Professional Documents
Culture Documents
FORBIDDEN RELIGION
Suppresed Heresies of the West
EDITED BY J. DOUGLAS KENYON
ZABRANJENA
RELIGIJA
ZATAJENE HEREZE ZAPADA
Uredio: J. Douglas Kenyon
ZAHVALE... 8
UVOD 10
PRVI DIO
KRŠĆANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE
1. Misterij Krista: Ima li u toj pripovijesti čak
i više od onoga što zamišlja Hollywood?
• J. Douglas Kenyon 19
3. Istočno od Kumrana:
Traganje za korijenima zapadnjačke vjere
• David Lewis 35
8. Templari i Vatikan:
Zabranjena hereza johanita
• Mark Amaru Pinkham 83
TREĆI DIO
KLJUČNA ULOGA OBITELJI SINCLAIR IZ ŠKOTSKE
ČETVRTI DIO
MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA
19. Zvijezdama urešeni stijeg i podrijetlo Amerike:
Jesu li se osnivači Sjedinjenih Američkih Država
rukovodili jednim drevnim nalogom?
• Jeff Nisbet 179
20. Drevni arhitekt Amerike:
Jesu li osnivači Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu?
• Steven Sora 190
21. Nacionalne tajne:
Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte
• Steven Sora 198
22. Bacon, Shakespeare i Atenino koplje:
Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu
• Steven Sora 206
23. Rješavanje zagonetke zvane Shakespeare:
Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard doista bio
pijani glumac iz gradića Stratford on Avon ili netko drugi?
• Virginia Fellows 214
24. Francis Bacon i znak dvostrukog A:
Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima
ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti?
• William Henry 223
PETI DIO
VIZIONARI I ALKEMIČARI
O PISCIMA 372
SLIKE .................................................. 376
ZAHVALE
Svima kojima sam već uputio izraze svoje iskrene zahvalnosti za knji
gu Zabranjena povijest, koja je izašla prije ove, još jednom bih rado
zahvalio, i to posebno zbog toga što su time učinili mogućim i izdava
nje ovoga djela, Zabranjena religija. Svakako, ovdje su uključeni i moja
supruga, moji roditelji, svi koji su mi financijski pomogli u radu, a i
još mnogi drugi, oni što su omogućili izlaženje časopisa Atlantis Ri
sing, te ovoga posljednjeg projekta.
No, ovaj put bih spomenutom popisu pridodao još neke koji su
me duboko zadužili.
Govorim o osnivačima Sjedinjenih Američkih Država, te o zaštiti
koju su ugradili u sam Ustav zemlje - za sve nas. U naše vrijeme, kada
se mnogi od nas osjećaju posve slobodnima upustiti se u sukobe s
nametnutim autoritetima gdje god im se ukaže prigoda, važno je
prisjećati se i onih vremena u kojima ovakvi izazovi nisu bili nimalo
laki, kao i toga, da u mnogim dijelovima svijeta ostaju teški i danas.
Kako se može vidjeti i na ovim stranicama, mnogi od naših preteča
plaćali su i svojim životima pokušaje izražavanja ovdje zabilježenih
osjećaja i pitanja.
Međutim, činjenica što se naša sloboda religijskih uvjerenja - o
kojoj govori i ova knjiga - kao i sloboda tiska, koja je svima nama
koji se bavimo izdavaštvom beskrajno dragocjena, danas zapravo
doživljava kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, može nas isto
dobno radovati, ali i zabrinuti. Ako sami zaboravljamo kakvi smo
sretnici, možemo li očekivati da će se tako i nastaviti i ubuduće? U
vremenima, u kojima se toliki osjećaju ugroženi slobodama drugih
- posebno njihovom slobodom savjesti - i grozničavo tragaju za nači
nima kojima bi zanijekali prava onima od kojih se razlikuju, nikako
ne bismo smjeli zaboraviti na važnost budnosti i opreza.
To, što ove slobode - barem one utvrđene Ustavom - danas pred
stavljaju našu svakodnevicu, nikako ne znači da su postale manje
važne. Mislimo da bi neki ljudi - kada ne bi bilo ovih sloboda - svim
silama nastojali spriječiti da knjige kakva je ova uopće i ugledaju
svjetlo dana. Zato ostajemo vječito zahvalni što smo oslobođeni njiho
vih pritisaka, i što imamo mogućnosti otvoreno raspravljati o pitanjima
koja nas zanimaju, bez straha od posljedica.
UVOD
J. Douglas Kenyon
Misterij Krista
Ima li u toj pripovijesti čak i više
od onoga što zamišlja Hollywood?
J. Douglas Kenyon
Povezanost s Ozirisom
Navještaji kršćanskog slikarstva u drevnim
egipatskim umjetničkim predmetima
R i c h a r d Russell C a s s a r o
RELIGIJA USKRSNUĆA
"Središnji lik drevne egipatske religije bio je Oziris," pisao je pokojni
egiptolog Sir E. A. Wallis Budge, "a sukus njegovoga kulta oslanjao se
na vjerovanje u njegovu božanskost, smrt, uskrsnuće te posvemašnji
nadzor nad sudbinama tijela i duša ljudi. Središnja točka svake od
religija posvećenih Ozirisu bila je uvjerenost u uskrsnuće u drukči
jem tijelu i u postojanje besmrtnosti, a do nje se dolazilo jedino kroz
Ozirisovu smrt i uskrsnuće."
U povijesti ranog Egipta običaji su nalagali, da se preminuli kra
ljevi pokapaju u obličju nalik Ozirisovom. Kasnije se to prenijelo i na
više klase društva, a na kraju i na narodne mase - svi su oni imali
ozirijanski pogreb. Taj je običaj počeo odražavati egipatsko traganje
za uskrsnućem, kojim će slijediti put svojega božanstva.
Henry Frankfort, nekadašnji profesor koji je na sveučilištu u Lon
donu predavao drevne predklasične umjetnosti, ovako je sažeo njiho
vu zamisao: "Trebalo bi naglasiti da je identificiranje mrtvih s Ozirisom
bilo sredstvo da se stigne do kraja, to jest - dospije do uskrsnuća i do
drugoga svijeta."
Hijeroglifi za ime Ozirisa (Ausar) uključuju obris bradatog muš
karca dugačke kose. Takav se lik uklesavao i na antropomorfne bjeso
ve. Zamišljena frizura je započinjala šiškama na čelu preminuloga i
kosom što je padala do ramena; bila je to simbolika duge kose skuplje
ne straga u "konjski rep", kako se često čini s dugom kosom. Upletena
brada predstavljala je - dugačku bradu.
Ovaj nas je pogrebni običaj doveo do očaravajuće zagonetke: da
su stari Egipćani još tisućama godina prije uspona kršćanstva nasto
jali sudjelovati u uskrsnuću bradatoga pastira duge kose, i time zado
biti svoj život poslije života!
Lijesovi koji su se oslikavali Ozirisovim likom, također su ga redo
vito prikazivali s pastirskim štapom u lijevoj ruci - izrazito kršćan
skim simbolom, budući da je sam Isus sebe opisivao kao Božjega
pastira svojega ljudskog stada; većina Kristovih portreta prikazuje ga
s pastirskim štapom u ruci. I egipatski umjetnički prikazi Ozirisa u
načelu uključuju ovu pojedinost. U literaturi mu se pripisuju epiteti
sa i Asar-sa, u značenju "pastir" i "Oziris pastir".
Sam pojam pastira kao da je prikladan naslov za voljenoga duhov
nog vođu, čija je religija uskrsnuća njegovim sljedbenicima osigurala
obećanje o životu i nakon smrti.
KRIŽ ŽIVOTA - A N K H
Možda će začuditi, ali nastavljanje života ljudske duše nakon smrti
bilo je prikazivano i predstavljano križem zvanim ankh, još jednim
simbolom na koji kasnije nailazimo i u kršćanstvu. Ankh je bio možda
i najobožavaniji znak iz egipatske tradicije, posvećen životu; uklesa-
vali su ga po grobnicama i hramovima, nalazimo ga na rukama bogo
va, kraljeva, svećenika, vidovnjaka, običnih građana i njihove djece.
Podrijetlo mu nije poznato, ali njegov značaj neodoljivo podsjeća na
značenje Kristova razapinjanja - gdje križ također predstavlja simbo
lizam života poslije smrti. Isusova doktrina o vječnom životu obra-
đena je u mnogima od kršćanskih tekstova; primjerice, u Ivanovom
evanđelju (11:25) Isus propovijeda ovako: "Ja sam uskrsnuće i život:
tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me,
sigurno neće nikada umrijeti."
Treba naglasiti da simbolisti u ankhu vide obrise razapeta čovjeka:
dok krug predstavlja njegovu glavu, u vodoravnom se smjeru šire
njegove ruke, a u okomitom noge pribijene čavlima za križ, s kojim
onda čini cjelinu.
SUDNJI DAN
Nakon uskrsnuća, Oziris postaje sudac svim dušama umrlih; zadrža
va pravo odobravanja života na nebu jedino onima, koji su na Zemlji
bili pravednici. Wallis Budge nam objašnjava: "U Egiptu je vjerova
nje - kako je Oziris nepristrani sudac ljudskih djela i riječi, sudac
koji nagrađuje pravedne, a kažnjava zle, koji vlada nebesima gdje
obitavaju samo bezgrešna bića, te posjeduje moć da sve to čini zato jer
je jednom i sam živio na Zemlji te iskusio smrt, a potom uskrsnuo od
mrtvih - jednako staro kao i dinastijska civilizacija."
Slično tome, jedna od središnjih dogmi kršćanstva je Sudnji dan.
Duše preminulih trebaju stati pred Kristovo prijestolje, gdje će im
onda biti suđeno. Oni koji su tijekom života slijedili njegova učenja
bit će ocijenjeni kao pravednici, i dopustit će im se ulazak na nebo. U
Drugoj poslanici Korinćanima apostola Pavla (5:10) kaže se: "...jer
nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što
je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za života zemalj
skoga činio."
Usto, Krist i Oziris u ulozi sudaca na ovim slikama začuđujuće
nalikuju jedan drugome.
I Michelangelovo djelo Posljednji sud ima mnogo zajedničkih toča
ka sa slikarijom Dan suda, pronađenom na zidovima egipatske grob
nice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih
vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela - polaže na vagu smješte
nu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili božanski zakon.
Ostane li vaga u ravnoteži, preminulom se odobrava ulazak na nebesa.
Kao sudac, Oziris je prikazan u sjedećem položaju, što se može uspo
rediti s prijestoljem na kojemu sjedi Krist, opisanom u kršćanskim
spisima.
Slika 2.1: Slika Michelangela
Posljednji sud (lijevo) sadrži
dosta sličnosti sa slikom
nazvanom Dan suda (dolje),
pronađenom na zidovima
jedne egipatske grobnice. U
egipatskom se obredu srce
preminulog - kao simbol
njegovih vrlina, morala i
karaktera te zemaljskih djela -
polaže na vagu smještenu
ispred Ozirisa i odvaguje u
odnosu na maat ili božanski
zakon. Ostane li vaga u
ravnoteži, preminulom se
odobrava ulazak na nebesa.
FENIKS NA ISTOKU
Egipćani su prispodobili duh Ozirisa s ovom nebeskom, mitološkom
pticom, baš kao što su i kršćani rado oslikavali dušu Isusovu u liku
čiste, bijele golubice. Svoju su pticu Egipćani nazivali imenom benu;
Grci su joj nadjenuli ime feniks. Prema legendi, ovaj se prelijepi ptičji
stvor čudesno pojavljivao na istočnom nebu, uvijek u određenim zna
čajnim povijesnim trenucima, kako bi svijetu najavio početak novoga
doba. Kada se pojavi, ptica na neki tajanstveni način izaziva samoza-
paljenje i izgara u plamenu, ostavljajući za sobom tek pepeo, samo
da bi se zatim trijumfalno podigla iz mrtvih, te opet uzdigla iz pepela
u svom punom sjaju - obnovljena i pomlađena.
Učenjaci se slažu u tome da je feniks zapravo bio simbol za Ozirisa.
Njemački filolog Adolf Erman objašnjava: "Duša Ozirisova obitava u
ptici benu, u feniksu...". Izvadak iz tekstova s jednog lijesa što inače
govore o magijskim obredima podržava ovo obrazloženje: "Ja sam
veliki Feniks koji je u Njemu. Tko je on? On je Oziris. Nadzire sve što
postoji. Tko je on? On je Oziris."
Atributi koji se pripisuju Ozirisu kao feniksu, isti su poput onih
koji se povezuju s kršćanskim Mesijom. I znakovi za feniksa, i znako
vi za Mesiju pojavljuju se upravo na istočnom dijelu neba (Betlehem
ska zvijezda se uzdignula na istoku, najavljujući novorođenoga Kra
lja). Obje se vrste znakova uzdižu iz nepostojanja, od mrtvih. Obje
utjelovljuju temu života poslije smrti, i to uskrsnućem. Obje naviještaju
neko novo doba. (Pojavljivanje Krista obilježilo je i kalendarski prije
laz iz staroga u novo vrijeme). I na kraju, a možda i kao najvažnije
- obje su povezane sa sudbinskim, unaprijed utvrđenim ponovnim
pojavljivanjem (jer, kršćani iščekuju trajni Kristov povratak, pri čemu
se radi o doktrini Isusova drugog dolaska).
Kakav smisao i značaj imaju ove usporedbe, zajedničke feniksu i
Mesiji? Uključuje li mit o ptici feniks mudrost ponovnog pojavljivanja
Spasitelja tijekom ljudske povijesti, Spasitelja čiji su život, smrt i uskr
snuće vrlo namjerno odabrani da bi ubrzali razvitak kulture čovječan
stva? Je li kroz mit o prekrasnoj i tajanstvenoj egipatskoj ptici fenik
su, zapravo izražena jedna snažna i pomno čuvana tradicija? I nalazi
li se sada ova tradicija na samoj granici ponovnog otkrivanja?
Istočno od Kumrana
Traganje za korijenima zapadnjačke vjere
D a v i d Lewis
Cynthia Logan
Cynthia Logan
U potrazi za pravom
zvijezdom Betlehema
Tko su bili "mudraci" i što su naumili?
Peter Novak
Ovaj je odlomak sve o čemu će ovdje biti riječi. Srećom, govori nam
dosta. Kaže nam, prije svega, da zvijezda nije ni kod koga drugoga
pobudila ikakvu pozornost, osim kod tih astrologa. Kad su je magi
prvi put ugledali, ona se počela uzdizati na istoku, i to - usred zalaska
Sunca. Matej izvještava da se uzdizala "en te anatole" - što se s grčkoga
obično prevodi kao "na istoku", iako se zapravo odnosi na jedan posve
određen i dosta rijedak astronomski događaj: uzdizanje zvijezde na
istoku u trenutku dok Sunce zalazi na zapadu. A odlomak nam govori
da je magima baš taj trenutak bio toliko važan, da su se odmah uputili
na dalek i tegoban put kako bi vidjeli novorođeno dijete; a kada ga
pronađu, naumili su mu se pokloniti i iskazati mu svoje štovanje kao
božanstvu.
Većina teorija koje govore o Betlehemskoj zvijezdi ne uzima sve
ovo u obzir. Legenda o ovom nebeskom događaju narasla je do tolikih
razmjera, da se već samo po sebi podrazumijevalo kako je njezino
pojavljivanje predstavljalo pravi spektakl na nebu, iako nam i drevni
zapisi sami govore da je gotovo nitko nije zapazio, niti prije toga čuo za
nju. Zato doslovce sve ove teorije započinju pitanjem: "Što je moglo
izazvati pojavljivanje jedne tako blistave zvijezde na nebu upravo u
tom trenutku povijesti?" I zato se doslovno nikada dosad nije ni posta
vilo pravo pitanje: "Što je moglo toliko uzbuditi mage, kada su na nebu
ugledali zvijezdu tako običnog i beznačajnog izgleda?"
Također, ni jedna od tih teorija ne objašnjava kako se to zvijezdu
moglo vidjeti na jednoj strani obzora pri uzdizanju, dok je Sunce
istodobno tonulo na drugoj strani (što bi značilo da su se Sunce, Ze
mlja i Betlehemska zvijezda nalazili na savršeno ravnoj crti), ili pak
zašto su magi (a kasnije i autor Evanđelja po Mateju) osjetili da se do
gađa nešto tako iznimno važno, da su krenuli za ovom neobičnom
pojavom. I naravno, nijedna od teorija čak ni ne pokušava objasniti
jedinstvenu reakciju maga na ovu zvijezdu, već samo iz nje zaključuje
da se rodilo dijete koje je uistinu i zaslužilo da bude i štovano, i oboža
vano.
MJESTO I DATUM:
INDIJA, 16. RUJNA, 1. ST. PR. KR.
A upravo bi se sve opisano dogodilo točno tako, da je Betlehemska
zvijezda nekim slučajem bila - planet Uran. Velika je vjerojatnost da
su magi, koji su živjeli u okolici rijeke Ind u Indiji, otkrili planet Uran
tijekom mlađaka, i to dana 16. rujna u 1. st. pr. Kr. Tada su vjerojatno
proučavali zvijezde u pravo vrijeme i na pravome mjestu, i ako su doi
sta u tom trenutku po prvi put ugledali planet Uran, njihova bi reak
cija bila upravo onakva, kakvom ju je Biblija i opisala.
Mnogi su magi uistinu i živjeli u Indiji, a u ono su vrijeme imali i
posebno značajan razlog za promatranje upravo toga mlađaka. Radi
lo se, naime, o vrlo rijetkom rasporedu planeta, kod kojega su se Sun
ce, Mjesec, Jupiter i Pluton grupirali zajedno na jednoj strani neba,
dok su se Mars i Uran našli zajedno upravo na suprotnoj strani neba.
Rezultat svega toga je bio, da su se svi ovi planeti - Pluton, Jupiter,
Sunce, Zemlja, Mjesec, Mars i Uran - zatekli na istome pravcu, koji
se protezao od jednog do drugog kraja Sunčevog sustava. Astrolozi
onoga doba bi svaki mlađak, koji bi se događao u tolikoj blizini Jupi
tera (manje od jednog stupnja), držali vrijednim praćenja i spomena
u zapisima, jer se ovako bliska konjunkcija mladog Mjeseca i Jupitera
događa tek svakih 27 godina. Ali, imati usto nasuprot ovoj konjunk-
ciji Jupitera, Sunca i Mjeseca u isto vrijeme i planet Mars - to je svaka
ko bio događaj, koji je svaki drevni promatrač nebeskih događaja iz
onoga vremena jednostavno morao vidjeti.
Međutim, promatrači iz Indije vidjeli bi i više od ostalih, i to nešto,
što bi čitav ovaj raspored podiglo na još višu razinu: jer, on bi se pro
tezao s obiju strana njihova obzora - njegova istočnog i zapadnog
dijela, i to točno u trenutku pojavljivanja mladoga Mjeseca. Ovakav
neobičan raspored planeta - magi bi to zasigurno znali - događa se tek
jednom u više tisuća godina! Svaki je takav događaj bio od iznimne
važnosti u drevnoj astrologiji.
Naravno, tada su se uzdizanja držala daleko značajnijima od zapa
danja: ona su predstavljala budućnost, dok su zalasci bili prošlost. Ta
je jednostavna činjenica mogla izazvati i zabrinutost ovih carskih sa
vjetnika, strepnju da veličanstveno zapadanje (Jupitera) i mladoga
Mjeseca na njihovom zapadnom obzoru donosi sa sobom neugodno
tumačenje o tome kako bi moglo doći do pada njihove vlastite civiliza
cije, te do uspona neke nove marsovske sile (budući da se u isto vrije
me na suprotnoj strani obzora uzdizao Mars).
Bi li magi bili posve uvjereni da su ispravno i dobro protumačili
ove znakove na nebu? Zasigurno ne; vrlo vjerojatno ih je iskustvo već
naučilo da se klone donošenja ishitrenih zaključaka. Ipak, određena
bi zabrinuta pomisao svakako prohujala njihovim glavama, i počeli
bi pomno proučavati ovakav planetarni raspored, odmjeravajući ga
kako bi najbolje znali i umjeli. U toj mračnoj noći mladoga Mjeseca,
magi iz Indije bi pozorno proučavali nebo iznad sebe, i nakon što bi
vidjeli zalazak Sunca na njihovom zapadnom dijelu obzora, prirodno
je da bi se okrenuli promatranju Marsa što se uzdizao na istoku.
I dok su tako pažljivo proučavali njegovo polagano uzdizanje na
noćnom nebu, zatekli bi se u izvrsnom položaju te po prvi put ugleda
li uza nj i neko nepoznato, novo nebesko tijelo, zvijezdu koju nikada
dosad nisu zamijetili. Te se noći Uran nalazio tik ispod Marsa; iako
se obično tvrdi da se on ne može vidjeti golim okom, to nije posve
točno, jer je to ipak moguće kod objekata veličine 6, kakvu ima i Uran,
iako samo u posebno povoljnim okolnostima.
Magi su slovili kao izvrsni astrolozi; i sami su za sebe vjerovali da
su im poznate sve postojeće zvijezde Zodijaka. I zato, ako su te noći
ugledali Uran kako se uzdiže zajedno s Marsom, nalazeći se tik ispod
njega, istoga bi trena shvatili da on onamo ne pripada, da ga dosad
nisu vidjeli na tome mjestu, barem ne prema svojim zapisima. I tako
bi, upravo kako Biblija i bilježi, doista i bili prvi koji su uočili ovu
novu zvijezdu "en te anatole", dok se uzdizala upravo u trenutku dok
je Sunce tonulo na zapadu.
I ZVIJEZDA SE POKRENULA!
Kakva bi onda bila reakcija maga u trenutku kada bi po prvi put opa
zili Uran? Vjerojatno upravo onakva, kakvom je i opisuje Biblija.
Prvo bi sve dobro proučili i nakon nekoliko mjeseci proučavanja (jer,
Uran se kreće polako) shvatili bi - na svoje zaprepaštenje - da to
uopće nije nikakva nova stajaća zvijezda, već jedan posve novi planet,
još jedna pokretna zvijezda, još jedan - bog!
Dvije su se stvari urotile protiv njih da prije te noći nisu niti mogli
otkriti planet Uran: njegova se vidljivost mijenja, nailazi i nestaje, a
usto se nebom još i kreće s položaja na položaj. To je ujedno i jedini
planet u našem Sunčevom sustavu koji ima oba ova svojstva. Narav
no, i ostali nama poznati planeti kreću se uokolo, samo što njihova
vidljivost ostaje relativno stalna. I vidljivost mnogih drugih zvijezda
manje veličine također je promjenjiva, no one ostaju uvijek na isto
me mjestu, pa nije teško potvrditi njihovo postojanje i točan položaj.
Tako bi i drevni magi bili u stanju uvijek se iznova vraćati i provje
ravati položaje svih vidljivih zvijezda za koje su znali, a to su i činili
tijekom stoljeća, kada su mogli potvrditi smještaj i posljednje od po
znatih zvijezda, pa čak i onih čija je svjetlost treperila na granicama
vidljivosti. No, Uran ne samo što se pojavljivao i nestajao ovisno o
trenutnim uvjetima promatranja, već se usto i kretao. I unatoč tome,
budući da je Uran barem katkad vidljiv čak i golim okom, možemo
pretpostaviti da bi ga magi prije ili kasnije ipak uočili.
Njihova nam reakcija pokazuje da se upravo to i dogodilo.
A znamo li možda gdje su se magi nalazili u trenutku kada su ovo
otkrili? Biblija nam jedino govori da su tada bili "na istoku", ali možda
bismo ipak mogli barem malo suziti to područje. Svi oni magi koji su
onomad živjeli u blizini rijeke Ind u Indiji, zasigurno su pomno prou-
Skrivena povijest
Što nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore?
David Lewis
Krećući se tragom zlatne niti još korak dalje, Wolfram von Eschen
bach (za kojega kažu da je i sam bio templar) napisao je srednjovjekov
ni roman o Gralu i nazvao ga Parzival. U toj epskoj priči templare
naziva "zaštitnicima Grala i obitelji Grala." Na istom tragu, druga
jedna knjiga Baigenta i Leigha, Sveta krv, sveti Gral predlaže snažnu
i uvjerljivu teoriju o tome kako su se templari doista i zavjetovali na
obavljanje ove zadaće, i to ne u mašti, već u stvarnosti. Pritom se pret
postavlja da se pod "obitelji Grala" mislilo na potomke Isusa Krista i
Marije Magdalene, koji su prema legendi izbjegli u Francusku te ondje
postali osnivačima vladarske dinastije Merovinga.
Templari i Vatikan
Zabranjena hereza johanita
Ovu su poruku pape Pija ubrzo potvrdili i neki vrlo cijenjeni povjesni
čari devetnaestog stoljeća. U knjizi Razotkrivena Izida slavna Mada-
me Blavatsky piše: "Oni (Vitezovi templari) su u početku bili istinski
Vitezovi Ivana Krstitelja, što je vapio u pustinjskoj divljini, hraneći se
divljim medom i skakavcima," dok njezin suvremenik iz devetnae
stog stoljeća, inače osobenjak, potomak templara i kabalist imenom
Eliphas Levi, u Povijesti magije razjašnjava: "Templari su imali dvije
Slika 8.2: Saloma promatra odrubljenu glavu Ivana Krstitelja. Bi li upravo ova gl
va mogla biti onaj "Bafomet", zbog koje su templare optuživali da je naročito štuju
doktrine: jedna je bila skrivena, obavijena tajnom i namijenjena samo
njihovim vođama, jer je bila johanitska; druga je bila javna i usklađena
s doktrinama Rimokatoličke crkve... Zato su samo njihovi vođe zna
li pravi cilj Reda, dok su ih podređeni slijedili bez sumnjičavosti i
propitkivanja."
I tako nam je Levi potvrdio naklonost vitezova templara gnostič-
kim johanitima, no mi smo krenuli i korak dalje, naglašavajući da su
u načelu samo Veliki majstori i vođe Reda bili svjesni heretičkih na
truha njihovih djelatnosti. Ovo je potvrđeno i u transkriptima sa sud
skih postupaka protiv templara, što ih je prikupilo Papinsko vijeće.
Oni zorno dokazuju ovu tvrdnju, jer - dok su ispitivali vitezove o
istinitosti njihova štovanja Bafometa, nitko od njih nije znao čak ni što
je to, izuzev nekolicine predvodnika Reda. Čuvar te glave bio je u to
vrijeme Hughes de Peraud, zamjenik Velikog majstora templara, Jac-
quesa de Molaya; on bi u potaji prenosio dobro skrivenu glavu od
jednog do drugog preceptorata, kad god bi to zahtijevalo održavanje
neke nove inicijacije ili obreda.
David H. Childress
Jeff Nisbet
Piramide u Škotskoj
Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji
Jeff Nisbet
Slika 11.3:1 ova fotografska kompozicija također prikazuje poseban odnos iz
među egipatskih piramida i škotskih otočića u Firth of Forthu.
Zagonetka izgubljenog
velikog pomorskog zemljovida
Kako su njegovi izrađivači mogli
znati ono što su znali?
David H. Childress
VEZA S TEMPLARIMA
Obje mappamundi iskrsnule su iz drevnih pismohrana Bliskoga Isto
ka relativno nedavno: Hadji Ahmedov zemljovid I860., a Piri Re'isov
1929. godine. No, 900 godina ranije, kada su templari osvajali Svetu
zemlju i zavladali mnogim saracenskim mjestima i gradovima, za
sigurno je moralo postojati daleko više sličnih zemljovida. I zbog
Slika 12.2: Zenov zemljovid, objavljen 1558. godine, sadrži uz zemljopisnu kar
tu i niz pisama. Karta je nastala kao rezultat istraživačkog putovanja, što su ga
u četrnaestom stoljeću zajedno s Henryjem Sinclairom poduzela braća Antonio
i Nicolo Zeno duž Sjevernog Atlantika.
Steven Sora
Jedna neobična kula kao da čuva stražu povrh luke Newport na Rho
de Islandu. Osmerokut unutar kruga; jer, ovo okruglo kameno zda
nje ima osam lukova na razini tla, te dvije razine s neobično smješte
nim, uzanim prozorima. Još su od kolonijalnih vremena kolale priče
o tome kako se negda ovdje nalazio mlin, ili možda vjetrenjača, ili su
to tek tragovi davnašnjih Norvežana, onih iz pretkolonijalnih vreme
na. No, nedavna su istraživanja odbacila sve slične teorije. Pa i zdanje
govori samo za sebe, svima koji razumiju njegovo značenje i poruku:
da su ovdje jednom bili templarski graditelji.
POSLJEDNJA ARKADIJA
U srcu Pariza nalazi se crkva St. Sulpice, u kojoj se upravo na dan slav
lja toga sveca svjetlost Sunca - dok se ono uzdiže - tako prelama kroz
okna crkve, da njegovi traci utiru put strateški smještenom sunčanom
satu. Ustvari, cijela je ova crkva smještena strateški. A u njezinoj unu
trašnjosti, na podu crkve, takozvani Roseline označava prolazak pariš
kog meridijana.
St. Sulpice je bila dom Sionskom prioratu, Družbi Presvetog Sa
kramenta, a i drugim sličnim polutajnim društvima što su odigrala
važnu ulogu u "podzemnoj" povijesti Francuske. Od one rane uloge
Sionskog priorata u osnivanju templara, pa do uloge koju je St. Sulpice
odigrala u tajni vezanoj oko Rennes-le-Chateaua, malo je toga ostalo
onakvim kakvim se čini.
U sedamnaestom su stoljeću počeli progoniti pripadnike Družbe
presvetog sakramenta. Ne mijenjajući ni popis svojih članova, a niti
svoje sjedište u crkvi St. Sulpice, prozvali su se Društvom Naše Gospe
iz Montreala. U tom društvu nisu svi bili svećenici; njegov najvažniji
član, Jean-Jacques Olier, ujedno je bio i osnivač Društva St. Sulpice.
Premda katoličko, Društvo Naše Gospe dopuštalo je trgovinu s fran
cuskim protestantima, što su se još nazivali i hugenotima, a uključiva
lo i članove koji su bili jansenisti - bio je to pokret koji se držao kri-
vovjernim, premda katoličkim. Budući da je Društvo Naše Gospe iza
sebe ostavilo vrlo malo svojih ranih zapisa (a popis članova držao se
strogom tajnom), na nas je ostavilo dojam udruge koja je težila cilju
uzajamne snošljivosti, što počesto nedostaje u trenucima kada vjeru
nadvladaju upravo one institucije koje bi je trebale širiti.
Društvo Naše Gospe je zajedno s hugenotima osnovalo grad Mon
treal u Kanadi. Znatno prije no što su odvajanja crkvenih od državnih
poslova postala stvarnost, Društvu St. Sulpice bijaše dopušteno da
zavlada Montrealom. Danas su mnoge od starih ulica ovoga grada
nazvane po članovima ovih ranih društava, koji su u njihovu postoja
nju odigrali važne uloge. Francuska će ubrzo Kanadu predati Britan
cima, no prije ovog događaja Društvu je ondje uspjelo izgraditi po
sljednju okruglu kulu.
Uzdižući se tako danas u gradu kojega su naumili osnovati kao
novu Arkadiju, ova je montrealska kula simbol posljednjeg pokušaja
da se stvori kolonija zasnovana na vjeri snošljivoj i prema proširenoj
vjerskoj misli, onoj koja bi prihvaćala čak i razmišljanja pojedinaca.
Dovoljno je neobično što se i danas crkva Notre Dame de Bon Secour
nalazi pored slobodnozidarskog hotela Hali, kojega je osmislio Veliki
Majstor montrealske lože St. Paul.
Traganja za skrivenim porukama i skrivenim znanjima ugrađenima
u slične spomenike od Damaska do Newporta tek su započela. Zna
nost je upravo stigla do točke na kojoj prihvaća i postojanje dubljega
značaja. Isaac Newton je shvatio da bi se do tajne piramida moglo stići
zahvaljujući brojevima. Od njegova vremena, nekolicina je dospjela
i dalje od njega. Međutim, posjetitelji Newporta uvijek će oko kule u
Newportu na dane ekvinocija ili solsticija naići barem na šačicu
istraživača. A jednoga će dana neki od njih otkriti i njezinu tajnu.
14. POGLAVLJE
Izgubljeno blago
vitezova templara
Hoće li ubrzo biti pronađeno u Sjevernoj Americi?
Steven Sora
Jeff Nisbet
S N
E
Slika 15.2: Izgled svoda Rosslynske crkve, podijeljenog na pet dijelova, s drukči
je raspoređenim elementima iz središnjeg dijela, čime se dobiva oblik križa od
Lorraine s obrnuto postavljenim kracima.
Jeff Nisbet
ULOZI SU VELIKI
Takvi neustrašivi istraživači na razne načine nagađaju koješta: da crkva
u sebi čuva dugo izgubljeno blago vitezova templara, komad Pravoga
Križa, škotski krunidbeni Kamen sudbine, mumificiranu glavu Kri
stovu, a možda čak i sveti Gral svih relikvija - sam sveti Gral.
Nema sumnje, kolekcija svjetske klase, samo - ništa od svega nave
denog nije pronađeno. Rosslyn dobro čuva svoje tajne.
Potomak Sinclairovih - Niven Sinclair, danas poslovni čovjek u
Londonu, rado kaže kako je William gradio rosslynsku crkvu "u vrije
me kada su se knjige zabranjivale ili spaljivale, pa je stoga odlučio
potomcima ostaviti poruku isklesanu u kamenu." Nivenov najdraži
projekt u koji je posljednjih godina uložio mnogo svoje energije odno
si se na dokazivanje, da je Williamov djed krenuo na putovanje u cilju
otkrića Amerike, i to čitavo stoljeće prije no što je Kolumbo krenuo
prema jednom posve drugom cilju, a povijest mu ga kasnije službe
no priznala kao prvospomenuti.
Niven također vjeruje da Krist nije umro na križu; preživio je i
imao djece sa svojom suprugom, Marijom Magdalenom. Ovim je
brakom začeta krvna loza što se održala stoljećima, i to kroz nekoliko
visokih i moćnih europskih obitelji, uključujući i Nivenovu. No, na
području vjere biblijska pripovijest o uskrsnuću i dalje pobjeđuje kod
većine, tako da Nivenu preostaje i dalje voditi svoje bitke.
Premda je izraz uklesano u kamenu postao istoznačnicom za "ne
promjenjivo", kod Rosslyna to nije slučaj. Unutar crkvenih zidina bile
su izvođene neke vrlo važne izmjene, koje su potom prikrivene.
POGLEDAJMO
Unutrašnjost još s ulaza pozdravlja oči takvom svetkovinom isklesa
nog kamena, da čovjek ne zna kud bi prije pogledao. Neobično lišće
i likovi vise posvuda - sa zidova, lukova, svoda; opći je dojam jasno
zamišljen kao kršćanski, no pobliži pregled otkriva da mnoge od ovih
isklesanih divota svoje simboličko podrijetlo vuku iz posve drukčijih
ideologija, čak i poganskih.
Tako ćete ondje pronaći glavu Zelenoga čovjeka, drevnog keltskog
boga vegetacije, kako viri iz lišća isklesanog u kamenu. Na najslavnijoj
strukturi Rosslyna - stupu Pomoćnika, isklesani zmajevi grickaju
korijenje onoga što se posjetiocima predstavlja kao Nordijsko drvo
života. Pridodajte ovome mješavinu uklesanih pripovijesti iz drevnih
hebrejskih zapisa i legendi koje se bave templarima i slobodnim zida
rima, i dobit ćete arhitektonski recept za trajni uspjeh. Jer, osim neko
liko opasnih godina tijekom reformacije, u vrijeme kada su se prote
stantski zeloti obračunavali s onim što su nazivali idolatrijom, crkva
se uspješno očuvala.
I iako su joj tijekom godina bile još pridodane određene pojedino
sti, vjeruje se da je izvorna "knjiga u kamenu" grofa Williama ipak
ostala nedirnutom. Unatoč tome, tijekom posljednjeg posjeta Škot
skoj naišao sam na nekoliko prašnjavih knjižica - vodiča za Rosslyn
- koji su mi tu i tamo ispričali drukčiju pripovijest.
Odšetajmo do središta crkve i pogledajmo gore.
Slika 16.1: Unutrašnjost crkve u Rosslynu.
Veliki svod Rosslynske crkve podijeljen je na pet dijelova. Četiri se
bave cvjetnim temama, pri čemu je svaki drukčiji i jedinstven, ponav
ljajući se samo unutar pojedinih dijelova. No, peti se dio razlikuje od
ostalih. Umjesto cvijeća, on je prepun zvijezda i - drugih stvari!
U jednom se kutu toga dijela nalazi bradata glava uz koju je i uz
dignut, otvoreni dlan. Niven Sinclair opisao ju je kao glavu Krista i
Kristovu ruku, uzdignutu na blagoslov njegovih predaka u trenutku
dok su kretali u svoje pretkolumbovsko otkrivanje Amerike. Ali,
prema članku iz 1877. godine, koji je izašao u tomu XII Izvješća Dru
štva antikvara u Škotskoj, pisac Mark Kerr opisuje ovaj dio svoda
jednostavno kao "otvoreni dlan", a njegov se opis temelji na razgovoru
vođenom s ondašnjim rosslynskim župnikom, velečasnim Johnom
Thompsonom.
Gdje se sakrila Kristova glava i Njegov blagoslov prilikom izgrad
nje ove knjige u kamenu, i zbog čega se sada nalazi ondje?
Dva reda iznad Kristove glave nalazi se "sunce u punom sjaju",
dok se jedan red iznad obližnjeg dijela sa zvijezdama, u kutu uzdiže
Mjesec, opisan u obje knjižice kao "Mjesečev srp" odnosno "mala zvi
jezda". Međutim, danas je ovaj Mjesec pun i okrugao, i s takvim odli
kama površine kakve se nisu mogle vidjeti 159 godina prije, nego što
je Galileu teleskop navodno omogućio promotriti Mjesec iz dvadeset
puta veće blizine no itko prije njega. Što je to isklesano u Rosslynu,
što njegov graditelj nije nikada namjeravao uklesati?
Blizu istočnoga kraja crkve stoje dva stupa koji zajednički pružaju
osnovu za ono što je postalo rosslynskom najtrajnijom legendom -
onom o ubojstvu klesarskog pomoćnika, kojega je ubio njegov majstor.
Legenda kaže da je majstor zidar proveo dosta vremena u Rimu i
ondje proučavao način izrade stupova, a naročito jednoga, kojega je
namjeravao isklesati u Rosslynu. No, kada se vratio kući, vidio je da
je njegov pomoćnik - pronašavši nadahnuće u snu - obavio taj posao
prije njega. U naletu ljubomornog bijesa, majstor je jednim jedinim
udarcem u glavu usmrtio svoga pomoćnika.
I premda su oba stupa veličanstvena, jasno je da Pomoćnikov stup
znatno nadmašuje onaj majstorov.
Ovo Kerrovo izvješće, u kojemu je naveo i upravo iznijetu legendu,
govori o Majstorovu stupu kao o "Grofovom stupu", a u opisu Johna
Slezera iz 1693. godine, u djelu pod nazivom Theatrum Scotiae, autor
Pomoćnikov stup naziva "Prinčevim stupom". Godine 1774. biskup
Forbes od Caithnessa naglasio je kako je Slezer pri tome mislio na
prinčevsko podrijetlo osnivača, budući da je ovaj bio posljednji princ
škotskog orkneyskog otočja.
Znam, zbunjujuće je. Da bi se zbunjenost još i povećala, ispod zvjez
danog dijela svoda, straga, isklesana je glava koju su naročito pomno
proučavali slobodni zidari. Njihova tradicija tvrdi da je to glava nesret
nog umorenog pomoćnika, na kojoj se vidi i sudbonosna rana - a koja
neodoljivo podsjeća na legendu slobodnih zidara o smrti Hirama Abifa,
arhitekta Salomonova Hrama, ubijenog na vrlo sličan način. No, pri
mijećeno je kako je pomoćnikova glava nekada na licu imala uklesanu
i bradu, koje sada više nema. Doista neobično, budući da pomoćnici u
ono doba uopće nisu puštali brade.
Majstor, pomoćnik, grof ili princ - tko je tko? Je li moguće da se u
rosslynsku "knjigu uklesanu u kamenu" pokušala uplesti i neka druga
igra, koju osnivač ove crkve nikada nije namjeravao ugraditi u nju,
ostavljajući nas tako i danas da tragamo za odgonetkom i djelićima
istine?
Godine 1954. je škotsko Ministarstvo rada utvrdilo kako je Rosslyn-
ska crkva iznimno vlažna. Stoga je odlučeno da se unutrašnjost crkve
premaže tekućom cementnom otopinom koja je trebala zaustaviti
vlagu. Umjesto toga, stvari su se u crkvi još pogoršale. I više od toga.
Budući da svježa boja može prikriti kojekakve grijehe, nedavno izvrše
ne izmjene nisu više primjetljive, a s dosta autoriteta mogu ustvrditi
kako bi troškovi uklanjanja ovakvog "poboljšavanja stanja", kad bi to
bilo moguće, bili nedopustivo skupi. Čini se da će slavna izreka iz
Rosslyna o "Istini koja pobjeđuje sve", morati pričekati na neke bolje
dane. A možda i ne?
Sve više se vjeruje da je grof William bio vodeća društvena ličnost
onih dana, te da je u svoju crkvu ugradio nešto, što se nikada ne bi
moglo izmijeniti - nešto, na što je morao dugo čekati da bi bilo pri
mijećeno. A uzevši u obzir činjenicu da su Vitezovi templari službeno
bili ustrojeni zato da bi štitili kršćanske hodočasnike na putu prema
Svetoj zemlji, te da su kasnije muški potomci grofa postali nasljedni
Veliki majstori slobodnih zidara sve do početka osamnaestog stolje-
Slika 16.2: Neki znanstvenici vjeruju da je Rosslyn zapravo replika Salomonova
Hrama u Jeruzalemu.
ća, Williamova bi nastojanja oko igre ove vrste ipak mogla biti poma
lo iznenađujuća.
Rosslynska crkva otvorena je na dan sv. Mateja, 21. rujna 1446.
godine, a 1450. godine bila je i službeno posvećena ovom svecu. Bu
dući da 21. rujna označava jesenji ekvinocij, kada Sunce izlazi točno
na istoku od Rosslyna, odlučio sam pogledati nije li grof odlučio osta
viti gore, na nebu, zapis koji bi mogao odražavati onu istinu, koju je
namjerio uklesati dolje, na Zemlji.
I - nisam se razočarao.
Općenito se drži da je uži unutarnji krug vitezova templara uspio
izbjeći strašan progon Reda 1307. godine u Francuskoj; da je u Škot
skoj nastavio s radom u potaji, šireći ono za što su vjerovali da je
Istina, ali - osmišljenim zagonetnim pričama, utemeljenima na astro-
loškoj mitologiji prošlosti; vjerovali su da se ona zasniva na činjenica
ma, ali i na astronomskim otkrićima, za koja su znali da će biti pronađe
na kada za to dođe vrijeme.
Za njih se misli i to da su u srednjovjekovnu Europu onoga vreme
na donijeli šah i tarot karte; tako je bratstvo potiho i strateški utkalo
dugo zaboravljene istine u osnovu i potku povijesti istine, koje će
sagledati samo oni s "očima što vide" i "ušima što čuju".
Grof William je znao da se čak i knjiga uklesana u kamenu može
pretvoriti u prašinu; zato je svoju oporuku ispisao i na neuništivom
dnevnom nebu, te je tako sakrio u svjetlosti. U knjizi Rosslyn: čuvar
tajni Svetoga grala, autori tvrde kako su mjesto na kojemu leži Rosslyn
"još Druidi odabrali kao svetište za Saturna, vrhovnog Čuvara tajni".
Moja su istraživanja pokazala da su bili u pravu.
Kad je 21. rujna 1450. godine Rosslyn bio posvećen, Sunce je izašlo
točno istočno od crkve. Tijekom dana, iza Sunca i u istoj ravnini sa
Zemljom, ležali su planeti Saturn i Neptun, a takav se njihov raspored
događa samo jednom u svakih trideset i šest godina. I svi su se oni
uzdizali nevidljivi u svjetlosti dana unutar zviježđa Djevice, simbolu
različitih boginja pronađenih u raznovrsnim astrološkim tradicijama.
No, prateći usporedbe - zacrtane u mojim drugim člancima - iz
među sustava vjerovanja drevnoga Egipta i onih što su vladali Škot
skom, uočio sam sljedeću zanimljivost: grčka je tradicija vjerovala
kako je Sfinga izvorno imala glavu Djevice i tijelo Lava. Također treba
reći, da glava Sfinge kakvu poznajemo danas doista ne izgleda propor
cionalno svome tijelu, već je premalena i novija, u usporedbi s tijelom,
dosta oštećenim vremenskim nepogodama. Ustvari, ona izgleda kao
da je isklesana iz neke prethodno postojeće glave, a prije no što je vri
jeme oštetilo tijelo, ova bi njezina današnja glava vjerojatno izgledala
još i manja.
Druga jedna tradicija izjednačava Djevicu s egipatskom boginjom
Izidom, dok u naručju drži malog Horusa, posljednjega od božanskih
kraljeva. Od vremena prodora kršćanstva, Djevicu su izjednačavali s
Djevicom Marijom, koja u naručje privija djetešce Isusa. No, za tem
plare se govori da su obožavali Crnu Madonu, a ne bijelu, kakvu je
kršćanska umjetnost promicala toliko dugo vremena. Vjerojatno se
držalo dovoljno sigurnim da se vrata prošlih sustava vjerovanja ipak
mogu ostaviti barem odškrinuta.
Vrlo daleko od našeg solarnog sustava, ali u istoj ravnini s nama,
leži zvijezda imenom Zaniah, kod Kineza poznatija kao Rajska vrata.
Sljedeća njoj najbliža zvijezda je Porrima, ponekad zvana i Antevorta
ili Postvorta, prema dvjema drevnim božicama - proročicama.
Prije no što napustimo Rosslyn, pogledajmo još jednom na onaj
dio njegova svoda sa zvijezdama. Nizovi zvijezda izmjenjuju se kao da
se radi o šahovskoj ploči - svi, osim dva. Svaki od ova dva niza dodiru
je i zrcalno odražava onoga drugog, te time izvrće redoslijed u ostatku
čitavog tog dijela. Mnogi svjetski "mitovi" opisuju nam dan "kada se
srušilo nebo", dan koji je izmijenio nebeski poredak, pojavu koja se
promatrala i može se objasniti ukoliko je došlo do iznenadnog uruša-
vanja i pomicanja Zemljine kore od (ili prema) polovima, što bi iza
zvalo preplavljivanja kopna vodama svjetskih oceana u kataklizma
ma, koje su kršćanima tako dobro poznate kao veliki biblijski potop!
Ima smisla u tome da nije veliki svemir bio onaj koji se pomicao, već
da smo to ipak bili mi. Dva reda iznad rosslynskog punog Mjeseca
nalazi se golubica s maslinovom grančicom u kljunu. Možda je to Sir
William mislio na golubicu kao Noinog glasnika nade u trenutku po
vlačenja visokih voda?
Kada je započelo zatiranje Reda templara 13. listopada 1307. godi
ne, misli se da su templarska flota i uži unutarnji krug Reda uspjeli
izbjeći smrt zaplovivši prema Škotskoj, i donoseći joj na brodovlju
svoje blago i svoju istinu. Skriven ispod mračnog noćnog obzora, te
je noći na nebu bio posve isti raspored planeta kao i na dan posvećenja
rosslyske crkve, samo što se u njega umiješao još i jedan drugi, tada
još "neotkriveni" planet, Uran. Posve u skladu s događajima od toga
nesretnog petka trinaestog, raspored se nalazio unutar Vage, obilježja
Pravde. S obzirom na ovu veliku nebesku "slučajnost", postoji velika
vjerojatnost kako je unutarnji krug vitezova sam odlučio da je došlo
vrijeme za povlačenje Reda, te sam odabrao i datum u skladu sa zvje-
zanim rasporedom. Nema veze - ionako će svi već odavno biti mrtvi,
kad Istina jednom konačno pobijedi Sve!
Dana 4. studenog, kada su templari mogli dospjeti do Rosslyna
nakon prethodnog pražnjenja svojih skrovitih skladišta oružja po Ir
skoj, Sunce i Mjesec su bili u istoj ravnini već u zoru; bio je to doista
spektakularni raspored šest nebeskih tijela. A nakon točno četiri stoti
ne godina plus dva dana nakon datuma otvorenja Rosslyna na dan 21.
rujna 1446. godine - konačno je otkriven i Neptun, dakle - tijekom
istog takvog ponovljenog rasporeda planeta na nebu. Doista krasan
poklon za godišnjicu otvorenja crkve, barem onima koji spoznaju!
Dosta se nagađalo o tome što su templari mogli znati o ranoj po
vijesti Zemlje, a što im se nije činilo mudrim otkrivati u ono vrijeme,
kao i o tome, koliko su od tih znanja uspjeli prenijeti na slobodne
zidare, da bi se ona otada izgubila. Današnji škotski templari, kojima
povezanost s izvornim templarskim Redom često znaju i žestoko ospo
ravati, iznenada su postali gotovo neumjesno aktivni u suvremenim
događanjima. Odobren im je poseban savjetnički status kod Ujedinje
nih Naroda, a njihov trenutno najdraži projekt je rad na tome, da se
današnje jeruzalemsko svetište - Kupola nad Stijenom (engl. Dome
of the Rock) - stavi pod nadzor i upravu Ujedinjenih Naroda. O svemu
ostalom obavijaju se tek uzvišenom šutnjom.
Točno, bave se još i nastojanjima da se zaštiti škotska povijest, ali
- nije im se naročito svidjelo moje tumačenje iste. Rečeno mi je posve
jasno i bez uvijanja da imam pravo na svoja mišljenja, ali kako ona
odaju neupućena čovjeka. Kad sam primijetio da su možda upravo
"upućena mišljenja" ona, u koja su nas sve dosad upućivali, te da bi
možda baš ona mogla imati malo veze s Istinom, nisam dobio odgovor.
Ili, jesam - samo šutnju.
Jedan od templara, uhićenih u petak, 13. listopada 1307. godine,
utvrdio je prilikom ispitivanja kako mu je tijekom inicijacije u Red
pokazan uobičajeni kršćanski križ te rečeno: "Ne polaži svoju vjeru
u ovo, jer nije dovoljno staro." Je li moguće da su sve protivničke
strane u današnjim sukobima tijekom punih nekoliko tisuća godina
bile zavedene i izigrane, samo kako bi se proizvela često predviđana
kriza vjere - kriza, što će pridonijeti uvođenju neke nove vjere, u koju
će pohrliti svi oni koji su iznenada ostali bez vjere?
Je li moguće da - zbog otkrivanja stvari koje su nas nekad činile
prijateljima - prije svega trebamo razotkriti čija je to sjajna zamisao
bila da nas se međusobno zavadi - i zašto?
Ili je možda već prekasno?
17. POGLAVLJE
Pukotina
u Da Vincijevom kodu
Je li rosslynska crkva Dana Browna ondje,
gdje on kaže da jest?
Jeff Nisbet
Mark Twain reče: "Istinu nije teško ubiti, ali je dobro ispričana laž
besmrtna."
18. POGLAVLJE
Kao što svi koji su pročitali knjigu Dana Browna Da Vincijev kod zna
ju, zaplet se bavi djelatnostima drevnoga tajnog društva, poznatog
pod nazivom Sionski priorat. Stvarno postojanje tog društva, tvrdi
Brown, jedna je od neprijepornih istina koje je utkao u svoj - inače
izmišljeni - roman. To bi se i moglo držati točnim dok je još radio na
svom rukopisu, ali nedavno su autori knjige Sveta krv, sveti Gral - ne-
izmišljene knjige, koja je Browna i upoznala sa samim pojmom Sion-
skog priorata - javno izjavili da se čini, kako je veliki dio podataka
vezanih uz ovo društvo, kakvo se pojavljuje u njihovoj knjizi, bio ute
meljen na obmani.
Priznali su da su ih zavele neke od "Isprava Priorata", što su ih ot
krili u pariškoj Bibliotheque Nationale; bilo je to priznanje koje je na
neko vrijeme zaustavilo većinu istraživača od daljnjih proučavanja le
gitimiteta Priorata. A zatim su autori Lynn Picknett i Clive Prince
objavili djelo Templarsko otkriće u kojemu su istraživali sve argu
mente za i protiv Priorata. Iznenađujući zaključak - da je tajno europ
sko društvo s ciljevima vrlo sličnim onima koje je imao Priorat doista
postojalo - doveo ih je do toga da je Sionski Priorat mogao biti izmi
šljen zato da bi djelovao kao zaklon i zaštita za ovu - stvarno postoje
ću udrugu.
Picknett i Prince nisu ni u jednom trenutku uspjeli bez ikakve
dvojbe identificirati ovaj neuhvatljivi red možda i stoga, što tajno
društvo za kojim su tragali i nije više tako tajno. Red koji su proučava
li općenito je poznat pod nazivom Red Ružina Križa ili Red Rosenkreu-
zera, premda je tijekom proteklih vremena koristio za sebe i neke
druge slične nazive, poput Reda Ruže ili Ružina Križa, a i naziv Bratstvo
Ruže i Zlatnog Križa. Premda danas djeluje posve bezazleno, nekad
je ovo društvo čuvalo mnoge tajne običaje, te je među svojim član
stvom promicalo mnoge heretičke tajne, jednako eksplozivne naravi
kao i sve druge vezane uz svetu krvnu liniju Isusa i Marije Magdalene.
Red Ružina Križa, kojega sada možemo nazvati i pravim Sionskim
prioratom, po prvi put je objavio svoje postojanje u sedamnaestom
stoljeću, i to kroz javne isprave poznate kao Fama i Confessio. U ovim
se manifestima utvrdilo kako Red prelazi u novi, javni ciklus svojega
djelovanja, premda je kao tajno društvo postojao već stotinama godi
na. A tada je, 1785. godine, jedan od predstavnika Reda iz Pariza -
barun de Gleichen - nastupio na skupu slobodnih zidara i Rosenkreu-
zera, te pritom rekao da su pripadnici Reda Ružina Križa bili
"pretpostavljeni slobodnim zidarima, kao i njihovi osnivači", kada su
dodatno pristali da se njihovi Veliki majstori "nazivaju titulama John
(Ivan) I, II, III i tako redom", navodno ih time povezujući s Ivanom
Krstiteljem, apostolom Ivanom, ili obojicom.
Kasnije su ove otkrivene značajke Reda Ružina Križa autori "Ispra
va Priorata", a zatim i autori Svete krvi, svetoga Grala utkali u njegov
alter ego, Sionski priorat. Ovi potonji su napisali da je i Priorat na
sličan način svojim Velikim majstorima dodjeljivao titulu "Ivan", uz
dodavanje brojeva.
Možda je njihov najčvršći dokaz u prilog tvrdnji, da je Sionski
priorat zapravo naziv iza kojega se krije Red Ružina Križa onaj najje
dnostavniji: da se za Priorat utvrdilo kako je sebe nazvao L' Order de
la Rose-Croix Veritas, ili točnije "Istiniti Red Ružina Križa". Pretpo
stavljaju da je Priorat prihvatio oba pridjeva - i ovaj, i onaj Ormusa,
imena koje također neosporno povezuje Priorat s Redom Ružina Kri
ža. Naime, Ormus je bio osnivač rane sljedbe Ružina Križa, koja je u
prvom stoljeću postojala u Aleksandriji. Podatke vezane uz Ormusa i
njegovu sljedbu pronašao je u osamnaestom stoljeću povjesničar i
pripadnik Reda Ružina Križa, barun von Westerode. On je utvrdio
da je Ormus bio učenik svetog Marka i gnostički svećenik aleksan-
drijskog božanstva Serapisa, a kasnije je osnovao ranu sljedbu Ružina
Križa, koju je nazvao Mudracima Svjetlosti.
VRATIMO SE U VRT
Budući da Rosenkreuzeri njeguju vrlo široko shvaćanje o tome što je
sveti Gral, njihova služba čuvanja uključuje mnogo više od one koja
se pripisuje Sionskom prioratu. Dok se kao cilj Sionskog priorata na
vodila zaštita Marije Magdalene i njezinih potomaka, onaj koji su si
zadali Rosenkreuzeri obuhvaćao je čuvanje čitavih pokoljenja učite
lja o Svetome gralu, kao i njihova alkemijska učenja, kojima možemo
slijediti trag sve do biblijskoga vrta zvanog Eden. Prema povjesničaru
Arthuru Edwardu Waiteu i njegovoj knjizi Bratstvo Ružina Križa,
neke su rane europske grane Reda Ružina Križa tvrdile, da je Bog bio
prvi, koji je još u rajskom vrtu podučio Adama mudrosti Ružina Križa.
Ova tajna mudrost potom se prenosila s koljena na koljeno loze pro
svijetljenih "Sinova Mudrosti", koja je uključivala Mojsija i Salomona,
jednako kao i alkemičara Hermesa Trismegistosa.
Zar je Red Ružina Križa doista mogao potjecati iz Edenskog vrta,
kako su to tvrdili povjesničari Rosenkreuzera? Iznenađujući dokaz
kojim se podupire ova tvrdnja može se pronaći u pismohrani vitezova
Reda Podvezice, najuglednijeg britanskog viteškog reda; ustanovio
ga je kralj Edward III, koji je objedinio razne elemente uzete od tem
plara, Vitezova okruglog stola te sufijskog Reda Al-Khadira, kako bi
u četrnaestom stoljeću utemeljio vlastitu vitešku organizaciju.
Po mišljenju Frances Yates, iznijetom u djelu Prosvijetljenje Rosen
kreuzera, Red Podvezice i njegovi simboli, koji uključuju i ružu, kao
i ružin križ, bili su u početku vezani uz Rosenkreuzere. Taj je red za
svoga sveca zaštitnika odabrao sv. Jurja, čiji je simbol - ružin križ -
uglavljen u osmerokraku zvijezdu, što ujedno Red Podvezice povezuje
s Redom Ružina Križa. Čak i više od toga, budući da sv. Juraj spaja
oba ova viteška reda s vrtom zvanim Eden. Bliskoistočni Sufiji pozna
ju sv. Jurja pod nazivom Al-Khadir; oni tvrde da je njegov pravi dom
bila Kataragama na Sri Lanki, pravom otočnom zemaljskom raju,
kojega su Muslimani diljem svijeta nedavno priznali i prihvatili kao
izvorni položaj rajskoga vrta.
Na taj način sv. Juraj povezuje Ružin Križ s Edenom, ali osigurava
i jednu još izravniju poveznicu. Prema vjerovanju hindusa, koji sv.
Jurja štuju u Kataragami u obliku božanstva imenom Skanda-Muru-
gan, u drevnim vremenima je sv. Juraj bio fizički utjelovljen kao veliki
duhovni vođa, koji je prvi čovječanstvu prenio alkemičarska znanja.
Bio je prožet alkemijskom snagom preobrazbe što ju je prenosio na
svoje učenike, obrazujući tako nizove alkemičara, koji su i sami upija
li i posjedovali moć svetoga Grala. Jedan od tih nizova je na zapad
prenio Nasurai Mandeans; na kraju je dospio među židovske esene i
ondje je nastala sljedba Nazoreja ili Nazarena, sljedba u kojoj su djelo
vali Ivan Krstitelj i Isus.
Ivan je ovu moć i mudrost Svetoga grala primio od svojih nazorej-
skih učitelja prije no što ih je predao Isusu i drugim učiteljima što su
osnivali gnostičke sljedbe, uključujući ovdje i osnivače aleksandrijske
sljedbe, iz koje je kasnije poniknuo Ormus. Isus je na kraju svoju sna
gu i mudrost prenio na svoje nasljednike - apostola Ivana i Mariju
Magdalenu. Zauzvrat, oni su učiteljima dalje predavali liniju Svetoga
grala, što je kulminiralo s vitezovima templarima. I tako su na kraju
snaga i tajna učenja Svetoga grala dospjela u posjed mnogih grana Reda
Ružina Križa ili - pravoga Sionskog priorata.
ČETVRTI DIO
MOĆ I UTJECAJ UGLEDNIH
SLOBODNIH ZIDARA
19. POGLAVLJE
Jeff Nisbet
U ranu zoru 14. rujna 1814. godine mladi američki pravnik ime
nom Francis Scott Key stupio je na palubu britanskoga mirovnog bro
da, iščekujući da se do kraja razdani. Kasnije će u pismu prijatelju to
svitanje opisati ovako: "Svijetla zlaćana traka ispreplela se na istočnom
nebu s grimizom, a zatim ju je slijedila još jedna, pa još jedna, dok se
jutarnje sunce izdizalo u punini svoje slave, razgoneći 'magle dubina
i okrunjujući 'zemlju od neba blagoslovljenu' novom pobjedom i veli-
čajnošću."
Upravo je bio svjedok napadima s mora i okončanju bombardiranja
utvrde Fort McHenry u Marylandu, koja je branila pristup ulazu u
luku Baltimore; sve je trajalo puna dvadeset i četiri sata.
Slika 19.2: Američka zastava nalik ovom zvijezdama ukrašenom stijegu bila je
podignuta iznad utvrde Fort McHenry, Maryland, nakon napada Britanaca;
bila je nadahnuće Francisu Scottu Keyu za pisanje slavne američke himne.
Dok sam opisivao astronomski raspored neba iznad utvrde Fort Mc
Henry i Bannockburna, te tragao za poveznicama s drevnim mito-
vima, nisam se previše bavio razmišljanjem o astrološkim aspektima,
budući da astrologija nije moje polje rada i ne poznajem ga dovoljno
da bih se na njemu osjećao ugodno. Nekada su astronomija i astrolo
gija bile nerazdvojive discipline, što nije slučaj i danas. I dok je astro
nomiju obavio sjaj znanstvenog poštovanja, astrologija još nije dopr
la toliko daleko.
Usprkos tome, obratio sam se dvojici znalaca; Rab Wilkie i Ed
Kohout - obojica se bave posve slabo istraženim poljem slobodnozi-
darske astrologije. Zamolio sam ih da malo zavire u moje teorije te ih
ocijene "u stotinjak ili manje riječi". Znam, šturo! Dosad su ih obojica
napisali više tisuća, tako da bi mi trebalo znatno više prostora od ovo
ga članka da navedem samo bitno, jer su obojica to i zaslužili. Stoga
im ovdje zahvaljujem zato, jer su mi pomogli pri podešavanju pratećih
Steven Sora
Nacionalne tajne
Istina bi mogla biti neobičnija od bilo kakve mašte
Steven Sora
"RUDNIK NOVCA"
Pedeset posljednjih godina su vlasnici Oak Islanda dva čovjeka koji
se nikada nisu susreli okom u oko. Fred Nolan, nadzornik, otkrio je
brojne simbole, uključujući i istostranični trokut s križem u sredini,
kojemu je dužina stranice iznosila 3 metra. I prije no što je itko mo
gao shvatiti njegovo značenje, Nolan je shvatio da je on tek dio - još
većeg trokuta. Na tom je području pronašao provrtane stijene s veli
kim metalnim prstenovima, te stijenu isklesanu u obliku srca unutar
jednog manjeg trokuta. Sljedeći je oblik bio izveden od gromada gra
nita što su težile preko deset tona i opet oblikovale križ, u čijem se
središtu nalazila stijena u obliku lubanje, pokazujući jasne znakove
ručne izrade.
Druga strana otoka, na kojoj je smješten i slavni Rudnik novca,
pripada Davidu Tobiasu. Iskapanje rova započelo je i prije 1800.-te
godine otkrićem popločanih dijelova otoka na dubini od devedeset
centimetara, a potom se i na svaka daljnja tri metra našao sloj polože
nih hrastovih dasaka. No, na dubini od dvadeset i sedam metara ispod
površine započeli su problemi - preplavljivanje morske vode, koje je
zaustavilo cijeli posao; bila je to prava vodena zamka namijenjena
svim onim lovcima na blago koji su više od jednog stoljeća nastojali
krenuti dalje s iskopavanjima. Čak i otkako je točno utvrđeno otkud
dolazi do preplavljivanja rova, napredna hidraulika drevnih graditelja
i dalje poražava suvremene tragače.
Postoji li ispod tog otočića kakva komora krcata blagom? Oba čo
vjeka i dalje vjeruju da je ondje, i unatoč tome što su vremešni ljudi,
oni nastavljaju sa svojim radom da bi došli do nje. Tobias upravo ra
zmatra novi prijedlog za izradu masivnog rova, u kojemu se neće ništa
propustiti kako bi se izvorni Rudnik novca proširio. Cijena tih radova
iznosila bi petnaest milijuna dolara, što bi znatno povećalo njegove
dosadašnje troškove, za koje kažu da su iznosili pet milijuna dolara.
Nolan je u sve uključio svojega zeta te nedavno kupio i susjedni otočić,
kao i prava na obavljanje iskopavanja na njemu.
Pa ipak, ovaj Rudnik novca na Oak Islandu nije i jedino moguće
skrovište za blago i tajne u objema Amerikama.
Bacon, Shakespeare
i Atenino koplje
Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu
Steven Sora
priprema Richarda III shvaćena kao čin izdaje, zbog čega onda nije
bio kažnjen i autor djela? Moglo bi biti, da se Essexa držalo autorom.
Edward de Vere, grof od Oxforda, također je mogao biti jedan od
kandidata. On je pisao drame, posjedovao čak i kazalište, ali - nalazio
se u Italiji. Neki vjeruju da je Oxford čak odglumio vlastitu smrt 24.
lipnja 1604. godine, na Ivanje, dakle - na dan slavlja Sv. Ivana Krstite-
lja, neke vrste sveca zaštitnika ezoteričkih spoznaja. James I je kasnije
dao postaviti osam šekspirijanskih djela u slavu i na spomen Oxfordu.
I premda su obojica plemića - Essex i Oxford - odgovarali kao
mogući kandidati za pisca djela koja se i danas pripisuju Shakespea-
reu - kako zbog svoje obrazovanosti, tako i zbog poznavanja svijeta,
najčešće se kao kandidat za autora bardovih djela ipak spominje Sir
Francis Bacon.
Iako životu okrenuti Bacon ne bi mogao napisati Richarda III bez
straha za vlastitu glavu, imao je za to sva potrebna znanja, pripisana
mladom mesarskom pomoćniku. Bacon je studirao u Cambridgeu i
na Grey's Innu, te je tečno govorio više jezika. Volio je kriptologiju i
izmislio svoj vlastiti sofisticirani pseudonim. Mnogi vjeruju da je bio
prikriveni homoseksualac, uvijek okružen lijepim mladićima, a je
dan od njih bio je i Henry Wriothesley
Prvo zabilježeno šekspirijansko djelo bilo je 1592. godine posveće
no - Henryju. I soneti, u kojima pjesnik govori o svojoj ljubavi pre
ma mladosti, također su bili po
svećeni Wriothesleyu. Igrom
slučaja, iste je 1592. godine Wriot
hesley postao zaštitnikom Willi-
ama Shakespearea. Vjerojatnije
je, međutim, da su te godine Ba
con i Shakespeare postigli spora
zum. Jer, upravo je 1592. godine
Shakespeare primio veliku svotu
novca i njime kupio kuću u Strat-
fordu, drugu po veličini u gradu.
Nastavio je kupovati i ostalu imo
vinu te trgovati raznim robama,
tako da je zabilježen kao stranka
u nekoliko sudskih parnica.
Ukoliko su ga Shakespeare i
Bacon postigli, taj je sporazum
obojici dobro poslužio. Sir Francis Slika 22.3: Spomenik Sir Francisu Ba-
Bacon njime je umaknuo krvni- conu iznad njegova groba kod St. Mic-
kovoj sjekiri, a William Shakes- haela, St. Albans, Engleska.
peare je postao zemljoposjednik. Inače, njih dvojica nisu se mogli ra
zlikovati više no što su se razlikovali. Bacon je bio svjetski čovjek,
obrazovan, osjećajan i iskreno zauzet za mijenjanje svojega svijeta.
Shakespeare se na jedvite jade bio u stanju potpisati; bio je sirov i
pohlepan, čovjek koji bez imalo obzira ostavlja suprugu s troje djece.
Usto, tipičan čovjek ondašnjeg Stratforda raspolagao bi rječnikom
od oko 400 riječi, dok bi čovjek školovan u Cambridgeu mogao ras
polagati s oko 4.000 riječi. A autor djela pripisanih Shakespeareu ras
polagao je s barem - 20.000 riječi.
OTKRIĆE AVALONA
Engleska se kasno uključila u utrku za kolonijalizacijom Amerike.
Astrolog dr. John Dee na kraju je ipak uspio uvjeriti svoju kraljicu da
ona ima pravo na Novi Svijet. I premda bi se taj glasoviti John Dee
sjajno uklopio u likove iz knjige Hobit, uvjerio je Elizabetu da joj je
potrebna snažna mornarica, kao i u "činjenicu", da je Amerika zapravo
- Arturov Avalon. Ona je intelektualno snažno ovisila o svome dvor
skom čarobnjaku; posredno, kao da je živjela kroz njega. Dee, magi-
čar i alkemičar, pisao je o Rosenkreuzerima i o navigaciji. U svom je
posjedu imao oko 4.000 knjiga i "magično zrcalo", iz kojega je čitao
budućnost.
Tako je kraljičina pustolovna narav počela živjeti i kroz pothvate Sir
Francisa Drakea i Sir Waltera Raleigha. Njih je odašiljala da za nju
osvajaju razne zemlje, kradu tuđa blaga i istražuju po sedam mora.
Kada se Elizabetina vladavina okončala njezinom smrću, Baconov
se status još više uzdigao. Kao savjetnik kralja Jamesa, uvjerio ga je
da se treba ozbiljnije pozabaviti prekooceanskim poslovima. Pritom
je osigurao sebi i svojoj obitelji velika imanja u Novome Svijetu, i to
u Newfoundlandu i Novoj Škotskoj, snažeći svoj tamošnji položaj još
i kroz tvrtku Virginia Company. S Baconom kao kraljevim namjesni
kom, u Virginiji je osnovano naselje imenom Jamestown. Međutim,
pečat Virginije, države koja je naziv dobila po "djevičanskoj" kraljici
Engleske, očuvao se sve do danas s izvornim likom Atene. Ona je vla
dar, sa svojim kopljem i kacigom, i to u zemlji kojom će vladati njezi
na mudrost.
BACONOVA NOVA ATLANTIDA?
Mnogo je tajanstvenih događaja prikriveno u postupku stvaranja i
nicanja kolonija; poslužili su kao prikupljalište raznih znanja i spo
znaja onim tajnim društvima, što su se počela stvarati oko Bacona. U
eri, u kojoj je Kopernik strahovao zbog objavljivanja svoje teorije o
tome kako je Sunce središte svemira, i Bacon i njegov krug morali su
tajiti mnogo toga. Izvorni tekstovi djela pripisanih Shakespeareu,
mogli bi predstavljati tek djelić tajne knjižnice Rosenkreuzera i slo
bodnih zidara.
Godine 1911. dr. Orville W. Owen, koji je utrošio mnoge godine
na proučavanje i razbijanje Baconovih šifriranih poruka, poveo je
ekspediciju u Englesku. Očekivao je da će ispod rijeke Wye River
pronaći tajnu knjižnicu slobodnih zidara i Rosenkreuzera. I doista,
tajno skrovište je otkriveno, no nažalost - već ispražnjeno. Očito, ne
tko je jednom zaustavio tok rijeke na dovoljno dugo vremena da bi se
izgradilo ovo sklonište, napunio ga, a potom opet - ispraznio. Nije to
bilo ništa novo, da se otkrivaju tko zna čije hidrauličke sposobnosti od
ove vrste. I tijelo kralja Leara bilo je na sličan način smješteno u skro-
vište ispod rijeke Soare, a tijelo Atile sigurno je ležalo ispod rijeke Bu-
sento u Italiji.
Devet godina kasnije, nasljednik rada dr. Owena, Burrell Ruth, po
vjerovao je da su izvorna Baconova šekspirijanska djela preseljena u
Novi Svijet, točnije - u Novu Škotsku. U zaljevu Mahone Bay, gradi
telji iznimno vješti hidraulici izradili su podvodne zamke. Na Oak
Islandu, gdje je u tijeku najduži lov na blago u povijesti, pronađeni su
ostaci žive.
Ovo istraživanje traje sada već gotovo dvije stotine godina.
Nedavno je jedan od vlasnika polovine otočića zvanog Oak Island
proširio svoja istraživanja i na druge otočiće u zaljevu. Vjeruje se, da
podmorski tuneli povezuju dva ili više otoka, te da se na jednom od
otočića u susjedstvu Oak Islanda nalaze spiralne stube što vode u pro
store ispod površine tla.
NACIONALNO BLAGO
Tvrtku Virginia Company osnovali su 1606. godine Bacon i uži krug
njegovih pouzdanika. Zanimljivo, obuhvaćala je ne samo Virginiju,
već i novu koloniju zvanu Bermudskim otočjem. Tako se Bermuda
po prvi put spominju upravo u šekspirijanskoj komediji Oluja, u ko
joj dolazi do brodoloma na malom otoku.
Virginia Company je i sama osmislila mjesto za skrivanje svojih
tajni. Jedan od prvih poslova koji je bio okončan u Jamestownu, bila
je izgradnja podzemnog skrovišta, a iznad njega - crkve u Jamestow
nu. Skrovište su 1635. godine iskoristili za pohranjivanje isprava koje
su donijeli sa sobom.
No, 1676. godine ove su isprave premještene u novo skrovište, u
župu Bruton. Ovo je područje u početku bilo poznato kao plantaža
Middletown Plantation, a kasnije je nazvano Williamsburgom. Tu su
crkvu izgradili od opeka, a na dubini od šest metara ispod nje naprav
ljeno je i zidano skrovište. Ova crkva nije preživjela do našega doba,
dok se novija crkva, koja ondje postoji i danas, nalazi u ulici Duke of
Gloucester Street; istodobno je to Episkopalna crkva, ali i mamac za
turiste. Negdje ispod nje nalaze se spiralne stube koje vode do pod
zemnog skrovišta.
Zaklada Rockefeller je 1920.-tih godina kupila veliki dio Williams-
burga, kako bi ga pretvorila u turističko odredište. Čudno je to, da je
istom prigodom kupljen i Stratford-on-Avon, koji je već odavno bio
takvo odredište. Mjesto s Brutonovim skrovištem već je posjedovala
Anglikanska crkva i nisu ga mogli kupiti; umjesto bilo kakve prodaje,
ono je kasnije bilo predano američkoj vladi.
Ne tako davno, skupina ljudi koja se nazvala "Sage Sir Francisa
Bacona o Sedmom pečatu", zatražila je odobrenje za iskopavanja na
tome mjestu, naročito ispod strukture piramidalnog oblika, poznate
kao Spomenik Brayu. Fletcher Richman, stručnjak za Bacona i njego
ve radove, vjeruje da se ispod spomenika nalazi skrovište do kojega
se dolazi spiralnim stubama, te da su u njemu skrivena djela i zapisi
Sir Francisa Bacona i drugih, djela koja bi mogla biti vrlo značajna i
za budućnost. Odobrenje dosad još nije izdano, a Richman tvrdi ka
ko se ovdje radi o tek jednoj od još mnogih skrivenih knjižnica.
Koje zasad i dalje ostaju - skrivene.
23. POGLAVLJE
Rješavanje zagonetke
zvane Shakespeare
Novo svjetlo na dugogodišnjoj tajni - je li bard
doista bio pijani glumac iz gradića Stratford on Avon
ili netko drugi?
Virginia Fellows
Francis Bacon
i znak dvostrukog A
Je li veliki učenjak i državnik budućim naraštajima
ostavio ključeve za šifre koje trebaju riješiti?
William H e n r y
BACON I KATARI
Još jedan čvor u tkanju simbolizma ovoga AA pronađen je znatno
bliže Baconovu domu, a i vremenu. Dok je živio u Europi, Bacon je
bio iniciran u tajne Reda vitezova templara i istinskog podrijetla slo
bodnih zidara. Možda je povezivanje s njima mogao dugovati svom
ocu, Sir Nicholasu Baconu, koji je prema S. Baring Gouldu bio izravni
potomak Jacquesa de Molaya, "posljednjeg templara", koji je 1314. go
dine umro u teškim mukama zahvaljujući svome progonitelju, fran
cuskom kralju Filipu.
Mather Walker je napisao sljedeće o ovom predmetu:
Dok se Francis (= Free ili slobodan, što dolazi od pri ili pure =
čisto) nalazio u Francuskoj, u razdoblju od 1576. do 1579. go
dine, objavljen je niz njegovih djela na kojima je otisnut i njegov
ručni rad - AA. Ovo se dvostruko A također pojavljuje i u Al-
ciatovom djelu pod nazivom Amblemi; bila je to mala knjižica
s prikupljenim zagonetkama vrijednog talijanskog genija Andrea
Alciata(1492.-1520), po prvi put objavljena 1531. godine. Nani
zani kao zbirka religioznih i ljubavnih amblema i simbola, Al-
ciatovi amblemi pričaju nam priču o religiji ljubavi. Bila je to
religija AMOR-a (francuska riječ za ljubav), u koju su vjerova
li katari na jugu Francuske; oni su bili kako saveznici templara,
tako i žrtve prvog europskog genocida.
Nostradamusova viđenja
Je li francuski mistik iz petnaestog stoljeća
imao što za reći ljudima današnjice?
J. Douglas Kenyon
Kako je Houge ovo objasnio, "New York City se uistinu nalazi blizu
45.-tog stupnja zemljopisne dužine, i doista u usporedbi s gradovima
svijeta pripada relativno mladim gradovima, a na toj zemljopisnoj
dužini nema drugih gradova koji bi se mogli nazvati "velikima" i do
voljno značajnima da bi privukli Nostradamusovu pozornost. Drugi
i treći stih mogli bi opisivati plamteće motore dvaju putničkih zrako
plova, što se približavaju velikom gradu. Oba su udarila u tornjeve
Svjetskog trgovačkog centra. Strašne vatrene lopte golema plamena
suknule su k nebu, dok su obavještajne službe SAD-a doista tražile
potvrdu svojih francuskih suradnika o govorkanjima vezanim uz izvr
šeni napad na Ameriku.
"Druga mogućnost (osim "zemljopisne dužine")", objašnjava Pa
tricia Spadaro, koautorica knjige Saint Germainovo proročanstvo za
novo tisućljeće, u kojoj analizira i Nostradamusova, kao i druga ključ-
Giordano Bruno
Zašto su ga spalili na lomači?
J o h n Chambers
Jeff Nisbet
Uskrsnuće alkemičara
Jesu li drevna umijeća transmutacije umrla sa Srednjim
vijekom, ili još uvijek žive pod različitim maskama?
M a r k Stavish
EGIPATSKA VEZA
Sama riječ alkemija ili al-kemi potječe od arapskog ili egipatskog jezi
ka, u značenju ili "božanska kemija", ili možda "crna zemlja", što bi se
odnosilo na naslage blata i mulja zaostale nakon poplavljivanja Nila.
No, bez obzira na to otkud stiže sama riječ, alkemija je polako počela
označavati vrlo poseban oblik duhovnog razvitka.
Od Platonove Grčke pa do europske renesanse, za drevni Egipat
se držalo da je zemlja - ako već ne i samoga izvorišta, onda barem
Slika 28.1: Alkemičar u potrazi za Kamenom mudrosti ot
kriva fosfor.
SUVREMENA PSIHOLOGIJA
Baš kao što ezoterička inicijacija nastoji zaliječiti psihičke rane čovje
čanstva, isto nastoji postići i njezino pastorče - suvremena psiholo-
gija. Kao ishod toga, većini je naroda alkemija danas poznata zahvalju
jući opsežnim radovima švicarskog psihologa Carla Gustava Junga.
Njega je alkemija privukla pomoću čitavog niza snova koje je odsanjao
on sam, kao i njegovi pacijenti, a njihovo je nalikovanje alkemijskim
simbolima predstavljalo stupnjeve samorazvitka ili individualizacije.
Međutim, Jung je na čitav alkemijski rad ili cijeli opus gledao iz strogo
psihoanalitičke perspektive. Transmutacija je bila mijenjanje, ali ne
materijalnoga, već psihološkoga - od problema destrukcije do prijela
za u stanje gdje se prihvaća život.
Neki od Jungovih radova naglašavaju ovaj postupak individualiza
cije ili samo-postajanja čovjeka, poput knjige Alkemijske rasprave, gdje
tumači značenje ključnih stupnjeva i simbola alkemije kako bi obja
snio unutarnje stupnjeve razvitka čovjeka, odnosno ono što alkemiča
ri rado nazivaju "unutarnjom inicijacijom". Laboratorijski alkemičari
oprezno naglašavaju da, unatoč njegovim doprinosima i unošenju
kritičkog aspekta psihološkog rada u alkemiju, Junga ipak ne drže
pravim alkemičarom.
Prema Dubuisu i ostalima, da bi alkemija uistinu i bila alkemija,
ona mora djelovati na svim razinama stvaranja - duhovnoj, mentalnoj,
emocionalnoj i fizičkoj. Iako se jedna ili više razina mogu i izostaviti,
te se ipak izazvati neka vrsta transmutacije, dobiveni rezultati neće
se smatrati alkemijskima.
Točno je - Jung jest proširio simbolizam te ljudima osigurao sred
stva kojima će zaviriti u svoj unutarnji život. No, "što se tiče alkemije,
Jungova je psihologija pokazala da je alkemija univerzalno umijeće i
znanost, te da se njome mogu poslužiti na svim stranama, no čini se
velika pogreška kada se alkemija svodi na terapeutsku alegoriju,"
ustvrdio je Russell House iz Winfielda, Illinois. On danas predsjedava
Mudracima prirode, a alkemiju je proučavao zajedno s Dubuisom,
Orvalom Gravesom, ocem Albertusom i Manfredom Juniusom, dakle
- nekima od vodećih laboratorijskih alkemičara prošloga stoljeća.
Od 1989. do 1993. godine House je također i sam podučavao alkemiju
na sveučilištu Rose-Croix u San Joseu, Kalifornija, koje sponzorira
Red Ružinog Križa ili AMORC.
ALTERNATIVNA MEDICINA
Osim s psiho-spiritualnim rastom i fizičkom transmutacijom, alkemi-
ja se dugo povezivala još i s traganjem za fizičkom besmrtnošću, kao
i za lijekovima za "neizlječive" bolesti. Dubuis je naglasio da se pom
no pripremana tinktura ili alkemičarski pripremljen lijek od žira, ek-
strahiran s pročišćenim alkoholom, može pokazati korisnim u borbi
protiv raka te nekih auto-imunoloških bolesti.
Međutim, barem do jednog od velikih doprinosa alkemije alterna
tivnoj medicini može se doći lakše nego do ostalih, a radi se o home
opatiji. Danas se ovi lijekovi mogu pronaći već u svim ljekarnama i
trgovačkim središtima; homeopatski lijekovi temelje se na radu alke
mičara iz Švicarske šesnaestog stoljeća, Paracelsusa. Ipak, ni Paracel
sus nije osoba koja je stvorila homeopatiju; on je samo iznio teoriju
da "slično liječi slično", te da manje doze lijekova mogu izliječiti i
brže, i lakše od velikih doza. Alkemičarske tinkture poput homeopat-
skih lijekova izrađuju se od bilja, minerala i metala. S homeopatskim
se liječenjem započelo još 1796. godine, a u Ameriku je ono stiglo 1825.
godine. U Europi su javnosti lako dostupni i alkemijski pripremljeni,
kao i homeopatski lijekovi.
Prema Houseu, "za istinske alkemičare liječenje se - kao i alkemija
- treba odvijati na svim razinama te usmjeravati na cjelovito biće
osobe, uvijek unutar konteksta prirode i evolucije. Iscjelitelj pacijenti
ma treba ponuditi ohrabrenje pri poniranju u njihov unutarnji svijet,
a ne raditi protiv plana prirode i njezine evolucije. Kao i homeopatija,
Bachovi cvjetni lijekovi ili aromaterapija - i alkemijski lijekovi isto
dobno rade kako na onoj finijoj, tako i na onoj grubljoj razini."
KVANTNA FIZIKA
Od samih početaka alkemija se povezivala sa zamislima o transmuta-
ciji ili suštinskoj promjeni neke stvari, obično baznog metala poput
olova, u nešto drugo - u ovom slučaju najčešće zlato.
No, je li takva transmutacija uopće moguća?
Kod svih nekadašnjih i današnjih alkemičara odzvanja isti, jedno
glasni odgovor: da!
Trojani je jednom ustvrdio da se transmutacija dogodila i da se
nastavlja događati. Kao razlog navodi, da se alkemijske operacije ne
odvijaju na razini periodičke tablice elemenata, već na samom tkivu
vremena i prostora. Spomenuti rad na elementima prostora i vremena,
zapravo se odnosi na nečiji izravan rad na samome sebi.
Ustvari, Dubuis i Trojani misle isto kao i njihov prethodnik, Fran
cois Jollivet-Castelot: ne samo da je transmutacija moguća, već ona
čak ne zahtijeva ni previše opreme visoke tehnologije ili visoke energi
je, kakvu obično povezujemo sa subatomskom fizikom.
Jollivet-Castelot je 1897. godine napisao knjigu - neku vrstu poče
tnice za buduće alkemičare, pod nazivom Comment On devient Alc-
himiste (u podnaslovu "Kako postati alkemičar"); u njoj naglašava
čitav niz hermetičkih disciplina koje je prethodno potrebno poznavati,
pruža praktične savjete o nabavljanju laboratorijske opreme, ali navo
di i moralne osobine kakve alkemičar mora posjedivati.
Harvey Spencer Lewis, osnivač i poglavar Američkog Reda Ružina
Križa ili AMORC-a, dobro je poznavao Jollivet-Castelota i njegov rad.
Pripovijeda se da je 1915. godine sam Lewis transmutirao komad
cinka u zlato, koristeći pritom tek ponešto više od otvorenog plamena
i topionički lonac. Izvješća o ovom javnom prikazivanju bila su neko
liko puta objavljena u listu Reda, koji se zove The Rosicrucian Digest.
Osim toga, u izdanju Mističkog trokuta iz kolovoza 1926. godine,
AMORC je objavio izvješće Jollivet-Castelota o transmutaciji koju je
sam obavio, pretvarajući bazni metal u zlato, kao i njegov recept za
cijeli postupak.
U novijim se vremenima alkemija počela više istraživati zbog tra
ganja za načinima dobivanja jeftinije energije, te mogućeg stvaranja
takozvanih "supermetala". Na konferenciji akademije Paladian Acade
my, održanoj u siječnju 1997. godine u Italiji, kraj Vicenze, profesor
Christopher Mcintosh, autor knjige The Rosicrucians te član Ureda
UNESCO-a za obrazovanje u njemačkom gradu Hamburgu, spome
nuo je da su Ujedinjeni Narodi nedavno odobrili sredstva za vlastitu
konferenciju, na kojoj će se govoriti o alkemiji kao mogućem putu za
stvaranje novih finih slitina.
Krećući se putanjom sličnih razmišljanja, Dubuis je ponudio neko
liko vlastitih uvida, vezanih uz pojavu NLO-a. "Prije svega, postoje
dvije hipoteze o izvanzemaljcima. Prva kaže da i na Zemlji, ako se
nalazite blizu Sjevernog pola, postoji neka vrsta bratstva među na-
prednim ljudima, koji paze na globalno funkcioniranje čovječanstva,
te da ovi leteći tanjuri - pripadaju njima. Druga hipoteza tvrdi, da se
iz nekakvih udaljenih sustava ne može stići do Zemlje u svakodnev
nim i uobičajenim fizičkim uvjetima, ali mislim da se to ipak događa.
U sustavu iz kojega oni polaze, kao članove posade odabiru napred
ne pojedince, a brzinu energije umnožavaju za stotine tisuća ili za
milijun puta. Tako oni mogu ovamo stići vrlo brzo, a čim uđu u auru
Zemlje, vraćaju se - razinu po razinu - i rematerijaliziraju.
"Ja ne znam i ne želim znati je li istinita ona priča iz Roswella u
Novom Meksiku; no, prema pojedinostima koje su dosad dospjele
do javnosti vjerujem da jest, budući da su pronašli materijale koji se
vraćaju do nevidljivog, gdje bi i trebali biti. Rečeno je, da mozak osobe
nije imao nikakvu barijeru; to znači da oni ne posjeduju nikakvu
barijeru između vidljivih i nevidljivih svjetova. Ne znam što je s nji
hovim drugim organima. Ali, ako je sve to izmišljotina, tada su oni
koji su je proizveli posjedovali jako veliko znanje o okultnom," rekao
je Dubuis.
29. POGLAVLJE
Vincent Bridges
je u noćnom klubu Chat Noir bilo moguće susresti one koji su tvrdili,
da su tijekom Drugog svjetskog rata naišli upravo na Fulcanellija. Iz
među 1926. i 1929. godine legenda o njemu je rasla, a podgrijavalo
ju je govorkanje po kavanama, te nekoliko članaka što su osvanuli u
nekoliko okultnih pariških listova. Tako je Canseliet dodao j oš nekoli
ko podataka: majstor je doista uspio izvesti transmutaciju; Fulcanelli
zapravo i nije nestao, naprotiv - upravo radi na svojoj sljedećoj knjizi,
možda i dvije, i tako redom.
Nakon rata su se i legenda o Fulcanelliju, kao i karijera samoga
Canselieta okoristile povećanim zanimanjem za sve što je vezano uz
metafiziku. Do sredine 1950.-tih stekli su se dobri uvjeti da se iznova
tiskaju Tajne katedrala te Utočišta filozofa. Uslijed jednostavne činje
nice što je bio student tajanstvenog Fulcanellija, Canseliet je postao
Veliki mudrac francuske alkemije i ezoterije. No, pedesete godine
Slika 29.2: Sjeverni transept katedrale Notre Dame, prava propovijed u kamenu
J o h n Chambers
Peter Bros
Newton i Biblija
Što je veliki znanstvenik prorekao za 2 0 6 0 . godinu?
J o h n Chambers
Neobičan život
G. I. Gurdjieffa
Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom,
njegov se utjecaj ne može zanemariti
J o h n Chambers
Cynthia Logan
Paranormalni životopis
Benvenuta Cellinija
Jesu li svemirske sile spasile
velikog renesansnog zlatara?
J o h n Chambers
Dostojevski i spiritualizam
Je li pisac Zločina i kazne
imao osobni uvid u onostrani svijet?
J o h n Chambers
J o h n Chambers
Među brdima knjiga što se danas mogu naći na tržištu ima i onih,
koje navodno predstavljaju vodiče za kanaliziranje duhova, ili govore
o svemu - od drevnih misterija pa do suvremenog ponašanja i odnosa
u društvu. Cilj im je, opet navodno, da nas na vrijeme upozore: bude
li naša vrsta i dalje nastavila sa svojim egoističnim, destruktivnim
stupanjem i ne bude li učinila svjesni napor da se uzdigne prema višoj,
duhovnoj razini, ne možemo se nadati da ćemo preživjeti. Nemateri
jalna Bića Svjetlosti koja nam šalju ovakve poruke, obično kažu i da su
stigla kako bi nam pomogla izvesti taj prijelaz.
Za sve koji se intelektualno zanimaju za tajne Zemlje - ovo bi
moglo biti nešto, što će teško progutati. Ne samo što je nemoguće
dokazati djelovanje kanaliziranih izvora, već je teško i ne pripisati im
razne značajke posve subjektivno, posebno kada se i najbolji među oni
ma koji se time bave - sukobljavaju u stavovima. Naprimjer, vodiči
dobitnika Pulitzerove nagrade za pjesništvo Jamesa Merilla i oni Kena
Careya tvrde kako je jedino naš planet u čitavoj našoj galaktici nasta
njen inteligentnim, fizičkim bićima.
Međutim, bestjelesna bića koja nam progovaraju kroz poznate ka
nale kakvi su, primjerice, Barbara Marciniak i Patricia Pereira, tvrde
da čitava naša galaktika doslovce vrvi mnogim milijunima inteligent
nih oblika života, te da, premda većina njih nije fizička, još uvijek ih
preostaje nekoliko milijuna koji jesu fizički. Štoviše, duhovi - koji bi
trebali biti bolje upućeni u stvar - često se poigravaju s našim fizikal
nim znanostima kakva je astronomija. Naprimjer, mnogi se predstav-
ljaju kao da dolaze iz čitavog jednog sazviježđa. No, čim pomislimo
da jedno sazviježđe sačinjavaju slučajno grupirane zvijezde koje, prem
da nam izgledaju sjajne i blistave, ostaju udaljene od nas i na tisuće
svjetlosnih godina, ovakve nam se tvrdnje čine pogrešnim besmisli
cama.
Bilo kako bilo, ono što bi neki rado prihvatili kao potvrdu stvarno
sti i misije ovih bestjelesnih bića, nedavno je iznenada iskrsnulo na
posve neočekivanom području - kod visoko cijenjenog pisca svjet
ski poznatih romana Jadnici (koji je u obliku mjuzikla pod nazivom
Les Miz postao velika uspješnica na Broadwayu) i Zvonar crkve Notre
Dame (od kojega je Disneyeva tvornica snova proizvela sjajan dugo
metražni crtani film).
Od 1853. do 1855. godine veliki je francuski pisac Victor Hugo, dok
je zbog političkog izgona živio na Jersey Islandu u engleskom Kanalu,
zajedno sa svojom obitelji i prijateljima sudjelovao u brojnim spiriti
stičkim seansama, tijekom kojih se pojavilo najmanje 115 raznih
"bestjelesnih jedinki", koje su s nazočnima razgovarale o raznim pita
njima. Pritom se komunikacija sa svijetom duhova odvijala pomoću
ploče sa slovima, koja bi odabirao mali klip (nekom vrstom preteče
današnje Ouidži ploče), a odgovori su navodno stizali i od slavnih
preminulih povijesnih i književnih ličnosti kakve su bile Galileo, Sha
kespeare, Hanibal, Krist, Muhamed i Mozart; od mitskih životinja,
poput Balaamova magarca, Androklova lava ili golubice s Noine arke;
od apstrakcija, poput Ideje, Drame, Indije i Rusije; od drugih stvorova
iz svijeta duhova, koji su ustvrdili da nikada nikome nisu oduzeli ži
vot, uključujući ovdje i Sjenu iz groba, Smrt te arkanđela Ljubav; od
izvanzemaljaca s planeta Merkur i Jupiter, a pokatkad i od domaćih
duhova s Jersey Islanda, kojima su pripadali Žena u bijelom, Bezglavi
čovjek i Nemilosrdni čuvar prolaza.
I ovo nije bilo nikakvo izolirano iskustvo. Počev od 1853. godine,
Francusku je preplavilo silno zanimanje za kanaliziranje ove vrste. Ono
se posebno privlačnim učinilo višim klasama društva, i to toliko, da
je pariški biskup (najviša osoba po hijerarhiji klera u Francuskoj ono
ga vremena) bio primoran s propovjedaonice upozoriti na opasnost
od vječitoga prokletstva za sve one, koji uznemiruju svijet duhova.
Možda Hugoa sve to ne bi ni privuklo, da mu u posjet nije došla jed-
na od njegovih bliskih prijateljica, autorica drame Delphine de Girar-
din, i nagovorila čitavu obitelj Hugo da pokušaju "prizivati na ploči".
Nakon dva ili tri pokušaja, iznenada im se javio duh za koji se uči
nilo da je duh Leopoldine, najstarije kćeri Hugoovih; utopila se prije
deset godina zajedno sa svojim suprugom, u devetnaestoj godini i u
visokom stupnju trudnoće. To je odmah privuklo Hugoa i ova ga
strast neće napuštati pune dvije godine. Konačno, u listopadu 1855.
godine, kada se niti jedno predviđanje što su ga duhovi dali nije ispu
nilo, te nakon što je uslijedilo ludilo Julesa Allixa, čestog sudionika u
njihovim seansama, koji je zaprijetio da će pištoljem pobiti sve nazo
čne i potom zapao u katatonički trans, Hugo je prekinuo daljnje odr
žavanje bilo kakvih seansi.
No, ostao je uvjeren u postojanje svijeta duhova i jednako uvjeren
u to, da nikada nećemo saznati mnogo o njemu. On nikada nije ostao
ravnodušan na brojnim seansama kojima je nazočio, samo što bi ga
neke uzbudile više od ostalih. U prosincu 1853. godine, sam je na
seansi predvidio da će odgovor koji će dobiti glasiti "jedna od Biblija
budućnosti." No, tijekom svojega života vrlo je malo govorio o ovim
iskustvima, bojeći se posljedica
koje bi ona imala za njegovo knji
ževno i političko djelovanje. Sto
ga ove njegove zabilješke (od ko
jih je gotovo dvije trećine
izgubljeno) nisu bile ni objavlje
ne sve do 1923. godine, a i tada
samo djelomično. 1968. godine
izdavač Jean Massin je objavio
prošireno izdanje, i to u monu
mentalnoj zbirci djela od osam
naest knjiga, pod nazivom Oeu-
vres Completes de Victor Hugo.
Lako je biti skeptičan glede
ovih njegovih seansi. Većina
Slika 37.1: Victor Hugo, najutjecajniji znanstvenika misli da su njiho
pisac romantizma devetnaestog stoljeća vi sadržaji stizali isključivo, mo
i najveći pjesnik Francuske. žda i nesvjesno, iz uma samoga
Hugoa, čovjeka iznimna duha, ili možda iz umova drugih sudionika,
koji su obično također bili nadareni i načitani ljudi. No, sada kad je
ovo rečeno, priznat ćete da se teško oduprijeti izvornosti i bogatstvu
mašte svih tih poruka dobivenih od raznih duhova, čiji su sadržaji
očevidno iznenađivali i nazočne. Evo kraćeg pregleda:
Bill Eigles
Razumijevanje iskustva
tik do smrti
Zbog čega znanost ovo nije shvatila kako treba?
P. M. H. Atwater
1. Osjećaj lebdenja izvan vlastita tijela, nakon čega često slijedi is
kustvo postojanja izvan tijela, tijekom kojega se i vidi i čuje sve
što se događa oko "ispražnjenog" tijela;
2. Prolazak kroz mračni tunel ili crnu rupu, ili susret s nekom vrstom
crnila, što je često popraćeno i osjećajem ubrzavanja vlastitog
kretanja. Može se čuti ili osjetiti "vjetar";
3. Uzdizanje prema svjetlu na kraju crnila, pri čemu je to svjetlo
nevjerojatno blještavo i kao da zrači smirenje prepuno ljubavi;
u ovom je stupnju moguće u tom svjetlu ugledati ranije preminu
le pojedince, životinje, bilje, bujnu prirodu pa čak i cijele gra
dove;
4. Primanje pozdrava od prijateljskih glasova, ljudi ili bića, koja mo
gu biti stranci ili poznate, voljene osobe, a i likovi iz osobne reli
gije. Može uslijediti razgovor s njima, tijekom kojega se dobivaju
poruke ili informacije;
5. Obavlja se panoramski pregled čitavog dotadašnjeg života, od ro
đenja pa do smrti, ili obrnutim redoslijedom; ponekad se ovo
doživljava kao ponovno proživljavanje života, a ne kao nepristra
no promatranje; osoba može vidjeti svoj život u cijelosti, ili samo
njegove isječke; to je obično popraćeno osjećajem potrebe da se
procijene dobici i gubici tijekom tog života te utvrdi što se dotad
jest, a što se nije naučilo. U ovom postupku procjenjivanja mo
gu sudjelovati i druga bića, ili barem ponuditi savjet;
6. Mijenja se osjećaj za vrijeme i prostor, pri čemu se otkriva da obo
je ustvari ne postoji, te se osoba oslobađa potrebe priznavanja
da je bilo što od toga dvoga valjano ili potrebno;
7. Donosi se odluka o povratku na zemaljsku razinu, jer se uviđa ili
da neki posao na Zemlji još nije okončan, ili da se prava misija tek
treba ostvariti prije no što se smije napustiti zemaljska razina;
8. Osjećaj razočaranja kada se osoba vrati u život, često pritom osje
ćajući potrebu za smanjivanjem ili stješnjavanjem kako bi opet
uspjela ući u svoje fizičko tijelo. Ovdje se može pojaviti i osjećaj
neugode, pa čak i ljutnja ili suze, čim ona shvati da se opet vrati
la u tijelo i da se više ne nalazi na drugoj strani.
Kod bilo koje osobe mogu se izredati i sva četiri tipa unutar jednog
jedinog doživljenog iskustva tik do smrti, ili dva ili više, i to u raznim
kombinacijama; usto, ponekad se sva četiri tipa mogu protegnuti
kroz niz pojedinih epizoda iz života osobe. No, općenito govoreći,
svaki od njih predstavlja drukčiji tip iskustva koji doživljava određena
osoba.
Posljednjih godina je, uz moja vlastita nastojanja da razjasnim
prirodu doživljaja tik do smrti, došlo i do usklađivanja tih napora od
strane istraživača sa svih strana svijeta, kako bi se "sve postavilo na
ispravne temelje", a i utvrdio postotak događanja ove pojave. Većina
dotadašnjih istraživanja, koja su u prošlosti poticali razni magazini i
organizacije, jednostavno nije bila ni dovoljno znanstvena, a niti po
uzdana. Problem su uvijek predstavljala šarolika pitanja, koja su onda
dobivala još šarolikije odgovore. Ishod? Procjene i ocjene zasnovane
više na željama podstrekača takvih "istraživanja", negoli na bilo čemu
iole nalik provjerljivim činjenicama.
Anketa koja se danas koristi pokazuje, da je samo u Sjedinjenim
Američkim Državama oko 15 milijuna ljudi doživjelo iskustvo tik do
smrti (odnosno oko 5 % od ukupnog broja stanovništva). Sproveo ju
je 1997. godine U.S. News & World Report, dok se u drugim zemlja-
ma poput Nizozemske i Njemačke, a u zadnje vrijeme prema procje
nama i u SAD-u, taj postotak više približava 4 % (što bi za Sjedinjene
Američke Države značilo 11 milijuna ljudi). Ono što najviše zanima
istraživače bio bi podatak, kreće li se taj postotak i u drugim zemljama
oko 4 %. Zbog toga su u Americi radije sami smanjili procjenu za 1
posto, dok polako ne počnu pristizati podaci od ostalih. Podatke za
Njemačku prikupio je 1999. godine Schmied sa suradnicima, a Gal-
lupova anketa sprovedena je 1982. godine.
Ranije se za sve one koji su prošli kroz iskustvo tik do smrti, koji
su gotovo umrli ili uistinu i jesu umrli, ali su ih reanimirali i povratili
u život procjenjivalo, da je otprilike jedna trećina doživjela ovo isku
stvo; no, kasnije su se stručnjaci složili oko toga da bi to mogla biti
"prenapuhana" brojka, te da se pravi broj takvih osoba vjerojatno kre
će negdje između 12 do 20 %.
U ovom procjenjivanju pravi se problem javlja kod djece. Nikada
dosad nije bilo obavljeno istraživanje, koje bi obrađivalo djecu što su
doživjela iskustvo tik do smrti. Kroz ankete su se prikupljali podaci
za odrasle osobe. Zato se ovim područjem pozabavio pedijatar dr.
Melvin Morse iz države Washington i ubrzo sve zaprepastio tvrdnjom,
da se kod djece taj postotak kreće oko 70 %, dakle - više je no dvostru
ko učestaliji nego kod odraslih. Budući da se Morseov rad mora po
noviti, a usto i dodatno potvrditi i u drugim zemljama, još se ne može
izvući nikakav konačni zaključak o tome, što bi trebao značiti ovakav
raskorak u odnosu na odrasle. Možda bi se zasad moglo samo reći da
je iskustvo tik do smrti općenito u porastu, i - to je sve. No, ono što
se nikako ne može reći ni s kakvim stupnjem pouzdanosti jest - za
koliko.
Da bi se bolje razumjelo zbog čega moj rad toliko odstupa od rado
va ostalih istraživača, možda bi pomoglo kada bih nešto rekla o sebi.
Elisabeth Kubler Ross me još 1978. godine identificirala kao slučaj
koji je preživio iskustvo tik do smrti, te objasnila svoj sada već posvu
da poznat klasični model tog doživljaja. Pritom nigdje nije spominja
la Raymonda Moodyja i njegove radove, pa sam tako i sama čula za
njih tek 1981. godine, kada je Kenneth Ring kupio moju knjigu koju
sam izdala u vlastitoj nakladi, pod nazivom Triput sam umrla 1977.
godine, te odmah potom pronašao u imeniku i moj broj telefona.
Tijekom svog posjeta s iznenađenjem je utvrdio, da se i sama otada
bavim neovisnim istraživanjima vezanim uz iskustvo tik do smrti i
posljedicama tog doživljaja, kao i da sam dotad prikupila zavidne ko
ličine materijala. (U međuvremenu je izašlo još jedno izdanje moje
knjige, a sada se može nabaviti i preko Ringove internet stranice).
Postala sam i kolumnisticom lista Vital Signs Magazine, novog maga
zina koji izdaje IANDS, kroz koji sam počela pisati i o dosadašnjim
vlastitim saznanjima i otkrićima, što se kasnije pretvorilo u moju
sljedeću knjigu Povratak u život.
Svojim radom nisam željela niti namjeravala izazivati nikakve su
kobe, niti provjeravati tuđe radove. Moj je posao bio, kako mi je to
bilo jasno naznačeno prigodom moga trećeg iskustva tik do smrti, da
radim na razjašnjavanju ove pojave te da ispitujem valjanost ishoda i
njezinih otkrića.
Zato sam počela raditi na terenu i specijalizirala se za razgovore,
opažanja i analize. Po nekoliko puta ispitujem i procjenjujem sve ono
što sama radim, točnije - najmanje četiri puta, i to s različitim ljudi
ma i u različitim dijelovima zemlje, jer mi se to čini jedinim načinom
koji će osigurati da nikakva moja osobna iskustva neće zamagliti ono,
što kao podatke dobivam od svojih sugovornika, a niti moju sposob
nost opažanja. Upitnici su za mene tek pomagala kojima se koristim
da bih dublje ispitala određene aspekte u stanju osobe dok se nalazila
tik do smrti. Moj je rad izvoran i njime se puno radno vrijeme bavim
još od 1978. godine, uz redoviti posao, koji mi je osiguravao osobni
mir i plaćanje računa.
Do danas sam razgovarala s više od 3.000 odraslih, a i s 277 dječ
jih ispitanika koji su doživjeli iskustvo tik do smrti, u što ne ubrajam
prijatelje i meni bliske osobe. No, ovaj bi se broj zapravo mogao udvo
stručiti kada bih mu pribrojila razgovore što sam ih vodila između
1966. i 1976. godine, nastojeći razumijeti izmijenjeno stanje svijesti
te mistička i duhovna preobražavajuća iskustva.
Tijekom istraživanja ovih stanja tik do smrti ne koristim se uobiča
jenom, "dvostruko slijepom" metodom u koju je uključena kontrolna
skupina, i koju inače rado koristi većina stručnjaka, i to jednostavno
zato, jer joj ne vjerujem. Početni rad se ovdje zasniva na pripremlje
nim upitnicima s već ponuđenim odgovorima, koji se onda ispunja-
vaju u osobnom susretu ili e-mailom, a pitanja su tako postavljena
da navode osobu, kao da joj nameću unaprijed zacrtane i predvidive
odgovore. Većina ih se usto zasniva na istom prvobitnom upitniku,
izrađenom tako da se potvrdi klasični model doživljaja tik do smrti.
Naravno, kada se svi koriste istim obrascem, osnovnim stilom is
traživanja i pomagalima, lakše se dolazi do bolje i točnije usporedbe
dobivenih rezultata. Stoga je to i poželjno, do određene razine. No,
što ako je izvorni rad bio nepotpun, ili ako je - svjesno ili nesvjesno
- naveo bilo istraživača, bilo osobu koja je doživjela iskustvo tik do
smrti na zaključke kakve su željeli ili očekivali?
Ne namjeravam ovdje nikoga kritizirati, jer znam koliko su i
iskusni istraživači koji se bave ovim pitanjima, kao i same osobe koje
su to doživjele - iskreni i ozbiljni u svojim nastojanjima da dođu do
pravih objašnjenja, a i koliko je pritom teško zadržati osobnu objek
tivnost. No, bez obzira na sve, mislim kako je došlo vrijeme da svi za
jedno priznamo:
Glas za reinkarnaciju
Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju,
ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi?
Ian Lawton
Kao i kod prikaza Isusa u filmu Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova, i Rafaelov pri
kaz na slici Polaganje Krista u grob služi snaženju ortodoksne doktrine Crkve.
Ovaj je kalež izrađen prema kaležu
Benvenuta Cellinija (1500.-1571.),
poznatog talijanskog zlatara. Neki
znanstvenici tvrde da je templarska
flota, koja je u potaji 1307. godine
isplovila iz francuske luke La Rochelle
da bi izbjegla progonima francusko
ga kralja i Crkve, sa sobom ponijela i
slavni Kalež s Posljednje večere (Gral
kao Kalež).
Mnoge sličnosti koje postoje između Isusa
i drevnog egipatskog boga Ozirisa - ovdje
prikazanog s Izidom na slici iz egipatske
Knjige mrtvih - navele su neke da povjeruju
kako je veliki dio kršćanske tradicije zapravo
posuđen iz starih egipatskih izvora.
John Hancock