Katarina Peovi Vukovi

Mediji i kultura
Ideologija medija
nakon decentralizacije

izdava:
Naklada Jesenski i Turk
za izdavaa:
Mio Nejami
urednica biblioteke:
Irena Milii
urednik izdanja:
Ognjen Strpi
recenzenti:
dr. Saa Vojkovi
dr. Sanja Puljar DAlessio
grafiki urednik:
Boris Kuk
tisak: Stega tisak d.o.o., Zagreb
lipanj 2012.
www.jesenski-turk.hr

Katarina Peovi Vukovi

Mediji i kultura
Ideologija medija nakon decentralizacije

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, lipanj 2012.

Hvala Marku koji zna koliko je toga propustio zbog ove knjige i
Nini koja to jo ne zna, ali e saznati. Hvala Ognjenu Strpiu na bjesomunom itanju i plodnim raspravama. Hvala vrijednim itaima
i korektorima: Marku, Davorinu, Vesni, Mislavu i Ireni.

Sadraj

I. Medij je simptom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Mediji i demokratizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Kako je Marshall McLuhan izumio simptom . . . . . . . .
Jesu li mediji promijenili na svijet? . . . . . . . . . . . . . .
Medij je simptom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Tehnodeterminizam i postideologija. Informacijska dijeta
Radikalna tehnofobija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Robot-radnik. Znanstvena fantastika i realno . . . . . . . .
Kiborg i android udei strojevi . . . . . . . . . . . . . . .
Avatar i Lacan. Suelje za komunikaciju s prirodom . . . .
Tetris-efekt ili Avatar? Procesi pripitomljavanja Mree . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

II. Postoji li politika otpora nakon

decentralizacije? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Medij. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Digitalni mediji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Mrea kao distribuirani dijagram . . . . . . . . . . . . . . . . .
Jesu li YouTube snuff-filmovi univerzalnosti bez totaliteta? . .
Hegemonija otvorenih medija . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Mrea kao javna sfera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Tri kulture Mree ideja slobodne informacije . . . . . . . . .
Aproprijacija kulture otpora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Mrea kao alat za upravljanje ivotom . . . . . . . . . . . . . .
Alternativne kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zakoni. Nakon decentralizacije, centralizacija? . . . . . . . . .
Ekonomija osobnog i opeg. Amina/Jelena cinini subjekt
u potrazi za identitetom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

. 7
. 9
. 15
. 19
. 24
. 36
. 41
. 48
. 55
. 60
. 68

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

. 75
. 77
. 79
. 84
. 89
. 95
104
107
115
119
123
127

. 132

Manje ljubavi vie mrnje!

Uloga drutvenih mrea u revolucijama . . . . . . . . . .
Slacktivizam Che vuoi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Iskljuen iz Simbolikog, Julian Assange se vraa u Realno
kao paranoidna konstrukcija . . . . . . . . . . . . . . . . .
Facebook radikalna transparentnost . . . . . . . . . . . . .
III. Tri novomedijska oka u Hrvata . . .
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Severinin pornografski video
kao dar distribuiranog medija . . . . . . . . . . . . .
Odgovor tradicionalnih kultura. Cenzura blogova .
Virtualni premijer. Medij kao simptom politike. . .
IV. Praktiki realno: kompjutorske igre
Pasivni/aktivni subjekt . . . . . . . . . . . . . . . . .
Privid suludog vozaa . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Visoko/popularno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Algoritamske naracije kao igre drutva kontrole.
Lekcija suludog algoritma . . . . . . . . . . . . . .

. . 137
. . 141
. . 145
. . 151

. . . . . . . 157
. . . . . . . 159
. . . . . . . 160
. . . . . . . 165
. . . . . . . 170
.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

183
185
188
199

. . . . . . . 205

Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Biljeka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237

I. Medij je simptom 7

I. Medij je simptom

Mediji i kultura

I. Medij je simptom 9

Najpreciznije i najdiskriminativnije lokalno prouavanje efekata moe se pokazati

povrnim ako nismo dublje proniknuli u pojmove uzroka i posljedice, npr. izmeu neke
tehnologije i drutva, tehnologije i kulture,
tehnologije i psihologije, koji su u osnovi naih pitanja i koji najee odreuju nae odgovore (Williams, 1974: 2).

Mediji i demokratizacija
Mogu li Mrea i digitalni mediji demokratizirati nae drutvo? Dva
su najea odgovora na ovo pitanje. Prvi je sumorna metafora instrumentaliziranog ovjeka koji umjesto zakonodavca postaje instrumentom tehnologije, rtvom imperativa napretka i medijske manipulacije. Smatra se kako digitalni mediji i Mrea nee demokratizirati nae drutvo, ve oznaiti konani poraz slobodnog ovjeka i
prirodnih poredaka. Postoji drutveni konsenzus oko ideje utjecaja
tehnologije (medija, informacija) na suvremeno drutvo. Ideja autonomne tehnologije, bliska i ljevici i desnici, temeljno je obiljeena
tehnolokim determinizmom. Pierre Lvy je primijetio kako danas
vlada balistika metafora ili metafora udara, koja tehnologiju diskurzivno oblikuje kao projektil (kamen, granatu ili raketu), a kulturu,
drutvo i ovjeka kao ive mete (Lvy, 2001: 3). Otpor je uzaludan,
jedino to moemo jest prilagoditi se ili biti zgaeni pod kotaima
povijesti. Internet se tada ini posebno opasnom tehnologijom koja
instrumentalizira ovjeka. Kritiziraju se virtualizacija (dematerijalizacija komunikacije i devalvacija fizikog prostora), manipulacija
privatnim podacima koja proizlazi iz navodne kaotine strukture

10

Mediji i kultura

Interneta1, brisanje granice javnog i privatnog, itd. Mrea i digitalni

mediji se ne promatraju kao prekid i promjena medijskih tehnologija, ve konana potvrda vladavine masmedija.
Ako je prvi odgovor pesimistina vizija kraja, drugi je optimistina slika ope povezanosti i participacije. Internet se smatra alatom za intervencije u zbiljskom svijetu i monim orujem u procesu
osnaivanja korisnika. Pozdravljaju se povezanost, kolektivnost i sudjelovanje (Thacker, 2006: xi), kao i mogunosti igre identitetom ili
proizvodnje identiteta. Iako je Jean-Franois Lyotard postmodernu
proglasio dobom nepovjerenja u metanaracije, pria o Internetu se
oblikuje kao nova velika naracija. Ta pria zapoinje publicistikim
metaforama Mree kao elektronike granice ili informacijske autoceste, ali i znanstvenim elaboracijama o Mrei kao prostoru univerzalnosti bez totaliteta. Postmoderna filozofija, pie Pierre Lvy,
prerano je odbacila pojam univerzalnog, poistovjeujui ga s totalitarizirajuim. Mrea se od kraja osamdesetih godina prolog stoljea
javlja kao prostor meupovezanosti koji ne dozvoljava nikakve totalitarizme, tvrdi Lvy. Sa cyber-prostorom javlja se novi oblik univerzalnosti, univerzalnost bez totaliteta koja ukljuuje sve i omoguava
izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102).
Osnovni problem s prvim, tehnopesimistinim odgovorom je
nerazumijevanje strukturalnih karakteristika Mree i digitalnih me1

Treba li Internet pisati velikim ili malim slovom? Odluka ovisi o strukturi medija, razlici starih i novih medija, o emu e biti rije u drugom
poglavlju. Odluka dijela jezikoslovne struke da se Internet pie malim
slovom proizlazi iz nerazumijevanja i tretiranja Interneta kao svakog
drugog medija, a ne komunikacijskog kanala. Internet je vlastito ime
Mree (mree svih mrea). Internet pisan malim slovom odnosi se na
bilo koju mreu koja nastaje implementacijom internetskih protokola.
Odluka da se imenica pie malim slovom obrazloena je potrebom da
se imenuje medij, poput televizije, radija, itd. No Internet u tom smislu
i nije medij, na to upozorava Ognjen Strpi (2008). Vie o ovoj temi
moe se saznati i u raspravama na Usenet-grupi hr.sci.jezik. Uz termin
Internet, ovdje emo se koristiti i izrazom Mrea, u istom znaenju.

I. Medij je simptom 11

dija i problematiziranje decentraliziranih medija kao masmedija.

No Mrea nije masmedij, ve distribuirani, horizontalni medij koji
omoguava izravnu komunikaciju izmeu bilo kojih toaka. Kritika Mree i digitalnih medija kao autonomnih zagaivaa prirodnih
poredaka nasljeuje dugu tradiciju kritike masmedija kao alata instrumentalizacije ovjeka. Era radio-televizijskog odailjanja povezuje se sa slikom pasivnih konzumenata, nevinih rtava hegemonije
masmedija koje se esto prikazuje karikaturalno, kao pretile osobe s
daljinskim upravljaem u ruci, koje lijeno mijenjaju programe.
Theodor W. Adorno i Max Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva piu o uniformiranosti proizvoda kulturnih industrija, standardizaciji potronje kao neposrednoj posljedici standardizirane industrijske proizvodnje. Kao to se roba iroke potronje proizvodi na traci,
tako se i kultura proizvodi industrijski, zbog ega ona vie i ne moe
biti neka originalna, kritina vizija zbilje, tvrde Adorno i Horkheimer.
Jedina uloga kulture, kao i svih drugih industrija jest da ponudi to
vie izbora, prikrivajui injenicu da su svi ti izbori lani. Masmediji
su unificirani sistemi za proizvodnju programa. Kultura danas svemu namee slinost. Film, radio, revije predstavljaju sistem. Svaki je
odjeljak skladan u sebi i suglasan s drugima (1989: 126). Korak koji
je znaio konanu standardizaciju, uniformiranje medija bio je korak
od telefona k radiju, korak od komunikacijskih medija, koji jo uvijek
nude aparaturu za direktnu komunikaciju, jer je telefon jo liberalno
doputao sudionicima da igraju subjekt (1989: 128), prema jednosmjernim masmedijima koji korisnike pretvaraju u pasivne konzumente. No ukoliko je ustolienje masmedija bio korak od komunikacije prema autoritarnom izlaganju gledatelja i sluatelja unificiranim
programima, onda je Mrea revizija jednog procesa, korak u drugom
smjeru, prema slobodnoj komunikaciji. Adorno i Horkheimer izdvajaju kulturu radio-amatera kao onu koja se ipak odupire standardizaciji. Mrea se krajem osamdesetih oblikuje kao horizontalni medij i
razvija prakse sline radio-amaterizmu, horizontalnoj komunikaciji

12

Mediji i kultura

subjekata, pri emu svatko moe komunicirati sa svakim.2 Internet

je upravo jedna aparatura za odgovore koja je nedostajala radiju koji
je, kako piu Adorno i Horkheimer, usprkos potencijalu, pokleknuo i
razvio se u jednosmjerni medij. Bertolt Brecht je 1932. godine u eseju
Radio kao sredstvo komunikacije upozoravao kako bi radio mogao
biti najbolji mogui komunikacijski instrument javnog ivota, kada
bi umjesto emitiranja znao i primati, dozvolio sluateljima da govore a ne samo sluaju, kada bi znao kako sluatelja dovesti u odnos,
umjesto izolirati ga, odnosno kada bi iskoraio iz posla nabave i angairao svoje sluatelje kao dobavljae (1993: 15), zakljuuje Brecht.
Pesimistine deskripcije Mree uglavnom zanemaruju promjenu
koja se desila u strukturi medija. Mrea je oznaila decentralizaciju emitiranja, dok su digitalni mediji osigurali alate za proizvodnju
medijskih sadraja. Stoga kritiari medija zbog strukturalnih razlika
masmedija i Mree, iako to ine, ne bi trebali manipulaciju medija
ilustrirati slikom pretilih, nezainteresiranih osoba ispred ekrana. To
ne znai kako je mogue jednostavno odbaciti ideju kako ivimo u
doba hegemonije masmedija i sloiti se s optimizmom prisutnim u
Lvyjevoj krilatici o Mrei kao prostoru bez totaliteta. Iako se struktura medija izmijenila, ona i dalje ocrtava neki drutveno-povijesni
projekt koji je odgovoran i za pojavu distribuirane arhitekture Mree. No Mrea je projekt drutva informacijskog, a ne industrijskog
kapitalizma. Dananje interpretacije jednostavno nastavljaju kritizirati masmedije, no one se nisu uhvatile u kotac s drutvenim
okvirom koji de facto osuuju Adorno, Horheimer i Marcuse u
kritici industrijskog kapitalizma. Herbert Marcuse u ovjeku jedne
dimenzije (1989) elaborira ideju instrumentaliziranog ovjeka kako
bi upozorio na proturjenosti politikog projekta i uao u dijalog s
klasinim marksizmom i tezom osloboenja ovjeka putem ukidanja rada. Paradoks takve instrumentalizacije proizlazi iz temeljno
oslobodilakog potencijala tehno-znanosti, no kako je tehnologija
2

Kulturu radio-amatera Adorno i Horkheimer ipak moraju odbaciti jer

su radijski amateri jo uvijek bili odozgo organizirani (1989: 128).

I. Medij je simptom 13

sama po sebi postala ideologijom i oblikom vladavine, primarni cilj

tehnolokog potpuno se izokree. Marcuseu je cilj upozoriti kako
se iza jednog projekta racionalnog djelovanja, vladavine znanosti i
tehnologije, skriva sama kapitalistika ekonomija, prikazujui se kao
neutralna, maskirajui time klasni sukob. Dakle iako Marcuse upozorava na totalitarizam tehnologije, sistema proizvodnje, on to ipak
ini kako bi upozorio na tehnologiju ne kao autonomni subjekt, ve
kao instrument jedne politike.
Danas se kritika (novih) medija nije odmaknula od kritike drutva Velikog brata, Gbelsove galaksije i slinih pojednostavljenja koje
medije predstavljaju kao oblik opijuma za narod. Instrumentalizirani ovjek topos je mnogih optunica koje se osim Marcuseom
nadahnjuju i Tehnolokim drutvom (1964) Jacquesa Ellula, i Mitom
o maini Lewisa Mumforda koji osuuje tehnoloki imperativ kao
najprimitivniji tabu (1986). No najee je kritika medija nastavak kulturalnim studijima poznate prakse koju je Richard Hoggart
nazvao pristupom zaepljena nosa. Ukoliko se takve kritike uope
osvru na razliku Mree i masmedija, tada se Mreu smatra mjestom
praznog egzibicionizma koje svakom subjektu osigurava pet minuta
slave. U najboljem sluaju, ukoliko se kritiari osvru na razlike u
proizvodnji medijskih sadraja izmeu masmedija i Mree, tada se
istie narcizam subjekata koji sada Mreu koriste kao tribinu promoviranja vlastita besmisla. Elitistikom pogledu na kulturu Stuart Hall
je poruio, a ovdje moemo samo ponoviti:
Zbog takvog se miljenja moemo osjeati dobro, pristojno i samozadovoljno zbog kleveta upuenih agentima masovne manipulacije i prijevare, odnosno kapitalistikim kulturnim industrijama, no to gledite [ne] moe dulje opstati kao
vjerodostojan dokaz kulturalnih veza, a jo je nesigurnije da
ono moe opstati kao socijalistiki pogled na kulturu i prirodu
radnike klase (Hall, 2006: 302).

Budui da je Mrea strukturalno decentralizirala proizvodnju

sadraja, elitistika kritika jo je u nezgodnijem poloaju. Mrea

14

Mediji i kultura

poiva na opoj povezanosti (poruke su povezane s drugim porukama, a svaki tekst s drugim tekstovima) koja nas vraa u zajednicu
predpismenog doba, a koju su prieljkivali tehno-optimisti poput
McLuhana. Kako je McLuhan primijetio, tiskani mediji su dekontekstualizirali poruke, koje je potrebno vratiti u kontekst situaciju slobodne dvosmjerne komunikacije. Sa cyber-prostorom, tvrde
mnogi McLuhanovi nastavljai, moemo govoriti o globalnom selu,
novom kvazi-plemenskom, holistikom drutvu. Zbog promijenjene strukture medija, danas se kritici instrumentaliziranog ovjeka
lako suprotstaviti utopijskim vizijama digitalnih medija i Mree kao
interaktivnih medija kulture amatera. Struktura medija potaknula
je optimistine ocjene, poput one Pierrea Lvyja o Mrei kao univerzalnosti bez totaliteta. Oni koji su optimistini prema demokratskim
potencijalima digitalnih medija i Mree esto su oni koji su sposobni
strukturalno promatrati medije. Da bi se protumailo hegemoniju u
eri decentraliziranih medija, potrebno je primijetiti da se ideologija
oblikuje i prakticira na nov nain i u novom kontekstu. U doba informacijskog kapitalizma dolo je do transformacije samih kulturnih
industrija zbog ega neki digitalne medije i Mreu promatraju kao
medijske materijalizacije ideje otvorenosti, implementacije individualnih sloboda do sada deprivilegiranih korisnika masmedija. Medijski studiji su, usprkos problemima i epistemolokoj neistoi, vrlo
rano upozorili na specifinu sljepou drutva, hipnozu medija koja
proizlazi iz nerazumijevanja vanosti strukture tehnologije. Medij je
poruka, aforistina maksima Marshalla McLuhana, iako otvorena za
razne interpretacije, nuan je temelj jedne materijalne analize medija. Ta orijentacija esto znai ulazak u polje tehnikih studija (raunarstva i komunikacijskih tehnologija). No medijski materijalizam je
neophodan ukoliko se eli sprijeiti relativizam kritike hegemonije
medija koja izjednaava masmedije i Mreu.3 No iako je materijalna
3

Kako je cilj medijskih studija sprijeiti pogrene premise koje esto

ograniavaju kritiku analizu, neki teoretiari medija zastupaju ideju
kako bi se medijski studiji danas trebali definirati kao softverski studiji (Fuller, 2008; Manovich, 2008). Softverski studiji bi se temeljili na

I. Medij je simptom 15

analiza medija dobar temelj za analizu ideologije medija, problemi

s kojima se suoava medijska analiza time su dublji i kompleksniji.

Kako je Marshall McLuhan izumio simptom

Jedna analogija koju je iznio Jacques Lacan, kako je navodno Karl
Marx izumio simptom, zbog ega Slavoj iek pie o otkriu drutvenog simptoma, moe se primijeniti kako bismo uputili na vanost
i dosege projekta Marshalla McLuhana. Iako naizgled nema nita
zajedniko s podrujem politike ekonomije i psihoanalize analiza
strukture medija ima srodan cilj kritiku fetiizma sadraja. Karl
Marx je nastojao da se u tajnu robne forme (odreenje vrijednosti
robe pomou radnog vremena) prodre izbjegavajui privid robnog
fetiizma prema kojem vrijednost robe ovisi o pukom sluaju; Sigmund Freud je upozorio na privid samorazumljive veze izmeu sna
i znaenja sna; dok nas je Marshall McLuhan uputio na privid fetiizma sadraja medija. Konvencionalni stav prema medijima zapravo
nudi pregled sadraja. Danas nije nita manje potrebno ponavljati
McLuhanov eksperiment, jer se analize komunikacije na drutvenim
mreama nisu odmaknule od elitistikih kritika besmislenih Facebook statusa, devalvacije prijateljstva, nasilja u igrama, itd. Kako smo
uglavnom fascinirani sadrajem, nasiljem u kompjutorskim igrama
ili banalnim temama na drutvenim mreama, znaaj medija ostaje
skriven. Takav je eksperiment odvajanja strukture od njegova sadraja kljuan za razumijevanje uloge digitalnih i mrenih anrova,
komunikacijskih praksi i umjetnikih oblika. Vanost takvog obrata
u razumijevanju medija naglaavao je McLuhanov nasljednik Paul
Levinson, ukazavi na banalnu injenicu da je telefon medij znaajniji od poruka koje se njime odailju (Levinson, 2001). Marshall Mcmaterijalnom opisu i analizi digitalnih medija od njihovih fundamentalnih razina raunarstva, nadalje, kako bi se proniknulo u proces kulturalnog transkodiranja pri kojem raunalni sloj utjee na kulturalni
(Manovich, 2001: 63).

16

Mediji i kultura

Luhan je esto navodio primjer elektrine svjetlosti koja je posebno

pogodan medij za analizu strukture, jer predstavlja medij bez sadraja. Ljudi elektrinu svjetlost obino samo primjeuju ako se koristi za
ispisivanje nekog oglasa, upozorava McLuhan, no tada se ne opaa
svjetlost, ve sadraj. McLuhanova maksima medij je poruka, esto
je pogreno interpretirana kao manifest protiv sadraja. No ona se
zapravo osvre na opasnosti fetiistikog pogrenog prepoznavanja
sadraja kao mjesta znaaja medija. Sadraj medija soan je komad
mesa koji nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara (McLuhan,
2008: 22). Maksima sadraj svakog medija je drugi medij4 upozorava
na praksu svakog novog medija da kao svoj sadraj kooptira stari
medij, ali i na nemo interpretatora da itajui sadraj dospije do
znaenja medija.
Kod medija, kao i kod rada sna, postoji dislokacija, premjetanje
znaenja koje nije transparentno. U tom smislu, uloga medijskih studija je srodna ulozi psihoanalize kako bismo dospjeli do uinaka
medija moramo se obuiti za itanje simptoma koji nam otkrivaju
dublju strukturu odgovornu za njihov znaaj. McLuhan je oscilirao
izmeu optimizma i pesimizma kada je bilo rijei o prirodi toga
znaaja, no bio je siguran da se mo medija ne krije u sadrajima,
ve njihovoj strukturi, koja je, tvrdi mimetska. Mediji oponaaju na
ivani sustav, zbog ega postaju zamjena za taj sustav. Automatizacija, tvrdi, donosi nove uzorke ljudske komunikacije koji tee ukidanju radnih mjesta, ali i mogunost novih uloga za ovjeka, duboku
ukljuenost u rad i komunikaciju koju je mehanika tehnologija unitila (2008: 13). Drugim rijeima, ulazimo u doba elektronikih medija i automatizacije proizvodnje koja ukida mehaniku, industrijsku
paradigmu, odgovornu za otuenje subjekata od tehnologije koju
McLuhan smatra odgovornom za dijeljenje i razdvajanje svega kao
nain kontrole. Ovo je otvaranje studije gotovo u tonu marksistike

Sadraj pisma je govor, upozorava McLuhan, sadraj novina je pisana

rije, sadraj telegrafa je tisak, sadraj govora je misao, filma roman,
kazalina predstava ili opera, itd. (McLuhan, 2008).

I. Medij je simptom 17

politike ekonomije. Naravno, McLuhan kao katoliki humanist u

tomistikoj tradiciji, ne kritizira industrijsku proizvodnju zbog otuenja radnika od sredstava proizvodnje, ve mu je zadaa upozoriti
na vezu tehnologije (medija) i naih spoznajnih mogunosti. No to
je upravo ona toka koja povezuje i Karla Marxa s psihoanalizom.
Ono to je marksistika analiza otkrila, zapravo je klju razumijevanja koji nam omoguuje da izvedemo sve druge vrste fetiistike
inverzije (iek, 2002: 33). Marksistika analiza strukture robe prije
svega prua klju za rjeavanje temeljnog pitanja teorije spoznaje
(iek, 2002: 34). Zbog strukturalnog prijeloma koji donosi McLuhanova teorija medija ona je takoer jedna spoznajna teorija kao temelj medijske analize. Prvi cilj McLuhanove analize je homologan
Freudovom i Marxovom projektu razbijanja privida prema kojem se
ini kako predmet spoznaje (san, roba, medij) nije nita drugo do
puka i besmislena zbrka, prema kojem njegova vrijednost (robe, sna,
medija) ovisi o pukom sluaju. S gledita naina na koje je stroj promijenio nae uzajamne odnose, te odnose prema nama samima, nije
bilo ni najmanje vano je li proizvodio kukuruzne pahuljice ili Cadillace, pie McLuhan (2008: 13). Kritiari medija zakljuit e kako je
virtualizacija zbilje, do koje dolazi zbog upotrebe virtualnih medija,
logini nastavak devalvacije zbilje putem masmedija. No ne postoji
nita prirodno u virtualizaciji zbilje putem digitalnih medija i Mree.
Kritiari kompjutorskih igara zadravaju se na sadraju i grafici
igara podrazumijevajui kako je za realizam u igri (uronjenost igraa
u virtualni svijet) odgovorna kompjutorska grafika i pria. No realistine kompjutorske igre ovise najveim dijelom o algoritamskom
sloju igre koji kritiarima ostaje nevidljiv. Realizam u igri proizlazi
iz specifine narativne kontekstualizacije algoritma, kao i njegove
dekontekstualizacije u procesu igre. Iako nam se ini da gradimo
gradove, vozimo utrke ili ivimo ivote mafijaa, ono to uistinu inimo jest da mijenjamo stanje stroja (Juul, 2005). Isti je problem
u korijenu razumijevanja komunikacije na drutvenim mreama.
Umjesto sadraja tih konverzacija, koji uistinu mogu biti banalni,
ono to promie kritiarima drutvenih mrea jesu mreni proto-

18

Mediji i kultura

koli odgovorni za strukturu i politiki karakter drutvenih mrea.

Medijski studiji inzistiraju na razlici masmedija i novih medija. Ovo
inzistiranje je kljuno jer ne moemo ideologiju mree i ideologiju
televizije tumaiti ukoliko ne uoimo razlike u njihovoj strukturi.
Ideologija Facebooka, ukoliko ona uope postoji, mora biti u vezi s
njegovom strukturom, kao to ideologija Mree mora biti u korelaciji s mrenim protokolima, itd.
Ukoliko je Sigmund Freud odgovoran za razumijevanje simptoma, a Karl Marx drutvenog simptoma, tada je Marshall McLuhan postavio temelje za jedno razumijevanje medija kao simptoma.
Logika tog simptoma McLuhanu ipak izmie. Za Freuda je zadatak
otkrivanja fetiizma sadraja imao i drugi stupanj, koji nalazimo i u
Marxa, a na koji upozorava Slavoj iek u svojem simptomatskom
itanju strukture robe. Ako je prvi cilj bio razbijanje naturalizacije
veze predmeta spoznaje (sadraja medija, sna, robe) i njegova smisla (znaaja medija, znaenja sna, vrijednosti robe), drugi cilj bio bi
osloboditi se fascinacije tim jezgrom oznaavanja u prikrivenom
znaenju sna u Freudovom sluaju, odnosno u Marxovu sluaju fascinacije tajnom skrivenom iza robne forme (injenicom da je
rad izvor ekstra-profita). Meutim, McLuhan, nije poduzeo drugi
korak, poduhvat otkrivanja tajne te forme same, zbog ega i on i
njegovi sljedbenici ostaju limitirani strukturom medija5, a njihova
transformativna teorija i danas uglavnom slui kao bogat spremnik
tehno-eshatolokih metafora o otuenju.6 McLuhanova teorija ostaje
5

Upravo kao to se pojednostavljeno razumijevanje Marxova djela zadralo na razumijevanju formule otuenja. Radnik je, tvrde kritiari, u
trgovinskim ekonomskim odnosima sveden na stvar, otuen (od proizvoda svojeg rada). No Marx je na vie mjesta zapisao kako je ovjek
uvijek objektiviziran na neki nain. Problem je to se u ovoj objektivizaciji inzistira na prirodnosti odnosa rada i robe rad postaje roba
kao svaka druga, dok ona to nije jer ona stvara viak vrijednosti na
emu se temelji kapitalizam (o emu je Marx pisao u eseju Nadnica,
vrijednost, profit).
McLuhan upozorava na mranu stranu tehnolokog, mogunost da

I. Medij je simptom 19

limitirana zbog fascinacije samim prikrivenim znaenjem medija

do kojeg se moe doi jedino putem odbijanja privida sadraja. Tajna
misija medija tada se otkriva kao misija autonomne tehnologije, medija koji ovjeka ele podrediti svojim ciljevima. McLuhanovi radovi
ne daju odgovor na pitanje to uope znai pojava elektronikih medija? Odnosno, McLuhanov odgovor je tehno-deterministiki. Doba
elektronikih medija zapoinje sluajnim izumom, koji mijenja kartografiju itave civilizacije, obiljeivi kraj Gutenbergove galaksije.

Jesu li mediji promijenili na svijet?

Problematina pretpostavka tehnolokog determinizma koju medijski studiji nasljeuju od Marshalla McLuhana onemoguuje razumijevanje drugog polja kojim e se baviti ova studija ideologije medija.
Za McLuhana i njegove nastavljae poruku medija jednostavno predstavlja njegova struktura, a ta se struktura smatra odgovornom za
transformaciju drutva. Prouiti strukturu medija u mcluhanovskom
se postane pijunom u rukama tehno-medija. ovjek ne predstavlja
vie od spolnih organa svijeta strojeva, kao to pela predstavlja spolne organe svijeta biljaka jer u konanici funkcija ovjeka je da stroju
omoguuje da se oplouje i razvija nove i nove oblike, tvrdi McLuhan (2008: 45). Iako svijet strojeva uzvraa ovjekovu ljubav, nudei
nam ekstenziju sredinjeg ivanog sustava, zbog nezatienosti tog
ivanog sustava sam kornjain oklop, medijska struktura, moe se
okrenuti protiv ovjeanstva i postati zloban (McLuhan, 2008: 45).
Prouavanje medija tako se namee kao temeljna strategija preivljavanja u tehnologiziranim drutvima koja su uglavnom nesvjesna moi
medija. (McLuhan je smatrao kako tek umjetnici mogu naslutiti promjene, dok je drugima temeljni spoznajni alat teorija medija.) Takvo
poimanje povijesti, svijesti, kulture i drutva kao tehnolokih proizvoda rezultiralo je ne samo tehnodeterminizmom, ve i primitivistikim i evolucionistikim zakljucima (McLuhanova teza nazadno je
nadmono) koji ignoriraju politike, ekonomske i kulturalne uvjete
tehnologijske moi.

20

Mediji i kultura

smislu znai otkriti mehanizam povijesnih mijena kao mijena tehnoloko-medijskih sustava. Za McLuhana kulturalna vanost medija ne
krije se u njihovu sadraju, ve u nainu na koji, autonomno, mijenjaju nae vienje svijeta.7 Ideja progresa je u temeljima tehnolokog
determinizma, pa je jednako bitna za viktorijanskog doba u kojem
je razvoj mjeren industrijskim pojmovima: brzina kretanja, brzina
proizvodnje i za post-industrijsko doba i pojmove informacijskog
drutva ili kompjutorskog doba (Murphie/Potts, 2003:12). Tehnodeterminizam podrazumijeva drutvo koje oblikuju dominantne
tehnologije: doba parnog stroja parni stroj, informacijsko doba
informacijske tehnologije, itd. Koncepti poput akustikog prostora
Marshalla McLuhana ili psihodinamike medija Waltera Onga, iako
su naznaili bitan pomak prema razumijevanju medija, oblikovani su
oko ideje da su tehnologije i mediji transformativne snage drutva.8
Torontska kola se i nazivala transformativnom teorijom tehnologije
jer su sljedbenici Marshalla McLuhana zastupali ideju da je politika
samo odgovor na tehnoloke transformacije, a povijest zapravo povijest smjene medijsko-tehnolokih modela. (Poznato je kako je McLuhan radio smatrao presudnim za Hitlerov politiki uspjeh koji bi,
tvrdio je, izostao da je medij emitirao i sliku.) Gotovo da nema studije
o medijima koja ne zapoinje konstatacijom da su komunikacijske
tehnologije (novi mediji, informacijske tehnologije, itd.) promijenile na svijet i ubrzale komunikaciju. Pitanje koje logino slijedi ovu
tezu je u kojem smjeru su tehnologije promijenile na svijet? Mreu
se danas diskurzivno prikazuje na dva naina: kao jo jedan masmedij
7

Termin tehnoloki determinizam je uveo teoretiar Thorstein Veblen

1920. godine, iako je ideja starija. (Murphie/Potts, 2003: 12)
Walter Ong u studiji Orality and Literacy: The Tehnologizing of the
World iz 1982, godine definira psihodinamiku kao kretanje uma,
oblikovanje uma u razliitim strukturama pismenosti i usmenosti.
Ong je razlikovao psihodinamiku usmenosti, psihodinamiku pismenosti i psihodinamiku elektronikih medija koji predstavljaju svojevrsni povratak usmenosti, pa Ong pie o televiziji kao mediju druge
usmenosti.

I. Medij je simptom 21

koji zagauje do sada harmonine drutvene odnose, prirodne poretke, druenja u fizikom prostoru, itd. ili kao medij demokratizacije,
osnaivanja korisnika, koji upravo zato to dematerijalizira komunikaciju osigurava dekonstruiranje pozicija moi. No nije li refren
o medijima koji su promijenili na svijet zapravo sumnjiva krilatica?
Ukoliko postoji devalvacija prijateljstva na drutvenim mreama, ili
otuenje igraa mrenih igara, nisu li te pojave samo drutveni simptomi, a ne ishodi utjecaja digitalnih medija i Mree? Isto se pitanje
moe postaviti i optimistikoj interpretaciji.
Pitanje proizlazi iz jedne dogmatske premise, pretpostavke tehnolokog determinizma o utjecaju medija. Krenimo od injenice
kako je ova popularna sintagma suvremena izvedenica razumijevanja uloge televizije, njezina utjecaja na drutvo u drugoj polovici
dvadesetog stoljea. Toj se ideji suprotstavio Raymond Williams svojoj studiji Television: Technology and Cultural Form, kojoj je namijenio gotovo apsurdnu zadau. Williams je posumnjao u ideju da je
televizija promijenila na svijet (Williams, 1974: 1) i odluio se posvetiti kritici uvrijeenog poimanja medija kao imbenika promjene,
projektila koji pogaaju kulturu i mijenjaju na svijet. Takav pogled
odvaja tehnologiju od drutva predstavljajui tehnoloka otkria kao
samo-generirajua i neovisna. Ovdje se upozorava na zamjenu uzroka i posljedice koja je i danas temeljni problem interpretacije medija.
Za Williamsa, osnovno pitanje nije kako su tehnologije promijenile na svijet?, ve koju drutvenu potrebu zadovoljavaju moderne
tehnologije? Jedna poetina slika ilustrira drutvo televizije. Kako
primjeuje Williams, u obiteljskim dramama Antona Pavlovia ehova likovi provode vrijeme na prozorima ekajui vijesti izvana. To
je oslukivanje navijestilo novo doba i potrebu za novim aparatom
transmisije ideologije. To je drutvo definirano dvama paradoksalnim, no ipak duboko povezanim tendencijama modernog industrijskog ivljenja: s jedne strane mobilnou, s druge sve oitijom
samodostatnou obiteljskog doma (Williams, 1974: 19). U drutvu
mobilne privatizacije pojavljuje se potreba za aparatom koji bi pomirio djelominu autonomiju privatnih prostora porodinog doma i

22

Mediji i kultura

njihovu ovisnost o financiranju izvana (ovisnost o kojoj nabolje svjedoe raspadi porodica u doba ratova i ekonomskih kriza). Ukratko,
prislukivai i nijema zrikala, kako je sluatelje radija i gledatelje
televizije nazvao Paul Levinson, nisu onijemili zbog tehnologije, ve
zbog socijalnih uvjeta ivota u drutvu mobilne privatizacije.
Kao i televizija, i Mrea je proizvod drutva, novih tendencija
i promijenjenih drutvenih uvjeta. Drutvo mobilne privatizacije, koje opisuje Williams, nije se izmijenilo u dvjema tokama, to
drutvo u velikoj mjeri poiva na mobilnim pojedincima i samodostatnim domovima. No razmjetanje sredinjeg ureaja, kako u prostornom smislu (raunalo nema vie centralno mjesto u kui) tako i
metaforikom, indikator je decentralizacije moi ideolokog aparata.
Ideoloki aparat se izmijenio na dva naina. Vie uope nije rije o
ideolokom aparatu drave ve etatistiko-korporacijskom aparatu.
I drugo, taj aparat je uistinu svjetonazorski otvoren, jer je pokretan
profitom, a ne kulturom, civilizacijom, zbog ega je tom aparatu sve
manje potreban centralizirani sustav odailjanja, a sve vie decentralizirani sustav nadzora korisnika-potroaa.
Preispitati ideju kako je tehnologija promijenila nae ivote, temelj je Williamsove drutvene teorije medija, ali i svake kritike teorije. Zadaa kritikih medijskih studija je preispitivanje tehnodeterministike vizije medija, kao samorazumljive, prirodne veze tehnologije i kulture koja je danas postala dio diskurzivnoga znanja o
medijima. Kritike studije Jonathan Culler nazvao je osporavanjem
zdravog razuma (Culler, 2001). I kritika tehnolokog determinizma
svojevrsno je osporavanje zdravog razuma. Zdrav razum privilegirano je mjesto drutvene borbe za nadmo i vodstvo ukratko za
hegemoniju, pie Stuart Hall (1996: 43). Sloili bismo se sa sociologinjom Danah Boyd koja smatra kako bi odbacivanje tehnolokog
determinizma danas trebala biti mantra medijskih studija (Boyd,
2009). To nije jednostavna misija, jer je tehnoloki determinizam dio
kolektivne strukture osjeaja.
Nije lako umai zdravom razumu, pa to ne uspijeva ni Pierreu
Lvyju koji zapoinje svoju studiju upravo odbacivanjem ovog or-

I. Medij je simptom 23

todoksnog pogleda na tehnologiju da bi i sam zapao u probleme

tog svjetonazora proglaavajui Mreu prostorom univerzalnosti
bez totaliteta. Ono to se kritiarima Mree ini oitim Lvy previa
upravo zbog tehnolokog determinizma. Nema prikladnijeg medija
za promociju politiki nekorektnih stavova, prijetnji i govora mrnje
do Interneta. Ipak, Lvyju se ini da je totalitarizam nemogu. Na to
biste pomislili ukoliko biste, poput Manuela Castellsa, naili na naslov u novinama: Novi oblici primjene Interneta u Kolumbiji (Castells, 2003: 16)? Vjerojatno je rije o astrukturalnim mogunostima
sudjelovanja, meusobne povezanosti i novim oblicima vjebanja
identiteta. No tekst, na koji je Castells naiao itajui dnevne novine
u Bogoti, govorio je o ucjenjivaima i otmiarima koji su se, suoeni
s bijegom vie srednje klase u prigradske ograene zajednice, okrenuli Mrei koristei je kao medij iznuda i irenja prijetnji otmicama
koje su zatim selektivno i provodili u djelo.
Da bi se istrgnuli iz tehnodeterministikih pojednostavljenja i tumaenja utjecaja, medijskim studijima je bio potreban kritiki zaokret od McLuhanove transformativne teorije prema kulturalnoj i ire
kritikoj teoriji. Ovaj e se anti-tehnodeterministiki zaokret pokazati jo uvijek aktualnim, a metodologija medijskih studija jo uvijek
problematinom, jer ukoliko u sredite interesa postavimo probleme
naizgled tehnolokih antagonizama izmeu dvaju medijskih sustava
poput pitanja autorskih prava i statusa slobodnih informacija takav e pristup zanemariti ekonomske ili politike uzroke tih antagonizama. No ukoliko interes usmjerimo prema strukturi medija kao
simptoma drutva mogue je primijetiti dinamiku koja nove medije
povezuje s ideologijom i pregovorima oko znaenja bitnih komunikacijskih praksi, naina politikog djelovanja, ali i pristupa sredstvima za proizvodnju.

24

Mediji i kultura

Medij je simptom
Ova analiza ima dva cilja. Prvi je medioloki uputiti na razlike
izmeu masmedija i decentraliziranih medija. Da bismo razumjeli
transformaciju, bilo da nam se ini da smo postali aktivni proizvoai sadraja, ili rtve novih medija, to ne moemo uiniti ukoliko ne
obratimo panju na strukturu medija. Drugi cilj je kritiko-teorijski,
potaknut potrebom prolaska kroz tehnodeterministiku fantazmu
razumijevanja kako struktura medija ne utjee na drutvenost, politiku, identitete, ve kako je i sama izraz neke drutvenosti, kulture, strukture osjeaja. Ova je analiza srodnik medijskih studija zbog
inzistiranja na diskontinuitetu koji se dogodio s pojavom digitalnih
medija i Mree. S druge strane analizirajui ideologiju, apliciraju se
kulturalni studiji i kritika teorija zbog njihova naglaska na drutvenom i politikom. Ako su mediji Kultura, tada su i oni bojinica,
kako je Kulturu nazvao Stuart Hall (1981).
U prilog analizi ne ide injenica da su obje discipline koje e se
ovdje aplicirati optereene epistemolokom neistoom. Medijski
studiji oblikovani su oko nekoliko humanistikih disciplina ukljuujui antropologiju, filologiju, politiku teoriju, filozofiju, semiotiku.
Za kulturalne studije, koje nazivaju nedisciplinom zbog eklektine
metode i polja istraivanja, postavlja se pitanje jesu li oni uope znanost? Kulturalni studiji posuuju svoje metode i predmete od historiografije, filozofije, antropologije, knjievne teorije i sociologije.
Ipak, ono to je za kulturalne studije specifino, i zbog ega su oni
vani i za ovaj rad, jest njihova politika orijentacija. Kulturalni su
studiji, pie Hall, marksizam kao politiku teoriju uvijek promatrali
kao konstitutivni problem (1992: 278).
Uz to i kulturalni i medijski studiji se bore s nekim pojednostavljenjima, tehnolokim i ekonomskim. I jedan i drugi predstavljaju
napredak u odnosu na nejasno zadravanje na sadraju, previdu
kako su odnosi (izmeu robe i njezine vrijednosti, ili izmeu medija
i kulture) samorazumljivi i prirodni. I jedan i drugi naglaavaju vanost itanja strukture. No i jedan i drugi ograniavaju svoje discipli-

I. Medij je simptom 25

ne. Ekonomski redukcionizam isticao bi proizvodne odnose, bazu,

vlasniku strukturu kao temelj ideologije. Analiza Facebooka koja
se temelji na vlasnikoj strukturi Facebooka ne bi rasvijetlila puno
toga. Tehnoloki determinizam, pak, ograniava analizu na analizu
strukture medija. Primjerice, analiza kompjutorskih igara kao algoritamskih naracija, predstavlja temelj za analizu umreenog drutva
kao drutva vladavine algoritma.
Takva su promiljanja, prvo na tragu McLuhanova tehnodeterminizma, a druga marksistikog ekonomizma djelomino funkcionalna, jer ona ipak znae korak naprijed u odnosu na kritiku sadraja, gdje se veza izmeu tih sadraja i strukture medija uope ne
razmatra, a banalni karakter sadraja smatra prirodnim i samorazumljivim. Uistinu, alati koje Facebook razvija determiniraju naine
na koje se na toj platformi komunicira, kao to vlasnika struktura
nesumnjivo ima vanu ulogu u odreivanju karaktera jedne ideologijske interpelacije. Postoji temeljna razlika izmeu Facebookova
poslovnog modela i, primjerice, Microsoftova poslovnog modela.
Da bismo protumaili zbog ega vladajue ideje nikad nisu samo
ideje vladajue klase, a struktura medija nikad nije zalog demokratizacije ili totalitarizma medija ve polje borbe, potrebno je uvesti
razumijevanje ideologije kao procesa imaginarne identifikacije. Iako
Karl Marx nije ponudio jednoznanu definiciju ideologije, ona se ita
iz Marxove interpretacije povijesti, osobito teorije odraza, prema kojoj je ono to se zbiva u nadgradnji samo odraz onoga to se zbiva u
bazi. U Njemakoj ideologiji Marx i Engels zapisuju: Misli vladajue
klase u svakoj su epohi vladajue misli, tj. klasa koja je vladajua materijalna sila drutva, istovremeno je njegova vladajua duhovna sila
(Marx/Engels, 1979: 321). Da bi razjasnili zbog ega ono to se zbiva
u nadgradnji nije samo odraz onoga to se zbiva u bazi, kulturalni
studiji ulaze u dijalog s marksizmom uz pomo Louisa Althussera
i njegove strukturalistike interpretacije ideologije, kao i uz pomo
termina hegemonija talijanskog politikog aktivista i teoretiara Antonija Gramscija. Althusserova interpretacija vana je jer upozorava
na anomaliju razumijevanja ideologije kao proizvodnje lane svijesti

26

Mediji i kultura

koja previa da je svaka identifikacija imaginarna. Da bi se pojedinac

prepoznao kao subjekt neke ideoloke prakse, mora se prepoznati
kao adresat te prakse. Tako ideologija nije determinirana bazom, ve
relativno autonomnim ideolokim aparatom drave koji ukljuuje
medije, porodicu, religijske organizacije i obrazovni sustav. Ideoloki
aparat drave svoje subjekte, adresate ideologije, regrutira pomou
operacije koju Althusser usporeuje s praksom policajca koji na ulici vie: Hej, ti tamo! Pojedinac se okree vjerujui/sumnjajui/
znajui da je to poziv upuen upravo njemu, no sam in okretanja
(a ne neka intrinzina veza) istovremeno ga preobraava u aktivnog
subjekta odreene ideologije (Althusser, 1971: 174).
Mrea kao distribuirani medij jest novi ideoloki aparat koji subjekte interpelira, ba kao to je i televizija interpelirala svoje gledatelje. No interpelacija se sada zbiva putem afirmacije slobodnih
subjekata, aktivnih sudionika u otvorenoj komunikaciji. Mreu se
obino kritizira kao imaginarno mjesto rastjelovljene komunikacije,
dok joj se priznaje mogunost demokratizacije komunikacije putem
horizontalne arhitekture. No ideoloka interpelacija se zbiva upravo
u onim neproblematinim tokama oko kojih je postignut konsenzus. Mitologemi umreenog drutva su sudjelovanje, aktivnost korisnika, interaktivnost i transformacija konzumenta u proizvoaa.
Danas su aktualna tri stupnja razumijevanja ideologije medija.
Prvi je razumijevanje hegemonije medija kao posljedice modernistikog projekta tehnokracije, vladavine tehnologije, medija i informacija. Drugi stupanj je neto sloeniji, ali je optereen tehnolokim
ili ekonomskim determinizmom, to je razumijevanje drutva kao
rezultata utjecaja strukture medija ili medija kao posljedice ekonomskih odnosa. Kod tehnolokog kao i ekonomskog determinizma se
struktura (uvjeti proizvodnje, struktura medija) smatra djelatnom.
Mediji, tehnologija i informacije utjeu na kulturu (sadraj, svijest,
vrijednosti, djelovanja). Takva je interpretacija ipak sloenija, jer
tumai ideologiju kao proizvodnju lane svijesti, rezultat otuenja
koje proizlazi iz samih uvjeta proizvodnje. (Jedno su takvo objanjenje ponudili Theodor Adorno i Max Horkheimer u Dijalektici

I. Medij je simptom 27

prosvjetiteljstva, gdje su hegemoniju kulturnih industrija protumaili

kao djelovanje koje reflektira standardizaciju i serijsku proizvodnju
industrijske proizvodnje.) Ukoliko ideologiju promatramo iz oita
medijskih studija McLuhan i njegovi nastavljai koji inzistiraju na
razumijevanju strukture medija ine ve ozbiljan pomak u odnosu
na kritiku medijskog sadraja jer upuuju na opasnu naturalizaciju
fenomena. Poput marksistikog obrata prema prouavanju strukture
proizvodnje, medijski studiji upozoravaju na jedan tip fetiizma fetiizam medijskog sadraja i potrebu prouavanja strukture medija.
No trei stupanj emancipacije od jednostavne interpretacije medija kao proizvodnje lane svijesti je najkompleksniji jer on znai
ideologiju protumaiti kao konstitutivni dio strukture osjeaja, konsenzusa izmeu vladajuih i podinjenih, izmeu korisnika i korporacija. Isto pitanje ostaje otvoreno i u Marxa i McLuhana, a na koje
upozorava Althusser revidirajui determinizam baze. Lako je optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti, usaivanje
ideja, vrijednosti, vjerovanja i stavova, upozorava Althusser. No ostaje nejasno zbog ega je uope svaka ideologija imaginarna distorzija
stvarnih uvjeta? Razumijevanje strukture medija/fetiizma robe, jo
uvijek ne daje odgovor na pitanje zbog ega medij (Mrea) oblikuje svoje subjekte na odreeni nain? Treba izbjei popularnoj kritici
medija kao prostora praznog mrenog egzibicionizma. U takvoj se
interpretaciji tvorci digitalnih medija i mrenih servisa smatraju odgovornima zbog devalvacije komunikacije u materijalnom prostoru,
iluzionizma kompjutorskih igara ili komercijalizacije Mree. No nije
li misija suvremenih manipulatora srodna misiji njihovih kritiara?
Ne ele li jedni i drugi uiniti svijet otvorenim? Na Facebook profilu
Marka Zuckerberga neko je vrijeme stajalo: Nastojim uiniti svijet
otvorenijim, pomaui ljudima da se poveu i dijele. Ljudi se uistinu slue Facebookom da bi se povezali. Kako je onda mogue rei, i
moemo li uope to zakljuiti, da mediji manipuliraju?
Kako bi ideologija bila uinkovita, pojedinci se najprije moraju
prepoznati kao njezini subjekti. No mjesta ideoloke interpelacije se
pojavljuju i kao mjesta borbe, nejasnih odnosa izmeu dominantnih

28

Mediji i kultura

i podreenih skupina, ali i u onim tokama oko kojih je postignut

drutveni konsenzus, koje se ine samorazumljivima. Temeljna pitanja Mree, njezine strukture, naina dijeljenja i statusa informacija
su prostori dogovora, pa i borbe. Da bi ideologija bila uinkovita,
Zuckerbergova izjava ne moe biti jednostavno lana, ona, poput jezika novinskih tekstova mora odraavati i dio autentine kulture. Da
bi se razumjelo ideologijski obrat do kojeg dolazi u doba decentraliziranih medija probat e se pokazati kako niti jedna ideologija, pa
ni ona masovnih medija, nije jednostavno nametnuta. Hegemonija
Facebooka jest u vezi s jednom autentinom idejom meusobne povezanosti koja stoji u temeljima Mree, jo od doba prvih p2p mrea
i zaetaka hakerske kulture.
Iako se rezultati tih pregovora na kraju ine loginima, samorazumljivima, oko diskurzivnih znanja neprestano se vode pregovori.
Antonio Gramsci je primijetio kako se premo u drutvima zapadnih demokracija ne uspostavlja nasiljem, no ipak postoji antagonizam izmeu dominantnih i podreenih skupina. Vodstvo jedne
drutvene skupine manifestira se ne samo kao dominacija, ve i kao
intelektualno vodstvo. Paradoksalno, drutvena skupina mora, i treba, ve voditi [tj. biti hegemonijska] prije osvajanja dravne moi.
Samo u trenucima kada drutveni konsenzus izostaje, dravni aparat koristi silu, nameui disciplinu (Gramsci, 1971: 12). Gramsci
se na svoj nain obraa Marxovoj i Engelsovoj tezi o ulozi mislilaca
jedne klase, aktivnih ideologa koji ine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te klase o samoj sebi (Marx/Engels, 1979:
321-322). Intelektualci uistinu jesu predstavnici dominantnih skupina i provode hegemoniju nad podreenima, no ta hegemonija se
temelji na spontanom pristanku, pristanku masa na opi smjer koji
su nametnuli vodei9.
9

Marx i Engels tu ulogu intelektualca interpretiraju kao ulogu determiniranu ekonomijom slobodnog vremena. U Njemakoj ideologiji stoji: Podjela rada, koju smo ve prije zatekli kao jednu od glavnih sila
dosadanje historije, ispoljava se sada i u samoj vladajuoj klasi kao
podjela duhovnog i materijalnog rada, tako da unutar te klase jedan

I. Medij je simptom 29

I Mrea je jedna kultura, bojinica na kojoj se odvijaju pregovori

izmeu dominantnih i podreenih skupina, a rezultat tih pregovora
je neizvjestan. Da bismo razumjeli paradoks kulture otvorenih medija, vano je inzistiranje na znaenju Kulture kao bojinice. Promatrajui distribuirane medije ne moemo govoriti o totalitarizmu medija kao glasnogovornitvu ideja vladajue klase. To nije zbog toga
to sama struktura medija ne dozvoljava totalitarne glasove. Iako
se mnogima ini kako je to zasluga medija, distribuiranog medija
Mree, zapravo ni u masmedijskim sustavima ne moemo ideologiju medija promatrati jednostavno kao pobjedu vladajue ideologije.
Oduvijek je ideologija bila specifian oblik lingvistikog trbuhozborstva, kako upozorava Stuart Hall, kojim se u diskursu dominantne
kulture kodira i autentian jezik podreenih. Tako je uistinu ve i jezik tiskanih medija, popularnog novinarstva proet nekim elementima izravnosti i ivopisne specifinosti jezika radnike klase (Hall,
2006: 303). Uvijek je odgovor na pitanje tko je subjekt koji govori?
kompleksnije no to se na prvi pogled ini. Kako upozorava Hall,
vladajua ideologija jednostavno ne bi dogurala daleko kad ne bi
bila sposobna za preoblikovanje popularnih elemenata (2006: 303).
Za novinarstvo to znai preoblikovanje autentinog govora u vrstu
stereotipnoga, konfekcijskog i neutraliziranoga pukog populizma,
dok je za Facebook to preoblikovanje autentinih praksi slobodnog
povezivanja dviju toaka u mrei.
Ne moemo zanemariti kako kulturne industrije zaista imaju mo
nametanja i usaivanja definicija nas samih, no manipulacija je suptilni oblik distorziranja misli, stavova i vrijednosti autentine kulture. Da bismo razumjeli ideologiju Facebooka, potrebno je ideologiju razumjeti kao oblik trbuhozborstva koji istovremeno omoguava
njen dio istupa u svojstvu mislilaca te klase (njeni aktivni konceptivni
ideolozi, koji ine glavnim izvorom svoje prehrane stvaranje iluzija te
klase o samoj sebi), dok se drugi prema tim mislima i iluzijama dre
vie pasivno i receptivno jer su oni u stvarnosti aktivni lanovi te klase
i imaju manje vremena za to da stvaraju iluzije i misli o samima sebi.
(Marx/Engels, kurziv KPV, 1979: 321-322)

30

Mediji i kultura

povezivanje i ne dozvoljava subjektima da se oni uistinu povezuju i

bez ogranienja dijele sadraje. Facebook svoju popularnost moe zahvaliti upravo autentinosti ideje slobodnog povezivanja. I na ovom
polju Mree kao Kulture, medij nije odgovoran za proizvodnju lane
svijesti, ve je i ovdje, kao i u doba McLuhanove galaksije, dobu elektronikih medija, na djelu specifina dijalektika kulture u sklopu koje
se odvija stalna borba otpora i interpelacije. Oduvijek se radilo o borbi u polju ideja gdje se neke ideje diu na kulturnoj ljestvici, dok neke
druge stvari prestaju imati kulturalnu vrijednost (Hall, 2006: 304).
Raymond Williams koristio se terminom struktura osjeaja kako
bi opisao uobiajena shvaanja i vrijednosti koje dijeli jedna generacija (Payne/Barbera, 2010: 670). Shvaanja i vrijednosti su uvijek
odreeni povijesnim kontekstom na koji kulturalni studiji upuuju
kao na dijalektiku kulture. Struktura osjeaja je vrsta i odreena
u smislu u kojem to svaka struktura jest, ali se istovremeno oituje
u najosjetljivijim i najmanje opipljivim sastavnicama naeg djelovanja, pie Williams (2006: 41). Duboko zajednitvo koje omoguava
komunikaciju, moda je najjasnije ako usporeujemo dvije generacije, iako se ovaj pojam ne treba odnositi na konkretne skupine, jer
su i skupine, kao i pojedinci skloni promjenama. No usporeujui
starije i mlae generacije, tvrdi Williams, postaje jasno da one ivot osjeaju ipak nekako drugaije (2006: 41). Selektivna tradicija
odreuje to e biti zajedniko svim pripadnicima neke kulture, pa
je ona odgovorna za suvremenu strukturu osjeaja, razumijevanje
medija kao autonomnih i transformirajuih sila. Da je rije o specifinoj strukturi osjeaja, a ne o zbiljskim uincima transformativnih
medija, jasno je ukoliko se informacije potrae u jednoj drutvenoj,
a ne tehnodeterministikoj povijesti tehnologije. Proces diverzifikacije, personalizacije sadraja, proces je otvaranja medija koji je kulminirao pojavom Mree, a direktno je vezan uz strukturu osjeaja
jedne generacije. Iako je diverzifikacija masovne publike koja zapoinje osamdesetih godina prolog stoljea dovrena u obliku Mree i
masovnih samo-komunikacija (Castells, 2009), ona je zapoela ve u
doba McLuhanove galaksije (Castells, 2000: 366). Televizijske stani-

I. Medij je simptom 31

ce, poput MTV-a, nisu uzrok razvoja jedne cinine generacije konzumenata oblikovanih oko specifinih interesa, vrijednosti i stavova.
Upravo suprotno. Poruka medija oblikuje razliite medije; znaajke
poruke, sadraja, oblikovale su znaajke medija, njegovu strukturu.
Kako Castells poruuje, ne moemo rei kako je medij poruka, ve
upravo suprotno poruka je medij. Ono to kreira poruku nije tehnika struktura, ve upravo struktura osjeaja. Alternativu tehnolokom determinizmu predstavlja jedino kulturalna, drutvena povijest tehnologije, poput Williamsove povijesti televizije. Alternativa
tehnodeterministikim interpretacijama je kulturalna interpretacija
koja polazi od gotovo apsurdne pretpostavke da mediji nisu promijenili na svijet i da je pitanje utjecaja medija duboko pogreno. Mediji nemaju mo niti demokratizirati niti totalitarizirati nae drutvo.
Prevladavanje determinizama (ekonomskog i tehnolokog) omoguilo je kulturalnim studijima da uu u dijalog s pojednostavljenjima
poput onog fundamentalnog razumijevanja medija kao opijuma za
narod, razumijevanja koje konzumente oblikuje kao kulturalne
papke (Hall, 2006).
No postoji jo jedan sloj analize, razlog zbog kojega ne moemo
jednostavno odbaciti tehnoloki determinizam kao pogrenu interpretaciju. U strukturalnom smislu, decentralizirana struktura Mree
ukazuje na strukturalne promjene u drutvu, osobito u medijima koji
se od centraliziranih transformiraju u decentralizirane medije. Ali i
samo razumijevanje medija, diskurzivno oblikovanje autonomne tehnologije je simptom, jer se temelji na imaginarnom osjeaju da tehnologija (a ne neki drutveno-politiki projekt) ima utjecaja na pojedince. Osim to struktura medija upuuje na drutvene promjene,
specifino razumijevanje medija upuuje i na neizreena drutvena
znaenja koja se podrazumijevaju kada netko kae da mediji zagauju. Samo upuivanje na jednu interpretaciju, upozorava Althusser jest
simptomatino. Poimanje tehnologije kao projektila koji pogaa kulturu kao metu upuuje na suvremenu strukturu osjeaja odgovornu
za odnos prema tehnologiji koji se temelji na razumijevanju tehnologije kao ultimativnog Drugog, nerazumnog stroja koji transformira

32

Mediji i kultura

drutvo. Drugim rijeima, i sama zamjena uzroka (kulture) i posljedice (tehnologije) jest simptomatina jer ukazuje na ideologijsku matricu sa svim njezinim mitologemima i pojednostavljenjima koja se
pojavljuju u obliku zdravorazumskih stajalita o tehnologiji.
Pitanje koje postavljamo srodno je psihoanalitikoj metodi slobodnih asocijacija koja se koristi kako bi se dolo do uzroka nekog
poremeaja. Sigmund Freud je u Studijama o histeriji uveo metodu
slobodnih asocijacija, zakljuujui kako je misao to pada na pamet subjektu, prividno ni sa ime u vezi, uvijek element koji zapravo,
svjesno ili nesvjesno, upuuje na druge elemente (Laplanche/Pontalis, 1992: 26). Simptomatsko itanje znai prepoznavanje kljua koji
nam nudi pristup pravom funkcioniranju poremeaja normalnog
stanja stvari (iek, 2002: 177). Althusser je simptomatsko itanje
definirao kao dvostruko itanje koje najprije obznanjuje neobznanjeni dogaaj u tekstu koji ita, da bi ga u istom trenutku povezalo s
drugaijim tekstom, koji postoji kao neophodno odsustvo u prvom
(Althusser/Balibar, 1970: 28).
Iako se ini kako su strahovi povezani uz tehnologiju i njezin
utjecaj na pojedinca prirodni, jer tehnologija zagauje, zapravo nije
tehnologija odgovorna za suvremeno stanje, ve je i ona proizvod
sloenih drutveno-ekonomskih uvjeta. Simptomatsko itanje medija ne polazi od pitanja jesu li mediji utjecali na demokratizaciju
ili devalvaciju ljudske komunikacije?, ve zbog ega su uope mediji
diskurzivno oblikovani kao autonomni imbenici koji imaju utjecaja na drutvo i pojedince? Istrauje se zbog ega su mediji danas
uokvireni tehno-deterministikim metaforama? Althusserova teorija interpelacije i njezine poststrukturalistike primjene omoguuju
da otkrijemo djelatne naine imaginarne i simbolike identifikacije.
Fredric Jameson upozorio je na jedan imaginarni osjeaj subjekata
Prvog svijeta da zbilja nastanjuju postindustrijsko drutvo iz kojeg
je nestala tradicionalna proizvodnja, a drutvene klase vie ne egzistiraju (Jameson, 1988: 231).10 Politika filozofija Slavoja ieka,
10

U postindustrijskim drutvima dolazi do pomaka od proizvodnje pre-

I. Medij je simptom 33

izvedenica lacanovsko-hegelovske ontologije, taj imaginarni osjeaj

tumai kao privid postideologijskog drutva. Prepoznajui se kao
prirodni subjekt, kojeg tehnologija zagauje, graanin Prvog svijeta tehnologiju osuuje kao krivca, optuuje ju zbog devalvacije prirodnih poredaka, smrt kulture knjige, pismenosti, susreta u ivo, itd.
Istovremeno takvo prebacivanje odgovornosti najbolja je legitimacija drutveno-politikog poretka koji poiva na tehnolokoj premoi.
Jer, nisu li drutveno-ekonomski imbenici, a ne tehnologija, odgovorni za perpetuiranje kapitalistikog naina proizvodnje, pa i te vladavine informacija i medijske hegemonije koju ovaj diskurs proziva?
U konanici ideologija je proizvodnja imaginarnih odnosa prema
prirodnim porecima.
John Zerzan je zapisao:
Tehnologija dananjice nudi rjeenja zasve probleme na
svim podrujima. Gotovo da je nemogue nai jedno pitanje
na koje tehnologija ne nudi odgovor. Ono to se pritom od nas
trai jest da zaboravimo na injenicu da je upravo tehnologija
stvorila sm problem za koji nam u povratnome smislu nudi
rjeenje. Sve to je potrebno jest jo malo tehnologije. (Zerzan, 2004)

No nije li zapravo funkcija ideologijske fantazme prie o tehnologiji kao uzroku problema upravo maskirati injenicu nepostojanja
ma uslugama i informacijama, te vie nije kljuno posjedovanje proizvoda, ve informacija. To potie Daniela Bella da u studiji The End
of Ideology (1960) zakljui da ivimo u doba kraja ideologija gdje se
ljevica i desnica na Zapadu slau oko osnovnih politikih pitanja, i
gdje su demokracija i kapitalizam trijumfirali. No, iako ivimo u postindustrijskom drutvu, to ne znai kraj sukoba i drutvenih kriza.
Francuski sociolog i Castellsov uitelj, Alain Touraine primjeuje kako
je odnos izmeu kapitala i rada nadomjeten odnosom tehnokracije
(posjednika vanih informacija i znanja u korporacijama i dravama)
i civilnog drutva, tj. graana (Touraine, 1998).

34

Mediji i kultura

ikakve predcivilizacijske, predtehnoloke, prirodne jezgre? Za Zerzana odvojenost ovjeka i prirode zapoinje ve uporabom jezika.
Takva teorija o zlatnom dobu bez jezika poiva na poimanju idealnog drutva kao egalitarnog, to je samo po sebi jedna idealizacija.11
Tehnologija je simptom, toka u kojoj prirodni negativitet kao takav
poprima jedinu pozitivnu egzistenciju. U drutvu u kojem subjekti
gube bitku s onim to im se ini da predstavlja tehnoloki razvoj, oni
tehnologiju oblikuju kao sublimni objekt ideologije. Identifikacija
s prirodom i inzistiranje kako nas tehnologija instrumentalizira, nije
neka nerazumna gesta subjekata prvog svijeta koji nisu svjesni svoje
geopolitike pozicije. Rije je o svojevrsnom uitku koji stoji u temeljima takvog mitologiziranja prirode i tehnologije. Graani prvog
svijeta koji vjeruju u autonomnu silu tehnolokoga, luditi, protivnici
tehnologije, svjesni su drutveno-politikih okolnosti, jer oni ne djeluju u skladu sa svojim mitovima. Prolazak kroz drutvenu fantazmu zbog toga bi znaio lociranje jezgre tog ideologijskog uitka koji
subjektima omoguava da svoje vjerovanje prebace na tehnologiju,
medije i informacije kao svoje Drugo.
Danas je aktualan jedan cinian odnos prema tehnolokom, tipian za tzv. postideologijska drutva. U suvremenom drutvu, kako
je to iek formulirao, obrui Marxov postulat, subjekti samo
umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju ideologiju, dok ju unato toj
imaginarnoj distanci, nastavljaju prakticirati (iek 2002: 4749).
Ova iekova definicija cinine ideologije iz studije Sublimni objekt
11

Tu je Hakim Bey puno manje mitologizirao prirodu. Iako i Bey i Zerzan primjeuju kako ivimo u Matrici, da nam je zbilja na neki nain
nametnuta, Zerzan to stanje poistovjeuje sa simbolikim poretkom,
civilizacijom, dominacijom Smisla; dok Bey nametnutost vidi kao posljedicu odreene ideologije. Kapitalizam zapadnog drutva stvara odvojenost, a ne neki simboliki poredak. Za Zerzana problem je toliko
openit da ne moe imati veze s konkretnim politikim sustavom, to
je problem pojedinca kojeg on sam mora i rijeiti. S obzirom da je ve
uporaba jezika stvorila drutvene podjele i otuenost, u renesansi i suvremenoj Americi, za Zerzana u osnovi prevlada isti problem.

I. Medij je simptom 35

ideologije omoguava nam da primijetimo kako je isti mehanizam

djelatan i u vjerovanju kako je civilizacijski problem oblikovan kao
problem tehnologije. Priroda danas postaje feti koji omoguava subjektima prvog svijeta da nastave djelovati kao da ne vjeruju u ideologiju liberalnog kapitalizma, jednog naina proizvodnje i politike.
Uostalom, subjekti Prvog svijeta se nastavljaju sluiti tehnologijom,
istovremeno se slaui oko njezina krimena, njezine uloge projektila
lansiranog iz onostranog kako bi se unitilo harmonine prirodne
odnose. Tehnologija u postindustrijskom drutvu postaje plutajui
oznaitelj strani ali zavodljivi termin temeljan za politiku doktrinu oznaitelja bez oznaenog, koja ukazuje na dijalektinu logiku vjere. Vjera poiva na preuenim znanjima, istinama koje ne znamo da
znamo, a koja su temeljna za razumijevanje uloge tehnologije (poput
znanja kako je premo Zapada temeljena na tehnologiji).
Nisu li na taj nain oblikovane paradoksalne kritike tehnologije
koje dolaze od teoretiara medijskih studija koji su ujedno tehnofobi? Ova identifikacija tipina je za medijske ekologe, poput Richarda Maxwella i Tobyja Millera koji upozoravaju na tetu povezanu sa
skladitenjem, rastavljanjem i recikliranjem medijskih tehnologija.
Maxwell i Miller piu o opasnostima poveane proizvodnje CO2, zagaenja pre-razvijenog svijeta, industrijskih smetlita u manje razvijenim regijama, ugroavanju bioraznolikosti i nastanjivih povrina
(2008: 331). Kritika se temelji na dihotomiji tehnologije i prirode,
a adresat ove kritike su pojedinci koji neodgovorno gomilaju tehnologiju. Svi, tvrdi Miller, imamo lanu potrebu posjedovanja sve
veeg broja tehnolokih igraaka, zbog ega tone ureaja zavravaju
na smetlitima (Miller, 2011). Miller ne nalazi rjeenje u odbacivanju
tehnologije, ve u umjerenosti. No oekuje li Miller uistinu da ponemo umjereno koristiti tehnologiju? I je li ekoloki problem digitalna
tehnologija? Umjesto stare tehnologije, tiska, digitalna tehnologija
proizvodnje knjiga uistinu je ekoloki nain reprodukcije. No, problem zagaenja i konzumentskih navika problem je ekonomije koja
se temelji na potronji. Industrijska proizvodnja knjiga e se perpetuirati iako nije samoodriva, ne zbog konzumenata, ve zbog indu-

36

Mediji i kultura

strije. Sve dok se tiskanje knjiga ne istroi kao model moi kulturnih
industrija koje poivaju na industrijskoj logici proizvodnje istovjetnih kopija i naplati autorskih prava, takva e se proizvodnja poticati.
Medijski ekolozi upozoravaju na umjereno koritenje tehnologije, no
oni nastavljaju djelovati kao da ne vjeruju u vlastitu ideologiju. Zaljubljeni u svoj simptom, oni i sami perpetuiraju nain proizvodnje,
dajui mu legitimitet, jer se problem adresira na pojedinca, a ne na
kulturne industrije ili korporacije koje proizvode tehnologiju. Jesu li
to naivni subjekti Prvoga svijeta, koji smatraju kako je tehnologija, a
ne kapitalizam, odgovorna za ove oblike zagaenja?
iek smatra Lacanovu psihoanalizu i jednim oblikom etike (iek, 2002). Ona ide korak dalje, u odnosu na one koji razrjeenje
drutvenih antagonizama vide ili putem neprekinute komunikacije (poput Habermasa) ili kao posao subjekta koji mora bez ikakve
pomoi univerzalnih pravila izgraditi vlastiti nain vladanja sobom
(poput Foucaulta). Lacanova psihoanaliza omoguuje da shvatimo
mnotvo odgovora na istu nemogue-stvarnu jezgru, i da shvatimo
otkuda potreba da se pronalaze razliite jezgre.12 Etiki je razumjeti
kako jedna traumatina prazna jezgra simbolikih poredaka postaje
plodna baza za suvremenu postideologiju iji je vaan dio i jedan
imaginarni odnos prema prirodi.
Tehnodeterminizam i postideologija.
Informacijska dijeta
injenica je da vrlo malo politikih, drutvenih, a pogotovo
osobnih problema nastaje kao posljedica oskudice informacija. Unato tome, sa sve veim gomilanjem nerazumljivih problema, sve uoljivijim nestajanjem pojma progresa, sve veom
izloenou sumnji samoga smisla, graanin tehnopola i dalje
uporno vjeruje da je svijetu potrebno jo vie informacija. To
me podsjea na vic o ovjeku koji se u isto vrijeme ali kako
12

Konaan oslonac ideologijskog uitka je Lacanova fantazma, manjak u

Drugome.

I. Medij je simptom 37

hrana koju mu posluuju u restoranu nije jestiva i da su obroci

premaleni. (Neil Postman [1992], 2010: 150)

Neil Postman je u studiji Technopoly: The Surrender of Culture to

Technology, ureenje u kojem ivimo nazvao tehnopolom politikim sustavom vladavine tehnologije i informacija koje se ire poput
kulturalnog AIDS-a, bombardirajui na imunoloki sustav. Nezdrava hrana esta je izvorna domena tehnofobne metaforike, luditskog
odnosa prema informacijama.13 U nas se ona pojavljuje u raznim
kontekstima, od znanstvenih studija do televizijskih emisija. Profesor Miroslav Radman upozorio je tako na mogunost da nas Internet pretvori u mrave aludirajui na kolektivnu svijest koja nekritiki
probavlja toksine informacije. Kada usporedimo proces unoenja
hrane u probavni trakt i proces unoenja informacija u mozak, evidentno je da je evolucija puno dulje radila na prehrani nego na informiranju i uenju, tvrdi Radman (2010). Luditima se danas smatraju tehnofobi i skeptici, protivnici tehnolokog razvoja i povjerenja
u tehnoloko-znanstvenu paradigmu.14
13

14

Nain na koji neke kulture konceptualiziraju svoja iskustva, temelj je

istraivanja kognitivne lingvistike. Za Georgea Lakoffa, Marka Johnsona i Marka Turnera ope konceptualne metafore neophodne su u
razumijevanju temeljnih pojmova (ivota, smrti, vremena). Iako su metafore nesvjesne, a njihovo koritenje automatizirano, moemo primijetiti kako postoje stalni odnosi izmeu izvornih i ciljanih domena.
Te odnose Lakoff naziva mapiranjem, pri emu se aspekt ciljane ideje,
razumijeva u terminima drugog aspekta, ili izvora. (Vidi studije: George Lakoff i Mark Johnson: Metaphors We Live By; George Lakoff i Mark
Turner: More than a cool reason. A field Guide to Poetic Metaphor.)
Rije ludit potjee od engleskog termina koji se odnosio na tekstilce
koji su u devetnaestom stoljeu unitavali tkalake strojeve jer su radnicima oduzimali posao (Koroman, 1999). No danas se izgubio drutveni kontekst koji je ipak bio presudan za otpor tehnologiji engleskih
tekstilnih radnika. Radnici se nisu doslovno pobunili protiv strojeva,
ve protiv drutvenih uvjeta u kojima su postali viak, ekonomski i
kulturalno deprivilegirani.

38

Mediji i kultura

Danas luditi prakticiraju jednu autistinu kritiku modernih strojeva koja podrazumijeva kako oni nemaju alternativu. Tehnofobi su
ujedinjeni u priznavanju svojeg poraza, iskrene nemoi. (Toby Millerov zagovor za umjerenijim koritenjem tehnologije.) Tehnofobno je
djelovanje u sukobu s vlastitim diskursom jer tehnofobi djeluju kao
da ne vjeruju zaista u mogunost prevladavanja sadanjeg stanja i u
povratak pretpostavljenom prirodnom poretku. Djelovanje ludita je
paradoksalno, jer svaki pokuaj masovnog agitiranja protiv tehnologije ukljuuje medijsko izvjetavanje o tome, zbog ega se djelovanje
svodi na perpetuiranu hiperproizvodnju informacija i upotrebu novih tehnologija. No jo je problematiniji previd zbog kojeg tehnofobi
i upadaju u aporije, a to je previd uzroka i posljedice. Nemogue je, a
luditi djeluju kao da je to mogue, svoju kritiku utemeljiti u praznom
prostoru. Tehnologije su i same vezane uz neke odnose moi, to je i
razlog zbog kojeg su tehnofobi i prisiljeni sami koristiti medije iako
ih preziru. Da je tehnologija projektil koji pogaa svoju metu pojedince, tada bi se radikalne politike mogle utemeljiti u odbijanju da se
sluimo tehnologijama, a bijeg na pusti otok, moda bi bio uinkovit.
Kako je mogue da se kritiari medija sasvim razliitih politikih
usmjerenja slau oko karaktera drutvenih problema kao problema
totalitarizma medija? U nas se nekolicina medijskih programa koji
se ele konstituirati kao drutveno-kritiki oblikuju oko ideje da su
mediji odgovorni za suvremeno stanje.15 No skeptici bi se vrlo brzo
nali na suprotnim stranama ukoliko bi se postavila konkretna pitanja, jer se oni uope ne slau oko sadraja (obrazovanje, ekonomija,
znanost, itd.), ve samo oko okvira mediji zagauju. Konsenzus se
fabricira putem prebacivanja odgovornosti na apstraktnu drugost. U
Hrvatskoj to vie nisu nacionalne manjine, neprijateljsko okruje,
subverzivni elementi, itd., ve mediji, tehnologije, medijski anrovi
(kompjutorske igre, drutvene mree), informacije koji ugroavaju
zdravo drutvo. Podrazumijeva se to bi to zdravo drutvo znailo, a
15

U tom su smislu tipine emisije Branimira Bilia, poput one Mediji i

gaenje ljudskog dostojanstva (HRT 1, Puls Hrvatske, 10. 10. 2011).

I. Medij je simptom 39

mistificiraju se prirodni poretci, susreti u ivo, medijski neposredovana iskustva, itd. Tehnopol se kritizira i kao svijet bez transcendentnih narativa koji bi osigurali moralne upute, doba bez socijalnih institucija koje bi kontrolirale dotok pravih informacija. No smatra se
samorazumljivim da transcendentni narativi osiguravaju moralnost,
kao i da institucije jame ispravan izbor informacija.16
Nije samo nezdrava hrana izvorna domena tehnofobne metaforike. Informacije se diskurzivno oblikuju kao virusi, zagaivai,
projektili lansirani iz onostranog kako bi ugrozili prirodni poredak,
kotai koji prijete zgaziti kulturu i civilizaciju, itd.17 No metafora neumjerenog konzumiranja nezdrave hrane je zanimljiva jer upuuje
na jaz izmeu manifestnog iskaza (tehnologija otuuje) i latentnog
(skrivenog) iskaza do kojeg se dolazi putem jedne oite omake koju
perpetuira metaforika nejestivih informacija. Da bismo mogli odbiti
nezdravu hranu i odluiti jesti zdravo, osnovni preduvjet je da nismo
gladni, kao to nisu gladni zapadnjaci koji se podvrgavaju dijetama.
Informacijska dijeta, se poput one nutricionistike, moe prakticirati
samo kao odbijanje vika, no ne i odbacivanje uzroka u potpunosti. Ono to se uistinu pretpostavlja u tehnofobnoj metaforici nije
radikalno odbacivanje simptoma, jer upravo kao to bi odbacivanje
16

17

Za Postmana, koji je politiki konzervativac, zdravo drutvo je bilo

doba osamnaestog stoljea, kojeg naziva dobom posloenog pila karata. Ne treba se uditi, dodaje Postman to nam je osamnaesto stoljee podarilo nove standarde izvrsnosti u koritenju razuma, o kojima
najuvjerljivije svjedoe radovi Goethea, Voltairea, Diderota, Kanta i
Humea i drugih (Postman, 2010). Naravno, Postman nije imao namjeru raspravljati o feministikom pitanju, ve duhovnoj usmjerenosti, kontroli i moralnoj transparentnosti. No moe li se o tome uope
raspravljati ukoliko je oito kako je to drutvo ekskluzivno?
Tehnopol je, pie Postman, oblik kulturalnog AIDS-a, zbog ega bi ovaj
akronimom trebali koristi i za sindrom manjka antinformacije. Opet
slino, zbog bombardiranja informacijskim virusom i pada obrambenog sustava, Miroslav Radman upuuje apel za osnivanje Svjetske organizacije za kulturno zdravlje jer se danas trebamo lijeiti od kulturnih
bolesti (2010).

40

Mediji i kultura

hrane dovelo do bioloke smrti, tako bi odbacivanje informacija znailo politiku, drutvenu i simboliku smrt. Tehnofobija preuuje
pitanje moi. U prosvjedima diljem svijeta 2011. godine vladajui
su pobune guili ukidanjem pristupa informacijama, iskljuivanjem
komunikacijskih mrea, to nam govori puno o tome koja je uloga
medija u politikom smislu. Informacija, mediji, tehnologija su u postindustrijskom drutvu temelji moi.
Poziv na odbacivanje informacija, koji je i sam informacija, paradoksalan je u svojem pseudo-hegelijanskom spoju kombinacije
uitka i sputanosti. On je slian laksativ okoladi koju je Slavoj iek
proglasio tipinom hranom cininog postideolokog drutva (iek,
2008). Ono to uistinu implicira tehnofobni zagovor odbacivanja informacija je odustajanje od bilo kakvog rjeenja. Kao i sve popularne mjere kvazi-restrikcija, informacijska dijeta da bi bila popularna
mora najprije odustati od same restrikcije. Jedem dakle mravim, naslov jednog od mnogih popularnih prirunika za mravljenje, iako
je izvrsna metafora, ne govori nita o stvarnosti. Ona ipak djeluje na
neki nain na subjekte koji prihvaaju status quo prema kojemu bi
stvar koja navodno uzrokuje tetu ve trebala biti njezinim lijekom.
Danas je postignut konsenzus oko toga da informacije stvaraju
otuenost subjekata koji zbiljski prostor i vrijeme zamjenjuju virtualnim prostorom i suplementom komunikacije. Tehnofobi pozivaju da se proglasi informacijska dijeta, no moe li njihov poziv biti
djelatan, ili je on zapravo legitimacija dominantnog poretka, preutni pristanak da iako znamo da informacija zagauje, ipak nastavljamo djelovati kao da to ne znamo? Razlog zbog kojeg tehnofobija ne moe biti rjeenje globalnih ni osobnih problema, ekolokih
zagaenja, niti otuenja subjekata, jest to se tehnologija pojavljuje
kao posljedica, a ne uzrok otuenja i specifinog naina proizvodnje. Tehnofobija tako ima funkciju, no ne da ukazuje na probleme sa
znanstveno-tehnolokim razvojem, ve da transformira ekonomskopolitike probleme u probleme s autonomnom mainerijom koja instrumentalizira ovjeka. To ne znai da problem ne postoji, ve da
se problem pogreno adresira, a to pogreno adresiranje jest ideolo-

I. Medij je simptom 41

gino. Ideologijski proces interpelacije-subjektivacije nije samo manipulacija vladajuih klasa koje koriste ideoloki aparat drave kako
bi subjekte drali podinjenima. Tehnoloki determinizam jest oblik
ideologijske interpelacije gdje subjekti odabiru svoj feti, upravo zato
da preive bez da se uistinu priblie ideologijskoj jezgri. Ta ideologijska jezgra, kapitalistiki nain proizvodnje i komodifikacija svih
stvari i iskustava, ini se toliko traumatinom da ak i teorije i prakse
radikalnih protivnika znanstveno-tehnolokog razvoja, ostaju njome
ne zahvaene.

Radikalna tehnofobija
Ukoliko je tono kako ivimo u drutvu cinine ideologije koja subjektima omoguava da samo umiljaju da ne vjeruju zaista u svoju
ideologiju, dok ju zapravo nastavljaju prakticirati, to je s radikalnim
politikama otpora koje se slue i nasiljem u postizanju svojih ciljeva? Tehnofobija se u svojim najradikalnijim izvedbama postavlja kao
politika otpora proizvodnji, konzumerizmu, zagaenju. No ona se
zapravo potvruje kao jo jedna izvedenica postmoderne etike, cinine post-politike i politike identiteta koja subjektima omoguava
da prirodu oblikuju kao feti. Jedan od njezinih najradikalnijih izraza je antispecizam, kritika opravdanosti supremacije ovjeka. Zbog
tehnolokog zagaenja, antispecisti smatraju kako ova planeta ne
treba ljude jer je upravo ovjek, zbog svojeg naina ivota postao
rak-ranom prirode. Jedan od prijedloga antispecista je provesti radikalnu anti-natalitetnu politiku kako bi se smanjio ovjekov udar
na prirodu. Taj je zahtjev postavio i James J. Lee kada je u svibnju
2010. godine zatoio taoce na televizijskoj kui Discovery Channell
zbog njihova navodno pro-natalitetnog serijala John & Kate, o obitelji
s osmero djece.18 Za razliku od Jamesa J. Leeja, pojedinci uglavnom
18

Prije napada na Discovery Channel Lee je objavio listu zahtjeva, u kojoj je izmeu ostalog pisalo: Discovery Channel i njegovi pripadni

42

Mediji i kultura

prebacuju svoja vjerovanja na velikog Drugog (utjelovljenog u kolektivu) koji tada vjeruje umjesto njih dok oni zadravaju razum,
zadravajui distancu prema velikom Drugom slubenog diskursa
(iek, 2008b). Lee je bio lan mrene grupe posveene jednom od
kultnih anti-civilizacijskih romana Ishmael (1992) Daniela Quinna.
Leejev in ostavio je lanove njegove grupe u oku, jer oni nisu imali
pojma da je rije o sumanutom ovjeku. Veina onih koji vjeruju da
je ovjek rak-rana prirode, istovremeno ne vjeruju kako je potrebno
djelovati nasilno kako bi se ostvarilo te ciljeve. iek nudi jednu specifinu interpretaciju fetiizma. Obino se fetiiste smatra sanjarima
koji su izgubljeni u svojim privatnim svjetovima, no tvrdi iek, oni
su realisti, sposobni da prihvate stvari kakve jesu jer imaju svoj feti
za koji se mogu uhvatiti kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek,
2008b). Zbog toga, paradoksalno, tehnofobima priroda slui kao feti
koji ih ini zdravim, funkcionalnim pojedincima jer oni i dalje mogu
djelovati u tehnologiziranom svijetu. Iako uoavaju kako postoji problem, veina ljudi kako bi ostali razumni, okreu se identifikaciji kao
procesu preuzimanja nekog simbolikog mandata, kojim pokuavaju
pobjei, izmaknuti jednoj traumatinoj jezgri (iek, 2002: 243).
No to je sa zbiljom, prirodom koja uistinu jest ugroena zbog ovjekova naina proizvodnje? Ono to se u veini tehnofobnih ideologija pojavljuje kao jezgra, priroda, nema nikakve veze sa zbiljskom
prirodom.19 U studiji radikalnog ekologa Derricka Jensena Endgame

19

kanali MORAJU u svojim udarnim terminima dnevno emitirati programe koji se temelje na romanu Daniela Quinna My Ishmael, stranice
207-212... Naglasak mora biti stavljen na to kako ljudi mogu ivjeti
BEZ da raaju prljavu ljudsku djecu s obzirom da ve postojea nastavljaju zagaivati i sama predstavljaju zagaenje (Walker, 2010).
Priroda je za Jacquesa Lacana Realno, jedan od triju poredaka putem
kojeg svi psihoanalitiki fenomeni mogu biti opisani (Evans, 1996:
163). Lacan Realno definira kao vrstu jezgru koja se opire svakoj simbolizaciji, a upravo zato to nema nikakve karakteristike, proizvodi niz
efekata. Realno je nemogue, tvrdi Lacan, jer ga je nemogue integrirati u simboliki poredak (Evans, 1996:163). Realni objekt (Lacan

I. Medij je simptom 43

moemo nai potvrdu teze da je rije o imaginarnoj prirodi. Zbog

zagaenja i ivota u gradovima, veina nas, priznaje Jensen, nema
predodbu o tome to je to uope priroda. Derrick Jensen pie:
Napustivi davno na razum, i davno zaboravivi to znai
biti slobodan, veina nas nema predodbu o tome kako je ivjeti u zbiljskom svijetu. Dok gledam mrijetenje lososa, naviru mi suze. Nikad nisam vidio rijeku punu ribe.
Kao i sa slobodom, tako je s iznimnom ljepotom i plodnou samog svijeta: teko je voljeti to nikada nisi upoznao.
Teko se uvjeriti kako se vrijedi boriti za neto za to moda ne
vjeruje da je ikad postojalo (Jensen, 2006: 439).

Duboka uvjerenja koja subjekt predodreuju, pojavljuju se najee kao eksterni poreci, potpuno strana bia, koja se u samo sredite
identiteta instaliraju kao sluajni predmeti.20 Da bi priroda uistinu
bila oblikujue sredite ona mora ostati imaginarna, a subjekt se ne
smije suoiti s njezinom traumatinom jezgrom. Ljubav prema prirodi, onome to nikada nisi upoznao, slina je ljubavi prema bogu
i religijskoj identifikaciji u kojoj se ne otkrivaju neke istine, ve se
mehaniki pristaje na jedan poredak (bira se neto umjesto nitavila,
tumai Lacan). Narav vjerovanja ogoljuje priznanje Blaisea Pascala: Klekni, pomii usne u molitvi, i vjerovat e (Althusser, 1971:
165). Priroda se odabire kao jedan simboliki poredak, koji subjektu pomae u procesu identifikacije. U Jensenovu priznanju otkriva
se kako je duboko uvjerenje subjekta vezano uz nejasnu predodbu.
Ljubav prema prirodi moe biti legitimacija zloina, ba kao to su se

20

ga naziva objet petit a) je ista praznina koja proizvodi udnju.

Slavoj iek tumai kako se objet petit a, manjak, preostatak Realnog
koji stavlja u pokret simboliko kretanje, esto odabire gotovo sluajno
jer on po sebi nije nita posebno (iek, 2002: 220), zbog ega ga iek
naziva MacGuffin, prema jednom bezvrijednom objektu u filmu Alfreda Hitchcocka, koji ima jedino ulogu da pokrene priu (2002: 220).

44

Mediji i kultura

zloini poduzimali u ime ljubavi prema naciji, zemlji ili vjeri. Ljubav ne podrazumijeva pacifizam zakljuuje Jensen (2006: 239) koji
zagovara nasilje kao legitiman oblik otpora protiv civilizacije.
Potreba za radikalnom ekologijom proizlazi iz reakcije na pseudoprakse ekoloke svijesti, recikliranje, kupovanje organskih proizvoda
ili proizvoda koji nisu testirani na ivotinjama, podravanje zelenih
rjeenja, itd. Radikalna ekologija se eli distancirati od teorija i praksi
koje samo perpetuiraju sadanje stanje. Jensen kritizira Greenpeace
ekologiju, kao reimski kooptiranu. Kod veine osvijetenih progresivnih subjekata, rije je o gestama kojima je cilj rijeiti pojedinca osjeaja krivnje zbog unitavanja prirode, ili ekonomskog podinjavanja
zemalja treeg svijeta. No, niti najradikalniji protivnici znanstvenotehnolokog razvoja, radikalni tehnofobi, ne uspijevaju se odmaknuti
od te ideologijske matrice. Iako im je cilj oduprijeti se ultimativnoj
postmodernoj politici identiteta, i oni ju zapravo legitimiraju. Ta politika ima dva izvoda. Prvo, ekonomsko-politiki problemi se prikazuju
kao problemi tehnologije. Jensen ne kritizira ameriku kapitalistiku
ekonomiju. Odgovornost se prebacuje na Civilizaciju, pri emu se
apostrofira bilo koja civilizacija, jer Civilizacija kao takva nikad nije
niti moe biti odriva (Jensen, 2006: 35). Priroda postaje plutajui
oznaitelj, veliko Drugo, koje se nekontekstualizirano ini apsolutnim.
Istovremeno, poziv na akciju krajnja je izvedba radikalnog individualizma, moi pojedinca koji moe neto uiniti svojim djelovanjem.
To je drugo obiljeje tipino za politike identiteta, stavljanje rjeenja
u ruke pojedinaca koji mogu djelovati anticivilizacijski, iskoraiti iz
ideologijske matrice, zagovarati partikularnu istinu prirode.
Radikalna tehnofobija je zapravo darvinistika. Antispecizam
je, upozorava iek, oblik do apsurda dovedenog zastupanja prava jedne specifine ljudske vrste i njezinog proliferirajueg mnotva koje je poprimilo oblik radikalnog darvinizma (iek, 2008b).
ivotinjskom carstvu nedostaje bilo kakva duhovna supstanca, koju
joj pripisuju antispecisti poput Jamesa J. Leeja koji je djelovao pod
utjecajem romana Daniela Quinna. U tom romanu majmun telepat
postaje uitelj koji trai uenika, koji mora imati iskrenu elju da

I. Medij je simptom 45

spasi svijet (Quinn, 1995: 1). Isto se moe rei i za losose u Jensenovu primjeru. Ono to se gubi u imaginarnim poredcima je istina kao apsolutni univerzum partikularnog. Romantizacija prirode,
Jensenova romantina slika lososa, zapravo je pokuaj iskoraivanja
iz univerzuma partikularnog, bijeg od zbiljske prirode (zbiljskog
majmuna u Quinnovu sluaju). Utoliko je oito kako i sama romantizacija prirode u Jensena nije zamisliva bez specifinog horizonta
politike identiteta i vrijednosti individualnih sloboda.21
Radikalne elaboracije ukazuju na procjepe s jedne strane ideologijske matrice koja najee ve podrazumijeva neuspjeh (kod Postmana je to oito, ali i Jensen moe samo teoretizirati o radikalnom
ukinuu Civilizacije), potvrujui se kao praksa osobne satisfakcije.22 To je ona legitimacijska gesta naizgled radikalnog odbijanja da
se sudjeluje u toj igri, ali koja ne ugroava ekonomsku i politiku
mo vladajuih jer se zadrava na praznim oznaiteljima, sukobu
tehnologije i prirode. Kapitalizam danas uglavnom tolerira i podrava sve oblike prosvjeda protiv tehnolokog zagaenja, zato to se
kritiari tehnolokog razvoja, ak i kad prividno ulaze u kapitalistiki ekonomski teritorij (recimo bojkotirajui kampanje koje ne potuju ekoloke standarde) ne pribliavaju odreenoj granici. Ono
to izostaje jest svijest da se svako djelovanje danas smjeta unutar
hegemonijskih ideolokih koordinata. Kritiari tehnolokog razvoja,
poput Postmana, ali i Jensena, ne postavljaju pitanja o ekonomskopolitikoj hegemoniji. Niti radikalna tehnofobija se ne pribliava hegemonijskoj jezgri jer i ona polazi od univerzalnih istina, kao to je
istina tehnolokog determinizma. I Jensen i Postman, iako zagovaraju razliite metode, polaze od kritike tehnologije, a ne drutve21

22

Nije li, pita se iek, referirajui se na Petera Singera koji je zakljuio

kako je bolje ubiti staricu nego ivotinju, konana istina antispecizma
ona da je na svijet ljudskih prava ujedno i svijet ivotinjskih prava?
(iek, 2008b).
Istovremeno, Jensenova knjiga je duboko odreena amerikom popularnom kulturom, televizijskim serijalom Ratovi zvijezda i kompjutorskim igrama (na koje se odnosi i njezin naslov).

46

Mediji i kultura

no-ekonomskih uvjeta. Ono to tehnofobija nudi zapadnom ovjeku

(to i iek locira kao problem radikalnih politika otpora od ljudskih prava do prava ivotinja) je pretvaranje politiko-ekonomske
borbe u pseudo-dramu subjekta. Individualizam i tehnoloki determinizam su karike koje povezuju tehnofobne ideje suvremenog luditskog pokreta s horizontom informacijskog kapitalizma.
Na ovaj je paradoks ukazao dokumentarni film Das Netz (Lutz
Dammbeck, 2003) o teroristu Unabomberu koji je od kasnih sedamdesetih do sredine devedesetih slao pisma-bombe na amerika sveuilita i aerodrome. Unabomber je pseudonim kojim se koristio Ted
Kaczynski, inae uspjean matematiar, koji je smatrao kako ova civilizacija ne treba tehnologiju. U dokumentarcu autora zanima kako
je mogue da su neke rtve ovog terorista tehnofoba bile dijelom
istog sveuilinog kontrakulturnog miljea. Unabomberovu bi teorijsku elaboraciju mnogi potpisali, kada ne bi znali kako je rije o elaboratu koji je doivio i konkretnu praktinu primjenu. I ovaj dokumentarac njegovim antitehnolokim idejama pristupa s odreenim
potovanjem. U manifestu Industrijsko drutvo i njegova budunost
koji je napisao Ted Kaczynski odzvanjaju ideje Herberta Marcusea,
Jacquesa Ellula, Lewisa Mumforda i Neila Postmana. Nakon to je
proitao njegov manifest, anarhoprimitivist John Zerzan ga je podrao, iako je kritizirao njegove metode. Ipak, rije je o teroristu, a ne
teoretiaru, zbog ega jedan od sugovornika u dokumentarcu, John
Brockman, odbija razgovarati o tom luaku.
Naizgled suprotstavljeni subjekti, kao i vizije o utjecaju tehnologije, povezuje ista struktura osjeaja, razumijevanje odnosa prema
prirodi i tehnologiji. Slika rtava nezaustavljive tehno-maine temeljna je slika tehnolokog napretka ne samo u vizijama neoludita
Neila Postmana, anarhoprimitivista Johna Zerzana, radikalnog ekologa Derricka Jensena, terorista Unabombera i Jamesa J. Leeja, ve
i u praksama sasvim suprotnog predznaka. Slinosti ukazuju na to
kako, paradoksalno, i sam informacijski kapitalizam nalazi legitimaciju u jednom obliku anticivilizacijskog diskursa koji je bio upisan
u najranije razumijevanje mrenih identitetskih politika. Taj su dis-

I. Medij je simptom 47

kurs inaugurirali tehnokrati poput Johna Brockmana, kontrakulturnih otpadnika koji su postali predvodnici nove elite. Stuart Brand
autor jedne od prvih virtualnih zajednica Well cyber-prostor opisao kao LSD-halucinaciju. Mitchell Kapor i John Perry Barlow u svojem su kanonskom eseju Across the Electronic Frontier rane 1990.
godine cyber-prostor opisali kao elektroniku granicu koju naseljava par iskusnih tehnologa koji mogu tolerirati graninost i divljinu
raunalnog suelja i kronini nedostatak korisnih karti i metafora
(Kapor i Barlow, 1990).23
ak i najradikalniji tehnoloki optimisti polaze od iste pretpostavke kao i pesimisti. Jednu od najoptimistinijih vizija tehno-budunosti je ponudio transhumanizam, koji je prije religija ili vizija,
nego filozofija, no jedan od njezinih utemeljitelja, Max More, naziva
ju upravo vrstom filozofije koja ima za cilj dovesti nas u posthumano stanje. More, utemeljitelj Ekstropijanskog Instituta, tvrdi da transhumanizam preuzima humanistiko nasljee, potovanje razuma i
znanosti, predanost napretku i potivanje ljudskog ivota. No istovremeno on se razlikuje od humanizma, jer prepoznaje i anticipira
radikalne aliteracije u prirodi i mogunosti naeg ivota koje proizlaze iz razliitih znanosti i tehnologija kao to su neuroznanosti, neurofarmakologija, produljenje ivota, nanotehnologija, umjetna superinteligencija (More, 1990). Kako tehnologija napreduje zadnjih
nekoliko desetljea, a strojevi postaju superinteligentni, suoit emo
se s dramatinom fazom tranzicije koju Ray Kurzweil i Max More
nazivaju singularnou (More/Kurzweil, 2002). Singularnost je,
tvrde, socio-tehnoloki projekt koji tei stvaranju inteligencije koja
nadilazi ljudsku inteligenciju, a koja e nau civilizaciju preuzeti
2049. godine. Znanstvenik na polju robotike i umjetne inteligencije,
Hans Moravec (inspiriran literaturom Isaaca Asimova), potvrdio je
ova predvianja u studiji Mind Children: The Future of Robot and
23

Diskurs Mree kao granice cyber-prostor prikazuje kao mjesto za individualca, uglavnom mukarca. Magazin Wired, zasluan za oblikovanje diskurzivnih znanja o tehnologiji, esto su usporeivali s asopisom Playboy.

48

Mediji i kultura

Human Intelligence u kojoj najavljuje kako e roboti evoluirati oko

2030-40. godine.24 Moravec najavljuje kako e tada ovjek biti u mogunosti uitati svoj um na raunalo (Moravec, 1988).
Iako naizgled suprotstavljeni, ovaj krajnji tehnooptimizam polazi od iste pretpostavke kao i tehnopesimizam, da tehnologije imaju
utjecaja na drutvo i ovjeka. Luditi i transhumanisti, pretpostavljaju
autonomne i samooblikujue tehnologije koje su u trenutku svojeg
izuma duboko izmijenile drutvo. Primitivisti i ekstropijanci, primjeuje Hakim Bey, zalau se za uspostavljanje eshatona, a jedina
je razlika vrijeme u koje ga smjetaju, jedni u prolost, a drugi u budunost (Bey, 1995). Od McLuhana do Zerzana, postoji elja da se
utvrdi toka pada, krize ovjeka koja je povijest dovela na mranu
stranu. Marshall McLuhan je smatrao da je ta toka pada izum tiska, za Neila Postmana telegrafija je prva stvorila kontekst u kojem je
informacija postala slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman,
2010: 152) i zato opasna, Zerzan je jezik proglasio tokom pada, a
neoluditi smatraju kako je kompjutor naprava koju treba zatui
(Koroman, 1999). Jedni najavljuju novo doba, a drugi negoduju
zbog smrti starog.

Robot-radnik. Znanstvena fantastika i realno

Znanstveno-fantastini zapleti tee prikazati civilizacijske transcendencije, no oni se uspostavljaju kao bilo koje diskurzivno polje koje
se bavi artikulacijom stvarnih odnosa i drutvenih uvjeta. Diskurzivno znanje o tehnologiji u znanstvenoj fantastici naravno nije produkt
transparentne reprezentacije realnog, ali se u odnosu na reprezentacije koje se odnose prema stvarnom svijetu tako da nastoje prikriti
svoju artificijelnost (realistiki roman/film) znanstvena fantastika
24

Transhumanistike ideje inspirirale su umjetnost. Umjetnik koji djeluje pod imenom Stelarc, svoj je umjetniki projekt posvetio transhumanizmu. Najvei je (obostrani) utjecaj pokret ipak imao na znanstvenu
fantastiku, pogotovu na cyberpunk romane i filmove.

I. Medij je simptom 49

otkriva kao diskurs aktualne strukture osjeaja. Tehnodeterminizam

koji ograniava i najradikalnije otpadnike pokrete, oduzimajui
kritici kontekst u kojem se ona pojavljuje kao problem, nai emo
u njegovom rudimentarnom obliku u znanstvenoj fantastici, gdje je
tehnologija uistinu subjekt koji se od instrumenta pretvara u agenta instrumentalizacije ovjeka. (U filmu Matrica (1999) tehnologija i jest agent Smith, u serijalu Ratovi zvijezda (1977-2005) ona je
mrana Sila.)
Ukoliko je tono ono to tvrdi Raymond Williams, da razliite
generacije ivot osjeaju ipak nekako drugaije (2006: 41) tada moderna, postmoderna i mreno doba razliito diskurzivno oblikuju
odnos subjekata prema tehnologiji. To su dijakronijske razlike koje
postaju oite ukoliko usporedimo tehno-ikone moderne s onima
postmoderne. Primjetit emo kako je modernistiki robot ne samo
ikoniki drugaiji od cyberpunkovskih kiborga i androida, ve kako
se ove tehno-ikone diskurzivno oblikuju oko drugaijih stavova, vrijednosti, strahova i vjerovanja. S druge strane postoji i sinkronijsko
nepodudaranje, odstupanje od strukture osjeaja ili otpor prema dominantnoj strukturi osjeaja koji oblikuje diskurse o tehnologiji. Te
antagonizme nalazimo u svakom razdoblju. Ni u jednom razdoblju,
pa ni u moderni ne postoji konsenzus oko kvalitete progresa. Moderna, doba prividno posveeno slavljenju znanstveno-tehnolokog
napretka, prepuna je skeptinih glasova. Na njih upozorava Zoran
Kravar u studiji Antimodernizam. Otpori se javljaju u obliku zazivanja predmodernog iskona u djelima koja slave vitalistiki kaos, vezu
ovjeka i Zemlje, zlatno doba. Antimodernistika su djela, primjerice, Pusta zemlja Thomasa Stearnsa Eliota i Canti Ezre Pounda koji je
proklinjao pakao trgovinskoga industrijalizma (Kravar, 2004).
Umjetnost i antimodernistika kritika otvoreno elaboriraju otpore, nezadovoljstva i skepsu oko predaje civilizacije tehnologiji.
No i popularna kultura upuuje na te disonantne tonove. Fantazija,
upozorava Slavoj iek u studiji The Plague of Fantasies, se javlja kao
pokuaj prevladavanja nekog drutvenog antagonizma (iek, 1997:
11-12). U popularnoj kulturi se esto materijalizira nesvjesno struk-

50

Mediji i kultura

ture osjeaja. Ono to je vidljivo izmie jednoznanoj elaboraciji,

dok se ono nesvjesno nalazi u lapsusima, omakama, skrivenim znaenjima koja ukazuju na drutvene antagonizme. Zbog toga su ove
elaboracije sline pismu u pripovijetci Edgara Allana Poea (gdje je
pismo izloeno na stolu, odlino skriveno). Jedan takav klasian uvid
u antagonizme oko tehnologije nudi animirani film Fhrerovo lice iz
1942. godine. Film je parodija nacizma i faizma, no on istovremeno
na ikonikoj razini de facto reprezentira ameriku tvorniku traku
kao totalitarno oruje za izrabljivanje radnika. Iako crti na denotativnoj razini prikazuje jednu nonu moru Paje Patka o nacistikoj Americi, njegovi se problemi javljaju nepovezani s nacistikom
problematikom. Ukoliko uklonimo nacistiku ikonografiju svijeta u
kojem se patak naao, ostaje fordistika tvornika traka na kojoj doivljava slom, jer u toj Americi on radi bez prestanka.
Razdoblje moderne intenzivno je zaokupljeno projektom industrijalizacije i elaboracijom politikog projekta ukidanja rada kao
osloboenja ovjeka, bliskoj ljevici i desnici. Nije samo taylorizam
utjecao na oblikovanje strukture osjeaja industrijskog doba. Instalacijska metoda Alekseja Gasteva odigrala je vanu ulogu u razvoju sovjetske verzije taylorizma.25 Ruski konstruktivisti stvaraju
pod utjecajem ideje progresa, aktualne nakon 1917. godine i ruske
revolucije koja je ciljala ruralnu naciju transformirati u industrijsku. Film Dzige Vertova ovjek s filmskom kamerom (1929) jedna
je elaboracija vizije drutva kao stroja koje se treba utemeljiti na au25

Aleksej Gastev je bio direktor moskovskog Centralnog radnikog instituta. Istraivao je uinkovitost rada i obuavao radnike da izvode
mehanike operacije na najuinkovitiji nain. Instalacijska metoda je
i oblik drutvenog inenjeringa, oblikovanje osobnih automatiziranih
ponaanja kroz bioloka podeavanja, kulturalna podeavanja, itd.
Gastev je djelovao pod nadzorom Lenjina i uz blagoslov revolucije.
Staljinizam e odbaciti ideju drutva kao stroja. Nakon dolaska Staljina na vlast 1924. godine i avangardne prakse u umjetnosti e biti kritizirane kao dekadentni formalizam. iek, e zbog tog obrata provokativno zakljuiti da je staljinizam spasio ovjenost ovjeka (2007).

Slika 1: Dziga Vertov, ovjek s filmskom kamerom (1929)

I. Medij je simptom 51

52

Mediji i kultura

tomatizaciji, mehanizaciji i ekstremnom funkcionalizmu. Mnotvo

tehnikih ureaja slui dokumentiranju revolucionarnog stanja. Ako
postoji junak Vertovljeva filma, tada je to tehnologija i ruski narod
koji se njome slui, a povlateno mjesto u tom slavljenju rada, zajednice i tehnologije imaju ene (Mayne, 1991). Radnice na traci se
prikazuje dok sa smijekom na licu prate frenetian ritam stroja (slika 1). I umjetniko djelo svojom se formom stavlja u slubu strojne
metafore, industrijalizirajui i mehanizirajui percepciju. Reija ne
slui kako bi se ponudio neki specifian pogled na svijet. Umjetnik
je inenjer, a cilj je da se to vie udalji iz procesa proizvodnje dok
mehaniko oko nastavlja snimati umjesto njega.
No kulturalne reprezentacije uvijek su uhvaene u mreu diskurzivnih praksi koje su odgovorne za poimanje tehnologije26. Ni u jednom razdoblju odnos prema tehnologiji nije jednoznaan. Diskurzivno znanje nikad nije produkt transparentne reprezentacije realnog
(Hall, 1973). Kultura je proizvodnja i razmjena, pa i bitka oko znaenja koncepata, slika, ideja i osjeaja specifinih za neko razdoblje.
Na tu je kvalitetu modernistike umjetnosti obiljeene oduevljenjem
prema projektu progresa upozorio Paul Virilio primijetivi kako je futurizam mogao nastati samo u Italiji gdje je jedino prolost aktualna,
ali i optereujua (Virilio, 1994). Razliite interpretacije drutvenog
znaenja tehnologije, na koje je upozorio Zoran Kravar itajui one
autore koji se suprotstavljaju modernistikom optimizmu prema progresu, u znanstvenoj se fantastici nalaze jedni uz druge, u obliku skrivenih, neizreenih i podrazumijevanih znaenja. Tehno-ikone: robot,
kiborg, android i avatar, fantastine su antropomorfizacije tehnologije, zanimljive upravo zato to ukazuju na antagonizme oko uloge
tehnologije u industrijskom i postindustrijskom kapitalizmu.
Popularna kultura, u tom je smislu spremnik motiva koji upuuju na disonantne tonove oko karaktera progresa. Modernistika me-

26

Izraz tehnologija koji oznaava sistem mehanikog i industrijskog

umijea, do industrijskog doba zapravo je znaio vjetinu (grka rije
tehne, a latinska ars odnose se na umijee, vjetinu).

I. Medij je simptom 53

tafora drutva kao stroja nalazi se u jednom antropomorfiziranom i

udvojenom obliku. S jedne strane tu je robot, stroj kao ovjek, antropomorfizirana industrijska traka. S druge strane modernizam je
zaokupljen i slikom ovjeka kao stroja koji upuuje da je ta dehumanizacija smjetena u proces proizvodnje, gdje se ovjek koji se ini
slian robotu zove radnik. (Karel apek rije robot je izveo iz eke
rijei radnik.) Metropolis Fritza Langa iz 1927. godine je znanstveno-fantastini film u kojem se robot pojavljuje kao apsolutno Drugo
liberalnom subjektu, individui koja ima pravo slobodnog izbora.27 No
istovremeno, Lang u Metropolisu, pogotovo na ikonikoj razini, slika
socijalnu nepravdu (dehumanizaciju radnika na M stroju). Film na
ikonikoj razini reprezentira kapitalistiko drutvo u kojem radnici
rade u nehumanim uvjetima poput zatvorenika. Takva reprezentacija
nije neuobiajena za to vrijeme. Ugledavi neke radnike, junakinja
Rossellinijevog filma Europa 51 uzvikuje Mislila sam da vidim osuenike! (Deleuze, 1990). Proletarijat u Langovu filmu, H. G. Wells
je kritizirao kao potpunu besmislicu (Wells, 1927). Moda se takav
proletarijat moe nai u Kini, tvrdi Wells, ali ne i u Americi. Wells vjeruje kako radnici u Americi ne mogu biti deprivilegirani na taj nain,
jer kapitalistika privreda poiva na njihovoj konzumentskoj moi.
Metropolis nije socijalistiki film. Na razini zapleta, kranstvo,
a ne radnika borba, se namee kao rjeenje socijalnih sukoba.
Pitanje klase se svodi na pitanje odnosa zapadnog ovjeka prema
tradicionalnim vrijednostima koje izumiru u modernom projektu
racionalizacije, povjerenja u znanstveno-tehnoloki napredak. Pria
zagovara suradnju klasa. Paradoksalno zaplet se oblikuje oko ideje
da sam kapitalist, otuen i nehuman poput stroja, potie radniki
ustanak s namjerom da neorganizirano radnitvo u revoluciji uni27

Metropolis je urbana distopija 2026. godine, no to je prije svega reprezentacija fordistikog drutva duboke klasne podjele izmeu radnika
i industrijalaca. Glavni negativac je industrijalac Fredersen koji uz pomo korumpiranog znanstvenika, stvara robota Mariju. Robot je nalik
na radnicu koja zastupa mirno rjeenje klasnih sukoba i propovijeda
dolazak Krista, Medijatora.

54

Mediji i kultura

titi samo sebe. Klasni ustanak Lang prikazuje kao najgore to se

radnicima moe desiti, nasilje koje moe ugroziti ivote njihove
djece (pobuna kulminira poplavom koja prijeti radnikoj djeci), a
koji bi samo odgovarao onima koji su odgovorni za najveu drutvenu nepravdu dehumanizaciju. No ovaj fantastini film oblikovan je oko jedne strukure osjeaja za koju je karakteristian strah
od instrumentalizacije, robotizacije ovjeka, dehumanizacije radnika u procesu proizvodnje. Robot se pojavljuje kao konstitutivna
izvanjskost kapitalizma. Podjela izvan-ja/ne-ja (ovjek i drutvo/
stroj) ukazuje se kao podjela iznutra, drutveni antagonizam (humanizam nasuprot dehumanizaciji kapitalizma, imperativa profita).
Znanstvena fantastika ipak, jedan ekonomsko-politiki sukob, klasni animozitet diskurzivno oblikuje kao tehno-eshatoloko pitanje.
Pitanje drutvenog antagonizma oko racionalizacije proizvodnje i
projekta ukidanja rada, postavlja se kao fantastina elaboracija pitanja dehumanizacije radnika putem stroja.
Robot je par excellence tehno-ikona modernizma. Rije robot
prvi je puta upotrijebio Karel apek u znanstveno-fantastinoj drami R.U.R (Rozumovi univerzalni roboti) iz 1920. godine. Rozum (razum) je industrijalac koji zastupa ideju progresa, a njegovom se svjetonazoru suprotstavlja Helena, lanica Lige za humanost, kritizirajui znanost i ovjeka koji se igra boga. Helenina slukinja, primjerice,
sasvim jasno progovara s pozicija kreacionizma, zakljuujui kako
izumi kvare ovjeanstvo jer su protivni bogu. Klasni sukob se u
Metropolisu prikazuje kao sukob koji proizlazi iz tehnolokog. Kod
apeka se javljaju nacionalnost i rasa kao alati kapitalistike podjele
meu radnicima i robotima. Jedan od proizvoaa robota u trenutku
kada pomisli da su uguili pobunu priznaje kako je postojao plan
stvaranja unutarnjih podjela meu njima. Takav bi projekt poivao
na proizvodnji novih vrsta robota koji bi imali nacionalnost i rasu.
Drama uprizoruje drutveni antagonizam oko pitanja utjecaja tehnologije i ideje racionalizacije proizvodnje, no kod apeka se sukob
prirode i tehnologije oblikuje kao klasni sukob, univerzalizirajui
problem robota kao problem klase, rase i nacije.

I. Medij je simptom 55

Kiborg i android udei strojevi

Metafora drutva kao stroja, a onda i roboti kao ovjekoliki strojevi nisu
jednostavno fantazije. Rije je o naracijama koje upuuju na drutvene
antagonizme oko metode racionalizacije rada i njezine implementacije
u fordistikim tvornicama. Kibernetika je za fantastine reprezentacije
odigrala onu ulogu koju je imala industrijska proizvodnja za oblikovanje robota kao modernistike tehno-ikone. Kibernetika je u pozitivne znanosti uvela razumijevanje uma i tijela kao odvojenih sfera,
pa kibernetiko poimanje ovjeka predstavlja jedan postmodernistiki
oblik idealizma (Hayles, 1999). Kibernetika je teorija informacije koja
ivotinju, ovjeka i stroj interpretira kao sustave za procesuiranje informacija. (Poznato je kako je kibernetiar Gregory Bateson postavio
pitanje nisu li slijepi ovjek i njegov pas jedan sustav?) Taj e problem
cjeline i njezinih dijelova (pogrenog povezivanja subjekata s njihovim
tijelima) u svojoj materijalistikoj filozofiji izloiti Deleuze i Guattari.
Subjekti nikad nisu dovreni ve uvijek u procesu udee-proizvodnje
(1983: 5). udei stroj je bilo koji tijek, poput onog majka-dijete gdje
majina dojka i djetetova usta ine dijelove jednog stroja (Deleuze i
Guattari, 1983: 42-50).28 Ovaj, u svojem temelju kibernetiki model
psihologije linosti podrazumijeva dematerijalizaciju, rastjelovljenje
subjekta. To su aktivne pretpostavke neizgovorenih znanja kolektivne
strukture osjeaja koje emo u raznim oblicima nai u znanstvenofantastinim zapletima i reprezentacijama.
Drama R.U.R. ve komplicira odnos prema neivom, uvodei
problem prava homopoetikog stroja. To e se pitanje aktualizirati u
doba kibernetike. Tehno-ikone kiborg i android narativne su elaboracije ovjeka kao skupa informacija, ali i ovjekolikih strojeva. Jedan
je tehnoloki poboljani ovjek, a drugi humanizirani stroj, no oba su
specifine fantazmatske elaboracije postindustrijskog doba u kojem

28

Produktivna udnja, upozoravaju, se moe razumjeti ne uz pomo

edipovskog teatra, ve Marxove politike ekonomije i Freudove psihoanalize kao ekonomije udnje.

56

Mediji i kultura

su ovjek i informacija postali tako bliski, da ih N. Katherine Hayles

smatra srodnim oblicima treperavih oznaitelja (Hayles, 1999). Transhumanizam e upravo u znanstvenoj-fantastici nai svoju najpopularniju izvedbu jer se u oni nadopunjuju u ideji odvajanja tijela od
uma. Transhumanizam je pogled koji daje prednost informacijskim
obrascima pred materijalnim instancama, smatra svijest osnovom
ljudskog identiteta, tijelo tretira kao zamjenjivu protezu kojom uimo manipulirati, i najvanije, podeava ljudsko bie kako bi bilo bezbolno sjedinjeno s inteligentnim strojem (Hayles, 1999: 3).
Pitanje klase prisutno u modernizmu, nestaje. No antagonizam
ostaje u obliku specifinom za drutva koja klasne sukobe (radnik/
industrijalac) transformiraju u sukob koji graane suprotstavlja
jednom menaderskom obliku kontrole, maskirajui pozicije moi
strukturom mrea i fleksibilnom arhitekturom zatoenitva, kao vrstama modulacije. Dok je u disciplinarnim drutvima svaki prostor
zatoenitva (tvornica, bolnica, zatvor, kola) imao svoje zakonitosti, razliiti mehanizmi kontrole neodvojive su modulacije, koje
oblikuju sustav varijabilne geometrije, iji je jezik uvijek isti, numeriki (Deleuze, 1990). Titravost je obiljeje ovjeka kontrole koji je
danas zatoenik novih zatvora. ovjek je valovit, titrav, u orbiti,
pie Deleuze (1990).
Fikcija je odvojila dva svijeta zbilju i matricu, tijelo i informaciju.
To je suvremena izvedba Platonova mita o peini kao zavodljivom
virtualnom svijetu. Uitak mehanizacije pokreta, kojeg nalazimo u
filmu Dzige Vertova ovjek s filmskom kamerom (radnice koja je sa
smijekom imitirala mehanike radnje stroja slaui cigarete u kutije), slian je uitku postmodernistikog kibernauta koji uranjanja u
informacijsku matricu. Vertovljeva je radnica determinirana fizikim prostorom i tijelom, dok e se u romanima Williama Gibsona,
posebice u trilogiji Neuromancer (2003), tijelo diskurzivno oblikovati kao tamnica, zatvor kojeg se kibernaut oslobaa uranjanjem u
matricu. Subjektivnosti bez tijela postoje u vremenu ali ne i u prostoru transcendentirajui kategorije koje je Kant smatrao osnovnim
kategorijama ljudskog iskustva. Takvi su diskursi svoju punu elabo-

I. Medij je simptom 57

raciju doivjeli u znanstveno-fantastinom anru koji je oslikao itav

imaginarij nematerijalnog postojanja bia na Mrei. Cyberpunk je
fantastini elaborat o fikcionalnim svjetovima u kojima likovi doivljavaju kompjutorsku matricu kao mjesto zanosa, pa i erotske
intenzivnosti, zbog ega e Michael Heim cyberpunk usporediti s
tradicijom ekstaze panjolskih mistika (Heim, 1993).
Kultni elaborat platonistikog dualizma film je Matrica brae Wachowski. Zbilja (Zion) i matrica (virtualna realnost) odvojene su, a ta
je dvostrukost nepoznata i skrivena sve dok glavni lik ne doivi deinicijaciju, proguta crvenu pilulu i poput Alise sazna koliko je duboka
zeja rupa (Matrica, 1999). Varljiva je slinost cyberpunkovskog dualizma uma i tijela s Baudrillardovim konceptom simulakruma. Nije
bez razloga Jean Baudrillard odbacio ideju reisera koji su film Matricu smatrali elaboracijom njegovog djela (Baudrillard, 2004). Ono to
Baudrillarda zanima jest gotovo suprotno od Matrice, a to je ideja da
se subjekti mijenjaju pod utjecajem tehnologije, da logika tehnologije utjee na prirodu subjekta koji poinju djelovati preko modela
stroja (Baudrillard, 2001a). U filmu Matrica logika stroja nije transformativna za subjekte, oni nisu kognitivno promijenjeni, ve jednostavno bioloki razoreni (postaju hrana strojevima). Postmodernistike
digitalno-mrene imaginarije filma Matrica, obiljeava platonistiki
dualizam i subjekti za koje se vjeruje da znaju i da mogu proniknuti
u naine na koje djeluje hegemonijska matrica, upravo kao to su to
znaju i kauboji konzole Williama Gibsona. U Matrici obmanjeni su oni
subjekti koji ne znaju kako djelovati poput stroja, koji ne poznaju strojni jezik, zbog ega e im se svijet matrice initi prirodnim svijetom.
Usprkos opem dojmu, Baudrillard ne pripada tom dualizmu digitalno-mrenog svijeta. Baudrillarda zanimaju fatalne strategije objekata kojima ovi zavode subjekte mijenjajui njihovu prirodu. Zbog
takvog inzistiranja na dihotomiji tehnologija/tijelo, svoju e panju
Baudrillard posvetiti romanu Sudar J. G. Ballarda o sekti fanatika koji
seksualno uzbuenje doivljavaju u automobilskim sudarima (Baudrillard, 2001c). No tu je Sudar, i pogotovo Baudrillardova interpretacija
ovog romana, blii radikalnom funkcionalizmu Vertovljeva drutva

58

Mediji i kultura

kao stroja, nego Matrici i platonistikom dualizmu uma i tijela. Roman

Sudar jo priziva modernistiku strukturu u kojoj se dehumanizacija
zbiva putem specifinog obrtanja uloga stvari i subjekata, instrumentalizacije i mehanizacije humaniteta. Logika objekata u Ballardovoj
fikciji utjee na subjekt preko modela stroj-seks, u kojem seks postaje
pranjenje, eksplozija, sredstvo do funkcionalnog orgazma.
Ipak, znanstvena fantastika, a pogotovo cyber-punk, kako je zapisao Brian McHale je postmoderni anr par excellence, ono to je
krimi bio za modernu (McHale, 1987: 16). U postmodernistikim
fikcijama nalazimo elaboracije antagonizama oko devalvacije tijela i fizikog prostora koji su u postmoderni poprimili nove oblike.
Prostori tokova i bezvremeno vrijeme upozorio je Manuel Castells,
transformiraju zbiljski prostor i bioloko vrijeme (Castells, 2000).
No u novijim znanstveno-fantastinim zapletima, filmovima poput
Avatara, Igraa i Surogata (koji svi nastaju 2009. godine) materijalnost realnog svijeta i tijela vraaju se kao obnovljena ali redefinirana pitanja politike identiteta. Zbilja poprima obiljeja artificijelnih
digitalnih svjetova. Dok je cyberpunk bio elaboracija informacijske
matrice, u novim znanstveno-fantastinim diskursima sama realnost
biva oblikovana prema digitalno-mrenim modelima. Ti zapleti diskurzivne su argumentacije transkodiranja same realnosti prema modelu Mree, zbog ega ih je potrebno itati kao ilustracije specifine
strukture osjeaja i ideologije Mree. Dualizam Realnog i virtualnog
svijeta dekontekstualizira se prema mrenoj, protokolarnoj strukturi.29 Pandora u Avataru (a virtualni prostori Society i Slayer u Igrau)
klikabilni su materijalni svjetovi. Protagonisti (Jake Sully i Igra) prelaze iz jedne mree u drugu gdje vie nema razlike izmeu digitalnog i fizikog svijeta, ve postoje samo razliite dimenzije mrea.

29

Drutveni projekt Grafedia datira iz 2005. godine. Grafedia materijalni

svijet eli uiniti klikabilnim, pozivajui pojedince da stvaraju poveznice meu dvama svjetovima. Bastardni oblici virtualno-materijalnog su
grafit na zidu s porukom click here ili zapaljena cigareta s ispisanom
mrenom adresom (slika 2).

I. Medij je simptom 59

Slika 2: Projekt Grafedia, http://www.grafedia.

net

60

Mediji i kultura

Avatar i Lacan.
Suelje za komunikaciju s prirodom
Obino se Realno diskurzivno oblikuje kao neka divlja priroda koja
je simbolizirana. Na taj nain priroda je oblikovana i u Avataru. Simboliko je poredak koji tako potpuno obavija ovjekov ivot mreom,
jo prije nego to on i doe na svijet, da je to zakon koji e ga pratiti
do smrti, pa ak i preko smrti, upozorava Lacan (1983a: 61). No simboliko je uvijek necjelovito. Realno je poredak koji ga podriva, koji
je izvan jezika, i odupire se simbolizaciji (Evans, 1996: 162). Realno
je onaj poredak u kojem se simboliko uruava, ne uspijeva u svojoj
namjeri da oblikuje zbilju. Realno je nemogue, upozorava Lacan (jer
ga je nemogue integrirati u simboliki poredak). Realno je traumatino i povezuje se s materijalnim supstratom podrujem biologije,
tijelom. Razumijevanje znanstvene fantastike kao nesvjesnog podrazumijeva suodnos triju Lacanovih poredaka, Realnog, Simbolikog
i Imaginarnog (Lacan [1966] 1983d). Zbiljski otac je bioloki otac,
zbiljski penis je fiziki penis koji je u suprotnosti prema imaginarnoj i
simbolikoj funkciji ovog organa (Evans, 1996: 162). Realno za Lacana nije priroda, koja je onda simbolizirana, ve neuspjeh ili inkonzistencija koja treba biti popunjena fantazijom i simbolima. Realno, da
bi bilo prihvatljivo, mora biti ispunjeno simbolikim i imaginarnim
slikama. Klju za razumijevanje Avatara jest razumijevanje Imaginarnog. Fantazija se obino shvaa kao neka eskapistika naracija koja
transcendentira zbilju. No imaginarno i Realno su vrlo bliski poretci.
Fantazije i simboli su nam potrebni kako bismo preivjeli traumatini
karakter (praznu jezgru) Realnog. Lacan se prisjea uvene maksime
La Rouchefoucaulda: ima ljudi koji nikada ne bi bili zaljubljeni da
nisu uli da se govori o ljubavi (Lacan, 1983a: 45). Cilj psihoanalize
je da to uini oitim, da uputi na traumatinu jezgru i potakne kod
subjekta ono malo stvarnosti koju elja odrava s obzirom na simbolike sukobe i imaginarne fiksacije kao sredstva njihovog slaganja.
Psihoanaliza je srodna kritici znanstvene fantastike jer upuuje na
isto intersubjektivno iskustvo u kojem se elja prepoznaje (Lacan,

I. Medij je simptom 61

1983a: 62). elja je uvijek elja drugog. Cilj je gorko priznanje onog
to u Rouchefoucaulda ljubav duguje simbolu, a isto vrijedi i za znanstvenu fantastiku. To je gorko priznanje da se subjekt protee daleko
izvan onog to pojedinac subjektivno doivljava (1983a: 46), da je
ono to smatramo najiskrenijim osjeajima, ali i najdubljim fantazijama, zapravo nesvjesno, koje je strukturirano kao govor drugog
(1983a: 46). Znanstvena fantastika nije neka subjektivna fantazija, ve
jednako odreena govorom drugog, kao svako drugo nesvjesno.
Ono to je Lacan postavio kao strukturu i granicu psihoanalize,
simbol i jezik, granica je fantazmatskih slika. Znanstvenu fantastiku se moe promatrati kao Freudove slike na granici Umwelt-a i
Innenwelt-a koje psihoanalitiaru nude uvid u govor u punoj snazi, deifriraju govor kao jezik simbola (1983a: 63). Obino je govor
izgnan iz konkretnog iskaza, no Freud je pronaao prvobitni jezik
simbola u histerijama, fobijama, labirintima kompulzivnim neurozama, snovima, lapsusima, itd. U znanstvenoj fantastici nalazimo isti
jezik koji upuuje na nesvjesno, hermetizme i dvosmislenosti vane
za otkrivanje suvremene strukture osjeaja. Lacan je optuio psihoanalizu koja se nasljeujui Freuda i njegovu interpretaciju snova, bavila imaginarnim, dok bi se, upravo kao i diskurzivna analiza
znanstvene fantastike, trebala baviti simbolikim, jer tu se krije klju
ideologije koja vlada nekom reprezentacijom. Isto bi se moglo zamjeriti jednodimenzionalnom itanju znanstvene fantastike.
Znanstveno-fantastini zapleti djeluju poput tumaenja u psihoanalizi koje ne pripada niti analitiaru (filmu, romanu) niti pacijentu (publici), a opet djeluju kao formirajui diskursi. Istovremeno i
sam zaplet, interpretacija analitiara/pisca/scenarista nije njihova
navlastita, zbog ega autentini govor nesvjesnoga ne pripada niti
analitiaru niti pacijentu, ve je stvoren sretnim susretom, sretnim
strukturnim, verbalnim podudaranjem analitiareva i pacijentova
nesvjesnog diskursa (Felman, 1992: 281). Dekodiranje znaenja se
ne odvija na svjesnoj razini primatelja (deifriranja poruke), niti se
kodiranje odvija u inu upisivanja (ifriranja) autorskog teksta (Hall,
1973). Ipak ove reprezentacije djeluju na specifian nain.

62

Mediji i kultura

Hollywoodski hit Avatar (2009) Jamesa Camerona, u tom je

smislu, jedna od najvanijih narativizacija suvremene dihotomije
priroda/tehnologija. Divljaci su u Avataru reprezentirani poput tipinog kolonijalnog Drugog, poluivotinje i poistovjeeni s prirodnim poretkom. No, kao i u mnogim holistikim, new-ageovskim
mitologijama, divlja priroda se pokuava integrirati u simboliki poredak. Dihotomija priroda/tehnologija i ovdje je obiljeena holistikim kvazi-spiritualizmom. Papa Benedikt XVI je odbacio film zbog
njegove pseudo-doktrine transformiranja prirode u novo boanstvo,
a ekologije u milenarizam. To se oboavanje prirode, pristupanje
tom ponovno pronaenom boanstvu, temelji upravo na odbacivanju tehnologije, koja je za film vana na nekoliko razina. Mark Fisher
primjeuje da postoji neto ironino u identifikaciji s Navijima koja
ovisi o vrlo naprednoj tehnologiji koja nain ivota Navija ini nemoguim (Fisher, 2010). Paradoks diskursa koji je oznaio povratak
materijalnom svijetu i prirodi jest da spaja transhumanizam i neoludizam. Posthumanistiko oduevljenje tehnologijama rastjelovljenja,
postojanja u obliku informacija, koje je definirao Hans Moravec u
obliku uitavanja uma na raunalo, prisutno je mnogim postmodernistikim naracijama poput Matrice. No Avatar spaja taj posthumanizam s naizgled nespojivom mitologijom povratka prirodi specifinom za holistike, ekoloke i New Age pokrete.
Film je katalog primitivistikih klieja. U tome nastavlja niz slinih filmova. Osobito se namee paralela s filmom Ples s Vukovima.
No u tome je Avatar uistinu blizak i animiranom djejem filmu Pocahontas, kao to sugerira ironina internetska parodija scenarija (Slika
3). Jedan od klieja je i naizgled naivan i djetinjast obiaj Navija da
razgovaraju s drveem, no to je i temelj moi i pobjede pobunjenika.
Mo drveta s kojim moe razgovarati elaboracija je klasinog primitivistikog motiva grljenja drvea (u engleskom slengu se za environmentalistu koristi izraz tree-hugger). No ono to je paradoksalno u toj ljubavi prema prirodi jest da Sully moe postati Navi samo
upotrebom suelja za avatarsku zamjenu tijela, tehnologije koja je
odgovorna za imperijalizam, kolonizaciju i ekspanzionizam vojno-

I. Medij je simptom 63

korporacijskog kompleksa. Ako i nije u potpunosti opravdan strah

Katolike crkve od environmentalizma kao nove religije, niti ono to
Avatar reprezentira takoer nije dobra vijest. Umjesto izbora priroda ili tehnologija Avatar nudi trei put, odabir virtualne tehnologije kao alata povratka prirodi. Priroda je feti, plutajui oznaitelj
na koji se prebacuju vjerovanja kako bi se zadralo razum u doba
razornog ritma tehnologije i informacija, zadravajui istovremeno
distancu prema tom velikom Drugom slubenog diskursa.
No oboavanje prirode kao fetia paradoksalno omoguava svojim sljedbenicima neogranienu upotrebu tehnologije. Dok se priroda slavi kao novo boanstvo, istovremeno se tehnologijsko zagaenje
diskurzivno oblikuje kao dio igre, nesrea civilizacije, alat kojem se
jednostavno ne moe pobjei. Upravo zbog toga to je tehnologija
neizbjena, potrebno je imati neki osobni ritual, poput razgovora s
drveem, koji e nas amnestirati zbog sudjelovanja u tehnologijskom
zagaenju. Novo razumijevanje prirode kao jo jedne drutvene mree idealno je za odranje statusa quo, situacije u kojoj se moe ivjeti
svoj fikcionalni navijski identitet kao prirodan identitet, ne odriui
se tehnolokih igraaka. Ovaj film daje uvid u rascjep izmeu djelovanja i vjerovanja koji nalazimo kao rascjep karakteristian za cininu
poststrukturalistiku ideologiju. Istovremeno, on upuuje na prirodu
kao praznog oznaitelja na koji je uputilo i Jensenovo priznanje karaktera ljubavi prema prirodi kao karaktera svakog vjerovanja. Povratak prirodi je mogu i putem suelja, jer se priroda oblikuje kao klasian feti. Priroda nije realno, ve imaginarno mjesto, koje je danas
potrebno zapadnom ovjeku kako bi cinino nastavio umiljati da ne
vjeruje zaista u ideologiju znanstveno-tehnolokog napretka.
Jedan od rijetkih kritiara koji je film pohvalio, Henry Jenkins
smatra kako on u odnosu na transhumanistike znanstveno-fantastine zaplete, kao to je zaplet filma Matrica, predstavlja suosjeajniju reprezentaciju posthumanizma (Jenkins, 2010). Transhumanisti zagovaraju novu eru postovjeka iji bi temelj bilo rastjelovljenje
i postojanje ovjeka u obliku informacija. No Avatar nudi humaniju
verziju, jer se na Pandori kao utopijskom planetu koji je gotovo bez

64

Mediji i kultura

tehnologije, ipak mnogo toga za to mi danas koristimo tehnologiju

izvodi putem suelja izmeu ovjeka i prirode, tvrdi Jenkins. Poput
stabla s kojim moe razgovarati, rije je o sueljima koja spajaju,
a ne transcendiraju ovjeka i prirodu. No upravo je ova elaboracija
uinila oitim karakter prirode kao fetia koji se doivljava kao alat
duhovne transformacije, sve dok se on prakticira u strogo kontroliranim uvjetima koji globalne probleme zagaenja prirode prevladava djelovanjima na osobnoj razini.
Suelje s prirodom potrebno je za novi tip turistikog imperijalizma, turizma kao terorizma kako je Hakim Bey nazivao zapadnjake paket aranmane koji izbjegavaju svako inficiranje primitivnim (Bey, 2002). Jack Sully ini ono to e uiniti uistinu pametna

Slika 3: Parodijski scenarij filma Avatar/Pocahontas.

I. Medij je simptom 65

korporacija nakon to drava odustane od vojno-korporacijskog

projekta eksploatiranja rudae i otvori Pandoru za turizam. Nakon
brutalnog industrijsko-modernistiko-imperijalistikog projekta slijedi tekua modernost, fluidni oblik nadzora ekonomski ovisnih koji
se u drutvima kontrole stavljaju u slubu bogatih. Kao i u filmovima
Ples s vukovima i Pocahontas primitivni narodi samo su facilitatori
transformacije zapadnjaka, statisti koji i nemaju drugu svrhu ve asistirati na putu duhovne obnove. Zadaa suvremenog mita u tom smislu nije uistinu oboavanje prirode, koje je uasnulo Katoliku crkvu.
(Jer tovati prirodu najprije bi znailo propitivati kapitalistiki nain
proizvodnje.) Ovdje se priroda propituje, ali samo kao oblik parcijalne subjektivnosti (ponimo od sebe) i vlastite duhovnosti umnaanjem mrea za proizvodnju identiteta.
Nadalje, paradoksalan holistiki-transhumanizam dokazuje ono
to smo ve ustanovili, da su tehnooptimizam i tehnofobija dio iste
ideoloke operacije tehnolokog determinizma. Tehnodeterminizam
jest ideologija koja se nastoji prikazati kontingentnom, maskirati
drutvene probleme prikazujui ih kao tehnoloke. Tehnodeterminizam diskurzivno oblikuje informacijsko, tehnoloko zagaenje, kao
proces dehumanizacije od kojega ne moemo pobjei30.
Gesta odbacivanja tehnologije ne samo da ne rjeava probleme
informacijskog drutva, ve upravo perpetuira tehnoloko zagaenje, gomilanje informatike tehnologije (koja nam ve treba i za
30

Tamno mjesto koje optimistina vizija skladnog civilizacijskog prevladavanja jaza izmeu tehnologije i prirode u filmu Avatar zaobilazi,
okosnica je filma Igra (Gamer) Marka Neveldinea i Briana Taylora.
Neveldine i Taylor obrazlau biopolitike aspekte rastjelovljene politike mrea, gdje se socijalna transformacija zbiva u sferi klase i roda
(a ne rase). Slayer i Society kao medijski posredovani spektakli dvije
su verzije mrenih igara uloga koje se sada odvijaju u stvarnom svijetu (neka vrsta virtualne zajednice Second life i kompjutorske igre The
Sims) u kojima igrai (kontrolori) upravljaju avatarima (deprivilegiranim ljudima). Kao Avatarov antipod Igra je distopijska verzija vladavine Mrea u kojoj mo odreuju strukture i odnosi izmeu mrea.

66

Mediji i kultura

sueljavanje s prirodom). Holistiki-transhumanizam simptom je

Realnog u kojem su fiziki prostor i linearno vrijeme devalvirali. U
tom Realnom tehnoloki deprivilegirani nemaju taj luksuz geste odbacivanja, poput Postmanove geste odbacivanja informacija koje zagauju. (Za ekoloko zagaenje danas su velikim dijelom odgovorne
zemlje treeg svijeta koje nemaju mogunosti razvijanja ekolokih
tehnologija.) Ideologijska operacija tehnodeterminizma i apsurdnog
holistikog-transhumanizma poiva na prikrivanju injenice kako
danas neki ive u prostoru tokova, a neki u prostoru mjesta (Castells, 2000). Iako se neukljuenost (kao nova verzija primitivizma)
romantizira, a prostor mjesta oblikuje kao mjesto transformacija zapadnjaka, komunikacija izmeu dviju dimenzija nije obostrana od
primitivnih se uvijek oekuje da igraju ulogu prirode.
Utopijski svijet Avatara klasian je mit o bijelom mesiji (koji je
doivio kritiku ljevice) i New Age spiritualizma (pod udarom kritike
desnice), no prostor i vrijeme tih mitova upuuju kako se tehnologija
diskurzivno oblikuje na nov nain. Ta se fikcionalizacija, koja spaja nespojivo, odnosi na koncept mrea kao temelja drutva kontrole,
gdje se mo vie ne definira kao mo posjedovanja prostora, ve kao
mogunost ukljuivanja i iskljuivanja iz prostora tokova, programiranja i skretanja tih tokova (Castells, 2009). Slavoj iek u svojem je
komentaru filma zakljuio kako tehnika briljantnost [samo] slui
prikrivanju temeljnog konzervativizma (2010). No upravo tehnologija ima glavnu ulogu u filmu i strukturi osjeaja cinine postideologije. Za Navi narod priroda nije suelje. Fiziki, lokalni prostor i bioloko vrijeme ne predstavljaju dio tokova moi umreenog drutva. U
suvremenom spajanju prividno nespojivih mitova transcendencije
tijela putem tehnolokog i mita povratka prirodi inscenira se dualizam realnog i virtualnog koji otkriva kako je najvirtualnije mjesto
danas bioloko tijelo i fiziki prostor. Naravno, fiziki prostor i linearno vrijeme nisu nestali, no agenti koji posjeduju mo, a to nisu pojedinci ve grupe, uspjeno transcendentiraju vrijeme i prostor tehnoloki. Mo lei u rukama onih koji programiraju i usmjeravaju mree,
oblikuju prostor tokova i bezvremeno vrijeme (Castells, 2000, 2009).

I. Medij je simptom 67

Pandora je fantastina elaboracija jedne apstraktne, ali tipine

virtualne zajednice kao zajednice subjekata koji se vie ne povezuju prema geografskom ili nacionalnom kljuu, ve prema osobnim
afinitetima. Manuel Castells je virtualne zajednice definirao kao
nove privatizacije drutvenosti (Castells, 2003: 144). Za virtualne
zajednice tipian je pomak od primarnih odnosa, obitelji i sekundarnih odnosa, udruivanja, na zajednice sagraene na tercijalnim
odnosima, personaliziranim zajednicama utjelovljenim u mreama i usredotoenim na pojedinca (Castells, 2003: 143-144). Autori
Avatara raunaju s poznavanjem konteksta socijalnih mrea poput
mree Second Life (2003) ili mrenih igara uloga World of Warcraft
(2004), od koje Avatar i preuzima ikonografiju. World of Warcraft je
fantastina virtualna zajednica, jedna od najpopularnijih igraonica
danas. Paradoksalno i ta virtualna zajednica mjesto je koje subjekti
doivljavaju kao prirodno mjesto. Avatar i World of Warcraft su elaboracije predtehnolokog eshatona u kojemu subjekti igraju ulogu
prirodnih identiteta. Iako je rije o fantastici, oito je kako igra, kao i
film diviniziraju prirodu i zagovaraju jedan predcivilizacijski svijet. I
ovdje postaje oitim imaginarna i simbolika funkcija prirode.
Igra ukazuje na to kako nije rije o nekom eskapizmu igraa koji
uranjanjem u virtualne svjetove gube vezu s realnim. Upravo suprotno World of Warcraft kao i Avatar potvrda su vanosti dematerijaliziranih tijela, moi informacije, kao i devalvacije fizikog tijela
i fizikog prostora. Ovdje nije samo rije o onom na to upozorava
iek, da je svaki fetiist zapravo racionalist, pa da igrai odabiru
virtualni svijet kako bi ublaili uinak stvarnosti (iek, 2008b).
Ovdje se radi o virtualnom prostoru kao prostoru moi u doslovnom
smislu. Dematerijalizacija prostora igre (ekonomije, politike, osobnih i kolektivnih identiteta) nije uzrok, ve posljedica devalvacije fizikog prostora. Korisnici nisu neki naivni eskapisti, ve realisti jer
virtualni prostor jest realna slika statusa i vanosti fizikog prostora.
Djeca i odrasli koji provode vrijeme u virtualnim svjetovima nisu
asocijalne osobe koje gube kompas uranjanjem u drugorazredne
fikcionalne prostore. Izvjesnije je kako e djeca kojoj je zabranjeno

68

Mediji i kultura

igrati igre, kao i odrasli koji ih odbijaju igrati, biti deprivilegirani i to

uvida u funkcioniranje drutveno-ideolokog aparata.
Virtualni prostor se doivljava kao uzrok devalvacije fizikog
prostora, no smjer utjecaja je zapravo obrnut. Fiziki prostor je izgubio na vanosti. Upravo zato on moe postati mjesto duhovne obnove. World of Warcraft realni je virtualni svijet, ako virtualno shvatimo kao jednu od moguih aktualizacija razumijevanja vremena i
prostora. World of Warcraft nije nita virtualniji od prirode koja je
danas posredovana nizom protokola koji omoguavaju zapadnjacima da njome sigurno kroe, a o ijim je posredovanjima Hakim Bey
pisao kao o terorizmu turizma (2002). Kao i svaka geografska oaza
Treeg svijeta, World of Warcraft postaje mjesto na kojem zapadni
turisti doivljavaju duhovnu transformaciju, dok njihova ekonomska nezavisnost i sloboda poivaju na kodovima kreditnih kartica i
lozinkama za zatitu privatnosti.

Tetris-efekt ili Avatar?

Procesi pripitomljavanja Mree
Nintendova reklama iz osamdesetih godina za video igru Tetris
elaboracija je jedne izmijenjene percepcije igraa, a koja je u psihologijskim istraivanjima nazvana Tetris-efekt. Reklama prikazuje djeaka
koji se dosauje razgledavajui prirodu na izletu s roditeljima, sve dok,
pod utjecajem Tetris-efekta ne poinje prirodne objekte percipirati kao
generirane blokove iz igre. Planina Rushmore, Stjenjak i kanjon Colorada postaju manipulativni blokovi slagalice Tetris (Friedman, 2002).
Ono to psihologijska istraivanja namjeravaju pokazati kao izmijenjenu percepciju pod utjecajem igara, reklama diskurzivno oblikuje
kao otpor jedne generacije. Nesumnjivo podilazei svojoj publici, Nintendova reklama primjer je borbe oko diskurzivnih znaenja utjecaja
kompjutorskih igara. Dok psihologijska interpretacija upozorava na
opasnost kognitivnog transfera virtualno-realno, Nintendo komunicira gotovo opozicijsku ideju promijenjena percepcija jest mo igraa.

I. Medij je simptom 69

Mo je biti u mogunosti transcendentirati fiziki prostor i linearno

vrijeme, razumijevati tijelo i prirodu kao skup informacija, razmiljati
na nain na koji to ine Gibsonovi kauboji konzole.
Nije jednostavno rije o imaginarnom odnosu igraa prema svijetu igre, niti reklamnom diskursu koji manipulira tim osjeajem.
Reklama na jednoj razini komunicira i s idejom da djecu treba odvesti u prirodu kako bi ih se oslobodilo utjecaja i posljedica dugotrajnog igranja kompjutorskih igara. Reklama kodira jednostavnu
ideju djeca ne ele biti osloboena. Treba se prisjetiti mehanizama
popularne kulture koja uvijek ukljuuje i jezik autentine kulture,
zbog ega e ona biti reprezentativna za strukturu osjeaja nekog
razdoblja. To je proces koji je Stuart Hall nazvao kodiranjem i dekodiranjem, kao oblikom lingvistikog trbuhozborstva (Hall, 2006:
303). Slavoj iek ustvruje neto slino. Kako bi ideologija bila
uinkovita svaka hegemonijska univerzalnost mora ukljuiti barem
dva sadraja: autentini popularni sadraj i njegovu distorziju u
odnosu na dominaciju i eksploataciju (1999: 184).
Ova reklama tako ukljuuje ideje jedne autentine kulture igraa
kompjutorskih igara. Iluzija koju eli demaskirati je iluzija o kompjutorskim igrama kao negativnim imbenicima izmijenjene percepcije. Takva iluzija previa kako je ve i priroda postala spremnik
informacija i turistika smonica za razgledanje. Znaenje prirode uistinu jest ve informatoloko. Da bismo razumjeli ontologiju
tehnologije, kako je upozorio Martin Heidegger u eseju Pitanje o
tehnici (1977), potrebno je shvatiti kako je bit tehnologije od industrijske revolucije nadalje, da otkriva prirodu kao ostavu31. Priroda
se, upozorava Heidegger, javlja na neki raunski utvrdljiv nain i
ostaje ispostavom kao sustav informacija (1977: 236). Iako Rajna
postoji kao rijeka odreene njemake pokrajine, pie Heidegger, ona
je prije svega turistiki objekt, naruljiv objekt razgledanja za neke

31

Po-stava znai ono sabirue imenovana stavljanja, koje ovjeka postavlja, tj. izaziva, da ono zbiljsko na nain naruena postavljanja otkriva kao ostavu (Heidegger, 1977: 234), ili doslovno smonicu.

70

Mediji i kultura

izletnike, koje je tamo ispostavila kakva industrija dopusta (1977:

230). Iako Heidegger kritizira takvo ispostavljanje prirode, koje e
transhumanisti pozdraviti, vano je kako i ova transhumanistika
reklama i Heidegger apostrofiraju utjecaj tehnologije. Kao i izletnici
na Rajni, na to upozorava Heidegger, tako i roditelji u Nintendovoj
reklami ive u iluziji jer oni jo uvijek vjeruju da gledaju prirodu, da
je njihov izlet bijeg od civilizacije ili manje pretenciozno boravak
u prirodi. No ta je priroda turistiki teatar, suelje za komunikaciju
s prirodom. Upravo zbog toga obrata roditelji, a ne djeak ive u
iluziji koji pripada stvarnoj strukturi osjeaja, diskurs Nintendove
reklame uspijeva djelovati na svoje gledatelje.
Transhumanistika interpretacija prirode kao oznaitelja ijim
se varijablama moe manipulirati na nain na koji se manipulira
digitalnom informacijom nije Heideggerova industrijski shvaena
priroda koja se javlja na raunski utvrdljiv nain, kao ispostava industrije (energije ili turizma). Iako je interes da otkriju ontologiju
tehnologije obostran, Heidegger i transhumanisti se razlikuju ne
samo u ocjeni karaktera tog usuda otkrivanja. U postindustrijskoj
refleksiji priroda nije samo numeriki prikazana informacija, ve i
fleksibilna informacija u stanju neprestane mutacije. U tom smislu
postoji bitna razlika koju moemo promatrati kao razliku u strukturi
osjeaja kroz doba modernizma, postmodernizma i mrenog doba.
Kljuna vanost Avatara jest da u neemu ipak transformira ve
utemeljen imaginarij transhumanistikih mitologija. Poput Nintendove reklame i film Avatar priziva tu mitologiju (ekspanzija na nove
svjetove omoguena je translacijom uma na raunalo-avatara). No,
Avatar materijalni svijet predstavlja ne samo kao digitalnu matricu,
ve i Mreu. Dok Nintendova reklama elaborira postmodernistiku
strukturu osjeaja, tipinu i za film Matrica, Avatar postojanje dvaju
svjetova, prirodnog i informacijskog simulakruma, predstavlja kao
slobodni odabir drutvene mree. Znanstveno-fantastine zaplete
koji ideologiju problematiziraju kao manipulaciju informacijskom
matricom, programom ili kodom, zamjenjuje avatarska mitologija
prirode kao mree, jo jednog suelja za odabir identiteta. Nova mitologizacija povratka prirodi upozorava na vanost zbilje i susreta u

I. Medij je simptom 71

ivo koji su danas ugroeni socijalnim mreama, mrenim igrama

uloga i drugim platformama koje nude komunikaciju i/ili fikcionalizaciju zbilje.
Potvrdu za tu promjenu u strukturi osjeaja nalazimo i u reklami
Avatar koju je Coca-Cola lansirala iste 2009. godine. Reklama potvruje strukturu osjeaja aktualnog holistikog-transhumanizma
kao paradoksalnog spoja tehnofobije i tehnofilije. Poruka reklame
komunicira na dvije razine. Na prvoj se nalazi gotovo luditski slogan: Najsmislenije peer-to-peer veze uspostavljaju se u ivo. No na
drugoj, ikonikoj razini poruka je sasvim drugaija susret u ivo
koji se desio sluajnim posezanjem za istom bocom Coca-Cole posluenom za ankom restorana spaja subjekte dvaju svjetova prirodnog subjekta (mladia) i imaginarno bie trola iz igre World of
Warcraft. To imaginarno bie kao i drugi avatari u reklami treperavi
su oznaitelji, bia koja neprestano osciliraju izmeu dvaju svjetova, digitalnog i materijalnog. Treperavi oznaitelji, izraz koji je uvela
N. Katherine Hayles, upuuju na sklonost digitalnih znakova metamorfozama. Ikonika reprezentacija treperi, metamorfozira izmeu
fizike osobe i njezinog grafikog avatara (smjenjuju se treperei trol
i lijepa djevojka).
Osim to reklama potvruje jednu strukturu osjeaja, ona upuuje i na antagonizme koji su aktualni u tom avatarskom poimanju
prirode i tehnologije. Dok se na denotativnoj razini komunicira popularna kritika virtualnih prostora, na konotativnoj razini poruka je
gotovo suprotna. Gledatelja se upuuje kako treba imati povjerenja
u virtualni prostor jer se smislene, izravne veze mogu ostvariti i u
mrenim igrama uloga, izmeu dvaju grafiki reprezentirana avatara. Drugim rijeima, dihotomija virtualno/realno se relativizira
na jedan specifian nain zbilja postaje jedna od mnogih mrea.
Nematerijalna komunikacija u virtualnim prostorima legitimira se
tradicionalnom romantinom vezom koja nastupa kao veza fizikih
osoba u stvarnom svijetu, no nakon to su se one upoznale na Mrei.
Brisanje granice virtualno/realno prevladavanje je sukoba tehnofoba
i tehnofila, onih koji smatraju kako je potrebno vratiti se u fiziki

72

Mediji i kultura

prostor i onih koji se drue na Mrei. No ini se da se to brisanje

granice izmeu dvaju svjetova ipak zbiva na tetu virtualnog.
Reklama je povratak tradicionalnim vrijednostima zajednice koja
vie nije ekskluzivna prema mrenim virtualnim prostorima koji su
oito postali mjesta socijalizacije, no ta se inkluzija zbiva samo ukoliko ta mjesta ne dovode u pitanje tradicionalni poredak. (U tom smislu ova je reklama tradicionalno-patrijarhalna verzija Heinekenova
socijalnog darvinizma, reklame u kojoj djevojci koju glumi Jennifer
Aniston mladi otima zadnju pivu s visoke police.) Izjednaavanje
virtualnog i stvarnog se odvija u obliku povratka konzervativnom
poimanju identiteta. Istovremeno ostaje simptomatino neizreen
subverzivni potencijal mrenih susreta, potencijal koji su primjerice
imale zajednice homoseksualaca u rano doba Mree.
Struktura odnosa u zbilji uistinu nije promijenjena virtualnim,
bestjelesnim druenjem, ve suprotno drutvene mree, kao socijalne platforme postaju virtualne materijalizacije konzervativne
politike identiteta, koja naizgled prua mnoge mogunosti (politike, rodne, kulturalne), no svaki od tih izbora definiran je sredinjom
neoliberalno-konzumeristikom matricom. Ne samo da je partnera
mogue upoznati i ukoliko se kreete na socijalnim mreama, ve su
i odnosi u materijalnoj zbilji strukturirani na jedan komodificirani
nain drutvenih mrea.32 Izjednaavanje zbiljskog i virtualnog i u
reklami nalazimo u obliku retorike pripitomljavanja Mree, pomirbe
zagovornika odnosa u ivo i zajednica koje su Mreu najavile kao
alat transcendentiranja tradicionalnih drutvenih poredaka, a to se
pripitomljavanje de facto zbiva i s Mreom i mrenim identitetima.
Umjesto da avatari budu fikcionalne, izmatane reprezentacije svojih
vlasnika, oni potvruju nedostatak imaginarne distance koja bi trebala razdvajati zbiljske osobe i njihove virtualne dvojnike.
Imaginarnom prostoru se tako oduzima mogunost negiranja,
subverzije kiborke politike kao mogunosti dekonstrukcije politike
32

Reklama se referira i na praksu lociranja mobitela prijatelja u fizikom

svijetu uz pomo tehnologije za satelitsku navigaciju.

Slika 4: Reklama Avatar.

Coca-Cola, Superbowl
2009. godine.

I. Medij je simptom 73

74

Mediji i kultura

identiteta koju u rano doba mree predvia Donna Haraway. Upravo fikcionalni karakter nematerijalne osobe predstavlja mogunost
igranja identiteta kao dekonstrukcije heteronormativnosti. Radije
bih bila kiborg nego boica pie Haraway, smatrajui rastjelovljenje
politiki revolucionarnim (Haraway, 1991: 162). (Poznata humoristina sintagma o Internetu glasi: na Internetu nitko ne zna da si
pas.) No avatarski diskurs legitimacije drutvenih mrea, imperijalistike reprodukcije postojeeg poretka, negiranje je mogunosti alternativnih identitetskih politika. Reklama uistinu upuuje na jedan
proces i na to da stvari nisu iste. No to taj proces negira jest mogunost da stvari ne budu iste.
Budunost drutvenih mrea uistinu postaje budunost platformskih politika koje reproduciraju postojee ekonomske odnose moi,
nameu obaveznu identifikaciju i uvode oblike cenzure. Postoji razlika izmeu ranog doba Mree i utopijskih vizija i dananje strukture
osjeaja. Ove dvije reklame upuuju na tu razliku. Dok su Nintendova reklama i transhumanistika mitologija naglaeno fabricirale mo
izmijenjene percepcije, u avatarskoj mitologiji se komunicira slinost
Mree i zbilje. Gradi se most izmeu politikih modela identifikacije (tehnofobije i tehnofilije). No susret sa stranim trolom koji se
otkriva kao privlana partnerica oznaio je transformaciju Mree u
Mreu koja nije vie nain savladavanja prirode, drutvenog poretka, dekonstrukcije identiteta, ve potvrda statusa quo.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije? 75

II. Postoji li politika

otpora nakon
decentralizacije?

76

Mediji i kultura

Medij
Naravno, pitanje postavljeno u naslovu ovog poglavlja je paradoksalno. Kako moemo sumnjati u politike potencijale sustava koji
jednu centraliziranu masmedijsku komunikaciju pretvara u decentraliziranu? Povjerenje u demokratske potencijale Mree proizlazi iz
arhitekture koja omoguava da se svako raunalo povee sa svakim
raunalom u Mrei. Ovaj je strukturalni pomak za mnoge oznaio
poetak ere demokratizacije medija. Kako bismo uope postavili pitanje iz naslova, neophodno je obrazloiti kako su to mediji postali
decentralizirani. (Danas se jo uvijek susreemo s banalnim pitanjima poput onog tko je vlasnik Interneta?)
Temeljni pojam, medij, razumijeva se u uem i irem smislu.
ira definicija medija, koja je u vezi s originalnim znaenjem termina (mediji dolazi od imenice medium, od lat. medius srednje,
posredujue), odnosi se na svaki izraz, kanal komunikacije koji je
posrednik nekog znaenja. U irem, netehnolokom znaenju u kojem ovaj izraz koristi i semiotika, mediji su svi oblici komunikacije
koji prenose odreene kodove komunikacije putem nekog kanala;
tako se i govor, pisanje, geste, izrazi lica, odjea, gluma i ples, pa i
prometni znakovi smatraju medijima komunikacije.1 U uem, teh1

Tako pojam intermedijalnosti u teoriji teksta ovisi o netehnolokom

razumijevanju medija. Intermedijalnost kao postupak kojim se strukture i materijali karakteristini za jedan medij prenose u drugi odnosi
se na proces nastanka umjetnikog djela. Pavao Pavlii pie: Slikar
e na svoje platno nalijepiti komad novina koje je mogue itati, pa
e i znaenje rijei koje su ondje ispisne na osobit nain ui u smisao
slike kao cjeline. Uenjak e svoj traktat o fizici napisati u stihovima,
i tako e se njegov spis preko vezanog govora dodirnuti s knjievnom
tradicijom i zadobiti nova znaenja (1988: 170).

78

Mediji i kultura

nolokom smislu mediji su sredstva komunikacije omoguena tehnolokim razvojem (materijalnim ureajima, aparatima prijenosa) i
institucijama povezanima s tim tehnologijama. Formiranje medija
televizije i radija povezano je s akustiko-optikom tehnologijom, ali
i s institucionalnim okvirom. Posljednjih ezdesetak godina medijski
su studiji analizirali medije upravo u tom smislu, prouavali su tisak
i tiskane medije, fotografiju, oglaavanje, kinematografiju, radio i televiziju, izdavatvo itd. Medijski su se studiji tako bavili institucijama
i materijalnim i kulturalnim proizvodima tih institucija: oblicima i
anrovima vijesti, filmskim anrovima, sapunicama, itd. (Lister i dr.,
2003/2009). No digitalni mediji i Mrea dovode u pitanje definiciju
medija. Rije je o medijima koji vie nisu mediji u institucionalnom
smislu, a njihovi proizvodi nisu proizvodi institucija. ak i strukturalno Mrea uvodi pomutnju u razumijevanje pojma medij. Medijski studiji su razlikovali masmedije ili medije masovne komunikacije, kao to su tisak, radio i televizija od komunikacijskih medija,
kao to su telefon i telegraf. Dok masmediji komunikaciju oblikuju
kao komunikaciju od centra (sredinje institucije) prema periferiji
(korisnicima), komunikacijski mediji omoguavaju izravnu komunikaciju korisnika, jedan na jedan2. No Mrea je prvi medij koji je
istovremeno i komunikacijski medij i masmedij. Mrea je masmedij
2

Ova podjela nije samorazumljiva, a pojavom Mree ona e ponovno

postati i aktualna. esto se smatra kako je struktura i funkcija medija
determinirana tehnolokim izumom koji ga omoguava. No struktura
i funkcija medija nije determinirana, dapae, neki su mediji u svojim
poecima imali sasvim drugaiju strukturu i upotrebu nego onu koju e
poprimiti tijekom koritenja. Telefon je u svojim poecima bio sliniji
radiju, dok e tijekom svojeg razvoja prerasti u komunikacijski medij.
U Budimpeti se sve do kraja Prvog svjetskog rata koristio telefon Hirmondo koji je bio institucionalni aparat za transmisiju vijesti. (Odreenog sata telefon bi zazvonio, korisnici bi ukljuili slualice i sluali
agencijske vijesti, koncerte, romane, drame, itd.) S druge strane, radio
u svojim poecima uope nije bio masmedij, niti institucionalni medij.
Radio stanice bi se mogle koristiti kao mediji dvosmjerne komunikacije.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

79

s obzirom na masovnost poruka i publike, a istovremeno je i komunikacijski kanal jer omoguava korisnicima da uspostave direktnu
komunikaciju bez posredovanja centralnog vorita.
Digitalni mediji
Ovdje se sluimo jednim netipinim opisnim terminom digitalni
mediji i Mrea koji se odnosi na ono to medijski studiji nazivaju
novim medijima, komunikacijsko-informacijskim tehnologijama,
raunalno posredovanom komunikacijom, interaktivnim medijima.
Postoje problemi s mnogim terminima koji su ipak u upotrebi. Raunalno-posredovana komunikacija je termin koji se ograniava na
jedan tehnoloki ureaj, dok je danas u upotrebi mnogo ureaja za
produkciju, reprodukciju i odailjanje digitalnih podataka. Termin
novi mediji je u prednosti jer plural naglaava da je rije o raznim
praksama, procesima i ureajima. Najvei nedostatak termina novi
mediji jest da implicira ideju drutvenog progresa putem progresa
nove tehnologije i medija. Ako uzmemo u obzir da je svaki medij
jednom bio nov, novost ovih medija poiva jedino na injenici da se
oni pojavljuju i razvijaju u naoj suvremenosti (ali i to je ve upitno, s
obzirom na starost digitalne tehnologije). Problem je to ireg svoenja spoznajno-teorijskih pitanja o karakteru drutva novih medija na
pragmatiku definiciju aktualnosti (Pai, 2008: 75), gdje se ve svaki
novi medijski anr ini revolucionarnim. Ve tvorac izraza mediologija Regis Debray pie: mediologija bi eljela osvijetliti funkciju medija, ali izbjegavajui opsjednutost dananjim medijima (1999: 32).
U novomedijskim studijima nekoliko je teorijskih diskursa i termina optereeno problemom pragmatizma aktualnosti i ideologijom
aktualnog. Najproblematiniji je diskurs interaktivnosti. Termin je u
potpunosti izgubio vezu s originalnim znaenjem, pa se interaktivni
mediji izjednaavaju s digitalnim medijima.3 Kako je nemogue pa3

Rije je dugo bila povezana s koritenjem kompjutora koji prihvaaju

80

Mediji i kultura

sivno igrati kompjutorsku igru ili kretati se Internetom, interaktivni

mediji smatraju se inicijatorima procesa demokratizacije medija. No
jedino to sa sigurnou moemo zakljuiti dok promatramo korisnike tzv. interaktivnih medija, interaktivnih igara, interaktivnih (hiper)tekstova ili interaktivnih mrenih stranica, jest da su oni aktivni
na jedan mehaniki nain. Kinetiku ruke i kursora (mia) ne moemo izjednaavati sa sudjelovanjem u izvedbi. Igrajui igru ili itajui
tekst, itatelj i igra uvijek na neki nain sudjeluju. Interaktivnost je
vrijednosna kategorija ak i kada ne podrazumijeva demokratizaciju
medija ve i suprotnu kvalifikaciju. Upravo zbog navodne aktivnosti
publike (interakcije igraa sa svijetom igre) kritiari e upozoravati na
opasnosti interaktivnih medija. Slini problemi optereuju i termine
hipertekst, otvorenost, sudjelovanje, opa meupovezanost. Termin
hipertekst odnosio se na korpus knjievnih djela koja su se pojavila
poetkom devedesetih godina prolog stoljea. Kod ovog termina je
lako uoiti pragmatinu ideologizaciju koja prati kooptaciju tehnike
terminologije u okvir humanistikih znanosti. Hipertekstualna teorija je nelinearnu organizaciju smatrala prirodnijom organizacijom
podataka, zbog ega se dolazi do radikalnih pragmatinih zakljuaka
kako je tiskani okvir bio neadekvatan za velika knjievna djela
poput romana Jamesa Joycea (Bolter, 2001: 152).4
Ukratko, postoji niz termina koji se vie-manje odnose na isto.
Sloeni termin digitalni mediji i Mrea omoguava nam da naglasimo kako su dva trenutka u novijoj povijesti redefinirala medije. Posljednjih dvadesetak godina obiljeio je Internet, Mrea svih mrea,
no paradigma je definirana i starijim procesom digitalizacije iako se

korisnikov unos dok program traje, a u opoziciji prema tzv. batch

kompjutorima koji obrauju samo unaprijed unesene podatke bez
ometanja (Aarseth, 1997).
Hipertekst s lakoom ini ono to eksperimentalnim piscima uspijeva
tek uz veliku muku pie James Bolter (2001: 145-151). Kada u Tristramu Shandyju pisac nudi itatelju da dovri tekst, to je, tvrdi Bolter,
nemogu zadatak, no poziv Deene Larsen u tekstu Marble Springs da
preoblikuje i proiri tekst itatelja ini drugim autorom (142).

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

81

ta distinkcija esto zanemaruje. Termin digitalni medij je tehnoloki

precizan jer apostrofira onu temeljnu razliku novih i starih medija. No termin nije dostatan da opie ukupnu promjenu jer je osim
digitalizacije, za tu promjenu vana i mrena paradigma, mreni
protokoli, platforme, i uope mrena struktura. No prvo, to uope
znai digitalni znak? Da bi znak bio digitalan on mora biti numeriki
reprezentiran, graen od digitalnog koda koji je i temelj njegove fleksibilnosti. (Znak moe biti konvertiran u binarni kod, no numerike
vrijednosti mogu biti i u decimalnom sustavu, 0-9.) Sva ostala obiljeja proistjeu iz numerike reprezentacije.5
To da su digitalni tekst, zvuni zapis ili fotografija numerike reprezentacije (a ne fiziki objekti) znai da mogu biti formalno (matematiki) opisani i da su podloni algoritamskoj manipulaciji
(Manovich, 2001: 27). Analogni podaci su vezani uz fiziki objekt,
dok su digitalni dematerijalizirani. Kako su digitalni objekti samo nizovi brojeva na tvrdom disku, oni su manipulativni, programabilni
(Manovich 2001: 49). Kljuna karakteristika digitalnog znaka koja
5

Lev Manovich u jednoj od temeljnih studija novomedijske teorije, The

Language of New Media, navodi pet naela novomedijskih objekata.
Numerika reprezentacija koju smo ve spomenuli, temeljna je odrednica iz koje proizlaze sve ostale. Modularnost novomedijskih objekata
omoguava mijenjanje dijelova, bez da se mijenja cjelina. (Primjerice
u programu za obradu slike mogue je promijeniti sve crvene boje u
zelene.) Numerika reprezentacija i modularnost omoguuju automatizaciju nekih operacija na raunalu. (Primjerice u programu za obradu slike mogue je automatski poboljati kontrast.) Nadalje, varijabilnost znai da novomedijski objekti nisu dovreni i fiksirani, ve mogu
postojati u razliitim, potencijalno beskrajnim verzijama. Umjesto
identinih kopija novi mediji uvode razliite verzije karakteristine za
postindustrijsku logiku produkcije na zahtjev. I konano, Manovich
uvodi i peto obiljeje novih medija koje smatra najozbiljnijom posljedicom kompjutorizacije, a to je kulturalno transkodiranje. Svi se medijski objekti sastoje od dvaju slojeva, kulturalnog i kompjutorskog.
Manovich oekuje kako e logika kompjutora imati znaajan utjecaj
na tradicionalnu logiku kulture i medija (2001: 49).

82

Mediji i kultura

omoguava fleksibilnost jest dematerijalizacija znaka. Novomedijski

znakovi su objekti koji su dematerijalizirani, odvojeni od svojih fizikih oblika kao npr. knjiga od tiska, fotografija od negativa, film
od role, itd. Michael Heim pie o revoluciji pismenosti jer su kod
digitalnog teksta elementi enkripcije odvojeni od samog fizikog sloga, to omoguuje lako mijenjanje, automatizaciju i neposrednost pisanja (Michael Heim, 1987). N. Katherine Hayles digitalne znakove
naziva treperavim oznaiteljima zbog njihove tendencije prema neoekivanim metamorfozama, utiavanjima i disperzijama (Hayles,
1999: 30). Znak je postao manipulativan, programabilan.
Razlike digitalnog i analognog znaka najvidljivije su u sferi ikonikih znakova koji su zbog svoje slinosti s objektom kojeg reprezentiraju uvijek imali privilegirani status prirodnih znakova. Lana
fotografija mrtvog Osame bin Ladena ilustrira razne mogunosti
manipulacije digitalnim objektom. Iako je politikom odlukom zabranjeno objavljivanje fotografije, ona je na neki nain publicirana,
jer iako je rije o lanoj fotografiji ona vjerno prikazuje ranjavanje
Osame bin Ladena. Film i fotografija su danas uli u novu fazi artificijelne ikonike reprezentacije jer su digitalne snimke samo predloci
za animaciju, kako upozorava Manovich, pa hollywoodski filmovi
ne samo da omoguuju postprodukciju, naknadnu obradu slike, ve
omoguavaju udvojenu percepciju.
Walter Benjamin je snimatelja opisao kao kirurga koji ne zadrava distancu prema predmetu, kao to to ini slikar, ve duboko
prodire u tkivo (Benjamin, 1986). Zanimljivo je kako je proirenje
percepcije zbiljskog svijeta, hiper-realizam prizora Benjamin nazvao
iluzionizmom. Od doba mehanike reprodukcije i snimatelja kao kirurga koji secira tijelo pacijenta, promijenio se status ikonikih znakova. Snimatelj je kirurg, jer mu je omogueno da ue u mikro i makro svjetove, na to je upozoravao Benjamin. No danas je snimatelj
iluzionist i u drugom smislu. Stvarni prizor koji se odvija pred kamerom uklopljen je u grafiku animaciju koja prizor ve smjeta u fantastini postprodukcijski kontekst. Na snimanju filma Avatar 2009.
godine, koji je i uveo ovu inovaciju, snimatelj promatra glumce koji

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

83

se nalaze pred plavim zaslonom, no istovremeno putem kamere on

ih ve promatra u fantastinom okviru. (S druge strane, onaj umjetni
osjeaj koji ima glumac dok glumi za kameru, na koji je upozoravao
Benjamin, sada je jo jai.) Stvarnost koja je prikazana ne samo mikro i makro svjetovima, ve i iluzijom fantastinog konteksta, konkurira zbilji to e biti razlog pesimizma Jeana Baudrillarda i Paula
Virilioa, koji o postmoderni piu kao eri krize percepcije.
No, dok se kritika digitalne kulture uglavnom zadrava na reprodukciji digitalnog znaka, digitalni film i fotografija oznaili su duboke promjene u procesu proizvodnje. Pored terminoloke nejasnoe i
pragmatinog pristupa, ozbiljan problem medijskoj teoriji predstavlja i (ne)razumijevanje opsega promjena u eri digitalnih medija na
to je upozorio Lev Manovich u svojoj studiji The Language of New
Media (2001). Popularno razumijevanje povezuje digitalne medije
uglavnom s koritenjem kompjutora (mobitela, i drugih digitalnih
ureaja) za distribuciju i prikazivanje, no ne i uz produkciju. No
objekti reproducirani u fizikom obliku, nastali su na raunalu, njihova je produkcija nezavisna od tih fizikih oblika kao npr. fotografija od tiska, knjige, role filma itd. Za razliku od starih medija, digitalni mediji zahvaaju i ukljuuju gotovo sve ranije medije. Danas su
svi mediji novi mediji, jer se proizvodnja konanog artefakta odvija
u digitalnom okruju.
Veina kritiara iluzionizma novih medija ne primjeuje kako raunalo postaje univerzalni alat za produkciju, to korisnike stavlja
u poziciju producenata. Dok se isticanje interaktivnosti ograniava
na razumijevanje (navodno aktivne) konzumacije, ono to je uistinu
revolucionarno nalazimo u sferi proizvodnje. Digitalna produkcija
fotografije i filma znai jo veu emancipaciju artefakta od aure, njezine jedinstvenosti, singularnosti u prostoru i vremenu. Mehaniku
reprodukciju koju su Adorno i Horkheimer smatrali odgovornom za
standardizaciju potronje (neposrednom posljedicom standardizirane industrijske proizvodnje), unifikaciju i industrijalizaciju kulture,
Benjamin je pozdravio kao mogunost novog utemeljenja umjetnosti. Umjetnost u doba mehanike reprodukcije, podsjea Benjamin

84

Mediji i kultura

nalazi utemeljenje u politici, to je demokratizirajui potencijal, iako

ona, sada otrgnuta od rituala, moe posluiti i u totalitarne svrhe (tu
je Benjamin apostrofirao faizam i propagandu). Iako se uglavnom
istie mogunost manipulacije u sferi potronje znakova, zanemaruje se digitalizacija kao demokratizacija ne samo konzumacije, ve i
proizvodnje medija.
Nalazimo dvije tendencije u politikim procesima medijske demokratizacije. U eri digitalnih i mrenih znakova pratimo promjenu
u sferi proizvodnje znakova i u sferi distribucije znaka. Specifina
proizvodnost tendencija je digitalnih znakova, a proizlazi iz njihove
numerike reprezentacije. Dok je fiksirani artefakt linearan i sekvencijalan (to primjerice znai da tekst podrazumijeva itanje od stranice do stranice), unificiran (svaka stranica izgleda isto), digitalni
artefakt je fleksibilan, a njegovim je izgledom mogue manipulirati.
Specifinost je digitalnog teksta da su sve faze proizvodnje: stvaranje,
pohranjivanje i distribucija teksta, u rukama korisnika. Drugo obiljeje politike znakova, je distribuiranost, a vezana je uz Mreu kao
distribuirani dijagram.
Mrea kao distribuirani dijagram
Nakon procesa digitalizacije podataka koji je znak transformirao
iz materijalnog u nematerijalni, numeriki i fleksibilni (treperavi)
znak, od kraja osamdesetih godina prolog stoljea svjedoimo transformaciji znaka prema decentraliziranoj arhitekturi Mree.6 Mnogi
autori digitalizaciju i umreavanje smatraju homogenim i srodnim
fazama razvoja jednog te istog medija. Manuel Castells je primjerice
izdvojio tri osnovne karakteristike Mree. To su fleksibilnost, odsut6

Internet je starija ideja, e-mail postoji od 1971. godine, a ideja o TCP/

IP protokolima javlja se jo 1974. godine, iako je realizirana tek 1983.
godine. Ipak, utemeljenjem moderne Mree smatra se 1989. godina i
prijedlog Tima Bernersa-Leeja da se infrastruktura Mree koristi kao
podloga za World Wide Web.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

85

nost zapovjednog sredita i maksimalna autonomija svakog vorita

(Castells, 2003: 19-47). No fleksibilnost je obiljeje svih digitalnih
znakova i nije nuno povezana s Mreom (digitalni podaci mogu biti
pohranjeni na raunalu ili nekom drugom ureaju), dok digitalna
paradigma ne podrazumijeva Mreu (odsutnost zapovjednog sredita, niti maksimalnu autonomiju svakog vorita).
Ako je za digitalni znak odluna numerika reprezentacija, zbog
koje je znak treperav, fleksibilan, modularan, varijabilan, itd., mreni
znak je distribuirani oznaitelj za ije je oblikovanje odluna arhitektura Mree. U izvrsnoj studiji Protocol. How Control Exists after
Decentralization Alexander R. Galloway Mreu opisuje kao distribuirani dijagram. Izraz dijagram Galloway preuzima u onom znaenju
u kojem ga koristi Gilles Deleuze, a koji ga i sam preuzima od Michela Foucaulta. Svako drutvo ima svoj(e) dijagram(e), tvrdi Deleuze,
no dijagrami suvremenih drutava (Deleuze e tek kasnije u eseju
Postsktriptum..., koristiti izraz drutva kontrole) se razlikuju od
dijagrama disciplinarnih drutava koje je opisao Foucault (Deleuze,
2006: 35). Tu razliku, tvrdi Galloway utjelovljuje Mrea kao distribuirani dijagram, odgovoran za definiciju novog ideolokog aparata
kontrole.7 Dijagram kao apstraktni stroj, nije vie Foucaultov Panop7

Galloway pristupa problemu medijske strukture na jedan apstraktnokonkretan nain. S jedne strane rije je o studiji koja precizno definira
tehnoloke karakteristike Mree, njezine protokole, no razumijevajui tehnologije kao politike tehnologije u foucaultovskom smislu, tim
tehnolokim karakteristikama pristupa na nain koji nije svojstven
novomedijskoj teoriji. Galloway pokuava premostiti medijsku fascinaciju strukturom, tehnodeterministiku opsesiju formom, zbog
ega strukturu medija ne promatra samo kao strukturu konkretne
tehnologije (iako promatra i konkretne tehnologije), nego kao simptom (Galloway se ne koristi ovim izrazom) drutva, jer distribuirani
dijagram nije samo raunalo, ve i menaderski stil kontrole (koji e
Deleuze opisati u eseju Postsktriptum...), ali i apstraktna distribuirana mrea ije su linije iscrtale, premreile itavu kartu drutva. Tako se
Galloway okree deluzeovskoj definiciji Mree kao dijagrama. Deleuze je za dijagram zapisao kako djeluje kao ne-ujedinjujui imanentni

86

Mediji i kultura

tikon, ve mapa, kartografija koja supostoji s itavim drutvenim

poljem (Deluze, 2006: 34). Ta kartografija se danas nalazi utjelovljena u Mrei kao strukturalnom obliku bez centra (Galloway, 2006b:
3). U eseju Postskriptum uz drutva kontrole (1990) Deleuze e detaljnije uputiti na to kako su disciplinarna drutva bila temeljena na
ograenim prostorima od kojih je svaki imao svoja pravila (tvornica,
bolnica, kola, napose zatvor), dok e u drutvima kontrole razliiti mehanizmi kontrole biti zapravo neodvojive varijacije jednog te
istog numerikog jezika. U takvim drutvima mo se prakticira kao
dozvoljavanje ili odbijanje pristupa informacijama.
Odluno za razumijevanje naina na koji kontrola opstoji nakon
decentralizacije, naina na koji numeriki jezik uvjetuje sudbinu
subjekata, jest razumijevanje strukture distribuiranog dijagrama.
Svaki vor u distribuiranoj mrei moe uspostaviti komunikaciju
s drugim vorom, bez da se prijavljuje hijerarhijskom posredniku
tumai distribuiranu strukturu Galloway (2006b: 15). Distribuirana struktura Mree nije neto dovreno i nepromjenjivo. No ova
direktna komunikacija dvaju raunala preoblikovala je suvremenu
komunikaciju u vodoravnu, nehijerarhijsku (engleski izraz je peer to
peer) komunikaciju. Temelj ove strukture su protokoli, prvenstveno
TCP i IP protokoli (engl. Transmission Control Protocol, Internet
Protocol) koji omoguavaju odailjanje podataka od jednog raunala do drugog preko Mree. Njihov dizajn omoguava da svaki kompjutor ili mrea mogu razgovarati sa svakim drugim stvarajui
nehijerarhijske odnose (Galloway, 2006b: 8). Informacije na Mrei
ponekad jesu kontrolirane, a tomu najbolje svjedoi veliki kineski
vatrozid koji se slui blokiranjem IP adresa na mrenim serverima,
DNS filtriranjem i preusmjeravanjem, filtriranjem kljunih rijei,
filtriranjem TCP paketa i slinim ogranienjima (Zittrain/Edelman,
2003). Neke toke Interneta mogu biti kontrolirane, no to se teko
razlog koji supostoji sa itavim drutvenim poljem: apstraktni stroj je
poput uzroka konkretnih skupova koji izvravaju njegove odnose; a
ti odnosi izmeu sila se smjetaju ne iznad ve unutar samog tkiva
skupova koje proizvode (Deleuze, 2006: 37).

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

87

moe uiniti, a da se ozbiljno ne zadire u ona prava i slobode na kojima poivaju zapadne demokracije.
Manuel Castells Mreu je nazvao decentraliziranim medijem,
dok Galloway upozorava kako Mrea nije decentralizirani sustav
ve distribuirani sustav, jer ne postoje obavezna vorita, ve poruka
moe putovati razliitim putovima. Decentralizirani sustav moemo zamisliti kao sustav zranog prometa, gdje neke toke slue kao
centralna vorita koja preusmjeravaju promet. Distribuirani sustav
bio bi sliniji meunarodnom sustavu autocesta (Galloway, 2006b:
3132, vidi sliku 5), gdje je kljuno da se razliitim putovima moe
stii do cilja. Pitanje je moemo li rutere tretirati ipak kao relativno
fiksne toke u mrei, ili je uistinu rije o distribuiranom sustavu ako
i te toke promatramo kao toke koje je mogue zaobii? No kljuno
je da vie ne moemo govoriti o centraliziranom sustavu.
Popularno razumijevanje Mree, kao i kritike Interneta koje smatraju kako je on konana potvrde vladavine masmedija, problematine
su ukoliko uzmemo u obzir duboke promjene u strukturi medija. Internet jest medij u tehnolokom ali ne i institucionalnom smislu. Iako
institucionalni mediji mogu biti zastupljeni na Internetu, svatko spojen na Internet moe komunicirati i objavljivati, Mrea je neinstitucionalni medij. Mrea je u tom smislu slinija telefonskoj mrei, nego
masmedijima jer svatko spojen na Internet moe uputiti i primiti poziv. Nespecifinu ulogu Mree kao medija komentirao je Mark Poster
parafrazirajui Heideggerovu misao o ulozi tehnologije. Internet je
sliniji drutvenom prostoru nego kakvoj stvari; njegovi su uinci sliniji uincima Njemake nego uincima ekia (Poster, 1996). Mrena
komunikacija bliska je otvorenosti izravnog razgovora, akustinom
prostoru koji je Marshall McLuhan opisivao kao prostor u kojem se informacija ne javlja s nekih vrstih poloaja ve odasvud. Za McLuhana
to je bio svijet glazbe, mita, potpune uronjenosti, no televizija koju je
slavio McLuhan zapravo ne omoguuje izravni odgovor. Televizija je
medij, prislukivaa i nijemih zrikala, zakljuuje Paul Levinson, zbog
ega je tek Internet od globalnog sela napravio asnu metaforu, a od
zrikala sudionike (Levinson, 2001: 79). Centralizirani masmediji

Mediji i kultura
88

Slika 5: Centralizirana, decentralizirana i distribuirana mrea

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

89

(televizija, radio, novine) omoguuju odailjanje ogranienog broja

poruka (iz centra) homogenoj masovnoj publici, dok decentralizacija
donosi viestrukost poruka i izvora (Castells, 2003).
Umnaaju se poruke i izvori, to postaje temelj predodbe o kaotinom Internetu, no Internet je krajnje kodificirana, protokolarna
Mrea, to je vidljivo i iz opisa Alexandera R. Gallowayja. Temelj razumijevanja Mree kao medija otpora, je injenica da je Mrea prvi
medij koji integrira komunikaciju i produkciju, konzumaciju i distribuciju. Mrea je spoj komunikacijskih medija i masmedija, zbog ega
Manuel Castells u svojoj posljednjoj studiji pie o masovnim samokomunikacijama. Komunikacija je masovna, to znai da moe doprijeti do globalne publike, ali je to ujedno i samo-komunikacija jer
korisnici sami kreiraju poruke i definiraju primatelje (Castells, 2009:
55). Promjena strukture medija je toliko dramatina da bismo u doba
centraliziranih medija bili u slinoj situaciji jedno ako bismo svi posjedovali tiskarski stroj ili telefon koji se pretvara u radio, upozorava Clay Shirky (2009). Mrea je medij u kojem subjekti istovremeno
konzumiraju i proizvode, itaju i piu. Svaki puta kada Mrei pristupi jedan konzument, pristupio je jedan proizvoa, tumai Shirky.

Jesu li YouTube snuff-filmovi

univerzalnosti bez totaliteta?
Tri su razdoblja kritike refleksije o Mrei i elaboracije njezinih politikih potencijala obiljeena dualizmom za i protiv Mree. Rano
doba virtualnih zajednica utopijsko je doba Mree kao informacijske autoceste, demokratizacije javnog prostora putem distribuirane
horizontalne strukture medija. Taj je optimizam krajem devedesetih
godina prolog stoljea smijenilo internetsko usporavanje, opi defetizam potaknut kolonizacijom Mree trinom logikom. Razloge
za pesimizam mnogi i danas nalaze promatrajui drutvene mree
koje, ini se mnogima, slue samo za razmjenu besmislenih virtualnih darova. Pro,cjenjuje se, primjerice, kako je trgovinom virtualnih

90

Mediji i kultura

darova 2010. godine Facebook ostvario promet od petnaest milijuna

dolara ili tri dolara po svakom korisniku (Filloux, 2010).
Ipak, kada su ve rani implementatori postali razoarani mrenim
nihilizmom (Lovink, 2007), javlja se novi optimizam koji je povezan
s ulogom drutvenih mrea u revolucijama i prosvjedima diljem svijeta: arapskom proljeu, moldavskoj revoluciji, iranskim prosvjedima, pa i hrvatskim prosvjednim marevima i studentskim blokadama. Wael Ghonim, sredinja figura egipatskih prosvjeda izjavio je:
Ako elite slobodno drutvo, dajte mu Internet! Jesu li Facebook
revolucije i Twitter prosvjedi novi modeli politika otpora? Nekima se,
poput Clayja Shirkyja ini kako su upravo Facebook i Twitter pomogli graanima jer su prosvjednici koristei se ovim mreama uspjeli
premostiti cenzuru represivnih sustava (Shirky, 2009). Shirky tvrdi
da je rije o promjeni same prirode politike pod utjecajem smrti
vertikalnog sustava vijesti.
Optimistine interpretacije Mree kao alata demokratskih promjena poivaju na dvjema pretpostavkama: prva je ideja osnaivanja korisnika korisnici se od pasivnih gledatelja, sluatelja i
itatelja transformiraju u aktivne participante. Druga je pretpostavka intrinzine otvorenosti Mrene viralne kulture prema drugosti, karakteristika Mree da ukljuuje razliite subjekte, zajednice,
identitete i svjetonazore. Antropolozi novih medija elaboriraju prvu
posljedicu otvorenosti mree, promjenu uloge korisnika omoguenu najprije strukturom rane Mree, a zatim jo radikalnijom promjenom pozicije publike u doba Web 2.0 alata koji povezuju ljude
na nove naine (Wesch, 2007). Michael Wesch u svojem Antropolokom uvodu u YouTube ovaj medij naziva slavljem nove i do
sada nezamislive zajednice (2008). Weschov video i sam ulazi u polje te amaterske kulture, jer klasinom sociolokom metodom istraivanja sa sudjelovanjem, istovremeno i kreira fenomen. (Weschov
film The Machine is Us/ing Us (2007) koji u dvije minute elaborira
prednosti digitalnih i mrenih alata jedan je od najgledanijih edukativnih filmova na YouTubeu.) Ta se kultura raa s prvim velikim
hitom Numa Numa koji je 6. prosinca 2004. godine objavio sim-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

91

Slika 6: Numa Numa, YouTube (2004).

patini Gary Brolsma. Gary u filmu sjedi ispred svojeg raunala sa

slualicama na glavi sinkronizirajui jednostavnu pjesmicu grupe
O-zone ne pjevajui, ve gestikulirajui usnama, maui glavom i
ramenima na iskren i dirljivo smijean nain. Fenomen je izazvao
oduevljenje, pa je Michael Wesch ocijenio kako je Brolsma glavni
momak na plesnom podiju, na ovom globalnom pultu za miksanje.
Nakon bezbrojnih prerada i parafraza (video je reproduciran 700
milijuna puta), Numa Numa je postala klasini primjer viralnog videa i simbol kulture amatera.
Druga je pretpostavka ira elaboracija Mree koju daje Manuel Castells u studiji Uspon umreenog drutva. Castells je suvremeno drutvo
definirao kao drutvo organizirano oko bipolarne suprotnosti Mree i
Sebstva. Castells suprotstavlja apstraktni univerzalni instrumentalizam
Mree povijesno ukorijenjenim, partikularnim identitetima (2000:
39). Neto slino zakljuio je i Pierre Lvy koji je Mreu opisao kao

92

Mediji i kultura

univerzalni prostor koji ne dozvoljava nikakve totalitarizme. Mrea je,

tvrdi, postideologijski prostor jer ukljuuje sve subjekte i omoguava
izraavanje ljudskih razliitosti (2001: 91-102). Danas ponovo teoriju
drutvenih mrea prati optimizam. Drutvene mree i platforme YouTube, Facebook, Twitter i Flickr Manuel Castells je nazvao novom
generacijom masovnih samo-komunikacija koje jednosmjerne tokove
komunikacije usmjeravaju prema modelima sudjelovanja (2009).
Od najranijih teorijskih elaboracija virtualnih zajednica, Mrea
se opisuje kao mjesto povezanosti, interakcije, sudjelovanja. Howard
Rheingold je u studiji The Virtual Community opisao virtualnu zajednicu kao zajednicu ljudi koja nastaje kada ljudi dovoljno dugo javno
diskutiraju s jakim ljudskim osjeajima, to im omoguava da oblikuju mree osobnih odnosa (1993: 20). No ak su i te rane virtualne zajednice poput zajednice Well koju opisuje Rheingold, smatrajui kako
je rije o elektronikoj agori, bile elitne na barem tri razine: jezinoj,
rasnoj i rodnoj. Na jezinoj razini, tim zajednicama dominira engleski jezik, a upotreba akronima, neologizama i tekstualno-grafikih
hibrida (emoticona) jo je pojaala jezinu ekskluziju. Istovremeno,
ve ranim virtualnim zajednicama vladaju rasni stereotipi na koje je
upozorila Lisa Nakamura u eseju Race In/For Cyberspace (2002).
Nakamura upuuje na to da reprezentacija azijatskih identiteta u virtualnim zajednicama ne odudara od stereotipnih reprezentacija u popularnoj kulturi. Igranje identitetima koje je rana teorija pozdravila
kao mogunost dekonstrukcije rodnih i rasnih dualizama ozbiljno je
uzdrmano i esejom A Rape in Cyberspace (1993) u kojem je publicist Julian Dibbell opisao sluaj virtualnog silovanja.
Elaboracije Mrene otvorenosti i osnaivanja korisnika, rijetko
ukljuuju politiki nekorektne i moralno nejasne pojave kao to su
politike skupine, pornografske stranice, skupine koje glorificiraju anoreksiju ili stranice za potporu samoubojicama. Takve pojave
ozbiljno stavljaju na kunju koncept Mree kao medija otvorenog
prema razliitostima. Snuff film, do nedavno urbana legenda, mit i
motiv znanstvene fantastike koji je u filmu Videodrom u jednoj fantastinoj izvedbi filmizirao David Cronenberg, je uistinu objavljen

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

93

2007. godine na mrei YouTube. Mladii danas poznati kao manijaci

iz Dnjepropetrovska snimili su i objavili video 3 Guys and 1 Hammer
u kojem se vidi kako su do smrti pretukli jednog beskunika. Nakon
objave snimke pojavljuju se deseci i deseci viralnih snimki pod naslovom 3 Guys and 1 Hammer reaction koje prikazuju uasnuta lica
gledatelja dok promatraju originalnu snimku.
Ne moemo zakljuiti kako je Castellsova elaboracija Mree kao
prostora masovnih samo-komunikacija pogrena. Zapravo i ovakvi
filmovi upuuju kako je ona tona, bez decentralizacije nije mogue
zamisliti njihovo objavljivanje. Pierre Lvy je takoer de facto u pravu. Bez obzira na sve ekskluzije na koje su nas podsjetili Lisa Nakamura i Julian Dibbell, Mrea zbog svoje strukture, jest mjesto otvoreno za sve razliitosti. Ako usporedimo Mreu s bilo kojim drugim
medijem, Mrei se ne moe prigovoriti kako ona nije mjesto viestrukih perspektiva ili naracija koje se nalaze u neutralnim prostorima u kojima ovi viestruki narativi mogu mirno koegzistirati.
No postoji paradoks u samom temelju svake miroljubive kohabitacije, paradoks otvorenosti, na koji nas podsjea Slavoj iek. Ukoliko
Drugi dobije mogunost da ispria svoju priu, to ne znai da e jaz
izmeu Drugoga i nas nestati. Nerijetko e upravo to upoznavanje s
tuom priom znaiti produbljivanje sukoba (iek, 2008 b).
Drutvenom fenomenu Mree i Manuel Castells i Pierre Lvy
pristupaju kao materijalizaciji specifinih drutvenih uvjeta. Castells
vrlo uspjeno izbjegava fatalistike tonove i utopijske zakljuke o
Mrei povezujui njezinu povijest s novim socio-ekonomskim poredcima, ali i politikim posljedicama liberalnog projekta slobodnog
drutva koje poiva na individualizmu. Castells tumai kako je Mrea realizacija novih drutvenih struktura koje se temelje na mrenoj
arhitekturi moi ekonomskih odnosa, politike identiteta, komunikacijskih praksi, itd. (U tom smislu Castells slijedi misiju medijskih
studija, a s njime bi se vjerojatno sloio i Williams koji se suprotstavljao determinizmu teze da je televizija promijenila na svijet.) No
Castells i Lvy ipak ponavljaju neoliberalnu matricu opisujui Mreu
kao prostor postideologije.

94

Mediji i kultura

Politiki nekorektni stavovi ili traumatini mreni dogaaji poput ukrajinskog snuff filma, obino se interpretiraju kao otkloni od,
inae demokratine i inkluzivne matrice.8 No oni su de facto elementi koji potvruju univerzalnu/distribuiranu matricu. Napetosti koje
podrivaju simboliko znaenje Mree dokaz su kako je svaka perspektiva u sebi nepotpuna. Uvijek postoji neki kratki spoj izmeu
univerzalnog i partikularnog, jer pojedinanosti uvijek destabiliziraju prirodni poredak drutvenih odnosa. Zbog toga poziciju univerzalnosti ne bi trebalo shvatiti kao poziciju onoga koji pluta iznad
razliitosti, posredujui ili okupljajui sve (iek, 2004 a: 89), a to
je Castellsov apstraktni univerzalni instrumentalizam Mree koji se
suprotstavlja Sebstvu ukorijenjenom u nekom partikularnom identitetu, kao i Lvyjev univerzalizam Mree kao prostora postideologije.
Ve bi univerzalnu poziciju trebalo shvatiti kao poziciju koja zna
kako nadii polje, dodatnom jo radikalnijom razlikom, razlikom
koja sijee svaki pojedini dio iznutra (iek, 2004a: 89).
Univerzalnost Mree prije bi bila dokaz kako se prava pria Drugog uvijek odvija izvan slobode i izbora koji se nude u sklopu cinine
ideologije tolerancije i otvorenosti. Ono to je potrebno jest propitati
koncept univerzalnosti, koji je sam u sebi totalitaran na nain na koji
je totalitarna svaka druga ideologija kao pogreno prepoznavanje
sebe kao univerzalnog (iek 1996: 217). Borba za otvorenu strukturu Mree nije borba za postideoloku toleranciju i otvorenost, ne
samo jer je Mrea prostor netolerancije, ve i zato jer je retorika postala sastavni dio postmodernistike inkluzivne politike razliitosti
i viestrukih (rodnih, rasnih, itd.) identiteta, politike korektnosti,
prava na naraciju koje su u sklopu cinine ideologije postale samo
zamjene za univerzalne istine.

Primjerice, 2011. godine jedna je amerika srednjokolka poinila samoubojstvo neposredno najavivi to na Twitteru, a iste je godine jedan
francuski vojnik, lan zdravstvenog foruma, poinio samoubojstvo
pred web-kamerom.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

95

Slika 7: Facebook profil Marka Zuckerberga.

Hegemonija otvorenih medija

U intervjuu za magazin Wired 2010. godine Mark Zuckerberg je izjavio: Moja misija, stvar do koje mi je stvarno stalo, je uiniti svijet
otvorenim (Singel, 2010). Nije li Facebookova sloboda zapravo prazna gesta, simbolika razmjena u kojoj nam je ponuen slobodan
izbor uz napomenu koji je izbor pravi? Sloboda platformi ograniena je njihovim uvjetima koritenja koji ne dozvoljavaju pornografiju i anonimnost. Poznat je sluaj iz 2007. godine kada je Facebook
uklonio slike dojenja sa stranica grupa posveenih toj temi.9 Drugu
zabranu Facebook esto provodi. Poznato je i kako je Facebook od
mnogih slavnih osoba zatraio da dokau svoj identitet. (Od ruskog
oligarha Mihaila Hodorkovskog, navodno su zatraili kopiju osobne
iskaznice, koju je ovaj slao iz zatvora u Sibiru.) Facebook ak ne do9

Cenzura djeluje kao da ju je nametnuo softver a ne ovjek, jer ovaj bi

sadraj proao ak i kod Pottera Stewarta koji je u poznatom sudskom
procesu ponudio definiciju pornografije: prepoznajem [pornografiju] kada je vidim.

96

Mediji i kultura

zvoljava slavnim osobama da se slue imenima koja nisu upisana u

njihove dokumente. (Od Salmana Rushdija su zahtijevali da se na Facebook stranicama slui svojim pravim imenom Ahmed Rushdie, no
popustili su nakon to je Rushdie proglasio rat Marku Zuckerbergu (Morozov, 2011)). No politiki doseg ovog ogranienja postao je
jasan za vrijeme arapskog proljea kada je korporacija suspendirala
jednu od protestnih grupa zbog toga to su se neki administratori
sluili pseudonimima.
Donna Haraway i druge cyberfeministice smatrale su Mreu
politikim alatom za dekonstrukciju roda i novih emancipatornih
politika. Bestjelesna komunikacija otvara mogunost prevladavanja
logocentrinog govora i patrijarhalnog poretka (Haraway, 1991).
No s arapskim proljeem postaje oito kako je anonimnost subjekta
klju te rastjelovljene politike koji subjektima omoguava da govore
slobodno. Zabrane pornografije i anonimnosti nisu svjetonazorska
ogranienja, ve ogranienja koje proizlaze iz logike komodifikacije
korisnikih profila. Anonimni korisnici nemaju vrijednost u sustavu
ciljanog oglaavanja. Zabrana pornografije takoer nije ideoloka u
klasinom smislu, jer prije statistiki reflektira vanost i status pornografije. (Mnogi bi korisnici vjerojatno odustali od servisa ili zabranili djeci koritenje servisa da ne postoji to ogranienje.) Kafkijanska
procedura brisanja profila daje naslutiti vanost korisnikih podataka za Facebook. Facebookom krui ala da je najlake profil ukloniti
krenjem uvjeta koritenja, odnosno objavljivanjem pornografije.
Vanost subjekta u procesu ciljanog marketinga moe se jednostavno kvantificirati. U jednom istraivanju uinaka takvog marketinga
stoji kako je prosjena cijena stjecanja novog vjernog kupca 1,07 $
(Flowtown, 2011).
Prazne geste danas su dio kulture tolerancije, nove ideologije za
koju je uobiajen diskurs depolitizacije (Brown, 2008: 10).10 Kapita-

10

Paradoksalno, upozorava Brown, tolerancija esto ne cilja ograniiti

nasilje, kao to pokazuje tolerancija prema homoseksualnim osobama
koja se esto zastupa kao alternativa punoj jednakosti pred zakonom.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

97

Slika 8: Info-grafikon tvrtke

Flowtown, Find Your Fans:
The Cost of Marketing On
Facebook.

98

Mediji i kultura

lizam jest univerzalan, nije vie utjelovljen u nekoj kulturi kapitalizam nije ime neke civilizacije ve ime za stvarno neutralnu
ekonomsko-simboliku mainu (iek, 2008b: 131). Povezivanje, dijeljenje naela su otvorenog drutva koje nije vie ogranieno nekim
partikularnim identitetom. Zuckerbergova izjava je vrlo slina onoj
Billa Clintona koji u vrijeme prosvjeda u Seattleu sam poziva dravnike da sasluaju prosvjednike. Jedna od najcininijih praznih gesta
bila je ona tvrtke Vodafone. Nakon to je svrgnut Mubarakov reim
u Egiptu, u lipnju 2011. godine Vodafoneovu je marketinkom timu
na Internet procurila pilot reklama u kojoj se implicira da je tvrtka
svojim tehnolokim rjeenjima inspirirala egipatsku revoluciju. Reklama poruuje: Mi nismo poslali ljude na ulicu, mi nismo pokrenuli revoluciju Samo smo podsjetili Egipane koliko su moni.
Falsifikacija je paradoksalna jer je Vodafone jedan od triju velikih
mobilnih operatera koji su odluili iskljuiti komunikacijsku mreu
prema naredbi Mubarakovog reima. Mobiteli i Mrea su prestali s
radom na tjedan dana, to je uzrokovalo ne samo kaos u komunikaciji, ve i probleme u opskrbi i prijevozu ozlijeenih do bolnica.
U tim su sijeanjskim danima 2011. godine, kada je Vodafone
inspirirao Egipane, mnogi ozlijeeni prosvjednici iskrvarili na smrt
zbog toga to nisu mogli pozvati hitnu pomo. Nije li Vodafoneova
reklama vie od pogreke strunjaka za odnose s javnou, postideoloka omaka menadmenta koja je omoguila Realnom da uzdrma simboliki poredak? Reklama jest i la i manipulacija, ali ona je
i vie od toga ona je simptom postideolokih sustava koji uistinu
jesu univerzalni, ali u jednoj desupstancijalizaciji politike. Maina se
prilagoava svim uvjetima. Kapitalizam danas moe bez demokracije, pa ne iskljuuje ni cenzuru (kao u sluaju Facebooka), kao niti
filtriranje Interneta koje podravaju i strukturalno omoguavaju najvee korporacije poput Googlea (koji je pristao i sudjeluje u cenzuri
kineskog Interneta), Yahooa! (koji je u sudjelovao u prokazivanju novinara aktivista) i Microsofta (koji je oblikovao program koji omoguava cenzuru). Amnesty International jest 2006. godine pokrenuo
kampanju kojom pokuava zaustaviti cenzuru na Internetu, kao to se

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

99

Slika 9: Vodafoneova pilot- reklama, Egipat, lipanj 2011. godine.

100

Mediji i kultura

i Europski parlament izjasnio protiv cenzure na Mrei. No nisu li i te

simbolike geste samo potvrda globalnog poraza? Mogunosti Mree
ograniavaju se ne samo u Treem svijetu, gdje je Mubarak naredio
ukidanje Interneta, ve i na Zapadu gdje etatistiko-korporativna politika oblikuje interese vladajue klase. Kapitalizam naturalizira jedan
simboliko-reklamokracijski mehanizam, no u situaciji u kojoj se naao Vodafone ta je mainerija jednostavno prela neke granice.
Spajanje mobilne telefonije i ideje slobode ire je od Vodafoneove reklame mobiteli se reklamiraju kao ureaji koji nude slobodu.
No doslovno primjenjujui jednu reklamocentrinu simboliku interpretaciju slobode u trenutku kada je ideja slobode u egipatskoj
kulturi obremenjena politikim znaenjima, ukazuje se politika dimenzija tamo gdje se prije inilo da je nema. U ovom sluaju postaje
nakaradna jedna uvrijeena kapitalistika praksa privatizacije javne
sfere. Ta je privatizacija (jednog tehnolokog alata komunikacije)
postala privatizacija simbolikog kapitala revolucije koja se njime
sluila. Ali ukoliko doslovno prevedemo reklamni slogan mobilne
telefonije tehnologija jest sloboda u liberalnom smislu. Izmeu tradicionalnih totalitarizama protiv kojih su se prosvjednici pobunili i
liberalnog drutva u kojem sloboda znai negativnu slobodu pojedinca koji ne odgovara nekim viim ciljevima ili kolektivnom ivotnom smislu (Prpi i dr., 1990: 29-30) sloboda se uistinu svodi na
odabir mobilnog operatera.
Vrijeme arapskog proljea 2011. godine pokazuje kompleksnost
ideoloke interpelacije pojedinca kao subjekta odreene ideologije.
Da bi ideologija bila uinkovita korisnici se sami moraju legitimirati
kao pristae toga sustava. Poznato je kako je egipatski narod zahvalio
drutvenim mreama na njihovoj ulozi u revoluciji. Na prosvjedima
su sudionici nosili natpise Hvala ti Facebook. Jedan je od sudionika svoju kerku roenu za vrijeme Facebook revolucije nazivao po
ovoj drutvenoj mrei. Autentina kultura, ivo svjedoenje je ono
koje legitimira istinu o Facebooku kao revolucionarnom alatu. Novi
mreni optimizam potaknut ulogom drutvenih mrea u revolucijama poiva na djelovanju univerzalne kapitalistike maine.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

101

Slika 10: Hvala ti Facebook, Egipat, sijeanj 2011.

Hegemonija je prisutna u onim trenucima u kojima kompanije

nameu korisnicima odreene modele komunikacije. Primjerice, takvu smo zaotravanju svjedoili u sluaju Beacon u studenom 2007.
godine, kada je Facebook uveo novi model komercijalizacije privatnih informacija. Beacon, kao dio Facebookova sustava oglaavanja,
prikupljao je podatke s vanjskih partnerskih mrenih stranica kako
bi omoguio ciljano oglaavanje na korisnikom News Feedu. Nakon tube korisnika, Beacon je modificiran na nain da ga korisnici
mogu (iako ne moraju) iskljuiti.11
No hegemonija je djelatna i onda, ili naroito onda kada se naturalizira ideja komodifikacije javne sfere. Korisnici Facebooka u
11

Alati komodifikacije Mree sve su napredniji. Facebookov model oglaavanja moe precizno ciljati subjekte odreene dobi, mjesta i interesa, u tome je Facebook znatno precizniji od Googleovog AdWords
sustava.

102

Mediji i kultura

Egiptu dovoljno su dugo ivjeli u totalitarnom sustavu, da im se ini

kako je navodna depolitizirana ekspertiza administracija, po uzoru
na zapadne demokracije rjeenje lokalnih antagonizama. Zbog toga
se i komodifikacija javne sfere putem Facebookovog modela oglaavanja ne problematizira. U arapskom proljeu, koje je nesumnjivo
koristilo drutvene mree za organizaciju demonstracija, korisnici su
prepoznali postideoloko drutvo kao svoju budunost. ini se kako
kulture podreenih i vladajuih ovdje nisu na suprotnim stranama,
jer se posttotalitarni sustavi zapadne demokracije nameu kao idealan oblik politike otvorene prema svim svjetonazorima.
No ono to slave graani posttotalitarnih sustava u trenucima
kada slave drutvene mree, jest jedna interpretacija Mree i ideje
otvorenosti Mree. Platforme nude alate i komunikacijske prostore
za organiziranje vlastite digitalno-umreene produkcije, agregiranje,
praenje odabranih kanala, itd. No one ograniavaju naine na koje
danas koristimo Mreu, restaurirajui instituciju vratara i nadzornika koji odluuju koje sadraje treba propustiti. Iako Zuckerberg eli
uiniti svijet otvorenim, oit je jaz izmeu platformske slobode povezivanja i dijeljenja i slobode p2p mrea. Mrea je javni prostor koji,
kao i svaki drugi javni prostor, predstavlja javno dobro. Facebook je
platforma koja se nalazi na Mrei koja je decentralizirani, distribuirani medij. Ono to se zbiva ponavljanje je privatizacije javnog dobra i
komodifikacije javne sfere koja se desila i u drugim segmentima. Nastoji se naturalizirati komercijalni karakter Mree i alata, uiniti prirodnim javni prostor Mree kao komodificirani prostor i uslugu koji
prua platforma. Facebook je odigrao ulogu slinu trgu Tahrir. Paradoksalno bi bilo rei da je trg revoluciju organizirao. Na njemu se, kao
i na mrei Facebook, revolucija zbivala. Prosvjednici nisu koristili Facebook zbog njegova revolucionarnog potencijala, ve zbog injenice
da je to najpopularnija drutvena mrea u Egiptu. Poput squattiranih
javnih prostora na drutvenim mreama se revolucija zbivala, iako su
ih neki korisnici doivjeli kao alate za organiziranje revolucije.
U tom smislu su i Facebook, Twitter i YouTube kapitalistiki
mediji, ni po emu razliiti od Vodafonea koji je iskljuio mobilnu

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

103

mreu po nalogu Mubaraka. Mogli bismo jednostavno zakljuiti,

kao to su zakljuili neki prosvjednici, da je Facebook dobra korporacija, dok Vodafone nije. No i jedna i druga mrea privatiziraju
javnu sferu. Facebook to ini centralizirajui jedan prvotno distribuirani, horizontalni medij i komodificirajui ga, dok je Vodafone kao
i svi mobilni operateri privatizirao jedan ve od prije centralizirani i
privatizirani, institucionalizirani komunikacijski medij telefoniju.
Vodafone jest privatizirao slobodnu mobilnu komunikaciju, kao to je
Facebook privatizirao javni komunikacijski mreni prostor. Postoji
razlika jedino u mediju, i naravno, simbolikom prekraju Vodafonea koji je hrabro izjavio da je odgovoran za revoluciju. Facebook
je sedmog dana prosvjeda u Egiptu objavio priopenje u kojem se
ogradio od bilo kakvog utjecaja na prosvjednike. Situacija u Egiptu
stvar je koju narod i vlada Egipta sami moraju razrijeiti, stajalo je u
priopenju. No Facebook se ipak ukljuio u sukob, no ne tako da je
odabrao stranu, ve ludistiki, slijedei logiku koja je potpuno alijenirana i od prosvjednika i reima.
Ono to hegemonija platformskih politika eli prikriti je dubok
jaz izmeu Facebooka i decentralizirane strukture Mree. Facebook
je uklonio grupu zbog anonimnosti to je posljedica politike koja
djelomino centralizira komunikaciju u sklopu decentraliziranog
medija Mree. Cenzura koja se desila na Facebooku uzrokovala je
migraciju na neke druge servise, to je dokaz kako revolucija, iako
jest dobrim dijelom bila vezana uz platforme i drutvene mree, zahtijevala samo javni prostor anonimne i slobodne komunikacije. Jaz
izmeu prosvjednika i korporacija je posljedica privatizacije javnih
prostora, iako se ini prirodnim da Facebook ima svoje uvjete koritenja jer korisnicima nudi jednostavne alate i omoguuje ljudima da
se povezuju. Okupacija javnog prostora, jer Facebook jest javni prostor, nije mogua zbog strukturalnih ogranienja koja drutvenim
mreama daju ogromne ovlasti oblikovanja komunikacije u navodno
javnom prostoru.
Moe li Mrea biti alat radikalnih politika otpora? Manuel Castells
u svojoj je studiji Communication Power (2009) odgovorio potvrd-

104

Mediji i kultura

no. Kao temeljni mehanizam politika otpora Castells vidi lokalne otpore koji su osnaeni Mreom kao novim revolucionarnim alatom.
Korporacijsko-etatistikim interesima moe se izbjei, tvrdi Castells,
ukoliko se lokalne probleme uini dijelom stratekih pitanja. Za Castellsa, Mrea je materijalna podrka kontra-kulturi, pokretima otpora globalnom poretku. Fluidnost Mree po sebi je za Castellsa demokratina. Temeljni problem se pojavljuje kada stvari nisu fluidne
ne postoji propusnost izmeu dviju kultura kulture podreenih i
vladajuih (aktera koje naziva programerima i prekidaima). Glavna
negativna pojava tada se ini Silvio Berlusconi, figura koja je do nedavno drala u svojim rukama i medije i politiku, ugroavajui time
fluidnost kao temeljni mehanizam demokracije. Znai li to kako samo
treba distribuirati mo u ruke to veeg broja aktera i uiniti lokalne
probleme dijelom politikih agendi monih aktera? Kritiari su Castellsu spoitavali naivnost zbog vjerovanja da su mree ujedno i alat
hegemonije i kontra-kulture. Ideologija se prakticira i kao specifian
oblik zaborava poslovnih modela na kojima poiva ekonomija drutvenih mrea. No hegemonija djeluje i onda kada se ini da korisnici
i korporacije nisu u sukobu. To je trenutak kada politiki subjekti pozdravljaju Facebook kao suuesnika u egipatskoj revoluciji.
Mrea kao javna sfera
Platforme i uvjeti koritenja predstavljaju specifian oblik depolitizacije javne sfere na koju je upozoravao Jrgen Habermas. U eseju
Tehnika i znanost kao ideologija (1968). Habermas daje viziju
izlaska iz dualistikog promiljanja pozitivnog ili negativnog utjecaja
tehnologije. Habermas postavlja pitanje koja je alternativa tehnoznanstvenom napretku, ukoliko ovaj zastupa neku ovjeku stranu
ideologiju? Nova znanost (pojmovi prirode i drugaije znanstvene
injenice) i nova tehnologija, tvrdi Habermas, ne samo da su nemogui, ve su i nepotrebni jer znanost i tehnologija nisu same po sebi
politine, pa niti ne mogu determinirati razvoj nekog boljeg drutve-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

105

nog poretka. Umjesto nove tehno-znanstvene paradigme, potrebno

je radikalno drutveno djelovanje, javna rasprava kao proces prevoenja izmeu znanosti i politike.
Habermas razrjeava paradokse lijeve kritike koja ponavlja teoriju medijske manipulacije koja se zbiva u obliku skrivenog projekta
tehnologije. Ideologija, upozorava Habermas, ne moe biti dio tehnolokog ve drutvenog poretka koji je odgovoran i za tehnoloko
koje treba mijenjati: odnose u proizvodnji, drutveni sistem, institucionalni okvir. U eri Mree i digitalnih medija potvruje se kao
vaan problem upravo oblik drutvene prakse koju je Habermas nazvao poznanstvljenjem politike. Danas ivimo u drutvu u kojem
se zbiva opasan proces obrtanja odnosa politike i znanosti (kojoj je
pridruena tehnologija kao praktina izvedenica teorijskih zamisli).
U suvremenim drutvima, tvrdi Habermas, politiar se javlja kao
privremeno rjeenje u jo nesavrenoj racionalizaciji vlasti dok se
potpuno ne depolitizira podruje normativnih regulacija, a inicijativa prijee na znanstvenu analizu i tehniko planiranje (1986: 100).
Poznanstvljenje politike specifian je oblik postideologije u kojoj se
suvremenim subjektima samo ini kako se odriu ideologije. Korisnicima se ini kako njihova uloga i nije da sudjeluju u odluivanju
o strukturi i politikoj ulozi Mree, dok se odluke o ovim pitanjima
stavljaju u ruke neovisnih strunjaka. Dominantna tehnodeterministika interpretacija medija kao zagaivaa inae skladnog prirodnog poretka samo legitimira takvu depolitizaciju javne sfere.
Iako ih odvajaju i desetljea, pa i razliiti medijski sustavi o kojima govore, postoji simptomatina slinost u interpretacijama Neila
Postmana i Richarda Stallmana, pionira pokreta za slobodni softver.
Dok Neil Postman smatra kako je jo od izuma telegrafije informacija
slobodna od bilo kakvog konteksta (Postman, 2010: 152) i zbog toga
opasna, Richard Stallman manifestno izjavljuje informacije trebaju
biti slobodne.12 Postmanova antropomorfizirana informacija tipina
12

Stallman inae parafrazira misao koju je preuzeo od Stewarta Branda

koji je neto slino rekao na prvoj Hakerskoj konferenciji 1984. go-

106

Mediji i kultura

je za cininu ideologiju, prebacivanje odgovornosti, dok je Stallmanov

imperativ prije svega moto jedne pragmatine potrebe. Neil Postman
optuuje informaciju zbog politike situacije na Srednjem istoku, u
Junoj Africi i Sjevernoj Irskoj, ak i zbog visoke stope brakorazvodnih parnica i pretrpanih umobolnica (Postman, 2010: 150). No vjerovati kako su u drutvu tehnopola tehnologije i informacije odgovorne
za politike probleme, najprije koristi onima koji su privatizirali dio
kljunih informacija. Nije li reproduciranje diskursa viak informacija zagauje, samo varijacija politike prakse koja javnost izuzima iz
kljunih odluka koje se pripisuju sferi visoke znanosti i tehnologije? I
danas se ini kako je mo odluivanja prividno privremeno dana politiarima, dok e u idealnoj demokraciji odluke donositi znanstvenici.
Habermas razrjeenje suvremenog stanja nalazi u radikalnom
drutvenom djelovanju, javnoj raspravi kao procesu prevoenja izmeu znanosti (tehnologije) i politike. U prostoru javnosti mora postati nezamislivo i nesnosno strukturalno iskljuivanje praktinih
pitanja (1986: 87). Nekoliko je podruja koja se danas ukljuuju u
borbu za javnu sferu. Ta se strukturalna politizacija danas odnosi
jednako na arhitekturu javnog prostora (trgova) kao i na arhitekturu
Mree. Cvjetni trg i Mrea rtve su slinih distorzija ideje otvorenog prostora. Nije li borba za javno financirano obrazovanje ujedno
borba za slobodan pristup informacijama? Mrea je jedno od aktualnih podruja ija se standardizacija doivljava kao dio onih odluka
koje treba prepustiti strunjacima. Arhitektura medija je definirana
standardizacijom, ugovorima, organizacijskim implementacijama
procesima koji su nevidljivi prosjenom korisniku. Habermasovski
odgovor na cininu ideologiju i prazne geste, poput one ideje otvorenosti mrenih platformi, bio bi djelovanje.

dine. Stallmanova parafraza je donekle ublaila antropomorfizaciju

informacije prisutnoj u Brandovoj originalnoj reenici koja je glasila:
Informacija eli biti slobodna.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

107

Tri kulture Mree

ideja slobodne informacije
Kulturoloki obrat, koji nalazimo u Williamsovoj analizi televizije
kao tehnologije koja nije promijenila na svijet, nailazi na probleme s
kojima se suoava i suvremena teorija novih medija. Ukoliko je tehnologija samo izraz drutvenih potreba, ije su to drutvene potrebe?
Nakon mediolokog obrata (potrebe analize strukture tehnologije),
a zatim kulturolokog obrata mediji su samo simptomi strukture
osjeaja, nalazimo se ponovo pred problemom ideologije tehnologije. Ukoliko tehnologija nije autonomna, onda ideologija tehnologije
nije ideologija tehnolokog kao autonomnog, ve tehnologije kao instrumentalnog aparata ideolokog aparata. Na pitanje tko ima mo
i odgovornost za oblikovanje Mree moe se odgovoriti parafrazom
tradicionalne marksistike maksime: vladajue tehnologije nekog
doba i naini njihove upotrebe uvijek su tehnologije i naini koji odgovaraju vladajuoj klasi. Tehnologije su uvijek izraz potrebe koja
korespondira s prioritetima upravo one grupe koja donosi odluke
(Williams, 1974: 12). Za Williamsa, koji je svoju studiju posvetio televiziji, osnovna zadaa je otkriti tko oblikuje i diseminira medijske
informacije. No marksistiko objanjenje odnosa baze i nadgradnje
Williamsu nije dostatno. Niti jedna slika kulture nije jednostavno
odraz ekonomskih odnosa, baze, pa niti kultura Mree ne moe
biti odraz potreba monika, jednostavno nametnuta korisnicima.
U suvremenim zapadnim drutvima hegemonija nije ustanovljena
nasiljem, nego procesom pregovora koji se odnosi na sustav praksi,
znaenja i vrijednosti koje nastoje duboko proeti drutvo kako bi
za veinu ljudi postali temelj i ogranienje, ne nametnute ideologije,
ve zdravog razuma (Williams, 1980: 39). Struktura hegemonije neprestano se stvara, brani i izaziva, da bi se u odreenim vidovima i
mijenjala pod utjecajem podreenih skupina (1980: 38).
Rijetko je rije o konsenzusu, ve se uvijek odvija neki proces
komunikacije, artikuliranja raznih interesa na to upuuje Habermas. Ideologija mree kao ideologija otvorenosti za razne identitete

108

Mediji i kultura

rezultat je pregovora izmeu dominantne kulture, onih koji imaju

mo donositi odluke, i korisnika Mree. Mo je stvorena i prenoena putem foucaultovske ekonomije diskursa, procesa pregovora oko
znaenja. Iako znanje ne posjeduje istinu ono se mora prenositi kao
istina da bi imalo efekta na govornike u razgovoru. Dravno i korporacijsko nasilje je racionalizirano, internalizirano i legitimizirano
diskursima koji oblikuju ponaanje ljudi. Nije li upravo jedna takva
internalizacija na djelu u temelju debate o autorskim pravima? Kriminalizacija dijeljenja softvera, glazbe, filmova, knjiga, uglavnom
produkata iji ekonomski modeli poivaju na autorizaciji i prodaji
fizikih kopija, poiva na proizvodnji konsenzusa oko zatite intelektualnog vlasnitva koja se danas smatra samorazumljivom.
U toj debati kulturne industrije lukavo izjednaavaju autore i
one koji prodaju tantijeme (Mitropoulos, 2007). Bitka protiv pirata
obino se legitimira zatitom autora, dok se preuuje uloga industrije koja parazitira izmeu autora i sluatelja, itatelja ili gledatelja,
autora softvera i korisnika. Paradoks je zapravo da sami korisnici
internaliziraju kolektivnu krivnju putem diskursa svi to radimo, ali
neki ljudi od toga ive. No postoji dublji i vaniji problem s konceptom zatite intelektualnog vlasnitva. Nije samo rije o tome da
kulturne industrije zarauju na autorima. Suprotstaviti se zakonu o
autorskim pravima znai suprotstaviti se kapitalizmu, jer vlasnika
prava su izumljena u ranom kapitalizmu i za njega, pie Johan Sderberg (2002). itava se ekonomsko-politika logika zatite intelektualnog vlasnitva temelji na imperativu da se sve stvari i iskustva
svede na novane ekvivalente, njihovu razmjensku vrijednost. Nita
legitimno nema u vlasnitvu, no retorika vlasnitva pribavlja iluziju
legitimacije, zapisao je Paul de Man u studiji posveenoj drutvenom ugovoru (Bousquet, 2003: 172). Nije li upravo na paradokse
pitanja vlasnitva i statusa informacija i znanja ukazao sluaj Arona
Swartza, koji je 2011. godine zavrio na sudu nakon to je veliki broj
znanstvenih lanaka sa servisa JSTOR uinio dostupnima javnosti?
Nije li sumnjivo kriminalom nazvati praksu dijeljenja koja nema za
cilj osobnu korist? Istovremeno, poznat je sluaj u kojem je Patentski
zavod SAD-a ozbiljno razmatrao Microsoftov zahtjev da patentiraju

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

109

pretplatu na elektronike magazine preko Mree.

Iako je danas samorazumljiv koncept zatite intelektualnog vlasnitva, njegova logika je zapravo paradoksalan spoj neponovljivosti
autorskog djela i ponovljivosti industrijske trake. Zakoni o intelektualnom vlasnitvu istovremeno podrazumijevaju originalnost umjetnika koji je tek od romantizma postao proizvoa neponovljivog dogaaja i logiku industrijske proizvodnje kao proizvodnje standardiziranih kopija. Na taj nain, da bi industrije perpetuirale svoju mo,
prisiljene su proizvoditi iluziju o originalnosti svake perpetuirane
kopije. Sustav vlasnitva mora proizvesti autentini original (s lanim vlasnikim udjelom), kako bi imao kopije s ugovorno ogranienim vlasnikim udjelom, upozorava Marc Bousquet (2003: 173).
Rije je o globalnoj logici kapitalistike akumulacije koja poiva na
kontradikciji potrebe za univerzalnom razmjenskom vrijednou i
retorike singularnosti. Djela nisu nikad jedinstvena u svojim temeljima jer ona su drutveni proizvodi opeg zajednikog intelekta. La
vlasnikih prava, pie Bousquet, ima slinu funkciju kao i la otkria, jer podravati sustav vlasnitva koji je usavrila klasa vlasnika,
preko i protiv svih drugih, podsjea na ideju da je Kolumbo otkrio
Ameriku koja mora zanemariti stotine kompleksnih drutava koja
su okupirala kontinent na koji se on nasukao (2003: 173).
Rije je o debati, sukobu kultur koje sudjeluju u diskurzivnoj
borbi, pregovorima oko znaenja znanja i pristupa informacijama.
Zbog drutvenog konteksta koji determinira znaenje horizontalnog
medija Mree pravo pitanje ne treba glasiti je li Mrea prostor slobode
ili manipulacije? ve koje kulture sudjeluju u bitci za kulturu Mree? Raymond Williams u eseju Base and Superstructure in Marxist
Cultural Theory rjeava problem jednostavnog socijalnog determinizma. Ideologija nije jednostavno odraz ideja vladajue klase,
ve se bitka u svakoj kulturi vodi izmeu dviju skupina: rezidualnih
(tradicionalnih) i emergentnih kultura meu kojima treba razlikovati opozicijske i alternativne kulture. Dok opozicijske ele smijeniti
tradicionalne modele, alternativne kulture nude potpuno drugaiji
nain ivota, ne ele smijeniti, ve biti po strani, djelovati izvan dominantne matrice (Williams, 1980, 3149).

110

Mediji i kultura

Danas je sukob aktualan na obje linije. S jedne strane pratimo

borbu tradicionalnih kulturnih industrija koje nastoje ograniiti mogunosti distribuiranih i fleksibilnih alata digitalnih medija i Mree
(medije kao proizvodne snage i kanale distribucije) i emergentnih
kultura novih ekonomskih modela. Za Williamsa razlika izmeu
emergentnih i opozicijskih kultura postoji, iako je ona ponekad nevidljiva. Kultura Mree ukazuje kako postoji ogroman raskorak u
razumijevanju opsega i karaktera promjena. Dok opozicijske kulture
implementiraju nove, nematerijalne oblike ekonomije, ograniavajui ih postojeim okvirom drutveno-politikog ureenja, alternativne peer-to-peer ekonomije radikalna su opozicija neoliberalnim
modelima proizvodnje, konzumacije i distribucije. Iako se, na diskurzivnoj razini ne ini kako je rije o radikalno suprotstavljenim
kulturama obje komuniciraju u terminima slobode i slobodne razmjene, razlika ipak postoji, a u toj je razlici itljiva ideologija drutva
(medija, kulture) nakon decentralizacije.
Mreu moemo promatrati kao rezultat potreba dominantnih
kultura vojske, sveuilita i korporacija. Mrea je rezultat vojnih
istraivanja, a zatim implementacije i razvoja u okrilju sveuilita.
No ideja slobodne razmjene informacija originalno potjee od utopijskog projekta znanstvene i hakerske zajednice, koje su doprinijele otvorenoj arhitekturi Mree. Meu kritiarima Mree kao alata
pogodnog za novi tip nadzora popularno je isticati njezinu vojnu
povijest. Prva Mrea se nazivala ARPANET, a pokrenula ju je amerika Agencija za napredne istraivake projekte Ministarstva obrane (DARPA). Glasovi koji Mreu smatraju alatom demokratizacije
drutva otvorenost Interneta e pak tumaiti kao omaku, posljedicu
jedne pogreke, projekta koji je izmaknuo kontroli vojske i drave.
Richard Barbrook e tako ustvrditi kako je Amerika vojska nehotice
financirala stvaranje onoga to Barbrook naziva cyberkomunizmom
(2002).13 No i Barbrook shvaa da je Mrea bizarna mjeavina nje13

Prva raunalna mrea ARPANET je implementirana 1969. godine na

UCLA sveuilitu. Osim vojske i sveuilita, za razvojne dane Interne-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

111

zina otvorenost je posljedica utopijskih ideja, hipijevskog anarhizma

i znanstvene etike, ali i trinog neoliberalizma devedesetih koji utemeljuje mreni neoliberalizam kalifornijske ideologije (Barbrook/
Cameron, 1995) i fleksibilnije ekonomske modele. Ukratko, ukoliko
zanemarimo ranu mrenu elitu, koja je odigrala vanu ulogu u implementaciji Mree i ulogu globalne tehnokratske vjere u napredak
koju dijele sve kulture koje sudjeluju u oblikovanju Mree, moemo
zakljuiti kako je Mrea odmjeravanje snaga emergentnih kultura
poduzetnika i alternativnih kultura.14
Emergentne poduzetnike kulture Mree ne perpetuiraju tradicionalne modele, ve propagiraju ideologiju otvorenosti, povezanosti
i sudjelovanja. No one zapravo omoguavaju preivljavanje neoliberalne ekonomije. Svrha je emergentnih trinih modela u doba rane
Mree bila digitalno-mrene proizvode (digitalne knjige, glazbu,
softver) uiniti komercijalno sposobnima kao to su to bile industrije tiska (Samuelson/Glushko, 1991). Razlika emergentnih i tradicionalnih kultura bi se mogla svesti na razliku izmeu popularnih
grupa i njihovih odgovora na praksu mrenog dijeljenja glazbe. Me-

14

ta odgovorna je i kontrakultura i poduzetnika kultura. Manuel Castells razlikuje etiri kulture Interneta. Tehno-meritokratska kultura je
onaj najapstraktniji okvir itavog projekta i odnosi se na tehnokratsku
vjeru u ljudski napredak pomou tehnologije. Ideju Mree sprovodi
hakerska kultura koja je projekt povezala s odjecima ezdesetosmakog pokreta, slobodarskim i utopijskim inaicama tog pokreta, a Castells tvrdi kako je ona odgovorna za razvoj ideje slobode na Mrei.
Trea, virtualno-komunitarijanska kultura je kultura virtualnih mrea
usmjerenih ka ponovnom osmiljavanju drutva. Ova kultura je vrlo
vana za ranu povijest Mree i ideje virtualnog drutva koje je popularizirao Howard Rheingold svojom studijom Virtualna zajednica. I
konano, etvrta, kultura poduzetnika koja postaje sve vanija od kraja
devedesetih godina prolog stoljea i uspona dot.com kompanija (Castells, Manuel: Internet Galaksija. Razmiljanja o Internetu, poslovanju
i drutvu; II. poglavlje Kultura Interneta, 47-75).
O tom utjecaju poduzetnikih kultura pie primjerice Jonathan Zittrain u studiji The Future of the Internet And How to Stop it?

112

Mediji i kultura

tallica je gotovo potroila sav svoj simboliki kapital angairajui se

protiv slobodnog dijeljenja glazbe. (Navodni problemi s alkoholom
pjevaa Jamesa Hetfielda djelovali su poput oajnikih poteza restauracije dijela tradicionalnog nasljea.) Grupe Radiohead, Coldplay
i Nine Inch Nails su pak same inicirale slobodno dijeljenje svojih
albuma. Opozicijski ekonomski model, koji su grupe zastupale, poiva na premisi kako bi svi trebali moi jednostavno pristupiti glazbi.
No postoji ogroman jaz izmeu p2p mrea i emergentnih modela
industrije zabave.15
Transformacija termina haker ilustracija je principa aproprijacije. Hakeri uvode novu radnu etiku koja ukljuuje zabavu i igru kao
dio procesa uenja i proizvodnje. Iako su grafike mogunosti ranog
raunalnog procesora (PDP-1) odigrale ozbiljnu ulogu u razvoju raunala, taj je procesor nastao 1962. godine kao alat za igru Spacewar
Stevea Russella. Spacewar koju su nazivali ultimativnim hackom i
najboljim gubljenjem vremena u povijesti proizvod je nove radne etike. Hakerska etika, jest dekonstrukcija protestantizma, pie
Pekka Himanen. Razumijevanje rada kao dunosti bit je kapitalistikog duha koji je nastao u esnaestom stoljeu a koji je definirao
Max Weber u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Transformaciju
rada kao dunosti u rad kao igru potaknule su alternativne kulture i
hakeri. Himanen tvrdi kako je hakerski odnos prema ivotu radikalan i u umreeno drutvo unosi alternativan pristup koji se suprotstavlja protestantskoj etici, radu kao obavezi (Himanen, 2002: 9). No
nije li i ta etika ve kooptirana u polje emergentnih kultura? Posjeduje li ona mo kulture otpora koju je imala u svojim poecima?
David Fincher je u filmu Drutvena mrea (2010) prikazao Marka
Zuckerberga kao ikonu novog kapitalista koji motivaciju ne nalazi u
protestantskom osjeaju odgovornosti. Njegova je motivacija tipino
geekovska, radi se o osveti zbog propale ljubavne veze. Zapravo, da
15

Radiohead je u listopadu 2007. godine svoj album stavio na Mreu, uz

napomenu da sluatelji mogu platiti koliko ele. Album je skinulo
1,2 milijuna sluatelja, 38% ih je platilo, a prosjena uplata iznosila je
est dolara.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

113

bi danas Zuckerberg uspio on mora simboliki reproducirati sliku

geeka, a ne protestanta. S druge strane zbiljska mogunost kulture
otpora hakerske radne etike kao etike koja se odbija uklopiti u neoliberalnu ekonomiju, izostaje, jer jedino to ostaje od stallmanovske
i russellovske filozofije (poznato je kako Russell nije zaradio ni novia na ovoj igri) jest duboki individualizam kao zamanjak emergentnih trinih modela. Steve Jobs, beatificiran nakon smrti, postao
je model inovativnog individualca i otpadnika. Ono to je uinio
za nas i nau kulturu snano odjekuje u svakoj osobi (BBC News,
11. 10. 2011). Interpelacija proizvodi slinost, ali i naturalizaciju anti-protestantskog duha. Iako je Jobs uistinu promiljao progresivne
alate, istovremeno je odgovoran za nove oblike autoritarne kontrole
proizvoda u doba kasnog kapitalizma. Kao to kae jedna potapalica Apple vam doputa initi ono to oni ele da inite. Jobsovo
otpadnitvo ne znai sukob s ekonomskim trinim modelima, dok
je istovremeno svako stvarno otpadnitvo kriminalizirano. ak se i
sami kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih ele razlikovati od
crackera autora virusa i uljeza koji hakiraju stranice.16 Tako je hakerstvo kulturalno dozvoljeno jedino u obliku afirmativnog, ali benignog upozoravanja na propuste sustava, kao to je to sluaj s velikim
hakerskim napadom na CERN-ova raunala 2011 godine.17 Povijest
hakera se diskurzivno oblikuje kao povijest posrnulih idealista, ili
onih koji se distanciraju od cyberkriminala.
Za Baumana bi izraz raduckanje bio prikladniji da shvatimo
promijenjenu narav rada koji je izdvojen iz veliajnog projekta univerzalne zajednike misije ovjeanstva i jednako grandioznog pro16

17

Kompjutorski programeri 1950-ih i 1960-ih godina, koji su svoj rad

vidjeli kao otvaranje novih prostora izazivanjem starih paradigmi
kompjutorske znanosti, smatrali su hakiranje intelektualnom vjebom koja nema veze s eksploatirajuim srodnicima 1980-ih i 1990-ih.
(Thomas, 2002: ix)
Skidamo vam hlae jer vas ne elimo gledati kako trkarate goli i skrivate se kada doe do panike, glasila je poruka koju su hakeri objavili
na CERN-ovim stranicama.

114

Mediji i kultura

jekta doivotnog zvanja. Bauman kritizira rad koji je danas postao

oblik jednokratnog ina: trik bricoleura, prevaranta (2011: 137). No
nije li to raduckanje, u svojoj biti hakerska etika, etika rada kao igre,
ipak nosilo mogunost radikalne politike otpora suprotstavljajui se
fordovskoj krutosti kapitalistike i protestantske logike koja poiva
na perpetuiranju i zatiti originalnih kopija? Nije li ono moglo ponijeti teinu i ozbiljnost projekta razraunavanja s temeljima neoliberalnog kapitalizma na kojima jo uvijek poiva i Bill Gatesova
tekua modernost i proizvodnja originalnih kopija? Ono to je i Billu
Gatesu osiguralo poetni zamah aproprijacija je alternativnog modela i shvaanja rada i hakerskog duha. Iako se to esto zanemaruje,
niti Gates niti Zuckerberg nisu proizvoai, programeri koda (to
film Davida Finchera u potpunosti negira), ve mudri kapitalisti vjeti u aproprijaciji. Kao to je Bill Gates simbol emergentnih kultura
koje kooptiraju alternativne ekonomske modele, tako je i Mark Zuckerberg simbol vremena u kojem je ideja slobodnog koda, otvorene
informacije, hakerske etike, itd. kooptirana u jednom kapitalistiki
prihvatljivom obliku koji, u sutini ne predstavlja pravu alternativu.
Zygmunt Bauman opisuje Billa Gatesa kao novog Henryja Forda
(Bauman, 2011). Slika progresivnog industrijalca zamijenjena je slikom zaigranog individualca. Dugoroni mentalitet stalnog radnog
mjesta tipinog za radnike u Fordovim tvornicama zamijenjen je
kratkoronim mentalitetom fleksibilnih radnih mjesta. Bauman pie
o fleksibilnoj ekonomiji u doba tekue modernosti koja je obiljeena nestalnim i promjenjivim odnosima u svim socijalnim sferama
(2000). No Bill Gates i Microsoft jo uvijek perpetuiraju ekonomski
model utemeljen na proizvodnji kopija, licenciranih Microsoftovih
proizvoda. Mark Zuckerberg u tom smislu je jo jedan korak dalje
u transformaciji kapitalizma i logike intelektualnog vlasnitva. Iako
obojica cijene fluidnost, to ih razlikuje od industrijskog tvrdog
kapitalista Henryja Forda, postoji razlika u shvaanju rada, proizvodnje i modela zarade. Zuckerbergov ekonomski model ne oslanja
se na proizvodnju originalnih proizvoda koji su zatieni autorskim
pravom, ve na komodifikaciji informacija o samim korisnicima.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

115

Aproprijacija kulture otpora

Filippo Tomaso Marinetti 20. veljae 1909. godine u francuskom
dnevniku Le figaro objavljuje Futuristiki manifest u kojem stoji:
Vrijeme i Prostor su juer umrli / Ve ivimo u apsolutnom, jer smo
ve stvorili brzinu, vjenu i stalnu-sadanjost. Henry Ford je dopisniku Chicago Tribunea 25. svibnja 1916. godine izjavio neto naizgled slino: Povijest je manje-vie budalatina. Ne elimo tradiciju.
elimo ivjeti u sadanjosti i jedina povijest koja ita vrijedi povijest
je koju stvaramo danas (Bauman 2011: 129). Rije je o progresu
kao globalnom otporu prolosti, o tipinoj strukturi osjeaja koja je
obiljeila modernu. No futurizam je oblik kulture otpora, prosvjed
protiv optereujue talijanske prolosti tradicije, muzeja, galerija i
starina. (Unitit emo muzeje i knjinice, stoji u Manifestu.) Odbacivanje prolosti i oboavanje budunosti geste su koje se prije svega
okreu protiv postojeeg svjetonazora (dalje u Manifestu stoji da se
futurizam suprotstavlja moralizmu i svakom kukaviluku oportunizma i utilitarijanizma.)
Fordova izjava jest slina manifestnoj futuristikoj gesti odbacivanja prolosti, no progresivizam je inkorporiran u jednom specifinom
obliku koji nalazimo u Fordovoj izjavi. U tom je obliku on postao legitimacijski diskurs kapitalizma, tehnologije i ekonomije fordistikih
tvornica, implementacije tayloristike ideje racionalizacije proizvodnje. Henryju Fordu je progres potreban kako bi maskirao jaz koji
odvaja ideju racionalizacije proizvodnje od njezine realizacije (dehumanizacije i eksploatacije radnika). Kao to Mark Zuckerberg danas
mora biti interpeliran kao geek, Henry Ford je trebao biti progresivan
subjekt. Futuristiki manifest s jedne strane i diskurzivna elaboracija
fordistikog naina proizvodnje s druge, uspostavljaju univerzalni odnos izmeu autentinih i emergentnih kultura, odnos u kojem prva
uvijek funkcionira kao simbolika legitimacija druge. Ono to je futurizam bio za industrijski kapitalizam danas su kulture virtualnih zajednica, mrenih grupa i hakerska etika (rad kao igra) za Facebook, Apple
i Google, kao predstavnike emergentnog informacijskog kapitalizma.

116

Mediji i kultura

Da bi ideologija djelovala, upozorava Slavoj iek u studiji kakljivi subjekt, ona mora ukljuiti barem dva sadraja. Dok je prvi autentini popularni sadraj, drugi je uvijek distorzija koja odgovara
dominaciji i eksploataciji (1999: 184). Ono to pratimo kao oblik
aproprijacije autentinih kultura na platformama poput Facebooka,
upravo je ona
kultura podreene veine kojoj dominantna ideologija
odgovara popularnim sadrajem koji izraava njihove tajne
elje, no specifian sadraj uobliit e te elje prema interesima vladajuih snaga (1999: 195).

Hegemonija nije nametnuta. Ono to je problematino je sama

interpretacija autentine ideje koja jest djelomino izraz udnji podreene veine, no i distorzija originalne, zbog ega ona vie nema
supstancu. Iako danas sve emergentne medijske kulture poivaju na
ideji otvorenosti, horizontalnoj medijskoj strukturi koja konzumente ini autorima, ciljevi tih kultura su sasvim drugaiji.
Postoji itava scena kvazi-prirunika za medijsko hakiranje stvarnosti koji se uope ne obraaju kontrakulturi, ve menaderima velikih korporacija koje zanimaju naini na koje kontrakultura moe biti
kooptirana. Danas je aktualna knjiga Mikea Walsha Futuretainment
(2009) koja nosi podnaslov Juer se svijet promijenio, sada je potez
na tebi. Nekad su slinu ulogu igrale neto ozbiljnije knjige Medijski
virus (1995) i Iznuivanje (1999) Duglasa Rushkoffa, profesora medijske kulture i savjetnika za nove medije. Ove knjige opisuju autentinu kulturu, koju je Lev Manovich nazvao kulturom remiksa (2004),
a koja ugroava industrijsku logiku proizvodnje i autorska prava na
kojima poivaju kulturne industrije i industrije zabave. Walsh opisuje
mediajacking, dok je Rushkoff upuivao na medijski virus kao zapravo iru eksplikaciju ideje otvorenosti (on ju aplicira i na odnose s
javnou). No svi ovi koncepti imaju neto zajedniko poruku koju
upuuju korporacijama dolo je vrijeme za promjene. Rushkoff, kojeg je angairao Sony, ali i druge mone tvrtke, tvrdio je da je doao

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

117

kraj laima i obmana, kako je medije poharao virus istine. Ono to

prirunici uistinu komuniciraju do sada je najuinkovitiji ideoloki
mehanizam kapitalizma, koji je Slavoj iek nazvao distorzijom autentine kulture. Na djelu je aproprijacija znaenja, praksi i vrijednosti
autentine kulture u obliku kojem se gube temeljni elementi otpora.
Remiksiranje, nije krenje pravila, pie Walsh, ve samo upozorenje
da se treba prilagoditi ponaanju konzumenta. Na kraju krajeva, ova
se praksa u najcininijem obliku moe nai u Dieselovim reklamama
koje su za vrijeme antiglobalistikih prosvjeda diljem svijeta prikazivale prosvjednike koji nose natpise Love Your Mom i More Green
Traffic Lights. Aproprijacija oduzima svaku mogunost otpora.
Pregovori izmeu tradicionalnih i emergentnih kultura danas se
vode oko definicija pristupa informacijama gdje su opozicijske kulture (emergentne i alternativne, prema Williamsovoj taksonomiji)
na istoj liniji diskurzivno, dok se razlikuju ideoloki. Facebook poiva na specifinoj ideji slobode i slobodne razmjene informacija,
koja je ograniena njihovim uvjetima koritenja, a Coldplay dijeli
svoju glazbu, istovremeno instalirajui nove modele trine ekonomije, uvodei inovacije u strukturu glazbene industrije. U tim pregovorima sudjeluju tradicionalne i emergentne kulture. Internet se
ograniava i oblikuje prema ekonomskim modelima kulturnih industrija koje su svoju mo izgradile na principima centraliziranih
struktura i proizvodnji ponovljivih, originalnih fizikih artefakata.
Istovremeno nove ekonomije zagovaraju otvorenost, povezanost i
sudjelovanje publike. lanovi grupe Metallica naivno su obznanili da ih mui ugroavanje autorskih prava, dok Apple poziva na ripanje, miksanje, prenje, a Mark Zuckerberg zastupa otvoreni svijet.
Postoje nepremostive razlike izmeu interpretacije tih ideologema,
naina na koji alternativne ekonomije, poput p2p servisa The Pirate
Bay razumijevaju koncept otvorenosti i naina na koji ga razumijevaju kulturne industrije. Kako nas upozorava Lawrence Lessig, pravnik
koji zagovara slobodni pristup informacijama slogan Appleovih
raunala Rip, mix, burn after all its your music ne poziva da uistinu
bilo koju glazbu ripate, miksate, prite. Zapravo:

118

Mediji i kultura

Slika 12: Appleova reklama Rip. Mix. Burn (2007).

Nemate nikakvih prava skidati, miksati a naroito ne priti. Moete imati, pravnici e inzistirati, doputenje da radite
takve stvari. No ne mijeajte hollywoodsku milost sa svojim
pravima. Ovi dijelovi nae kulture, ovi pravnici e vam to rei,
vlasnitvo su rijetkih (Lessig, 2001: 10).

Postoje razliiti oblici distorzija i ogranienja koja novi modeli

postavljaju. Ta ogranienja ukljuuju i tradicionalnije odgovore poput ogranienja koja se temelje na fizikom mediju, no uglavnom su
to ogranienja ili u medijskim standardima koji se koriste za dijeljenje i povezivanje ili otvorenost koja podrazumijeva komodifikaciju,
kao u Facebook modelu. Primjerice, odgovor tradicionalne ekonomije na fleksibilnost digitalnog prijenosnog medija koji moe biti
koriten za pohranjivanje glazbe zatiene autorskim pravima jest
naplata svakog fizikog CD-a ili tvrdog diska gdje se zapravo plaa
porez na fiktivnu krau autorskih prava.18 To je tradicionalan od18

Rije je o Pravu za naknadu za reproduciranje autorskih djela za privatno koritenje koji je donijela Agencija za elektronike medije u
svibnju 2004. godine.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

119

govor jer on poiva na fizikim kopijama oko kojih se stvara iluzija

da prenose originalni artefakt. Iako je ta iluzija oduvijek postojala,
sada je ona jo bizarnija, jer se na fizikom prijenosniku podataka ne
nalaze nikakvi podaci. Kako bi tradicionalna rjeenja funkcionirala
ona moraju ograniiti neogranienu ekonomiju digitalnog medija
i Mree. Emergentni trini modeli poivaju na uvjerljivijoj iluziji
slobodnog dijeljenja i otvorene komunikacije. Umjesto da naplauje
svoj servis, to bi bila tradicionalna praksa trinog modela, Facebook prodaje oglasni prostor. Viralni marketing novi je oblik komodifikacije komunikacije. Marketing omoguen metodama numerike
identifikacije, onima koji slobodno komuniciraju namee personalizirano oglaavanje. Mnogi su spremni pristati na takva ogranienja,
jer im se ini prirodno da vlasnici servisa za svoje usluge primaju
neku naknadu. Velik je jaz izmeu utopijskih ideja nekomodificiranih iskustava, komunikacije u javnom nekomodificiranom prostoru
i emergentnih ekonomskih modela. Ti se modeli legitimiraju tipinim cininim postideologizmom, prisvajajui mitologeme autentinog utopijskog projekta. No kako bi bili uinkoviti, oni moraju sadravati, ako nita drugo, onda neki oblik autentine potrebe. Jedna od
takvih potreba se javlja kao potreba ivotnog menadmenta.
Mrea kao alat za upravljanje ivotom
Idealni subjekt Mree je subjekt bez identiteta koji manipulira digitalnim podacima, kao digitalnim kodom. To je subjekt koji tei ivotnom
menadmentu, upravljanju svim osobnim podacima. Jedan je korisnik
na forumu komentirao: Ne elim vie misliti o kompatibilnosti
elim da moj ivot bude savreno organiziran... Ukratko, elim lifestream. Subjekti na Mrei ele baratati digitaliziranim, kvantificiranim varijablama, uhvatiti ivot i njime upravljati. Twitter, Facebook, Friendfeed, Flickr, YouTube, Diigo su takvi kanali, alati za proizvodnju i distribuciju osobnih podataka, kao i konzumaciju sadraja
koje su drugi proizveli (fotografija, videa, tekstova, itd.). Rije je o sku-

120

Mediji i kultura

pu alata koji korisnicima pomau upravljati mrenim aktivnostima.

Google kao jedan od najekstenzivnijih kanala integrira elektroniku
potu, trailicu, geografske karte, grupe za komunikaciju, spremnike
dokumenata, RSS itae i druge alate. (Kada se govori o premoi Facebooka u budunosti, tada se najavljuje kako e ova mrea zamijeniti
elektroniku potu i instant poruke, te postati i trailica.)
Life streaming, u doslovnom prijevodu tok ivota, odailjanje
je informacije u stvarnom vremenu. Kao globalni konzumacijskodistribuirano-produkcijski kanali ovi mediji nude neprestani tok,
praenje statusa subjekta. (Poput stetoskopa koji bi biljeio, ali i
odailjao stanje organizma.) Kritiari Mree dugo su upozoravali na
tehno-stres koji je navodno posljedica velike koliine sadraja koji su
ovjeku dostupni, ali ih on nije u mogunosti konzumirati. Postoji
potreba za kanalima stabilnog sadraja i pouzdanim procesima izbora zapisao je Michael Heim alei se na stres generiran totalnim
menadmentom (1993: 104). No Mrea nije kaotian sustav, niti
hiperprodukcija znai kaos. Mrea i digitalni mediji upravo omoguavaju tehniku standardizaciju, personalizaciju i organizaciju podataka. Ovaj proces zapoeo je ve osamdesetih godina prolog stoljea
diverzifikacijom masovne publike kojoj se nude razliiti televizijski
programi (Castells, 2003). Lifestream kanali se uistinu brzo razvijaju,
mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da automatski objavljuju svoje podatke na Mrei. Neki alati ivotnog menadmenta su
iskljuivo namijenjeni zabavi, poput FaceLook kioska. Coca-Cola je
u ljeto 2011. godine na festivalu Summer Love u Izraelu po prvi puta
uvela FaceLook kioske koji se koriste tehnologijom prepoznavanja
lica. FaceLook automatski alje statuse na Facebook onih sudionika
koji se odlue fotografirati.
Danas se Mrea sve vie oblikuje prema tome konceptu lifestream
kanala koji nude alate za samo-produkciju i organizaciju, no ujedno postaju savreni alati za ciljani marketing. Svjedoimo distorziji
autentine ideje, uobliavanju elje za slobodnom komunikacijom,
dijeljenjem i razmjenom podataka, odailjanjem ivota, u komodificiranu kulturu ivotnog menadmenta. Taj se proces odvija upravo

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

121

Slika 13: Coca-Cola kiosci za prepoznavanje lica.

kao proces distorzije autentine elje i potrebe, a prema interesima

vladajuih. Web 2.0 je radikalizirao prakse integracije proizvodnje
i konzumacije, no istovremeno s lifestream alatima, drutvenim
mreama i platformama nastupa era sve restriktivnije regulacije i
kontrole. Internet je, pie medijski teoretiar i aktivist Geert Lovink,
nakon 2000. godine izgubio iluziju promjene (2007), iluziju da bi
se Mrea mogla oblikovati kao mjesto izuzeto od logike kapitala.
Umjesto toga restaurira se mentalitet uvanja vrata, centralizacija i
institucionalizacija Mree. Obavezna identifikacija i filtriranje sadraja ograniavaju digitalne medije i Mreu kao sredstva proizvod-

122

Mediji i kultura

nje i komunikacijski kanal. Platforme sve vie nalikuju komunalnim

uslugama koje su poput mnogih komunalnih usluga (voda, struja)
postale institucionalno regulirane (Boyd, 2010). Mrea se privatizira
na nain na koji se komunalne usluge u neoliberalnoj dravi privatiziraju, a regulacija prelazi u ruke privatnog sektora. Nudei korisnicima otvorene platforme za komunikaciju, pod odreenim uvjetima
koritenja, one javni prostor oblikuju kao komercijalne servise.
Svi servisi koje spominje Manuel Castells (Facebook, Twitter, YouTube) kao masovne samokomunikacije u rukama su korporacija.
Google, News Corp. (vlasnik MySpacea) i Yahoo! (Flickr) komodificiraju korisnike podatke koji postaju roba koja se prodaje oglaivaima. Nije li rije o totalnoj komodifikaciji ljudske kreativnosti u kojoj se publika ne preobraava u pro-izvoae, ve pro-konzumente,19
pita se Christian Fuchs? Internet kao granica i informacijska autocesta najprije je mjesto slobodnog protoka kapitala, uz istovremeno
ograniavanje protoka informacija, glazbe, filmova, knjiga, itd.20
Autor-konzument za jedne je romantini junak nove medijske demokracije koja korisnika tjera na sudjelovanje i stvaranje, dok je za
trite komunikacijskih usluga izvor besplatnog sadraja. Poznat je
sluaj iz 1999. godine kada je sedam od petnaest tisua volontera
uzdrmalo info-idilu traei da se istrai je li im tvrtka AOL (ameriki posrednik Internet usluga) duna zbog poslova koje su obavljali
godinama, piui razne mrene dnevnike, sudjelujui u diskusijama,
moderirajui rasprave i slino. Distorzija koju izvode emergentne
kulture od korisnika ini mrene robove uvodei novi oblik super-eksploatacije. Mrea nije neki ekskluzivni prostor, ve ponekad
upravo prostor intenzifikacije ire kulturalne i ekonomske logike
postindustrijskog drutva. Zbog toga i besplatni rad nije sluajno
postao problem Mree, jer je on imanentan kulturalnoj ekonomiji
19
20

engl. prosumer
Uostalom, ovu je potapalicu, informacijska autocesta, uveo potpredsjednik Al Gore u govoru 1995. godine kako bi opisao plan Clintonove
administracije da deregulira komunikacijske servise i ojaa privatno
poduzetnitvo na Internetu.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

123

kasnog kapitalizma koji, zakljuuje Tiziana Terranova, postaje mutacija rada, politike i kulture (Terranova, 2003: 99-121).

Alternativne kulture
Pitanje intelektualnog vlasnitva jedno je od kljunih antagonizama
u suvremenom drutvu. Dijeljenje dokumenata dio je ireg pitanja
zajednikih dobara kao temelja koncepta javnosti. Zajednika su
dobra (commons), kako upozoravaju Hardt i Negri, doivjela privatnu eksproprijaciju (2000: 301). Danas je sve zatieno autorskim
pravom, od lijekova do hrane. Pokret za slobodni softver jedna je
od aktivnih kultura otpora. Neki smatraju kako je razvoj slobodnog
softvera osigurao kontradikcije u tkivu informacijskog kapitalizma i
da e razvoj slobodnog softvera imati iri utjecaj na budunost proizvodnje informacija (Sderberg, 2002). ini se kako je slobodni softver potvrda Marxove teze da na odreenom stupnju svog razvoja,
materijalne proizvodne snage dolaze u sukob s postojeim odnosima
proizvodnje, zbog ega se Slavoj iek ak pita ne signalizira li ta
perspektiva kraj trinih odnosa (1998)?
Richard Stallman je 1984. godine osnovao The Free Software Foundation i projekt GNU koji omoguava slobodno koritenje softvera u zamjenu za distribuciju poboljanog koda (inaice se mogu i
prodavati, ali kod mora ostati otvoren). Kasnije se ovaj princip primijenio i na druge ne-softverske artefakte. Licenca zahtjeva da se
softver dobiven slobodnom razmjenom podataka uvijek mora dalje
distribuirati pod istim uvjetima. Richard Stallman je ponudio jednu
pragmatinu definiciju slobodne informacije:
Ja vjerujem kako bi sve openito korisne informacije trebale biti slobodne. Pod slobodnim se ne referiram na cijenu, ve slobodu kopiranja informacije i oblikovanja prema
osobnim potrebama Kada je informacija openito korisna,
redistribucija te informacije ini ovjeanstvo bogatijim bez
obzira tko distribuira i bez obzira tko prima.

124

Mediji i kultura

Pokreti slobodnog softvera i otvorenog koda nude drugaije poimanje autorstva jer autori ne zatiuju svoj rad od javnosti i/ili ostavljaju svoja djela otvorenima za dalju transformaciju. To je podrivaka
definicija. No ak i kultura slobodnog softvera podrazumijeva autorstvo i originalnost. Za veinu slobodno znai da digitalne artefakte
moemo preraivati i dijeliti, no istovremeno moramo potivati
autorstvo i originalnost. Kako upozorava GNU licenca slobodno
(free) ne smijemo shvaati kao besplatno (free) pivo.
No peer-to-peer ekonomija radikalna je opozicija neoliberalnim
modelima proizvodnje, konzumacije i distribucije. Svojim praksama
dijeljenja, slobodne razmjene glazbe, knjiga i filmova, ove kulture
djeluju u sklopu neograniene ekonomije digitalnih dobara. Istovremeno, iako to nije bila njihova pragmatina zadaa, one postavljaju
temelje za debatu o statusu intelektualnog vlasnitva. Slobodna razmjena, koja se zbiva na Mrei, polazi od naela kako su kulturalni artefakti javna dobra, te oni moraju biti dostupni svima. Richard
Barbrook tehniki dizajn Mree smatra pretpostavkom da informacija postane dar, te da se informacije trebaju izmjenjivati i prosljeivati slobodno (Barbrook, 2002). esto ak i kada djeluju u sklopu
neoliberalne matrice, korisnici Mree zapravo prakticiraju cyberkomunizam, upravo zbog arhitekture Mree. Vrlo esto postaje oito
kako se sav potencijal novijih tehnolokih i drutvenih promjena ne
moe ostvariti unutar tradicionalne kapitalistike hijerarhije (Barbrook, 2002: 63). Znanstvenici, rani implementatori Mree, prelazili
su okvire kapitalizma i dijelili informacije, ne iz nekog uvjerenja, ve
zbog pragmatinosti i efikasnosti.
ak i ne razmiljajui o tome, ljudi stalno izmeu sebe besplatno izmjenjuju informacije. Iako se Internet proirio daleko izvan granica sveuilita, njegovi korisnici i dalje radije
zajedno surauju bez izravnog posredovanja novcem. (Barbrook, 2002: 65)

Pitanje slobodne razmjene na Mrei je pitanje strukture medija.

Slobodna razmjena poiva distribuiranoj strukturi Mree. Ta borba

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

125

nije samo borba za informacije, ve borba za strukturu koja dozvoljava dijeljenje tih informacija. (Zbog toga je McLuhanov poziv da
se medijski studiji bave analizom strukture, a ne sadraja, aktualniji
nego ikad.) Novi zakoni ciljaju na promjene koje bi dovele do ograniavanja inae strukturalno otvorenih kanala komunikacije. Historija
piratskog servisa The Pirate Bay koji godinama odolijeva gaenju,
usprkos sudskim tubama upravo svjedoi vanosti arhitekture Mree, naela na kojima poivaju standardi Mree. Dugo sud nije mogao
utvrditi da je TPB distributer sadraja. Iako je bilo oito kako TPB
sudjeluje u raspaavanju materijala zatienih autorskim pravima,
tuba se nije mogla provesti jer TPB samo posreduje torrente, a ne
i dokumente na koje se oni odnose (Tan, 2010). Dijeljenje se odvija
tako da se identificira mrena lokacija korisnika koji istovremeno
uitavaju i preuzimaju sadraje povezane s torrent dokumentima.
Upravo zbog distribuirane strukture Mree, standarda i protokola
koji su odredili otvorenu strukturu Mree, tradicionalne industrije
jo uvijek nisu u mogunosti rijeiti problem s kojim su suoene. No
2010. godina predstavlja prijelomnicu u toj borbi jer je te godine sud
osnivae TPB ipak osudio na zatvorske i novane kazne.
Dominantne, emergentne i opozicijske kulture, prema Williamsovoj taksonomiji, nalaze se u procesu pregovora iji e rezultat biti
odnos snaga ovih kultura. Jedan rezultat moe biti onaj tradicionalnih industrija koje ele uspostaviti ekonomske zakone kakvi su vladali u trenutku njihova uspona. To u konanici znai ograniavanje
mogunosti dijeljenja i proizvodnje digitalne tehnologije i Mree
kao sredstava za proizvodnju i javnog kanala distribucije. Nije iskljueno, o emu pie Lawrence Lessig, da e u budunosti Mrea radikalno ograniiti postojee mogunosti dijeljenja i time redefinirati
svoju horizontalnu strukturu kako bi povratila neke od tradicionalnih ekonomskih modela na kojima poivaju medijske industrije. Lessig je pesimistian, te smatra da je industrija odluna da redefinira
i hardver i softver kako bi odgovarali potrebama industrija. Kod
moe, a u budunosti i hoe, zamijeniti zakone koji su bili temeljna
obrana intelektualnog vlasnitva u cyber-prostoru (1999: 32).

126

Mediji i kultura

No ideja slobodne informacije i sama je doivjela aproprijaciju

dominantne kulture. Tako je jo vjerojatnije kako e ti emergentni
modeli, makar na simbolikoj razini, takoer zagovarati rjeenja koja
su drugaija od tradicionalnih. Za razliku od ranijih oblika konzervativizma, upozorava Barbrook, emergentne kulture, koje on naziva
kalifornijskom ideologijom tvrde da e vladavina digerata koristiti svima... jer oni su izumitelji sofisticiranih strojeva i oni unapreuju
proizvodne metode (2002: 56). Nije li upravo ta retorika prisutna i
u bezbrojnim zahvalama Steveu Jobsu koje su u satima nakon njegove smrti skoro sruile Twitter? Digerati sami proklamiraju naela
otvorenosti, slobode dijeljenja. Koristiti tehnologiju u svoju korist,
poziv Richarda Stallmana tako je doivio aproprijaciju emergentnih
industrija, no one ne nude stvarnu otvorenost, ve iluziju otvorenosti poput Kindlova itaa koji nudi slobodno preuzimanje knjiga
ogranienih sadraja, uz naplatu i limitiranje mogunosti mijenjanja
teksta; ili Facebooka kao otvorenog komunikacijskog kanala ija je
otvorenost ograniena uvjetima koritenja.
Paradoks Mree kao prostora slobode jest da ista decentralizirana
struktura kojoj se pripisuje demokratizacija medijskog prostora stoji
u temeljima postindustrijskog kapitalizma emergentnih medijskih
ekonomskih modela. Da bi struktura p2p mrea funkcionirala, Internet bi trebao biti javno dobro: javni kanal komunikacije, a ne ono to
emergentne kulture predlau, a to je jedna neoliberalna interpretacija
otvorenosti i povezanosti. Jedna takva interpretacija se nalazi u nekoliko izvedbi. Facebook oblik centralizacije je oblik privatizacije javne
sfere, u kojoj se samo jedan servis ponaa kao nadzornik sadraja i
to samo onog dijela koji ugroava njegove profitno-orijentirane interese (zabrana pornografije i anonimnosti). Druga izvedba je puno
opsenija, a odnosi se na zakone koji bi posrednike internetskih usluga transformirala u nadzornike sadraja. To je sluaj s prijedlozima
zakona SOPA i PIPA koji bi, ukoliko bi bili usvojeni, omoguavali
sankcioniranje pruatelja usluga21 koji bi postali nadzornici sadraja i
21

engl. Internet Service Provider (ISP)

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

127

cenzori. Trei oblik je trenutno djelatan, a to je oblik supostojanja razliitih modela koji jedan drugog u svojoj definiciji iskljuuju. Drugim
rijeima korporacija Google se drugaije ponaa u zemljama zapadnih
demokracija, nego u Kini gdje sudjeluje u cenzuri.

Zakoni. Nakon decentralizacije, centralizacija?

Mogunosti anonimnog izravnog povezivanja dviju toaka u mrei
dovode se u pitanje putem ekonomije osobnog i opeg zbog opeg
dobra, od korisnika se trai odricanje od osobnih prava. Iako takvo
ograniavanje prvenstveno pogoduje tradicionalnim kulturnim industrijama, da bi ono steklo legitimaciju proglaava se opim dobrom.
Mark Poster je upozorio na ovaj tip legitimacije. Ukoliko se pitanje
pristupa informacijama postavi iz aspekta sigurnosti Poster govori o
sigurnosti drave-nacije, onda se sigurnost drave shvaa kao istinska
sigurnost svakoga (2001: 3). Kako bi se zatitila sigurnost nacionalne
drave kao u sluaju WikiLeaks ili privatni ivot u sluajevima
pedofilstva i curenja privatnih snimki predlae se ograniavanje mogunosti digitalne i mrene proizvodnje, konzumacije i distribucije.
No sukob je aktualan ne samo izmeu dominantnih, vladajuih
struktura i podreene veine. U sijenju 2012. godine predloena je
nova legislativa u Sjedinjenim Amerikim Dravama zakoni koji
se nazivaju SOPA (Stop Online Piracy Act) i PIPA (PROTECT IP).
Prvi je zakonodavni prijedlog u listopadu 2011. godine bio upuen
Zastupnikom domu, a drugi Senatu. Cilj je ovih zakona bio sprijeiti krenja autorskih prava i krau intelektualnog vlasnitva. S ovim
zakonima pratimo sukob koji nije samo aktualan kao sukob korisnika i korporacija, ve i tradicionalnih i emergentnih modela. Dok
prvi pokuavaju ograniiti slobodno dijeljenje glazbe, filmova, igara
i programa, drugi staju u zatitu inovacije i autora kao pokretaa koji
je i legitimirao uvoenje prakse zatite autorskog prava.22
22

Pojava potrebe za zatitom intelektualnog vlasnitva, pie Johan S-

128

Mediji i kultura

Pobornike donoenja zakona predvodile su dvije vodee amerike organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava,
MPAA (Motion Picture Association of America) i njen diskografski
pandan, RIAA (Recording Industry Association of America), a njima su se u lobiranju pridruile udruge tekstilnih kompanija i druge
tvrtke koje ive od komercijalnog iskoritavanja intelektualnog vlasnitva (Katuli, 2012). S druge strane, protiv zakona nisu prosvjedovali samo korisnici i civilne udruge, iako su oni odigrali vanu ulogu.
(Pogotovo je bila aktivna udruga Electronic Frontier Foundation.)
Prosvjedovale su i internetske kompanije. Google, Facebook, eBay,
Twitter i drugi 15. studenog objavljuju oglas preko itave stranice
New York Timesa u kojem stoji: Udrueni u zatiti inovacija. Emergentne kulture za sada pobjeuju u pregovorima oko znaenja Mree, a njihovi ekonomski i kulturalni modeli poivaju na drugaijoj
logici od logike industrija zabave. One nastaju na jazu legitimacijskih
praksi tradicionalnih industrija zabave (zatita autora) i realnosti u
kojoj distributivna struktura Mree i fleksibilnost digitalnog medija
omoguavaju nove modele inovacija, a granicu izmeu publike i
autora ine propusnom.
Da emergentne, a ne tradicionalne kulture odraavaju aktualnu
strukturu osjeaja, dokazuju reakcije i na ratificirani trgovinski sporazum ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement), koji se pojavio nedugo nakon odbacivanja prijedloga zakona SOPA i PIPA, a
koji ima za cilj zatititi intelektualno vlasnitvo u irem opsegu (od
fizikih krivotvorina i lijekova, do piratskih servisa). Internetski
servisi, meu kojima i Wikipedia, ugaeni su na jedan dan u znak
prosvjeda, poljski zastupnici u parlamentu su se pojavili s maskama Anonymousa23 preko lica. Pogotovo je snano odjeknula ostav-

23

derberg, pojavljuje se usporedno s pojavom buroaske svijesti o individui i vlasnitvu, irenja trgovinskih odnosa i tehnolokih otkria
(2002).
Stilizirana maska Guya Fawkesa (najpoznatijeg lana grupe engleskih
katolika koji su planirali napad na Westminstersku palau u Londonu
1605. godine) koju je napravio ilustrator David Lloyd, postala je pre-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

129

ka slubenog izvjestitelja Europskog parlamenta Kadera Arifa koji je

odbio sudjelovati u potpisivanju sporazuma zbog netransparentnosti
procesa. To je uistinu bila mona protestna gesta, no i sama organizacija koju zastupa Arif dio je jedne ire ekonomsko-politike stvarnosti koja poiva na vlasnikim pravima. Iako se u javnosti stvorio
konsenzus o tome kako bi Europska unija i nevladine organizacije
trebale sudjelovati u kreiranju jednog novog zakona, i ta privremena
konica ne bi znaila propitivanje fundamentalne dileme o kolektivnom karakteru intelektualnih dobara.
No kako je uope mogue provesti kontrolu distribucije i prerada artefakata kulturnih industrija, filmova, glazbe, programa, itd.?
Takva kontrola je mogua jedino ukoliko se ogranie mogunosti
Interneta. Najuinkovitiju kontrolu je sprovela Kina. No njezine metode ozbiljno zadiru u ljudska prava.24 Teko je zamisliti, iako nije

24

poznatljiv simbol grupe Anonymous. Rije je o kolektivu koji od 2008.

godine povezuju s meunarodnim haktivizmom, protestima i drugim
akcijama protiv ogranienja slobodnog dijeljenja glazbe, filmova, softvera i knjiga na Mrei. Masku je popularizirao strip V for Vendetta
(1982), kao i njegova filmska adaptacija iz 2005 godine. Nosili su je i
pripadnici Occupy pokreta na meunarodnim protestima protiv politiara, banaka i financijskih institucija.
Istraivanje filtriranja kineskog Interneta provedeno tijekom 2002 godine (Johnatan Zittrain i Benjamin Edelman, Empirical Analysis of
Internet Filtering in China) pokazalo je kako postoji najmanje etiri
do pet razliitih metoda koje se koriste, no dvije su najvanije. Jednu
bismo pojednostavljeno mogli nazvati ubojstvom IP entiteta, jer takvo
filtriranje jednostavno ukida itave domene, pa i one stranice koje se
nalaze pod tom IP adresom bez obzira koji je njihov sadraj i kri li taj
sadraj neke kineske propise. Druga metoda je manje agresivna prema
okolnim sadrajima, no tu je metodu lake premostiti. To se filtriranje provodi na temelju blokiranja DNS servera neke stranice. Mreni
server je sam po sebi dostupan, domena nije izbrisana kao u prvom
sluaju, no kompjutor korisnika ga ne moe pronai jer ne moe konvertirati ime mrene domene i stranice u numeriku IP adresu. Kineski cenzori, a pretpostavlja se da ih je ak izmeu trideset i pedeset

130

Mediji i kultura

nemogue, kako zakoni i na zapadu mogu dovesti u pitanje ta prava. Jedan od predlagatelja novih zakona, Michael OLeary, izjavio je
kako se Internet nije pokvario na mjestima kao to su Kina i Iran.
Ipak, injenica je kako ovi prijedlozi zakona ciljaju na uvoenje oblika cenzure i da se koriste metodama koje je koristila i Kina u svojem
projektu koji je iroko istraio i implementirao metode ograniavanja Interneta.25 Prijedloge zakona zato su nazivali amerikom varijantom velikog kineskog vatrozida jer oni de facto kre pravo na
slobodu govora, iako je prva klauzula ovog zakona ne ograniavanje
tog prava (McSherry, 2011).
Prema ovom prijedlogu od pruatelja usluga bi se oekivalo da
obriu odreene stranice. itave domene dospjele bi na crnu listu
to bi znailo i da nestanu i tisue stranica koje se nalaze pod tom
domenom, iako one nisu krile nikakve zakone (McSherry, 2011).
SOPA u nadzor ukljuuje i trailice, kompanije koje pruaju usluge
plaanja putem Mree (kartine kompanije poput PayPala) i reklamne agencije. U praksi to znai da e ameriki dravni odvjetnici
moi izdati nalog trailicama (Google ili Yahoo!), DNS pruateljima
usluga ili internetskim oglaivaima da blokiraju mrene stranice
bez obveze da se u postupku saslua druga strana (Katuli, 2012).
Ukoliko oni nadzor ne bi sprovodili, prema novim prijedlozima, dr-

25

tisua, svakodnevno filtriraju kineski Internet i na temelju kljunih rijei. Kada korisnik u Kini zatrai neki URL koji sadri odreene rijei i
fraze obino dok pretrauje putem trailica ne moe dobiti nikakav
odgovor. Neke od tih rijei i fraza su: policijsko nasilje, protesti na trgu
Tiananmen 1989, sloboda govora, demokracija. Filtriraju se i opscene
i pornografske stranice, stranice povezane s dalaj lamom, itd. Pretpostavlja se kako je ta cenzura provedena putem sustava filtriranja paketa
koje se zbiva na krajnjim ruterima. Filtriranje se provodi po kljunim
rijeima i frazama u sadraju mrene stranice. U tome sudjeluje i Google zbog ega neki aktivisti trae od kompanije da otkrije mehanizme
cenzure, kako bi je hakeri uspjeli to bolje zaobii.
Projekt Zlatni tit zapoeo je s istraivanjem mogunosti cenzure Interneta 1998. godine, a otpoeo je s provedbom 2003. godine.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

131

ava bi imala ovlasti intervenirati, postajui nevidljivi policajac, jer

bi zakon, pretpostavlja se, ipak same vlasnike potaknuo na cenzuru. Legislativa unato svemu ne bi bila uinkovita jer bi se problematine domene uvijek mogle preseliti na druge servere, no ona bi
ozbiljno mogla ugroziti Internet i njegovu temeljnu strukturu koja
omoguuje slobodu povezivanja svake toke sa svakom bez hijerarhijskog posrednika.
U pregovorima oko statusa otvorene informacije, borbi kultura
tradicionalnih industrija zabave i emergentnih modela koje predvode internetske kompanije, proces pregovora se esto odvija u naizgled neoekivanom diskurzivnom polju. I jedna i druga strana se
poziva na zatitu autora. Ograniavanje mogunosti Mree kao distributivnog dijagrama, ne legitimira se trinim razlozima, ve obeanjima o sigurnosti. U prolosti zakonodavnih pokuaja postojala
su dva naizgled nespojiva legitimacijska diskursa. Zanimljivo je kako
bi, da su prihvaeni, ti prijedlozi koji su nastojali regulirati sasvim
razliite probleme, imali gotovo iste posljedice. SOPA i PIPA prijedlozi zakona temelje se na legitimaciji zatite autora. No ameriki
prijedlog Communications Decency Act (Zakon o pristojnosti komunikacija) iz 1996. godine imao je za cilj rijeiti pitanje sigurnosti maloljetnika i djece. Zakon je predlagao da se reguliraju pornografske i
nepristojne stranice.
Ovaj je prijedlog zakona John Perry Barlow nazvao napadom na
neovisnost i suverenost cyber-prostora (1996) jer je cilj bio isti kao
i u sadanjim prijedlozima, da se pruatelji usluga, do sada u poziciji neutralnih facilitatora i strukturalnih nadglednika, smatraju odgovornima za sadraje. I ovim zakonom bi posrednici internetskih
usluga postali nadzornici koji bi trebali ograniiti pristup na stranice
s nepristojnim sadrajima mlaima od osamnaest godina. U konanici zakon bi doveo do centralizacije i obavezne registracije prilikom
pristupa svim sadrajima Mree. Na taj bi nain mreni servisi zapravo sve vie nalikovali institucionalnim masmedijima. Tako bi tradicionalna kultura na uskim grlima, vratima, ili kako su ih neki nazvali
Ahilovim petama Interneta, instalirala nove vratare iako je Mrea

132

Mediji i kultura

medij bez vratara, kako ju je nazvao Paul Levinson. No to se moe dogoditi jedino ukoliko se hegemonija, u gramscijevskom smislu, prakticira kao spontani pristanak svih kultura ukljuenih u pregovore oko
znaenja Mree oko opeg smjera koji su nametnuli vodei.
Ekonomija osobnog i opeg. Amina/Jelena
cinini subjekt u potrazi za identitetom
Mnogi su spremni rtvovati neke osobne slobode u korist ope
sigurnosti, no sloboda dijeljenja informacija legitimira se ne samo
opim dobrom. Internet se opisuje kao kaotino mjesto na kojem
ne moemo sauvati svoju privatnost osnovna je postavka kako
je to mjesto posebno propusne granice izmeu javnog i privatnog.
Kao oblik legitimacije javlja se i moralna panika koja se opet temelji
na retorici tehnolokog determinizma. (U domaem sluaju curenja
Severinine privatne porno-snimke masmediji su upozoravali na tamnu stranu Mree). Tako je diskurzivno bio uokviren i sluaj krae
identiteta Rijeanke Jelene, kojoj je objavljena slika na blogu otete
sirijske lezbijske aktivistice Amine Arraf. Sluaj se prije svega oblikovao kao ugroavanje privatnosti, kraa identiteta koja se moe svakome dogoditi. Istovremeno mediji su postavili pitanje anonimnosti
je li opravdana anonimnost blogera? Bez obzira to se vjerojatno
zbiljska osoba Amina Arraf, objavljivanjem tue slike eljela zatititi
od represivnog sustava, ona je ipak ukrala neiju sliku (Elliott, 2011).
S druge strane postavlja se pitanje ukoliko je zbiljska aktivistica koja
je skrivala vlastiti identitet objavljivanjem tue slike postala rtvom
policije, nije li kraa Jelenine slike drugorazredni dogaaj, u sjeni
ozbiljnijeg ugroavanja ljudskih prava?
No vrlo brzo je otkriveno kako su Amina Arraf i njezin sluaj puka
fikcija koju je na svojem blogu izgradio jedan Amerikanac. etrdesetogodinji oenjeni doktorand na Sveuilitu u Edinburgu, Tom
MacMaster, priznao je kako se pretvarao da je lezbijska blogerica u
Damasku i objasnio kako je djelovao iz vlastite tatine, no da je tada

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

133

Slika 14: Facebook grupa otvorena povodom spaavanja Amine Arraf.

vjerovao da e ukoliko e pisati pod arapskim enskim imenom stei

neko potovanje mrzovoljnih mukaraca (Addley, 2011). Ukoliko bi
blog pisao pod vlastitim imenom MacMaster objanjava, netko bi ga
sigurno pitao Zato mrzi Ameriku?, zato mrzi slobodu? i sline
stvari (Addley, 2011). Sluaj se pokazao kao jo jedan medijski dogaaj u kojemu ima neto od onog simbolikog zaostatka u kojem
se ideologija otkriva kao moment lanog prepoznavanja. Internet u
kolektivnoj strukturi osjeaja funkcionira kao mjesto na kojem se
svatko moe lano predstaviti, a privatnim se dokumentima i slikama
moe manipulirati. No u ovom sluaju medij je odigrao ulogu simptoma jer je ukazao na drutvena iaenja. Tamo gdje se inilo kako
se potvruje problematini karakter virtualne mrene komunikacije,
ukazale su se karakteristike zapadne cinine ideologije.

134

Mediji i kultura

Iako je MacMaster tvrdio kako je djelovao iz vlastite tatine, i

njegova fikcija (kao i u primjerima znanstveno-fantastinih fikcija)
upuuje na postojanje antagonizma u zapadnim demokracijama.
Kako je pisao Michael J. Shapiro u izvrsnoj studiji Violent Cartographies politika kartografija je uvijek potpomognuta moralnom
geografijom, setom tihih etikih tvrdnji koje organiziraju etikopolitike diskurse (1997: 16). Nestabilnost etikog fokusa oblik je
zaboravljivosti, no ta zaboravljivost nije sluajna, ve strukturalno
inducirana amnezija koju potiu dominantni oblici shvaanja. Sluaj
sirijske lezbijske aktivistice (ovdje imamo trostruku drugost rodnu,
seksualnu i postkolonijalnu), sasvim je neoekivano ukazao na potrebu Zapada da u sklopu svoje tolerancije kao ideoloke kategorije
(iek, 2008) proizvodi rtve upravo putem tihih diskurzivnih oblikovanja. Kako aktivistica za prava lezbijki nije postojala funkcija
ove i slinih fikcija je da igraju ulogu konstitutivnog mita o zapadnim demokracijama. rtve nedemokratskih sustava konstitutivni su
momenti mitologije Zapada, mjesta restauracije narativa o zapadnoj
demokraciji koja stoji sama nasuprot nedemokratskim reimima, a
svaki se autentini susret s drugim ljudskim biem oblikuje kao viktimizirajue iskustvo (iek, 2008).
Sloboda se pojavljuje kao legitimirajua (ali prazna) gesta. MacMasterova motivacija da pie pod krinkom rtve, potaknuta je eljom da se izbjegne konflikt, jer, kako i sam priznaje, ve i zbog toga
to pie o Siriji, netko bi ga mogao pitati zato ne voli Ameriku i slobodu? No cenzura i ograniavanje prava na govor ne postoje samo
u Treem svijetu, ve i na Zapadu. Nije li britanski premijer David
Cameron od BlackBerryja zatraio da privremeno ukine mogunost
slanja poruka kako bi se onemoguilo irenje ulinog nasilja u londonskim prosvjedima u ljeto 2011. godine? Kada ljudi koriste drutvene medije zbog nasilja moramo ih sprijeiti, poruio je Cameron,
prije odlaska na razgovore s menadmentom Facebooka, Twittera i
BlackBerryja. Ako nam se ini kako razgovori nisu mogli biti produktivni za Camerona, jer motiv je Marka Zuckerberga uiniti svijet otvorenim, nemojmo biti naivni. Otvorenost kao tipina prazna

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

135

gesta ideologije jedne emergentne kulture nije u sukobu s restrikcijama koje ta kultura prakticira diljem svijeta, od Kine do Amerike.
Shapiro je devedesetih godina prolog stoljea dijagnosticirao specifian oblik zaborava, preispisivanja amerike ratne povijesti, pogotovo rata u Vijetnamu, koje je odigralo ulogu mobilizacijske retorike
prije i za vrijeme Zaljevskog rata. Danas se antagonizam javlja kao
sumnja u same temelje amerike demokracije, opravdanosti amerike
vanjske politike. Amerikanac koji na Internetu izmilja Drugo, sirijsku
aktivisticu za prava lezbijki, fikcionalizira Drugo kao ovaj/taj mrani
objekt nasilja kako je pisao Shapiro (1997: 73-106). Taj imaginarij vrlo
je slian Buuelovom filmu kao i lacanovskom okviru medijacije, gdje
je objekt udnje zamjenski znak povezan sa subjektovim pokuajem
samo-oblikovanja i privida koherencije zapadne demokracije.
Ugroavanje ljudskih prava u Treem svijetu postaje moment legitimacije cinine postideologije koja dozvoljava toleranciju i otvorenost prema razliitostima sve dok one ne ugroavaju hegemonijsku matricu. Zbog toga se drugost najee prikazuje kao rtva ona
je benigna i neopasna za ideoloku matricu. (Zbog toga je i mogue
da Jelena priznaje Amininu teku poziciju (smrt, zatoenje itd.), ali
upozorava na ugroavanje svojeg prava na privatnost.)26 Fikcionalna
otmica lezbijke i manipulacija tuom slikom, na simptomatian nain spajaju dva legitimacijska diskursa zapadnih demokracija, ljudskih prava i slobode govora. Cinina ideologija poiva na trijumfu
individualizma, mitu o toleranciji kao pravu na vlastitu priu. Internet je medij koji je materijalizirao potrebe drutva u kojem su
vrijednosti individualne slobode i otvorene komunikacije postale
presudne (Castells, 2003: 12). Internet je smiljeno oblikovan kao
tehnologija slobodne komunikacije (Castells, 2003: 15).
Zbog toga ovaj dogaaj upuuje na jo jedan moment zanimljiv u
strukturi osjeaja koja digitalne medije i Mreu, iako je rije o mediji26

Nije li takva tolerancija koja daje do znanja tko je u poziciji moi aktivna i u poruci predsjednika Baracka Obame kada kae kako e braniti
pravo muslimana da izgrade damiju iako zna da e ga to uvesti u probleme?

136

Mediji i kultura

ma slobodne komunikacije, oblikuje kao kaotine strukture pogodne

za krenje ljudskih prava. Kada se ova kritika i upuuje kao kritika
sustava, tada se inzistira na moralnoj panici ugroavanja ljudskih prava kao nadziranja svakog pojedinanog rauna. Poput paranoje oko
snimanja putem nadzornih kamera, gdje bi interpretacija svake snimke vremenski viestruko nadmaila snimljeni materijal, ona na jedan
nain laska subjektima koji su promatrani. No nadzornike uistinu ne
zanimaju subjekti, ve samo podaci koji su pogodni za kodifikaciju. U
tom je smislu ve aktualno ugroavanje prava subjekata na Mrei, ali
ne u obliku prisutnom u sluaju Amine/Jelene, gdje se sluaj oblikovao
prije svega kao ugroavanje privatnosti kao krae identiteta koja se
moe dogoditi svakom. Ve kao realno ugroavanje ljudskih prava koje
se istinu ve zbiva i ukljuuje sve u obliku ciljanog marketinga. Mo
nadzornika ne lei u injenici da svakoga mogu promatrati, niti je subjekt kao takav uope vaan za taj sustav. Dok se perpetuira paranoja
o ugroavanju individualnih sloboda nadzorom privatnih podataka,
nitko ne upozorava na injenicu kako bi centri moi i nadzora trebali
biti promatrani. Korporacije od korisnika dobivaju upravo one podatke koji ih zanimaju, a korisnici te informacije vane korporacijama
dijele svojevoljno. Paradoksalno, osobna prava su najprije ugroena u
procesu svojevoljnog preputanja personaliziranom mrenom marketingu. Tako se potvruje, iako u jednom sasvim drugom kontekstu,
teza Neila Postmana kako je budunost oblik svojevrsne kapitulacije
potroaa, slinija zapletu romana Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja
nego 1984. Georgea Orwella (Postman, 1992).
Na djelu je previd jer samovoljno predavanje osobnih podataka
uz istovremeni strah kako e se predaja desiti u obliku ultimativnog Velikog brata, programa na kojemu emo svi postati nadzirani,
mogu je upravo zato jer se hegemonija ne prakticira kao nasilno
nametanje poretka, ve ju provode emergentne kulture koje diskurzivno poivaju na kooptaciji dijela autentinih kultura i praksi. Samo
tako se moe objasniti podatak da najvei broj snimki na YouTubeu
ine privatne snimke djece, dok je istovremeno jedno od najosjetljivijih pitanja Interneta djeja pornografija. Ekonomija opeg dobra,

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

137

ograniavanja anonimne komunikacije zbog zatite korisnika oblik

je hegemonije dominantnih etatistiko-korporacijskih kultura koje
nameu obrasce komunikacije i oblikuju Mreu prema svojim potrebama. Istovremeno ne rjeavaju pitanje krae privatnih podataka.
(Nije li i Jelenino pojavljivanje u medijima istovremeno manipulacija
njezinim osobnim podacima?)
Danas je aktualna bitka oko komunikacijskih mogunosti Mree
koja ukljuuje i vaan segment mogunost anonimne komunikacije. To je ona pretpostavka koja je omoguila egipatskim aktivistima i aktivisticama slobodno djelovanje u totalitarnom reimu. Kada
je Mrea uistinu otvorena ona je istovremeno i prostor slobode,
mogunosti odabira identiteta i proizvodnje viestrukih identiteta, itd., no i mjesto krae identiteta, manipulacije identitetom,
itd. Paranoja manipulacije osobnim podacima, koja legitimira sve
izgledniju zabranu anonimnosti na Internetu i uvoenja protokola
za identifikaciju, najvie koristi korporacijskom kapitalizmu dok je
upitan njezin rezultat u borbi protiv manipulacije privatnim podacima. Identifikacija je uspjean ekonomski model Facebooka s kojim
korisnici potpisuju ugovor prema kojem je svaki osobni profil vlasnitvo kompanije. Hegemonija djeluje u trenutku u kojem subjekti
sami pristaju na manipulaciju postajui sadraj medija poput Facebooka. Strah od manipulacije osobnim podacima postaje legitimacija za ograniavanje Mree kao javne sfere, Mree kao trga i ulice.
Sloboda javnog govora i prava na anonimni govor danas su najugroenije slobode umreenog drutva. S druge strane stvarna krenja
osobnih sloboda znae ograniavanja Mree privatizacijom javnog
prostora i komercijalizacijom osobnih podataka.
Manje ljubavi vie mrnje!
Uloga drutvenih mrea u revolucijama
Mogu li se danas autentine kulture razlikovati od distorziranih oblika tolerancije, retorike sudjelovanja i otvorenosti? Tri faze u povijesti

138

Mediji i kultura

Mree utopijski zamah poetkom devedesetih, skeptini cinizam

kraja devedesetih i nedavni optimizam potaknut ulogom drutvenih
mrea u revolucijama, povijest je pitanja imaju li kulture Mree snagu oduprijeti se dominantnom poretku, vlasnikim odnosima i kalifornijskoj ideologiji? Manuel Castells je zakljuio kako se u umreenom drutvu zbiva eksplozija identiteta otpora, te da su ti otpori
utemeljeni u vjerovanju u vrijednost komunikacije same (Castells,
2009). ini se kako je mreno okupljanje i organiziranje razliitih
drutvenih skupina potvrda Castellsova predvianja. Za vrijeme
arapskog proljea, hrvatskih Facebook prosvjeda i globalnih prosvjeda protiv budetskih rezova, ujedinjavali su se razliiti subjekti, a
povezivala ih je Mrea.
Politiki i religijski subjekti razliitih orijentacija djelovali su unisono, islamski fundamentalisti i pro-liberali u egipatskoj revoluciji,
u domaim prosvjedima desna i konzervativna Hrvatska, stupala
je uz bok s anarhistima i ljeviarima. S obzirom na historiografiju
aktivizma na Mrei, postoji fundamentalna razlika u razumijevanju
uloge Mree u kulturi otpora izmeu skupina koje su djelovale od
devedesetih i obiljeile kulture otpora na Mrei i dananjeg mrenog
aktivizma. Od devedesetih godina do pojave drutvenih mrea djeluju haktivisti, netaktivisti zastupnici elektronikog graanskog neposluha poput skupina Critical Art Ensemble i 0100101110101101.
org., koji u politikim akcijama koriste softverske alate i promiljaju i
konceptualiziraju medij. Geert Lovink i David Garcia u lanku The
ABC of Tactical Media definiraju taktike medije kao uradi sam
(DIY) alate koji su omogueni revolucijom u elektronici i proirenim
nainima distribucije (od kablovske mree do Interneta), a koji koriste grupe i pojedinci koji se osjeaju revoltiranima ili iskljuenima iz
ire kulture (1997). Dakle, ono to je povezivalo sve kulture otpora,
oblike elektronikog graanskog neposluha (izraz su skovali Critical
Art Ensemble) i taktikih medija (izraz Geerta Lovinka) je koritenje
medija kao alata kako bi se divergiralo centraliziranu jednosmjernu
komunikaciju. Jedna od najpoznatijih akcija taktikih medija je napad umjetniko-aktivistike skupine Electronic Disturbance Theater

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

139

1997. godine na mrene stranice i servere meksike vlade. Tada je

oblikovan softver FloodNet koji je koriten za medijsku podrku zapatistikom otporu.
Prosvjednici u nedavnim dogaajima nisu razvijali vlastite alate,
niti su koristili autonomne p2p mree ija bi struktura bila u njihovim rukama, ve su kao alate za organizaciju prosvjeda i medijske
prostore koristili popularne platforme, drutvene mree, komercijalne servise i platforme. To je pobuna koja Mreu razumijeva na jedan
potpuno drugaiji nain od aktivista koji su sudjelovali u otporu zapatista protiv meksike vlade. Te je akcije obiljeio jedan spoj naivnog povjerenja u platforme (Google, Facebook, Twitter i YouTube) i
irokog aktivistikog organiziranja. Prosvjednicima u Egiptu ili hrvatskim Facebook prosvjednicima nije bilo na pameti razvijanje vlastitih alata, niti poduzimanje hakerskih napada na centre moi. Ono
to se zbivalo je koritenje korporacijskih servisa, na nain na koji
se fizikom prostoru, pa i u prosvjedima i revolucijama, naseljavaju
javni trgovi i ulice. Kako bi se artikuliralo politiko nezadovoljstvo
prosvjednici su koristili popularne servise jer su se na njima nalazili
mnogi do kojih su organizatori prosvjeda eljeli doprijeti.
Postoji duboka razlika izmeu prosvjednika koji Mreu koriste
kao medij, i korisnika koji Mreu koriste kao javni prostor, ignorirajui injenicu da je rije o komercijalnim mreama. Aproprijacija
drutvenih mrea u politike svrhe oblik je re-artikulacije, koritenja
postojeih medijskih alata u svrhu kreativnog otpora poretku. Uloga
Mree u revolucionarnim gibanjima bila je ujedno ireg i ueg dosega od taktikih medija. S jedne strane, komunikacija se odvijala na
popularnim servisima, zbog ega su mnogi subjekti bili ukljueni u
nju. S druge strane, to je organiziranje na jednoj uoj pragmatinoj
osi. Sadrajno, neka politika pitanja su ostajala neodgovorena, zbog
ega su mnogi upozoravali kako e politiki biti znaajno tek razdoblje nakon simbolikog ujedinjenja. U arapskom svijetu, to se danas
pokazuje tonim predvianjem. Rije je o mreama na kojima se lanovi, iako povezani odreenim stavovima, vrijednostima, svjetonazorima ne slau oko svega. Zbog toga je Joss Hands te mree nazvao

140

Mediji i kultura

kvazi-autonomnim mreama za prepoznavanje. Njihovi lanovi se

ne slau u svemu, a klasteri se stvaraju samo oko partikularnih ciljeva. Istovremeno to su mree za prepoznavanje, jer dok govorimo, raspravljamo, odluujemo i djelujemo stvaramo veze, to podrazumijeva i prepoznavanje slinosti i razlika (Hands, 2011). Kvazi-autonomne mree za prepoznavanje nisu elaborirane prakse elektronikog
graanskog neposluha, ve su one slinije flash mob akcijama za ije
su djelovanje potrebne mnoge redukcije, a koje svojim nadrealistinim minimalizmom mnogo toga ostavlja u zagradama.
Ta komunikativna djelovanja koja su oblikovana oko minimuma
srodnosti, razlikuju nedavne Facebook revolucije od privremenih
autonomnih zona kako je kulture otpora devedesetih definirao Hakim Bey. Privremena autonomna zona je takoer pobuna, ustanak
ili gerilska operacija koja oslobaa podruje, a zatim se rasplinjuje
prije nego je Drava uspije uguiti (Bey, 2003). No sudionici se organiziraju oko irih politikih pitanja. Za Beya, TAZ (Temporary Autonomous Zone) je nomadska grupa koja ak zamjenjuje nukleusnu
porodicu, saturnalija kojoj je cilj izokretanje poretka i oblik psihikog nomadizma subjekta nevezanog uz odreeni prostor i vrijeme.
Za sudionike arapskog proljea, s druge strane, povezivanje se temelji na puno pragmatinijim razlozima. Umjesto u svojim slinostima, potivanjima Drugosti i razvijanju tolerancije za razliite stilove
ivota recentni aktivizam na mrei oblikuje se prema iekovoj
maksimi Manje ljubavi vie mrnje! jer se aktivisti ne ujedinjuju
u slinostima, ve otporima prema zajednikom politikom neprijatelju (2001: 159).
Prilino je jasno kako je u novijim revolucijama rije o neosvijetenom obliku mrenog aktivizma. No, nisu li taktiki mediji takoer
bili optereeni jednim temeljnim problemom previe ljubavi, kao to
je to sluaju sa TAZ saturnalijama? Ideologija taktikih medija poiva na subjektu bez kulture koji vjeruje u mo komunikacije same.
To je prevladavanje partikularnog subjekta univerzalnom Mreom,
povijesno ukorijenjenih, partikularnih identiteta apstraktnim univerzalnim instrumentalizmom Mree (Castells, 2000). Nije li i tada i

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

141

tu na djelu dihotomija partikularnog i univerzalnog na kojoj poiva

cinina ideologija? U hrvatskom sluaju refren Dolje vlada! (koji
su prosvjednici istaknuli kao jedini program) mnogi su kritizirali
kao zahtjev bez politike supstancije. No kvazi-autonomne mree za
prepoznavanje i jesu uspjene jer se temelje na minimumu zajednitva koji je dovoljan kako bi se oponiralo zajednikom politikom
neprijatelju. One se poput Beyevih TAZ-ova vrlo brzo raspadaju, no
njihova je intrinzina motivacija ve u sebi svjesna njihovih razlika.
Beyevi, a zapravo Deleuze-Guattarijevi psihiki nomadi pokazuju
se kao subjekti koje su doivjeli aproprijaciju mainstream kulture.
Nije li Facebook distorzirani oblik TAZ-a gdje se identitet interpretira kao proizvod razlike-u-sebi, a ne prema objektu (Deleuze/Guattari), gdje se potuje i potie univerzalnost mrea? Globalna kultura kao kultura komunikacije zbog komunikacije same, razmjene
komunikacijskih protokola meu svim kulturama svijeta, razvijena
je na temeljima vjere u mo umreavanja i sinergije koja se odrava
davanjem i primanjem od drugih (Castells, 2009). No nije li preziranje i odbacivanje aktualnog i postavljanje univerzalnog kao oblika
prevladavanja partikularnog (utemeljenog na nacionalnim, geografskim, rodnim i drugim partikularnim identitetima) ujedno legitimacija perpetuiranja moi elita u umreenom drutvu?
Slacktivizam Che vuoi?
Digitalni aktivizam na drutvenim mreama danas neki posprdno
nazivaju slacktivizmom (izraz slacker u engleskom jeziku se odnosi
na lijeninu, zabuanta) jer se esto ograniava na deklarativnu podrku, koja ne zahtijeva nikakav napor, dok donosi osjeaj identifikacije s nekim pokretom ili kampanjom. Za razliku od osvijetenih
i promiljenih taktikih medija digitalnom aktivizmu na drutvenim mreama spoitava se nedostatak istinskog aktivizma. Evgeny
Morozov u studiji The Net Delusion navodi primjer lane peticije
za ouvanje poznate fontane Stork u Kopenhagenu, koju je 2009.

142

Mediji i kultura

godine pokrenuo danski psiholog, a koju je potpisalo 27500 korisnika Facebooka. Za Morozova, ovaj primjer ilustrira klasini problem politikog aktivizma na drutvenim mreama, na kojima se
mnogo toga zbiva bez neke predanosti idejama i politici uope, ve
kako bi se zadivilo prijatelje (2011: 186187). Ali nije li mehanizam
svake simbolike identifikacije uvijek samo identifikacija s nekim
simbolikim poretkom, koji je u svojem temelju virtualan? Ono to
Morozov pretpostavlja je postojanje neke zbiljski predane politike
identifikacije. No nije li svaka predanost idejama i politici uope
oblik i izraz pogrenog prepoznavanja? Da bi subjekt proao identifikaciju, potrebno je da ga neka drutvena zadaa uree, a taj urez
oznaiteljskog lanca uvijek je prepoznavanje u Drugome. Subjekt od
Drugog prima ak i poruku koju sam alje kako nas upozorava Jacques Lacan (1983c: 284). To je taj uinak retroverzije preko kojeg
subjekt na svakoj etapi postaje ono to je ve bio (zbiljski, predani
aktivist). U sutini aktivist se i moe postati samo putem procesa subjektivacije, jer ovjekova elja je elja Drugog. Da bismo razumjeli
o emu se radi u identifikaciji, trebamo znati preko koga i za koga
subjekt postavlja svoje pitanje (Lacan: 1983b: 88). Ako ovjek eli
kao Drugi, moemo li znati jesmo li predani aktivisti, ukoliko ne
dozvolimo da budemo obmanjeni nekim simbolikim mandatom?
Tanka je granica izmeu istine i znanja, upozorava Lacan jer istina
nije nita drugo do ono to znanje moe saznati da zna samo ako
pokrene svoje neznanje (1983c: 274).
Ukoliko je slacktivizam manipulativna iluzija, svakodnevno se
na raznim drutvenim mreama zbiva subjektivizacija putem tipke
svia mi se. Uspjeh drutvenih mrea uope, krije se upravo u sublimnom karakteru pitanja koje igra ulogu psihoanalitikog pitanja
koje subjekt najbolje vodi na put njegove vlastite elje (Lacan, 1983c:
293). Uistinu bitno pitanje nije to elim? to korisnici mrea
ele?, ve to eli? (Che vuoi?), to sam ja za druge? to oni vide
u meni? Svia mi se zapravo znai sviam se sebi dok se promatram
s mjesta Drugog. Ako elimo otkriti koja se motivacija krije iza djelovanja dananjih aktivista, pa i slacktivista, trebali bismo otkriti koje

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

143

je mjesto odakle su promatrani, odakle sebe promatraju tako da se

sebi pojavljuju dopadljivi, vrijedni ljubavi (iek, 2002: 148).
Evgeny Morozov tvrdi kako su aktivisti na drutvenim mreama ne samo lani pozeri, ve i instruirani subjekti. Morozov smatra
kako su amerike tajne slube, impresionirane uspjehom jedne kolumbijske grupe, poele poticati koritenje platformi za drutveno
umreavanje (2011). Jesu li subjekti Treeg svijeta instruirani, obmanjeni? Jedan od glavnih voa egipatske revolucije bio je Googleov
menader Wael Ghonim koji je prosvjednike mobilizirao koristei
se drutvenim mreama. (Wael Ghonim je pokrenuo Facebook stranicu We are all Khaled Saeed u spomen mladiu kojeg je policija
pretukla na smrt.) Ukoliko je tono to tvrdi Morozov, nije li tada
rije o tome da prosvjednici u svojem djelovanju i previe vjeruju?
Prosvjednici su u Egiptu na mnogo naina previe vjerovali Facebooku, Googleu i Twitteru, smatrajui kako su oni omoguili revoluciju.
Morozov tvrdi kako je tu rije o manipulaciji, direktnoj kontroli, politike elite. No nisu li te elite ono simboliko mjesto, toka identifikacije egipatskih prosvjednika, zbog ega nije bilo niti potrebno da
korporacije igraju politiku ulogu koju im Morozov pripisuje (ulogu
alata tajnih slubi)?
Kada Morozov i drugi koji kritiziraju aktiviste zbog njihove lane
poze,27 zanemaruju poziciju u kojoj se oni nalaze i odnose moi koji
tu poziciju determiniraju. Iluzija se upisuje u privatnu sferu (aktivisti nisu iskreni u svojem djelovanju, itd.), dok se manipulacija zbiva
u sferi postideologijskog korporativnog sustava koji univerzalizira
svoju postideologijsku perspektivu. Morozov promatra manipulaciju kao ideoloku (korporacije koje instruiraju prosvjednike), no
manipulacija je zapravo postideologijska (nepolitika, profitno orijentirana i univerzalna). Internet je ponudio toliko jeftine i lako dostupne zabave onima koji ive u autoritarnim reimima da je postalo
27

Pratei revolucionarna zbivanja diljem svijeta, mnogi su kritizirali

internetski centrizam tendenciju da se analize bave tehnologijom.
Vidi primjerice Ari Melber Can Egypts Internet Movement Be Exported?, The Nation, 18. veljae 2011.

144

Mediji i kultura

puno tee ljudima objasniti da bi trebali brinuti o politici, tvrdi Morozov (2011: 81). No zapravo, ne zbiva li se manipulacija upravo na
suprotan nain? Internet nije politiko sredstvo koje stvara iluziju,
ve je iluzija sam nepolitiki karakter Interneta ideja da je to idealna univerzalna zajednica ljudi koji e prevladati svoje partikularne
identitete.
Umjesto da se, to ini Morozov, preispituje iskrenost slacktivizma, potrebno je uitak smjestiti u samo sredite aktivistike identifikacije i obrnuti pitanje. Nije dovoljno pitati se jesu li aktivisti danas
iskreni, manipulirani, naivni, ve moe li se, sasvim eklektiki, ta automatizacija, pojednostavljenje aktivistikih alata uposliti u revoluciji? Mehanizam identifikacije kao identifikacije s mjestom Drugog
moan je politiki pokreta kao i oslonac manipulacije. Isti mehanizam koji je djelatan na razini osobne identifikacije vrijedi i za drutvenu identifikaciju, prolazak kroz drutvenu fantazmu.
Jedan od najveih politikih aktivista zvidaa, Daniel Ellsberg,
kao vojni analitiar imao je tri godine pristup dokumentima koji
su pokazivali kako je od najranijih dana amerika vrhuka ciljano
obmanjivala javnost o amerikoj ulozi u ratu u Vijetnamu. Aktivist
kojeg je Henry Kissinger nazvao najopasnijim ovjekom u Americi, je odluio proslijediti medijima tzv. Pentagonske papire. No
kako se zbila identifikacija jednog vojnog analitiara kao aktivista?
Ta se transformacija dogodila u obliku imaginarne identifikacije sa
slikom u kojoj se on sebi pojavljuje dopadljivim i kao simbolika
identifikacija s mjestom Drugog hipi-pokretom, kontrakulturom
i aktivistima i aktivisticama koji su zahtijevali prekid rata u Vijetnamu. U dokumentarnom filmu The Most Dangerous Man in America
(2009) ovaj se moment posreduje kroz naraciju o romantinoj vezi
Ellsberga i aktivistice Patricie Marx. Sam protagonist u maniri autoironine geste, komentira kako je to trenutak u kojem je postao neracionalan zbog ljubavi, zbog ene. U imaginarnoj identifikaciji, upozorava iek, oponaamo drugog ukoliko mu nalikujemo, dok se u
simbolikoj identificiramo upravo tamo gdje je on neponovljiv, gdje
nestaju slinosti (2002: 153). Isprva se Daniel Ellsberg na antirat-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

145

nim protestima koje je pohaao nije osjeao ugodno, da bi ipak zbog

ljubavi postao neracionalan. No to nije neracionalna gesta ve upravo promiljena odluka subjekta koji vie nije u mogunosti odbijati
identifikaciju s mjestom drugog, identifikaciju sa samim mjestom
s kojeg je promatran, tako da se sebi inio dopadljivim i vrijednim
ljubavi. Njegov se in moe uiniti autodestruktivnim, a zatim herojskim, no on se na njega odluuje nakon simbolike identifikacije s
pogledom samih aktivista i aktivistica.
Iskljuen iz Simbolikog, Julian Assange se vraa
u Realno kao paranoidna konstrukcija
U sluaju WikiLeaks neki su kritizirali projekt zbog nedostatka artikulirane politike. Gdje je kritiki umreena zajednica komentatora? upitao se Geert Lovink. Projektu WikiLeaks, smatra Lovink,
nedostaje smjetanje injenica u razumljiv diskurs (2011: 29).
Julian Assange za jedne je novi Daniel Ellsberg, a za druge prvi
internacionalni dravni neprijatelj. No ono to je simptomatino u
diskurzivnom oblikovanju slike najopasnijeg ovjeka na Zemlji jer
temeljna razlika izmeu Assangea i svih ranijih zvidaa je internacionalni karakter sluajeva i pravne jurisdikcije nad njim nije njegov politiki, ve upravo njegov navodni moralni skandal. Assange
je diskurzivno krojen ne samo kao politiki neprijatelj, ve i nasilnik,
silovatelj, pa ak i konfliktni suradnik. Ne upozoravaju li Assangeov
karakter, seksualne devijacije, umjesto na moralnu zapravo na politiku blokadu, strukturnu nemogunost utjelovljena otvorenog drutva? Ukoliko je Assange kriminalac ili silovatelj, posljednja optuba
(neugodni suradnik) podsjea na kritiku Hakog tribunala na ponaanje Slobodana Miloevia u sudnici. (Suci su ponavljali kako su
iznenaeni nepristojnou ovog optuenika za ratni genocid.)
Ideologijski uitak je posljednji oslonac ideologije, upozorava Slavoj
iek (2002: 173177). Za prolazak kroz drutvenu fantazmu, kljuno
je primijetiti kako uitak nije neka osobna fantazija, ve mjesto ideolo-

146

Mediji i kultura

gije, jer je simboliki poredak taj koji proizvodi fantaziju. Ideologijska

fantazija jest imaginarna distorzija stvarnih uvjeta, na to je upozorio
Louis Althusser. No kako se mogu protumaiti drutvene fantazme
poput ove? Hegemonijski poredak nije samo proizvodnja imaginarnog odnosa (WikiLeaks kao dravni neprijatelj), ve je traumatina
prazna jezgra simbolikih poredaka razlog da se proizvode imaginarne naracije (Assangeova pohotnost) kako bi se maskiralo nepostojanje
bilo kakve simbolike jezgre (otvorenog drutva). Moment interpelacije je onaj trenutak u kojem sami graani poinju brinuti o slici amerikih marinaca u javnosti nakon to WikiLeaks 5. travnja 2010. godine objavljuje snimku Collateral Murder koja prikazuje kako marinci
hladnokrvno pucaju po civilima i djeci. Istina je toliko nepodnoljiva
da je WikiLeaks optuen ne zbog lai, ve zbog istine koja ugroava
dostojanstvo amerikog naroda. Lacan je upozorio kako je Realno poredak koji uvijek podriva Simboliko, a to se iskljuivanje zbiva kao
iskljuivanje kljunog oznaitelja (Lacan, 1983d). Ono to je bilo iskljueno iz Simbolikog vraa se u Realno u obliku halucinacijskih pojava. U paranoidnom odbijanju prepoznavanja, nepriznato osjeanje
izbija u progoniteljskom tumaenju u vidu negativne verbalizacije
(1983b: 83). U sluaju WikiLeaks moralo se iskljuiti vojne monike, politiare, korporacijske elnike, ija je slika toliko neugodna da se
morala potisnuti. No potisnuto se uvijek vraa u obliku halucinacija.
Jedna takva je i slika moralno devijantnog Juliana Assangea.
Teorija ideologije, upozorava iek, jest teorija uitka. Ono to
je iskljueno iz Simbolikog (politika nemogunost) vraa se u Realno. to je znaila slika idova, koja je osim politike, ekonomske i
religiozne sadravala i moralnu blokadu (lik idova kao pohotnog,
impotentnog itd.)? idov je umjesto da bude politika i ekonomska
blokada zdravom drutvu figurirao kao onaj izvanjski element,
strano tijelo koje unosi trule feti koji porie i utjelovljuje ne neku
istinu o idovima, ve upravo strukturnu nemogunost Drutva.
Nije li to mehanizam prisutan i u fantazmi pod imenom Juliana
Assangea? Optuba WikiLeaks haktivizma oblik je iskljuivanja
Simbolikog (koncepta otvorenog drutva) koje se vraa u Realno

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

Slika 15: Collateral Murder (2010), WikiLeaks

147

148

Mediji i kultura

kao paranoidna konstrukcija haktivista (kao moralno devijantnih).

Upravo inzistiranje na gnjusnim detaljima seksualnih epizoda, propitivanje Assangeova totalitarnog stila voenja organizacije temelji
su razumijevanja fantazme oko WikiLeaksa.
Diskurzivno oblikovanje WikiLeaksa predstavlja sluaj odgaanja razgovora o peer-to-peer strukturi medija koja omoguava
dijeljenje informacija. Dokumenti WikiLeaksa dijele se putem p2p
mrea koje, za sada, predstavljaju distribuirani kanal slobodnog dijeljenja sadraja, javni prostor govora. No debata se vodi de facto oko
pitanja identiteta jedne osobe, to je simptomatiko odgaanje pitanja hoemo li ivjeti u svijetu u kojem su sve informacije dostupne
bez hijerarhijskih posrednika, ili svijetu vratara koji filtriraju sadraje na ulazima centraliziranih medija? Julian Assange tako postaje
simptom idova jer optuba aktivista kao seksualnog prijestupnika i
agresivnog suradnika znai dislociranje pitanja politikog prijestupa,
kao toke u kojoj tradicionalna kultura ukljuuje alarm na drutvenoj budilici upozoravajui kako je ovdje rije o monim zabranama
koje, ukoliko izostanu, sve postaje upitno.
Projekt OpenLeaks skupine suradnika koji su Assangea optuili
za autoritarno vladanje, nee objavljivati informacije javno, ve e
samo igrati ulogu posrednika doputajui pristup podacima drugim organizacijama kojima bi te informacije mogle biti vane (medijima, nevladinim organizacijama, itd.). Drugim rijeima OpenLeaks, koji je nastao kao poruka Assangeu da odstupi, uope nee biti
otvoren. Rije je o kompleksnijem sluaju od sukoba tradicionalnih
i emergentnih kultura, jer je alternativna kultura WikiLeaksa koja je
doivjela odbacivanje ne samo tradicionalnih kultura, ve i samih
kultura otpora. Geert Lovink je optuio projekt kao nedemokratski,
jer je Julian Assange neovisni haker ija se ozloglaenost i ugled uvelike stapaju s WikiLeaksom, pri emu se zamuuje razlika izmeu
onoga to WikiLeaks ini i za to se bori, te Assangeova poprilino
burnoga privatnog ivota (Lovink, 2011: 30). No je li upravo to
stapanje osobnog ivota i dravniko-korporativnih tajni problematino? Prekomjernosti i poremeaji normalnog stanja stvari koje

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

149

Slika 16: Julian Assange i Mark Zuckerberg,

prema magazinu Time, osoba 2010. godine.

150

Mediji i kultura

je drutvo pripisalo WikiLeaksu i Julianu Assangeu simptomatino

pleu na granici izmeu privatnih podataka i dravnikih tajni.
Postoji zanimljiva paralela izmeu Juliana Assangea i Marka
Zuckerberga koja eli ukazati kako je rije o personama koje cijene slian tip drutvene transparentnosti. Zuckerbergov se pogled
na kraj osobne privatnosti Dougu Saundersu ini znaajno slinim
u svojoj filozofiji i uinku pogledu Juliana Assangea na privatnost
vlada (2010). Saunders tvrdi da obojica kreiraju suvremeni Panoptikon, zalaui se za isti tip radikalne transparentnosti sveprisutan
osjeaj da neprestano sjedimo u dnevnoj sobi, dok netko u nas pilji
preko puta. No nije li upravo strah od ugroavanja privatnosti, najvea neoliberalna prijevara podvala korisnicima koji usprkos jednoj
od najglobalnijih paranoja pedofiliji svojevoljno uitavaju slike
i snimke svoje djece? Kako je mogue da, iako je medij diskurzivno
oblikovan kao opasan, on raste i snai se upravo na udnji za dijeljenjem, odailjanjem itavog ivota lifestream platformama?
Jednostavno bi bilo zakljuiti kako je ova manipulacija mogua zato jer su elje nametnute, jer korisnici ne znaju to ine. Kompleksnije bi bilo primijetiti kako je i ovdje na djelu jedna drutvena fantazma koja subjekte izjednaava s korporacijama i vladama.
Zuckerbergova misija da uini svijet otvorenim, elja da svaki subjekt postane transparentan, motivirana je eksploatacijom privatnih
podataka, dok je motiv projekta WikiLeaks uiniti transparentnim
vlade i korporacije. Na ovoj Saundersovoj omaci temelji se jedna od
najrairenijih fantazma Mree ona o ugroavanju privatnosti, pretvaranju Mree u novi Panoptikon. Ta se fantazma o brisanju granice
privatno/javno, temelji na jasnom adresatu subjektu mree (nama
koji se tamo nalazimo) i mutnom manipulantu. Tko je taj koji nas
promatra? Fantazma poiva na slici kako nepoznat netko, promatra
nae opscene fotografije. Ta sublimna slika igra ulogu ukradenog pisma u pripovijetci Edgara Allana Poea u kojoj svi nastavljamo zuriti
u stol, ne primjeujui pismo na njemu. (U tom pismu pie: Korporacije ne zanimaju subjekti, niti njihove opscene fotografije, ve
konzumenti i njihova kupovna mo.)

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

151

Facebook radikalna transparentnost

U korporaciji Facebook koriste termin radikalna transparentnost
kako bi istaknuli elju korisnika da sve svoje podatke uine javnim,
ali ujedno i kako bi naglasili pristup korporacije pitanju privatnosti. Od 2009. godine korisniki profili vlasnitvo su tvrtke Facebook.
Korporacija od 2007. godine poinje s prikupljanjem informacija o
aktivnostima svojih korisnika na drugim mrenim stranicama, kako
bi omoguila personalizirano oglaavanje. Nakon tzv. Beacon skandala sustav nadzora jo uvijek funkcionira, iako ga je mogue iskljuiti. Mark Zuckerberg je stav svoje kompanije obrazloio u intervjuu
2009. godine:
Ima jedan identitet Dani u kojima smo stvarali razliite slike za svoje prijatelje na poslu ili kolege i druge ljude koje
poznajemo vjerojatno vrlo brzo dolaze kraju Posjedovati
dva identiteta je primjer nedostatka integriteta (Kirpatrick,
2010: 199).

Radikalna transparentnost je doivjela kritiku mnogih koji su

smatrali kako je rije o napadu na privatnost korisnika. Ljudi ele
kontrolirati svoj digitalni identitet, upozorava David Kirpatrick u
studiji o Facebooku (2010: 202). Kirpatrick e zakljuiti kako je nepotovanje privatnosti tipini brucoki pristup privatnim podacima
koji e uasnuti one u zrelijim godinama. Problem je tvrdi Kirpatrick
to Facebookovi menaderi (jo) ne razumiju da neke stvari treba zadrati za sebe. Niz je primjera privatnih razotkrivanja koja mogu biti
neugodna kao to je to sluaj pisca Obaminih govora koji se naao u
ozbiljnim problemima nakon to je u javnosti objavljena njegova fotografija na kojoj dira grudi kartonske statue Hillary Clinton.
Iako se i u ovoj studiji kao i u filmu o njemu, Zuckerberga prikazuje kao geeka slabe socijalne inteligencije, Zuckerbergov uspjeh u
potpunosti se temelji na njoj (dok su njegove informatiarske vjetine sporedne). Mark Zuckerberg je Henry Ford naeg vremena. Te-

152

Mediji i kultura

meljno konzervativna ideja kako je posjedovati dva identiteta primjer nedostatka integriteta temelj je uspjeha jer poiva na zapaanju da se ljudi ele izloiti. Rije je o prepoznavanju autentine ideje
povezivanja, dijeljenja, udnje nomadskog subjekta da komunicira i
da se povezuje, proizvodi i organizira i odailje svoj ivot.
No da bi komercijalni Facebookov model bio uspjean on mora
distorzirati autentinu ideju povezivanja. Facebookov problem zapravo nije problem radikalne transparentnosti kao pogreke mladog
Zuckerberga koji ne shvaa kako je transparentnost nekad opasna.
Problem je upravo suprotan, a to su ogranienja i zabrane pornografije i anonimnosti, koja ukazuju na to to se eli uiniti transparentnim, a to ne. Korporativna politika poiva na neproporcionalnosti
izmeu pravila koja vrijede za subjekte i korporacije. Svojevoljna
izloenost subjekta ne znai i izloenost korporativno-etatistikog
Panoptikona koji tu izloenost eksploatira. Korporacija se pokazuje
radikalno netransparentnom u svojoj definiciji to znai izloenost
njihovih korisnika. Radikalna transparentnost nije uistinu provedena
na svim instancama. Komercijalizacija profila znai temeljno ugroavanje privatnosti jer je privatnost ugroena ne u odnosu na druge
subjekte, ve u odnosu na korporacije i dravu. Pitanje odavanja privatnih podataka treoj strani, gaenja politikih skupina na Facebooku, a pogotovo pitanje privatnosti odbacivanje mogunosti da se
neto kae bez konzekvenci pitanja su oblikovanja javnog prostora.
No vanost uloge Mree kao javne sfere esto se svodi na pitanje
hoe li fotografija poznate linosti u kompromitirajuoj pozi doi do
javnosti.28 Primjerice, mnogi su nezadovoljni Facebookovim drutvenim alatima koji su jo u fazi testiranja. Alati bi izvjetavali o tome
to korisnik koji ih je odluio instalirati na svoj Facebook ita u asopisu The Guardian ili Washington Post. Tako bi se automatski, bez
odobrenja korisnika, na zidu pojavio naslov lanka iz ovih novina
28

Odluka njemake vlade da proglasi gumb svia mi se (like) ilegalnim poiva na temeljnoj zatiti osobnih podataka jer taj gumb omoguava praenje korisnikove aktivnosti na Mrei to je strukturalno
praenje vanije od sadraja objavljenih na neijem profilu.

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

153

koje itamo. Takva bi transparentnost, boji se Winer, mogla zavriti

razvodima, pa i tubama, ukoliko bi se takvo praenje proirilo na
sve to korisnik na Mrei ita (Winer, 2011). Oni istrauju informacije o tebi kako bi ih objavili, upozorava Winer (2001).
Lifestream-kanali se uistinu brzo razvijaju, mnogi su zadovoljni jer im oni omoguavaju da automatski objavljuju svoje podatke
na Mrei. (Poput Coca-Colinog FaceLook kioska za prepoznavanje
lica.) Lifestream tehnologije podsjeaju na kontrolu drutva Velikog
brata. No postoji velika razlika izmeu svojevoljnog objavljivanja
privatnih podatka i netransparentnog komodificiranja privatnih podataka. Subjekti se uistinu mogu dovesti u nezgodan poloaj zbog
greke u menaderiranju lifestream kanala (poput objavljivanja fotografija s tuluma na pogrenoj mrei ili slanje e-mala efu koji je bio
namijenjen kolegi). No kontrola subjekata poiva na netransparentnom ponaanju drava i korporacija koje komodificiraju te podatke.
Komodifikacijske prakse profitno su usmjerene i nije im cilj (iako se
to moe desiti) javno sramoenje subjekata. Dapae, one subjektima najee nude jednu simboliku identifikaciju, u kojoj se subjekti
sami sebi ine dopadljivima.
No hegemonijski moment je onaj u kojem korisnici pristaju biti
robom, kada im se personalizirano oglaavanje ini praktinim. No
istovremeno se nastavljaju baviti pitanjem je li stavljanje privatnih
informacija na Facebookov zid opasno? Ideologija se prakticira kao
naturalizacija razlike izmeu transparentnosti subjekata i etatistiko-korporativnih sustava za praenje subjekata. Ta razlika je razlika
u nainu na koji ove prostore svojim djelovanjem apostrofiraju Julian Assange i Mark Zuckerberg. S jedne stane Julian Assange je rtva
brisanja razlike izmeu privatne i javne sfere, zbiljska rtva Foucaultovog disciplinarnog pogleda koji ga na sve naine kategorizira u
odnosu na normativno ponaanje nalazei potvrdu za njegovu politiku monstruoznost u njegom privatnom ivotu. Granica javnog
i privatnog, koja je prijeena na sudu, brisana je zbog Assangeova
simbolikog, a ne politikog prijestupa shvaanja javnosti kao prostora u kojem korporacije i vlade, a ne pojedinci trebaju biti izloene

154

Mediji i kultura

pogledu. S druge strane Mark Zuckerberg razvija ideju o radikalnoj

transparentnosti imajui na umu transparentnost pojedinaca kao
novi oblik super-eksploatacije.
Pitanje ugroavanja privatnosti na Mrei diskurzivno se oblikuje kao pitanje mogunosti curenja privatnih skandala, razotkrivanja
neugodnih detalja iz privatnog ivota. No ove privatne neugodnosti
nisu u izravnoj vezi s korporacijsko-etatistikim praksama kontrole.
Ovakvo diskurzivno oblikovanje problematino je ne zato jer nema
razlike svaki je medij jednako opasan, ve upravo zato jer je Mrea
medij drugaiji od institucionalnih medija. Za razliku od dnevnih
novina u kojima bi fotografija pisca Obaminih govora mogla procuriti jedino ukoliko bi ga paparazzi uhvatili na djelu, ovdje je njegovo
razotkrivanje, djelomino, svojevoljno (Facebook prijatelj moe
dijeliti treim stranama nau fotografiju objavljenu na privatnom
Facebook profilu).
Moe li se pitanje privatnosti postaviti kao pitanje povjerenja
meu prijateljima? To su vrlo neugodne situacije, no one ne adresiraju probleme javne sfere iz koje je izgnana anonimna komunikacija
(kao mogunost javnog govora u totalitarnim reimima), a u kojoj
se eksploatira subjekte i meetari njihovim osobnim podacima. Iako
se to meetarenje u javnosti prispodobljuje fantazmatskom slikom
perverznog aparatika koji nas promatra u najneugodnijim pozama,
zapravo se meetarenje odvija u obliku algoritma koji nije programiran kako bi istraivao perverzije subjekta, ve kako bi potaknuo
potronju.
Ukratko, napad na privatnost ne predstavlja radikalna transparentnost korisnika, ve radikalna netransparentnost Facebooka.
Realni napad na privatni prostor (ciljanim i personaliziranim oglaavanjem) je upravo u sukobu s WikiLeaksovim razumijevanjem radikalne transparentnost koja je transparentnost ne pojedinaca, ve
korporacija i drava. Na toj se zamjeni temelji manipulacija drutva
kontrole. Ono to drutvo kontrole (kako je novu fazu disciplinarnih
drutava nazvao Gilles Deleuze) nudi je transparentnost osoba, a ne
drava i interesnih skupina. Nije nemogue zamisliti kako WikiLe-

II. Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?

155

aks objavljuje Facebookovu komunikaciju s egipatskim aparatikima

za vrijeme narodne revolucije ili razgovor Davida Camerona s Facebookom. No u dijelu javnosti stvorio se dojam kako je upravo WikiLeaks, a ne Facebook dio najvee do sada smiljene globalne zavjere.
Dok se kalkulira s tom paranoinom interpretacijom, Facebookova
zabrana anonimne komunikacije nailazi na preutno odobravanje
korisnika. U hegemoniji dominantnih mrenih kultura odjekuje
krilatica aktualna u doba McLuhanove galaksije: ukoliko vam se ne
svia program, prebacite na drugi. Kao i u doba televizije, to nije tako
jednostavno.

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 157

III. Tri novomedijska

oka u Hrvata

158

Mediji i kultura

Uvod
U hrvatskim medijima se od sredine dvijetisuitih vodi intenzivna
debata oko Mree kao javnog prostora. Ta je debata obiljeena dualizmom za i protiv Mree, a oba se izvoda temelje na pitanju utjecaja
medija. Digitalni mediji i Mrea esto se smatraju opozicijom tradicionalnim medijima, demokraciji, obrazovanju. Postavlja se pitanje
uinaka medijskih tehnologija na drutvo, kulturu i politiku. Ovdje
su odabrana tri rana novomedijska dogaaja, koji demonstriraju probleme okvira te debate i ukazuju na ogranienja tehnodeterministikog promiljanja odnosa medija i drutva. U njima se reflektira problem okvira koji ograniava drutvenu analizu medija, a posljedino
takav pristup ne dozvoljava uvid u borbu tradicionalnih, opozicijskih
i alternativnih kultura ukljuenih u definiciju uloge medija.
Diskurzivno se oblikovala kriza ili smrt medija, kao eshatoloki
moment konane drutvene degradacije. U sluaju objavljivanja lanog intervjua s tadanjim premijerom Ivom Sanaderom naglaavala
se devalvacija novinarstva koja se zbiva u trenutku kada se novinari
neprofesionalno poinju koristiti e-mailom kao zamjenom za ivi
razgovor. Zbog nedostatka fizikog tijela, kritiari su naglaavali, ne
moe se voditi ozbiljan razgovor. U sluaju curenja privatne pornografske snimke pjevaice Severine Vukovi isticalo se ugroavanje
privatnosti putem mogunosti krae digitalnih podataka. U sluaju
cenzure i kritike blogova u sreditu je bilo kriminaliziranje Interneta
i anonimnog subjekta.
U toj debati zaobilazila su se pitanja ekonomije razmjene informacija, redefinicije uloge intelektualnog vlasnitva, komercijalizacije
platformi za javnu komunikaciju i u konanici, zapravo i temeljno
pitanje Mree kao javne sfere. U analiziranim sluajevima ukazat e

160

Mediji i kultura

se kako medij nije djelovao autonomno. Nije to pokuaj da se dokae

kako je sve isto i da se novi mediji ni po emu ne razlikuju od starih, ve da se uputi kako je medij vaan element analize drutva, ali
ne kao autonoman imbenik promjena, ve simptom koji ukazuje
na politike i ekonomske korijene promjena, kao i simptom u drugom smislu, partikularni element koji potkopava temelje vjerovanja
u utjecaj tehnologije.
Severinin pornografski video
kao dar distribuiranog medija
Privatna pornografska snimka jedne od najpopularnijih pjevaica u
regiji se pojavila na Mrei u lipnju 2004. godine. Taj dogaaj oznaio
je poetak debate o utjecaju Mree na hrvatsko drutvo i njegove
subjekte. Debata oko ovog sluaja je uputila na barem tri neuralgine
toke koje e se perpetuirano pojavljivati u slinim debatama. Prvo,
sluaj je pokazao strukturalno nerazumijevanje medija, distributivne strukture Mree i nematerijalnog karaktera digitalnog zapisa.
Drugo, razumijevanje tehnologije pojavljuje se u tipinoj deterministikoj interpretaciji opasnog utjecaja medija. I tree, dogaaj je
uputio na jedan od aktualnih drutvenih antagonizama danas, antagonizam izmeu p2p mrea i industrije zabave.
Prvo, medijski diskurs je apostrofirao digitalnu snimku kao materijalni medij. Dogaaj i njegova diskurzivna izvedba su simptomatino bili okupirani terminom distribucija koji u sferi distributivne
Mree ima sasvim drugaije znaenje od znaenja distribucije fizikog
medija. Jedan je od Severininih odvjetnika izjavio: Vjerujemo da e
sud reagirati odmah i naloiti unitavanje materijala i zabranu distribucije1. Policija je i potvrdila ovo nastojanje ustvrdivi kako je
nakon razgovora sa Severinom spremna zapoeti zaustavljanje lanca distribucije. Sama pjevaica apelirala je na one koji su u posjedu
1

Odvjetnik Severine Vukovi u Veernjem listu 3. lipnja 2004.

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 161

snimke da je vrate ili unite i da je dalje ne distribuiraju2. No p2p

dijeljenje torrent dokumenata proces je fragmentirane identifikacije
mrenih lokacija, a ne distribucije snimke u cjelini. Takva distribucija, temeljena na arhitekturi Mree, omoguava izravno povezivanje
korisnika. No struktura medija, istovremeno, onemoguava lociranje
prekritelja, lopova koji je ukrao snimku. Potraga za krivcem zaustavila se na procesuiranju portala Index.hr koji je objavio vijest o
postojanju video snimke. Mnoge su institucije, meu njima i Hrvatski
helsinki odbor, optuile Index zbog krenja ljudskih prava zbog objave snimke. No Index nije objavio ni poveznicu na torrent-datoteku
za dijeljenje snimke, ve vijest o postojanju p2p mrea na kojima se
snimka moe nai. (Ovdje ne ulazimo u novinarsku etiku i mogue
naine na koje novinari mogu reagirati u slinim situacijama.)
Samo je nerazumijevanje strukture medija, aktualiziralo razliku
izmeu centraliziranih i decentraliziranih medija izmeu vertikalne, hijerarhijske organizacije i horizontalne organizacije. Pojava
Severininog porno videa dogaaj je koji je oko milijun korisnika
naveo na ilegalnu distribuciju snimke. Sluaj je pretvorio legaliste
u kriminalce, jer su korisnici sami, postali ilegalni distributeri sadraja. U jeku dogaaja bilo je vie od 530 izvora za taj video (prema
podatku na grupi hr.alt.seks). Mrea je djelovala nehijerarhijski, ne
kao institucija koja bi se suoila s moralnim pitanjima objave takvog
materijala, ve kao rizom kojim se informacije ire mimo vratara,
urednika, odgovornih nadzornika. Inzistirajui na sadraju, nije
vidljivo kako je ovdje krivac struktura. Locirati vrata koja su prva
propustila snimku nemogue je, kao niti otkriti vratara. Svi pokuaji otkrivanja poinitelja i kaznenog gonjenja koje su poduzele institucije, mediji i privatni odvjetnici propali su, a sluaj se sveo na
otkrivanje poinitelja kaznenog djela krae osobne video kazete.
Pretpostavlja se kako je serviser kopirao dokument sa Severininog
diska, tako da je jedino tog agenta (eventualno) mogue procesuirati.
No nije mogue zaustaviti distribuciju.
2

Severina Vukovi, Novi list, 4. lipnja 2004.

162

Mediji i kultura

No, druga neuralgina toka ovog sluaja, upuuje na dosege i karakter debate o Mrei kao tipinoj deterministikoj interpretaciji utjecaja medija. Curenje privatnih snimki, osobnih podataka artikulira se
u javnosti kao posljedica kaotine strukture medija koji je po sebi sklon
manipulaciji. S ovim sluajem u hrvatskoj javnosti zapoinje vladavina
diskursa o brisanju razlike izmeu javnog i privatnog, kao imanentnoj
karakteristici medija. Te e istine kulminirati u sluajevima virtualnog
Sanadera i cenzurama blogova. Ovaj je dogaaj imao, to su mnogi
cinino apostrofirali, edukativnu funkciju (Severina je podigla razinu
informatike pismenosti, pie u Veernjem listu 3. lipnja 2004. godine), no on je ustoliio neka znanja koja ne nalaze potvrdu u samoj
strukturi medija. Ta su znanja duboko prisutna u strukturi osjeaja.
Iako je ovdje rije o privatnoj snimci, ili upravo zato, ovaj dogaaj ukazuje na to kako je pitanje darovne ekonomije, kako je praksu dijeljenja
nazvao Richard Barbrook (2002), puno kontroverzi i toaka nesporazuma, koje se slamaju u jednostavnim ocjenama za i protiv Mree, a
koja ukazuju kako je pitanje privatnosti i naina na koje se ona moe
zatititi povezano s pitanjem arhitekture medija i kulturnim industrijama koje ne uspijevaju kontrolirati distribuciju svojih proizvoda.
Trei razlog zbog ega ovaj dogaaj postaje simboliki vaan trenutak inicijacije hrvatske kulture u globalnu debatu o ulozi Mree,
jest uvid koji on prua u sukob izmeu dominantne kulture i emergentnih alternativnih kultura Mree, p2p mrea za razmjenu glazbe,
knjiga, filmova, softvera i kompjutorskih igara. U ovom sluaju postaje oit jaz izmeu otvorene Mree koja uvodi ekonomiju virtualnih darova i industrije zabave koja se temelji na proizvodnji i distribuciji istovjetnih kopija. Taj je sukob postao vidljiv u trenutku kada
su odvjetnici odluili Severininu amatersku snimku klasificirati kao
umjetniko djelo, a kako bi ju zatitili autorskim pravom. Reakcija
je naravno, paradoksalna, jer svima je jasno da je rije o amaterskoj
pornografskoj snimci, no istovremeno ova je reakcija tradicionalnih
medijskih industrija na ugroavajuu strukturu p2p mrea simptomatina. Ono to odvjetnici pokuavaju jest snimku vratiti u posjed
tradicionalne ekonomije industrije zabave, ija mo poiva na pro-

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 163

izvodnji originalnih kopija. Strategija odvjetnika poiva na tradicionalnim modelima zatite autorskih prava koja su definirana u eri
formacije glazbene i filmske industrije. To ograniavanje znai kriminalizaciju korisnika distributera kao i kriminalizaciju p2p mrea.
Nedavnim amerikim prijedlozima zakona SOPA i PIPA i trgovinskim sporazumom ACTA ini se da je neizbjeno kako emo u
budunosti svjedoiti takvom ograniavaju. Kako bi perpetuirale
svoju mo tradicionalne industrije virtualnu sferu ekonomije obilja
(filmova, glazbe, knjiga, igara i softvera) pokuavaju redefinirati na
nain na koji je ekonomija oblikovana u materijalnoj sferi proizvodnje fizikih kopija. Rije je o oitom nastojanju industrije da ogranii
mogunosti neogranienog dijeljenja. No ono to je problematino
jest hegemonija kao spontani pristanak podreenih kultura na smjer
koji su nametnuli vodei, kako je Gramsci definirao ideologiju. Borba
suprotstavljenih kultura p2p mrea i industrije zabave borba je
etatistiko-korporativnih potreba koje se esto prikazuju kao opedrutvene. Legislativa, a meunarodni sporazum ACTA je najrecentniji primjer, brani navodnu potrebu ograniavanja zatitom korisnika. Ograniavanje distribuirane strukture Mree legitimira se pravima djece (kao u sluaju Zakona o pristojnosti komunikacije), itd.
Moe se postaviti pitanje znai li slobodan pristup privatnim
pornografskim snimkama poetak slobode medija u Hrvatskoj? Ako
je svaka informacija na Mrei dar kako je to tvrdio Richard Barbrook, jesmo li mogli politiki pametnije iskoristiti dar distribuiranog
medija? No to ako je samo pitanje za to koristimo dar virtualnih medija duboko pogreno? Nije li dogaaj koji stoji na poetku
transformacije hrvatskog medijskog diskursa prema modelima distribuirane strukture medija upravo pravi dogaaj jer nas podsjea
na traumatinu jezgru otvorenog medija. Ovaj sluaj poput slinih
okantnih i traumatinih dogaaja ispituje granice tolerancije same
ideologije medija kao univerzalnosti bez totaliteta. On nas podsjea
na to da Mrea jest otvorena, ali se njezine partikularne perspektive
meusobno ne mogu tolerirati. Slini kontroverzni dogaaji na Mrei esto se tumae kao otkloni od demokratine, univerzalne matri-

164

Mediji i kultura

ce. Optimisti tada tvrde da se to moe regulirati (poput Michaela

Wescha), dok pesimisti smatraju da se od Mree nije moglo vie niti
oekivati, jer je ona u sebi nedemokratina (zbog svoje vojne povijesti i sl.). No nije li Mrea inkluzivno mjesto i zato mjesto na kojemu
se podaci dijele bez obzira na njihov sadraj?
Jean Baudrillard hiperrealno je stanje opisao kao pornografiju
dogaaja. Pornografija je opscena ne zbog reprezentacije opscenog
sadraja ve zbog strukture medija koja omoguava bombardiranje
dogaajima, ekstazu komunikacije u kojoj se vie ne komunicira
ni o emu ve o komunikaciji samoj (Baudrillard, 2001a). No danas
je situacija gotovo obrnuta. Utopijske interpretacije Mree slave YouTube video Numa Numa koji je reproduciran preko 700 milijuna
puta, ne zbog njegova sadraja, ve strukture koja ga je omoguila.
Sama struktura medija (Mree) se smatra demokratinom, jo jednim stupnjem u emancipaciji artefakta od aure, procesom koji je Benjamin locirao u doba mehanike reprodukcije koja je omoguila da
svi konzumiraju sadraje, dok sada svi mogu i proizvoditi sadraje.
Kada je struktura postala demokratinom, zavladala je pornografija,
ali ne pornografija dogaaja i ekstaza komunikacije, ve prava pornografija sadraja. Utopijski odgovori na pitanje ako je Mrea utopijski prostor, zato se tu uglavnom dijeli pornografija? naglaavaju
alternativne primjere aktivistike upotrebe Mree. No ukoliko se
Mrea smatra alatom demokratizacije, jo uvijek ostaje pitanje zbog
ega je to alat manjine dok veina konzumira pornografiju? Zbog
toga nije dovoljno naglasiti potencijale digitalnih medija i Mree kao
alata kulture otpora, ve je potrebno okrenuti stvari i zakljuiti kako
je Mrea otvorena i upravo zato naseljena pornografijom.
Sluaj Severinine snimke spojio je dva kljuna momenta u raspravi o slobodi na Mrei. Pitanje privatnosti i pitanje ugroavanja
autorskih prava. Ta se dva pitanja ovdje ine gotovo sluajno povezana injenicom da odvjetnici proglaavaju pornografsku snimku
umjetnikim djelom. No zahtjev tradicionalnih industrija zabave za
ograniavanjem distribuirane arhitekture Mree zbog ugroavanja
autorskih prava i inae se legitimira opim dobrom, dobrom poje-

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 165

dinca (autora) ili zatitom privatnosti. I zatita autora (od nedozvoljenog kopiranja i dijeljenja) i zatita privatnosti (curenje privatnih
snimki) pojavljuju se kao legitimacijski diskursi kapitalizma, simbolike maine koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava.3 Tu se
pojavljuje tipian legitimacijski diskurs ekonomije javnog i privatnog.
Iluzija poiva na legitimaciji kako je neka prava potrebno ograniiti
zbog opeg dobra, kao to su to dobra drave ili pojedinca. (U sluaju WikiLeaks se javnost konsolidirala oko zakljuka kako je neka
prava potrebno ograniiti ukoliko ona ugroavanju drave; dok je
David Cameron pozvao BlackBerry da ogranii komunikaciju, kako
bi sprijeili nasilje na ulicama.)
Odgovor tradicionalnih kultura.
Cenzura blogova
Dok je prvi dogaaj, distribucija Severinine privatne snimke ustanovio
tezu distribuirana struktura medija kao praksa slobodnog dijeljenja
je ugroavajua za tradicionalnu industriju zabave, druga serija dogaaja koju pratimo tijekom 2005. i 2006. godine, predstavlja svojevrsnu
antitezu uzvraanje udarca tradicionalnih institucija. (Auto)cenzure
blogova u ranoj fazi mrene kulture u Hrvata, kada je zavladao jedan
oblik blogerskog booma, ukazale su na aktualna polja pregovora. Jedan
odgovor tradicionalnih struktura na emergentne oblike komunikacije
bile su disciplinarne edukacijske mjere. Promatrajui strukturu Mree,
a pogotovo metode nadzora drutva kontrole, ove su metode djelovale
tek simboliki. Ipak neki su subjekti bili disciplinirani. Uenici Prve
rijeke gimnazije i XVIII. gimnazije u Zagrebu su tijekom 2005. i 2006.
godine kanjeni ukorima jer su na blogovima ocjenjivali svoje pro3

S druge strane to je simbolika maina koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava, pa tako i seksualnih. Zbog toga su proglasivi snimku
umjetnikim djelom, odvjetnici ukazali i na to kako je za industriju zabave ugroavanje privatnih sloboda jedne osobe problem ugroavanja
autorskih prava.

166

Mediji i kultura

fesore. Etatizacija komunikacije je krila ustavotvorna prava poput

staljinistikih procesa drava je zabranila javni govor. Dravni tajnik
Ministarstva obrazovanja upozorio je kako e svaki takav sadraj biti
uklonjen, a uenici kazneno gonjeni.4
Ovo je samo jedna od mnogih reakcija tradicionalne kulture na
nove komunikacijske prakse. No sukob se ne moe detektirati kao
sukob dviju generacija (David Kirpartick je zakljuio kako je to razlika izmeu oputenih brucoa i starijih koji razumiju da je neke
stvari bolje ostaviti za sebe). esto se u diskurzivnim pregovorima
oko znaenja tehnologije implicira neutemeljena generacijska podjela. Taj popularan pristup zanemaruje kako je, primjerice, Facebook
zapravo medij odraslih vie je korisnika Facebooka starijih od pedeset i pet godina nego srednjokolaca.5 No i profesori i profesorice,
kada postaju subjekti u drutvenom prostoru distribuiranog dijagrama, i istovremeno graani disciplinarnih institucija (obrazovnog
sustava, tiskanih medija, itd.) podlijeu represiji. U tom je razdoblju
bio aktualan i sluaj profesorice koja se na svom blogu poalila na
teke uvjete rada u koli zbog ega je dobila otkaz (koji je ipak povuen nakon to je javnost reagirala).
Nije naravno niti rije o tome da bi mentalitet centraliziranih medija i institucija podravao krenje ustavnog prava na slobodu govora, prije je rije o klasinoj moralnoj panici stanju u kojem se epizodu, osobu, grupu ili grupu osoba definira kao prijetnju socijalnim
vrijednostima i interesima (Cohen, 1980: 9). Moralna panika se jav4

Sadraji bloga mogu biti brisani ukoliko se poalje poruka sistemadministratoru, a ako je to drastinijeg oblika onda se moe prijaviti i
policiji. Policija e od sistem-administratora traiti adresu, uspostaviti
kontakt s T-Comom, dobiti podatke i moe dati prijedlog za podizanje
kaznene prijave, elimir Janji, HRT Dnevnik, 14. oujka 2006.
Prema podacima statistike koju Facebook nudi, broj korisnika mree
starijih od pedeset i pet godina je u samo est mjeseci narastao od
jednog na est milijuna korisnika. Kada su se odrasli poeli sluiti
ovom mreom, broj srednjokolaca i studenata je poeo opadati (Kirpatrick, 2009).

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 167

lja kada drutvo nije u mogunosti savladati neke novosti. Iznenadna zamjena pozicija (uenici koji ocjenjuju profesore) provocirala je
javni odgovor tradicionalnih kultura koje na blogere reagiraju slino
kao na supkulturne skupine. (Stanley Cohen je u studiji Folk Devils
and Moral Panics analizirao moralnu paniku promatrajui reakcije
na pojavu modsa i rokera.) Moralna panika igra vanu ulogu u ideolokoj kontroli, jer rije je o jednoj od osnovnih formi ideologijske
svijesti putem koje se stekla podrka tihe veine za narastajue prisilne mjere drave, te koja prua legitimitet vie nego uobiajenoj
primjeni kontrole (Hall, 1978:221). Obrazovne institucije kao klasine gutenbergovske institucije koje doivljavaju krizu u eri digitalno-mrenih medija fabriciraju svoju mo, no ipak djeluju u prostoru
pregovora o znaenju medija na nain legitimacije prisile. Zbog toga
su se uglavnom u sluajevima represija tradicionalnih kultura autori odluivali na autocenzuru, povlaei sadraje s Interneta.6 Gaenje blogova ili moralni progon autora tijekom 2005. godine, nije se
sluajno odigrao u sferi kulture i ekonomije Gutenbergove galaksije
obrazovnog sustava u kojem se obrtanje pozicije ocjenjivaa doivjelo kao ugroavanje autoriteta. Strukturalno Mrea ne podrava
centralizaciju, pa je i cenzura oteana. Osim to nije lako dokazati

Ne samo drava, ve i korporacije reagiraju na nain tradicionalnih

kultura. Hegemonija korporacija je omoguena instrumentalizacijom
represivnog aparata drave. Takva se sprega odigrala u sluaju blogera
koji je pod pseudonimom T-Zombix sustavno kritizirao monopolistiki karakter korporacije T-Com. U jednoj je situaciji T-Zombix na svojim stranicama objavio kratku animaciju u kojoj se korporacijski logo
T-Coma pretvara u nacistiku svastiku. Policija je naredila uklanjanje
satirine animacije, a ovo je krenje prava na javni govor legitimirano
velianjem faistikih simbola. Zakonski je zabranjeno irenje nacionalne, rasne, spolne mrnje ili iznoenje moralno i politiki dvojbenih stavova. No ova instruirana akcija evidentno je zlonamjerno
tumaenje simbolike geste, s obzirom da je oito kako nije bilo rije
o velianju faizma. Sluaj nudi uvid u tipian odgovor tradicionalnih
kultura koji je disciplinaran, ali dugorono neuinkovit.

168

Mediji i kultura

tko stoji iza neke izjave ili sadraja na Internetu, mogue je beskrajno
perpetuiranje kopije neke stranice. Zato, cenzura blogova kao jedan
od nekoliko dogaaja koji su u Hrvatskoj devedesetih obiljeili debatu o Mrei, predstavlja tradicionalni odgovor na emergentne kulture.
Danas se u polju, koje je do sada bilo rezervirano za tradicionalne
kulture, pojavljuju novi legitimacijski diskursi. Pobornici Bolonjske
reforme pozivaju se na digitalnu generaciju i druge pseudo-progresivne diskurse. (Dananja su djeca digitalna, a kolski nam je sustav
ostao analogan upozorava rektor rijekoga Sveuilita Pero Luin u
Jutarnjem listu 21. prosinca 2011. godine.) Marshall McLuhan je edukacijske sustave nazvao retrovizorima, jer su to umirui i zastarjeli
sustavi utemeljeni na literarnim vrijednostima i fragmentiranim i klasificiranim podacima, potpuno neprikladnima potrebama prve televizijske generacije (McLuhan, 1969). No ti se diskursi mijenjaju, diskurs
tradicionalne kulture koji nalazimo u reakciji na blogere u hrvatskom
obrazovnom sustavu, danas se sukobljava s diskursom drutva kontrole. Novi edukatori i sami primjeuju kako je sustav neprilagoen
novoj generaciji koja je odrasla s PC miem, daljinskim upravljaem,
mobitelom, iPodom i drugim elektronikim ureajima za komunikaciju i zabavu (Pero Luin, Jutarnji list, 21. prosinca 2011.).
Drutvo kontrole, kako je stadij u kojem se nalazimo nazvao Gilles
Deleuze, disciplinira svoje subjekte na nov nain. Post-panoptikon ne
funkcionira vie putem institucionalnog centraliziranog pogleda. On
vie ne funkcionira poput Benthamova Panoptikona kao arhitekturalnog prikaza sustava, karte, dijagrama moi, odnosa prema subjektima
gdje je, kako je to Michael Foucault u djelu Nadzor i kazna opisao, disciplina uspostavljena kroz male tehnike mnogostrukih i meusobno
ukrtenih nadgledanja, pogleda koji vide ne bivajui vieni (Foucault 1994: 176). Autocenzure blogova jo uvijek funkcioniraju na nain
discipliniranja subjekata gdje oni pod jednim oblikom pogleda odluuju popustiti. Danas se u polju emergentnih kultura pojavljuju novi
oblici ne samo legitimacijskih diskursa, koji se pozivaju na digitalno
doba, ve i stvarnih kontrola koje se temelje na kvantifikaciji svega, u
kojoj su subjekti (uenik, student, zaposlenik u korporaciji, itd.) pod

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 169

neprestanim treningom. Disciplinarne institucije, meu kojima i kole

i fakulteti, pokazuju sklonost novom, menaderskom obliku kontrole, sustavu u kojem je, pie Deleuze, korporacija zamijenila zatvor, od
kraja osamnaestog stoljea analogijski model disciplinarnog drutva.
U nacrtima zakona za visoko obrazovanje danas se spominju dekanimenaderi, a trite kao nuan, iako nepopularan regulator. Emergentne kulture u hrvatskom obrazovnom sustavu djeluju u okviru novih
monih ideolokih koordinata. Gilles Deleuze je predvidio kako e
kontrola biti odgovorna za predaju i poraz kole korporaciji, gdje e
trening zamijeniti obrazovanje (1990).7
Odgovor tradicionalnih kultura u tim ranim danima pregovora
oko drutvenog znaenja Mree, bio je nezgrapan pokuaj konvergiranja procesa decentralizacije. Diskurs tradicionalnih kultura jo
uvijek se obraao disciplinarnim metodama. Jedan od osnovnih
politikih principa informatike kontrole je fleksibilnost, proizvod
postindustrijskog drutva u kojem smo svi zatoenici, kako tvrdi
Deleuze, ne fizikih zatvora, ve drutva numerikog oblika nadzora (Deleuze, 1990). Umjesto zabrana, nove metode drutva kontrole
temeljene su na strukturalnim ogranienjima.
Cenzura u klasinom smislu (uklanjanje sadraja) pripada psihodinamici tiskanih medija jer ona poiva na moi vratara, cenzora da
odlue o prikladnosti sadraja. Cenzura kao oblik totalitarizma na
Mrei bila je gutenbergovski odgovor na emergentne prakse gdje svi
korisnici postaju proizvoai. Kao anakroni odgovor tradicionalnih
kultura, cenzura ne uspijeva konvergirati zapoete procese. S druge
strane, ogranienja u strukturi su novi oblici kontrole. Postoji fundamentalna razlika izmeu strukturalnog zatvaranja Mree ograniavanja izravnog spajanja dviju toaka u Mrei bez posrednitva i
cenzure. Emergentne kulture oslanjaju se na metode strukturalnog
7

O tom je procesu u sferi politike pisao Jean Baudrillard koji upozorava kako je ispitivanje javnog mijenja zamijenilo politiku. Novi legitimacijski diskursi pozivaju se na miljenje graana (kao to se i novi
ministar znanosti poziva na interese studenata), no ono to politika
uistinu nudi je statistika kontemplacija (Baudrillard, 2001b).

170

Mediji i kultura

nadzora ili tehnologija identifikacije, kao u sluaju Facebooka. Totalitaristiki mehanizmi budunosti transformiraju individuu u dividuu, upozorio je Deleuze, podijeljeni subjekt za sustav ne predstavlja
nikakvu vrijednost mimo vrijednosti koju ima kao jedinica u masi
(uzorcima trita ili bankama podataka). Ono to danas nalazimo
i u obrazovnom sustavu, slino je tehnologijama kontrole na Mrei
koje je najavljivao Lawrence Lessig. To su tehnologije identifikacije
(koje e se, tvrdi Lessig temeljiti na koritenjima lozinki i procedura
za provjeru autentinosti) i tehnologije nadzora koje slue za presretanje poruka (Lessig, 1999).
Ova debata tek je izraz borbe tradicionalnih i emergentnih kultura i ukazuje na mjesta i polja pregovora. Obrazovanje je bojinica, kao
to je i tehnologija takoer bojinica, kako je svaku Kulturu nazvao
Stuart Hall. Danas su jo snanije povezane sve kulturalne bojinice,
jer se u drutvu kontrole nalazimo u sveopoj krizi s obzirom na sve
ograene okolie koje je opisao Foucault. Zatvor, bolnica, tvornica,
kola, obitelj, upozorava Deleuze postaju modulacije istog. Umjesto
odvojenih prostora, drutvo kontrole se koristi odreen[om] vrstom modulacije, neim poput samo-deformirajueg odljevka koji
se neprekidno, iz trenutka u trenutak mijenja poput sita ija se
mrea od toke do toke preobraava, transmutira (1990). U svim
ovim prostorima, ako je slijediti Halla i gramscijevske kulturalne studije, hegemonija nije nametnuta, ve rezultat pregovora o znaenjima i artikuliranjima raznih interesa. Tehnologija (Mrea) vaan je
dio javne debate o znaenju komunikacije, prava na govor, prava na
javni prostor, statusa znanja, itd. No odgovor emergentnih kultura
tek predstavlja pravi izazov u drutvu distribuiranih medija.

Virtualni premijer.
Medij kao simptom politike
Ako je prvi novomedijski ok, Severinin porno video, uputio na
strukturalne promjene i sukobe koje oni izazivaju izmeu tradici-

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 171

onalnih i alternativnih kultura, a drugi, cenzura blogova, ukazao na

represivne reakcije tradicionalnih kultura, trei novomedijski ok
svojevrsna je sinteza koja upuuje na to kako te bitke koje se ine kao
bitke za ili protiv (strukture) medija zapravo i same ukazuju na neke
drutveno-politike promjene. Medij, ukratko, koji se esto diskurzivno oblikuje kao onaj koji utjee na ukidanje umiruih i zastarjelih
sustava (tradicionalnih kultura), ili onaj koji uvodi nove drutvenopolitike poretke, u ovom e se sluaju ukazati kao simptom jedne
desupstancijalizacije politike.
U veljai 2008. godine u Jutarnjem listu objavljen je intervju s tadanjim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom. Uspostavilo se kako
je intervju Davora Butkovia koji je vodio putem elektronike pote
laan. Jedan je mladi alei se, novinaru Jutarnjeg lista u ime premijera poslao poziv na intervju, koji je novinar prihvatio, iako je mladi
poruke slao s Google elektronike pote linija04@gmail.com. Nakon
to je prijevara otkrivena, novinarska struka, profesori novinarstva i
institucije osudili su novinara, no ne samo zbog nepoznavanja medijskih kodova (protokola koji nalau da premijer koristi vladinu slubenu elektroniku adresu), ve zbog toga to se koristio elektronikom
potom, medijem koji ne moe zamijeniti kontakt u fizikom prostoru.
Medijska kua koja je intervju objavila, takoer je krivicu svalila na
medij, tu mranu stranu internetskog svijeta komunikacije.8 U ovom
je sluaju tako, osim novinara, optuen i medij.
Jasno je kako postoje neke razlike izmeu komunikacije u realnom prostoru i vremenu i elektroniki posredovane komunikacije.
Nedostatak tijela neto toj komunikaciji oduzima, kao to neto i donosi. Rije je o objektivnom nedostatku, ukoliko uzmemo u obzir da
sugovorniku ne ujemo glas, niti ne vidimo osobu, ve samo tekst.
S druge strane intervju putem elektronike pote sugovorniku omoguuje promiljanje odgovora. No medij sam ne proizvodi nikakve
uinke, a njegove su materijalne karakteristike prije posljedica nego
uzrok devalvacije tijela i glasa, kao i fizikog prostora. Zbog toga
8

Dnevnik HTV, 10. 2. 2008.

172

Mediji i kultura

Manuel Castells i jest nazvao prostor prostorom tokova, a vrijeme

bezvremenim (2000). Upuivanje na medij kao uzronika, a ne
posljedicu te devalvacije, mora se promatrati kao oblik lacanovskog
nesvjesnog jer svi naravno znaju kako medij ne proizvodi nita sam.
Na djelu je ipak drutvena fantazma izgraena oko konsenzusa kako
mediji (tehnologije, informacije) vre odluujui utjecaj na drutvo.9
Marshall McLuhan je meu prvim teoretiarima koji su upozorili
na opasan previd, dojam kako je odnos izmeu medija i njegovog sadraja prirodan. Ta se struktura otkriva u trenucima kada novi medij
postaje remedijacija starog, jer preoblikuje stari medij otkrivajui u
tom procesu njegovu strukturu. Sadraj svakog medija je drugi medij
(McLuhan, 1964). Narativna struktura romana, upuuje McLuhan,
postala je vidljivom u trenutku kada je postala sadrajem filma.10
Marshall McLuhan je omoguio da uvidimo previd razumijevanja
utjecaja medija. Sadraj nije presudan za utjecaj medija, ve medijska
struktura. Uistinu razgovor na Mrei poprima neka obiljeja strukture medija. No McLuhanov tehnoloki determinizam ne dozvoljava
prijelaz od razumijevanja medija kao simptoma medijskog sustava,
na drutvenu razinu na kojoj medij kao takav moemo promatrati ne
kao simptom drugog medija, ve kao drutveni simptom. Smrt (starog) medija tako se otkriva kao smrt starog drutva. Virtualna komunikacija, kojoj se spoitava devalvacija komunikacije, upravo jest
simptom devalvacije, ali ona se ve desila, i u starom (novinskom)
9

10

I Mark Poster je upozoravao na to da se tehnologiju smatra zakonodavcem, a korisnike unaprijed konstituiranim instrumentalnim identitetima (1996: 177).
Ovu su ideju u kontekstu digitalnih medija i Mree razradili David J.
Bolter i Richard Grusin. Suprotstavivi se ideji da ivimo u dobu smrti
starih medija Bolter i Grusin (2000) primjeuju formalnu logiku kojom novi mediji preoblikuju ranije medijske oblike. Suvremeni mediji
samo su remedijacije televizije, filma, tiskanih medija i glazbe, specifine interpretacije tih starih medija. Primjerice, ne moemo rei kako je
digitalna televizija oznaila smrt analogne televizije, ve remedijaciju
analogne televizije, filma, tiskanih medija i glazbe.

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 173

mediju, kao i u drutvu uope. Ukoliko se McLuhanova formula

shvati bez njezina tehnolokog determinizma, a umjesto medija kao
subjekta, u sredite tog interesa stavi drutvo i medij kako simptom
drutvenih promjena, tada se jo uvijek postavlja pitanje, zbog ega
su mediji diskurzivno tvoreni na tehnodeterministiki nain? Ta kritika djeluje putem medijacije gdje je objekt kritike (medij) zamjenski
znak. Mogli bismo svaku kritiku medija itati kao drutvenu kritiku,
kada bismo zamijenili subjekt tih kritika. No razlozi takva prijenosa
povezani su sa subjektovim (drutvenim) pokuajem samo-oblikovanja i privida koherencije. Tako te kritike vie od svega upuuju
na aktualne antagonizme u drutvu. Novomedijski dogaaji poput
lanog intervjua s Ivom Sanaderom simptomatian je moment koji
ini oitim da nije novi medij ugrozio drutvene i prirodne poretke,
ve ukazao na postojee drutvene antagonizme i potrebu da se oni
oblikuju kao problemi tehnologije, medija i informacija. Neki takvi
sluajevi uine oitim kako postoji jaz izmeu latentnog i manifestnog sadraja tog znanja u strukturi osjeaja o transformativnoj
tehnologiji.
Javnost je u sluaju virtualnog Sanadera Mreu osudila kao lanu,
degradiranu stvarnost, komunikacijski kanal koji je podloan prijevarama zbog izostanka tijela kao zaloga autentinosti. No upuivanje na problem kao problem tehnologije (postoji neki sadraj koji taj
intervju treba prenijeti, a to ne moe zbog nedostataka medija), a ne
politike postaje problematinim u trenutku kada se pokazuje kako je
problematian sadraj a ne medij. U autentinost Sanaderova intervjua nitko nije posumnjao sve dok Vladin ured nije poslao priopenje. Moment otkrivanja prijevare sadri u sebi neto komino poput
trenutka u crtiu u kojem maka ne zna da pada dok ne pogleda
dolje. To je trenutak koji ukazuje na Realno kao instancu pogrenog
prepoznavanja, onaj moment u kojem shvaamo kako nema nita
onkraj fantazije, ve da je funkcija te fantazije da sakrije prazninu,
to nita odnosno, taj nedostatak u Drugome (iek, 1989: 148).
Moment u kojem je Realno provalilo u hrvatski politiki diskurs je
moment kada se otkriva kako je sadraj intervjua laan, iako je do

174

Mediji i kultura

tada intervju bio neproblematian. Ne samo da je, dakle, lani intervju izvrio svoju prvotno namijenjenu funkciju (javnost je izvijestio
o politikim stajalitima premijera), ve se temeljna autentinost
ovog politikog diskursa detektira i kao osobna autentinost. Razlika
izmeu realnog i virtualnog uinila se nejasnom ak i samom subjektu, Ivi Sanaderu, koji je priznao kako isprva nije bio siguran je
li rije o nekom njegovom starijem intervjuu, zbog greke ponovo
tiskanom.
McLuhanova formula uzdignuta na razinu drutvenog ukazuje na
simptomatsku ulogu medija. Umjesto virtualnosti kao lane realnosti virtualnost se prokazuje kao simptom Realnog kao pogrenog
prepoznavanja. Intervju lanog Sanadera materijalizirao je virtualne slike koje su lebdjele oko politikog diskursa praznih oznaitelja
(EU, ZERP, NATO). Dematerijalizirana komunikacija, virtualni medij, pruio je mogunost prodora Realnog u kontekst politikih himera otkrivi kako nikad nije niti postojala toka reference. Gilles
Deleuze je smatrao kako virtualno nije lana degradacija stvarnosti,
ve aktualizacija mogueg, slika koje se mogu aktivirati u svakom
trenutku. Deleuze pie kako se svako aktualno okruuje oblakom
virtualnih slika (Deleuze, 2002: 148). Tako se i ovdje virtualno ne
ukazuje kao opozicija realnom, ve aktualnom.11 Viktor Zahtila
kao Sanaderov dvojnik jedna je od niza moguih aktualizacija Realnog Sanadera-politiara. U tom smislu, on nije prevario hrvatsku
javnost, jer je odigrao svoju ulogu vjerno konceptualnoj ideji i aktualnom politikom diskursu. Imaginarno (Viktor) koje je preuzelo
ulogu Realnog (Ive) uputilo je na to kako je Realno ve u sebi nagrieno i necjelovito.
U medijskim komentarima ovog dogaaja moglo se uti da se:
veliki i vani intervjui s uglednim ljudima rade tako da s ovje-

11

Virtualni premijer i njegov dvojnik djelovali su kao virtualna slika

koja je suvremenik aktualnom objektu, svojem dvojniku, svojoj Zrcalnoj slici, poput Dame iz angaja, kada zrcalo preuzima kontrolu nad likom, zauzima ga i ostavlja ga upravo virtualnim (Deleuze, 2002: 150).

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 175

kom sjedne i razgovara12 Ozbiljan razgovor se poistovjetilo s

materijalnim, fizikim (mukim) tijelom. No paradoksalno, zbiljska
osoba Ive Sanadera otkriva se kao virtualnija od njegova virtualnog
dvojnika. Premijer kojem je borba protiv korupcije bila temeljna
toka politikog programa, danas je u pritvoru iz kojeg se brani od
optubi za korupciju i zlouporabu moi. Upozorenje kako je s ozbiljnim ljudima potrebno sjesti i razgovarati, diskurzivno oblikuje
ozbiljne sugovornike kao fizike osobe. No (muko, korpulentno)
fiziko tijelo kao legitimacija politikog diskursa, bez napora je transkodirano u avatarski lik Viktora, dok je autentinost zbiljskog Sanadera ozbiljno uzdrmana. Sanadera je naslijedila premijerka Jadranka
Kosor koja je u punom smislu bila aktualizacija iste (virtualne) politike retorike. Ove se zamjene tijela zbivaju vrlo slino znanstveno
fantastinim zapletima u cyberpunk romanima Williama Gibsona
gdje avatari umrlih korporacijskih monika i nakon smrti nastavljaju postojati u obliku virtualnih politikih generatora savjetujui svoje nasljednike (Mona Lisa Overdrive, 1988, 2003). Sanader-politiar
je doivio svojevrsnu simboliku smrt, no njegovi avatari oblikuju
nove aktualizacije jednog politikog identiteta koji nastavlja i dalje
politiki djelovati. To je djelovanje mogue upravo zato jer premijerov identitet nikad i nije bilo odreen fizikim tijelom. Situacija je
upravo suprotna od one koju je javnost detektirala kao problematinu. Ne treba ozbiljno shvatiti fiziko tijelo s kojim bi novinar trebao
sjesti i razgovarati, jer ono je upravo fikcija, dok je ozbiljno politiko
tijelo zapravo algoritamska osoba i skup informacija (koje je Viktor
uspjeno prisvojio).
Ono to kritiari virtualnosti iznose kao argument protiv novih
medija (digitalnih medija i Mree) uistinu nije determinirajue obiljeje medija, ve drutveno-politike situacije. Dematerijalizirani
principi, treperavih oznaitelja, kako je digitalne znakove nazvala N.
Katherine Hayles (1999), koji su skloni manipulaciji i programabilni
su, na to je u Jeziku novih medija upozorio Lev Manovich (2001),
12

Dnevnik HRT, 10. 2. 2008

176

Mediji i kultura

uistinu odreuju ne samo digitalne znakove, ve su i karakteristike neoliberalne politike. Zbog toga bi trebalo situaciju promatrati
upravo obrnuto od perspektive kritiara novih medija. Nisu mediji
devalvirali drutvo, ve su i sami proizvod drutva u kojem se ve
desila devalvacija materijalnosti, instalirala fleksibilna proizvodnja
i politike viestrukih identiteta kao konana pobjeda projekta politiko-ekonomskih sustava, liberalne tradicije i vrijednosti individualnih sloboda.13
Lani intervju saeo je dvije kljune toke djelatnog politikog
diskursa i nepoznatih istina koje oblikuju hrvatsko Realno. Politiki diskurs se nakon 2000. godine transformirao u neoliberalni proeuropski diskurs koji inzistira na zadravanju dijela nacionalnog
(nacional-ovinistikog) nasljea. Diskurs, oko kojeg je u Hrvatskoj
postignut konsenzus, igrao je odluujuu ulogu u pobjedi vodee
hrvatske stranke koja se na vlast vratila nakon velikog poraza 2000.
godine (prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj). Vladajua politika stranka koja je devedesetih postala poznata po retorici nacional-ovinizma, sa Sanaderom je kao i s njegovim nasljednicima, pokazala kako je sposobna mijenjati se. Sanaderov izborni slogan bio je
Idemo dalje, to je znailo odbacivanje prolosti i djelominu detu13

Svaki od Lacanovih triju poredaka, upozorava Slavoj iek, u sebi sadri moment fikcionalnosti, la. Imaginarno je virtualno jer je slika
sebe i onih koje volimo uvijek fikcionalni konstrukt (potrebno je apstrahirati sve negativno), kako bi simboliki poredak bio doivljavan
kao realan autoritet mora ostati virtualan (otac koji tue dijete zadaje
mu fiziku bol ali djeluje impotentno) (iek, 2004b). Realno je, tvrdi,
zapravo najvirtualniji od triju poredaka, jer se Realno ne odnosi na
neki transparentan politiki diskurs, ve nepoznate istine, onaj sjenoviti diskurs koji prati slubeni politiki govor, istine koje znamo, ali ne
znamo da ih znamo. Bivi ameriki ministar obrane Donald Rumsfeld,
je prije napada na Irak 2003. godine upozorio da iako ne moemo sa
sigurnou tvrditi kako postoji oruje, postoje poznate nepoznanice.
Rije je o sloju znaenja koji nam ostaje nejasan, u psihoanalizi nesvjesno, oko kojeg se oblikuje nacionalni konsenzus, a ije znaenje
ostaje ne-aktualizirano (iek, 2004b).

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 177

manizaciju koju je traila i ljevica. Mogunost promjene, mijenjanja karakteristika koje definiraju varijablu nacionalnog identiteta
klju je politikog uspjeha. Ovaj je ideologijski manevar slian sloganu Yes we can! Baraka Obame koji ne donosi nikakvu politiku
novost, ve zamagljuje to mi to zapravo moemo?, i u kojem smjeru
mi to zapravo idemo?, no istovremeno on uistinu politiki djeluje.14
I politike istine funkcioniraju poput paradoksalnog psihoanalitikog dijaloga koji nije ni subjektov ni analitiarev, a ipak djeluje.
Politiki identitet i medijski diskurs koji je bio presudan za Sanaderovu pobjedu na izborima 2003. godine, oblikovali su i istovremeno
ve bili djelatni za vladajuu strukturu osjeaja birakog tijela. I u
ovom sluaju bilo bi lako optuiti sveenike ili despote za proizvodnju lane svijesti (Althusser, 1971: 174), no tee je primijetiti kako
je svaka identifikacija imaginarna, te kako je potrebno da se pojedinac prepozna kao subjekt neke ideoloke prakse, adresat te prakse.
Politiki diskurs je manipulativan, ali ne zato jer lae. On je najee zapravo algoritamski generator politikih vrijednosti i ideja, ija
matematika formula poiva na statistici istraivanja javnog mijenja.
Hegemonija je stvar konsenzusa, zbog ega ne moemo jednostavno optuiti medij zbog devalvacije politikog diskursa. U zapadnim
demokracijama, kako je upozorio Antonio Gramsci, hegemonija se
stjee procesom pregovora, zbog ega jedna drutvena skupina mora,
i treba, biti hegemonijska prije osvajanja moi (Gramsci, 1971: 12). I
Sanader i njegova stranka su, paradoksalno, ve vladali prije nego to
su osvojili vlast na izborima.
Uistinu postoji vie Sanadera, kao politikih aktualizacija, a borba oko dominacije stalno je u tijeku. Sanader politiar koji je u
opoziciji promovirao krut nacional-ovinizam, nije isti kao Sanader
Europejac. Virtualni Sanader jedna je od aktualizacija povezana uz
konkretan, ali promjenljiv politiki diskurs. Zapravo digitalni mediji
14

Kako zakljuuje Steven Berlin Johnson, u jednoj od niza rasprava o tome

je li Richard Nixon izgubio na izborima jer se u zavrnoj debati znojio ili,
jednostavno nije bio dovoljno zgodan, John F. Kennedy jednostavno je
izgledao kao netko za koga biste glasali (Johnson, 2006: 103).

178

Mediji i kultura

i Mrea su u tom smislu prostori najradikalnijih pregovora. Danas

na Mrei Ivo Sanader egzistira u mnotvu mrenih aktualizacija kao
utvara cut-up postojeih premijerovih govora i mrenih DIY intervencija. No najinteresantnije su sublimne aktualizacije dvaju suprotstavljenih politikih diskursa. Prva je tradicionalna reprezentacija
u kojoj se Sanaderova mogua homoseksualna orijentacija pojavljuje
kao konani dokaz degradacije hrvatskog nacionalnog Bia. To je lik
Sanadera kao homoseksualca, dakle izdajice.15 Drugi Sanader je radikalna opozicija. Kao kreacija LGBT zajednica, on se pojavljuje kao
aktualizacija virtualne transformacije patrijarhalne, tradicionalne,
homofobne Hrvatske. Nije li simptomatino kako je i ovu sliku inicirao virtualni Sanaderov dvojnik Viktor Zahtila, koji je nakon dogaaja otkrio kako je njegova originalna motivacija za sve transgresije Sanaderova lika potaknuta homoerotskom udnjom? YouTube
filmom Mandate of My Heart, koji prikazuje Viktora koji opi sa
Sanaderovim plakatom, Zahtila potie i drugu simboliku aktualizaciju Sanadera, no ova djeluje gotovo nadrealno. Dok je prva uputila
na desupstancijalizaciju politike, druga upuuje na mjesto u kojem
politiko jo uvijek postoji, antagonizam koji je aktualan i u hrvatskom drutvu. Ako je lani Sanader uputio na virtualnost aktualnog
politikog diskursa, Sanader-homoseksualac je jedna od opozicijskih
ideja, antagonistiina diskurzivna tvorba mogue Hrvatske. Premijer
je u toj reprezentaciji homoseksualac dakle iskupitelj, maneken nove
Hrvatske, afirmativne ideje kako je u toj Hrvatskoj mogue biti homoseksualac-politiar.
Drugi YouTube video Sanader iliti Macho Man montira Sanaderov predizborni video, komino ali dosljedno naglaavajui elemente
koji su prisutni u samom spotu dug i znaajan kvazi-erotski pogled
Sanadera prema mukom akteru, stisak ruke i dodavanje lopte. Za
razliku od fizikog tijela i fizikog kontakta koji su se ukazali kao
15

Ovaj sjenovit diskurs je od samog poetka pratio profil ovog politiara,

a nacija je ve tako glasno kalkulirala o tome, da je Aleksandar Stankovi u razgovoru na nacionalnoj televiziji Ivi Sanaderu postavio izravno
pitanje: Gospodine Sanader jeste li vi peder?

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 179

Slika 17: Viktor Zahtila

(virtualni Sanader)
u kadrovima svojeg
YouTube videa
Mandate of My Heart (2008).

slabi temelji javnog-politikog diskursa (peat ozbiljnosti koji je,

prema kritiarima, nedostajao u elektronikoj komunikaciji), u ovoj
aktualizaciji oni uistinu imaju snaan politiki smisao. Fiziko tijelo
se otkriva kao nositelj fantazmatskih, neizreenih ali aktivnih i monih politikih igrokaza, politike identiteta i homoseksualnog osloboenja Hrvatske. Homoseksualci, izgnani iz dominantnog diskursa
tradicionalnih medija Mreu prihvaaju kao medij horizontalne,
decentralizirane, i najvanije anonimne komunikacije.
Nije sluajno Mrea igraonica u kojoj se amateri transgresivno
poigravaju sa simbolikim i fikcionalnim identitetima. Upravo zbog

Mediji i kultura
180

Slika 18: YouTube video Ivo Sanader iliti Macho Man (2007).

III. Tri novomedijska oka u Hrvata 181

nedostatka tijela medij je prostor pregovora o znaenjima politikih

identiteta i oznaitelja koji definiraju javno mnijenje. Mrea je prostor
posebno pogodan za popunjavanje jaza koji odvaja realno od simbolikog poretka i imaginarnog poretka nacionalne politike od nacionalnih fantazija. Zbog takve nejasnoe virtualna realnost se ukazuje
kao uistinu drugaiji prostor aktualizacije drutveno nesvjesnog. Kritiarima autentinosti Mree se moe odgovoriti i samo formalnom
obranom te komunikacije (injenicom da se danas Mrea koristi kao
alat novinskog intervjua16). No u ovom tradicionalnom razumijevanju medija moe se primijetiti i kompleksniji mehanizam. Mediji su
istovremeno proizvoai i simptomi. Da bismo primijetili pogrenu
identifikaciju politiara kao subjekta koji zna, ima uvid u supstancu
politike, potrebno je pogreno identificirati fiziki prostor (medij) i tijelo (premijera) kao kanal komunikacije. Ono to je virtualna realnost
otkrila nije degradacija stvarnosti putem medija ve spoznaja da
je Realno, ve u sebi virtualno. Odnosno da kako bismo premijera
smatrali nacionalnim autoritetom ve moramo izvriti fikcionalizaciju putem pogrenog prepoznavanja. Identifikacija kao niz aktualizacija nejasnih diskursa i detekcija onog prividno osnovnog politikog
kao lanog (identifikacija s prazninom) otkriva se u onim momentima u kojima nam se uini da vidimo nekog drugog. Zato zamjena
identiteta uvijek djeluje poput paradoksalnog vica brae Marx koji
ovdje moemo parafrazirati. Podsjeate me na Ivu Sanadera. Ali ja i
jesam Ivo Sanader. Pa onda nije ni udno to ste mu nalik!17
Konano, kao to dematerijalizacija politikog govora nije rezultat dematerijalizacije medija (Mree), to dokazuje sluaj virtualnog
Sanadera, tako ni privatnost Severine nije ugrozila dematerijalizacija
komunikacije i distribuirana struktura medija; niti je kolske autori16

17

Strani tiskani mediji koriste Mreu i kao dopunu svakom izdanju i kao
alat za stvaranje vijesti. Vidi primjerice studiju Marka Briggsa i Jana
Schaffera Journalism 2.0 how to Survive and Thrive; a Digital Literacy
Guide for the Information Age iz 2007. godine.
Ovdje se parafrazira ala brae Marx koja u originalu glasi: Podsjeate
me na Emmanuela Ravellia. Ali ja jesam... (iek, 1989: xxv).

182

Mediji i kultura

tete ugrozila Mrea samo zato to je rije o polju javne komunikacije.

Nepostojanje supstancijalne politike koje je u debatama prikazano
kao nepostojanje fizikog tijela (Sanadera) je poput nepostojanja fizike trake video kasete upravo simptom problema legitimacije hegemonije postideologije, ili u sluaju digitalne snimke temelja
na kojem poivaju industrije zabave. Lociranje politike, ekonomije,
obrazovnog sustava kao mjesta politike borbe, koju mediji samo
ine prezentnom, ne znai kako se umanjuje vanost medija. Ovdje se upozorava na pogreku promatranja uinaka medija, no to ne
znai da ne trebamo razumjeti medije. Upravo suprotno, mediji djeluju poput katalizatora u McLuhanovoj formuli. Novi mediji ukazuju
na kljuna mjesta politikih pregovora i borbi oko znaenja, desupstancijalizaciju politike u Sanaderovu sluaju; odnosno industrijsku
proizvodnju ponovljivih proizvoda kao temelj ekonomije industrije
zabave u Severininom sluaju; kao i na tranziciju edukacijskih autoriteta u sluaju cenzure blogova.

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

IV. Praktiki realno:

kompjutorske igre

183

184

Mediji i kultura

Pasivni/aktivni subjekt
Postoji neto paradoksalno u drutvenoj kritici kompjutorskih igara
kao kritici devalvacije materijalne zbilje do koje navodno dolazi zbog
virtualizacije stvarnosti. Igre se osuuje zbog realistinog prikaza
nasilja, dok se istovremeno upozorava na narkotike karakteristike
virtualnih svjetova.1 Ovisnost o virtualnom prostoru opisuje se kao
poseban oblik elektronikog fiksa koji narkotizira tzv. otaku generaciju mladia i djevojaka koji odbijaju izai iz svojih soba gomilajui
otpatke brze hrane i pretvarajui se u zatvorenike novih vrsta samica.
Psiholozi se prije svega pribojavaju prijenosa stavova i djelovanja
iz virtualnog u realni svijet (Sommerseth, 2007). Ukoliko postoji
kongruencija izmeu Virtualnog i Realnog, tada bi konani ishod
igranja kompjutorskih igara mogao biti realizacija sna Andra Bretona o istom nadrealistikom inu: elji za se nahrupi na ulicu s
pitoljem, bezumno pucajui (Galloway, 2006a: 104). Upravo to se
desilo, tvrde psiholozi, u sluaju masakra u koli Columbine 1999.
godine koji su poinili dva igraa FPS igara (first person shooter)
Duke Nukem i Doom.2 Moralna panika zbog mogueg fikcionalnog
1

U iroj upotrebi je i izraz video igre koji se odnosi na igre koje se

igraju na konzoli koristei video monitor, video igre su konzolne igre
(arkade) koje koriste kabinete za igranje (Pong, Space Invaders, Asteroids, Pac-Man, Donkey Kong, Street Fighter II, i dr.). Termin video igre
iskljuuje igre na osobnom raunalu. Kompjutorske igre su iri termin
koji ukljuuje sve digitalne medije: arkade, osobna raunala, kune
konzole (Sony, Nintendo, Atari, Sega), handheld igre (PSP), igre na
mobitelima, Internetu.
Jedan od njih, Eric Harris, je godinu dana prije zloina zapisao: To
e biti kao neredi u Los Angelesu, bombardiranje Oklahome, Drugi

186

Mediji i kultura

prijenosa proirila se na niz reprezentacija maloljetnikog nasilja.

Pokrenuta je sudska parnica protiv tvrtke Sony koja je objavila igru
Doom, osuen je i film Dnevnik jednog koarkaa (1995) u kojem Leonardo Di Caprio igra mladia koji sanja o kolskom masakru. ak
je i fantastian TV serijal Buffy ubojica vampira cenzuriran zbog
epizode u kojoj se na dan mature otvara drijelo pakla.
S druge strane, problem virtualnih svjetova artikulira se u gotovo
oprenim terminima. Psihologija je opisujui uinke igara koje prisiljavaju igrae da napuste svoje fiziko tijelo i realni svijet kooptirala
ovisniku retoriku (Cover, 2006). Pogotovo je to sluaj s analizama
tzv. mrenih igara uloga kao to su EverQuest, koji je zbog svojih
uinaka prozvan EverCrack, kao i igrama World of Warcraft, Ultima
Online.3 Problem virtualizacije nije dakle samo problem agresivnog
subjekta, ve i pasivnog narkotiziranog subjekta. Prvo predloen kao
ala, poremeaj ovisnosti o Internetu koji se odnosi na niz poremeaja, a koji ukljuuju i ovisnost o igranju kompjutorskih igara (Byun i
dr., 2008), u SAD se poeo lijeiti 2009. godine.4
I kritika teorija koja upozorava na virtualizaciju zbilje, problem
oblikuje oko paradoksalne dihotomije nasilja (dodue) tehnologije
i ovisnosti (subjekata) o tehnologiji, obliku narkotizacije subjekta.
Paul Virilio cyber-prostor naziva lanom aproksimacijom i degradiranom kopijom, zavodljivom supstitucijom zbilje, zakljuujui
kako ona djeluje prema pravilima koja su svojstvena narko-ekono-

svjetski rat, Duke i Doom, sve pomijeano zajedno elim ostaviti

trajan dojam na svijet. Harris ak nazvao i svoju samaricu Arlene,
prema liku iz igre Doom. U masakru je poginulo dvanaest uenika,
jedan profesor i mladii koji su zloin poinili.
Najee se za mrene igre uloga koristi kratica MMORPG (engl. massively multiplayer online role-playing game).
Internet Disorder Addiction se odnosi i na ovisnost o mrenoj pornografiji, kupovini, komunikaciji na drutvenim mreama i bloganje.
Terapeutsku metodu je utemeljila doktorica Kimberly S. Young, autorica popularne knjige Caught in the Net: How to Recognize the Signs of
Internet Addiction - and a Winning Strategy for Recovery (1998).

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

187

miji kapitalizma (Virilio, 1995). No istovremeno, Virilio smatra da

je virtualni okoli ista nesrea zbilje, oblik udesa specifian za postindustrijsko drutvo, koji je zamijenio sudare i eksplozije, kao nesree industrijskog doba. Cyber-doba oznaili su novi oblici nesrea
koje karakterizira fundamentalni gubitak orijentacije. (Virilio je bio
ukljuen u izgradnju muzeja nesrea koji bi omoguio studiranje nesrea koje su, kako tvrdi Virilio, upisane u svaku tehnologiju u trenutku njezina nastanka.) Virilio najavljuje veliku, nevienu nesreu
budunosti koja e biti posljedica nasilnog efekta cyber-prostora.
Pokuat emo sumirati probleme upisane u paradoks pasivnog/
aktivnog subjekta koje nalazimo u drutvenoj kritici kompjutorskih
igara u krilu psihologije, naratologije i kritike teorije. Prvi problem
je privid suludog vozaa ili privid sadraja. Ovaj privid onemoguava uvid u strukturu koja je odluna za oblikovanje igrajueg uitka.
Subjekt koji u igri Carmageddon (1997) igra ulogu suludog vozaa,
a ija je zadaa pregaziti to vie ljudi, u zbiljskom svijetu uglavnom
nije devijantan. Ta injenica zbunjuje psihologe i kritiare kompjutorskih igara koji obraaju panju na naraciju (suludog vozaa) i
grafiki realizam. Prva lekcija kompjutorskih igara zapravo je lekcija
medijskih studija koji od samih poetaka upozoravaju na vanost
analize strukture, materijalnog sloja medija. Drugi problem e adresirati razumijevanje pasivno/aktivnog subjekta i manipulaciju koja
proizlazi iz statusa popularne kulture. Igre se suoavaju s elitistikom
kritikom koja naglaava njihovu bezvrijednost i kritikom kako je rije o gubljenju vremena. I ove kritike se temelje uglavnom na analizi
prie, ali i na statusu virtualnog, naglaavanju da je rije o nestvarnim svjetovima. Elitistika kritika i kritika virtualnog inzistira na
problematinom sadraju koji oblikuje iskustvo igraa. No postavit
e se pitanje ne oblikuju li igre iskustvo igraa na nain koji je tipian za oblikovanje iskustava u suvremenom drutvu? Kvantifikacija
i kvalifikacija svakog poteza, algoritamski karakter igre postavit e se
kao obzor ire strukture osjeaja. Postavit e se problem privida suludog algoritma kojeg e se pokuati premostiti analizom algoritma
kao simptoma, a ne uzroka drutva kontrole.

188

Mediji i kultura

Privid suludog vozaa

Prvi problem je problem prepreke sadraja. Kritiari igara uglavnom
se bave njihovim sadrajem, zbog ega previaju vanost algoritma
za oblikovanje igre i iskustvo igranja.5 Pria (vonja i ubijanje na
ulicama) nije temelj uitka igre, niti uzrok moguih psiholokih poremeaja (ovisnosti ili nasilnog ponaanja). Strukturalno, ubojstvo u
igri Carmageddon (1997) vrlo je slino skupljanju lopti u platformskoj igri Giana Sisters (1987). Kao igrai ubijamo ljude u igri Carmageddon i to ubijanje izaziva ugodu zbog toga to algoritam kvantificira svaki potez igraa. Uitak kada Giana promijeni svoju frizuru
u irokezicu arkih boja vrlo je slian uitku stjecanja novog ivota
u nekoj pucaini ili bodovanju svakog ubijenog pjeaka za vrijeme
lude vonje u simulaciji Carmageddon. Simbolika identifikacija sa
sumanutim vozaem, iako stigmatizirana zbog nasilnog sadraja,
privlana je u svijetu odraslih, no ona nije bitno drugaija od kvantifikacije lopti koja se smatra djejom igrom.
Elaboracija strukture medija, upozorenje na privid sadraja,
prije svega lekcija je materijalnih medijskih studija koji od svojih
poetaka s Marshallom McLuhanom i transformativnom teorijom
upozoravaju kako struktura medija ima snaniji utjecaj na kulturu
i pojedince od medijskog sadraja. Ukoliko postoji transfer virtualnog svijeta u realni, taj transfer e prije biti transfer strukture, nego
medijskog sadraja, koji se upravo moe nazvati sonim komadom
mesa kojeg nosi lopov da bi odvratio panju psa uvara (McLuhan,
2008: 22). Ovaj prvenstveno medioloki zakljuak srodan je promiljanju onih psihologa koji su odbacili jednostavni biheviorizam koji
dominira u istraivanjima utjecaja kompjutorskih igara na strukturu
linosti. Neki psiholozi ukazali su na pogreku klasifikacije tjeskob5

Kritiari su skloni zakljuiti kako kompjutorske igre dovode do izrabljivanja pa ak i realnog nasilja. U tom kontekstu se tumai i nasilje u
Junoj Koreji, gdje se mjeseno biljei do stotinu osvetoljubivih napada koji su motivirani dogaajima u virtualnim svjetovima (Thompson
i Guest u Dovey i Kennedy 2006: 2).

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

189

nog ponaanja kao poremeaja ovisnosti o kompjutorskim igrama

ili Internetu. Devijantno ponaanje javlja se tek kao simptom neke
druge bolesti depresije ili tjeskobe (Byun, S., i dr., 2008), dok igre
ne mogu biti njegov jedini uzrok. Ovisnost o Internetu je slina poremeaju hranjenja, gdje je hrana samo simptom, no ne i uzrok psihike bolesti. Svako devijantno ponaanje uvijek je naueni i uvjebani odgovor i izvor sigurnosti subjekta. Na ovu je ulogu simptoma
upozoravao anti-psihijatar i foucaultovac Thomas Szasz, adresirajui
problem puno ire od problematinih subjekata. Szasz zakljuuje da
je problem i sam psihijatrijski nagon za klasifikacijom, jer je rije o
problematinoj praksi koja stigmatizira pojedinca.6
Na vanost algoritma u oblikovanju kompjutorske igre i iskustva
igranja prvi su put upozorili teoretiari kompjutorskih igara (Aarseth, 2001; Eskelinen, 2004, Juul, 2001; Juul, 2006; Bogost, 2006,
Galloway, 2006a; Wark, 2007; Manovich, 2001). Kompjutorske igre
su, zakljuuju ludolozi, algoritamske naracije, cybertekstovi kod kojih kd odreuje konanu izvedbu s obzirom na poteze igraa (Aarseth, 1997).7 Pria se gotovo suprotstavlja logici algoritma jer pa6

Slino problemu adiktomanije pristupa aktivistika skupina Critical

Art Ensemble, pitajui se nije li proizvodnja novih ovisnosti moan
oblik drutvene i medicinske kontrole (Critical Art Ensemble, 2001)?
Espen Aarseth je studijom Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature postavio temelje suvremene ludologije, a svoj e pristup kompjutorskim igrama Aarseth popularizirati i kroz asopis Game Studies
(http://www.gamestudies.org). Utemeljenje discipline nalazi svojevrsnu legitimaciju u sukobu izmeu naratologa koji su ve prouavali
kompjutorske igre i ludologa. Naelno, dok je naratologe zanimalo
istraivanje igara kao jedne od narativnih praksi koja nasljeuje film
i knjievnost, ludolozi su naglaavali pomicanje fokusa prema neovisnim mehanizmima igranja. Ipak ak su se i naratolozi koji su se
bavili prouavanjem igara slagali oko algoritamskog karaktera kompjutorskih igara. U konanici sukob naratologije i ludologije pokazao
se predimenzioniranim jer je rije o srodnim pristupima. Ukoliko je i
postojao, sukob je bio vie institucionalan nego teorijski. ivi sukob je
uistinu jo uvijek aktualan a odnosi se na sukob teorije kompjutor-

190

Mediji i kultura

sivni smo upravo u onim narativnim dijelovima igre, koje se naziva

umetnutim scenama. Iako obogauju narativ elaborirajui svijet igre
(likove, vrijeme i prostor radnje), umetnute scene igraa postavljaju
u pasivnu poziciju jer je prisiljen priu pratiti na nain filmskog gledatelja (Galloway, 2006a).
Iako se ini da skupljamo dijamante, vozimo automobile, upravljamo gradom preuzimajui ulogu gradonaelnika, mi zapravo internaliziramo logiku programa. Ted Friedman opisuje to uistinu inimo dok igramo igre:
Kompjutorske igre nas ue strukturirati misli preoblikuju nau percepciju tako to nas tjeraju da internaliziramo
logiku programa. Kako biste pobijedili ne moete jednostavno
initi to elite. Morate shvatiti to funkcionira unutar pravila
igre. Morate nauiti predviati posljedice svakog poteza i anticipirati odgovor kompjutora. Konano, vae odluke postaju
intuitivne, glatke i brze poput samih kompjutorskih makinacija. (Friedman, 2002)

Promatrajui sadraj, a zanemarujui strukturu igre, ne moemo

shvatiti niti razloge zbog kojih igrai uivaju u igri. Friedman upozoskih igara i drutvene kritike igara kao slabih naracija, koji najee
proizlazi iz temeljno naratolokih kriterija, analize prie.
Ludologija nasljeuje i antropologiju igara, no takoer naglaavajui
razlike. Johan Huizinga je igre nazvao maginim krugom definiranim
strukturom pravila koja odvajaju svijet igre od realnog svijeta (Huizinga, 1992). Pobijediti u igri znai slijediti pravila. No kompjutorskim
igrama se moe i slobodno lutati, ne djelujui prema pravilima, zbog
ega Henry Jenkins naziva igre prostornim priama. Roger Caillois
ponudio je detaljnije razlikovanje igara prema vrsti, u rasponu od paedie aktivnosti koja nije odreena pravilima do ludusa, sistema formaliziranih pravila kao u ahu ili nogometu (Caillois, 2001). Prema
Cailloisovoj klasifikaciji, kompjutorske igre bi se nale negdje izmeu
jer one nisu niti formalizirani skup pravila, niti potpuno slobodno kretanje prostorom.

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

191

rava na ono to inimo dok igramo igru i na odnos prie i algoritma.

Algoritam, zapravo, djeluje bez razumijevanja domene, bez prie. To
je, slikovito tumai Jesper Juul, razlika izmeu tvrdnje lopta je izvan
igre kad je predaleko i algoritamski formulirane tvrdnje lopta je
izvan igre kada prijee bijelu liniju iscrtanu na travi (Juul, 2005).
Ovo tumaenje algoritamskih funkcija, koje moraju biti promatrane izvan fikcionalnog konteksta, namee nam jedan drugaiji nain razumijevanja prie i njezine zadae u oblikovanju igre. Zadaa
narativnog konteksta, prije svega je zadaa maskiranja rada algoritma. Dok razmiljamo o sadraju igre razmiljamo o narativnom
kontekstu, vonji po ulicama i ubijanju (Carmageddon), upravljanju
gradom (Sim City), fantastinom svijetu mrtvih (Grim Fandango),
itd. Naracija je vana jer kontekstualizira djelovanje, no za vrijeme
igre igra ini upravo ono na to je upozorio Friedman, internalizira
strojnu, matematiku, algoritamsku logiku igre. Ta je logika temelj
strukture igre i izvor uitka, no to je nemogue otkriti bez dekontekstualizacije prie. Narativni svjetovi oblikuju algoritam u ljudsko iskustvo, no da bismo razumjeli to inimo trebamo promotriti
strukturu tog djelovanja. Krajnje ogoljivanje tog strojnog jezika, dekontekstualizacija naracije dovela bi nas do kda igre.
Upravo to i ini umjetnika igra Stewarta Hogartha The Naked
Game (2008) koja je izloila algoritam jednostavne igre Pong (1972).
Igra moe intervenirati u kod, a rezultati su vidljivi u ivo (uklanjanjem dijela koda igra ostaje bez ploice ili lopte, ili se distorzira
njezin ritam i sl.). The Naked Game ima dva cilja, osim ukazivanja
na procese koji su odgovorni za ono to u konanici promatramo
kao djelatne inove igraa (udaranje loptice, bodovanje poteza, pomicanje ploice, ritam igre, grafiki izgled, itd.), igra nas upozorava
da se u svojoj najradikalnijoj dekontekstualizaciji jezik igre ukazuje
kao jezik stroja. Da bismo se smijali algoritamskim alama, morali
bismo, poput glavnog lika u filmu Matrica, moi itati programski
kod kao prirodni jezik. No kako veina to nije sposobna, internalizacija se zbiva uz pomo narativne kontekstualizacije koja ima funkciju
emulatora, prevoditelja strojnog jezika u ljudski. (Jedan oblik stroj-

192

Mediji i kultura

Slika 19: The Naked Game (2008)

nih ala nalazimo u opskurnom pjesnikom anru, programerskoj

poeziji, koja je devedesetih nastajala na temelju prirodnih jezika i
jezika koda.)8
8

Programski jezici poput C-a, COBOL-a i Perla smatrali su se pogodnijima za pisanje poezije od drugih, uglavnom zbog sintakse koja je omoguavala da se vie stvari kae na vie naina. Prvi Perl haiku napisao
je Larry Wall 1990. godine. Pjesma Jo jedan Perl haker nastala je kao
izvedenica programa za generiranje potpisa. Pjesma u originalu glasi:
print STDOUT q
Just another Perl hacker,
unless $spring
Ovu funkciju koda elaborirao je Donald Knuth, u studiji Knjievno
programiranje u kojoj tumai: Programiranje je najbolje shvatiti kao
proces stvaranja knjievnih djela. Knjievnost programerskog anra
izvode strojevi, ali to nije njezina osnovna svrha. Kompjutorski pro-

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

193

Kritiari igara, pogotovo nasilnih i imerzivnih igara, esto istiu

kako je opasnost prijenosa ozbiljnija jer igra sudjeluje u nasilju, dok
ga filmski gledatelj tek promatra. Igra ivi u fantastinom svijetu,
dok gledatelj tek pasivno konzumira jedan takav svijet. Ova opservacija se temelji na dvije pretpostavke. Prva je pretpostavka priroda
interakcije, gdje se mehaniko pomicanje kursora smatra sudjelovanjem, dok se kognitivno sudjelovanje zanemaruje. Druga je pretpostavka o slobodnom djelovanju igraa takoer pogrena. Igre nude
zapravo krajnje ogranienu interakciju igraa i svijeta igre, korisnika i softvera. Prvi problem je problem koji se najsnanije odraava
u terminu interaktivnost koji je jedan od nekoliko problematinih
termina s kojima se suoila teorija novih medija (ostali su sudjelovanje, hipertekstualnost, otvorenost, i sl.), a o emu je ve bilo rije
u uvodnom dijelu. Igra naravno nije pasivan u interakciji s igrom
nemogue je neaktivno igranje, jer se od korisnika zahtijeva kinetiko pomicanje ruke i kursora, no stupanj slobode igraa pogreno se
povezuje s mehanikim djelovanjem, dok je zanemareno mentalno
sudjelovanje. Ako su kompjutorske igre interaktivne, koje igre nisu
interaktivne?, upitao se Espen Aarseth.9
Takvo je shvaanje pogreno ne samo zbog vrednovanja mehanikog sudjelovanja, ve i zbog toga to algoritam de facto omoguava subjektima da komuniciraju s programom na jedan vrlo ogranien, protokolaran nain. Igrajui igre svjesni smo da neke stvari
u igri ne moemo uiniti, a ukoliko nismo svjesni, program e nas

grami koji su istinski lijepi, korisni i isplativi, moraju biti i ljudima

itljivi.
Aarseth pie o znaenju ovog termina koji se esto koristi i u promociji
igara, tekstova, mrenih stranica, novina (pa ak i interaktivnih kua!)
kao ire kulturalne pojave koja implicira demokratizaciju uloge konzumenta (1997: 41-51). Mehaniko sudjelovanje pod terminom interaktivnosti poinje se shvaati kao vrijednosna kategorija (djeca/igrai
u igrama sudjeluju, dok filmove gledaju). No istovremeno i negativna
kritika (djeca sudjeluju u nasilju) poiva upravo na premisi o promijenjenoj poziciji igraa.

194

Mediji i kultura

upozoriti.10 Kompjutorski likovi, pie Lev Manovich, mogu pokazivati inteligenciju i vjetine samo zato to iznimno ograniavaju mogunost nae interakcije s njima (Manovich, 2001: 54). The Naked
Game je umjetniki projekt koji svoju poetiku gradi na algoritamskom ogranienju. Unato ope prihvaenom mitologemu slobodne
interakcije igre su visoko strukturirani narativi koji uitak pruaju ne
zbog slobode igraa. Uitak igranja interaktivnih igara proistjee iz
gotovo suprotnog doivljaja suspenzije moguih poteza, ogranienja
koja moramo savladati ukoliko elimo pobijediti u igri.11
Svijetom kompjutorske igre ravna generator igre (game engine).
Postoje dva naina razumijevanja odnosa prie i algoritamskog
generatora. S jedne strane, generator moemo shvatiti kao algoritamsku strukturu koja omoguava da narativna kontekstualizacija
djeluje prirodno, da nam se ini kako se u igri moemo slobodno
kretati i djelovati. Algoritam pokree likove, objekte, grafiku, po10

11

U ranim tekstualnim avanturama esto je program upozoravao igraa

kako time nita nee uiniti referirajui se na igraev potez koji je
besmislen u kontekstu algoritma. Primjerice u igri Half Life 2 (2004)
ukoliko igra odlui ubiti nekog od kljunih likova, avatar e spustiti
svoje oruje, inei upravo ono to igra ne eli. Ove algoritamske restrikcije, koje se odraavaju na sadraj, neki su dizajneri kritizirali, jer
je oito kako u ranim igrama ovakve programske restrikcije unitavaju iluziju. Neki smatraju kako je potrebno i po cijenu apsurda u igri,
omoguiti sve poteze (pa i besmislene) kako bi poveali osjeaj uronjenosti i odgovornosti igraa za vlastite poteze. (Primjerice Corvus
Verb Restriction vs Immersion, blog Semionauts Notebook, 2. rujna
2008., URL: http://corvus.zakelro.com/2008/09/verb-restriction-vsimmersion/)
Espen Aarseth (1997) je zauen iznenaujue rijetkim pokuajima
definiranja interaktivnosti. Peter Bgh Andersen (1990) ponudio je
jednu semiotiku definiciju: Interaktivno djelo je djelo u kojem itatelj moe fiziki promijeniti diskurs.... Drugu, drutvenu definiciju,
daje Andrew Lippman. Interakcija je za Lippmana obostrana i simultana aktivnost oba participanta, koji obino djeluju prema nekom cilju, ali ne nuno.

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

195

teze kompjutora i odreuje ishode igraevih poteza. No s druge,

kreiranje igre moemo promatrati kao narativnu kontekstualizaciju jednog generatorskog programa. Generatori za Doom i Quake
su proizveli itavu seriju nastavaka i klonova koji su u konanici i
utemeljili anr pucaina u prvom licu (FPS, first person shooter).
Koristei isti generator dizajneri mijenjaju dizajn svijeta (grafiku,
likove, oruje, izglede nivoa, itd.), dok osnovne pretpostavke poput
perspektive, koritenja inventorija, mogunosti kretanja, ostaju iste.
Drugim rijeima, subjektivna perspektiva kamere i igraevo oruje
koje se pojavljuje u donjem desnom uglu ekrana, koje kritiari naturaliziraju kao loginu vezu kompjutorskih igara i jedne specifine
perspektive i grafike, zapravo je artificijelna. Veza perspektive i narativa ni po emu nije prirodna, dapae, kako je upozorio Alexander R. Galloway, ona potjee iz filma, a mogli bismo dodati kako
njezina popularnost proizlazi iz narativne kontekstualizacije jednog
uspjenog programa.12 Ukratko, umjesto da algoritamsku igru promatramo kao priu, priu moemo promatrati kao realizaciju jednog algoritma, narativnu elaboraciju koja moe bolje ili loije prikriti algoritamsku artificijelnost.
Privid suludog vozaa, privid je sadraja koji nam ne doputa da
shvatimo vanost algoritma koji je odgovoran i za simbolike mandate koje preuzimamo igrajui igru Carmageddon. Ovaj je privid postaje jasniji ukoliko panju usmjerimo na igre koje nemaju priu ili
iji su narativni svjetovi tek naznaeni. Obino se konceptualne igre
poput igara Tetris ili Pong smjeta negdje na rub taksonomije, no
upravo te igre koje odstupaju od kanona ukazuju na temeljne strukturalne karakteristike svih igara. Dok veina avantura, igara uloga
(RPG) i pucaina u prvom licu (FPS) kontekstualiziraju algoritam
unutar nekog fikcionalnog svijeta, Tetris i Pong su igre gole, ne-kontekstualizirane strukture. U ovim igrama skupljamo bodove. Svaki
12

Alexander R. Galloway (2006a) saeo je povijest ovog anra, zakljuujui kako su ove igre naslijedile subjektivni kadar iz povijesti filma,
dok su i same utjecale na neke filmove (Strange Days, Matrix, Dancer
in the Dark).

196

Mediji i kultura

na in trenutano se kvantificira. Moda djelatni inovi u igrama

poput Grim Fandango (1998), Brothers in Arms (2005) ili World of
Warcraft (2004) djeluju smisleno unutar narativno elaboriranog
svijeta igre, no ono to inimo je slino manipulaciji pravokutnicima u Tetrisu. U igri je svaka akcija samo sredstvo do cilja (Wark,
2007: 9). Uitak proizlazi iz trenutne kvantifikacije svake akcije, kao
to je to skupljanje lopti u platformskoj igri Giana Sisters (1987) ili
skupljanje gljiva u Super Mario Brothers (1985). Kada bi naracija ili
grafiki realizam igara bili oni elementi koji su kljuni u procesu mijenjanja igraa, prijenosa vrijednosti iz fikcionalnog u realni svijet,
kako bismo protumaili ovisnost o konceptualnim igrama koje nikako ili vrlo rudimentarno elaboriraju fikcionalni svijet, no jo uvijek
uspjeno regrutiraju mnoge igrae?
Umjetnike igre koje propituju ulogu suelja kao posrednika izmeu algoritma i prie jo su jasnije upozorile na privid suludog
vozaa. Odvajajui sadraj (nasilje) od forme (algoritma) ove su
igre uputile na kompleksne probleme interpretacije. Igra Franca
Cadeta Sweet Pad (2004) omoguila je igranje jedne vrlo agresivne
igre Quake 3 Arena na potpuno neoekivani nain milujui glatku kuglu. Igra pokree avatara, cilja metu i puca u nju. Oprezni
i njeni pokreti koji miluju kuglu jedini su nain da igra upuca
svojeg neprijatelja. Na slian nain nasilnu igru Tekken izvodi Massage me (Perner-Wilson/Satomi, 2007) igra koja od igraa oekuje
da masiraju svoje partnere kako bi zadali udarce protivnicima u igri
i skupili bodove.
To da uitak igre tek djelomino ovisi o njezinom sadraju, moe
se primijetiti ak i ako promatramo djelovanje igraa unutar narativno elaboriranih svjetova. Igra i u tim igrama esto moe zanemariti sadraj, ukoliko slijedi algoritamsku logiku igre. U tom smislu
promatranje djece dok igraju moe biti zanimljivo jer se postavlja
pitanje kako je mogue da osmogodinji djeak razumije trinoekonomsku logiku i zakljuuje da je ako elimo razviti industrijsku
zonu u igri Sim City, potrebno sniziti poreze na industrijsku proizvodnju (Johnson, 2005)? Izgleda da djeak ne razumije sadraj

Slika 20: Sweet Pad (2004)

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

197

198

Mediji i kultura

Slika 21: Massage me (2007)

(naela ekonomije), ve upravo provodi internalizaciju logike programa otkrivajui uzrono-posljedinu vezu izmeu smanjivanja
jednog parametra i proporcionalnog poveavanja drugog.
Kod savrenog beavnog spoja, a to je ono emu tekstovi popularne kulture tee, mogunost da primijetimo artificijelnost teksta kao
medija je minimalna jer se algoritamska, cyber-tekstualna priroda
nastoji maskirati kako bi se igra odvijala to vie prema logici fikcionalnog svijeta koji simulira. Ako algoritma postajemo svjesni, znai
da postoji greka ili neka neloginost u svijetu igre koja nam kvari
uitak igranja. Postoje i trenuci meta-narativnosti, svjesne intervencije dizajnera igre koje unitavaju iluziju u popularnim igrama, no
to su ee narativni, nego algoritamski momenti. Takvi su primjerice auto-referencijalni trenuci koje moemo nai i u nekim popularnim igrama. U igri Max Payne (2001) zbiva se ono to Alexander R. Galloway naziva Mantis trenutkom (Galloway, 2006a: 34).
Glavnom liku Maxu autori otkrivaju da se nalazi u kompjutorskoj
igri.13 No postoje trenuci i u popularnim igrama kada postajemo
13

Izraz Mantis trenutak dolazi od lika Psycho Mantis iz igre Metal Gear
Solid (1998) koja se referira na druge igre koje je igra igrao (program
skenira dokumente konzolne memorijske kartice).

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

199

svjesni njihove strukturalne artificijelnosti. To su trenuci kada neka

programska greka ili neloginost u svijetu igre ukae na njezinu artificijelnost. Kada se u igri suoimo s algoritmom umjesto naratemom ukazuje nam se mehanizam igre. I za vrijeme beavne izvedbe
postoje pogreke u programu, sporo uitavanje igre, pad sustava. Ti
inovi onemoguavanja, kako ih naziva Alexander R. Galloway,
su greke u programu iji su uzroci izvan narativnog svijeta igre
(Galloway, 2006a). Huizinga je pisao o prekriteljima igre (1992:
18), to su u klasinim igrama varalice koji ometaju iluziju, kvare igru.
Algoritamske naracije tee postizanju beavnog spoja prie i njezina
algoritma. No dok popularne kompjutorske igre tee transparentnosti, postoji i druga vrsta igara. To su igre koje su gotovo u potpunosti prekriteljske, igre Mantis poetike. Umjetnike igre svoju poetiku
temelje na onome to je za popularnu igru strukturalna pogreka,
autoreferencijalnosti i netransparentnosti medija.
Stoga je prije nego to prijeemo na drugi previd, onaj suludog
algoritma, pravi trenutak da se obratimo problemu komodifikacije
igara. Drutveni status igara je usko povezan s previdom sadraja, no
rije je i o irem problemu razumijevanja razlike visoke i popularne
kulture. To je razlika koja se najee promatra kao razlika izmeu,
u Kantovoj terminologiji, estetike bezinteresnog svianja i estetike
koja svoju svrhu nalazi u profitu. Kompjutorske igre nas potiu na
drugaiju definiciju popularnog, koja se ne temelji na drutvenom
kontekstu, ve na tekstu.
Visoko/popularno
Uobiajeno je da se kompjutorske igre smatraju popularnom
kulturom, proizvodom industrije zabave i zbog toga vie-manje
kognitivno i umjetniki bezvrijednim proizvodom.14 No distinkci14

Igre nikad nee dosei vrijednost romana, esta je primjedba koju je

iznio i Roger Ebert, jedan od najpriznatijih svjetskih filmskih kritiara.

200

Mediji i kultura

ja vrste (roman i film s jedne strane, a kompjutorska igra s druge)

temeljena je na sukobu modernistike, devetnaestostoljetne paradigme kulture i postindustrijske kulture koja od avangarde na ovamo
plee na toj granici, inei je propusnom i nejasnom. itava kultura
umjetnikih igara dovodi u pitanje tezu kako je jaz izmeu igara i
postmodernistike knjievnosti nepremostiv. Zapravo, dublji je jaz
izmeu umjetnikih kompjutorskih igara i popularnih igara, nego
izmeu igara i postmodernistikog romana. Umjetnike igre, poput
The Naked Game koje ukazuju na svoju artificijelnost, koriste tehniku koja se u teoriji knjievnosti naziva metafikcijom. Metafikcija je
vrsta fikcije koja otkriva fikcionalnu iluziju referirajui se na proces,
tehniku i samu djelatnost pisanja. Primjerice Italo Calvino u romanu
Ako jedne zimske noi neki putnik... pripovijeda priu o itateljevim
avanturama itanja romana Itala Calvina. Calvino ne pria priu, ve
tematizira sam in pisanja i itanja gradei roman na meta-sloju koji
je inae u prii naturaliziran.
Slinu dihotomiju poput one izmeu popularnog romana, koji
pria priu, i postmodernistikog romana koji pria priu o prianju prie, nalazimo u razlici umjetnikih i popularnih igara. Ipak,
kako se podrazumijeva da su kompjutorske igre popularna kultura
par excellence, tako se zapravo ne primjeuje kako se i neke kompjutorske igre prema svojem materijalu (tekstu u najirem strukturalistikom znaenju) mogu odnositi upravo na nain na koji se visoka
kultura danas obraa popularnoj, nain na koji postmodernizam
ukazuje na tvorbenost romaneskne prie. Ono to moemo otkriti
promatrajui razliku visoke i popularne kulture je manje razlika u
njihovoj prii, pa i svrsi (profitu ili bezinteresnom svianju), a vie
razlika u tehnici, ili najire shvaenoj tekstualnosti, odnosu naracije i
strukture, ili algoritma u sluaju kompjutorskih igara.
Ebertu se ini da je razlog tomu sama priroda medija koja spreava
[igre] da se odmaknu od zanatstva... i steknu status umjetnosti. Kako
kompjutorske igre narativno ne doseu vrijednost umjetnikih djela,
ini se kako igranje igre jednostavno predstavljaju gubitak... vrijednih
sati koje bismo mogli koristiti pametnije (prema Choi, 2005).

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

201

Ovu je distinkciju, razliku u tekstualnosti izmeu visoke i popularne kulture, uveo teoretiar kulturalnih studija Anthony Easthope
itajui modernistike i popularne romane. Razlika izmeu modernistikog romana Josepha Conrada Srce tame i popularnog romana
Edgara Ricea Burroughsa Tarzan meu majmunima Anthony Easthope (2006) ne promatra kao razliku sadraja ve razliku u tekstualnosti. Na razini sadraja ovi su tekstovi zapravo slini. Oba teksta
se obraaju mukoj kulturi; okvir radnje je pustolovina u Africi; a
oba se bave pitanjem kolonijalizma (Easthope, 2006: 227-228). No
ukoliko je Conradov tekst apstraktan, sloen, konotativan, Tarzan
meu majmunima je konkretan, denotativan. Srce tame je djelo koje
je refleksivno, dok je na razini radnje oskudno. S druge strane Tarzan
je ista ekspresija, sve je u slubi radnje.15
Jezik (popularne knjievnosti, filma) i medij (popularnih igara)
ne upozoravaju na sebe same, ve su usmjereni na ekspresiju, gestu i
fiziku radnju, neverbalne znakove, dok modernistiki roman i umjetnike igre nude kontemplaciju i neizvjesnost diskursa. Piui o melodrami, Mary Ann Doane je upozorila kako ta djela pokazuju elju
za transparentnou (Doane 1988: 71, prema Easthope, 2006: 235).
Na isti nain popularne kompjutorske igre izmeu dijegeze i mimeze, biraju mimezu, pokazivanje umjesto kazivanja. Naravno, postoje
razlike izmeu igara, pogotovo izmeu avantura koje Alexander R.
Galloway zbog razgranate prie naziva dijegetinim igrama i FPS-ova
i simulacija kao nedijegetinih igara (2006a). No i jedne i druge u
odnosu na narativne umjetnike vrste pokazuju istu elju za transparentnou, a ne problematizacijom jezika i medija. Postoji ipak jedna
razlika izmeu popularnih romana i igara, a ta je da igre osim je15

U Tarzanu lik ne predstavlja takve probleme jer sama pripovijest za

njih ostavlja vrlo malo prostora Tarzan se boji svojih neprijatelja i
bori se protiv njih, a voli svoje prijatelje... Motivacija je eksplicitna i
nimalo problematina. Panja se ionako koncentrira oko nasilne i
dramatine fizike radnje Ti se dogaaji uvelike ponavljaju (Tarzan
ubija lava, Tarzan ubija seljaka, Tarzan ubija majmuna, itd.). Vrlo je
malo dijaloga, a kad ga i ima, veinom je u slubi radnje. (2006: 230)

202

Mediji i kultura

zika barataju i medijem, generatorom igre. Ukoliko izraz medij, ne

shvatimo u irem znaenju, kao izraajno sredstvo autora, ve u uem
tehnolokom smislu, kompjutorske igre se razlikuju od popularnih
romana jer one djelovanje, ekspresiju i akciju ne oblikuju samo narativno, ve i algoritamski. Transparentnost se kod igara pojavljuje prije
svega kao transparentnost medija. Neto slino zapravo nalazimo i u
knjievnosti. Elaborirajui poetiku elektronike literature N. Katherine Hayles zakljuuje kako medij uvijek sudjeluje u kreiranju znaenja
(2002). Hayles analizira umjetnika knjievna djela koja inzistiraju na
elaboraciji medija kao forme i naziva ih tehnotekstovima. Tehnotekstovi poput Apollinaireovih Kaligrama, Mallarmove poeme Baene
kocke, ili Queneauovih Sto tisua milijardi pjesama od materijala ine
svoju poetiku, no ne ouavaju samo jezik ve i medij.
U studiji Half-Real Jesper Juul tvrdi kako je teko zamisliti traginu
video igru, primjerice igru Hamlet, jer takva igra ne bi imala uvjerljiv
cilj, zbog ega publika ne bi bila motivirana ostvariti ga. Zamislite
igru Hamlet, predlae Juul, tvoj otac je ubijen, s mnogo napora ne
uspijeva ga osvetiti, te umire besmislenom smru (2005: 167). No
Hamlet je upravo odlian primjer, jer takva igra i postoji, a objavio ju
je 2010. godine nezavisni izdava. Hamlet, or The Last Game Without
MMORPG Features, shaders and Product Placement (2010) je avantura koja parodira igre koje nastaju na temelju drugih tekstova, a u
kojima se pojavljuju likovi kojih nema u predlocima. Ukoliko bismo
igru usporedili s dramom bilo bi oito da izostaje Shakespeareova
tekstualnost. Hamlet, drama koju se naziva vjebom iz retorike, u igri
je adaptirana samo na razini zapleta. Pria u kompjutorskoj igri, je
esto intertekstualna, ne originalna ve referentna. Pria i likovi esto predstavljaju samo narativni okvir. [U video igri] likovi igraju
minimalnu ulogu, oni su neto malo vie od kursora koji posreduje
igraev odnos prema svijetu igre (Fuller i Jenkins, 1995). Identifikacija se zbiva ne samo na razini prie ve prie i algoritma, jer je pria
uobliena kako bi potaknula djelatne inove poteze igraa. Umjetnike ili konceptualne igre, takoer, nekad nemaju neki uvjerljiv cilj,
one znaju biti tek elaboracija metafore. Petominutna igra Passage

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

203

Slika 22: Hamlet, or The Last Game Without MMORPG Features, shaders and Product Placement (2010)

(2007) Jasona Rohrera kojom se kreemo jednostavnim pikseliziranim krajolikom uz pomo avatara pred igraa postavlja samo dva
cilja: oeniti se i umrijeti. Djelo se oslanja na konvencije igara koje
se nazivaju scrolling games (igara iji se prostori igre odmataju poput
svitaka), poetino razlaui metaforu ivota kao igre.
Razvoj popularnih igara moemo pratiti kao dosezanje stanja beavnog spoja, transparentnosti kojoj je cilj da se materijalni sloj igre,
njezin algoritam i pria beavno spoje. Igrajui novije igre sve manje
smo svjesni algoritma. U ranim tekstualnim i grafikim avanturama
jednostavno ste morali obaviti sve zadatke, a ponekad je to znailo
besmislen manualni rad, ponavljanje iste akcije gotovo na isti nain,
sve dok se ne prikupi dovoljno predmeta ili otkrije prava kombinacija. Ako promatramo povijest igara, uoit emo kako je ona povijest maskiranja, kontekstualizacije algoritma. Jesper Juul primjeuje
kako arkadne igre povijesno daju igraima tri ivota prije nego to
igra zavri (2005). Ipak nitko se ne pita zbog ega Super Mario ima

204

Mediji i kultura

Slika 23: Passage (2007)

tri ivota? Igre su uistinu nekoherentni svjetovi, zakljuuje Juul, jer

su to svjetovi o kojima puno toga ne znamo. Rane tekstualne, a zatim
grafike avanture postavljale su pred igrae zadae poput skupljanja
ili rjeavanja zadataka odreenim slijedom koji nije uvijek imao narativno opravdanje. Primjerice maevanje rimovanim uvredama u
izvrsnoj grafikoj avanturi The Curse of Monkey Island (1997) moe
biti gotovo mehaniki izvedeno. Zadaa je pobijediti gusara rimujui
svaku njegovu rimovanu uvredu, no pri tome nije potrebno imati
dublji uvid u prozodiju, ve je dovoljno odabrati pravi odgovor, to
se moe initi gotovo automatski, bez sluanja gusarovih stihova, dovoljno je upamtiti mjesto reenice na ekranu.
Noviji generatori jo uvijek ne trae od igraa razumijevanje
prozodije, no problem se sve rjee rjeava automatski, bez uvida u
priu, narativnu strukturu teksta, zbog ega raste i kognitivna kompleksnost. U igri Grand Theft Auto Liberty City (2005) neuspjeno
obaviti misiju znai zavriti u zatvoru. Ipak, do te toke igra svaki
puta moe doi na drugi nain, to ovo uestalo posjeivanje zatvora
ini naratemom koji se ini loginim. (Pored naravno vrlo uspjeno
odabranog motiva i na razini alegorije ivot mafijaa.) GTA je igra
koja svoju imerzivnost zahvaljuje generatoru koji, uz vjetu naraciju
nudi transparentnost.
Nije li i razlika izmeu popularnog i umjetnikog filma zapravo
razlika u tekstualnosti? Razlika je to izmeu onih filmova koji tee
beavnom spoju naracije i izvedbe, i drugih koji su tehnotekstovi jer
tee netransparentnosti i tematiziranju same strukture, tvorbenosti naracije? Razlika izmeu filmova Kill Bill (2003) i U zmajevom

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

205

gnijezdu (1973) nije sadrajna, ve tekstualna jer kada U zmajevom

gnijezdu eli biti transparentan, Kill Bill inzistira na materijalu koji
tretira kao sadraj, inei od klieja poetiku. Kill Bill je interpretacija,
a ne inaica und filma koja ouuje sve mehanizme unda, poetizirajui nasilje svojim dugim kadrovima.
Postmodernom kulturom se smatra ona kultura koja vie ne prepoznaje razliku izmeu visoke i popularne kulture, kako tvrdi John
Storey u studiji Cultural Theory and Popular Culture (2006: 9). Zbog
toga su teorija knjievnosti i filma proirile svoje polje prouavanja
na djela popularne kulture. Lekcija popularne kulture danas se interpretira ili kao lekcija degradacije umjetnosti, robovanju umjetnosti profitu, ili se proirenje kanona interpretira kao ideja kako je sve
umjetnost. U tom drugom smjeru cilja i Henry Jenkins tvrdei da su
kompjutorske igre umjetniki rod za digitalnu eru (Jenkins, 2000).
Popularna kultura se promatra kao ona koja je dekonstruirala kanon,
otvorila ga za nove, ire definirane drutvene prakse. Ali ako je razlika visoke kulture koja svoju svrhu nalazi u umjetnikom izraaju
i kulture koja svoju svrhu nalazi u profitu samo provizorna, nije li
popularna kultura tada uinila oitom injenicu da su i ekonomski
uvjeti proizvodnje uvijek nedjeljivi od umjetnosti, te da je umjetnost
vrlo teko misliti izvan nekih ekonomskih odnosa? Ukoliko igre
nazovemo umjetnou, kako je to uinio Henry Jenkins, moemo i
umjetnost nazvati kapitalistikom igrom.
Algoritamske naracije kao igre drutva kontrole.
Lekcija suludog algoritma
Druga lekcija, ona suludog algoritma, upozorenje je da postoji
slinost izmeu algoritamskih naracija i drutva. U igri Sim City ini
se da u ulozi gradonaelnika-urbaniste gradimo ceste, vodovode,
kanalizacije, nebodere, kue, brinemo se za razvoj industrije, demografije, ekonomije i kulture. Ukoliko zanemarimo neku od potreba
grada, algoritam poinje generirati problematine situacije (trajkovi

206

Mediji i kultura

radnika, poari, itd.). No ono to uistinu inimo jest da savladavamo problem na nain koji nalikuje praksama uobiajenim u korporacijama koje svoje budue zaposlenike odabiru upravo stavljajui
kandidate u situaciju bombardiranja zadacima pri emu oni moraju
razloiti prioritete.
Zbog prepreke sadraja (pitanja koji je smisao skupljanja virtualnih dijamanata?) igranje kompjutorskih igara danas se vie-manje
smatra gubljenjem vremena. No igranje kompjutorskih igara smisleno je u okviru algoritamskog svijeta igre u kojem je svaki potez
igraa kvantificiran i kvalificiran. Kompjutorske igre reflektiraju
jednu ekonomsko-drutvenu matricu, upravo kako i igra Monopoly
odgovara jednoj strukturi osjeaja. McKenzie Wark u studiji Gamer
Theory (2007) iznosi ideju da algoritam kao temeljnu strukturu igre
valja promatrati i kao alegoritam, alegoriju drutva u ijim temeljima
djeluju algoritamski odnosi. Igraa danas moemo nazvati arheologom Peine jer ivot je danas organiziran kao igra, gdje svako
djelovanje znai pobjedu ili poraz (engl. win-lose). Posao postaje
utrka, a ekonomija kockarnica, zakljuuje Wark (2007: 9).
Baratanje podacima, brza reakcija na podraaj, refleksivno uenje i vjetinama usmjereno uenje nisu samo naini savladavanja
problema u igri, ve refleksije menaderskog stila drutva kontrole.
U menaderskoj igri Virtual Leader nema potrebe da igra duboko
promilja svijet igre. Ono to igra mora uiniti jest: istraiti virtualni svijet, stvoriti neke pretpostavke o tom svijetu, [a zatim] istraiti
taj svijet [ponovo] imajui na umu stvorene hipoteze i konano prihvatiti ili propitati svoju osnovnu hipotezu (Gee, 2003: 90). Igra se
temelji na procesu refleksivnog uenja (istraivanje, hipoteziranje,
novo istraivanje i ponovno promiljanje) koje je usmjereno na savladavanje vjetina, trening koji daje trenutne rezultate.
Kompjutorske igre nastaju na temelju jedne drutveno-ekonomske matrice, ekonomije informacijskog kapitalizma, strukture rada i
menaderskog stila obrazovanja koje je opisao Gilles Deleuze (1990).
Obrazovni proces u drutvu kontrole nalikuje na uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici u kakvoj korporaciji, zbog ega nije neoekivano

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

207

da i igre oblikuju iskustva prema modelu treninga podraaj-odgovor.

Znaaj i uitak igranja kompjutorskih igara koji proizlazi iz kvantifikacije svakog poteza, iri je od utjecaja algoritma. Veina onih koji
igraju igre nee doivjeti transfer, prijenos vrijednosti i stavova suludog vozaa, postati nasilni ili dezorijentirani, no to ne znai kako
igrai igrajui kompjutorske igre nee biti pod utjecajem, no to nije
utjecaj kompjutorskih igara, ve ire drutvene matrice.
U jednoj transformativno-tehnolokoj perspektivi koja uvaava
vanost strukture, moglo bi se radikalizirati lekciju suludog algoritma i zakljuiti kako na Erica Harrisa i Dylana Klebolda na ubojstva nije potaknuo nasilan sadraj i realistina grafika igara Doom i
Duke Nukem, nego njihova algoritamska struktura. Psiholozi koji su
psihopatologiju ubojica povezali s nasilnim sadrajem i realistinom
grafikom igara, vie bi dokaza o transformativnim uincima igara
prikupili promatrajui njihovu algoritamsku strukturu. Kvantifikacija svakog poteza u temelju je drutva kontrole, zbog ega ona
nalikuje pritiscima vjetinama-usmjerenog obrazovanja kojima su i
ovi mladii bili izloeni. Najkrvaviji masakr u modernoj amerikoj
povijesti dogodio se 2007. godine na sveuilitu Virginia Tech gdje
je Seung-Hui Cho ubio 32 osobe. Cho je bio uenik koji je oboavao
igrati Sonic the Hedgehod (1991), arkadnu igru u kojoj simpatini
plavi je skuplja prstenove, kotrljajui se i skaui po platformama.
Iako narativno i grafiki to nije krvava igra, ona nije nita nevinija
od pucaina u prvom licu, barem kada je rije o algoritamskoj strukturi i kvantifikaciji iskustva.
No, kao i s determinizmom sadraja (pojednostavljenjem koje
sadraj i realistinu grafiku promatra kao uzroke prijenosa stavova i
vrijednosti iz virtualnog u realno), ni algoritam ne moemo promatrati kao uzrok nasilnog ponaanja. Slinost izmeu strukturiranja
iskustva u svjetovima igre ne moemo jednostavno pripisati strukturi igre. Ako uope moemo interpretirati razloge zbog kojih kompjutorske igre jesu popularan oblik zabave u kasnom kapitalizmu,
ako postoji neka lekcija kompjutorskih igara, tada bi to bila lekcija
algoritamske kulture, spoznaja kako postoji slinost izmeu kulture i

208

Mediji i kultura

strukture igara. Ta slinost algoritamskih pria i algoritamske kulture, na koju je upozorio McKenzie Wark, opet proizlazi iz drutvenog
karaktera tehnologije, kompjutorskih igara, a ne obrnuto.
Igre podsjeaju na sve modulacije koje je Deleuze opisao kao
modulacije drutva kontrole (obrazovanje, vojska, bolnica, zatvor,
korporacija). Choovo stanje bi u jednoj transformativno-tehnolokoj perspektivi bilo pogodan materijal da se ukae na determinizam
algoritma. Sonic the Hedgehod je idealna reprezentacija i izraz psihopatologije postindustrijskog kapitalizma, dokaz da algoritamska
struktura ima uinka na kulturu, obrazovanje i politiku. No i drutvo
kontrole je bojinica, u gramscijevskom smislu gdje se oko simbolike vanosti algoritamskog strukturiranja iskustva vode diskurzivni
pregovori. Obino se igrae opisuje kao pasivne i ovisne subjekte koji
nisu svjesni manipulacije medija. No igrai mogu biti i u potpunosti
svjesni svojeg neproduktivnog djelovanja u svijetu igre.
Iluzija ne lei u injenici da je subjekt podinjen, jer nije svjestan
virtualnog karaktera svoje identifikacije. Manipulacija se ne zbiva u
obliku imaginarne identifikacije, odabira virtualnog identiteta umjesto realnog, ve u trenutku simbolike identifikacije u kojoj igrai
odabiru drugi identitet smatrajui kako je taj identitet, njihovo pravo ja koje ne potuje pravila, drugaije od njihovog racionalnog
identiteta u okviru drutva kontrole. Kompjutorske igre se smatra
problematinima zbog virtualnosti iskustava koja nemaju nikakve
veze sa stvarnou. No kompjutorske igre oblikuju iskustva na nain
koji je uinkovit u drutvima kontrole.
Jedna od vrlo uspjenih reklama za Sony PlayStation naslovljena
Double life ukazuje na problematian karakter diskurzivnog oblikovanja igraa kao otpadnika. U reklami se smjenjuju lica koja se izravno
obraaju kameri i tumae zbog ega sate provode igrajui PlayStation:
Danju radim svoj posao, vozim autobus... Ali nou ivim
ivot zanosa, proputenih udaraca srca i adrenalina... Neu to
nijekati, sudjelovao sam u nasilju, ak ga i poticao... Gledajui
me, nikad to vjerojatno ne biste pomislili, no komandirao sam

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

209

Slika 24: Sony

PlayStation, reklama
za europsko trite,
Double life, 2006.

210

Mediji i kultura

vojskama i osvajao svjetove... U svojem djelovanju, odbacio

sam moral. Ali ne alim ni za im. Vodio sam dvostruki ivot,
ali bar mogu rei, da sam ivio.16

Reklama implicira postojanje dvaju identiteta, gdje se imaginarna identifikacija smatra onom pravom. Subjekt vodi dvostruki ivot, jedan je onaj u fizikom svijetu drutva kontrole u kojem je subjekt podinjen. To je racionalan subjekt koji vozi autobus. Drugi je
onaj virtualni u kompjutorskoj igri. Iako je svjestan virtualnosti tog
svijeta, subjekt ga odabire jer je to svijet koji nudi autentini osjeaj,
pravi ivot. Igrai svjesno pristaju na jednu simboliku identifikaciju, koja nije nita manje fikcionalna od neke druge. (Dobro je prisjetiti se poruke Lacanove psihoanalize o fikcionalnom karakteru
simbolike identifikacije i Lacanovog mota kako je stvarnost strukturirana kao fikcija.) Oni vrlo dobro znaju da igrajui igru sudjeluju
u jednoj iluziji. Reklama komodificira ideju o dvostrukim svjetovima i udnju igraa da ive u virtualnom svijetu, kao istinskom,
uzbudljivom svijetu.
Manipulacija poiva upravo na mistifikaciji drugog svijeta kao
otpadnikog, svijeta koji ne potuje pravila drutva kontrole. to zapravo od nas zahtijeva jedna od najkontroverznijih igara, koja je u
nekim zemljama i zabranjena zbog nasilja GTA (Grand Theft Auto,
1997/1998)? GTA igraa stavlja u poziciju subjekta koji napreduje u
mafiji, no to napredovanje trai disciplinirano djelovanje prema visoko strukturiranom algoritamskom modelu. Igrajui agresivca mafijaa u igri Grand Theft Auto nudimo jedan odgovor o sebi, putem
jedne simbolike identifikacije. No tu je rije o djelovanju koje nije
ni po emu razliito od savladavanja pravila i napredovanja u igri
Virtual Leader u kojoj igra poinje igru kao vjebenik, a da bi savladao vjetine i napredovao u multinacionalnoj korporaciji. Ukratko,
iskustvo igranja prije je internalizacija simbolikih (hegemonijskih)
16

U reklami se inzistira na raznolikosti identiteta (spolnoj, rodnoj, rasnoj i generacijskoj), no ovdje zbog jasnoe odabiremo muki rod za
prijevod teksta.

IV. Praktiki realno: kompjutorske igre

211

prohibicija i zahtjeva, nego opozicijsko nepotovanje vladajueg poretka. Igrajui ulogu mafijaa u igri Grand Theft Auto, moemo rei
kako je na fikcionalni lik autentiniji od lika kojeg igramo u stvarnom ivotu. No postoji velika razlika izmeu simbolike i imaginarne identifikacije. Dok se u imaginarnoj iluziji prikazujemo lano
(veliki jaki u igri), simbolika iluzija moe prikazati istinu o meni.
No to nije istina o igrau kao agresivcu, koji ne potuje pravila, ve
subjektu koji predano napreduje na drutvenoj ljestvici.17 Manipulacija ne poiva na imaginarnoj, ve simbolikoj identifikaciji u kojoj
subjekt djeluje ne prema modelu koji je potpuno drugaiji od normativnog, ve u kojem djeluje prema jednom racionalnom hegemonijskom modelu.18 Subjekt u igri ne pokree nagonski, nesvjesni dio
linosti, freudovsko Ono (id). Za igraev uitak je odgovoran upravo
Nad-ja (super-ego) koji se obino usporeuje sa sucem ili cenzorom.
U simbolikoj identifikaciji subjekt se ini sebi dopadan (otpadnik,
nasilan i ne potuje ivot, ljudsko tijelo i vlasnitvo). No igra je
pojedinac iji je uitak oblikovan visoko strukturiranom i kvantificiranom praksom.
To ne govori nita o kompjutorskim igrama, one zbog slinosti s
drutvom kontrole nisu ni bolje niti loije. No postoji opasnost u diskurzivnom oblikovanju kompjutorskih igara i igraa kao onih koji
ne pristaju na pravila drutva kontrole. (Slino kao to je opasna
ideja da su igrai omamljeni ili agresivni zbog prie ili algoritma.)
Reklama ukazuje na naine simbolike interpelacije subjekata koji
vjeruju u to da se otpor moe prakticirati putem odabira virtualnog
identiteta kao pravog, realnijeg od realnog. Umjesto lekcije o dvostrukom svijetu, lekcija koju moemo savladati igrajui kompjutorske igre lekcija je o jednom svijetu, onom drutva kontrole u kojem
17

18

U GTA Sant Andreas, igra je ak odgovoran za izgled avatara, kojem

pada ugled, ukoliko se udeblja, stoga se igra brine da avatar jede
zdravo i vjeba u teretani.
Najelementarnija procedura simbolike identifikacije... identifikacija
je s virtualnom slikom, mjestom velikog Drugog s kojeg ja vidim sebe
u obliku kojem se sebi inim dopadljivim (iek, 1996: 194).

212

Mediji i kultura

se hegemonija prakticira kao oblik konsenzusa svih kultura o komodifikaciji i kvantifikaciji iskustava, znanja i informacija. Kompjutorske igre nas provociraju da izvedemo gotovo suprotan zakljuak od
onih koji su medije i medijske anrove, poput kompjutorskih igara,
optuili za dematerijalizaciju komunikacije. Nisu kompjutorske igre
te koje dematerijaliziraju komunikaciju i depersonaliziraju odnose,
uukavaju subjekte u imaginarne svjetove, ili pretvaraju subjekte u
agresivne nasilnike, ve se komunikacija u realnom prostoru javlja
kao diskurzivna obrana kulture koja eli pobjei od suoavanja s realnim, komodifikacijom i kvantifikacijom svih iskustava u kasnom
kapitalizmu.

Bibliografija
Aarseth, Espen (2001) Computer Game Studies, Year One, Game
Studies, The International Journal of Computer Game Research, sv.
1, br. 1, srpanj, http://www.gamestudies.org/0101/editorial.html;
hrv. prijevod Libra Libera #17, srpanj 2001.
Aarseth, Espen (1997) Cybertext: Perspectives on Ergodic Literature,
Johns Hopkins University Press, Baltimore
Addley, Esther (13. lipnja 2011) Gay Girl in Damascus hoaxer acted
out of vanity, The Guardian, URL: http://www.guardian.co.uk/
world/2011/jun/13/gay-girl-damascus-tom-macmaster (13. 6.
2011)
Adorno, Theodor i Max Horkheimer (1989) Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofijski fragmenti, Veselin Maslea, Sarajevo
Althusser, Louis (1971) Ideology and Ideological State Apparatuses
(Notes towards an Investigation), 127-194, u studiji Lenin and
Phylosophy. And Other Essays, Monthly Review Press, New York
i London
Althusser, Louis i tienne Balibar (1970) Reading Capital, NLB, London, prvi puta objavljeno 1968.
Barlow, John Perry (1996) A Declaration of the Independence of
Cyberspace, 8. veljae, Davos, http://homes.eff.org/~barlow/Declaration-Final.html (1. 11. 2010.)
Barbrook, Richard (2002 [2000]): Cyber-Communism: How the
Americans are Superseding Capitalism in Cyberspace, Science as
Culture, br. 1, sv. 9, 2000, str. 5-40.; hrv. prijevod Cyber-komunizam: kako Amerikanci izguravaju kapitalizam iz cyberspacea,Libra Libera#11
Barbrook, Richard i Andy Cameron (1995) The Californian Ideology,
http://www.alamut.com/subj/ideologies/pessimism/califIdeo_I.
html (1. 11. 2010.)

214

Mediji i kultura

Baudrillard, Jean (2001a) Fatalne strategije, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 129-155
Baudrillard, Jean (2001b) Simbolika razmjena i Smrt, Simulacija i
zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 49-109
Baudrillard, Jean (2001c) Crash, Simulakrumi i simulacija, Naklada
drutva arhitekata, Karlovac, str. 169-183
Baudrillard, Jean (srpanj, 2004) The Matrix Decoded: Le Nouvel
Observateur Interview With Jean Baudrillard, International Journal of Baudrillard Studies, sv. 1, br. 2
Bauman, Zygmunt ([2000] 2011) Tekua modernost, Naklada Pelago,
Zagreb, naslov originala: Liquid Modernity, Blackwell Publishing
Benjamin, Walter (1986) Umjetniko djelo u doba svoje tehnike
reproduktivnosti, Suvremene knjievne teorije, Miroslav Beker,
SML, Zagreb.; str. 331-346.
Berners-Lee, Tim (9. kolovoza 2005) Berners-Lee on the Read/Write
Web, BBC News, http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/4132752.
stm (1. 11. 2010.)
Bernstein, Charles (1991) Play It Again, Pac-Man, Postmodern Culture, sv. 2, br. 1, rujan (hr. prijevod Libra Libera #17, 2005.)
Bey, Hakim (2002) Prevladati turizam, Libra Libera #10, str. 197-212,
Autonomna tvornica kulture, Zagreb
Bey, Hakim (1995) Primitives and Extropians, Hakim Bey and Ontological Anarchy. The Writings of Hakim Bey, URL: http://hermetic.
com/bey/, (1. 11. 2010.)
Bey, Hakim (2003) Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, ur. Katarina Peovi Vukovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
Bolter, Jay David (2001) Writing Space: Computers, Hypertext, and Remediation of Print, Lawrence Erlbaum Associate, New Jersey
Bolter, Jay David i Richard Grusin (2000) Remediation: Understanding
New Media, MIT Press
Bousquet, Marc (2003) Intellectuals and Their Property. Introduction; u Marc Bousquet i Katherine Wills ur. The Politics of Information: The Electronic Mediation of Social Change, AltX Press, Electronic Book Rewiew, str. 171-177
Boyd, Danah (2010) Facebook is a utility; utilities get regulated,
blog apophenia, URL: http://www.zephoria.org/thoughts/archi-

Bibliografija 215

ves/2010/05/15/facebook-is-a-utility-utilities-get-regulated.html,
(1. 11. 2010.)
Brecht, Bertol (1993 [1932]) The Radio as an Apparatus of Communication, Radiotext(e), ur. Neil Strauss, New York: Semiotext(e),
str. 15-17.
Briggs, Mark i Jan Schaffer (2007) Journalism 2.0 how to Survive and
Thrive; a Digital Literacy Guide for the Information Age, College
Park University of Maryland
Brown, Wendy (2008) Regulating Aversion. Tolerance in the Age of Identity and Empire, Princeton University Press, New Jersey
Byun, Sookeun, i dr. (2008) Internet Addiction: Metasynthesis of
19962006 Quantitative Research, Cyberpsychology & Behavior,
12, 1-5.
Cadet, France (2004) Sweet Pad, http://cyberdoll.free.fr/cyberdoll/
index_e_sweetpad.html (25. 10. 2011.)
Caillois, Roger (2001) Man, Play and Games, engl. prijevod Meyer Barash, University of Illinois Press
Castells, Manuel (2009) Communication Power, Oxford University Press, New York
Castells, Manuel (2003) Internet Galaksija. Razmiljanja o Internetu,
poslovanju i drutvu; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
Castells, Manuel (2000) Uspon umreenog drutva, svezak 1. Informacijsko doba: Ekonomija, drutvo i kultura; Zagreb, Golden marketing
Choi, Dan (30. studenog 2005.) Ebert: Video games inherently inferior to film and literature, Joystiq, URL: http://www.joystiq.
com/2005/11/30/ebert-video-games-inherently-inferior-to-filmand-literature (25. 10. 2011.)
Cohen, Stanley (1980, [1972]) Folk Devils and Moral Panics: The Creation of Mods and Rockers, Rutledge, London i New York
Corvus (2. rujna 2008.) Verb Restriction vs Immersion, blog
Semionauts Notebook, URL: http://corvus.zakelro.com/2008/09/
verb-restriction-vs-immersion/ (25. 10. 2011.)
Cover, Rob (prosinac 2006) Gaming (Ad)diction: Discourse, Identity,
Time and Play in the Production of the Gamer Addiction Myth,
Games Studies 6 (1), URL: http://gamestudies.org/0601/articles/
cover (25. 10. 2011.)

216

Mediji i kultura

Critical Art Ensemble (2001) Addictomania, The Journal of Cognitive

Liberties, sv. 2, br. 2, str. 7-21.
Culler, Jonathan (2001) Knjievna teorija, AGM, Zagreb
Debray, Rgis (1999)What is Mediology?, engl. prijevod Quest-ce
que la mdiologie?Le Monde Diplomatique, str. 32., Martin Irvine, Georgetown University
Deleuze, Gilles (1990) Postskriptum uz drutva kontrole, Urbani festival 04, Zagreb, 2004, URL: http://www.urbanfestival.hr/04/hr/
uvodno.html (25. 10. 2011.)
Deleuze, Gilles (2002) The Actual and the Virtual, Dialogues II. rev.
iz. prijevod Eliot Ross Albert, Columbia UP, New York i Chichester
Deleuze, Gilles i Flix Guattari (1983) Anti-Oedipus: Capitalism and
Schizophrenia, engl. prijevod Robert Hurley, Mark Seem, i Helen
R. Lane; University of Minnesota Press, Minneapolis
Dibbell, Julian (prosinac, 1993) A Rape in Cyberspace, The Village
Voice
Dovey, Jon i Helen W. Kennedy (2006) Game Cultures. Computer Games as New Media, Issues in Culture and Media Studies, 2. izd.,
Open University Press, New York
Easthope, Antony (2006) Visoka kultura/popularna kultura: Srce tame
i Tarzan meu majmunima, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz
kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb
Evans, Dylan (1996) An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis, Rutledge, London i New York
Felman, Shoshana (1992) S onu stranu Edipa: primjerne prie psihoanalize, Suvremena teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb, Globus, str. 258310.
Filloux, Frdric (17. 10. 2010) The Facebook Money Machine, Monday Note
Fisher, Mark (6. sijenja, 2010) They Killed Their Mother: Avatar as
Ideological Symptom, blog k-punk, http://k-punk.abstractdynamics.org/archives/011437.html (29. 9. 2011)
Flowtown (2. prosinca, 2011) Find Your Fans: The Cost of Marketing
On Facebook, URL: http://www.flowtown.com/blog/find-yourfans-the-cost-of-marketing-on-facebook (2. 12. 2011)
Foucault, Michel (1994) Nadzor i kazna, Informator, Zagreb

Bibliografija 217

Friedman, Ted (2002) Civilization and its Discontents: Simulation,

Subjectivity, and Space, URL: http://www.duke.edu/~tlove/civ.
htm (25. 10. 2011.)
Fuchs, Christian (2009) Some Reflections on Manuel Castells Book
Communication Power, tripleC (cognition, communication, cooperation) Open Access Journal for a Global Sustainable Information Society. 7 (1), str. 94-108.
Fuller, Matthew (2008) Software Studies, a lexicon, MIT Press
Fuller, Matthew i Jenkins, Henry (1995) Nitendo and New World travel writing: a dialogue, Cybersociety: Computer-mediated Commmunication and Community, Steve Jones, ur., Thousand Oaks, CA:
Sage Publications
Galloway, Alexander R. (2006a) Gaming. Essays on Algorithmic Culture, University Of Minnesota Press
Galloway, Alexander R. (2006b) Protocol. How Control Exists after Decentralization (Leonardo Books), The MIT Press
Gee, James Paul (2003) What Video Games Have to Teach Us About
Learning and Literacy, Palgrave Macmillan
Gibson, William (2003) Neuromancer, Count Zero, Mona Lisa Overdrive; Lunapark, biblioteka Novi medo, Zagreb
Gramsci, Antonio (1971) Selections from the Prison Notebooks, Lawrence & Wishart, London
Guseva, Irina (8. rujna 2008) Lifestreams: Yet Another Way to Share
Yourself?, CMS Wire, URL: http://www.cmswire.com/cms/enterprise-20/lifestreams-yet-another-way-to-share-yourself-003051.
php (25. 6. 2011)
Habermas, Jrgen (1986) Tehnika i znanost kao ideologija. kolska
knjiga, Zagreb, str. 53-88.
Hall, Stuart (2006 [1981]) Biljeke uz dekonstruiranje popularnog,
Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean
Duda, Disput, Zagreb; (Tekst je prvi put objavljen u zborniku
Peoples History and Socialist Theory, prir. R. Samuel, Routledge &
Kegan Paul, London str. 227-240.)
Hall, Stuart (1992) Cultural studies and Its Theoretical Legacies, u
zborniku Cultural Studies, ur. Lawrence G., Nelson, C, Treichler,
P., str. 277-294, Routledge, New York i London

218

Mediji i kultura

Hall, Stuart ([1973] 1980): Encoding/decoding. Culture, Media, Language: Working Papers in Cultural Studies, 1972-79, Centre for Contemporary Cultural Studies, London: Hutchinson, str. 128-38.
Hall, Stuart, Chas Critcher, Tony Jefferson, John Clarke i Brian Roberts
(1978) Policing the Crisis. Mugging, The State, and Law and Order,
The Macmillan Press LTD, London i Basingstoke
Hands, Joss (24. oujka 2011.) Digital activism and the anti-cuts agenda, OurKingdom. Power & Libery in Britain, URL: http://www.
opendemocracy.net/ourkingdom/joss-hands/digital-activismand-anti-cuts-agenda (24. 3. 2011.)
Haraway, Donna (1991) A Cyborg Manifesto: Science, Technology,
and Socialist-Feminism in the Late Twentieth Century, Simians,
Cyborgs and Women: The Reinvention of Nature, Routledge, New
York, str. 149-181.
Hardt, Michael i Antonio Negri (2000) Empire, Harvard University
Press, London, England
Hayles, N. Katherine (1999) How We Became Posthuman: Virtual Bodies in Cybernetics, Literature, and Informatics, The University of
Chicago Press, Chicago i London
Hayles N. Katherine (2002) Writing Machines, MIT Press
Heidegger, Martin (1996) Pitanje o tehnici, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb
Heim, Michael (1987) Electric Language: A Philosophical Study of Word
Processing, Yale University Press, New Haven & London
Heim, Michael (1993) The Metaphysics of Virtual Reality, Oxford University Press
Heim, Michael (2000) Virtual realism, Oxford University Press US
Himanen, Pekka (2002) Hakerska etika i duh informacijskog doba, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
Hogarth, Stewart (2008) The Naked Game, originalno djelo je izgubljeno, URL: http://www.indiegames.com/2008/04/art_game_pick_
the_naked_game_r.html (21. 10. 2011.)
Huizinga, Johan (1992) Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri, Zagreb, Naprijed
Jameson, Frederic (1988) Postmoderna nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb

Bibliografija 219

Jenkins, Henry (2000) Art for the Digital Age, Tehnology Review (hr.
prijevod Libra Libera #17, prosinac 2005.)
Jenkins, Henry (1. veljae 2010.) Five Ways to Read Avatar, blog Confessions of an Aca-Fan, URL: http://henryjenkins.org/2010/02/
five_ways_to_read_avatar.html (29. 9. 2011)
Jensen, Derrick (2006), Endgame, Seven Stories Press, New York
Johnson, Steven Berlin (2005) Everything Bad Is Good for You. How
Todays Popular Culture Is Actually Making Us Smarter; Riverhead
Books, New York
Juul, Jesper (2005) Half-real: video games between real rules and fictional worlds, MIT Press
Kapor, Mitchell i John Perry Barlow (1990) Across the Electronic
Frontier, Electronic Frontier Foundation, URL: http://w2.eff.org/
Misc/Publications/John_Perry_Barlow/HTML/eff.html (19. 11.
2011.)
Katuli, Tihomir (sijeanj 2012) Stop Online Piracy Act 2011. Firewall
za pirate, Mrea
Kirpatrick, David (2010) The Facebook Efect. The Inside Story of the
Company That is Connecting the World, Simon & Schuster, NY
Kirpatrick, Marshall (2009) Facebooks Own Estimates Show Declining Student Numbers; Now More Grandparents Than High School Users, URL: http://www.readwriteweb.com/archives/facebooks_own_estimates_show_youth_flight_from_sit.php, (5. 12.
2010.)
Koroman, Boris (1999) Povratak ludita, Libra Libera 6, Autonomna
tvornica kulture, Zagreb
Kravar, Zoran (2004) Antimodernizam, AGM, Zagreb
Lacan, Jacques (1983a) Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi,
Spisi, Prosveta, Beograd
Lacan, Jacques (1983b) Odjeci tumaenja i vreme subjekta u psihoanalitikoj tehnici, Spisi, Prosveta, Beograd
Lacan, Jacques (1983c) Prevrat subjekta i dijalektika elje u Frojdovskom nesvjesnom, Spisi, Prosveta, Beograd
Lacan, Jacques (1983d [1966]) Spisi, Prosveta, Beograd,
Laplanche, Jean i Jean-Bertrand Pontalis (1992) Rjenik psihoanalize,
August Cesarec, Zagreb

220

Mediji i kultura

Lessig, Lawrence (1999) Code and Other Laws of Cyberspace, Basic Books (hr. prijevod Kod i drugi zakoni kiberprostora, Multimedijalni
institut, Zagreb, 2004)
Lessig, Lawrence (2001) The Future of Ideas. The Fate of the Commons
in a Connected World, Random House, New York
Levinson, Paul (2001) Digitalni McLuhan. Vodi za novo doba; Izvori,
Zagreb
Lvy, Pierre (2001 [1997]) Cyberculture, preveo Robert Bononno,
Minnesota Press, original Cyberculture. Rapport au Conseil de
lEurope dans le cadre du projet Nouvelles technologie: coopration
culturelle et communication, Odile Jacob, Paris
Lovink, Geert (2007) Blogging, the nihilist impulse, 1. 2., Eurozine,
http://www.eurozine.com/articles/2007-01-02-lovink-en.html
(21. 10. 2011.)
Lovink, Geert i David Garcia (16. svibnja 1997.) The ABC of Tactical
Media, The Tactical Media Network, projekt Waag, the Society for
Old and New Media, URL: http://www.waag.org/project/tmn (21.
10. 2011.)
Lovink, Geert i Patrice Riemens (2011) Dvanaest teza o WikiLeaksu,
Libra Libera br. 28, Autonomna tvornica kulture, Zagreb
Lyotard, Jean-Franois (2005 [1979]) Postmoderno stanje, Ibis grafika,
Zagreb
Manovich, Lev (2008) Software Takes Command, neredigirana verzija
rukopisa koji e objaviti 2012. MIT Press, URL: http://lab.softwarestudies.com/2008/11/softbook.html (21. 10. 2011.)
Manovich, Lev (2001) The Language of New Media, MIT Press
Manovich, Lev (rujan/ listopad 2004) New Media as Remix Culture, NYArtist, URL: http://www.nyartsmagazine.com/septemberoctober-2004/new-media-as-remix-culture-by-lev-manovich, (3.
10. 2011.)
Marcuse, Herbert (1989) ovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji
razvijenog industrijskog drutva, Sarajevo, Veselin Maslea Svjetlost
Marx, Karl i Friedrich Engels (1979) Njemaka ideologija, iz Glavni radovi Marxa i Englesa, priredili Adolf Dragievi, Vjekoslav Mikecin, Momir Niki, 2. izd., Stvarnost, Zagreb

Bibliografija 221

Maxwell, Richard i Toby Miller Ecological Ethics and Media Technology, International Journal of Communication 2 (2008), str. 331353.
Mayne, Judith (1991) Man with the Movie Camera and Womans
Work, Explorations in Film Theory. Selected Essay From CinTracts, ur. Ron Burnett, Bloomington/Indianapolis, str. 136151.
McHale, Brian (1987) Postmodernist Fiction. London: Routledge
Melber, Ari (18. veljae 2011.) Can Egypts Internet Movement Be
Exported?, The Nation, URL: http://www.thenation.com/article/158717/can-egypts-internet-movement-be-exported (3. 10.
2011.)
Miller, Toby (2011) Life Without Media, izlaganje na konferenciji Life
without media. VI International Conference Communication and
Reality, Barcelona
McLuhan, Marshall (2008) Razumijevanje medija, Golden Marketing
Tehnika knjiga, Zagreb
McLuhan, Marshall (oujak, 1969.) The Playboy Interview: Marshall McLuhan, Playboy Magazine, http://www.nextnature.
net/2009/12/the-playboy-interview-marshall-mcluhan/, (13. 10.
2011.)
McSherry, Corynne (26. listopada 2011.) Disastrous IP Legislation Is
Back - And Its Worse than Ever, Electronic Frontier Foundation,
URL: https://www.eff.org/deeplinks/2011/10/disastrous-ip-legislation-back-%E2%80%93-and-it%E2%80%99s-worse-ever (1. 2.
2012.)
Mitropoulos, Angela (29. sijenja 2007.) The Social SoftWar, Mute,
URL:http://www.metamute.org/editorial/articles/social-softwar,
(13. 10. 2011.)
Moravec, Hans (1988) Mind Children: The Future of Robot and Human
Intelligence, Harvard University Press, Cambridge, London
More, Max (1990) Transhumanism. Towards a Futurist Phylosophy,
URL: http://www.maxmore.com/transhum.htm (25. 10. 2011.)
More, Max i Ray Kurzweil (26. veljae 2002) Max More and Ray Kurzweil on the Singularity, KurzweilAI.net, URL: http://www.kurzweilai.net/max-more-and-ray-kurzweil-on-the-singularity-2,
(25. 10. 2011.)

222

Mediji i kultura

Morozov, Evgeny (17. studenog 2011.) Occupy the Net! Our Internet is a paradise for consumers but a hell for citizens, Future Tense, URL: http://www.slate.com/articles/technology/future_tense/2011/11/salman_rushdie_and_facebook_s_pseudonym_policy_.html (17. 11. 2011.)
Morozov, Evgeny (2011) The Net Delusion. The Dark Side of Internet
Freedom, Public Affairs, New York
Mumford, Lewis (1986) Mit o maini, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb:
Murphie, Andrew i John Potts (2003) Culture & Technology, Palgrave,
Basingstoke
Nakamura, Lisa (2002) Race In/For Cyberspace: Identity Tourism and
Racial Passing on the Internet, Cybertypes: Race, Ethnicity, and
Identity on the Internet, Routledge, New York
Pai, arko (2008) Vizualne komunikacije. Centar za vizualne studije,
Zagreb
Payne, Michael i Jessica Rae Barbera (2010), ur., A Dictionary of Cultural and Critical Theory, 2 izdanje, Blackwell Publishers, Oxford
Perner-Wilson, Hannah i Mika Satomi (2007) Massage Me, URL: http://
www.talk2myshirt.com/blog/archives/507# (3. listopada 2011.)
Poster, Mark (1996) CyberDemocracy: Internet and the Public Sphere, ur. David Porter, Internet Culture, Routledge, New York; hrvatski prijevod O. Strpi, Etnografije interneta, ur. Reana Senjkovi
i Iva Plee, Institut za etnologiju i folkloristiku (Biblioteka Nova
etnografija) i Iibis grafika, Zagreb
Postman, Neil (1993) Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in
the Age of Show Business, dio preveden u zborniku Treeg programa Hrvatskog radija, br. 47. 1995.
Postman, Neil (1992) Technopoly: The Surrender of Culture to Technology, Alfred A. Knopf, New York; dio preveden u Tvra, 1-2/2010,
Zagreb, str. 147-154.
Prpi, Ivan, arko Puhovski i Maja Uzelac (1990) Leksikon temeljnih
pojmova politike, kolska knjiga, Zagreb
Quinn, Daniel (1995) Ishmael, Bantam/Turner Book, New York
Radman, Miroslav (2010) Oprez! Internetom se iri virus koji nas pretvara u mrave, intervju, Globus, 28. 04. 2010.

Bibliografija 223

Rheingold, Howard (1993) The Virtual Community: Homesteading on

the Electronic Frontier, 1. izdanje Addison-Wesley Pub. Co.
Rohrer, Jason (2007) Passage, URL: http://hcsoftware.sourceforge.net/
passage (25. 6. 2011.)
Samuelson, Pamela i Robert J. Glushko (1991) Intellectual Property
Rights for Digital Library and Hypertext Publishing Systems: An
Analysis of Xanadu, Proceedings of the third annual ACM conference on Hypertext, Texas: San Antonio, http://portal.acm.org/toc.
cfm?id=SERIES399&type=series&coll=GUIDE&dl=ACM&CFID
=12583979&CFTOKEN=49088426 (3. 10. 2011.)
Shapiro, Michael J. (1997) Violent Cartographies: Mapping Cultures of
War, University of Minessota Press, Minneapolis
Saunders, Doug (17. prosinca 2010) Just watch us: The utopian dream of
total openness, Saturdays Globe and Mail, London, URL: http://www.
theglobeandmail.com/news/technology/just-watch-us-the-utopiandream-of-total-openness/article1843238/singlepage/ (17. 12. 2010.)
Shirky, Clay (2009) How social media can make history, TED Talks,
sijeanj 2009, http://www.ted.com/talks/clay_shirky_how_cellphones_twitter_facebook_can_make_history.html, (3. 10. 2011.)
Singel, Ryan. Epicenter: Mark Zuckerberg: I Donated to Open Source,
Facebook Competitor // Wired News, 28. svibnja 2010. http://www.
wired.com/epicenter/2010/05/zuckerberg-interview/ (25. 6. 2011.)
Sommerseth, Hanna (2007) Gamic Realism: Player, Perception and Action in Video Game Play, Proceedings of DiGRA
2007 Conference, URL: http://www.digra.org/dl/order_by_
author?publication=Situated%20Play (25. 10. 2011.)
Sderberg, Johan (oujak, 2002) Copyleft vs. Copyright. A Marxist
Critique, First Monday, 7, br. 3-4
Storey, John (2006) Cultural Theory and Popular Culture: An Introduction, University of Georgia Press
Strpi, Ognjen (2008) Internet nije medij, blog Biblioteka 42, URL:
http://biblioteka42.blog.hr/2008/03/1624376343/internet-nijemedij.html, (31. 11. 2011.)
Tan, Leon (25. 11. 2010.) The Pirate Bay. Countervailing power and
the problem of state organized crime, C-Theory, URL: http://
www.ctheory.net/articles.aspx?id=672, (23. 1. 2012)

224

Mediji i kultura

Thacker, Eugene (2006) Foreword: Protocol Is as Protocol Does; u

Galloway, Alexander R. (2006) Protocol: How Control Exists after
Decentralization (Leonardo Books), The MIT
Terranova, Tiziana (2003) Free Labor: Producing Culture for the Digital Economy, u Marc Bousquet i Katherine Wills ur. The Politics
of Information: The Electronic Mediation of Social Change, AltX
Press, Electronic Book Rewiew, str. 99-122
Thomas, Douglas (2002) Hacker culture, University of Minneapolis,
London
Touraine, Alain (1998 [1969]) Postindustrijsko drutvo, Biblioteka
Episteme 22, Beograd
Virilio, Paul (27. kolovoza 1995) Speed and Information: Cyberspace
Alarm, C-Theory, URL: www.ctheory.net/articles.aspx?id=72 (23.
1. 2012)
Virilio, Paul (1994) The Vision Machine. Bloomington: Indiana University Press (The Vision Machine, 59-78 str.); Indiana University
Press
Walker, Hunter (1. rujna 2010) The Origins of Discovery Channel
Gunman James J. Lee, The Wrap TV, URL: http://www.thewrap.
com/tv/column-post/origins-discovery-channel-gunman-jamesj-lee-20579, (31. 11. 2011.)
Walsh, Mike (2009) Futuretainment. Yesterday the World Changed,
Now Its Your Turn, Phaidon Press
Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press,
Cambridge, Massachusetts, and London, England
Wells, H. G. (1927) Recenzija filma Metropolis, New York Times,
17. travnja 1927., URL: http://erkelzaar.tsudao.com/reviews/
H.G.Wells_on_Metropolis%201927.htm, (31. 11. 2011.)
Wesch, Michael (23. lipnja 2008) An Anthropological Introduction to YouTube. YouTube, URL: http://www.youtube.com/
watch?v=TPAO-lZ4_hU, (8. 11. 2011.)
Wesch, Michael (2007) Web 2.0... The Machine is Us/ing Us, YouTube, URL: http://www.youtube.com/watch?v=6gmP4nk0EOE (8.
11. 2011.)
Williams, Raymond (2006) Analiza kulture, u zborniku tekstova Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda,

Bibliografija 225

Disput, Zagreb; poglavlje iz knjige The Long Revolution, Penguin,

Harmondsworth, 1965, str. 57-88.
Williams, Raymond. Base and Superstructure in Marxist Cultural
Theory. Problems in Materialism and Culture. London: Verso,
1980. Rpt. as Culture and Materialism. London: Verso, 2005. 3149.
Williams, Raymond (1974) Television. Technology and cultural form.
Hanover, N.H.: Wesleyan University Press
Winer, Dave (24. rujna 2011) Facebook is scaring me, blog Scripting
News, URL: http://scripting.com/stories/2011/09/24/facebookIsScaringMe.html(24. 9. 2011)
Walker, Hunter (1. rujna 2010.) The Origins of Discovery Channel
Gunman James J. Lee, The Wrap TV, URL: http://thewrap.com/
tv/column-post/origins-discovery-channel-gunman-james-jlee-20579 (8. 11. 2011.)
Young, Kimberly (1998) S. Caught in the Net: How to Recognize the
Signs of Internet Addiction and a Winning Strategy for Recovery,
John Wiley and Sons
Zerzan, John (2004) Protiv tehnologije, Anarhoprimitivizam protiv
civilizacije, Jesenski i Turk, Zagreb
Zittrain, Johnatan i Benjamin Edelman (2003) istraivanje Empirical Analysis of Internet Filtering in China, Berkman Center for
Internet & Society, Harward Law School, URL: http://cyber.law.
harvard.edu/filtering/china/, (8. 11. 2011.)
iek, Slavoj (2004 a). Iraq: The Borrowed Kettle. London: Verso.
iek, Slavoj (4. srpnja 2007) Kako je staljinizam spasio ovjenost
ovjeka, predavanje u KIC-u, Zagreb
iek, Slavoj (2001) Manje ljubavi - vie mrnje!, Beogradski krug, Beograd
iek, Slavoj (2008a) O nasilju, Ljevak, Zagreb
iek, Slavoj (2010) Return of The Natives, New Statesman, 4. oujka,
URL: http://www.newstatesman.com/film/2010/03/avatar-realitylove-couple-sex (25. 10. 2011)
iek, Slavoj ([1989] 2002) Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb
iek, Slavoj (1996) The indivisible remainder: an essay on Schelling and
related matters, Verso, London i New York

226

Mediji i kultura

iek, Slavoj ([1997] 2008) The Plague of Fantasies, 2. izd., Verso, London i New York
iek, Slavoj (2008b) The Prospects of Radical Politics Today, International Journal of Baudrillard Studies, sv. 5, br. 1, sijeanj; URL:
http://www.ubishops.ca/baudrillardstudies/vol5_1/v5-1-article3zizek.html (16. 11. 2011.)
iek, Slavoj (2004 b) The Reality of the Virtual, snimljeno predavanje, London, URL: http://www.realityofthevirtual.com (16. 11.
2011.)
iek, Slavoj (1998) The Spectre is Still Roaming Around u: Karl
Marx i Friedrich Engels: Komunistiki manifest, Zagreb, Arkzin
iek, Slavoj (1999) The Ticklish Subject. The Absent Centre of Political
Ontology, London: New York, Verso

Kazalo

A
Aarseth, Espen 80, 189, 193, 194
ACTA 128, 163
Adorno, Theodor W. 1112, 26, 83
algoritam 25, 81, 154, 177, 187188,
189, 191, 193196, 198199,
203, 205208, 210, 211
algoritamske naracije 189190, 199,
205
alternativne kulture 109111, 112,
123, 148
Althusser, Louis 2526, 27, 31, 32,
43, 146, 177
anarhoprimitivizam 46
android 49, 52, 56
anonimnost 95, 96, 103, 127, 132,
137, 154, 155, 181
antimodernizam 49
Apple 113, 115, 117118
aproprijacija 112, 114, 116, 117,
126, 139, 141
arapsko proljee 90, 96, 100, 101,
102, 138, 140
Arif, Kader 129
ARPANET 110

Arraf, Amina 132133, 135, 136

Assange, Julian 145150, 153
autentina kultura 2830, 69, 100,
115117, 136, 137
automatizacija 16, 52, 81, 82, 144
autorska prava 108109, 116119,
123129, 162165
Avatar, film 58, 60, 6267, 7071,
83
reklama 7174
B
balistika metafora 9
Baudrillard, Jean 5758, 83, 164,
169
Bauman, Zygmunt 113114, 115
baza i nadgradnja 2527, 107, 109
Beacon skandal 101, 151
Berners-Lee, Tim 84
bezvremeno vrijeme 58, 67, 172
BlackBerry 134
blog 132133, 159, 165168, 186
Brockman, John 46, 47
Butkovi, Davor 171

228

Mediji i kultura

C
Cameron, David 134, 155
Carmageddon 187, 188, 191, 195
Castells, Manuel 23, 30, 31, 58, 66
67, 85, 89, 9194, 103104,
111, 135, 138, 140, 141
cinina ideologija 34, 41, 66, 94,
106, 135
Coldplay 112, 117
Columbine teorija 185
Communications Decency Act 131
Critical Art Ensemble 138, 189
cyberkomunizam 110, 124
cyberpunk 48, 49, 57, 58, 175

apek, Karel 53, 5455

D
darovna ekonomija, virtualni dar
90, 162, 163
decentralizacija 22, 8589, 110,
127, 169
decentralizirani medij 14, 24, 31,
77, 87, 89, 126, 161
dehumanizacija 53, 54, 58, 65, 115
Deleuze, Gilles 53, 55, 56, 8586,
141, 168170, 174, 208
dematerijalizacija 21, 55, 67, 8182,
174, 182, 212
digitalna paradigma 85
digitalni mediji i Mrea 914, 7884,
105, 110, 118122, 127128,
135136, 159, 164, 172
digitalni znak 8185, 176
dijagram 8586
diskurzivna borba 109

diskurzivno znanje 22, 28, 48, 52

distopija 53, 65
distribucija 84, 89, 119, 123129,
138, 160162
distribuirani dijagram 84, 8586,
131, 166
distribuirani medij 26, 29, 89, 160,
163
distribuirani oznaitelj 85
diverzifikacija masovne publike 30,
120
DIY, kultura amatera, uradi sam 14,
9091, 138
DNS 87, 129, 130
Doom 185, 186, 195, 207
Drugo, drugost 34, 36, 38, 42, 44,
61, 62, 63, 90, 94, 134, 135,
140, 142, 144, 211
drutvena mrea 15, 1718, 63, 70,
71, 72, 74, 90, 92, 100104,
112, 138144
drutvo kao stroj 50, 52, 53, 55, 58
drutvo kontrole 66, 8586, 154,
168170, 206208, 210, 211
dualizam 5758, 66
Duke 185, 186, 207
E
Ebert, Roger 199
egipatsko proljee 90, 98103, 139,
143
egzibicionizam 13
ekologija 3536, 40, 4245, 62, 66
ekonomija diskursa 108
ekonomski determinizam 26, 31
Electronic Disturbance Theater 138
elektronika granica 10, 47

Kazalo 229

elektroniki mediji 19, 20

Ellsberg, Daniel 144145
e-mail, elektronika pota 84, 120,
171
emergentne kulture, emergentne
ekonomije 109119, 122,
125131, 136, 169170
environmentalizam 63
F
Facebook 2930, 90, 92, 9597,
119120, 126, 128, 133, 134,
137, 151155, 166
Facebook prosvjedi 90, 96, 100
104, 143
hrvatski Facebook prosvjedi 138, 139
fantazija 49, 6061, 145146, 174
feti 41, 42, 63, 146
fetiizam sadraja 15, 16, 18, 27
Ford, Henry 114, 115, 151
fordizam, fordistike tvornice 50,
53, 55, 114, 115
fotografija 78, 81, 82, 83, 152, 153,
154
Foucault, Michel 36, 85, 168, 170
FPS (first person shooter), pucaine
u prvom licu 185, 195, 201
Freud, Sigmund 15, 18, 32, 55, 61, 211
futurizam, Futuristiki manifest
52, 115
G
Galloway, Alexander R. 8587, 185,
189, 190, 195, 198, 199, 201
Gates, Bill 114
geek 113, 151
generacije 3031, 166, 168, 185
Gibson, William 5657, 69, 175

GNU 123, 124

Google 98, 115, 120, 122, 127, 128,
130, 143
Grafedia 58, 59
Gramsci, Antonio 25, 28, 177
G
Galloway, Alexander R. 8587, 87,
185, 189, 190, 195, 198, 199,
201
Gates, Bill 114
geek 112, 113, 151
generacije 30, 31, 68, 166, 168, 185
Gibson, William 56, 57, 69, 175
GNU 123, 124
Google 98, 115, 120, 122, 127, 128,
130, 139, 143, 171
Grafedia 58, 59
Gramsci, Antonio 25, 28, 132, 163,
177, 208
H
Habermas, Jrgen 36, 104105, 106
haker, hakerska kultura, hakerska
etika 111, 112114, 115, 139,
148
Hall, Stuart 13, 22, 24, 29, 30, 31,
52, 62, 167
Haraway, Donna 74, 96
hegemonija 14, 25, 26, 28, 45, 95,
101104, 107, 135, 212
Heidegger, Martin 6970
hipertekst 80
holistiki-transhumanizam 6566,
71
holizam 62
Horkheimer, Max 1112, 26, 83

230

Mediji i kultura

I
idealizam 55
ideologija, ideoloki aparat drave 14,
18, 22, 2536, 41, 61, 63, 66,
68, 71, 85, 100, 104107, 109,
116, 140, 145146, 163, 167
postideologija 3336, 40, 66,
94, 102, 105, 143
ikonika reprezentacija, ikona 49,
52, 53, 56, 71, 82
Imaginarno, imaginarna identifikacija 26, 32, 6061, 144, 176,
177, 211
individualizam 44, 46, 93, 113, 135
industrijalizacija 50
industrije zabave 116, 128, 162
163, 165, 199
industrijsko doba 50, 187
informacija 33, 34, 3640, 56,
6970, 86, 101, 105110,
117, 120, 122126, 148
instrumentalizirani ovjek, instrumentalizacija 9, 11, 1214,
40, 49, 167
intelektualno vlasnitvo 108110,
114, 123129
interaktivnost, interaktivni mediji
26, 7980, 83, 193, 194
intermedijalnost 77
Internet (vidi Mrea)
interpelacija 32, 41, 100, 113, 146,
211
J
javna sfera 100, 101103, 104106,
137, 154
Jenkins, Henry 6364, 190, 202, 205
Jobs, Steve 113, 126

K
kapitalizam 1213, 18, 33, 34, 35,
45, 52, 54, 98, 108, 112, 114,
115, 123, 124, 137, 187, 212
kibernetika 55
kiborg 52, 56, 74
kd, digitalni kod 81, 119, 191
komodifikacija 41, 72, 96, 101102,
122, 153, 165, 199
kompjutorske igre 17, 6769,
185212
komunikacija
ekstaza komunikacije 164
raunalno posredovana 79
komunikacijski mediji 11, 7879, 89
komunikacijsko-informacijske
tehnologije 79
konstruktivizam 50
konzumerizam 41, 72
kritika teorija 23, 24, 186
Kultura, kultura, dijalektika kulture
11, 24, 30, 31, 32, 52, 102,
104, 107, 109, 200201, 208
(vidi i alternativne kulture; autentina kultura; DIY, kultura amatera; emergentne
kulture; hakerska kultura;
kultura otpora; tradicionalne kulture)
kultura otpora 112, 113, 115, 123,
138, 140, 148
kulturalni studiji 24, 25, 30, 31
kulturalno transkodiranje 81
L
Lacan, Jacques 15, 36, 4243,
6061, 142, 146, 176, 210

Kazalo 231

Lee, James J. 4142, 44

Lessig, Lawrence 117118, 125, 170
lifestream, ivotni menadment
119121, 150, 153
Lovink, Geert 90, 121, 138, 145,
148
luditi, ludit 34, 3738, 46, 48
ludologija 189190
Lyotard, Jean-Franois 10
M
manijaci iz Dnjepropetrovska 93
manijaci iz Dnjepropetrovska 93
manipulacija medija 12, 27, 105,
208
Manovich, Lev 14, 15, 8182, 83,
116, 176, 189, 194
Marcuse, Herbert 1213, 46
Marinetti, Filippo Tomaso 115
marksizam 12, 17, 24, 25, 107
Marx, Karl 15, 17, 18, 25, 27, 2829,
55, 123
masmedij, masovni mediji 1114,
18, 24, 29, 7879, 131
masovne samo-komunikacije 89,
92, 93
Matrica 34, 56, 57
Matrica, film 49, 57, 70, 191
McLuhan, Marshall 14, 1520, 27,
48, 87, 168, 172173, 174,
188
McLuhanova galaksija 30, 155
mediji (vidi decentralizirani medij;
digitalni mediji i Mrea;
distribuirani medij; elektroniki
mediji; interaktivni mediji; komu-

nikacijski mediji; manipulacija medija; masmedij;

medijsko zagaenje; novi
mediji; otvoreni mediji;
sadraj medija; struktura
medija; utjecaj medija)
Medij je poruka 14, 16
medijski studiji, medijska teorija,
teorija medija, mediologija
14, 1618, 22, 23, 24, 27, 35,
78, 79, 81, 83, 107, 187
medijsko zagaenje, zagaenje medijima, totalitarizam medija
21, 25, 29, 31, 38, 105
Metallica 111112
metamorfoza 82
Metropolis 5354
Microsoft 25, 98, 108, 114
mobilna privatizacija 2122
moderna, modernizam 4954, 58,
115
modulacije 56, 170, 208
modularnost 81
Mrea, Internet, mrena paradigma
914, 2021, 23, 26, 30, 47,
74, 7879, 81, 8494, 96,
101, 105, 107111, 119126,
128132, 137140, 149, 154,
163164, 170, 181
Mumford, Lewis 13, 46
N
neoliberalizam 94, 111, 114, 122,
124, 126, 150, 176
nesvjesno, nepoznate istine 61, 172,
181, 211
New Age 62, 66

232

Mediji i kultura

Nintendo 6869, 70, 74, 185

novi mediji 16, 18, 79, 81, 83, 90,
159, 171176
Numa Numa 91, 164
numerika reprezentacija 81
O
Obama, Barak 135, 177
Osama bin Laden 82
otvoreni mediji 29, 92, 95114, 163
otvoreno drutvo 145, 146
P
Panoptikon 86, 150, 152, 168
peer-to-peer, p2p 71, 86, 124, 126,
148, 161
Pirate Bay, TPB 117, 125
pirati 108, 128
platformske politike 74, 103
Poe, Edgar Allan 150
politike identiteta 44, 45, 58, 72, 74
poremeaj ovisnosti o Internetu
186, 189
pornografija 92, 95, 96, 130, 131,
136, 164, 186
pornografija dogaaja 164
pornografski video 160, 164
Poster, Mark 87, 127, 172
posthumanizam (vidi transhumanizam)
postideologija (vidi ideologija)
postindustrijsko doba 20, 3233,
56, 187
Postman, Neil 3637, 39, 45, 46, 48,
66, 105106, 136
postmoderna, postmodernizam 10,
49, 55, 58, 83, 205

poststrukturalizam 32, 63
poznanstvljenje politike 105
primitivizam 19, 48, 62, 65, 66
Priroda, prirodni poredak 3336,
39, 4145, 60
povratak prirodi 38, 6274
privremene autonomne zone (vidi
TAZ)
progres 20, 36, 49, 50, 52, 53, 79,
115
proizvodnost 84
projektil (tehnologija kao projektil)
(vidi balistika metafora)
prostor tokova 58, 6667
protestantska etika 112
protokol 1718, 68, 86, 137
psihoanaliza 16, 17, 36, 42, 55,
6061, 142, 176
R
radikalna transparentnost 150155
radio 1112, 20, 22, 78, 89
radnik 18, 37, 5054, 56, 114
rastjelovljenje 26, 55, 62, 64, 65,
74, 96
Realno, zbilja 4243, 48, 52, 5760,
6672, 146, 149, 174176,
185188, 190, 196, 211212
reprezentacija 48, 5253, 62, 64, 71,
81, 82, 92, 186, 208
rezidualne kulture (vidi tradicionalne kulture)
Rheingold, Howard 92
robot 4855
Russell, Steve 112, 113
ruter, ruterski server (vidi DNS)

Kazalo 233

S
sadraj, sadraj medija 1519, 30,
102, 116, 120122, 125126,
129132, 137, 148, 161, 164,
167169, 172, 187188,
190191, 196, 201, 205, 206,
207
Sanader, Ivo 171, 173182
Severina (Vukovi, Severina)
160163, 164, 165
Simboliko, simbolika identifikacija 6061, 146, 149, 153,
176, 181, 208, 210211
simptom 18, 24, 31, 34, 40, 85, 98,
107, 133, 148, 160, 171174,
187, 189
simptomatsko itanje 32
simulakrum 57
sloboda 26, 45, 68, 87, 90, 9496,
100, 102, 103, 107, 109, 110,
117, 126, 132137, 193194
snuff film 9293, 94
softver 108, 123125
softverski studiji 1415
Spacewar 112
Stallman, Richard 105106, 113,
123, 126
struktura osjeaja 3031, 46, 4950,
61, 7071, 74, 115, 128, 133
struktura, struktura medija 1220,
2427, 78, 8589, 94, 105,
124126, 152, 161163,
188190, 195, 208
subjekt, liberalni subjekt 55, 57,
61, 96, 105, 119, 142143,
152153, 168, 185187, 189,
208212

suelje 6366, 196

Sudar 58

kola iz Toronta 20
T
taylorizam 50, 115
TAZ, privremene autonomne zone
140141
TCP/ IP protokoli 84, 8687
tehno-eshatologija 18, 54
tehnofilija 71, 72, 74
tehnofobija 35, 3746, 65, 72
tehno-ikona 49, 52, 54, 56
Tehnologija 9, 1213, 3155, 57,
6263, 6970, 104107, 111,
170, 187
tehnoloki determinizam, tehnodeterminizam 9, 1926, 36,
41, 46, 49, 66, 78, 172173
tehnooptimizam, optimizam 14,
4748, 65, 90, 92, 100, 164
tehnopesimizam, pesimizam 10,
12, 48
tehnopol 3637, 39, 106
telefon 11, 15, 78, 87, 100, 103
televizija 11, 20, 2122, 31, 41, 78,
8789, 120, 172
terorizam 46, 65
Tetris 68, 195, 196
Tetris-efekt 68
tolerancija 94, 96, 134, 135, 140
torrent 125, 161
tradicionalne kulture 109110, 117,
127, 131, 165, 169
transformativna teorija 20, 23, 188

234

Mediji i kultura

transhumanizam 4748, 56, 62,

6366, 7071
traumatina jezgra 4243, 6061,
146
tree-hugger 63
treperavi oznaitelji 71
Twitter 90, 92, 94, 102, 122, 128,
134, 143
T-Zombix 167
U
umreavanje 84, 141
umreeno drutvo 25, 26, 66, 91,
112, 137, 138, 141
Unabomber 46
utjecaj medija 21, 23, 26, 31, 32,
159, 172
uitak 34, 36, 40, 56, 144, 145146,
187, 188, 191, 194, 196, 198,
207, 211
V
varijabilnost 81
veliki kineski vatrozid 86, 130
Vertov, Dziga 5052, 56
Virginia Tech masakr 207
Virilio, Paul 52, 83, 186187
virtualne zajednice 47, 67, 92, 111,
115
virtualno, virtualni prostor, virtualna realnost 17, 40, 47,
58, 60, 6668, 7174, 133,
173176, 181, 185188
Vodafone 98100, 102103
W
Wesch, Michael 90, 91, 164

WikiLeaks 145, 146, 146148, 147,

150, 154, 155, 165
Williams, Raymond 9, 21, 22, 30,
49, 107, 109110, 110
World of Warcraft 6768, 68, 71,
186, 196
Y
Yahoo! 98, 122
YouTube 9091, 92, 93, 102, 122,
136, 139, 179, 180
Z
Zahtila, Viktor 174, 178, 179
znanstvena fantastika, znanstvenofantastini film, fantastika
4849, 5258, 6067, 7071,
83
znanstveno-tehnoloki napredak
4041, 53, 63
Zuckerberg, Mark 27, 95, 96,
112113, 114, 149, 150,
151152
zvida 144, 145

idov 146, 148

iek, Slavoj 17, 3233, 3435, 36,
40, 4246, 4950, 66, 67,
69, 93, 94, 98, 116, 123, 134,
140, 143, 144, 145, 174, 176,
182, 211
udei stroj 55

Biljeka o autorici

Katarina Peovi Vukovi via je asistentica na Odsjeku za kulturalne

studije Filozofskog fakulteta u Rijeci gdje od 2005. godine predaje na
kolegijima iz podruja medijske teorije. Urednica je asopisa Libra
Libera koji je posveen knjievnoj i teorijskoj margini. Ureivala je
emisiju Elektrosfera na Treem programu Hrvatskog radija (20082009). Magistrirala je i doktorirala na Odsjeku za komparativnu
knjievnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Priredila je zbornik
tekstova amerikog teoretiara Hakima Beya Privremene autonomne zone i drugi tekstovi (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003).
Od 1998. godine je lanica je Autonomne tvornice kulture, svojedobno je sudjelovala koaliciji studentskih udruga Pokret studentskih inicijativa, bila je lanica Izvrnog odbora Hrvatskog helsinkog
odbora za ljudska prava (2000-2005), lanica je Hrvatskog drutva
pisaca.
Njezina osobna stranica nalazi se na adresi: http://katepe.jottit.
com/.

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu

Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 807124.