Bosnaunited

Bosnaunited

Bosnaunited

U elji da naui sve to moe o svojim novim besmrtnikim sposobnostima, Ever se oslanja na
Damena da joj pokae pravi put. No upravo kada njezine moi ojaaju, Damenove poinju slabjeti.
U pokuaju da ga spasi, Ever e otputovati u maginu dimenziju, Ljetozemlje, gdje e
saznati sve tajne Damenove mune prolosti; prolosti koju oduvijek skriva od nje. No traei lijek
za Damena, Ever e otkriti drevni spis koji navodi sve pojedinosti utjecaja vremena. Ever e morati
izabrati hoe li se okrenuti prolosti i spasiti svoju obitelj od nesree koja im je oduzela ivot, ili
ostati u sadanjosti i spasiti Damena, koji je svakim danom sve bolesniji ...

Bosnaunited

Za Jessicu Brody, koja je tako vraki darovita, na toliko razliitih naina, da to nije
poteno!

Bosnaunited

Svaki ovjek ima svoju sudbinu; treba je samo slijediti i prihvatiti, ma kamo ga odvela.
Henry Miller

Bosnaunited

"Sklopi oi i predoi si. Vidi li je?"

Kimnem, sklopljenih oiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smijeim se, drei sliku u glavi.
"Dobro. Sad isprui ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vrcima prstiju, obujmi njenu teinu
dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila vid, dodir, njuh, okus moe li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savreno. Sad to ujedini s osjeajem. Vjeruj da postoji pred tobom. Osjeti je, vidi je,
dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kae on.
Tako uinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oi da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranu. Ovo nije ni blizu."
"Mora priznati da je sono." Nasmijem se, pa se nasmijeim obojici mojih Damena
replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica
su jednako visoki, tamnoputi tako nevjerojatno zgodni daje teko povjerovati da su stvarni.
"to u ja s tobom?" upita pravi Damen, pokuavajui mi uputiti pogled pun
neodobravanja, ali bijedno podbacivi u tome. Oi ga uvijek izdaju, jer u njima je samo ljubav i
nita drugo.
"Hmmmm ..." Pogledavam oba moja deka jednog stvarnog, jednog stvorenog. "Mogao
bi me ba i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih zamoliti njega da uskoi. Mislim da se ne bi
bunio." Pokaem rukom prema prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i
namigne mi, premda mu rubovi ve blijede i uskoro e nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kae:
"Ever, molim te. Mora se uozbiljiti. Toliko te toga trebam nauiti."
"emu tolika urba?" Rastresem jastuk i rukom pokaem na mjesto tono pokraj sebe,
nadajui se da e se maknuti od mog radnog stola i pridruiti mi se. "Mislila sam da imamo
vremena koliko nas volja", nasmijeim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina,
dah mi zastane u grlu i moram se opet zapitati hou li se ikada naviknuti na tu njegovu
velianstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeu kosu, savreno lice i divno oblikovano
vitko tijelo savreni tamni jin za moj blijedoputi jang. "Mislim da e otkriti da sam vrlo eljna
uenja", kaem i pogledam ga ravno u oi: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" apne on, vrtei glavom dok mi prilazi i lijee uz mene, jer privlaim ga
koliko i on mene.
"Samo pokuavam nadoknaditi proputeno", promrmljam, uvijek tako eljna tih trenutaka
kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni spoznaja da pred sobom imamo cijelu vjenost
ne umanjuje moju glad za njim.
Nagne se prema meni, odustavi od pouavanja. Sve misli o prikazivanju, gledanju na
daljinu, telepatiji sve te vidovnjake stvari bivaju zamijenjene neim bliim i sadanjim, dok me
sputa na jastuke i pokriva moje tijelo svojim pa se isprepliemo kao lijane u potrazi za suncem.

Bosnaunited
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve do ruba grudnjaka, a ja
sklopljenih oiju apnem:
"Volim te." Rijei koje sam neko zadravala za sebe. Ali nakon to sam ih prvi put
izgovorila naglas, jedva da sam mu ita drugo rekla.
Zaujem njegov mek, priguen uzdah kad mi je otkopao grudnjak, tako lako, tako
savreno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savren, tako ...
Moda previe savren.
"to je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Die plitko i brzo dok pogled upire u moj, a
koa oko njegovih oiju napeta je i stisnuta onako kako sam je ve navikla vidjeti.
"Nita." Okrenem mu lea i poravnam majicu. Sva srea da sam nauila zatititi misli, jer to
je jedini nain kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraujui mi trnce svog dodira i vrelinu svog pogleda dok
koraa gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i okrene prema meni, vrsto stisnem usne,
znajui to slijedi. Ve smo to proli.
"Ever, ne pokuavam te pourivati. Zaista nije tako", kae on, a na licu mu se vidi
zabrinutost. "Ali u jednom e trenutku morati prihvatiti to tko sam. Mogu prikazati sve to ti srce
eli, slati ti misli i slike kad god nismo zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad
neu moi, a to je promijeniti prolost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjeajui se malom, prezahtjevnom i totalno posramljenom. Mrzim to
nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost, mrzim injenicu da su tako oite i jasno uoljive.
Uope nije vano kakav vidovnjaki tit podignem, jer on je imao est stotina godina da prouava
ljudsko ponaanje (moje ponaanje), a ja samo esnaest.
"Samo ... samo mi daj jo malo vremena da se priviknem na sve ovo", kaem, upkajui
iskrzani rub na svojoj jastunici. "Prolo je tek nekoliko tjedana." Slegnem ramenima, prisjeajui
se kako sam prije samo tri tjedna ubila njegovu bivu enu, rekla mu da ga volim i zapeatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo udaljeni samo par
metara, jaz izmeu nas toliko je dubok i teak da bi mogao biti ocean.
"Govorim o ovom ivotu", kaem, a glas mi se ubrzava, podie, u nadi da e ispuniti
prazninu i podii raspoloenje. "A budui da se ostalih ne sjeam, to je sve na to se mogu osloniti.
Jednostavno mi treba jo malo vremena, okej?" Nervozno se nasmijeim, a usne su mi nekako
nespretne i mlitave dok ih pokuavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj mene, podigne
ruku i priblii prste mom elu, traei mjesto gdje mi je neko bio oiljak, izdahnem od olakanja.
"Pa ... to je jedna stvar koje nam nikad nee ponestati." Uzdahne, prstima pratei liniju moje
brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se putem do mojih usput zaustave na mom elu i nosu.
I ba kad pomislim da e me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane. Zaputi se ravno
prema vratima, ostavljajui za sobom prekrasan crveni tulipan.

Bosnaunited

II

Premda Damen moe osjetiti toan trenutak kad e moja teta Sabine skrenuti u nau ulicu,
to nije razlog njegova odlaska.
Otiao je zbog mene.
Zbog jednostavne injenice da je za mnom tragao stoljeima, u svim mojim inkarnacijama,
samo da bismo mogli biti zajedno.
Jedino to nikad nismo zaista bili zajedno.
to znai da nikad nismo uinili ono.
ini se da se, svaki put kad smo bili spremni poduzeti sljedei korak i konzumirati svoju
ljubav, odnekud uspjela pojaviti njegova biva ena Drina i ubiti me. Ali sad kad sam ja ubila nju,
rijeila je se jednim dodue, slabanim udarcem u njenu prilino poremeenu sranu akru, vie
nam apsolutno nita ne stoji na putu.
Nita osim mene.
Jer, premda Damena volim cijelim svojim biem i svakako elim uiniti taj korak, ne mogu
prestati razmiljati o tih proteklih est stotina godina.
I o tome kako ih je odabrao proivjeti. (Ekstravagantno, prema njegovim rijeima.)
I s kim ih je odabrao proivjeti. (Uz bivu enu Drinu, aludirao je i na mnoge druge.)
Ma koliko mi je mrsko priznati, spoznaja o tome ini me pomalo nesigurnom.
Dobro, moda itekako nesigurnom. Hou rei, nije ba da se moja bijedno malobrojna lista
frajera koje sam poljubila moe mjeriti s njegovim estostoljetnim ljubavnim staem.
I premda znam da je to smijeno, i premda znam da me Damen voli ve stoljeima,
injenica je da um i srce nisu uvijek u dobrim odnosima.
U mom sluaju, jedva da razgovaraju.
A ipak, svaki put kad mi Damen doe davati instrukcije, uvijek to uspijem pretvoriti u dugo
maenje koje svaki put zapone milju: To je to! Ovoga Auta e se to stvarno dogoditi!
No, svaki put ga na kraju odgurnem od sebe kao najgora navlakua.
Zapravo, tono je tako kao to je rekao. Ne moe promijeniti svoju prolost, jer ona
jednostavno jest. Ono to se dogodilo ne moe se izbrisati. Ne moe premotati film. Nema
povratka.
Jedino to ovjek moe uiniti jest nastaviti dalje.
A to je tono ono to bih ja trebala uiniti.
Bez oklijevanja zakoraiti naprijed, a da nijednom ne pogledam preko ramena.
Jednostavno zaboraviti prolost i krenuti u budunost.
Eh, kad bi to bilo tako lako.
"Ever?" Sabine se penje stubama prema mojoj sobi, dok ja mahnito pokuavam malo
pospremiti stvari prije nego to sjednem za stol i pretvaram se da neto radim. "Jo si budna?" upita
ona, zavirivi unutra. I premda joj je kostim izguvan, kosa mlitava, a oi pomalo crvene i umorne,
aura joj se dobro dri, sjaji lijepom zelenom nijansom.

Bosnaunited
"Dovravala sam zadau", kaem pa odgurnem laptop od sebe kao da sam do maloprije na
njemu radila.
"Jesi li jela?" Ona se nasloni na okvir vrata, sumnjiavo me gledajui kroz suene oi, a
njena aura posee prema meni kao prijenosni detektor lai koji nosi sa sobom kamo god ide,
premda toga nije svjesna.
"Naravno", kaem joj. Klimajui glavom, smijeei se i svim se silama trudei izgledati
iskreno, ali osjeam la na licu.
Mrzim kad moram lagati. Pogotovo njoj. Nakon svega to je uinila za mene nakon to mi
je cijela obitelj poginula, primila me k sebi, a nije morala. To to mi je jedini ivui rod ne znai da
nije mogla rei ne. A, vjerujte mi, kladim se da esto poali to je to uinila. Prije mog dolaska
ivot joj je bio mnogo jednostavniji.
"Mislim, jesi li pojela ita osim tog crvenog napitka." Klimne glavom prema boci na mom
stolu i prozirnoj crvenoj tekuini neobinog i gorkog okusa koji mi vie nije tako grozan kao u
poetku. to je dobro, s obzirom na to da u ga ako je vjerovati Damenu pijuckati cijelu
vjenost. To ne znai da ne mogu jesti normalnu hranu, nego jednostavno vie ne elim. Moj
besmrtniki sok osigurava sve hranjive tvari koje mi trebaju. Koliko god malo ili mnogo popijem,
uvijek sam sita.
Ali svejedno, znam o emu razmilja. I ne samo zato to joj mogu itati misli, nego i zato
to sam ja neko mislila isto u vezi s Damenom. Uasno mi je ilo na ivce gledati ga kako gurka
hranu po tanjuru i samo se pretvara da jede. To jest, ivciralo me to sve dok nisam otkrila njegovu
tajnu.
"Ja ... ovaj ... ranije sam neto pojela", kaem napokon, trudei se ne stisnuti usne, ne
skrenuti pogled ili se sva zgriti ime se obino odam kad laem. "S Milesom i Haven", dodam,
nadajui se da e to objasniti injenicu da nema prljavog posua, premda znam da nije dobro ii
previe u detalje, jer to je kao da u sebe upre neonsku strelicu s natpisom LALJIVICA. Osim toga,
Sabine je vrhunska odvjetnica koja je jako dobra u prosudbi govori li joj sugovornik istinu ili ne.
Premda taj svoj dar uglavnom koristi u poslovnom ivotu, dok u privatnom radije odabire
vjerovati.
Osim danas. Danas mi ne vjeruje ni rije. Umjesto toga, pogleda me i kae:
"Zabrinuta sam za tebe."
Okrenem se na stolcu tako da gledam prema njoj, nadajui se da u time pokazati da sam
otvorena, spremna umiriti je, premda sam prilino izbezumljena.
"Dobro sam", kaem joj, klimajui glavom i smijeei se da mi lake povjeruje. "Stvarno.
Ocjene su mi dobre, slaem se s frendovima, Damen i ja smo ..." Zastanem, shvativi da nikad prije
nisam s njom razgovarala o naoj vezi, da je nisam tono definirala i da sam je vie-manje drala u
tajnosti. A, iskreno, sad kad sam naela temu, ne znam kako nastaviti.
Rei za nas da smo deko i cura zvui mi tako banalno i neodgovarajue kad se u obzir
uzme naa prolost, sadanjost i budunost, jer povijest naeg odnosa ini nas neim to je toliko
vie od toga. Ali svejedno, jednako tako nisam spremna javno nas proglasiti vjenim partnerima ili
srodnim duama faktor sladunjavosti jednostavno je prevelik. Zapravo, da budem iskrena, radije
i ne bih definirala nau vezu. I bez toga sam dovoljno zbunjena. Uostalom, to bih joj uope mogla
rei? Da se volimo ve stoljeima, ali jo uvijek nismo otili dalje od latanja.
"Pa ... Damen i ja smo ... stvarno dobro", kaem napokon, a grlo mi se stisne kad shvatim da
sam rekla dobro, a ne super, to je moda prva istina koju sam izrekla toga dana.

Bosnaunited
"Znai, bio je ovdje." Ona spusti svoju konatu smeu poslovnu torbu na pod i pogleda me,
a obje smo potpuno svjesne injenice kako sam lako upala u njenu odvjetniku zamku.
Kimnem, u sebi se prekorivi to sam ustrajala na tome da budemo ovdje, umjesto da
odemo kod njega, kako je on htio.
"Uinilo mi se da sam vidjela njegov auto kako odmie." Pogled joj skrene prema mom
izguvanom krevetu, s nabacanim jastucima i udubljenim poplunom, a kad se opet okrenula prema
meni, ne mogu si pomoi sva se zgrim, jer znam to e sad rei.
"Ever." Uzdahne. "ao mi je to sam tako malo kod kue i to ne provodimo dovoljno
vremena zajedno. I premda imam osjeaj da se jo uvijek navikavamo jedna na drugu, elim da
zna da sam za tebe uvijek tu. Ako ikad bude trebala ili htjela s nekim razgovarati, sluat u."
Stisnem usne i klimnem glavom, znajui da jo nije gotova, ali nadajui se da e razgovor
bre zavriti ako budem tiho i ako se ponaam kao da se slaem s njom.
"Jer, premda najvjerojatnije misli da sam prestara da bih mogla shvatiti kroz to prolazi,
jako se dobro sjeam kako je to bilo kad sam bila tvojih godina. I kako je to kad si pod stalnim
pritiskom i stalno se mora usporeivati s manekenkama i glumicama i svim ostalim nemoguim
slikama koje vidi na TV-u."
Progutam s mukom i skrenem pogled, izbjegavajui njen, pazei da ne pretjeram s
reakcijom, da ne odem predaleko u obrani sebe, budui d a je mnogo bolje da vjeruje ovo nego da
posumnja na pravu istinu.
Sve otkad sam dobila ukor pred iskljuenje iz kole, Sabine me promatra pozornije nego
ikad prije, a stvari su postale jo gore otkad se naoruala naramkom knjiga za samopomo, od Kako
odgojiti razumnog tinejdera u nerazumnom svijetu? do Vai tinejderi i mediji I to moete uiniti
u vezi s tim). Pogotovo kad je poela podcrtavati i oznaavati odlomke koji opisuju
najproblematinije adolescentsko ponaanje, a zatim me promatrati kao pod povealom u potrazi
za simptomima.
"Ali elim da zna da si prelijepa djevojka, mnogo ljepa nego to sam ja bila u tvojim
godinama, i da izgladnjivanje zato da bi se mogla natjecati s onim mravim starletama koje pola
ivota provedu na raznim odvikavanjima ne samo da je posve nerazuman i nedosean cilj, nego
e te stajati zdravlja." Prodorno me pogleda, oajniki elei doprijeti do mene, nadajui se da e se
njene rijei probiti unutra. "elim da zna da si savrena takva kakva jesi i da mi je jako bolno
gledati te kako prolazi kroz sve to. Ako to ima veze s Damenom, onda ti samo mogu rei ..."
"Nisam anoreksina."
Ona me pogleda.
"Nemam bulimiju, nisam na nekoj suludoj dijeti, ne izgladnjujem se, ne patim za tim da
nosim najmanji mogui enski konfekcijski broj i ne pokuavam izgledati kao jedna od blizanki
Olsen. Ozbiljno, Sabine, zar ti izgledam kao da kopnim?" Ustanem da moe bolje vidjeti cijelo
moje tijelo utegnuto u uske traperice, jer ne samo da nisam smravjela nego se osjeam kao da se
prilino brzo popunjavam.
Dobro me odmjerila. Zaista dobro. Od glave do pete. Sve dok joj se pogled napokon nije
zaustavio na mojim blijedim glenjevima koje sam morala pokazati, jer nisam imala izbora kad
sam otkrila da su mi omiljene traperice prekratke pa sam ih zavrnula.
"Samo sam mislila ..." Slegne ramenima, ne znajui to bi rekla sad kad se na svoje oi
uvjerila da je jedina mogua presuda: nije kriva. "Jer nikad te ne vidim da jede, a uvijek pijucka
taj crveni sok ..."

10

Bosnaunited
"Pa si pretpostavila da sam od tinejderske alkoholiarke prela u anoreksiarke?"
Nasmijem se, da joj pokaem da nisam ljutita nego samo malo uzrujana, moda vie sobom nego
njom. Trebala sam se bolje pretvarati. Trebala sam barem glumiti da jedem. "Nema razloga za
brigu." Nasmijeim se. "Zaista. Tek toliko da sve bude jasno: nemam nikakve namjere uzimati ili
preprodavati drogu, eksperimentirati s promjenama tijela, rezanjem, igosanjem, oiljcima,
ekstremnim pirsingom ili to je ve ovoga tjedna na top ljestvici alarmantnog ponaanja na koje
treba pazili kod tinejdera. I da zna, moj crveni sok nema nikakve veze sa eljom da budem
mrava kao neka slavna osoba ili potrebom da udovoljim Damenu. Jednostavno mi je ukusan, to je
sve. Osim toga, znam da me Damen voli i prihvaa tono ovakvu kakva ..." Zastanem, svjesna da
sam upravo naela jo jednu temu koju nisam voljna obraditi. Prije nego to stigne izgovoriti rijei
koje joj se u ovom trenutku ve oblikuju u glavi, jednostavno podignem ruku i kaem:
"I ne, nisam na to mislila. Damen i ja smo samo ..." Cura i deko, hodamo, posebni
frendovi, vezani zauvijek. "Pa, zajedno smo. Zna, u vezi smo, par. Ali ne spavamo." Jo.
Pogleda me, a lice joj je napeto i pokazuje nelagodu koju ja osjeam u sebi. Ni jedna od nas
ne eli dublje zadirati u tu temu, ali za razliku od mene ona smatra da joj je to dunost.
"Ever, nisam mislila rei ..." pone, ali onda me pogleda i ja pogledam nju pa ona slegne
ramenima i odlui ostati na tome, jer obje znamo da jest mislila rei ba to.
A ja osjetim tako veliko olakanje to je sve gotovo i to sam se relativno lako izvukla, da
sam potpuno zateena kad Sabine kae:
"Pa, kako se ini da ti je zaista stalo do tog deka, mislim da bih ga trebala upoznati. Daj da
se dogovorimo da uskoro odemo na neku veeru. Recimo, ovaj vikend. Kako ti to zvui?"
Ovaj vikend?
S mukom progutam i pogledam je, tono znajui to pokuava: ubiti dvije muhe jednim
obrokom. Veera bi bila savrena prilika da me gleda dok u sebe trpam pun tanjur hrane, a da
istovremeno moe cvrljiti Damena.
"Pa ... ne zvui loe, ali Miles u petak naveer ima predstavu." Trudim se da mi glas ne
zadrhti. "A nakon toga bi trebao biti tulum, koji e sigurno zavriti kasno ..."
Klima glavom, gledajui me ravno u oi, pogledom koji je tako pronicljiv da me poinje
lagano oblijevati znoj.
"Zato mislim da to najvjerojatnije nee ii", dovrim, znajui da u svejedno, prije ili
kasnije, morati proi kroz to, ali nadajui se da e to ipak biti kasnije. Hou rei, volim Sabine i
volim Damena, ali jednostavno nisam sigurna da u ih voljeti zajedno, pogotovo kad pone
ispitivanje.
Nekoliko me trenutaka samo gleda, a zatim kimne i okrene se. I ba kad se napokon usudim
izdahnuti, osvrne se preko ramena i kae:
"Dobro. U petak oito ne moe, ali ostaje nam subota. Reci Damenu neka bude ovdje u
osam, moe?"

11

Bosnaunited

III

Premda sam zaspala, svejedno stignem do Milesa na vrijeme, vjerojatno zato to mi sad
kad vie nema Riley da me ometa ne treba toliko vremena da se spremim. I premda mi je ilo na
ivce kako bi sjela na moju komodu odjevena u jedan od svojih aavih kostima i cijelo me vrijeme
ispitivala o dekima ili se rugala mojoj odjei, nisam je vidjela sve otkad sam je nagovorila da ode
dalje i prijee most koji vodi tamo kamo su otili nai roditelji i Buttercup.
to, zapravo, znai da je imala pravo. Mogu vidjeti samo due koje zaostanu, ali ne i one
koje prijeu preko.
Kao i uvijek kad pomislim na Riley, grlo mi se stisne, oi me zapeku, a ja se zapitam hou li
se ikad naviknuti na to da je nema. Da je zauvijek i nepovratno otila. Dosad sam ve pretrpjela
dovoljno gubitaka pa bih trebala znati da ti osoba koju izgubi nikad ne prestane nedostajati, nego
se jednostavno naui ivjeti oko goleme praznine koja zjapi nakon njena odlaska.
Obriem oi i skrenem na prilaz ispred Milesove kue, prisjeajui se Rileyna obeanja da
e mi poslati znak, neto ime e mi javiti da je dobro. Ali premda sam se grevito drala za to
obeanje, budno pazila na sve mogue znakove i predano tragala za nekim naznakama njezine
prisutnosti zasad nita.
Miles otvori vrata, a ja zinem rei zdravo, ali on podigne ruku i kae: "Ni rijei. Samo
pogledaj moje lice i reci mi to vidi. to je prvo to si primijetila? I ne lai"
"Tvoje prekrasne smee oi", kaem, premda ujem njegove misli i po tko zna koji put
poelim da svojim prijateljima smijem pokazati kako da podignu tit i da sauvaju svoju privatnost.
Ali to bi znailo da im moram rei da mogu itati misli, da vidim aure, da osjeam tajne, u to ne
smijem.
Miles vrti glavom i ulazi u auto pa odmah sputa ogledalo iznad suvozaeva sjedala i
pomno pregledava bradu.
"Koja si ti laljivica! Gle, evo ga tu! Velik je k'o paradajz, ne moe ga ne vidjeti, zato se ne
pretvaraj."
Brzo ga pogledam dok izlazim s prilaza i vidim prit koji se usudio izniknuti na njegovu
licu, premda mi vie pozornosti privlai arko ruiasti lak na njegovim noktima.
"Lijepi nokti", nasmijem se.
"To je za predstavu." Osmjehne se, jo uvijek ne skidajui pogled s pritia. "Ne mogu
vjerovati! Kao da se totalno raspadam ba kad je sve krenulo kako treba. Probe su bile super, znam
sav svoj tekst i tekstove svih drugih ... Mislio sam da sam potpuno spreman i onda ovo!" upre
prstom u lice.
"Ma to su ti samo ivci", kaem, pogledavi ga ba kad se na semaforu upalilo zeleno.
"Tono tako!" kima on. "to samo dokazuje da sam isti amater. Jer profii, pravi
profesionalci, oni nisu nervozni. Oni samo mentalno odu u svoju stvaralaku zonu i ... stvaraju.
Moda ovo ipak nije za mene?" Gleda me, a lice mu je napeto od brige. "Moda je ista sluajnost
da sam dobio glavnu ulogu."
Pogledam ga krajikom oka, prisjeajui se kako je Drina tvrdila da se uvukla u redateljevu
glavu i navela ga da izabere Milesa. Ali ak da to i jest istina, ne znai da on nije dorastao ulozi, ne

12

Bosnaunited
znai da nije bio najbolji na audiciji.
"Ma daj, smijeno", vrtim glavom. "Gomile glumaca postanu nervozni, pate od treme ili
ega ve ne. Ozbiljno. Ne bi vjerovao u neke od pria koje mi je Riley ..." Zastanem, rairenih oiju
i otvorenih usta, znajui da ne mogu dovriti tu reenicu. Da nikad ne smijem ispriati prie to sam
ih ula od pokojne sestre koja je toliko uivala uhodei holivudsku elitu. "Uostalom, zar nee
ionako na faci imati tonu teke kazaline minke?"
On me pogleda.
"Da. Pa? to time misli rei? Predstava je u petak, to je ako nisi znala sutra. Ovo nee
nestati do sutra."
"Moda", slegnem ramenima. "Mislila sam pitati: zar ne moe priti prekriti minkom?"
Miles zakoluta oima i namrti se.
"Aha, pa da umjesto crvene kvrgetine na licu imam kvrgetinu boje koe? Pa daj pogledaj tu
stvar na mojoj bradi! To ne moe sakriti, to ima vlastitu DNK! Baca sjenu!"
Ulazim na kolsko parkiralite, na svoje uobiajeno mjesto, ono pokraj Damenova blistavo
crnog BMW-a. Kad opet pogledam Milesa, iz nekog razloga osjeam snaan poriv da mu
dotaknem lice. Kao da prit na njegovoj bradi neodoljivo privlai moj kaiprst.
"to radi?" upita on i uzmie.
"Samo ... samo budi miran", apnem, premda nemam pojma to radim ili zato to radim.
Znam samo da moj kaiprst ima cilj.
"Nemoj ga diratil" vikne on, ba u trenutku kad sam ga dotaknula. "Super, ba super. Sad e
se sigurno udvostruiti." On zavrti glavom i izie iz auta, a ja si ne mogu pomoi razoarana sam
to je prit jo uvijek tamo.
Valjda sam se nadala da sam razvila nekakvu sposobnost lijeenja. Sve otkad mi je Damen,
nakon to sam odluila prihvatiti svoju sudbinu i poeti piti besmrtniki sok, rekao neka oekujem
da u proi kroz neke promjene od superpojaane ekstrasenzorne percepcije (emu se nisam
razveselila) do superpojaanih fizikih sposobnosti (to bi svakako moglo biti korisno na
tjelesnom), ili neeg sasvim desetog (poput sposobnosti lijeenja drugih za to bih ja dala svoj
glas, jer bi to bilo ba fora) budno pratim hoe li mi se dogoditi neto neobino. Ali zasad su mi se
samo noge produile za nekoliko centimetara to bi se vjerojatno ionako kad-tad dogodilo a
jedina je posljedica da mi trebaju nove traperice.
Zgrabim torbu i iziem iz auta, a usne mi se sretnu s Damenovim istog trena kad mi je
priao.
"Okej, ozbiljno, koliko e dugo to potrajati?"
Odmaknemo se i oboje pogledamo Milesa.
"Je, vama govorim", priprijeti nam prstom. "Sve to ljubljenje, grljenje, a nemojmo
zaboraviti i stalno aputanje slatkih bedastoa ..." Vrti glavom i gleda nas suenim oima.
"Ozbiljno, nadao sam se da e vas dosad to ve proi. Nemojte me krivo shvatiti, svi smo jako
sretni to se Damen vratio u iolu i to ste se opet nali i to ete najvjerojatnije otii zagrljeni u
zalazak sunca, ali stvarno ... zar ne mislite da je ve vrijeme da to malo stiate, bar mrvicu? Jer neki
od nas nisu tako sretni kao vi. Nekima od nas fali ljubavi u ivotu."
"Tebi nedostaje ljubavi?" nasmijem se, nimalo uvrijeena time to jo rekao, jer znam da to
vie ima veze s tjeskobom zbog predstave nego s Damenom i sa mnom. "to je bilo s Holtom?"
"Holtom?" Miles se lecne. "Nemoj mi spominjati Holta! Nemoj ni razmiljati o njemu,

13

Bosnaunited
Ever!" Zavrti glavom, okrene se na peti i zaputi se prema Haven koja nas eka na ulazu.
"to je njemu?" upita Damen, poseui za mojom rukom i isprepliui prste s mojima,
gledajui me oima koje su, unato onom juer, jo uvijek pune ljubavi.
"Sutra je premijera", slegnem ramenima. "Pa je izbezumljen, iskoio mu je prit na bradi, a
naravno da smo mi krivi za to", kaem, gledajui kako Miles prima Haven ispod ruke i vodi je
prema uionici.
"Ne razgovaramo s njima", kae joj, bacivi pogled na nas preko ramena i namrtivi se.
"trajkamo dok se ne prestanu ponaati kao dva zaljubljena golupia ili dok mi ne nestane ovaj
prit, to god bude prije." Kimne, samo se napola alei.
Haven se nasmije, poskakujui uz njega, a Damen i ja krenemo na sat engleskog. Prolazimo
ravno pokraj Stacije Miller koja mu se slatko nasmijei i pokua me saplesti.
Ali ba kad mi spusti svoju torbicu na put, nadajui se da e izazvati poniavajui pad na
nos, vidim torbicu kako se podie i osjeam kako udara ravno Staciji u koljeno. Premda i ja
osjeam bol, svejedno mi je drago da sam to uinila.
"Joooj!" tuli ona, trljajui koljeno i bijesno me ibajui pogledom, premda nema dokaza da
sam to ja uinila.
Ali ne obazirem se na nju nego sjednem na svoje mjesto. Ignoriranje mi sve bolje ide.
Otkad se potrudila da dobijem ukor pred iskljuenje zbog pijenja alkohola u koli, trudim se drati
se to dalje od nje. Ali ponekad ... ponekad si jednostavno ne mogu pomoi.
"Nisi to trebala uiniti", apne mi Damen, nagnuvi se prema meni i pokuavajui izgledati
strogo.
"Daj, molim te. Pa ti si taj koji mi stalno govori da bih trebala vjebati prikazivanje",
slegnem ramenima. "ini se da napokon imam neke koristi od tih lekcija."
Pogleda me, vrtei glavom dok mi govori:
"Vidi, jo je gore nego to sam mislio, jer tek toliko da zna to to si maloprije izvela
bila je psihokineza, a ne prikazivanje. Je li ti sad jasno koliko jo toga mora nauiti?"
"Psiho-to?" zakiljim, jer izraz mi je nepoznat, premda je sam in bio vrlo zabavan.
Damen me primi za ruku, a na usnama mu treperi osmijeh dok kae: "Razmiljao sam ..."
Bacim pogled na sat, vidim da je ve devet i pet i znam da profesor Robins tek sad izlazi iz
zbornice.
"Petak naveer. to kae da odemo na jedno posebno mjesto?" nasmijei se on.
"Poput Ljetozemlja?" pogledam Damena, oi mi se raire, a srce mi bre zakuca. Jedva
ekam da opet odem na to arobno, tajanstveno mjesto. U dimenziju izmeu dimenzija, gdje mogu
prikazivati oceane i slonove i pomicati stvari mnogo vee od projektila u obliku Pradine torbice.
Ali onamo ne mogu bez Damena.
On se samo nasmije i odmahne glavom.
"Ne, ne u Ljetozemlje. Premda emo i tamo ii, obeajem ti. Ali mislio sam na mjesta poput
... to ja znam ... Ritza ili moda Montagea?" On podigne obrve.
"Ali u petak je premijera Milesove predstave, a ja sam obeala da emo doi!" kaem, ali
im sam to izgovorila, shvatim da sam posve zaboravila na Lak za kosu kad sam mislila da idemo u
Ljetozemlje. Ali sad kad nas Damen eli odvesti u jedan od najraskonijih hotela na ovom
podruju, pamenje mi se iznenada vratilo.

14

Bosnaunited
"Dobro onda, kako bi bilo da odemo poslije predstave?" ponudi on. Ali pogledavi me i
primijetivi da oklijevam, da sam stisnula usne i da traim nain da ga uljudno odbijem, on dodaje:
"Ili ne. Bila je to samo ideja."
Gledam ga znajui da bih trebala prihvatiti, da elim pristati, a glas u glavi govori mi: Reci
da! Reci da! Obeala si si da e krenuti naprijed, da se vie nee osvrtati, a sad ti je prilika za to!
Uini to! RECI DA!
Ali premda sam uvjerena da je vrijeme da krenem korak dalje, premda Damena volim svim
svojim srcem i premda sam odluila ne razmiljati o njegovoj prolosti, iz mojih usta izlazi neto
posve drukije:
"Vidjet emo", kaem, skrenuvi pogled i usredotoujui ga na vrata, ba kad se otvore i
kad ue profesor Robins.

15

Bosnaunited

IV

Kad napokon zazvoni kraj etvrtog sata, ustanem iz klupe i priem profesoru Munozu.
"Jesi li sigurna da si gotova?" upita on, podigavi pogled sa snopa papira. "Ako ti treba jo
nekoliko minuta, u redu je."
Pogledam svoj test pa odmahnem glavom. Pitam se to bi uinio kad bi znao da sam bila
gotova otprilike etrdeset pet sekundi nakon to mi je pruio test, a da sam preostalih pedeset
minuta provela pretvarajui se da se muim oko odgovora.
"Dobro je", kaem mu, znajui da i jest tako.
Jedna od dobrih strana vidovitosti je to da vie uope ne moram uiti, jer jednostavno znam
sve odgovore. I premda sam ponekad u iskuenju praviti se vana i sve testove rijeiti savreno te
nizati peticu za peticom, obino se ipak suzdrim pa na neka pitanja odgovorim pogreno, da ne
pretjeram.
Jer tako Damen kae. Uvijek me podsjea na to koliko je vano ne micati se, truditi se da u
oima drugih budemo to normalniji, premda smo sve samo ne to. Dodue, kad je to prvi put rekao,
nisam mogla odoljeti da ga ne podsjetim kako je na poetku, kad smo se tek upoznali, prikazivao
tulipane na sve strane. Ali samo je odgovorio da je morao napraviti neke ustupke kako bi mi
udvarao, a da se to oteglo jer se ja nisam potrudila potraiti pravo znaenje toga cvijeta koji
simbolizira vjenu ljubav, dok ve nije postalo gotovo prekasno.
Pruim papir profesoru Munozu, lecnuvi se kad su nam se prsti nakratko sreli. Premda
jedva da sam mu dotakla kou, bilo je to dovoljno da mi se pokae mnogo vie no to sam ikada
htjela znati, ukljuujui i vrlo jasnu sliku svih njegovih aktivnosti toga jutra. Sve od nevjerojatno
neurednog stana s kuhinjskim stolom prepunim kartonskih pakiranja i ostacima dostavljene hrane,
do rukopisa romana na kojemu radi ve proteklih sedam godina, do toga kako na sav glas pjeva
"Born to Run" dok trai istu koulju, prije nego to e krenuti u Starbucks, gdje se sluajno zaleti
u sitnu plavuu koja mu zalije prednjicu koulje svojim ledenim ajem to je ostavilo hladnu,
mokru mrlju na koju je gotovo posve zaboravio kad ga je plavua zabljesnula osmijehom.
Divnim osmijehom koji nikako da izbaci iz misli, a taj osmijeh pripada mojoj teti.
"eli li priekati da ti ocijenim test?"
Kimnem, jedva dolazei do daha, pokuavajui se usredotoiti na njegovu crvenu kemijsku
olovku. U glavi stalno vrtim prizor koji sam upravo vidjela, a svaki put dolazim do istog zakljuka
moj profesor povijesti pali se na Sabine!
Ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ne mogu joj dopustiti da ikada vie ode tamo. Hou
rei, to to su pametni, zgodni i sami, ne znai da se moraju viati.
Stojim ukoena na mjestu, ne mogu disati, trudim se blokirati njegove misli tako to svu
pozornost usredotoujem na vrh njegove kemijske. Gledam kako ostavlja trag crvenih tokica koje
se pretvaraju u minuse na samo dva pitanja, sedamnaestom i dvadeset petom, ba kao to sam
planirala.
"Samo dva pogrena odgovora. Vrlo dobro!" nasmijei se on, prelazei prstima preko mrlje
na koulji, pitajui se hoe li je ikada vie vidjeti. "eli li vidjeti tone odgovore?"
Uh, ne ba, pomislim, jedva ekajui da se maknem odande, ne samo zato da mogu otii u

16

Bosnaunited
kantinu i vidjeti Damena, nego i za sluaj da se njegovo sanjarenje nastavi tamo gdje sam ga
prekinula.
Ali znajui da bi bilo normalno pokazati barem malo zanimanja, duboko udahnem,
nasmijeim se i klimnem glavom kao da nita na svijetu ne elim vie od toga. A kad mi pokae
tone odgovore, odglumim odgovarajuu reakciju i kaem:
"O, vidi ti to, pogrijeila sam godinu." I: "Naravno! Kako je mogue da to nisam znala?"
Ali on samo klima glavom, jer misli su mu se ve vratile plavui, to jest jedinoj eni u
svemiru s kojom se apsolutno ne smije viati! Pita se hoe li je i sutra sresti na istome mjestu u isto
vrijeme.
Premda mi se od pomisli na poudne profesore openito die eludac, pouda ovog
profesora usmjerena prema nekome tko mi je praktiki roditelj jednostavno je previe.
Ali onda se prisjetim kako sam prije samo nekoliko mjeseci imala viziju da e se Sabine
viati s nekim zgodnim tipom koji radi u istoj zgradi kao ona. A budui da Munoz radi ovdje, a
Sabine radi tamo, zakljuim da nema stvarne opasnosti da e se moja dva svijeta sudariti. Ali za
svaki sluaj kaem:
"Bila je to ista sluajnost."
On me pogleda, podigne obrve, pokuavajui shvatiti smisao mojih rijei. I premda znam
da sam otila predaleko, premda znam da se spremam rei neto to je daleko od normalnoga,
zaista mislim da nemam izbora. Ne mogu dopustiti da moj profesor povijesti pone izlaziti s
mojom tetom. Ne mogu to podnijeti. Jednostavno ne mogu.
Zato pokaem prema mrlji na njegovoj koulji i kaem:
"Ma znate, ona, gospoica Ledeni aj?" Kimnem, vidjevi uznemiren izraz na njogovu
licu. "Sumnjam da e se vratiti. Ne ide esto tamo."
Prije no to stignem rei ita drugo to ne samo da e mu ubiti snove nego e i biti dokaz da
sam totalna udakinja, prebacim torbu preko ramena i potrim prema vratima, otresavi sa sebe i
posljednje ostatke njegove energije dok urim prema kantini i stolu za kojim me eka Damen
jedva ekajui da ga opet vidim nakon tri beskrajno duga sata razdvojenosti.
Ali kad sam napokon stigla tamo, nije bilo doeka kakav sam oekivala. Na mom
uobiajenom mjestu, pokraj njega, sjedi neki novi tip i toliko mu zaokuplja pozornost da me
Damen jedva i zamjeuje.
Naslonim se na rub stola, promatrajui kako se svi valjaju od smijeha na neto to je rekao
taj novi tip. Ne elei ih prekidati ili ispasti nepristojna, sjednem nasuprot Damenu, a ne na svoje
uobiajeno mjesto pored njega.
"Isuseboe, tako si smijean!" kae Haven, nagne se naprijed i ovla dotakne ruku tom
novom tipu. Smijeei se na nain koji jasno govori daje njezin novi deko Josh, kojeg je proglasila
svojom srodnom duom, privremeno potpuno zaboravljen. "teta to si to propustila, Ever, tako je
duhovit da je Miles nakratko zaboravio na prit!"
"Ba ti hvala to si me podsjetila", namrti se Miles, a prst mu odmah krene potraiti
bubuljicu na bradi ali nje vie tamo nema.
Oi mu se raire dok pogledom prelazi preko nas, traei potvrdu da je njegov prit veliine
mamuta, njegova jutarnja glasna patnja, zaista nestao. A ja ne mogu ne zapitati se nije li to zbog
mene, zato to sam ga jutros dotakla, tamo na parkiralitu. to bi znailo da zaista imam sposobnost
arobnog lijeenja.

17

Bosnaunited
Ali tik nakon to sam to pomislila, novi tip kae:
"Rekao sam ti da e djelovati. Odlina stvar. Zadri ostatak u sluaju da se vrati."
Stisnem oi, pitajui se kako je imao vremena za hitne intevencije na Milesovim
problemima s tenom kad ga jo nisam poteno ni vidjela.
"Dao sam mu neki melem", kae on, okrenuvi se prema meni. "Miles i ja zajedno smo na
satu razrednika. Usput, ja sam Roman."
Pogledam ga, zamjeujui njegovu blistavo utu auru koja se kovitla oko njega, a njeni se
rubovi pruaju van, pozivajui, kao u prijateljski zagrljaj. Ali kad sam pogledala njegove duboke
tamnoplave oi, osunanu kou, razbaruenu plavu kosu i leernu odjeu s taman odgovarajuom
dozom urbanog ika imala silan poriv pobjei, unato njegovu izgledu. ak i kad me zabljesne
jednim od onih osmijeha od kojih ti se zavrti u glavi, toliko sam napeta da mu ne uspijevam
uzvratiti.
"A ti si sigurno Ever", kae on i povue ruku, koju nisam ni primijetila i koja je cijelo to
vrijeme ekala da je stisnem.
Pogledam Haven koja je ve vidljivo zgranuta mojom neuljudnou, a zatim i Milesa koji je
prezauzet gledanjem u zrcalo da bi uope uoio moje grozno ponaanje. Ali kad mi Damen ispod
stola stisne koljeno, proistim grlo, pogledam Romana i kaem:
"Ovaj, da, ja sam Ever." Premda me on opet zabljesnuo tim osmijehom, i dalje ne pali. Od
njega mi se zgrio eludac.
"ini se da imamo jako puno toga zajednikog", kae on, premda si ne mogu ni zamisliti to
bi to moglo biti. "Sjedio sam dva reda iza tebe na povijesti. Sudei po tome koliko si se muila,
pomislio sam evo nekoga tko mrzi povijest koliko i ja."
"Ne mrzim povijest", kaem, ali prebrzo, pretjerano obrambenim tonom, a u glasu mi se
zauje otresitost koja navede sve da se zagledaju u mene. Pogledam Damena, traei potvrdu
svojih slutnji, jer nemogue je da sam samo ja uznemirena energijom koja tee od Romana prema
meni.
Ali on samo slegne ramenima i nastavi pijuckati svoj crveni sok, kao da je sve u savrenom
redu i kao da nita nije primijetio. Pa se okrenem natrag prema Romanu i zaronim mu u um,
prislukujui stalni tijek misli koje su pomalo nezrele, ali posve bezazlene. to znai da je
problem vie-manje u meni.
"Stvarno?" Roman podigne obrve i nagne se prema meni. "Sve to zadiranje u prolost,
istraivanje pradavnih mjesta i vremena, prouavanje ivota ljudi koji su ivjeli prije nekoliko
stoljea i koji danas vie nemaju nikakav znaaj ... tebi to ne ide na ivce? Nije ti dosadno do bola?"
Samo kad ti ljudi, mjesta i datumi ukljuuju mog deka i est stoljea njegove ljubavne
prolosti!
Ali to samo pomislim. Ne izgovorim naglas. Umjesto toga, samo slegnem ramenima i
kaem:
"Dobro sam napisala test. Bio je lagan. Dobila sam peticu."
On klimne glavom, a pogled mu prijee preko svakog centimetra mene.
"Dobro je znati", nasmijei se. "Munoz mi je dao vikend da nadoknadim gradivo moda
bi mi mogla dati instrukcije?"
Pogledam Haven, vidim kako joj se oi zatamnjuju, a aura poprima ljubomorno zelenu boju
izbljuvka, a zatim Milesa koji je napokon prekinuo potragu za pritom i sad pie SMS Holtu, i na

18

Bosnaunited
kraju Damena koji je izgubljen u mislima, pogleda usmjerena na neto to ne vidim. I premda znam
da sam nerazumna, jer ini se da se svima ostalima svia i da bih mu trebala htjeti pomoi, samo
slegnem ramenima i kaem:
"O, sigurna sam da to nije potrebno. Ne treba me."
Ne mogu ne primijetiti trnce koji mi prolaze kroz kou i gr u elucu kad su nam se pogledi
sreli i kad me zabljesnuo besprijekorno bijelim zubima.
"Lijepo od tebe da ima toliko povjerenja u mene, Ever. Premda nisam siguran da bi
trebala."

19

Bosnaunited

"to je to s tobom i novim tipom?" upita Haven, zaostavi za ostalima koji su ve urili na
sat.
"Nita." Otresem njenu ruku i nastavim ravno naprijed, a njena energija struji kroz mene
dok promatram kako se Roman, Miles i Damen smiju, ponaajui se kao da su stari prijatelji.
"Ma daj, molim te", zakoluta oima. "Oito je kao dan da ti se ne svia."
"Ma, smijeno", kaem, pogleda usredotoena na Damena, mog prezgodnog i
velianstvenog deka/srodnu duu/vjenog partnera/drubenika (stvarno moram pronai pravu
rije) koji od jutros jedva da je sa mnom progovorio jednu rije. Nadam se da to nije zbog mog
jueranjeg ponaanja i odbijanja da pristanem na njegove planove za vikend.
"Totalno sam ozbiljna." Gleda me. "Kao ... kao da mrzi nove ljude, ili tako neto." to je
mnogo blaa inaica onoga to je zaista htjela rei, a to joj se mota po glavi.
Stisnem usne i gledam ravno preda se, oduprijevi se porivu da zakolutam oima.
Ali ona je i dalje podboena i gleda u mene kroz suene, jako naminkane oi, ispod
vatreno crvenog pramena u ikama.
"Jer ako se dobro sjeam a obje znamo da je tako i Damena si mrzila kad je tek doao u
nau kolu."
"Nisam mrzila Damena", kaem i zakolutam oima unato nedavnoj odluci da neu.
Razmiljajui: Ispravak. Samo sam glumila da ga mrzim, a zapravo sam ga cijelo vrijeme voljela.
Okej, osim u onom kratkom periodu kad sam ga istinski mrzila. Ali ak sam ga i tada voljela. Samo
to nisam htjela priznati ...
"Ahm, ne bih se ba sloila s tobom", kae ona, a umjetniki razbaruena crna kosa padne
joj na lice. "Sjea se kako ga nisi pozvala na svoj tulum za No vjetica?"
Uzdahnem, prilino uzrujana svim tim. Samo elim otii na sat pa da se mogu pretvarati da
pratim nastavu dok, zapravo, telepatski aljem poruke Damenu.
"Da, ali sjeti se i da je to veer kad smo zabrijali", kaem napokon, ali istog trena poalim,
jer Haven nas je zatekla kako se ljubimo pored bazena i to joj je slomilo srce.
Ali ona se ne obazire na moje rijei, jer vanije joj je dokazati da ima pravo nego vraati se
u prolost.
"Ili si moda jednostavno ljubomorna to Damen ima novog prijatelja. Zna, nekoga
drugoga osim tebe."
"To je bez veze", kaem, ali prebrzo da bi zvualo uvjerljivo. "Damen ima puno prijatelja",
dodam, premda obje znamo da to nije istina.
Ona me gleda, napuenih usana, nimalo razuvjerena.
Ali sad kad sam naela tu temu, moram nastaviti pa kaem:
"Ima tebe i Milesa, i ..." I mene, pomislim, ali ne elim to rei jer alostan je to popis koji,
zapravo, dokazuje da ona ima pravo. Uostalom, Damen se nikada ne drui s Haven i Milesom ako
i ja nisam tamo. Svaki slobodni trenutak provodi sa mnom, a kad nismo zajedno, alje mi misli i
slike da ublai razdvojenost. Kao da smo uvijek povezani. Moram priznati da mi se to svia, jer

20

Bosnaunited
samo s Damenom mogu biti ona prava ja koja uje misli, osjea energiju, vidi duhove. Samo s
Damenom mogu spustiti zidove i biti kakva jesam.
Ali pogledavi Haven, ne mogu ne zapitati se je li moda u pravu. Moda zaista jesam
ljubomorna. Moda je Roman uistinu samo simpatian i normalan tip koji se doselio u nau kolu i
eli upoznati nove prijatelje a ne jeziva prijetnja kakvim ga smatram. Moda sam stvarno postala
tako paranoina, ljubomorna i posesivna da automatski pretpostavljam kako e me Damen
zamijeniti nekim drugim samo zato to mi jednom nije posvetio toliko panje kao inae. Ako je
tako, pa ... to je prejadno da bih joj priznala. Zato samo odmahnem glavom i na silu se nasmijem pa
kaem:
"I to je smijeno. Sve je to stvarno smijeno." A zatim se potrudim izgledati kao da to zaista
i mislim.
"Je? A to je s Drinom? Kako objanjava to" frkne ona nosom i nastavi: "Nju si mrzila od
prvog trena, nemoj ni pokuavati porei. A kad si saznala da poznaje Damena, mrzila si je jo vie."
Sva se zgrim na te njezine rijei. Ne samo zato to je to istina, nego i zato to mi je to
uobiajena reakcija kad god se spomene ime Damenove bive ene. Ne mogu si pomoi. Ali ne
znam kako bih to objasnila Haven. Ona zna samo to da se Drina pretvarala da joj je prijateljica, da
ju je ostavila samu na tulumu i zauvijek nestala. Ne sjea se da ju je Drina pokuala ubiti otrovnim
melemom to joj ga je dala za tetovau koju je Haven nedavno dala ukloniti sa zapea, ne sjea se
da ...
O, boe! Roman je Milesu dao melem za bubuljicu! Znala sam da neto s njim nije kako
treba! Nisam si to samo umislila!
"Haven, koji predmet sad ima Miles?" upitam, pogledom pretraujui kolsko dvorite, ali
ne uspijevam ga pronai, a previe mi se uri da bih uporabila gledanje na daljinu koje ionako jo
nisam usavrila.
"Mislim da sad ima engleski. Zato?" ree ona i uputi mi udan pogled. "Nema veze.
Moram ii."
"Dobro. Svejedno. Ali tek toliko da zna, imam pravo kad kaem da mrzi nove ljude!"
dovikne ona za mnom.
Ali rijei ostanu visjeti u zraku jer mene vie nema.
Trim preko dvorita, usredotoena na Milesovu energiju, pokuavam osjetiti u kojoj je
uionici. Skrenuvi iza ugla, vidim vrata s desne strane i bez razmiljanja uletim unutra.
"Izvoli?" kae profesor, okrenuvi se od ploe, drei slomljen komadi krede u ruci.
Stojim pred razredom, zgrim se kad mi se nekoliko Stacijinih sljedbenica pone
podsmjehivati dok pokuavam doi do daha.
"Miles", dahnem, pokazujui na njega. "Moram razgovarati s Milesom, samo na sekundu",
obeajem profesoru koji prekrii ruke na prsima i sumnjiavo me gleda. "Vano je", dodam,
pogledavajui Milesa koji je sklopio oi i vrti glavom.
"Pretpostavljam da ima propusnicu pa smije biti na hodniku za vrijeme sata?" upita
njegov profesor, tip koji se uvijek strogo pridrava pravila.
I premda znam da e mi se to moda obiti o glavu, nemam vremena za birokratske
zavrzlame osmiljene za nae dobro i nau sigurnost, ali koje me u ovom trenutku spreavaju da se
pozabavim neim to je pitanje ivota ili smrti!
Ili bi moglo biti.

21

Bosnaunited
Nisam sigurna. No, htjela bih saznati.
Tako sam frustrirana da samo odmahnem glavom i kaem:
"Sluajte, oboje znamo da nemam propusnicu, ali ako mi uinite uslugu i dopustite mi da
nakratko porazgovaram s Milesom, obeajem da u vam ga brzo vratiti."
Gleda me, razmilja o drugim mogunostima: da me izbaci, da me otprati do moje uionice,
da me otprati do ravnateljeva ureda ... ali na kraju brzo pogleda prema Milesu i uzdahne pa kae:
"Dobro. Ali neka bude brzo."
Istog trena kad su se vrata uionice zatvorila za nama, pogledam Milesa i kaem:
"Daj mi melem."
"to?" zine.
"Melem. Onaj koji ti je Roman dao. Daj mi ga. Moram ga vidjeti", kaem mu i ispruim
ruku.
"Jesi li skrenula s uma?" apne on, ogledavajui se oko sebe, premda nema ive due osim
nas, be zidova i tapisona od zida do zida.
"Nema pojma koliko je ozbiljno", kaem, gledajui ga u oi, ne elei ga prestraiti,
premda sam spremna i to uiniti ako bude potrebno. "Daj, nemamo cijeli dan."
"U ruksaku mi je", slegne ramenima.
"Onda idi po njega."
"Ever, ozbiljno. Koji ti je ...?"
Prekriim ruke i klimnem glavom.
"Idi. ekam."
Miles zavrti glavom i mugne natrag u uionicu. Izie ve trenutak kasnije, s kiselim
izrazom lica i bijelom tubicom na dlanu.
"Evo ti. Jesi sad sretna?" dobaci mi je.
Uzmem tubicu i pogledam je, vrtei je izmeu palca i kaiprsta. Prepoznajem marku i
pakiranje, moe se kupiti i u trgovini gdje ja kupujem kozmetiku. Nije mi jasno kako je to mogue.
"Zna, ako si sluajno zaboravila, sutra imam premijeru predstave pa mi zaista ne treba
dodatni stres i dramatinost, pa ako nema nita protiv ..." On isprui ruku, ekajui da mu vratim
melem pa da se moe vratiti na sat.
Ali jo nisam spremna na to. Pogledom traim nekakav trag, neku rupicu, neki dokaz da je
netko prkao po tubi, da unutra ipak nije to to bi trebalo biti.
"Kad sam danas za rukom vidio da ste ti i Damen malo smanjili koliinu cmakanja, bio
sam spreman pohvaliti te, ali sad mi se ini da si to samo zamijenila neim jo gorim. Ozbiljno,
Ever. Ili je odepi pa si namai gdje treba ili mi ve jednom vrati tubu."
Ali ne vratim mu je, nego stisnem dlan oko nje i pokuam joj proitati energiju. Ali ipak je
to samo obini glupi melem za priteve. Koji zaista djeluje.
"Jesmo li gotovi?" upita on, namrtivi se.
Slegnem ramenima i vratim mu tubicu. Malo je rei da sam skoro propala u zemlju od
srama. Ali Miles je samo gurne u dep i krene prema vratima, a ja se ne mogu suzdrati da ne
upitam:
"Znai, primijetio si?" Rijei su mi nekako vrue i ljepljive u grlu.

22

Bosnaunited
"to?" Zastane, oito uzrujan.
"To, da nije bilo cmakanja?"
Miles se okrene i naglaeno zakoluta oima, a onda me pogleda.
"Da, primijetio sam. Mislio sam da ste ozbiljno shvatili moju primjedbu."
Pogledam ga.
"Jutros, kad sam rekao da emo Haven i ja trajkati sve dok vas dvoje ne prestanete s ..." On
zavrti glavom. "Ma, svejedno. Mogu li sad natrag na sat, molim te?"
"ao mi je", kimnem. "ao mi je zbog svega to ..."
Ali ne stignem zavriti, jer ve ga nema, a vrata izmeu nas vrsto su zatvorena.

23

Bosnaunited

VI

Na estom satu likovnog, lakne mi jer vidim da je Damen ve tamo. Budui da nas je
profesor Robins na satu engleskog zatrpao novim gradivom, a za rukom jedva da smo progovorili
rije, jedva ekam da malo budemo sami. Odnosno, onoliko samo koliko je to mogue u razredu s
tridesetero drugih uenika.
Ali kad navuem kutu i izvadim pribor iz ormaria, srce mi se stegne pri pogledu na
Romana koji je i ovdje ve zauzeo moje mjesto.
"O, hej, Ever", kimne on, stavljajui novo isto platno na moj slikarski stalak dok ja stojim
pred njim s priborom u rukama, gledajui Damena koji je tako zadubljen u slikanje da me uope ne
zamjeuje.
I ba se spremam rei Romanu neka se nosi, kad se sjetim kako je Haven rekla da mrzim sve
nove ljude. Bojei se da moda ima pravo, prisilim se na osmijeh i stavim svoje platno na stalak s
Damenove druge strane, obeavi si da u sutra doi mnogo ranije i zauzeti svoje uobiajeno
mjesto.
"Reci mi, to radimo, kompa?" upita Roman, govorei kao Britanac i drei kist meu
zubima, prelazei pogledom s Damena na mene i natrag.
To je jo jedna stvar obino mi se jako svia britanski naglasak, ali kod njega me uasno
iritira. Vjerojatno zato to je laan. A oito jest, i s takvim naglaskom govori samo kad eli ispasti
frajer.
Ali im to pomislim, opet me obuzme osjeaj krivnje. Svi znaju da naglaeno pokuavanje
da ispadne frajer samo znak nesigurnosti. A tko se ne bi osjeao nesigurno prvoga dana u novoj
koli.
"Prouavamo izme", kaem, odluivi biti uljudna unato gru u elucu. "Proli mjesec
mogli smo birati, ali ovaj mjesec radimo fotore-realizam, budui da to proli put nitko nije
odabrao."
Roman me pogleda, poevi od iki koje putam pa sve do zlatnih havajanasica,
pogledom koji polagano, leerno prelazi mojim tijelom od ega mi eludac poskoi i zavee se u
vor, ali ne na onaj ugodan nain.
"Oki-doki. Znai mora izgledati stvarno, kao fotka", kae on, gledajui me u oi.
Uzvraam mu pogled, a on ga zadri ... nekoliko sekundi predugo. Ali odbijam se
promekoljiti ili skrenuti pogled. Nema teorije da popustim prije njega. Premda se to na povrini
doima posve bezazlenim, neto u vezi s tim mrano je, prijetee, kao neka vrsta izazova.
Ili moda ne.
Jer nakon to to pomislim, on kae:
"Amerike su kole genijalne! Doma, u starom kiovitom Londonu ..." namigne mi, "vie
vole teoriju nego praksu."
I odmah se posramim zbog toga to sam ga u mislima osuivala. Jer oito ne samo da je
zaista iz Londona, to znai da naglasak nije laan, nego Damen nije nimalo uzbunjen, a njegove su
ekstrasenzorne sposobnosti daleko rafiniranije od mojih.
Zapravo, ini se da mu se svia. to je jo gore za mene, jer praktiki dokazuje da Haven

24

Bosnaunited
ima pravo.
Zaista jesam ljubomorna.
I posesivna.
I paranoina.
A i oito mrzim nove ljude.
Duboko udahnem i pokuam opet, ne obazirui se na stisnuto grlo i gr u elucu, odluna u
namjeri da ispadnem prijateljski raspoloena pa makar morala glumiti.
"Moe slikati to god eli", kaem vedrim, prijateljskim tonom koji je u mom
nekadanjem ivotu, prije no to mi je poginula cijela obitelj i prije no to me Damen spasio
uinivi me besmrtnom, bio jedini ton kojim sam se ikad koristila. "Mora se samo potruditi da
izgleda to realistinije, kao fotografija. Zapravo, i trebali bismo se koristiti nekom fotografijom
kao predlokom, za nadahnue, a i za usporedbu kod ocjenjivanja. Tako da moemo dokazati da
smo postigli ono emu smo stremili."
Pogledam Damena, pitajui se je li uo ita od ovoga, i pomalo sam uzrujana to je odabrao
slikati radije nego da razgovara sa mnom.
"A to on slika?" upita Roman, kimnuvi prema Damenovu platnu, zavrenom prikazu
rascvjetale livade u Ljetozemlju. Svaka vlat trave, svaka kap vode, svaka cvjetna latica tako
blistava, tako opipljiva, tako stvar na kao da sam tamo. "Izgleda kao raj", kae on.
"I jest", apnem, toliko zadivljena slikom da sam odgovorila prebrzo, ne razmiljajui o
tome to sam rekla. Ljetozemlje nije samo sveto mjesto nego i naa tajna. Jedna od mnogih koje
sam obeala uvati.
Roman me pogleda podignutih obrva.
"Znai da je to neko stvarno mjesto?"
Ali prije nego to stignem odgovoriti, Damen odmahne glavom i kae: "Rado bi ona da jest,
ali nije. Izmislio sam ga, postoji samo u mojoj glavi." A onda mi uputi pogled uz koji je bila
prikvaena telepatska poruka pazi.
"Pa kako e onda dobiti peticu? Ako nema fotografiju koja dokazuje postojanja tog
mjesta?" upita Roman, ali Damen samo slegne ramenima i vrati se slikanju.
Ali Roman nas jo uvijek promatra kroz stisnute oi pa znam da ne mogu dopustiti da
razgovor ostane na tome. Zato ga pogledam i kaem:
"Damen ne voli slijediti tua pravila. Radije stvara vlastita." Prisjeam ne svih onih
situacija kad me uspio nagovoriti na markiranje, klaenje na konje i jo gore stvari.
Kad Roman kimne i okrene se prema svom platnu, a Damen mi telepatski poalje buket
crvenih tulipana, znam da je sve prolo dobro, naa je tajna sigurna i sve je u redu. Pa zamoim kist
u boju i vratim se poslu. Jedva ekam da zazvoni pa da moemo k meni i da pone prava lekcija.
Nakon sata, spakiramo svoje stvari i zaputimo se prema parkiralitu. Unato odluci da u
biti ljubazna prema novom tipu, ne mogu suspregnuti osmijeh kad vidim da je parkirao auto na
drugom kraju.
"Vidimo se sutra", doviknem, osjeajui olakanje to vie ne moram biti u njegovoj
blizini, jer unato tomu to su svi zalueni njime, ne dijelim njihove osjeaje ma koliko se trudila.
Otkljuam auto i bacim torbu na pod pa se spremim sjesti za upravlja, ali prije toga kaem
Damenu:

25

Bosnaunited
"Miles ima probu, a ja idem ravno doma. Ide za mnom?"
Okrenem se i iznenaeno shvatim da stoji ispred mene, jedva se zamjetno ljuljajui na
nogama, a lice mu je napeto.
"Jesi li dobro?" Prislonim mu dlan na lice, da vidim ima li temperaturu ili je znojan, premda
ne oekujem nita slino. On odmahne glavom i pogleda me, ali na jedan kratki trenutak kao da mu
je iz lica istekla sva boja, ali za treptaj oka sve je opet bilo kao prije.
"Oprosti, samo mi je nekako udno u glavi", kae on, sklopivi oi i primivi se prstima za
korijen nosa.
"Ali mislila sam da se ne moe razboljeti, da se ne moemo razboljeti?" kaem, poseui
za torbom, ne uspijevajui sakriti paniku u glasu. Moda e mu od par gutljaja besmrtnikog soka
biti bolje, jer njemu treba mnogo vie nego meni. Premda nismo sigurni zato. Damen misli da je
est stoljea ispijanja tog soka stvorilo neku vrstu ovisnosti, tako da svake godine mora piti sve vie
da bi postigao isti uinak. to znai da e se isto najvjerojatnije dogoditi i meni. Premda mi se to
ini kao daleka budunost, nadam se da e mi prije toga pokazati kako da sama pripremim taj
eliksir, da ne moram uvijek gnjaviti njega.
Ali ne stignem izvaditi svoju bocu, jer on je ve uzeo svoju. Povue velik gutljaj, privue
me k sebi i pritisne usne o moj obraz.
"Dobro sam. Zaista. Hoe li se utrkivati do kue?"

26

Bosnaunited

VII

Damen vozi brzo. Luaki brzo. To to oboje imamo napredni vidovnjaki radar koji
dobro doe za otkrivanje policije, prometa koji nam dolazi ususret, pjeaka, ivotinja lutalica i bilo
ega drugog to bi nam ne moglo nai na putu ne znai da ga trebamo zlorabiti.
Ali Damen oito ne misli tako. Zato je on ve parkiran pred mojom kuom dok ja tek
skreem na prilaz.
"Mislio sam da nikad nee stii", smije se, slijedei me uza stube prema mojoj sobi, gdje se
baci na moj krevet, povue me za sobom i nagne se poljubiti me poljupcem za koji se nadam da
nikad nee zavriti. Ne bih imala nita protiv da cijelu vjenost provedem u njegovu zagrljaju.
Spoznaja da pred sobom zaista imamo bezbroj dana ini me toliko sretnom da je to gotovo previe.
Dodue, nije uvijek bilo tako. Kad sam saznala istinu, isprva sam bila vrlo uzrujana do te
mjere da sam se neko vrijeme drala dalje nd njega, dok ne posloim stvari u glavi. Mislim, ne
dogaa se svaki dan da ti netko kae:
"Oh, usput budi reeno, besmrtan sam, a i tebe nam uinio takvom."
Premda mu isprva nisam htjela povjerovati, nakon to me je podsjetio kako sam poginula u
nesrei, kako sam ga pogledala ravno u oi kad me oivio i kako sam te oi prepoznala kad sam ga
prvi put vidjela u koli, nisam mogla porei daje to istina.
No, to ne znai da sam je bila voljna prihvatiti. Bilo mi je dovoljno teko nositi se s baraom
ekstrasenzornih sposobnosti potaknutih iskusvom bliske smrti (bliske ustraju na tom nazivu,
premda sam zaista bila mrtva): sposobnou da ujem misli, da kroz dodir saznam cijele ivotne
prie, da razgovaram s mrtvima i tako dalje. Da i ne spominjem da, ma kako god to fora zvualo,
biti besmrtna znai i da nikada neu prijei preko mosta, nikad neu stii na drugu stranu i opet
vidjeti svoju obitelj. Kad se to uzme u obzir, cijena nije mala.
Odmaknem se, nevoljko odvojivi usne od njegovih, pa mu se zagledam u oi iste te oi
koje gledam ve etiristo godina. Ma koliko se trudila, ne mogu u sjeanje prizvati nau zajedniku
prolost. Zna je samo Damen, koji je proteklih est stoljea ostao isti.
"O emu razmilja?" upita on, prstima pratei krivulju mog obraza, ostavljajui topao trag
na mojoj koi.
Duboko udahnem, znajui koliko mu je vano ivjeti u sadanjosti, ali zaista bih htjela
saznati neto o svojoj prolosti o naoj prolosti.
"Razmiljala sam o naem prvom susretu", kaem, gledajui kako die obrvu i vrti glavom.
"Jesi li? A ega se tono sjea?"
"Niega", slegnem ramenima. "Apsolutno niega. Zato se i nadam da e mi ti rei. Ne
mora mi ispriati sve, znam da se ne voli prisjeati prolosti. Jednostavno me zanima kako je sve
ovo poelo, kako smo se upoznali."
Odmakne se od mene i legne na lea pa ostane leati nepomino, stisnutih usana. Bojim se
da bi to mogla biti jedina reakcija koju u dobiti.
"Molim te", apnem, primaknuvi mu se blie i sklupavi se uz njega. "Nije poteno da ti
zna sve detalje, a ja nemam pojma. Daj mi neto za to se mogu uhvatiti. Gdje smo ivjeli? Kako
sam izgledala? Kako smo se upoznali? Je li to bila ljubav na prvi pogled?"

27

Bosnaunited
Malo se pomakne, a zatim se okrene na bok i zakopa prste u moju kosu pa kae:
"Bilo je to u Francuskoj, 1608."
S mukom progutam i brzo udahnem, jer elim uti jo.
"U Parizu, da budem precizan."
Pariz! Odmah si zamislim profinjene haljine, ukradene poljupce na Pont Neufu, traanje s
Marie Antoinette ...
"Bio sam pozvan na veeru kod prijatelja ..." On zastane, pogleda nekamo kraj mene u
prola stoljea. "A ti si radila kod njih kao slukinja."
Slukinja?
"Jedna od njihovih slukinja. Bili su vrlo imuni. Imali su mnogo slugu."
Leim, zabezeknuta. To nisam oekivala.
"Nisi bila kao druge", kae on, a glas mu se spustio gotovo do apta. "Bila si prelijepa.
Nevjerojatno lijepa. Izgledala si slino kao sad." Nasmijei se i uhvati pramen moje kose pa ga
protrlja meu prstima. "Takoer, ba kao i sad, bila si siroe. Izgubila si cijelu obitelj u poaru.
Ostala si bez iega, bez skrbnika, pa su te moji prijatelji zaposlili."
Grlo mi se stisne, jer nisam sigurna kako se osjeam u vezi s tim. Hou rei, kakva korist od
reinkarnacije ako smo prisiljeni stalno iznova proivljavati iste bolne trenutke.
"I da, samo da zna, bila je to ljubav na prvi pogled. Nepovratno sam se zaljubio u tebe.
Onog trena kad sam te ugledao, znao sam da moj ivot nikad vie nee biti isti."
Gleda me, prsti su mu na mojim sljepoonicama, a njegov me pogled vue unutra,
predstavljajui mi taj trenutak u svoj njegovoj jaini, kao da sam zaista tamo.
Moja plava kosa skrivena je ispod kapice, plave su mi oi stidljive i boje se podii pogled, a
u tako neuglednoj odjei i sa uljevitim rukama, lako je previdjeti moju ljepotu.
Ali Damen je vidi. im sam ula u sobu, njegove su oi pronale moje. I ide dalje od
neugledne vanjtine, ravno do due koja se odbija sakriti.
I tako je tamnokos, tako zgodan, tako profinjen da skrenem pogled. Znajui da samo jedno
puce na njegovu kaputu vrijedi vie no to ja zaradim u godinu dana. Ne moram dvaput pogledati
da bih znala da je predobar za mene ...
"Svejedno, morao sam biti oprezan, jer ..."
"Jer si ve bio u braku s Drinom!" apnem, gledajui prizor u svojoj glavi naula sam
kako jedan od gostiju pita za nju, a oi su nam se nakratko srele kad je Damen odgovorio:
"Drina je u Maarskoj. Rastali smo se." Znajui da e se time dovesti u sredite skandala,
ali bilo mu je vanije da ja to ujem nego to e oni misliti ...
"Ona i ja ve smo ivjeli odvojeno, tako da to nije bio problem. No, morao sam biti oprezan
zato to se u to vrijeme nije blagonaklono gledalo na meuklasne veze. A budui da si bila tako
nevina, tako ranjiva na toliko mnogo naina, nisam ti htio izazvati nevolje, pogotovo ako mi
osjeaji nisu uzvraeni."
"Ali bili su!" kaem, gledajui kako se dogaaji dalje odvijaju, kako ga sreem svaki put
kad idem u grad.
"Bojim se da sam te pratio." Pogleda me pokajniki. "Sve dok se ve nismo toliko puta sreli
da si mi poela vjerovati. A onda ..."
A onda smo se sastajali potajno ukradeni poljupci pred ulazom za poslugu, strastveni

28

Bosnaunited
zagrljaj u mranoj uliici ili u unutranjosti njegove koije.
"Samo to sad znam da to nije bila tako velika tajna kao to sam mislio ..." uzdahne on.
"Drina uope nije bila u Maarskoj, nego je cijelo vrijeme bila tamo. Promatrajui, kujui planove,
elei me ponovno osvojiti pod svaku cijenu." Duboko udahne, a viestoljetno mu se aljenje jasno
vidjelo na licu. "elio sam se brinuti za tebe, Ever. elio sam ti pruiti sve to ti srce eli. Htio sam
te drati na dlanu kao kraljevnu. Nikad prije nisam bio tako sretan i tako iv kao kad sam te
napokon uspio nagovoriti da pode sa mnom. Trebali smo se sastati u pono ..."
"Ali ja nisam dola", kaem, videi ga kako koraa gore-dolje, zabrinut, uzrujan, uvjeren da
sam se predomislila ...
"Tek sam sljedeeg dana saznao da si poginula u nesrei, da te pregazila koija dok si ila
prema meni." Kad me pogleda, vidim svu njegovu tugu nepodnoljivu, sveproimajuu, razornu
bol. "U to mi vrijeme ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bi to moglo biti Drinino djelo.
Nisam imao pojma da je tako sve dok ti to nije priznala. inilo se kao nesrea, strana nesrea. A
pretpostavljam da sam bio previe tup od boli da bih posumnjao na ita drugo ..."
"Koliko sam imala godina?" upitam, jedva diui. Znam da sam bila mlada, ali elim
detalje.
On me privue blie sebi, prstima mi prati crte lica. Kae:
"Imala si esnaest godina i zvala si se Evaline." Usne mu se igraju oko mog uha.
"Evaline", apnem, osjetivi trenutnu povezanost sa svojom traginom ranijom
inkarnacijom koja je ostala siroe, koju je Damen volio, koja je umrla u dobi od esnaest godina
to nije tako razliito od mene danas.
"Tek mnogo godina poslije, kad sam te opet vidio u Novoj Engleskoj, gdje si ivjela kao ki
jednog puritanca, poeo sam vjerovati u sreu."
"Ki jednog puritanca?" Zagledam mu se u oi i promatram sliku koju mi pokazuje:
tamnokosu djevojku blijede puti u strogoj plavoj haljini. "Jesu li svi moji ivoti bili tako dosadni?"
Zavrtim glavom. "A kakva me strana sudbina snala u tom ivotu?"
"Utopila si se." On uzdahne, a im je to rekao, mene opet preplavi njegova strana bol. "Bio
sam tako shrvan da sam odmah otplovio natrag u London, gdje sam povremeno ivio mnogo
godina. I ba sam se spremao u Tunis kad si se opet pojavila kao prekrasna, bogata i prilino
razmaena ki jednog londonskog zemljoposjednika."
"Pokai mi!" Stisnem se uz njega, eljna slika glamuroznijeg ivota prstima prati liniju
mog ela, a u glavi mi se pojavi lijepa brineta u prekrasnoj zelenoj haljini, kose visoko podignute u
zamrenu frizuru i s blistavim nakitom.
Bogata, razmaena, neiskrena koketa iji je ivot samo niz zabava i odlazaka u kupnju
koja na umu ima nekog drugog sve dok ne upozna Domena ...
"A taj put?" upitam, alei za njom, ali moram znati kako je otila.
"Straan pad." On sklopi oi. "Tada sam ve bio uvjeren da me netko kanjava da sam
dobio vjeni ivot, ali ivot bez ljubavi."
Dlanovima mi obujmi lice, a iz prstiju mu struji takva njenost, takvo potovanje, takva
slatka toplina da zamirim i primaknem mu se blie. Usredotoujem se na dodir njegove koe dok
nam se tijela priljubljuju, a svijet oko nas polako nestaje, sve dok ne ostanemo samo mi nema
prolosti, nema budunosti, samo ovaj trenutak u sadanjosti. S njim sam i on je sa mnom, a tako
nam je i sueno biti cijelu vjenost. Premda su svi ti prijanji ivoti moda i bili zanimljivi, njihov

29

Bosnaunited
je jedini smisao bio da nas dovedu do ovoga. A sad kad vie nema Drine, niko nam ne stoji na putu
nita osim mene. I premda elim znati sve to se prije dogodilo, zasad moe priekati. Vrijeme je
da prerastem sitne ljubomore i nesigurnosti, da prestanem pronalaziti izlike i da se napokon, nakon
toliko godina, odvaim na sljedei korak. Ali ba kad mu se to spremam rei, on se tako naglo
odmakne od mene da mi treba trenutak da doem do njega.
"to je?" zavapim, vidjevi da palcima pritie sljepoonice dok se bori za zrak. Kad se
okrene prema meni, vidim da me uope ne prepoznaje. Gleda kroz mene.
Ali tek to sam to primijetila, ve je prolo, a u njegovu je pogledu opet toplina na koju sam
navikla. On protrlja oi i zatrese glavom, pogleda me pa kae:
"Nisam se ovako osjeao od ..." Zastane i zagleda ne u prazno. "Pa ... moda se nikad nisam
ovako osjeao." No, vidjevi zabrinutost na mom licu, doda: "Ali dobro sam, zaista." I dalje ga ne
putam pa se nasmijei i kae: "Hej, a da odemo u Ljetozemlje?"
"Stvarno?" upitam, a oi mi zaiskre.
Kad sam prvi put bila u tom prekrasnom mjestu, toj arobnoj dimenziji izmeu dimenzija,
bila sam mrtva. A i tako opinjena tom ljepotom da sam odbila otii. Drugi put me tamo odveo
Damen. Otkad mi je pokazao sve udesne mogunosti, jedva ekam da opet odem tamo. Ali kako u
Ljetozemlje mogu doi samo duhovno visokorazvijene osobe (ili oni koji su ve mrtvi), ne mogu
onamo otii sama.
"Zato ne?" slegne on ramenima.
"A to je s instrukcijama?" upitam, glumei da me zanima uenje novih trikova, a zapravo
bih radije ila u Ljetozemlje gdje se sve to postie trenutano i bez napora. "A ni ti se ne osjea
dobro." Opet mu stisnem ruku, primjeujui kako se uobiajena toplina i trnci jo nisu potpuno
vratili.
"Mnogo se toga moe nauiti i u Ljetozemlju." On se nasmijei. "A ako mi doda moj sok,
osjeat u se dovoljno dobro da nam otvorim portal."
Ali ak i nakon nekoliko velikih gutljaja, ne uspijeva otvoriti portal.
"Moda ti ja mogu pomoi?" kaem, pogledavajui kapi znoja koje su mu izbile na elu.
"Ne. Samo sam ... Zamalo sam uspio. Daj mi jo sekundu", promrmlja on, stisnuvi zube,
odluan u naumu da nas prebaci onamo.
Posluam ga. Zapravo, pustim neka se sekunde pretvore u minute, ali jo uvijek nita.
"Ne razumijem", zakilji on. "To mi se nije dogodilo nijednom otkad sam nauio otvarati
portal."
"Moda je to zato to se ne osjea dobro." Gledam kako otpija gutljaj, pa jo jedan i jo
jedan. No, kad sklopi oi i pokua opet, rezultat je isti kao prije. "Mogu li ja probati?"
"Zaboravi. Ne zna kako", kae on, a u glasu mu je otrina koju ne elim uzeti k srcu, jer
znam da je vie odraz njegove frustracije samim sobom nego mojim rijeima.
"Znam da ne znam kako, ali mislila sam da bi me mogao nauiti kako, a onda bih ..."
Ali prije no to stignem zavriti, on ustane s kreveta i ushoda se po sobi.
"To je proces, Ever. Trebale su mi godine da nauim kako doi tamo. Ne moe
jednostavno preskoiti sredinu knjige da bi proitala kraj." Zavrti glavom i nasloni se na moj radni
stol, tijelo mu je kruto i napeto, a izbjegava moj pogled.
"Kad si zadnji put proitao knjigu, a da ve nisi znao poetak, sredinu i kraj?" nasmijeim

30

Bosnaunited
se.
Pogleda me, a lice mu je niz tvrdih rubova i kuteva, ali samo na trenutak prije nego to
krene prema meni, primi me za ruku i kae:
"Hoe pokuati".
Kimnem.
Odmjerava me, oito sumnjajui da u uspjeti, ali elei mi ugoditi.
"Dobro onda, udobno se smjesti, ali nemoj tako prekriiti noge. To prekida protok ija."
"ija?"
"i je samo nobl rije za energiju", nasmijei se on. "Ali moe sjesti U poloaj lotosa, to je
u redu."
Odbacim japanke sa stopala i pritisnem tabane na tepih, sjedei onoliko udobno i oputeno
koliko mi uzbuenje doputa.
"Obino je potreban dugi niz meditacija, ali s obzirom na to da nemamo vremena i da si ti
ve prilino napredna, preskoit emo taj dio i prijei na stvar, dobro?"
Kimnem, jedva ekajui da ponemo.
"Sklopi oi i zamisli da ispred tebe lebdi veo priguene zlatne svjetlosti", kae on,
isprepliui prste s mojima.
Uinim tako, zamislivi isti onakav veo kakav me prije tamo odveo, onaj koji mi je Damen
stavio na put da me spasi od Drine. Tako je predivan, tako blistav i tako sjajan da mi se srce nadima
od radosti dok podiem ruku prema njemu, udei za tim da je uronim u to svjetlo, udei za
povratkom na to magino mjesto. I ba kad ga moji prsti dotaknu i samo to nisu proli kroz njega,
veo se skupi i nestane, a ja nam opet u svojoj sobi.
"Ne mogu vjerovati! A bila sam tako blizu!" Okrenem se prema Damenu. "Bio je tono
preda mnom! Jesi li ga vidio?"
"Zaista si dola nevjerojatno blizu", kae on. Premda mu je pogled njean, osmijeh mu je
usiljen.
"A da probam opet? I da ovoga puta pokuamo zajedno?" upitam, ali nade mi brzo potonu,
jer on zavrti glavom i okrene se od mene.
"Ever, i jesmo radili zajedno", promrmlja on, otare znoj s ela i skrene pogled. "Bojim se da
nisam dobar uitelj."
"Ma, smijeno! Izvrstan si uitelj, samo to ti danas nije dobar dan, to je sve." Ali kad ga
pogledam, jasno mi je da ga nisam razuvjerila. Pa promijenim taktiku i svalim krivnju na sebe: "Ja
sam kriva. Loa sam uenica. Lijena sam, nemarna i veinu vremena provodim u pokuajima da ti
skrenem pozornost na sebe pa da se moemo maziti." Stisnem mu ruku. "Ali sad sam to prerasla i
odsad nadalje bit u jako ozbiljna, Samo mi daj jo jednu priliku i vidjet e."
Gleda me, ne ba uvjeren da e upaliti, ali ne eli me razoarati. Primi me za ruku pa opet
pokuamo, oboje zamirimo i predoimo si taj velianstveni svjetlosni portal. Ali ba kad pone
poprimati oblik, u kuu ue Sabine i krene uza stube pa se, zateeni, brzo odmaknemo svaki na
svoj kraj sobe.
"Damene, i inilo mi se da je to tvoj auto na prilazu." Ona skine sako i u nekoliko koraka
prijee od vrata do mog stola. Nabrijana energija iz ureda jo uvijek se dri za nju dok mu prua
ruku, pogleda usredotoena na bocu koju on dri na koljenima. "Znai ti si taj koji je navukao

31

Bosnaunited
Ever." Pogledava nas kroz suene oi, napuivi usne kao da sad napokon ima dovoljno dokaza.
Brzo pogledam Damena, a grlo mi se stisne od panike, dok se pitam kako e joj objasniti.
Ali on se samo nasmije i kae:
"Kriv sam! Veini ljudi se ne svia, ali ini se da ga Ever iz nekog razloga smatra
ukusnim." A onda se nasmijei osmijehom koji bi trebao biti uvjerljiv, ako ne i armantan. Ako se
mene pita, uspio je postii oboje.
Ali Sabine ga i dalje samo gleda, nimalo dirnuta.
"Kao da je nita drugo vie i ne zarima. Kupujem tone hrane, ali ona odbija jesti."
"Nije istina!" kaem, uzrujana to opet nainje istu temu, pogotovo pred Damenom. Ali kad
mi pogled padne na mrlju od ledenog aja na njenoj bluzi, moja se uzrujanost pretvori u ljutnju.
"Odakle ti ta mrlja?" upitam, pokazujui prema njoj kao da je grimizno slovo, ig sramote, znajui
da moram uiniti sve to je u mojoj moi da je sprijeim da opet ode tamo.
Ona spusti pogled na bluzu, prstima protrlja mrlju i nakratko se zamisli pa slegne ramenima
i ree:
"Zaletjela sam se u nekog." Po nainu kako je to rekla, tako leerno, tako usput, tako
nehajno, oito je da taj susret nije na nju ostavio ni priblino takav dojam kao na Munoza.
"I, vrijedi li jo uvijek dogovor za subotu naveer?" upita ona.
S mukom progutam, telepatski molei Damena neka samo kimne, nasmijei se i odgovori
potvrdno, premda nema pojma o emu to ona govori, budui da mu jo nita nisam spomenula.
"Rezervirala sam nam stol u osam."
Zadrim dah, gledajui ga kako se smijei i kima, ba kao to sam ga zamolila. ak i ode
korak dalje no to je trebao pa doda:
"Ne bih to propustio."
Damen prui ruku Sabine pa krene prema vratima, prstiju isprepletenih s mojima, aljui mi
onu predivnu toplinu kroz cijelo tijelo.
"ao mi je zbog te veere", kaem, gledajui gore u njega. "Nadala sam se da e biti
prezauzeta poslom i da e zaboraviti na to."
On me poljubi u obraz i ue u auto.
"Stalo joj je do tebe. eli se uvjeriti da sam dovoljno dobar, poten i da te neu povrijediti.
Vjeruj mi, ve smo nekoliko puta proli kroz to. I premda je jednom ili dvaput bilo gusto, ne sjeam
se da sam ikad pao na tom ispitu." Nasmijei mi se.
"Ah da, strog puritanski otac", kaem, zakljuivi da je to savren opis previe zatitnikog
roditelja.
"Iznenadila bi se", nasmije se Damen. "Bogati zemljoposjednik bio je puno tvri orah. A
ipak, uspio sam se provui mimo njega."
"Moda e mi jednoga dana pokazati svoju prolost", kaem. "To kakav ti je ivot bio prije
nego to smo se upoznali. Voljela bih vidjeti tvoj dom, tvoje roditelje, to kako si postao ovakav ..."
Glas mi zamre, jer u oima mu ugledam bljesak boli i shvatim da jo uvijek nije spreman
razgovarati o tome. Uvijek se zatvori, odbije podijeliti svoju prolost sa mnom, to samo pojaava
moju znatielju.
"Nita od toga nije vano", kae on, pusti mi ruku i pone namjetati retrovizor samo da
me ne mora pogledati."Sad je jedino to je vano."

32

Bosnaunited
"Da, ali Damene ..." ponem, elei mu objasniti da nisam samo radoznala, nego udim za
bliskou i elim da mi vjeruje dovoljno da mi povjeri te stare tajne. Ali kad ga ponovno pogledam,
znam da je bolje ne navaljivati. Osim toga, moda je vrijeme da i ja pokaem malo povjerenja u
njega.
"Razmiljala sam ..." kaem, prkajui po rubu suknje.
On me pogleda, a ruka mu je ve na mjenjau, jer sprema se krenuti. "Mogao bi nazvati i
rezervirati", kimnem, stisnutih usana, ne skidajui pogled s njega. "Zna to mislim. Montage ili
Ritz", dodam, suzdravajui dah dok njegove prekrasne tamne oi pogledom obuhvatili i moje lice.
"Sigurna si?"
Kimnem. Znajui da zaista jesam. Na taj trenutak ekamo ve stotinama godina pa emu
otezati.
"Apsolutno", kaem i pogledam ga u oi.
On se nasmijei, a lice mu se ozari prvi put toga dana. Lakne mi to opet izgleda normalno,
nakon onog neobinog ponaanja: suzdranosti u koli, injenice da nije mogao otvoriti portal i da
se ne osjea dobro jer sve je to tako netipino za Damena kojega poznajem. On je uvijek tako
snaan, tako seksi, prekrasan i neranjiv imun na slabosti i loe dane. Vidjeti ga tako ranjivog,
potreslo me vie no to elim priznati.
"Dogovoreno", kae on, ispunivi mi naruje desecima prikazanih crvenih tulipana prije
nego to brzo krene s prilaza.

33

Bosnaunited

VIII

Kad sam sljedeeg jutra vidjela Damena na parkiralitu, sve moje brige nestaju. im mi
otvori vrata i pomogne izii iz auta, vidim kako zdravo izgleda, kako je nevjerojatno zgodan, a kad
mu pogledam u oi jasno mi je da je jueranja udna situacija iza nas. Zaljubljeniji smo no ikad.
Ozbiljno. Kroz cijeli sat engleskog jedva uspijeva skinuti ruke s mene. Stalno se naginje prema
mojoj klupi i ape mi na uho, to gospodinu Kobinsu ide na ivce, a Stacia i Honor se zgraaju. Ne
poputa ni za rukom, milujui me po obrazu i gledajui me u oi, prekidajui samo na trenutak, da
popije malo crvenog soka, ali odmah se vrati tamo gdje je stao i apue mi slatke njenosti na uho.
Kad se ponaa tako, obino je to dijelom iz ljubavi, a dijelom zato da utia svu buku i
energiju sve nasumine zvukove, slike i boje kojima sam stalno bombardirana. Otkad sam
spustila tit koji sam podigla prije nekoliko mjeseci, tit koji je utiao sve i uinio me jednako
neupuenom u stvari oko mene kao to sam bila prije nesree, jo uvijek nisam pronala neto ime
bih ga zamijenila, neto to bi mi omoguilo kanalizirati energije koje elim primiti i blokirati one
koje ne elim. Kako je to Damen oduvijek postizao s lakoom, ne zna kako bi me pouio.
Ali sad kad se opet vratio u moj ivot, to mi se vie ne ini tako nunim, jer i sam zvuk
njegova glasa moe utiati cijeli svijet, a od njegova mi dodira bridi cijela koa. Kad mu pogledam
u oi, pa, recimo samo istog trena osjetim toplo, prekrasno, magnetino privlaenje kao da sve
drugo na svijetu prestane postojati i ostanemo samo nas dvoje. Damen je kao moj savreni psihiki
tit, moja druga polovica. A ak i kad ne moemo biti zajedno, misli i slike koje mi alje telepatski
imaju umirujui uinak.
Ali danas, sve te slatke njenosti nisu samo zato da bi me zatitio, jer veinom se tiu naeg
plana. Sobe koju je unajmio u hotelu Montage. I toga koliko ve dugo udi za tim.
"Moe li zamisliti kako je ekati neto etiristo godina?" apne mi, a usne mu dodiruju
moje uho.
"etiristo? Mislila sam da ivi ve esto godina", kaem, odmaknuvi se malo da mu
mogu vidjeti lice.
"Naalost, prola su dva stoljea prije nego to sam te pronaao", apne on, a usne mu opet
krenu na put od mog vrata do uha. "Dva vrlo usamljena stoljea, ako smijem dodati."
Progutam s mukom. Znajui da ta usamljenost o kojoj govori ne znai nuno da je bio sam.
Zapravo, upravo je suprotno. Ali ne elim to spomenuti pa ne kaem nita. Odluim ne obazirati se
na to, odbaciti nesigurnost i krenuti dalje. Kao to sam mu obeala.
Odbijam razmiljati o tome kako je proveo ta dva stoljea bez mene.
Ili kako je proveo sljedeih etiri stotine godina u pokuajima da preboli injenicu da me
izgubio.
Niti u ikad razmiljati o est stoljea prednosti koje ima u prouavanju, prakticiranju ...
ahm ... senzualnog umijea.
I apsolutno, ni u kojem sluaju neu razmiljati o prelijepim, iskusnim enama koje je
poznavao svih tih godina.
A-a.
Ba neu.

34

Bosnaunited
Odbijam i pomisliti na to.
"Da te pokupim u est?" upita on, skupivi mi kosu na potiljku i uvijajui je u dugaki plavi
konop. "Mogli bismo prvo na veeru."
"Zato, kad ne jedemo ..." podsjetim ga.
"Ah, da. Ima pravo." Nasmijei se i pusti mi kosu, koja mi se opet rairi oko ramena sve do
pola lea. "Siguran sam da emo ve pronai neto drugo ime emo prikratiti vrijeme."
Nasmijeim se, jer ve sam rekla Sabine da u prespavati kod Haven, nadajui se da nee
provjeravati. Neko mi je vjerovala na rije, ali sve otkad su me uhvatili u alkoholiziranom stanju,
zamalo izbacili iz kole, a jo sam uz to i prestala jesti, vie mi nije tako sklona vjerovati, a da prije
toga ne provjeri govorim li istinu.
"Jesi li sigurna da ti je to okej?" upita Damen, krivo protumaivi izraz na mom licu kao
neodlunost, premda su u pitanju samo ivci.
Nasmijeim se i nagnem se prema njemu da ga mogu poljubiti, jer elim izbrisati sve
sumnje (vie svoje nego njegove), ba u trenutku kad Miles baci svoju torbu na stol i kae:
"O, gle, Haven! Eto ih opet! Golupii su se vratili."
Odmaknem se, a lice mi pocrveni od nelagode, dok se Haven smije isjeda pokraj njega,
pogledom pretraujui stolove u kantini.
"Gdje je Roman? Je li ga netko vidio?"
"Bio je na satu sa mnom", slegne Miles ramenima, pognut nad scenarijem i otvarajui
jogurt.
Bio je i na povijesti, pomislim, prisjeajui se kako sam ga ignorirala cijeli sat, unato
njegovim brojnim pokuajima da mi privue pozornost. Kad je zazvonilo za kraj sata, ostala sam u
uionici, pretvarajui se da traim neto u torbi, odluivi se radije za prodoran pogled profesora
Munoza i njegove proturjene misli o meni (dobre ocjene naspram injenice da sam udakinja)
nego za susret s Romanom.
Haven slegne ramenima i otvori svoju kutiju s kolaima, uzdahne pa kae:
"Pa, bilo je dobro dok je trajalo."
"O emu govori?" Miles podigne pogled, a ona pokae ravno naprijed, iskrivivi usta i
tuna pogleda izvivi obrve dok svi pratimo njen prst do stola za kojim se Roman smije i razgovara
sa Stacijom, Honor, i Migom i ostalim najpopularnijim klincima. "Velika stvar", slegne on
ramenima. "Vratit e se on, vidjet e."
"Ne moe to znati", kae Haven i guli papirnatu koaricu s mafina, ne skidajui pogled s
Romana.
"Ma daj, molim te. Stoput smo to ve vidjeli. Svaki novi uenik koji je bar malo kul, u neko
doba zavri za njihovim stolom. Ali pravi kuleri nikud ne ostanu dugo jer oni zavre za naim
stolom", nasmije se, lupkajui ruiasto nalakiranim noktom po utom plastinom stolu.
"Sa mnom nije bilo tako", kaem, elei skrenuti pozornost s Romana, svjesna da sam ja
jedina kojoj je drago da se, umjesto k nama, priklonio popularnoj kvadri. "Ja sam od prvog dana za
ovim stolom", podsjetim ih.
"Je, istina, ima i iznimaka", nasmije se Miles. "Dodue, ja sam mislio im Damena. Sjea se
kako je neko vrijeme bio s njima? Ali na kraju je ipak doao k sebi i pronaao put natrag k nama.
Tako e i Roman."

35

Bosnaunited
Zurim u svoj sok, vrtei bocu po rukama. Jer, premda znam da Damen nije zaista koketirao
sa Stacijom, da je to radio samo zato da me trgne, da vidi je li mi stalo, slike njih dvoje zajedno
zauvijek su mi urezane u sjeanje.
"Da, tako je", kae Damen, stisnuvi mi ruku i poljubivi me u obraz, naslutivi moje misli
unato tomu to ih ne moe uvijek proitati. "Stvarno sam doao k sebi."
"Vidi? Zato trebamo imati vjere u to da e i s Romanom biti tako." Miles kimne. "A ako ne
bude, onda nikad ni nije bio kul, tono?"
Haven slegne ramenima i zakoluta oima, liui glazuru s palca, pa promrmlja:
"Ma svejedno."
"Zato ti je uope toliko stalo?" Miles zakilji prema njoj. "Zar nisi luda za Joshom?"
"Jesam", kae ona, izbjegavajui njegov pogled i otresajui nepostojee mrvice s krila.
Ali kad je pogledam, vidim da joj aura treperi i vibrira laljivo zeleno pa znam da ne govori
istinu. Zaluena je njime i toka. Ako Roman dijeli njene osjeaje, onda zbogom, Josh, i zdravo,
ljigave.
Otvaram svoju kutiju s uinom pa prkam po hrani, pretvarajui se da me zanima, kad
zaujem:
"Ej, buraz, kad je premijera?"
"Zastor se die u osam. Zato? Dolazi?" upita Miles. Pogled mu zablista, a po tome kako
mu je aura zasjala, jasno mi je da se nada tome.
"Nema teorije da bih to propustio", kae Roman i sjedne na klupu pokraj Haven pa je gurne
ramenom na najljigaviji, najneiskreniji nain. Oito je svjestan uinka koji e to imati pa se ne
ustruava iskoristiti, priliku.
"I, kakav je ivot meu popularnom kvadrom? Je li sve onako kako si zamiljao da e
biti?" upita ona, glasom koji bi se ako joj ne vidi auru mogao smatrati koketnim. Ali ja znam da
misli ozbiljno, jer aure ne lau.
Roman isprui ruku prema njoj i njeno joj odmakne ike s lica. Ta je gesta tako intimna
da joj se obrazi zaare.
"Molim?" upita on, gledajui je ravno u oi.
"Zna, stol A? Tamo gdje si sjedio?" promrmlja ona, pokuavajui ostati pribrana pod
njegovom arolijom.
"Sustav kasta za rukom", kae Miles, prekinuvi aroliju i odgurnuvi od sebe napola
pojeden jogurt. "Isto kao i u svim drugim kolama. Svi su podijeljeni u klike kojima je cilj da sve
druge dre po strani. Ne mogu si pomoi, takvi su. A ti ljudi s kojima si sjedio ... E, oni su glavna
klika, to ih prema kolskom sustavu kasta ini vladarima, za razliku od ljudi s kojima sad
sjedi." On pokae na sebe. "Koji su inae poznati kao Nedodirljivi."
"Drek!" kae Roman, odmaknuvi se od Haven i odepivi svoju limenku sa sokom.
"Totalna glupost. Ne vjerujem u to."
"Nije vano vjeruje li ili ne, svejedno je tako." Miles slegne ramenima, eznutljivo
gledajui stol A, jer unato tomu to stalno ponavlja da je na stol istinski kul stol, bolno je svjestan
injenica da smo u oima uenika srednje kole Bay View sve samo ne to.
"Moda je tebi tako, ali meni nije. Ne podnosim segregaciju, buraz. Volim slobodno i
otvoreno drutvo u kojem mi je doputeno kretati se naokolo i istraivati sve svoje opcije." Pogleda

36

Bosnaunited
Damena pa nastavi: "A ti? Vjeruje u sve to?"
Ali Damen samo slegne ramenima i nastavi me gledati. Uope ne mari za A-kvadru i
B-kvadru i tko je kul, a tko nije. Ja sam jedini razlog zato se upisao u ovu kolu, ja sam jedini
razlog zato je jo uvijek ovdje.
"Pa, lijepo je imati san", uzdahne Haven, gledajui svoje kratke crne nokte. "Ali jo je
ljepe kad postoji barem mala mogunost da ti se taj san jednoga dana i ostvari."
"E, tu ima krivo, maco. To uope nije san", nasmijei se Roman smijehom od kojega joj
aura postane blistavo svjetlucavo ruiasta. "Ja u ga i ostvariti. Vidjet e."
"to? Umilja da si kolski Che Guevara?" U glasu mi je peckavost koju se ne trudim
sakriti. Premda sam, da budem iskrena, vie iznenaena time da sam uporabila rije umilja nego
tonom svoga glasa, i otkad to ja koristim takve rijei? Ali kad pogledam Romana i njegovu iroku,
snanu, uto-naranastu auru, znam da on utjee i na mene.
"Da, umiljam si to", nasmijei se on svojim oputenim osmijehom, a tako se duboko
zagleda u moje oi da se osjeam kao da sam gola kao da vidi sve, zna sve, a ja se nemam gdje
sakriti. "Samo me smatraj revolucionarom, jer do kraja sljedeeg tjedna ovaj e va sustav kasta za
rukom biti prolost. Sruit emo te samonametnute barijere, spojiti sve stolove i imati pravi
tulum!"
"To je tvoje predvianje za budunost?" pogledam ga kroz suene oi, pokuavajui odbiti
od sebe svu njegovu nametljivu energiju.
Ali on se samo nasmije, nimalo uvrijeen. Smijeh mu je na povrini tako topao, zarazan i
sveobuhvatan da nitko ne bi pogodio to mu je u podlozi: ljigav prizvuk, nagovjetaj zlobe i tek
jedva prikrivena prijetnja upuena samo meni.
"Vjerovat u kad to vidim", kae Haven, otirui crvene mrvice s usana. "Vidjeti znai
vjerovati", kae Roman, i dalje me gledajui u oi.
"to ti misli o svemu tome?" upitam, trenutak nakon to je zazvonilo i kad se Roman,
Miles i Haven zapute prema uionicama, dok Damen i ja zaostajemo za njima.
"O emu?" upita on i stane.
"O Romanu. I cijelom tom revolucionarnom razgovoru za rukom?" kaem, oajniki
trebajui neki dokaz da nisam samo ljubomorna, posesivna ili luda, da je Roman stvarno ljigavac i
da to nema nikakve veze sa mnom.
Ali Damen samo slegne ramenima.
"Ako nema nita protiv, ne bih se sad usredotoavao na Romana. Vie me zanima ti"
Privue me k sebi i poljubi me dugim, dubokim poljupcem od kojega ostanem bez daha. I
premda stojimo nasred dvorita, kao da je sve drugo oko nas prestalo postojati. Kao da se cijeli
svijet skupio u tu jednu toku. Kad se napokon odmaknem od njega, tako sam nabijenai energijom
i toplinom, tako bez daha, da jedva mogu govoriti.
"Zakasnit emo", napokon uspijem rei, primivi ga za ruku i vukui ga prema uionici.
Ali jai je od mene pa se ne mie s mjesta.
"Mislio sam da bismo mogli markirati. to kae?" apne mi, a usne su mu na mom elu,
obrazu, uhu. "Zna, pobjei s nastave cijeli dan, jer ima toliko boljih mjesta gdje bismo mogli biti."
Gledam ga, zamalo ponesena njegovom magnetskom privlanou, ali odmahnem glavom i
odmaknem se od njega. Znam da je on zavrio kolu prije mnogo stoljea i da mu je sve ovo strano
dosadno. Premda je i meni dosadno, jer injenica da dobijem trenutni uvid u sve to me pokuavaju

37

Bosnaunited
nauiti, ini odlazak u kolu prilino besmislenim, svejedno je to jedna od vrlo malo stvari u mom
ivotu koja je koliko-toliko normalna. A otkad sam, poslije nesree, shvatila da nikad vie neu biti
normalna, jo vie cijenim takve stvari.
"Zar nisi rekao da bismo se trebali truditi da pod svaku cijenu ostavimo dojam da smo
normalni?" kaem, vukui ga za sobom, dok se mi opire i guna. "Nije li boravak u koli i
glumljenje da nas nastava zanima dio te fasade?"
"Ali to bi bilo normalnije nego da dvoje tinejdera pod utjecajem hormona markiraju i
radije se odlue za rani poetak vikenda?" smijei ne on, vabei me toplinom osmijeha i
prekrasnim tamnim oima.
Ali opet odmahnem glavom i ne poputam stisak dok ga vuem prema uionici.

38

Bosnaunited

IX

Budui da emo provesti no zajedno, Damen me nakon kole ne slijedi kui, nego se samo
kratko poljubimo na parkiralitu, a zatim sjednem u auto i krenem prema trgovakom centru. elim
si kupiti neto posebno za veeras neto lijepo za Milesovu predstavu i moj vani sastanak. ini
se da oboje veeras imamo veliku premijeru. Ali kad pogledam na sat i shvatim da nemam toliko
vremena koliko sam mislila da imam, zapitam se nisam li ipak trebala prihvatiti Damenov poziv na
markiranje.
Vozim po parkiralitu, pitajui se bih li trebala pokuati pronai Haven. Od cijele one
grozne stvari s Drinom nismo se previe druile, a otkad je upoznala Josha kao da su sijamski
blizanci, premda on ne ide u nau kolu. ak ju je uspio odviknuti od njezine ovisnosti o grupama
za potporu. Onog obreda obilaenja crkvenih podruma, gdje bi se natrpala keksa i puna,
izmiljajui tunu priu o ovisnosti za koju ta odreena grupa prua potporu.
Sve dosad nije mi smetalo to se tako rijetko viamo, jer izgledala je tako sretna. Kao da je
napokon pronala nekoga tko ne samo da je voli, nego je i dobar za nju. Ali u posljednje vrijeme
poinje mi nedostajati pa pomislim da bi bilo dobro provesti neko vrijeme s njom.
Uoim je kako stoji s Romanom, naslonjena na njegov crveni sportski klasik, gledam kako
ga prima za nadlakticu dok se smije neemu to joj je rekao. Strogoa njenih uskih crnih hlaa, crne
veste, majice s imenom benda Fall Out Boy i namjerno raupane crne kose sa okantno crvenim
pramenom, ublaena je ruiastom bojom njene aure koja se iri i nadima sve dok ih oboje ne
obuhvati. Ne ostavljajui mjesta sumnji, jer jasno je da e Josh izvisiti ako joj Roman uzvraa
osjeaje. I premda sam to naumila zaustaviti prije nego to bude prekasno, upravo sam se spremala
proi pored njih kad se Roman osvrne preko ramena i pogleda me tako prodornim pogledom, tako
intimnim, tako nabijenim nepoznatim namjerama da nagazim na gas i projurim pokraj njih.
Jer unato injenici da ga svi moji prijatelji smatraju kul tipom, unato injenici da se ak i
A-kvadra slae s tim, unato injenici da se Damenu nije ukljuilo zvono za uzbunu, meni se
Roman ne svia.
Premda se moji osjeaji ne temelje ni na emu konkretnom, nego samo na stalnom gru u
elucu kad god je on u blizini, injenica je da se uasavam tog novog tipa.
S obzirom na to da je vrue, zaputim se u zatvoreni trgovaki centar South Coast Plaza, a ne
u vanjski Fashion Island, premda bi svi mjetani najvjerojatnije odabrali suprotno.
Ali ja nisam odavde nego iz Oregona, to znai da sam navikla da je predproljetno vrijeme
ipak malo vie ... pa ... predproljetno. Znate ono, kia, oblano nebo i hrpa blata. Kao u pravo
proljee, a ne ovaj vru, neobian, neprirodni ljetni hibrid kojega pokuavaju podvaliti pod
proljee. A kako ujem, bit e samo jo gore. to mi dodatno pojaava nostalgiju za domom.
Obino se trudim izbjegavati ovakva mjesta previe buke, svjetla i energije gomile koja
me uvijek preplavi pa budem sva napeta. Bez Damena u ulozi mog tita, moram se opet osloniti na
svoj iPod.
Premda sad vie ne elim nositi tamne naoale i majicu s kapuljaom kao neko. Dosta mi
je toga da izgledam kao udakinja. Umjesto toga, trudim se usmjeriti pozornost na ono to je tono
preda mnom i blokirati sve ostalo, onako kako me Damen nauio.
Stavim slualice i pojaam do kraja, putajui da mi preglasna glazba prigui sve osim

39

Bosnaunited
uskovitlanih duginih boja aura i nekoliko bestjelesnih duhova koji lebde naokolo, a koji su unato
suenom fokusu tono preda mnom. Uem u Victoria's Secret i zaputim se ravno prema seksi
spavaicama, a toliko sam usredotoena na svoju misiju da ni ne zamijetim Staciju i Honor koje
stoje malo sa strane.
"Omojboe!" zapjevui Stacia, prilazei mi tako odluno kao da sam polica na kojoj
velikim slovima pie: GUCCI SNIENJE 50%! "Ma ti se ali!" kae ona, pokazujui na neglie
koji drim u ruci, a njen savreno manikirani nokat pokazuje prema rasporku koji ide i odozdo i
odozgo, a dva se kraja sreu u sredini kod okrugle kope ukraene kristalima.
Premda sam samo bila znatieljna i uope ga nisam namjeravala kupiti, ve i sam pogled na
njeno iskrivljeno lice i podrugljive misli koje joj prolaze kroz glavu dovoljan je da se osjeam kao
glupaa. Vratim ga na mjesto i ponem prkati po slualicama, pretvarajui se da nita nisam ula,
pa krenem prema pamunim kompletima koji su vie u mom stilu.
Ali ba kad ponem prebirati po naranasto-ruiastim potkouljama s tankim
naramenicama, shvatim da to vjerojatno nije Damenov stil. Njemu bi se sigurno vie svidjelo neto
to je malo vie seksi, neto s puno vie ipke i puno manje pamuka. Ne moram se osvrnuti da bih
znala da su Stacia i njena vjerna pratnja krenule za mnom.
"O, gle ovo, Honor. Frikua se ne moe odluiti izmeu droljastog i medenog." Stacia vrti
glavom i podrugljivo se smijei. "Vjeruj mi, kad si u nedoumici, uvjek odaberi droljasto. To je
vie-manje pun pogodak. Osim toga, koliko se ja sjeam, Damen se ba i ne pali na medeno."
Sledim se, eludac mi se okrene od nerazumne ljubomore, a grlo mi se stisne, ali samo na
trenutak prije nego to se opet prisilim nastaviti disati i razgledavati odjeu. Ne elim da pomisli,
makar i samo na sekundu, da su me njene rijei moda pogodile.
Osim toga, znam sve o tome to se dogaalo izmeu njih pa znam da nije bilo ni droljasto ni
medeno. Uglavnom zato to niega nije niti bilo. Damen se samo pravio da mu se ona svia kako bi
me uinio ljubomornom. A ipak, muna mi je i sama pomisao na to, premda znam da se samo
pretvarao.
"Daj, ajmo. Ne uje te", kae Honor, eui se po ruci i pogledavajui mene pa nju, a zatim
po stoti put provjerava mobitel da vidi je li joj Craig odgovorio.
Ali Stacia se ne mie s mjesta, previe uivajui da bi tako lako odustala.
"O, itekako me uje", kae ona, a na usnama joj titra osmijeh. "Ne daj da te zavaraju iPod i
slualice. uje ona sve to kaemo i sve to pomislimo. Jer Ever nije samo frikua nego je i
vjetica."
Okrenem se i zaputim se prema drugom kraju trgovine, razgledavajui push-up grudnjake i
korzete, govorei si: Ne obaziri se na nju, ignoriraj je, usredoi se na kupnju pa e se maknuti.
Ali Stacia se ne da. Zgrabi me za ruku i povue me prema sebi, govorei:
"Daj, ne budi srameljiva. Pokai joj. Pokai Honor kakva si udakinja!"
Bulji mi u oi, alje kroz mene poplavu uznemirujue mrane energije dok mi stie ruku
tako vrsto da joj se palac i kaiprst zamalo sretnu. Znam da me pokuava uhvatiti na mamac,
izazvati me, jer nakon onog naeg susreta u hodniku, kad sam nakratko izgubila kontrolu nad
sobom, tono zna za to sam sposobna. Samo to to tada nije izazvala namjerno, jer onda jo nije
imala pojma to sve mogu.
Honor se pone mekoljiti, stojei pokraj nje i zanovijetajui:
"Daj, Stacia, idemo. Ovo je do-sad-no."

40

Bosnaunited
Ali Stacia se ne obazire na nju nego mi jo jae stie nadlakticu, zabijajui mi nokte u
meso dok govori:
"No, reci joj. Reci joj to vidi!"
Sklopim oi, osjeajui muninu dok mi se glava ispunjava slikama nalik onima koje sam
prije vidjela: Stacia koja se zubima i noktima bori da bi dola na vrh piramide popularnosti, gazei
one pod sobom mnogo jae no to je potrebno. Ukljuujui Honor, pogotovo Honor, koja se tako
boji nepopularnosti da je ni ne pokuava sprijeiti ...
Mogla bih joj rei da joj je Stacia grozna prijateljica, mogla bih joj pokazati kakva je
uasna osoba ... Mogla bih joj strgnuti ruku sa svoje nadlaktice i zavitlati je preko trgovine takvom
silinom da bi odletjela kroz izlog od neprobojnog stakla sve do tanda za informacije ...
Ali ne smijem. Kad sam proli put izgubila kontrolu, kad sam Staciji rekla sve grozote koje
znam o njoj, bila je to golema pogreka, a ne mogu si priutiti da je ponovim. Sad imam mnogo vie
toga to treba kriti tajne koje nisu samo moje nego i Damenove. Stacia se smije, a ja se trudim
ostati pribrana i ne reagirati. Podsjeam se da je sasvim u redu ispasti slab, ali nije u redu prepustiti
se svojim slabostima. Od presudne je vanosti da ispadnem normalna, kao da pojma nemam, i da je
ostavim u uvjerenju da je mnogo snanija od mene.
Honor opet pogleda na sat, kolutajui oima, jedva ekajui da se makne otamo. I ba kad
se spremam istrgnuti se Staciji iz stiska i moda i sluajno opaliti rukom, vidim neto tako uasno,
tako gnjusno, da ruim cijeli red vjealica s donjim rubljem. Grudnjaci, tange, vjealice sve je to
zavrilo u velikoj hrpi na podu.
A ja na svemu kao kandirana trenja na torti.
"Omojboe!" skvii Stacia, zgrabivi Honor dok se obje dave od smijeha. "Koja si ti
spastiarka!" kae ona, odmah se maivi za mobitel da sve to moe i snimiti. Zumira na mene dok
se pokuavam osloboditi crvenih haltera koji su mi se omotali oko vrata. "Bolje ti je da se primi
posla i pone to spremati!" kilji i namjeta kut snimanja dok se ja pokuavam uspraviti. "Zna
kako kau, sve to potrga, mora kupiti!"
Ustanem, gledajui kako istog trenutka kad se pojavi prodavaica Stacia i Honor nestaju
u smjeru vrata. Stacia zastane tek dovoljno dugo da se osvrne preko ramena i kae:
"Promatram te, Ever. Vjeruj mi, jo nisam zavrila s tobom." A onda pobjegne.

41

Bosnaunited

im osjetim da Damen skree u moju ulicu, pritrim ogledalu (opet) i ponem popravljati
odjeu da bi sve bilo na svome mjestu i kako treba, haljina, grudnjak, novo rublje, nadajui se da e
sve i ostati na mjestu (pa, barem do trenutka kad je vrijeme da se svuem). Nakon to smo
prodavaica u Victoria's Secretu i ja pospremile nered, pomogla mi je odabrati stvarno lijep
komplet grudnjaka i gaica koji nije od pamuka, nije toliko seksi da mi bude neugodno, ne
podupire i ne pokriva previe ali pretpostavljam da u tome i jest bit.
Nakon toga sam otila u Nordstrom, gdje sam kupila lijepu zelenu haljinu i slatke sandale s
remeniima koje idu uz nju. Putem kui svratila sam na brzu manikuru/pedikuru, to si nisam
priutila otkad mi je nesrea unitila ivot kakav sam imala ivot u kojemu sam bila popularna
kao Stacia.
Samo to ja nikad nisam bila poput Stacije.
Hou rei, moda jesam bila popularna i navijaica, ali nikad nisam bila kuja.
"O emu razmilja?" upita Damen, nakon to je uao i zaputio se ravno u moju sobu, jer
Sabine nije kod kue.
Gledam ga kako se naslanja na okvir vrata i smijei mi se. Upijam pogledom njegove tamne
traperice, tamnu koulju, tamnu jaknu, crne motociklistike izme koje uvijek nosi i srce mi
preskoi otkucaj.
"Razmiljala sam o proteklih etiristo godina", kaem, zgrivi se kad mu se pogled smrai
i uozbilji. "Ali ne onako kako ti misli", dodam brzo, elei ga uvjeriti da nisam opet opsjednuta
njegovom prolou. "Razmiljala sam o svim naim zajednikim ivotima i tome kako nikad
nismo ... ovaj ..."
On podigne obrvu, a na usnama mu zatitra osmijeh.
"Mislim da mi je drago da je tih etiristo godina za nama", promrmljam, gledajui kako mi
prilazi. Obgrli me oko struka i vrsto me privue k sebi. Pogledom prelazim preko njegova lica,
tamnih oiju, glatke koe, neodoljivih usana, upijajui ga cijeloga.
"I meni je drago", kae on, a njegove me oi zadirkuju. "Mmm-ne, zapravo, kad malo bolje
razmislim, nije mi drago ... nego sam ushien", i nasmijei se on, ali ve trenutak kasnije obrve mu
se sastanu dok govori: "Ne, ni to ne objanjava kako se osjeam. Mislim da nam trebaj nova rije."
Smije se i pribliava usne mom uhu pa mi apne: "Veeras si ljepa nego
ikada prije. elim da sve bude savreno. Zelim da bude onako kako si sanjala da e biti.
Samo se nadam da te neu razoarati."
Zateeno se odmaknem, gledajui ga u lice, pitajui se kako uope moe pomisliti takvo
to, kad sam ja ta koja se cijelo vrijeme boji da e razoarati njega.
Stavlja mi prst pod bradu i podie lice, sve dok nam se usne ne sretnu. Tako mu strastveno
uzvratim poljubac da se odmakne i upita:
"Moda bismo trebali ravno u Montage?"
"Moe", promrmljam, a moje usne trae njegove. No, kad vidim kako se ponadao, poalim
to sam se naalila. "Ali ne moemo. Miles bi me ubio da se ne pojavim na premijeri." Nasmijeim
se, oekujui da e se i on nasmijeiti.

42

Bosnaunited
Ali on se ne smijei. Kad me pogleda, lice mu je tako ozbiljno i sumorno da znam da sam se
previe pribliila istini. Svi su moji prethodni ivoti uvijek zavrili te noi noi koju smo planirali
provesti zajedno.! I premda se ja ne sjeam pojedinosti, on ih se oito sjea.
Ali boja mu se brzo vrati u lice, a on me primi za ruku i kae:
"Sva srea da je sad posve nemogue ubiti te pa nas vie nita ne moe rastaviti."
Prvo to primijetim dok idemo prema svojim sjedalima jest da Haven sjedi s Romanom.
Dokraja iskoritava Joshovu odsutnost: pritie se ramenom o njega, a glava joj je nakrivljena tako
da ga moe gledati s oboavanjem i smijeiti se svemu to on kae. Drugo to primijetim jest da je
i moje sjedalo pokraj Romanova. Za razliku od Haven, ja nisam nimalo oduevljena time. Ali
budui da je Damen ve sjeo, a ja ne elim raditi predstavu i premjetati ga, nevoljko sjednem.
Osjeam nametljiv prodor Romanove energije dok me gleda u oi tako usredotoen na mene da
se sva zgrim.
Ogledavam se po gotovo punoj dvorani, pokuavajui skrenuti misli s Romana. Lakne mi
kad ugledam Josha kako ide prema nama, odjeven kao i inae u uske traperice, remen sa
zakovicama, bijelu koulju, usku kariranu kravatu, nosei gomilu slatkia i boca vode, dok mu crna
duga kosa pada u oi. Pobjegne mi uzdah olakanja i pomislim kako su on i Haven stvoreni jedno
za drugo i kako mi je drago da ga nije zamijenila drugim.
"Vode?" upita on, spustivi se u sjedalo s druge strane Haven i pruajui mi dvije boce.
Uzmem jednu, a drugu dodam Damenu, ali on samo odmahne glavom i nastavi pijuckati
svoj crveni sok.
"to je to?" upita Roman, naginjui se preko mene i pokazujui prema boci, a koa mi se
sva najei od njegova neeljenog dodira. "Cuclate to kao da unutra ima alkohola. Nemojte biti
krti." Nasmije ne, isprui ruku i promrda prstima, pogledavajui Damena pa mene, izazivajui nas
pogledom.
Ba kad se spremam uletjeti s odgovorom, bojei se da je Damen toliko pristojan da e
pristati i dati mu da proba, zastor se die i zauje se glazba. Premda Roman odustane i zavali se u
sjedalo, i dalje ne skida pogled s mene.
Miles je izvrstan. Toliko genijalan da svako malo primijetim kako sam zaista usredotoena
na rijei koje izgovara ili pjeva, dok mi je ostatak vremena um prezauzet injenicom da se spremam
izgubiti nevinost prvi put u etiristo godina.
Nevjerojatno mi je kad pomislim da u svim tim mojim inkarnacijama, u svim ivotima u
kojima smo se sreli i zaljubili jedno u drugo, nikad nismo uspjeli otii do kraja. Ali veeras e se
sve to promijeniti. Sve e se promijeniti. Veeras emo zakopati prolost i zakoraiti u budunost
nae vjene ljubavi.
Kad se zastor napokon spusti, ustanemo i krenemo iza pozornice, ali tik pred vratima koja
vode iza, okrenem se prema Damenu i kaem:
"Kvragu! Zaboravili smo svratiti u cvjearnu i kupiti cvijee za Milesa!"
Ali Damen se samo nasmijei, zavrti glavom i kae:
"O emu pria? Imamo cvijea do mile volje."
Zakiljim prema njemu, pitajui se to mu je, jer ruke su mu jednako prazne kao i moje.
"O emu ti pria?" apnem, osjeajui predivne tople trnce kad me Damen primi za
nadlakticu.
"Ever", kae on, izgledajui kao da ga to zabavlja, "na kvantnoj razini, to cvijee ve

43

Bosnaunited
postoji. Ako eli da ti bude dostupno i na fizikoj razini, treba ga samo prikazati onako kako sam
te nauio."
Obazrem se oko sebe, provjeravajui da netko sluajno ne prislukuje na neobian
razgovor, i pomalo mi je neugodno priznati da ne mogu.
"Ne znam kako", kaem, prieljkujui da on jednostavno stvori to cvijee pa da zavrimo s
tim. Ovo zaista nije vrijeme za pouku.
Ali Damen ne odustaje.
"Naravno da moe. Zar te niemu nisam nauio?"
Stisnem usne i zagledam se u pod, jer istina je da me pokuao mnogo toga nauiti, ali ja sam
grozna uenica i toliko sam lijena da bi za oboje bilo bolje da prikazivanje cvijea prepustim
njemu.
"Daj ti", kaem, lecnuvi se na izraz razoaranja koji mu preobrati lice. "Ti e to puno bre
nego ja. Ako ja pokuam, ispast e svata,; ljudi e primijetiti, a onda emo morati objanjavati ..."
On vrti glavom, ne dajui se smesti mojim rijeima.
"Kako e ikad nauiti ako se bude uvijek oslanjala na mene?"
Uzdahnem, znajui da ima pravo, ali i dalje ne elei tratiti dragocjeno vrijeme na
prikazivanje buketa rua, koje e se moda pojavit a moda i ne. elim samo imati cvijee u ruci,
rei Milesu da je bio odlian pa krenuti prema hotelu Montage i ostatku nae planirane veeri.
Trenutak prije, inilo se da i on samo to eli. Ali sad se uozbilji i postavio se uiteljski, a to mi da
budem iskrena poinje kvari raspoloenje. Duboko udahnem i slatko se nasmijeim, a prsti mi se
uljaju uz revere njegova sakoa dok govorim:
"Ima potpuno pravo. Potrudit u se da postanem bolja, obeajem. Ali moda bi mi samo
jo jedno mogao progledati kroz prste, budui da e ti to izvesti puno bre nego ja ..." Milujem mu
toku tik ispod uha, znajui da je na rubu toga da popusti. "Hou rei, to prije budemo imali buket,
to emo prije moi otii, a onda ..."
Nisam jo ni dovrila, a on ve sklapa oi i isprui ruku pred sebe kao da uzima buket
proljetnica, dok se ja ogledavam oko sebe provjeravajui da nitko ne gleda, jedva ekajui da
zavrimo s tim.
Ali kad opet pogledam Damena, obuzme me panika, jer ne samo da mu je ruka jo uvijek
prazna, nego mu se niz obraz cijedi tanak mlaz znoja ve drugi put u dva dana.
to ne bi bilo tako neobino da se ne radi o Damenu, koji se nikad ne znoji. Ba kao to se
nikad ne razboli i nikad se ne osjea loe, tako se nikad i ne znoji. Bez obzira na to koliko je vani
vrue ili kakvim je naporima izloen, uvijek ostaje pribran, hladnokrvan i savreno sposoban
obaviti svaki zadatak.
Sve do juer, kad nije uspio otvoriti portal.
I sad, kad ne uspijeva prikazati cvijee za Milesa.
A kad mu dotaknem ruku i upitam ga je li dobro, osjetim tek naznaku uobiajene topline i
trnaca.
"Naravno da sam dobro", kae on, otvorivi oi tek toliko da me moe pogledati, a zatim ih
opet sklopi. I premda su nam se oi srele tek nakratko, od onoga to sam vidjela u njegovu pogledu
sva sam se sledila.
Nije to bio pogled pun ljubavi na koji sam navikla. Bio je hladan, dalek, kao i onaj put prije
nekoliko dana. Gledam kako se usredotouje, a obrve su mu skupljene, gornja usna posuta

44

Bosnaunited
kapljicama znoja, dok uporno pokuava to prije zavriti s tim pa da se moemo posvetiti ostatku
nae savrene veeri. Ne elei da to ode dalje i da se ponovi situacija od prije nekoliko dana kad
nije uspio otvoriti portal, stanem pokraj njega pa i ja sklopim oi. Vidim prekrasan buket crvenih
rua U njegovoj ruci, udiem njihov opojan miris dok osjeam mekou latica na vrhu dugakih
stabljika s trnjem ...
"Au!" Damen vrti glavom dok prinosi prst ustima, premda mu je ranica ve zacijelila i prije
nego to je dovrio pokret. "Zaboravio sam stvoriti vazu", kae on, oito uvjeren da je sam stvorio
cvijee, a ja mu ne namjeravam razbiti tu iluziju.
"Pusti mene", kaem ja, elei mu ugoditi. "Ima pravo, treba mi vjebe", dodam, sklopivi
oi i zamiljajui onu koju imamo kod kue, onu od bruenog stakla sa zamrenim uzorkom vitica,
rezbarija i svjetlucavih faseta.
"Kristal?" nasmije se on. "Zar hoe da pomisli da smo potroili pravo malo bogatstvo?" I
ja se nasmijem, jer lakne mi to je nelagoda nestala i to se on opet ali. Gurne mi vazu u ruke i
kae: "Evo, ti daj cvijee Milesu, a ja idem po auto."
"Siguran si?" upitam, primjeujui da mu koa oko oiju izgleda napeto i blijedo, a elo
lagano oznojeno. "Jer moemo samo zajedno utrati unutra, estitati mu i otii. Ne moramo ostati."
"Ovako emo izbjei kolonu auta na izlazu s parkiralita pa emo jo bre otii odavde",
nasmijei se on. "Mislio sam da ti se uri."
I uri mi se. Jednako koliko i njemu. Ali takoer sam i zabrinuta. Zbog toga to nije uspio
prikazati cvijee, zbog prolaznog hladnog pogleda u njegovim oima. Zadrim dah gledajui ga
kako pije iz svoje boce, prisjeajui se kako mu je brzo zacijelila ranica i uvjeravajui samu sebe da
je to dobar znak.
Znam da bi se osjeao jo gore kad bi znao za moju zabrinutost pa proistim grlo i kaem:
"Dobro. Ti idi po auto pa se naemo unutra."
Ali kad se nagnem poljubiti ga, ne mogu ne primijetiti kako mu je obraz hladan.

45

Bosnaunited

XI

Iza pozornice, Miles je okruen obitelji i prijateljima, a jo uvijek na sebi ima minicu i
bijele izme Tracy Turnblad iz posljednjeg prizora Laka za kosu.
"Bravo! Bio si genijalan!" kaem, pruajui mu cvijee umjesto zagrljaja, jer ne mogu
riskirati dodatnu navalu neije energije sad kad sam toliko nervozna da se jedva nosim i sa svojom.
"Ozbiljno, nisam imala pojma da tako dobro pjeva."
"O, jesi", kae on i odmakne dugu kosu perike da moe zaroniti licem u latice. "Zna koliko
puta si me ula kako pjevam u autu."
"Ali ne ovako", nasmijeim se, jer ozbiljno to mislim. Zapravo, bio je tako dobar da
planiram ponovno pogledati predstavu, jedne veeri kad budem manje nervozna. "Gdje je Holt?"
upitam, premda ve znam odgovor, ali pokuavam neobavezno avrljati dok ne stigne Damen. "Pa
sigurno ste se dosad ve pomirili?"
Miles se namrti i pokae glavom prema svom ocu, dok se ja lecnem i neujno usnama
oblikujem rije oprosti. Zaboravila sam da njegovi prijatelji znaju da je gej, ali njegovi roditelji jo
ne.
"Ne brini, sve je dobro", apne on, trepui lanim trepavicama i prolazei rukom kroz
umjetne kovre s plavim pramenovima. "Malo sam se uzrujavao, ali sad je prolo i sve je
oproteno. A kad smo ve kod princa na bijelom konju ..."
Okrenem se prema vratima, nadajui se da u vidjeti kako ulazi Damen. Srce mi pone bre
kucati ve na samu pomisao na njega na cijelog, predivnog njega pa se ni ne trudim sakriti
razoaranje kad shvatim da su se Milesove rijei odnosile na Haven i Josha.
"to misli?" upita on pokazavi glavom prema njima. "Hoe li uspjeti?"
Gledam kako Josh grli Haven oko struka i privlai je blie sebi, ali ma kako se trudio,
uzalud je. Unato injenici da su kao stvoreni jedno za drugo, ona je usredotoena na Romana
nesvjesno oponaa njegovu pozu, nain kako zabaci glavu unatrag kad se smije, poloaj njegovih
ruku a sva njezina energija tee ravno prema njemu, kao da Josh ne postoji. Ali premda se ini da
je privlanost uglavnom jednostrana, naalost Roman je tip koji bi se svejedno spetljao s njom.
Opet se okrenem prema Milesu i prisilim se na nehajno slijeganje ramenima.
"Priredili smo tulum za glumce kod Heather", kae Miles. "Uskoro svi kreemo tamo. Idete
s nama?"
Blijedo ga pogledam. Ni ne znam tko je to.
"Glumila je Penny Pingleton."
Ne znam ni tko je to, ali jasno mi je da ne bi bilo pametno priznati, mu pa klimnem glavom.
"Nemoj mi rei da ste se toliko njarali da si propustila cijelu predstavu!" kae on, vrtei
glavom, ali tako da je oito da se samo djelomice ali.
"Daj, ne budi smijean! Sve sam vidjela", odgovorim, dok mi lice poprima tisuu nijansi
crvene, i znam da mi nee povjerovati premda je vie-manje istina. Jer, premda smo se ponaali
pristojno i uope se nismo njarali, po tome kako su se Damenovi prsti ispreplitali s mojima moglo
bi se rei da su se nae ruke njarale, a u telepatskim porukama koje smo si meusobno slali
njarali smo se u mislima. Premda su moje oi cijelo vrijeme gledale predstavu, u mislima sam ve

46

Bosnaunited
bila u naoj sobi u hotelu Montage.
"No, idete li s nama ili ne?" upita Miles, a u sebi je ve ispravno pretpostavio da ne idemo,
ali nije ni priblino tako razoaran kao to sam mislila da e biti. "I, kamo ste krenuli vas dvoje? to
bi moglo biti zabavnije od tulumarenja s cijelom postavom?"
Pogledam ga i u iskuenju sam da mu kaem, da podijelim veliku tajnu s nekim kome mogu
vjerovati. Ali ba kad sam to naumila uiniti, pojavi se Roman, a za njim Haven i Josh.
"Mi kreemo, treba li nekome prijevoz? Auto je dvosjed, ali svejedno imamo mjesta za jo
jednu osobu." Roman mi kimne, a njegov se pogled gura, prodire, ak i nakon to se okrenem od
njega.
Miles odmahne glavom.
"Mene vozi Holt, a Ever ionako ima druge planove. Tajne planove koje ne eli nikome
odati."
Roman se nasmijei, a kutevi usana mu se izviju prema gore dok pogledom pase preko mog
tijela. I premda bi se njegove misli mogle protumaiti kao laskave, injenica da dolaze od njega
izaziva mi ledene marce i gr u elucu.
Skrenem pogled prema vratima, svjesna da bi Damen sad ve trebao biti ovdje. Ba mu se
spremim poslati telepatsku poruku i rei mu neka pouri i doe unutra, ali prekine me zvuk
Romanova glasa:
"Izgleda da ih ne eli rei ni Damenu. Ve je otiao."
Okrenem se i pogledi nam se sretnu. Osjetim poznati gr u elucu dok se sva jeim.
"Nije", kaem, ni ne trudei se prikriti otrinu u glasu. "Samo je otiao preparkirati auto."
Ali Roman samo slegne ramenima, saaljivo me gledajui.
"Kako god ti kae. Samo sam mislio da bi htjela znati kad sam iziao na ik-pauzu, vidio
sam Damena kako izlazi s parkiralita i brzo se udaljava."

47

Bosnaunited

XII

Izjurim kroz vrata na uliicu, ogledavajui se po uskom i praznom prostoru dok mi se oi

privikavaju na tamu. Vidim niz prepunih kontejnera za smee, razbijeno staklo, gladnu maku
lutalicu, ali Damenu ni traga.
Zateturam naprijed, neumorno ga traei pogledom, a srce mi tako brzo kuca da se bojim da
e mi iskoiti iz prsa. Odbijam vjerovati da ga nema. Odbijam povjerovati da mi je dao koaricu.
Roman je gad i lae! Damen me nikad ne bi tako ostavio.
Pridravam se rukom za zid i sklopim oi pa se pokuam ugoditi na njegovu energiju,
prizivajui ga k sebi porukom ljubavi, potrebe i zabrinutosti, ali u odgovor mi stie samo
neprobojna crna praznina. S mobitelom prislonjenim na uho probijam se izmeu auta koji se
polako kreu prema izlazu, ostavljam mu poruku za porukom na sekretarici!
ak i kad mi se slomi desna potpetica, jednostavno izujem sandale i nastavljam dalje. Ba
me briga za cipele. Mogu si stvoriti sto novih pari.
Ali ne mogu si stvoriti drugog Damena.
Parkiralite se polako isprazni, a njemu dalje ni traga. Klonem na plonik, osjeajui se
znojno, iscrpljeno, ispuhano. Gledam kako mi zacjeljuju uljevi i posjekotine na stopalima i
prieljkujem da mogu sklopiti oi i ui mu u misli, kad mu ve ne mogu ui u trag.
Ali nikad mu nisam uspijevala ui u glavu. To je jedna od stvari koja mi se uvijek na njemu
najvie sviala. Zbog toga to mi je bi vidovnjaki nedostupan, uz njega sam se osjeala
normalnom. Koje ironije neto to mi se prije tako svialo, sad radi protiv mene.
"Treba prijevoz?"
Podignem pogled i ugledam Romana kako stoji iznad mene, zveckajui kljuevima od auta
u jednoj ruci, a njiui moje potrgane sandale u drugoj.
Odmahnem glavom i skrenem pogled, svjesna da nisam u poloaju u kojem mogu odbiti
ponudu, ali radije bih puzala kroz eravicu i razbijeno staklo nego sjela u njegov dvosjed.
"Ma daj", kae on. "Ne grizem, asna rije:"
Prikupim svoje stvari, ubacim mobitel u torbicu, poravnam haljinu, ustanem i kaem:
"Ne, hvala. Dobro sam."
"Stvarno?" nasmijei se on, priavi mi tako blizu da su nam se noni prsti gotovo
dodirnuli. "Jer, da budem iskren, ne izgleda ba dobro." Okrenem se i zaputim prema izlazu, ne
zaustavljajui se ni kad on kae:
"Mislio sam rei da situacija u kojoj si ne izgleda ba dobro. Pa pogledaj se, Ever! Sva si
raupana i izguvana, bosa, i premda ne mogu biti siguran da je tako, ini se da te deko ostavio na
cjedilu." Duboko udahnem i nastavim hodati, nadajui se da e mu brzo dojaditi ova igra, da u mu
ja dojaditi pa e krenuti dalje. "A ipak, moram priznati da si ak i u tako mahnitom, pomalo
oajnikom izdanju jo uvijek komad i pol ako smijem primijetiti."
Zastanem i naglo se okrenem prema njemu, premda sam se zarekla da neu. Lecnem se kad
njegov pogled pone plaziti po mom tijelu, zadravajui se na nogama, struku i grudima, dok mu se
oi izdajniki sjaje.
"ovjeku doe da se zapita to je tom Damenu, jer ako mene pita ..."

48

Bosnaunited
"Nitko te nita nije pitao", kaem, osjeajui kako mi se ruke poinju tresti i podsjeajui se
da potpuno vladam situacijom, da se nemam razloga osjeati ugroenom. Da unato izgledu krhke,
bespomone djevojke, to ni u kojem sluaju nisam. Snanija sam nego prije, toliko da bih ga
jednim udarcem mogla oboriti na zemlju. Mogla bih ga podii i zavitlati preko ceste. I u prilinom
sam iskuenju da to uinim. On se smijei onim svojim lijenim osmijehom koji pali kod svih osim
kod mene, a njegove me elinoplave oi gledaju pogledom koji je tako sveznajui, tako osoban, i
koji pokazuje da ga sve to tako zabavlja da mi je prvi nagon pobjei. Ali ne bjeim. Jer sve u vezi s
njim ostavlja dojam izazova, a nema teorije da u ga pustiti da pobijedi.
"Ne trebam prijevoz", kaem napokon. Okrenem se i ubrzam korak, osjeajui studen dok
on ide za mnom. I njegov ledeni dah na vratu kad mi kae:
"Ever, daj malo uspori, okej? Nisam te htio uzrujati."
Ali ne usporim, nego nastavim, elei se to prije maknuti to dalje od njega.
"Ma daj", nasmije se on. "Samo pokuavam pomoi. Svi su tvoji frendovi ve otili, Damen
je dao petama vjetra, ak su i istaice ve otile, to znai da sam ti ja jedina nada."
"Imam dovoljno drugih mogunosti", promrmljam, prieljkujui da napokon ode pa da si
pokuam prikazati auto i cipele i da krenem kui. "Ne vidim ni jednu."
Zavrtim glavom i nastavim hodati. Razgovor je zavren.
"Znai, pokuava mi rei da e radije pjeaiti do doma nego sjesti sa mnom u auto?"
Doavi do raskrija, pritiem tipku na signalnoj kutiji, pokuavajui snagom uma
promijeniti svjetlo u zeleno da mogu prijei preko i maknuti se od njega.
"Ne znam kako i zato smo tako loe poeli, ali prilino je oito da me mrzi, a ja nemam
pojma zato." Glas mu je ugodan, poziva, kao da zaista eli novi poetak, zakopajmo ratnu sjekiru,
zaboravimo sve i tako to.
Ali ja ne elim poeti iznova. Niti elim sve zaboraviti. elim samo da se okrene i ode, da
me ostavi na miru pa da mogu krenuti u potragu; za Damenom. A ipak, ne mogu popustiti, ne mogu
dopustiti da njegova bude zadnja. Pa pogledam preko ramena i kaem:
"Nemoj si laskati, Romane. Da bi se nekoga mrzilo, treba prema tom nekome neto
osjeati. to znai da je nemogue da te mrzim."
Zatim otutnjim preko ceste, premda se na semaforu jo nije upalilo zeleno, izbjegavajui
nekoliko automobila kojima se urilo proi kroz uto i osjeajui njegov ledeni pogled na leima.
"A tvoje sandale?' dovikne on. "teta ih je samo tako ostaviti. Siguran sam da bi se
potpetica dala popraviti."
Ali samo nastavljam hodati. Vidim ga kako se duboko i prenaglaeno naklonio iza mene,
dok mu se moje sandale klate u visoko podignutoj i ruci. Njegov me smjeh prati preko ulice na
drugu stranu.

49

Bosnaunited

XIII

im sam prela ulicu, mugnem iza prve zgrade, provirim iza ugla i priekam dok ne vidim
kako se Romanov arko crveni Aston Martin Roadster udaljava. A onda priekam jo pet minuta
sve dok nisam potpuno uvjerena da je otiao i da se nee vratiti.
Moram pronai Damena. Moram saznati to mu se dogodilo, zato je nestao bez rijei.
Mislim, on se ma, oboje smo se tako veselili ovoj noi koju ekamo ve etiristo godina, zato mi
je injenica da ga nema dokaz da je neto polo po zlu.
Ali prvo mi treba auto. U okrugu Orange nikamo ne moe bez auta. Sklopim oi i
zamislim si prvo to mi je palo na pamet nebeskoplavu bubu, onakvu kakvu je vozila Shayla
Sparks, najvea kulerica koja je ikad ila u srednju kolu Hillcrest. Prisjeam se okruglog oblika
kao iz crtia, crnog platnenog krova koji mi se inio tako glamuroznim, ali koji je tako loe
podnosio nemilosrdnu oregonsku kiu. Zamiljam je tako ivo kao da stoji preda mnom sjajna i
obla i beskrajno slatka. Osjeam kako mi se prsti savijaju oko kvake na vratima, i meki dodir
konatog sjedala dok se sputam na njega, a kad u dra ispred sebe stavim crveni tulipan, otvorim
oi i vidim da je moje prijevozno sredstvo tu. Samo to ne znam kako ga pokrenuti, jer zaboravila
sam prikazati klju.
No, kako to nikad nije zaustavilo Damena, samo sklopim oi i snagom uma pokrenem
motor, prisjetivi se tono onog zvuka to ga je proizvodio Shaylin auto dok smo moja prijateljica i
ja stajale na ploniku poslije kole, sa zaviu promatrajui kako se njeni super kul frendovi guraju
na prednjim i stranjim sjedalima.
im se motor ukljui, krenem prema autocesti. ini mi se da bi; bilo najbolje prvo provjeriti
u Montageu, hotelu u kojemu smo trebali zavriti, pa onda vidjeti dalje.
U ovo doba noi promet je gust, ali to me ne usporava. Jednostavno se usredotoim na
okolne aute i njihove vozae pa vidim koji e im bili sljedei potez prilagodim vonju tome i
spretno skliznem u svaku prazninu, sve dok se ne zaustavim ispred hotela. Iskoim iz bube i utrim
u predvorje. Zastanem tek kad iza sebe zaujem glas hotelskog slubenika koji parkira aute:
"Hej. ekajte malo! A gdje je klju?"
Zastanem, teko diui, a tek kad primijetim kako mi bulji u stopala i shvatim da ne samo da
nemam klju nego sam i bosa. Ali znam da si ne mogu priutiti da izgubim jo vremena, a i nisam
ba voljna prikazivati klju pred njim, pa samo protrim kroz vrata i doviknem:
"Ostavite motor upaljen, vraam se za sekundu!"
Pritrim recepciji, obilazei dugi red gunavih ljudi koji posru pod teinom torba s
palicama za golf i monografiranih kovega, a svi redom jadikuju zbog kasnog dolaska u hotel
uslijed etverosatnog kanjenja zrakoplova. Kad se ubacim ispred sredovjenog para koji je trebao
sljedei biti na redu, gunanje i prigovaranje dosegne jo viu razinu.
"Je li se Damen Auguste ve prijavio?" upitam, ne obazirui se na prigovore, dok se vrsto
drim za rub recepcije da smirim ivce.
"Oprostite, tko?" Recepcionarka uputi paru iza mene pogled koji je govorio: ne brinite,
zaas u se rijeiti ove luakinje!
"Damen. Auguste", izgovorim polako, razgovijetno, s mnogo vie strpljenja no to ga

50

Bosnaunited
imam.
Ona me gleda kroz suene oi, a tanke usne jedva da joj se miu dok mi govori:
"ao mi je, to je povjerljiv podatak." Zamahne glavom i zabaci tamnu kosu skupljenu u rep,
a pokret je tako konaan da je kao toka na kraju reenice.
I ja suzim oi, usredotoujui se na njenu arkonaranastu auru, a po njoj znam da ta osoba
iznad svega cijeni strogu organizaciju, samokontrolu neto ega je meni tako oito nedostajalo
kad sam se prije nekoliko trenutaka progurala preko reda. Znajui da joj se moram nekako pribliiti
ako elim doi do eljenih podataka, oduprem se nagonu da reagiram osorno i uzrujano, nego
umjesto toga smireno objasnim da sam ja druga goa koja treba odsjesti u toj sobi.
ena pogleda prvo mene pa par iza mene, a zatim ree:
"ao mi je. Morat ete priekati svoj red. Ba. Kao. I. Svi. Drugi."
Znam da imam manje od deset sekundi prije nego to pozove zatitare.
"Znam", spustim glas i nagnem se prema njoj. "I zaista mi je ao. Stvar je u tome da ..."
Gleda me, a prsti joj ve kreu prema telefonskoj slualici, dok ja pogledom prelazim preko
njenog dugakog nosa, nenaminkanih usana, nagovjetaju crvenila i oteenosti oko njenih oiju
a onda, iznenada, vidim unutra. Ostavio ju je deko. Tako nedavno da jo uvijek svaku veer plae
dok ne zaspi. Prevrui si u glavi taj straan dogaaj svaki dan, cijeli dan jer taj je prizor prati
kamo god ide, od trenutka kad ujutro otvori oi do trenutka kad ih naveer sklopi.
"Samo to ... pa ..." zastanem, pokuavajui ostaviti dojam da mi je previe bolno izgovoriti
te rijei, a zapravo nisam sigurna koje bih rijei uporabila. Zatresem glavom pa ponem ispoetka,
jer znam da je uvijek najbolje drati se onoga to je najblie istini, ako eli da zvui stvarno. "Nije
se pojavio kad je trebao, pa zbog toga ... ovaj ... nisam sigurna hoe li se uope i pojaviti." S mukom
progutam slinu i sva se zgrim kad shvatim da su suze u mojim oima stvarne.
Ali kad je opet pogledam, vidim da joj se lice smekalo stroga osuujua usta, kiljave
suene oi, nadmono uzdignuta brada sve se to iznenada preobrazilo u suosjeajnost,
solidarnost, zajednitvo pa znam da je upalilo. Sad smo kao sestre, odane lanice plemena nedavno
ostavljenih ena.
Gledam kako utipkava neku naredbu u raunalo i ugodim se na njenu energiju da mogu
vidjeti ono to ona vidi slova na zaslonu prolaze mi pred oima, pokazuju da je naa soba broj
tristo devet jo uvijek prazna.
"Sigurna sam da samo kasni", kae ona, premda ne vjeruje u to. U njenim mislima svi su
mukarci gadovi, vrsto je uvjerena u to. "Ali ako mi pokaete neki dokument kojim moete
dokazati da ste to vi, mogu vas ..."
Ali ne stigne zavriti, jer ja se ve okreem i odlazim, trim van. Ne treba mi klju. Nikad
ne bih mogla ui u tu tunu, praznu sobu i ekati deka koji se oito nee pojaviti. Moram nastaviti
potragu za njim. Moram otii na jedina druga dva mjesta gdje bi mogao biti. Uskoim u auto i
krenem prema plai, molei se u sebi da ga tamo pronaem.

51

Bosnaunited

XIV

Parkiram pokraj Shake Shacka i krenem prema oceanu, oprezno se sputajui niz vijugavu
stazu, odluna pronai Damenovu tajnu spilju premda sam u njoj bila samo jednom, to je sluajno
jedini put kad smo isto bili nadomak toga da se poseksamo. I bili bismo, da ja nisam odustala.
Moglo bi se rei da imam dosta dugu prolost odustajanja u najvanijem trenutku. Ili to, ili umrem.
Zato sam se i nadala da e veeras biti drukije.
Ali naalost, kad mi stopala dotaknu pijesak i kad napokon stignem do njegova skrovita,
vidim da je prazno i vie-manje onako kako smo ga ostavili: pokrivai i runici sloeni su i
naslagani u kutu, daske za surfanje poredane uza zid, a ronilako odijelo prebaeno je preko
naslona stolca. Damenu ni traga.
Ostalo mi je jo samo jedno mjesto s popisa pa drim fige i potrim! prema autu. Zadivljena
sam kako mi se udovi brzo i graciozno kreu, kako mi stopala jedva dodiruju pijesak pa tako brzo
prelazim toliku udaljenost da jedva krenem, a ve sam opet u autu i izlazim na cestu. Pitajui se
koliko ve dugo imam tu sposobnost i koje jo druge besmrtnike talente imam.
Kad stignem do kapije, Sheila vratarka koja se dosad ve naviknula na mene i zna da sam
na popisu Damenovih stalno dobrodolih gostiju samo mahne, nasmijei se i propusti me unutra.
Krenem uzbrdo prema njegovoj kui, skrenem na prilaz, ali prvo to primijetim jest da su sva
svjetla ugaena. Ba sva, ukljuujui i ono iznad vrata, koje Damen uvijek ostavlja upaljeno.
Sjedim u bubi, s motorom u praznom hodu, i gledam u zamraene hladne prozore. Dio
mene eli provaliti unutra, potrati uza stube i uletjeti u njegovu "posebnu" sobu onu u kojoj su
pohranjene njegove najdragocjenije uspomene: njegovi portreti koje su naslikali Picasso, Van
Gogh i Velasquez, zajedno s gomilom rijetkih prvih izdanja knjiga neprocjenjivi ostaci njegove
duge i ivopisne povijesti, nagurani u pretrpanu sobu s previe pozlate. Drugi dio mene radije bi
ostao sjediti u autu, znajui da ne moram ui kako bih dokazala da nije unutra. Hladna, zlosutna
vanjtina kue, kamena fasada,crijepom pokriven krov i prazni prozori posve su lieni njegove
tople nazonosti pune ljubavi.
Sklopim oi, pokuavam se prisjetiti posljednjih rijei koje mi je u kao neto kao: idem po
auto da moemo to prije otii. Sigurna nam da je rekao moemo da moemo to prije otii, tako
da moemo napokon biti zajedno. Da naa etiristogodinja potraga kulminira u ovoj savrenoj
noi.
Mislim, nije mogue da je htio to prije otii od mene ... Zar ne.
Duboko udahnem i iziem iz auta, znajui da moram nastaviti ako elim doi do odgovora.
Bose noge skliu mi se po prilazu mokrom od rose, dok traim klju prije nego to se sjetim da
sam ga ostavila kod kue, jer nisam ni sanjala da bi mi veeras mogao trebati. Stojim pred ulaznim
vratima, upijam u sjeanje njihov luk, oplatu od mahagonija i smjele, detaljne rezbarije, prije nego
to sklopim oi i pokuam si predoiti ista takva vrata. Vidim kako se moja zamiljena vrata
otkljuavaju i otvaraju, premda to nikad prije nisam pokuala, ali znam da je mogue jer vidjela
sam kako je Damen otvorio kolska vrata koja su trenutak prije bila zakljuana.
Ali kad opet otvorim oi, vidim da sam uspjela samo stvoriti jo jedna golema drvena vrata.
Ne znajui kako da ih se rijeim (jer dosad sam prikazivala samo stvari koje sam htjela zadrati),
naslonim ih na zid i zaputim se u stranje dvorite.

52

Bosnaunited
Kuhinjski prozor, onaj iznad sudopera, uvijek je malo odkrinut. Provuem prste ispod
ruba, podignem prozor do kraja i puzim unutra, preko sudopera punog praznih staklenih boca pa se
doekam na noge uz mukli udarac stopala, pitajui se rauna li se ovo kao provaljivanje kad je rije
o zabrinutim curama.
Ogledam se po kuhinji, prelazei pogledom po drvenom stolu i stolcima, posudu od
nehrajueg elika koje visi s kukica, i najmodernijim kuanskim aparatima koje ovjek moe
kupiti (ili koje Damen moe prikazati). Sve je to pomno odabrano u namjeri da ostavi dojam
normalnog, imunog ivota, poput opreme u savreno ureenoj oglednoj kui u kojoj nitko ne ivi.
Zavirim u hladnjak, oekujui da u vidjeti uobiajeno bogatu zalihu crvenog soka, ali
nalazim samo nekoliko boca. Pogledavi u smonicu u kojoj inae ostavlja novi sok dok ne
fermentira ili se marinira ili to se ve dogaa u mraku tijekom ta tri dana, okirana sam injenicom
da je i ona poluprazna.
Stojim i zurim u tih nekoliko boca, a eludac mi se stie, srce ubrzano kuca, jer znam da
neto nije u redu. Damen uvijek tako opsesivno pazi da ima veliku zalihu soka sad ak i vie, jer
mora njime opskrbljivati i mene i znam da nikad ne bi dopustio da doe do ovakve situacije.
Dodue, u posljednje vrijeme prolazi kroz teko razdoblje, a i pije gotovo dvostruko vie
soka nego inae, pa je mogue da jednostavno nije stigao pripremiti novu zalihu.
to, naravno, dobro zvui u teoriji, ali nije ba vjerojatno.
Mislim, koga ja to pokuavam zavarati? Damen je tako izrazito organiziran kad se radi o
takvim stvarima, da to ak granii s opsjednutou. Nikad ne bi dopustio da mu se zaliha soka
smanji na ovakvu koliinu, pa makar i samo na jedan dan.
Jedino ako je neto ozbiljno polo po zlu.
I premda nemam nikakvih dokaza, instinktivno osjeam da je tako. U posljednje se vrijeme
ponaao tako udno iznenadni prazni pogledi koje je teko ne primijetiti premda nisu dugoga
vijeka, da ne govorim o znojenju, glavobolji, nemogunosti da prikae svakodnevne predmeti ili
otvori portal u Ljetozemlje pa kad se sve to zbroji, oito je da je bolestan.
Ali Damen se ne moe razboljeti.
Kad se prije par sati ubo na trn rue, ranica mu je zacijelila pred mojim oima.
Ali svejedno, moda bih trebala poeti zvati bolnice, za svaki sluaj.
Dodue, Damen nikad ne bi otiao u bolnicu. To bi mu bilo kao da priznaje slabost, poraz.
Vjerojatnije je da bi se zavukao nekamo, kao ranjena ivotinja, na neko skrovito mjesto gdje bi
mogao biti sam.
Samo to on nema nikakve rane jer mu odmah zacjeljuju. Osim toga, nikad se ne bi nekamo
zavukao, a da mi to ne kae.
S druge strane, jednako sam tako bila uvjerena da se nikad ne bi odvezao bez mene, a gle
kako je to ispalo.
Prekopam po ladicama u potrazi za telefonskim imenikom, jo jednim od predmeta koji bi
trebali stvoriti privid normalnog ivota. Premda se Damen nikad sam ne bi prijavio u bolnicu, ako
se dogodila nesrea ili neto drugo to je izvan njegove kontrole, mogue je da ga je netko odveo u
bolnicu bez njegova doputenja.
I premda je to u suprotnosti s Romanovom (najvjerojatnije lanom) tvrdnjom da ga je vidio
kako brzo odlazi autom, svejedno zovem redom sve bolnice u okrugu Orange, raspitujui se jesu li
primili pacijenta po imenu Damen Auguste, ali svugdje dobijem negativan odgovor.

53

Bosnaunited
Nakon razgovora s posljednjom bolnicom, razmiljam o tome bih li trebala nazvati policiju,
ali ipak odustanem od te zamisli. Jer, to bih im mogla rei? Da je nestao moj deko besmrtnik, star
esto godina? To bi bilo od jednake koristi kao da krenem u potragu za crnim BMW-om
zatamnjenih stakala sa zgodnim vozaem poslovinom iglom u plastu sijena Laguna Beacha.
Mogla bih ba i ostati ovdje, jer kad-tad se mora pojaviti. Dok se penjem stubama prema
njegovoj sobi, tjeim se milju da, ako ve ne mogu biti s njim, barem mogu biti meu njegovim
stvarima. Sjednem na njegovu barunastu sofu i prelazim pogledom po stvarima koje su mu
najdrae, nadajui se da sam jo uvijek jedna od njih.

54

Bosnaunited

XV

Vrat me boli i nekakav mi je udan osjeaj u leima. Kad otvorim oi i ogledam se oko
sebe, znam i zato. Provela sam no u ovoj sobi. Tu na njegovoj barunastoj sofi koja je izvorno
bila namijenjena za poalicu i koketiranje, a nikako za spavanje.
Ustanem s mukom, a miii mi se bolno bune dok se isteem prema nebu, a zatim prema
stopalima. Nakon to razgibam gornji dio tijela i vrat, krenem prema tekim zastorima od baruna i
razgrnem ih. Sobu preplavi tako jarko svjetlo da me oi zapeku i zasuze, a nisu se niti imale
vremena priviknuti prije no to sam brzo opet navukla zastore. Provjerim preklapaju li im se
rubovi, jer znam da ne smije ui nijedna suneva zraka, i stvorim uobiajeno stanje vjene ponoi u
sobi Damen me upozorio da jako kalifornijsko sunce moe izazvati golema oteenja na
predmetima u ovoj sobi.
Damen.
Od same pomisli na njega srce mi se nadima od enje, takve sveproimajue boli da mi se
zavrti u glavi i cijelo mi se tijelo zanjie. Kad se uhvatim za kienu drvenu komodu, primajui se za
fino izrezbareni rub, pogledom pretraim sobu, podsjeajui se da nisam tako sami kao to mi se
ini.
Njegov me lik okruuje kamo god pogledam. Najvei svjetski majstori postigli su savrenu
slinost na slikama to vise na zidovima uramljeni u okvire kakve viamo u muzejima. Picasso ga
je naslikao u tamnoj odijelu, Velasquez na bijelom konju koji se propinje, a na svakoj je slici to lice
koje sam mislila da tako dobro poznajem no, sad mi se pogled ini hladan i podrugljiv, brada
podignuta i prkosna, a te usne, predivne tople usne za kojima tako udim da ih gotovo mogu
okusiti, doimaju se tako dalekima, nedostupnima, tako izluujue hladnima, kao da me
upozoravaju da se drim podalje od njih.
Sklopim oi, elei to izbaciti iz glave, sigurna da mi panika utjee na misli i tjera me da
zamiljam najgore. Prisilim se nekoliko puta duboko udahnuti, a onda ga opet pokuam nazvati na
mobitel. Ponovno mi se javi sekretarica, to je urodilo jo jednom porukom u stilu: nazovi me ...
gdje si ... to se dogodilo ... jesi li dobro ... nazovi me ... Istom onakvom kakvih sam mu ve pregrt
ostavila.
Vratim mobitel u torbicu i jo se jednom ogledam po sobi (pritom paljivo izbjegavajui
pogledati njegove portrete), da budem sigurna da mi nita nije promaklo. Neki oiti klju tajne
njegova nestanka koji sam previdjela, neki mali, naoko nevaan trag, koji bi mi olakao da shvatim
kako i zato.
Zakljuivi da sam uinila sve to se moglo uiniti, dohvatim torbicu i krenem u kuhinju,
zastavi tek dovoljno dugo da ostavim kratku poruku u kojoj ponovim sve ono to sam ve rekla
preko telefona. I znam da e moja povezanost s Damenom biti jo slabija im iziem iz kue.
Duboko udahnem i sklopim oi, zamiljajui si budunost koja mi se juer inila tako
sigurnom onu u kojoj smo Damen i ja sretni, zajedno, potpuni. elei da je mogu prikazati, a opet
duboko u sebi znajui da je uzalud.
Ne moe prikazati drugu osobu. Ili barem ne na due vrijeme. Zato preusmjerim misli na
neto to mogu stvoriti. Predoim si savreni crveni tulipan njegove su glatke votane latice i
dugaka vitka stabljika idealni simbol nae vjene ljubavi. Osjetivi ga u ruci, vratim se u kuhinju,

55

Bosnaunited
poderem cedulju i umjesto nje ostavim tulipan.

56

Bosnaunited

XVI

Nedostaje mi Riley.
Toliko mi nedostaje da osjeam bol.
Jer istog trena kad sam shvatila da nemam izbora nego rei Sabine da Damen nee doi na
veeru (to sam uinila tek u osam i deset, kad je ve bilo jasno da se nee pojaviti), krenula je
lavina pitanja. Pa se vie-manje nastavila cijeli vikend, tijekom kojeg me ispitivala: to se
dogodilo? Znam da se neto dogodilo. Rado bih da mi kae. Zato mi ne eli rei? Je li neto u
vezi s Damenom? Jeste li se vas dvoje posvadimli?
I premda jesam razgovarala s njom (za veerom tijekom koje sam ak uspjela pojesti
dovoljno da je uvjerim kako uistinu nemam anoreksiju), pokuavajui je uvjeriti daje sve u
najboljem redu, daje Damen samo jako zauzet, a da sam ja preumorna nakon tako zabavne noi
provedene kod Haven, bilo je jasno da mi nije povjerovala. Barem ne onaj dio o tome da je sve u
redu. Nije sumnjala da sam zaista prespavala kod Haven.
No, i dalje je tvrdila da mora postojati neko bolje objanjenje za moje neprekidno uzdisanje
i promjene raspoloenja, za to kako sam prelazila iz malodunosti u maniju, u mrgodnost pa opet
sve ispoetka.! Ali premda mi je bilo ao to joj moram lagati, i dalje sam se drala svoje prie.
Tako mi je bilo lake, jer laui njoj bilo mi je lake lagati sebi. Bojala sam se da bi prepriavanje
prie i objanjavanje kako se, unato tomu to moje srce odbija povjerovati u to, moj mozak ne
prestaje pitati nije li me namjerno ostavio, moglo nekako cijelu tu priu uiniti stvarnom.
Da je Riley ovdje, sve bi bilo drukije. Mogla bih razgovarati s njom. Mogla bih joj ispriati
cijelu neugodnu priu od poetka do kraja. Jer ona ne samo da bi razumjela, nego bi i znala doi do
odgovora na moja pitanja.
Biti mrtav je kao imati propusnicu za sve. Bilo je dovoljno da pomisli na neko mjesto pa da
se istog trena nae tamo. Ni jedno mjesto nije joj zabranjeno bilo gdje na planetu. Nisam nimalo
sumnjala da bi ona bila mnogo uinkovitija od svih mojih mahnitih poziva na mobitel i vonji
amo-tamo.
Jer rezultat moje nespretne, neorganizirane, neuinkovite istrage jest ....(nita).
Danas, u ponedjeljak ujutro, ne znam nita vie nego to sam znala u petak naveer kad se
sve to dogodilo. I, ma koliko puta nazivala Milesa ili Haven, odgovor je uvijek isti: nita novo,
nazvat emo te ako se ita promijeni.
Ali da je Riley ovdje, ona bi u tren oka zakljuila sluaj. Imala bi brze rezultate i opirne
odgovore znala bi mi rei s im imam posla i to dalje.
Ali injenica je da Riley vie nije ovdje. Unato tomu to mi je trenutak prije odlaska
obeala da e mi dati neki znak, poinjem vjerovati da se to nee dogoditi. I moda, moda je
vrijeme da to prestanem oekivati i da nastavim sa ivotom.
Navuem traperice i japanke, majicu bez rukava ispod jedne dugih rukava i ve sam na
vratima da krenem u kolu, ali onda se okrenem i dohvatim iPod, majicu s kapuljaom i tamne
naoale, znajui da mi je bolje da se pripremim na najgore, budui da ne znam to u zatei.
"Jesi li ga pronala?" Odmahnem glavom, gledajui kako Miles ulazi u moj auto, baca
ruksak na pod i upuuje mi pogled pun saaljenja. "Pokuao sam ga nazvati", kae on, odmiui

57

Bosnaunited
kosu s lica, a nokti su mu jo uvijek nalakirani u jarkoruiasto. "ak sam i otiao do njegove kue,
ali nisu me pustili dalje od ulaza u naselje. A vjeruj mi, ne eli se otkaiti s Velikom Sheilom. Ta
ena jako ozbiljno shvaa svoj posao." On se nasmije, nadajui se da e time malo popraviti
atmosferu.
Ali samo slegnem ramenima. Rado bih se nasmijala zajedno s njim, ali znam da ne mogu.
Od petka sam u totalnoj komi, a jedini lijek za to bio bi da opet vidim Damena.
"Ne bi se trebala toliko brinuti", kae Miles, okrenuvi se prema meni. "Siguran sam da je
dobro. Hou rei, pa nije ovo prvi put da je samo nestao."
Pogledam ga, nasluujui mu misli i prije no to mu se rijei oblikuju na usnama. Znam da
misli na onaj put kad je Damen nestao nakon to sam ga potjerala.
"Taj put je bilo drukije", kaem mu. "Vjeruj mi, nije bilo nita slino."
"Kako moe biti tako sigurna?" Glas mu je oprezan, odmjeren, u jo uvijek ne skida
pogled s mene.
Duboko udahnem i gledam cestu, pitajui se bih li mu trebala rei. Ve tako dugo nisam ni
s kim zaista razgovarala, posljednji put sa ni se nekom prijatelju povjerila prije nesree prije nego
to se sve promijenilo. A ponekad se osjeam tako usamljeno sa svim tim tajnama. eznem za tim
da zbacim s lea njihovu teinu i da mogu opet traati kao normalna djevojka.
Pogledam Milesa i sigurna sam da mu mogu vjerovati, ali nisam i sigurna mogu li vjerovati
sebi. Ja sam kao limenka gaziranog pia koju je netko dobro protresao pa sad sve moje tajne hrle
prema vrhu.
"Jesi li dobro?" upita on, paljivo me gledajui.
Teko progutam kroz stisnuto grlo.
"U petak naveer ... nakon tvoje predstave ..." Zastanem, znajui da sam mu time privukla
pozornost. "Pa ... ovaj ... imali smo neke planove."
"Planove?' nagne se on prema meni.
"Velike planove", kimnem, a u kutu usana zatitra mi osmijeh koji brzo iezne dm se sjetim
kako je sve tragino polo po zlu.
"Koliko velike?" upita on, netremice me gledajui.
Odmahnem glavom, gledajui cestu pred sobom, pa kaem:
"Ma, zna, uobiajene planove za petak naveer. Sobu u hotelu Montage, novo rublje,
jagode umoene u okoladu i dvije ae ampanjca ..."
"Isuseboe, nisi valjda!" skvii on.
Brzo se okrenem prema njemu, gledajui kako mu se lice izduuje kad je shvatio istinu.
"O, kvragu, stvarno nisi. Nisi imala priliku, budui daje on ..." Pogleda me. "Joj, Ever, tako
mi je ao."
Slegnem ramenima, a izraz na njegovu licu savreno odraava oaj koji osjeam.
"uj", kae on, dotaknuvi mi ruku kad smo stali na semaforu, a onda je brzo makne,
sjetivi se kako ne volim da me dira itko osim Damena premda ne zna da je to samo zato to se
trudim izbjei sve neeljene razmjene energije. "Ever, ti si prekrasna, stvarno. Pogotovo sad kad si
prestala nositi razvuene majice s kapuljaom i preiroke ..." On zavrti glavom. "Uglavnom,
mislim da mogu slobodno rei kako nema teorije da bi te Damen voljno ostavio. Budimo realni, i
slijepima je oito da je lud za tobom. Vjeruj mi, svi su primijetili kako se stalno cmaete. Ni u

58

Bosnaunited
ludilu te ne bi ostavio!"
Pogledam ga, elei ga podsjetiti na ono to je Roman rekao da je vidio Damena kako
odlazi i rei mu kako imam jezivi osjeaj da je on nekako povezan s time, moda ak i odgovoran
za to, ali ba kad zaustim to izrei, shvatim da ne mogu. Nemam dokaza da je tako.
"Jesi li zvala policiju?" upita on, a lice mu se iznenada uozbilji.
Stisnem usne i zakiljim prema semaforu, nesretna to jesam nazvala policiju. Znajui da e
Damen ako se pokae da je ipak sve u redu i da mu nita nije biti jako ljut to sam na taj nain
privukla pozornost na njega.
: Ali to sam mogla uiniti? Mislim, da je doivio neku nesreu ili neto, policija bi to prva
znala. Zato sam u nedjelju otila u policijsku postaju i prijavila njegov nestanak, odgovarajui na
sva uobiajena pitanja poput:
muko, bijelac, smea kosa, smee oi ... Sve dok nismo doli do njegove dobi, kad sam
zamalo izlanula: pa ... ima oko esto sedamnaest godina ...
"Da, prijavila sam nestanak", kaem, nagazivi na gas im se na semaforu upalilo zeleno i
gledajui brzinomjer kako raste. "Napravili su zapisnik i rekli da e provjeriti."
"I to je to? Ma, ali se! Pa jo nije punoljetan!"
"Da, ali mu je i slubeno odobren ivot bez staratelja. to ga ini zakonski odgovornim za
sebe. Ima jo neke zakonske posljedice koje nisam ba shvatila. Uostalom, nije ba da se
razumijem u policijske procedure, a i nije ba da su mi lijepo objasnili svoje planove", kaem,
usporivi na primjereniju brzinu sad kad smo se pribliili koli.
"Misli li da bismo trebali napraviti nekakve letke i podijeliti ih? Ili organizirati onakvo
okupljanje sa svijeama kao to vidimo na televiziji?"
eludac mi se zgri na te njegove rijei, premda znam da samo dramatizira, kao i obino, ali
ne misli nita loe. Ali sve dosad nije mi padalo na pamet da bi ikad moglo doi do toga. Damen se
mora uskoro pojaviti, zar ne? Mora. Pa, besmrtan je! to bi se njemu moglo dogoditi?
Ali tek to sam to pomislila, skrenem na parkiralite i ugledam ga kako izlazi iz svog auta.
Izgleda tako seksi, tako oputeno, tako zgodan da bi ovjek pomislio kako je sve u najboljem redu.
Kao da se proteklih nekoliko dana nije dogodilo.
Nagazim na konicu, auto poskoi naprijed pa natrag, zbog ega je i voza iza mene morao
naglo zakoiti. Srce mi lupa, ruke drhte, dok gledam svog prezgodnog, dosad nestalog deka kako
prolazi rukom kroz kosu, pokretom koji je tako odmjeren, tako usredotoen da bi ovjek pomislio
kako na svijetu nema nita vanije od toga.
Nije to ono to sam oekivala.
"Koga vraga ...?" usklikne Miles, buljei u Damena otvorenih usta, dok nam cijela kolona
auta iza nas mahnito trubi. "I zato se parkirao tamo? Zato nije na drugom najboljem mjestu,
uvajui najbolje mjesto za nas?"
Budui da ne znam odgovor ni na jedno od tih pitanja, parkiram se pokraj Damena, mislei
da bi ih on mogao znati. Spustim prozor, osjeajui se neobjanjivo srameljivo i udno kad me on
tek letimino pogleda prije no to opet okrene glavu.
"Ahm, je li sve u redu?" upitam, lecnuvi se kad on tek jedva kimne glavom, to je
najneprimjetniji mogui znak da je uope svjestan moje nazonosti.
Posegne rukom u auto i izvadi svoju torbu, zastavi nakratko da se moe diviti svom odrazu
u staklu, dok ja s mukom progutam i nastavim:

59

Bosnaunited
"Jer u petak naveer si nestao ... a nisam te uspjela dobiti na telefon cijeli vikend.,, pa sam
se malo zabrinula. Ostavila sam ti nekoliko poruka. .. Jesi li ih dobio?" Stisnem usne i zgrim se na
to svoje patetino, neuinkovito, cendravo ispitivanje.
Malo zabrinula? Nekoliko poruka?
A zapravo elim vrisnuti: HEJ!!, FRAJERU U SUPERKUL CRNOJ ODJEI! TO SE,
DOVRAGA, DOGODILO?
Gledam kako prebacuje torbu preko ramena i napokon me pogleda, brzim i snanim
korakom preavi udaljenost izmeu nas u samo nekoliko sekundi. Ali samo fiziku, ne i
emocionalnu udaljenost, jer kad mu pogledam u oi, vidim da je kilometrima daleko.
I ba kad shvatim da zadravam dah, on se nagne prema prozoru i priblii lice mome pa
kae:
"Je. Dobio sam tvoje poruke. Svih pedeset devet."
Osjeam njegov topli dah na obrazu i ostajem razjapljenih usta dok moj pogled upija
njegov, traei onu toplinu koju uvijek nalazim u njegovim oima, ali sva zadrhtim kad ih
zateknem hladne, mrane i prazne. Premda, to nije nimalo nalik onom trenutku od prije neki dan
kad mi se uinilo da me ne prepoznaje. Ne, ovo je mnogo gore od toga. Jer kad mu sad pogledam u
oi jasno je da me poznaje, ali da bi radije da nije tako.
"Damene, ja ..." Glas mi pukne kad auto iza nas opet zatrubi, a Miles ispod glasa promrmlja
neto nerazumljivo.
I prije nego to stignem proistiti grlo i poeti ponovno, Damen odmahuje glavom i odlazi.

60

Bosnaunited

XVII

"Jesi li dobro?" upita Miles, a na licu mu je sva srcobolja koju bih ja trebala osjeati da
nisam tako otupjela.
Slegnem ramenima, znajui da nisam dobro. Kako da budem dobro, kad nisam ni sigurna
to je sve krivo.
"Damen je upina", kae on, s otrinom u glasu.
Ali ja samo uzdahnem. Premda ne mogu objasniti i premda ne razumijem, duboko u sebi
osjeam da su stvari mnogo sloenije no to se ini.
"Ne, nije", promrmljam, izlazei iz auta i zalupivi vratima jae no to je bilo potrebno.
"Ever, molim te ... uj, ao mi je to ja moram biti taj koji e to istaknuti, ali ti jesi vidjela
ono to sam ja vidio, jelda?"
Krenem prema Haven koja nas eka na ulazu.
"Vjeruj mi, sve sam vidjela", odgovorim, vrtei si cijeli prizor ponovno u mislima, svaki
put zastajui na njegovu hladnom i dalekom pogledu, mlakoj energiji, potpunoj nezainteresiranosti
za mene ...
"Znai da se slae da je upina?" Miles me pozorno promatra, uvjeravajui samoga sebe
da ja nisam djevojka koja bi dopustila da se neki tip tako ponaa prema njoj.
"Tko je upina?" upita Haven, pogledavajui mene pa njega.
Miles se okrene prema meni, pogledom traei doputenje, a kad slegnem ramenima, on se
okrene prema Haven i kae:
"Damen."
Haven suzi oi, a u glavi joj se roje pitanja. Ali ja imam vlastita pitanja, pitanja bez
vjerojatnih odgovora. Pitanja poput:
Koji se vrag malo prije dogodio?
Otkad Damen ima auru?
"Miles e ti sve objasniti", kaem, pogledam ih pa krenem dalje. alei vie nego ikada
prije to nisam normalna, to se ne mogu osloniti na njih, isplakati im se na ramenu kao obina
djevojka. Ali ovdje je u pitanju mnogo vie od onoga to njihove smrtne oi vide. I premda to jo ne
mogu dokazati, ako elim odgovore, morat u ravno do izvora.
Stigavi do uionice, uletim ravno unutra, premda sam mislila da u zastati na vratima. A
kad ugledam Damena naslonjena na Stacijinu klupu, kako se smijei i ali i koketira s njom,
osjeam se kao da sam zakoraila u golemi deja vu.
Moe ti to, pomislim. Ve si to jednom prola.
Prisjeam se vremena, ne tako davno, kad se Damen pretvarao da ga zanima Stacia, ali
samo zato da vidi kako u ja reagirati.
Ali to blie prilazim, to mi je jasnije da ovo sad nije nimalo slino tome. Tada je bilo
dovoljno da mu pogledam u oi i da odmah u njima pronaem trunku suosjeanja, traak aljenja
koji jednostavno nije uspijevao sakriti.
Ali sad, dok gledam kako Stacia nadmauje samu sebe s onim svojim zabacivanjem kose,

61

Bosnaunited
guranjem poprsja u prvi plan i treptanjem, osjeam se nevidljivom.
"Ovaj, ispriavam se", kaem, nato oboje podignu pogled, oito uzrujani prekidom.
"Damene, bih li ... ovaj ... mogla porazgovarati s tobom na sekundu?" Gurnem ruke u depove da
ne vidi kako se tresu, prisiljavam samu sebe da diem poput svake normalne, oputene osobe, udah,
izdah, polako i mirno, bez zadravanja daha, bez pitanja.
Gledam kako se on i Stacia pogledavaju, a onda prasnu u smijeh i ba kad se Damen sprema
progovoriti, ulazi profesor Robins i kae:
"Svi na mjesta! elim vas vidjeti u klupama!"
Pa pokaem prema naoj klupi i kaem:
"Poslije tebe." Slijedim ga, odupirui se porivu da ga zgrabim za ramena i prisilim da da me
pogleda u oi dok vritim:
Zato si me ostavio? Zaboga, to ti se dogodilo? Kako si to mogao uiniti, ba te od svih
veeri.
Ali znam da bi takav pristup, konfrontacija, bio meni na tetu. I znam da moram ostati
smirena i pribrana ako elim ita postii.
Bacim ruksak na pod pa posloim knjige, biljenicu i kemijsku na klupu. Smijeei se kao
da nisam nita vie od kolske kolegice kojoj je do malo avrljanja u ponedjeljak ujutro:
"I, kako si proveo vikend?"
On slegne ramenima i prijee pogledom preko mene prije no to nam se oi sretnu. Proe
trenutak prije no to shvatim da grozne misli koje ujem dopiru ravno iz njegove glave.
Pa, ako ve moram imati neku koja e me proganjati, barem je komad, pomisli on, a elo
mu se namrti kad ja nagonski posegnem za iPodom elei pobjei od njegovih misli, istodobno
svjesna da ne mogu ma koliko boljelo jer ne smijem riskirati da propustim neto vano. Osim
toga, nikad prije nisam imala pristup u Damenov um, nikad nisam mogla uti to misli. Ali sad kad
to mogu, nisam vie sigurna da to elim.
Tad on iskrivi usta i suzi oi, razmiljajui: teta to je totalna munjara. Definitivno nije
vrijedno truda.
Njegove rijei bole kao da mi je netko zabio kolac u srce. I toliko sam zateena njegovom
nehajnom okrutnou da zaboravim kako to nije izrekao naglas pa uskliknem:
"Molim? to si upravo rekao?"
Nato se svi moji kolege iz razreda okrenu i zabulje u nas, alei jadnog Damena koji mora
sjediti kraj mene.
"Je li sve u redu?" upita profesor Robins, pogledavajui nas.
Sjedim utke, jer ostala sam bez rijei. A srce mi se stegne kad Damen pogleda profesora
Robinsa i kae:
"Ja sam dobro. Ona je udakinja."

62

Bosnaunited

XVIII

Slijedila sam ga. Ne sramim se priznati. Morala sam. Nije mi ostavio drugog izbora. Hou
rei, ako e Damen ustrajati na tome da me izbjegava, onda mi je praenje jedini izbor. Pa sam ga
slijedila nakon engleskog, ekala ga nakon kraja drugog sata, ba kao i treeg i etvrtog. Drala
sam se malo dalje od njega, promatrajui izdaleka, alei to se nisam sloila s time da svoj
raspored potpuno izjednai s mojim, kao to je htio ali mislila sam da bi to bilo preudno, previe
ovisniki, pa mu nisam dopustila. Zato sam sad prisiljena motati se pred vratima njegove uionice,
prislukivati njegove i izgovore i misli koje mu se vrte po glavi, misli koje su moram zgroeno
priznati deprimantno tate, samodopadne i plitke.
Ali to nije pravi Damen. Uvjerena sam u to. Ne mislim da je prikazani Damen, jer takvi
nikad ne potraju dulje od nekoliko minuta. Hou rei da mu se neto dogodilo. Neto ozbiljno,
neto zbog ega se ponaa kao ... pa, kao veina deki u koli. Jer premda nikad prije nisam imala
pristup u njegov um, znam da prije nije tako razmiljao. Nije se ni tako ponaao. Ne, ovaj novi
Damen je potpuno novo stvorenje, na kojemu mi je poznata samo vanjtina, a unutranjost je neto
posve drugo.
Krenem prema naem stolu u kantini, u sebi se pripremajui za ono to bi me moglo
doekati. Tek nakon to sam ve otvorila svoju kutiju za uinu i obrisala jabuku o rukav shvatim da
nisam sama za stolom zato to sam dola prerano.
Nego zato to su me i svi drugi napustili.
Zauvi poznat Damenov smijeh, podignem pogled i ugledam ga okruenog Stacijom,
Honor, Craigom i ostatkom A-kvadre. to ne bi bilo tako iznenaujue da s njima nisu i Miles i
Haven. Kad pogledom obuhvatim stol u cijeloj njegovoj duini, jabuka mi ispadne iz ruke, a usta
mi se osue, jer vidim da su svi stolovi zgurani zajedno.
Lavovi sad ruaju s janjadi.
to znai da se Romanovo predvianje obistinilo.
Sustav kasta u srednjoj koli Bay View vie ne postoji.
"I, to kae?" upita Roman, skliznuvi na klupu nasuprot meni, i pokazuje palcem preko
ramena dok mu se usne razvlae u osmijeh "Oprosti to sam doao nepozvan, ali vidio sam kako se
divi mom djelu pa sam odluio doi na aicu razgovora. Jesi li dobro?" Nagne se prema meni, a
lice mu se doima iskreno zabrinutim, premda sreom nisam toliko glupa da padnem na taj tos.
Uzvraam mu pogled, a namjeravam izdrati koliko god mogu. Nasluujem da je on
odgovoran za Damenovo ponaanje, za injenicu da su Miles i Haven prebjegli na drugu stranu i za
to to cijela kola ivi u skladu i miru, ali nemam nikakvih dokaza za to.
U oima svih drugih on je junak, istinski Che Guevara, restoranski revolucionar.
Ali za mene predstavlja prijetnju.
"Pretpostavljam da si stigla kui u komadu?" upita on, pijuckajui kolu, ali ne skidajui
pogled s mene.
Brzo svrnem pogled prema Milesu, gledam kako neto kae Craigu pa se obojica tome
smiju, a zatim pogledam Haven i vidim kako se naginje prema Honor i ape joj neto na uho.
Ali ne gledam Damena.

63

Bosnaunited
Odbijam gledati kako uranja Staciji u oi, kako joj dri ruku na koljenu, kako je drai
svojim najboljim osmijehom dok mu se prsti uljaju uz njeno bedro ...
Dovoljno sam toga vidjela na engleskom. Osim toga, prilino sam sigurna da je sve to to
rade samo predigra prvi korak prema grozotama koje sam vidjela u Stacijinoj glavi. Onim
prizorima koji su me tako i izbezumili da sam u panici poruila cijelu vjealicu s grudnjacima. A
ipak, tad sam bila sigurna da je to uinila namjerno i nije mi ni palo na pamet da bi to mogla biti
neka vrsta pretkazanja. I premda jo uvijek mislim daje tu sliku u glavi stvorila samo da mi
napakosti, i da je to to su sad zajedno ista sluajnost, moram priznati da je vrlo uznemirujue
gledati kako se to zaista poinje odigravati.
Premda odbijam gledati, trudim se sluati nadajui se da u uti neto vano, neku
razmjenu kljunih podataka. Ali kad se usredotoim i pokuam se ugoditi na njih, naletim na
zvuni zid svi ti glasovi i sve te misli na okupu, isprepliu se i potpuno je nemogue izdvojiti
mimo jedan.
"Zna, u petak naveer?" nastavi Roman, dugakim prstima lupkajui po limenci kole, ne
odustajui od ispitivanja, premda odbijam sudjelovati. "Kad sam te naao samu? Ever, moram
priznati da mi je bilo jako teko ostaviti te tako, ali dodue, inzistirala si." Pogledam ga. Nimalo me
ne zanima njegova igra, ali nadam se da e otii ako mu odgovorim.
"Vratila sam se kui bez problema. Hvala na brizi."
On se nasmijei osmijehom od kojeg bi milijuni srca bre zakucali, ali moje se samo sledi.
A zatim se nagne blie i kae:
"Ooo, vidi vraga, to je bilo sarkastino, ha?"
Slegnem ramenima i gledam u svoju jabuku, kotrljajui je naprijed natrag po stolu.
"Volio bih znati to sam ti napravio da me tako mrzi. Ma, siguran sam da mora postojati
nekakvo miroljubivo rjeenje, neki nain da to popravimo."
Stisnem usne i dalje zurim u jabuku, koturajui je i pritiui sve jae o stol, i osjeam kako
omekava, a kora poinje pucati.
"Daj da te odvedem na veeru", kae on, gledajui me svojim plavim oima. "to kae?
Ajmo na pravi pravcati sastanak. Samo nas dvoje. Sredit u auto, kupiti novu odjeu, rezervirati
nam stol u nekom nobl restoranu i sigurno emo se super provesti!"
Odmahnem glavom i zakolutam oima, to je jedini odgovor koji mu planiram dati. Ali
Roman ne odustaje, ne poputa.
"Ma daj, Ever. Daj ovjeku ansu da ti promijeni miljenje. Moe otii u bilo kojem
trenutku, asna rije. Evo, moemo se ak dogovoriti za signal rije koja e oznaavati da su
stvari otile dalje od onoga to eli. Samo uzvikne tu rije i sve e nestati, a niti jedno od nas
nikad vie nee to spomenuti." On odgurne limenku i rukama klizne po stolu prema mojima, a
vrhovi njegovih prstiju dou mi tako blizu da brzo povuem ruke prema sebi. "Daj malo popusti,
moe? Kako moe odbiti takvu ponudu?"
Glas mu je dubok i uvjerljiv, pogled prikovan za moje oi, ali ja samo dalje kotrljam
jabuku, gledajui kako zgnjeena unutranjost izlazi kroz raspuklu koru.
"Obeajem ti da to nee biti poput bijednih izlazaka na kakve te vjerojatno vodi onaj
seronja Damen. Kao prvo, ja nikad ne bih ostavio tako zgodnu curu kao to si ti da se sama snalazi
na parkiralitu." Gleda me, a na usnama mu titra osmijeh kad kae: "Zapravo, valjda bi se moglo
rei da jesam ostavio zgodnu djevojku poput tebe samu na parkiralitu, ali samo zato to sam
potovao njenu elju. Vidi? Ve sam dokazao da sam ti sluga pokorni, spreman skoiti na svaku

64

Bosnaunited
tvoju rije."
"to je tebi?" kaem napokon i prodorno se zagledam u te plavo oi, ne lecnuvi se i ne
skreui pogled. U sebi poelim da napokon odustane i da se ponovno pridrui svima ostalima koji
sjede za jedinim drugim stolom u cijeloj koli, za onim gdje su dobrodoli svi osim mene "Pa zar se
ba svima mora sviati? Je li u tome stvar? Ako jest, zar ne misli da je to bar mrvicu znak
nesigurnosti?"
On se nasmije. Iskrenim, gromoglasnim smijehom. Kad se napoko smirio, zavrti glavom i
kae:
"Pa ne, ne svima. Premda moram priznati da obino jest tako." Nagne se prema meni, a lice
mu je tek nekoliko centimetara od moga. "A to da ti kaem? Simpatian sam. Veina ljudi misli da
sam jako armantan."
Zavrtim glavom i skrenem pogled, umorna od toga da se netko poigrava mnome, a i jedva
ekajui da ve jednom zavrim ovu igru.
"Pa, ao mi je to te moram razoarati, ali bojim se da e mene morati ubrojiti meu tih
nekoliko kojima uope nisi simpatian. Ali, molim te, uini nam oboma uslugu pa nemoj to
smatrati izazovom i nemoj mi pokuavati promijeniti miljenje. Vrati se lijepo za svoj stol i pusti
me na miru. Jer kakve koristi od toga to si okupio sve te ljude ako nema namjeru uivati u tome?"
Promatra me, smijeei se i odmahujui glavom, ustajui s klupe i dalje me gledajui ravno
u oi.
"Ever, ti si komad i pol. Ozbiljno. Da ne znam da nije tako, mogao bih pomisliti da me
namjerno pokuavaj izluditi."
Zakolutam oima i skrenem pogled.
"Ali ne elim ostati ako nisam dobrodoao, a i prepoznajem znakove koji pokazuju da cura
pokuava otpiliti deka, pa mislim da u ..." Pa kae palcem prema stolu za kojim sjedi cijela kola.
"Premda, naravnu ako se predomisli i poeli mi se pridruiti, sigurno ih mogu uvjeriti da ti
naprave mjesta."
Zatresem glavom i mahnem mu neka ode, jer ne mogu govoriti koliko mi je grlo stisnuto i
vrue, znajui da unato tomu kako se moda ini ne samo da nisam pobijedila nego nisam ni
blizu.
"Eh, da, pomislio sam da bi moda htjela ovo natrag", kae on i poloi na stol moje sandale,
kao da je to malo lane krokodilske koe s remeniima neka vrsta lule mira. "Ali ne brini, ne
mora mi zahvaljivati", nasmije se, pogledavi preko ramena, i doda: "Ali daj malo ohladi u tom
jabukom, napravit e kau."
Stisnem jo jae, gledajui ga kako prilazi ravno Haven, prelazi joj prstom niz cijelu duinu
vrata i pritie usne na njeno uho. Tako vrsto stisnem jabuku da mi eksplodira u ruci, a njen
ljepljivi sok klizi mi niz prste do zapea, dok se Roman osvre preko ramena i smije.

65

Bosnaunited

XIX

Doavi na likovni, krenem ravno prema ormariima s priborom, navuem kutu, prikupim
svoje stvari i ba se zaputim natrag u uionicu kad ugledam Damena kako stoji na vratima
neobinog izraza na licu. Izrazom koji me, premda je neobian, ispunjava nadom, jer pogled mu je
prazan, eljust oputena, a on se doima izgubljenim i nesigurnim, kao da mu treba moja pomo.
Znajui da moram iskoristiti priliku dok mi se takva zbunjena prua, nagnem se prema
njemu, lagano ga dotaknem po ruci i kaem:
"Damene?" Glas mi je drhtav, hrapav, kao daje to prva rije koju sam danas izgovorila.
"Damene, duo, jesi li dobro?" Prelazim pogledom po njemu, borei se protiv elje da vrsto
pritisnem usne na njegove.
On me pogleda, u oima mu bljesne prepoznavanje, a ve u sijedeem trenutku pridrue mu
se dobrota, enja i ljubav. Prsti mi krenu prema njegovu licu dok gledam kako mu
crvenkasto-smea aura blijedi znajui da je opet moj ...
A zatim:
"Ej, buraz, ibaj dalje, ibaj dalje, zakrio si promet."
I u treptaj oka stari Damen nestane, a na njegovu je mjestu stupi novi Damen. Progura se
pokraj mene, aura mu bljeti, a misli govore koliko zgroen mojim dodirom. Pritisnem lea o zid,
zgrivi se kad se Roman koji je uao odmah za njim sluajno oeao tijelom o moje.
"Oprosti, maco", nasmijei se on s pohotnim izrazom na licu.
Sklopim oi i pridrim se za zid. Jer zavrti mi se u glavi kad me zapljusne euforino
kovitlanje njegove vedre sunane aure njegova silovita, srdana, optimistina energija. Proima
mi um slikama koje su tako pune nade, tako prijateljske, tako bezazlene da me ispuni osjeaj srama
srama zbog svih mojih sumnji, srama to sam tako neljubazna ...
A ipak, neto s tom aurom nije u redu. Neto je krivo u njenu ritmu. Veina umova zbrka su
ritmova, bujica rijei, vrtlog slika, kakofonija zvukova koji se kovitlaju kao nejnemelodiniji dez.
Ali Romanov je um medan, organiziran, a jedna misao glatko tee u drugu. Upravo zato zvui
isforsirano, neprirodno, kao po prethodno napisanom scenariju.
"E, maco, po tvojoj bi se faci reklo da je tebi ovo bilo skoro jednako dobro kao meni. Jesi
sigurna da se nee predomisliti u vezi s tim izlaskom?"
Njegov ledeni dah pritie mi obraz, a usne su mu tako blizu da se bojim kako bi me mogao
pokuati poljubiti. I ba kad se spremam odgurnuti ga, proe Damen i kae:
"Ej, ovjee, pa to radi? Ne troi vrijeme na tu spastiarku!"
Ne troi vrijeme na tu spastiarku ne troi vrijeme na tu spastiarku ne troi vrijeme na tu
spastiarku ne troi vrijeme na tu spastiarku ne troi vrijeme na tu spastiarku ne troi vrijeme na
tu spastiarku ne troi vrijeme na tu spastiarku ...
"Ever? Jesi li narasla?"
Podignem pogled i ugledam Sabine kako stoji pokraj mene i prua mi ispranu zdjelu koju
bih trebala staviti u perilicu. Ali to shvatim tek nakon nekoliko treptaja.
"Oprosti, to?" upitam, dok stiem nasapunani mokri porculan i polagano sputam zdjelu
na reetku. Ne mogu misliti ni o emu drugome osim o Damenu i njegovim rijeima koje su me

66

Bosnaunited
tako zaboljele, kojima muim samu sebe stalno ih ponavljajui u mislima.
"Izgleda mi kao da si narasla. Zapravo, sigurna sam da jesi. Nisu li to traperice koje sam ti
nedavno kupila?"
Pogledam u svoja stopala i zateena sam kad shvatim da mi je rub hlaa nekoliko
centimetara iznad glenja. to je jo bizarnije kad se setim da su mi se jo jutros hlae vukle po
podu.
"Hm, moda", slaem, jer obje dobro znamo da to jesu te traperice.
Ona zakilji, vrtei glavom dok govori:
"Bila sam uvjerena da e ti biti dobre. ini se da si u fazi ubrzanog rasta." Ona slegne
ramenima. "Dodue, ima tek esnaest godina pa pretpostavljam da je to u redu."
esnaest, ali vraki blizu sedamnaest, pomislim, jedva ekajui dan kad u imati
osamnaest, zavriti kolu i otii, tako da mogu biti sama sa svojim jezivim tajnama, a Sabine se
moe vratiti svom ivotu. Nemam pojma kako u joj se ikada oduiti za njenu dobrotu, a sad na dug
moram dodati jo i par preskupih traperica.
"Ja sam nakon petnaeste prestala rasti, ali ini se da e ti biti puno via od mene", nasmijei
se ona, pruajui mi lice.
Blijedo se nasmijeim, pitajui se koliko u jo narasti, nadajui se da neu izrasti u
nekakvu divovsku udakinju, neto to pripada na naslovnicu Ripleyjeva Vjerovali ili ne. Jer znam
da nije normalno narasti sedam centimetara u jednom danu.
Ali sad kad je spomenula rast, prisjetim se da sam primijetila i da mi nokti rastu tako brzo
da ih moram rezati gotovo svaki dan, a da su mi ike ve preko brade, premda sam ih poela
putati prije tek nekoliko tjedana. Da niti ne spominjem kako mi oi postaju sve plavije i da su mi
se pomalo nepravilni prednji zubi izravnali. I bez obzira na to koliko ga zanemarivala, koliko
neredovito istila kou, ten mi je ist, pore sitne, a nemam niti jednu jedinu bubuljicu.
I narasla sam sedam centimetara od jutros?
Oito je da to moe biti povezano samo s jednim besmrtnikim sokom koji pijem. Mislim,
premda sam besmrtna ve vie od pola godine, nita se zapravo nije promijenilo (osim sposobnosti
trenutanog zacjeljivanja rana) sve dok ga nisam poela piti. Ali sad, otkad ga redovito pijem, kao
da su sve moje bolje fizike strane uveane i naglaene, I one prosjene posve poboljane.
Premda je dio mene uzbuen zbog toga i znatieljan to me jo eka, onaj drugi primjeuje
kako mi se pune besmrtnike sposobnosti razvijaju ba u trenutku kad se ini da u ostatak
vjenosti provesti sama.
"Sigurno je za to zasluan taj sok koji uvijek pije", nasmije se Sabine. "Moda bih ga i ja
trebala probati. Ne bih imala nita protiv da narastem jo koji centimetar i da probijem barijeru od
metar i ezdeset pet bez visokih potpetica!"
"Ne!" kaem, a rijei mi izlete preko usana prije nego to ih stignem zaustaviti, i znam da e
joj takav odgovor samo dodatno pobuditi m nimanje.
Stojei s mokrom spuvicom u ruci, ona me pogleda, a obrve joj se spoje.
"Hou rei da sam sigurna kako ti se ne bi svidio. Zapravo, najvjerojatnije bi ti bio
odvratan. Ozbiljno, ima malo udan okus." Kimam pokuavajui navui bezbrian izraz na lice, jer
ne elim da zna kako me njen odgovor potpuno izbezumio.
"Pa, neu znati dok ga ne probam, zar ne?" kae ona, jo uvijek me prodorno gledajui.
"Odakle ga uope nabavlja? Ne sjeam da sam ga ikada vidjela u trgovinama. Niti sam ikad na

67

Bosnaunited
boci vidjela etiketu. Kako se uope zove?"
"Daje mi ga Damen", kaem, uivajui u osjeaju njegova imena na usnama, premda ne
uspijeva popuniti golemu prazninu koju je ostavio svojim odlaskom.
"Pa ... zamoli ga neka i meni nabavi malo, dobro?"
im je to izrekla, svjesna sam da razgovor vie nema veze sa sokom. Sabine me pokuava
navesti da joj se povjerim, da objasnim zato nije doao na veeru u subotu i zato ga otada nije
vidjela. Zatvorim vrata perilice i okrenem se. Pretvaram se da briem pult koji je ve ist, a zapravo
joj izbjegavam pogled.
"Zapravo, ne mogu. Uglavnom zato to ... smo ... ovaj ... neko vrijeme odluili biti
odvojeni", kaem, a glas mi pukne ba onako da mi bude potpuno neugodno.
Ona krene prema meni, elei me zagrliti, utjeiti, rei mi da e sve biti dobro. Premda sam
joj okrenuta leima i ne mogu je vidjeti, svejedno to vidim u glavi pa zakoraim u stranu i
izmaknem se.
"Joj, Ever, tako mi je ao ... nisam znala ..." kae ona, a ruke joj stoje nekako nespretno
objeene uz tijelo, jer ne zna to bi s njima sad kad sam se odmaknula.
Kimnem, osjeajui se krivom to se ponaam hladno i rezervirano, kao i uvijek. Rado bih
da joj mogu nekako objasniti da ne mogu riskirati fiziki kontakt, jer ne elim znati njene tajne. To
bi mi samo odvuklo pozornost i pokazalo mi prizore koje ne bih trebala vidjeti. Jedva se nosim i sa
svojim tajnama pa nije ba da udim u tu zbrku dodati jo i njene.
"Bilo je ... nenadano", kaem, znajui da ona nee odustati dok ne dobije jo barem malo
vie. "Hou rei, jo je jako svjee i ... zapravo ne znam to bih rekla ..."
"Tu sam ako treba s nekim razgovarati."
"Jo nisam spremna razgovarati o tome. Jo je previe ... novo ... jo pookuavam posloiti
stvari u glavi. Moda poslije ..." slegnem ramenima, nadajui se da emo, kad to poslije stigne,
Damen i ja opet biti zajedno, a sve e ovo biti iza nas.

68

Bosnaunited

XX

Stigavi do Milesove kue, pomalo sam nervozna, jer nemam pojma to da oekujem. Ali
ugledavi ga kako eka na trijemu, uzdahnem od olakanja, jer ini se da stvari ipak nisu tako loe
kao to sam mislila.
Skrenem na njegov prilaz, spustim prozor i doviknem:
"Hej, Miles. upadaj!"
On podigne pogled s mobitela, odmahne glavom i kae:
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao Craig me vozi u kolu."
Zinem, a osmijeh mi se zaledi na usnama dok u mislima ponovno vrtim njegove rijei.
Craig? Honorin deko Craig? Seksualno zbunjeni kromanjonac sporta ije sam istinske
sklonosti saznala prislukujui mu misli? Onaj koji praktiki ivi za to da se ruga Milesu, jer se
tako osjea sigurnim kao da nije jedan od "njih".
Taj Craig?
"Otkad ste ti i Craig prijatelji?" upitam, vrtei glavom i gledajui ga kroz stisnute oi.
Miles nevoljko ustane, zaobie auto i prie mi. Prekinuvi pisanje SMS-a dovoljno dugo da
mi kae:
"Otkad sam odluio poeti ivjeti i proiriti obzore. Moda ne bi bilo loe da i ti proba isto.
Kad ga upozna, Craig uope nije lo."
Gledam kako se njegovi palci vraaju tipkanju, dok ja pokuavam probaviti njegove rijei,
osjeajui se kao da sam se nala u nekom ludom, ne ba vjerojatnom alternativnom svemiru, gdje
navijaice traaju s gotiarkama a sportai se drue s frikovima iz dramske grupe, mjestu koje je
tako neprirodno da nikad ne bi zaista moglo postojati.
Ali postoji. U srednjoj koli Bay View.
"Isti onaj Craig koji te ve prvog dana kole nazvao pederom i opalio ti vrgu?"
Miles slegne ramenima.
"Ljudi se mijenjaju."
Bogme da.
Osim to nije tako.
Ili barem ne u jednom danu, osim ako nemaju jako dobar razlog za to osim ako ih na to ne
navodi netko tko povlai konce iza pozornice, netko tko to sve takorei orkestrira. Netko tko
manipulira njima protiv njihove volje, navodei ih da ine ili govore stvari koje su u potpunoj
suprotnosti s njihovom pravom prirodom, bez njihova doputenja, a da i oni toga uope nisu
svjesni.
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao, ali valjda sam bio prezauzet pa sam zaboravio. Ne
mora me vie voziti u kolu, snaao sam se", kae on, nehajno odbacujui nae prijateljstvo, kao
da nikad i nije bilo nita vie od usluge prijevoza do kole.
S mukom progutam, odupirui se porivu da ga zgrabim za ramena i protresem,
zahtijevajui da mi kae to se dogodilo zato se tako ponaa, zato se svi tako ponaaju i zato
su svi tako jednoglasno protiv mene.

69

Bosnaunited
Ali ne uinim to. Nekako se uspijem othrvati. Uglavnom zato to mi se ini da ionako ve
znam. A ako se pokae da imam pravo, onda Miles ionako nije kriv.
"Okej, pa ... dobro je da znam", kimnem, prisilivi se na osmijeh koji apsolutno ne osjeam.
"Vidimo se onda", kaem, a prsti mi bubnjaju po mjenjau, ekajui njegov odgovor koji oito
nee doi. Krenem unatrag s njegova prilaza tek kad zaujem kako Craig dvaput trubne i mahne mi
neka se maknem.
Na satu engleskog jo je gore no to sam oekivala. Nisam jo ni stigla do svog mjesta, a
ve vidim da Damen sjedi sa Stacijom.
I to na udaljenosti koja omoguuje dranje za ruke, dodavanje ceduljica i doaptavanje.
A ja ostajem sama u stranjoj klupi, kao potpuna izopenica. Stisnem usne i nastavim
prema klupi, sluajui kako svi moji kolege iz razreda siku:
"Spastiarko! Pazi, spastiarko! Nemoj pasti, spastiarko!" Iste rijei koje ujem posvuda,
sve otkad sam izila iz auta.
I premda nemam pojma to bi to trebalo znaiti, ne mogu rei da me pretjerano zaboljelo
sve dok im se nije pridruio i Damen. U trenutku kad se i on pone smijati i rugati mi se, samo se
elim okrenuti i pobjei natrag u auto, natrag kui gdje je sigurno ...
Ali ne uinim to. Ne mogu. Moram ostati ovdje. Uvjeravam samu sebe da je to samo
privremeno, da u uskoro otkriti u emu je stvar i da jednostavno nije mogue da sam zauvijek
izgubila Damena.
Ta mi pomisao pomae izdrati. Dobro, ta pomisao i profesor Robins koji kae svima neka
utihnu. Kad napokon zazvoni za kraj sata, ve sam na izlasku kad zaujem:
"Ever? Mogu li nakratko porazgovarati s tobom?"
Stisnem kvaku, a prsti su mi spremni pritisnuti je.
"Neu te dugo zadrati."
Duboko udahnem i predam se, a prsti odmah pojaaju zvuk na iPodu.
Profesor Robins nikad prije nije zatraio da ostanem nakon sata, On jednostavno nije tip
koji voli razgovarati s uenicima. A i bila sam sigurna da e me uredno pisanje zadaa i petice iz
testova izbaviti od takve mogunosti.
"Nisam siguran kako da to kaem i ne bih htio da me krivo shvati, ali zaista smatram da bih
trebao neto rei. Radi se o ..."
Damenu.
O mojoj jedinoj istinskoj srodnoj dui. Mojoj vjenoj ljubavi. Mom najveem oboavatelju
u proteklih etiristo godina ... kojemu se sad gadim. I o tome kako je jutros odluio ne sjediti sa
mnom.
Jer misli da ga pratim.
A sad mi profesor Robins odnedavno rastavljeni uitelj engleskog, dobroduan ovjek
koji nema blage veze o meni, o Damenu, o iemu izvan pljesnivih starih romana koje su napisali
ve odavno mrtvi pisci eli objasniti kako, zapravo, funkcioniraju veze.
Kako je mladenaka ljubav snana. Kako se zbog nje osjeamo kao da na svijetu ne postoji
nita vanije, ali nije tako. Jer ako si dopustim krenuti dalje, eka me jo toliko drugih ljubavi. A
moram krenuti dalje. To je sad najvanije. Najvie zato to:
"Uhoenje nije rjeenje", kae on, "Protuzakonito je. Ozbiljan je to prekraj koji ima

70

Bosnaunited
ozbiljne posljedice" namrti se on, da naglasi ozbiljnost situacije.
"Ne uhodim ga", kaem, prekasno shvativi da se branim od optube za uhoenje prije no
to sam odradila sve korake koji su trebali prethoditi: To je rekao? Zato? Odakle mu to? to je
time mislio? Kao to bi reagirala svaka normalna, manje upuena osoba. Ali ja nisam, zbog ega se
sad doimam sumnjivom i krivom. Pa kroz stisnuto grlo dodam: "Sluajte, profesore Robins,
cijenim vau zabrinutost, shvaam da imate dobre namjere i ne znam to vam je Damen rekao, ali
..."
Pogledam ga u oi i vidim to mu je tono Damen rekao: da sam opsjednuta njime, da sam
luda, da mu dolazim autom pred kuu danju i nou, da ga stalno nazivam i ostavljam mu jezive,
opsesivne, patetine poruke to je djelomino istina, ali svejedno ...
No, profesor Robins mi ne doputa da zavrim, nego samo zavrti glavom i kae:
"Ever, ne pada mi na pamet stati na neiju stranu ili se postaviti izmeu tebe i Damena, jer
mene se to, iskreno, ne tie, vas dvoje ete to ionako morati rijeiti. Unato nedavnom ukoru pred
iskljuenje, unato injenici da rijetko pazi na satu i da ne gasi iPod premda sam te zamolio, i
dalje si jedna od najboljih uenica pa bi mi bilo jako ao da ugrozi svoju potencijalno vrlo svijetlu
budunost sve zbog nekog deka"
Sklopim oi i s mukom progutam, osjeajui se tako ponieno da bih najradije u zemlju
propala i nestala.
Ne, zapravo je jo gore od toga skamenjena sam, postiena, osramoena i sve drugo to
navede ovjeka da poeli odgmizati pod kamen.
"Nije onako kao to mislite", kaem, gledajui ga u oi, a u sebi molei neka mi povjeruje.
"Unato priama koje vam je Damen noda napriao, nije tako kako se ini", dodam, sluajui ne
samo kako profesor Robins uzdie nego i to mu se mota po mislima: kako bi mi rado rekao koliko
se izgubljeno osjeao kad su ga napustile ena i ki, kako nije mislio da e preivjeti ... No, boji se
da to ne bi bilo primjereno, a i ne bi.
"Daj si malo vremena, usredotoi se na neto drugo", kae on, iskreno mi elei pomoi, a
istodobno se bojei da ne prijee granicu. "Uskoro e shvatiti da ..."
Zazvoni zvono.
Premjestim ruksak na rame, stisnem usne, pogledam ga. On zavrti glavom i kae:
"Dobro. Napisat u ti isprinicu za kanjenje. Moe sad ii."

71

Bosnaunited

XXI

Zvijezda sam na YouTubeu. Snimka mene kako se pokuavam iskobeljati iz naizgled

beskrajnog niza grudnjaka, tanga i haltera u duanu Victoria's Secret ne samo da mi je donijela
o-tako-domiljat nadimak "spastiarka", nego je i pogledana 2323 puta. to je koje li sluajnosti!
broj uenika u srednjoj koli Bay View. Uz dodatak nekoliko profesora.
Haven mi kae za to. Jedva se probivi kroz kolone uenika koji su vikali:
"Hej, spastiarko! Nemoj pasti, spastiarko!", pronaem je ispred njena ormaria, a ona je
tako dobra da mi odlui ne samo objasniti podrijetlo mog novog nadimka, nego me i uputiti kako
u doi do snimke, tako da mogu gledati prizor same sebe kao spastiarke na svom iPhoneu.
"Joj, ba krasno", kaem, vrtei glavom. Znam da je to najmanji od mojih problema, ali
ipak ...
"Je, usrano je", sloi se ona, zatvori ormari i pogleda me pogledon koji bi se mogao
protumaiti samo kao saaljenje zapravo, vie kao saaljenje u urbi, kojeg nema vie od par
sekundi za spastiarku poput mene. "Treba jo neto? Jer urim, obeala sam Honor da u ..."
Pogledam je, zaista je pogledam. I vidim kako je neko plameni pramen u njenoj kosi sad
ruiaste boje, a svoj je uobiajeni emo izgled blijede puti i tamne odjee zamijenila umjetno
preplanulim tenom, haljinicom sa ljokicama i bujnom kosom, postavi potpuno nalik klonovima
iz A-klike kojima se uvijek toliko rugala. Ali unato novom izgledu, unato novosteenom
lanstvu u A-kvadri, unato svim dokazima koje imam pred sobom, i dalje ne vjerujem da je ona
odgovorna za ita to ima na sebi, to kae ili ini. Jer premda je Haven sklona prikaiti se drugima
i oponaati ih, svejedno ima svoje kriterije. Osim toga, pouzdano znam da je Stacijina i Honorina
brigada jedna skupina kojoj se nikad nije eljela pridruiti.
Svejedno, nije mi nita lake prihvatiti injenicu da je s njima. I premda znam da nema
koristi od toga, premda je jasno da se nita nee promijeniti, pogledam je i kaem:
"Ne mogu vjerovati da se drui s njima nakon svega to su mi uinili." Zavrtim glavom,
elei joj pokazati koliko me sve to boli.
I premda njen odgovor ujem nekoliko sekundi prije, nije mi nita lake kad joj iz usta iziu
rijei:
"Jesu li te gurnuli? Jesu li te trknuli, podmetnuli ti nogu ili te natjerali da padne na te
vjealice? Ili si sve to uspjela i sama?" Gleda me podignutih obrva, napuenih usana, suenih oiju.
Stojim osupnuta, zanijemjela, a grlo mije tako stisnuto da ni rije no bi mogla proi kroz njega.
"Daj vie ohladi, moe?" Ona zakoluta oima i zavrti glavom. "Trebala je to biti samo
zafrkancija. A ti bi bila puno sretnija da se malo opusti i da prestane tako prokleto ozbiljno
shvaati i sebe i sve oko sebe. ivi malo! Zbilja, Ever. Razmisli malo o tome, dobro?" , Okrene se
i glatko sklizne u gomilu uenika koji su se zaputili prema posebno dugom stolu za ruak, dok ja
kreem prema izlazu. Zato da muim samu sebe? Zato da ostanem u koli i gledam kako Damen
koketira sa Stacijom ili da sluam kako me moji prijatelji zovu spastiarka? Kakva korist od svih
tih paranormalnih sposobnosti ako ih neu uporabiti za vlastitu korist na primjer, za markiranje.
"Ve odlazi?"
Ne obazirem se na glas iza lea i nastavljam dalje. Roman je posljednja osoba s kojom sad

72

Bosnaunited
elim razgovarati.
"Ever, hej, priekaj! Ozbiljno." Smije se, ubrzava korak i sustie me. "Pa gdje gori?"
Otkljuam vrata auta, uem i gotovo uspijem zalupiti vratima, ali on ili zaustavlja rukom. I
premda znam da sam snanija od njega, da bih s lakoom mogla zalupiti vratima i krenuti, zaustavi
me injenica da jo uvijek nisam navikla na svoju besmrtniku snagu. Jer, ma koliko da mi je
mrzak, ne bih htjela zalupiti vratima tako jako da on ostane bez ruke. Radije bih takvo to ostavila
za neku priliku kad e mi zaista trebati.
"Ako nema nita protiv, zaista moram ii", kaem i opet povuem vrata, ali on ih samo jo
vre stisne. Izraz na njegovu licu u kombinaciji iznenadujuom snagom u njegovim prstima
izazove mi neobian gr u elucu kad shvatim da te dvije naoko nasumine stvari potkrepljuju
moje najdublje sumnje.
Ali kad ga opet pogledam, dok podie ruku s limenkom kole, ogolivi zapee na kojemu
nema nikakvih znakova ili tetovaa zmije koja jede vlastiti rep mitskog simbola Ouroborosa, koji
je ujedno i znak odmetnutog besmrtnika vie mi to nema smisla.
Jer Roman ne samo da jede i pije, ne samo da su mu aura i misli vidljive (no dobro, bar
meni), nego i nema vanjskih znakova zla ma koliko mi to bilo teko priznati. to znai da su moje
sumnje neutemeljene i samo plod moje paranoje.
A to pak znai da on nije zlonamjerni odmetnuti besmrtnik kao to sam poela sumnjati.
to takoer znai da nije kriv za to to me Damen ostavio, to su Miles i Haven prebjegli na drugu
stranu. ini se da sam za to ipak kriva ja.
No, premda sve ukazuje na to, odbijam to prihvatiti.
Jer kad ga opet pogledam, srce mi se ubrza, eludac mi se zgri i preplavi me osjeaj
nelagode i tjeskobe. Zato ne mogu vjerovati da je tek veseli mladac iz Engleske koji je sluajno
zavrio u naoj koli i koji se zagrijao ba za mene.
Jer u jedno sam sigurna sve je bilo dobro dok se on nije pojavio.
A otada, nita vie nije kao prije.
"Preskae ruak, ha?"
Zakolutam oima. Pa oito je to radim, nije li? Zato ne gubim vrijeme na odgovor.
"A vidim da ima mjesta za jo jednoga. Je l' ti se smijem pridruiti?"
"Zapravo, ne smije. Zato, molim te, makni svoju ..." pokaem prema njegovoj ruci, usput
mu prstima pokazujui meunarodni znak za nosi se, On podigne ruke kao da se predaje, vrtei
glavom i govorei:
"Ne znam jesi li primijetila, Ever, ali to vie bjei od mene, to te ja bre ganjam. Bilo bi
nam oboma lake da jednostavno prestane bjeati."
Suzim oi, pokuavajui vidjeti dalje od njegove sunane aure i pravilno posloenih misli,
ali nailazim na barijeru koja je tako neprobojni da ili predstavlja kraj puta ili je on daleko gori no
to sam mislila.
"Ako misli nastaviti s potjerom", kaem, a glas mi je mnogo sigurniji no to se osjeam,
"onda bolje poni trenirati. Jer, stari moj, eka te maraton."
On se vidljivo lecne, a oi mu se raire, kao da ga je neto ubolo. Da sam naivnija, pomislila
bih da je stvarno. Ali nisam. Znam da samo glumata, da uvjebava nekoliko izraza lica, isto zbog
dramatike. A ja nemam vremena nasjedati na njegove fore.

73

Bosnaunited
Ubacim u brzinu i krenem s parkiralita, nadajui se da smo zavrili. Ali on se samo
nasmijei i pljesne rukom po mom autu pa kae:
"Kako hoe, Ever. Ja sam za."

74

Bosnaunited

XXII

Ne idem kui.
Krenula sam onamo. Zapravo, namjeravala sam se odvesti doma, odvui se gore u svoju
sobu, baciti se na krevet, zariti lice u jastuke i plakati kao najjadnija kina godina.
Ali ba kad sam skretala u svoju ulicu, predomislila sam se. Ne mogu si dopustiti taj luksuz.
Ne mogu tako gubiti vrijeme. Pa sam se okrenula i zaputila se u centar Lagune, probijajui se kroz
strme uske i uliice, vozei pokraj dobro odravanih kuica s prekrasnim vrtovima i golemih
palaa koje ue kraj njih. Zaputivi se prema kui jedine osobe koja bi mi mogla pomoi.
"Ever", smijei se ona, odmiui pramen kestenjaste kose s lica i gledajui me svojim
velikim smeim oima. I premda sam dola nenajavljena, ona se ne doima nimalo iznenaenom.
Dodue, teko je iznenaditi vidovnjakinju.
"ao mi je to sam banula a nisam prvo nazvala, ali ..."
Ne doputa mi da zavrim. Samo otvori vrata, mahne mi da uem i povede me prema
kuhinjskom stolu, gdje smo ve jednom sjedile posljednji put kad sam bila u nevolji i nisam se
imala kome obratiti.
Neko sam je mrzila, zaista mrzila. A kad je poela nagovarati Riley da prijee most i ode
na drugu stranu gdje su je ekali nai roditelji i Buttercup, postalo je jo gore. Ali premda sam je
tada smatrala svojom najveom neprijateljiccm (uz Staciju), sve mi se to sad ini tako davnim. I
dok je sad gledam kako kuha zeleni aj i slae keksie na pladanj, osjeam se krivom to nisam
ostala u vezi s njom nego dolazim samo kad mi oajniki treba.
Razmijenimo uobiajena pitanja o tome kako smo, a potom ona sjedne nasuprot meni,
obujmi alicu dlanovima i kae:
"Narasla si! Dobro, ja sam niska, ali sad me zaista nadvisuje!"
Slegnem ramenima, ne znajui to da odgovorim, istovremeno svjesna da u se morati
naviknuti na to. Kad u nekoliko dana naraste pet-est centimetara, ljudi primijete.
"ini se da sam od onih koji kasno sazrijevaju. Rastem na rate. Ili tako neto", odgovorim,
a osmijeh mije tako nespretan na usnama, jer jasno mi je da u morati smisliti neto bolje ili barem
nauiti biti malo uvjerljivija.
Ona me pogleda i kimne. Ne vjeruje mi ni rije, ali odlui ne ustrajati.
"I, kako te slui tit?"
Progutam s mukom, trepnem jednom, dvaput. Bila sam tako usredotoena na svoju misiju
da sam posve zaboravila na tit koji mi je pomogla stvoriti onaj koji je blokirao svu buku i
zvukove proli put kad je Damen otiao. Onaj koji sam maknula im se vratio.
"Oh ... ovaj ... maknula sam ga", kaem, sva se uvukavi u sebe kad su mi te rijei izile iz
usta, prisjeajui se kako nam je trebalo cijelo poslijepodne da ga postavimo.
Ona se nasmijei, gledajui me preko ruba svoje alice.
"Ne iznenauje me. Jednom kad iskusi neto vie, normalnost nije tako primamljiva."
Otrgnem komadi zobenog keksa i slegnem ramenima. Premda bi, da mogu birati i da to
ovisi o meni, moj izbor uvijek bio normalnost.

75

Bosnaunited
"Ako nisi dola zbog tita, zato si dola?"
"Hoe rei da ne zna? Pa kakva si ti to vidovnjakinja?" nasmijem se, malo preglasno za
tako glupu, bezveznu alu.
Ali Ava samo slegne ramenima, povlaei prstom punim prstenja po rubu alice.
"Pa, ja nisam napredna itaica misli poput tebe. Ali osjeam daje u pitanju neto ozbiljno."
"Radi se o Damenu", ponem, zastavi nakratko i stisnuvi usne. "On ... promijenio se.
Postao je hladan, dalek, ak okrutan, a ja ..." Spustim pogled, jer zbog istine koja lei iza tih rijei
jo mi ih je tee izgovoriti. "Ne javlja mi se na telefon, ne razgovara sa mnom u koli, ak vie ni ne
sjedi sa mnom na satu engleskog, a sad se i via s tom jednom curom koja ... pa, jednostavno je
grozna. Zaista grozna. A sad je i on takav ..."
"Ever ..." pone ona, toplim i blagim glasom, suosjeajno me gledajui.
"Nije to to misli", kaem joj. "Uope nije tako. Damen i ja nismo prekinuli, nismo se ak
ni posvaali. Jednoga dana sve je bilo prekrasno, a sljedeeg dana vie nije."
"Je li se dogodilo neto to je moglo izazvati tu promjenu?" Lice joj je zamiljeno, a gleda
me ravno u oi.
Je, dogodio se Roman. Ali budui da joj ne mogu objasniti svoje sumnje da je on odmetnuti
besmrtnik (unato tomu to sve ukazuje na to da nije tako), da se slui nekom vrstom masovne
kontrole uma ili hipnoze ili arolije (za to i nisam sigurna da je uope mogue) kojom upravlja
svim uenicima srednje kole Bay View, samo joj ispriam o Damenovu nedavnom neobinom
ponaanju: o glavoboljama, znojenjti i jo nekoliko stvari koje ne moram drati u tajnosti.
A onda zadrim dah i sjedim dok ona pijucka svoj aj i gleda kroz prozor u prekrasan vrt.
Napokon se okrene prema meni i kae:
"Ispriaj mi sve to zna o Ljetozemlju."
Zurim u dvije polovice nepojedenog zobenog keksa i vrsto stisnem usne, jer nikad prije
nisam ula da netko tako nehajno izgovori tu rije. Ljetozemlje sam uvijek smatrala Damenovim i
svojim svetim mjestom i nikad mi nije palo na pamet da bi i obini smrtnici mogli znati za njega.
"Pa sigurno si bila tamo, zar ne?" Ona spusti alicu i podigne obrve, "Moda kad si imala
iskustvo bliske smrti?"
Kimnem, prisjeajui se obaju posjeta prvi put kad sam umrla, a drugi put s Damenom.
Bila sam tako opinjena tom arobnom, mistinom dimenzijom, njenim golemim mirisnim poljima
i pulsirajuim stablima, da nisam htjela otii.
"Dok si bila tamo, jesi li posjetila hramove?"
Hramove? Nisam vidjela nikakve hramove. Slonove, plae i konje stvari koje smo oboje
prikazali, ali nije bilo nikakvih graevina ili nastambi.
"Ljetozemlje je legendarno po svojim hramovima takozvanim Velikim dvoranama znanja.
Mislim da su odgovori na tvoja pitanja tamo."
"Ali ne znam kako otii tamo bez Damena. Osim da umrem i tako to ..." Pogledam je.
"Kako ti uope zna za to? Jesi li ikad bila tamo?"
Ona odmahne glavom.
"Ve godinama to pokuavam. No, premda sam nekoliko puta bila blizu, nikad nisam
uspjela proi kroz portal. Ali moda bismo, ako se udruimo, zajedno mogle proi."
"Nemogue je", kaem, prisjeajui se svog posljednjeg pokuaja. A ak i Damen koji se ne

76

Bosnaunited
osjea dobro mnogo je napredniji od Ave u njenu najboljem izdanju. "Nije to ba tako lako. ak i
da udruimo energiju, tee je no to misli."
Ali ona samo zavrti glavom i nasmijei se, ustane sa stolice i kae:
"Neemo znati dok ne pokuamo, zar ne?"
Slijedim je niz kratak hodnik, moje japanke pljeskaju po crvenom tkanom tepihu, a ja
pomislim: Neemo uspjeti.
Hou rei, ako nisam uspjela otvoriti portal s Damenom, kako bi to uope moglo biti
mogue s Avom? Jer premda se ini da je vrlo nadarena vidovnjakinja, njezine su vjetine ipak
primjerenije za itanje tarota na zabavama, za proricanje lijepe budunosti u nadi da e tako dobiti
veu napojnicu.
"Nee uspjeti ako ne bude vjerovala", kae ona, zastavi ispred vratu boje indiga. "Mora
vjerovati u taj proces. Zato, prije no to uemo, mora oistiti um od svega negativnog. Mora
odbaciti sve tune ili nesretne misli i sve drugo to bi te moglo vui dolje i to hrani rijei ne mogu"
Duboko udahnem i zurim u vrata, odupirui se porivu da zakolutani oima dok razmiljam:
Super. Mogla sam si misliti. Ovo su gluposti na koje se ovjek mora naviknuti kad ima posla s
Avom. Ali kaem samo:
"Ne brini za mene, dobro sam", i kimnem, nadajui se da zvuim uvjerljivo, jer elim
izbjei meditaciju u dvadeset koraka ili to god bilo to to joj je na umu.
Ali Ava samo stoji, podboenih ruku, gledajui me ravno u oi. Ne puta me unutra sve dok
ne pristanem rijeiti se emocionalnog tereta. Zato, kad mi kae da sklopim oi, posluam je. Ali
samo zato da ubrzam stvar.
"Sad elim da zamisli dugako vretenasto korijenje koje nie iz tvojih tabana i prua se
duboko u zemlju, rujui sve dublje, do krajnjih granica svog dometa, kopajui sve dublje i dublje,
dok ne doe do zemljine jezgre, kad vie ne moe ii dalje. Jesi?"

77

Bosnaunited

XXIII

Kimnem, zamislivi to to je traila, ali ne zato to vjerujem u to nego zato da to prije

moemo dalje.
"Sad duboko udahni, nekoliko puta, i pusti da ti se cijelo tijelo relaksira. Osjeti kako ti se
miii oputaju, dok tvoja napetost blijedi. Pusti neka sve zaostale negativne misli ili osjeaji
nestanu. Istjeraj ih iz svog energetskog polja i pusti ih neka odu. Moe li to?"
Je, aha, pomislim, inim to to mi je rekla ... i iznenaeno primijetim da mi se miii zaista
poinju oputati. Mislim stvarno oputati. Kao da napokon mogu stati nakon duge i naporne bitke.
Nisam bila svjesna koliko sam napeta i koliko sam negativnosti nosila u sebi sve dok me
Ava nije navela da je se rijeim. I premda sam voljna uiniti gotovo sve samo da uem u tu sobu i
da budem korak blie Ljetozemlju, moram priznati da neke od tih njenih svatarija zaista i djeluju.
"Sad prikupi misli i usredotoi se na svoje tjeme, na sam vrh glave. Zamisli si vrsti snop
najie zlatne svjetlosti i pusti ga neka prodre kroz tu toku na glavi, neka ti se sputa u vrat,
udove, trup, sve do stopala. Osjeti kako to predivno toplo svjetlo lijei svaki dio tebe, kako oblae
svaku tvoju stanicu iznutra i izvana, kako ta blagotvorna sila preobraava svaki traak zaostale tuge
ili ljutnje u energiju ljubavi. Osjeti kako svjetlo struji kroz tebe kao lakoa, ljubav i oprost bez
poetka i bez kraja. A kad se pone osjeati lakom, proienom, otvori oi i pogledaj me, ali tek
kad bude spremna."
Proem kroz cijeli taj obred svjetla, odluivi sudjelovati i barem se pretvarati da ozbiljno
shvaam svaki korak, jer oito je Avi to vano. I dok zamiljam kako mi svjetlost oblae svaku
stanicu iznutra i izvana, istodobno pokuavam procijeniti nakon koliko bih vremena mogla otvoriti
oi a da ne izgleda previe lano.
Ali tada se dogodi neto neobino. Ponem se osjeati laganije, sretnije, snanije i unato
oajnom stanju u kojem sam dola ispunjenije. Otvorivi oi, vidim je kako mi se smijei, a cijelo
joj je tijelo obavijano najljepom ljubiastom aurom koju sam ikad vidjela.
Ona otvori vrata, a ja krenem za njom unutra, trepui i kiljei dok se privikavam na
duboko ljubiaste zidove u toj maloj sobi koja, ako je suditi po izgledu, slui kao svetite.
"Ovdje ita karte?" pitam je, upijajui pogledom veliku zbirku kristala, svijea i simbola
na zidovima. Ona zavrti glavom i spusti se na lijepo izvezen jastuk na podu, pokazavi mi neka
sjednem na drugi pokraj nje.
"Veina ljudi koji dou ovamo, dou u mranom emocionalnom stanju pa ne mogu riskirati
da ih pustim unutra. Jako sam se trudila energiju u ovoj sobi ouvati netaknutom, istom i bez
primjesa tame, zato ne doputam ulaz nikome tko se nije proistio a to ukljuuje i mene. Vjeba
proiavanja koju si maloprije prola ... ja je izvodim svako jutro nakon ustajanja i svaki put prije
ulaska u ovu sobu. Preporuujem ti je. Jer, premda znam da si mislila da su sve to samo gluposti,
znam i da si iznenaena time koliko se bolje osjea."
Stisnem usne i skrenem pogled, znajui da mi ne mora itati misli da bi znala o emu
razmiljam. Lice me uvijek izda ne zna lagati.
"Razumijem to s tom ljekovitom svjetlou", kaem, gledajui rolete od bambusa koje
prekrivaju prozor i police na kojima stoje kameni kipii raznih boanstava iz cijeloga svijeta. "I
moram priznati da se zaista nakon te vjebe osjeam bolje. Ali to je bilo ono s korijenjem? To mi

78

Bosnaunited
je bilo nekako udno."
"To se zove uzemljenje", nasmijei se ona. "Kad si dola k meni, tvoja je energija bila
rasprena, a to pomae sabrati je. Preporuujem ti da i tu vjebu radi svaki dan."
"Ali nee li nas to sprijeiti da odemo u Ljetozemlje? Ako smo se uzemljile ovdje ..."
Ona se nasmije.
"Ne, ba naprotiv, pomoi e nam da ostanemo usredotoene na mjesto na koje elimo
doi."
Ogledam se po sobi, primjeujem daje prepuna stvari toliko toga da i ne uspijevam sve
razaznati.
"Je li to tvoje sveto mjesto?" upitam na kraju.
Ava se nasmijei, prstima upkajui konie na svom jastuku.
"Ovo je mjesto kamo doem moliti se, meditirati i gdje pokuavam dosegnuti druge
dimenzije. Imam snaan osjeaj da u ovaj put uspjeti."
Ona prekrii noge i sjedne u poloaj lotusa pa mi mahne neka i ja to uinim. Isprva mi se
ini da svoje novoizrasle duge noge nikad neu uspjeti tako saviti. No ve trenutak kasnije zateeno
primjeujem da su se bez imalo muke namjestile u poloaj koji je tako prirodan i tako udoban.
"Spremna?" upita ona, gledajui me svojim smeim oima.
Slegnem ramenima, gledajui si u tabane jer nevjerojatno mi je da ih vidim u tom
poloaju na koljenima i pitajui se koji nas obred sad eka.
"Dobro. Jer sad je vrijeme da ti preuzme vodstvo", nasmije se ona. "Ja nikad prije nisam
bila tamo. Pa raunam na to da e nam ti pokazati put."

79

Bosnaunited

XXIV

Nisam imala pojma da e biti tako lako. Nisam vjerovala da emo uspjeti. Ali tik nakon to
smo sklopile oi i zamislile blistavi portal od treperave svjetlosti, primile smo se za ruke i propale
kroz njega na neobinu bujnu travu s druge strane.
Ava me pogleda rairenih oiju, razjapljenih usta, ali ne uspije istisnuti ni rije. Samo
kimnem i ogledam se oko sebe, znajui tono kako se osjea, jer premda sam ve bila ovdje, prizor
mi nije nita manje nestvaran.
"Hej, Ava", kaem, ustajui i otresajui travu s hlaa, jedva ekajui da joj pokaem kako
arobno moe biti ovo mjesto. "Zamisli neto. Bilo to. Neki predmet, ivotinju ili ak i osobu.
Sklopi oi i predoi si to to jasnije moe, a onda ..."
Gledam kako sklapa oi, a uzbuenje u meni raste dok promatram kako joj se obrve
skupljaju, a ona se usredotouje na to to je izabrala. Opet otvorivi oi, ona pritisne dlanove na
prsa i zuri preda se, klikui:
"Joj! Joj, ne moe biti ali pogledaj! izgleda tono kao on i tako je stvaran!"
Klekne na travu, pljesne rukama i radosno se smije, a ve u sljedeem trenutku u naruje joj
skoi prekrasni zlatni retriver i pone joj veselo lizati lice. vrsto ga grli i mrmlja mu ime, a ja
znam daje trebam upozoriti kako nije stvaran.
"Ava, ao mi je, ali bojim se da nee ..."
Ne stignem niti zavriti reenicu, a pas u njeni naruju ve blijedi i postaje samo uzorak
vibrirajuih piksela koji se u sljedeem trenutku ve posve raspre. Vidjevi golemu bol na njenu
licu, srce mi se stegne i osjeam se tako krivom to sam uope zapoela tu igru.
"Trebala sam ti unaprijed objasniti", kaem, alei to sam bila tako nepromiljena.
"Oprosti."
Ali ona samo kimne, trepui brzo da otjera suze i otresajui travu s koljena.
"U redu je. Stvarno. Znala sam da je predobro da bi potrajalo, ali vidjeti ga opet, makar na
trenutak ..." Ona slegne ramenima. "Pa ... makar nije bilo stvarno, nije mi ao. Zato neka ni tebi ne
bude, dobro?" Primi me za ruku i stisne je. "Tako mi je silno nedostajao. Vidjeti ga opet, pa ak i na
samo nekoliko sekunda, bilo je kao rijedak i dragocjen dar. Dar koji sam iskusila zahvaljujui tebi."
Kimnem i s mukom progutam kroz stisnuto grlo, nadajui se da ona to zaista i misli. I
premda bismo sljedeih nekoliko sati mogle provesti prikazujui sve to nam srce eli, injenica
jest da moje srce eli samo jedno. Osim toga, nakon to sam vidjela Avin ponovni susret s voljenim
ljubimcem, uitak u materijalnim stvarima vie mi se ne ini vrijednim truda.
"Znai ovo je Ljetozemlje", kae ona, ogledavajui se oko sebe.
"To je to", kimnem. "Ali ja sam vidjela samo ovu livadu, potok i nekoliko stvari koje i nisu
postojale dok ih ja nisam prikazala. Oh, da, vidi li onaj most? Tamo u daljini gdje se nakuplja
magla?"
Ona se okrene i kimne.
"Ne idi mu blizu. Vodi na drugu stranu. To je most o kojem ti je priala Riley, onaj koji je
na kraju ipak prela, nakon malo nagovaranja u tvoje i moje strane."
Ava zuri u most, a oi su joj suene dok kae:

80

Bosnaunited
"Pitam se to se dogodi ako ga pokua prijei dok jo nisi mrtav? Ako nema tu vrstu
pozivnice."
Samo slegnem ramenima, jer ne pada mi na pamet pokuati.
"Ne bih ti to preporuila", kaem, jer u njenu pogledu vidim da uistinu odvaguje svoje
mogunosti, pitajui se bi li trebala pokuati prijei preko, onako, iz iste znatielje. "Moda se
vie ne bi mogla vratiti", dodam, jer ini mi se da ona ne shvaa koliko bi to moglo biti ozbiljno. Ali
izgleda da Ljetozemlje tako djeluje na ljude tako je prekrasno i arobno da doe u iskuenje initi
stvari koje ti inae ne bi pale na pamet.
Ona me pogleda i vidim da jo uvijek nije posve uvjerena kako to ne bi bila dobra zamisao,
ali i da jedva eka da se pokrenemo. Provue ruku ispod moje i kae:
"Gdje emo poeti?"
S obzirom na to da ni jedna od nas nema pojma gdje bismo trebale poeti, ponemo s
hodanjem kroz livadu i rasplesano cvijee pa kroz umu pulsirajuih stabala i preko potoka duginih
boja u kojemu pliva mnotvo razliitih riba, sve do staze koja nas nakon mnogo vijuganja dovodi
do dugake prazne ceste.
Ali nije to cesta od ute cigle, ni cesta poploena zlatom. To je tek obina ulica od
normalnog asfalta, poput onih kod kue.
Dobro, moda ipak bolja od onih kod kue, jer je besprijekorno ista i nova, bez rupa i
tragova koenja. Zapravo, sve je ovdje tako sjajno i novo da bi ovjek pomislio kako nikad nita
nije upotrebljeno, a zapravo je Ljetozemlje prema Avinim rijeima starije od samog vremena.
"to tono zna o tim hramovima ili Velikim dvoranama znanja, kako si rekla da ih zovu?"
upitam, diui pogled prema dojmljivom zdanju od bijelog mramora sa svakakvim anelima i
raznim drugim mitolokim biima uklesanim u stupove, pitajui se bi li to moglo biti mjesto koje
traimo. Izgleda otmjeno, ali ozbiljno, impresivno, ali ne ba zastraujue, tono onako kako si
zamiljam da bi trebala izgledati dvorana viih znanja.
Ali Ava samo slegne ramenima, kao da je to vie ne zanima. to je malo ravnodunije no
to sam se nadala.
Bila je tako sigurna da u ovdje pronai odgovore na sva svoja pitanja, tako odluna u tome
da poveemo svoju energiju i skupa otputujemo, ali sad kad smo uspjele doi ovamo, ini se da je
previe oduevljena sposobnou trenutanog prikazivanja da bi se uope mogla usredotoiti na
ita drugo.
"Znam samo da postoje", kae ona, drei ruke pred sobom i vrtei ih amo-tamo. "esto ih
spominju u knjigama koje sam prouavala."
A ipak, sad ti je vanije prouavanje tog golemog prstenja s draguljima koje si sama sebi
otvorila na prstima! pomislim, ne izgovorivi te rijei naglas, ali znajui da mi ih moe vidjeti na
licu, ako se potrudi pogledati.
Ali ona se samo smijei i stvori si niz narukvica koje joj idu uz novo prstenje. Kad spusti
pogled na stopala, u pohodu na nove cipele, znam da je vrijeme da je zauzdam.
"to bismo trebale napraviti kad stignemo onamo?" upitam, odluna da je natjeram
usredotoiti se na pravi razlog naeg dolaska. Hou rei, ja sam obavila svoj dio, sad je red na nju
da mi pomogne pronai put. "A kad ih pronaemo, to bismo trebale istraivati? Iznenadne
glavobolje? Ekstremno i nekontrolirano znojenje? I da, hoe li nas uope pustiti unutra?"
Okrenem se, oekujui prodiku na temu moje stalne negativnosti, neobuzdanog pesimizma

81

Bosnaunited
koji nakratko popusti, ali nikada ne nestane ali nje vie nema.
Mislim, potpuno je, neporecivo, sto posto ... nestala.
"Ava!" zazovem, okreui se oko sebe, kiljei u svjetlucavu maglu, vjeni sjaj koji dopire
niotkud, ali je sveprisutan. "Ava, gdje si?" poviem, trei po sredini duge, prazne ulice,
zastajkujui da pogledam kroz izloge i prozore, pitajui se zato ovdje ima toliko duana,
restorana, galerija i izlobenih salona kad nema nikoga tko bi ih posjeivao.
"Nee je pronai."
Okrenem se i iza sebe ugledam sitnu tamnokosu djevojku. Ravna kosa pada joj do ramena,
a gotovo crne oi uokvirene su ikama tako ravnim da se doimaju kao odrezane iletom.
"Ljudi se ovdje gube. To se esto dogaa."
"Tko ... tko si ti?" upitam, gledajui njenu ukrobljenu bijelu bluzu, kariranu suknju, plavi
blejzer i dokoljenke tipinu kolsku uniformu neke privatne kole ali znam da to preda mnom
nije obina uenica, ne ako je ovdje.
"Ja sam Romy", kae ona. Ali usne joj se nisu pomaknule, a glas koji ujem doao je
odnekud iza mene.
Kad se okrenem, ugledam identinu djevojku koja kroz smijeh kae:
"A ona je Rayne."
Opet se okrenem, vidim da je Rayne jo uvijek iza mene i da joj Romy prilazi. Preda mnom
sad stoje dvije iste djevojke, a sve je na njima kosa, odjea, lica, oi potpuno identino.
Osim dokoljenki. Romyne su spuznule, dok su Rayneine navuene.
"Dobrodola u Ljetozemlje", smijei se Romy dok me Rayne odmjerava sumnjiavim
pogledom suenih oiju. "ao nam je zbog tvoje prijateljice." Gurne laktom blizankinju, a kad ona
ne odgovori, Romy nastavi: "Da, ak je i Rayne ao. Ali nee priznati."
"Znate li gdje bih je mogla pronai?" upitam, gledajui u njih i pitajui se odakle su mogle
doi.
Romy slegne ramenima.
"Ne eli da je se nae. Pa smo mi pronale tebe."
"O emu govori? I odakle ste dole?" upitam, jer za vrijeme prijanjih boravaka na ovom
mjestu nikad nisam nikoga vidjela.
"Zato to nisi htjela nikoga vidjeti", kae Romy, odgovarajui na moju misao. "Nisi to
poeljela sve do sad."
Pogledam je blijedo, a u glavi mi se zavrti kad shvatim ... da mi ita misli.
"Misli su energija." Ona slegne ramenima. "A Ljetozemlje se sastoji od brze, snane,
pojaane energije. Toliko snane da je moe itati."
im je to rekla, sjetim se da smo Damen i ja za vrijeme mog prolog posjeta mogli
komunicirati telepatski. Ali tada sam mislila da je to mogue samo izmeu nas dvoje.
"Ako je tako, zato onda nisam mogla itati Avine misli? I kako je uspjela samo tako
nestati?"
Rayne zakoluta oima, a Romy se nagne naprijed i obrati mi se mekim, tihim glasom, kao
da govori djetetu, premda izgledaju mlae od mene:
"Zato to mora eljeti neto da bi to i bilo." Vidjevi na mom licu da nemam pojma o emu
govori, ona objasni: "U Ljetozemlju postoji mogunost za sve. Za sve stvari. Ali da bi neto

82

Bosnaunited
prizvala u postojanje, mora to prvo poeljeti. Inae to ostane samo mogunost jedna od mnogo
mogunosti neprikazana i nepotpuna."
Zurim u nju, pokuavajui proniknuti u smisao njenih rijei.
"Prije nisi vidjela ljude zato to to nisi htjela. Ali sad ... pogledaj i reci mi to vidi."
Ogledam se oko sebe i vidim da ima pravo. Trgovine i restorani sad su puni ljudi, u galeriji
upravo postavljaju izlobu, a na stubama ispred muzeja okuplja se gomila. Dok se usredotoujem
na njihove i misli i energije, shvaam koliko je ovo mjesto raznoliko, na broju su sve narodnosti i
vjere, i svi ive u miru.
udesno, pomislim, lutajui pogledom, pokuavajui vidjeti sve.
Romy klimne glavom.
"U trenutku kad si poeljela pronai put do hramova, pojavile smo se nas dvije da ti
pomognemo. A Ava je izblijedila."
"Znai, ja sam uinila da ona nestane?" upitam, jer poinjem shvaati. Romy se nasmije, a
Rayne zavrti glavom i zakoluta oima, gledajui me kao da sam najtupavija osoba koju je ikada
vidjela.
"Ne ba."
"Znai svi ovi ljudi ..." pokaem prema gomili. "Jesu li svi oni mrtvi?" upitam Romy, jer
odustala sam od Rayne.
Gledam je kako se naginje prema sestri i ape joj neto na uho, na to se Romy odmakne i
kae:
"Moja sestra kae da postavlja previe pitanja."
Rayne se namrti i udari je akom u nadlakticu, ali Romy se samo nasmije.
Gledam u njih, primjeujui Raynein postojan pogled i Romyno uporno izraavanje u
zagonetkama, i shvaam da mi unato tomu to su zabavne ve poinju polako ii na ivce.
Imam posla, moram pronai hramove, a ovo zbunjujue prepucavanje pretvara se u veliki gubitak
vremena.
Sjetim se da mi obje mogu itati misli tek kad Romy kimne glavom i kae:
"Kako god eli. Pokazat emo ti put."

83

Bosnaunited

XXV

Povedu me niz nekoliko ulica, hodajui jedna uz drugu tako brzim koracima da ih jedva
uspijevam slijediti. Prolazimo pokraj ulinih prodavaa svega i svaega od runo izraenih
svijea do malih drvenih igraaka a njihovi kupci stoje u redovima da dobiju te lijepo umotane
stvarice, u zamjenu nudei samo lijepu rije ili osmijeh. Hodamo uz tandove s voem,
slastiarnice i nekoliko modernih butika, zastanemo na uglu da propustimo prvo koiju s konjima,
a za njom Rolls-Royce s vozaem.
I ba kad zaustim upitati kako je mogue da sve te stvari postoje na jednom mjestu, kako to
da naoko prastara zdanja stoje uz ona najmodernijeg dizajna, Romy me pogleda i kae:
"Ve sam ti rekla. U Ljetozemlju postoji vjerojatnost za sve stvari. A budui da razliiti
ljudi ele razliite stvari, u postojanje je prizvano gotovo sve to si moe zamisliti."
"Znai, sve je to prikazano?" upitam, zadivljeno se ogledavajui oko sebe. Romy klimne
glavom, a Rayne samo nastavi dalje odlunim korakom. "Ali tko prikazuje sve te stvari?
Posjetitelji poput mene? ivi ili mrtvi?" Pogledavam Romy pa Rayne, znajui da se moje pitanje
odnosi i na njih, jer premda se izvana doimaju normalnima, neto je u vezi s njima vrlo udno,
gotovo sablasno, a istodobno i bezvremeno.
Ba kad mi pogled padne na Romy, Rayne odlui obratiti mi se prvi put pa kae:
"Poeljela si nai hramove pa ti pomaemo. Ali nemoj misliti da zato imamo obvezu
odgovoriti na sva tvoja pitanja. Neke stvari u Ljetozemlju jednostavno te se ne tiu."
Progutam slinu gledajui Romy i pitajui se hoe li se sad ona ispriati za sestrinu
neuljudnost, ali ona nas samo nastavi voditi niz jo jednu ulicu punu ljudi, sve do prazne uliice,
koja vodi u mirnu aveniju, gdje se napokon zaustavi ispred velianstvenog zdanja.
"Reci mi to vidi", kae ona, a obje se pozorno zagledaju u mene.
Zurim u udesnu zgradu pred sobom, rairenih oiju i objeene eljusti, upijajui pogledom
lijepe raskone rezbarije, velebni kosi krov, zadivljujue stupove, dojmljiva ulazna vrata a svi se
ti golemi i raznoliki dijelovi brzo mijenjaju i smjenjuju, prizivajui slike Partenona, Taj Mahala,
velikih piramida u Gizi, Lotusova hrama ... Slike mi se kovitlaju u glavi dok se zgrada preoblikuje
i preobraava, sve dok se na njezinoj stalno promjenjivoj fasadi odraavaju svi najvei svjetski
hramovi i uda.
Vidim ... vidim sve! pomislim, nesposobna to izgovoriti. Pred tom sam velianstvenom
ljepotom ostala bez rijei.
Okrenem se prema Romy, pitajui se vidi li ona isto to i ja, a ona bubne akom Rayne u
nadlakticu i kae:
"Aha, rekla sam ti!"
"Hram je sazdan od energije, ljubavi i spoznaje o svim dobrim stvarima", smijei se ona.
"Mogu ui samo oni koji to vide."
im zaujem te rijei, potrim uz velike mramorne stube, jedva ekajui da nakon ove
velianstvene fasade vidim i unutranjost. Doavi do velikih dvostrukih vrata, okrenem se i
upitam:
"No, dolazite li?"

84

Bosnaunited
Rayne samo zuri u mene kroz suene oi, sumnjiava, alei to su uope morale imati
posla sa mnom. A Romy vrti glavom i kae:
"Tvoji su odgovori unutra. Vie ti nismo potrebne."
"Ali odakle da ponem?"
Romy pogleda sestru, a oito je da razmjenjuju neke misli koje su samo izmeu njih dvije.
Zatim se okrene prema meni i kae:
"Mora potraiti akaki1 arhiv. To su trajni zapisi o svemu to je ikad reeno, miljeno ili
uinjeno ili e ikad biti reeno, miljeno ili uinjeno. Ali pronai e ih samo ako tako treba biti.
Ako ne ..." Ona slegne ramenima, elei tu stati, ali izraz iste panike na mom licu navede je da
ipak nastavi. "Ako nije sueno da zna, onda i nee saznati. To je jednostavno tako."
Stojim tamo, mislei da to nije bilo nimalo utjeno i gotovo da mi lakne kad se one okrenu
otii.
"Sad moramo ii, gospoice Ever Bloom", kae ona, izgovorivi moje puno ime i prezime,
iako znam da im ga nisam rekla. "Premda sam sigurna da emo se opet sresti."
Gledam ih kako odlaze pa doviknem za njima jo jedno pitanje koje mi je upravo palo na
pamet:
"Ali kako u se vratiti? Kad obavim to sam trebala?"
Rayneina se lea ukoe dok se Romy okrene, a licem joj se iri strpljiv osmijeh.
"Istim putem kojim si dola, naravno. Kroz portal."

85

Bosnaunited

XXVI

Vrata se otvore im se okrenem prema njima, a budui da to nisu jedna od onih automatskih
vrata kakva imaju u samoposlugama, pretpostavljam da to znai kako sam dostojna ui.
Zakoraim u veliko, prostrano predvorje ispunjeno blistavim toplim svjetlom
svjetlucavim sjajem koji, kao i svugdje u Ljetozemlju, ispunjava i proima svaki kutak, svaku
udubinu i pukotinu, svaki prostor, no ostavljajui mjesta za sjene ili tamu, a kao da dopire odasvud.
Nastavim dalje niz hodnik izmeu redova mramornih stupova isklesanih u starogrkom stilu, gdje
za dugakim izrezbarenim drvenim stolovima sjede redovnici u haljama, zajedno sa sveenicima,
rabinima, amanima i raznim drugim tragaima. Svi oni gledaju u velike kristalne kugle i lebdee
ploe, prouavajui slike koje se pojavljuju pred njima.
Zastanem, pitajui se bi li bilo nepristojno prekinuti ih i zamoliti nekoga od njih da me uputi
u smjeru akakog arhiva. Ali u prostoriji je tako tiho, a oni su tako zadubljeni da se ustruavam
ometati ih pa radije nastavim dalje. Prolazim pokraj niza velianstvenih kipova isklesanih od
najieg bijelog mramora, sve dok ne uem u veliku kienu prostoriju koja me podsjea na velike
talijanske katedrale (ili, bolje reeno, na fotografije koje sam vidjela). Gledam iste kupolaste
svodove, vitrae i raskone freske s tako udesnim prizorima da bi rasplakale i samog
Michelangela.
Stojim na sredini, zabaene glave, i divim se prizoru oko sebe, okreui se i okreui sve
dok se ne umorim i dok mi se ne zavrti u glavi pa mi postane jasno da je nemogue sve to upiti
odjednom. Svjesna da sam protratila mnogo vremena, vrsto sklopim oi i posluam Romyn savjet
da moram arko eljeti neto da bi se to i ostvarilo. Trenutak nakon to zamolim put prema
odgovorima koje traim, otvorim oi i preda mnom se pojavi dugaki hodnik.
U njemu je svjetlo priguenije no to sam navikla vidjeti u Ljetozemlju nekako ari, kao
da isijava odnekud. I premda nemam pojma kamo vodi taj hodnik, krenem njime. Slijedim
prekrasnu perzijsku stazu koja kao da se protee unedogled, dodirujem zidove ukraene
hijeroglifima, a vrcima prstiju prelazim preko slika koje mi se odmah pojavljuju u glavi cijela
pria ispriana preko dodira, kao neka vrsta telepatske brajice.
Iznenada, bez ikakve najave ili upozorenja, naem se pred ulazom u jo jednu krasnu sobu.
Ova je drukije krasna ne zbog rezbarija ili murala, nego zbog iste nepatvorene jednostavnosti.
Njeni kruni zidovi sjajni su i glatki, a premda su na prvi pogled obine bijele boje, kad ih
malo bolje pogledam shvatim da nita u vezi s njima nije obino. Njihova je boja istinski bijela
bijela u najieni smislu. Ona bijela koja je rezultat mijeanja svih boja cijelog spektra
pigmenata koji udrueni stvaraju konanu boju svjetlosti, ba kao to sam nauila na satu likovnog.
Sa stropa visi golemi grozd prizma, sastavljen od tisua pomno izbruenih kristala koji blistaju i
odraavaju svjetlost, stvarajui kaleidoskop boja koje se kovitlaju po sobi. Osim njega, jedini drugi
predmet u prostoriji mramorna je klupa koja izgleda neobino toplo i privlano, osobito za
materijal koji je poznat po svemu samo ne po tome.
Sjednem i sklopim ruke u krilu, a zidovi iza mene spoje se kao da hodnik kojim sam dola
nikad nije postojao.
No, ne bojim se. Premda sad vie nema vidljivog izlaza i ini se da sam zarobljena u toj
neobinoj okrugloj sobi, osjeam se sigurno, smireno, zbrinuto. Kao da me soba uahurila, tjei

86

Bosnaunited
me, a njeni su kruni zidovi poput snanih ruku koje me grle u znak dobrodolice.
Duboko udahnem, poelim odgovore na sva svoja pitanja i gledam kako se preda mnom
pojavljuje velika kristalna ploha, lebdei tamo gdje do malo prije nije bilo niega, ekajui moj
sljedei potez.
Ali sad kad sam tako blizu odgovorima, moja su se pitanja iznenada promijenila.
Umjesto da se usredotoim na: to se dogodilo Damenu i kako da to popravim, ja pomislim:
pokai mi sve to trebam znati o Damenu.
Ovo mi je moda jedina prilika da saznam neto o toj njegovoj prolosti o kojoj odbija
govoriti. Uvjeravam samu sebe da nisam zabadalo, da samo tragam za rjeenjima i da bi mi ti
podaci koje u moda saznati mogli biti od pomoi. Osim toga, ako zaista nisam dostojna toga
znanja, nita mi nee biti pokazano. Pa zato onda ne pitati? im sam dovrila tu misao, kristal
pone zujati, vibrirajui energijom dok ga ispunjava poplava prizora, slika tako jasnih kao da
gledam HDTV.
Vidim malu krcatu radionicu, iji su prozori zastrti tekim pamunim platnom, a zidovi
osvijetljeni mnotvom svijea. Damen je tamo, u dobi od oko tri godine, odjeven u obinu smeu
tuniku koja mu dosee dobrano ispod koljena. Sjedi za stolom prekrivenim bocama u kojima
buka, gomilom kamenja, limenkama sa arenim pracima, muarima i tucima, hrpama trava i
boicama boje. Gleda kako njegov otac zamae pero u malu tintarnicu i zamrenim simbolima
zapisuje to je toga dana radio, svako malo zastajui da neto proita iz knjige Ficinov Corpus
hermeticum dok ga Damen oponaa, piui po svom listu papira.
Tako je sladak, tako aneoski okruglih obraza i smee kose koja pada preko prepoznatljivih
tamnih oiju i kovra mu se na mekanom djetinjem vratiu, da se ne uspijem othrvati elji da
posegnem za njim. Cijeli taj prizor izgleda tako stvarno, dostupno, tako blizu, da sam potpuno
uvjerena kako u ako ga dotaknem osjetiti i svijet koji ga okruuje.
Ali kad mu se moj prst priblii, kristal se odjednom zagrije do nepodnoljivosti i ja brzo
trznem ruku, gledajui kako mi na prstu nakratko iskoi mjehur na spaljenoj koi, koja odmah
pone zacjeljivati. Svjesna sam da su mi sad postavljene granice, da smijem promatrati, ali ne i
mijeati se.
Prizor se ubrzava sve do Damenova desetog roendana tako posebnog dana da je
proslavljen uz darove i slastice te kasnoposlijepodnevni posjet oevoj radionici. Njima dvojici nije
zajednika samo vrlo tamna kosa, maslinasta put i lijepo oblikovana etvrtasta eljust, nego i
strastvena elja da usavre alkemijski pripravak koji ne samo da bi trebao pretvoriti olovo u zlato,
nego i produljiti ivotni vijek zauvijek savreni kamen mudraca.
Zadube se u rad, ve uvjebanu rutinu: Damen u muaru drobi odabrane zaine, a zatim
pozorno mjeri soli, ulja, arene tekuine i rude koje njegov otac potom dodaje u posude u kojima
neto krka. Zastaje prije svakog koraka da kae to ini i objanjava sinu zadatak:
"Zanima nas transmutacija. Preobrazba iz bolesnog u zdravo, iz starosti u mladost, iz olova
u zlato, a moda i besmrtnost. Sve je nastalo od jednog osnovnog elementa, a ako ga uspijemo
izdvojiti, iz njega moemo stvoriti sve!"
Damen slua kao opinjen, pratei svaku oevu rije premda je sigurno ve mnogo puta uo
taj govor. Iako govore talijanski jezik koji nikad nisam uila nekako razumijem svaku rije.
Otac imenuje svaki sastojak prije nego to e ga dodati, a zatim odluuje da toga dana ipak
nee dodati i posljednji. Uvjeren je da e taj konani sastojak, ta biljka udnog izgleda, imati jo
maginiji uinak ako se doda eliksiru koji je odstajao tri dana.

87

Bosnaunited
Ulivi svjetlucavu crvenu tekuinu u manju staklenu bocu, Damen je pomno zatvara i
sprema u dobro skriven ormar. Tek to su zavrili s pospremanjem stvari, ulazi njegova majka i
zove ih na ruak: svijetloputa ljepotica u jednostavnoj haljini od sirove svile, a zlatna joj je valovita
kosa nabrana postrance i obuzdana kapom na potiljku. Njena je ljubav tako oita, tako vidljiva,
iskazana u osmijehu koji uva samo za svog mua i u pogledu koji uputi Damenu, gledajui ga
dubokim tamnim oima tako slinim njegovima.
I ba kad se spremaju poi kui na ruak, u radionicu nahrupe tri tamnoputa mukarca.
Navale na Damenova oca, zahtijevajui da im preda eliksir, a majka Damena gurne u ormar u koji
su ga spremili i kae mu da ne mrda, neka bude tiho dok ne bude opet sigurno.
ui skutren u tom mranom, vlanom mjestu, virei kroz rupicu u drvetu. Promatra kako
trojica mukaraca premetanjem unitavaju oevu radionicu njegovo ivotno djelo. Premda im
otac predaje svoje zabiljeke, to nije dovoljno da ih spasi. Damen drhti i bespomono gleda kako
mu ti ljudi ubijaju majku i oca.
Sjedim na bijeloj mramornoj klupi, u glavi mi se vrti, u elucu mi je ledeni gr, jer osjeam
sve to Damen osjea: njegove uskovitlane osjeaje, njegov najdublji oaj oi su mi pune
njegovih suza, dah mi je uaren, isprekidan, identian njegovu. Sad smo jedno. Dvoje ujedinjeni u
nezamislivoj boli.
Oboje smo iskusili jednaki gubitak.
Oboje smo vjerovali da smo na neki nain krivi za to.
Damen im opere rane i brine se za njihova tijela, uvjeren da e ih moi oivjeti za tri dana,
kad eliksir odstoji i kad mu bude mogao dodati i taj posljednji sastojak onaj neobini zain. Ali
tog treeg, posljednjeg dana pojave se susjedi privueni zadahom i pronau ga sklupanog pokraj
trupla, s boicom eliksira u ruci.
Opire im se, uzme zain i oajniki ga dodaje u bocu. Pokuava doprijeti do roditelja i uliti
im ga u usta, ali susjedi su jai.
Uvjereni su da se bavi nekom vrstom magije pa ga odvode u crkveno sirotite, gdje ga,
oajnog zbog gubitka i istrgnutog iz svega to poznaje i voli, sveenici zlostavljaju obredima
istjerivanja avla iz njega.
Trpi u tiini, trpi godinama, sve do Drinina dolaska. etrnaestogodinji Damen, sad ve
snaan i zgodan momak, opinjen je njenom plamenocrvenom kosom, smaragdnozelenim oima,
alabastrenom koom toliko je lijepa da je teko odvojiti pogled od nje.
Gledam ih zajedno, jedva diui dok se meu njima raa povezanost tako snana, tako
duboka, tako zatitnika da poalim to sam to poeljela vidjeti. Bila sam brzopleta, impulzivna,
nisam dovoljno dobro razmislila. Jer, premda je mrtva i vie mi ne predstavlja prijetnju, gotovo da
nepodnoljivo gledati ga kako podlijee njezinu armu.
Vida joj rane koje su joj nanijeli sveenici, dodiruje je brino i s potovanjem, zatomljujui
neporecivu privlanost, odluan u namjeri da je zatiti, da je spasi, da joj pomogne pobjei. Taj dan
stigne mnogo prije no to je oekivao, jer Firencu pokosi kuga crna smrt koja je ubila milijune
ljudi, pretvorivi ih u nadute, gnojave patnike.
Damen bespomono promatra kako mnogi njegovi supatnici iz sirotita obolijevaju i umiru,
ali oevu se radu vraa tek kad Drina oboli. Priprema eliksir za koji se sve ove godine zaklinjao da
ga nee niti taknuti, jer podsjea ga na sve to je izgubio. Ali sad nema izbora, jer ne eli izgubiti i
Drinu pa joj pripremi napitak. Ostavi dovoljno i za sebe i za preostalu siroad, nadajui se samo da
e ih tako zatititi od bolesti, ali ne zna da napitak daje i besmrtnost.

88

Bosnaunited
Nabijeni snagom koju ne mogu razumjeti i imuni na patnike krikove bolesnih i umiruih
sveenika, siroii se razmile po ulicama Firence, gdje kradu od mrtvih, dok Damen odlazi s
Drinom. Samo mu je jedno na umu: osvetiti se trojici mukaraca koji su mu ubili roditelje. Na kraju
ih pronae, ali otkrije da su pijui eliksir bez onog konanog sastojka podlegli kugi.
eka da umru, muei ih tako da im obeaje eliksir koji im nema namjeru dati. Kad njihova
tijela napokon posustanu u borbi, Damen se iznenaen prazninom koju mu ostavi ta jeziva
pobjeda okree Drini i trai utjehu u njezinu zagrljaju ...
Sklopim oi, pokuavajui izbrisati taj prizor, ali znam da mi je zauvijek urezan u sjeanje.
Jedno je znati da su kroz est stoljea povremeno bili ljubavnici, a drugo je gledati kako se to
dogaa.
Premda mi je mrsko priznati, ne mogu ne primijetiti kako je taj stari Damen okrutni,
pohlepni i tati Damen slian ovom novom Damenu koji me ostavio zbog Stacije.
A nakon to odgledam dva stoljea njih dvoje zdruenih nepresunim izvorom poude i
pohlepe, vie me ne zanima dio gdje se nas dvoje sretnemo. Vie me ne zanimaju prethodne verzije
mene. Jer ako to znai da moram odgledati jo jedno stoljee ovoga, jednostavno nije vrijedno toga.
I ba kad sklopim oi i zamolim Samo prevrti do kraja! Molim te! Ne mogu podnijeti vie
nijedan jedini trenutak! kristal zatreperi i slike preda mnom promiu bjesomunom brzinom,
tako munjevito da jedva uspijevam razlikovati jednu od druge. Uhvatim tek letimine poglede na
Damena, Drinu i moje mnoge inkarnacije brineta, crvenokosa, plavua sve one prolijeu pred
mojim oima, neprepoznatljivih lica i tijela, ali uvijek poznatih oiju.
ak i kad se predomislim pa zamolim slike neka uspore, one samo zuje dalje. A na kraju
slijedi slika Romana iscerena lica, likujueg pogleda kako gleda vrlo starog, vrlo mrtvog
Damena.
A zatim ...
A zatim ... nita.
Kristal je prazan.
"Ne!" viknem, a glas mi odzvanja od zidova visoke prazne sobe i vraa mi se kao jeka.
uMolim te!" preklinjem. "Vrati se! Bit u bolja. Stvarno. Obeajem da se neu uzrujati ili biti
ljubomorna! Sve u odgledati, samo premotaj unatrag, molim te!"
Ali ma koliko preklinjala, koliko god moljakala da iznova gledam, kristala vie nema,
nestao je s vidika.
Ogledam se oko sebe, traei nekoga tko bi mi pomogao, nekog knjiniara zaduenog za
zbirku akakog arhiva, premda znam da sam ovdje sama. Zarijem lice u ruke, pitajui se kako sam
mogla biti tako glupa i dopustiti da me opet obuzme ljubomora i nesigurnost.
Pa nije ba da nisam znala za Drinu i Damena. Ne moe se rei da nisam znala to u vidjeti.
A sad sam zbog vlastite slabosti propustila gomilu podataka i nemam pojma kako da ga spasim.
Nemam pojma kako smo od tako predivnog A doli do tako groznog .
Znam samo da je za to kriv Roman. to sam znala i prije. Na neki nain uspijeva oslabiti
Damena, preokrenuti proces njegove besmrtnosti. A ako ga elim spasiti, moram barem saznati
kako, ako ve ne zato.
Jer jedno zasigurno znam Damen ne stari. ivi ve est stotina godina i jo uvijek izgleda
kao tinejder.
Opet zarijem lice u dlanove, mrzei samu sebe zato to sam bila tako sitniava, tako

89

Bosnaunited
budalasta, tako jadna da sam si oduzela priliku da saznam odgovore po koje sam dola ovamo. Da
se barem mogu vratiti unatrag i poeti ispoetka ...
"Ne moe."
Okrenem se i ugledam Romy iza sebe pa se zapitam kako je ula. Ali kad se ogledam oko
sebe, shvatim da vie nisam u prekrasnoj krunoj prostoriji, nego opet u predvorju, samo nekoliko
stolova nie od mjesta gdje su prije sjedili sveenici, redovnici, amani i rabini.
"I nikad ne smije premotavati unaprijed, u budunost, jer tako si uskrati putovanje i
sadanji trenutak koji je, na kraju krajeva, jedino to zaista postoji."
Okrenem se, pitajui se govori li samo o mom neslavnom promaaju s kristalom ili o ivotu
openito.
Ali ona se samo nasmijei.
"Jesi li dobro?"
Slegnem ramenima i skrenem pogled. Nema smisla objanjavati, jer vjerojatno ionako ve
zna.
"Ne", kae ona, nasloni se na stol i zavrti glavom. "Nita ne znam. togod se ovdje dogodi,
samo je tvoje. ula sam tvoje preklinjanje pa sam dola pogledati kako si. To je sve. Ni vie, ni
manje od toga."
"A gdje je tvoja zla blizanka?" upitam, ogledavajui se oko sebe, pitajui se gdje li se
sakrila.
Ali Romy se samo nasmijei i mahne mi neka je slijedim.
"Vani je, dri na oku tvoju prijateljicu."
"Ava je ovdje?" upitam, iznenadivi se koliko mi je laknulo kad sam to ula. Pogotovo s
obzirom da se jo uvijek pomalo ljutim na nju to me tako ostavila.
Ali Romy samo mahne rukom i povede me kroz vrata van na stube, gdje me eka Ava.
"Gdje si bila?" upitam, a moje pitanje zvui vie kao optuba.
"Malo sam se zanijela", ona slegne ramenima. "Ovo je mjesto tako udesno da sam ..."
Pogleda me, nadajui se da u joj oprostiti pa, shvativi da neu, skrene pogled.
"Kako si zavrila ovdje? Jesu li Romy i Rayne ..." Ali kad se okrenem, shvatim da ih vie
nema.
Ava zakilji, a prsti joj se igraju s novoprikazanim zlatnim naunicama.
"Poeljela sam te pronai pa sam se nala ovdje, ali ne mogu ui unutra", kae ona i namrti
se, gledajui u vrata. "Je li to to? Je li to hram koji si traila?"
Kimnem, gledajui njene skupe cipele i dizajnersku torbicu, svake sekunde sve uzrujanija.
Povela sam je sa sobom u Ljetozemlje da mi pomogne spasiti neiji ivot, a jedino to nju zanima je
nabava novih krpica!
"Znam", kae ona, odgovarajui na moje misli. "Ponijelo me. ao mi je. Ali spremna sam ti
sad pomoi, ako me jo uvijek treba. Ili si ve dobila sve odgovore koje si traila?"
Stisnem usne i zagledam se u pod, odmahujui glavom.
"Ovaj ... bilo je nekih problema " Preplavi me val srama, pogotovo kad se prisjetim da sam
najvei dio tih problema izazvala sama. "Bojim se da sam opet na poetku, tamo gdje sam i bila",
dodam, osjeajui se kao najvea gubitnica na svijetu.
"Moda ti ja mogu pomoi?" Ona se nasmijei i stisne mi ruku, elei mi pokazati da to

90

Bosnaunited
zaista i misli.
Ali samo slegnem ramenima, jer ne vjerujem da sad vie ita moe uiniti.
"Ne predaj se tako lako", kae ona. "Na kraju krajeva, ovo je Ljetozemlje ovdje je sve
mogue!"
Pogledam je. Znam da je tako, ali znam i da me kod kue eka ozbiljan zadatak kojemu u
morati posvetiti potpunu pozornost i koji e me posve zaokupiti.
Povedem je niza stube, pogledam je i kaem:
"Pa ... postoji neto to bi mogla uiniti."

91

Bosnaunited

XXVII

Premda je Ava htjela ostati, praktiki sam je zgrabila za ruku i prisilila na odlazak, svjesna
da smo u Ljetozemlju ve izgubile previe vremena, a da ja moram biti negdje drugdje.
"A kvragu!" ree ona kad smo sletjele na njene jastuke u ljubiastoj sobi i zakilji prema
svom prstu. "Nadala sam se da e ostati."
Kimnem, primjeujui da se zlatno prstenje s draguljima opet pretvorilo u njeno uobiajeno
srebrno, te da put natrag nisu preivjele ni skupe krpice i torbica.
"Ba sam razmiljala o tome", kaem, ustajui. "Zna da to moe i ovdje, zar ne? Moe
prikazati to god eli, samo mora biti strpljiva", nasmijeim se, jer elim razgovor zavriti na
pozitivan nain.
Prisjeam se slinih Damenovih rijei nakon to me poeo pouavati. Eh, da sam barem
malo vie pazila na tim satovima pouke, ali tad sam mislila da vremena imamo napretek. Osim
toga, pomalo me grize savjest to sam bila tako stroga prema njoj. Jer, budimo realni, tko se ne bi
malo zanio pri prvom posjetu tom udesnom mjestu.
"to sad?" upita ona, slijedei me dok idem prema vratima. "Kad opet idemo tamo? Nee
valjda ii bez mene, ha?"
Okrenem se i pogledam je. Vidim koliko je obuzeta svojim posjetom i zapitam se jesam li
moda ipak pogrijeila to sam je odvela onamo. Izbjegavam joj pogled i nastavim prema autu te
samo doviknem preko ramena:
"Nazvat u te."
Sljedeeg jutra parkiram auto i zaputim se na sat, ubacivi se u uobiajenu ueniku guvu
kao i svaki dan samo to se danas ne trudim drati po strani i ne pazim na to hoe li se netko
oeati o mene, premda sam iPod, majicu s kapuljaom i tamne naoale ostavila kod kue.
Vie se ne oslanjam na njih, a ionako nisu bili od prevelike koristi. Sad nosim sa sobom svoj
kvantni daljinski.
Juer, tik prije no to smo Ava i ja otile iz Ljetozemlja, zamolila sam je neka mi pomogne
da si napravim bolji tit. Mogla sam je ostaviti vani i otii natrag u dvoranu, gdje bih i sama dobila
sve potrebne odgovore, ali budui da je htjela pomoi, a meni se inilo kako ne bi bilo loe da i ona
neto naui, ostale smo u podnoju stubita i obje usredotoile svu energiju elei tit koji bi nam
(no, dobro, uglavnom meni, jer Ava ne uje misli i ne saznaje cijele ivotne prie kroz dodir)
omoguio da se ukljuimo i iskljuimo po elji. Ve u sljedeem trenutku pogledale smo se i uglas
rekle: "Kvantni daljinski!"
I tako sad, kad god poelim uti neije misli, samo projiciram u njihovo energetsko polje i
pritisnem odaberi. A ako ih ne elim uti, pritisnem prigui. Ba kao na daljinskom upravljau
televizora. Samo to je ovaj nevidljiv pa ga mogu nositi sa sobom.
Na sat engleskog stiem rano, tako da mogu pratiti razvoj situacije. Ne elim nita
propustiti, jer ovo je planirani nadzor. Premda imam vizualni dokaz daje Roman odgovoran za to
to se dogaa Damenu, to nije dovoljno. Otkrila sam tko, sad jo moram saznati kako i zato.
Nadam se da nee predugo trajati, jer ne samo da mi Damen jako nedostaje, nego mi i
polako ponestaje besmrtnikog soka pa sam ga ve prisiljena tedjeti. Damen mi nije stigao

92

Bosnaunited
pokazati kako da ga sama pripremim pa nemam pojma kako to uiniti, ba kao to i ne znam to e
se dogoditi ako ga prestanem piti. Premda sam sigurna da, to god da se dogodi, nee biti dobro.
Damen je u poetku smatrao dovoljnim da samo jednom popije eliksir pa da izlijei sve
boljke. Tako je i bilo prvih stopedeset godina, ali onda je poeo primjeivati suptilne znakove
starenja pa je odluio opet ga popiti. Pa opet. Sve dok na kraju nije postao potpuno ovisan o njemu.
Osim toga, nije znao da je mogue ubiti besmrtnika sve dok nisam ubila njegovu bivu enu
Drinu. Premda smo oboje sigurni da je napad na najslabiju taku (u Drininu sluaju to je bila srana
akra) jedini nain da se to uini, i premda sam jo uvijek sigurna da smo jedini koji to znamo, ako
je suditi prema onome to sam juer vidjela u Ljetozemlju, Roman je pronaao drugi nain. to
znai da, ako elim spasit Damena, moram saznati to Roman zna, prije no to bude prekasno.
Podignem pogled kad se vrata napokon otvore i unutra nahrupi horda uenika. Premda ovo
nije prvi put da to vidim, jo uvijek mi je teko gledati ih kako se smiju i ale i dobro se slau, a
prije samo tjedan dana jedva da bi jedni druge pogledali. Iako je taj prizor neto to bi svatko
normalan rado vidio u svojoj koli, u ovim okolnostima ba i nisam oduevljena njime.
Ne samo zato to nisam dio skupine, nego zato to je neprirodno, jezivo i udno.
Srednjokolci jednostavno nisu takvi. Kvragu, ljudi jednostavno nisu takvi. Ljudi se drue sa sebi
slinima i to je svugdje tako. To je jedno od nepisanih pravila. Osim toga, ovo nije njihov izbor
sve to grljenje, smijeh i daj-pet nije posljedica novootkrivene ljubavi koju osjeaju jedni za druge,
nego se dogaa zbog Romana.
On je odgovoran za sve, kao majstor lutkar koji povlai konce za vlastiti uitak. Premda ne
znam kako ili zato to radi, i premda ne mogu dokazati da to uistinu on radi, duboko u sebi znam da
je tako. Jasno mi je to kao onaj gr u elucu ili oni ledeni trnci koji me prou kad god je on u blizini.
Gledam kako Damen sjeda na svoje mjesto, a Stacia se naslanja preko njegove klupe,
unosei mu u lice svoje debelo podstavljeno i poduprto poprsje, pa zamahuje kosom i smije se
vlastitoj glupoj ali. I premda ne ujem alu, jer sam je namjerno iskljuila kako bih mogla bolje
uti Damena, dovoljno mi je to to on misli da je glupa.
Ujedno mi i daje traak nade.
Traak nade koja ubrzo umre im mu se pozornost opet usmjeri na njen dekolte.
Tako je banalan, tako djetinjast da mi je, iskreno, sasvim neugodno. Juer sam se osjeala
grozno kad sam bila prisiljena promatrati ga u ljubavnom zanosu s Drinom, ali ovo danas mnogo je
gore.
Jer Drina je bila neko, samo prelijepa, plitka, prazna slika na kristalu.
A Stacia je sad.
Premda je i ona prelijepa, plitka i prazna, naalost, ovdje je preda mnom u svoj svojoj
trodimenzionalnoj divoti.
Sluam kako Damenov razvodnjeni mozak uzdie nad prednostima i raskoi Stacijina
debelo podstavljenog poprsja i ne mogu ne zapitati se nije li to uistinu tip ene koji mu se svia.
Nisu li te razmaene, pohlepne, tate djevojke zaista njegov tip.
I jesam li ja samo neka udna anomalija, neka neobina iznimka koja mu se nekim udom
ve etiri stoljea petlja u ivot.
Cijeli sat ga drim na oku promatrajui iz svoje samotne klupe u posljednjem redu.
Automatski odgovaram na pitanja profesora Robinsa, samo ponavljajui odgovor koji vidim u
glavi, ali misli su mi cijelo vrijeme usredotoene na Damena. Stalno se podsjeam na to kakav je

93

Bosnaunited
zapravo: da je unato tome kako se ponaa, duboko unutra dobar, drag, brian i odan da je
nesumnjivo ljubav mojih brojnih ivota, da ova njegova inaica preda mnom nije pravi on, premda
se ponaa vrlo slino onome to sam juer vidjela na kristalu.
Kad napokon zazvoni za kraj sata, pratim ga. Drim ga na oku cijeli sat tjelesnog (koji
markiram), zadravajui se ispred njegove uionice umjesto da odem na tranje. Sakrijem se svaki
put kad osjetim da nailazi redar, a vraam se im proe. Virim kroz prozor i prislukujem mu misli
uhodim ga, radim tono ono za to me optuivao. Otkrivi da ne razmilja samo i jedino o Staciji,
ne znam bih li trebala biti uznemirena ili bi mi trebalo laknuti misli mu skreu prema svakoj curi
koja je imalo zgodna i koja mu se nae u vidnom polju. Svakoj osim meni.
Premda i cijeli trei sat pratim Damena, na poetku etvrtog usredotoim se na Romana.
Gledam ga u oi dok prilazim svojoj klupi, a okrenem se prema njemu svaki put kad osjetim da me
promatra ili da razmilja o meni. I premda su njegove misli o meni jednako banalne i djetinjaste
kao Damenova razmiljanja o Staciji, odbijam pocrvenjeti ili reagirati na bilo koji nain. Samo se
smijeim i klimam glavom, jer ako elim saznati tko je on zapravo, moram stisnuti zube i prestati
ga izbjegavati kao kugu.
Kad zazvoni zvono za kraj sata, odluim izii iz uloge autsajderice, odbaene "spastiarke",
koja mi je silom dodijeljena i zaputim se ravno prema dugom nizu stolova, ne obazirui se na gr u
elucu koji svakim korakom postaje sve jai, jer odluila sam zgrabiti mjesto i sjediti s ostalima iz
razreda.
Roman mi kimne kad priem stolu, a ja osjetim lagano razoaranje, jer nije iznenaen ni
priblino onoliko koliko sam oekivala da e biti.
"Ever!" smijei se, tapui po praznom mjestu pokraj sebe. "Znai da mi se ipak ne privia.
Zbilja smo pod satom ostvarili nekakav kontakt."
Napeto se nasmijeim i uguram se na mjesto pokraj njega, a pogled mi nagonski pobjegne
prema Damenu, ali samo na trenutak, jer prisilim se skrenuti ga, podsjeajui se da moram ostati
usredotoena na Romana i da je iznimno vano da mi nita drugo ne privue pozornost.
"Znao sam da e se na kraju predomisliti, ali radije bih da ti nije trebalo tako dugo. Sad
moramo tako puno toga nadoknaditi." On se nagne prema meni, a lice mu je tako blizu mome da
mu s lakoom mogu vidjeti svaku pojedinanu tokicu ljubiaste boje u oima u kojima bi se
ovjek tako lako mogao izgubiti.
"Ovo je ba lijepo, ne? Jelda da je ba lijepo? Svi smo skupa, kao jedan. No, cijelo to
vrijeme ti si bila karika koja nedostaje. Ali sad kad si tu, moja misija je zavrena. A mislila si da je
nemogue, ha?"
On zabaci glavu i nasmije se oi su mu sklopljene, zubi bljete, a razbaruena plava kosa
sjaji se na suncu. Premda mi je mrsko priznati, zaista aroban.
Ni priblino tako kao Damen i ne na isti nain, ali zgodan na onaj nain koji me podsjea
na moj stari ivot: ima taman dovoljno povrnog arma i paljivo isplanirane senzualnosti da bih
nekad brzo pala na njcga. Jednom davno, u vrijeme dok sam jo stvari uzimala zdravo za gotovo i
rijetko sam gotovo nikad gledala dalje od povrine. Gledam kako zagriza u svoj Mars pa brzo
opet pogledam Damena. Pri pogledu na njegov prekrasni profil, srce mi ispuni nepodnoljivo
duboka enja. Gledam kako gestikulira dok nekom glupom priicom zabavlja Staciju, premda me
sama pria zanima mnogo manje nego te njegove ruke, jer sjeam se njihova dodira na svojoj koi
...
"... zato, premda je lijepo da si nam se pridruila, ne mogu ne zapitati o emu se stvarno

94

Bosnaunited
radi", kae Roman, ne skidajui pogled s mene. Ali ja jo uvijek gledam Damena. Promatram kako
ljubi Staciju u obraz, a onda mu usne klize oko njena uha pa slijede liniju vrata ... "Jer ma koliko bih
se htio pretvarati da si ipak podlegla mom neodoljivom izgledu i armu, znam da nije tako. Pa mi
reci, Ever, u emu je tos?"
ujem Romana kako govori, a njegov je glas monotona pozadinska buka koju s lakoom
ignoriram dok i dalje gledam Damena ljubav mog ivota, moju vjenu srodnu duu, osobu koja je
potpuno nesvjesna da uope postojim. eludac mi se vee u vor dok njegove usne okrznu
Stacijinu kljunu kost prije no to e se vratiti do uha, a usne mu se lagano miu dok joj ape,
nagovarajui je da markira sljedei sat pa da njih dvoje odu do njegove kue ...
ekaj malo mora je nagovarati? Pokuava je uvjeriti? Znai li to da se ona neka?
Jesam li ja jedina koja je jednostavno pretpostavila da su ve spavali zajedno.
Ali ba kad se spremam prislukivati Stacijine misli da vidim zato glumi da nije laka cura,
osjetim kako me Roman potape po nadlaktici i kae:
"Ma daj, Ever, nemoj se sramiti. Reci mi to radi ovdje. to je tono ona kap koja je prelila
au."
Prije no to stignem odgovoriti, Stacia me pogleda i kae:
"Isuse, spastiarko, daj ne bulji!"
Ne odgovorim nego se pretvaram da nisam ula, dok i dalje gledam Damena. Pretvaram se
da ona i ne postoji, premda su isprepleteni kao da su zalijepljeni jedno za drugo. Da se barem
Damen okrene i pogleda me da me zaista vidi onako kao nekad.
Ali kad se napokon zaista okrene, pogled mu proe kroz mene, kao da nisam vrijedna da me
se gleda, kao da sam sad nevidljiva.
A ja ostajem otupjela, bez daha, sleena, paralizirana ...
"Ha-lo!" vikne Stacia dovoljno glasno da je svi uju. "Mislim stvarno. Moemo li ti
pomoi? Moe li ti itko pomoi?"
Pogledam Milesa i Haven koji sjede samo metar dalje, ali oni samo zavrte glavom, u sebi
prieljkujui da nikad nisu imali nikakve veze sa mnom. S mukom progutam slinu, podsjeajui se
da to nisu stvarno njihove misli da je Roman scenarist, producent, redatelj i urednik cijele ove
odvratne predstave.
Pogledam ga i zavirim mu u misli, osjeajui kako mi se eludac gri, ali odluila sam
prokopati dublje, dalje od povrinskog sloja i uobiajenih djetinjastih i banalnih misli, jer zanima
me postoji li neto vie ispod te slike pohotnog, nepodnoljivog tinejdera, ovisnika o slatkom
kakvim se eli predstaviti. Jer, iskreno govorei, ne vjerujem u to. Slika koju sam vidjela na
kristalu, ona sa zlim pobjednikim cerekom na licu, ukazuje na mnogo mraniju stranu. Dok mu se
osmijeh iri, a oi se suzuju, sve postaje nekako prigueno.
Sve osim Romana i mene.
Hrlim kroz tunel, sve bre i bre, a vue me sila kojoj se ne mogli oduprijeti. Skliznem u
mrani ponor njegova uma, a Roman paljivo odabire prizore koje eli da vidim: Damenovu
zabavu u naoj sobi u hotelu Montage, zabavu na kojoj su Stacia, Honor, Craig i svi ostali koji
nikad prije nisu razgovarali s nama, zabavu koja traje danima, sve dok ga napokon ne izbace iz
hotela zbog unitavanja hotelske imovine. Prisiljava me da odgledam razne rune prizore koje
radije ne bih vidjela, u sve kulminira onim posljednjim prizorom koji sam vidjela u kristalu.
Padnem unatrag sa stolice i zavrim na podu, spetljanih ruku i nogu. I uspijem se ispetljati,

95

Bosnaunited
a cijela kola podrugljivo zakrii:
"Spastiarko!", dok ja uasnuto gledam kako moj proliveni crveni eliksir tee preko stola i
kaplje na pod.
"Jesi dobro?" upita Roman, gledajui me dok se pokuavam osoviti na noge. "Znam da nije
lako gledati. Vjeruj mi, Ever, bio sam na tvom mjestu. Ali zbilja je tako najbolje, ozbiljno ti kaem.
Morat e mi vjerovati na rije."
"Znala sam da si to bio ti", apnem, stojei pred njim i tresui se od bijesa. "Cijelo sam
vrijeme znala."
"Bome jesi", nasmijei se on. "Bome jesi. Jedan bod za tebe. Premda te moram upozoriti da
jo uvijek vodim za desetak bodova."
"Nee se izvui", kaem, zgroeno gledajui kako zamae prst u lokvicu mog prolivenog
soka pa puta da mu kapljice kaplju na jezik, tako odmjereno i izreirano kao da mi pokuava neto
rei, neto natuknuti.
Ali ba kad mi se u glavi poinje oblikovati zamisao, on oblizne usne i kae:
"E vidi, tu grijei." Okrene glavu tako da mu se vidi tetovaa na vratu: lijepo iscrtan
Ouroboros. "Ve sam se izvukao, Ever", nasmijei sc on. "Ve sam pobijedio."

96

Bosnaunited

XXVIII

Nisam ila na likovni. Otila sam odmah nakon ruka.

Ne, laem. Zapravo, otila sam usred ruka. Samo nekoliko sekundi nakon onog uasnog
razgovora s Romanom, otrala sam prema parkiralitu (praena neprekidnim nizom povika:
"Spastiarko!"), gdje sam uskoila u svoj auto i brzo se odvezla prije no to je kolsko zvono uope
imalo priliku zazvoniti za poetak sata.
Morala sam se maknuti od Romana, od njegove jezive tetovae zamrenog Ouroborosa
koji je nakratko bljesnuo pa postao nevidljiv, ba kao i onaj na Drininu zapeu. Bio je to simbol
koji je neporecivo oznaio Romana kao odmetnutog besmrtnika, ba kao to sam cijelo vrijeme
mislila.
I premda me Damen nije upozorio na njih, premda nije niti znao da postoje sve dok Drina
nije postala zla, svejedno mi je teko vjerovati da mi je trebalo tako dugo da to shvatim. Hou rei,
iako Roman jede i pije, i unato tomu to mu je aura vidljiva, a misli dostupne (barem meni), sad mi
je jasno da je sve to bila samo fasada. Kao one kulise u holivudskim studijima koje su napravljene
tako da izgledaju kao neto to zapravo nisu. Roman je uinio isto to smiljeno je projicirao sliku
vedrog mladog deka iz Engleske s blistavom aurom i sretnim, pohotnim tinejderskim mislima,
premda je duboko unutra sve samo ne to.
Pravi je Roman mraan.
I zlokoban.
I zao.
I sve drugo to sainjava rije lo. Ali jo je gora injenica da namjerava ubiti mog deka, a
ja jo uvijek ne znam zato. Jer motiv je jedino to nisam vidjela za vrijeme kratkog, ali
uznemirujueg posjeta unutranjosti njegova uma.
A ako u ga ikad morati ubiti, motiv je vrlo bitna stvar, jer ako ga se elim zauvijek rijeiti,
od presudne je vanosti udariti u pravu akru. Ako ne znam motiv, moglo bi se dogoditi da ne
uspijem.
Bih li trebala udariti u prvu akru ili korijensku akru, kako je katkad nazivaju sredite
bijesa, nasilja i pohlepe? Ili pupanu akru, sakralno sredite gdje ive zavist i ljubomora? Ako ne
znam to ga motivira, prevelike su mogunosti da udarim u krivu akru, to ne samo da ga ne bi
ubilo nego bi ga najvjerojatnije neopisivo razjarilo. Tad bih morala birati izmeu preostalih est
akri, a dotad bi ve on shvatio to smjeram.
Osim toga, ne isplati mi se prerano ubiti Romana, jer bi sa sobom odnio tajnu o tome to je
uinio Damenu i ostalim uenicima u koli. To je rizik koji si ne mogu priutiti. Uostalom, da i ne
spominjem kako nisam ba pristalica ubijanja. Uinila sam to samo jednom, kad nisam imala
drugog izbora, jer borila sam se za vlastiti ivot. A im sam shvatila to sam uinila Drini, ponadala
sam se da to nikad vie neu morati uiniti. Jer, premda je kroz povijest ona mnogo puta ubila mene
i premda je priznala da mi je ubila cijelu obitelj ak i psa to mi nije nimalo umanjilo osjeaj
krivnje. Spoznaja da sam ja odgovorna za njezin konani odlazak s ovoga svijeta uasan je osjeaj.
S obzirom da sam vie-manje na poetku, odluim se tamo i vratiti. Skrenem desno i
zaputim se prema Damenovoj kui namjeravajui iskoristiti tih nekoliko sati dok je on jo u koli
da provalim u kuu i malo pronjukam.

97

Bosnaunited
Stanem pokraj vratarske kuice, mahnem Sheili pa nastavim prema ulazu u ograeno
naselje, pretpostavljajui da e mi otvoriti vrata. Kad se nisu otvorila, u zadnji tren nagazim na
konicu da se ne zabijem u njih.
"Samo malo! Samo malo!" vie Sheila dok bijesno koraa prema mom autu kao da sam
neki uljez, kao da me nikad prije nije vidjela. A do prolog tjedna ovdje sam bila gotovo svaki dan.
"Hej, Sheila", nasmijeim se ljubazno, prijateljski i nimalo prijetei. "Idem kod Damena pa
vas molim da mi otvorite vrata."
Gleda me kroz suene oi, a usne su joj stisnute u tanku crtu.
"Morat u te zamoliti da se makne odavde."
"to? Ali zato?"
"Vie nisi na popisu gostiju", kae ona, stojei vrsto podboena, a nakon svih tih mjeseci
smijeenja i mahanja, na licu joj ni traka aljenja.
Sjedim, stisnutih usana, putajui da njene rijei dopru do mene.
Vie nisam na popisu. Vie nisam gost s trajnom dozvolom ulaska. Zabranjen mi je ulaz, na
crnoj sam listi, ili kako se ve zove kad ti zauvijek zabrane ulazak u ograeno naselje.
Ve bi to samo po sebi bilo dovoljno gadno, ali jo je gore uti to iz usta Velike Sheile
umjesto od svog deka.
Zurim u krilo, a rukom tako vrsto stiem mjenja da se bojim kako e mi puknuti u ruci.
Teko progutam, a onda je pogledam i kaem:
"Pa, oito je da znate da smo Damen i ja prekinuli. Ali nadala sam se da ete me pustiti
unutra da uzmem neke svoje stvari koje su ostale kod njega, jer kao to vidite ..." otkopam torbu
i gurnem ruku unutra " ... jo uvijek imam klju."
Podignem ga visoko, gledajui kako se zrake podnevnog sunca odbijaju od sjajnog zlatnog
metala, previe zaokupljena vlastitim sramom da bih predvidjela kako e ona posegnuti i zgrabiti
ga.
"A sad te lijepo molim da se udalji odavde", kae ona, gurnuvi klju duboko u dep na
prsima, gdje ga i dalje nazirem kroz tkaninu koja je tijesno napeta preko njenih mamutskih grudi.
Jedva mi daje dovoljno vremena da maknem stopalo s konice i premjestim ga na papuicu gasa, a
ve nastavlja: "Hajde sad. Kreni natrag. Nemoj da ti moram dvaput govoriti!"

98

Bosnaunited

XXIX

Kad ovoga puta stignem u Ljetozemlje, preskoim uobiajeno prizemljenje na onoj

miriljavoj livadi i radije odaberem sletjeti usred onoga o emu sad ve volim razmiljati kao o
sreditu zbivanja. Ustanem i otresem prainu s odjee, zaueno primijetivi da ljudi oko mene
mirno nastavljaju sa svojim aktivnostima, kao da je sasvim normalno da ljudi padaju iz vedra neba
ravno na cestu. Dodue, ovdje to vjerojatno i jest.
Proem pokraj karaoke-barova i frizerskih salona, istim putem kojim su me vodile Romy i
Rayne. Znam da bih mogla jednostavno poeljeti da se odmah naem tamo, ali radije bih nauila
kako se sama snai ovdje. Nakon brzog prolaska kroz jednu uliicu i otrog skretanja na bulevar,
potrim uz te mramorne stube i zastanem ispred golemih vrata, gledajui kako se otvaraju preda
mnom.
Zakoraim u veliko mramorno predvorje, primjeujui da je sad ovdje mnogo vea guva
nego proli put. U glavi jo jednom prevrtim pitanja, a nisam sigurna treba li mi opet akaki arhiv
ili mogu i ovdje dobiti odgovore. Pitam se trae li pitanja poput: Tko je Roman i to je uinio
Damenu? i: Kako ga mogu zaustaviti i spasiti Damenu ivot? pristup u takav zatien fond.
Osjetivi da bih trebala pojednostaviti stvar i zbiti sve u samo jednu reenicu, sklopim oi i
pomislim da zapravo elim znati: to trebam uiniti da sve bude kao prije?
im se misao potpuno oblikovala, preda mnom se otvore vrata, a toplo svjetlo koje dopire
kroz njih poziva me unutra. Uem u posve bijelu prostoriju, iste one dugine bijele boje kao i proli
put, samo to ovoga puta umjesto bijele mramorne klupe na sredini stoji izlizan konati naslonja.
Krenem prema njemu, sjednem, izvuem klupicu za noge i zavalim se. Tek kad primijetim
da su na naslonu za ruke izgrebani inicijali R.B. i E.B., shvatim da sjedim u kopiji tatina omiljenog
naslonjaa. Iznenaeno dahnem vidjevi iste one ogrebotine kakve je Riley na moj nagovor urezala
svojim izviakim noiem. One koje ne samo da su bile jasan dokaz nae krivnje, nego su nam i
zaradile tjedan dana kazne. Moju su produili na deset dana, im su shvatili da sam je ja nagovorila
na taj in to me u njihovim oima uinilo krivcem s predumiljajem, koji je zasluilo dodatnu
kaznu.
Prelazim prstima po izrezuckanoj koi i zarivam nokte u tapecirung tamo gdje je krivulja
njenog R otila preduboko. Iz grla mi se otme jecaj, jer sjeam se tog dana. Sjeam se svih dana.
Svakog pojedinog divnog, slatkog dana koji sam uzimala zdravo za gotovo, a koji mi sad toliko
nedostaju da mislim kako e mi srce prepuknuti od boli.
Sve bih dala da se mogu vratiti natrag. Sve, ako bi to znailo da e sve biti kao prije.
Jo nisam niti dovrila misao, a prostorija se ve pone preobraavati. Od gotovo posve
prazne sobe s usamljenim naslonjaem u sredim postane tona preslika nae dnevne sobe doma u
Oregonu.
U zraku se osjea miris maminih uvenih braunija, a zidovi poprimaju onu njenu pastelnu
be boju koju je mama nazivala naplavljetu biser. Kad mi se preko koljena stvori pleteni pokriva u
tri nijanse plave boje, koji mi je isplela baka, pogledam prema vratima gdje na kvaki visi
Buttercupin povodac, a na podu, pored tatinih, stoje Rileyjene stare tenisice. Gledam kako se
ispunjavaju svi dijelovi, sve dok sve nije na svome mjestu: svaka fotografija, svaka knjiga, sve
sitnice. Ne mogu a da se ne zapitam je li to zbog mog pitanja, jer sam poeljela da sve bude kao

99

Bosnaunited
prije.
Jer, zapravo, milila sam na Damena i mene.
Nisam li.
Hou rei, je li zaista mogue vratiti se kroz vrijeme.
Ili je ovaj vrlo ivopisni duplikat, ova diorama obitelji Bloom, najblie to mogu doi tome.
Dok jo preispitujem svoju okolinu i pokuavam otkriti to sam zaista mislila, ukljui se
TV, a po zaslonu od kristala istog onakvog kao prije nekoliko dana preleti bljesak boja.
vre se ogrnem pokrivaem i zaukam ga ispod koljena, a na zaslonu se pojave rijei
L'HEURE BLEUE. JO se nisam niti stigla zapitati to bi to moglo znaiti, a ve se pojavila
definicija ispisana naljepim rukopisom:
Francuski izraz l'heure bleue ili "plavi sat" odnosi se na sat izmeu dnevne svjetlosti i
mraka. To se vrijeme cijeni zbog kvalitete svjetla, a u to vrijeme se i najjae osjea miris cvijea.
Zakiljim prema zaslonu, gledajui kako rijei blijede, a pojavljuje se slika Mjeseca
punog i velianstvenog koji blista najdivnijom nijansom plave boje, onom koja gotovo da je
istovjetna boji neba ...
A zatim, zatim ugledam sebe na tom istom zaslonu. Odjevenu u traperice i crnu vestu,
rasputene kose, kako kroz prozor gledam isti taj plavi Mjesec, stalno pogledavajui na sat kao da
oekujem neto ... neto to e se ubrzo dogoditi. Unato tomu to mi je nekako neobino i snovito
promatrati sebe koja nisam stvarno ja, svejedno osjeam to ona osjea i ujem o emu razmilja.
Ide nekamo, na neko mjesto koje je prije smatrala nedostupnim. Napeto eka trenutak kad e nebo
postati iste boje kao Mjesec predivne, duboke tamnoplave boje bez traka sunca jer zna da je to
trenutak koji najavljuje njezinu jedinu priliku da se vrati u ovu sobu i na mjesto koje je smatrala
izgubljenim.
Promatram, ne skidam pogled sa zaslona, zadravajui dah dok ona podie ruku, pritie
prstom o kristal i biva povuena natrag kroz vrijeme.

100

Bosnaunited

XXX

Istrim iz dvorane i sjurim se niza stube. Vid mi je tako zamagljen i srce mi tako jako nabija
da ne vidim Romy i Rayne sve dok ve nije prekasno, a Rayne mi je pod nogama.
"Isuseboe, ao mi je, oprosti ..."
Sagnem se, ispruim ruku, ekajui da je ona primi pa da joj pomognem ustati. Cijelo je
vrijeme ispitujem je li dobro. Lecnem se od neugode shvativi da ignorira moju ispruenu ruku i da
se pokuava sama osoviti na noge. Popravi si suknjicu i povue dokoljenke, dok ja u udu gledam
kako joj oguljena koljena odmah zacjeljuju dosad mi nije palo na pamet da bi njih dvije mogle
biti poput mene.
"Jeste ... jeste li vi ..."
Ali prije no to stignem zavriti, Rayne odmahne glavom i kae:
"Sasvim sigurno nismo." Provjeravajui jesu li joj dokoljenke tono jednake visine, ona
promrmlja: "Nismo ti nimalo sline", poravnavajui plavi blejzer i kariranu suknjicu, a zatim
pogleda svoju mnogo simpatiniju sestru koja vrti glavom.
"Rayne, molim te, budi pristojna", namrti se Romy.
Premda me Rayne i dalje iba pogledom, glas joj je ipak neto manje otar kad kae:
"Pa, nismo"
"Znai ... znai da znate o meni?" upitam i zaujem Rayneine misli A ne, ne znamo! Romy
ozbiljno klimne glavom. "I svejedno mislite da sam zla?"
Rayne zakoluta oima, a Romy se blago nasmijei pa kae:
"Molim te, ne obaziri se na moju sestru, Uope to ne mislimo. Nikoga no osuujemo."
Pogledavam jednu pa drugu, upijajui pogledom njihovu blijedu kou, goleme tamne oi,
otro odrezane ike i tanke usne crte lica tako su im naglaene da izgledaju kao ivi likovi iz
mange. Pomislim kako je neobino da dvije izvana tako sline osobe iznutra mogu biti tako
razliite.
"Reci nam to si saznala", kae Romy, smijeei se, pa krene niz ulicu kao da je sigurna da
emo je slijediti. to i uinimo. "Jesi li pronala sve odgovore za kojima si tragala?"
I vie od toga.
Sve otkad se kristal ispraznio, zapravo sam bez rijei. Ne znam kako protumaiti podatke
koje sam dobila, ali sigurna sam da sadre mogunost da mi promijene ivot, a moda i cijeli svijet.
Premda moram priznati da je prilino zapanjujue imati pristupa takvoj monoj mudrosti,
odgovornost koja ide uz to neporecivo je golema.
Hou rei, sad kad to znam, to da radim s tim? Postoji li neki razlog zato mi je to
pokazano? Neki veliki svjetski razlog? Oekuje li se od mene neto, a da ja toga nisam svjesna? A
ako ne, emu onda sve ovo.
Ozbiljno, zato ja.
Pa sigurno nisam prva koja je postavila takvo pitanje.
Ili jesam?
Jedini smisleni odgovor koji mi pada na pamet jest: moda bih se trebala vratiti natrag.

101

Bosnaunited
Moda mi je to sueno.
Ne da zaustavim atentate, ratove, ili da promijenim povijest, jer mislim da nisam prava
osoba za taj zadatak.
Ali mislim da mi je taj podatak pokazan s razlogom, jednim koji ima veze s onim o emu
cijelo vrijeme razmiljam: da je cijeli taj scenarij s nesreom, mojim vidovnjakim sposobnostima
i time to me Damen uinio besmrtnom jedna velika pogreka. I da bi, kad bih se mogla vratiti
unatrag kroz vrijeme i sprijeiti da se nesrea dogodi, sve bilo kao prije. Mogla bih se vratiti u
Oregon i u svoj stari ivot, kao da se sav moj sadanji ivot nikad nije niti dogodio. A to je ono to
cijelo vrijeme prieljkujem.
Ali to bi bilo s Damenom? Bi li se i on vratio.
Ako bi, znai li to da bi jo uvijek bio s Drinom, sve dok me ona opet ne uspije ubiti ... i sve
se opet ponovi.
Bih li samo odgodila neizbjeno.
Ili bi sve osim mene ostalo isto? Hoe li Roman ubiti Damena dok ja ivim u Oregonu,
potpuno nesvjesna njegova postojanja.
Ako je tako, kako bih mogla dopustiti da se to dogodi.
Kako bih mogla okrenuti lea jedinoj osobi koju sam ikad istinski voljela.
Vrtim glavom, primjeujui da me Romy i Rayne jo uvijek gledaju, ekajui odgovor,
premda nemam pojma to bih im rekla. Pa samo stojim, otvorenih usta, izgledajui kao totalni
idiot. Mislei kako sam ak i u Ljetozemlju, tom mjestu apsolutne ljubavi i savrenstva, blesaa na
kvadrat.
Romy se nasmijei i sklopi oi, a u naruju joj se stvori buket crvenih tulipana prekrasnih
crvenih tulipana koje mi odmah prui. Ali ne elim ih primiti. Samo suzim oi i ponem uzmicati.
"to radi?" Pogledavam jednu pa drugu, a glas mi je napet, krhak. Primjeujem da
izgledaju jednako zbunjene kao i ja.
"ao mi je", kae Romy, pokuavajui me smiriti. "Nisam sigurna zato sam to uinila. Ta
mi se misao samo stvorila u glavi pa sam ..."
Gledam kako tulipani u njenim rukama nestaju, vraaju se tamo odakle su doli, ali to to su
nestali nimalo ne mijenja stvar i sad samo elim da i one nestanu.
"Zar ovdje ama ba nita nije privatno?" viknem, svjesna da je moja reakcija pretjerana, ali
ne mogu si pomoi. Jer ako su ti tulipani bili neka vrsta poruke, ako mi je prislukivala misli i na taj
me nain pokuala navesti da se odreknem prolosti i ostanem tu gdje jesam, pa ... to se nje
jednostavno ne tie. Njih dvije moda i znaju sve o Ljetozemlju, ali ne znaju nita o meni i nemaju
se pravo mijeati. Nikad nisu morale donijeti ovakvu odluku. Ne znaju kako je to kad izgubi sve
ljude koje si ikada voljela.
Zakoraim jo jedan korak unatrag, gledajui kako se Rayne mrti dok Romy vrti glavom,
govorei:
"Nita nismo ule. Zaista. Ne moemo itati sve tvoje misli, Ever, samo one koje nam je
doputeno znati. to god si vidjela u akakom arhivu samo je tvoje, zauvijek. Mi smo samo
zabrinute to si se uznemirila. To je sve. Nita vie, nita manje."
Gledam je suenim oima, a ne vjerujem joj ni rije. Vjerojatno su mi cijelo vrijeme
prislukivale misli. Zato bi mi inae dala tulipane? Zato bi prikazala neto takvo.
"Nisam ni bila u akakom arhivu", kaem. "Ova je soba bila ..." zastanem i s mukom

102

Bosnaunited
progutam, sjetivi se mirisa maminih kolaa i osjeaja bakina pokrivaa pod prstima, svjesna da
bih sve to opet mogla imati. Samo trebam priekati pravi dan i pravo vrijeme i mogu se vratiti
svojoj obitelji i prijateljima. Zavrtim glavom i slegnem ramenima: "Ova je soba bila drukija."
"Akaki arhiv ima mnogo lica", kimne Romy. "Postane tono ono to treba." Ona me
pogleda, oima mi pretraujui lice. "Ovdje smo samo zato da ti pomognemo, a ne da te
uznemirimo ili zbunimo."
"to to znai? Vi ste kao moji aneli uvari ili duhovni vodii? Dvije dobre vile u uniformi
neke privatne kole?"
"Ne ba", nasmije se Romy.
"A tko ste onda? I to ovdje radite? I kako to da me uvijek uspijete pronai?"
Rayne me iba ljutitim pogledom i povlai sestru za rukav, nagovarajui je na odlazak, ali
Romy se ne da. Gleda me u oi i kae:
"Ovdje smo samo zato da ti pomognemo. To je sve to treba znati."
Gledam je nekoliko trenutaka pa skrenem pogled na njenu sestru, a zatim zavrtim glavom i
odem od njih. Namjerno su tajanstvene i udne do besvijesti, a nekako nasluujem da nemaju dobre
namjere.
Nastavljam hodati, ne obazirui se na Romyne pozive. elim se to vie udaljiti od njih.
Hodam prema eni kestenjaste kose koja eka ispred kazalita, onoj koja izdaleka i s lea izgleda
tono kao Ava.

103

Bosnaunited

XXXI

Lagano sam dodirnula enu kestenjaste kose po ramenu, a golemo razoaranje koje sam
osjetila vidjevi da to nije Ava navelo me da shvatim kako oajniki trebam razgovarati s njom.
Zato napustim Ljetozemlje i vratim se natrag, a prizemljim na vozako sjedalo svog auta
parkiranog ispred trgovine TraderJoe's u sklopu trgovakog centra Crystal Cove Promenade. Moje
je neoekivano pojavljivanje toliko iznenadilo jednu enu da su joj iz ruke ispale obje vreice, iz
kojih su se pod oblinje aute otkotrljale limenke kave i juhe. Obeam si da u odsad nadalje biti
malo diskretnija u odlascima i dolascima.
Kad stignem do Avine kue, zateknem je usred gatanja pa priekam u njenoj suncem
obasjanoj kuhinji da zavri. I premda znam da me se to ne tie i da ne bih trebala prislukivati,
posegnem za svojim kvantnim daljinskim i ukljuim se u njihovu seansu. Ostanem zateena
koliinom tonih pojedinosti koje Ava izgovara.
"Dojmljivo", kaem nakon to je njena klijentica otila, a ona mi se pridruila u kuhinji.
"Jako dojmljivo. Ozbiljno, nisam imala pojma", kaem i nasmijeim se, promatrajui je kako
izvodi uobiajeni obred pristavljanja vode za aj i slaganja keksia na tanjur koji potom gurne
prema meni.
"Veliki je kompliment uti to od tebe", nasmijei se ona i sjedne nasuprot meni. "Premda
sam, ako se dobro sjeam, i tebi jednom tono proitala karte."
Posegnem za keksom, znajui da se to oekuje od mene. Poliem eer s vrha i osjetim
ubod tuge to mi to vie nije tako ukusno kao prije.
"Sjea se toga? U Noi vjetica?" Pozorno me promatra.
Kimnem. Dobro se sjeam. Te sam veeri otkrila da ona moe vidjeti Riley. Dotad sam bila
sigurna da sam ja jedina koja moe komunicirati s mojom mrtvom sestricom i nisam ba bila
presretna kad sam saznala da vie nije tako.
"Jesi li rekla svojoj klijentici da se via s totalnim luzerom?" Prelomim keks napola. "Da je
vara sa enom koju ona smatra prijateljicom? I da bi ih oboje trebala po kratkom postupku maknuti
iz svog ivota?" upitam i otresem mrvice koje su mi pale u krilo.
"Upravo tako", kae ona i ustane dovriti aj istog trena kad se zauje pitanje ajnika.
"Premda, ako jednoga dana bude nekome itala sudbinu, nadam se da e nauiti ublaiti poruku."
Zamislim se i iznenada me obuzme tuga kad shvatim da ve dugo nisam razmiljala o
budunosti, o tome to bih htjela biti kad odrastem. Prola sam mnoge faze htjela sam biti
renderica u parku prirode, uiteljica, astronautica, manekenka, pop-zvijezda popis je
beskonaan. Ali sad kad sam besmrtna, sad kad sam u poloaju nekoga tko u sljedeih tisuu
godina ima priliku iskuati sve te stvari, vie nisam lako ambiciozna.
Jedino o emu sam u posljednje vrijeme razmiljala jest kako vratiti Damena.
A sad, nakon ovog odlaska u Ljetozemlje, jedino o emu razmiljam jest kako vratiti onu
staru sebe.
Hou rei, imati cijeli svijet pod nogama nije tako primamljivo kad to nema s kim
podijeliti.
"Ja ... jo uvijek nisam sigurna to elim raditi. Zbilja nisam razmiljala o tome", slaem,

104

Bosnaunited
pitajui se hoe li mi biti lako skliznuti natrag u nekadanji ivot ... ako se odluim vratiti. I hou li
jo uvijek sanjati o tome da postanem pop-zvijezda ili e me promjene koje su se dogodile ovdje
pratiti i tamo.
Ali kad pogledam Avu, gledajui kako prinosi alicu usnama i puhne dvaput prije nego to
e otpiti, sjetim se da nisam dola ovamo razgovarati o svojoj budunosti. Dola sam razgovarati o
svojoj prolosti. Odluila sam povjeriti joj se i s njom podijeliti neke od svojih najveih tajni.
Sigurna sam da joj mogu vjerovati i da e mi moi pomoi.
Jer, iskreno govorei, trebam nekoga na koga mogu raunati. Ne mogu sve to sama. Nije
stvar samo u tome da mi netko pomogne donijeti odluku hou li ostati ili otii, jer poinjem
shvaati da i nemam mnogo izbora. Pomisao na to da ostavim Damena, na to da ga nikada vie ne
vidim, gotovo je nepodnoljiva. Ali kad pomislim na svoju obitelj i na to kako su, i ne znajui,
umrli zbog mene bilo to zbog glupe plave majice i mog ustrajanja da se vratimo po nju, to je na
kraju izazvalo nesreu u kojoj smo svi poginuli, ili zato to je Drina potjerala jelena pred na auto
kako bi se rijeila mene i imala Damena samo za sebe osjeam da moram uiniti neto to e
popraviti nastalu tetu.
Jer s koje god strane pogledam, uvijek se sve svodi na mene. Ja sam kriva to oni vie ne
ive svoj ivot, to im je njihova blistava budunost tako tragino oduzeta. Da nije bilo mene, nita
se od toga ne bi dogodilo. I premda je Riley tvrdila da je sve ispalo ba kao to je trebalo biti,
injenica da sam dobila ovaj izbor dokaz je da trebam rtvovati svoju budunost s Damenom da bi
oni imali svoju.
To je ono to bih trebala uiniti.
To je jedino ispravno.
Uz to kako se stvari razvijaju i kako su me u koli potpuno izopili, Ava mi je praktiki
jedina prijateljica koja mi je ostala. to znai da mi treba kako bi pozavravala sve stvari koje u
moda morati ostaviti nedovrenima.
Prinesem alicu usnama, a onda je opet spustim ne otpivi ni gutljaj. Prstom pratim krivulju
ruke, duboko udahnem i kaem:
"Mislim da netko truje Damena." Gledam kako joj se oi ire i usta otvaraju. "Mislim ...
mislim da mu netko stavlja neto u ..." eliksir " ... njegovo omiljeno pie. A od toga se ponaa
kao da je ..." smrtan " ... normalan, ali ne u dobrom smislu te rijei." Stisnem usne i ustanem,
jedva joj dajui vremena da doe do daha, jer ve nastavim: "A s obzirom na to da me vie ne
putaju u njegovo naselje, trebam te da mi pomogne provaliti unutra."

105

Bosnaunited

XXXII

"Okej, stigle smo. Budi hladnokrvna", kaem pa se uurim straga iza sjedala dok se Ava
pribliava ulazu u naselje. "Samo kimni i daj joj ime koje sam ti rekla."
Podvuem noge, pokuavajui se uiniti to manjom, to manje uoljivom. Prije samo dva
tjedna i prije ovog nevjerojatno naglog rasta, to bi mi ilo mnogo lake. unem jo dublje i vre
se ogrnem pokrivaem dok Ava sputa prozor, smijei se Sheili i predstavlja se kao Stacia Miller
(moja zamjena na popisu Damenovih dobrodolih gostiju), za koju se nadam da jo nije poela
dolaziti ovamo tako esto da je Sheila ve prepoznaje.
im se kapija otvori, krenemo prema Damenovoj kui, a ja odbacim pokriva sa sebe i
sjednem, gledajui kako Ava s oitom zaviu promatra naselje oko sebe, vrtei glavom i
mrmljajui:
"minkerski."
Slegnem ramenima pa se i ja ogledam oko sebe, jer nikad to prije nisam previe
primijeivala. Naselje mi je uvijek bilo samo izmaglica sastavljena od lanih toskanskih ladanjskih
kua i panjolskih hacijenda s dobro odravanim vrtovima i podzemnim garaama, pokraj kojih
sam morala proi da bih dola do Damenove pseudofrancuske vile.
"Nemam pojma kako si to moe priutiti, ali zbilja je lijepo", kae ona, pogledavajui me
dok skree na prilaz njegovoj kui.
"Kladi se na konjske utrke", promrmljam, usredotoena na vrata garae, upijajui te
posljednje pojedinosti prije no to sklopim oi i poelim da se otvore.
U mislima ih vidim kako se podiu, ali kad otvorim oi zaujem samo kripu i stenjanje
metala prije no to se vrata opet s treskom spuste. to je jasan znak da sam jo uvijek jako daleko
od svladavanja psihokineze i pomicanja iega teeg od Pradine torbice.
"Ovaj, moda bi bilo bolje da odemo iza kue, kao to ja obino radim", kaem, a neugodno
mi je to je moj pokuaj tako bijedno propao.
Ali Ava nee ni uti, nego zgrabi moju torbu i kree ravno prema ulaznim vratima.
Trkaram za njom, govorei joj da to nema smisla, jer vrata su zakljuana i ne moemo ui tim
putem, ali ona samo nastavlja dalje uz odgovor da emo ih jednostavno morati otkljuati.
"Nije tako lako kao to misli", kaem joj. "Vjeruj mi, ve sam prije pokuala i nije ilo."
Pogledam jo jedna vrata koja sam nehotice prikazala kad sam proli put bila ovdje ona koja jo
uvijek stoje naslonjena na zid uz rub kue, na istome mjestu gdje sam ih ostavila, jer Damen je
oito bio prezauzet kooperenjem i osvajanjem Stacije da bi imao vremena rijeiti ih se. im to
pomislim, poalim to ne mogu obrisati tu misao, jer ostavlja me tunom, praznom i oajnijom no
to bih htjela priznati.
"Pa, ovoga puta ima moju pomo", nasmijei se ona. "A mislim da smo ve dokazale da
jako dobro suraujemo."
Gleda me s toliko oekivanja i optimizma da mi je jasno kako nema smisla odbiti pokuati.
Pa sklopim oi i primim je za ruke, zamiljajui kako se vrata pred nama otvaraju. Samo sekundu
poslije zaujem kljocaj brave i vrata se irom otvore, pozivajui nas unutra.
"Nakon tebe", kimne Ava, pogleda na sat i lagano se namrti. "Reci mi jo jednom, koliko

106

Bosnaunited
tono vremena imamo?"
Bacim pogled na zapee, tamo gdje je i narukvica s kristalnom potkovom koju mi je
Damen darovao onoga dana na hipodromu, ona koja mi ispuni srce silnom enjom svaki put kad je
pogledam. A ipak, odbijam skinuti je. Mislim, jednostavno ne mogu. To mi je jedini fiziki
podsjetnik na ono to smo nekad imali.
"Hej, jesi li dobro?" upita ona, zabrinuta lica.
S mukom progutam kroz stisnuto grlo i klimnem glavom.
"Imamo dovoljno vremena. Dodue, moram te upozoriti da Damen ima lo obiaj markirati
i doi doma ranije."
"U tom sluaju, bolje da se primimo posla", nasmijei se Ava i sklizne u predvorje pa se
stane ogledavati oko sebe, prelazei pogledom preko golemog lustera blizu ulaza do profinjene
ograde od lijevanog eljeza na stubitu koje vodi gore na prvi kat. Okrene se prema meni s iskricom
u pogledu i upita:
"Taj deko ima sedamnaest godina?"
Krenem prema kuhinji, ne odgovorivi joj, jer ve zna da jest. Osim toga, imam vanijih
stvari od razgovora o kvadraturi i maloj vjerojatnosti da sedamnaestogodinjak, koji nije
pop-zvijezda ili glumac u sapunici, ima ovakvu kuu.
"Hej, ekaj malo!" kae ona i primi me za ruku, zaustavivi me. "to je gore?"
"Nita", odgovorim i istog trena shvatim da sam zeznula stvar, jer odgovorila sam prebrzo
da bi bilo uvjerljivo. Svejedno, sad mi najmanje treba da Ava krene njukati i da naleti na njegovu
"posebnu" sobu.
"Doi", kae ona, smijeei se kao zloesta tinejderica iji su roditelji otili iz grada za
vikend. "kola zavrava u ... deset do tri, ha?"
Klimnem glavom, jedva zamjetno, ali i to je dovoljno daje ohrabri.
"A treba mu ... desetak minuta od kole do doma?"
"Prije e biti par minuta", zavrtim glavom. "Ne, zapravo tridesetak sekundi. Ne moe
zamisliti kako brzo Damen vozi."
Ona opet pogleda na sat pa u mene. U kutevima usana zatitra joj osmijeh dok govori:
"Pa, to nam svejedno ostavlja dovoljno vremena da sve dobro pogledamo, da zamijenimo
pie i da damo petama vjetra."
Pogledam je, a u glas u glavi vie mi: Reci ne! Reci ne! Samo. Reci. Ne! Glas koji bih
trebala posluati. Glas koji istog trena bude nadglasan njenim koji kae:
"Ma daj, Ever, pa nemam ba svaki dan priliku razgledati ovakvu kuu. Osim toga, je li ti
palo na pamet da je mogue da otkrijemo neto to bi nam moglo biti od pomoi?"
Stisnem usne i klimnem glavom, ali nevoljko, kao da me svaki pokret jako boli. Jednako
nevoljko krenem za njom koja premda je desetak godina starija od mene uri uza stube kao
uzbuena kolarka koja e prvi put vidjeti sobu svoje simpatije. Zaputi se ravno prema prvim
otvorenim vratima, koja sluajno vode ba u njegovu spavau sobu. Uavi za njom unutra, ne
znam je li mi vie laknulo ili sam vie iznenaena to sam je pronala vie-manje kako sam je
ostavila.
Samo neuredniju.
Mnogo neuredniju.

107

Bosnaunited
Odbijam razmiljati kako je to mogue.
A ipak, drago mi je to mogu rei da posteljina, namjetaj, ak ni boja
zidova nita! nije promijenjeno. Sve su to iste one stvari koje sam mu pomogla izabrati
prije nekoliko tjedana, kad sam odbila provesti jo jednu jedinu minutu u tom njegovu jezivom
mauzoleju gdje je vjerovali ili ne! spavao. Poela sam se jeiti na pomisao da se ljubimo tamo
meu pranjavim sjeanjima.
Na stranu injenica da sam, ako emo pravo, i ja jedno od tih pranjavih sjeanja.
Ali ak i nakon to smo kupili sav taj novi namjetaj, i dalje mi je bilo drae da odemo k
meni. Tamo sam se osjeala, ne znam ... sigurnije? Kao da me injenica da Sabine svakog trena
moe banuti na vratu sprjeavala da uinim neto za to nisam bila sigurna jesam li spremna ili ne.
Sad mi se to, nakon svega to se dogodilo, ini strano smijenim.
"A-u, vidi mu kupaonicu!" kae Ava, gledajui zidanu tu-kabinu s mozaikom od ploica i
dovoljno tueva za dvadeset ljudi. "Mogla bih se brzo naviknuti na takav ivot!" Ona sjedne na rub
jacuzzija i pone prkati po slavinama. "Uvijek sam to eljela! Jesi li ga isprobala?"
Skrenem pogled, ali ne prije nego to je uspjela vidjeti boju koju mi je navrla u obraze.
Hou rei, to to sam joj odala nekoliko tajni i dopustila joj da doe ovamo, ne znai da je dobila
propusnicu i za moj privatni ivot.
"Imam ga doma", kaem na kraju, nadajui se da e se zadovoljiti time pa da moemo
zavriti obilazak i maknuti se odavde. Trebamo otii dolje i zamijeniti Damenov eliksir mojim, a
ako ostanemo ovdje, bojim se da nikad nee htjeti otii.
Kucnem po satu, podsjeajui je tko ovdje vodi glavnu rije.
"Dobro", kae ona, praktiki vukui stopala dok je vodim iz spavae sobe u hodnik. Ali
zastane ve nakon nekoliko koraka i pokae na jedna od vrata. "Ali samo brzo, to je ovdje?"
Prije no to je stignem sprijeiti, ve je ula u onu sobu u Damenovo svetite. U njegov
jezivi mauzolej. U njegov osobni prostor.
Koji se promijenio.
Drastino se i dramatino promijenio.
Nestali su svi znakovi Damenove osobne vremenske kapsule nigdje ni traga Picassu. Van
Goghu ili barunastoj sofi.
Sad je tamo stol za biljar presvuen crvenim pustom, dobro opremljen crni mramorni bar sa
sjajnim kromiranim barskim stolcima i dugaki niz udobnih naslonjaa ispred divovskog
televizora tankog ekrana objeenog na zid. Ne mogu a da se ne zapitam to se dogodilo s njegovim
starim stvarima neprocjenjivim artefaktima koji su mi neko tako ili na ivce, ali koji mi se sad
kad su zamijenjeni modernim dizajnom ine izgubljenim simbolima mnogo boljih vremena.
Nedostaje mi stari Damen. Nedostaje mi moj vedri, zgodni kavalir od deka kojemu je
njegova renesansna prolost bila tako vana.
Ovaj moderni novomilenijski Damen potpuni mi je stranac. Dok se jo jednom ogledavam
po toj sobi, zapitam se nije li prekasno da ga spasim.
"to nije u redu?" upita Ava, gledajui me kroz suene oi. "Problijedila si kao krpa."
Zgrabim je za ruku i povuem je niza stube.
"Moramo pouriti", kaem joj, "prije nego to bude prekasno."

108

Bosnaunited

XXXIII

Trim niza stube prema kuhinji, viui:

"Uzmi torbu koja je kraj vratu i donesi mi je!"
Pourim prema hladnjaku, jedva ekajui da njegov sadraj zamijenim svojim sokom, jer
elim da zavrimo s tim prije nego to Damen doe kui i iznenadi nas.
Ali kad otvorim njegov golemi hladnjak, ni on ba kao ni sobu gore nije ono to sam
oekivala. Kao prvo, prepun je hrane. Gomile i gomile hrane kao da priprema stvarno velik tulum
koji e trajati najmanje tri dana.
Gledam juneu vratinu, bifteke, goleme komade sira, pola pileta, dvije velike pizze, keap,
majonezu, razne kutije dostavljene hrane, mu svata! Da ni ne spominjem nekoliko paketa od po
est limenki piva na najnioj polici.
Premda se to ini sasvim normalnim, nije.
Jer Damen nije normalan. Ve est stotina godina nita nije jeo.
I ne pije pivo.
Besmrtniki sok, vodu, povremeno au ampanjca to da.
Heineken i Coronu ne ba.
"to je?" upita Ava, spustivi torbu na pod i provirujui mi preko ramena, pokuavajui
shvatiti to me to toliko uzrujalo. Otvorim ledenicu, ali puna je votke, smrznutih pizza i nekoliko
kantica sladoleda Ben & Jerry's. "Okej, znai da je nedavno bio u duanu i napunio friider. to je
u tome loe? Ne shvaam zato si toliko uzrujana. Zar vas dvoje inae prikazujete hranu kad god
ogladnite?"
Odmahnem glavom, svjesna da joj ne mogu rei da Damen i ja nikada ne ogladnimo. To to
zna da imamo ekstrasenzornu percepciju i sposobnost prikazivanja stvari ovdje i u Ljetozemlju, ne
znai da mora znati drugi dio prie, onaj dio koji kae: Oh, jesam li ti rekla da smo oboje i
besmrtni?
Zna samo ono to sam joj rekla da nasluujem da netko truje Damena. No, nisam joj rekla
da biva trovan na takav nain da gubi sve svoje natprirodne sposobnosti poveanu fiziku snagu,
golemu inteligenciju, vjetine i umijea, ak i dugotrajno pamenje da se sve to sustavno brie,
dok se on vraa u smrtni oblik.
Ali, premda je na prvi pogled samo prosjeni srednjokolac dodue, vraki zgodan, s
brdom love i vlastitom kuom vrijednom nekoliko milijuna dolara samo je pitanje vremena prije
no to pone starjeti.
A zatim i propadati.
Dok na kraju ne umre, kao to sam vidjela na kristalnom zaslonu.
Upravo zato moram zamijeniti njegov sok svojim. Mora poeti piti pravi sok, da mu se vrati
snaga, a nadam se i da e to pomoi popraviti neto od tete koja mu je ve nanesena, dok ja
pokuam otkriti protuotrov koji e ga spasiti i vratiti ga na staro.
A ako su neuredna kua, preureena soba i krcat hladnjak pokazatelji njegova stanja,
Damenu se stanje pogorava mnogo bre nego to sam mislila.

109

Bosnaunited
"Uope ne vidim te boce koje si spominjala", kae Ava, virei mi preko ramena i kiljei u
osvijetljenu unutranjost hladnjaka. "Jesi li sigurna da ih dri ba tu?"
"Vjeruj mi, ovdje su." Ponem prekopavati po najveoj svjetskoj zbirci umaka i napokon ih
ugledam pa primim boce za grlo i izvuem ih. Pruim ih Avi. "Ba kao to sam mislila", kimnem,
jer napokon smo ne maknuli s mrtve toke.
Ava me pogleda i podigne obrve.
"Zar ne misli da je neobino to jo uvijek pije taj sok? Jer ako je otrovan, ne bi li mu se
promijenio okus?"
I dok si rekao keks, moja je sigurnost poljuljana. to ako nemam pravo? to ako to uope
nije to.
to ako me se Damen jednostavno zasitio, to ako je svima jednostavno dosta mene, to ako
Roman nije imao nita s tim.
Zgrabim jednu od boca i prinesem je usnama, zastavi tek kad Ava vikne:
"Pa nee to valjda piti?"
Ali samo slegnem ramenima i otpijem gutljaj, jer ini mi se da je to jedini nain da
provjerim je li otrovan. Nadam se da mi od tog jednog malog gutljaja nee biti nita. I odmah mi je
jasno kako to da Damen nije primijetio razliku jer nema je. Sve dok mi u ustima ne zaostane
odvratan okus.
"Vode!" dahnem, urei prema sudoperu, gdje gurnem glavu pod slavinu, gutajui vodu sve
dok mi se ne izgubi taj grozan okus u ustima.
"Tako je gadno?"
Kimnem, briui usta o rukav.
"Odvratno. Ali da si ikad vidjeli Damena kako pije taj sok, znala bi zato nije primijetio.
Praktiki ga ulijeva u sebe, kao da mu ..." Zastanem, jer htjela sam rei: kao da mu ivot ovisio
tome, ali to je preblizu istini pa samo progutam slinu kaem: "Kao da nije danima pio."
Pruim Avi preostale boce da ih moe odloiti na sudoper, gdje ih je slagala uz rub. Morala
je odgurnuti prljavo posue da uope napravi mjesta. Tako smo uigran tim da, tek to sam joj
predala posljednju otrovanu bocu, ve poseem za "sigurnim" bocama iz torbe. Znam daje sok u
njima siguran za pie, jer mi ih je Damen dao prije nekoliko tjedana, prije Romanova dolaska.
Stavljam ih na isto mjesto gdje su donedavno bile ove otrovane, tako da Damen ne posumnja da
sam bila ovdje i izvela zamjenu.
"A to da radim s ovim starima?" upita Ava. "Da ih bacimo? Ili da ih sauvamo za dokaz?"
Ba kad se spremim odgovoriti, otvore se vrata i ue Damen.
"Koga vraga radite u mojoj kuhinji?"

110

Bosnaunited

XXXIV

Sledim se. U ruci, na pola puta izmeu hladnjaka i mene, zveckaju mi dvije boce
neotrovanog soka. Shvatim da sam bila tako zaokupljena razmiljanjem o Damenu da sam se
zaboravila ugoditi na njegove misli kako bih osjetila je li negdje u blizini.
Ava je zinula, a na licu joj se odrava ista ona panika koju ja pokuavam sakriti. Pogledam
Damena i proistim grlo pa kaem:
"Nije to to misli."
to je najgluplja stvar koju sam mogla rei, budui da jest tono ono to on misli. Ava i ja
provalile smo mu u kuu i prkamo mu po hrani. Jasno je kao dan.
On spusti torbu i krene prema meni, ne skidajui pogled s mog lica.
"Nema pojma to ja mislim."
O, itekako imam. Lecnem se na grozne misli koje mu prolaze kroz glavu, na mentalne
optube: Frikua me uhodi! I mnoge druge, jo gore od te.
"I kako ste uope uspjele ui?" upita on, pogledavajui mene pa nju.
"Ovaj ... Sheila me pustila unutra", kaem, ne znajui to da uinim n bocom koju jo drim
u ruci.
Vidim kako mu pulsira ila na sljepoonici dok trese glavom i stie ake i shvatim da ga
nikad prije nisam vidjela ovako ljutitog, da nisam ni znala da je sposoban za takav gnjev. Osjeam
se grozno to nam ja tomu uzrok.
"Poslije u se pozabaviti sa Sheilom", kae on, jedva se suzdravajui da ne prasne. "Mislio
sam pitati to radi ovdje unutra, u mojoj kui? Zato premee po mom hladnjaku?" Pogleda me
kroz suene oi. "Koji ti je vrag na pameti?"
Pogledam Avu i uasno mi je neugodno to je tu, to vidi kako se ljubav mog ivota odnosi
prema meni.
"A to je s njom0" upita on i pokae na Avu. "Dovela si svoju gatalicu s tuluma da baci
nekakvu aroliju na mene?"
"Sjea se toga?" spustim ruku s bocom. Pitala sam se je li u njemu ostalo ita od nae
prolosti i sad me injenica ma kako beznaajna bila da se sjea tuluma i toga da je upoznao
Avu, ispunjava trakom nade. "Sjea se Noi vjetica?" apnem, prisjeajui se kako smo se prvi
put poljubili pokraj bazena, odjeveni u kostime koji su se savreno slagali, a da se nismo dogovorili
oko toga: ja u kostim Marije Antoanete, a on u kostim njena ljubavnika grofa Fersena.
"Je, sjeam se", ree on, vrtei glavom. "I ao mi je to ti to moram rei, ali bio je to
trenutak slabosti koji se nikad vie nee ponoviti. Trenutak koji si ti shvatila preozbiljno. Vjeruj mi,
da sam znao kakvu si udakinja, ne bi mi to palo na pamet. Nije bilo vrijedno truda."
Progutam kroz stisnuto grlo i zatrepem da otjeram suze. Dok i posljednja prilika za
obnavljanje nae ljubavi jedinoga to ovaj ivot ini vrijednim ivljenja pada u vodu, osjeam
se prazno, kao da mi je netko izdubio utrobu, izvadio je i bacio. I premda se podsjeam da su to
Romanove, a ne Damenove rijei, da pravi Damen nije sposoban ni prema kome biti tako okrutan,
bol je svejedno duboka.
"Damene, molim te", uspijem istisnuti. "Znam kako ovo izgleda, Zaista znam. Ali mogu

111

Bosnaunited
objasniti. Samo ti pokuavamo pomoi" Gleda me tako prezrivim pogledom da me preplavi val
srama. Ali prisilim se nastaviti, jer moram barem pokuati. "Netko te pokuava otrovati", kaem s
mukom i pogledam ga. "Netko koga poznaje."
On vrti glavom, ne vjerujui mi ni rije. Uvjeren je da sam sila i uma i da bi me trebalo
strpati u ludnicu.
"A ta osoba koja me truje, ta osoba koju poznajem, jesi li to moda ti?" On zakorai prema
meni. "Jer ti si ta koja mi je provalila u kuu, Ti si ta koja mi premee po hladnjaku i petlja oko mog
soka. Mislim da dokazi govore za sebe."
Odmahnem glavom, a rijei jedva izlaze kroz grlo u kojemu kao da plamti vatra.
"Znam kako ovo izgleda, ali mora mi vjerovati! Sve to sam rekla istina je, ne izmiljam!"
On zakorai jo korak blie, pribliavajui mi se tako namjerno, tako polako i smiljeno,
kao lovac svojoj lovini. Zato odluim otpustiti konice i sve mu rei. Ionako vie nemam to
izgubiti.
"Rije je o Romanu, okej?" Duboko udahnem, gledajui kako mu se izraz lica mijenja od
optuujueg do bijesnog. "Tvoj novi prijatelj Roman je ..." Pogledam Avu, znajui da mu ne mogu
rei tko je Roman zaista odmetnuti besmrtnik kojemu je jedini cilj ubiti Damena, premda jo
uvijek ne znam zato. Ali to sad ionako nije vano. Damen se ne sjea ni Drine ni injenice da je
besmrtan. U tako je uznapredovalom stanju zaborava da ionako nikad ne bi shvatio.
"Gubi se", kae on, a pogled mu je tako hladan da se najeim vie od njega nego od ledenog
zraka iz hladnjaka. "Nosi se prije nego to pozovem policiju."
Pogledam Avu, koja je na njegovu prijetnju odmah poela izlijevati otrovani sok u sudoper.
Skrenem pogled na Damena koji posee za mobitelom i ve pritie prvi broj.
Moram ga zaustaviti. Ne mogu mu dopustiti da okrene taj broj. Ne mogu riskirati da se
upetlja policija. Zato ga pogledam u oi, premda mi pokuava izbjei pogled. Usredotoim svu
svoju energiju na njega, moje misli poseu prema njemu, pokuavam utjecati na njega. Obasipam
ga najsuosjeajnijom bijelom svjetlou punom ljubavi i telepatski mu aljem buket crvenih
tulipana, cijelo vrijeme apui:
"Nema potrebe za izazivanjem nevolja." Polako uzmiem natrake. "Ne mora nikoga
zvati, odlazimo." Zadravam dah dok on zuri u svoj telefon, ne shvaajui zato ne moe pritisnuti
i posljednju brojku.
On podigne pogled i nakratko samo na trenutak, samo jedan treptaj oka vrati se stari
Damen. Gledajui me onako kao prije. Osjetim poznatu toplinu i trnce na koi. Premda je trenutak
proao tako brzo kao da ga nije ni bilo, dovoljno mi je.
Damen odbaci mobitel na kuhinjski element i zatrese glavom. Znajui da je bolje da se
pokupimo dok je jo koliko-toliko pod mojim utjecajem, zgrabim torbu i krenem prema vratima,
okrenuvi se ba u trenutku kad je poeo iz hladnjaka vaditi sve preostale boce soka. Uvjeren da
sok sad vie nije siguran za pie, jer tko zna to sam ubacila unutra, on pone otvarati boce i
izlijevati njihov sadraj u sudoper.

112

Bosnaunited

XXXV

"to e se dogoditi sad kad vie nema taj sok? Hoe li mu biti bolje ili gore?"
To je pitanje koje mi je Ava postavila im smo sjele u moj auto. Nisam znala to bih joj
odgovorila. I jo uvijek ne znam. Pa nisam nita rekla, samo sam slegnula ramenima.
"Uasno mi je ao", rekla je ona, stiui dlanove u krilu, gledajui me tako da mi je bilo
jasno da to zaista i misli. "Osjeam se odgovornom."
Ali samo sam odmahnula glavom. Premda zapravo i jest bila djelomino kriva, jer
protratile smo previe vremena na njeno razgledavanje kue, ja sam ta koja se toliko zanijela time
to smo radile da sam zaboravila drati strau i paziti navrata. Ako je itko kriv, onda sam to ja.
Nije mi najgore to to nas je Damen uhvatio u provali, nego to to sam u njegovim oima od
zatelebane udakinje koja ga prati postala jadna, psihotina luzerica. Sad vjeruje da sam mu
pokuala u crveni sok ubaciti neki suludi, crnomagijski napitak u nadi da u mu se opet svidjeti.
Jer nakon to joj je sve ispriao, Stacia ga je uvjerila da je ba tako.
A on je to odluio povjerovati.
Zapravo, cijela kola to vjeruje. Ukljuujui i nekoliko mojih profesora.
to znai da mi je odlazak u kolu sad jo munije iskustvo, jer ne samo da moram trpjeti
beskrajne poruge u stilu: "Spastiarko!", "Luzerice!" i "Vjetice!", nego su me ak dva profesora
zamolila da ostanem poslije sata da mogu porazgovarati sa mnom.
Ne mogu rei da me profesor Robins iznenadio svojim zahtjevom, jer ve smo jednom
razgovarali o mojoj navodnoj nesposobnosti da prebolim rastanak od Damena i da nastavim sa
ivotom bez njega. Zato nisam bila pretjerano zateena kad mi je rekao da ostanem jer eli
porazgovarati sa mnom o incidentu.
No, iznenadila me vlastita reakcija i to kako sam brzo uskoila u ulogu vlastite odvjetnice.
"Oprostite", rekla sam, prekinuvi ga prije no to je stigao zavriti, jer nimalo me nisu
zanimali dobronamjerni, premda nepozvani, savjeti mog nedavno razvedenog profesora
polualkoholiara. "Koliko znam, to je samo glasina koja krui po koli. Navodni dogaaj za koji
nitko nema nikakve dokaze." Pogledala sam ga u oi, unato injenici da sam mu upravo slagala.
Hou rei, premda nas je Damen uhvatio na djelu, nije ba da se sjetio fotografirati nas. Ovoga puta
ne postoji videosnimka koja e osvanuti na YouTubeu. "Dakle, osim ako me ne namjeravate
slubeno optuiti i suditi mi ..." zastala sam da proistim grlo, jednim dijelom zbog dramatinosti,
a drugim zato to ni sama nisam mogla vjerovati to se spremam rei, "nevina sam dok mi se ne
dokae krivnja." Zinuo je, spremao se neto rei, ali ja jo nisam zavrila. "Dakle, osim ako niste
htjeli razgovarati o mom ponaanju na satu za koje i vi i ja znamo da je uzorno, ili o mojim
ocjenama za koje oboje znamo da su vie nego odline, mislim da je ovaj razgovor zavren."
Sreom, s profesorom Munozom ilo je lake. Vjerojatno zato to sam ja prila njemu, a ne
obratno. Ponadala sam se da bi mi moj profesor povijesti koji je toliko opsjednut renesansom
mogao pomoi otkriti ime biljke koja mi treba za eliksir.
Kad sam je sino pokuala potraiti na Internetu, shvatila sam da ne znam to bih upisala u
trailicu. A s obzirom na to da me Sabine jo uvijek promatra kao kobac premda jedem i pijem i
ponaam se to normalnije mogu odlazak u Ljetozemlje, ma kako kratak, ne dolazi u obzir.

113

Bosnaunited
to znai da mi je profesor Munoz posljednja nada ili barem ona koja mi je najdostupnija.
Jer kad je Damen juer izlio sok u sudoper, ostala sam bez polovice svoje ionako ve oskudne
zalihe. to znai da moram smukati jo eliksira. Jo mnogo eliksira. Ne samo za odravanje snage
do trenutka mog odlaska, nego i za Damenov oporavak.
S obzirom na to da mi nikad nije dao recept, jedino to imam je ono to sam vidjela na
kristalu kad sam promatrala kako njegov otac priprema napitak i naglas nabraja sve sastojke osim
posljednjega, koji je apnuo sinu na uho pa ga nisam mogla uti.
Ali ispada da mi profesor Munoz nije od velike pomoi. Nakon to je prekopavao po starim
knjigama, ali nije nita naao, on me pogleda i kae:
"Ever, bojim se da ne mogu pronai odgovor na tvoje pitanje, ali kad si ve ovdje ..."
Podignem ruku i prekinem ga prije nego to njegove rijei odu predaleko. Premda nisam
ponosna na to kako sam se ponijela u razgovoru s profesorom Robinsom, ako Munoz ne odustane
na vrijeme, i njega eka isto.
"Vjerujte mi, znam na to ciljate", kimnem, gledajui ga u oi. "Ali u krivu ste. Nije tako
kao to mislite ..." Zastanem, shvativi da mi isprika postaje otrcana, jer upravo sam aludirala na to
da se taj dogaaj moda zaista i dogodio, ali ne onako kako on misli. to se, u osnovi, svodi na
priznanje krivnje i pozivanje na olakotne okolnosti.
Zatresem glavom, a u sebi i zakolutam oima, mislei: Bravo, Ever; bravo. Samo tako
nastavi i uskoro e ti zaista trebati Sabinine odvjetnike usluge.
On pogleda mene, a ja njega, pa oboje odmahnemo glavama, preutno se sloivi da emo
pustiti neka ostane na tome.
Ali kad uzmem torbu i krenem prema vratima, on isprui ruku i dotakne me po rukavu,
rekavi:
"Dri se. Sve e biti dobro."
I to je dovoljno. Taj jednostavni dodir dovoljan je da vidim kako je Sabine redovit gost u
Starbucksu, da tamo odlazi skoro svaki dan. Njih dvoje uivaju u stidljivom koketiranju koje, hvala
bogu, nije otilo dalje od osmijeha, ali Munoz jedva eka dan e se to dogoditi. Premda znam da
moram uiniti sve to je u mojoj moi da ih sprijeim da se ponu boe sauvaj! viati,
trenutano nemam vremena baviti se time.
Otresem njegovu energiju i nastavim prema vratima, ali jedva da sam zakoraila u hodnik, a
ve mi prilazi Roman, prilagoavajui korak da ga uskladi s mojim. Ceri mi se i kae:
"Je li ti Munoz pomogao?"
Hodam dalje, lecnuvi se kad me njegov ledeni dah okrzne po obrazu.
"Vrijeme ti istjee", kae on, a glas mu je mek i utjean kao zagrljaj. "Stvari se sad ve
odvijaju prilino brzo, ne misli li? Bit e gotovo i prije nego to se snae. A onda ... pa, onda
ostajemo samo ti i ja."
Slegnem ramenima, znajui da to ba i nije istina. Vidjela sam prolost. Vidjela sam to se
dogodilo u onoj crkvi u Firenci. Ako se ne varam, mogue je da zemljom luta jo est besmrtnih
siroia. est malih vragova koji bi sad mogli biti bilo gdje ako su preivjeli. Ali ako Roman ne
zna za to, nije na meni da mu to kaem.
Zato mu se zagledam u oi, odupirui se zamamnoj privlanosti te duboko plave boje i
kaem:
"Ba imam sree."

114

Bosnaunited
"I ja", nasmijei se on. "Trebat e nekoga da ti pomogne izlijeiti slomljeno srce. Nekoga
tko te razumije. Nekoga tko zna to si zapravo." Prijee mi prstom po nadlaktici, a njegov je dodir
ak i kroz pamuni rukav majice tako iznenaujue hladan da se brzo odmaknem.
"Ne zna nita o meni", kaem, pogledom mu pretraujui lice. "Podcijenio si me. Da sam
na tvome mjestu, ne bih se urila s proslavom. Jo si daleko od pobjede."
Premda je to trebala biti prijetnja, glas mi previe drhti da bi me ozbiljno shvatio. Zato
ubrzam korak, dok njegov podrugljivi smijeh odzvanja za mnom. Idem prema svom stolu za ruak,
za kojim sjede Miles i Haven.
Skliznem na klupu, smijeei se dok pogledavam jedno pa drugo. Imam osjeaj da je prolo
mnogo vremena otkad smo se druili pa me i sam pogled na njih dvoje silno veseli.
"Hej, vas dvoje", kaem, ne uspijevajui suspregnuti irok osmijeh, dok se oni pogledavaju
meu sobom, a onda oboje kimnu u isti trenutak, kao da su sve to prethodno dobro uvjebali.
Miles pijucka neki sok, to nikad prije ne bi pio. arko ruiastim noktima kucka po
limenci, a ja osjeam kako mi se eludac poinje griti. Razmiljam bih li se ugodila na njihove
misli, jer to bi me pripremilo za ono to slijedi togod to bilo, ali na kraju odluim da ipak neu,
jer radije bih da to ne ujem dvaput.
"Moramo razgovarati", kae Miles. "Radi se o Damenu."
"Ne", ubaci se Haven, oinuvi Milesa pogledom prije no to iz torbe izvue vreicu s
mrkvom narezanom na prutie to je prepoznatljiv niskokalorini ruak cura iz A-kvadre. "Radi
se o Damenu i tebi"
"O emu se tu ima priati? Hou rei, on je sa Stacijom, a ja se ... nosim s tim."
Njih dvoje razmijene kratak, ali znaajan pogled.
"Ali, je li zaista tako?" upita Miles. "Jer stvarno, Ever, provaliti mu u kuu i brljati mu po
hrani ... to je zbilja poremeeno. Nije to ba potez osobe koja je krenula dalje."
"to je? Vas dvoje sad odjednom vjerujete svakoj glasini koju ujete? Nakon svih tih
mjeseci prijateljstva, nakon sveg druenja kod mene doma, mislite da sam sposobna za takvo neto
..."
Zakolutam oima, odbijajui nastaviti. Ako sam iz Damena uspjela izvui samo trenutak
prepoznavanja prije nego to ga je opet zamijenilo gaenje, a nas dvoje dijelimo povezanost koja
see unatrag nekoliko stoljea, emu se mogu nadati s Milesom i Haven koje ne poznajem ni
godinu dana.
"Pa, zaista ne vidim zato bi Damen sve to izmislio", kae Haven, gledajui me ravno u oi,
a pogled joj je tako tvrd i osuujui da mi je jasno da mi nije dola pomoi. Premda se ponaa kao
da joj je stalo do onoga to je najbolje za mene, zapravo uiva u mom padu. Nakon to ju je Damen
odbio zbog mene, nakon to me i Roman nastavlja proganjati makar mu je ona jasno pokazala da
joj se svia, drago joj je vidjeti me ponienu. Ovdje je samo zato da me moe gledati u oi dok
likuje i naslauje se.
Spustim pogled i zagledam se u stol, iznenaena time koliko me to zaboljelo. Ali trudim se
ne osuivati je i ne zamjeriti joj. I predobro znam kako je to kad te obuzme ljubomora, osjeaj koji
nije nimalo razuman.
"Mora ga preboljeti", kae Miles, pijuckajui sok, ali ni na trenutak ne skidajui pogled s
mene. "Odustani i kreni dalje sa ivotom."
"Svi znaju da ga uhodi", kae Haven, pokrivi usta noktima nalakiranim u boju baletnih

115

Bosnaunited
papuica, a ne u crno, kao prije. "Svi znaju da si mu provalila u kuu dvaput koliko nam je
poznato. Ozbiljno, ponaa se nekontrolirano, kao da si skrenula."
Ne diem pogled sa stola, pitajui se koliko e jo dugo trajati njihov napad.
"Uglavnom, kao tvoji frendovi, htjeli bismo te uvjeriti da je krajnje vrijeme da odustane od
Damena i da nastavi sa svojim ivotom. Jer to tvoje ponaanje postaje jezivo, da ni ne spominjem
..."
Haven nastavlja, udarajui u sve bolne toke koje su, sigurna sam, dogovorili unaprijed. Ali
prestala sam sluati nakon to je rekla kao tvoji prijatelji, jer elim stati na tome i zaboraviti sve
drugo, iako to vie nije istina.
Zavrtim glavom i podignem pogled. Vidim da Roman koji sjedi za dugakim stolom ne
skida pogled s mene. Primijetivi da ga gledam, kucne po satu i pokae na Damena, tako
zlokobnim, tako prijeteim pokretom da skoim s klupe. Havenin glas ostaje iza mene kao daleko i
zujanje. Trim prema autu, prekorivi se to gubim vrijeme na ovakve stvari umjesto da se bavim
onima koje su mnogo vanije.

116

Bosnaunited

XXXVI

Dosta mi je kole. Dosta mi je toga da se svakoga dana izlaem nepodnoljivom muenju.

Gdje je smisao odlaska u kolu kad ne postiem nikakav uspjeh s Damenom, kad me Roman
izaziva, a prodike mi dre i profesori i bivi frendovi koji se pretvaraju da mi ele dobro? Osim
toga, ako sve ispadne onako kao to se nadam, uskoro u ionako opet biti u svojoj staroj koli u
Oregonu i ivjet u svoj ivot kao da nita od ovoga nikad nije postojalo. Zato stvarno nema smisla
da trpim takve stvari.
Vozim niz Broadway, probijam se kroz gust pjeaki promet pa nastavljam prema kanjonu,
nadajui se nekom mirnom mjestu gdje bih mogla otvoriti portal, a da ne prestravim ene s punim
vreicama. Tek kad sam parkirala auto sine mi da je to isto ono mjesto gdje sam imala okraj s
Drinom onaj koji je potaknuo moj prvi odlazak u Ljetozemlje, kad mi je Damen otvorio put.
Zavalim se u sjedalo, zamiljajui da ispred mene lebdi taj zlatni veo svjetlosti i ve u
sljedeem trenutku sletim ravno ispred Velike dvorane znanja. Jedva i primjeujui velianstvenu,
vjeno promjenjivu fasadu, utrim u golemu mramornu dvoranu, a misli su mi usredotoene na
samo dvije stvari:
Postoji li protuotrov koji bi spasio Damena?
I kako da pronaem tajanstvenu biljku, konani sastojak koji mi treba da napravim eliksir?
Ponavljam pitanja opet i opet, ekajui da se pojavi ulaz u akaki arhiv.
Ali nita.
Nema kugli. Nema kristalnih ploha. Nema bijelih krunih soba ili hibridnih televizora.
Nita. Nula.
Samo tih glas iza mene koji kae:
"Prekasno je."
Okrenem se, oekujui Romy, ali ugledam Rayne. Zakolutam oima i krenem prema
vratima, elei se to prije udaljiti od nje koja opet ponovi iste rijei.
Nemam vremena za to. Nemam vremena deifrirati zagonetne gluposti najjezivije blizanke
na svijetu. Jer premda u Ljetozemlju, gdje se sve dogaa u vjenom sad, sam koncept vremena ne
postoji, pouzdano znam da e vrijeme koje provedem ovdje biti zamijeeno kod kue. to znai da
moram nastaviti, zato krenem niz ulicu to bre mogu, sve dok njezin glas ne postane samo apat.
Znam samo da moram spasiti Damena prije nego to vratim vrijeme i odem kui. A ako odgovori
nisu ovdje, potrait u ih negdje drugdje.
Potrim. Na samom skretanju u uliicu iznenada osjetim nepodnoljiv bol koji me obori na
tlo. Prsti mi polete prema sljepooicama, a glava me boli kao da me bodu noevima sa svih strana
dok mi se u mislima pojavljuju slike. Niz skica koje se pretapaju jedna u drugu, kao stranice knjige,
praene podrobnim opisom onoga to sadre. Tek na treoj strani sine mi da su to upute za
pripremu protuotrova koji e spasiti Damena, a ukljuuju biljke koje se sade u vrijeme mlaaka,
rijetke kristale i minerale za koje nikad nisam ula, svilene vreice koje su izvezli tibetski redovnici
sve se to treba paljivo sloiti u nizu vrlo preciznih koraka, prije nego to e upiti energiju
sljedeeg punog Mjeseca.
Trenutak nakon to mi se pokae biljka koja mi treba da dovrim eliksir besmrtnosti, u glavi

117

Bosnaunited
mi se rasisti, kao da se nita nije dogodilo. Posegnem za torbom, traei list papira i olovku. Samo
to sam zavrila sa zapisivanjem kad se pojavi Ava.
"Otvorila sam portal!" kae ona i sva se ozari kad su nam se pogledi sreli. "Nisam mislila da
u moi, ali kad sam jutros sjela meditirati, pomislila sam da nema nita loe u tome da pokuam. I
dok si rekao keks ..."
"Tu si od jutra?" upitam, gledajui njenu prekrasnu haljinu, dizajnerske cipele, teke zlatne
narukvice i prste pune prstenja s dragim kamenjem.
"U Ljetozemlju vrijeme ne postoji", prekori me ona.
"Moda je tako, ali kod kue je ve prolo podne", kaem joj, a ona vrti glavom i mrti se,
ne elei se zamarati dosadnim zemaljskim pravilima.
"Koga briga? Kao da neto proputam ... Samo niz klijenata koji oekuju da im kaem kako
e odjednom, iz ista mira i bez imalo truda, postati strano bogati i slavni?" Ona sklopi oi i
uzdahne. "Umorna sam od toga, Ever. Dosta mi je muke. Ali ovdje, ovdje je sve tako udesno da
mislim da u ostati."
"Ne moe", kaem brzo, automatski, premda nisam sigurna da je to istina.
"A zato ne?" Ona slegne ramenima i podigne ruke prema nebu pa se zavrti. "Zato ne
mogu ostati ovdje? Daj mi jedan dobar razlog. Zato?"
"Zato ..." ponem i najradije bih da je to dovoljno, ali budui da ona nije dijete, moram
smisliti neto bolje. "Zato to to nije ispravno", dovrim, nadajui se da me uje. "Ima posla. Svi
mi imamo posla. Skrivati se ovdje to je kao da vara"
"Tko kae?" Ona zakilji. "Hoe rei da su svi ovi ljudi mrtvi?"
Ogledam se oko sebe, promatrajui krcate plonike, duge redove pred kinom i
karaoke-barom, i shvatim da nemam pojma to bih joj odgovorila. Hou rei, koliko je njih ovdje
poput Ave umornih, razoaranih dua kojima je dosta muke, a koji su nabasali na put ovamo i
odluili ostati, i nikad se vie ne vratiti zemaljskom ivotu? A koliko njih je umrlo i odbilo prijei
most, kao Riley.
Opet pogledam Avu, znajui da nemam pravo rei joj to da radi sa svojim ivotom,
pogotovo kad se sjetim to sam ja odluila uiniti sa svojim.
Posegnem za njenom rukom i nasmijeim se pa kaem:
"Trenutano te ja trebam. Reci mi sve to zna o astrologiji."

118

Bosnaunited

XXXVII

"No?" nagnem se prema Avi, laktova oslonjenih na stol, pokuavajui joj usmjeriti
pozornost na sebe umjesto na prizore i zvukove SaintGermaina.
"Znam da sam ja po horoskopu Ovan" ree ona, slegnuvi ramenima, a i dalje radije gleda
Seinu, Pont Neuf, Eiffelov toranj, Slavoluk pobjede i katedralu Notre Dame (koji su, u ovoj verziji
Pariza, poredani u nizu), nego mene.
"I to je sve?" upitam, mijeajui svoj kapuino i pitajui se zato sam ga uope naruila od
gargona koji izgleda kao da je iz crtia sa zavijenim briima, bijelom kouljom i crnim prslukom
kad ga ionako nemam namjeru popit:.
Ona uzdahne i okrene se prema meni pa kae:
"Ever, zar se ne moe opustiti i jednostavno uivati u pogledu? Kad si zadnji put bila u
Parizu?"
"Nikad", kaem i zakolutam oima, trudei se da i ona to primijeti. "Nikad nisam bila u
Parizu. ao mi je to ti to moram rei, Ava, ali ovo ..." pokaem rukom oko nas pa prema Louvreu
koji je smjeten odmah pokraj robne kue Printemps, koja je odmah pokraj Muzeja d'Orsay, "nije
Pariz. Ovo je kao nekakva diznijevska verzija Pariza. Kao da si uzela gomilu prospekata i
razglednica, dodala prizore iz onog medenog crtia Juhu-hu, sve to pomijeala i voila, eto ovoga!
Mislim stvarno, pa jesi li vidjela konobara? Jesi li primijetila kako mu se posluavnik stalno
naginje i ljulja, ali nikad nita ne padne s njega? Sumnjam da je u pravom Parizu tako."
Ali premda se trudim da joj unitim iluzije, Ava se samo nasmije., Zabaci kovravu
kesteijastu kosu preko ramena i kae:
"Pa, tek toliko da zna, sve ovo tono je onako kako se sjeam. Moda svi ti spomenici nisu
bili ovako uredno nanizani jedan iza drugoga, ali ovako je mnogo ljepe. Studirala sam na
Sorbonni, zna. Zapravo, jesam li ti ispriala kako sam ..."
"To je super, Ava, stvarno", kaem. "I rado bih ula sve o tome, ali vrijeme tee kao ludo!
Zato te molim da mi kae to zna o astrologiji ili astronomiji ili bilo emu to ukljuuje razne
mjeseeve mijene?"
Ona otkine komadi peciva i namae ga maslacem prije nego to e rei:
"Moe li biti malo odreenija?"
Posegnem u dep i izvuem presavijeni list papira koji sam ispisala odmah nakon vizije.
Zakiljim pa kaem:
"Dobro, to je to mlaak i kad se dogaa?"
Ona puhne u kavu i proviri preko ruba alice u mene.
"Mlaak je kad su Sunce i Mjesec u konjunkciji. to znai da se, gledano sa Zemlje, nalaze
na istom mjestu na nebu. Zbog toga Mjesec ne reflektira svjetlost Sunca, to znai da ga se ne moe
vidjeti jer mu je prema Zemlji okrenuta tamna strana."
"Ali to to znai? Ima li to neko simbolino znaenje?"
Ona klimne glavom i otkine jo komadi peciva.
"Simbolizira novi poetak. Zna pomlaivanje, obnovu, nadu, takve stvari. Takoer je i

119

Bosnaunited
dobro vrijeme za promjene, odbacivanje loih navika ak i loih veza", znaajno me pogleda.
Ali ne obazirem se na to i nastavljam, jer znam da je mislila na Damena i mene. Nema
pojma da ne samo da planiram okonati tu vezu nego je i izbrisati. Jer ma koliko da ga volim i
koliko god ne mogu zamisliti budunost bez njega, zaista vjerujem da e to biti najbolje za sve.
Nita se od ovoga nije trebalo dogoditi. Nikad nije trebalo biti nas. Neprirodno je, pogreno, i sad je
na meni da popravim stvar.
"Koliki je razmak izmeu mlaaka i punog Mjeseca?" upitam, gledajui kako prekriva usta
rukom dok vae.
"Pun Mjesec nastupa dva tjedna nakon mlaaka. To je vrijeme kad Mjesec odraava najvie
svjetlosti Sunca zato sa Zemlje izgleda potpuno okrugao, odnosno pun. Zapravo je uvijek pun, jer
nije ba da ode nekamo, ne? Oh, a to se tie simbolike to te zanima, zar ne?" nasmijei se ona.
"Pun Mjesec simbol je obilja, ispunjenosti, sazrijevanja svega do punine moi. S obzirom na to da
je Mjeseeva energija u tom trenutku najjaa, takoer oznaava i vrhunac magijskih moi."
Kimnem, pokuavajui probaviti sve to mi je rekla, dok mi u glavi polako sijeva zato su te
mijene tako vane za moj plan.
"Sve Mjeseeve mijene simbol su neega", kae Ava i slegne ramenima. "U starim
predajama Mjesec igra jako vanu ulogu, a kau i da upravlja plimom i osekom. Budui da su naa
tijela najveim dijelom sainjena od vode, neki kau da upravlja i nama. Jesi li znala da rije
lunatik dolazi od latinske rijei za Mjesec-luna? Oh, a ne zaboravimo ni legende o vukodlacima
koje ukljuuju pun Mjesec!"
U sebi, zakolutam oima. Ne postoje vukodlaci, vampiri i demoni samo besmrtnici i
besmrtni odmetnici, koji ih pokuavaju ubiti.
"Smijem li znati zato me sve to pita?" upita ona, ispivi i posljednju kap espressa i
odgurnuvi alicu od sebe.
"Rei u ti poslije", kaem, a ton mi je napet, odrjeit, mnogo manje razgovoran od njena.
Ali za razliku od nje, ja nisam na odmoru u Parizu, nego samo podnosim te prizore ne bih li izvukla
odgovore iz nje. "Jo jedno to je tako posebno u vezi s punim Mjesecom za vrijeme l'heure
bleue, odnosno takozvanog plavog sata?"
Ava me pogleda iroko rairenih oiju, a glas joj zvui kao da je ostala bez daha:
"Misli li na plavi Mjesec?"
Slegnem ramenima, sjetivi se da je na prizoru koji sam vidjela Mjesec bio tako plav da se
stopio s pozadinom neba. A onda shvatim da je ta blistava i svjetlucava plava boja zapravo znak
nekog pravog plavog Mjeseca. Pa kaem:
"Da. Ali mislim posebno na plavi Mjesec za vrijeme tog plavog sata to zna o tome?"
Ona duboko udahne i zagleda se u daljinu.
"Prevladava miljenje da je drugi pun Mjesec u istom kalendarskom mjesecu plavi Mjesec.
Ali postoji jo jedna ezoterinija struja miljenja koja kae da se istinski plavi Mjesec pojavljuje
kad se dva uzastopna puna Mjeseca dogode ne nuno u istom kalendarskom mjesecu, nego u istom
horoskopskom znaku. Taj se dogaaj smatra svetim danom, kad je veza izmeu dimenzija vrlo
snana, to ga ini idealnim vremenom za meditaciju, molitvu i mistina putovanja. Ako iskoristi
energiju plavog Mjeseca za vrijeme l'heure bleue, kau, mogue su mnoge magine stvari. Jedina
su ogranienja ona koja sam ima."
Ava me pogleda, pitajui se to namjeravam, ali nisam spremna podijeliti to s njom, ne jo.

120

Bosnaunited
Zatim zavrti glavom i kae:
"Ali tek toliko da zna, istinski plavi Mjesec vrlo je rijedak pojavljuje se tek jednom u
svakih tri do pet godina."
eludac mi se zavee u vor, a ruke mi grevito stiu naslon stolice.
quot;A zna li kad e biti sljedei plavi Mjesec?" A cijelo vrijeme u sebi ponavljam: molim
te, neka bude uskoro, molim te!
Kad ona zavrti glavom i kae:
"Nemam pojma", imam osjeaj kao da u povratiti i istodobno pasti sa stolca.
Ali naravno! Najvaniji podatak upravo je onaj jedini koji Ava ne zna!
"Premda znam kako moemo saznati", nasmijei se ona.
Odmahnem glavom i zaustim rei joj da mi je, koliko znam, pristup akakom arhivu ukinut,
ali ona samo sklopi oi. Trenutak kasnije pred njom se pojavi srebrni MacBook.
"Je li netko za porciju Googlea?" nasmije se ona i gurne ga prema meni.

121

Bosnaunited

XXXVIII

Istog trena kad je Ava stvorila laptop, osjeala sam se kao idiot (mislim, zato to meni nije
palo na pamet?), ali brzo smo saznale odgovor.
Premda to, naalost, nije bila dobra vijest kojoj sam se nadala.
Zapravo, bilo je upravo suprotno.
Ba kad se sve poelo poklapati, kad mi se poelo initi da je tako sueno, sve je palo u
vodu onog trenutka kad sam saznala da e sljedei plavi Mjesec, taj najrjei od punih Mjeseca koji
se dogodi jednom svakih tri do pet godina i koji mi je jedina prilika za putovanje kroz vrijeme, biti
sutra.
"Jo uvijek ne mogu vjerovati", kaem, izlazei iz auta, dok Ava ubacuje kovanice u
parkirni automat. "Mislila sam da je to samo obini pun Mjesec. Nisam imala pojma da postoji
razlika i da je tako rijedak. to da sad uinim?"
Ona zatvori novanik i pogleda me.
"Pa, ini mi se da ima tri mogunosti."
Stisnem usne, jer ne znam jesam li spremna uti ijednu od njih.
"Moe ne uiniti nita i mirno gledati kako sve to voli odlazi kvragu, moe se
pozabaviti sa samo jednom stvari na tetu svih drugih, ili mi moe rei to se tono dogaa pa da
vidim mogu li ti pomoi."
Duboko udahnem i pogledam je. Stoji preda mnom, opet u svojoj uobiajenoj odjei
izblijedjelim trapericama, bijeloj pamunoj tunici, smeim konatim japankama i sa srebrnim
prstenjem. Uvijek je tu, uvijek dostupna, uvijek voljna pomoi, ak i kad nisam svjesna da mi
pomo treba.
ak i kad sam bila neuljudna prema njoj (i prilino zlobna, ako emo iskreno), Ava je bila
ovdje, ekajui da doem pameti, i nijednom mi nije zamjerila, niti me ignorirala kao ja nju. Kao da
je cijelo vrijeme ekala u prikrajku, u ulozi moje starije vidovnjake sestre. A sad je praktiki
jedina osoba koja mi je ostala jedina na koju mogu raunati jedina koja barem donekle poznaje
pravu mene i zna veinu mojih tajni.
Kad se sve to uzme u obzir, nemam izbora nego rei joj. Ne mogu sve ovo izvesti sama, ma
koliko sam se tomu nadala.
"Dobro", klimnem glavom, uvjeravajui samu sebe da je to to u uiniti ne samo ispravno,
nego i jedino to mogu uiniti. "Evo to trebam."
Dok hodamo niz ulicu, priam joj to sam vidjela onoga dana na kristalu. Uspijevam
objasniti veinu, a da ne spomenem besmrtnost drei se obeanja koje sam dala Damenu, da to
nikada neu nikome otkriti. Kaem joj da e Damen trebati protuotrov da bi mu bilo bolje, a da e
mu nakon toga za oporavak biti potreban "njegov posebni crveni energetski sok". Objasnim joj
da sam suoena s izborom hou li spasiti ljubav svog ivota ili etiri ivota koja nisu trebala tako
rano zavriti.
Kad smo stigle do trgovine u kojoj radi, iste one kraj koje sam mnogo puta prola, ali u koju
sam se zaklela da nikad neu ui, moja pria je gotova. Ava me pogleda, zine kao da e neto rei,
a onda opet zatvori usta pa cijelu tu stvar ponovi jo nekoliko puta prije no to napokon uspije

122

Bosnaunited
promrmljati:
"Ali sutra, Ever, moe li otii tako brzo?"
Slegnem ramenima, a srce mi potone kad zaujem te rijei izgovorene naglas. No, znajui
da ne mogu ekati jo tri do pet godina, kimnem s mnogo vie sigurnosti no to osjeam, pogledam
je i kaem:
"Upravo zato trebam tebe da mi pomogne napraviti protuotrov i pronai nain da mu dam
to i elik ..." Zastanem, nadajui se da nisam probudila njene sumnje pa se pokuam izvui: " ... ono
njegovo crveno energetsko pie, da se oporavi. Hou rei, sad kad zna kako ui u njegovu kuu,
vjerujem da e se ve nekako snai moda mu to ubaciti u pie li to ja znam", kaem, svjesna da
to zvui kao najgori plan na svijetu, ali odluna sam u namjeri da ga provedem u djelo. "A onda,
kad mu bude bolje, kad opet bude onaj stari Damen, moe mu sve objasniti i dati mu ... crveno
pie."
Ona me pogleda, a na licu joj je izraz koji ne uspijevam protumaiti, pa samo nastavim:
"Znam da ti se vjerojatno ini da izabirem njemu na tetu, ali nije tako. Zaista nije tako.
Zapravo, velika je vjerojatnost da nita od ovoga nee biti potrebno. Kad se ja vratim natrag kroz
vrijeme, vrlo je mogue da e se i sve drugo vratiti natrag."
"Vidjela si to?" upita ona tihim, blagim glasom.
Odmahnem glavom.
"Ne. To je samo moja teorija, ali mislim da ima smisla. Ne mogu si zamisliti da bi moglo
biti drukije. Znai da je sve ovo to ti govorim zapravo samo mjera opreza, jer ionako nee biti
potrebno. to znai da se ti ionako nee sjeati ovog razgovora, jer se on nikada i nee dogoditi.
Zapravo, ni mene se nee sjeati, jer se neemo niti upoznati. Ali za sluaj da sam u krivu a
prilino sam sigurna da nisam no, za sluaj da postoji mogunost da jesam, moram imati rezervni
plan. Zna, za svaki sluaj", promrmljam, pitajui se koga pokuavam uvjeriti: sebe ili nju.
Ona me primi za ruku i suosjeajno me pogleda.
"ini pravu stvar. I ima sree, zna, jer ne dobiju mnogi priliku vratiti se."
Pogledam je, a usne mi se razvuku u osmijeh.
"Ne dobiju mnogi ...?"
"No, dobro, nitko mi trenutano ne pada na pamet", nasmijei se ona. Ali premda se obje
nasmijemo, kad je opet pogledam, glas mi je posve ozbiljan.
"Ozbiljno, Ava, zaista ne bih mogla podnijeti da mu se ita dogodi. Hou rei da bih umrla
da nekako saznam da je nastradao ... i da sam ja kriva za to ..."
Ona mi stisne ruku i otvori vrata trgovine, vodei me unutra dok mi ape:
"Ne brini. Meni moe vjerovati."
Slijedim je uz police krcate knjigama, uz cijeli zid pun CD-a i cijeli kut posveen
figuricama anela, a zatim proemo pokraj stroja koji navodno fotografira aure, da bismo na kraju
dole do pulta za kojim jedna postarija ena s dugakom sijedom pletenicom ita knjigu.
"Nisam znala da danas radi", kae i spusti knjigu, pogledavajui Avu pa mene.
"Ne radim", nasmijei se Ava, "ali moja prijateljica Ever ..." pokae prema meni, " ... treba
stranju sobu."
ena me prouava, oito mi pokuavajui vidjeti auru i proitati mi energiju, a kad ne
uspije u tomu, upitno pogleda Avu. Ali Ava se samo nasmijei i kimne s odobravanjem, dajui joj

123

Bosnaunited
znak da sam dostojna ulaska u "stranju sobu", to god to bilo.
"Ever?" kae ena, a prsti joj polako krenu prema vratu, gdje pone trljati tirkizni privjesak
to joj visi iznad prsne kosti.
Kao to sam nedavno saznala guglajui na MacBooku u Ljetozemlju, tirkiz je kamen koji se
ve stoljeima koristi za izradu hamajlija koje bi trebale lijeiti ili tititi onoga tko ih nosi. S
obzirom na to kako je izgovorila moje ime i na sumnjiav izraz na njenu licu, ne moram joj itati
misli da bih znala kako se pita treba li joj zatita od mene.
Oklijeva, pogledava Avu pa mene, a zatim se usredotoi samo na mene i kae:
"Ja sam Lina."
To je to. Nema rukovanja, nema zagrljaja dobrodolice. Samo izgovori svoje ime i krene
prema vratima pa okrene znak OTVORENO na drugu stranu na kojoj pie VRAAM SE ZA 10
MINUTA. Zatim nam pokae da je slijedimo do sjajnih ljubiastih vrata na kraju kratkog hodnika.
"Smijem li pitati o emu se radi?" Kopa po depu u potrazi za kljuem, a jo uvijek nije
odluila hoe li nas pustiti unutra ili ne.
Ava kimne, dajui mi znak kako je na mene red da preuzmem rije. Proistim grlo i gurnem
ruku u dep nedavno prikazanih traperica koje mi, sreom, jo uvijek seu do poda. Izvadim
izguvani list papira i kaem:
"Ja ... ovaj ... trebala bih nekoliko stvari."
Lecnem se kad mi ga Lina istrgne iz ruke i pone itati. Digne obrvu i ispod glasa
promrmlja neto nerazumljivo pa me nastavi prouavati. I ba kad mi se uini da se sprema
okrenuti i otii, ona mi gurne papir natrag u ruku, otkljua vrata i mahne nam objema da uemo u
sobu kakvu nisam oekivala.
Kad mi je Ava rekla da je ovo mjesto gdje u pronai to mi treba, bila sam prilino
nervozna. Bila sam sigurna da e me gurnuti u neki sablasni skriveni podrum pun svakakvih
neobinih, zastraujuih, obrednih stvari boica s majom krvlju, odrezanih imijih krila,
smanjenih glava, vudu-lutkica, stvari koje vidimo u filmovima ili na televiziji. Ali ova soba nije
nimalo nalik tomu. Zapravo, izgleda kao prosjeno, vie-manje dobro organizirano spremite. Ako
se izuzmu arkoljubiasti zidovi ukraeni runo izraenim totemima i maskama. O, i slike boice
naslonjene na prepune police koje se savijaju pod teinom starih knjiga i kamenih kipia raznih
boanstava. Ali ormari za spise prilino je standardne izrade. Lina otkljua neki kredenc i pone
prekopavati po njemu, a ja joj pokuavam viriti preko ramena, ali nita ne vidim dok mi ne prui
kamen koji mi se ini posve krivim.
"Mjeseev kamen", kae ona, zamijetivi zbunjenost na mom licu.
Zurim u kamen, svjesna da ne izgleda kako bi trebao izgledati i da neto s njim ne valja,
premda ne znam objasniti to ili zato. Ne elei je uvrijediti, jer nimalo ne sumnjam da bi me
izbacila bez imalo oklijevanja, progutam slinu, prikupim hrabrost i kaem:
"Ovaj ... Trebam kamen koji je sirov i nepoliran, u najiem moguem obliku. Ovaj mi se
ini malo previe glatkim i sjajnim za ono za to mi treba."
Ona kimne, gotovo neprimjetno jedva uoljivim naginjanjem glave. Kutevi usana na
trenutak joj se izviju prema gore, a onda mi prui drugi kamen, onakav kakav sam traila.
"To je to", kaem i znam da sam upravo prola test. Gledam u mjeseev kamen koji nije ni
priblino tako sjajan ili lijep, ali koji e nadam se djelovati kako treba, to jest pomoi u novom
poetku.

124

Bosnaunited
"Trebat e mi i zdjela od kamenog kristala koja je ugoena na sedmu akru, crvena svilena
vreica koju su izvezli tibetski redovnici, etiri ispolirana ruiasta kvarca, jedan mali staurolit ...
Tako se zove, zar ne?" Ona kimne, a ja nastavim: "O, i najvei sirovi zoisit koji imate."
Gledajui je kako samo stoji podboenih ruku i gleda me, znam da se pita kako e svi ti
naoko nasumini predmeti ii jedan uz drugoga.
"Oh, i komadi tirkiza, veliine ovoga koji imate oko vrata", kaem i pokaem prema
njenom laniu.
Ona me odmjeri od glave do pete, a onda otro klimne glavom i okrene se pa pone
prikupljati traene kristale. Tako ih nemarno umata kao da pakira namirnice iz samoposluge.
"Evo, ovdje je i popis biljaka koje trebam", kaem pa iz drugog depa izvuem jo jedan
izguvani list papira i pruim joj ga. "Ako je mogue, trebala bih one koje su posaene za vrijeme
mlaaka i koje su uzgojile slijepe redovnice u Indiji", dodam, zateena kad ona samo uzme popis i
kimne, nimalo se ne iznenadivi.
"Smijem li pitati za to je sve to?" upita ona, gledajui me ravno u oi.
Ali ja samo odmahnem glavom. Jedva sam se usudila rei Avi, a ona mi je dobra
prijateljica. Nema teorije da u rei ovoj eni, ma kako se dobrodunom inila.
"Ovaj, radije ne bih rekla", slegnem ramenima, nadajui se da e potovati moju elju i da
e nastaviti s traenjem predmeta s popisa, jer ne mogu ih prikazati od presudne je vanosti da
budu iz pravog izvora.
Gledamo se, ni jedna od nas ne skree pogled. I premda sam spremna ostati tako koliko god
bude trebalo, ona uskoro okrene glavu i pone kopati po ladicama ormaria za spise, prstima letei
preko stotina paketia. Tad kaem:
"Ah da, jo neto."
Potraim u torbi skicu rijetke biljke koju je danas teko pronai, a koju su esto koristili u
Firenci u doba renesanse. Konani sastojak koji mi treba da bi eliksir djelovao. Pruim joj skicu i
upitam:
"Izgleda li vam poznato?"

125

Bosnaunited

XXXIX

Kad smo prikupile sve sastojke pa, sve osim izvorske vode, djevianskog maslinovog
ulja, dugih bijelih svijea koje se suzuju pri vrhu (koje Lina, zaudo, nije imala, premda su one bile
najnormalnija stvar koju sam zatraila), kore od narane i Damenove slike koju nisam niti
oekivala da ima vratimo se do mog auta.
Otkljuavam vrata kad Ava kae:
"Mislim da u odavde proetati do kue, jer tu sam iza ugla."
"Sigurna si?"
Ona rairi ruke kao da grli no, a usne joj se izviju u osmijeh.
"Tako je lijepa veer, elim uivati u njoj."
"Lijepa kao u Ljetozemlju?" upitam, pitajui se to je izazvalo tu iznenadnu sreu, budui
da je u Lininoj ljubiastoj sobi bila vrlo ozbiljna.
Ona zabaci glavu i nasmije se, otkrivajui blijedu put na vratu, a onda me pogleda i kae:
"Ne brini, ne planiram otii odavde i preseliti se tamo za stalno. Ali lijepo je znati da mogu
onamo otii kad poelim nakratko pobjei od svega."
"Samo pazi da to ne bude preesto", kaem joj, upozoravajui je kao to je neko Damen
upozorio mene. "Lako je postati ovisan o Ljetozemlju", dodam, gledajui kako je rukama obgrlila
tijelo i kako slijee ramenima, i znam da su moje rijei bile uzaludne, jer odlazit e onamo to ee
moe.
"Znai, ima sve to ti treba?"
Kimnem i naslonim se na vrata od auta.
"Ostatak u kupiti putem kui."
"I sigurna si da si spremna?" Ona me pogleda, a lice joj je opet ozbiljno. "Zna to mislim.
Sigurna si da moe ostaviti sve ovo? I Damena?"
Grlo mi se stisne. Radije ne bih razmiljala o tome. Radije u se usredotoiti na jedan po
jedan zadatak, sve dok ne svane sutranji dan i dok ne doe vrijeme rastanka.
"Jer kad se jednom neto uini, to se ne da promijeniti."
Slegnem ramenima i uzvratim joj pogled.
"Oito to ba i nije istina", kaem, gledajui je. Ava nakrivi glavu, a kestenjasta kosa
zavijori joj preko lica, no ona uhvati pramenove i zatakne ih iza uha.
"Ali shvaa li emu se vraa? Opet e biti normalna. Ova ti znanja vie nee biti
dostupna, bit e potpuno nesvjesna jesi li sigurna da se eli vratiti u takvo stanje?"
Pogledam u tlo, ritnem nogom kameni, sve samo da je ne morani gledati.
"uj, neu ti lagati. Sve se ovo dogaa bre nego to sam oekivala. Nadala sam se da u
imati vie vremena da ... privedem stvari kraju. Ali da, mislim da sam spremna." Zastanem i
ponovno si u glavi prevrtim to sam rekla, svjesna da moje rijei nisu izrazile ono to sam htjela
rei. "Htjela sam rei da znam da sam spremna. Zapravo, sto posto sam spremna. Jer osjeam da je
to to inim staviti stvari na svoje mjesto i vratiti stanje koje je bilo ispravno, da tako treba biti,
zna?"

126

Bosnaunited
I premda nisam htjela da se to dogodi, na kraju sam podigla glas pa je sve zvualo vie kao
pitanje, a manje kao izjava. Zato zatresem glavom i kaem:
"Htjela sam rei da je to apsolutno, sto posto i sasvim sigurno ono to trebam uiniti."
Dodajui: "Jer zato bi mi inae odobrili pristup u arhiv?"
Ava me gleda, ne skreui pogled ni na trenutak.
"Osim toga, moe li uope zamisliti koliko se veselim tome to u opet biti sa svojom
obitelji?"
Ona isprui ruke prema meni i vrsto me privue na prsa, apui:
"Tako sam sretna zbog tebe. Zaista jesam. I premda e mi jako nedostajati, poaena sam
to znam da mi vjeruje dovoljno da mi povjeri taj zadatak."
"Ne znam kako da ti zahvalim", promrmljam kroz stisnuto grlo.
Ali ona me samo pomiluje po kosi i kae:
"Vjeruj mi, ve jesi."
Odmaknem se i ogledam se oko sebe, upijajui tu velianstvenu no u draesnom obalnom
gradiu, i jedva mogu povjerovati da se spremam napustiti sve to. Ostaviti Sabine, Milesa, Haven,
Avu Damena sve to sve kao da nikad nije postojalo.
"Jesi dobro?" upita ona blagim glasom, itajui mi izraz lica.
Kimnem glavom, proistim grlo i pokaem prema ljubiastoj papirnatoj vreici pokraj
njenih nogu, na kojoj je zlatnim slovima ispisan naziv trgovine.
"Sigurna si da ti je jasno kako treba postupati s biljkama? Mora ih drati na tamnom i
hladnom mjestu, a tek ih posljednjeg, treeg dana smije dodati u ... crveno pie"
"Ne brini", nasmije se ona. "Ono to nije ovdje", podigne vreicu i pritisne je na prsa,
"ovdje je", dovri i pokae na glavu pa se nasmijei.
Kimnem, trepui da otjeram suze kojima se odbijam prepustiti, znajui da je ovo tek prvi u
nizu rastanaka.
"Svratit u sutra do tebe i donijeti ti ostatak", kaem. "U sluaju da ti ipak zatreba, premda
sumnjam." Sjednem u auto i ukljuim motor pa krenem niz cestu, ni ne mahnuvi joj, ni ne
osvrnuvi se. Jer znam da sad vie nemam izbora nego okrenuti se budunosti i usredotoiti se na
nju.
Nakon to sam u trgovini kupila ostale sastojke, odvuem vreice u sobu i istresem njihov
sadraj na svoj radni stol. Premeem po rukama razna ulja, biljke i svijee, traei kristale, jer s
njima e biti najvie posla. Svakoga od njih pojedinano treba programirati prema tipu prije no to
ih sve stavim u izvezenu svilenu vreicu i ostavim vani da upiju to vie mjeseine, dok ja
prikaem muar (koji sam zaboravila kupiti, ali budui da je to orue, a ne sastojak, mislim da je u
redu da ga prikaem) da mogu smrviti neke od biljaka, koje u potom skuhati u (takoer
prikazanim) posudama, prije no to umijeam neke od ruda i minerala i arenih praaka koje je Lina
usula u staklene boice i paljivo oznaila. Sve to moram obaviti u sedam preciznih koraka koji
poinju udarcem o kristalnu zdjelu koja je prethodno posebno ugoena na vibraciju sedme akre,
kako bi osigurala nadahnue, percepciju koja nadilazi prostor i vrijeme te mnotvo drugih stvari
koje nas spajaju s boanskim. Gledajui hrpicu sastojaka pred sobom, ne mogu si pomoi
osjeam lagano uzbuenje, znajui da, nakon silnih pogrenih poetaka, stvari napokon sjedaju na
svoje mjesto.
Brinulo me blago reeno hou li uspjeti pronai sve sastojke na jednom mjestu. Bio je to

127

Bosnaunited
tako neobian i raznolik popis da nisam bila sigurna postoje li uope neke od tih stvari pa sam
imala dojam da sam ve od poetka osuena na propast. Ali Ava me uvjeravala da Lina ne samo da
ima sve to je potrebno nego i da joj mogu vjerovati. Premda jo uvijek nisam sigurna u ovo drugo,
nije ba da sam imala nekog drugog kome bih se mogla obratiti.
Dodue, to kako me Lina gledala kroz suene oi dok je skupljala prake i trave inilo me
nervoznom. A kad je podigla skicu koju sam nacrtala i upitala:
"to tono pokuava izvesti? Bavi se nekom vrstom alkemije?", bila sam sigurna da sam
poinila divovsku pogreku.
Ava me pogledala i ba se spremila odgovoriti, kad sam ja odmahnula glavom i na silu se
nasmijala, rekavi:
"Pa, ako mislite na alkemiju n pravom smislu te rijei, odnosno kontroliranje prirode, spas
od kaosa i produetak ivota do vjenosti," to je definicija koju sam nedavno zapamtila kad sam
pretraivala taj pojam "onda moram rei ne, jer bojim se da moje namjere nisu ni izbliza tako
grandiozne. Samo pokuavam izvesti malo bijele magije napraviti aroliju koja e mi osigurati
prolaz na zavrnim ispitima, deka za maturalnu zabavu, a moda uspijem maknuti i alergije, koje
samo to se nisu povampirile, s obzirom na to da se pribliava proljee, a ja ne elim da mi na
fotkama s maturalne nos bude crven i da stalno curi, shvaate?"
Vidjevi da je nisam uspjela uvjeriti, pogotovo ne u onaj dio o alergijama, dodam:
"Zato mi treba ruiasti kvare koji bi, kao to znate, trebao donijeti ljubav, i tirkiz ..."
pokazala sam na njen privjesak. "Pa, znate da je on poznat po svojim ljekovitim moima i ..."
Premda sam bila spremna nastaviti unedogled i izrecitirati sve to sam nauila prije samo sat
vremena, odluila sam da je to dovoljno i zavrila slijeganjem ramenima.
Odmotam kristale pa ih jednog po jednog paljivo primim na dlan, obavijem prstima i
zamiljam bijelu svjetlost koja ih proima do sri to je prijeko potrebni korak "ienja i
proiivanja" koje je, ako je vjerovati tomu to sam proitala na Internetu, samo prva faza u
programiranju kristala. Druga faza sastoji se od toga da ih zamolim (naglas!) neka upiju Mjeseevu
monu energiju kako bi mogli obaviti zadatak koji im je priroda namijenila.
"Tirkizu", apnem, pogledavajui prema vratima da provjerim jesu li dobro zatvorena, jer
mogu si zamisliti koliko bi mi bilo neugodno da ue Sabine i zatekne me kako tepam gomilici
kamenja. "Molim te da izlijei, proisti i pomogne uravnoteiti akre onako kako ti priroda
nalae." Potom duboko udahnem i promem kristal energijom svojih namjera prije nego to ga
stavim u vreicu i posegnem za sljedeim, osjeajui se prilino glupo i budalasto, ali znajui da
nemam izbora i da moram nastaviti.
Sljedei je na redu uglaani ruiasti kvare. Podignem komadi po komadi i svakoga
okupam u bijeloj svjetlosti pa etiri puta ponovim:
"Molim te da donese bezuvjetnu ljubav i beskrajni mir."
Zatim sva etiri stavim u crvenu svilenu vreicu, gledajui kako se smjetaju oko tirkiza,
prije nego to posegnem za staurolitom prekrasnim kamenom za koji se neko vjerovalo da
nastaje od vilinskih suza. Zamolim ga za pradavnu mudrost, sreu i pomo u spajanju s drugim
dimenzijama, a zatim prijeem na veliki komad zoisita, koji primim objema rukama. Nakon to ga
proistim bijelom svjetlou, sklopim oi i proapem:
"Molim te da transmutira sve negativne energije u pozitivne i da pomogne u spajanju s
mistinim carstvima i ..."
"Ever? Mogu li ui?"

128

Bosnaunited
Pogledam prema vratima, svjesna da me od Sabine dijeli samo nekoliko centimetara drveta.
Skrenem pogled na gomilu biljaka, ulja, svijea i praaka te u kamen s kojim razgovaram dok ga
drim u rukama.
"I molim te da pomogne u ozdravljenju i svemu ostalome to radi!" apnem, gurajui ga u
vreicu tik nakon to sam izgovorila te rijei. Ali ne stane.
"Ever?"
Opet gurnem, pokuavajui ga spremiti unutra, ali otvor je tako malen, a kamen tako velik
da nema teorije da uspijem. Bojim se da e vreica poeti pucati po avovima.
Sabine opet pokuca, triput i otro, jasno mi dajui na znanje kako zna da sam unutra, zna da
neto radim i da joj je strpljenje pri kraju. I premda nema vremena za avrljanje, nemam izbora
nego rei:
"Samo malo!" Na kraju ipak uspijem gurnuti kamen unutra, potrim na balkon i spustim
vreicu na stoli koji ima najbolji pogled na Mjesec, a onda pourim natrag unutra. Vidjevi u
kakvom mi je stanju soba i kad Sabine opet pokuca, samo to ne dobijem slom ivaca, jer nemam
vremena maknuti stvari, a jasno mi je kako e to izgledati u njenim oima.
"Ever? Jesi li dobro?" dovikne ona izvana, s jednakom dozom uzrujanosti i brige.
"Je, samo ..." zgrabim rub majice i povuem je preko glave, okrenuvi lea vratima pa
kaem: "Moe sad ui, samo sam ..." im je ula, opet brzo navuem majicu, glumei iznenadni
napad srameljivosti, kao da ne mogu podnijeti pomisao da me vidi kao se presvlaim, premda me
to nikad prije nije smetalo. "Presvlaila sam se", promrmljam, gledajui kako me pozorno promatra
i njui zrak u potrazi za mirisom trave, alkohola, cigareta od klinia ili to je ve u njenu
priruniku za roditelje navedeno kao najnovija tinejderska poast.
"Ima neto na majici ..." pokae ona. "Neto crveno to vjerojatno nee izii u pranju."
Usta joj se izviju na jednu stranu dok ja gledam niz prednjicu svoje majice, primjeujui
crveni trag i odmah ga prepoznajem kao jedan od praaka koje trebam za eliksir. Jasno mi je da
vreica u kojoj je bio puta, jer rasut je po mom radnom stolu i po podu.
Super. Sad je ba uvjerljiva pria o presvlaenju u istu majicu! pomislim i u sebi
zakolutam oima, a ona prilazi mom krevetu pa sjedne na rub i prekrii noge, u ruci drei mobitel.
Dovoljan mi je samo jedan pogled na raspreni crvenkastosivi sjaj njene aure da bih znala kako
zabrinut izraz na njenu licu ima manje veze s mojim oitim nedostatkom iste odjee, a vie sa
mnom mojim neobinim ponaanjem, sve veom tajnovitou, problemima s hranom i svim tim
stvarima za koje je uvjerena da su samo uvod u neto jo gore.
A ja sam toliko usredotoena na to kako smisliti objanjenje za sve da sam potpuno
zateena kad ona upita:
"Ever, jesi li danas markirala s nastave?"
Sledim se, gledajui kako joj pogled skree prema mom stolu i zbrci biljaka i svijea, i ulja
i minerala, i svakakvih drugih stvari koje nije navikla tamo vidjeti, ili barem ne tako na hrpi. Zuri u
to kao da misli da je raspored mnogo manje nasumian nego to se ini.
"Ovaj, da. Boljela me glava. Ali nije nita strano."
Sjednem na stolac i ponem se ljuljati naprijed-natrag, nadajui se da u joj tako skrenuti
pozornost. Ona pogledava moj veliki alkemijski pokus pa mene, i ba se sprema neto rei kad ja
uletim:
"Hou rei da nije nita strano sad kad me vie ne boli. Ali vjeruj mi, bilo je strano.

129

Bosnaunited
Dobila sam jednu od onih svojih migrena. Zna da ih ponekad imam, ne?"
Osjeam se kao najgora neakinja na svijetu, kao nezahvalna laljivica, neiskrena
brbljavica koja govori gluposti. Sabine niti ne zna koliko je sretna to e me se uskoro rijeiti.
"Moda je to zato to premalo jede", uzdahne ona, izuje cipele i nastavi me pozorno
promatrati. "A ipak, unato tomu ini se da raste kao gljiva poslije kie. Ve si via nego prije
nekoliko dana!"
Pogledam u svoje glenjeve i zgranuto primijetim da mi se rub novoprikazanih traperica od
jutros podigao za par centimetara.
"Ako se nisi dobro osjeala, zato nisi otila u kolsku ambulantu? Zna da ne smije samo
tako otii iz kole."
Gledam je i najradije bih joj rekla neka ne brine, neka ne razbija glavu oko toga i ne trati
vrijeme, jer ionako e sve uskoro biti gotovo.
Ma koliko da e mi nedostajati, nema sumnje da e joj ivot biti bolji. Sabine zasluuje
neto bolje od ovoga. Nekoga boljeg od mene. I lijepo je znati da e napokon imati malo mira.
"Deurna medicinska sestra nema pojma", kaem. "Samo dijeli aspirine, a zna da mi oni
ne djeluju. Samo mi je bilo potrebno otii doma i malo lei, jer to je jedino to upali. Pa sam
jednostavno otila."
"I jesi li?" upita ona i nagne se prema meni. "Dola doma i legla?" im su nam se oi srele,
znam da je to izazov. Znam da je test.
"Ne", uzdahnem, zurei u tepih dok u sebi maem bijelom zastavom u znak predaje.
"Odvezla sam se u kanjon i ..."
Gleda me, ekajui.
"I na neko sam se vrijeme izgubila", kaem, duboko udahnem i progutam slinu, jer to je
najblie istini to joj mogu rei.
"Ever, ima li sve ovo veze s Damenom?"
Kad nam se pogledi sretnu, ne mogu se vie suzdravati jednostavno se rasplaem.
"Ajoj", promrmlja ona i rairi ruke, a ja skoim sa stolca i bacim joj se u zagrljaj. Jo uvijek
se nisam navikla na svoje dugake udove pa sam nespretna i zamalo je ne sruim na pod.
"Oprosti, samo sam ..." kaem, ali ne uspijem zavriti, jer preplavi me jo jedan val suza i
opet zajecam.
Sabine me miluje po kosi dok ja i dalje plaem, mrmljajui:
"Znam koliko ti nedostaje. Znam da ti je ovo strano teko."
im je to izrekla, odmaknem se. Osjeam se krivom to glumim da sve ovo ima veze samo
s Damenom, a zapravo je to samo djelomino istina. Nedostaju mi i moji prijatelji iz Oregona, a
nedostajat e mi i ovi odavde. Premda je oito da e svima njima biti bolje bez mene a zaista
mislim svima, ukljuujui i Damena nije mi nita lake zbog toga.
Ali moram to uiniti. Nemam drugog izbora.
Kad tako razmiljam, ipak mi je malo lake. Jer injenica je da sam dobila priliku kakvu
ovjek dobije samo jednom u ivotu.
Vrijeme je da se vratim kui.
Samo mi je ao da nemam malo vie vremena oprostiti se od svih.
Ta mi pomisao izazove novu navalu suza pa me Sabine opet zagrli, apui mi utjene rijei

130

Bosnaunited
ohrabrenja, dok se ja stiem uz nju, uurena u ahuri od njenih ruku gdje se osjeam tako
sigurnom, gdje je tako toplo i gdje je sve kako treba biti. Kao da e sve na kraju ispasti dobro.
Jo se vre stisnem uz nju, sklopljenih oiju, lica zarivena u mjesto gdje joj se rame spaja
s vratom, a moje usne oblikuju neujno zbogom.

131

Bosnaunited

XL

Probudim se rano. Vjerojatno zato to mi je ovo posljednji dan ivota, bar onog ivota koji
sam ovdje sagradila, jedva ekam da ga iskoristim na najbolji mogui nain. Premda sam sigurna
da e me doekati uobiajeni povici: "Spastiarko!" i "Luzerice!", kao i nedavni nadimak
"Vjetice!", spoznaja da je to posljednji put ini cijelu stvar potpuno drukijom.
U srednjoj koli Hillcrest (u koju se vraam) imam mnogo prijatelja, to samu pomisao na
kolski tjedan od ponedjeljka do petka ini mnogo primamljivijom, ak i zabavnom. Ne sjeam se
da sam tamo ikad bila u napasti markirati (a ovdje to osjeam gotovo cijelo vrijeme), niti sam bila u
depresiji jer se ne uspijevam uklopiti.
Iskreno govorei, mislim da je to razlog zato jedva ekam da se vratim tamo. Uz oito
oduevljenje to u opet biti sa svojom obitelji, pomisao da u uz to imati prijatelje koji me vole i
prihvaaju, i s kojima mogu biti ona prava ja, uvelike mi olakava donoenje odluke.
Odluke koja bi mi bila prilino laka da nema Damena.
No, i premda jo uvijek ne mogu u potpunosti shvatiti i prihvatiti injenicu da ga nikad vie
neu vidjeti da nikad vie neu osjetiti dodir njegove koe, toplinu njegova pogleda i njegovih
usana na svojima svejedno sam spremna odrei se svega.
Ako to znai da u opet dobiti staru sebe i vratiti se svojoj obitelji, zapravo nemam izbora.
Mislim, Drina me ubila da bi mogla imati Damena za sebe. Damen me oivio da bi on
mogao imati mene. Ma koliko da ga volim i ma koliko mi se srce para na pomisao da ga nikada vie
neu vidjeti, znam da je u trenutku kad me vratio u ivot poremetio prirodni poredak. Pretvorio me
u neto to nikad nisam trebala biti.
I sad je na meni da sve to popravim.
Stojim pred ormarom i posegnem za najnovijim trapericama, crnom vestom s V-izrezom i
relativno novim balerinkama odjeom koji sam imala na sebi u onoj viziji. Provuem prste kroz
kosu, namaem malo sjajila na usne, stavim sitne dijamantne naunice koje su mi roditelji kupili za
esnaesti roendan (jer e zacijelo primijeti ako ih ne budem imala), ali i narukvicu s kristalnom
potkovom koju mi je dao Damen i koja nema svoje mjesto u mom starom ivotu, ali nema teorije
da je ostavim.
Dohvatim torbu, ogledam se posljednji put po svojoj suludo velikoj sobi pa krenem prema
vratima. Jedva ekam taj konani pogled na ivot u kojem nisam uvijek uivala i veinu kojega u
najvjerojatnije potpuno zaboraviti, sli svejedno se elim oprostiti s nekim ljudima i obaviti par
stvari prije no to zauvijek odem.
im skrenem na parkiralite, ponem pogledom traiti Damena. Traim njega, njegov auto,
bilo to, neku sitnicu, to god mogu. elim ga vidjeti to vie dok jo mogu. I razoarana sam to ga
nigdje nema.
Parkiram auto i krenem prema uionici, trudei se ne dizati paniku, ne donositi ishitrene
zakljuke i ne reagirati preburno zato to ga nema. Jer premda zbog djelovanja otrova svakim
danom postaje sve normalniji, ako je suditi prema tome kako je izgledao juer jo uvijek
prezgodan, jo uvijek seksi i nimalo stariji nagaam da ima barem nekoliko dana prije nego to
doe do dna.

132

Bosnaunited
Osim toga, znam da e se kad-tad pojaviti. Zato i ne bi? Pa on je glavna faca u koli.
Najzgodniji, najbogatiji, onaj koji prireuje najbolje tulume ili bar tako ujem. Samo to ne
dobije ovacije im se negdje pojavi. Tko bi mogao tome odoljeti.
Hodam meu uenicima, gledajui sve te ljude s kojima nikad nisam razgovarala i koji
jedva da su sa mnom progovorili rije, osim to su mi dobacivali zlobne primjedbe. Premda sam
sigurna da im neu nedostajati, ne mogu ne zapitati se hoe li uope primijetiti da me nema. Ili e se
sve dogoditi onako kako pretpostavljam ja u se vratiti natrag, oni e se vratiti natrag, a vrijeme
koje sam provela s njima bit e tek treptaj.
Duboko udahnem i zaputim se na sat engleskog jezika, skupljajui hrabrost i pripremajui
se za pogled na Damena sa Stacijom, ali zateknem je kako sjedi sama. Hou rei, traa s Honor i
Craigom, ali Damena nema na vidiku. Dok prolazim pokraj nje na putu do svoje klupe, spremna
sam na sve mogue uvrede, ali doeka me samo tiina, jer ne eli niti pokazati da me primjeuje, a
kamoli da mi pokua podmetnuti nogu. Osjetim nekakvu nelagodu zbog toga.
Sjednem i smjestim se, a sljedeih pedeset minuta provedem pogledavajui as vrata, as
sat na zidu, pri emu moja napetost raste iz asa u as. Zamiljam sve mogue grozne scenarije, sve
dok napokon ne zazvoni za kraj sata pa potrim u hodnik. Kad se Damen ne pojavi ni do etvrtog
sata, osjeam da me ve hvata ista panika, pogotovo kad vidim da ni Romana nema na satu
povijesti.
"Ever", kae profesor Munoz dok stojim pokraj njega, zurei u Romanovo prazno mjesto i
osjeajui tjeskobu u elucu.
"Mora dosta toga nadoknaditi."
Pogledam ga i znam da eli razgovarati o mom markiranju, proputenim zadaama i drugim
nevanim stvarima koje ne moram uti. Pa potrim kroz vrata i preko dvorita, ravno pokraj
stolova za ruak, i zastanem tek na ploniku, odahnuvi od olakanja kad ga napokon ugledam.
Zapravo, ne njega, nego njegov auto. Sportski crni BMW koji je tako volio, a koji je sad prekriven
debelim slojem prljavtine i blata, i parkiran ukoso na mjestu gdje je zabranjeno parkiranje.
Svejedno, unato stanju u kojem je, gledam ga kao da je neto najljepe to sam ikad
vidjela. Ako mu je auto ovdje, znai da je i on tu negdje. I sve je u redu.
Ba kad pomislim da bih ga trebala pokuati preparkirati da mu ga ne odnese pauk, netko
iza mene proisti grlo i zaujem dubok glas:
"Oprosti, ali ne bi li ti trebala biti na satu?"
Okrenem se i pogled mi se sretne s pogledom ravnatelja Buckleyja.
"Ovaj, da", kaem, "ali prvo moram ..." Pokaem prema Damenovom loe parkiranom autu
kao da ne radim uslugu samo njemu nego i cijeloj koli.
Ali Buckleyja manje brinu prometni prekraji, a vie opetovano markiranje uenika poput
mene. Jo uvijek nabrijan od naeg posljednjeg susreta kad me samo Sabinina intervencija spasila
od toga da budem izbaena iz kole, on zakilji, odmjeri me i kae:
"Ima dva izbora. Mogu nazvati tvoju tetu i rei joj neka ode s posla i doe ovamo, ili ..."
zastane, u namjeri da me uini nervoznom od iekivanja, premda ne mora biti vidovit da zna
kamo ide ovaj razgovor: "Ili te ja mogu otpratiti natrag u razred. to e odabrati?"
Na trenutak sam u iskuenju odabrati prvu ponuenu opciju, tek toliko da vidim to e
uiniti, ali na kraju ipak odem za njim do svoje uionice. Koraci mu odzvanjanju po betonu dok me
vodi preko dvorita pa niz hodnik, prije nego to me ostaviti na vratima profesora Munoza. Pogled
mi padne na Romana, koji ne samo da sjedi na svome mjestu nego vrti glavom i smije se dok ja

133

Bosnaunited
idem prema svome.
I premda je Munoz ve navikao na moje hirovito ponaanje, svejedno me odmah prozove.
Postavlja mi svakakva pitanja o raznim povijesnim dogaajima, iz lekcija koje smo uili i iz onih
koje nismo. A moje su misli tako zaokupljene Romanom i Damenom i mojim planovima za skoru
budunost da odgovaram automatski, itajui odgovore iz njegove glave i ponavljajui ih gotovo
od rijei do rijei. Zato, kad on kae:
"No, reci mi, Ever, to sam sino imao za veeru?", automatski odgovorim:
"Dva komada pizze koja su ostala od ruka te au i pol Chiantija."
Toliko sam zaokupljena svojim osobnim dramama da mi treba trenutak da shvatim da je
zinuo u udu.
Zapravo, svi su zinuli.
Svi osim Romana koji samo vrti glavom i jo se glasnije smije.
Kad zazvoni zvono, a ja pokuam krenuti prema vratima, Munoz stane pred mene i kae:
"Kako to izvodi?"
Stisnem usne i slegnem ramenima, kao da nema pojma o emu govori. Premda je oito da
on ne namjerava tako lako odustati, jer pita se to ve tjednima.
"Kako zna ... sve to?" upita, gledajui me kroz stisnute oi. "Sve te nasumine povijesne
injenice koje uope nismo uili, i sve to ... o meni?"
Zagledam se u pod i duboko udahnem, razmiljajui da bih mu ba i mogla dobaciti kost.
Ionako veeras odlazim, a on se najvjerojatnije ionako nee sjeati ovoga, pa zato da mu ne kaem
istinu.
"Ne znam", slegnem ramenima. "Ne radim nita posebno. U glavi mi se jednostavno pojave
slike i podaci."
Gleda me, ne znajui bi li mi povjerovao ili ne. Budui da nemam vremena ni elje da ga
pokuam uvjeriti kako ne laem, a elim ga ostaviti s neim lijepim, kaem:
"Na primjer, znam da ne biste trebali odustati od svoje knjige, jer jednoga e dana biti
objavljena."
On zine, a oi mu se raire, dok mu na licu zatitra neto izmeu nade i potpune nevjerice.
I premda mi je mrsko dodati, i premda mi se od same pomisli die eludac, znam da postoji
jo neto to mu moram rei, jer bi to bilo ispravno. Osim toga, kako bi to moglo tetiti? Ionako
odlazim, a Sabine zasluuje pronai nekoga s kim bi mogla izlaziti i zabaviti se. Ako se izuzme
njegova ljubav prema boksericama sa slikom Rolling Stonesa, pjesmama Brucea Springsteena i
opsjednutost razdobljem renesanse, ini se bezopasnim. A ionako ta njihova veza nema
budunosti, s obzirom na to da sam je vidjela s tipom koji radi u njenoj zgradi.
"Zove se Sabine", kaem, prije nego to se imam priliku predomisliti. Vidjevi mu u
pogledu da je potpuno zbunjen, dodam: "Znate, ona sitna plavua iz Starbucksa? Ona koja vas je
zalila kavom po koulji? Ona o kojoj ne moete prestati razmiljati?"
On me pogleda, i jasno mi je da je ostao bez rijei. No, budui da mi je tako ionako drae,
prikupim svoje stvari i krenem prema vratima, dobacivi mu pogled preko ramena, pa kaem:
"I ne biste se trebali bojati razgovora s njom. Ozbiljno. Priite joj ve jednom! Vidjet ete
da je zaista draga."

134

Bosnaunited

XLI

Napola oekujem da u, kad iziem iz uionice, zatei Romana kako me eka s istim onim
podrugljivim pogledom. Ali nema ga. Kad doem do stolova za ruak, shvatim i zato.
Ima predstavu. Dirigira svima oko sebe, upravljajui svime to govore i to ine kao
dirigent, kao lutkar, kao voa cirkusa. Ba kad mi se u pozadini uma pone pojavljivati nagovjetaj
neke spoznaje, ugledam njega.
Damena.
Ljubav svih mojih ivota, koja sad tetura prema stolu, tako nesiguran na nogama, tako
ispijen i neuredne odjee da nema dvojbe da je strano propao. Ponestaje nam vremena.
A kad se Stacia okrene, isceri se i prosike:
"Koji luzer!", zaprepateno shvatim da to nije rekla meni.
Upueno je Damenu.
Nekoliko trenutaka poslije pridrui joj se cijela kola. Sve zlobne i podrugljive primjedbe
koje su prije upuivali meni, sad su usmjerili na njega.
Pogledam Milesa i Haven, iji su se glasovi pridruili zboru, a zatim potrim prema
Damena. Obuzme me panika kad vidim da mu je koa hladna i znojna, neko visoke jagodice sad
su ispijene, a duboke tamne oi koje su prije isijavale toliko topline i obeanja, sad su vodenaste,
beivotne i jedva se uspijevaju usredotoiti. Premda su mu usne uasno suhe i raspucane, svejedno
osjeam neodoljivu elju da o njih pritisnem svoje. Jer bez obzira na to kako izgleda, on je jo
uvijek Damen. Moj Damen. Mlad ili star, zdrav ili bolestan, nije vano. On je jedini koji mi je ikad
bio vaan, jedini koga sam ikada voljela, a nita to kae Roman ili itko drugi ne moe to
promijeniti.
"Hej", apnem, a glas mi pukne i oi mi se napune suzama.
Ne obazirem se na podrugljive uzvike koji nas okruuju, nego se usredotoujem samo na
njega. Bijesna na sebe da sam ga ispustila iz vida dovoljno dugo da stvari odu ovako daleko, jer
znam da on nikad ne bi dopustio da se takvo to dogodi meni.
Damen se okrene prema meni, s mukom fokusirajui pogled, i ba kad pomislim da sam
vidjela iskricu prepoznavanja, ona nestane tako brzo da sam sigurna da mi se samo uinilo.
"Daj da se maknemo odavde", kaem, cimajui ga za rukav, pokuavajui ga privui blie
sebi. "to kae na to da markiramo?", nasmijeim se, nadajui se da e ga to podsjetiti na nau
uobiajenu rutinu petkom. Ve smo na izlazu iz dvorita kad se pojavi Roman.
"Zato se uope trudi?" upita on, stojei prekrienih ruku, glave nagnute na stranu, tako da
mu se povremeno vidi tetovaa Ouroborosa. "Ozbiljno, Ever", zavrti on glavom, pogledavajui
Damena pa mene. "Zato gubi vrijeme? On je star, slab, praktiki onemoao, a i ao mi je to ti
to moram rei ini se da je jednom nogom u grobu. Ne kani valjda protratiti svoj slatki mladi
nektar na ovog dinosaura?"
Gleda me tim svojim plavim oima, usana izvijenih u osmijeh, a onda skrene pogled prema
stolu za ruanje, ba kad su se podrugljivi povici uzdigli na sljedeu razinu.
I u tom trenutku jednostavno znam.
Zamisao koja mi se poela pojavljivati u glavi, koja mi je pokuala privui pozornost,

135

Bosnaunited
napokon je u tome i uspjela. I premda nisam sigurna imam li pravo, i premda znam da u sluaju
da nemam pravo neu imati izbora nego pobjei podvijena repa, ponem prelaziti pogledom
preko gomile uenika poevi od Milesa i Haven pa preko Stacije i Craiga do svih ostalih uenika
koji uvjebano, kao jedan, ine i govore isto to i njihovi kolege, ne zastajui ni na trenutak da se
zapitaju zato.
Duboko udahnem, sklopim oi i usredotoim svu svoju energiju na njih pa viknem:
"PRESTANITE!"
A onda ostanem stajati, previe mi je neugodno sad se kad pozornost svih njih usmjerila s
Damena na mene. Ali ne mogu dopustiti da me to zaustavi, jer znam da je Roman izveo neku vrstu
masovne hipnoze, da ih je sve stavio u neki bezumni trans u kojem svi rade ono to im on naredi.
"Ever, molim te. Spasi se dok jo moe", nasmije se Roman. "Ako ustraje na tome, neu ti
moi pomoi."
Ali ne sluam ga, ne mogu. Moram pronai nain da ga zaustavim da zaustavim njih!
Moram pronai nain da ih sve prenem, da ih probudim ...
To je to! Samo u zapucketati prstima i ...
Duboko udahnem, zamirim i viknem to glasnije mogu:
"PROBUDITE SE!"
to za posljedicu ima samo to da moji razredni kolege i svi ostali uenici gotovo podivljaju,
a uz rugalice i uvrede prema meni polete i limenke raznih pia.
Roman uzdahne, gledajui me, pa kae:
"Ever, mislim stvarno. Mora prestati s tom ludou. Odmah! Ako misli da e ti ovo
uspjeti, radi budalu od sebe! to e sljedee pokuati? Ispljuskat e ih jednog po jednog?"
Stojim pokraj njega, plitko diui, i znam da imam pravo unato tomu to govori. Sigurna
sam da ih je hipnotizirao, ubacio ih u neki trans, da im upravlja umovima ...
A onda se sjetim jednog starog dokumentarca koji sam gledala na televiziji, gdje hipnetizer
nije probudio pacijenta iz transa jednim pljeskom ruku ili pucketanjem prstima, nego time to je
pljesnuo dlanovima nakon to je nabrojao do tri.
Duboko udahnem, gledajui kako se moji kolege penju na klupe i stolove da me mogu bolje
gaati nepojedenom hranom. I znam da mi je to posljednja prilika, jer ako ovo ne upali, ne znam to
bih drugo mogla pokuati.
Pa zamirim i viknem:
"PROBUDITE SE!"
A zatim nabrojim do tri i dvaput pljesnem.
A onda ...
A onda nita.
Cijela kola utihne dok oni polako poinju dolaziti k sebi.
Trljaju oi, trepu, zijevaju i proteu se, kao da se bude iz jako dugog drijemea. Zbunjeno
se ogledavaju oko sebe, pitajui se zato stoje na stolovima s istim onim ljudima koje su donedavno
smatrali frikovima.
Prvi reagira Craig. Shvativi da stoji tako blizu Milesu da im se ramena zamalo dodiruju,
odskoi na drugi kraj. Pridruivi se prijateljima sportaima, odmah pone dokazivati svoju
mukost udarajui jednoga od njih akom u ruku.

136

Bosnaunited
Kad Haven s apsolutnim gaenjem pogleda svoju mrkvu narezanu na prutie, ne mogu
suspregnuti osmijeh, jer znam da se velika sretna obitelj vratila na staru uobiajenu rutinu
podrugljivog dobacivanja, kolutanja oima i meusobnog ignoriranja, u svijet gdje jo uvijek
vladaju gnuanje i netrpeljivost.
Moja je kola opet normalna.
Okrenem se prema izlazu iz kolskog dvorita, spremna sukobiti se s Romanom, ali njega
vie nema. Pa jednostavno vre stisnem Damena i povedem ga prema parkiralitu i svom autu,
dok Miles i Haven dvoje mojih najboljih prijatelja koji su mi strano nedostajali idu za nama.
"Znate da vas volim, zar ne?" pogledavam jedno pa drugo, svjesna dae ih ove moje rijei
izbezumiti, ali moram im to rei.
Pogledaju se, izmijenivi pogled pun panike, oboje se pitajui to se to dogodilo djevojci
koju su neko smatrali ledenom princezom.
"Ovaj ... okej ..." kae Haven, vrtei glavom.
Ali ja se samo nasmijeim, oboje ih zagrlim i vrsto ih stisnem k sebi pa apnem Milesu:
"to god bilo, nemoj prestati s glumom i pjevanjem, jer e ti to donijeti ..." zastanem,
pitajui se bih li mu trebala rei da sam u njegovoj budunosti vidjela blistava svjetla Broadwaya,
ali ne elim mu uskratiti uzbuenje putovanja do cilja pa samo kaem: " ... donijet e ti veliko
zadovoljstvo."
Prije no to stigne odgovoriti, ve sam se usredotoila na Haven, znajui da to moram
obaviti brzo, jer moram to prije odvesti Damena k Avi, ali i svjesna da moram pronai nain da je
navedem da se voli vie, da prestane gubiti sebe u drugima, i da ostane s Joshom koliko god bude
ilo.
"Ima toliko toga vrijednoga u sebi", kaem joj. "Toliko toga to moe pruiti drugima
samo bih rado da vidi kako blistavo tvoja zvijezda zapravo sjaji."
"Aaa, fuj!" kae ona, smijui se i oslobaajui se iz mog stiska. "Jesi li dobro?" upita,
pogledavajui mene pa Damena. "I to je njemu? Zato je tako pogrbljen?"
Zatresem glavom i uem u auto, jer vie zaista nema vremena za gubljenje. Izlazei s
parkirnog mjesta, provirim kroz prozor i upitam:
"Hej, znate li moda gdje ivi Roman?"

137

Bosnaunited

XLII

Nikad nisam mislila da u biti zahvalna za iznenadni rast i odjednom nabrekle bicepse, ali
ba sam zbog te svoje nove veliine i snage (da i ne spominjem injenicu kako je Damen propao)
bila sposobna praktiki ga odnijeti od auta do Avinih vrata u samo nekoliko koraka. Pridravam ga
da ne padne dok kucam, spremna provaliti unutra ako budem morala, ali drago mi je da ne moram,
jer ona brzo otvori vrata i mahne nam da uemo.
Zaputim se niz hodnik, dok Damen tetura kraj mene, i stanem pred indigo vratima. Zinem i
zagledam se u Avu shvativi da oklijeva otvoriti vrata.
"Ako je ta tvoja soba tako sveta i ista kao to smatra, zar ne misli da to moe samo
pomoi Damenu? Zar ne misli da mu treba sva pozitivna energija koju moe dobiti?" upitam,
znajui da se dvoumi oko toga bi li dopustila da u sobu ue zagaena energija bolesnog i umirueg
ovjeka, to je toliko nevjerojatno glupo da nemam rijei.
Ava me pogleda, gledajui me u oi mnogo dulje no to imam strpljenja ekati, a kad
napokon popusti, proguram se unutra i spustim Damena na futon u kutu i pokrijem ga vunenim
pokrivaem koji Ava uvijek dri ovdje.
"Sok je u prtljaniku mog auta, zajedno s protuotrovom", kaem i dobacim joj kljueve.
"Sok nee valjati jo dva dana, ali Damenu bi ve veeras trebalo biti bolje im izie pun Mjesec
i protuotrov bude spreman. Poslije mu moe dati sok da mu se vrati snaga, premda ga moda i
nee trebati kad mu se stanje vrati na staro. Ali ipak, za svaki sluaj ..." kimnem, a rado bih da se
zaista osjeam tako sigurnom kako zvuim.
"Jesi li sigurna da e to djelovati?" upita me ona, gledajui me dok iz ruksaka vadim svoju
posljednju bocu soka.
"Mora uspjeti", kaem i pogledam Damena, tako blijedog, tako slabog, tako ... starog. A
ipak, to je jo uvijek Damen. Jo uvijek vidim tragove njegove nevjerojatne ljepote, samo neznatno
pogoene starenjem koje mu je donijelo sijedu kosu, gotovo prozirnu kou i lepezu bora oko oiju.
"To nam je jedina nada", dodam, mahnuvi joj neka ode. Vrata se zatvore za njom, a ja kleknem
pokraj njega, njeno mu odmaknem kosu s lica i blago ga prisilim neka pije.
Isprva se opire, okree glavu lijevo-desno i vrsto stie usta. Ali kad shvati da nemam
namjeru odustati, na kraju ipak popusti, doputajui da mu tekuina ue u grlo. Koa mu odmah
postane toplija, a u obraze mu se pone vraati boja. Iskapivi sve iz boce, gleda me s toliko ljubavi
i divljenja da sam izvan sebe od sree to se vratio.
"Nedostajao si mi", promrmljam, klimajui glavom i trepui da otjeram suze, jedva
gutajui koliko mi se grlo stislo. Srce mi je ispunjeno silnom enjom pa se sagnem i poljubim ga u
obraz. Svi zatomljeni osjeaji koje sam cijelo vrijeme pokuavala drati pod strogim nadzorom sad
su izbili na povrinu i ne prestajem ga ljubiti. "Bit e dobro", kaem mu. "Uskoro e opet biti onaj
stari."
Moja srea raspline se kao probueni balon kad mu se oi smrae dok mi pogledom prelazi
preko cijelog lica.
"Ostavila si me", apne.
Odmahnem glavom, elim da zna kako to nije istina. Nikad ga nisam ostavila on je
ostavio mene ali nije namjerno i opratam mu. Opratam mu za sve to je uinio ili rekao

138

Bosnaunited
premda je ve prekasno, premda to sad vie nije vano ... Ali umjesto svega toga kaem samo:
"Ne, nisam. Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad je to gotovo i bit e ti bolje. Samo mi
mora obeati da e popiti protuotrov kad ..." Kad ti ga Ava da. Ne mogu izrei te rijei, ne elim
ih izrei, ne elim da zna da nam je ovo posljednji trenutak koji emo provesti zajedno, nae
konano zbogom.
"Dovoljno je da zna samo jedno: bit e dobro. Ali mora se uvati Romana. Nije ti
prijatelj. Zao je. Pokuava te ubiti. Zato mora vratiti snagu, jer morat e se obraunati s njim."
Pritisnem mu usne na elo, na obraz, ne uspijevam se zaustaviti sve dok mu poljupcima ne
prekrijem cijelo lice. Osjeam slanost svojih suza na njegovim usnama dok ga upijam, nadajui se
da u tako zauvijek u sjeanje urezati njegov miris, okus, opip njegove koe, elei ponijeti tu
uspomenu sa sobom kamo god ila.
Ali ak i nakon to mu kaem da ga volim, ak i nakon to legnem uz njega i privuem ga u
zagrljaj, pritisnuvi se tijelom uz njega, ak i nakon to tako ostanem nekoliko sati leei uz njega
dok spava, ak i nakon to sklopim oi i usredotoim se na spajanje naih energija nadajui se da
u ga izlijeiti svojom ljubavlju, samim svojim biem, i da u zauvijek utisnuti jedan dio sebe u
njega, ak i nakon svega toga, im se odmaknem od njega, on to ponovi.
Optubu iz svog snovitog stanja, upuenu samo meni.
"Ostavila si me."
Tek kad sam rekla posljednje zbogom, tek kad su se vrata za mnom zatvorila, shvatim da
nije mislio na prolost.
Predvidio je nau budunost.

139

Bosnaunited

XLIII

Krenem niz hodnik u kuhinju, teka srca i drvenih nogu, a svakim korakom koji me nosi
dalje od Damena osjeam se sve gore.
"Jesi li dobro?" upita Ava, stojei pokraj tednjaka i kuhajui aj. Kao da nisu proli ve
sati.
Odmahnem glavom i naslonim se na zid, jer niti mogu govoriti, niti znam to bih joj rekla.
Jer sve sam samo ne dobro. Prazna, uplja, oaloena, deprimirana, shrvana da. Ali dobro? Ne
ba.
To je zato to sam zloinka. Izdajnica. Najgora osoba koju moete zamisliti. Jer ma koliko
sam puta pokuala zamisliti taj prizor, zamisliti kakav e biti moj posljednji trenutak s Damenom,
nisam mogla ni sanjati da e biti ovako.
Nijednom mi nije palo na pamet da e me optuiti. Premda to oito zasluujem.
"Nema puno vremena", ree ona i pogleda sat na zidu pa mene. "Hoe li malo aja prije
odlaska?"
Zatresem glavom, jer moram joj jo neto rei i obaviti nekoliko stvari prije no to zauvijek
odem.
"Zna tono to treba napraviti?" upitam, a ona kimne i priblii alicu usnama. "Jer
povjerila sam ti neto vano, Ava. Ako ovo ne ispadne kao to se nadam, ako se samo ja vratim na
staro ... ti si mi jedina nada." Ne skidam pogled s njenih oiju, jer vano mi je da shvati koliko je
sve ovo ozbiljno. "Jednostavno se mora pobrinuti za Damena, jer on ... ne zasluuje ovo ..." Glas
mi pukne pa stisnem usne i skrenem pogled. Znam da moram nastaviti, da ima jo toga to joj
moram rei, ali treba mi trenutak da se priberem. "I uvaj se Romana. Zgodan je i armantan, ali
sve je to samo fasada. Unutra je zao. Pokuao je ubiti Damena on je odgovoran za njegovo
sadanje stanje."
"Ne brini", ree ona i prie mi. "Ne brini ni o emu. Izvadila sam sve iz prtljanika tvog
auta. Protuotrov je u ormariu, sok ... fermentira, a onu preostalu biljku dodat u treega dana, kao
to si rekla. Premda sam sigurna da nee trebati, jer sve e ii tono po planu."
Pogledam je i vidim iskrenost u njenu pogledu. Lakne mi to imam barem nekoga
sposobnoga kome mogu povjeriti taj zadatak.
"Ti samo idi u Ljetozemlje, a ja u se pobrinuti za ostalo", kae ona, privue me u zagrljaj i
vrsto me stisne. "A tko zna, moda se jednoga dana nae u Laguna Beachu pa emo se opet
iznova upoznati."
Ona se nasmije rekavi to, a i ja bih joj se rado pridruila, ali ne mogu. Rastanci nikad ne
postaju laki.
Odmaknem se i samo kimnem umjesto rijei, jer ako pokuam neto rei, znam da u se
slomiti. Jedva uspijem protisnuti:
"Hvala ti", i ve sam na vratima.
"Nema mi na emu zahvaljivati", kae ona, idui za mnom "Ali, Ever, jesi li sigurna da ne
eli baciti jo jedan pogled na Damena?"
Okrenem se, s rukom na kvaki, razmatrajui tu mogunost ali samo na trenutak, a onda

140

Bosnaunited
duboko udahnem i odmahnem glavom. Znam da nema smisla odgaati neizbjeno, a i previe se
bojim da bih na njegovu licu opet vidjela optubu.
"Ve smo se oprostili", kaem, zakoraim na trijem i krenem prema autu. "Osim toga,
nemam vie puno vremena. Moram jo neto obaviti."

141

Bosnaunited

XLIV

Skrenem u Romanovu ulicu, parkiram na prilazu njegovoj kui, potrim prema vratima i
ritnem ih. Gledam kako drvo puca i lomi se, a vrata se zaljuljaju i otvore preda mnom. Nadala sam
se da u ga iznenaditi pa da ga mogu udariti akom u sve akre redom i da ga se zauvijek rijeim.
Uuljam se unutra, brzo se ogledavajui oko sebe. Vidim krem zidove, keramike vaze
prepune svilenog cvijea, reprodukcije uobiajenih umjetnikih djela: Van Goghovu Zvjezdanu
no, Klimtov Poljubac i preveliko Botticellijevo Roenje Venere u zlatnom okviru iznad kamina.
Sve se doima tako normalno da se moram zapitati jesam li u pravoj kui.
Oekivala sam neto urbano, rubno, postapokaliptinu gajbu s crnim konatim kauevima,
kromiranim stoliima, hrpom ogledala i zbunjujuih apstrakcija neto modernije, bilo to samo
ne ovu malograansku palau. Teko mi je zamisliti da ovdje ivi netko poput Romana.
Obilazim kuu, sobu po sobu, provjeravam svaki kutak, ak i ispod kreveta. Kad je oito da
ga nema kod kue, zaputim se u kuhinju. Otkrivi gdje dri zalihu besmrtnikog soka, izlijem ga u
sudoper. Znam da je to djetinjast potez i da je besmislen, jer kad ja odem natrag kroz vrijeme, i sve
drugo e se vratiti na staro. Ali ak i ako ovo ne bude nita vie od sitne gnjavae, bar e znati da iza
toga stojim ja.
Prekopam mu po ladicama, traei kemijsku i list papira, jer moram sastaviti popis stvari
koje ne smijem zaboraviti. Jednostavni popis koji nee pretjerano zbuniti nekoga tko se
najvjerojatnije nee sjeati to sve to znai, a istodobno mora biti dovoljno jasan i saet da me
sprijei da ponovno poinim istu stranu pogreku.
Ponem pisati:
1. Ne vraaj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vraaj po majicu!
A onda, tek toliko da posve ne zaboravim, nadajui se da e potaknuti nekakvu mrvu
sjeanja, dodam:
4. Damen
Provjerivi sve jo jednom (pa jo jednom) da vidim jesam li neto zaboravila, presavijem
papir i spremim ga duboko u dep pa se zaputim prema prozoru i pogledam u nebo koje je ve
poprimilo duboko plavu boju, a pun Mjesec ve je iziao. Duboko udahnem i sjednem na runi
kau s cvjetnim presvlakama, jer vrijeme je.
Sklopim oi i posegnem prema svjetlu, jedva ekajui da posljednji put osjetim tu blistavu
divotu, a ve u sljedeem trenutku naem se na mekoj travi na irokoj mirisnoj livadi. Meke,
elastine vlati daju mi polet dok trim, skaem, vrtim se po livadi, izvodei kolute i zvijezde, dok
mi rubovi prstiju miluju velianstvene cvjetove s pulsirajuim laticama i arobno slatkim mirisom,
i dok jurim izmeu vibrirajuih stabala uzdu arenog potoka. elim upiti sve te prizore, zapamtiti
svaku i najmanju pojedinost, i ao mi je to ne postoji nain da zauvijek u sebi zarobim ovaj
predivni osjeaj.
Budui da imam jo nekoliko minuta, a i zato to ga moram vidjeti jo jedan, posljednji put,
moram biti s njim onako kao nekad, zamirim i prikaem Damena.

142

Bosnaunited
Vidim ga onako kako je izgledao onog prvog dana na parkiralitu. Poinjem s njegovom
sjajnom tamnom kosom koja mu se uvija oko jagodinih kostiju i dosee zamalo do ramena, a
zatim nastavljam s bademastim oima tako dubokim, tako tamnim, ali ak i tada neobino
poznatim. A te usne! Bujne, sone usne koje pozivaju i mame svojim savrenim lukom, a za njima
vitko, miiavo tijelo koje je toka na i. Moje je sjeanje tako snano, tako opipljivo, da je na
mjestu svaka pora, svaka i najmanja sitnica.
Otvorim oi i on mi se klanja i prua ruku, pozivajui me na posljednji ples. Prihvatim, a on
me obgrli oko struka i zavrti po tom velianstvenom polju u nizu irokih lukova, tijela nam se njiu,
stopala klize dok pleemo na melodiju koju ujemo samo mi. Svaki put kad pone blijedjeti, samo
zamirim i opet ga stvorim pa nastavljamo svoj ples, ne propustivi ni korak. Kao grof Fersen i
Marija, kao Albert i Viktorija, kao Antonije i Kleopatra, mi smo najvei svjetski ljubavnici i svi oni
parovi koji smo ikada bili. Zakopam lice u toplu udubinu njegova vrata i ne elim ga pustiti, ne
elim da pjesma zavri.
Ali premda u Ljetozemlju vrijeme ne postoji, tamo kamo idem normalno protjee. Prijeem
mu prstima po licu, pokuavajui zapamtiti mekou njegove koe, liniju brade, oblik usana dok su
pritisnute o moje. Uvjeravam samu sebe da je to on stvarno on.
ak i nakon to izblijedi i nestane.
im se zaputim s livade, naiem na Romy i Rayne koje me ekaju na rubu, a po izrazu
njihova lica jasno mi je da su sve vidjele.
"Vrijeme ti istjee", kae Rayne, zurei u mene onim golemim, okruglim oima, iji pogled
u meni uvijek izazove napetost.
Samo odmahnem glavom i ubrzam korak, uzrujana spoznajom da su me uhodile i ve
umorna od njihova zabadanja.
"Sve je pod kontrolom", kaem, pogledavajui preko ramena. "Pa slobodno moete ..."
zastanem, jer zapravo ne znam to rade kad ne gnjave mene. Pa podignem ramena i pustim da
ostane na tome, jer ionako me se ne tie to rade.
Trkaraju uz mene, pogledavajui se, komunicirajui na svoj blizanaki nain, a onda kau:
"Neto nije kako treba." Zure u mene, molei me neka ih posluam. "Neto je strano
krivo", njihovi se glasovi savreno slau.
Ali samo slegnem ramenima, jer nimalo me ne zanima razbijanje njihovih ifra, a kad pred
sobom ugledam mramorne stube, potrim prema njima i uletim u prekrasnu graevinu. Vrata se
zatvore za mnom i vie ne ujem blizanke. Stojim u mramornom predvorju, vrsto sklopljenih
oiju, nadajui se da moja molba nee biti odbijena kao proli put, nadajui se da e mi biti
doputen povratak kroz vrijeme.
Mislim: Spremna sam. Zaista sam istinski spremna. Molim vas, dopustite mi da se vratim
natrag u Eugene u Oregonu. Natrag mami, tati, Riley i Buttercup. Molim vas, pustite me da se
vratim ... pa da sve opet bude kako treba biti ...
Preda mnom se pojavi kratak hodnik koji vodi u jednu prostoriju u dnu prostoriju koja je
gotovo posve prazna, unutra je samo stol sa stolcem. Ali ne bilo kakav stol, nego jedan od onih
dugakih metalnih stolova kakve smo imali u kemijskom kabinetu u mojoj staroj koli. Skliznem
na stolac, a preda mnom lebdi velika kristalna kugla, svjetlucajui i bljeskajui sve dok se u njoj ne
pojavi slika mene kako sjedim za istim metalnim stolom i rjeavam test iz kemije. Premda je to
prizor koji ba i ne bih voljela ponoviti, znam da mi je ovo jedina prilika koju u dobiti za povratak.
Pa duboko udahnem, pritisnem prstom o kristal i naglo udahnem kad se sve oko mene zacrni.

143

Bosnaunited

144

Bosnaunited

XLV
"Isuseboe, totalno sam zeznula kontrolni, dobit u jedinicu", zastenje Rachel pa zabaci
valovitu smeu kosu preko ramena i zakoluta oima. "ovjee, sino jedva da sam ita uila.
Ozbiljno. A i kasno sam legla, jer sam cijelu veer pisala poruke na mobitelu ..." Pogleda me
rairenih oiju dok vrti glavom. "Uglavnom, jedino to treba znati jest to da je moj ivot praktiki
gotov. Zato me dobro pogledaj, jer im profa stavi ocjene iz testa na Internet i moji ih starci vide, u
kazni sam do kraja svijeta. to znai da me sad vidi zadnji put."
"Ma daj, molim te", zakolutam oima. "Ako je itko loe napisao kontrolni, onda sam to ja i
obje to znamo. Cijele godine zabuavam na satu. Ali nije ba da se spremam za karijeru
znanstvenice ili da e mi ti podaci ikad u ivotu trebati." Zastanemo ispred njena ormaria i gledam
je kako ga otkljuava i ubacuje knjige.
"Drago mi je da smo gotove s tim i da test nee biti ocijenjen do sljedeeg tjedna. to znai
da bi mi bilo bolje da to malo to mi je ostalo proivim punim pluima. Kad smo ve kod toga kad
da veeras doem po tebe?" upita ona, tako visoko podigavi obrve da su skrivene ispod iki.
Zavrtim glavom i uzdahnem, shvativi da joj jo nisam rekla i da e poludjeti kad uje.
"to se toga tie ..." ponem, hodajui uz nju prema parkiralitu, pa zataknem dugu plavu
kosu iza uha i kaem: "Mala promjena plana. Starci mi idu van, a ja moram uvati Riley."
"Na koju je foru to mala promjena plana?" Rachel zastane tik pred ulazom na parkiralite,
prelazei pogledom preko automobila da vidi tko se vozi s kim.
"Moda bi mogla svratiti do mene nakon to je spremim u krevet i ..." zastanem, jer oito je
da me ne slua. Izgubila sam je istog trena kad sam spomenula svoju mlau sestru. Rachel je ona
rijetka vrsta jedinice koja nikad nije matala o tome da ima brata ili sestru. Voli biti u sreditu
pozornosti i ne dijeliti je ni s kim.
"Zaboravi", kae ona. "Mali ljudi imaju ljepljive prste i velike ui, ne moe im vjerovati. A
sutra?"
Odmahnem glavom.
"Ne mogu. Obiteljski dan. Idemo oporativno do jezera."
"A, tako", kimne Rachel. "Eto, s takvim se stvarima ne mora baviti kad ti se starci razvedu.
U naoj kui obiteljski dan je kad se svi naemo na sudu pa se prepucavamo oko visine
alimentacije."
"Nema pojma kako si sretna", kaem u ali i zaalim istog trena kad mi rijei iziu iz usta.
Jer ne samo da je to potpuna neistina, nego me rastui i ostavi s takvim osjeajem krivnje da bih
najradije sve to povukla i porekla.
Ali Rachel me ionako ne slua. Previe je zauzeta pokuajima da privue pozornost udesne
Shayle Sparks, koja je najkulerskija maturantica koja je ikad hodala hodnicima ove kole. Mahnito
joj mae i samo to ne skae gore-dolje i ne vriti kao prava oboavateljica, nadajui se da e je
Shayla primijetiti dok ukrcava svoje kul prijatelje u svoju nebesko plavu bubu. A onda spusti ruku
i pretvara se da se ee po uhu, kao da joj nimalo nije neugodno to je Shayla ne zamjeuje.
"Vjeruj mi, taj auto nije ba tako super", kaem joj, pogledam na sat i ogledam se po
parkiralitu, pitajui se gdje je taj Brandon, jer ve je odavno trebao biti ovdje. "Miata bolje vozi."

145

Bosnaunited
"Molim?" Rachel zuri u mene, a obrve su joj podignute i skupljene u totalnoj nevjerici. "A
kad si ti to imala priliku voziti ga?"
Stisnem oi, a u mislima prevrem rijei koje sam upravo izrekla, pitajui se odakle mi.
"Ovaj ... nisam", slegnem ramenima. "Valjda sam to negdje proitala."
Ona me pogleda kroz stisnute oi, odmjeravajui me od glave do pete moj crni pulover s
V-izrezom i traperice koje mi se vuku po podu.
"A gdje si to nala?" upita ona i uhvati me za zapee.
"Ma daj, molim te. Pa vidjela si taj sat ve milijun puta. Imam ga od prolog Boia",
odgovorim, pokuavajui joj se istrgnuti iz stiska, jer prema meni hoda Brandon, a ja razmiljam
kako je sladak kad mu kosa padne preko oiju.
"Ne sat, blento ovo!" kucne po narukvici pokraj sata, onu sa srebrnim potkovicama
ukraenima ruiastim kristalima onu koja mi je posve nepoznata, ali eludac mi se nekako udno
stegne kad je pogledam.
"Ovaj ... ne znam", promrmljam, lecnuvi se kad ona blene u mene kao da sam sila s uma.
"Moda mi ju je poslala teta, ona koja ivi u Laguna Beachu ..."
"Tko ivi u Laguna Beachu?" upita Brandon, zagrlivi me, a Rachel zakoluta oima kad se
on nagne poljubiti me. Ali neto u vezi s njegovim usnama tako je neobino i uznemirujue da se
brzo izmaknem.
"Evo mog prijevoza", kae Rachel i potri prema maminu terencu, doviknuvi mi preko
ramena: "Javi mi ako se neto promijeni ... zna, za veeras?"
Brandon me pogleda i privue me blie k sebi, sve dok nisam praktiki zalijepljena za
njegova prsa, od ega mi u elucu opet bude nekako udno.
"Ako se to promijeni?" upita on, oito ne zamjeujui kako mu se izmiem iz zagrljaja i
kako sam iznenada izgubila zanimanje za njega i sva srea da je tako, jer nemam pojma kako bih
mu to objasnila.
"Ma, ona eli ii na Jadenov tulum, a ja moram uvati sestru", kaem mu, krenuvi prema
njegovu dipu pa bacim torbu na pod ispred suvozakog sjedala.
"Hoe da svratim?" nasmijei se on. "Zna, u sluaju da ti treba pomo?"
"Ne!" kaem, pregrubo, prebrzo. Vidjevi mu izraz na licu, znam da se moram nekako
izvui. "Hou rei, zna da Riley ne ide rano u krevet pa to vjerojatno ne bi bila dobra ideja."
On me pogleda, a kao da i on osjea to veliko, neidentificirano neto krivo izmeu nas,
neto zbog ega se osjeamo tako udno. Zatim slegne ramenima i posveti se cesti. Ostatak puta
vozimo se u tiini. To jest, on i ja smo tihi iz zvunika treti glasna glazba. Premda mi to obino
ide na ivce, danas mi je drago, jer radije bih se usredotoila na groznu glazbu koju ne podnosim
nego na injenicu da ga ne elim poljubiti.
Pogledam ga, stvarno ga pogledam, onako kako nisam sve otkad sam se navikla na to da
smo par. Prelazim pogledom preko iki koje mu padaju preko velikih zelenih oiju, iji se vanjski
kutevi sputaju tek toliko da ga uine neodoljivim osim danas. Danas mu odolijevam s lakoom.
A kad se sjetim kako sam juer ispisala cijelu stranicu biljenice njegovim imenom ... pa,
jednostavno nema smisla.
On se okrene, uhvativi me kako ga gledam, pa se nasmijei i primi me za ruku. Ispreplete
prste s mojima i stisne ih, a meni se eludac zgri. Ali prisilim se uzvratiti mu i osmijeh i stisak, jer
znam da se to oekuje od mene, jer znam da bi tako postupila svaka dobra djevojka. Zagledam se

146

Bosnaunited
kroz prozor, zatomljujui muninu dok promatram krajolik koji promie s druge strane prozora
ulice natopljene kiom, kue s drvenim oplatama i visoki borovi, jedva ekajui da se vratim kui.
"Onda, veeras?" upita on, skrenuvi na prilaz mojoj kui. Stia glazbu i nagne se prema
meni, gledajui me na onaj svoj nain.
Ali samo stisnem usne i posegnem za torbom, drei je pred sobom kao tit, kao obranu od
njega.
"Poslat u ti poruku", promrmljam, izbjegavajui njegov pogled dok promatram kako se
moja susjeda i njezina ki igraju s loptom u susjednom dvoritu. Jedva ekam da se maknem od
njega i da doem u svoju sobu.
Kad otvorim vrata i ve sam jednom nogom vani, on kae:
"Nisi li neto zaboravila?"
Pogledam u svoj ruksak i sigurna sam da nisam imala nita drugo, ali kad podignem glavu
shvatim da on ionako nije mislio na to. Svjesna da postoji samo jedan nain da se iz ovoga
izvuem, a da ne izazovem dodatne sumnje, nagnem se prema njemu, sklopim oi i pritisnem usne
o njegove. Moram biti objektivna i rei da su glatke i podatne, ali i u osnovi neutralne, bez
uobiajene iskriavosti.
"Ovaj ... vidimo se poslije", promrmljam, iskoim iz dipa i obriem usta o rukav jo putem
do vrata. Uletim unutra i krenem ravno u dnevnu sobu, ali put mi zaprijei set plastinih bubnjeva,
gitara bez ica i mali crni mikrofon koji e se slomiti ako se Riley i njena prijateljica ne prestanu
svaati oko njega.
"Ve smo se dogovorile", kae Riley vukui mikrofon prema sebi. "Ja pjevam sve pjesme
koje inae pjevaju deki, a ti pjeva one koje pjevaju cure. U emu je problem?"
"U tome", cendra njena prijateljica, vukui jo jae, "to jedva da ima pjesama koje pjevaju
cure. I ti to jako dobro zna."
Ali Riley samo slegne ramenima.
"Pa nisam ja kriva. ali se proizvoau igre, ne meni."
"asna rije, ti si tako ..." Ugledavi me kako stojim na vratima i vrtim glavom, njena
prijateljica prekine u pola reenice.
"Cure, izmjenjujte se, svaka po jednu pjesmu, okej?" kaem, naglaeno pogledavi Riley.
Lijepo je znati da postoje i problemi koje znam rijeiti, ak i kad se to ne trai od mene. "Emily, ti
pjevaj sljedeu pjesmu, a Riley e onu nakon tebe i tako dalje. No, mislite li da moete tako?"
Riley zakoluta oima, a Emily joj istrgne mikrofon iz ruke.
"Je li mama doma?" upitam, ne obazirui se na Rileyeno mrtenje, jer dosad sam ve
navikla na to.
"U svojoj je sobi. Sprema se", kae ona, gledajui me kako odlazim dok ape svojoj
prijateljici: "Dobro. Ja pjevam Dead On Arrival, a ti moe pjevati Creep."
Proem pokraj svoje sobe, spustim torbu na pod pa krenem prema maminoj sobi i naslonim
se na luk koji odvaja spavau sobu od kupaonice. Gledam je kako se minka, prisjeajui se koliko
sam to voljela kad sam bila mala mislila sam da je moja mama najglamuroznija ena na cijelome
svijetu. Ali kad je pogledam sad, kad je objektivno pogledam, shvatim da zapravo i jest
glamurozna, onoliko koliko jedna mama iz predgraa moe biti.
"Kako je bilo u koli?" upita ona, okreui glavu na jednu pa na drugu stranu,
provjeravajui je li joj se puder dobro stopio s bojom koe vrata i vidi li se prijelaz.

147

Bosnaunited
"Dobro", slegnem ramenima. "Pisali smo test iz kemije, iz kojeg u najvjerojatnije dobiti
jedinicu", kaem joj, premda zapravo ne vjerujem da sam ba tako loe napisala, ali ne znam kako
bih drukije izrazila ono to zapravo elim rei da mi je sve nekako udno i nesigurno, kao da nije
u ravnotei, kao da neto nedostaje pa se nadam bilo kakvoj reakciji koju iz nje mogu izvui.
Ali ona samo uzdahne i posveti se svojim oima, vukui poteze malim kistom preko kapaka
dok odgovara:
"Sigurna sam da nee biti jedinica." Pogleda me u zrcalu. "Sigurna sam da si dobro
napisala."
Prelazim prstom preko mrlje na zidu, razmiljajui o tome da bih sad trebala otii u svoju
sobu i malo se opustiti, sluati neto, itati neku dobru knjigu, bilo to, samo da skrenem misli sa
sebe.
"ao mi je to smo tako iznenada odluili ii van", kae ona, gurajui etkicu u makaru pa
opet van. "Znam da si vjerojatno imala planove za veeras."
Slegnem ramerima, izvrui zapee i promatrajui kako kristali na privjescima narukvice
odraavaju svjetlo i pokuavam se sjetiti odakle mi.
"Nema veze", kaem. "Bit e jo petaka."
Mama zakilji, zastane na pola puta s makarom u ruci pa kae:
"Ever? Jesi li to ti?" i nasmije se. "Dogaa li se neto to bih trebala znati? Jer to uope ne
zvui kao moja ki."
Duboko udahnem i podignem ramena, a rado bih da joj mogu rei kako se itekako neto
dogaa, neto to ne mogu tono definirati, neto zbog ega se ne osjeam kao ja.
Ali ne kaem nita. Ni sebi to ne uspijevam objasniti, a kamoli njoj. Znam samo da sam se
juer osjeala dobro, a danas sam sve samo ne to. Kao da sam strankinja, kao da vie ne pripadam
ovamo, kao da sam okrugla djevojka u etvrtastom svijetu.
"Zna da nemam nita protiv da si pozove nekoliko prijatelja", kae ona, preavi na usne.
Mae ih ruem, a zatim nanosi tanak sloj sjajila. "Samo neka ih ne bude puno najvie troje. I
nemoj ignorirati sestru."
"Hvala", klimnem glavom i prisilim se na osmijeh, tako da misli kako je sve u redu. "Ali
zapravo se veselim jednoj mirnoj veeri, daleko od svega toga."
Odem u svoju sobu i bacim se na krevet, potpuno zadovoljna buljenjem u strop, sve dok ne
shvatim koliko je to jadno pa posegnem za knjigom na nonom ormariu. Zadubim se u priu o tipu
i curi koji su stvoreni jedno za drugo, toliko da njihova ljubav nadilazi vrijeme. Da se barem mogu
uvui meu te stranice i zauvijek tamo ostati, jer njihova mi je pria draa od moje.
"Hej, Ev", proviri tata u moju sobu. "Doao sam ti rei i zdravo i do vienja. Ve kasnimo
pa uskoro kreemo."
Odbacim knjigu i zaletim se prema njemu pa ga zagrlim tako vrsto da se on nasmije i
zavrti glavom.
"Lijepo je znati da jo uvijek nisi prevelika za zagrljaje sa svojim starim", nasmijei se on
dok se odmiem od njega, zgranuta spoznajom da su mi to u oima prave suze. Ponem petljati oko
knjiga na polici, sve dok nisam sigurna da je opasnost od suza prola. "Pobrini se da se ti i Riley
spakirate na vrijeme. Htio bih sutra krenuti ranije."
Kimnem, uznemirena neobinim osjeajem praznine u utrobi nakon njegova odlaska.
Pitajui se po tko zna koji put danas koji mi je vrag.

148

Bosnaunited

149

Bosnaunited

XLVI

"Zaboravi! Nisi mi efica, Ever!" vikne Riley, stojei prekrienih ruku i namrtena lica,
odbijajui popustiti.
Tko bi rekao da dvanaestogodinjakinja od etrdeset kila moe bili takva prirodna sila. Ali
nema teorije da popustim. Jer istog trena kad su nai roditelji otili, a Riley je bila nahranjena i
napojena, poslala sam poruku Brandonu i rekla mu da doe oko deset, to je sad pa je jako vano
da je spremim u krevet.
Zavrtim glavom i uzdahnem. Radije bih da nije tako vraki tvrdoglava, ali potpuno sam
spremna na borbu s njom.
"uj, ao mi je to te moram razoarati", kaem, "ali trenutano ti jesam efica. Od trenutka
kad mama i tata odu do trenutka kad se vrate kui, ja sam glavna. Moe se prepirati sa mnom i
buniti se do besvijesti, ali to nita ne mijenja."
"To nije poteno!" Bijesno me gleda. "asna rije, im navrim trinaest godina, uvest emo
malo jednakosti, da zna!"
Samo slegnem ramenima, jer tome se trenutku veselim koliko i ona.
"Super. Onda ti vie neu morati biti bebisiterica i moi u van kad me volja", kaem,
gledajui kako koluta oima i lupka nogom po tepihu.
"Ma daj, molim te, misli da sam glupa? Misli da ne znam da si pozvala Brandona?" vrti
ona glavom. "Velika stvar. Koga briga? Ja samo elim gledati TV nita vie. A jedini razlog zato
mi ne da je to to se eli zavui u dnevnu sobu i pipati se na kauu sa svojim dekom. A ja u to
sve lijepo rei mami i tati ako mi ne dopusti da gledam TV."
"Samo ti daj, ba me briga", kaem u savrenoj imitaciji njezina tona. "Mama je rekla da
mogu pozvati prijatelje, samo da zna. " Ali im mi te rijei izau iz usta, zgrim se pa tko je tu
dijete, ona ili ja.
Zavrtim glavom, znajui da je to samo jo jedna pusta prijetnja, ali ne elim riskirati.
"Tata eli da sutra krenemo rano, to znai da se mora dobro naspavati, da ujutro ne bude
mrgodna i kisela. I tek toliko da zna, Brandon nee doi ovamo." Podsmjehnem se, nadajui se da
e to prikriti injenicu da strano loe laem.
"Zbilja?" nasmijei se ona, a oi joj zaiskre kad nam se pogledi sretnu. "A zato je onda
njegov dip upravo skrenuo na na prilaz?"
Okrenem se i zakiljim kroz prozor pa je opet pogledam. Uzdahnem i kaem:
"Dobro. Gledaj TV. Ba me briga. Ali ako opet bude imala none more od glupih filmova,
nemoj doi plakati na mom ramenu."
"Daj, Ever, to ti je?" upita Brandon, a izraz lica u sekundi mu se promijeni iz znatielje u
uzrujanost. "ekao sam sat i neto da tvoja sestra ode u krevet da moemo biti zajedno, a sad se
ponaa ovako. to je?"
"Nita", promrmljam, izbjegavajui njegov pogled dok si poravnavam majicu. Gledam ga
ispod oka kako vrti glavom i zakopava traperice iste one koje nisam ni traila da otkopa.
"Ovo je smijeno", promrmlja on, i dalje vrtei glavom dok zakopava remen. "Doemo
ovamo, nema ti staraca, a ti se ponaa kao ..."

150

Bosnaunited
"Kao to?" apnem, jer elim uti, nadajui se da e on to uspjeti saeti u nekoliko rijei i
tako definirati ovo kroz to prolazim. Jer prije, kad sam se predomislila i poslala mu poruku da ipak
doe, mislila sam da e sve opet biti normalno. Ali im sam otvorila vrata, dolo mi je da ih odmah
opet zatvorim. I, ma koliko se trudila, ne uspijevam proniknuti zato se tako osjeam.
Kad ga pogledam, oigledno mi je koliko imam sree. Simpatian je, sladak, igra nogomet,
ima dobar auto, jedan je od najpopularnijih uenika u koli, a da i ne spominjem kako mi se toliko
dugo sviao da nisam mogla vjerovati kad sam saznala da se i ja sviam njemu. Ali sad je sve
drukije. Ne mogu se prisiliti da osjeam stvari koje jednostavno ne osjeam.
Duboko udahnem, potpuno svjesna teine njegova pogleda dok se moji prsti igraju s
narukvicom. Okreem je i okreem, pokuavajui se sjetiti odakle mi. Svjesna sam neega to me
cima negdje u pozadini uma, neega o ...
"Ma zaboravi", kae on i ustane, spreman otii. "Ali shvati me ozbiljno, Ever. Mora
uskoro odluiti to zapravo eli, jer ovo ..."
Gledam ga, pitajui se hoe li dovriti reenicu i zato mi je svejedno.
Ali on me samo pogleda i zavrti glavom, dohvati kljueve i kae:
"Ma, ba me briga. Dobro se provedi na jezeru."
Gledam kako se vrata za njim zatvaraju pa sjednem u tatin naslonja, ogrnem se
pokrivaem koji nam je isplela baka nedugo prije smrti, i navuem ga do brade i zataknem oko
stopala. Sjetim se kako sam proli tjedan rekla Rachel da ozbiljno razmiljam o tome da s
Brandonom odem do kraja, a sad sad jedva da mogu podnijeti njegov dodir.
"Ever?"
Otvorim oi. Preda mnom stoji Riley, drhtave usne, gledajui me svojim plavim oima.
"Je li otiao?" upita, ogledavajui se po sobi.
Kimnem.
"Hoe li doi u moju sobu i sjediti sa mnom dok ne zaspim?" upita me, zagrizavi usnicu i
gledajui me pseim pogledom kojem je nemogue odoljeti.
"Rekla sam ti da je taj film prestraan za tebe", kaem, drei joj ruku na ramenu dok
hodamo niz hodnik prema njenoj sobi. Uukam je u krevet pa sjednem na pokrivae pokraj nje.
Poelim joj lijepe snove, pomilujem je po kosi i apnem: "Ne brini, mirno spavaj. Duhovi ne
postoje."

151

Bosnaunited

XLVII

"Ever, jesi li spremna? Moramo uskoro krenuti! Ne elim upasti u najveu guvu!"
"Evo me!" doviknem, premda jo nisam spremna. I dalje stojim nasred sobe i zurim u
izguvani listi papira koji sam pronala u prednjem depu traperica. I premda je rukopis u poruci
moj, ne sjeam se kako je tamo dospjela, a jo manje to znai. itam:
1. Ne vraaj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vraaj po majicu!
4. Damen
itam to ve peti put, a jo uvijek sam jednako zbunjena kao i prvi put.
Mislim, kakvu majicu? Zato se ne smijem vratiti po nju? Zar uope poznajem neku Drinu?
I tko je taj Damen i zato je pokraj njegova imena nacrtano srce.
Zato sam to napisala? Kad sam to napisala? I to bi to moglo znaiti? Kad opet zaujem
tatin glas popraen zvukom ljutitih koraka po stubama, odbacim papiri i gledam kako pada na
moju komodu pa na pod. Rijeit u tu zagonetku kad se vratimo.
Na kraju sam se za vikend dobro provela. Bilo je lijepo maknuti se od kole, prijatelja (i
svog deka) i provesti vrijeme sa svojom obitelji, jer nismo esto svi na okupu. Zapravo, osjeam
se mnogo bolje toliko bolje da u, im se vratimo u civilizaciju gdje imam dobar signal na
mobitelu, poslati poruku Brandonu. Ne elim da sve ostane na onome kako smo se razili prije mog
odlaska. I stvarno vjerujem da je taj neobian osjeaj to god to bilo sad iza mene.
Dohvatim ruksak i prebacim ga preko ramena, spremna za polazak. Ali bacivi jo jedan
posljednji pogled na mjesto gdje smo logorovali, ne mogu otresti osjeaj da sam neto zaboravila.
Premda mi je torba spakirana i sve je naoko na mjestu, i dalje stojim i gledam, dok me mama
doziva. Na kraju poalje Riley po mene.
"Hej", kae ona i povue me za rukav. "Svi te ekamo."
"Samo malo", kaem, "moram jo ..."
"Mora to?" posprdno e ona. "Mora jo sat-dva buljiti u ostatak eravice? Mislim
stvarno, Ever, koji ti je vrag?"
Slegnem ramenima, poigravajui se s kopom narukvice, jer nemam pojma koji mi je vrag,
ali ne mogu otresti osjeaj da neto nije u redu. Pa, moda ne ba kao da neto nije u redu, nego kao
da neto nedostaje ili da je neto neobavljeno. Kao da bih neto trebala initi to ne inim. A ne
mogu shvatiti to je to.
"Daj, stvarno. Mama eli da pourimo. Tata se brine da emo upasti u guvu na cesti. ak i
Buttercup eli da se pribere, pa da moe gurnuti glavu kroz prozor i lamatati uima na vjetru. A i ja
bih voljela da doemo doma prije nego to mi prou sve dobre serije. to kae na to da se napokon
pomakne pa da moemo krenuti?" Ali kad se ne pomaknem, ona uzdahne i kae: "Neto si
zaboravila? Je li u tome tos?" Promatra me, a onda pogleda preko ramena prema naim
roditeljima.
"Moda", zavrtim glavom. "Nisam sigurna."

152

Bosnaunited
"Ima ruksak?"
Kimnem.
"Ima mobitel?"
Potapam se po ruksaku.
"Ima mozak?"
Nasmijem se, svjesna da se ponaam udno i smijeno i kao da sam malo skrenula. ovjek
bi oekivao da sam se u proteklih nekoliko dana ve navikla na to.
"Ima svoju nebesko plavu navijaku majicu?" nasmijei se ona.
"To je to!" kaem, a srce mi pone nabijati kao ludo. "Ostavila sam je kraj jezera! Reci
mami i tati da se odmah vraam!"
Ali dok se jo okreem, Riley me povue za rukav i okrene natrag prema sebi.
"Skuliraj se", nasmijei se ona. "Tata ju je naao i ubacio na stranje sjedalo. Stvarno.
Moemo li sad krenuti?"
Jo se jednom ogledam pa krenem za Riley prema autu. Smjestim se na stranje sjedalo, a
tata krene na cestu. Iz mobitela zaujem priguen zvuk signala da sam dobila poruku. Jedva da sam
ga uspjela iskopati iz ruksaka, a Riley mi ve naviruje preko ramena i pokuava vidjeti to je i od
koga je, zbog ega se tako naglo okrenem da gurnem Buttercup, a ona mi uputi pogled koji je jasno
govorio da nije sretna zbog toga. Ali Riley ne odustaje. Pa zakolutam oima i uinim ono to uvijek
radim ponem cendrati.
"Mama!"
Gledam kako automatski odgovara, ne okreui se nego dalje listajui asopis:
"Prestanite, vas dvije!"
"Nisi ni pogledala!" kaem. "Ja nisam nita radila! Riley mi ne da mira."
"To je zato to te voli" , kae moj tata, a pogledi nam se sretnu u retrovizoru. "Tako te jako
voli da eli stalno biti u tvojoj blizini nikad joj dosta tebe."
Na te njegove rijei Riley se brzo odmakne na drugi kraj auta gdje se sva stisne o vrata i
vikne:
"Fuj!" Zatim okrene noge u stranu to dalje moe, od ega se Buttercup opet uzruja.
Pretjerano se strese, kao da joj je i sama pomisao na mene previe, a tata i ja opet se pogledamo i
nasmijemo se.
Otklopim mobitel i proitam poruku od Brandona koja kae: Oprosti. Ja sam kriv. Nazovi
me veeras. Odmah mu odgovorim i poaljem smajlia, nadajui se da e to biti dovoljno dok ne
uspijem odnekud iupati toliko osjeaja da mogu napisati neto vie od toga.
Naslonim glavu na prozor i samo to nisam sklopila oi kad se Riley okrene prema meni i
kae:
"Ne moe se vratiti natrag , Ever. Ne moe promijeniti prolost. Ona jednostavno jest."
Zakiljim prema njoj, jer nemam pojma o emu govori. Ali ba kad zaustim pitati, ona odmahne
glavom i kae: "Ovo je naa sudbina. Ne tvoja. Je li ti ikad palo na pamet da ti je moda bilo sueno
da preivi? Da te moda nije samo Damen spasio?"
Zurim u nju, razjapljenih usta, pokuavajui pronai neki smisao u njenim rijeima.
Ogledam se po autu da vidim jesu li je i moji roditelji uli i shvatim da je sve kao zamrznuto u
vremenu. Tati su ruke stale na upravljau, oi netremice slijepo zure ispred sebe, dok je stranica

153

Bosnaunited
mamina asopisa napola okrenuta, a Buttercupin rep zaustavljen u pola zamaha. Pogledam kroz
prozor, primjeujui da su ptice zaustavljene u letu, a ne kreu se ni auti oko nas. Opet se okrenem
prema Riley koja me pozorno gleda i naginje se blie meni, i jasno mi je da smo nas dvije jedine
koje se mogu kretati.
"Mora se vratiti", kae ona odlunim, vrstim glasom. "Mora pronai Damena prije nego
to bude prekasno."
"Prekasno za to?" viknem, nagnuvi se blie njoj, oajniki se trudei shvatiti o emu
govori. "I tko je taj Damen? Zato spominje to ime? to sve ovo uope znai ..."
Ali ne stignem zavriti, jer ona ve koluta oima i odguruje me od sebe kao da se nita od
ovoga nije dogodilo.
"Isuse, Ever, daj se odlijepi od mene!" Vrti glavom. "Imaj neke granice! Jer unato tomu
to on kae", upre prstom u tatu, "nimalo me ne zanima."
Zakoluta oima i okrene glavu i pone pjevati uz neku pjesmu s iPoda. Glas joj je hrapav,
izoblien, kretav dok pjeva pjesmu Kelly Clarkson onako kako nikad nije bilo zamiljeno. Ne
obazirui se na mamu koja se nasmijei i lagano je potape po koljenu. Ne obazirui se na tatu koji
me gleda u retrovizoru i smijei mi se, dok uivamo u internoj ali.
Jo uvijek se smijeimo kad sa sporedne ceste ispred nas dojuri kamion pun trupaca, zabije
se u na auto i cijeli svijet utone u crnilo.

154

Bosnaunited

XLVIII

Ve u sljedeem trenutku sjedim na krevetu, usta otvorenih u neujnom vrisku koji nikad
nitko nije imao priliku uti. Po drugi put ove godine izgubila sam cijelu obitelj, ostala mi je samo
jeka Rileyjenih rijei:
Mora pronai Damena prije nego to bude prekasno!
Skoim iz kreveta i pourim prema malom hladnjaku u mojoj dnevnoj sobi. Unutra nema ni
eliksira ni protuotrova, a ja nisam sigurna znai li to da sam ja jedina koja se vratila kroz vrijeme, a
sve je drugo ostalo isto, ili sad samo nastavljam tono u trenutku iz kojeg sam otila kad je
Damen u opasnost, a ja u bijegu.
Sjurim se niza stube, tako brzo da su samo izmaglica pod mojim stopalima. Nemam pojma
koji je dan, ak ni koliko je sati, znam samo da moram doi do Ave prije no to bude prekasno.
Ali uto zaujem Sabinein glas:
"Ever? Jesi li to ti?" Sledim se, gledajui je kako dolazi iza ugla, s umrljane pregae i s
pladnjem punim braunija. "O, ba dobro", nasmijei se ona. "Upravo sam iskuala recept tvoje
mame zna onaj kola koji je uvijek pekla? Probaj jedan pa mi reci kako ti se ini."
Sledim se i ne mogu se ni pomaknuti, samo trepem. Prisilim se na odgovor i strpljenje koje
ne osjeam:
"Sigurna sam da su odlini. Sluaj, Sabine, moram ..."
Ali ona mi ne dopusti da zavrim nego nakrivi glavu i kae:
"Pa dobro, zar nee uzeti bar jedan i kuati ga?"
Shvatim da joj nije stalo samo do toga da me vidi kako neto jedem, nego joj treba
odobravanje moje odobravanje. U sebi se ve dulje vrijeme pita je li podobna za to da se brine o
meni i nije li u odreenoj mjeri odgovorna za probleme u mom ponaanju. Misli da se nita od
ovoga moda ne bi dogodilo da se ona bolje postavila. Moja uspjena, vrhunski sposobna, pametna
teta koja nikad nije izgubila ni jednu parnicu treba moje odobravanje.
"Probaj samo jedan", ustraje ona. "Pa ne pokuavam te otrovati!" Kad nam se pogledi
sretnu, ne mogu ne primijetiti njen naoko nasumian izbor rijei, pitajui se nije li i to neka vrsta
poruke koja mi govori neka pourim, ali svjesna sam da prvo moram zavriti ovo. "Znam da
vjerojatno nisu ni priblino tako dobri kao oni tvoje mame. jer njeni su bili neosporivo najbolji, ali
ovo jest njen recept a jutros sam se probudila s neobjanjivom eljom da ih ispeem. Pa sam
mislila ..."
Znajui da je sposobna upustiti se u polusatni govor samo da me uvjeri u neto, posegnem
rukom prema naslaganim kolaima. Zapravo, prema najmanjoj kocki, koju mogu samo ubaciti u
usta i krenuti. Ali kad nasred okoladne kocke ugledam urezano slovo E, znam.
To je moj znak. Onaj koji sam cijelo vrijeme ekala.
Upravo kad me ve napustila svaka nada, Riley je odrala obeanje. Najmanji kola
oznaila je mojim inicijalom, isto onako kako je to uvijek radila.
Potraim pogledom najvei kola i kad na njemu ugledam slovo R, potpuno sam sigurna da
je to znak od nje. Tajna poruka, signal koji mi je obeala prije no to me zauvijek napustila.
Ali svejedno, ne elei biti luakinja koja pronalazi tajanstvena znaenja u pladnju kolaa,

155

Bosnaunited
pogledam Sabine i upitam:
"Jesi li ti ...?" i pokaem na kola s mojim inicijalom. "Jesi li to ti napravila?"
Ona zakilji u mene pa u kola, zatrese glavom i kae:
"uj, Ever, ako ne eli probati, ne mora. Samo sam mislila ..."
Ali prije no to stigne zavriti, ja sam ga ve uzela s pladnja i ubacila u usta, sklopivi oi
dok uivam u slatkom zalogaju, odmah se osjeajui kao kod kue. Kao na onom mjestu koje sam
dobila priliku nakratko opet posjetiti i napokon shvatim da dom nije vezan za mjesto, dom je
tamo gdje se tako osjea.
Sabine me gleda s tjeskobnim izrazom na licu, ekajui moju presudu.
"Ve sam ih jednom prije pokuala ispei, ali iz nekog mi razloga nisu ispali tako dobro kao
tvojoj mami." Ona slegne ramenima, stidljivo me pogledavajui, ekajui da kaem svoje
miljenje. "Znala se aliti da postoji tajni sastojak, ali sad se poinjem pitati nije li to zaista istina."
Progutam i otarem mrvice s usana, nasmijeim se i kaem:
"Stvarno postoji tajni sastojak." Lice joj se objesi i jasno mi je da se pita znai li to da nisu
dobri. "Taj tajni sastojak bila je ljubav", kaem joj. "A zacijelo si je stavila jako puno, jer su
fenomenalni."
"Stvarno?" sva se ozari.
"Stvarno." Zagrlim je, ali samo na trenutak pa se odmaknem. "Danas je petak, ne?"
Ona me pogleda, skupivi obrve.
"Da, petak je. Zato? Jesi li dobro?"
Ali samo klimnem glavom i mugnem kroz vrata, jer imam jo manje vremena nego to
sam mislila.

156

Bosnaunited

XLIX

Skrenem na Avin prilaz i nespretno parkiram auto stranji su kotai ostali na prilazu,
prednji su zavrili na travnjaku. Trim prema vratima tako brzo da preskaem stube na trijemu. Ali
kad stignem pred njih, zakoraim korak unatrag neto nije u redu, neto je udno, a ne mogu
objasniti to. Nekako je pretiho, premirno. Premda kua izgleda isto onako kako sam je ostavila
cvjetne posude s obje strane vrata, otira s natpisom dobrodolice pred vratima nekako je jezivo
statina. Podignem ruku da pokucam, ali vrata se u tom trenutku otvore.
Krenem kroz dnevnu sobu prema kuhinji, dozivajui Avu i primjeujui da je sve tono
onako kako sam ostavila na kuhinjskom elementu stoji alica za aj, a tanjur s keksima jo je na
stolu, sve na svom mjestu. No, kad zavirim u kuhinjski ormari, vidim da nema protuotrova i
eliksira. Ne znam znai li to da je moj plan uspio pa to na kraju i nije bilo potrebno ili je ba
suprotno: to jest, neto je polo po zlu.
Pourim prema indigo vratima na kraju hodnika, jedva ekajui da vidim je li Damen tamo,
ali put mi je preprijeio Roman koji stoji ispred njih. Lice mu se razvue u osmijeh.
"Ba je lijepo da si se vratila, Ever", kae. "Dodue, i rekao sam Avi da e se vratiti. Zna
kako kau ne moe natrag kroz vrijeme."
Obuhvatim pogledom njegovu namjerno razbaruenu kosu koja mu tako savreno
uokviruje tetovau Ouroborosa na vratu, i znam da unato mom napretku, unato injenici da
sam probudila cijelu kolu iz transa jo uvijek on vodi igru.
"Gdje je Damen?"Pogledom mu pretraujem lice dok mi se utroba vee u vor. "I to si
uinio s Avom?"
"No, no", nasmijei se on. "Ne brini se ni o emu. Damen je tamo gdje si ga i ostavila.
Premda moram dodati da jo uvijek ne mogu vjerovati da si to uinila. Podcijenio sam te. Nisam
imao pojma. Ne mogu a da se ne zapitam to bi Damen rekao na to, kad bi saznao. Kladim se da te
i on podcijenio."
Progutam s mukom, prisjeajui se Damenovih posljednjih rijei: Ostavila si me. Nije me
podcijenio, znao je tono koji sam put odabrala.
"A to se tie Ave," nasmijei se Roman, "bit e ti drago uti da nisam nita uinio s njom.
Dosad bi ve trebala znati da me zanima samo i jedino ti", promrmlja on, primaknuvi mi se
takvom brzinom da nisam stigla trepnuti, a ve mu je lice bilo samo nekoliko centimetara od moga.
"Ava je otila svojom voljom. Da nas dvoje moemo biti sami. A sad je samo pitanje vremena ..."
On zastane i pogleda na sat. "Pa, u pitanju su samo sekunde prije no to naa veza postane slubena.
Sad vie nee biti onog gadnog osjeaja krivnje koji bi te izjedao da smo se prije spetljali prije
njegova odlaska, hou rei. Mene to ne bi smetalo, ali imam dojam da si ti od onih koji vole o sebi
razmiljati kao o istima, nevinima i dobronamjernima, to je totalno smee i malo predjetinjasto
za moj ukus. Ali siguran sam da emo pronai nain kako to zaobii."
Iskljuim njegove rijei dok planiram sljedei potez. Pokuavam mu pronai slabu toku,
njegov kriptonit, njegovu najranjiviju akru. S obzirom da mi prijei prolaz do vrata kroz koja
trebam proi, vrata koja vode do Damena, nemam izbora nego ii kroz njega. Ali moram biti
oprezna kako u mu pristupiti i kako u to izvesti, jer kad se odluim povui potez, mora to biti
brzo, neoekivano i ravno u sridu. Inae me eka bitka u kojoj moda nikad neu pobijediti.

157

Bosnaunited
On podigne ruku i pomiluje me po obrazu, a ja ga udarim po njoj takvom silinom da se
zauje pucketanje kostiju i prsti mu se mlitavo objese.
"Joj." Smijei se i zatrese rukom, razgibavajui prste koji su odmah zacijelili. "Opasna si ti
cura, ha? Ali jasno ti je da me to samo jo vie pali, ha?" Zakolutam oima, osjeajui njegov
ledeni dah na licu dok mi govori: "Zato mi se i dalje opire, Ever? Zato me odguruje od sebe kad
sam ja jedino to ti je ostalo?"
"Zato to radi?" upitam, a eludac mi se gri dok gledam kako mu oi postaju sve tamnije
i sve ue, bez traka boje ili svjetlosti u njima. "to ti je Damen ikada uinio?"
On povue glavu, gledajui me.
"Jednostavno je, maco." Glas mu se iznenada promijeni nestane britanski naglasak, a
pojavi se ton koji nikad prije nisam ula. "Ubio je Drinu. Pa ja sad ubijam njega, da budemo kvit.
To je sve."
im je to izgovorio, znam. Znam kako u ga srediti i kako u se probiti kroz vrata. Jer sad
znam ne samo tko i kako nego i zato. A samo mi je jo to nedostajalo. Jedino to stoji izmeu
mene i Damena jedan je snaan udarac u Romanovu pupanu akru, onu koju nekad nazivaju
sakralnim sreditem onu koja je sjedite ljubomore, zavisti i neracionalne elje za
posjedovanjem.
Jedan pravi udarac i Roman je gotov.
Ali svejedno, prije nego to ga sredim, moram uiniti jo jednu stvar. Pa ga pogledam ravno
u oi i kaem vrstim glasom:
"Ali Drinu nije ubio Damen nego je."
"Dobar pokuaj', nasmije se on. "Bijedan i pomalo djetinjast, kao to rekoh, ali bojim se da
ti nee upaliti. Ne moe na taj nain spasiti Damena."
"Ali zato ne? Ako te tako zanima pravda, oko za oko i tako to, onda treba znati da sam je
ja ubila." Kimnem, a u glasu mi se zauje novopronaena snaga i prizvuk hitnje. "Da, ja sam sredila
tu kuju." Gledam kako se na te rijei zaljulja, jedva zamjetno, ali dovoljno da to primijetim. "Stalno
se motala oko Damena, bila je opsjednuta njime. Pa valjda si to znao? To, da je bila luda za njim?"
On se lecne. Nije potvrdio ni porekao, ali dovoljno mi je i to to vidim svojim oima. Znam
da sam pogodila u bolnu toku.
"Htjela me maknuti s puta da moe imati Damena samo za sebe. Mjesecima sam je
pokuavala ignorirati, nadajui se da e otii, ali bila je dovoljno glupa da se pojavi u mojoj kui i
da se sukobi sa mnom. Kad je odbila odustati i otii, nego se okomila na mene, ubila sam je."
Slegnem ramenima, priajui cijelu priu mnogo smirenije nego to sam se u to vrijeme osjeala,
izostavljajui istinu o tome koliko sam je se bojala i to da nisam imala pojma to radim. "Bilo je
tako lako", nasmijeim se, vrtei glavom, kao da u mislima opet sve to proivljavam. "Ozbiljno.
Trebao si je vidjeti. U jednom je trenutku stajala preda mnom s tom svojom vatrenocrveriom
kosom i mlijenom puti, a u sljedeem puf! vie je nije bilo. Usput, Damen se pojavio tek nakon
to sam to ve obavila. Tako da zna, ako je itko kriv za njenu smrt, to sam ja, a ne on."
Gledam ga ravno u oi, ake spremne na udarac, pa mu priem posve blizu i upitam:
"No, to kae na to? Jo uvijek eli biti sa mnom? Ili bi me radije ubio? Shvatit u, togod
da odlui." Poloim mu dlan na prsa i snano ga gurnem na vrata, razmiljajui kako bi lako bilo
spustiti dlan samo desetak centimetara, udariti svom snagom i zavriti s tim.
"Ti?" kae on, izrekavi to vie kao pitanje, krizu savjesti, nego kao optubu, kako je

158

Bosnaunited
namjeravao. "Ti, a ne Damen?"
Klimnem glavom, napeta kao puka, stojei u borbenom poloaju. Nita me nee sprijeiti
da se probijem u tu sobu. Podignem ruku, ali uto on kae:
"Jo uvijek nije prekasno! Jo uvijek ga moemo spasiti!"
Ukoim se, aka mi se zaustavi na pola puta, a ja nisam sigurna je li ovo prijevara ili ne.
Gledam ga kako vrti glavom, vidljivo uznemiren, dok govori:
"Nisam znao ... Bio sam siguran da je on ... koji mi je dao sve ... On mi je dao ivot ovaj
ivot! A bio sam tako siguran da je on ..."
Zaobie me i potri niz hodnik, dovikujui mi:
"Idi pogledaj kako je, a ja idem po protuotrov!"

159

Bosnaunited

Provalivi kroz vrata, prvo to ugledam jest Damen. Jo uvijek lei na futonu, jednako
mrav i blijed kao to je bio kad sam ga ostavila.
Drugo to ugledam jest Rayne. ui pokraj njega i vlanom mu krpicom otire lice. Oi joj
se raire kad me ugleda. Brzo podigne ruku i povie:
"Ever, ne! Ne prilazi! Ako eli spasiti Damena, ostani gdje jesi nemoj razbiti krug!"
Pogledam dolje, vidim neto bijelo i zrnato poput soli, posipano u savreni krug oko njih
dvoje. Zatim pogledam nju, pitajui se to eli, to joj je na umu i zato mi kae da ja moram ostati
izvan kruga, dok je ona unutra s njim. Primjeujem da izvan Ljetozemlja izgleda jo udnije
sablasno bijelo lice, sitan nos i usta, a goleme oi crne kao ugljen.
Ali kad mi pogled padne na Damena, kad vidim kako se s mukom bori za svaki dah, znam
da moram do njega, ma to ona kae. Ja sam kriva to je on u tom stanju. Ja sam ga napustila.
Ostavila ga. Bila sam glupa, sebina i dovoljno naivna da sam mislila kako e sve biti dobro samo
zato to ja tako elim i da e Ava ostati i pomoi mi.
Zakoraim naprijed, a stopalo mi je tik ispred ruba kruga, kad se pojavi Roman i vikne:
"Koga vraga ona radi ovdje?" Razrogaenih oiju zuri u Rayne koja jo uvijek ui pokraj
Damena, s druge strane nevidljive barijere.
"Ne vjeruj mu!" kae mi ona, pogledavajui as mene, as Romana. "Cijelo je vrijeme znao
da sam ovdje."
"Pojma nisam imao! Nikad je prije nisam vidio!" On vrti glavom. "Sori, mala, ali ne palim
se na katolike uenice. Volim ene koje imaju malo vie ivota poput Ever."
Roman prui ruku prema meni i prijee mi prstima niz cijelu duinu lea, ohladivi mi kou
na takav nain da poelim reagirati, ali suzdrim se. Samo duboko udahnem i trudim se ostati
smirena. Usredotoujem se na njegovu drugu ruku onu u kojoj dri protuotrov koji moe spasiti
Damena.
Jer na kraju, nita drugo nije vano, sve ostalo moe priekati.
Zgrabim bocu i odepim je. Zakoraim prema Rayneinu zatitnom krugu, kad mi Roman
stavi ruku na nadlakticu i kae:
"Ne tako brzo."
Zastanem, pogledavajui njega pa Rayne koja me gleda ravno u oi i kae:
"Nemoj to uiniti, Ever! to god ti kae, ne sluaj ga. Sluaj samo mene. Ava je bacila
protuotrov i pobjegla s eliksirom nedugo nakon tvog odlaska, ali sva srea da sam ja stigla ovamo
prije njega" Ona pokae prema Romanu, a oi su joj kao dva kruia najcrnje noi. "Treba tebe da
razbije krug, jer bez tebe on ne moe do Damena. Samo dostojni mogu ui u krug, samo oni s
dobrim namjerama. Ali ako sad zakorai unutra, Roman e te slijediti zato, ako ti je stalo do
Damena, ako ga zaista eli zatititi, priekaj dok se ne pojavi Romy."
"Romy?"
Rayne kimne, gledajui mene pa njega.
"Ona e donijeti protuotrov koji ne moe biti gotov prije mraka, jer treba energiju punog

160

Bosnaunited
Mjeseca da bi bio potpun."
Ali Roman samo zatrese glavom, smijui se.
"Kakav protuotrov? Ja sam jedini koji ga imam. Ja sam taj koji je napravio otrov. Koga
vraga ona zna?" Vidjevi zbunjenost na mom licu, on nastavi: "Zaista mi se ne ini da ima puno
izbora. Ako poslua nju ..." on pokae prstom prema Rayne "Damen e umrijeti. Ali ako
poslua mene, nee. Izbor je jednostavan, ne?"
Pogledam Rayne, gledajui je kako odmahuje glavom i upozorava me da ga ne sluam, da
ekam da doe Romy to e biti tek za nekoliko sati. Ali onda mi pogled padne na Damena pokraj
nje, ije disanje postaje sve plie i kojem je iz lica istekla sva boja ...
"A to ako me pokuava nasamariti?" upitam, usredotoivi se na Romana. Zadravam
dah ekajui da odgovori.
"Onda e umrijeti", odgovori on.
S mukom progutam i zagledam se u pod, jer ne znam to uiniti. Da vjerujem Romanu,
odmetnutom besmrtniku koji je i odgovoran za sve ovo to se dogaa? Ili da vjerujem Rayne,
jezivoj blizanki koja govori u iframa i ije mi namjere nikad nisu bile jasne? Sklopim oi i
pokuam se usredotoiti na vlastitu nutrinu, jer intuicija me nikad ne vara, premda se esto ne
obazirem na nju. Ali sad je frustrirajue tiha.
Pogledam Romana koji nastavi:
Ali ako te ne pokuavam nasamariti, on e ivjeti. Tako da jo uvijek mislim da nema
previe izbora ..."
"Ne sluaj ga", ree Rayne. "Nije on ovdje da ti pomogne, nego ja. Ja sam ta koja ti je onoga
dana u Ljetozemlju poslala viziju svih potrebnih sastojaka koje treba pronai ako ga eli spasiti.
Pristup akakom arhivu bio ti je onemoguen zato to si ve donijela odluku. I premda smo ti
pokuale pokazati put, pomoi ti i sprijeiti te da se pokua vratiti natrag kroz vrijeme, nisi nas
htjela posluati i sad ..."
"Mislila sam da mi ne moe itati misli." Pogledam je kroz suene oi. "Mislila sam da ti i
tvoja jeziva sestra nemate pristupa ..." zastanem i pogledam Romana, znajui da moram paziti to
u rei pred njim. "Mislila sam da ne moete vidjeti neke stvari."
Rayne me gleda, na licu joj je izraz oaja. Vrti glavom i kae:
"Nikad ti nismo lagale, Ever, nikad. I nikad te nismo zavaravale. Istina je da ne moemo
vidjeti odreene stvari. Ali Romy je empatiarka, ja sam pretkazivaica, a zajedno poimamo
osjeaje i vizije. Tako smo te i otkrile, a sve otada te pokuavamo voditi uz pomo podataka koje
naslutimo. Sve otkad nas je Riley zamolila da pazimo ne tebe ..."
"Riley?" zinem u udu, a eludac mi se stisne od munine. Kako je mogue da je ona
ukljuena u sve to.
"Upoznale smo je u Ljetozemlju i pokazale joj sve. ak smo zajedno ile u kolu u
privatnu kolu koju si je prikazala. Zato i nosimo ovo ", pokae na kariranu suknjicu i blejzer,
uniformu koju ona i Romy uvijek imaju na sebi. Sjetim se kako je Riley uvijek sanjala o odlasku u
neki internat, govorei da bi se tako rijeila mene. Zato i ima smisla da bi ga prikazala. "A kad je
odluila ..." nastavi ona, pogledavajui Romana prije no to e nastaviti: " ...prijei preko, zamolila
nas je da pazimo na tebe, ako te ikad sretnemo u Ljetozemlju."
"Ne vjerujem ti", kaem, premda nemam razloga ne vjerovati joj. "Riley bi mi rekla, ona bi
..." Ali onda se sjetim kako je jednom spomenula da je upoznala nekoga tko joj je pokazao

161

Bosnaunited
Ljetozemlje pa se zapitam nije li moda mislila na blizanke.
"Poznajemo i Damena. On ... pomogao nam je jednom ... davno." Opet me pogleda i samo
to nisam popustila kad kae: "Zato, molim te, priekaj jo nekoliko sati dok se ne pojavi Romy s
protuotrovom pa emo ..."
Pogledam Damena. njegovo onemoalo tijelo, blijedu i znojnu kou, upale oi, isprekidano
disanje koje sa svakim udahom i izdahom postaje sve tee i znam da inam samo jedan izbor.
Okrenem lea Rayie i pogledam Romana pa kaem:
"Dobro, reci mi to trebam uiniti."

162

Bosnaunited

LI

Roman klimne glavom, ne skidajui pogled s mene dok mi uzima protuotrov iz ruke i kae:
"Trebat e nam neto otro."
Zakiljim u njega, ne shvaajui.
"O emu govori? Ako je to zaista protuotrov kao to kae da jest zato ga onda
jednostavno ne moe popiti? Pa spreman je, zar ne?" eludac mi se gri pod teinom njegova
pogleda, tako vrstog i tako usredotoena na mene.
"I jest protuotrov, samo treba jo jedan sastojak da bude potpun."
Uvuem dah, znajui da sam to trebala oekivati, da ne moe biti tako jednostavno kad je u
pitanju Roman.
"Koji sastojak?" upitam, a glas mi je jednako drhtav kao i utroba. "Kakvu igru sad opet
igra?"
"No, no", nasmijei se on. "Nema brige. Nije nita komplicirano i sasvim sigurno nee
trajati satima", ree i mahne glavom prema Rayne. "Treba nam samo kapljica, dvije tvoje krvi i
moemo poeti. To je sve."
Zurim u njega, ne shvaajui. Kako bi par kapljica moje krvi moglo znaiti razliku izmeu
ivota i smrti? Ali Roman me samo pogleda, odgovarajui na pitanje u mojoj glavi:
"Da bismo mogli spasiti tvog besmrtnog partnera, on mora popiti protuotrov koji sadri
barem jednu kap krvi njegove istinske ljubavi. Vjeruj mi, to je jedini nain."
S mukom progutam, a mnogo se manje bojim krvarenja nego toga da me Roman nasamari i
da zauvijek izgubim Damena.
"Nemoj mi rei da se boji da nisi Damenova istinska ljubav, ha?" upita on, a kutevi usana
izviju mu se prema gore. "Moda da ipak pozovem Staciju?"
Dohvatim kare s police, uperim njihov vrh prema zapeu i spremim se zarezati kad Rayne
vrisne:
"Ever, ne! Nemoj to uiniti! To je trik! Ne vjeruj mu! Nemoj ga posluati, lae ti!"
Pogledam Damena, gledam kako mu se prsa s mukom diu i sputaju, tako sporo i drhtavo
da mi je jasno da nemam vremena za gubljenje. Duboko u sebi znam da mu je ostalo jo samo
nekoliko minuta, a ne sati. Zarijem kare u zapee, gledam kako vrh ulazi u moju ruku, zamalo je
slomivi na dva dijela. U zrak prsne pravi gejzir krvi, prije no to gravitacija prisili mlaz prema
dolje. ujem Raynein vrisak, tako prodoran da zaglui sve druge zvukove. Roman ui pokraj
mene i prikuplja moju krv.
Osjeam laganu slabost i vrtoglavicu, ali ve za nekoliko sekundi koa se spojila i rana je
zacijelila. Zgrabim bocu, ne obazirui se na Rayneine povike, i prekinem zatitni krug. Odgurnem
je u stranu, kleknem i podvuem prste Damenu pod iju, prisiljavajui ga da pije. Gledam kako die
sve plie i plie sve dok potpuno ne prestane disati.
"NE!" zavapim. "Ne moe umrijeti ne moe me ostaviti!"
Na silu mu ulijevam tekuinu u grlo, jer moram ga vratiti u ivot, kao neko on mene.
Privijem ga uza se, mislima ga tjerajui da udahne. Iskljuujem sve drugo dok se usredotoujem

163

Bosnaunited
samo na Damena, moju jedinu srodnu duu, mog vjenog partnera, moju jedinu ljubav, odbijajui
mu rei zbogom, odbijajui napustiti svaku nadu.
Kad je boca prazna, klonem mu na prsa, pritiem usne o njegove, punei ga svojim dahom,
svojom ljubavi, svojim ivotom. Mrmljam rijei koje je on jednom rekao meni:
"Otvori oi i pogledaj me!"
Ponavljam ih opet i opet ...
Sve dok me napokon ne poslua.
"Damene!" viknem, a suze se slijevaju s mog lica na njegovo. "O, hvala bogu, vratio si se!
Toliko si mi nedostajao i volim te i obeajem ti da te nikad vie neu ostaviti! Samo ... samo mi
oprosti molim te!"
On zatrepe i polako otvori oi, a usne mu se pokrenu, oblikujui rijei koje ne uspijevam
uti. A kad pribliim uho njegovim usnama, tako zahvalna to sam ooet s njim, na ponovni susret
prekine pljesak.
Polagano, neprekidno pljeskanje to dopire od Romana koji sad stoji iza mene, jer uao je u
krug, dok se Rayne skutrila u uglu sobe.
"Bravo!" kae on s podrugljivim izrazom na licu, zabavljajui se i pogledavajui mene pa
Damena. "Super si to izvela, Ever. Moram priznati da je bilo jako ... dirljivo. Nemam esto priliku
vidjeti tako ganutljiv ponovni susret."
Grlo mi se stisne, ruke mi se ponu tresti, a gr u elucu pojaava se, dok se pitam to sad
izvodi. Damen je iv, protuotrov je djelovao, to bi jo moglo biti.
Pogledam Damena, promatrajui kako mu se prsa pravilno diu i sputaju dok opet polako
tone u san, a zatim svrnem pogled prema Rayne koja me gleda razrogaenih oiju, s potpunom
nevjericom.
Ali kad se opet okrenem prema Romanu, sigurna sam da samo iskoritava posljednju
priliku da se malo zabavi na na raun, da je ovo samo bijedna predstava, sad kad je Damen spaen.
"Dakle, sad e se okomiti na mene, ha?" upitam, potpuno spremna boriti se s njim ako
treba.
Ali on samo odmahne glavom i nasmije se.
"A zato bih to uinio? Zato bih si uskratio zabavu koja je tek poela?"
Sledim se na te rijei, osjeajui kako panika u meni raste, ali trudim se ne pokazati mu.
"Nisam imao pojma da e biti tako laka meta, tako predvidljiva, ali dodue tako je to kad
je u pitanju ljubav, zar ne? Od ljubavi ovjek malo poludi, postane malo impulzivan, ak i
nerazuman, ne misli li?"
Suzim oi i pogledam ga. Nemam pojma o emu govori, ali znam da ne moe biti dobro.
"A ipak, nevjerojatno je kako si brzo pala na foru. Ni trunke otpora. Ozbiljno, Ever, zarila si
sama sebi kare u ruku praktiki bez ijednog pitanja. to me vraa na poetnu tvrdnju da ne valja
podcjenjivati snagu ljubavi ili je u tvom sluaju to bio osjeaj krivnje? Jedino ti to pouzdano
zna."
Zurim u njega, a u meni se poinje raati strana spoznaja da sam poinila uasnu pogreku
da me je ipak nekako nasamario.
"Tako si oajniki htjela dati svoj ivot za njegov, bila si tako voljna uiniti to god treba da
ga spasi, da je sve prolo tako glatko, mnogo lake no to sam oekivao. Dodue, moram priznati

164

Bosnaunited
da znam kako se osjea. Zapravo, ja bih bio uinio isto za Drinu samo da sam imao izbora." iba
me bijesnim pogledom, a oi su mu tako suene da izgledaju kao dvije gnjevne, mrane pukotine.
"Ali budui da ve znamo kako je to zavrilo, pretpostavljam da bi htjela znati kako e ovo zavriti,
tono?"
Pogledam Damena da provjerim je li jo uvijek dobro. Promatram ga kako spava dok
Roman nastavlja:
"Da, jo uvijek je iv, neka se tvoja lijepa glavica ne zabrinjava oko toga. Tek toliko da
zna, ivjet e jo mnogo, mnogo, mnogo godina. Ne boj se, nemam ga namjeru opet pokuati
ubiti. Zapravo, nikad mi i nije bila namjera ubiti ijedno od vas, ma to ti mislila. Premda, da budem
poten, moram te upozoriti da sva ova srea ima svoju cijenu."
"Kakvu cijenu?" apnem, zurei u Romana, a ne pada mi na pamet to bi mogao htjeti
osim Drine koje ionako vie nema. Uostalom, ionako sam spremna platiti svaku cijenu ako to znai
da u dobiti Damena natrag.
"Vidim da sam te uzrujao", zagugue on, vrtei glavom. "Ve sam ti rekao da e Damen biti
dobro. Zapravo, i vie nego dobro. Pogledaj ga samo! Vidi kako mu se ve vraa boja u obraze,
kako mu se tijelo popunjava? Uskoro e opet biti onaj stari zgodni mladac za kojega si uvjerena da
ga voli toliko da nema to za njega ne bi uinila, bez ijednog pitanja ..."
"Prijei na stvar", kaem, gledajui ga ravno u oi. Ve mi polako ide na ivce kako ti
odmetnuti besmrtnici imaju silnu potrebu hvalisati se i uvijek stavljati sebe u sredite pozornosti.
"A ne, ne", zavrti on glavom. "Ovaj trenutak ekao sam godinama i neu dopustiti da me se
pouruje. Zna, Damen i ja se ve dugo poznajemo. Upoznali smo se davno, davno, jo u Firenci."
Vidjevi izraz na mom licu, on doda: "Da, ja sam jedno od siroadi bio sam najmlai siroi, a
kad mi je spasio ivot, gledao sam na njega kao na oca."
"Znai da si Drinu smatrao majkom?" upitam jetko, promatrajui kako mu se lice
stvrdnjava, a zatim opet oputa.
"Teko", nasmijei se on. "Zna, ne bojim se priznati da sam volio Drinu. Volio sam je
cijelim srcem. Volio sam je isto onako kako ti misli da voli njega", pokae na Damena koji se sad
ve vratio u stanje u kakvom sam ga upoznala. "Volio sam je svakim djeliem svoga bia, sve bih
uinio za nju i nikad je ne bih ostavio ovako kako si ti napustila njega."
S mukom progutam, znajui da sam to zasluila.
"Ali uvijek se sve vrtjelo oko Damena. Damen, Damen i samo Damen. To je jedino na to je
mislila. Jedino to je vidjela. Sve dok nije upoznao tebe, a tada se Drina prvi put okrenula meni."
Nakratko se nasmijei, ali osmijeh brzo izblijedi. "Kao prijatelju", nastavi, praktiki ispljunuvi tu
rije. "Kao nekome tko joj moe pruiti utjehu i rame za plakanje", namrti se on. "Dao bih joj sve
to je htjela sve na svijetu ali ve je imala sve, a jedino to je jo htjela bilo je jedino to joj ja
nisam mogao ni htio dati: Damen prokleti Auguste." On zavrti glavom. "A na Drininu veliku
alost, Damen je htio samo tebe. I tako je poeo ljubavni trokut koji je trajao etiristo godina, trokut
u kojem je svatko od nas troje elio onoga koga nije mogao imati, ne odustajui, ne odriui se
nade sve dok ja nisam bio prisiljen na to, jer si je ti ubila. Pobrinuvi se da vie nikad ne moemo
biti zajedno. Pobrinuvi se da nikad ne spoznamo svoju ljubav ..."
"Znao si da sam je ja ubila?" dahnem, a eludac mi se svee u straan vor. "Cijelo to
vrijeme?"
On zakoluta oima.
"Mislim stvarno, pa naravno da sam znao!" nasmije se, savreno oponaajui Staciju u

165

Bosnaunited
njenu najgorem izdanju. "Sve sam lijepo isplanirao, premda moram priznati da si me prilino
zatekla kad si ga napustila. Podcijenio sam te, Ever, zbilja jesam. Ali svejedno sam se drao plana.
Rekao sam Avi da e se vratiti."
Ava.
Pogledam ga razrogaenih oiju, a ne znam elim li uope saznati to je bilo s jedinom
osobom za koju sam mislila da joj mogu vjerovati.
"Ah, da, tvoja dobra prijateljica Ava. Jedina osoba na koju si mogla raunati, tono?" kima
on. "Pa, jednom mi je itala tarot i to prilino dobro, ako smijem primijetiti. Nakon toga, ostali
smo u vezi. Zna li da je odmaglila skoro istog trena kad si otila? Uzela je i sav eliksir. Ostavila je
Damena samoga u sobi, ranjivog, bespomonog, bez obrane. Nije ostala ni toliko dugo da provjeri
je li tvoja teorija tona valjda je pretpostavila da ionako nikad nee saznati. Zna, stvarno bi
trebala biti malo opreznija u tome kome e vjerovati, Ever. Ne bi smjela biti tako naivna."
Slegnem ramenima. Ionako sad vie ne mogu nita uiniti. Ne mogu povui to sam uinila,
ne mogu vratiti prolost, sad samo mogu promijeniti ono to e se sljedee dogoditi.
"Oh da, bilo mi je super to kako stalno zagleda u moje zapee u potrazi za tetovaom
Ouroborosa", nasmije se on. "Pojma nisi imala da je moemo imati gdje nam je volja pa sam ja
odabrao vrat."
Stojim u tiini, nadajui se da e mi rei jo toga. Damen nije niti znao da postoje odmetnuti
besmrtnici, sve dok Drina nije postala zla.
"Ja sam zapoeo s tim", kimne on, poloivi desnu ruku na srce. "Ja sam osniva plemena
odmetnutih besmrtnika. Istina je da nam je tvoj prijatelj Damen dao prvi eliksir, ali kad je njegov
uinak poeo slabjeti, ostavio nas je da starimo i kopnimo, odbijajui nam dati jo."
Slegnem ramenima i zakolutam oima. Dar u obliku vie od stotinu godina ivota teko da
bi se moglo nazvati sebinim.
"Tad sam poeo eksperimentirati, uei od najboljih i najveih alkemiara na svijetu, sve
dok nisam nadmaio Damenovo djelo."
"To naziva uspjehom? To to si se okrenuo zlu? to si uzimao tue ivote kako i kad ti se
prohtjelo? To to si se igrao Boga!"
"inim to moram", ree i slegne ramenima, prouavajui si nokte. "Barem nisam ostavio
ostale siroie neka umru. Za razliku od Damena, meni je bilo dovoljno stalo do njih da sam ih sve
pronaao i spasio. I da, svako toliko unovaio sam i nekog novog. Ali uvjeravam te da nikad nisam
naudio nevinima, nego samo onima koji su to zasluili."
Pogledi nam se sretnu, ali ja brzo okrenem glavu. Damen i ja trebali smo to naslutiti, nismo
smjeli pretpostaviti da je Drina jedina.
"Zamisli onda moje iznenaenje kad sam se pojavio ovdje i zatekao ovu balavicu kako grli
Damena u svom malom zatitnikom krugu, dok njena jeziva blizanka tri naokolo i pokuava prije
mraka smukati protuotrov." Roman se nasmije. "Vrlo je uspjena u tome, moram dodati. Trebala
si priekati, Ever. Nisi trebala prekinuti krug. Njih dvije zasluuju mnogo vie priznanja no to si
im ti voljna dati, ali kao to ve rekoh ti si sklona vjerovati pogrenim osobama pa me to i ne
udi. No, dakle, da nastavim. I tako sam odluio ekati ovdje dok se ne pojavi i dok ne razbije
zatitnu barijeru a znao sam da hoe."
"Zato?" Pogledam Damena pa Rayne, koja je jo uvijek uala skutrena u kutu, previe
uplaena da bi se i pomaknula. "Od kakve ti je to koristi bilo?"

166

Bosnaunited
"Pa, to je ono to ga je ubilo", ree on i slegne ramenima. "Da nisi razbila zatitni krug,
mogao je tako ivjeti jo danima. Imala si sree da sam imao protuotrov pri ruci i da sam ga mogao
vratiti u ivot. Premda je cijena visoka jako, jako visoka to je uinjeno, uinjeno je. Nema
natrag. Ti to zna bolje nego itko od nas, zar ne?"
"Dosta", kaem, stisnuvi ake. Trebala bih ga se rijeiti, sad i zauvijek. Damen je sad na
sigurnom, vie ne trebamo Romana, znai da ne bi bilo nikakve tete.
Ali ne mogu to uiniti. Ne bi bilo u redu. Jer Damen je sad dobro, a ja ne mogu samo tako
eliminirati nekoga zato to ga smatram loom osobom. Ne mogu na taj nain zlorabiti svoju mo.
Od onih kojima je mnogo dano, mnogo se i oekuje, i tako to.
Opustim ake, ispruim dlanove, a on kae:
"Mudar izbor. Ne eli uiniti nita nepromiljeno, premda e uskoro doi u napast da to
uini. Jer, vidi, draga moja Ever, premda e Damen biti savreno dobro divan, krasan i zdrav i
sve to eli da bude bojim se da e ti zbog toga biti jo tee kad spozna da nikad ne moete biti
zajedno."
Gledam ga, ruke mi se tresu, pogled plamti, ali ne elim mu vjerovati. Damen je iv, ja sam
iva to bi nas moglo sprijeiti da budemo zajedno.
"Ne vjeruje mi?" On slegne ramenima. "Dobro onda, samo naprijed, konzumirajte svoju
ljubav pa e vidjeti. Ba me briga. Moja odanost Damenu prestala je prije nekoliko stoljea. Pa
neu imati nita protiv kad ga odvue u krevet, a on otegne papke." On se nasmijei, gledajui me
ravno u oi. Vidjevi izraz nevjerice na mom licu, Roman prasne u smijeh tako glasan da se od
njega trese cijela soba, dok se na kraju ne slegne oko nas kao crni plat propasti.
"Jesam li ti ikada lagao, Ever? Razmisli. Priekat u. Nisam li cijelo vrijeme bio iskren?
Okej, moda sam neke pojedinosti ostavio za kraj, to je pomalo zloesto, ali svakako i mnogo
zabavnije. Ali sad mi se ini da smo doli do toke kad treba sve karte staviti na stol pa bih htio da
ti bude jasno, kristalno jasno, da vas dvoje nikad neete moi biti zajedno. Meu vama ne smije biti
nikakvog kontakta u kojem dolazi do razmjene DNK. Za sluaj da ti jo uvijek nije jasno to to
znai, dopusti da ti objasnim kao malom djetetu: ne smijete razmijeniti nikakve tjelesne tekuine.
A u sluaju da ti i to treba prevesti, pa ... to znai da se ne smijete poljubiti, polizati, pljunuti jedno
drugome u usta, piti eliksir iz iste boce o, i naravno, ne smijete uiniti ono to svih ovih stoljea
niste stigli uiniti. Ukratko, ne smijete nita. Ili barem ne jedno s drugim. Jer ako to uinite, Damen
e umrijeti."
"Ne vjerujem ti", kaem, a srce mi tue, dlanovi mi se znoje. "Kako je to uope mogue?"
"Pa, moda nisam lijenik ili znanstvenik po zanimanju, ali jesam uio od najboljih. Znae
li ti to imena Albert Einstein, Max Planck, Sir Isaac Newton ili Galileo?"
Slegnem ramenima, prieljkujui da ve jednom prestane s nabrajanjem slavnih imena i da
nastavi priu.
"Najjednostavnije reeno, premda bi ga i sam protuotrov spasio tako to bi zaustavio
daljnju diobu ostarjelih i oteenih stanica, im smo dodali tvoju krv pobrinuli smo se za to da je
bilo kakav budui dodir s tvojom DNK opet potakne te tako preokrene cijeli taj postupak i ubije ga.
Ali ne moramo ii u znanstvene pojedinosti, dovoljno je da zna da nikad vie ne moete biti
zajedno. Nikad. Je li ti jasno? Jer ako to uinite, Damen je mrtav. Sad kad sam ti rekao, na tebi je da
odlui."
Zurim u pod, pitajui se to sam uinila i kako sam mogla biti tako glupa da mu povjerujem.
Jedva da i ujem kad mi kae:

167

Bosnaunited
"A ako mi ne vjeruje, samo naprijed, idi probaj. Ali kad otegne papke, nemoj doi meni
plakati na ramenu."
Pogledi nam se sretnu. Kao i onog dana u koli, osjetim kako me usie ponor njegova uma.
Osjeam njegovu enju za Drinom, njenu enju za Damenom, njegovu enju za mnom, svoju
enju za domom ... i znam da je sve to zavrilo ovime.
Zatresem glavom, istrgnem se iz njegova stiska, dok on nastavlja:
"O, gle, pa on se ve budi! Zgodan i zamaman kao i prije. Uivaj u ponovnom susretu,
maco, ali sjeti se da ne smije previe uivati!"
Pogledam preko ramena i vidim da se Damen mie, protee se i trlja oi. Zaletim se na
Romana, elei ga ozlijediti, unititi, elim da plati za ono to nam je uinio. Ali on se samo
nasmije i otplee mi izvan dosega, idui prema vratima, smjekajui se dok mi govori:
"Vjeruj mi, ne eli to uiniti. Moda ti jednoga dana jo zatrebam."
Stojim pred njim, tresui se od bijesa, i u napasti sam da mu zabijem aku u najranjiviju
akru i gledam kako zauvijek nestaje.
"Znam da mi sad ne vjeruje, ali uzmi si trenutak pa razmisli. Sad kad se vie ne moe
ljubakati s Damenom, jako brzo postat e vrlo usamljena. A budui da sam ja od onih koji
oprataju, bit u vie nego voljan popuniti prazninu koju e osjeati."
Suzim oi i stisnem ake.
"A tu je i jo jedna sitnica mala mogunost da postoji protuotrov za protuotrov ..."
Oi nam se sretnu i ja duboko uvuem zrak.
"Budui da sam ja napravio protuotrov, jedino ja znam zasigurno. Dakle, ako eliminira
mene, unitit e svaku nadu da biste jednoga dana moda ipak mogli biti zajedno. Jesi li voljna
preuzeti taj rizik?"
Stojimo tako, povezani na najgrozniji nain, nepomini, gledajui se u oi, sve dok me
Damen ne pozove po imenu.
Kad se okrenem, ne vidim vie nita osim njega. Opet velianstven kao prije, ustaje s
futona, a ja mu potrim u zagrljaj. Osjeam njegovu divnu toplinu dok privija svoje tijelo uz moje,
gledajui me kao prije kao da sam najvanija na cijelom svijetu.
Zakopam lice u njegova prsa, rame, vrat, a cijelo mi tijelo bridi od topline i trnaca dok
ponavljam njegovo ime, ljubei mu koulju. Upijam njegovu toplinu, njegovu snagu, pitajui se
kako u ikada skupiti hrabrost priznati mu strahotu koju sam uinila.
"Sto se dogodilo?" upita on, odmakne se i pogleda me. "Jesi li dobro?" Ogledam se po sobi,
vidim da vie nema ni Romana ni Rayne, Zagledam mu se u duboke tamne oi i upitam:
"Ne sjea se?"
On odmahne glavom.
"Niega?"
On slegne ramenima.
"Posljednje ega se sjeam jest petak naveer, na predstavi. A nakon toga ..." On zakilji.
"Kakvo je ovo mjesto? Ovo sigurno nije hotel Montage ..."
Naslonim se na njega i povedem ga prema vratima. Znam da mu moram rei bolje prije,
nego poslije, ali svejedno elim to odgoditi to due mogu. elim uivati u tome to je opet ovdje
to je iv i zdrav, i to smo opet zajedno. Siemo niza stube i ja otkljuam vrata od auta.

168

Bosnaunited
"Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad si bolje. No, duga je to pria pa ..." Gurnem klju da
upalim motor, a on mi poloi ruku na koljeno.
"Kamo emo sad?" upita on, a ja ubacujem u brzinu.
Osjeajui njegov pogled na sebi, duboko udahnem i iziem na ulicu, odluivi ignorirati
ono mnogo vee pitanje u njegovu stanju pa se samo nasmijeim i kaem:
"Kamo god elimo. Vikend poinje sad."

KRAJ DRUGE KNJIGE

169

Bosnaunited
[1] Fil. u indijskoj filozofiji (sustav Samkhya) pojam prostora, tvari, neba, srodan
nekadanjem pojmu etera u europskoj filozofiji

170