevene, zacinjene
janjetine koju sam napravila otila sam u Najeebovoj pratnji do Sharije Zitoun. Bilo
je skoro jedanaest sati kad sam pokucala na kapiju.
Najeeb se naslonio na vanjski zid, i ja sam znala da ce me cekati bez obzira na to
koliko se zadrim.
Morala sam dva puta pokucati prije negoli se javila Falida, oprezno, i pitala tko je.
Kad sam joj odgovorila, polagano je otvorila kapiju.
"Moja gospodarica nije ovdje", rekla je irom otvorenih ociju.
"Znam. Ali donijela sam neto hrane i elim vidjeti Badoua."
Kimnula je i pustila me u dvorite.
Badou je silazio stubama; opet sam uocila da mu je kosa bila poceljana, a lice
oprano. "Sidonie", rekao je, pogledao lonac, a onda opet mene. "Pogledaj", rekao je
gurnuvi jezik iza prednjeg zuba. "Smijean mi je zub."
Osmjehnula sam se i pogledala ga poblie. "Ubrzo ce ispasti", rekla sam. "I izrast ce
novi."
"Hoce li boljeti?"
"Ne. Ili samo jako malo."
"Dobro", rekao je pun povjerenja, i ponovno pogledao u lonac.
"Voli li kefte?" upitala sam, on je kimnuo i potrcao ispred mene u kucu. Slijedila
sam ga u kuhinju, a Falida je slijedila mene. Kuhinja je blistala. "Brines se jako dobro o
svemu, Falida", rekla sam, a ona me je pogledala otvorenih usta kao da je iznenadena.
Zatim se osmjehnula. Osmijeh je transformirao njezino lice; iako je bila jako mrava i
imala tamne kolute ispod ociju, uskoro ce biti jako zgodna.
"Falida me kupa svaki dan kad maman nije tu", rekao je Badou.
"Vidim", rekla sam i osmjehnula se Falidi. Spustila je glavu kao da joj je neugodno.
Podijelila sam hranu i svi smo odnijeli tanjure u dvorite. Ja sam sjela na leaj dok je
Badou odabrao pod i stavio tanjur na stol ispred sebe. Falida je ostala kraj vrata. "Dodi",
rekla sam joj. "Jedi s nama."
Odmahnula je glavom. "Ne smijem", odgovorila je.
Pogledala sam je. "Danas smije", rekla sam, a ona je srameljivo prila i sjela na
pod kraj Badoua.
Prije negoli sam otila, obecala sam Badouu i Falidi da cu doci i sutra.
Na povratku u Shariju Soura u dvoritu sam zatekla Menu. Bila je utljiva vecer

GIGA
231
prije, nakon to sam se vratila iz vrta s Aszulayem i Badouom. Pitala sam se je li joj
loe.
Nisam je vidjela to jutro prije negoli sam otila u Shariju Zitoun, ali sad, cim sam
ula, podignula je suprugove cipele koje su stajale kraj kapije. Pokazala je na njih, a
zatim na mene. Isprva nisam razumjela, ali ona je i dalje pokazivala na babouches
dreci ih uz prsa, da bi njima zatim pokazala na moja prsa. Naposljetku je rekla rajul,
arapsku rijec za mukarca.
Pitala me je gdje mi je suprug.
Pokuavala sam joj objasniti, pokazujuci prema kapiji. Ondje vani, htjela sam joj
reci. Mukarac koji ce biti moj suprug je ondje vani, negdje u Maroku.
Zatim je izgovorila Aszulayevo ime ispitivackim tonom.
Odmahnula sam glavom. "Aszulay, sadeeq." Aszulay, prijatelj.
Ali Mena se namrtila odmahujuci glavom. "La, la", rekla je. Ne, ne. Pokazala je na
sebe i rekla imraa, ena, pa rajul. Potom sadeeq, la.
Znala sam tocno to govori: ena i mukarac, prijatelji, ne. Razumjela sam da to nije
bilo moguce u njezinu svijetu. Naravno da sam razumjela. No ipak... kako bih inace
opisala Aszulaya?
"Sadeeq, Mena, na'am. Prijatelj, Mena, da", rekla sam opet pogledavi u kapiju i
razmiljajuci o Aszulayu.
Pitala sam se to radi i zamiljala ga u Le J ardin Majorelle kako s lakocom podie
golemu glinenu urnu.
Ali podsjetila sam se da bih trebala razmiljati o Etienneu.
Kad sam sredinom jutra sljedeceg dana krenula u Shariju Zitoun, Najeeb je nosio
moje uljane boje, stalak i platno. Prije toga zaustavila sam se u jednom od soukova i
kupila jednostavnu knjigu za djecu na francuskom za Badoua.
Falida je napravila pirjanu kozletinu i opet smo jeli svi zajedno. Opet sam uocila
koliko je sposobna i koliko drugacije djeluje i izgledom i temperamentom bez
Manonine prijetece prisutnosti.
Dok su ona i Badou prelistavali knjigu, glasno se nasmijala zbog jedne fotografije i
bocnula ga laktom. I on ju je bocnuo i poceo se smijati s njom.
Manon ce se sigurno vratiti za koji dan. Nisam mogla podnijeti pomisao na to da ce
nastaviti zlostavljati tu djevojku. Ali to sam mogla uciniti osim reci Manon to mislim
o njezinu ponaanju prema Falidi. Iako sam znala da to nece pomoci.
Citala sam im knjigu s Badouom u krilu i Falidom kraj sebe. Potom sam postavila
stalak i platno ispod hlada jakarande u dvoritu. Zamolila sam Badoua da mi otvori
kutiju s bojama. Spustio je kutiju na tlo, usredotocena je pogleda otvorio uz kljocaj i
pun potovanja otvorio poklopac kao da otvara neku svetu posudu. Promatrao me dok
sam istiskivala boju iz tuba na paletu. Nakon nekog vremena sjeo je uz moja stopala i

GIGA
232
opet poceo prelistavati knjigu. Stavljao je prst ispod svake jednostavne rijeci, pricekao
da spustim pogled i izgovorim rijec, na to bi je on ponovio.
Nakon tri ponavljanja znao je sve rijeci iz knjiice.
Boja je bila sjajna na platnu. Uljane boje davale su slobodu.
Vodene boje zahtijevale su puno vie tankocutnosti, svaki potez morao je biti
precizan. Ali s uljanim bojama mogla sam crtati odvanijim, slobodnijim potezima. S
lakocom sam mogla prekriti svoje pogreke. Ruka mi je bila oputenija; slikala sam vie
iz ramena nego iz ruke.
Tad se zaculo kucanje na zakljucanoj kapiji, i ja sam poskocila. "Badou, to je
Aszulay."
Badou je ustao i otrcao da otvori kapiju. Kad je uao Aszulay noseci vrecu, pogledao
me kako stojim za stalkom.
"Znao sam da si tu kad sam ugledao Najeeba", rekao je. "Doao sam za podnevnu
pauzu i donio jo hrane." Predao je vrecu Falidi.
Kimnula sam. "Falida je napravila pirjanu kozletinu, mi smo vec jeli. J esi li gladan?"
Kimnuo je, a ja sam pogledala Falidu. Ula je u kucu. Aszulay je priao i stao kraj
mene.
Iznenada me obuzela samosvijest; pokuavala sam naslikati nacin na koji su sunceve
zrake sjale kroz listove jakarande, a sada je to u mojim ocima djelovalo amaterski.
"Slika", ustvrdio je.
"Da. Donijela sam ovamo pribor jer prva supruga u Shariji Soura ne eli da slikam u
dvoritu, a svjetlost u mojoj sobi prikladna je samo nekoliko sati. Ali nisam navikla
slikati na ovakvoj egi." Blebetala sam. "Ni rabiti uljane boje. Obicno slikam vodenim
bojama; uvijek sam slikala vodenim bojama u Albanyju", rekla sam letimicno ga
pogledavi postrance. "Mojem domu. Ali boje ovdje toliko su sjajne i ivahne, i slike
zahtijevaju vecu dubinu, vie snage. Ne mogu ih vodenim bojama uloviti na nacin koji
elim. I, naravno, potrebna je posve nova tehnika, a ja je nisam uopce svladala. Trebat
ce mi neko vrijeme." Spustila sam kist i obrisala ruke o kaftan. "Ruke su mi znojne, i
kist klizi."
"Je li ikad ovako vruce u tvojem dijelu Amerike?" upitao je. "Albany. Gdje je to?"
"Blizu New York Cityja. U dravi New York."
Aszulay je kimnuo. "Kip slobode", rekao je, a ja sam se osmjehnula.
"Ondje ljeta znaju biti jako vruca i vlana. Ali nimalo nalik na ova. I zime su duge i
otre. Ima snijega. Previe snijega. Hladno je. Sve je bijelo i nekako nedodirljivo", rekla
sam promatrajuci svoj prikaz marokanskog sunca. "Samo elim reci da nije... da nije
kao ovdje. Toplo i svijetlo."
"Nedostaje U ti? Tvoj dom u New Yorku?" upitao je Aszulay ne gledajuci u mene

GIGA
233
nego platno.
Nisam odgovorila. Je li mi nedostajao?
"Zanimaju me gradovi", dodao je.
Pomislila sam kako je Aszulay vie no samo radoznao. Bio je znatieljan.
Radoznalost je podrazumijevala pasivnost, cudenje. Ali nita u vezi s Aszulayem nije
bilo pasivno. Tad sam pomislila da on ne bi samo pogledao svijet nego ga promotrio.
Suptilna razlika, ali ipak je imala drugacije posljedice.
"Uvijek sam bio zadivljen kako..." Aszulay je zautio. Cekala sam. J e li traio
prikladnu francusku rijec? Izgledao je napeto hipnotizirano zureci u platno.
I tad sam cula te shvatila zato je tako naglo zautio. Pticji pjev, blago cvrkutanje s
debelih grana stabla koje je bacalo svoju sjenu na nas. Aszulay nije podignuo pogled
traeci sicuna stvora odgovorna za prelijepu melodiju, nego je pogled drao fiksiran za
platno gotovo, pomislila sam, nesvjesno, jer se cinilo da se posve usredotocio na
pjesmu.
Otvorila sam usta trebam li to reci, neki non sequitur o pjesmi, pitati koja ptica
isputa taj caroban cvrkut?
Zvuk je nestao i ja sam zatvorila usta. Aszulay je trepnuo, i nastavio, kao da se nije
dogodila ta kratka stanka u njegovu govoru. "Kako u Americi ima ivotinja koje grade
svoj dom u snijegu."
Mislim da se u tom trenutku dok sam gledala tog visokog plavog mukarca,
njegovo lice koje se sjajilo na suncu, njegove podlaktice rebraste od nedavnog kopanja,
kako se zaustavio da bi posluao, nekako pun potovanja, pjev ptice neto slomilo u
meni. To nije bilo bolno slamanje, nego polagano, paljivo lomljenje.
Falida je donijela tanjur pirjane kozletine Aszulayu. Sjeo je na stolac u blizini, jeo i
gledao me kako slikam.
Kad sam se nekoliko sati kasnije vratila u Shariju Soura, popela sam se na krov.
Mena je bila ondje s jo jednom enom. U Meninu krilu sjedilo je malo dijete; beba
koju je dojila druga ena. Zautjele su kad sam dola, istovremeno izgovorile slema,
odnosno pozdrav za nemuslimane, kojim se poeli blagostanje na ovoj zemlji.
Pozdravila sam ih i otila na drugi kraj krova. Gledala sam preko krovova medine kao
uvijek, ali i sluala Menu i njezinu prijateljicu. Prepoznala sam nekoliko fraza, i znala
da razgovaraju o suprugovoj majci, zatim o jelu s patlidanima, te potom o bolesnom
magarcu. Malo je dijete kriknulo, iznenada, i ja sam se okrenula. Mena se smijala i
drala ga, njihala amo-tamo, te stavila komad kruha u njegova usta blaga i topla izraza
lica. Nisam znala koliko je dugo udana, i zapitala sam se zato jo nema djecu. Druga je
ena rekla neto, kimnula djetetu ciji je plac utihnuo, a Mena je odgovorila.
Ovo su bili njihovi ivoti. Brinuli su se o svojim obiteljima. I zato ja nisam bila dio
njihova svijeta, moda i vie od same cinjenice da sam strankinja. Nikad me ne bi mogli
smatrati enom nalik na njih.

GIGA
234
Val tuge stropotao se na mene, nov i snaan, neocekivan. Sjetila sam se samoce
nakon oceve smrti. Zatim se pojavio Etienne, i, iako smo dijelili najintimniji cin izmedu
mukarca i ene, moda, iznenada sam uvidjela, uvijek ostaje neka praznina. On mi se
nikad nece posve predati. Znala sam sada za njegovu tajnu bolest koju je skrivao
od mene.
Promatrajuci dijete na eninoj dojci, sjetila sam se neobjanjive radosti koju sam
osjetila saznavi za dijete.
Val je prijetio da ce me stici, ali ovaj put iz drugog razloga. Prema vlastitom izboru
bila sam izolirana, zaticena, zaokupljena sobom. Izuzevi poliomijelitis, bila sam
kreator vlastitog ivota. I sad sam vidjela to sam sve propustila: daljnje obrazovanje,
prijateljstva, sudjelovanje u radu crkve i ivotu zajednice, pruanju pomoci drugima.
Napredak u slikanju, moda uz poduku. Susret s mukarcem s kojim bih dijelila ivot.
Sramila sam se jer sam bila uvjerena u neto to sam zvala ponos: ponos u
prihvacanju necega to se svodilo na usamljen, prilicno besmislen ivot.
Dok se malo dijete sputalo s Menina krila i gledalo me, ja sam mu se osmjehnula i
pomislila na Badoua. On nije mogao utjecati na sudbinu koja mu je dodijelila majku bez
prirodnog instinkta brinosti. Pomislila sam na Manonino bahato odbacivanje njega i
njegovih malih briga oko prijatelja, ili teneta malih jer on je bio malo dijete. Ali te
ce brige rasti poput njega. I kad bude sposoban brinuti se o sebi, Manon, zaokupljena
svojim ljubavnicima i samozadovoljnim navikama, davat ce jo manje od ovih sitnica
nemarnog osmijeha, grubog dodira koje mu je udjeljivala.
to se tice Aszulaya bilo je ocito da je drag i brian prema Badouu, ali koliko ce
dugo podnositi Manon? to ce se dogoditi s Badouom kad Aszulay vie ne bude u vezi
s njom?
Zamislila sam Badoua s mirisom kruha u njegovu slatkastom dahu i klimavim
zubom. Nakon to se se Aszulay vratio na posao, a ja spremila svoje boje, podsjetila
sam Badoua da cemo s Aszulayem uskoro otici na bled.
"A Falida?" upitao je pogledavi je. "Hoce li biti usamljena kad odemo?"
"Falida?" upitala sam okrenuvi se. "Gdje je tvoja obitelj?"
Odmahnula je glavom. "Moja majka sluavka za gospodaricu. Kad imala devet
godina, majka umre, a ja otici na ulicu."
Pomislila sam na djecu koja prose na trgovima.
"Gospodarica me vidjeti, kae, ja ici u Shariju Zitoun, raditi za nju, ona meni dati
hranu."
"Nema nikoga?"
Odmahnula je glavom.
"Alijeva maman je dobra prema njoj", rekao je Badou.
Falida je kimnula. "Najvie dobra gospodarica. Jedanput dati mi hrane."

GIGA
235
Podignula sam torbu. "Hajdemo, oboje. Idemo u soukove s Najeebom. Idemo se
pocastiti", rekla sam. "Moda i slatkiima. Bi li eljela novu maramu, Falida?"
Pogledala me je na trenutak, pa spustila glavu. "Da", proaptala je.
"Ti si jako dobra, Sidonie. Poput Alijeve maman", rekao je Badou ozbiljno, a ja sam
ga zagrlila i cvrsto stisnula.
U tom trenutku osjetila sam da me treba. Falida me treba.
Leala sam na ledima na krovu. Zrak je svijetlio, a nebo je bilo ciste plave boje.
Sunce na licu ispunjavalo me neobicnom, sporom, cistom vrucinom. Opet sam
pomislila na Badoua i Falidu, i neto se u meni pomaknulo. Isprva to nisam prepoznala.
To je bio smisao. Bila sam ispunjena smislom.

GIGA
236
TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Mena mi je prila dan poslije i obratila mi se na sporom arapskom. Razumjela sam
dovoljno: danas, hamam, ide sa mnom.
ivjela sam u Shariji Soura vec dva tjedna i dok sam se kupala toplom vodom u
ulubljenoj kadi u svojoj sobi, udjela sam za pravom kupkom. Znala sam da mukarci i
ene u Marakeu odlaze u hamame, javna kupalita, svaki tjedan, ali nisam znala nita o
ritualima vezanima uz to.
Kad sam kimnula, Mena mi je pruila dva limena vjedra. I ona je nosila dva. Unutra
je bilo nekoliko grubih tkanina koje je zvala kese i koje su sluile za trljanje, kao i
sloene, velike plahte fota od koje je Mena jednu zamotala oko sebe kako bi mi
pokazala njezinu svrhu. Znala sam da muslimani vjeruju da je greno gledati tude golo
tijelo, pa sam pretpostavljala da cemo ih morati nositi i u kupalitu, te osjetila olakanje.
Znala sam da ce kupalite biti odvojeno, ali nisam znala kako cu se osjecati u javnom
kupalitu.
Sigurno je bilo jo debelih tkanina za suenje.
Mena je podignula posudu punu ljepljive, crne mase i stavila mi je pod nos.
Namirisala sam neobicnu kombinaciju maslinova ulja i rua, a ona je gestikulirajuci
pokazala kako pere ruke: sapun.
Noseci vjedra u Najeebovoj pratnji, Mena i ja prolazile smo medinom. Nakon deset
minuta zaustavili smo se ispred neoznacenog ulaza i popeli kamenim stubama,
udubljenim u sredini od generacija stopala koje su prelazile njima. Doli smo do napola
skrivenih vrata koja su bila toliko uska da sam, slijedeci Menu, udarila vjedrima o okvir.
Unutra je bilo mracno, osjetio se snaan miris eukaliptusa. Zrak je bio vruc i vlaan.
Prila nam je nepokrivena ena u jednostavnom, bijelom kaftanu.
Mena joj je dala dvije kovanice i ena je uzviknula. Dvije ene s fotama, zavezanim
oko prsa, koje su im sezale sve do ispod koljena, prole su kroz veu i krenule prema
nama. Kosa im je bila skrivena ispod bijelih rubaca zamotanih na vrhu glave.
"Tayebe", rekla je Mena, a ja sam pomislila da su pomagacice ili pomocnice. Slijedile
smo ih kroz labirint mracnih, poplocenih soba. Tu i tamo naili bismo na nekoliko
gorucih svijeca koje su cijeloj atmosferi davale neki nestalan, podzemni ugodaj. Zidovi
su bili mokri od vodene pare, bili smo okrueni zvukovima kapanja i pljuskanja, a od
vlage mi je curio nos.
Proli smo kraj jedne sobe kad me je pogodio udar vruceg zraka; provirila sam
unutra, ali mogla sam razabrati samo nejasne figure koje su suhim palminim licem
podravale vatru.
Odveli su nas u prostoriju punu drvenih kocaka, neke su bile prazne, a neke pune
enske odjece. Mena se odmah pocela skidati, prvo je skinula haik, zatim dfinu pa kaftan
i stavila ih u jednu od drvenih kocaka. Ispod je imala bijelu pamucnu podsuknju; svukla

GIGA
237
ju je i ostala stajati u potkoulji dugih rukava i s debelim vrecastim hlacama ukraenima
cipkom na rubovima. Nisam imala pojma da marokanske ene nose toliko slojeva
odjece; kako su podnosile vrucinu? Mena mi je okrenula leda pridravajuci fotu kako bi
se skrila dok skida ostatak odjece. Ucinila sam to i ona, zamotala se u fotu i zavezala je
iznad prsa na isti nacin kao i tayebe koje su cekale na nas.
Zatim smo Mena i ja opet krenule za dvjema enama s vjedrima u rukama. Ule smo
u veliku, maglom ispunjenu prostoriju s visokim spremnicima za vodu na jednom kraju.
Bila je puna ena, vecina je sjedila na kamenom podu i ribala se ili bila ribana od tayeba.
J ako mala gola djeca puzala su ili se gegala i gacala mokrim podom. Vidjela sam dijete
staro moda est mjeseci kako sjedi u kablu kraj svoje majke, smije se i klokoce dok ga
je majka polijevala vodom. Moja tayeba pourivala me prema jednom spremniku, potom
uzela jedno moje vjedro, napunila ga vodom i izlila ga na mene. Dahnula sam jer je bila
vruca vie no to sam ocekivala. Ponovila je to nekoliko puta dok nisam bila posve
mokra. Potom je vjedro opet napunila vrucom vodom i otila do slobodnog mjesta kraj
zida na suprotnoj strani. Pod se koso sputao prema spremnicima i sva voda s poda
slijevala se u uske lijebove na dnu spremnika. Tayeba mi je pokazala da sjednem na
pod. Koa mi je bila skliska od vode i pare. Cim sam sjela, tayeba me pocela trljati
grubim kese koji je izvukla iz mojega praznog vjedra. Zadrala sam dah; boljelo je.
Trljala me i trljala, podizala ruke kao da sam malo dijete, gurala glavu prema naprijed
kako bi mogla dosegnuti vrat. Trljala me dok nisam vidjela slojeve mrtve koe koja
nestaje s mojih ruku i nogu i ostavlja za sobom zacrvenjenu kou. Polijevala me vodom
dok je radila; trljala me i polijevala, trljala i polijevala, i punila vjedra kad bi ih
ispraznila. Naposljetku je sjela meni nasuprot, zgrabila moje lijevo stopalo i stavila ga u
krilo, te izvadila kamen nalik na ciglu negdje iz nabora svoje fote. Pocela je strugati
moju petu toliko snano da sam ustuknula. Kad je zavrila, uhvatila mi je desno stopalo,
i usporedila ga s lijevim. Kad je pocela s desnim stopalom, strugala je manje ustro
kamenom, zaustavila se nakon nekoliko sekundi, letimice me pogledala i rekla neto
ispitivackim tonom. Mogla sam samo pretpostaviti da me pita boli li me struganje na
ovoj kracoj nozi. Odmahnula sam glavom, ona se nagnula nad nju i pocela strugati s
vecim arom.
Svjetlo je bilo toliko mutno samo je nekoliko sicunih lampi svjetlucalo na
zidovima da nisam mogla raspoznati ostale figure u prostoriji, iako sam mogla
vidjeti da ena kraj mene stavlja neku vrstu kaaste smjese na pazuha koja odmah zatim
ispere. Zakljucila sam da ta smjesa uklanja dlacice.
Konacno je moja tayeba zagrabila aku crnog sapuna od maslinova ulja i rue koji
sam donijela i nasapunala me. Imao je strukturu muljevitog toplog maslaca; zatvorila
sam oci, opustila se i uivala u osjetu njezinih ruku koje su ga posvuda utrljavale,
posegnuvi i ispod fote kako bi dole do bedara. Nasapunala bi me pa isprala, uvijek
iznova, od glave do pete. Kad vie nije ostalo tragova sapuna, stala je iza mene. Osjetila
sam njezine ruke na svojoj mokroj kosi kad mi je pocela trljati glavu. Posegnula sam
gore i osjetila zrnatu smjesu poput gline razmazanu po glavi. Pomirisala sam komadice
na prstima; lavanda i opet rua. Kad ju je isprala, dodala mi je vjedra i odvela me u
drugu prostoriju te me ostavila ondje.

GIGA
238
U ovoj prostoriji bilo je vruce kao i u prvoj, ali ne toliko vlano. Ovdje su ene,
zamotane u svoje fote, ljencarile na podu, cavrljale i tiho se smijale. Tad sam shvatila da
hamam nije samo ritualno kupalite; bio je nalik na krovove gdje su ene mogle biti ono
to jesu. U ovoj kulturi, u kojoj su se ena i mukarci kretali u razlicitim sferama, i u
kojoj se od ena ocekivalo da se tiho krecu izvan svojih domova i stapaju s pozadinom,
ovdje je vladala sloboda i drugarstvo. Pronala sam kutak uza zid i prostrla plahtu iz
vjedra na topao kameni pod te sjela na njega, ispruila noge ravno ispred sebe, maknula
mokru kosu s ociju i pogledala ene oko sebe.
Boja koa varirala je od blijede preko uto-smede do tople smede i zasicene boje
kave. Vidjela sam duboke oiljke, neobicne izrasline, madee i ekceme razlicitih
povrina. Svako tijelo, cinilo se, imalo je znakove koje je ivot ostavio na njima.
Pogledala sam dolje u svoje tijelo i iznenada mi se moda prvi put svidjela topla
nijansa moje koe. Uocila sam da je zasicena i besprijekorna u teksturi; nikad nisam
primijetila da ima vlastitu ljepotu. Uvijek sam mislila da je previe tamna, neprivlacna u
odnosu na sedefastu, mlijecno bijelu boju i alabastrenu put Saksonaca s kojima sam se
uvijek usporedivala u Albanyju. Prela sam rukom po svojim bedrima i divila se
svilenkastoj teksturi nakon intenzivnog trljanja. Zatim sam dlanovima prela preko ruku
i ostavila ih na ramenima.
Nitko nije obracao pozornost na mene, cak i s mojom kracom nogom i uocljivim
epanjem. J a sam bila samo jo jedna ena u uzbibanom moru enskih osoba, samo jo
jedna ena cije je tijelo otkrivalo da je ivjela.
Pojavila se Mena i sjela kraj mene. Osmjehnula sam joj se i ona mi je uzvratila
osmijehom. Pogledala mi je noge, pokazala na desnu i pocela pricati. Nisam znala kako
joj objasniti polio osim arapskim rijecima: Ja sam dijete, jako bolesna. Kimnula je,
podignula kosu sa stranje strane vrata i pokazala mi dubok, loe zarastao oiljak.
Razumjela sam rijec otac, ali ponavljala je jo jednu rijec koju nisam razumjela, mrteci
se, ali nisam shvatila to mi pokuava reci o tome to joj se dogodilo.
Zatim je pocela micati rukama kao da ljulja dijete, podignula je ramena i kimnula u
mojem smjeru, a ja sam shvatila da me pita imam li djece. Pogledala sam je i potom, ne
znam iz kojeg razloga, kimnula, stavila ruke na trbuh i pokazala prema gore, nadajuci se
da ce razumjeti to pokazujem.
Razumjela je. Ucinila je isti pokret i podignula tri prsta u zrak.
Troje? Pobacila je tri puta ili joj je umrlo troje djece? Ali bila je toliko mlada.
Instinktivno sam spustila svoje ruke na njezine i stisnula ih. Kad je uzvratila stiskom,
suze su mi se pojavile u ocima i pocela sam plakati.
Svoj gubitak nisam podijelila ni s kim osim s Manon kojoj sam hladnokrvno rekla
da sam izgubila dijete cije je postojanje ona negirala. A sad, iako nisam mogla rabiti
rijeci kako bih opisala svoju tugu, ona se pojavila, nanovo, s Menom. Znala sam da
razumije to osjecam, a ja sam znala to ona osjeca. Oci su joj se punile suzama,
nastavila je kimati i stiskati moju ruku.
Vidjela sam da joj je stalo do mene, a iznenada sam i ja pocela mariti za nju.

GIGA
239
Pomislila sam na sredovjecnog mukarca s jednom rukom, njezina supruga, kako joj
dolazi nocu. Pomislila sam na dane provedene pod budnim okom stroge Nawar u kuci
kojom je vladala prva supruga i u kojoj mlada i ljepa supruga sigurno nije bila
dobrodola.
Gdje je Menina obitelj? Voli li svojeg supruga ili su je jednostavno prodali i
dogovorili brak? Kako je zadobila duboki oiljak sa stranje strane vrata? Zato je
izgubila tri djeteta? Hoce li ih imati jo? Naposljetku je pustila moje ruke, potapala me
po podlaktici, a ja sam obrisala lice jednim krajem fote.
Sjedile smo jedna kraj druge. Ramena su nam se dodirivala. Osjetila sam dubok mir
nakon plakanja. Kako cudno, pomislila sam, da cu proputovati gotovo pola svijeta i
pronaci prijateljicu mladu marokansku enu prvu nakon svojih tinejderskih
prijateljstava.
U meni se irio mir; od dana kad sam Etienneu rekla za dijete, bila sam preplavljena,
toliko nesigurna, sve je bilo zbunjujuce, zastraujuce, a ponekad i opasno putovanje. Ali
sad je to nestajalo.
Pomislila sam kako se taj novi osjecaj, osjecaj da se neto oslobada u meni, pojavio
dok sam gledala Aszulaya kako slua pticu, pa kasnije kad sam leala na krovu pod
suncem razmiljajuci o Badouu i Falidi i njihovim izrazima lica kad sam im kupila
darove jo jednu knjigu za Badoua i maramu za Falidu. Pomislila sam na Aszulaya
koji me je promatrao dok sam se smijala u Le Jardin Majorelleu i bjelinu njegovih zuba
na tamnom licu. Opet sam zamislila izraz njegova lica dok je sluao velicanstveni pjev
ptice u dvoritu u Shariji Zitoun. Bila sam pospana, prepustila sam se miru, privukla
koljena i stavila ruke na njih.
spustila glavu na ruke i zatvorila oci. Mislim da sam zaspala. Nakon nekog vremena
Mena je neto rekla, a ja sam podignula pogled. Pozvala me da krenem s njom, otile
smo do vrata koja su vodila kroz neki prolaz; pretpostavljala sam da ce nas odvesti do
mjesta na kojemu smo ostavili odjecu. Ali tu je bila jo jedna prostorija u kojoj su ene
leale ili sjedile prekrienih nogu dok su druge trljale njihovu kou, pritiskivale i
mijesile ih kao to sam ja mijesila tijesto kad bih radila kruh.
Mena me kretnjom pozvala da legnem na trbuh, zatim je pokazala na mene, pa na
sebe, i ja sam zakljucila da to znaci da cemo to raditi jedna drugoj.
Moja instinktivna reakcija na to bio je stid, odmahivanje glavom i rijeci la, la, shukran
ne, ne, hvala a ipak... nisam to ucinila. To je bio prirodan poredak stvari u
hamamu: trljanje i cicenje, prostorija puna pare za oputanje, i potom masaa.
Rasprostrla sam plahtu i legla potrbuke na topli pod, ruku ispod glave kao i ostale ene.
Mena je kleknula kraj mene i pocela mi gnjeciti ramena.
Ocekivala sam da cu biti okirana ako ne okirana, barem ispunjena neugodom
na dodir enskih ruku na tijelu, ali postalo mi je jasno da je sve to prirodno u hamamu.
Opet sam zatvorila oci.
Prolo je koliko? Racunala sam u glavi gotovo pet mjeseci otkad je moje tijelo

GIGA
240
bilo dodirnuto: od sijecanjskog jutra kad sam Etienneu rekla za dijete. Pokuala sam se
sjetiti kako smo se Etienne i ja zbliili, pokuala sam nanovo osjetiti njegove dodire.
Menine snane, spretne ruke koje su masirale moja cista, vlana leda, pa bokove i
zadnjicu kroz fotu, i naposljetku moja bedra, listove i stopala, omamile su me. I dalje
sam razmiljala o Etienneovim rukama na sebi, o njegovu tijelu na mojem, doputala
svojoj mati da stvara slike pune intimnosti.
Kad mi je Mena dodirnula rame, znala sam da sam ja na redu da joj uzvratim uslugu,
otvorila sam oci, trepnula i vratila se mirisnoj toplini hamama.
Kad sam kleknula kraj Mene i pocela joj polagano trljati ramena, shvatila sam da
uopce nisam bila razmiljala o Etienneu. Ruke i cijelo koje sam zamiljala na svojem
bili su plavicasti.
Konacno smo se vratile u svlacionicu, obrisale se i odjenule, te zatim noseci vjedra s
mokrim tkaninama za trljanje i plahtama krenule natrag u Shariju Soura s Najeebom
koji nas je, kao uvijek, slijedio kao sjena.
Dok smo u tiini prolazili ulicama, bila sam svjesnija svojega tijela, vlanog, cistog i
slobodnog pod kaftanom, nego ikad prije. Cinilo se kao da je svaki ivac bio probuden
i, iako sam disala usporeno, srce mi je kucalo malo bre no inace.
Osjecala sam ugodu koju nisam prepoznala. Nisam mogla prestati razmiljati o
neocekivanim matarijama o Aszulayu, uvjeravajuci se da su one bile samo reakcija na
situaciju, senzualnu prirodu Kamama. To je bilo samo to.
Nita vie, pokuavala sam se uvjeriti.
eljela sam posjetiti Badoua i Falidu tog poslijepodneva. Zajedno s Najeebom ili
moda njegovim bratom blizancem jer ih nisam razlikovala otila sam do Sharije
Zitoun. Pokucala sam i viknula, osmjehivala se i cekala Falidu ili Badoua.
Ali Manon je otvorila kapiju.
Udahnula sam; iako sam znala da se moe vratiti u svakom trenutku, nekako nisam
ocekivala da cu vidjeti nju.
"to hoce?" upitala je.
Podignula sam koaru koju sam nosila. "Donijela sam neto hrane. Za Badoua",
odgovorila sam znajuci da je bolje da ne spominjem Falidu.
"Ne treba hraniti moje dijete. Mogu to i sama", odgovorila je.
"Znam. To je samo zato to te nije bilo, a Aszulay..." zaustavila sam se. Znala sam da
je bolje da Manon govorim to manje o Aszulayu. O svemu. Nisam mogla biti sigurna u
to to bi ona mogla reci ili uciniti.
"Dakle, ti i Aszulay ste se sprijateljili. O tome je rijec?" pitala je zureci u mene.
Jo sam uvijek stajala na ulazu. "Sve dok si ti kod kuce necu se brinuti o Badouu."
"Nema razloga ni pravo da se brine o mojem djetetu", rekla je. "Udi. Ne

GIGA
241
volim kad susjedi mogu sve vidjeti."
Bacila sam pogled na praznu ulicu te zatim ula. Zatvorila je kapiju za mnom i
povukla zasun. "Gdje je Badou?" upitala sam. U dvoritu i kuci bilo je tiho.
"Poslala sam ga s Falidom u soukove", odgovorila je. "to si donijela?"
Uzela mi je koaru iz ruku i podignula krpu, te zatim skinula poklopac s lonca s
pirjanim couscousom i povrcem. "Kuha marokansku hranu?" upitala je.
"Idem onda, i, kao to si rekla, ne treba hranu." Posegnula sam za drkom koare, ali
je ona nije pustila.
"Badou mi je rekao da ide u unutranjost s njim i Aszulayem", rekla je bez prizvuka
u glasu. J o je uvijek drala koaru rukom koja je bila udaljena samo nekoliko
centimetara od moje. "Zato ide tamo? J edino to moe vidjeti su berberi i njihove
deve. Prainu i prljavtinu. Mene ne bi mogla odvuci tamo."
Nisam odgovorila.
"Zna da ima enu", rekla je s podmuklim osmijehom i spustila palac na moje prste
stisnuvi ih oko drke koare.
Potresle su me njezine rijeci. Mislila sam da sam se uvjerila kako je nema. Nisam
razmiljala o Aszulayu sa enom kad sam samo nekoliko sati ranije matala o njemu u
hamamu.
Manon je lagala kao to je lagala da je Etienne umro.
"Stvarno?" rekla sam. "Bila sam u njegovoj kuci. Nisam vidjela suprugu." Iako joj
nisam imala namjeru reci da sam bila u Aszulayevu domu, Manon me je razbjesnila
nacinom na koji je rekla zna da ima enu, cekajuci na moju reakciju. Kao da je meni
vano ima li Aszulay enu ili nema, kao da je znala ili slutila koje su se slike
nedavno vrtjele u mojoj glavi.
Sad je osmijeh s njezina lica nestao onoliko brzo koliko se brzo i pojavio, a pritisak
njezina palca na mojim prstima rastao je. "Bila si u njegovoj kuci", ustvrdila je.
Pogledala sam je, ali nisam namjeravala maknuti prste. "Nisam vidjela enu",
ponovila sam.
"to si radila ondje?"
"To je moja stvar." uspravila sam se. Vidjela sam da sam izazvala reakciju u njoj.
Mogla sam se suprotstaviti ovoj eni. Nije mi mogla nauditi svojim rijecima.
"Naravno da je nisi vidjela ondje. Ona ne ivi u gradu."
to je Aszulay bio rekao, tocno? Pokuala sam se sjetiti naeg razgovora kad me je
pozvao da se pridruim njemu i Badouu. Svakih nekoliko mjeseci idem u posjet obitelji.
Izvukla sam prste ispod njezina. "I? Pa to ako ima suprugu?"
"Ona je prava seoska djevojka. Podcinjena njemu", rekla je s prezirom. "Nomadska
glupaca. Ostaje ondje gdje joj je mjesto, okruena svojim kozama."

GIGA
242
"Oh?" rekla sam hinjenom nezainteresiranocu.
"J o uvijek eli ici u BLED?. eli ici i vidjeti Aszulaya s njegovom enom?"
"Zato bi mi to smetalo?" upitala sam uznemirena igrom koju smo igrali. Pokuavala
me uciniti ljubomornom.
Iznenada vie nisam eljela nastaviti ovaj razgovor. Moda necu otici s Aszulayem u
unutranjost.
Ali to bi znacilo da je Manon pobijedila.
Pitala sam je jednolikim glasom: "Zato ti se toliko ne svida?" Naravno da sam znala
zato govori o njoj na taj nacin. Ona je bila ta koja je bila ljubomorna na suprugu. I
na mene, jer mi je Aszulay posvetio panju.
Ali ona je imala Oliviera. I imala je Aszulaya, usprkos njegovoj eni. Zar to nije bilo
dovoljno? Koliko Aszulaya je Manon eljela i trebala?
Lagano sam potegnula rucku koare i ona je konacno popustila. "Idem sada", rekla
sam i okrenula se prema kapiji.
"Oh, molim te, Sidonie, molim te, cekaj", rekla je Manon ljubaznim tonom koji
dotad nisam bila cula. "Mislila sam ti neto dati. Odmah se vracam."
Bilo mi je to previe sumnjivo; Manon se nikad prema meni nije ponaala ljubazno.
Ali bila sam radoznala. Pourila je uza stube i trenutak poslije spustila se s necim u ruci.
"Ovo su pisaljka i tintarnica", rekla je. "Antikni primjerak koji su rabili nekadanji
pisari." Pruila mi ih je. Posudica od srebra jajolikog oblika ukraenih strana. "Pogledaj.
Ovdje je pisalo", rekla je pritisnuvi jedan kraj posudice na to je izaao dugacak
metalni dodatak. Neto tamno tinta? svjetlucalo je na njegovu vrhu. eljela ga je
spustiti na moj desni dlan, ali vrh se zabio u meso ostavivi mali urez na koi.
Instinktivno sam je trznula unatrag, a kapljica krvi pojavila mi se na dlanu.
"Oh, oprosti", rekla je, polizala prste i spustila ih na krv. S prstima na porezotini,
neto je promrmljala jako tiho.
Prola me jeza. "to si rekla?" upitala sam je, povukla ruku i prela dlanom po haiku.
Pogled joj je bio intenzivan. "Samo sam rekla koliko sam nespretna", odgovorila je,
ali znala sam da lae. Neto u njezinu pogledu govorilo mi je da gotovo osjeca
zadovoljstvo.
Pogledala sam pisalo i tintarnicu koju je jo uvijek drala. "Ne elim ih." Okrenula
sam se, povukla zasun kapije i izala ne zatvorivi je i ne pogledavi je.
Razboljela sam se za vecerom. Suprug i sinovi bili su poslueni, i sad sam ja sjedila
na jastucima za niskim stolom u dnevnoj sobi s Menom. Nawar je jo uvijek bila u
kuhinji, cekali smo je. Ali dok sam zurila u hranu na stolu, sve je postalo mutno. Boljela
me je ruka, pogledala sam je. Dlan mi je bio natecen, a mala rana nabrekla i
tamnocrvena oko rubova.

GIGA
243
eljela sam leci. Pokuala sam stati na noge odgurujuci se lijevom rukom o stol.
Mena me zbunjeno pogledala, pitala me neto, ali glas kao da je dolazio izdaleka.
"Bolesna", rekla sam na arapskom, bespotrebno, i Mena je ustala i prila mi.
Lice mi je bilo mokro od znoja, obrisala sam celo nadlanicom desne ruke.
Mena je spustila ruku na moj rucni zglob i pogledala dlan. Drala ga je trenutak
predugo. Razumjela sam njezino pitanje na arapskom: to je ovo?
Sad sam vec drhtala. Kakve je to imalo veze? eljela sam leci i pokuala izvuci ruku,
ali Mena ju je cvrsto drala ponovivi pitanje.
Kako sam joj to mogla objasniti s toliko malim znanjem arapskog? ena, rekla sam
slabano. Ozlijedila me.
"Sikeen?" upitala je, a ja sam odmahnula glavom ne razumjevi je. Drugom rukom
podignula je no sa stola. "Sikeen", ponovila je i pokazala na moj dlan.
Odmahnula sam glavom i drugom rukom nacinila kretnju kao da piem. Koja je bila
arapska rijec za pisalo i zato se Mena uzvrpoljila oko neceg toliko nevanog kad sam
se osjecala toliko loe?
"Qalam?." rekla je brzo i ovaj put sam kimnula.
"Da. Qalam. Pisalo. Samo me ubola pisalom", promrmljala sam iako sam znala da ne
razumije moj francuski. Opet sam pokuala osloboditi ruku, ali Mena ju je cvrsto drala
i pozvala Nawar i sluavku. Obje su dole u kuhinju, a Mena je ubrzano govorila
pokazujuci na moju ruku.
Stara sluavka ispustila je jauk i prebacila pregacu preko lica. Nawar je irom
otvorila oci i pocela izbacivati mnotvo arapskih rijeci kao da moli.
Mena mi se opet obratila ponavljajuci jednu rijec, zatim se okrenula prema Nawar, a
ja sam cula kako izgovara Aszulayevo ime.
U sobi je bilo previe vruce, previe svijetlo. Menin glas i Nawarine molitve
pomijeale su se s kukanjem stare ene, a zvukovi su se pretvorili u nerazumljivo
brbljanje, demonske krikove. Prostorija se naginjala, a pod se podizao sve do mojeg
obraza.

GIGA
244
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

MIRIS je bio prodoran, gorjele su mi nosnice, pa sam okrenula glavu na drugu stranu.
Od pokreta me je zaboljelo celo, a kad sam otvorila oci, sve je bilo mutno. Trebao mi je
trenutak da shvatim kako leim na leaju u glavnoj prostoriji i kako mi Mena pred licem
mae malom, tkanom vrecom iz koje je izlazio dim.
"Besmellah rahman rahim", ponavljala je. Pogledala me je u oci i rekla neto, i ovaj put
razumjela sam rijec din.
Htjela sam odmahnuti glavom, reci ne, to nije din, nije zao duh. Zasigurno ima veze
s necim to sam pojela ranije tog dana, neto to mi nije prijalo. eljela sam da prestane
mahati vrecom iz koje je izlazio dim, ali nisam se mogla sjetiti nijedne arapske rijeci
osim la. Ne.
Tad sam ugledala Aszulaya. Pojavio se iza Mene i razgovarao s njom. I dalje
odvracena lica spustila je maramu i prekrila cijelo lice, te sve glasnije odgovarala brzim,
kratkim recenicama, cvrsto dreci moj desni rucni zglob koji je opet podignula.
Aszulay je rekao jednu recenicu i ona je otila.
Cucnuo je kraj mene. "Mena kae da je neka zla ena bacila cini na tebe."
Pokuala sam se osmjehnuti na takvu apsurdnost, ali cinilo mi se da lebdim, da sam u
nekom bolnom snu. J e li Aszulay doista bio ovdje, ili sam ga samo zamiljala kao u
hamamu na pocetku dana? "Ne. Samo sam... bolesna. Moda hrana..." glas mi je
iceznuo.
Podignuo mi je ruku. Njegovi prsti bili su toliko hladni oko mojih. Lice mi je gorjelo,
tutnjalo mi je u obrazima, a ja sam pritisnula njegovu nadlanicu uza svoj obraz i
zatvorila oci zbog hladnoce. Zatim sam usnama dodirnula njegovu kou, disala,
pokuala namirisati indigo.
"to ti se dogodilo s licem, Sidonie?" Njegov glas bio je blag. Nije povukao ruku.
Otvorila sam oci i najedanput crte njegova lica vidjela toliko jasno, toliko blizu, da
sam shvatila to radim. To nije bio san. Pustila sam njegovu ruku, prstima prela preko
svojeg oiljka pa shvatila da gleda moj drugi obraz. Pomaknula sam prste kako bih ga
dodirnula; cinio se nateklim. "Izgubila sam svijest. Vjerojatno sam pala na lice", rekla
sam posramljeno. "Oprosti to su te doveli ovamo." Pokuala sam se uspraviti, ali bila
sam preslaba. "Sutra cu biti dobro. Nakon sna."
"Tko je ena o kojoj si pricala Meni?" tad je pitao Aszulay i njeno pritisnuo moje
rame, a ja sam opet legla.
"Manon. Otila sam vidjeti je li sve u redu s Badouom i Falidom ranije", odgovorila
sam. "Nisu bili ondje. Samo Manon."
"I? to se dogodilo s tvojom rukom?"

GIGA
245
Izbacila sam neki tihi zvuk kao da se pokuavam nasmijati. "Nita. eljela mi je dati
neki dar. Ne znam zato; ne voli me, zar ne?"
Sjedio je posve mirno.
"Neko staro pisalo i tintarnicu. Pruila mi ga je, a ja sam se ubola na vrh pisala. To je
sve."
Neto se promijenilo u njegovu izrazu lica. "Moda bih te trebao odvesti u kliniku u
francuskoj cetvrti", rekao je.
"Molim? Ne", rekla sam. "Imam neku mast u svojoj sobi. Moda ce to pomoci."
Cvokotala sam zubima; vie nisam bila groznicava, nego sam se tresla od hladnoce.
Aszulay je okrenuo glavu i viknuo neto, zatim opet podignuo moju ruku, pribliio je
svojem licu i promotrio. Vidjela sam da mi je dlan bio jo vie natecen, a rez gnojan.
Pokuala sam saviti prste, ali nisam mogla.
Lice stare sluavke pojavilo se iznad Aszulayeva ramena; obratio joj se i ona je
otila. "Donijet ce ti pokrivac. I rekao sam joj da poalje jednog od djecaka do moje
kuce", rekao je. "Treba vie od blagoslova i zapaljenih trava." Njegove oci napustile su
moje lice, spustile se nie, a zatim je ispruio ruku. "Ili amajlija."
Pogledala sam to dri u ruci: krug s okom na zlatnom lancu. Bio je Menin; vidjela
sam ga kad se skidala u hamamu. Zasigurno ga je stavila na mene veceras.
Aszulay je ispustio amajliju i ustao dok se sluavka pribliavala mrmljajuci i noseci
pokrivac u ispruenoj ruci. Aszulay ga je uzeo i pokrio me njime.
Drijemala sam i budila se neko vrijeme svjesna da Aszulay sjedi kraj mene na
niskom stolcu. Osjetila sam kako mi je opet uzeo ruku. Bilo mi je teko otvoriti oci, ali
ipak jesam i ugledala sam njegovu glavu nagnutu nad moju ruku i neto to je drao
izmedu palca i kaiprsta. Osjetila sam iznenadan, dubok ubod, pokuala sam povuci
ruku, ali on ju je cvrsto drao. J aukala sam dok sam osjecala kako necim vrucim i
otrim probada i kopa po mojem dlanu.
Mrmljao je neto na arapskom, neto utjenog tona kao da mi govori da ce uskoro
prestati ili da mu je ao.
Zadrala sam dah.
Konacno je podignuo glavu i ja sam ispustila tih krik olakanja jer je bol nestala.
"Imam ga", rekao je, ali nisam razumjela na to misli, niti me bilo briga.
Ruka me je odmah pocela peci, naglo sam udahnula i podignula glavu kako bih
vidjela to se dogada. Aszulay mi je polijevao dlan necim to je mirisalo na
dezinfektant. "Boli", rekla sam, a on je kimnuo.
"Znam. Uskoro ce prestati." Zamotao mi je ruku cistom gazom. "A sad, pij", rekao je
i pribliio cau mojim ustima. U njoj je bio neki sirup iako se nije mogla skriti gorcina.
"Uklonit ce bol i pomoci ti oko groznice."
Sve sam popila i opet legla. Strano mi je tutnjalo u ruci. Aszulay je sjeo kraj mene,

GIGA
246
nijemo, i u jednom trenutku nisam imala pojma koliko je vremena bilo prolo
shvatila sam da je bol nestala na to me je obuzeo sneni mir. "Vie ne boli",
promrmljala sam.
"Dobro", rekao je Aszulay i rukom me pogladio po celu.
Znala sam da padam u san. "Mislila sam danas na tvoje ruke", apnula sam, "u
hamamu", a poslije toga vie se nisam sjecala nicega.
Kad sam se probudila jutro poslije, ostala sam leati nekoliko minuta trepcuci u tami
i pitajuci se zato nisam gore u svojoj sobi.
Podignula sam ruku i ugledala je uredno zamotanu u gazu.
Mena je ula s caom caja i ja sam se pokuala uspraviti. "Kayf al-haali" pitala me
pruajuci mi cau.
Nespretno sam je primila objema rukama pazeci na dlan. "Dobro sam", odgovorila
sam na arapskom na njezino pitanje. Doista sam bila dobro, vie nisam bila groznicava,
a ruka mi je samo jo malo bila osjetljiva i ukocena.
Pomislila sam na Aszulaya kako se naginje nada me. "Aszulay?" upitala sam. "J e li
ovdje?"
"La", odgovorila je Mena odmahujuci glavom.
Vec za sat vremena osjecala sam se dovoljno dobro da odem u svoju sobu,
promijenim odjecu i oceljam kosu, iako sam bila pomalo slaba, a moji pokreti
nespretni zbog zamotane ruke. Modrica na obrazu bila je tamnoruicasta, i boljela me je
samo na dodir.
Sjedila sam u dvoritu i ubrzo potom pojavio se Aszulay. Stidljivo sam ga pogledala;
koliko se toga stvarno dogodilo protekle noci, a koliko se zbilo u mojoj glavi? Sjecanja
iz noci prije pomijeale su se s mojim mislima o njemu u hamamu.
Ali on mi se osmjehnuo i ja sam mu uzvratila osmijehom. "Izgleda puno bolje",
rekao je kimajuci. "Ostao sam do rano ujutro, ali kad sam uocio da vie nema groznicu
i da je oteklina manja, otiao sam." Cucno je ispred mene i uzeo moju ruku njeno
odmatajuci gazu. "Da, pogledaj. Bit ce dobro. Otrov je otiao."
"Otrov?" upitala sam i pogledala svoju okrenutu ruku koja je lagano leala na
Aszulayevoj. Dlan mi je opet bio normalne velicine, osim to je ostala mala rana u
sredini.
Odjednom sam se sjetila da sam pritisnula usne na njegovu ruku noc prije. Ali znao
je da sam deliricna i da ne mogu biti odgovorna za svoje poteze.
Aszulay je zamotao gazu. "Ostavi gazu jo danas kako bi ruka ostala cista", rekao je.
"Do sutra ce zacijeliti."
"Otrov?" ponovila sam. "Kakav otrov?"
Ustao je i odvratio pogled. "Izvadio sam komadic necega iz rane. Kost. Neka starija

GIGA
247
pisala imala su vrhove izradene od zailjenih kostiju."
Sjetila sam se Falide na groblju. Njezine leinarske potrage za onim to je eljela
Manon. Protresla sam se kao da se osjecaj hladnoce od prethodne noci vratio. "Ali zato
bi stara kost izazvala infekciju?"
Pogledao me je. "Stare kosti ne bi same po sebi. Moda... ako su bile uronjene u
neku tvar..." zastao je. "Nisam posve siguran."
"A da ga nisi izvadio? Da Mena nije poslala po tebe?"
"Za dva dana vodim Badoua u unutranjost", rekao je posve ocito promijenivi temu
razgovora, ne eleci odgovoriti na moje pitanje. "eli li jo uvijek poci s nama?"
Kimnula sam shvativi da vie nece razgovarati o tome to se dogodilo mojoj ruci.
Nisam ga mogla pitati misli li kao to sam ja sada mislila da mi je Manon
namjerno pokuala nauditi. Znala je da odlazim s Aszulayem i njezinim sinom, htjela
me zaustaviti.
Manon mi nije eljela darovati pisalo i tintarnicu. Ono to je ucinila, ucinila je
namjerno, a to je bilo jezivo i zastraujuce.
Nisam je vie nikad eljela vidjeti.
Nisam eljela razmiljati ni o Badouu i Falidi koji su bili sami sa enom koja je
sposobna za takvo zlo.
Dva dana kasnije Aszulay je s Badouom doao u Shariju Soura. Badou je pricekao na
ulici dok je Aszulay uao u dvorite. Stavljala sam haik na glavu kad je Aszulay rekao:
"Sidonie", na nacin zbog kojeg sam zastala s napola namjetenom maramom.
"Da?" upitala sam. Izgledao je cudno. Moda mu je bilo nelagodno. Nikad nisam
vidjela Aszulaya s izrazom nelagode.
"Sigurna si da eli ici?"
Kimnula sam. "Da. Zato?"
"Kod Manon..." zastao je pa nastavio. "Kad sam otiao po Badoua..."
"Ne", rekla sam i on je zautio. Zamislila sam razgovor koji su sigurno vodili.
Aszulay je sigurno spomenuo ono to je Manon ucinila.
Zasigurno su se svadali. Sad mi je Aszulay htio reci to je rekla Manon, ili objasniti
njezine postupke. Znala sam da je pitala Aszulaya idem li s njima. Ocekivala je da joj
odgovori ne jer sam bolesna. Nije htjela da provodim vrijeme s Aszulayem; naravno da
je bila ljubomorna na mene. A kad je saznala da ipak idem... u najmracnijem dijelu sebe
bilo mi je drago zamisliti njezin bijes zbog toga to mi nije uspjela nauditi. eljela sam
da misli da sam snanija od nje.
"to god se dogodilo kod Manon, ne elim znati", rekla sam. "elim ostaviti za
sobom sve misli o Manon i Shariji Zitoun. Barem dva dana, Aszulay. Molim te, nemoj
mi govoriti nita o njoj."

GIGA
248
Dug trenutak gledao je u mene kao da debatira sam sa sobom, a zatim je, gotovo
protiv svoje volje, kimnuo. Izali smo kroz kapiju i on, Badou i ja proli smo uskim
ulicama medine koje jo nisam bila otkrila. Osjecala sam se posve zdravom. Nosila sam
tkanu torbu. Aszulay je imao dvije platnene vrece prebacene preko ramena.
Kad smo proli kroz natkriveni souk i ispod visokog luka u zidu medine, odmah je
dolo do male promjene atmosfere. Ljudi su bili drugacije odjeveni, a mnoge ene, iako
su imale marame na glavi, nisu bile pokrivene. Zgrade su bile vie i ue, vrata bogatije
ukraena.
"Gdje smo, Aszulay?" upitala sam.
"Mallah", odgovorio je. "idovska cetvrt." Pogledao me je. "Cula si za marokanske
idove?"
Odmahnula sam glavom. Etienne ih nikad nije spomenuo.
"Melh znaci sol. Nakon bitki u drevna vremena u Maroku idovi su imali
zadatak soliti glave neprijatelja. Glave su se stavljale na gradske zidine, to je bio
obicaj."
Namrgodila sam se i pomislila na genezu imena Djemma el Fna.
"Danas su idovi osobito idovke vani imucnim marokanskim enama.
Obavljaju niz poslova za ene koje ne mogu napustiti svoje domove, donose im visoko
kvalitetnu odjecu, izraduju vlastitu, pokazuju im uzorke nakita koji se moe kupiti.
Dobrodole su u haremima."
Promotrila sam grad unutar grada, a uho mi je otkrilo novi jezik. Dok smo prolazili
kraj otvorene kapije, skupina malih djecaka sjedila je rame uz rame na gruboj, drvenoj
klupi u dvoritu. Drali su male knjige i njihali se naprijed-nazad i visokim glasovima
proizvodili agor recitirajuci.
"Pogledaj, oncle Aszulay, lecole", rekao je Badou i vukao me za ruku kako bih se
zaustavila. "Ti decki su u koli."
Aszulay nije usporio, i dok sam nagovarala Badoua da krenemo, pustio je moju ruku
i poceo trcati uz Aszulaya. "Uskoro cu ja ici u kolu, da, oncle Aszulay?"
Aszulay nije rekao nita. Badou je i dalje gledao gore u Aszulaya dok smo hodali.
"Zato on ne ide u kolu?" upitala sam. "Ima dovoljno godina, zar ne?" Pomislila
sam na djecake koje smo vidjeli, nimalo starije od Badoua, kako hodaju, u troje ili u
cetvero dok ih starija braca dre za ruku, kroz krivudave ulicice medine.
Neka djeca u idovskoj koli djelovala su cak i mlade od Badoua.
Ali Aszulay je odmahnuo glavom, gotovo neprimjetno, i ja sam shvatila da ne bih
trebala dalje govoriti. "Idemo ovim putem", rekao je i otro skrenuo u taman, uski
prolaz. "Parkirao sam kamionet izvan zidina Mellaha."
Naposljetku smo proli kroz nekoliko kapija i Aszulay je otkljucao iroka dvostruka
vrata. Unutar ogradenog prostora bilo je vozilo u obliku sanduka. Bilo je pranjavo i

GIGA
249
ulubljeno, i, poput svih vozila koje sam vidjela u Maroku, cinilo se da dugo nije bilo u
uporabi.
Aszulay ga je otkljucao i stavio vrece u stranji dio koji je bio prekriven platnom.
Obila sam kamionet i rukama prela preko branika.
"Kakvo je ovo vozilo? Ne prepoznajem ga", rekla sam.
Aszulay me je pogledao preko haube automobila. "Fiat la Camionnette. 1925."
"Ah. Fiat", rekla sam kimnuvi. "Nisam dosad vidjela kamionet Fiat iako sam citala
o njima. Mi smo imali..." zastala sam. Htjela sam spomenuti Silver Ghosta. "Imala sam
auto", rekla sam.
"Imaju li svi u Americi automobile?"
"Oh, ne", rekla sam. "Ne svi."
"Hajde, Badou", rekao je, "uskaci."
Badou se uzverao na vozacko sjedalo, i na koljenima zgrabio upravljac te ga poceo
snano okretati s jedne na drugu stranu. "Pogledaj me, Sidonie, pogledaj! Vozim", rekao
je cereci se. Njegov lijevi prednji zub drao se jo samo za jednu nit. Uzvratila sam mu
osmijehom i smjestila torbu uz noge. Badou je kliznuo do mene na drugu stranu dok je
Aszulay ulazio. Spustio je kraj turbana na nos i usta i okrenuo kljuc. Uz snaan kaalj i
grmljavinu, Fiat je oivio.
Zaustavili smo se u predgradu Marakea; Aszulay je otiao do jednog tanda i vratio
se sa sandukom u kojem su bile cetiri ive kokice. Stavio je sanduk u stranji dio
kamioneta koji je od sjedala bio odvojen platnenom zavjesom. Kokice su kvocale i
krijetale.
Nakon to smo napustili Marake i sili s ceste na pisteu, pitala sam Aszulaya koliko
e potrajati vonja do kuce njegove obitelji.
"Pet sati, ako ne bude problema", odgovorio je priguenim glasom zbog turbana.
"Idemo na jugoistok, u dolinu Ourika. Udaljena je samo sedamdeset kilometara, ali
teko je voziti pistama." Pogledala sam ga na trenutak uivajuci u pogledu Plavog
mukarca iz Sahare koji vozi drndajuci kamionet umjesto da vodi devu. "Moja obitelj
ondje ivi, u malom selu."
Poslijepodne je bilo plavo, crveno i bijelo; nebo je bilo cisto i veliko iznad nas,
zemlja oko nas u svojoj upecatljivoj boji i snijegom pokrivene planine uzdizale su se u
daljini. Aszulay je otkrio usta i poceo pjevati arapsku pjesmu dubokim i bogatim
glasom, a Badou je pljeskao rukama u ritmu i pridruivao mu se kod refrena.
to bi Etienne mislio o meni da me sad vidi? Vie nisam bila ena koju je poznavao
u Albanyju.
Isto tako, ni on nije bio mukarac kojeg sam mislila da poznajem.
Nisam eljela razmiljati o Etienneu. Pridruila sam se Badouu u pljeskanju.
Drmusajuci se kamionetom na uskoj stazi, pomislila sam da bih se mogla osjecati

GIGA
250
nevanom, okruena ovim beskrajnim prostorom. A ipak se nisam osjecala malom;
umjesto toga, velicanstvenost neba i planina ispunila me je necim to je gotovo,
govorila sam si, bila cista suprotnost.
PISTAMA SE , kao to je rekao Aszulay, teko vozilo, cak i nesigurnije nego onima
kojima sam putovala s Mustafom i Azizom. Bilo je blagih i otrih zavoja i dijelova gdje
je ljunak nestajao kroz nia predgorja Atlasa. Morali smo izbjegavati magarce, konje i
deve. Ponekad smo poskakivali i ljuljali se, a Badou je klizio izmedu nas, katkada smo
se smijali zbog pogleda na Badoua koji bi poskocio pa se zatim opet spustio nakon to
bi udarili u posebno visoku izbocinu.
Nakon otprilike tri sata zaustavili smo se kraj skupine visokih stabala pernatih
listova. Tu je bio plitak, brz izvor koji se dizao u mjehuricima iz hridi, a mukarac i
ena Berberi, jer njezino lice nije bilo pokriveno cucali su uz rub vode i punili
mjeine. Dva magarca s natrpanim koarama od sijena na ledima nestrpljivo su tapkali
na mjestu svojim kratkim, snanim nogama i njakali dok ih nisu odveli do izvora kako
bi pili iz njega.
Troje male djece djevojcica i dva djecaka, jedan je tek prohodao prskalo je u
plitkoj vodi, smijalo se, i dok sam sputala Badoua, vidjela sam kako ih promatra.
Ostavila sam haik i veo u kamionetu.
Uhvatila sam ga za ruku i otila s njim do izvora, cucnula, zagrabila vodu i pila, a
Badou je napravio istu stvar. Mokrom rukom prela sam preko njegova lica; bilo je
pranjavo od vonje. Tad sam uocila da se Aszulay udaljava velikim koracima. Penjao
se laganom uzvisinom te nestao. Badou i ja sjeli smo kraj vode, izvadila sam kruh, sir i
orahe iz tkane torbe i, dok smo jeli, Badou je ozbiljno gledao djecu.
Najedanput je jedan od njih, stariji djecak Badouovih godina, potrcao prema nama i
obratio se Badouu na arapskom. Badou je odmahnuo glavom. Djecak je otrcao do
magaraca i posegnuo u jednu od koara te izvukao narancu. Vratio se k Badouu, cucnuo
ispred Badoua i poceo guliti plod. Kad je bilo gotovo, podijelio ju je na dva dijela i
Badouu dodao polovicu.
Badou je pogledao u nju pa u mene. "Uzmi je, Badou", rekla sam i on ju je uzeo iz
djecakove prljave ruke. "Reci mu hvala", rekla sam i Badou je neto promrmljao
djecaku. Stavila sam aku oraha u Badouovu ruku pokazujuci na djecaka. Badou mu ih
je dao i djecak ih je sve najedanput ugurao u usta te rekao neto pijuckajuci; Badou je
opet odmahnuo glavom, a djecak je otrcao i pridruio se svojem bratu i sestri.
"Ne eli se igrati s njima?" upitala sam znajuci da ga je to pitao djecak, a Badou je
odmahnuo glavom. Nije pojeo polovicu narance nego ju je drao u aci. Sok je curio
izmedu njegovih prstiju.
Djeca su skupljala kamenje s ruba izvora, bacala ih visoko u zrak i gledala ih kako
padaju u izvor prskajuci. Badou je stajao, odvajao komadice narance i jeo ih, jedan po
jedan, te zatim podignuo kamencic koji je leao kraj njegovih nogu. Oponaao je djecu,
bacio kamencic visoko u zrak i promatrao kako udara o povrinu. Ponovio je to
pribliivi se djeci. Srce mi je ubrzano kucalo; toliko sam eljela da se Badou oslobodi

GIGA
251
straha, pridrui im se, i igra se poput obicnog djecaka.
Konacno je ugazio u vodu do koljena, zaustavio se kraj djece i poceo bacati
kamencice poput njih.
Ustala sam, zadovoljna, i produila uz rub izvora saginjuci se i podiuci glatke,
mokre kamencice koji su svjetlucali na suncu. Okrenula sam se i pogledala Badoua koji
je jo uvijek stajao u vodi, ali sada je promatrao najmanje dijete. Otiao je od svojega
starijeg brata i starije sestre te slijedio majku i drao se za rub njezine halje dok se
kretala. Pitala sam se kamo je otiao Aszulay.
Badou se nastavio igrati; za nekoliko trenutaka majka ih je glasno pozvala, i oba su
djeteta potrcala van iz vode do hrane koju je pripremila za njih.
Badou me je potraio, zatim gacao uz rub izvora osmjehujuci se dok je jezikom
gurao svoj labavi zub tako da se klimao. Kad se zaustavio preda mnom, zastala sam i
zagrlila ga; osjetila sam val ponosa za Badoua, za njegov mali hrabri podvig. Mirisao je
na narance.
"Pomozi mi pronaci lijepe kamencice", rekla sam mu, ali nije. Umjesto toga, dok
sam ja polagano hodala uz obalu izvora, on je ostao iza mene i drao me za rub kaftana.
Badou i ja sjedili smo u hladu ispod drveca. Obitelj je zavrila s objedom i otac je
leao na ledima i spavao na suncu. Majka je sjedila ledima naslonjena uz stablo i drala
najmanje dijete uza se; zaspalo je na njezinu ramenu. Ostalo dvoje sjedilo je prekrienih
nogu okrenuto jedno prema drugom slauci male stijene. Nisu se culi nikakvi zvukovi
osim laganog pljuskanja izvora, ukanja dugackih, tankih listova na laganom
povjetarcu i struganja magarcevih zubi.
Badou se ispruio i stavio glavu u moje krilo; vidjela sam sjenu njegovih dugackih
trepavica na obrazima kad je zatvorio oci.
Tako smo sjedili kad se vratio Aszulay. "Spava", rekla sam, tiho, ruke na Badouovoj
glavi. "Hoce li jesti neto?"
Odmahnuo je glavom. "Uskoro moramo krenuti kako ne bismo stigli previe kasno",
rekao je pogledavi u nebo. Cinio se rastresen, moda pomalo distanciran. Poprskao je
lice i vrat vodom, zagrabio jo vode i smocio kosu. Bila je sjajne plavo-crne boje pod
suncem, sicune kapi drhtale su na gustoj kosi. Zatim je sjeo kraj nas.
"Pitala si kad ce Badou krenuti u kolu", rekao je i pogledao dolje u djecaka. "Ali to
nije moguce."
"Zato?"
"Majka ga nije ucinila muslimanom. On je nevjernik, zato ne moe uci u damiju ili
medresu kolu kako bi ucio Kuran", odgovorio je. "I nije mu doputen upis u
francuske kole u La Ville Nouvelle jer Manon ne moe potvrditi potpuno francusko
porijeklo. Badou nigdje nece biti dobrodoao za ucenje."
"Ali... Manon sigurno eli da bude obrazovan", rekla sam. "Zato ga barem ona ne

GIGA
252
poducava? Ona je inteligentna ena, ako nita drugo." Nisam htjela biti toliko ocito
sarkasticna, ali tako je ispalo. Uvijek, uvijek sam bila svjesna da je Aszulay sigurno
zaljubljen u nju, usprkos njezinoj okrutnosti i prijetvornoj prirodi.
Aszulay me je samo pogledao, spustio ruku na Badouovo rame i lagano ga protresao.
"Nastavljamo put", rekao je, Badou se pospano podignuo na noge i svi smo se vratili
do kamioneta.
Dok smo se udaljavali, penjuci se istom uzvisinom kao i Aszulay prije toga, proli
smo kraj groblja. Zato je bio tu, u osami bleda? Mala zailjena kamenja koja su strila
uvis na blago povienoj povrin podsjecala su me na neravne redove krbavih zubi.
eljela sam pitat Aszulaya za njegovu suprugu; shvatila sam da sam bila sve
uznemirenija to smo se vozili dalje. to ce misliti o meni, eni koja je dola s njezinim
suprugom i djetetom druge ene ?
Iznenada sam poeljela da nisam krenula. Trebala sam posluati svoj instinkt kad mi
je Manon objavila da on ima suprugu.
"Stici cemo za manje od sat vremena", rekao je Aszulay.
Kimnula sam dok sam gledala kroz bocni prozor.

GIGA
253
TRIDESET TREE POGLAVLJE

"Dolina Ourika", ubrzo potom rekao je Aszulay dok smo se vozili kroz vrtove i
parcele obradene zemlje. Bilo je gajeva datulja, omamljujuceg mirisa metvice i
oleandra. Prepoznala sam marelice, ipkove i smokve; to je bila zelena dolina. Obronci
doline uzdizali su se ponad mnotva polja na dnu doline, a zeleni usjevi valovito su se
gibali na blagom povjetarcu. I na obroncima planina koji su se sputali s Visokog Atlasa
bili su zaseoci izgradeni od usitnjene crvene ilovace iz zemlje pomijeane sa sijenom:
pise, zvao ih je Aszulay. Sa svih strana vijugavih pista, u blizini malih sela, mogli smo
vidjeti ene koje su se vukle s vrecama ili zaveljajima iblja na ledima, cesto s djecom
u povojima na bokovima ili uz prsa. Glasno sam gutala i glava me pomalo boljela.
Rukom sam opipala celo i Aszulay me je pogledao.
"To je zbog visine", rekao je. "Pij vode." Uzela sam vrecicu od kozje koe s vodom
iza sjedala i popila malo, dala je Badouu i ponudila Aszulayu na to je on odmahnuo
glavom.
Dolina je postajala sve ua, ali je i blago rasla. Doli smo do kraja piste. Dok smo
izlazili iz kamioneta, zacula sam glasno obruavanje vode. Aszulay je uzeo vrece sa
stranje strane kamioneta i prebacio ih oko jednog ramena, balansirajuci sanduk s
kokoima na drugom. Dao mi je znak da uzmem svoju torbu. "Ovdje ne treba svoj haik
ili veo", rekao je, a ja sam ih opet stavila u kamionet i odjevena samo u kaftan slijedila
ga prema zvuku vode dreci Badoua za ruku. Stjenovita strmina vodila je do sela u
podnoju. Oprezno smo poceli put prema dolje koji je bio utaban kopitima i stopalima.
Smjesta sam shvatila da necu moci odrati ravnoteu pa sam podignula dugacak,
cvrsti tap s ruba staze. Badouove male crvene habouches glatkih potplata klizile su po
ljuncanoj padini. Zaustavio se i uhvatio se za moj kaftan. Aszulay se okrenuo i
pogledao nas; vec je bio skinuo svoje babouches i bacio ih dolje sputajuci se bos.
"Cekajte", rekao je i u polutrku se spustio do dna obronka. Stavio je vrece i sanduk
na do. Sagnuo se, uzeo komadic zemlje i stavio ga na jezik. Gledala sam ga radoznalo.
Nisam znala zato kua blato, ali nekako me to ipak dirnulo; tako je pokazao svoju
povezanost s ovom crvenom zemljom. Vratio se po nas, podignuo je Badoua i smjestio
ga u pregib ruke, a on je rukom obgrlio Aszulaya oko vrata. Aszulay je ispruio ruku
prema meni, ja sam stavila svoju u njegovu, iako sam drugom i dalje drala tap.
Polagano smo sili niz neravnu stazu. Aszulayevi prsti mogli su posve obaviti moju
ruku; bili su topli i suhi. Znala sam da su moji vlani od nervoze ne samo zbog
odravanja ravnotee nego i zbog onoga to nas ceka pri ulasku u selo.
Na dnu obronka ispustio mi je ruku, spustio Badoua i opet podignuo vrece i sanduk.
Selo koje se neplanski dizalo uz obronak brda bilo je jedno od terasastih naseobina
pi se, kuca s ravnim krovovima. Brdo i kuce bili su iste crveno-smede boje zemlje, i
kuce su se cvrsto drale za zemlju kao da su bile izdubljene iz samog brda. Bilo je
necega kameleonskog u njima.

GIGA
254
Na podnoju brda bio je krug atora od isprepletene ivotinjske dlake. Nisam ga
vidjela dok smo se pribliavali; poput sela, atori se nisu mogli raspoznati od zemlje.
Deve su sjedile na koljenima u praini, zurile pred sebe svojom uobicajenom mirnocom.
Magarci su njakali, a pijetlovi kukurikali.
Pjeacke staze vijugale su se gore u terasasto selo. Nekoliko djece na putu dolje iz
sela pozdravilo je Aszulaya uzvicima prepoznavanja. Promatrala sam Badoua dok su se
djeca sputala prema nama i, kao na izvoru, povukao se i ostao kraj mene. Penjali smo
se, prolazili kroz selo, a ljudi su izlazili i pozdravljali Aszulaya. Stalno je sputao svoju
prtljagu, pozdravljao mukarce, ljubio ih tri puta u obraz dok su se grlili prsa uz prsa.
Svi su zurili u mene, a meni je bilo nelagodno. ene su nosile dugacke, skromne haljine,
ali nalikovale su na jata arenih ptica; rubovi, rukavi i izrezi oko vrata bili su ureeni te
svjetlucali zbog komadica srebrnog nakita. Neke haljine na ramenima bile su zakvacene
mjedenim ili srebrnim kopcama koje sam vidjela i u soukovima i otkrila da se zovu
fibule. ene neprekrivenih lica nosile su marame preko glave koje su, iako vecinom
crne, bile ukraene uzorcima i cvjetovima arkih boja. Detaljno izradeni srebrni i
jantarni nakit nosile su oko vrata i zglavaka. Sve su bile bose, a stopala i ruke bile su im
ureene kanom.
Pokuala sam ne zuriti u njih, ali bilo je divno gledati ih. Neke su na licu imale
nacrtane pruge od afrana, ili plave uzorke tetovirane na bradama ili na sredini cela.
Pomislila sam na Menine tetovae i zakljucila da potjece iz planina. Mnoge tetovae na
celu sastojale su se od dvije paralelne crte koje su se presijecale na vrhu. Druge su imale
crte koje su se ravno protezale od donje usne do kraja brade s granama, nalik na one sa
stabala, koje su se racvale u svim smjerovima. Vecina tetovaa imala je geometrijske
oblike. Mogla sam samo pretpostavljati da, uz to to predstavljaju ukras, ukazuju i na
plemensku pripadnost.
Nastavili smo se penjati blagim usponom du vijugave staze. Aszulay se konacno
zaustavio pred jednom kucom, spustio sanduk i vrece, poviknuo, i izala je starija ena s
dvije mlade. Dok su dvije mlade nosile iste ukraene haljine, marame i nakit kao ostale
ene iz sela, njihova lica nisu bila istetovirana, a starija ena nosila je jednostavnu plavu
halju i maramu. Aszulay je spustio vrece i sanduk i zagrlio stariju enu.
Pogledao me je i rekao joj neto, ali ne na arapskom; nisam prepoznala nita to je
rekao. Zatim me je pogledao i rekao, "Ma maman."
Kimnula sam, uznemirena, nesigurna hocu li se osmjehnuti. Njegova majka
radoznalo me pogledala i obratila se Aszulayu ispitivackim tonom.
Odgovorio je, kratko, pokazao na Badoua, i to god je rekao, zadovoljilo je njegovu
majku jer je promrmljala neto nekoliko puta, neto to sam pretpostavljala da je: Da,
vidim.
Posegnula sam u torbu i izvadila mali cajnik od mlijecnog stakla. Dosad sam saznala
dovoljno o marokanskim obicajima da donesem dar prilikom posjeta. Dala sam cajnik
Aszulayevoj majci. Uzela ga je, okretala ga u rukama kimajuci ozbiljno.
"I moje sestre", rekao je pokazavi na druge dvije ene koje su morale biti u svojim

GIGA
255
dvadesetima. "Rabia i Zohra."
Ocekivala sam da je jedna od njih njegova supruga.
Njegove sestre pogledale su me i ja sam rekla, "Ismi Sidonie", predstavivi se, a
potom sam dodala uljudno: "Selam alejkum, mir s vama." Nisam znala hoce li razumjeti
arapski pozdrav, ali obje su odgovorile tihim i prilicno srameljivim tonom, mir s vama:
Alejkum selam.
I jednoj i drugoj dala sam malu ukraenu keramicku posudu.
Badou je stajao kraj mene; ene nisu obracale pozornost na njega.
Bile su slicne: mrave, potamnjela lica s visokim jagodicnim kostima, tamnih
svjetlucajucih ociju namazanih kohlom i snanih bijelih zubiju. Zohra, mlada sestra,
imala je jamicu na lijevom obrazu to je njezin osmijeh cinilo armantnim. U naborima
Rabijine haljine koprcalo se dijete ociju ocrtanih kohlom; provirilo je. Zurilo je u
Badoua; imalo je plave oci, kao Aszulay.
"Dijete, Badou", rekla sam kao da ga nije prepoznao. Ali bila sam napeta, nisam
znala kako se ponaati, a na ovo sam se mogla usredotociti. "Je li djecak ili djevojcica,
to misli?"
Slegnuo je. Naslutila sam da se osjeca slicno kao i ja, iako je dolazio vec ovamo.
Aszulayeva majka potapala ga je po ramenu, obratila mu se, a on se osmjehnuo,
malim, ukocenim osmijehom.
"Moj necak Izri", rekao je Aszulay odgovorivi mi na pitanje. "Osam mjeseci.
Rabijino cetvrto dijete. Zohra ima dvije kceri." Razvezao je vrecu i izvadio komade
tkanine te dvije ogrlice od srebra i jantara koje je pruio sestrama. Iz druge vrece
izvukao je za majku velik mjedeni lonac za kuhanje. Sve su kimnule, mrmljale i gledale
darove, zahvalno se osmjehujuci Aszulayu.
Zatim su opet pogledale mene. Aszulayeva majka mi se obratila. "Moja majka ti eli
dobrodolicu", rekao je Aszulay. "Selo priprema posebno jelo u cast ostalih gostiju,
onih dolje u atorima. Potjecu iz dalekog sela, ali putovali su kako bi posjetili clanove
svoje obitelji koji sada ive ovdje. Doli smo u dobro vrijeme."
"Shukran", rekla sam i pogledala Aszulayevu majku. "Hvala vam." Opet nisam znala
razumije li ita to sam joj rekla, ali nisam mogla utjeti. Pitala sam se i kad cu upoznati
Aszulayevu suprugu. Te ene njegova majka i sestre djelovale su iznenadujuce
smireno i uvaavale su moju prisutnost.
"Jezik kojim se govori u selu njegovi stanovnici su Imazigeni zove se
tamazight. S majkom razgovaram na naem starom jeziku Sahare, tamaeku, tuarekom
jeziku. Mjetani razumiju samo malo arapskog, osnovne fraze. Izolirani su, ne vide
puno neznanaca."
Stojeci kraj Aszulaya, sticuci svoju tkanu torbu, bila sam svjesna toga da nisam
samo neznanka nego i strankinja. Kimnula sam na sve to mi je rekao.

GIGA
256
"Sloeno je. Ali ne brini se. Naucio sam Zohru neto francuskog. Ona je ucenjak u
obitelji." Osmjehnuo se mladoj eni i ispricao joj ocito to je rekao jer je ona dlanovima
prekrila obraze kao da se crveni, a zatim ga zaigrano udarila po ruci. Bilo je ocito da su
seljani bili neformalni i oputeni jedni s drugima na nacin koji dosad nisam vidjela
medu ljudima u marokanskim gradovima.
Aszulayeva majka potapala me po ruci slicno kao to je Badoua potapala po
ramenu, i ovaj put sam joj se osmjehnula.
Mala skupina djece pridruila se Aszulayu, Badouu i meni dok smo etali selom. Sve
su kuce bile iste, imale su male, priljubljene vanjske zgrade: tagljeve za ivotinje i
skladitenje, i zahode. Dok su djecaci trcali kraj nas, djevojcice su bile plahe, kradomice
su me gledale i odmah okretale glavu kad bih ih pogledala. Naposljetku su nas napustili,
pobjegli kako bi lovili jedan drugog, uzvikujuci i smijuci se. Psi su se bacali na njihova
koljena i lajali. Stado crnih koza iza bodljikave ograde pratilo ih je jednolicnim
meketanjem. Kraj male rijeke koju su stvarali vodopadi, neke su ene prale odjecu,
udarale su njome o stijene, a neke druge vodom su punile tobolce od kozje koe.
"J esi li ovdje odrastao?" upitala sam Aszulaya kad smo se zaustavili kako bi gledali
djecu koja su se igrala.
"Ne", odgovorio je. "Nismo ivjeli u selu. Kao Plavi narod ivjeli smo na drugoj
strani Visokog Atlasa, onkraj prolaza Tizi-n-Tichka, na jugozapadu Sahare koja granici
s Mauritanijom. ene su ivjele u atorima dok su mukarci trgovali irom Sahare."
"Ali zato je tvoja obitelj sada ovdje?"
"Otac mi je umro kad sam imao dvanaest godina", rekao je. "Gotovo je nemoguce da
nomadska ena ivi bez supruga. Prisiljena
je osloniti se na dobrotu drugih nomada, a u tekim vremenima jo je gore. Kao i
posvuda u Maroku, ne potuje se enu koja je sama."
Znam da nije mislio na mene, ali ipak, pitala sam se kako me doivljavaju ovdje.
"Tako smo moja majka i ja te moje sestre tad su bile jako male i zaboravile su
tuareki jezik doli ovamo. Ali bilo je teko; ja sam bio mukarac u obitelji, ali jo
uvijek mlad." Zastao je kao da se prisjeca. "Trebalo je vremena da nas prihvate."
Pogledao je uokolo. "Ali usprkos tomu, bilo je bolje mjesto za nas od pustinje",
rekao je. "I kasnije, kad sam otiao, uvijek sam znao gdje su i mogao sam im donijeti
to trebaju ako je to bilo moguce. Inace nikad ne bih znao gdje su; nomadske obitelji
znaju se ne vidjeti godinama, znaju proci jedni kraj drugih udaljeni samo nekoliko
kilometara ne znajuci to. Mogli smo izgubiti jedni druge."
Najedanput sam ga pokuala zamisliti kao dijete. J e li bio nalik na nomadsku djecu
koju sam danas vidjela, zamrene kose i odrpane odjece, snanih nogu, koljena i lakata
krastavih od igranja na grubom ljuncanom tlu, veseli dok su lovili jedno drugo i igrali
se glasno? Kako je od ivota u atoru od kozje dlake, putovanja u karavani deva, bez
obrazovanja postao mukarac koji je savladao francuski jezik i europske manire?

GIGA
257
Pogledala sam dolje u Badoua koji je uvijek bio u mojoj blizini. Iako sam u
Marakeu pomislila da slici vecini gradske djece, ovdje se isticao svojom sjajnom
kosom i cistom delabom te pamucnim hlacama i arkim bahouches.
Ali njegovo lice nije odraavalo bezbrino veselje te berberske djece. Drao se
podalje iako im se ocito htio pridruiti, no nije iz straha.
Aszulay je viknuo i jedna od starijih djevojcica od osam ili devet godina prila
mu je. Lica okrenuta od mene sluala je to joj govori Aszulay. Zatim je Badoua
uhvatila za ruku i odvela ga do ostale djece. Badou je isprva hodao ukoceno kao da ne
eli ici s djevojcicom, ali ona je neto brbljala i on ju je gledao irom otvorenih ociju.
"Je li tvoj jezik tam... oprosti, kako se ono zove?"
"Tamaek."
"Da. I onaj drugi, berberski jezik koji ljudi govore poucava li se u vaim
kolama?"
Aszulay je spustio pogled prema meni i blago se osmjehnuo. "Berberi nemaju kola",
rekao je. "J ezici se samo govore, ne zapisuju se."
"Dakle... morao si nauciti arapski kad si otiao u Marake?"
"Vec sam ga znao, s ruta karavana. Morali smo znati trgovati s mnogim narodima."
"Razumije li on to druga djeca govore?" upitala sam Aszulaya promatrajuci Badoua
s djevojcicom, nato je Aszulay odmahnuo glavom.
"Nai posjeti previe su neredoviti. Ali djeca se razumiju i na drugacije nacine",
odgovorio je. "Djeca su posvuda djeca."
Djevojcica je odvela Badoua u sjenu kuce gdje je pas leao na boku. Podignuo je
glavu dok su mu se pribliavali i kad se djevojcica sagnula, ivotinja je prijeteci
podignula jedan kut njuke. Ali djevojka nije obratila pozornost na to i dok se
uspravljala, vidjela sam da dri sicuno tene. Paljivo ga je spustila Badouu u ruke, a
kuja se uspravila i gledala ga budno.
Badou je pogledao tene i spustio lice kako bi protrljao lice o paperjasto krzno malog
psa. Prebacio ga je tako da je tene na ledima lealo u pregibu njegove ruke, poceo ga
maziti drugom rukom, podizati mu apice i istraivao sicune uke. Djevojcica je sada
zapovjednim tonom i kimajuci rekla neto Badouu i pokazala na kuju, uzela tene iz
Badouovih ruku i vratila ga enki koja ga je onjuila i ocito zadovoljna, opet legla,
spustila glavu na mekanu zemlju dok se tene njukom uguralo opet medu svoju bracu i
sestre.
Djevojcica je Badoua opet uhvatila za ruku i ovaj ga put odvela do ostale djece i, dok
sam ga promatrala, Badouovo lice se opustilo, osmjehnuo se nesigurno, a zatim se
pridruio i poceo bacati kamencice u neto to je nalikovalo na koncentricne krugove
nacrtane na tlu.
"Sad je u redu", rekao je Aszulay. "Tih nekoliko mjeseci nedolaenja zaboravi kako

GIGA
258
je igrati se s drugom djecom."
Pomislila sam na Badouovu suzdranost da se pridrui nomadskoj djeci kraj izvora i
prisjetila se kako je promatrao decke koji su se igrali loptom u ulici dok je njemu bilo
zabranjeno da im se pridrui.
Tad nam je prila Zohra i obratila se Aszulayu. Pogledao me je. "Zohra ce te ukrasiti
kanom, ako eli", rekao je.
Pogledala sam dolje u svoje osuncane ruke.
"To je gesta prijateljstva. Prihvacanja", rekao je Aszulay tada, a ja sam se postidjela
zbog svojega oklijevanja.
"Naam", rekla sam i pogledala Zohru. Da.

NA DNU SELA, u sredini kruga atora bila je vatra. Nad njom je visio golem, crni kotao
koji je kljucao. Vrlo niska stara ena lica prekrivena mnotvom bora i vlanog od znoja,
stajala je jedne ruke na boku i redovito mijeala to god je bilo u loncu tapom koji je
bio visok gotovo kao i ona.
Druge ene okupljale su se oko nas dok smo sjedile na ulazu jednog atora; Aszulay
je otiao popiti caj s ostalim mukarcima. ene su sjedile graciozno, prekrienih nogu,
haljina prebacenih preko koljena. Nisam mogla sjediti na isti nacin zbog nefleksibilnosti
desne noge pa sam je morala ispruiti ravno preda se.
"Ti dolje", rekla je Zohra na francuskom, a ja sam se namrtila ne razumjevi je.
Dodirnula je vezice na mojim cipelama. "Dolje", ponovila je i ja sam shvatila da mi eli
reci da skinem cipele. "Napraviti kana stopala."
Odmahnula sam glavom. "Ne mogu hodati bez cipele", odgovorila sam, a ona me
zbunjeno pogledala. Kucnula sam po povienoj potplati moje desne cipele, povukla
kaftan do koljena i dodirnula nogu, a ona je naposljetku kimnula. "Moe ukrasiti moje
ruke", rekla sam ispruivi ih.
Osmjehnula se, razvila malo klupko tkanine i uzela tanak, zailjeni tapic. "Stylo",
rekla je s osmijehom, ocito ponosna jer je upotrijebila francusku rijec za pisalo.
Zatim je spustila pisalo u krilo, uzela moje ruke, okrenula ih, promotrila i
promrmljala neto drugim enama. Po nacinu na koji su micale glavama i prema tonu
njihovih glasova, znala sam da raspravljaju o tome koji uzorak bi bio najbolji. Dvije
male djevojcice su nas gledale, gurale se oko Zohre i kad se jedna pokuala popeti Zohri
na leda, druga ju je ena odmaknula. Pretpostavljala sam da su djevojcice Zohrine kceri.
Naposljetku je Zohra podignula tapic u zrak i sve su utihnule. Netko je spustio malu
glinenu posudu sa zelenom smjesom i Zohra je vrh tapica umocila u nju. Cvrsto dreci
moju desnu ruku ispred svojih prsa s dlanom prema gore, sagnula se i pocela umakati i
crtati, pomno ali vjeto prekrivajuci moj dlan zamrenim uzorkom geometrijskih virova.
Vrh drveta lagano je dodirivao moju kou kao da kukac prelazi mojim dlanom; smjesa

GIGA
259
je bila hladna. Kad je prekrila cijeli dlan i sve prste, okrenula mi je ruku i izradila
drugaciji uzorak na gornjoj strani. Ruka mi se umorila jer sam je drala toliko mirno
razdvojenih prstiju, a kad je lagano zadrhtala, jedna je ena njeno pridrala moj
zglavak.
Zohra je zavrila s desnom rukom i krenula s lijevom. Zamijenila je uzorke tako da je
dlan jedne ruke i gornji dio druge imao isti uzorak.
Kad je bila gotova, gestikulirajuci mi je objasnila da ruke drim mirno; druga ena
donijela je crnu eravicu s uarenim ugljenom. Zohra mi je objasnila da ruke drim
iznad posude kako bi se smjesa osuila.
Zatim je one dvije djevojcice uhvatila za ruke i otila dok sam ja ostala sjediti na tlu s
nekoliko ostalih ena. Ostale su kraj mene, razgovarale i vezle. Boljela me desna noga
zbog neobicnog poloaja. Sve je vie ena odlazilo u sredinu, naizmjence mijealo velik
lonac i smjetalo druge lonce uz rub vatre. Moje ruke bile su tople nad eravicom. Sirio
se ugodan miris kuhanog mesa i ja sam shvatila da sam jako gladna. Nadala sam se da
je Badouu dobro s ostalom djecom.
Konacno se Zohra vratila s loncem punim tople vode. Pokazala mi je da ustanem, ali
meni je bilo neugodno; zbog noge nisam mogla ustati ne odupiruci se rukama o tlo, a
nisam htjela unititi uzorak. J edna ena rekla je neto drugoj pa je ona stala iza mene,
stavila ruke ispod mojih pazuha i prilicno mi negraciozno pomogla da se dignem.
Osmjehnula sam se, napravila neku vrstu grimase zbog svoje nezgrapnosti, ali ena mi
se otvoreno osmjehnula i rekla neto ljubaznim tonom.
Smjesa je bila crna, i dok ju je Zohra lagano cistila i gulila, pojavljivao se uzorak
sada tamne crveno-smede boje, istancan. Ispruila sam ruke i okrenula ih diveci se.
"C'est magnifique, Zohra", rekla sam, a ona se osmjehnula, ponosno, a zatim rekla,
pokazujuci mi ovaj put da odem s njom jesti: " Manger, manger."
Cijelo selo i njihovi gosti okupljali su se sada oko vatre. Badou se pojavio sa starijom
djevojcicom i sjeo kraj mene; Zohra i njezine dvije djevojcice sjele su kraj mene s druge
strane. Nisam vidjela Aszulaya; sigurno je sa svojom enom, govorila sam si.
J edna od starijih ena snano je pomijeala hranu u loncu, a zatim golemom
metalnom lopaticom izvukla veliku kozju glavu. Pomislila sam na glave koje sam
vidjela na Djemmi el Fna. Mislila sam da necu moci jesti.
Male djevojcice dodavale su nam posudice s toplom vodom, prali smo ruke i brisali
ih o komade tkanine zavezane oko struka djevojcica.
Promatrala sam prizor vadenja dodatnih glava iz vode i sputanja na velike mjedene
pladnjeve, a zatim guljenje mekanih, mesnatih dijelova. Barem nije bilo ocnih jabucica.
Dok su ene skidale vruce, blijedouto meso, zacinjale su ga necim to je nalikovalo na
sol i mljevenu papriku. Dodavale su manje, glinene tanjure mesa s kuhanom lecom i
riom. Uzela sam tanjur; vidjela sam da djeca jedu s majcinih tanjura, i tako sam uzela
nekoliko komada mesa, puhnula u njih kao to su to cinile ostale ene i stavila ih
Badouu u usta. Posluno je vakao i otvarao usta jer eli jo, te me podsjetio na pticicu.

GIGA
260
Stavila sam tanjur u krilo i pokazala mu da se poslui, a zatim, duboko udahnuvi,
stavila komadic mesa u usta. Bio je slan i malo ilav, ali iznenadujuce je bilo to to
nisam imala nikakvih prigovora; okus nije bio nalik ni na to posebno, ali je bio
zanimljiv. Badou i ja pojeli smo meso, lecu i riu na tanjuru te zavrili obrok, kao svi
diljem Maroka, slatkim cajem od metvice. Sunce je iznenada naglo nestalo iza planina,
a dok je nebo tamnjelo i temperatura padala, vatra je postajala sve svjetlija i veca.
Nisam uocila kad se Aszulay vratio, ali dok su ene sakupljale prazne tanjure, vidjela
sam kako sjedi s nekoliko mukaraca. On i nekoliko njih drali su dugacke instrumente
koji su nalikovali na flaute ili frule.
Bilo mi je drago to se vratio.
Pogledala sam ene oko sebe. Njihove misli bavile su se ritmom godinjih doba i
time kako ce ta godinja doba utjecati na njihove ivote hoce li biti sue ili previe
kie, hoce li ivotinje biti zdrave. Nosile su u sebi strah hoce li moci nahraniti svoju
djecu ili ce ih morati sluati kako placu od gladi, ili gledati kako umiru od jednostavnih
bolesti.
eljela sam misliti da mogu biti poput njih, snana i sposobna.
Pomislila sam na to koliko sam daleko stigla, koje sam odluke bila donijela.
Badou je ustao, otrcao do Aszulaya i smjestio se kraj njega. J edan je mukarac u
ravnomjernu, sporom ritmu udarao u glineni bubanj u obliku pjecanog sata ciji je vrh
bio prekriven necim to je nalikovalo na rastegnutu i nauljenu kozju kou, koji je drao
medu nogama. Ostali su pljeskali rukama u razlicitim taktovima. Tad su Aszulay i ostali
mukarci ustima pribliili frule i poceli svirati melodicne note sjetne tualjke.
Pridruila sam se pljeskanju promatrajuci svoje ruke. Bile su prelijepe kao da nosim
ruicaste cipkaste rukavice. Pljeskala sam i pljeskala, micala ramenima u ritmu te
poeljela da znam rijeci pjesme koju je pjevao ostatak sela. Njihovi glasovi, neki
harmonicni i sigurni, drugi nestalni i fal, dizali su se u nebo koje se polako punilo
zvijezdama. Vatra je ispaljivala iskre u mrak.
Aszulay je pribliio usnik frule Badouovim ustima i poticao ga da proba. Badouovi
obrazi nadimali su se dok je puhao, a Aszulay je drao dva djecakova prsta iznad dviju
rupica.
Glazba je stala i ene su posluile jo caja. Svuda oko mene vodili su se razgovori.
Badou je otiao od Aszulaya i opet sjeo kraj mene te naslonio glavu na moju ruku. Tad
se zaculo bubnjanje bubnja, pa jo jednog. J edan mukarac zagrijao je bubanj iznad
vatre, testirao ga, i ja sam zakljucila da ce vrucina na kozjoj koi promijeniti ton koji ce
isputati. Drugi su opet uzeli svoje frule, ali ovaj put nisu svirali prethodne, prilicno
zvonke tonove, nego ivahan, ritmican takt. Neki su mukarci ustali; Aszulay takoder.
Njegovo celo i donji dio lica bili su prekriveni naborima tamnoplavog turbana.
Poceli su plesati, okretati se jedan oko drugog, njihove halje nadimale su se kao kod
dervia. ene i djeca su ih gledala, pljeskala i isputala zvukove: kljocala su i
pjevuckala, proizvodila neobicno visoke, stalne vibrirajuce tonove svojim jezicima.

GIGA
261
Mukarci su plesali, i plesali; vatra se uzdizala, a gore su pulsirale zvijezde.
Zatvorila sam oci i pustila zvukove da me preplave. Osjecala sam se kao kad sam se
vracala iz hamama. Tijelo nije bilo moje, nego lagano i brzo, neoptereceno mojim
tekim cipelama. eljela sam ustati i vrtjeti se medu berberskim mukarcima; osjetila
sam ritam i takt u sebi, pomicala naprijed-nazad gornji dio tijela, proizvodila svoje
zvukove ustima i pljeskala rukama ukraenima kanom.
Otvorila sam oci. Svi su bili zaokupljeni veseljem noci te muzike i plesa. Kao ja.
Odjednom sam se vidjela, izdaleka, kao enu u marokanskoj haljini koja jede hranu
ove zemlje, sjedi oko vatre pod sjevernoafrickim nebom i pljece rukama ukraenima
kanom. Shvatila sam to znaci voljeti, tugovati zbog gubitka onih koji su znacili najvie.
Osjetiti radost i osjetiti tugu.
Shvatila sam ivot, onaj u Albanyju i ovaj u Africi.
Ponovno sam zatvorila oci, podignula lice prema nebu i pustila da me preplavi
radost.
Kad sam ih otvorila, jedna ena, koju dotad nisam vidjela, sjedila je kraj Aszulaya.
Gledao je njezino tetovirano lice, razgovarao zaokupljeno, kimao. Ona mu je
odgovorila, i to god da mu je rekla, on je na to zabacio glavu unazad i nasmijao se na
nacin koji dotad nisam vidjela: radostan i pun ivota.
ena je bila mlada i privlacna na odvaan, nomadski nacin, s lagano spletenom
kosom, nekoliko srebrnih ogrlica na tamnoj koi i narukvicama oko tanahnih zapeca.
Smijala se s Aszulayem, uzela mu frulu i prislonila je svojim usnama. Gledala sam ih
preko vatre cija je toplina bacala nestalne sjene na njihova lica.
To je dakle bila ona: Aszulayeva supruga.
Iznenada sam bila svladana, zastraena i zbunjena vlastitim osjecajima. Nisam mogla
podnijeti gledati ih, ali nisam mogla ni odvratiti pogled.
Nestalo je uzbudenje koje sam osjetila nekoliko trenutaka ranije, i lijepa je vecer bila
nekako unitena.
Ja sam eljela sjediti kraj Aszulaya. Ja sam ga eljela nasmijati kao to ga je
nasmijavala njegova ena. Nikad mu nisam rekla neto pametno ili duhovito. Samo sam
ga prisiljavala na to da bude ozbiljan, da mi pomogne. Da pazi na mene, kao to pazi na
Badoua.

GIGA
262
TRIDESET ETVRTO POGLAVLJE

Badou je, kao i vecina mlade djece, zaspao, sklupcan na hladnom pijesku kraj mene.
Zohra je podignula svoju zaspalu kcer i dala mi znak. Ustala sam i podignula Badoua;
bio je oputen i iznenadujuce teak. Polako sam slijedila Zohru; bilo je teko hodati
neravnim tlom noseci Badoua. Nebo je bilo obasjano zvijezdama, mladi mjesec
ocrtavao se u noci.
Dok smo hodali do atora, Zohra se zaustavila i pokazala mi malu konstelaciju koja
je nalikovala na zmaja s repom. Izgovorila je neto na tamazightu; a ja sam odmahnula
glavom. Sklopila je oci, usredotocena, pa ih otvorila izgovorivi: "La croix."
"Kri?"
Kimnula je, a ja sam se sjetila Muhameda, njegova majmuna Hasija, i njihova
pretkazanja. Muhamed je bio izbacivao klieje o tome kako cu pronaci neto ispod
J unog kria, vjerojatno je, mislila sam tada, istu pricu pricao svim strankinjama
dovoljno budalastim da za to daju su ili dva. No ipak, stojeci pod pulsirajucim nebom,
iznenada je bilo vano da se precizno sjetim njegovih rijeci. Pod Junim kriem shvatit ete
da ono to traite moe poprimiti drugaiji oblik. Moda to neete prepoznati... i zatim neto o
dinovima.
Badou se pomaknuo, a ja sam ga, jo uvijek gledajuci u J uni kri, stisnula jace.
Njegovo tjelece, cak i na prohladnom vecernjem zraku, bilo je toplo i mirisalo je na
zemlju. Pomislila sam na Aszulaya kako je pojeo komadic crvene zemlje.
Odvratila sam pogled od neba i pogledala Badoua.
Njegova gola stopala bila su prekrivena osuenim blatom s obale rijeke gdje su
mu babouches? a izraz lica zadovoljan. Okrenuo je glavu tako da mu je nos bio stisnut
uz moje rame.
Zohra je preklop atora povukla ustranu. Djeca su unutra spavala na hrpama
pokrivaca i koa. Nekoliko je njih zakaljalo; zrak u atoru bio je topao zbog svih tih
tijela. Starija ena s prebacenim ukraenim alom sjedila je u kutu i budno pazila na
zaspalu djecu. Zohra je spustila svoju kcer i dala mi znak da stavim Badoua kraj nje.
Zatim ih je oboje cvrsto umotala u pokrivac. Badou je neto promrmljao. Nagnula sam
se blie; opet je neto rekao na mjeavini francuskog i arapskog. Razumjela sam samo le
chien, pas. Potom je utihnuo diuci duboko i pravilno.
Slijedila sam Zohru natrag do vatre. Zrak je bio hladan; zadrhtala sam i prekriila
ruke ispred prsa. Kad sam sjela uivajuci u toplini vatre, opet sam ugledala Aszulaya
koji je sada ozbiljno razgovarao s jednim mukarcem. ena vie nije bila pokraj njega i,
iako sam znala da ce joj se kasnije pridruiti, bilo mi je lake zbog cinjenice to nije
odjurio da bude s njom.
to se dogadalo sa mnom?

GIGA
263
Bio je skinuo turban, a na svjetlu vatre uocila sam da su mu celo i obje strane lica bili
isprugani tamnom nijansom; njegova koa, vruca od plesanja, povukla je boju s turbana.
Iznenada sam poeljela udahnuti miris njegova lica. Mirisao bi na dim od drva i indigo.
Tad sam shvatila da ce Aszulay uvijek biti takav: kombinacija onoga to je bio i
onoga to je danas. Bez obzira na to govori li odlican, slubeni francuski, arapski ili
sloenu varijantu tamazighta, je li odjeven u bijelo i dri lopatu u vrtu monsieura
Majorellea ili vozi kamionet uz pisteu u plavom, on je bio obje strane kovanice.
Razluciv, a ipak nerazdvojiv.
Ubrzo je Zohra opet ustala, dala mi znak, i ja sam podignula torbu i krenula za njom.
Nosila je malu, zapaljenu baklju, ali bez obzira na mjesec i festival zvijezda iznad nas,
bilo je mracno. Zaustavila se, okrenula se pogledavi me i ispruila mi ruku. Uhvatila
sam se za nju, zahvalna, dok smo zaobilazili vatru. Kad smo proli kraj mukaraca,
Aszulay je podignuo pogled prema meni.
Uzvratila sam mu pogled i zbog necega na njegovu licu, zbog nacina na koji me je
pogledao, otvorila sam usta kao da nisam imala dovoljno zraka. To nije bio letimican
pogled, ni pogled dok se smijao sa svojom enom uz pleucu svjetlost. Bio je drugaciji,
dubok i hipnotizirajuci, vrtjele mi se od njega kao da se groznica od prije nekoliko dana
bila vratila. Spotaknula sam se o korijen, Zohra se zaustavila i pridrala me. Kad sam
opet uskladila korak s njom, trenutak je vec bio proao, a ja nisam imala hrabrosti opet
pogledati Aszulaya.
Nekoliko trenutaka kasnije neto je izronilo preda mnom. Kad je Zohra spustila
glavu, ja sam ucinila isto. Uli smo u jedan od atora gdje su se, pod treperavim
svjetlom baklje, vidjele tamne hrpe ljudi stisnute jedna uz drugu i prekrivene grubim
pokrivacima. Neki oblici leali su nepomicno, kao da su u dubokom snu. Iz jednog ugla
culo se djevojacko aputanje i hihotanje; ovo je nedvojbeno bio ator za neudane ene.
Zohra me odvela do jedne skupine i otila. Cvrsto sam drala torbu koju sam pomno
spremila u Marakeu, ali znala sam da je previe hladno da se skinem i obucem
spavacicu. Samo sam skinula cipele i u kaitanu se uvukla pod pokrivac. Djevojke su
utihnule i disale duboko i ravnomjerno. Mlada ena pokraj mene primaknula mi se, leda
okrenutih prema mojim prsima. Vidjela sam ovaj oblik bliskosti irom Maroka.
Mukarci su se gurali jedni uz druge u soukovima; Mena, Nawar i stara sluavka sjedile
su blizu jedna drugoj na krovu, ramena i bokovi dodirivali su im se dok su radile.
Pomislila sam na ene u hamamu koje su se medusobno prale i masirale. Moda su
bliskost i tjelesna toplina stvarah neki oblik pripadnosti. Cak je i mali Badou volio
bliskost neprestano se penjuci u majcino, Aszulayevo ili moje krilo.
Europljani, Britanci i Amerikanci u Sjevernoj Africi bila su puka suprotnost. Svi smo
se drali na pristojnoj razdaljini; ispricavali se zbog nehoticnih dodira. Leeci tako u
potpunom mraku, cula sam mrmljanje mukaraca oko vatre i daleko meketanje koze.
Djevojka se priljubila jo blie uz mene. Mirisala je na ulje za kuhanje, znoj i jo neto,
meni nepoznati zacin.
Pokuala sam umiriti misli, ali one su bile ivahne i kovitlale se zbog onog to sam

GIGA
264
doivjela pod nocnim nebom. Zbog nacina na koji me je pogledao Aszulay. Zamislila
sam ga kako se penje terasastom stazom i ulazi u jednu od kuca od blata, podie
pokrivac ili kou i lijee pokraj ene. Misli o tome kako se ona okrece prema njemu,
kako je grli rukama, proletjele su mi glavom, pa sam rukom prekrila oci kako ih ne bih
vizualizirala.
Ali isto tako nepozvane, glavu su mi preplavile slike Etiennea kako lei kraj mene u
krevetu u Ulici Juniper. Upoznala sam samo jednog mukarca u svojem ivotu, i to
samo nakratko. Zbog sjecanja na to kako je imati mukarcevo tijelo kraj svojeg, postalo
mi je prevruce, a istovremeno me obuzeo osjecaj samoce i udnje.
Okrenula sam se na bok, leda okrenutih prema djevojci, i pokuala naci utjehu u
tvrdoj postelji, nadajuci se snu kako bih mogla pobjeci iznenadnim eljama svojega
tijela.
Etienne. to sam sada osjecala za njega znajuci o njemu to to znam? Kakav bi bio
moj ivot da je ostao sa mnom u Albanyju i oenio se mnome? Kakav bi bio moj ivot
da nisam izgubila dijete i da sam jednog dana postala majka?
Kakav bi bio moj ivot da nikad nisam dola u Maroko?
Ali... zar nisam i dalje eljela da se Etienne oeni mnome? Nakon to se vrati u
Marake, a ja ga uvjerim u to da me njegova bolest nece sprijeciti da ga i dalje volim,
sigurno ce se sloiti i oeniti se mnome.
Pokuala sam se sjetiti kako je bilo voditi ljubav s Etienneom.
Ali umjesto toga, misli su mi bile zaokupljene Aszulayem i njegovom enom.
Kakav bi bio osjecaj voditi ljubav s Aszulayem. Njegovim senzualnim usnama.
Njegovim rukama.
Nisam mogla zaspati. Ustala sam i uzela teak pokrivac s kreveta. Prebacila sam ga
preko ramena i izala van na nocni zrak.
Vatra se ugasila, iako je eravica jo uvijek tinjala. Bez visokih plamenova i
plamsaja baklji lake je bilo hodati pod zvjezdanim nebom. Bosih stopala, odepala sam
samo nekoliko metara od atora iz straha da cu se izgubiti ako odem dalje. Zrak mi je
hladio tijelo, a ja sam duboko disala. Tad sam uocila da je jedan usamljeni lik jo uvijek
sjedio ispred vatre.
Jesam li samo eljela da je to Aszulay, ili je to zaista bio on? Sjedio je na mjestu na
kojem sam posljednji put vidjela Aszulaya, ali to nije znacilo nita. Jesam li samo
zamislila da sam prepoznala njegova ramena, duinu njegove kose? Dok sam gledala,
mukarac se zamotao u pokrivac i legao kraj tinjajuceg ara.
Vratila sam se u ator, nekako utjeena. Bilo je pogreno osjetiti zadovoljstvo
razmiljajuci o tome da Aszulay moda nije elio biti sa svojom enom. Ali ipak sam to
osjetila.
Bilo mi je drago.

GIGA
265
Probudila sam se u jednom trenutku tijekom noci, ukocena i prozebla. Cula sam
njukanje devu, kozu, psa to je to bilo? s vanjske strane atora. Moda me to
probudilo. Drhtala sam, stiskala zube kako ne bih krgutala njima, a mjehur me je bolio
od hladnoce i caja. Ali nisam se mogla prisiliti da ustanem iz kreveta, izadem iz atora i
cucnem iza njega u pijesak. Stisnula sam se uz djevojku kraj mene zbog topline; zvuk
njezina pomalo neravnomjerna disanja stao je, a ona se uspravila i pocela kaljati. A
potom, toliko iznenadno da nisam imala vremena zacuditi se, osjetila sam prodor zraka i
miris ivotinje te veliku teinu na sebi. Odmah mi je bilo toplije. Culo se jo neko
ukanje, djevojka se priljubila uz mene, a za nekoliko minuta i njezino ravnomjerno
disanje.
Probudio me, zagrijanu i oputenu, zvuk prebacivanja pokrivaca koji je visio na
ulazu u ator i cista jutarnja svjetlost koja je preplavila ator. J ako velik pokrivac od
kozje koe bio je prebacen preko mene, i iako je djevojka kraj mene vec bila otila, bila
sam joj zahvalna na tome to me je pokrila kad je osjetila da drhtim tijekom noci.
Izvan atora ene su sjedile oko velikog mjedenog kotla i limene posude, naizmjence
izlijevajuci svjeu vodu iz kotla u posudu kako bi pljusnule lice vodom. I ja sam to
ucinila; zatim je jedna izvadila malo ogledalce i pruila mi ga. Zahvalila sam joj
osmijehom, podignula ogledalce i pocela se mrtiti i tresti glavom zbog neuredna
odraza. Rabia mi je prila odostraga, spustila se na koljena, pocela mi celjati kosu i
plesti je prstima poletnim poput ptice. Isplela je jednu veliku pletenicu i zavezala je
necim. Posegnula sam unatrag i opipala je, povukla je preko ramena i vidjela da je
pletenica bila zavezana isprepletenom kozjom dlakom.
Zatim mi je dola s prednje strane, opet kleknula, podignula dugacak, tanki tapic,
pokazala svoje oci, a zatim moje. Kohl. eljela je ocrtati moje oci kohlom. Nikad se
nisam minkala, ali kimnula sam.
Lijevom rukom pridrala mi je bradu i ocrtavala oci tapicem koji je drala u desnoj.
Kad je zavrila, kimnula je i osmjehnula se.
Slijedila sam je stazom do kuce u kojoj su ivjeli ona, njezina majka i sestra te
njihovi supruzi i djeca. Kad sam ula u prostoriju bez prozora osvijetljenu samo
svjetlom koje je ulazilo kroz ulaz, nisam mogla vidjeti gotovo nita. Namirisala sam
neto mesnato i cula cvrcanje posude na vatri.
Naposljetku sam prepoznala hrpe tepiha s prelijepim berberskim uzorcima na
zidovima i podu; oni naslagani u kutu koristili su se kao kreveti. Prepoznala sam uzorak
na svojim rukama na jednom od njih. Na sredini poda bila je vatra ogradena kamenjem,
a dimnjak od cijevi izlazio je kroz otvor na krovu. Mukarci su sigurno vec otili; u
atoru su bili samo Aszulayeva majka i Zohra te nekoliko djece razlicite dobi.
Aszulayeva majka sjedila je prekrienih nogu kraj skupine lonaca i mijeala neto u
jednom.
Badou je potrcao prema meni; nisam ga odmah prepoznala medu djecom koja su
miljela naokolo po prostoriji. Kosa mu je strala u svim smjerovima, a usta su mu bila
umrljana necim to je nalikovalo na med. Opet je nosio svoje crvene babouches.

GIGA
266
"Bonjour, Badou. J esi li dobro spavao?" upitala sam ga, nije odgovorio nego ispruio
svoj dlan.
Na prljavom dlanu leao je njegov zub.
"Badou", rekla sam i podignula obrve, a on mi se nacerio i pokazao mali prazni
prostor u ustima.
"Cuvaj ga za mene kako bih ga pokazao Falidi", rekao je, dao mi ga i ja sam ga
spremila na dno torbe.
J edna djevojcica uhvatila ga je za ruku, i on je izaao iz kolibe s njom. Danas je bio
drugacije dijete. Gledala sam kako odlazi te zatim pogledala Zohru.
"Bonjour", rekla sam, a ona se nasmijala na prekrasan nacin, uzvratila mi pozdravom i
dala mi znak da sjednem. Sjela sam na predivan prostirac, a ona mi je dodala glinenu
posudu. Pojela sam zacinjenu kobasicu i neto to je nalikovalo na palacinku
napravljenu od necega zrnatog. Bilo je slasno.
Cim sam pojela, zacula sam Aszulaya kako izgovara moje ime. Okrenula sam se i
ugledala ga na ulazu. Nisam mogla reci ni rijec. Nisam mogla dopustiti da mi na licu
vidi o cemu sam razmiljala noc prije. Slike koje sam imala o njemu i meni, stvarima
koje smo radili...
Nije se osmjehnuo, shvatila sam da promatra moje oci ocrtane kohlom. Zatim je
rekao: "Pogledat cu neke usjeve. Povest cu Badoua. Krecemo poslije."
Mogla sam samo kimnuti.
Sljedecih nekoliko sati provela sam sa Zohrom i njezinim kcerima. Isprva su
djevojcice bile srameljive, ali naposljetku su mi se pocele obracati ispitivackim
tonovima. Gledala sam u Zohru, ali nije mi mogla nita prevesti. Otile smo do rijeke,
Zohra je na glavi nosila koaru s odjecom, gledala sam kako ona i djeca udaraju
odjecom o stijene. Ponudila sam im pomoc, ali Zohra je odmahnula glavom. Cavrljala
je s ostalim enama, a ja sam sjedila na stijeni i promatrala terasasta brda.
Svjetlost je bila cista, cinilo se da vidim treperave slike promatrajuci talasajuce
zelenilo polja. Tu i tamo ugledala bih mukarce koji su hodali uokolo; nisam ih mogla
razlikovati jer su bili predaleko, ali znala sam da je jedan od njih Aszulay. Prizor je bio
magican, razumjela sam kako seoski mjetani ive posve drugaciju stvarnost od one
koju sam ja poznavala.
Vratili smo se u kucu ostavivi mokru odjecu da se sui na stijenama. Aszulayeva
majka sjedila je na suncu leda naslonjenih na zid, sortirajuci masline u koari. Kad nas
je ugledala, ustala je i ula unutra, vratila se s prelijepim alom ciji su rubovi bili
ukraeni delikatno izradenim isprepletenim viticama i viebojnim cvjetovima. Pruila
mi ga je.
Pogledala sam ga i rukama prela preko uzoraka. "J ako lijepo", rekla sam znajuci da
me ne razumije, ali sigurna da shvaca prema mojem osmijehu i gestama.

GIGA
267
Gurnula ga je prema meni.
"Prendez", rekla je Zohra. "Uzmi. Un cadeau dar."
Odbiti je znacilo uvrijediti je. Primila sam ga iz ruku starije ene, stisnula ga uza se i
osmjehnula se. Zatim sam ga prebacila preko glave i ramena, i ona je kimnula,
zadovoljna.
Aszulay je izaao iz kolibe. Zastao je, promotrio me, i kimnuo isto kao i njegova
majka s naznakom osmijeha na licu, i taj mali nagovjetaj zadovoljstva oko njegovih
usta pobudio je u meni neobican osjecaj. Smjesta sam si rekla da ne smijem misliti na
njegova usta.
Bio je oenjen iako mi nije predstavio suprugu, mladu enu s tanahnim rucnim
zglobovima koja je sjedila pokraj njega oko vatre. Samo noc prije zamiljala sam
njihova vruca tijela ispod pokrivaca i ivotinjske koe te njega kako joj apuce dok se
pribliavaju jedno drugom.
Nacin na koji me je drao kad je bilo gotovo. Ne, drao nju, pomislila sam. Drao
svoju enu, ne mene.
Naravno da to nije bio on koji je spavao kraj vatre.
Okrenula sam leda njegovu osmijehu.

"ASZULAY?"
Napustili smo selo i vozili se u tiini vec vie od sat vremena. Neto se promijenilo
medu nama otkad smo doli u selo. Nacin na koji me je Aszulay pogledao kraj vatre, u
moje kohlom ocrtane oci, i dok sam stajala zamotana u al koji mi je dala njegova
majka... Znala sam, posve sigurno, da nisam samo ja osjecala tu promjenu. Nestao je
leeran nacin komunikacije koji smo vodili. eljela sam reci neto, ali nisam znala to.
eljela sam da on kae neto.
Badou se popeo na stranji dio kamioneta, odvojen od nas otvorenom zavjesom od
platna. Ponijela sam jo francuskih slikovnica i dala ih Badouu. Polako je listao stranice
jedne od njih.
Aszulay me je konacno pogledao kad sam izgovorila njegovo ime.
Vie nisam mogla izbjegavati razgovor o njoj. "Tvoja ena. Vidjela sam kako sjedi
kraj tebe oko vatre. J ako je zgodna."
Neto je preletjele njegovim licem i pretvorilo se u neto cudno, neki nejasan izraz.
Stisnuo je celjust i odjednom me je bilo strah da sam, nesvjesno, pogrijeila izgovorivi
tu jednostavnu recenicu.
"Oprosti, Aszulay. Zar sam... jesam li rekla neto krivo?"
Odvratio je pogled s piste i pogledao me. "Ta ena ona je samo jedna ena iz sela.
Poznajem je niz godina." Vidjela sam kako mu se pomice grlo dok guta. "Nemam

GIGA
268
enu", rekao je.
Otvorila sam usta. "Ali Manon... Manon mi je rekla da ima enu. Rekla mi je to...
kad sam je posljednji put vidjela."
Opet dugo nije rekao nita. Zatim je izjavio: "Manon se igrala rijecima." To je bila
cudna izjava, nisam je razumjela.
"Oh." Cinilo se da se vie nema to reci pa smo se nastavili voziti u tiini. Ono to
sam osjetila noc prije bila je ljubomora. Nisam bila ponosna na to, ali nisam to mogla ni
zanijekati. Zar sada, kad je opisao enu samo kao mjetanku te izjavio da nema enu, ne
bih trebala osjetiti neto poput zadovoljstva? Ali moja reakcija bila je posve suprotna.
Zabrinjavao me je Aszulayev odgovor. Njegovo lice, njegov glas, njegovo iznenada
ukoceno dranje upravljaca, govorili su mi da ima jo neto. Nekako sam ga uznemirila.
Zaustavio se kraj piste, iskljucio motor, izaao iz kamioneta i skinuo jedan od velikih
metalnih kontejnera s gorivom s krova. Koristeci lijevak, ulio je gorivo u spremnik. Kad
je uao u kamionet, okruivao ga je miris goriva.
"Nismo trebali krenuti ovako kasno. Danas brzo nestaje svjetlosti; zbog praine",
rekao je.
Kimnula sam.
"Imao sam djecu", rekao je potom. "Dvoje."
Zrak u kamionetu iznenada je postao teak nakon to je izgovorio rijec imao. Kao da
vie nema kisika. Pogledala sam u kraj pokrivaca na kojem sam sjedila dok sam medu
prstima vrtjela izvucenu nit.
"Groznica. Ona je ubila moju djecu, i moju enu. Iliani", rekao je jednostavno.
"Mnogi su preminuli od te groznice. Preminuo je Rabijin prvi sin."
Odjednom sam pomislila na to kako je nestao kad smo se zaustavili kraj izvora prije
doline Ourika i groblja kraj kojeg smo proli.
"Tvoja ena i djeca", rekla sam. "Pokopani su na groblju kraj kojeg smo proli
jucer?"
Kimnuo je, prekrio donji dio lica turbanom, upalio motor i nastavio voziti du piste.
Sjetila sam se Manon i njezina podmukla osmijeha kad mi je rekla da Aszulay ima
enu. Letimice sam pogledala Aszulaya, ali on vie nije rekao nita.
Unutar pola sata nebo je postalo neobicno, blijedouto. Vie nije bilo sunca, pojavio
se vjetar koji je puhao toliko snano da je Aszulay morao cvrsto drati upravljac kako bi
kamionet zadrao na cesti. Odjednom nije bilo razlike izmedu zemlje i neba; okruivao
nas je pravi zid praine. No cinilo se da Aszulay ipak zna kuda treba ici. Zamislila sam
ga za pjecanih oluja u pustinji, i kako je osjecaj za smjer kretanja sigurno dio njegova
nomadskog instinkta. Moda i dio njegove genetske grade koju njegovi preci nose vec
stoljecima.
Sjetila sam se to Etienne nosi od svojega oca.

GIGA
269
Podignuli smo prozore cim je poceo puhati vjetar, no jo je uvijek zavijao kroz
pukotine i ubacivao pijesak. Naposljetku je Aszulay naglo okrenuo upravljac i zaustavio
kamionet.
Badou je kleknuo iza nas i pogledao kroz vjetrobran. Vjetar je toliko divlje hucao
oko auta da se cak i ljuljao, lagano.
Nita nismo mogli vidjeti.
"Ne svida mi se, oncle Aszulay", rekao je Badou usta iskrivljenih prema dolje kad je
poceo nepravilno disati. "J esu li to dinovi?" Oci su mu se napunile suzama. To je bio
prvi put da vidim Badoua kako place. "Hoce li nas pojesti?" Posegnula sam natrag i
pogladila ga po obrazima kako bih ih obrisala.
"Naravno da ne, Badou. To je samo vjetar. Samo vjetar", ponovio je Aszulay. "Ne
moe nam nauditi. Samo moramo cekati da prestane puhati kako bismo opet vidjeli
piste."
"Ali..." nagnuo se naprijed i apnuo neto Aszulayu u uho.
"Mora izaci", rekao je Aszulay s rukom na kvaki.
"Ja cu ga odvesti", rekla sam jer sam i ja morala izaci.
"Ne. Vjetar je toliko snaan. Ja cu..."
"Molim te, Aszulay. Dopusti mi da ga ja odvedem", rekla sam, Aszulay je kimnuo
shvativi, a Badou se prebacio preko sjedala u moje krilo.
"Dri se jednom rukom za kamionet cijelo vrijeme", rekao je Aszulay kad smo
otvorili vrata i izvukli se van na vjetar.
Badou je odmah okrenuo lice prema kamionetu i podignuo delabu.
"Idem samo do stranje strane kamioneta, Badou", rekla sam mu glasno u uho. J edne
ruke na kamionetu kao to je savjetovao Aszulay, otila sam odostraga gdje sam se
borila s kaftanom koji se vrtio oko mene na vjetru.
Trebalo mi je samo nekoliko trenutaka, i kad sam se vratila do suvozacke strane,
Badoua vie nije bilo ondje. Otvorila sam vrata i popela se unutra, zagladila kosu i
protrljala oci.
"Gdje je on?" upitao je Aszulay, a ja sam se okrenula prema njemu trepcuci.
"Kako to misli?" Popela sam se na koljena, razmaknula platnenu zavjesu, ali
Aszulay je vec bio otvorio vrata. "Ostavila sam ga samo na tren... mislila sam da se
vrat..."
"Ostani unutra", viknuo je Aszulay nadglasavi vjetar.
"Ne, idem i..."
"Rekao sam da ostane unutra", uzviknuo je jo jedanput i zalupio vrata. Sjedila sam
ukoceno i zurila kroz vjetrobran. Badou je sigurno samo otiao do prednje strane

GIGA
270
kamioneta. Ili ga moda nisam vidjela dok sam se oprezno vracala bocnom stranom.
Sigurno je cucao kraj kotaca. Aszulay ce ga vratiti za tren.
Ali Aszulay se nije odmah vratio u kamionet s Badouom. Srce mi je snano lupalo.
Kako sam mogla ostaviti Badoua, pa cak i na tren? Bila sam toliko kriticna prema
Manoninu manjku brige, a to sam ja upravo ucinila? Rukama sam prekrila usta.
Potom sam zatvorila oci, isprepletenih prstiju pred licem, i pocela se njihati naprijed-
nazad govoreci: "Samo da ga nade, samo da ga nade, samo da ga nade."
Badou.
Ali nisu se vratili.
U kamionetu je bilo sve mracnije. Plakala sam, molila se, udarala glavom o prozor.
Bila sam budala, idiot. Moe li Badou preivjeti u ovoj praini makar i nakratko, ili ce
se uguiti? I Aszulay. Zamislila sam ga kako luta, doziva Badoua, kako mu vjetar trga
ime s njegovih usta. Tek mi je bio rekao da je izgubio dvoje svoje djece. Sad...
Nisam to mogla podnijeti. Stavila sam ruku na vrata. Izaci cu i pronaci Badoua. Bila
sam odgovorna za ovo, i ja cu ga pronaci. Ali kad sam posegnula za kvakom, pomislila
sam na Aszulaya i kako je viknuo da ostanem unutra shvativi da je u pravu. Bila bih
jo veca budala da izadem iz kamioneta i pocnem sama lutati uokolo.
Pribliila sam sat blie licu pod slabim svjetlom, pokuala se sjetiti u koje smo doba
napustili selo, koliko smo se dugo vozili, koliko dugo cekam ovdje. Vrijeme mi nije
reklo nita. Sve to sam znala je da je prolo previe vremena, previe.
Aszulay nije pronaao Badoua.

GIGA
271

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Prestala sam se nadati. Sjedila sam tako u kamionetu koji se blago ljuljao i zurila u
nita onkraj vjetrobrana.
Nisam eljela pogledati na sat, ali naposljetku se vie nisam mogla suzdrati. Prolo
je gotovo sat vremena.
Opet sam rukama prekrila lice; opet sam plakala.
I tad su se vozaceva vrata naglo otvorila, Aszulay je ugurao Badoua unutra, popeo se
za njim i zalupio vrata.
Zgrabila sam Badoua i povukla Aszulayev turban. Badouova glava i torzo bili su
zamotani njime. Otkrila sam njegovo malo lice; zurio je u mene. Na obrazima su mu
bile zalijepljene pruge osuenog pijeska.
"Sidonie. Izgubio sam se. Nisam se drao rukom za kamionet."
"Znam, Badou", rekla sam placuci i ljuljajuci ga stisnutog uz mene.
"Pokuao sam ga naci", rekao je.
"Znam. Ali sad si na sigurnom. Na sigurnom si", ponovila sam, "opet si u
kamionetu." Pogledala sam Aszulaya iznad njegove glave puna bojazni to cu vidjeti,
koliko ce biti ljut, znajuci da me mora smatrati budalom.
Na Aszulayevu licu nije bilo nicega osim znakova iscrpljenosti. Imao je zatvorene
oci kad je naslonio glavu. Njegova kosa, obrve i trepavice bile su prekrivene prainom
tako da vie nisu bile crne nego cudne crvene boje. I njegove nosnice bile su pune
praine.
"Jesi li... ti si dobro, Aszulay?" upitala sam zamuckujuci zbog suza.
"Daj mi vode", rekao je, a ja sam pomaknula Badoua, sagnula se preko stranjeg
sjedala i zgrabila kou s vodom. Odcepila sam je i pribliila Aszulayevim ustima. Pio je
i pio, pustio da mu tece niz bradu i vrat. Kad je bio gotov, i dalje sam drala kou kraj
Aszulaya, ali njegove su oci i dalje bile zatvorene. Prila sam mu blie, naslonila otvor
na njegove usne i kad ga je dotaknuo, pio je i dalje ne otvarajuci oci.
Kad je podignuo ruku da odmakne kou, vodom sam zalila kraj njegova turbana i
obrisala mu oci pokuavajuci skinuti to vie grubog pijeska. Uzeo je mokru tkaninu i
trljao njome lice dok nije konacno otvorio oci.
"Oprosti", apnula sam.
Nije odmah odgovorio. "Pronaao sam ga nedaleko od kamioneta. Ali nisam mogao
riskirati i ne vratiti se, odlutati u pogrenom pravcu. Sklonili smo se u malu izbocinu
zemlje koju je podignuo vjetar. Cekao sam i konacno je vjetar dovoljno promijenio
smjer kako bih ugledao kamionet." Spustio je pogled prema Badouu. "Pretvorio sam te
u malog Plavog covjeka, zar ne?"

GIGA
272
Badou je kimnuo i siao s mojega krila kako bi se stisnuo uz Aszulaya. Aszulay je
prebacio ruku oko njega.
Vrijeme je prolazilo. Aszulay je poceo pjevuiti u jednom trenutku dreci Badoua
kraj sebe jednom rukom. To je bila tiha, tuna melodija nalik na onu koju je odsvirao na
fruli rekka, kako sam saznala da se zove.
Zamislila sam ga kako tako dri vlastitu djecu i pjevui im kako bi ih umirio.
Okrenula sam glavu i pocela zuriti u vrtloge praine i pijeska osjetivi da svjedocim
necemu previe osobnom.
Nakon nekog vremena prestao je pjevuiti, i ja sam ga opet pogledala. Badou je
zaspao naslonivi glavu na Aszulayeva prsa.
"Hoce li se vjetar uskoro zaustaviti?"
"Ne znam. Ali provest cemo noc ovdje. Cak i ako se vjetar zaustavi, previe je
mracno za vonju pisteom. Veci dio bit ce prekriven pijeskom."
Kimnula sam. Bilo je gotovo posve mracno u kamionetu, zbog praine i nadolazece
veceri. Aszulay je posegnuo ispod sjedala i izvukao svijecu i kutiju drvenih ibica.
Zapalio je svijecu i ugurao je u mali otvor na ploci s instrumentima.
Sjedili smo pod blagim svjetlom.
"Aszulay", rekla sam. "Tako mi je ao. Ne znam kako..."
"Gotovo je", prekinuo me. "On je dobro. Bilo ga je samo strah."
"I mene", rekla sam drhtavih usana. "Ne mogu ti ni reci koliko me je bilo strah."
"Ova zemlja moe biti zastraujuce mjesto", rekao je. "Poznajem sve njezine trikove
jer je moj dom. Ne ocekujem od onih koji ovdje nisu rodeni da je poznaju na isti nacin."
Govorio mi je da razumije, i ja sam mu bila zahvalna. Udahnula sam i ispruila ruku
prema njemu. "Hvala", rekla sam.
Spustio je pogled na moju ruku ukraenu kanom, uhvatio je i opet podignuo pogled.
Pomislila sam na pogled koji smo razmijenili noc prije i morala spustiti glavu zureci u
nae spojene ruke ne usudivi se pogledati ga u lice. Palcem mi je preao preko dlana i
njeno dodirnuo zaraslu ranu.
Konacno sam podignula glavu. Jo me je uvijek gledao. Pod treperavim svjetlom
svijece bila je istaknuta krivulja njegove visoke jagodicne kosti. Htjela sam je dodirnuti.
Nagnuo se blie meni i pogledao dolje u Badoua.
"Zaspao je", apnula sam ne eleci da stane zbog djeteta.
Ali Aszulay se naslonio, a ja sam osjetila snaan ubod razocaranja. "Moda mi
moe ispricati pricu kako bi nam prolo vrijeme", rekao je blago. Njegova ruka jace je
stisnula moju. "Pricu o Americi. O americkoj eni."
Bilo mi je teko disati. Odmahnula sam glavom. "Ti", rekla sam. "Prvo mi ti pricaj o
sebi."

GIGA
273
"Nema se puno toga za reci", rekao je.
"Samo kako bi prolo vrijeme, Aszulay", rekla sam. "Kao to si rekao. Tvoja prica, a
onda moja."
Pogladio je Badoua po kosi drugom rukom. "Kad sam imao trinaest godina, MONSIEUR
Duverger kupio me kako bih radio za Manoninu majku", rekao je.
udahnula sam. "Bio si rob?"
"Ne, Nisam rob. Ja sam Tuareg. Ti to zna."
"Ali... kupio te?"
Slegnuo je. "Djeca cesto odlaze iz sela u grad kako bi radila. Djeca ; dobri su radnici.
Ne ale se i ne govore mnogo."
"Ne vidim razliku."
"Dugo su se dovodili robovi iz drugih dijelova Afrike. S ocem sam u karavani
ponekad transportirao sol, ponekad zlato, ponekad jantar i nojeva pera. Ponekad crne
robove, iz Malija ili Mauritanije. Ali to s mladim Marokancima iz unutranjosti nije ista
stvar. Obitelji se daje dogovoreni iznos, a djeca postaju sluincad. Dobivaju malu placu
i nekoliko puta na godinu, ako znaju gdje im je obitelj, mogu je posjetiti. Ako im clan
obitelji dode u grad, doputeno im je da se vide. Kad dijete sluga dosegne odredenu
dob, moe otici ako eli. Neki to i ucine, vrate se u BLED ili se zaposle negdje drugdje u
gradu, ali neki ostaju i rade za obitelj niz godina. Za neke obitelj kod koje ive i za koju
rade postaje vie njihova obitelj nego ona u BLEDU ili na selu."
Kamionet se i dalje blago njihao, naprijed-nazad. Naprijed-nazad. Ali uz svjetlo
svijece s Aszulayem, mojom rukom u njegovoj i Badouom koji spava izmedu nas, to je
bilo ugodno.
"Rekao sam ti da mi je otac umro kad smo ivjeli kao nomadi", rekao je. "S dvanaest
godina bio sam premlad da sam vodim karavanu kroz pustinju, a nisam se elio
pridruiti drugoj grupi. Znao sam da mi ostali mukarci nece iskazivati potovanje kao
djecaku. Moja je odluka bila da prodam deve i kaem majci da idem traiti posao u
Marakeu. Ona to nije eljela. Ali ja sam znao da ce tako dobiti novac za mene i da cu
se nakon toga moci brinuti o njoj i sestrama. I da ce one biti na sigurnom, u selu."
"Prodaju li se djeca Francuzima ili Marokancima?"
"Oboma, iako Francuzi cesto ne ele nomadsku djecu zbog jezika i razlika u kulturi.
Ali to nije bio lo ivot, Sidonie. Radimo teko u pustinji i BLEDU, radimo teko u gradu.
Rad je rad. Ali u gradu smo uvijek imali hrane. To nije uvijek bilo tako u mojem
drugom ivotu. Kad bi deve uginule ili kad koze ne bi davale mlijeka, ponekad nismo
imali dovoljno za jelo."
Sjetila sam se mladog djecaka u Hotelu de la Palmeraie koji je donio sok od narance
u moju sobu kad su Aszulay i Badou bili ondje i kako je prisno pogledao Aszulaya.
Sjetila sam se puno starijih djecaka i mladica koje sam vidjela kako rade u SOUKOVIMA,

GIGA
274
guraju kola, nose teke terete prepunim ulicama medine ili kako voze taksije i CALECHE u
francuskoj cetvrti. Pretpostavljala sam da su sinovi marokanskih mukaraca koji su bili
vlasnici tih trgovina. Sad sam znala da moda i nisu; moda su bili mladici kao Aszulay,
prodani da rade.
"Kao to sam rekao, MONSIEUR Duverger kupio me je za Manoninu majku, kako bih
bio glava kuce. elio je da Rachidin ivot bude laki pa me je dao njoj, i ja sam
obavljao tee poslove. Manon je godinu dana mlada od mene, i postala mi je prijateljica.
Bila je ljubazna prema meni."
"Manon? Manon je bila ljubazna prema tebi?"
Vjetar je poputao.
svjetlo svijece treperilo je po Aszulayevu licu. "Naucila me pravilno govoriti
francuski. Pokazala mi je kako se cita i pie. Nisam znao kako je ona to naucila. Bila je
kci arapske ene, nije bilo kola za nju. Ali zna koliko je pametna", rekao je i zastao.
Na mojem se licu sigurno vidjelo gnuanje koje osjecam prema njoj. "Nastavi", rekla
sam.
"Odmah smo se sprijateljili", rekao je. "I odrastajuci postali vie od prijatelja."
Dakle to se zbivalo sve vrijeme; otkad su bili djeca. Bili su ljubavnici koliko
godina...
"Ponaali smo se kao brat i sestra", nastavio je Aszulay, a ja sam ispustila nekakav
zvuk. Pogledao me je.
"Brat i sestra?"
Kimnuo je. "Pazili smo jedno na drugo. Oboje smo bili usamljeni. Meni je
nedostajala obitelj. Ona... ne znam to joj je nedostajalo. Ali okruivala ju je neka
usamljenost, uvijek."
"Ali... to znaci..." zastala sam.
Navlaila sam usne. "Sve ovo vrijeme, mislila sam, pa, pretpostavljala sam, da ste ti i
Manon... da ste ljubavnici."
Zurio je u mene. "Manon? Ali zato si to mislila?"
"to sam drugo mogla pomisliti?" rekla sam. "Kako bih drugacije ocijenila va
odnos? A Manon vidjela sam kako se ponaa kad si ti u blizini."
"Manon si ne moe pomoci. Kad je prisutan mukarac, uvijek se ponaa na isti nacin,
iz ciste navike. Ali... misli li da je Manon tip ene s kojom bih mogao biti?" pitao je
tad, tiho, ociju jo uvijek fiksiranih na mene, a ja sam tad morala spustiti pogled na
Badoua.
Nisam odgovorila, iako sam eljela reci: Ne, nisam eljela misliti da je eli, i da je
treba. Mrzila sam to sam mislila da ti je Manon ljubavnica, da si se spetljao s takvom
proraunatom, zlom enom. Ti si iznad nje u svakom pogledu. Ali samo sam nastavila

GIGA
275
gledati Badoua i pokuavala drati svoje disanje pod kontrolom.
"Pomagao sam joj u prolosti zbog ivota koji smo dijelili, a sada... je to zbog ovog
malenog. Vezan sam za Manon samo zbog Badoua." Aszulay je pustio moju ruku.
Skinuo je Badouove BABOUCHES i prstima obgrlio mala, gola stopala.
"Zato poznajem i Etiennea i Guillaumea", nastavio je. "Ponekad sam Manon pratio
do Duvergerove kuce. Nisu me primjecivali jer im nisam bio vaan, bio sam samo
djecak sa sela koji je obavljao teke poslove za Manoninu majku. Ali promatrao sam ih
i upoznao ih zbog onoga to sam vidio."
Pokuala sam si predociti mladog Aszulaya kao slugu, kako gleda bogate francuske
djecake i njihove ivote pune ugode. Zamislila sam ga kao starijeg Badoua, budnih
ociju i ozbiljna izraza lica.
Najedanput sam se pocela sramiti zbog Etiennea, zbog toga kako se odnosio ili
jednostavno ignorirao prema Aszulayu. Etienne koji je imao sve i Aszulay koji nije
imao nita. A sada... tko je imao vie?
"Kasnije kad smo svi odrasli", nastavio je Aszulay, "Manon nije mogla prestati
govoriti o Etienneu i Guillaumeu. Bila je bijesna na njih, nisu joj vie bili dragi jer su
imali ono to ona nema. eljela je njihov ivot. Kad su otili u Pariz, molila je
MONSIEURA Duvergera da i nju upie u dobru kolu kako bi studirala umjetnost. Molila ga
je, rekla mi je, ali on je rekao ne. Dat ce dovoljno novca njezinoj majci za dom, hranu i
za mene kako bih joj pomagao, ali ne i Manon. Rekao joj je da vec ima dobar ivot, da
vec uiva pogodnosti. Rekao joj je da sinovi imaju jedno mjesto u njegovu srcu, a ona
drugo. Da ona to mora prihvatiti. Ali Manon to nikad nije prihvatila. To nije Manonina
priroda, prihvatiti neto to joj se ne svida."
Naravno.
"Postalo je tee i za Manon; preminula joj je majka, a MONSIEURA Duvergera
unitavala je njegova bolest, bio je posve izgubljen. Vie joj nije davao novac i prodao
je kucu koju je kupio Rachidi. U to vrijeme Manon je vec bila mlada ena; morala je
pronaci posao. Zaposlila se kao sluavka u jednoj francuskoj kuci kao njezina majka.
Uvijek je bila bijesna; bila je... ne sjecam se francuske rijeci... nije mogla prestati
razmiljati o Etienneu i Guillaumeu, govoriti o njima i tomu koliko je to bilo
nepravedno. Cinilo se da je to posve preuzelo njezine misli."
"Opsesivna?"
"Da. Bila je opsesivna. Govorila je o tome kako eli da MONSIEUR Duvergerovi sinovi
pate kao to je patila ona. Ali to je mogla uciniti ? Tad su vecim dijelom ivjeli u
Parizu. Potom se Guillaume vratio jedno ljeto i utopio se u moru kraj Essourije. Etienne
je doputovao u Marake radi bratova sprovoda, ali ostao je samo nekoliko dana.
Sljedece godine opet je doao zbog majcina sprovoda; umrla je iznenada kad ju je izdalo
srce. A godinu poslije preminuo je MONSIEUR Duverger i to je bio posljednji put da je
doao kuci. Prije vie od sedam godina. Manon je otila na sprovod. Ondje je vidjela
Etiennea."

GIGA
276
"A zatim?"
"Manon je kroz godine postala gruba i neljubazna. Da, uvijek je bila malo neljubazna
i, da, uvijek je prvo mislila na sebe. I uvijek je bila lijepa i koristila se tom ljepotom s
mukarcima."
Kimnula sam. Lako mi je bilo zamisliti Manon, mladu i upadljivu, svjesnu moci koju
ima nad mukarcima. Ali ogorcenu. Znala sam da je gorcina koju je pokazivala bila
duboko u njoj.
"Vidjela je Etiennea na ocevu sprovodu. A potom?" ponovila sam.
Aszulay nekoliko trenutaka nije rekao nita. "Zatim je Etienne otiao u Ameriku",
rekao je. Uslijedila je tiina, moglo se cuti samo Badouovo tiho disanje. "CEST TOUT. To
je sve", rekao je Aszulay.
Ali znala sam da to nije sve. Neto je preutio.
"J e li mu tad Manon rekla da je njegova polusestra? Nije bilo razloga da to ne ucini;
njezina je majka bila mrtva, kao i svi iz Etienneove obitelji. J e li mu to rekla da ga
povrijedi, da ima nie miljenje o svojem ocu?" Mogla sam zamisliti Manon kako
Etienneu apuce, bijesno no ipak trijumfalno da dijele istu krv.
"Ostatak je price, dio o Etienneu, Manonin", rekao je Aszulay. "Ne mogu je
ispricati."
"Ali ostao si Manonin prijatelj sve ovo vrijeme", rekla sam.
"Bili smo razdvojeni nekoliko godina. Kad je preminula njezina majka, i kad je ona
otila ivjeti s francuskom obitelji kod koje je radila, otiao sam iz Maroka."
"Otiao si? Kamo?"
"Na mnoga mjesta. Bio sam mlad i snaan. Utedio sam to sam mogao i dao to
svojoj majci. Onda sam najprije otiao u Alir, kasnije u Mauretaniju i Mali. Kad sam
bio mladi, rado sam se selio iz mjesta u mjesto. Ja sam u srcu nomad", rekao je i
nasmijao se. Pogledala sam svijecu i njezin odraz na vjetrobranu.
"Nakon toga otiao sam u panjolsku", rekao je.
"panjolsku?" okrenula sam se prema njemu.
Kimnuo je. "Prvo sam ivio u Malagi, pa u Sevilli i, naposljetku, u Barceloni. Lako
sam naucio panjolski; ne razlikuje se puno od francuskog. Kad sam ivio u Barceloni,
cesto sam prelazio granicu i boravio u Francuskoj. To je bilo dobro vrijeme za mene.
Otkrio sam toliko toga o svijetu. I o ljudima. Dogovorio sam s jednim prijateljem u
Marakeu da novac koji aljem da mojoj majci i sestrama. Zaradio sam vie novca u
panjolskoj nego to bih uspio skupiti u Maroku nakon vie godina rada. Bilo je puno
posla ondje."
Mogao je proci kao panjolac sa svojom gustom, valovitom crnom kosom, uskim
nosom i snanim bijelim zubima, sa svojom tamnom koom. Zamislila sam ga u
europskoj odjeci.

GIGA
277
Postalo je jasnije tko je on kakva ga poznajem. "Koliko si dugo ivio ondje?"
utio je i to je potrajalo. "ivio sam ondje pet godina", odgovorio je.
"To je puno vremena. J esi li ikad pomislio da ce ostati zauvijek?"
Posegnuo je prema naprijed i prstima preao preko vrha plamena. "Bio sam dvije
godine u zatvoru u Barceloni."
Nisam reagirala.
"Bio sam tvrdoglav. Sudjelovao sam u tuci sa skupinom mukaraca. J edan s druge
strane bio je teko ozlijeden", rekao je, bez emocija, jo uvijek prateci ruku kako prolazi
preko plamena. "Ne znam tko je najjace udarao; to je bila strana i besmislena tuca, kao
kad mladi mukarci izgube kontrolu. Ali svi smo zavrili iza reetaka zbog povreda
nanesenoj rtvi."
"Dvije godine", ponovila sam.
"U zatvoru ima vremena za razmiljanje. Kad sam bio ondje, samo sam razmiljao o
tome da se vratim u Maroko. Mislio sam, ako budem preivio i vidio svoju domovinu,
vratit cu se u pustinju i opet se pridruiti karavanama, i ivjeti u atoru. ivot je
jednostavan u pustinji, govorio sam si. elio sam samo taj jednostavni ivot nakon
onoga to sam doivio u zatvoru. Znao sam da majka ne zna to se dogodilo sa mnom;
nitko nije znao. Mrzio sam pomisao na to da me zamilja mrtvog. Bio sam pun krivnje
zbog svojega protracenog ivota tih dviju godina."
"I kad su te pustili... to si i ucinio?"
Kimnuo je. "Prvo sam otiao u selo. Vidio sam majku, sestre i njihove obitelji. Onda
sam se vratio u Saharu, kao to sam bio obecao."
"Ali..." rekla sam jer sam to cula u njegovu glasu.
"Vratio sam se iz panjolske bez novca. Nisam si mogao priutiti vlastitu karavanu i
deve, a bilo mi je teko raditi pod drugim vodom karavane. Naravno da vie nije bilo
onako kao kad sam bio dijete, s ocem. Previe sam se bio promijenio. Nakon jedne duge
i nezadovoljavajuce karavane do Timbuktua, vratio sam se u selo. Imao sam potrebu i
elio sam se smiriti. elio sam svoju obitelj, trajni dom. Oenio sam se s Ilianom, i
nakon tri godine imali smo dvoje djece. Sina i kcer." Zastao je, iznenada, kao da mu je
glas bio odsjecen.
Cekala sam.
Procistio je grlo. "Volio sam svoju enu i djecu, ali dogodila se ista stvar kao kad
sam elio poceti novi ivot u pustinji; nije me bilo previe dugo. Poznavao sam ivot u
gradovima i previe vidio za mojih putovanja. Trudio sam se prihvatiti ivot na selu, rad
s drugim mukarcima na polju, ali nisam pripadao takvom tipu ivota. Nije bila rijec o
poslu; radio bih bilo koji posao. Bila je rijec o izolaciji. Iako je kao to si vidjela
prelijepo, i ljudi su ljubazni, sve me na neobican nacin podsjecalo na zatvor. Imao sam
osjecaj da su planine zidovi. Nisam mogao vidjeti iznad njih ni pokraj njih. Razgovarao

GIGA
278
sam s Ilianom o preseljenju u Marake, o podizanju djece ondje, ali ona se bojala te
zamisli; oduvijek je ivjela u dolini Ourika. Pomirio sam se s tom odlukom i pokuao
izgraditi dobar ivot za nas tih nekoliko godina. Ali nakon..." opet je zastao, pa
nastavio. "Nakon to sam izgubio Ilianu i djecu vie nije bilo razloga da ostanem u selu.
Ondje za mene vie nije bilo srece."
Sjedili smo u tiini nekoliko trenutaka, sluali vjetar koji je sad samo jo umio.
"Vratio sam se u Marake i pronaao posao. Naravno da sam vidio Manon i ivot
koji je izabrala. Napustila je francusku obitelj i ivjela na racun dareljivih mukaraca."
Mogla sam zamisliti kako je u to vrijeme gledao na Manon. ene su postajale
supruge ili konkubine, prostitutke pod drugim imenom. Nije bilo nicega izmedu toga.
Nije bilo imena za enu poput Manon.
"Ali ni ona nije mogla pronaci srecu", nastavio je. "Tada smo oboje bili nesretni, ali
kod mene je to bilo zbog tugovanja. Znao sam da ce tugovanje jednog dana prestati, ili
se barem smanjiti i ne biti svakodnevna i duboka bol."
Bilo je teko gledati Aszulaya kako prica; nikad prije njegovo lice nije izgledalo
ovako. Uvijek je bilo iskreno, ali sad je bilo ranjivo, previe ranjivo.
"Manon je bila nesretna na drugaciji nacin od mene; kod nje je to bilo zbog bijesa.
Osjecala je da joj je bio oduzet sretan ivot i nije znala kako ga pronaci ili napraviti
za sebe. Zato Manon neto nedostaje u njoj samoj. Drala se starog osjecaja srdbe
da joj nije bilo dano ono to je zasluila sve dok je nije osakatio."
Aszulay je nesvjesno uporabio rijec osakatio; ocito me nije doivljavao na taj nacin,
niti je znao da me pogada ono to govori, da me navodi na razmiljanje o vlastitom
ivotu. Vlastitoj srdbi.
"Ali kad je dobila Badoua neto to nije ocekivala ili, mislim, nikad eljela
vidio sam kako se mijenja."
"A njegov otac? Badouov otac?"
Odvratio je pogled od plamena i pogledao me. "Sto s njim?"
"Nije pronala srecu s njim?" upitala sam.
Aszulay je odmahnuo glavom. "Cinilo mi se da je Badouovim rodenjem Manon
postala jo ocajnija. Nije bila mlada, a imala je dijete bez oca. Bilo joj je teko biti
majka. Ona ga jednostavno tolerira, ali mu ne nanosi zlo."
Promatrajuci Badouova prsa kako se diu i sputaju dok je disao, tiho, u snu,
pomislila sam na Falidu i njezine modrice. "Ignorira ga. Ponekad je gladan i prljav",
rekla sam jer mi se nije svidalo kako Aszulay brani Manon i njezino ophodenje prema
Badouu.
"Mislim da Manon nije sposobna voljeti kao to bi ena trebala i prirodno voljeti
svoje dijete", rekao je. "Kao to sam ti rekao, neto nedostaje u njoj. Kad pomislim kako
je moja..." Zastao je, a ja sam pretpostavila da se prisjetio svoje supruge s djecom. Jo je

GIGA
279
uvijek djecakova stopala drao u svojim velikim rukama, a ja sam pogledala njegove
ruke koje su toliko njeno drale Badouova mala stopala.
Badou je sigurno ispunio mali dio praznine nakon gubitka vlastite djece.
Vjetar je promijenio smjer, apnuo podmuklo kroz mali prorez na vrhu prozora i
naglim zvidukom ugasio plamen svijece.
"A sad ti", rekao je Aszulay.
"Ja?" ponovila sam. Nita nisam vidjela u mraku.
"Tvoja prica", rekao je. "Ispricao sam ti svoju pricu. Sad ti ispricaj svoju."
"Ali... moja nije nimalo zanimljiva", rekla sam. "Ba nita. U usporedbi s tvojom..."
"Zato to misli?"
"ivjela sam... mali ivot."
Uslijedio je zvuk ukanja, sjedalo izmedu nas spustilo se kad je poloio Badoua na
njega. Rukama sam dodirnula djecakovu kosu. Njeno sam podignula njegovu glavu u
svoje krilo. Zamislila sam kako mu Aszulay jo uvijek dri stopala, kako je djetetovo
tijelo most medu nama. Prekrila sam Badoua pokrivacem sa sjedala.
"Nijedan ivot nije malen", rekao je Aszulay tihim glasom. "ivot ptice znacajan je
koliko i ivot kralja. Samo drugaciji."
Zatim sam osjetila neko kretanje u zraku i Aszulayevo lice kraj svojeg. Ispruila sam
ruke i osjetila njegove jagodicne kosti pod mojim prstima, i njegove usne na svojima.
Badou se pomaknuo, a mi smo se razdvojili.
"Ispricaj mi svoju pricu", apnuo je Aszulay u mraku.
Utihnula sam na trenutak, pa pocela.

GIGA
280
TRIDESET ESTO POGLAVLJE

Polako sam se budila ukocena vrata zbog neugodna poloaja. Okretala sam glavu s
jedne strane na drugu dok sam gledala kroz vjetrobran. Vjetar se bio ispuhao, jutro je
bilo mirno.
Aszulay i Badou sjedili su oko male vatre; crn limeni lonac iz kojeg je izlazila para
stajao je na hrpi gorucih grancica.
Izala sam iz kamioneta svjesna nove intimnosti koju smo podijelili Aszulay i ja.
Nije bila rijec samo o poljupcu, nego vie o detaljima iz naih ivota koje smo si
ispricali za duge noci.
"Vec smo doruckovali", rekao je Aszulay gledajuci me dok sam prilazila vatri.
"Sjedni i jedi." Obracao mi se uobicajeno, ali nacin na koji me je gledao govorio mi je
neto drugo.
"Ponio si hranu?" upitala sam osmjehnuvi se i pocela se sputati na do, nespretno,
zbog noge, ali Aszulay je pokazao na veliki kamen. Sloio je pokrivac na njega. Otila
sam do njega zahvalna zbog njegove paljivosti.
"Ljudi iz Maroka nikad ne vjeruju vremenu", rekao je osmjehnuvi mi se kao da
dijelimo neku alu. Prisjetila sam se kako su Mustafa i Aziz nosili zalihe u prtljaniku
Citroena. S pomocu kraja turbana, Aszulay je podignuo lonac s plamena i nagnuo ga
nad limenku u kojoj su bili zdrobljena metvica i ecer. Zatim, jo uvijek rabeci turban,
spustio je limenku na do ispred mene. "Badou, daj Sidonie malo kruha."
Badou mi je pruio debelu pogacu koju je drao u krilu. Otrgnula sam komad i
umocila ga u caj kako bih ga omekala. Odjednom gladna, pojela sam je cijelu, a dotad
se caj dovoljno ohladio.
Badou se igrao oblucima, slagao ih i ruio. Kad je podignuo pogled prema meni,
osmjehnula sam mu se dovravajuci svoj caj.
"Zar ti nije vruce na stopalima, Sidonie?" pitao me i ja sam pomislila na Zohru,
radoznalu poput njega.
"Ponekad", odgovorila sam.
"Zato uvijek nosi tako velike cipele? Zato ne nosi bABOUCHES?"
"Moram. Ova noga", rekla sam i dodirnula koljeno, "ne hoda kako treba bez cipele."
Pokazala sam na povien potplat. "Treba mi jer mi je noga inace previe kratka."
Kimnuo je promatrajuci visoku cipelu. "Brahim, djecak na kraju ulice, isto ima kracu
nogu. Ali ipak moe trcati brzo, napucavati loptu." Nagnuo je glavu na stranu. "Izgleda
kao MAMAN", rekao je.
"Stvarno", rekla sam i pokuala sakriti to da me ta izjava uznemirila. Manon je
putena i lijepa.

GIGA
281
"OUI", rekao je, ozbiljno. "Da. Izgleda kao MAMAN. ONCLE Aszulay!" viknuo je.
"Sidonie sad izgleda kao MAMAN."
Aszulay je zemljom zatrpavao vatru. Letimicno me je pogledao, ali nisam mogla
otkriti to misli. "Hajdemo. Spremni smo za polazak", viknuo je.
Dok se Badou penjao u kabinu kamioneta, a Aszulay smjetao iza upravljaca, zastala
sam ruke na suvozacevim vratima. "Aszulay", rekla sam. "Mogu li voziti kamionet sve
do Marakea?"
"Ali... ispricala si mi sve o nesreci. S tvojim ocem. Rekla si..."
"Znam. Ali danas se osjecam drugacije", rekla sam. "Danas mislim da je vrijeme da
opet pocnem voziti."
"Oprostila si samoj sebi", rekao je, i ja sam trepnula. Je li bio u pravu? Jesam li
eljela voziti ne samo sebe kao onih nekoliko nerazboritih trenutaka na PISTEI kad
sam odjurila u Mustafinu autu nego i s Aszulayem i Badouom jer vie nisam osjecala
nepodnoljivu teinu onoga to se dogodilo kad sam posljednji put vozila nekoga koga
volim? Pomislila sam na oca, i prvi put nisam osjetila duboku bol. Moda je Aszulay
bio u pravu. Moda sam pronala mir.
"Voziti kamionet nije isto to i voziti auto", rekao je Aszulay kad nisam odgovorila.
"I kao to sam rekao prole noci, PISTE ce ponegdje biti pokrivene. Nece biti lako.
"Vjerojatno nece. Ali mogu pokuati. Sigurna sam da ce mi pomoci ako budem
imala tekoca." Podignula sam bradu i osmjehnula mu se.
Siao je s vozackog mjesta i stao kraj mene. "Pa, izgleda da ce me kroz BLED voziti
Amerikanka", rekao je, pomalo nesigurno, ili moda pomalo zadovoljno. Zatim mi se
nacerio, sagnuo glavu i pogledao u kabinu. "Mislim da ce ovo biti dobro iskustvo. to ti
misli, ha, Badou? Svida ti se to ce nas voziti Sidonie? Moemo se nasloniti i prepustiti
joj sav posao."
"OUI", odgovorio je Badou, ozbiljno. "Sidonie moe obaviti sav posao."
Sjela sam za upravljac, smjestila ruke na nj i stopala na pedale. Okrenula sam kljuc i
kad se motor upalio, pogledala sam Aszulaya i osmjehnula se. On mi je uzvratio
osmijehom.
Stigli smo u Marake negdje odmah poslije podneva i ostavili kamionet na periferiji
grada. Ovo je definitivno bila teka vonja, ali snala sam se te samo jedanput skliznula
s PISTE, odmah preusmjerila auto i vratila se na usku stazu. Dopustila sam Badouu da
trubi u tiini pustog BLEDA, a on se nije prestao smijati.
Uli smo u medinu, ali umjesto da me ravno odvede u Shariju Zitoun, Aszulay nas je
odveo niz drugu ulicicu, pa jo jednu, i ja sam shvatila, kad se zaustavio i poceo vaditi
velik metalni kljuc iz nabora svoje plave halje, da smo pred njegovim domom.
Kad je otkljucao kapiju i otvorio je, starija ena koja me posluila cajem posljednji
put ustala je s poplocenog dvorita s krpom u ruci. Kaftan joj je bio prebacen preko

GIGA
282
remena kako bi mogla raditi. Aszulay joj se obratio na arapskom, ona je kimnula i ula
u kucu, spustivi kaftan dok ju je slijedio Aszulay.
Dreci Badoua za ruku, pogledala sam oko sebe i shvatila da, kad sam prvi put bila
ovdje da ispitam Aszulaya o Etienneu, nisam bila prisutna mislima kako bih jasno
pogledala Aszulayev DAR. Ali ovaj put bilo je drugacije. Sve sam htjela vidjeti. Dvorite
je bilo carobno, tlo je bilo prekriveno uzorkom od malih plocica u obliku dijamanata
plave i zelene boje. Vanjski zid kuce takoder je bio prekriven plocicama; u drugacijem
uzorku zlatne, zelene i crvene boje. U malim niama takoder prekrivenim plocicama
bile su smjetene svijece. Ulaz u kucu imao je svod, a tanka bijela zavjesa leprala je
pred ulazom. Oslikani lonci smjeteni u razlicitim uglovima podsjecali su me na one u
vrtu MONSIEURA Majorellea; u dio velikih bila su zasadena mala stabla, a u skupine
manjih cvijece i biljke penjacice.
Na jednom zidu bilo je veliko ogledalo, a na drugom je visio prostirac posebno tkan i
ukraen apstraktnim uzorkom. Boje su sezale od suptilnih zemljanih tonova do blistave
boje afrana i zlata.
Napustivi tek nedavno zabito selo koje se dralo za obronak brijega, vidjela sam
razliku izmedu Aszulayeva ivota ovdje i onoga koji bi vjerojatno vodio u dolini
Ourika.
Badou je izvukao ruku iz moje i poceo trcati dvoritem. Skinula sam HAIK i veo kad
je Aszulay izaao s velikom limenom kadom nalik na onu koju je sluavka u Shariji
Soura rabila za pranje odjece u dvoritu. Aszulay je napunio kadu vodom iz cisterne
smjetene u jednom uglu dok je razgovarao s Badouom na arapskom. Odjednom je
zastao. "Oprosti. Ponekad, nakon to se vratim iz BLEDA, zaboravim govoriti LE FRANCAIS."
"Ne brini se. Ionako sad razumijem vie arapskog. Razumjela sam te, rekao si
Badouu da mirie kao tene i da se mora okupati. Mena me poucava", rekla sam.
Aszulay se sagnuo nad kadom i oprao lice, vrat i ruke tvrdim komadom sapuna.
Poprskao je kosu vodom i preao prstima kroz nju. Zavrnuo je rukave halje i oprao ruke
do lakata. Zatim je ispraznio kadu u plitku udubinu blizu cisterne i opet napunio kadu.
"Dodi, Badou", rekao je i skinuo Badouovu delabu, pamucne hlace i BABOUCHES,
podignuo ga i smjestio u kadu. Polijevao je malog djecaka vodom, a Badou se smijao.
"Voda je topla od sunca", rekao je Aszulay rabivi krpu i sapun kako bi skinuo
prljavtinu. "Zatvori oci, Badou", rekao je, nasapunao pa isprao Badouovu kosu.
Pogledavala sam suncem proarano dvorite, prelijepe keramicke plocice, i
odjednom sam ih htjela osjetiti. Razvezala sam vezice na cipelama i skinula ih. Potom
carape. Plocice su, kao to sam i zamislila, bile tople i glatke. Bile su neumrljane zbog
nedavnog cicenja. Polako sam hodala dvoritem, znajuci da jako epam bez cipele, ali
nije me bilo briga. Hodala sam, uivala u veselju svojih golih stopala na prelijepim
plocicama. Bez cipela vani nisam hodala od pojave polija, dok sam prije ljeti cesto bosa
trcala dvoritem.
Aszulay i Badou nisu obracali pozornost na mene, zaokupljeni Badouovim

GIGA
283
kupanjem. Tad sam ugledala svoj odraz u velikom ogledalu. Vidjela sam cijelo svoje
tijelo. Moja koa potamnjela je jo vie od sunca i vjetra u posljednja tri dana. Moja
kosa, uredno spletena od Aszulayeve sestre prije negoli smo napustili njihov kamp,
rasplela se od vjetra i spavanja u kamionu te je visjela preko mojih ramena. Moje oci,
jo uvijek ocrtane, sada razmazanim kohlom, isticale su se i bile vece no ikad prije.
Ukrasni al koji mi je dala Aszulayeva majka bio je prebacen preko mojega kaftana.
Zurila sam u sebe, od glave do golih stopala, te shvatila to mi je rekao Badou. Iz
daljine sam neocekivano slicila na Manon. Slicno ovalno lice, iste iroke tamne oci i
kovrcava kosa. Nisam to nikad prije primijetila.
"Plocice i uzorci su velicanstveni", rekla sam, odvratila pogled od odraza i pogledala
Aszulaya. Plocice u Manoninu i Meninu dvoritu bile su puno prozaicnije: lijepe, ali s
ogranicenim uzorcima i priguenim bojama.
"Postoji niz tradicionalnih uzoraka ZELLIJA plocica", rekao je Aszulay pogledavi
Badoua pa mene. Oci je usmjerio prema mojim stopalima, zurio u njih samo na tren, ali
tijekom te kratke sekunde osjecala sam se kao da sam razgolitila svoje grudi. Dah mi je
zastao u grlu; bilo je neobicno eroticno za mene jer je Aszulay vidio moja stopala.
Nikad nisam Etienneu dopustila da ih vidi. Bili smo intimni samo ujesen i tijekom
zime, a ja sam uvijek nosila carape. Kad smo bili u krevetu, uvijek sam gola stopala
drala pod pokrivacem i oblacila carape kad bih ustala iz kreveta.
Pomislila sam kako je Aszulay drao Badouova stopala noc prije.
"to je ovo?" upitala sam, brzo se okrenula i pokazala na jedan crno-bijeli uzorak.
"Kokoji zubi", rekao je, na to se Badou poceo smijati.
"Kokosi nemaju zube, ONCLE Aszulay."
"A ovaj niz okruglih?" upitala sam.
Opet je odvratio pogled od Badoua. "To je mali tamburin. Redovi iznad predstavljaju
razdvojene suze."
"to znaci razdvojene?" upitao je Badou.
Aszulay nije odgovorio.
"Kad je jedna stvar podijeljena na dva dijela", rekla sam. Pomislila sam na Aszulaya
i kako sam vidjela obje njegove strane: pustinjskog i gradskog mukarca.
Badou je drhtao. Aszulay ga je podignuo iz kade i umotao u dugacak komad flanela,
poceo ga tapati kako bi mu se osuila koa i prolaziti prstima kroz Badouovu mokru
kosu. Otresao je prainu s djecakove delabe i hlaca te obrisao BABOUCHES vlanim
krajem flanela. Dok sam promatrala kako na Badouova stopala stavlja BABOUCHES,
zamislila sam ga kako se brine o vlastitoj djeci.
"Sad izgleda dobro i MAMAN nece biti ljuta", rekao je, a Badou je kimnuo ne
osmjehnuvi se.
"Mogu li due ostati ovdje, u tvojoj kuci, ONDE Aszulay?" upitao je. "Ne elim ici. I

GIGA
284
Sidonie moe ostati."
Aszulay je odmahnuo glavom. "Mora ici k MAMAN, Badou. I moramo zajedno
odvesti Sidonie kuci", rekao je Aszulay. Kuci. Znala sam da je upotrijebio rijec samo u
doslovnom znacenju, no ipak me je potaknula na razmiljanje. J e li moja niska soba pod
africkim nebom bila moj dom?
Izlio je vodu, ali je kadu napunio treci put. "Dodi", rekao mi je, a ja sam zurila u
njega. "Tvoja stopala", rekao je. "Tvojim ce stopalima biti ugodno u vodi."
Prila sam kadi. Skupivi kaftan oko koljena jednom rukom i spustivi drugu na
Aszulayevu nadlanicu, prekoracila sam rub kade. Voda je bila topla, kao to je rekao.
Micala sam prstima i osmjehivala mu se. Privukao je niski stolac do ruba kade. Zatim je
podignuo komad sapuna. Znala sam to ce uciniti.
Spustila sam ruku na njegovo rame zbog ravnotee, dok je on njeno podignuo moje
desno stopalo i oprao ga do glenjeva. Spustio ga je, i kad je poceo podizati moje lijevo
stopalo, morala sam se cvrce uhvatiti za njegovo rame kako bih zadrala ravnoteu na
kracoj desnoj nozi. Njegovo je rame pod mojim rukama bilo snano i tvrdo. Drala sam
se prstima za njega jo nekoliko dodatnih sekundi nakon to je oprao moje lijevo
stopalo, a ja sam ostala stajati objema stopalima na dnu kade.
Zatim je uzeo moju ruku dok sam iskoracila i pokazao mi da sjednem na stolac.
Cucnuo je ispred mene i uzeo moja stopala, jedno po jedno, te ih osuio.
"Donesi Sidonieine carape i cipele", rekao je Badouu, a djecak je potrcao, pokupio ih
i donio Aszulayu.
Aszulay mi je navukao carape, obuo cipele i zavezao ih. Sve sam vrijeme gledala vrh
njegove glave dok je bio nagnut nad moja stopala. Htjela sam ispruiti ruku i dotaknuti
njegovu kosu, rukom prijeci niz stranji dio glave, dodirnuti krajeve njegovih uiju,
njegov vrat.
Drala sam ruke sklopljene u krilu dok nije zavrio.
Prolazili smo malim, ivahnim SOUKOM nedaleko od Sharije Zitoun. Aszulay i ja
hodali smo jedno kraj drugog, a Badou nekoliko metara ispred nas. Bila sam svjesna
Aszulayeva plavog rukava koji bi se povremeno okrznuo o moj. Letimice sam ga
pogledala. to sam eljela da mi kae? Znala sam da osjeca ono to i ja osjecam. Znala
sam da me eli koliko ja elim njega.
"Moram dovriti tri platna ovaj tjedan", rekla sam konacno i prekinula ugodnu
utnju. "Odnijela sam jedno platno u hotel i rekli su mi da ce ga uzeti na komisiju, kao i
jo nekoliko akvarela", osmjehnula sam mu se, ali on je i dalje utio i zurio ravno ispred
sebe kao da se usredotocuje na neto drugo.
"Aszulay?" rekla sam i nakon to me i ovaj put nije pogledao, slijedila sam njegov
pogled.
Tamnokosi mukarac, mravih i zaobljenih ramena ispod lanene jakne, skrenuo je na
uglu ispred nas. Samo letimice uspjela sam vidjeti njegov blijedi profil. Ali znala sam.

GIGA
285
Ovaj put sam znala. Nije bilo kao inace kad bih pomislila da sam ugledala Etiennea u
Marakeu.
Zastala sam na tren i zatim, ispustivi torbu, pocela se probijati kroz gomile na trgu,
skrenula za isti ugao kao i on, ali iza je bila iroka ulica, s trgovinama s obje strane,
prepuna ljudi i ivotinja.
"Etienne", viknula sam u vrvece mnotvo. Strgnula sam veo s lica kako bi mi glas
bio jasniji. "Etienne!" Glave su se pocele okretati, ali nisam mogla vidjeti Etiennea.
Probijala sam se kroz guvu, uzvikujuci Etienneovo ime, ali glas mi je bio izgubljen
stapajuci se s ostatkom buke. Dacuci sam se naposljetku zaustavila nasred ulice,
sputenih ruku, zureci u more ljudi i ivotinja koji su miljeli oko mene. S ceste su vodile
ulicice u svim smjerovima; Etienne je mogao krenuti bilo kojom od njih.
Aszulay je dodirnuo moju ruku. Podignula sam pogled prema njemu. "To je bio
Etienne", rekla sam. "Vidio si ga. Znam da jesi. On je ovdje, Aszulay. On je u
Marakeu."
Povukao me za ruku, odveo u stranu gdje smo stali u zaklon pod nadstrenicu jedne
zakljucane kapije, gdje buka nije bila toliko intenzivna. "Badou", rekao je, posegnuo u
nabore svoje halje i izvukao nekoliko kovanica, "Molim te, odi i kupi kruh. S onog
tanda ondje", rekao je.
Badou je uzeo novac i otrcao.
"Moram ti neto reci", rekao je Aszulay. Odsutno sam uocila da je moja torba bila na
njegovu ramenu.
Kimnula sam razmiljajuci samo o Etienneu. Bio je ovdje, u Marakeu.
"Kad sam doao po tebe prije naeg puta u unutranjost..." Aszulay je oklijevao.
"Trebao sam ti to reci, iako si me zamolila da ne govorim nita. Sidonie. Pogledaj me.
Molim te."
J o uvijek sam zurila niz ulicu. "Reci to?" upitala sam, okrenuvi se prema njemu.
"Kod Manon, kad sam otiao po Badoua prije nego to sam doao do tebe", letimice
je pogledao Badoua koji je cekao na kruh. "Etienne je bio ondje."
Posljednje tri rijeci izgovorio je ubrzano. Otvorila sam usta, a onda ih zatvorila.
"Trebao sam ti reci", rekao je. "Iako si mi rekla da ne govorim vie o Manon i Shariji
Zitoun. Trebao sam ti reci."
Naslonila sam se na kapiju. "Etienne je kod Manon?" upitala sam.
Kimnuo je. "A nisam ti rekao jer..."
Cekala sam i promatrala njegova usta.
"J er sam elio da ide s nama u BLED. Sa mnom. Znao sam da nece poci ako sazna
da je Etienne tu. I... i jo neto."
I dalje sam samo tako stajala. utio je, a ja sam upitala tihim glasom: "to jo?"

GIGA
286
"Nisam elio da se sama suoci s Manon i Etienneom. Nisam htio napustiti Marake
znajuci..."
"Znajuci...?"
Badou je dotrcao s kruhom pod rukom.
Spustila sam pogled prema Badouu, a on je pogledao prvo mene pa Aszulaya.
"Zna li? Zna li da sam ovdje?" upitala sam Aszulaya.
Aszulay je kimnuo.
"Ali ne zna gdje sam", ustvrdila sam radije nego pitala.
Aszulay je opet kimnuo.
"Nisi mu rekao."
Nije odgovorio.
"Ali... ako je znao da sam ovdje, sigurno je pitao tebe, ili Manon, za mene, kako sam.
Gdje sam. Zar me ne bi pokuao pronaci ovih posljednjih nekoliko dana?"
Cinilo se da Aszulay ni sad nije znao odgovor. Nikad prije nisam ga vidjela ovakva.
"Aszulay. J e li me traio?"
"Ne znam, Sidonie." Duboko je udahnuo. "Govorim istinu. Ne znam."
"Idemo, ONCLE Aszulay", rekao je Badou. "Kupio sam kruh za MAMAN."
"Trebao si mi reci", rekla sam Aszulayu, ignorirajuci Badoua. "Dopustio si da idem s
tobom, znajuci sve vrijeme da je to da je Etienne razlog zbog kojeg sam u
Marakeu. A ipak si... iznevjerio si me, Aszulay." Bila sam podignula glas.
"Ne, Sidonie. Nisam te iznevjerio." Rekao je to tihim glasom i neodredenim izrazom
lica. Moda tjeskobom. "elio... elio sam te zatititi."
Povukla sam torbu, a on je pustio da klizne s njegove ruke. "Zatititi me od cega?"
pitala sam glasnije no to je bilo nuno. Prebacila sam torbu preko ramena, naglo se
okrenula i sama krenula prema Shariji Soura.
Otila sam u svoju sobu I legla na krevet. Etienne je ovdje; mogla bih se suociti s
njim za sat vremena ako elim. Ali zato me vie hvatao osjecaj straha od osjecaja
uzbudenja? Kao to sam netom rekla Aszulayu, zbog toga sam dola u Marake. Zbog
toga sam cekala sve ovo vrijeme. Zato sam bila toliko bijesna na Aszulaya? Je li to
doista bio bijes ili neto drugo?
Dignula sam se i pogledala se u ogledalo.
Opet sam uocila koliko slicim na Manon.
Sad je sve bilo drugacije. Bilo je toliko komplicirano. Ono to se upravo razvilo
izmedu Aszulaya i mene...
Nisam jo mogla otici u Shariju Zitoun. Trebalo mi je samo jo malo vremena, jo

GIGA
287
jedna noc kako bih se pripremila za susret s Etienneom.
Naravno da uopce nisam mogla zaspati. Misli su mi se vrtjele oko Aszulayeva
poljupca, nacina na koji mi je dodirivao stopala, Etiennea i onoga to cu mu reci. to ce
on reci meni.
Bacala sam se amo-tamo te beskrajne noci i bila sretna kad sam konacno cula jutarnji
poziv na molitvu. Okupala sam se u kadi u svojoj sobi i oprala kosu. Izvukla sam
najljepu haljinu onu svilenu zelene boje bez rukava iz kovcega i obukla je.
Poceljala sam vlanu kosu unazad u uobicajenom stilu, pricvrstila je ukosnicama i
promotrila se u dugackom ogledalu.
Haljina mi uopce nije pristajala, bila je jako zguvana i cudno je visjela na meni.
Iako nisam mogla djelovati blijedo zbog svoje tamne koe, izgledala sam izmuceno, kao
da sam se tek oporavila od neke iscrpljujuce bolesti. A s kosom poceljanom straga, lice
mi je djelovalo previe strogo, previe uglasto.
Sjela sam na krevet. Skinula sam ukosnice iz kose i osjetila guste valove kako mi
padaju niz ramena. Skinula sam haljinu i odjenula kaftan. Uzela sam veo i HAIK i krenula
dolje. Pitala sam Menu za kohl i ocrtala oci. Zatim sam pozvala Najeeba i krenula
prema Shariji Zitoun.

GIGA
288
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Zurila sam u HAMSU na plavoj kapiji. Zatvorila sam oci i pokucala.
Za tren je Falida viknula i pitala tko je.
"MADEMOISELLE OShea", odgovorila sam blago.
Otvorila je vrata. Stajala sam ne mogavi se pokrenuti.
"MADEMOISELLE?" rekla je Falida. "Vi uci?"
Kimnula sam, duboko udahnula i ula u dvorite. Culi su se glasni glasovi iz kuce,
iako nisam razumjela to govore. Badou je sjedio na najnioj stubi vanjskog stubita.
"BONJOUR, Sidonie", rekao je ne pomaknuvi se, ne trceci mi u susret kao obicno.
"BONJOUR, Badou. Falida, je li MONSIEUR Duverger kod kuce?"
Kimnula je.
"Molim te, odi i red mu da je stigla MADEMOISELLE OShea", rekla sam.
Ula je i glasovi su naglo utihnuli.
Stajala sam, blago drhteci, i odjednom ga ugledala. Etienne. Moj Etienne. Moja prva
reakcija bila je ok zbog njegova izgleda; bio je puno mraviji no to sam ga se sjecala,
a ramena jo upadljivije uska nego jucer. Lice mu je bilo nekako podbuhlo i jako
blijedo. Je li uvijek bio tako blijed, ili sam sada bila naviknuta na tamnije lice?
Zurio je u mene.
Pokuala sam se sjetiti da sam ga voljela. Ali gledajuci ga kako stoji ondje toliko...
bezizraajan, nisam osjetila nita nalik na ljubav. Osjetila sam mrnju. Pomislila sam na
sve ono to sam prola doavi ovamo, traeci ga, boreci se s Manon. Cekajuci na njega.
Nisam mislila da ce biti ovako. Zamiljala sam ga kako prua ruke i kako mu ja trcim
u susret. Ili kako ja placem, ili on, kako jedno od nas place, ili oboje. Oh, stvorila sam
toliko slika.
Umjesto toga, samo smo stajali tako i gledali jedno drugo.
Pribliio mi se nekoliko koraka. Drao je cau u jednoj ruci; cak i na toj udaljenosti
izmedu nas mogla sam osjetiti alkohol u njegovu dahu. Ravnoduno sam pomislila da
mu je lice podbuhlo moda od previe alkohola. "Sidonie?" rekao je, namrtio se i
naborao celo. Sjetila sam se svojih nocnih mora u kojima sam stajala pred njim, a on me
nije prepoznao.
Skinula sam HAIK i veo. "Da", rekla sam. Mislila sam da ce mi glas moda biti
nesiguran i slab, ali nije. Prestala sam drhtati. "Da, ja sam. Zar me ne prepoznaje?"
pitala sam.
Otvorio je irom oci. "Izgleda... drugacija si."

GIGA
289
"Kao i ti", rekla sam.
"Manon mi je rekla da si u Marakeu. Nisam mogao vjerovati. Prela si sav taj put."
Spustio je pogled niz moje tijelo skriveno ispod leernog kaftana. Sigurno mu je Manon
rekla da djeteta vie nema. "Ali... kako. I..."
Nije izgovorio zato. Ali ja sam ga cula. "Da", ponovila sam. "Prela sam sav taj put.
I izgubila sam dijete. U Marseilleu. Ako ti Manon nije rekla. Ako si se zapitao." Rijeci
su izale tako jednostavno, s toliko malo emocija. Znala sam da ce Etienne osjetiti
olakanje.
Bio je toliko pristojan i odmahnuo glavom. "J ako mi je ao. Sigurno ti je bilo jako
teko", rekao je. "ao mi je to nisam bio kraj tebe."
Ali nije mu bilo ao. Mogla sam to vidjeti; to J E bio samo njegov uobicajeni nacin
opcenja. Uvijek je znao to treba reci. Znao je to mi treba reci svaki put kad bi me
vidio u Albanyju. I na to je neto grubo i nesmiljeno proletjelo mnome, neto to je
moglo biti marokanski din, i ja sam pojurila prema njemu. Oamarila sam ga, snano, s
jedne pa i s druge strane. Caa mu je ispala iz ruke, tresnula o plocice i eksplodirala u
komadice. "Nije ti ao. Nemoj govoriti da ti je ao s tim glupavim cerekom na licu",
rekla sam glasno. Samo sam maglovito bila svjesna utanja tkanine iza mene, tihog
tapkanja golih stopala na plocicama.
Badou, ili Falida, pomislila sam, ali to je bila samo sjena misli.
Etienne je koraknuo unatrag, ruke na obrazu. Na usnici mu je bila krv; udarila sam ga
dovoljno snano da je zubom rasjekao usnicu. "Zasluio sam to", rekao je i zurio u
mene trepcuci. Zatim je odmahnuo glavom. "Ali Sidonie, ne zna sve."
"Znam da si pobjegao unutar nekoliko dana nakon to sam ti rekla da sam trudna.
Napustio si Albany i ne nazvavi me. Nisi ostavio pismo. Nita. To je sve to trebam
znati."
"Dakle prela si sav ovaj put da mi to kae?" Odjednom se nagnuo u jednu stranu,
zaustavio se i nezgrapno spustio na stolac. "Da me oamari?"
"Ne. Dola sam ovamo da te nadem, jer..."
Tad se Manon pojavila na vratima. "J er nije mogla ne doci", rekla je. "I pogledaj
kako se ponaa", rekla mi je i odmahnula glavom, ali s izrazom zadovoljstva na licu.
"Kako zovu takvo ponaanje u Americi, ha? eni je ucinjena nepravda?" Pogledala je
iza mene. "U to vas dvoje zurite?" rekla je, a ja sam se okrenula i ugledala Badoua
stisnuta uz Falidu nedaleko od kapije. Zagrlila ga je kao da ga pokuava zatititi. "Van",
rekla je Manon. Falida je uhvatila Badoua za ruku, potrcali su kroz kapiju ostavivi je
otvorenom.
"Znam da nisi dobro", rekla sam diuci s naporom. "Manon mi je rekla. to je to?
Kakvi su to dinovi o kojima govori?"
"Vie ne mogu biti lijecnik", rekao je i podignuo ruku gledajuci je kao da mu je
neprijatelj. "Ne mogu se vie pouzdati u sebe kad mi netko povjeri svoj ivot." Pogledao

GIGA
290
me je s mucenickim izrazom lica. "Mogu samo biti savjetnik. Na neko vrijeme. Moj je
ivot svren. Vidio sam to se dogodilo mojem ocu. Sad ce se to dogoditi meni. To je
Huntingtonova bolest."
Naziv mi nije govorio nita.
Napravila sam korak blie njemu. "ao mi je zbog tvoje bolesti, Etienne. Ali trebao
si mi reci", rekla sam. "Nisi me trebao tako ostaviti. Shvatila bih."
"Shvatila bih", ponovila je Manon oponaajuci me visokim i luckastim glasom ispod
kojeg se krilo neto mracno.
"Moemo li otici nekamo?" rekla sam, letimice pogledavi nju pa Etiennea. "Negdje
gdje moemo razgovarati, nasamo? Samo ti i ja? Zar mi nema nita za reci? O nama?
O naem vremenu provedenom zajedno u Albanyju?"
"To je gotovo, Sidonie", odgovorio je. "Ti i ja u Albanyju. To je gotovo."
Nisam htjela da Manon cuje ita vie; nisam htjela da svjedoci onome to si Etienne i
ja imamo za reci. "Manon, molim te", rekla sam grubo. "Odi u kucu. Zar nas ne moe
pustiti same na trenutak?"
"Etienne?" upitala je polagano izgovorivi njegovo ime. "eli - da odem?"
Pogledao ju je. "Mislim da bi to bilo dobro."
Zato se ophodio s njom s tolikom obazrivocu? Ovo nije imalo nikakve veze s njom.
Otila je, svileni kaftan ukao je oko nje. Cim je nestala, sjela sam nasuprot
Etienneu. Niski stol na kojem je bio mjedeni pladanj s Manoninom IOM stajao je
izmedu nas. "Mislim da razumijem, Etienne. Nisam dok mi Manon nije rekla za bolest
koja se prenosi s roditelja na djecu. Ta... kako si je nazvao?"
"Huntingtonova", rekao je tiho zureci u svoja koljena. "Huntingtonova bolest.
Pojavljuje se u odrasloj dobi, najcece nakon tridesete, tako da roditelji ne znaju za nju
dok ona ili on vec nisu dobili djecu. Postoji pedesetpostotna ansa da se prenese s
roditelja na dijete."
Sjedili smo u tiini. Tragovi mojih amara potamnjeli su njegove obraze pepeljaste
boje.
"Paranoja, depresija", nastavio je. "Nekontrolirano trzanje. Problemi s ravnoteom i
koordinacijom. Nejasno izgovaranje rijeci. Napadaji. Demencija. Naposljetku..."
Rukama je sakrio lice.
Zurila sam u vrh njegove glave kao to sam zurila i u Aszulayevu, samo dan prije.
Val saaljenja proao je kroz mene; bez obzira na sav moj bijes, nisam bila od kamena.
"ao mi je, Etienne", rekla sam. "Ali sada znam da si me zbog toga napustio. Jer nisi
elio da te gledam kako pati. Znam da si mislio da to nije ivot za suprugu. Za nae
dijete. Ali ljudi to rade. Ljudi koji se vole. Brinu se jedno o drugome, bez obzira na
sve."

GIGA
291
Podignuo je glavu i pogledao me u lice. Njegove oci bile su toliko tamne, beivotne.
eljela sam znati to misli. Je li njegovo lice uvijek bilo ovoliko zatvoreno?
"Ali otici bez ijedne rijeci, Etienne. I ne razmotriti mogucnost da mi objasni. To ne
razumijem." Glas mi je sad bio smiren. Logican.
Spustio je pogled. "To je bilo kukavicki", rekao je, a ja sam kimnula, gotovo
ohrabrujuce. Sto sam eljela da mi kae? "I toliko uvredljivo spram tebe. Znam,
Sidonie. Ali..."
ALI TO? RECI DA SI TO UINIO KAKO BI ME ZATITIO. RECI DA SI TO UINIO IZ LJUBAVI PREMA MENI.
Ali dok su mi dolazile te misli, iznenada sam znala da postoje osobe koje su dovoljno
cestite da zatite nekoga koga vole, a Etienne nije bio jedan od njih. On nije bio cestit.
On je, kao to je netom priznao, bio kukavica.
"Prela sam sav ovaj put do Sjeverne Afrike, Etienne, kako bih te pronala. Toliko
sam tada vjerovala u tebe. U tebe i sebe. Morala sam te pronaci, pokuati razumjeti..."
zastala sam. Njegovo lice i dalje je bilo zatvoreno, nije me htio pustiti k sebi. eljela
sam ga opet oamariti. Osjetila sam da me dlanovi svrbe. Stiskala sam prste.
"Toliko sam te voljela, nekoc", rekla sam. Cula sam prolo vrijeme. VOLJELA. "Zar je
sve bila samo igra za tebe?" pitala sam iznenadivi se i pomislivi na Manonine rijeci.
"J esi li samo ubijao vrijeme sa mnom, a ja... ja sam bila toliko naivna, toliko slijepa da
sam povjerovala da ti je stalo do mene onoliko koliko je meni stalo do tebe?"
"Sidonie", rekao je, "kad sam te upoznao... privukla si me. S tobom sam zaboravio na
svoje brige. Bila si dobra za mene. Saznao sam, netom prije negoli sam te prvi put
vidio, da sam izgubio na genetskom ruletu. Znao sam to me ceka u buducnosti. Nisam
elio razmiljati o tome... Bilo mi je potrebno da ne mislim o tome. Da..." zastao je.
"Odvrati pozornost?" Nisam prepoznala vlastiti glas. Opet sam ponovila Manonine
rijeci.
"Naravno. Kao to sam ti rekla. Nikad te nije volio." To je bila Manon, kraj vrata.
Krenula je prema Etienneu. "Zar ne vidi ocito?"
Pogledala sam je, a zatim Etiennea. "Ocito?"
Etienne je odmaknuo lice od mene. "Manon, ne na ovaj nacin", rekao je i opet me
pogledao. "Da sam znao gdje si u Marakeu, doao bih k tebi. Nisam znao gdje si,
Sidonie", ponovio je. "elio sam razgovarati nasamo s tobom. Ne..." zastao je, a Manon
se nasmijala. Okrutnim, hladnokrvnim smijehom.
"Oh, Etienne. Zaboga, reci eni jednostavnu istinu." Prila mu je, spustila ruku na
njegovu nadlanicu, zgrabila njegov rukav prstima lakiranih noktiju, nalik na kande.
"Ona to moe podnijeti. Moda djeluje krhko, ali u dubini je jaka kao celik. Reci joj
istinu. Ili cu joj ja reci." Naslonila se na njega i poljubila ga. Dugo, u usta.
Bila sam previe okirana da odreagiram.
Etienne se odmaknuo od nje i pritisnuo drhtecim prstima celo. Ne pogledavi me,

GIGA
292
napustio je dvorite i izaao kroz otvorenu kapiju. Ostala sam sjediti na mjestu,
zapanjena i nijema.
"Pa", rekla je Manon. "Sad zna." Proizvela je zvuk pun razocaranja. "Toliko slab,
jadan covjek. A ne moe nita napraviti protiv bolesti. Uvijek je bio takav."
"Znam to? O cemu govori?" J esam li samo umislila da ga je poljubila?
"Toliko mu je teko zbog svega. Zbog pokuaja da se pomiri s istinom." Sjela je kraj
mene, zapalila lulu i duboko povukla dim. Namirisala sam KIF. "Jednostavno ne moe
prihvatiti cinjenicu da je ucinio ono to je rekao da nece."
Gledala sam u njezine usne kako usisavaju zrak kroz usnik. Upravo je poljubila
Etiennea. Ne kao sestra.
"Da", nastavila je. "Rekao je da nece dopustiti da se dinovi ire dalje. Da nece
prenositi svoju bolest", rekla je.
Otvorila sam usta. Sve je bilo zbunjujuce, pogreno. "Ali... on zna... vie nema
djeteta..." Glas je djelovao daleko u mojim uima.
Manon je slegnula ramenima kao da nije previe zainteresirana. "Ali ima", rekla je i
skinula usne s usnika na trenutak.
Odmahnula sam glavom. "Kako to misli?"
Spustila je usnik, zadrala dim. Naposljetku ga je ispustila uz dug, polagani izdah,
zureci u mene. "Badou", odgovorila je.
Vrijeme je prolazilo. Samo sam zurila u nju.
Manon je naposljetku opet podignula usnik od lule. "Navela sam ga da me poeli. To
je sve. Nakon sprovoda njegova oca, kad je jo uvijek mislio da sam sluavkina kci,
zamolila sam ga da mi pomogne pri nekom malom, nevanom zadatku. Zbog kojeg ce
se osjecati snanim, kao da sam ja slabana ena koja treba pomoc mukarca."
Osmjehnula se na to sjecanje runim osmijehom. "Slucajan dodir, malo previe dug
pogled... za mene je to bila samo igra." Opet je puila sputenih kapaka. "Bilo je
jednostavno, Sidonie. Nisam morala uciniti puno da bih ga bacila na koljena." Pucnula
je prstima. "Kao kad lovi ribu socnim crvom. Kad sam ga vidjela na ocevu pogrebu,
odlucila sam da cu ga konacno kazniti onako kako je zasluio da bude kanjen. Navest
cu ga da me poeli, dopustiti mu da me dodiruje i okusi, a zatim... puf." Opet je pucnula
prstima. "Otjerat cu ga. Izludit cu ga. To sam radila i drugim mukarcima. Za mene je
uitak gledati ih kako se vrpolje na udici, i potom ih pustiti. Ali vie ne mogu plivati
kao nekoc. Oni su oteceni." Lice joj je sjalo. "Otrovani eljom za mnom."
Pomislila sam na iver i zub od lea. Kako me je ubola otrovanim komadicem kosti.
"Naravno da sam ga prisilila da ceka. Navela sam ga da me poeli toliko snano da je
izgubio razum. A potom, naposljetku, popustila sam znajuci da ce se vratiti. Vracao mi
se uvijek iznova. Nikad nije upoznao enu poput mene. Nije me se mogao zasititi."
Pokuala sam ne usporedivati, pokuala sam ne misliti kako smo se Etienne i ja

GIGA
293
sjedinjavali svaki put. J e li bilo takve vatre, takve vrste strasti o kojoj je Manon pricala?
"Vjerojatno je bilo onako kako je bilo izmedu naeg oca i moje majke. Na otac bio
je hipnotiziran mojom majkom. Pisao joj je izjave pune Ijubavi. Zadrala sam ih nakon
njezine smrti. Citala sam kako je volio uivati u njoj u susjednoj sobi dok je njegova
ena citala ili zabavljala prijatelje. Uivao je znajuci da mu je ena bila na domaaj
glasa: ta ga je tajnovitost uzbudivala. Tako je bilo i s Etienneom. Navela sam ga da me
obljubi i ondje gdje bi nas mogli otkriti, gdje bi bio ponien ako ga ulove s kceri
sluavke."
"Nemoj", apnula sam osjecajuci mucninu od njezinih slika.
"Nakon to smo postali ljubavnici, navela sam ga da mi kupi ovu kucu i stavi je na
moje ime. Navela sam ga da sastavi pravni dokument prema kojem cu svaki mjesec
dobivati velikodunu naknadu, zauvijek. Zauvijek", ponovila je. "Zauvijek ce me morati
uzdravati. Naravno, to je bilo kad je jo uvijek mislio da ga volim, da elim samo
njega, da cemo uvijek biti zajedno. Obecao je da ce ostati u Marakeu i raditi kao
lijecnik u La Ville Nouvelle. Dogovorili smo se da necemo imati djece. Nije mi ponudio
brak. Naravno da nije. On, veliki francuski lijecnik, da oeni priprostu marokansku
sluavku? Oh, ne. J a bih zauvijek ostala njegova konkubina. Vjerujem da je u srcu
mislio kako nijedna ena nije vrijedna da se oeni njome. ena za druenje, za seks, OUI.
Za brak, ne."
Ja sam oekivala da e se oeniti mnome.
"Ali kad sam dobila kucu, i bila osigurana, rekla sam mu. Kad sam znala da sam u
njegovoj glavi, neizbrisivo, da su sve njegove misli opsjednute mnome, rekla sam mu.
Cekala sam savren trenutak dok je njegovo lice bilo nad mojim, a on duboko u meni."
"Manon", rekla sam, "molim te." Zato nisam ustala i otila? Zato sam sjedila kao
da sam zacarana i sluala njezinu prljavu pricu?
"Gledali smo se u oci, njegove pune elje, ljubavi, i rekla sam mu. JA SAM TVOJA
SESTRA, rekla sam. Morala sam to ponoviti. Nije razumio to mu govorim." Opet se
osmjehnula onim stranim pobjednickim osmijehom. "Ali kad sam to rekla treci put,
otrgnuo se od mene kao da je moje tijelo plamen koje je uzelo sav njegov kisik. Etienne,
kakav vec jest, izazvao me je i pitao me za dokaze. I tad sam mu pokazala pisma moje
majke od naeg oca."
Pozlilo mi je zamiljajuci tu scenu. Vidjela sam njezino lice, kako uiva u svakom
trenutku, a mogla sam vidjeti i Etiennea. Uas i ok. Etienne, uvijek pod kontrolom,
onaj s odgovorima, koji zna reci pravu stvar u pravom trenutku.
"Pozlilo mu je, preda mnom. Bjesnio je, plakao. A potom je otiao. Zato je otiao u
Ameriku. J er vie nije mogao biti u Marakeu. Vie nije mogao biti ni na ovoj strani
oceana, toliko blizu mene, a ne moci me vie posjedovati."
"Manon", disala sam, odmahivala glavom. "Manon." Nisam znala to drugo reci.
"Ali bilo je lako uci mu u trag. Naravno da imam puno utjecajnih prijatelja

GIGA
294
dentlmena u francuskoj zajednici. I kad sam shvatila da me je Etienne ostavio trudnom
puka slucajnost, kao i s tobom, ha? razmiljala sam o tome da se rijeim djeteta.
Bilo bi lako; zar ne znam dovoljno o tim stvarima? Rijeila sam se i druge." Zurila mi je
u oci. "Ali neto mi je govorilo da je bolje da zadrim dijete; kao jo jednu policu
osiguranja. Pisala sam Etienneu redovito tijekom godina, pricala mu o tome da sam
majka, pricala mu o djetetu. Ali nisam ga optuivala. Nikad nije odgovorio. A onda,
prole godine, porasle su moje potrebe, Sidonie. Pisala sam mu da mi je ao to sam ga
iskoristila, da sam se promijenila, da se elim pokajati. I da postoji duboka tajna koju
mu mogu otkriti samo licem u lice. Naravno da je slutio o cemu se radi pa se zbog
mojeg navaljivanja i kako bi pobjegao od tebe vratio u Maroko." Spustila je bradu
i pogledala me gotovo koketno.
"Nisi li se zapitala zato je Etienne mukarac poput Etiennea, pametan i rjecit
poelio enu poput tebe, Sidonie?"
Trepnula sam. "Molim? O cemu to govori?"
Manonino lice bilo je puno prezira. "Idiotkinjo. Zar ne vidi nita? Etienne nikad nije
prestao sanjati o meni, eljeti me. Mene voli, ne tebe. Kad se gleda u ogledalo, zar ne
vidi ono to ja vidim? Zar nisi otkrila da je Etienne u tebi vidio neto to ga je
podsjecalo na mene? Na enu koju voli? Cak i cinjenica da si slikala, pa..." Slegnula je
ramenima. "Izabrao je sjenu jer nije mogao imati arku svjetlost. To je sve to si bila za
njega. Blijeda kopija ene koju istinski voli, ali ne moe je posjedovati; bio je s tobom
jer si ga, izgledom, dovoljno podsjecala na mene. Znao je da te lako moe posjedovati.
Nikad nece moci posjedovati mene, ali tebe zar ne vidi? Svaki put kad te je drao,
svaki put kad je vodio ljubav s tobom, Sidonie, sanjao je o meni, zatvarao oci i vidio
mene. Nikad mu nisi nita znacila. Nita."
Ustala sam i prevrnula mjedeni pladanj; udario je o poploceni pod uz zvonki zveket.
U jeki koja se stiavala cula sam Manonine rijeci, uvijek iznova, kao da drim ogledalo
pred drugim ogledalom, dok se odrazi stapaju jedan u drugi.
Nita.

GIGA
295
TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Sjela sam na krevet i ugledala se u ogledalu na drugoj strani sobe. Bila sam
iscrpljena. Nakon svih tih mjeseci cekanja i nadanja, bilo je gotovo.
Ono to mi je ispricala Manon nije bilo nepojmljivo. Da nisam vidjela Etiennea,
vidjela ga s njom, svjedocila njegovoj nesposobnosti da joj se odupre, moda joj ne bih
povjerovala. Ali vidjela sam to vlastitim ocima.
Zacuo se poslijepodnevni poziv na molitvu, pogledala sam u prozor, pokupila ZELLIJ.
Pomislila sam na Aszulaya i sjetila se njegova dodira dok mi je prao noge.
Rekao mi je da ne cekam Etiennea u Marakeu. Nakon zajednickog odlaska u BLED
rekao mi je da ne eli da budem sama tijekom susreta s Etienneom u Shariji Zitoun.
Znao je za Etiennea i Manon, i mislio da cu biti shrvana, okirana. Brinuo se za mene.
Bila sam okirana, da. Ali nisam bila shrvana. Kad sam ugledala Etiennea, pogledala
sam ga kao da je stranac. Postao je stranac kojeg sam vidjela u svojoj spavacoj sobi svih
tih dalekih mjeseci u Albanyju. Je li se neto promijenilo, ili je stvar bila u meni?
Vie nisam bila ona ena iz Ulice Juniper.
Dola sam u Marake kako bih pronala Etiennea. Pronala sam ga. Shvatila sam
zato me je napustio. Bilo je jednostavno: nikad me nije volio.
Nisam znala puno toga o Etienneu. Nikad nisam upoznala stvarnog mukarca. Otkrio
je samo ono to mu je odgovaralo. Moje kratko vrijeme provedeno s njim bila je
matarija. Moda je ono to sam zamislila kao ljubav takoder bilo dio matarije.
Kakva prastara prica, jedna koju svaka ena moe vidjeti izvana. Ali teko je vidjeti
kad si unutar te price, sa svim njezinim matanjima, hirovima i nadama. Sad je bilo
gotovo. Prica je doivjela svoj kraj.
Opet sam bila sama. Ali ne na nacin na koji sam bila sama prije Etiennea, prije
upoznavanja mukarca, prije pomisli o vlastitom djetetu.
Otila sam do stola gdje je moja posljednja slika stabla jakarande u Shariji Zitoun
bila naslonjena na zid. Pomislila sam na Badoua kako mi otvara kutiju s bojama,
ponosno i pun potovanja u dvoritu, te spustila aku na prsa.
Badou. Kao Etienneovo dijete, je li nosio poguban gen u svojem malom, savrenom
liku? Pomaknula sam aku na svoja usta razmiljajuci o toplini njegova tijela dok sam
ga drala. Sjetila sam se neizdrive zabrinutosti kad sam mislila da se izgubio u oluji.
Osjecaja olakanja i radosti kad ga je vratio Aszulay.
Noci u kamionetu, i onoga to sam osjecala.
Sjetila sam se Muhamedovih rijeci, i njegova majmuna, na Djemmi el Fna. Rekao
mi je da cu naci ono to traim pod J unim kriem. Muhamed je bio u pravu. Pronala
sam neto.

GIGA
296
Ali nisam to mogla zadrati. Aszulay je bio Plavi covjek iz Sahare. Badou je bio
dijete tude ene. Zaljubila sam se u ovu zemlju, njezine boje, zvukove, mirise i okuse.
Njezine ljude. U jednog visokog mukarca, jednog malog djecaka.
Pomislila sam na svoje prijateljstvo s Menom. Zatitnicke osjecaje prema Falidi.
Badouovu ruku u mojoj.
Opet, Aszulaya.
Najbolje to sam mogla uciniti jest vratiti se u Albany i sjecati ih se svojim bojama.
Ali cak ni ondje, usred hladne zime, necu slikati Maroko s objektivnim pogledom
turista, pukog promatraca. Vie nisam bila promatrac, nego sudionik u ovom ivotu.
Ali to nije tvoj svijet, ponavljala sam si.
CEST TOUT. To je sve. Prica je gotova.
Nisam mogla jesti. Mena me pitala jesam li bolesna.
"Ne. Tuna sam. Uskoro idem kuci", odgovorila sam joj, na arapskom.
"Zato? Ne svida ti se Sharia Soura? Nawar ti se runo obraca?"
Odmahnula sam glavom, slegnuvi ramenima. Bilo je previe iscrpljujuce pokuati to
objasniti, na mojem jednostavnom arapskom.
Navlaila je usne i neto joj je preletjelo licem. "Moj suprug? Povrijedio te je?"
"Ne. Ne, nikad ga i ne vidim."
Lice joj se opustilo.
"Ali Aszulay?" upitala je. "Mislim da je on dobar covjek."
"NAAM", odgovorila sam. Da.
"Nisu svi mukarci dobri", dodala je i nesvjesno podignula ruku te dodirnula stranji
dio vrata, a ja sam pomislila na oiljak. Kako je Manon poljubila Etiennea.
Leala sam na svojem krevetu u mraku, jo uvijek u kaftanu, kad sam zacula muke
glasove iz dvorita. Prepoznala sam glas Menina supruga, obojice sinova, i zatim... bio
je to Aszulayev glas. Dignula sam se, hitro, i jurnula prema prozoru.
Doao je, sjedio s njima, pio caj. Razgovarali su kao da je rijec o prijateljskom
posjetu. Popili su caj, suprug i sinovi su ustali.
Aszulay je rekao jo neto i suprug je podignuo pogled. Odmaknula sam se od
prozora, ali trenutak poslije culo se tiho kucanje na mojim vratima.
Otvorila sam. To je bila Mena. "Aszulay je ovdje", rekla je. "eli te vidjeti. Stavi veo
preko lica, Sidonie", rekla je namrgodivi se. "Moj je suprug kod kuce."
Ucinila sam kao to me zamolila. Sila je stranjim stubitem, stubitem kojim su se
koristile ene kako bi izbjegle dvorite u slucaju da je ondje mukarac. Ja sam otila do
dvorita. Aszuly je stajao ondje.

GIGA
297
"Jesi li dobro?" pitao je.
"Jesam", odgovorila sam.
"Ali vidjela si Etiennea", ustvrdio je. "Otiao sam ranije veceras u Shariju Zitoun.
Manon mi je rekla da si bila ondje. Rekla mi je..." zastao je, i ja sam ga pogledala.
"Razumije li sada zato ti nisam odmah rekao za Etiennea? Razumije li to sam mislio
kad sam rekao da te elim zatititi? Znao sam da te ne mogu sprijeciti u otkrivanju istine
i Manon bi se pobrinula da sazna sve ali elio sam... Oprosti. Bio sam sebican. elio
sam da ima jo nekoliko dana... elio sam..."
Sjela sam na klupu. Nije rekao vie nita i sjeo je. Naposljetku sam rekla:
"Razumijem, Aszulay. Ovo poslijepodne nije bilo nimalo lako." Kad sam izgovorila te
rijeci, odjednom sam se sjetila Badoua. Posljednju stvar koju je vidio bila je kako
amaram Etiennea, vritim na njega. Rukom sam prekrila oci, zamislila nemir i strah na
njegovu licu kad je otrcao do Falide; izraze njihovih lica kad su pobjegli iz dvorita.
Nece me smatrati nita boljom od Manon. Smatrat ce me enom koja vriti i udara.
"Sidonie?" rekao je Aszulay i ja sam spustila ruku.
"Sjetila sam se Badoua", rekla sam. "Jadno dijete."
"Nije mu lako", rekao je. "Ipak, toliko djece u Maroku... u mnogim mjestima... on
ima krov nad glavom, i hranu", rekao je. "Pokuavao sam mu ivot uciniti boljim."
Kimnula sam. "Drago mi je to ima tebe. Ne mogu podnijeti misao kako odrasta s
Manon. I ono to mi slama srce", rekla sam, strgnuvi veo, ne mareci za Menina
supruga tog casa, "jest pomisao na ono to bi mogao nositi."
"Nositi?"
"Zna. Bolest. Huntingtonova bolest. Znam da Manon nije briga; sigurno misli kako
ce, kad on postane mukarac i bolest se pocne manifestirati, ona vec biti mrtva. Zato bi
je bilo briga?"
"Ne razumijem", rekao je Aszulay.
Zurila sam u njega. "to ne razumije?"
"Cini se da je Manon nema. Zato bi je imao Badou?"
"Ali... Etienne. Etienne je ima."
"On je njegov polustric, ali bolest se prenosi s roditelja na dijete. Zar ne? To mi je
rekla Manon."
Odmahnula sam glavom. "Aszulay. Ti to ne zna? Manon ti nikad nije rekla da je
Badou Eteinneovo dijete?"
Aszulay se naslonio. "Manon ne zna tocno tko mu je otac."
Progutala sam. "Ali zna. Rekla mi je da je to Etienne kad je govorila o njihovoj vezi.
Danas poslijepodne. Da je Badou rezultat toga."

GIGA
298
Aszulay je ustao i jedanput ubrzano proetao dvoritem kao da pokuava suzbiti
bijes. Zatim se vratio i sjeo meni nasuprot. Odmahnuo je glavom, zureci u zid iza mene.
Poznavala sam ga dovoljno dobro kako bih shvatila da se smiruje. Naposljetku me je
pogledao u lice.
"Manon je bila s Etienneom prije njegova odlaska u Ameriku, da. Ali u to je vrijeme
bila s jo dva mukarca: idovom iz Feza i panjolcem iz Tangera. A Badou je roden
deset mjeseci nakon Eteinneova odlaska u Ameriku. Otac mu je idov ili panjolac."
Cula sam tiho gugutanje goluba s visokog zida iza Aszulaya.
"Ali..."
Aszulay je opet odmahnuo glavom. "Sidonie. Manon kae ono za to misli da ce
posluiti njezinoj namjeri. Ispricala ti je i druge lai, a jo joj uvijek vjeruje."
"Namjeri?"
"Namjera joj je povrijediti te. Od prvog dana kad sam te ugledao i vidio kako se
Manon ophodi prema tebi znao sam to cini. Isprva je bila ljubomorna zbog glavnog
razloga, ali vidio sam kako postaje sve vie jer nisi samo privukla Badouovu pozornost,
nego i..." zastao je.
"Glavnog razloga?" upitala sam kad nije nastavio. "Kako to misli?"
"Ljubomorna je jer se boji da te je njezin brat doista volio. Cak i ako ga vie nije
eljela nakon to je ostvarila svoj cilj, nije mogla podnijeti pomisao da voli nekog
drugog. eli sve njegovo oboavanje." Naslonio se ledima na zid. "Manon je takva.
Sigurno si to uocila."
Promatrala sam njegova usta dok je govorio.
"Ne moe podnijeti biti drugorazredna; kae da su je prisilili da se tako osjeca dok je
odrastala. I sada... mora biti najvanija ena svakom mukarcu u svojem ivotu. Ne eli
suparnika, cak ni za svojeg sina." Napravio je stanku. "Ne eli dijeliti nikoga s tobom.
Nikoga. Ima dokaz", nagnuo se naprijed, uzeo moju ruku, okrenuo je i palcem preao
preko sicunog znaka na dlanu. "to ti je ucinila kad je saznala da sam odlucio provesti
vrijeme s tobom. Kako te je ozlijedila."
J o SAM UVIJ EK BILA usredotocena na cinjenicu kako je Aszulay rekao da se
Manon boji da me je Etienne volio.
"Bio je tako slab", rekla sam pokuavajuci odagnati neprijateljski ton iz glasa. "Da
me je doista volio, kao to ona sumnja, ne bi me napustio na nacin na koji jest."
Rida macka douljala se u dvorite, zastala i pocela zuriti u neto u grmlju trzajuci
repom.
"Rekla je Etienneu da je Badou njegov kako bi joj dao vie novca", rekla sam.
Aszulay je kimnuo. "To bi moglo biti tocno. eljela je da se bolje pobrine za nju u
Badouovo ime, naravno. Ali mislim da se na pocetku samo htjela igrati s njegovom
savjecu, pitati ga za novac jer je Badouov stric."

GIGA
299
Sjetila sam se kako je rekla da nije pobacila jer bi joj dijete osiguralo jednostavnu
buducnost.
"Ali kad je pricao o tebi bio sam ondje o eni iz Amerike koja nosi njegovo
dijete, potpuno je pobjenjela. Rekao je da ne zna to uciniti; da se s time ne moe
suociti. Tad mu je rekla da je Badou njegov sin. Kao i ti, vjerovao je Manon; nije mu
palo na pamet da bi mogla lagati u vezi s Badouom. Nije znao da je bila s drugim
mukarcima dok je bila s njim; nije znao tocan datum Badouova rodenja. Za njega su
okolnosti i vrijeme bili precizni. Cuo sam je i znao to cini."
Govorio je glasnije, srdito.
"Nije htjela biti drugorazredna. I ovaj put u odnosu na tebe, Sidonie. Nije eljela da
mi je stalo do tebe, a znala je da jest. A kad je cula da nosi Etienneovo dijete
siguran sam da je u tom trenutku, nakon to je to cula, njezina ljubomora postala toliko
golema da te je eljela morala nadmaiti."
Otvorila sam usta. "Dopustila je da zbog svoje ljubomore i svoje nesigurnosti stvori
takvu cudovinu la?"
"Kad mu je rekla, bio sam strano bijesan na nju. Otvorio sam usta kako bih joj se
suprotstavio, kako bih Etienneu rekao istinu, da ona lae. Ali sve se dogodilo toliko
brzo. Etienne je poskocio; rekao je da je njegov cilj bio pokuati zaustaviti bolest ne
prenoseci je na sljedecu generaciju. A ipak to nije ucinio samo jedanput, nego dvaput;
vec je napravio jedno dijete tvoje dijete, Sidonie a sad je otkrio da je napravio i
drugo. Badoua. Lice mu je bilo posve bijelo dok je stajao i tresao se. Zgrabio sam ga za
ruku, govoreci mu; NE, EKAJ, ETIENNE, ali on je odjurio u noc."
Mogla sam zamisliti tu scenu.
"Prepirao sam se s Manon i rekao da Etienneu mora reci istinu. Ali ona je tvrdila da
on zasluuje biti osramocen i ponien. Da u svijetu nema dovoljno sramote za Etiennea;
da ce moda sad znati kako se ona osjecala kad ju je izdao njihov otac." Zastao je.
"Manon i Etienne su slicni, Sidonie, po onome to misle o sebi. To je njihova
zajednicka osobina."
Znala sam da je u pravu.
"Unatoc tomu, ostao sam ondje cijelu noc", nastavio je, "cekao da se Etienne vrati,
usprkos Manoninom bijesu. Vidio sam kako cini puno stvari koje ne odobravam, ali
nisam joj mogao dopustiti da ucini ovo. Iako Etienne ima mana, nije bilo fer nanositi
mu dodatnu bol. Patit ce dovoljno zbog svoje bolesti. Namjeravao sam mu reci istinu, to
da Badou nije njegov sin." Cvrsto je stisnuo ruke. Ugledala sam ispupcene, isprepletene
vene na unutarnjoj strani. To su bile ruke koje su mogle upotrebljavati lopatu s tolikom
snagom i drati dijete s tolikom njenocu. "Ali nije se vratio. J ednostavno se nije
pojavio. Ostavio je svoju odjecu, svoje knjige, cak i svoje naocale. Nekoliko tjedana
kasnije poslao je Manon pismo ono za koje sam ti rekao u kojemu je rekao da je
imao dovoljno vremena za razmiljanje i da ce preuzeti odgovornost za svoje dijete.
Dolazit ce i posjecivat ce ga svakih nekoliko mjeseci. Rekao je da ce se tako barem

GIGA
300
pobrinuti da djetetu nita ne nedostaje."
Kimnula sam. Manon je mislila da je pobijedila. Na taj je nacin i dalje mogla traiti
od Etiennea to eli. A on ce joj to omoguciti, zbog osjecaja krivnje. Sjedili smo u tiini
koju je razbijalo samo povremeno gugutanje goluba.
"I jesi li mu rekao?"
Aszulay je odmahnuo glavom. "Kad sam otiao po Badoua prije naeg odlaska na
selo, on je bio ondje, kao to sam ti rekao. Ali to nije bio pravi trenutak. Badou je bio
prisutan, a Manon nas je pourivala.
Rekao je da ce ostati neko vrijeme. Znao sam da cu mu reci nakon to se vratimo s
BLEDA. Otiao sam veceras tamo kako bih razgovarao s njim o tome, ali Manon je rekla
da je vani. Ali ona zna to namjeravam uciniti, i sprijecit ce me bilo kojim nacinom koji
joj je na raspolaganju. Rekla mi je da vie nisam dobrodoao; da se ne vracam u Shariju
Zitoun."
Je li Etienne doista jo u Marakeu? Sjetila sam se kako je otiao ovo poslijepodne i
zapitala se je li opet pobjegao, kao to je pobjegao u Ameriku kad je otkrio da je ena
koju voli njegova polusestra. Kao to se vratio u Maroko kad sam mu rekla da sam
trudna. Kao to je odjurio u neki drugi grad kad mu je Manon rekla da je Badou njegov.
Etienne je na taj nacin rjeavao stvari s kojima se nije elio suociti. Bijegom.
"Samo se jo mogu nadati da cu ga, nekako, sresti i reci mu istinu. Ali to ce biti
teko. Manon ce se pobrinuti za to."
Sjedili smo u tiini.
"A sad, Sidonie?" pitao je.
"Sad?"
"to kani uciniti?"
"Ja... vie me nita ne dri ovdje. U Marakeu." Pogledala sam ga cekajuci da mi
kae ono to elim cuti. Sto mi je bilo prijeko potrebno da mi kae. OSTANI, SIDONIE.
ELIM DA OSTANE. OSTANI I BUDI SA MNOM.
Dugo nije rekao nita, niti me je pogledao. Vidjela sam kako mu se mice grlo dok
guta, a potom je rekao; "Razumijem. Ovo je zemlja koja se toliko razlikuje od onoga na
to si naviknula. Treba slobodu. Ovdje bi bila zatvorenik."
"Zatvorenik?"
Konacno me opet pogledao.
"Ovdje ena... to nije kao u Americi, u panjolskoj. U Francuskoj. U svim zemljama
svijeta u kojima ena poput tebe moe ciniti to eli. Sto joj odgovara."
eljela sam ga pitati to misli pod ENA POPUT TEBE. Pomislila sam na svoj ivot u
Albanyju. Jesam li bila slobodna? "Nisam se ovdje osjecala kao zatvorenik", rekla sam.
"Da, isprva je bilo teko. Bilo me je... strah. Ali to je bilo dijelom zato to sam bila sama

GIGA
301
i dola s misijom koja moda... u koju moda nisam bila sigurna, iako sam se uvjeravala
da jesam. Ali otkad znam... otkad sam postala dio Marakea, ivim ovdje, u medini, jo
uvijek sam nesigurna u svoje poteze, ali nisam nesigurna u ono to osjecam. Osjecam se
ivom. Cak su i moje slike drugacije. ive su na nacin na koje nikad nisu bile."
"Ali, kao to si rekla, razlog zbog kojeg si dola u Marake vie nije vaan."
"Da. Etienne mi vie nije vaan." Odvratila sam pogled od Aszulaya i pocela zuriti u
plocice na podu. Zar ne zna to elim da kae? Zar me nije izabrao, pozvao me u vrtove,
k svojoj obitelji na selu? Zar nije pokazao brigu za mene kad je saznao da je Etienne u
Marakeu? Upravo je bio rekao da je Manon ljubomorna jer zna da mu je stalo do mene.
Jesam li ga posve krivo procijenila? Ali vrijeme koje smo proveli u BLEDU... nacin na
koji me je pogledao. Nacin na koji smo si medusobno ispricali svoje ivote. Nacin na
koji je dodirnuo moja stopala. Njegova usta na mojima.
Ali nije me zamolio da ostanem.
Jesam li bila toliko u krivu?
"Moda... moda cu ostati dok ne dovrim posljednje platno za hotel", rekla sam i
prisilila se da ga opet pogledam.
Kimnuo je.
Htjela sam da kae jo neto. Ali nije. Ustao je i otiao do kapije. Dignula sam se,
otila za njim i spustila dlan na njegovu ruku.
"Znaci li ovo zbogom, Aszulay? Hocemo... je li ovo posljednji put da se vidimo?"
Jedva sam izgovorila te rijeci. Nisam se mogla pozdraviti od njega. Nisam.
Spustio je pogled prema meni, oci su mu bile tamne usprkos njihovoj svijetloj boji.
"eli li to?"
ASZULAY! eljela sam viknuti. Prestani biti toliko... toliko pristojan. To je bila jedina
rijec koje sam se mogla sjetiti. Odmahnula sam glavom. "Ne. Nije. Ne elim se
pozdraviti s tobom."
Nije mi se pribliio. "I... misli li... da li bi zaista mogla ivjeti u mjestu poput ovog?
ivjeti, Sidonie. Ne posjetiti, ostati na neko krace vrijeme. Ne lutati SOUKOVIMA, ili
sanjati u vrtovima. Mislim, doista ivjeti." Zastao je. "Podignuti djecu." Opet je zastao.
"I podnijeti razlike izmedu svijeta koji si nekoc poznavala i ovog svijeta."
Nisam mogla progovoriti. Pitao me je previe pitanja, ali ne i ono pravo.
"Moe li jasno vidjeti ovaj ivot?" pitao je tada, a ja sam opet bila zbunjena
njegovim rijecima i samo ga gledala u oci.
Zatim sam otvorila usta. Da, namjeravala sam odgovoriti. DA, DA, MOGU GA VIDJETI S
TOBOM, ali on je prvi progovorio.
"Nema odgovor", utvrdio je. "Razumijem vie nego to misli." Okrenuo se, izaao
iz dvorita i tiho zatvorio kapiju.

GIGA
302
Sjela sam na klupu ne posve svjesna toga to se upravo dogodilo. Rida macka prila
mi je prvi put i protrljala se o moje noge. Skocila je na klupu pokraj mene, spustila se na
ape i pocela zuriti u mene.
Cula sam kako joj titra grlo, kako prede.

GIGA
303
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Sljedecih nekoliko dana radila sam ono to sam rekla Aszuiayu. Dovrila sam svoje
posljednje platno, donijela ga MONSIEURU Henriju i pokupila novac za ostala koja su bila
prodana.
"Vai radovi postali su popularni u jako kratkom vremenu, MADEMOISELLE", rekao je.
"Vlasnik galerije na Rue Quest spomenuo je da eli razgovarati s vama." Dao mi je
posjetnicu. "Moete mu se javiti kad vam odgovara."
Sjedila sam u prohladnom predvorju, gledala u omotnicu i tiskanu posjetnicu.
Usudujem li se pomisliti na to da bih se mogla uzdravati slikanjem u Albanyju? Bih li
ondje naila na zanimanje za moje radove kao ovdje?
Ali nisam mogla podnijeti razmiljanje o Albanyju, o Ulici J uniper.
Polagano sam se vratila u medinu, naravno, u pratnji Najeeba. Kad smo prolazili kraj
Sharije Zitoun, instinktivno sam pogledala, kao uvijek, u niu na zidu.
Ondje sam ih vidjela prvi i posljednji put, Badoua i Falidu, kako se skrivaju s
macicima. Ali sad sam uocila neciju sjenu.
Prila sam blie. To je bila Falida s malim sivim macicem u krilu.
"Falida", rekla sam, a ona je poskocila. Podignula je pogled prema meni ocima koje
su bile prevelike za njezino tanko lice. Djelovala je potreseno. "to je? to nije u redu,
Falida?"
Oci su joj svjetlucale. Iako sam vidjela kako je zlostavlja Manon,
nisam je vidjela kako place. "Opet sam na ulici, MADEMOISELLE", odgovorila je.
"Manon te je izbacila?"
"Svi su otili."
"Otili? Kako to misli?"
"Moja gospodarica i mukarac. Otili. I Badou. Ne elim biti na ulici. Prestara sam.
Za djevojku nije dobro biti na ulici. Dogodit ce mi se loe stvari. Bojim se,
MADEMOISELLE." Podignula je macica k svojem licu kao da eli sakriti suze od mene. Ali
njezina tanka ramena su zadrhtala.
Nagnula sam se i spustila ruku na njezinu nadlanicu. "Falida. Reci mi to se
dogodilo."
Podignula je lice. Usne su joj bile suhe. Zapitala sam se kad je posljednji put jela.
"Moja gospodarica i mukarci. Svadali su se."
"S Etienneom? Svadala se s MONSIEUROM Duvergerom?"
"Sa svim mukarcima. MONSIEUROM Olivierom, Aszulayem i MONSIEUROM Etienneom.

GIGA
304
Uvijek svadaju. Badou je jako tuan. Strah ga je. Samo place."
Navlaila sam usne koje su iznenada bile suhe kao Falidine. "Ali... kamo su otili? I
tko? Manon, Badou i Etienne? J esu li otili negdje?"
Falida je odmahnula glavom. "Drugi. MONSIEUR Olivier. Rekao da ce uzeti moju
gospodaricu, ali ne i Badoua. On ne eljeti Badoua. Moja gospodarica rekla da ga dati
MONSIEURU Etienneu. Ali Aszulay razgovarao s MONSIEUROM Etienneom, onda MONSIEUR
Etienne svadati se s mojom gospodaricom, otici i ne vratiti se. Moja gospodarica...
toliko bijesna. Badou i ja se sakrili. Bojati se. Ona loa kad je bijesna; udarila nas.
Sakrili se ovdje, ali dola noc, i ja ne znam to napraviti. Badou gladan, plakati sve vie.
Vratiti ga gospodarici, ona mi dati papir i torba s Badouovom odjecom. Rekla mi
odvesti ga kod Aszulaya i dati Aszulayu papir."
"I... jesi li?"
Falida je kimnula. "Aszulay ne biti kod kuce. Ostavila Badoua sa sluavkom. Ona mi
rekla ja otici." Falida je naslonila lice na macica i opet su suze zasjale na njezinim
obrazima.
"Kad se to dogodilo?" upitala sam.
"Dvije noci ja na ulici", odgovorila je.
"Zna li na koliko je dugo ovaj put otputovala Manon? S MONSIEUROM Olivierom?"
Falida je odmahnula glavom.
"Podi sa mnom", rekla sam; spustila je macica u rupu na zidu i ustala, a ja sam je
primila za ruku.
Vratili smo se u Shariju Soura. Dala sam joj kruha i tanjur piletine te COUSCOUSA,
ignorirajuci Nawarine prodorne poglede. Sluavka je zagrijala vodu, i nakon to je
Falida jela, okupala se u mojoj sobi i dala sam joj svoj kaftan. Kad sam ila provjeriti
kako je, vec je spavala diuci duboko i iscrpljeno. Dok se mracilo u mojoj sobi, leala
sam kraj nje zatvorenih ociju.
Probudila sam se tijekom noci. Falida je bila stisnuta uza me. Stavila sam ruku oko
nje i nastavila spavati.
J utro poslije poceljala sam Falidu, napravila dvije dugacke pletenice i dala joj
dorucak. Kao i dan ranije, bila je tiha i sve je vrijeme imala sputen pogled. Iako je bila
jako mrava, uocila sam da je kaftan bio prikladne duine; bila je visoka gotovo kao ja.
Kad smo pojeli dorucak, pozvala sam Najeeba.
"Moe li me odvesti do Aszulayeve kuce?" pitala sam Falidu. Nisam bila sigurna da
bih je mogla naci od Sharije Soura.
Kimnula je i, s Najeebom koji nas je slijedio, proli smo medinom dok nisam
prepoznala Aszulayevu ulicu.
Otila sam do kapije i pokucala.

GIGA
305
Aszulay ju je otvorio s Badouom kraj sebe.
"Falida!" rekao je Badou ushiceno i nacerio mi se. "J o se jedan zub klima, Sidonie",
rekao je i pokazao mi jedan s donje strane pomicuci ga naprijed-nazad svojim
kaiprstom.
Falida je kleknula i obgrlila ga rukama. Kratko ju je zagrlio, odmaknuo se i u lice joj
uzbudeno izbacio zbrku rijeci. "Traili smo te jucer. Pogodi? ONCLE Aszulay rekao je da
kad sljedeci put odemo u BLED mogu sa sobom ponijeti tene. Naucit cemo ga da lovi
tap kao i Alijev pas. I ti nam moe pomoci, Falida. Zar nije tako, ONCLE Aszulay?"
"Da", odgovorio je Aszulay i pogledao mene umjesto djece. Bio je u jednostavnoj
tamnoplavoj delabi. Nije se osmjehnuo. "Povedi Falidu u kucu i daj joj malo lubenice
koju smo pripremili za rucak, Badou."
Gledala sam kako djeca naputaju dvorite. Ruke su mi blago drhtale. Nisam znala
mogu li pogledati Aszulaya, nisam znala to reci.
"Jadna stvorenja", rekla sam jo uvijek na ulazu u dvorite. "to se dogodilo? Falida
je rekla da je Manon otila s Olivierom."
"Sidonie", rekao je i zbog nacina na koji je rekao moje ime morala sam ga pogledati.
"Nisam znao trebam li..." zastao je, njegovo lice toliko mirno, toliko ozbiljno. Toliko
lijepo. eljela sam ga dodirnuti.
Letimice je pogledao Najeeba koji je jo uvijek stajao iza mene. "Hoce li ostati
malo? Ne volim razgovarati na ovaj nacin, na vratima." Izraz lica jo mu je uvijek bio
necitljiv.
Kad sam kimnula, sicuan miic njegova obraza trznuo se. Obratio se Najeebu, i
djecak je otiao. Aszulay me uhvatio za ruku, povukao unutra i zatvorio kapiju.
Odjednom me uhvatila slabost, naslonila sam se na nju.
"Rekao sam Etienneu istinu", poceo je Aszulay. "Otiao sam tamo jutro nakon to
sam tebe vidio u Shariji Soura i rekao mu da Badou nije njegov sin."
Cekala sam promatrajuci Aszulayevo lice.
"Osjetio je olakanje, naravno. Rekao je da ce odmah napustiti grad; cak i kao strica,
nije ga istinski zanimao djecak. Nece se vratiti u Marake."
J o uvijek sam utjela.
"Pitao me je... elio je da ti kaem da mu je ao. Zbog boli koju ti je nanio. eli ti sve
najbolje i nada se da ce mu jednog dana oprostiti."
Spustila sam pogled. Nisam znala to osjecati, nisam eljela razgovarati o Etienneu s
Aszulayem. Stajali smo u tiini.
"A Manon?" rekla sam kad sam ga konacno opet mogla pogledati.
"Manon napokon ima ono to je oduvijek eljela. Ostavila mi je pismo. Ugovorila je
da joj se proda kuca i otila je u Francusku.

GIGA
306
S Olivierom. Ne znam koliko ce dugo biti zaslijepljen njome; ima moc nad njim kao
to je imala nad svim mukarcima, barem na pocetku. Ali ako se pokae kao ostali,
umorit ce se od njezinih raspoloenja i zahtjeva. Ubrzo ce izgubiti svoju privlacnost."
"A onda ce se vratiti?"
Slegnuo je ramenima. "Tko zna? Ali ovdje vie nece biti nicega za nju. Bez kuce, bez
sina, bez prijatelja vie je ne mogu smatrati prijateljicom, ne nakon njezinih
posljednjih poteza nece imati... koji je to izraz? Kad se vie ne moe vratiti kuci?"
Nisam odgovorila na njegovo pitanje. "Ali... Badou. Samo ga je tako ostavila?"
Pogledao je preko svojega ramena u kucu. "U pismu je napisala da sada mogu
preuzeti odgovornost za Badoua nakon to sam se pokazao toliko zabrinutim za njega, i
nakon to sam se upleo i unitio njezine planove da Etienne uzme Badoua. Vie nije
imala koristi od njega. Odbacila ga je kao to je ucinila svima koji joj vie nisu bili od
koristi."
Stajao je preda mnom, gledao dolje u mene, potom se pribliio i stavio dlan na moj
obraz sakrivi stari oiljak. "Ali naravno da mi to nije teko." Zastao je. "Volim to
dijete."
Pokuavala sam smisliti neto to bih mogla reci, ali bila sam previe svjesna
njegove ruke na svojem obrazu, koliko blizu stojim kraj njega. Osjetila sam toplinu
njegovih prstiju i pitala se hoce li ostaviti blag plavi trag kad ih odmakne.
"Dva puta sam otiao u Shariju Soura kako bih razgovarao s tobom", rekao je. "Oba
puta rekli su mi da nisi ondje."
"Ali Mena mi nije..."
"Oni misle da smo nepopravljivi. Ti i ja, Sidonie. Ne odobravaju to." Osmjehnuo se
blago kao to je to i rekao.
Cekala sam.
"Ja sam iskren mukarac", rekao je. "Tuarezi se dre koda iskrenosti i hrabrosti.
"Znam", apnula sam.
"Bio sam iskren prema tebi, one veceri kad sam ti rekao da razumijem vie nego to
misli. Razumijem to eli. eli ostati. I od one noci kad sam doao u Shariju Soura
nakon to te je Manon povrijedila, i kad si usnama dotaknula moju ruku i rekla da si
razmiljala o mojim rukama... od te noci vie nisam mogao skrivati osjecaje od sebe. Ti
si drugacija od svih ena koje sam upoznao, Sidonie."
Promatrala sam mu usta.
"Spremna si osjetiti strah, prihvatiti strah i kretati se s njime. Ali prestraila si i mene,
Sidonie. A ja toliko dugo nisam osjetio strah. To me ispunilo sumnjom. Ako te pitam
hoce li ostati sa mnom, bojao sam se..."
Zastao je.

GIGA
307
"Bojao cega?" rekla sam ili moda apnula.
"Mislio sam da ce biti lake ako kae ne. Ali ako kae da, bojao sam se da s
vremenom vie nece biti sretna i da ce poeljeti svoj nekadanji ivot. Cak i sa svojim
slikanjem, Badouom i Falidom, i s... s naom djecom. Da ono to cu ti moci pruiti nece
biti dovoljno. Nai ivoti bili su toliko razliciti, toliko..."
Pribliila sam mu se. Osjetila sam slatkast miris lubenice na njegovim usnama.
"Mogu zamisliti svoj ivot ovdje, s tobom", rekla sam.
Ptica je zacvrkutala na grani.
"Moe ga zamisliti? I dovoljan je?" upitao je blago ocima fiksiranim za moje.
Cekala sam dok ptica nije dovrila svoj pjev. "Da", odgovorila sam. "Dovoljno je."
Inallah, pomislila sam. Inallah.

Svretak

http://www.crowarez.org/

Linda Holeman - Miris Šafrana

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Linda Holeman - Miris Šafrana

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GIGA

You might also like