Knjiga pod nazivom "Zvonki cedar ruski; Anastazija"

izala je 2003. godine na hrvatskom jeziku.

"U proljee 1994. godine iznajmio sam tri rijena broda, kojima sam se uputio na
etveromjesenu ekspediciju po sibirskoj rijeci Ob, od Novosibirska do Saleharda i
natrag. Cilj ekspedicije bilo je uspostavljanje ekonomskih odnosa s predjelima Dalekoga
Sjevera.
Ekspedicija je nazvana "Trgovakom karavanom". Najveim od brodova bio je putniki
brod "Patrice Lumumba". (U zapadnosibirskom rijenom brodarstvu brodovi su
zanimljivih naziva: "Marija Uljanova", "Patrice Lumumba", "Mihail Kaljinjin", kao da
drugih povijesnih linosti nije bilo). Na velikom brodu "Patrice Lumumba" bio je
smjeten tab karavane, s izloenim proizvodima to su ih izradili sibirski poduzetnici, s
trgovinom."
"ovjek u stanju ljubavi zrai. To se zraenje u dijelovima sekunde die uvis, do planeta
to prolaze nad ovjekom i ponovno se vraa na Zemlju i daje ivot svemu postojeem
Sunce je jedno od planeta koje nipoto ne odraava sav spektar ovoga zraenja
ovjek alje u Kozmos samo zrake svjetla. I iz Kozmosa se na Zemlju vraa samo
blagotvorno zraenje"

"Poslije susreta sa sibirskim starcima, prouio sam znanstvenopopularnu literaturu, niz

povijesnih i znanstvenih radova, u kojima se prialo o neobinim svojstvima cedra. Sada
sam pokuao dohvatiti bit i shvatiti to, o emu je govorila Anastazija - o nainu ivota
ljudi to ive uz cedar - i pomislio sam: "Na to to podsjea?"
Usporeivao sam ih s obitelji Likovih, poznatoj, mislim, mnogima iz radova B. Peskova.
Obitelji, koja je takoer mnogo godina ivjela izdvojena u tajgi. O njima se pisalo u
novinama "Komsomoljska pravda" pod naslovom "U procijepu tajge", i prialo se u
televizijskim emisijama. Stvorio sam dojam o Likovima, kao o ljudima koji su prilino
dobro poznavali prirodu, ali su bili "mrani" u pogledu znanja, shvaanja naega
suvremenoga, civiliziranog ivljenja. Ovdje je bila drukija situacija. Anastazija je
ostavljala dojam ovjeka koji se lijepo snalazi u naem ivotu i u jo neemu, meni ne
sasvim shvatljivom. Ona je raspravljala s lakoom o naem gradskom ivotu, poznavala
ga je."
"Anastazija ivi u umi sasvim sama, ona nema doma, ona gotovo da i ne nosi odjeu i ne
priprema nikakve zalihe hrane. Ona je potomak onih ljudi koji su ivjeli ovdje
tisuljeima i bili predstavnici skoro sasvim drukije civilizacije. Ona i njoj slini su se
odrali do danas zahvaljujui, po mome miljenju, najmudrijem potezu. Moda
najispravnijem potezu. Oni se raspruju meu nama, nastojei izvana ne razlikovati se od
1

obinih ljudi, a na mjestima svojega stalnoga boravita oni se slijevaju u jedno s

prirodom. Teko je pronai krajeve u kojima su stalno nastanjeni. Prisutnost ovjeka na
takvome mjestu moe se prepoznati samo tako to je ono nekako pitomije, ljepe, kao
naprimjer, Anastazijina istina iz tajge."
"Anastazija uope ne misli na problem odijevanja i prehrane. Hoda najee napola
odjevena ili razodjevena. Hrani se cedrovim oraiima, nekakvom travom, jagodama i
gljivama. Od gljiva jede samo suene. Sama nikad ne skuplja ni gljive, ni orahe, i ne
pravi zalihe, spremnicu, ak ni za zimu. Sve priprema mnotvo vjeverica to nastanjuju
ova mjesta. Nema niega neobinoga u tome to vjeverice pripremaju hranu za zimu. One
to ine svugdje, slijedei svoj prirodni nagon. Mene je zaudilo neto drugo: oblinje se
vjeverice na pucketanje prstiju Anastazije utrkuju, ne bi li skoile na njezinu ispruenu
ruku, i dale joj ve oljutenu, sitnu jezgru oraia. A kada Anastazija pljee po koljenu
sagnute noge, vjeverice isputaju nekakav zvuk, kao da dozivaju, javljaju drugima, i
poinju vui i slagati pred njom na travu suene gljive i drugu hranu. I ine to, kao to mi
se uinilo, s velikim zadovoljstvom. Pomislio sam da ih ona obuava, no Anastazija je
rekla da su njihova djelovanja gotovo nagonska, pa i vjeverica majka sama svojim
primjerom tome ui mladunad."
"Shvaa da drutvo danas, u kojemu ti ivi, moe mnogo nauiti druei se s
biljkama to rastu u ljetnikovcima na selu. Upravo u seoskim ljetnikovcima, gdje
poznaje svaku sadnicu na svome komadiu zemlje, a ne na bezlinim velikim poljima po
kojima se vuku gorostasni i besmisleni strojevi. Ljudi se bolje osjeaju radei u seoskom
ljetnikovcu i mnogima je to produilo ivot. Oni postaju boljima. I upravo ljudi koji
borave u seoskim ljetnikovcima mogu pridonijeti tome da drutvo shvati koliko je tetan
tehnokratski put razvoja."
"Anastazija je priala kako ona oblikuje u svojoj svijesti najrazliitije situacije na poslu,
na odmoru i u uzajamnom ophoenju ljudi, kako jednih s drugima, tako i s biljkama. Kad
situacija, to ju je oblikovala, najvie odgovara stvarnosti, uspostavlja se odnos, pri kojem
ona moe vidjeti ovjeka, predosjetiti od ega boluje i to osjea. Ona kao da postaje
dijelom njegova naina ivota i povjerava mu svoja umijea. Anastazija je priala kako
biljke osjeaju ovjeka, mogu ga voljeti ili mrziti, utjecati pozitivno ili negativno na
njegovo zdravlje."
"istoa namjere, osjeaja i osjeta, svojstvenih veini, odreuje mjesto, gdje se nalazi
veina ovjeanstva u Svemiru i u vremenu."
"Ti misli kako ja sanjarim kao suluda kad priam o tome da e sklopovi i slovne
formulacije, to sam ih umetnula u knjigu, iscjeljivati i prosvjetljivati ljude. Ne vjeruje
mi, jer ne shvaa A to je zapravo jako jednostavno.
Eto, ja sad priam s tobom na tvome jeziku, koristei se izrazima rijei koje ti koristi, a
katkad se ak trudim postii istu intonaciju glasa kao i ti. Ti e lako zapamtiti ono to
sam ispriala, jer je to tvoj jezik, svojstven samo tebi, ali i jezik kojega shvaaju mnogi
ljudi. U njemu nema nerazumljivih rijei, izraza to se rijetko upotrebljavaju u ivotu. On
2

je jednostavan i stoga shvatljiv veini. Ali ja unosim male promjene, nekako kao da
premjetam neke rijei, samo malo. Ti se sada nalazi u stanju uzbuenja i, stoga to e
se prisjetiti ovoga stanja, prisjetit e se svega to sam ti govorila. I zapisat e o onome
to je ispriano.
Tako e se izmeu onoga to si napisao nai i niz slova to sam ih ja umetnula.
Ona su jako vana. Ona mogu stvarati udesa, kao molitva. Ta mnogi od vas ve znadu
da molitve zapravo ine odreeni nizovi i sklopovi slova. Ove nizove i sklopove su
zapravo stvorili prosvijetljeni ljudi s Bojom pomoi."
"Kad se u ovjeku pojavljuju lijepi osjeaji, oni obvezatno djeluju blagorodno na sve
tjelesne organe. Upravo su lijepi osjeaji najjae i najuinkovitije sredstvo protiv svake
bolesti. Uz pomo takvih osjeaja lijeio je Bog, isto su inili i sveci. Proitaj Stari Zavjet
i uvjerit e se sam. Uz pomo takvih osjeaja mogu iscjeljivati i neki ljudi iz vaega
svijeta. Mnogi vai lijenici su upoznati s time. Pitaj ih ako meni ne vjeruje. Ta oni e
tebi lake povjerovati! to je jai, ljepi takav osjeaj, on djeluje jae na onoga kome je
upuen.
Ja sam uvijek mogla iscjeljivati uz pomo svoga zraka. Mene je jo u djetinjstvu nauio
pradjed i objasnio sve. Ja sam to inila mnogo puta sa svojim ljudima iz seoskih
ljetnikovaca.
Sad je moj zraak mnogo jai nego to je u djeda i pradjeda. To je stoga, kau oni, to se
u meni pojavio osjeaj koji se zove ljubav."
"Ja sam toga trenutka gotovo zaboravila da ne mogu tako jednostavno izgovarati rijei;
iza njih se obavezno trebaju skrivati osjeaji, razumijevanje i istinitost naravne
obavijesti".
O, Boe! Pa kako nije imala sree! Zbog ega je ove rijei uputila meni - vie ne tako
mladom, s obitelji, izloenom mnogim sablanjivim stvarima u naem svijetu, kao to je
sama govorila, tetnim i mranim? Svojom unutarnjom istoom ona je zavrijedila neto
sasvim drugo. Ali tko se moe zaljubiti u nju tako neobina naina ivota, miljenja i
intelektualnih sposobnosti?
Ona se na prvi pogled ini obinom, no neobino lijepom i privlanom djevojkom, ali
onda kad pone s njom razgovarati, ona kao da postaje nekakvo bie koje ivi s onu
stranu uma.
Mogue je da su se takvi osjeaji pojavili u meni jer nemam dovoljno znanja,
razumijevanja biti nae stvarnosti. Drugi bi je mogli shvatiti drukije.
Prisjetio sam se kako mi se ak na rastanku nije pojavila elja da je poljubim ili zagrlim.
Ne znam je li ona to htjela. Pa to je ona zapravo htjela? Sjetio sam se kako je ona priala
o svojim matanjima. Kako je neobina filozofija njezinog odnosa prema ljubavi:
3

organizirati udruenje poduzetnika ne bi li im se pomoglo. Napisati knjigu s njezinim

savjetima ljudima. Prenijeti ljude vremenskim odsjekom mranih sila."

Druga knjiga "Zvonki cedar ruski" je izala u svibnju 2004.

Veliki duhovni uitelji, koje ovjeanstvo prepoznaje po njihovim religioznim uenjima,
filozofskim i znanstvenim istraivanjima, ne postiu brzinu djelovanja Anastazije na
ljudski potencijal. Njihova su se uenja jasno oitovala u stvarnom ivotu nakon stoljea i
tisuljea od njihova pojavljivanja.
Mimoilazei moralne pouke i razliite rasprave iz podruja duhovnosti, Anastazija je
uspjela za svega nekoliko dana i mjeseci, na neki tajanstveni nain, neposredno djelovati
na osjeaje i izazvati provalu osjeaja, stvaralaki zanos, to se pokazao u stvarnim
djelima razliitih ljudi, koji su se s njom povezali svojim mislima. Mi ih moemo
prepoznati kao umjetnika djela, kao nadahnuto uznoenje k svijetlome i k dobrome.
Moskovski istraivaki centar o Anastaziji

One biljke s kojima odreeni ovjek uspostavlja neposredan odnos, stvaraju za njega
prostranstvo istinske Ljubavi. One ljubavi bez koje ivot na Zemlji ne bi bio mogu.
Mnoge ljude iz seoskih ljetnikovaca privlae takva mjesta, jer je tamo za njih stvoreno
ovo prostranstvo. I malena sibirska vinja, to si je posadio, i o kojoj si se sam brinuo,
eljela je uiniti isto to ine sve biljke kad vre ono to im je predodreeno.
Kad ima mnogo biljaka, one mogu stvoriti za ovjeka znaajno prostranstvo Ljubavi.
Razliite biljke ga mogu stvoriti kad se ovjek s njima drui i pristupa im s ljubavlju. One
zajedniki mogu stvoriti za ovjeka znaajno prostranstvo Ljubavi, to blagotvorno
djeluje na duu i iscjeljuje tijelo. Shvaa, Vladimire sve zajedno, kad ih je mnogo. A ti
si brinuo samo o jednoj biljci. Pa se malena sibirska vinja potrudila uiniti to, to mogu
uiniti samo razliite biljke zajedno.

Drvee, Vladimire, daje plodove. Ali ono jo stvara prostranstvo Ljubavi. Vinja je jako
eljela da ga i ti ima. Ali otkuda je jo vinja mogla uzeti snagu da moe vratiti ono to
je dobila od ovjeka? Ona je ve dala sve to je bilo u njezinoj moi, a dobila je zauzvrat
jo i poseban, umilan odnos prema njoj. I tada je poeljela uiniti vie! Sama!.

I s vinjom se desilo neto nevjerojatno. to je ona jo mogla uiniti za tebe ako ti nisi
uzeo istom ljubavlju plodove to su dozreli? to?
Zadrhtala je ona od poljupca ovjeka, i poletjeli su u svijetlo prostranstvo Svemira misli i
osjeaji, koji su svojstveni samo ovjeku, no stvoreni od malene sibirske vinje o tome
kako uzvratiti ovjeku ono to je od njega dobiveno.
Kako podariti ovjeku svoj poljubac ljubavi, ugrijati ga svijetlim osjeajima ljubavi.
Misao se usprkos svim zakonima prevrtala u Svemiru, ali se nije uspjela oitovati.
Spoznaja nemogunosti oitovanja jest smrt!
Sile svjetla su vraale vinji misao to ju je stvorila, ne bi li je unitila u sebi i ostala iva.
Ali ona je nije uzimala.
Uzviena elja malene sibirske vinje nije se mijenjala, i bila je neobino ista i plaha.
Sile svjetla nisu znale to uiniti. Veliki Stvoritelj nije mijenjao uspostavljene zakone
harmonije. Ali vinja nije umrla. Nije umrla zato to su joj misli, tenje i osjeaji bili jako
isti, a po zakonima Svemira istu ljubav nita ne moe unititi. Pa je vrebala na tebe,
vrtjela se u elji da se oituje. Ona, sama u Svemiru, eljela je stvoriti za tebe
prostranstvo Ljubavi.
Ja sam dola na va brod ne bih li nekako pomogla i ostvarila elju vinje. Ne znajui jo
na koga se ona odnosila.

Tisuu ica gitare sad trepere pod prstima dananjih pjesnika Rusije. Kad sam ja jo
samo matala o svemu u tajgi, oni su prvi osjetili. Njihove due Najprije se samo u
jednoj razgorio treperav plamiak i zatitrala je tanahna ica gitare, a zatim su i drugi
prihvatili, odazvale su im se due. Uskoro e njihove pjesme uti mnogi ljudi. Oni,
pjesnici, pomoi e nam ugledati novu zoru. Zoru prosvjetljenja dua ljudskih. Ti e uti
njihove pjesme. Nove pjesme, u as svanua.
Kad sam doao u stan, htio sam poi spavati, pa sam prilegao. Ali mi pukovnik skitnica
nije nikako izlazio iz glave.
Presvukao sam se u istu odjeu i poao k njemu. Mislio sam putem: Moda pristane
ivjeti sa mnom. On se moe svemu prilagoditi. Praktian je i uredan. I osim toga je
umjetnik. Moda moe napraviti sliku za ovitak. Pa i za plaanje stana bit e lake
zajedno s njim zaraditi. Za sljedei mjesec nemam vie ime platiti.
Kad sam priao podrumskome prozoru iz kojega smo se provukli u zoru, ugledao sam
skupinu ljudi: stanare kue, policijski auto i Prvu pomo.

Pukovnik skitnica leao je na tlu zatvorenih oiju i s osmijehom na licu. Bio je uprljan
mokrom zemljom. Beivotna je ruka stiskala komad crvene cigle. Kraj zida je stajao
polomljen drveni sanduk.
"Ta on je sve vrijeme htio crtati! I kad mu se to troje skitnica potkralo odostraga, on je
crtao. Te ih tako, vjerojatno, nije primijetio. Dugo sam etala sa svojim psom, a on je sve
vrijeme stajao na svome sanduku i crtao. Niti jednom se nije okrenuo od svoga crtea.
Evo crtea povie pokazivala je ena rukom na cigleni zid kue.
Na tmurnome zidu kue crvenom je ciglom bio nacrtan Sunev krug i u njegovoj sredini
cedrova granica, a na rubovima i po krugu su bila nekakva nejasna slova.
Pribliio sam se zidu i proitao: Zvonki cedar ruski. Jo su se irile zrake od sunca. Bile
su svega tri. Pukovnik skitnica vie nije uspio nacrtati. Bile su dvije kratke zrake, trea se
irila i iskrivljavala i nestajala, sve do samoga podnoja zida, prema zemlji, gdje je leao
mrtav smijeei se.
Gledao sam njegovo od zemlje uprljano lice to se smijeilo i mislio: Moda mu se
Anastazija uspjela pribliiti svojim zrakom u posljednji trenutak njegova ivota i ugrijati
ga. Makar malo ugrijati duu toga ovjeka i prenijeti je u svijetlu beskonanost.

Anastazija, tvoje matanje zahvaa na svijet i on kao da se poinje mijenjati. Poneki te

ljudi osjeaju i razumiju, a i snage se u njih odnekuda pojavljuju, koje ak dovode i do
promjena. Svijet pomalo postaje bolji. Ali ti Zar ivi isto onako, u tajgi, na svojoj
istini? Ja ne mogu ivjeti u takvim uvjetima u kakvima ti ivi. A i ti ne bi mogla ivjeti
u naemu svijetu. Zato je onda potrebna tvoja ljubav? Tvoja ljubav nema smisla i ja sve
dosad ne mogu shvatiti moj odnos prema tebi. A zato bih i shvatio kad je ionako jasno da
mi nikad neemo biti zajedno.

Nismo je napustili, nego smo je ostavili na tom mjestu gdje je rodila njezina majka. U
vas postoji pojam ambala, Domovina. Osmiljavanje ovih pojmova postaje sve
apstraktnijim. Domovina ona je DOMO-VI-NA, Majka. Prije nego to se dijete pojavi,
roditelji za njega trebaju napraviti prostranstvo. Svijet dobronamjernosti i ljubavi. Trebaju
mu dati komad zemlje, koja e kao majinsko okrilje brinuti o tijelu i laskati dui. Koja
e otkriti mudrost Svemira i pomoi stei istinu. to daruje svome djetetu ena koja raa
izmeu kamenih zidova? Kakav je svijet ona njemu pripremila? Je li uope mislila o
svijetu u kojemu e ivjeti njezino dijete? Svijet se onda odnosi prema njemu onako kako
eli. eli pokoriti maleno ljudsko bie, uiniti iz njega zavrtanj, roba. Pa tako majka
postaje samo promatraem, jer ona nije pripremila za svoje dijete prostranstvo Ljubavi.

Pogledali smo uvis i ugledali je. Nad istinom se uzvisila nevelika loptasta nakupina
koja je pulsirala i svijetlila plavkastom svjetlou. Pod njezinim prozranim platom
ispreplelo se mnotvo plamenih iskri razliitih boja poput boja munje. Podsjeala je na
veliku loptastu munju. Ali ona je imala razum!
Nije bilo shvatljivo od ega se sastojala i to je predstavljalo njezin razum.
U njoj se osjeala neka neshvatljiva i tajanstvena mo. Ta sila nije izazivala strah.
Naprotiv, od nje je proizlazilo ugodno blaenstvo koje potpuno umiruje da nisi imao
potrebu ni za kakvim pokretom. elio si samo biti.

Kad smo kasnije dolazili k Anastaziji na njezinu istinu, vidjeli smo kuglu jo nekoliko
puta. Shvaali smo da je za Anastaziju ona bila neto prirodno, poput sunca, mjeseca
drvea i ivotinja koje su je okruivale. Ona je razgovarala s njom kao i sa svime to ju je
okruivalo. Ta razlika izvana nije bila tako zamjetna. inilo se kao da se Anastazija
prema kugli odnosi s veim potovanjem nego prema drugima, a katkad je znala biti i
malo hirovita. Anastazija prema nikome nikada nije bila hirovita, ali s njom si je to zbog
neega dozvoljavala. Kugla je reagirala na njezino ponaanje i udovoljavala hirovima.

Moja pramajka je bila ona ena koja je savreno poznavala nain na koji se dojenetu
prilikom dojenja prenosi sposobnost uspostavljanja veze sa Svemirskim Razumom. Ve
su tada ljudi koji su ivjeli u vrijeme civilizacije kojoj je pripadala prestali tome pridavati
vanost, poput dananjih. Kad se dijete doji ne treba obraati panju ni na to drugo, nego
misliti samo na dijete. Ona je znala to je i kako trebalo misliti, te je svoja znanja eljela
predati svim ljudima.
Trea knjiga "Zvonki cedar ruski; Prostranstvo ljubavi" je izala u oujku 2005.
Pribliili smo se dobro poznatoj istini. Anastazija je stajala u blizini grmlja na kraju
istine te je progovorila:
- Sjest emo tu u tiini pa ga zatim pogledati! On e se sad probuditi, i vidjet e ga!
Na kraju istine ispruila se na boku pokraj drveta medvjedica. Nisam vidio nikakvo
dijete. Postajao sam sve nemirniji, a srce mi je poelo neobino udarati.
- Ta gdje je on? upitao sam Anastaziju sve uznemireniji.
- Pogledaj paljivije! odgovorila mi je. Evo, vidi mu se glava i noge ispod medvjee
ape! On na njoj spava, u njezinim slabinama gdje mu je mekano i toplo, a ona dri svoju
apu iznad njega i ne stie ga, nego ga samo njeno pokriva.

Ugledao sam sitno djeje tijelo koje je lealo ispod gustoga medvjeeg krzna, u
slabinama velike zvijeri, ispod njezine malo podignute prednje ape. Medvjedica se
ispruila na boku i nije se pomicala. Samo se osvrtala oko sebe i okretala glavu. Kad su
se pomaknule sitne noge u gustome krznu, medvjedica je malo podignula apu. Djeak se
budio. Kad je pomaknuo ruku, medvjedica je podignula apu, a kad je spustio ruku, ona
ga je ponovno prikrila. Pomicala je samo apu i glavu, a tijelo joj je mirovalo.
- Zar ona tako lei cijelo vrijeme u jednoj pozi i ne mie se? Nije li joj to teko?
- Ona moe tako dugo leati ne pomaknuvi se. To joj uope nije teko. Ona se osjea
vrlo ugodno kad se on uvlai u svoj kreveti. Sad je uope poela dizati glavu i osjeati
se veoma vano. Nije dozvolila ak ni svome dragome da joj se priblii kad je dolo
vrijeme parenja. No kad na sin malo poraste, ona e pozvati k sebi svoga dragoga.
Sluao sam Anastaziju i nisam prestajao promatrati kako su se sitne noge poele pomicati
ispod ogromne medvjee ape. Medvjedica je podignula jednu apu uvis.
Djeak je poeo micati rukama i nogama proteui se. Podignuo je glavu i iznenada
utihnuo.
- Zato se prestao micati, zar e opet zaspati? upitao sam Anastaziju.
- Pogledaj paljivije, on mokri! Medvjedica ga opet nije uspjela spustiti navrijeme na
travu, a moda nije ni htjela jer ga je razmazila.
Sitni se mlaz slijevao na medvjee krzno. Medvjedica je leala utke s djeakom i nije
ak niti apu pomaknula dok djeak nije prestao mokriti. Zatim se okrenula na drugu
stranu, a djeak se skotrljao na travu.
- Dobro! Eto vidi, ona zna da e na maleni ovjek nastaviti svoj vaan posao veselo je
odgovorila Anastazija.
Sitno tijelo malenoga ovjeka je lealo na tlu i naprezalo se. Nad njim je stajala velika
medvjedica i, inilo se da mu pomae svojim otrim glasom gotovo se napreui zajedno
s njim. Djeak se okrenuo na trbuh te je pomaknuo ruke i poeo etveronoke puzati po
travi. Stranjica mu je bila malo zaprljana od neistoe. Medvjedica je napravila korak
pribliivi mu se, a na to je, kao da mu je dadilja, polizala jezikom malenu djeju
stranjicu i obrisala neistou. Jezikom je odgurnula djeaka, koji je pao na trbuh te se
umirio i poeo puzati dalje. Medvjedica je ponovno krenula za njim pa ga opet liznula,
to nije bilo potrebno jer je sve ionako bilo isto.
- to misli, Vladimire, bi li ona mogla skinuti pelene, a moda i gaice te mu nadjenuti
nove? tihim je glasom upitala Anastazija.
- Slaem se! odgovorio sam apui. Ionako je sve jasno!

Djeak se okrenuo na lea, no kad ga je nametljiva medvjedica ponovno liznula izmeu

nogu, on se spretno izvukao uhvativi se sitnom rukom za krzno na medvjeoj njuci.
Djeak se svojom sitnom rukom lagano podupro o medvjee krzno, a medvjedica je
oigledno popustila pritisku. Njezina velika glava je legla na tlo pokraj djeakovih nogu,
koji se uhvatio za njezinu njuku, i odgurnuvi se drugom rukom poeo se penjati navrh
glave ivotinje.
- Kamo se uputio?
- Do oiju medvjedice. Oi joj se sjaje, to mu je zanimljivo te ih uvijek eli dodirivati.
Djeak je leao na trbuhu na medvjeoj njuki gledajui medvjedici u oi te ih je pokuao
dodirnuti prstom, no medvjedica je odmah zaklopila oi. Prstom joj je dotaknuo kapke.
Saekao je jo malo, i kad se sjaj u oima ugasio, djeak je poeo silaziti s medvjee
njuke. Spustio se na travu i poeo puzati, pa se smirio i zagledao u travu. Medvjedica se
podigla te se dvaput oglasila rikom.
- To ona zove vuicu. Treba se umiti i neto pojesti. Sad e vidjeti kako e jedna s
drugom lijepo razgovarati odgovorila je Anastazija.
Nakon nekog vremena na kraju istine se pojavila vuica, no medvjedica je uope nije
doekala prijateljski, nego prijetei, s rikom. Vuica je takoer nije prijateljski
pozdravila. Pogledom je obuhvatila cijelu istinu. Lakim se korakom uputila nakraj
istine te se potom proetala. Zatim se sakrila i iznenada visoko poskoila, pa se ponovno
sakrila kao da se sprema napasti.
- Gdje im je prijateljstvo? upitao sam. Zato ju je medvjedica pozvala da bi joj se potom
oglasila rikom? Zar se vuica nije takoer runo ponijela?
- Tako su one porazgovarale. Medvjedica je zaustavila vuicu rikom ne bi li se uvjerila je
li s njom sve u redu: nije li bolesna i nije li opasno pustiti je u blizinu djeteta ovjeka.
eljela se uvjeriti je li vuica dosta jaka da moe zatititi dijete. Vuica je pokazala da je
s njom sve u redu. Pokazala je to na djelu, a ne samo glasanjem. Sam si vidio da se
proetala i dosta visoko skoila.
Medvjedica je doista otila u miru s istine nakon to je pripazila na vuicu. Vuica je
legla na travu nedaleko od djeaka. Djeak je jo neko vrijeme neto promatrao i
dodirivao rukama u travi, a kad je primijetio vuicu, otpuzao je do nje. Dopuzavi do nje,
poeo je svojim sitnim rukama doticati njezinu njuku, gladiti prstom zube u otvorenoj
eljusti vuice i udarati dlanom po njezinu jeziku. Vuica ga je polizala po licu. Zatim je
maleni Vladimir dopuzao do njezinoga trbuha, dodirnuo vrke njezinih prsa te je poeo
sisati prste na svojim rukama i mrtiti se.
- Naemu siniu je vrijeme da neto pojede opet je progovorila Anastazija. No on jo
nije tako jako gladan da bi poeo jesti mlijeko vuice. Ja u se sad udaljiti na neko
9

vrijeme, a ti odi prema rubu istine i sjedni. Ugleda li te, on e se zainteresirati i dopuzati
do tebe. Nemoj ga samo sam hvatati. On je ve ovjek. Iako izgleda malen, besmisleno
hvatanje nee razumjeti. Bit e nasilan ako ga uzme za ruke bez pristanka. Nee te
shvatiti ako ga uhvati protiv njegove volje. ak ako to uini u dobroj namjeri, no
svejedno protiv njegove volje. Nee ostaviti lijepi utisak.
- Dobro, neu ga uhvatiti. Sjest u. A hoe li me vuica dodirnuti?
- Ti sad ima takav miris da te ona nee dotaknuti.
Anastazija je lupila dvaput po svome bedru, a vuica je ustala i pogledala prema njoj, pa
prema djetetu, koje se opet poelo igrati s nekakvim kukcem te je potrala prema
Anastaziji.
Anastazija mi se sasvim pribliila te je dozvala vuicu da joj prie blie naredivi joj
pokretom ruke da legne.
- Moda bih je trebao pogladiti da se napokon sprijateljimo? predloio sam.
- Nee joj se svidjeti ako se bude odnosio prema njoj pretjerano zatitniki. Ona je sve
shvatila i nee te dotaknuti, no ne voli kad se pokazuje prividan osjeaj nadmoi
odgovorila je Anastazija. Anastazija je opet naredila vuici da poe prema istini te je
potrala po nekome svom poslu obeavi da e se uskoro vratiti.
Izaao sam iz grmlja, otkuda sam potajno promatrao s Anastazijom ono to se deavalo
na istini. Izaao sam i sjeo na travu na desetak metara udaljenosti od malenog Vladimira.
Sjedio sam tako na travi petnaestak minuta. Nije obraao na mene panju. Pomislio sam
da me uope nee primijetiti budem li tako tiho sjedio te sam zacvokotao dvaput jezikom.
Djeak je okrenuo glavu i ugledao me. Sin! Moj sin me bez prestanka promatrao, a ja
sam ga gledao s uzbuenjem te mi je ak postalo vrue od uzbuenja.
Poelio sam potrati prema njemu, podii na ruke maleno tijelo, stisnuti ga i pribliiti
grudima. No suzdravao sam se ne samo zbog Anastazijine zamolbe, nego i zbog
prisutnosti vuice.
Moj maleni sin se iznenada poeo micati te je polako dopuzao do mene. Srce mi je tako
poelo kucati da ga se moglo uti. Zato je poelo tako jako kucati? Djeak se mogao
preplaiti jer je poelo tako jako udarati.
On je cijelo vrijeme puzao pa se ponovno zainteresirao za neto u travi te poeo posezati
rukom za nekim kukcem. Zatim je poeo promatrati neto to mu je puzalo po ruci. Nije
se pribliio ni za tri metra. Moj maleni sin mi se nije pribliio ni za tri metra.
Nije mi se pribliio samo zbog nekakvog kukca. Kakav je to svijet u toj travi i kakav
ivot, za koje se tako jako poeo zanimati? udan je tu poredak i udni su propisi u umi.
10

Pred djetetom je stajao roeni otac, a njega je vie zanimao nekakv kukac. Tako ne bi
trebalo biti. Dijete bi trebalo shvatiti da je otac vaniji od kukca.
Djeak je iznenada podignuo glavu i okrenuo se prema meni. Nasmijeio se otvorivi
svoja bezuba usta te je pourio i dopuzao bre nego obino. Ve sam se pripremio da u
ga uhvatiti, kad sam ga ugledao kako pue mimo mene ne obrativi na mene panju.
Osvrnuo sam se i ugledao odostraga Anastaziju kako se smijei. Sjela je spustivi ruku na
travu dlanom okrenutim prema gore. Djeak se smijeio i puzao prema majinim
grudima. Anastazija ga nije uhvatila, nego mu je samo malo pomogla da lake dopue i
privue se njezinim grudima. Djeak je uskoro leao na njezinim rukama i smijeio joj se
pljeui svojim sitnim rukama po golim Anastazijim grudima. Zatim je dodirnuo i
pogladio vrak njezinih grudi, privinuo se k njemu i stao sisati vrste Anastazijine grudi.
Anastazija me samo jednom pogledala i primaknula prst na svoje usne pokazavi mi da
trebam utjeti. Sjedio sam cijelo vrijeme dok je ona dojila sina.
Anastazija je izgleda zaboravila na mene dok je dojila. Niti je mislila na sav okolni svijet.
Gledala je cijelo vrijeme samo sina. inilo se kao da oni nekako razgovaraju jedan s
drugim. inilo se zato jer je djeak stalno sisao. Zatim je iznenada prestao sisati, te se
odvojio od vrka grudi i poeo promatrati Anastazijino lice. Katkad ju je promatrao s
osmijehom, a katkad je bio ozbiljan. Zatim se smirio i neko vrijeme spavao na majinim
rukama. Kad se probudio, opet se nasmijeio, a Anastazija ga je smjestila na svoj dlan
drei ga za lea.
Lica su im bila sasvim blizu, a djeak je rukama dodirivao Anastazijino lice pribliivi
svoj obraz njezinom obrazu, kad me je ponovno ugledao. Opet je utihnuo neko vrijeme i
radoznalo me promatrao.
Zatim je protegnuo svoju malenu ruku prema meni pribliivi mi se tijelom i izgovorivi
e. Nehotice sam ispruio prema njemu svoje ruke kad mi ga je dala Anastazija.
Drao sam na rukama maleno tijelo svoga roenoga, tako eljenog sina. Zaboravio sam
na sve drugo. Silno sam elio uiniti neto za njega. Djeak mi je dirao lice, gurkao se
pritiui ga svojim usnama, a zatim je odskoio i namrtio se, jer ga je oigledno poelo
bosti moje neobrijano lice. A zatim sam, ne znam ni sam zato, tako silno elio poljubiti
maleni topli obrai. Odluio sam ga poljubiti. No umjesto poljupca, zbog nekog sam ga
razloga dvaput polizao po obrazu kao to je to uinila vuica. Djeak se odmaknuo od
mene i s izrazom uenja poeo treptati oima. Zvuan, glasan Anastazijin smijeh se
poeo razlijegati istinom. Djeak je istoga trena pruio prema njoj svoje sitne ruke te se
takoer poeo smijati i micati u mojim rukama. Shvatio sam da je on molio da ga se
pusti. Moj je sin elio otii od mene. Nisam se usprotivio njegovoj volji i pravilima
ponaanja koja su ovdje vladala te sam ga spustio na travu. Djeak je odmah otpuzao
prema Anastaziji, a ona je poskoila i nasmijala se te me prestigla i sjela s druge strane
sasvim blizu mene. Djeak se odmah pokazao i smijeei se dopuzao do nas te se popeo
na Anastazijine ruke i ponovno me dodirnuo svojom malenom rukom za lice. Bio je to
prvi put da sam se susreo sa svojim sinom.
11

O ODGOJU DJECE
Ve sam rekao da se ne samo sama Anastazija, nego i njezin cjelokupni rod, ija je
obitelj vrlo stara, odnosi prema novoroenome kao prema boanstvu ili kao prema
istome anelu. Po njima nije dozvoljeno prekinuti misaoni proces djeteta.
Anastazija misli da kukac ima savreniju grau od svega onoga to nije stvorila priroda,
ak i od primitivnoga graditelja za djecu.
Dijete, koje ima mogunost razgovora s tim savrenijim stvorenjima, postaje i samo
savrenije negoli kad razgovara s neivim, primitivnim predmetima.
Anastazija osim toga tvrdi da je svaka trava, kao i svaki kukac, uzajamno povezana s
cjelokupnim univerzumom te da oni u konanici pomau djetetu shvatiti stvarnost
Svemira i sagledati ne samo sebe u toj stvarnosti, nego i svoje predodreenje. Umjetno
stvoreni predmeti nemaju takvu povezanost i na nepravilan nain vre raspored onoga to
je primarno i vrijedno u mozgu djeteta.

PROSTRANSTVO LJUBAVI

12

Od svih bia u beskrajnome Svemiru, samo jedno moe utjecati na sudbinu ovjeka, i
ono zauzima mjesto izmeu Boga, Raja, sretne zvijezde i ovjeka.
- Znai da na svijetu postoji bie koje je jae od Boga?
- Nema niega na svijetu to je jae od boanskoga nadahnua. No postoji bie koje mu
je slino po snazi, i koje moe zauzeti mjesto izmeu Boga, koji je najnjeniji odgajatelj i
malenoga djeteta koje je slino anelu, a koje je ovjek.
- to je to i kako ga zovu?
- To bie je ovjek roditelj.

Prostranstvo Ljubavi se stvara u utrobi majke, a zatim se poinje iriti. Samo ovjek
moe unititi ili poboljati prostranstvo Ljubavi.

- Eto, opet si zapoela sa svojom matom. Nije tako mnogo vremena prolo otkako si
poela matati, no nije puno uinjeno. Knjiga je tu, slike i stihovi, no gdje je to to se
treba ostvariti za sve ljude na globalnom planu? Ne treba samo govoriti o svijetlim
mladicama koje rastu u ljudskim duama. Pokai ono to e se moi dodirnuti i doista
osjetiti! Ne moe pokazati! Ne moe!
- Mogu!
- Onda pokai!
- Pokaem li, podvrgnut u te iskuenju da prije vremena rastvori samo one mladice koje
e tek niknuti. No tko e ih tada spasiti od zlokobne tue?
- Ti ih spasi!
- Morat u tako uiniti i ispraviti svoju pogreku.
Zahvaljujui Anastaziji doznao sam za pojavu koja je bila jo neobinija i potresnija od
one, koju sam opisao u prethodnim knjigama. Preda mnom, u meni ili pokraj mene, ne
znam, uas se pojavilo mnotvo prelijepih lica ljudi razliite dobi s raznih krajeva
Zemlje.
To nije bilo samo svjetlucanje. Ljudi su se pokazivali u svojim lijepim djelima, kao i
njihova lica. Mogla se vidjeti okolina koja ih je okruivala i ono to im se tijekom godina
13

dogaalo ili to im se dogodilo zahvaljujui njima samima. Svi su bili iz dananjeg

vremena. Da bi se takvo obilje obavijesti moglo vidjeti u kinu, bilo bi potrebno mnogo
godina, a tu je trebao samo jedan trenutak. Ponovno je ispred mene bila Anastazija. Nije
ak ni dranje promijenila. Progovorila je odmah im sam je pogledao:
- Vladimire, jesi li pomislio da su tvoja vienja samo nekakva hipnoza? Molim te, nemoj
misliti o zagonetki s ijom su se pomoi oni pred tobom pokazali! Govorili smo o djeci, o
onome to je najvanije! Jesi li vidio djecu? Reci!
- Da, vidio sam djecu. Lica su im izgledala pametna i dobra. Sama djeca su gradila dom,
prelijepi veliki dom. Pjevala su. Vidio sam meu njima i sjedokosog ovjeka. Taj ovjek
je akademik. Odmah mi se uinio vrlo mudar. Samo to je neobino govorio. On je
smatrao da djeca mogu biti pametnija ak i od onih koji imaju znanstveni stupanj. Djeca
su s tim sjedokosim akademikom razgovarala kao sa sebi ravnim, ali i s potovanjem. No
onda kad se pojavilo vienje, moglo se vidjeti mnogo toga o djeci: o njihovu neobinom
nainu uenja, u njihovu matanju. No to je bilo samo vienje, i to o njemu drugo rei.
U stvarnome ivotu je sve drukije.
- Vladimire, ti si vidio stvaran ivot, i u tome e se uskoro moi uvjeriti!
Nevjerojatno, ali se sve upravo tako i dogodilo. Dogodilo se! Vidio sam!

AKADEMIK ETINJIN
Nisam se mogao suzdrati pokazati te nevelike mladice. Nisam se mogao suzdrati, ega
se i bojala Anastazija. Evo to se dogodilo.
Prolazio sam puteljkom pokraj kuhinjskih stolova koji su se nalazili vani, za kojima su
radila djeca. Iznenada sam osjetio kako me proima ugodna toplina, kao da je netko
usmjerio prema meni toplinski reflektor. Osjeaj topline bio je poput onoga koji se irio
od Anastazije kad je ona promatrala usmjeravajui svoj pogled. Taj put je on bio posve
slab. Zaustavio sam se i pogledao ustranu otkuda se irila toplina. Za zadnjim je stolom
sjedila jedanaestogodinja djevojica koja je istila riu. Gledala me i smijeila se. Sjeo
sam do nje. Od blizine plavkaste svjetlosti koju su isijavale njezine oi postalo mi je jo
toplije. Upitao sam je:
- Kako se zove?
- Dobar dan! Zovem se Nastja.
- Dakle, ti moe grijati svojim pogledom kao to i Anastazija ini?

14

- Jeste li osjetili?
- Da.
Malena Nastja, iako ne u potpunosti, vladala je istom sposobnou kao i Anastazija i
mogla je grijati svojim pogledom. Prila nam je Natalija Sergejevna Bondaruk i sjela s
nama za stol. Snimatelj je ukljuio kameru. Nimalo se ne zbunivi, Nastenjka je nastavila
svoj posao i stala odgovarati na pitanja:
- Gdje nalazite znanja i sposobnosti?
- U zvijezdama.
- to si shvatila iz razgovora s Anastazijom iz Sibira?
- Veoma je vano shvaati i voljeti svoju domovinu.
- Zbog ega je to veoma vano?
- Stoga jer domovina predstavlja to to su stvorili nai daleki i bliski roditelji.
- Tko su tvoji roditelji? Gdje radi tvoj otac?
- Moj je tata uitelj. U koli u kojoj radi je takoer dobro, no ovdje je bolje.
- Vi ivite ovdje kao jedna slona, sretna obitelj. Zaboravite li katkad svoje roditelje?
- Naprotiv, mi sve vie i vie volimo svoje roditelje, mi im aljemo lijepe misli da bi i
njima bilo dobro.
Dok je kinokamera snimala, tako sam poelio da Nastenjka pokae skepticima to je to
pogled kojim grije. Zamolio sam je:
- Nastenjka, pokai mnogim ljudima kako se moe grijati pogledom! Tu je kamera,
pogledaj u objektiv i ugrij sve koji budu gledali!
- Jako je teko ugrijati sve odjednom. Mogu ne uspjeti.
No ja sam bio uporan. Ponavljao sam svoju zamolbu. S Nastenjkom se poelo deavati
doslovno isto to i s Anastazijom kad je u umi snagom svoje volje pokuavala s
udaljenosti spasiti svojim zrakom mukarca i enu od muenja razbojnika. Opisao sam
tu situaciju u prvoj knjizi.
Anastazija je tada najprije rekla:

15

Ali to nije u mojoj moi, to kao da je ve ranije smiljeno, ne od mene; ja se ne mogu

izravno umijeati. Oni su sad jai.
Napokon je pristala nakon to sam je uporno molio, iako je znala da moe umrijeti.
Malena Nastenjka je takoer pokuala izvriti moju molbu nakon to sam je uporno
molio. Ona je dvaput zaredom udahnula zrak ne izdahnuvi, nakratko je zatvorila oi, a
zatim poela gledati u objektiv kamere. Snimatelj je zastao kao da je zaaran. Natalija
Sergejevna Bondaruk je iznenada skinula rubac i prekrila njime Nastenjku. Ona je prva
primijetila kako joj je tijelo poelo podrhtavati, lice blijediti. Shvatio sam da ne bih
trebao ponovno moliti. Niti je trebalo troiti energiju na nevjernike. To e samo pojaati
njihovo otro suprotstavljanje.
Odrasli koji su doli s nama nisu se mogli suzdrati od elje da se priblie djeci.
Dodirivali su ih, grlili i milovali kao da su maii. Zato sam doao s tako puno odraslih
ljudi? Znao sam da u tu kolu dolaze razliite komisije i delegacije, kojih su predstavnici
na raznim poloajima, i oni dolaze samo ne bi li zadovoljili svoju znatielju i osjetili
dobro koje stvaraju polaznici kole. Oni im se uspijevaju pribliiti i uzimaju od njih, no
sami im nita ne daju. Moda je Anastazija u pravu kad kae: eli li osjetiti dobro koje
ti prua sveto mjesto, razmisli to mu ti moe dati! Ako se svjetlo nije nauilo iriti,
zato ga uzimati i uvati u sebi kao u grobnici. Zatekao sam se u toj koli takoer zbog
znatielje. Akademik Mihail Petrovi etinjin me je primio zahvaljujui Anastaziji.
Djeca su ak i stol postavila i ugostila i mene i one koji su doli sa mnom. Mi tu nismo
uzimali samo hranu. Plamen ivih djejih oiju dao nam je puno vie. No to emo im mi
dati zauzvrat? Hoemo li ih pogladiti zatitniki po glavi? Povukavi se ustranu, stajao
sam ljut sam na sebe i razmiljao sam. Iznenada su mi se se pribliile i stale pokraj mene
moje poznanice Lena i Nastenjka.
- Opustite se! tiho je progovorila Nastenjka. Odrasli uvijek tako ine. ele ih
dodirnuti, zagrliti. Misle da ih je najvanije zagrliti. A Vi ste danas od jutra stalno
nervozni. Poimo na istinu i ispriat emo Vam o Anastaziji! Ja znam u kojemu je ona
sada prostranstvu.
Kad smo doli do istine, snimatelj koji nam se pridruio zamolio me:
- Pokuajmo jo intervjuirati djevojice! Moemo snimiti prelijepe kadrove. Pogledaj
kako je lijep krajolik i nitko nam ne smeta!
- Moda ne bismo trebali? Zacijelo smo ih ve izmuili kojekakvim pitanjima.
- No one e svejedno s tobom rado porazgovarati. U tu kolu nerado putaju posjetitelje i
novinare. A nama se pruila jedinstvena mogunost. teta bi je bilo propustiti. Shvati da
ti govorim kao profesionalac!
Uzeo sam u ruke mikrofon i obratio se djevojicama:

16

- Trebao bih vas intervjuirati! Sad u vam postavljati pitanja. Hoete li na njiih
odgovoriti?
- Postavljajte pitanja ako morate! odgovorila je Lena, a Nastenjka je dodala:
- Jasno da emo odgovoriti!
Djevojice su stale jedna pokraj druge, popravile su svoju dugu svijetlu kosu te me
poele paljivo gledati u oi oekujui pitanje.
Nakon to sam im postavio dva uobiajena pitanja zautio sam jer sam shvatio da im
slina uobiajena, oekivana pitanja postavljaju svi odrasli koji im dolaze, kao i lanovi
svih moguih komisija te novinari, no one im mogu odgovoriti samo na pitanja koja se
odnose na one teme, o kojima svaki odrastao ovjek nije imao priliku misliti. Bio je u
pravu kozaki ataman* kad je rekao:

*ataman kozaki - vojni poglavica. (Napomena prevoditeljice).

- Moj sin je uio tri mjeseca u toj koli, a ja osjeam da sam moram ubrzo neto shvatiti,
inae u pokraj njega izgledati glup.
Ne poniavamo li mi uope nau djecu postavljajui im glupa pitanja te im na
taj nain jasno dajemo do znanja da za neto vie nisu sposobna? utke sam stajao ispred
djevojica s mikrofonom, i vidio sam po njihovim licima da su brinule za mene vidjevi
da sam se izgubio jer ne znam o emu s njima govoriti. Priznao sam im poteno:
- Ne znam o emu bih s vama razgovarao i koje bih vam pitanje postavio!
Nastala je posve smijena situacija. Stajali smo snimatelj i ja, dva odrasla mukarca, a
ispred nas su dvije djevojice energino podravajui jedna drugu, bez razmiljanja
poele brzo objanjavati kako treba intervjuirati i razgovarati s drugim ovjekom:
- Opustite se! Treba se znati opustiti! Najvanije je govoriti iskreno, o tome to je vano,
to nas mui.
- Ne mislite na nas! Treba misliti o drugome ovjeku kad se s njim razgovara, no na nas
ne morate misliti kad vam je teko. Opustite se!
- Vaa pitanja nam moete postaviti iz dubine due, i mi emo vam odgovoriti. Ne mislite
na nas!

17

- Ne moete li nam postaviti pitanja, mi emo vam sami neto ispriati

Djevojice su se kretale istinom i smijeile se, dodirivale su vlati trave i razgovarale.
Dubina njihova razumijevanja Svemira, osjeaj istoe koji se irio iz due i oi koje su
svijetlile dobrotom dovodili su me u stanje smirenosti i pruali mi samopouzdanje.
Snimatelj je snimao izdaleka, a kadrovi su se glatko smjenjivali. Kasnije sam puno puta
gledao videokasetu, koju mi je darovala Natalija Sergejevna. Gledao sam kako se
istinom kreu svjetlokose, bijele arobnjakinje. One e porasti. U toj koli ih ima tristo.

AMBALA

18


- Traitelji trae stoljeima sveto mjesto na Zemlji. Misle da se ono zove ambala te da
e se na tome mjestu svatko povezati s mudrou Svemira.
No ambalu nije nitko mogao pronai, iako su traitelji proputovali mnogo stranih
zemalja. Nee je niti nai budu li tako traili, jer ambala se nalazi unutar svakoga, a
njezino izvanjsko oitovanje stvaraju ljudi.
- Reci odreenije to treba uiniti da bi se povezali s mudrou Svemira, postali sretni, no
ne iznutra! Unutar nas je sve nekako nejasno. Reci o tome to je izvana, to treba graditi,
sijati, unitavati?
- Svaki stanovnik velikoga grada bi trebao pronai smolastu cedrovu iarku i njezin
orai pomijeati sa svojom slinom. Trebao bi ga posaditi u svome domu, u nevelikome
loncu, te svaki dan zalijevati. Prije zalijevanja bi trebalo opustiti prste na rukama, smiriti
se, te potom sebi, no najvanije, svojoj djeci, poeljeti dobro, kao i shvaanje Boga. Tako
bi trebalo initi svaki dan.
Kad nikne mladica, trebalo bi s njom mentalno porazgovarati o onome to je tajnovito.
Kad doe ljeto i kad ne bude prohladno, loni s mladicom treba iznijeti po noi van i
metnuti ga zajedno s drugim biljkama. Neka bude neko vrijeme zajedno sa zvijezdama,
mjesecom, suncem, neka osjeti kiu i vjetar i kako die trava u blizini, a zatim neka se
vrati u svoj dom, svojim prijateljima i roditeljima. To bi trebalo initi esto, kad poelimo
ili naemo vremena.
Mladica e izrasti i trajati stoljeima. Cedar ivi vie od petsto godina. On e dati
potomstvo i ispriat e mladome cedru o njihovoj dui. Kad kuni cedar izraste do visine
od trideset centimetara, u rano proljee se moe posaditi u zemlju mladica. Gradske vlasti
bi trebale dodijeliti svakome tko nema zemlju barem jedan kvadratni metar zemlje da bi
mogao posaditi mladicu.

POLEINA TREE RUSKE KNJIGE

19

Hej Nostradamuse! Nostradamuse, ti nisi predskazao, nego stvorio svojom milju

datume stranih kataklizmi na Zemlji! Prisilio si mnoge ljude da ti povjeruju i time si
upotrijebio njihove misli da bi se materijaliziralo ono to je loe! Nad planetom vreba
tvoja misao, plai ljude proroanstvom i bezizlaznou, no ona se vie nee ostvariti.
Neka se tvoja misao sukobi s mojom! Jasno, ti sve unaprijed zna, i stoga tako brzo
uzmie!
knjiga "Zvonki cedar ruski; Stvaranje" je izala u listopadu 2005.
SVE TO I SADA POSTOJI

20

- Kad se ovjek, umoran nakon cjelodnevne urbe, sprema na poinak i kad prestane
osjeati svoje oputeno tijelo, tad skup nevidljivih energija, njegovo drugo Ja poinje
naputati tijelo, i za njega prestaju postojati zemaljske granice, vrijeme i prostorne
udaljenosti. ovjekova svijest tada moe dosegnuti za manje od trena bilo koje podruje
Svemira. Taj e skup osjeaja obuhvatiti prole, odnosno budue dogaaje, procijeniti ih i
usporediti s njima dogaaje koji se deavaju sada, ili e se pak prepustiti matanju. Sve to
govori o tome da ovjek ne osjea samo tijelom beskrajan Svemir. Misao kojom ga je
obdario Bog stvara. Samo ljudska misao moe stvarati druge svjetove ili mijenjati
postojee. Deava se da ovjek vie u snu ili se neega boji. To se njegov skup osjeaja,
kad je osloboen zemaljskih briga, poinje bojati neega to je uinjeno u prolosti ili to
e se desiti u budunosti. Deava se da ovjek u snu stvara. Njegova se djela ele polako
ili brzo ostvariti u zemaljskoj pojavnosti. Ona mogu poprimiti izopaen oblik ili zraiti
skladom, to djelomino ili potpuno zavisi od toga s kolikim je nadahnuem ovjek
pristupio stvaranju. Ona e se sva oitovati u trenutku stvaranja onoliko precizno i
detaljno koliko e ovjekovo Boansko Ja biti potaknuto nadahnuem.
U cijelome Svemiru je stvaranje svojstveno jedino Bogu i ovjeku, sinu Bojemu. Boja
misao jest poetak svega. Njegovo matanje je oitovano u ivoj materiji. Djelima
ovjeka najprije prethodi ljudska misao i matanje. Svi ljudi na Zemlji imaju jednake
mogunosti stvaranja, no ljudi svoje mogunosti koriste razliito. ovjek ima potpunu
slobodu koja mu je dana. ovjek je slobodan!

PRVI SUSRET
- O, Vladimire! - poviknula je Anastazija. - Kada bi ovjek koji ivi danas mogao samo
pogledati kako je tada izgledalo nebo nad Zemljom, njegovu pogledu bi se razotkrio
velianstveni prizor: energija Ljubavi, svjetlost Svemira, koja se pretvorila u komet,
pojurila je prema Zemlji osvjetljavaji na svojemu putu jo beivotne planete, budei
plam u zvijezdama nad Zemljom. Ona se pribliavala sve blie i blie Zemlji. Zaustavila
se nad njom i zasjala. Tamo u daljini, izmeu goruih zvijezda, budila se najmanja
zvijezda, koja je noena svjetlou Ljubavi pojurila prema Zemlji. Kada je Ljubav
shvatila da je jo jedino njezina Boja iskra preostala, ova je posljednja malena iskra za
njom krenula prema Zemlji. Ljubav je apui govorila Bogu: - Moj, Boe, zato? Ne
mogu odgonetnuti zato nisi zadrao niti jednu moju iskru. Bog, koji jo uvijek nikome
nije bio ni vidljiv ni shvatljiv, odgovorio je Ljubavi iz dubine svemirskoga mraka:
- Da sam ih za sebe zadrao, nita ne bih ostavio Mojim kerima i sinovima.
- Moj Boe!
- O, Ljubavi, kako si lijepa, premda i svijetli samo jednom iskrom!
- Moj Boe!

21

- Moja Ljubavi, pouri se i ne razmiljaj! Pouri i ugrij svojom posljednjom iskrom Moje
budue sinove i keri! Ljude na Zemlji je obuhvatila svemirska energija Ljubavi.
Obuhvatila ih je u cijelosti, svojom posljednjom iskrom. Imala je sve to je bilo potrebno.
Tako je u beskrajnome Svemiru ovjek postao snaniji od svih entiteta ostvarujui se
istodobno na svim razinama stvarnosti.

ROENJE

22

- Moj Sine, Svemir predstavlja misao, a putem misli je stvorena mata, tragovi koje se
mogu dijelom nazrijeti u materijalnoj stvarnosti. Kada doe do kraja svega, svojom e
milju otkriti novi poetak, a zatim e se sve nastaviti. Ti e se roditi kao to ni iz ega
nastaje neto, a tvojim lijepim novim roenjem stvorit e se tvoj odraz i nastavit e ivjeti
tvoja dua, tvoje tenje i tvoja matanja. Moj sine, ti si beskrajan i vjean! Tvoje
stvaralako matanje je tvoj dio!
- Oe, kako je uvijek lijepo kad Ti govori! elio bih Te zagrliti kad mi se priblii. Ali Ti
si nevidljiv. Zbog ega?
- Moj sine, dok sam matao o tebi primajui u sebe energije Svemira, nisam mogao
misliti na sebe. Uz pomo moje mate i mojih misli samo sam tebe stvarao. Stoga se nije
stvorio moj vidljivi lik. No moe vidjeti bia koja sam stvorio. Pokuaj ih jednostavno
osjetiti bez razmiljanja! Premda to nitko u cijelome Svemiru ne moe razabrati pukim
mislima.
- Oe, meni je tako lijepo kad Ti govori! Kad si uz mene, imam osjeaj da je sve uz
mene. Naem li se na drugome kraju Svemira, kad me obuzmu sumnje ili kad dua ne
bude mogla shvatiti, kako u Te potraiti? Reci, gdje e tada biti?
- Bit u dio tebe i bit u uz tebe! Moj sine, djeli svega je u tebi i ti si gospodar svih
energija u Svemiru. Sve sam uinio tako da se u tebi mogu uravnoteiti sve suprotnosti
koje vladaju u Svemiru, to znai da ti predstavlja neto novostvoreno. Uvijek u biti dio
tebe ostane li sve u tebi uravnoteeno. U tebi nita od svega to posjeduje ne bi trebalo
prevladati. Samo u tako moi biti dio tebe.
- Zar si Ti dio mene?
- Bit u dio tebe i bit u uz tebe! Bie koje si stvorio sadri ne samo tvoj djeli nego i
djeli Eve. Ti sadri djeli mene, to znai da sam takoer i djeli bia koje si stvorio.
- Ako sam ja Tvoj sin, tko e onda biti Tvoje novostvoreno bie?
- To e opet biti ti.
- Hoe li me vie voljeti takvoga kakav sam sada ili e me vie voljeti onakvim kakav
u biti kad se budem uvijek iznova raao?
- Ljubav je samo jedna. Ali sa svakim novim oitovanjem u tijelu, sa svakim
ostvarivanjem kojim se putem mate stvara neto novo, ima vie nade.
- O, kako li si mudar, Oe? Tako bih Te elio zagrliti!
- Pogledaj oko sebe! Bia su vidljiva. Moje misli i Moja matanja su se ostvarila i s njima
uvijek moe uspostaviti odnos na materijalnoj razini postojanja.

23

- Oe, zavolio sam ta bia, jednako kao to sam i Tebe zavolio! Zavolio sam Evu i moje
novostvoreno bie. Ljubav je posvuda i elim vjeno biti njezin dio.
- Moj sine, samo e u prostranstvu Ljubavi ivjeti vjeno! inilo se da je prolo mnogo
godina, premda je bilo teko odrediti vrijeme. Godine su prole i bilo ih je teko izbrojati.
ovjek nije znao dugo vremena da je smrtan, to znai da smrt nije ni mogla postojati.

JABUKA KOJU SE NE SMIJE JESTI

- Stvaranje znai da je Bog stvarao i pored svoje energije koristio djelie svih energija u
Svemiru. ak i kad bi se svi entiteti zajedno okupili u namjeri da stvore neto to je
slino Zemlji, nedostajala bi im jedna energija. A to je energija, svojstvena Bogu kao
ideja, koja je roena putem jedinstvene Boanske mate. Nadahnue znai da se stvaranje
vrilo u stvaralakome nadahnuu. Niti jedan od velikih kipara i umjetnika, koji su
stvarali potaknuti stvaralakim nadahnuem, nee se kasnije moi prisjetiti kako su drali
kist, to su mislili i gdje su se nalazili u trenutku stvaranja - jer oni na to nisu obraali
panju dok su bili u potpunosti predani poslu. Osim toga postoji energija Ljubavi, koju je
Bog poslao na Zemlju. Ona je slobodna i nije nikome podinjena. Ostajui vjerna Bogu,
ona slui samo ovjeku.

- Otkada entiteti nastoje odgonetnuti zamisao Stvoritelja?

- Od trenutka kada su vidjeli Zemlju i ljude. ine to sve do danas.
- Zbog ega su njihovi pokuaji natetili Adamu, a moda i nama?
- U Adamu i u Evi su oni izazvali ponos i elju za izdvajanjem i isticanjem osobnosti.
Uspjeli su ih uz pomo lane dogme uvjeriti u sljedee: Da bi se stvorilo neto to je
savrenije od postojeega, ono to postoji treba razruiti i vidjeti kako e se ono
ponaati. Entiteti su Adamu esto govorili: Upoznaj ustrojstvo svega i bit e iznad
svega! Nadali su se da e Adam nakon to pone tumaiti Boje tvorevine i shvati
ustrojstvo svega i svrhu svim stvarima, zakljuiti u emu se sastoji povezanost svih stvari
jednih s drugima. Tada bi entiteti mogli vidjeti Adamove misli i shvatiti kako je mogue
stvarati poput Boga. Adam u poetku nije obraao panju na savjete i molbe. No jednom
je Eva odluila posavjetovati Adama: ujem glasove koji kau da e u nas biti sve ljepe
i bolje kad shvati ustrojstvo svega. Zato uporno ne prihvaamo savjete? Ne bi li bilo
bolje da ih bar jednom posluamo?. Adam je uzeo granicu s prelijepim plodovima i
slomio je, a zatim se dogodilo... Kao to i sam vidi, ovjekova stvaralaka misao se
24

zaustavila. On jo uvijek sve nastoji ralaniti, a zatim rui sve to je uspostavio. Nastoji
shvatiti ustrojstvo svega nakon ega e se pokazati nedoraslim pa e trenutno zaustaviti
svoju misao.
- ekaj, Anastazija! Nije mi uope jasno. Zato misli da se ljudska misao zaustavila?
Kada ljudi neto ralanjuju, smatra se naprotiv da ljudi spoznaju neto novo.
- Vladimire, ovjek je stvoren tako da ne bi trebao nita ralanjivati. Rekla bih da je u
ovjeku... Ne znam kako bih rekla da je u ovjeku na neki skriveni nain ionako
sauvano cjelokupno ustrojstvo svega postojeega. Sustav e se razotkriti uz pomo ifre
koja e se pojaviti kada ovjek pokrene svojim nadahnuem stvaralaku matu

S NJOM BI TREBALO IZBJEGAVATI INTIMNE ODNOSE

Usmjerivi svoju ljubav prema onome to je najvanije, ene koje su savrene Boje
tvorevine, povratit e Zemlji njezinu ljepotu kojom je sjajila u prvobitno doba, i svu e
Zemlju pretvoriti u cvjetajui vrt Boanske mate! ene su Boanske tvorevine. One su
prelijepe boginje Boanske Zemlje.

KADA OEVI SHVATE

25

Pjeva s kule je pjevao sve tie da bi mu se uskoro glas posve utiao. Pjeva na kuli se
lagano zanjihao, ali nije posustao. Nasmijeio se ljudima. Sve dokraja je sluao kako je
glas njegova sina bivao sve jai, glas sina pjevaa, koji je stajao dolje. Nakon to je
pjesma zavrila, otac se sa svima oprostio mahnuvi im s kule. Spustio se za pet stuba to
su vodile dolje da bi se sakrio od pogleda ljudi. Iako oslabio i skoro bez svijesti, naprezao
je dokraja glas. Zatim je zauo rijei to mu ih je donio vjetar, koje je njegovu sinu,
mladome pjesniku, u zanosu aptala ljepotica... Pusti me mladiu, pusti me ... Slijedit u
te, poi u s tobom u tvoj prelijepi svijet....
Na kamenim stubama utvrene kule otac je gubio svijest i umirao s osmijehom.
Uzdahnuvi zadnji put, apui je progovorio: Rod e se nastaviti. Voljena moja, budi
sretna okruena sretnom djecom! Njegove je rijei pramajka osjetila srcem.
Tisuljeima su pjesnici ponavljali rijei pjesama mojih dvaju oeva. Pjesnici diljem
razliitih zemalja i u razliita vremena su nesmetano oivljavali rijei te pjesme. One su
zazvuale na raznim jezicima. Jednostavne su rijei pronosile istinu i irile se usprkos
svim postavkama. Eto i danas su one ponovno zazvuale. Onome tko ih uspije
odgonetnuti ne umom nego ih uspije shvatiti svojim srcem, razotkrit e se mnogo od
onoga to pripada mudrosti.
- Jesu li i druge pjesme, koje je tvoj otac pjevao s kule, imale neki smisao? Zato je svoj
ivot dao samo zato da bi mogao pjevati?
- Vladimire, otac je stvorio mnogo slika u svojim pjesmama. Ove su slike stvorile dravu
koju su potom dugo uvale. Sveenici, koji su bili potomci onih prvih sveenika, uz
pomo ovih slika su stvorili mnotvo religija i osvojili vlast u mnogim zemljama. Ali
sveenici neto ipak nisu znali kada su se koristoljubivo posluili slikama. Sveenici nisu
znali da e ih ove slike natjerati da im slue vjeno. Slike su gubile na snazi u onih koji
su ih eljeli podiniti svome ponosu, u onih koji...
- Stani, Anastazija, stani! Neto mi nikako nije jasno u vezi s tim slikama.
- Vladimire, nemoj se ljutiti jer se nisam jasno izrazila! Pokuat u se opustiti i sabrati, a
zatim ti izloiti redom sve o znanosti, o najvanijoj od svih znanosti. Ona se zove
znanou o stvaranju slika. Od nje su potekle ne samo sve znanosti iz davnine nego i sve
suvremene znanosti. Sveenici su je razdijelili na dijelove da bi zatajili ono to je bilo
najvanije, a zatim su u podzemnim hramovima svojim nasljednicima usmeno prenosili
znanja o njoj. Na taj su nain eljeli ouvati tajnu, tako da je do njihovih potomaka,
dananjih sveenika, doao samo tisuiti dio te znanosti. Iako je tada, kada je jo sve bilo
u zaetku, sveenstvu sve bilo lake postii.
- Nego kako je sve zapoelo? Poni ispoetka!
- Poet u! Poet u, naravno! Nekako sam opet nemirna. Trebam ispriati sve po redu.
Bila je to znanost o stjecanju uvida. Zapoela je pjesmom to se irila s kule.

26

LJUDI, VRATITE SVOJU DOMOVINU

- Anastazija, reci ... Reci, je li ti savreno poznata znanost o stvaranju slika? Vlada li ti
znanjima drevnih sveenika?
Uzbueno sam ekao njezin odgovor kad mi je ona smireno odgovorila:
- Meni je poznato to o emu je moj otac predavao sveenicima. Poznato mi je takoer i to
to sveenici nisu dali ocu govoriti. Jednako tako sam eljela sama neto novo shvatiti i
osjetiti.
- Sad mi je jasno! Tako sam i mislio! Ti si shvatila bolje od svih znanost o stvaranju slika!
Ti si se i pred ljudima pokazala i stvorila sama svoj lik! Za mnoge si ti boginja, dobra
umska vila, mesija. Tako o tebi piu itatelji u pismima. Meni si rekla da bi ponos i
izdvajanje od drugih trebali biti veliki grijeh i da bih trebao o svemu iskreno pisati. Tako
sam pred svima ispao kao ovjek koji je nedovren dok si se ti istovremeno uzdigla iznad
svih, a o svemu si unaprijed znala.
- Vladimire, nita od tebe nisam skrivala!
Anastazija se podigla s trave i stala nasuprot mene. Imala je sputene ruke i govorila mi
je gledajui me u oi:
- Moj lik sada jo nije svakome jasan. Ali onaj lik koji e se pokazati pred ljudima bit e i
dio mene! Moj e lik podsjeati na istaicu koja samo mie pauinu koja prekriva ono
za to se moe rei da je bitno.
- Kakvu pauinu? Anastazija, reci jasnije to jo eli stvoriti?
- elim pred ljudima oivjeti lik Boga. elim svakome pribliiti Njegovu velianstvenu
matu. Svatko tko ivi na Zemlji moe osjetiti Njegove tenje putem ljubavi. ovjek
danas moe imati sretan ivot. Djeca dananjih ljudi e sva ivjeti u Njegovu Raju. Ja
nisam sama. Ti nisi sam. Raj e postati zajednikom tvorevinom

NA SLIKU I PRILIKU BOJU

27

- Vladimire, moemo uzeti barem jedan razlog zato se ne moe primijeniti jedinstveni
odgojni sustav, a to je taj da svatko treba sam sebi odgovoriti na pitanje kako on misli
svoje dijete odgajati odnosno to on eli da njegovo dijete postane.
- Kako to misli? Jasno da svatko eli da njegovo dijete bude sretan i pametan ovjek.
- Ako je tomu tako, onda najprije sami trebamo postati takvima. Ako sami nismo uspjeli
postati sretni, trebali bismo znati koji je bio razlog tomu. Rado bih eljela govoriti o djeci
koja su sretna. Vladimire, odgoj djece je odgoj samoga sebe! Projekt koji mi sada svi
zajedniki zamiljamo e nam u tome pomoi. Kako se danas djeca raaju, poznato je i
tebi i svima drugima. No ljudi ne pridaju dosta vanosti onome to prethodi roenju te se
mnogoj djeci ne otkrivaju sve razine stvarnosti, svojstvene samo ovjeku. Stoga se
zacijelo i raaju kao bogalji

- Svijet tehnokracije nee dopustiti da se tri osnovne toke spoje u jednu cjelinu. On eli
prekinuti niti koje ovjeka veu s Boanskim Razumom. Tako se niti prekidaju ve prije
roenja djeteta. ovjek e ih poslije nastojati povratiti lutajui svijetom, no u tome nee
uspjeti.
- Koje su to tri toke? Kakve su to niti koje se povezuju s Razumom? Nisam nita
shvatio.
- Vladimire, ovjek se zapravo umnogome oblikuje jo prije dolaska na svijet. Njegov bi
odgoj trebao biti u skladu sa svime to postoji u Svemiru. Sin Boji ne bi trebao
zanemariti to ime se Bog sluio dok je stvarao svoja prelijepa stvorenja. Roditelji su
duni upoznati dijete koje su stvorili s tri glavne toke, tri glavne razine stvarnosti.
Prva je toka, koja se tie ovjekova roenja, roditeljska misao. O tome se govori i u
Bibiliji i u Kuranu: U poetku je bila rije. No mogli bismo i preciznije rei: U
poetku je bila misao. Svatko tko se danas smatra roditeljem bi se trebao prisjetiti kada i
kakvim je on zamiljao svoje dijete. Kakvim ga je on elio vidjeti? Kakav je svijet stvorio
za svoje dijete?
- Anastazija, mislim da veina ljudi poinje misliti tek od trenutka kad je ena
zatrudnjela. Biva tako da ljudi jednostavno spavaju zajedno. ak se niti ne ene. Oenit
e se tek kada im zatrudni prijateljica. No nije jasno hoe li ena zatrudnjeti ili nee. Pa
tako nema smisla misliti ranije jer nije jasno hoe li se ili se nee pojaviti dijete.
- Da, tomu je naalost tako. Veina je ljudi zaeta samo kao rezultat tjelesnoga
zadovoljstva. Ali ovjek koji je stvoren na sliku i priliku Boju ne bi trebao doi na svijet
na takav nain. No zamislimo drukiju situaciju! Uzmimo da e on i ona graditi svoju
prelijepu kuu od ivoga raslinja, obuzeti ljubavlju jedan prema drugome, i mislima o
svojemu buduem stvorenju. Oni e poeti zamiljati kako e njihov sin ili ki tamo biti
sretni. Zamiljat e kako je njihovo dijete zaulo prvi zvuk - disanje majke i pjev ptica,
28

Bojih stvorenja. A zatim e gledati kako se njihovo dijete ve kao odrastao ovjek,
vratilo s napornoga puta i uputilo u roditeljski vrt u elji da se odmori u sjeni cedrova
drveta, drveta to ga je na rodnoj zemlji s ljubavlju i s mislima o njemu posadila
roditeljska ruka. Sadnjom rodnoga stabla roditelji e odrediti prvu toku, uz pomo koje
e se obratiti planetima za pomo prilikom stvaranja svoga novoga stvorenja. Ova toka
je nuna i veoma vana. Moe se rei da je ona najvie svojstvena Bogu. Ona slui kao
potvrda tome da e ti stvarati stvorenje slino njemu, Velikome Stvoritelju. On e se
radovati da su mu sin i ki svjesni. Sve zapoinje s milju. Molim te, povjeruj mi,
Vladimire! Sve energije Kozmosa e potei i ujediniti se u onoj toki u kojoj e misao
dvoje sjedinjenih u Ljubavi postati jednom milju, kojom e oni zamiljati svoje prelijepo
stvorenje.
Druga e se toka stvoriti, ili tonije, stvorit e se jo jedna razina stvarnosti ovjeka, i na
nebu e zasjati nova zvijezda, kada se dva tijela, ponesena ljubavlju, ujedine u jedno
tijelo s milju o stvaranju prelijepoga stvorenja, na onome mjestu gdje ti sada gradi svoj
rajski dom od ivoga raslinja za svoje budue dijete. Nakon to ena zatrudni, trebala bi
ostati ivjeti na tome mjestu devet mjeseci. Bilo bi dobro kad bi to bilo u doba kada je
sve u cvatu, u proljee, kada sve mirie, u ljeto ili ujesen. Na tome bi mjestu ena mogla
samo uivati u svojoj srei i biti posveena samoj sebi. To je mjesto gdje bi ena bila
okruena zvukovima prirode u kojoj ive Boja stvorenja, kojima bi se preputala
zajedno s ve ivim prelijepim plodom u svojoj utrobi, koji ivi i moe osjetiti cjelokupni
Svemir. Budua bi majka trebala zamiljati zvijezde. Ona bi trebala mentalno zamiljati
sve zvijezde i sve planete pruajui ih na dar svojemu predivnome djetetu, to bi sigurno
inila s lakoom i za to bi imala snage. A za majinom bi milju neizostavno uslijedilo
sve ostalo. Tako bi Kozmos poeo vjerno sluiti predivnome stvorenju to ga je stvorilo
dvoje ujedinjenih u Ljubavi.
Trea bi se toka, koja bi predstavljala novu razinu stvarnosti, trebala ostvariti na tome
mjestu. Dijete bi se trebalo roditi tamo gdje je i zaeto. Otac bi u vrijeme poroaja trebao
biti u blizini. A na e Otac, koji nas sve voli, sve troje ovjenati velianstvenom
krunom

KOLA ILI BOJI NAUK

Nakon posljednjega posjeta dolmenu na posjedu starca Bambakova i razgovora s
njegovim sinom, postao mi je sve blii razgovor to sam ga vodio s Anastazijom o rodnoj
zemlji i o njezinu projektu takvoga zemljita. Poeo sam se sve jasnije prisjeati
odreenih dijelova zemljita buduih prelijepih naselja, koje je Anastazija za naega
razgovora nacrtala tapiem na zemlji. Pokuala ih je slikovito predstaviti i glas joj je bio
neobian da se moglo osjetiti kao da je zautalo lie u oblinjim vrtovima, a glas joj se
proirio pustim podrujima i ista je voda zauborila u potocima, te se moglo vidjeti kako
su lijepi i sretni mukarci i ene koji tamo ive. Mogao se uti djeji smijeh i pjesme u
suton. Sve je bilo tako neobino i imao sam mnogo pitanja koja sam elio postaviti
Anastaziji:
29

- Anastazija, zato si sve tako nacrtala te se ini da su zemljita odvojena jedna od

drugih?
- Pa bilo bi dobro kad bi u takvu lijepome naselju bilo mjesta gdje bi se moglo prolaziti, s
puteljcima i cesticama. Sa svih strana zemljita, razmak od jednoga do drugoga zemljita
ne bi trebao biti manji od tri metra.
- Hoe li u tome naselju biti kola?
- Naravno! Pogledaj, evo kole! - ona se nalazi u sreditu svih kvadratia.
- Zanimljivo bi mi bilo znati kakvi e biti uitelji u toj novoj koli i kako e se ostvarivati
nastava. Zacijelo e biti isto kao i u koli etinjina. Danas tamo ide mnogo ljudi. Svima
se svia umska kola u Tekosu. Mnogo ljudi eli stvoriti takvu kolu u svojim mjestima.
- Lijepa je etinjinova kola. Ona predstavlja sljedeu stepenicu prema osnivanju kola
za djecu u novim naseljima. Uenici zavrnih razreda etinjinove kole e pomagati u
izgradnji takve kole i u njoj e predavati. No najvanija stvar nije u obrazovanim i
mudrim pedagozima, nego u tome da e u tim novim kolama roditelji poduavati svoju
djecu, jednako kao to e i sami od njih uiti

- Anastazija, moe li prikazati barem jedno predavanje u toj buduoj koli, koja e se
otvoriti u novim naseljima? Moe li prikazati kako e izgledati barem jedno predavanje
u netradicionalnoj koli?
- Mogu.
- Onda pokai! elio bih to usporediti s onim to sam vidio u koli etinjina, kao i s
predavanjima u koli u kojoj sam sam uio.
- Nee li se preplaiti i pitati me poslije kako sam uspjela stvoriti tako snane slike iz
budunosti?
- Svejedno mi je kako e to uiniti! Zanimalo bi me kako e one izgledati.
- Onda lezi na travu, opusti se i pokuaj zaspati!
Anastazija je blago spustila dlan svoje ruke na moju ruku. Vidio sam ... Vidio sam kao da
se odozgo izmeu ostalih zemljita smjestilo zemljite koje se svojim unutarnjim
rasporedom razlikovalo od svih ostalih. Na njemu se nalazilo nekoliko velikih drvenih
kua, izmeu kojih su se smjestili puteljci, a na rubnoj su se povrini zemljita mogle
vidjeti gredice cvijea. Pokraj gospodarskih zgrada nalazio se prirodno oblikovan
amfiteatar: nalazio se na uzvisini, s koje se u polukrugu sputao niz klupa. Na klupama je
sjedilo otprilike tristo ljudi razliite dobi: bilo je i starijih, ve prosijedih, kao i posve
30

mladih. inilo se kao da su tu bile itave obitelji, jer su se izmijeali odrasli mukarci i
ene, kao i djeca razliite dobi. Svi su uzbueno razgovarali, kao da oekuju neto
neobino, koncert velike zvijezde ili nastup predsjednika
Riokosa je djevojica skupila aku i zagledala se u cvijet. Neprestano ga je
promatrala. Ljudi su nepomino sjedili na svojim mjestima. Svi su promatrali djevoicu i
lonac s nekakvom biljkom na stolu ispred nje. Profesor je polako ustao i poao prema
keri. Pribliio joj se i uhvatio je za ramena elei je odvesti. No riokosa se djevojica
odmaknula i tiho progovorila:
- Bolje mi pomozi, oe!
Profesor, koji se zacijelo u potpunosti zbunio, ostao je stajati pokraj svoje keri poloivi
ruke na njezina ramena te je isto tako poeo promatrati cvijet. S cvijetom se nije nita
dogodilo. Bilo mi je ao i riokose djevojice i sjedokosoga profesora. Zar se morao
dovesti u nepriliku ispriavi o svojoj vjeri u jo neotkrivenu energiju?
Najednom je ustao djeak iz prvoga reda koji je proitao izvjetaj. Okrenuo se ustranu i
obratio ljudima koji su utke sjedili u dvorani. Zatim se brzo provukao do stola. Poao je
dostojanstveno i samouvjereno prema stolu te je stao pokraj riokose djevojice. Poeo je
gledati zajedno s njom u biljku u zemljanome loncu, s kojom se, naravno, jo uvijek nije
nita dogaalo.
Ali tada sam ugledao! Ugledao sam kako su djeca razliite dobi poela ustajati sa svojih
sjedita u dvorani te su se poela pribliavati stolu. utke su se poredala pokraj stola i
poela paljivo promatrati cvijet. Zadnja je bila djevojica od oko est godina, koja je
vukla za sobom svoga malenoga brata obuhvativi ga za ramena. Progurala se prema
djeci u prednjemu redu te je s neijom pomoi uspjela posjesti brata na stolicu to je
stajala ispred stola. Djeai je pogledao prisutne pa se okrenuo prema cvijetu i poeo u
njega puhati. Iznenada su se poele polagano rastvarati latice jednoga cvijeta. Rastvarale
su se veoma polako. No ljudi, koji su utke sjedili u dvorani, mogli su to vidjeti. Pa su se
neki od njih poeli takoer polako dizati sa svojih mjesta. Na stolu se ve poeo rastvarati
drugi cvijet, pa za njim trei, etvrti ...
Peta knjiga "Zvonki cedar ruski; Tko smo mi?" je izala u svibnju 2006.
Tko smo mi?

31

"U toj tajgi, kojoj se ne vidi kraja, nalazi se nevelika Anastazijina istina, koju ona ne eli
ostaviti, niti je eli zamijeniti ak ni za najraskoniji stan u gradu. istina samo ostavlja
dojam najobinije pustare, gdje nema ni kue, ni kolibe, niti ikakvih uvjeta svojstvenih
gradskome nainu ivota. No Anastazija e se razveseliti tajgi im joj se priblii. Za
moga treega posjeta Anastazijinoj istini, zbog nekog mi se razloga pojavio isti osjeaj,
koji se znao pojavljivati po povratku kui s napornoga puta.
U naemu se svijetu zapravo deavaju udne stvari. ini se da se ovjeanstvo ve
tisuljeima bori za sretan i udoban ivot svakoga ovjeka, no ispada da sam ovjek, koji
se javlja okosnicom drutva i ivi civiliziranim nainom ivota u sreditu suvremenoga
grada, sve ee postaje bespomoan: deavaju mu se prometne nezgode, potkradaju ga,
stalno je bolestan i ne moe ivjeti bez lijekova, i stoga to je nezadovoljan, ivot e
zavriti samoubojstvom. Upravo se u civiliziranim zemljama s visokim standardom sve
vie poveava broj samoubojstava.
Na televiziji se mogu vidjeti majke iz raznih zemalja svijeta koje govore o tome da
nemaju ime hraniti djecu i da obitelji gladuju. Anastazija ivi s malenim djetetom u tajgi
i ini se da ivi u posve drukijoj civilizaciji. Od naega drutva nita ne trai: ne treba joj
ni policija, ni vojska, ni uvari koji e je uvati. Stjee se dojam da se ni njoj ni djetetu ne
moe nita loe dogoditi na toj istini.
Razvidno je da mi potjeemo iz razliite civilizacije i Anastazija predlae da uzmemo
ono to je u dvjema civilizacijama najbolje. Tako e se promijeniti nain ivota mnogih
ljudi na Zemlji i stvorit e se novo sretno ljudsko drutvo. Bit e to novo i neobino
drutvo. Pa pogledajmo kako e izgledati!
(str. 10.-11.)

OSJETIMO OKUS SVEMIRA

32

Upoznavi ivot pustinjaka u sibirskoj tajgi poelo mi se pojavljivati mnogo pitanja, o

kojima prije nisam ni razmiljao. Anastazija ne misli promijeniti svoj pustinjaki nain
ivota, ali pogledajmo... Svaki put kad pomislim da je Anastazija pustinjakinja, rijei
pustinjak i pustinjakinja e me svaki put podsjetiti na ovjeka koji je izoliran od drutva i
suvremnoga sustava prijenosa obavijesti. No to se zapravo dogaa? Svaki put nakon to
se vratim s Anastazijine istine, izdat u novu knjigu. Knjigu prouavaju razni ljudi, stari
i mladi, znanstvenici i poglavari raznih vjeroispovijesti. Biva tako da joj ja donosim
obavijesti iz naega tehnolokoga drutva, a ona meni prua obavijesti, zanimljive
drutvu.
Tko je onda pravi pustinjak? Nismo li se zapleli u izobilju obavijesti koje je samo
prividno izobilje, a zapravo smo se osamili odnosno odvojili od pravoga izvora
obavijesti. Nejvjerojatno je da e se zapravo zabaena Anastazijina istina pokazati kao
informacijski centar odnosno kozmodrom za prijenos u druge dimenzije stvarnosti. Mogu
se onda upitati: tko sam ja, tko smo mi, Anastazija? No je li to uope vano? Ono to je
najvanije odnosi se na neto drugo, to se moe zakljuiti iz njezinih posljednjih rijei o
mogunosti promjene nabolje ivota svakoga pojedinca, zemlje i ljudskoga drutva u
cijelosti na nain da promijenimo uvjete ivota svakoga ovjeka.
Sve to trebamo uiniti nevjerojatno je jednostavno: trebamo dati ovjeku najmanje
hektar zemlje, a zatim e nam Anastazija ispriati to potom treba uiniti s tom zemljom,
nakon ega e se dogoditi... Nevjerojatno kako jednostavno!... Uz ovjeka e tako uvijek
biti energija Ljubavi. Suprunici e se voljeti. Djeca e biti sretna i nestat e mnoge
bolesti, prestat e ratovi i nee biti katastrofa. ovjek e se pribliiti Bogu.
Anastazija je zapravo predloila da bismo u blizini velikih gradova trebali urediti mnogo
takvih mjesta kao to je njezina istina u tajgi. Anastazija, naravno, ne porie dostignua
nae civilizacije i kae: Neka i negativno bude u slubi dobra. Povjerovao sam u njezin
projekt. Povjerovao sam u ono to je lijepo, a to se moe dogoditi kad se projekt ostvari i
pokae rezultate u svakidanjem ivotu. Mnogo toga u vezi s projektom mi je bilo
razumljivo. Trebalo je jo samo sve redom provjeriti i promisliti. Projekt bi trebalo
primijeniti i prilagoditi potrebama svake lokalne zajednice.
(str. 14.-15.)

VJESNICI NOVE CIVILIZACIJE

33

Anastazija kae da pokret koji objedinjuje ljude u seoskim ljetnikovcima u Rusiji

predstavlja najveu prekretnicu u razvoju ljudskoga drutva. Anastazija misli na projekt
buduih naselja to ga je sama razradila kada kae: Ljudi u seoskim ljetnikovcima
vjesnici su prelijepe budunosti koja e se uskoro ostvariti. elio bih ivjeti u jednome
od tih prelijepih naselja, koje e se nalaziti u zemlji koja je u procvatu a koja se zove
Rusija.
(str. 20)

ANASTAZIJINA RUSIJA

34

Anastazija mi je pokazala Rusiju u budunosti na isti nain na koji mi je pokazivala

ivot na drugome planetu. Moda e jednom znanstvenici shvatiti na koji to nain ona
radi, no u ovome sluaju to uope nema nikakvo znaenje. Mislim da su najvaniji oni
podaci koje imamo o tome kako ui u tu prelijepu budunost.
(str. 30)
Poetkom novoga tisuljea svaka je iva mladica na svakom komadu rodne zemlje
predstavljala zametak prelijepe i sretne budunosti cijele Zemlje. Ljudi koji su podigli
svoj komad rodne zemlje za vjenost, nisu jo osjetili u potpunosti vanost onoga to su
uinili. Poeli su samo s vie radosti promatrati okolni svijet. Nisu jo dokraja shvatili
koliko su obradovali svoga Nebeskoga Oca svojim djelima. Otac je pustio suze radosti i
ganua. Bile su to prve kapljice kie kojima e obasuti Zemlju. Smijeio se i potajice
grijao sunevim zrakama i milovao granicama mladoga drvea one koji su iznenada
spoznali vjenost, svoju djecu koja su Mu se vratila.
U ruskome tisku su poeli pisati o novome naselju. Mnogi su poeljeli vidjeti ljepotu koja
je stvorena da bi mogli i sami slino stvoriti, moda i ljepe.
elja za nadahnutim stvaranjem neega lijepoga obuhvatila je milijune ruskih obitelji. U
razliitim su se podrujima Rusije poela graditi slina naselja poput onoga prvoga
naselja. Bio je to poetak sveopega pokreta slinoga dananjemu pokretu koji
objedinjuje ljude iz seoskih ljetnikovaca.
Devet godina nakon to je bila izdana prva odredba, na temelju koje su ljudi mogli
samostalno odluivati o tome kako organizirati svoj ivot i uiniti ga sretnim, vie od
trideset milijuna obitelji poelo se baviti ureenjem svoga komada rodne zemlje. Ljudi su
sami obraivali svoje prelijepo zemljite sluei se ivim, vjenim materijalima to ih je
stvorio Bog. Tako su oni stvarali zajedno s Bogom.
Svatko tko je dobio svoj hektar zemlje na doivotno koritenje, pretvorio ga je u rajski
kutak. Hektar zemlje se inio beznaajnim za veliko podruje Rusije. Ali je bilo puno
takvih zemljita koja su upravo i sainjavala veliku zemlju. Upravo su ta zemljita, to ih
je posadila dobra ruka, pretvorila veliku zemlju u rajski vrt. Bila je to njihova velika
domovina, njihova Rusija.
Na svakome hektaru zemlje bilo je posaeno crnogorino i bjelogorino drvee. Ljudi su
ve znali na koji e nain gnojiti zemlju, sastav koje e uravnoteiti okolna trava. Nitko
se nije bavio milju o tome da bi gnojio zemlju tehnoloki proizvedenim gnojivom i
otrovnim kemikalijama.
U Rusiji se promijenio sastav zraka i vode, koji su postali ljekoviti. U potpunosti je bio
rijeen problem prehrane. Svaka se obitelj s lakoom opskrbljivala proizvodima sa svoje
zemlje, uz to je viak mogla i prodavati.

35

Svaka ruska obitelj koja je imala svoj komad rodne zemlje, postala je neovisna i bogata, a
cijela je Rusija u odnosu na sve ostale zemlje svijeta postala najmonijom i najbogatijom
dravom.
(str. 34.-35.)

NEKA NA ZEMLJI BUDE DOBRO

- Registrirane su tri neobine eksplozije odgovorio je ovjek. Izdana je naredba da se
itav sustav obrane stavi u stanje pripravnosti prvoga stupnja. Nastavljaju se eksplozije
manje snage. U Africi je potres. Nitko ne daje nikakva objanjenja. Prema podacima
kojima se sluimo iz sustava razmjene obavijesti, svi vojni blokovi na planetu su u stanju
pripravnosti prvoga stupnja. Napada nije identificiran. Eksplozije se nastavljaju.
Pokuavamo analizirati situaciju. Svim je suradnicima naega odjela nareeno da
analiziraju stanje govorio je brzo i vojniki odsjeeno ovjek s ekrana kompjutera da bi
nakraju dodao, bez uzbuenja, premda malo uznemireno:
- Ivane Nikiforoviu, nastavljaju se eksplozije. Nastavljaju se eksplozije iskljuujem
se
Nestala je s ekrana kompjutera slika ovjeka u vojnoj uniformi. Ivan Nikiforovi je
nastavio gledati u ugaeni ekran i napeto je razmiljao. Polako se razmiljajui okrenuo
prema svojemu naslonjau, gdje je jo uvijek stajala malena Daa. Zadrhtao je pri
nevjerojatnoj pomisli koja mu se pojavila kad je ugledao svoju kerkicu koja je sjedila
nepomino mirei i usmjeravajui pogled prema ekranu monitora, na kojemu je bila
prikazana suvremena raketa. Daa se iznenada poela tresti, a zatim je uzdahnula s
olakanjem i pritisnula tipku enter, pa se pojavila slika nove rakete i ona je ponovno
mirei neprestano gledala u ekran.
Ivan Nikiforovi je stajao gotovo kao paraliziran i nije se mogao pomaknuti s mjesta
nego je samo grozniavo ponavljao u mislima jedno te isto pitanje: Zar ona stvarno
dovodi rakete do eksplozije? Ona ih dovodi do eksplozije uz pomo svojih misli jer joj se
one ne sviaju. Zar ih ona dovodi do eksplozije? Zar je to mogue? Kako? Ivan
Nikiforovi je htio zaustaviti ki pa ju je dozvao. No nije mogao prozboriti ni rije nego
je samo proaptao:
- Daa, Daenjka, stani keri!
Kostik, koji je sve promatrao, brzo je ustao i potrao mlaoj sestri te je lagano lupio
odostraga i uzbueno progovorio:
- Daka, sad si i tatu preplaila. Neu s tobom razgovarati dva dana, jedan za mamu, a
drugi za tatu. uje li me? uje li to kaem da si tatu preplaila? - Daa je poela
polako oputati svoj usredotoeni pogled te se okrenula prema bratu i zagledala se u
36

njega ne mirei vie nego molei i ispriavajui se. Kostja joj je pogledao u oi pune
suza i stavio joj je ruku na rame pa progovorio ne tako strogo:
- Ma dobro, planuo sam zbog razgovora, ali e ujutro svejedno sama vezati svoje mane.
Vie nisi mala. Progovorio je umilno i zagrlio je: - Nemoj ni pomisliti da e zaplakati!
- Djevojica se zavukla licem u Kostjine grudi. Drhtala su joj ramena dok je s gorinom
ponavljala: - Opet sam ga preplaila. Nemogua sam. eljela sam najbolje, a preplaila
sam ga.
Galjina je prila djeci. unula je i pogladila Dau po glavi. Djevojica se odmah bacila
mami oko vrata i tiho zaplakala.
- Kostja, kako to ona ini? Kako? upitao je sina Ivan Nikiforovi nakon to je doao k
sebi.
- Tata, isto kao i s kazaljkama na satu odgovorio je Kostja.
- Ali sat je pokraj, a rakete su daleko i njihov se poloaj dri u najstrooj tajnosti.
- Tata, Dai je svejedno gdje se one nalaze. Njoj je dosta vidjeti objekt izvana.
- Ali eksplozije Da bi se pokrenule eksplozije, potrebno je zatvoriti spojeve - ne
samo jedan spoj treba uzeti u obzir sustav zatite i kodove
- Pa, tata, Daa e dovesti do spajanja sve spojeve sve dok ne doe do konanoga spoja.
Ranije je to ona due inila, nekih petnaestak minuta, a u zadnje vrijeme to ini minutu i
po.
- Ranije?
- Da, tata, samo to to nije inila s raketama. Na taj smo se nain igrali. Kad je ona poela
pomicati kazaljke na satu, pokazao sam joj svoj stari elektrini auto, koji sam volio voziti
dok sam bio mali. Tata, otvorio bih poklopac motora automobila i zamolio bih je da spoji
ice s prednjim svjetlima, jer mi je to samome bilo teko uiniti. Ona bi ih spojila. Kad se
eljela provozati, rekao sam joj da je jo mala i da se ne moe voziti, a ne zna niti upaliti
motor niti koiti, no poslije sam ipak pristao jer je bila uporna. Objasnio sam joj kako
treba paliti motor, no Daa je sve inila onako kako je htjela. Tata, ona bi sjela u auto,
uhvatila volan i krenula, iako nije upalila motor. Mislila je da pali motor, iako sam vidio
da nije nita radila rukama. Bilo bi tonije rei da je mentalno palila motor. Tata, moram
jo rei da se ona drui s mikrobima. Oni je sluaju.
(str. 48.-50.)
Skupina strunjaka Vojnoga vijea koja je stigla na imanje Ivana Nikiforovia
razgovarala je sat i po s malenom Daom. Djevojica je strpljivo odgovarala na pitanja
odraslih, no nakon sat i po razgovora posve je zbunila ljude koji su sjedili za velikim
37

ekranom kompjutera u centru Vijea sigurnosti i promatrali to se dogaa. Tada su se

otvorila vrata velikoga ureda Ivana Nikiforovia. U ured je uao Dain brat Kostja. On je
nosio sat s kukavicom, koja je neprestano kukala. Kostja je stavio sat na stol. Kazaljke na
satu su stajale na broju jedanaest. Kad je mehanika kukavica trebala zavriti odreeni
broj otkucaja, velika se kazaljka brzo okrenula na brojaniku i kukavica je poela sve
ispoetka. Prisutni su u nedoumici utke promatrali as sat koji je udno radio, as Dau.
- Joj! uzviknula je Daa. Posve sam zaboravila da trebam ii jer
me eka vaan posao. Moja prijateljica Verunjka okree kazaljke na satu. Dogovorile smo
se tako ako ja zaboravim. Moram ii.
Dva zatitara su preprijeila put Dai.
- to moe zaboraviti? Ivan Nikiforovi se obratio keri pitanjem.
- Ako zaboravim otii na imanje gdje `ivi moja prijateljica Verunjka i ne dodirnem njezin
maleni cvijet i ne zalijem ga. Ne obratim li mu se umilno, bit e alostan. Njezin maleni
cvijet voli kad mu se obraamo umilno.
- Ali to nije tvoj cvijet uzvratio je keri Ivan Nikiforovi. Zato ga tvoja prijateljica ne
moe sama pomilovati? To je njezin cvijet.
- Tata, Verunjka je otila s roditeljima u goste.
- Kamo?
- Nekamo u Sibir.
Prisutni su se oglasili aptom, a zatim su se zauli sve jai glasovi:
- Pa ona nije sama! - Kakve sposobnosti ima njezina prijateljica? Ona nije jedina! - Koliko ih je? - Kako ih prepoznati? - Odmah treba primijeniti mjere
sigurnosti za svako slino dijete!
Svi su uzvici prestali istoga trena im je ustao postariji sjedokosi ovjek, koji je sjedio na
kraju reda. On je bio stariji po zvanju ne samo meu prisutnima u uredu Ivana
Nikiforovia. Bio je predsjednikom Vijea dravne sigurnosti Rusije. Svi prisutni su se
okrenuli prema njemu i zautjeli. Prosijedi je ovjek promatrao Dau koja je sjedila na
maloj drvenoj stolici. Potekle su mu suze. Zatim je sjedokosi ovjek polako priao Dai.
Spustio se pred nju na jedno koljeno i pruio joj ruku. Daa je ustala i napravila korak, a
zatim se uhvatila rukama za volan svoje haljine i naklonila se te mu pruila svoju malu
ruku. Prosijedi ju je ovjek neko vrijeme promatrao. Zatim je naklonio glavu i pun
potovanja poljubio joj je ruku pa progovorio:

38

- Oprosti nam, mala boice!

- Zovem se Daa odgovorila je djevojica.
- Da, naravno, ime ti je Daa. Reci, to e se dogoditi na naoj Zemlji?
Djevojica je zaueno pogledala postarijega ovjeka. Pribliila mu se. Paljivo mu je
obrisala dlanom suzu na licu i dodirnula prstom brkove. Zatim se okrenula svome bratu i
progovorila:
- Kostjenjka, ti si mi obeao pomoi i porazgovarati s lopoima u Verunjikinome jezercu.
Zna li da si mi obeao?
- Znam odgovorio je Kostja.
- Pa poimo!
- Poimo!
Proavi zatitare koji su joj uinili prolaz, Daa se zaustavila na vratima i okrenula
prema ovjeku koji je jo uvijek stajao na jednome koljenu. Nasmijeila mu se i
progovorila:
- Na Zemlji e se dogoditi Zavladat e dobro!
Nakon est sati sjedokosi je predsjednik istupio na proirenoj sjednici Vijea dravne
sigurnosti Rusije. Rekao je:
- U svijetu je sve relativno. Usporedimo li nove narataje s naim naratajem, moemo
rei da su oni poput bogova. Oni se ne trebaju mjeriti s nama nego mi s njima. Sve vojne
snage planeta, sa svim svojim jedinstvenim tehnikim mogunostima, pokazale su se
bespomone u usporedbi sa samo jednom malenom djevojicom koja predstavlja novi
naraptaj. Naa je zadaa, na dug i naa obveza pred novim naratajem unititi otpad. Mi
trebamo uloiti sve snage da bismo oistili Zemlju od svih oblika naoruanja. Naa
tehnika dostignua i otkria koja su predstavljala najsuvremenije i, kao to smo mislili,
jedinstvene vojne sustave, pokazala su se pred licem novoga narataja samo kao
nepotrebna starudija. Stoga je trebamo unititi.
(str. 56.-58.)

UTRKA U RAZORUAVANJU

39

- Zovem se Daa. Dobar je na ujo predsjednik. On e sada doi. Doi e i sve e vam
rei. Malo se uznemirio. No on e vam ve sve sam ispriati kako je dobro svugdje,
svugdje na Zemlji. Rei e vam da nas se nitko ne treba bojati. Priao mi je mali brat
Kostja kako se danas boje djece, jer sam ja dovela do eksplozije velike nove rakete. Ali ja
ih nisam eljela samo tako unitavati. eljela sam samo to da nas tata ne ostavlja tako
esto i da ne misli tako mnogo o tim raketama, te da ih ne gleda tako esto. Mislila sam
da bi bilo bolje da gleda mamu, jer je ona bolja od svih raketa. Ona se uvijek raduje kad
tata na nju obraa panju i kad s njom razgovara. Ali je ona alosna kada nas tata dugo
ostavlja i kada gleda rakete. Ne elim da mama bude alosna. Mali brat Kostja, koji je
veoma pametan i razborit, rekao je da sam preplaila mnogo ljudi. Vie neu izazivati
eksplozije. To nije uope zanimljivo. Imam druge zadatke, koji su veoma vani i
zanimljivi. Oni donose svima radost. Rakete ete sami rastaviti. Rastavit ete ih da vie
nikada ne mogu eksplodirati. Molim vas, samo nas se nemojte bojati!
Doite nam u goste! Doite nam svi zajedno! Napojit emo vas vodom koja je
ivotvorna! Mama mi je priala kako su nai ljudi ranije ivjeli. Radili su i bavili se
svojim poslom, sagradili mnogo tvornica i tako se zanijeli poslom da je ivotvorna voda
nestala. Voda je postala zagaena pa su je u trgovini stali prodavati samo u boci. Ali voda
iz boce nije ivotvorna nego je pokvarena i ljudi su poeli obolijevati. Tako je bilo prije, i
nisam mogla nikako shvatiti kako moe doi do toga da ljudi oneiste vodu koju sami
piju. Pa i tata je govorio da jo i danas na Zemlji ima puno drava koje nemaju istu
ivotvornu vodu pa ljudi u tim zemljama umiru od tekih bolesti. Tamo nema ni jabuka ni
ukusnih plodova, i sve to je ivo boluje, a ovjek koji jede bolesne plodove, pati. Doite
nam! Svi nam doite! Ugostit emo vas zdravim jabukama, rajicama, krukama i
jagodama! Kad ih kuate i vratite se kui, sami ete uvidjeti da nije dobro zagaivati
okolinu nego je bolje ivjeti u istoi. A kada i kod vas sve postane isto, doi emo vam
s darovima u goste.
Predsjednik se vratio s malim dekom na rukama. Stajao je na vratima i sluao Dain
govor. Kad je zavrila, priao je govornici, i drei maliana to se udobno smjestio na
njegovim rukama, zapoeo je:
- Da, naravno Doite nam! U nas se stvarno moe izlijeiti tijelo. Ali to nije najvanije.
Najvanije je da svatko, kao i svi mi zajedno, shvatimo svoju predodreenost. To je
vano shvatiti da ne bismo kao otpad nestali s lica Zemlje. Svi zajedno trebamo oistiti za
sobom neistou koju smo sami stvorili. Hvala na panji.
Nestao je prizor predsjednikova ureda. uo se Anastazijin glas:
- Teko je rei je li na ljude, koji su sluali izravan prijenos iz Rusije, utjecao
predsjednikov govor ili je to bila mala Daa. No ljudi vie nisu eljeli vjerovati glasinama
o agresivnosti Rusije. Ljudi su eljeli ivjeti. eljeli su ivjeti sretno i vjerovali su da je to
mogue. Nakon to su uli izravan prijenos iz Kremlja, sve je vie bilo onih koji su eljeli
posjetiti Rusiju i tamo ivjeti. Oni to su posjetili Rusiju, nakon povratka svojim kuama,
vie nisu mogli ivjeti kao prije. Svjesnost se u svakoga raala poput prve zrake Sunca
to se die ujutro.
40

(str. 64.-65.)

FILOZOFIJA IVLJENJA
Triput sam posjetio ovjeka koji ivi u bogatijemu dijelu Podmoskovlja, gdje su
smjetene dae*. Dva su sina, koja su na dosta visokome poloaju u dravnim
strukturama, sagradila za svoga ostarjeloga oca kuu na dva kata. Zaposlila su i domaicu
koja e se brinuti o kui i ocu. Sinovi su najradije posjeivali oca na njegov roendan.
Ocu je bilo ime Nikolaj Fjodorovi Uao je u osmo desetljee ivota. Zbog bolesnih nogu
vrijeme je najee provodio u ljuljaki uvezenoj izvana. Na prvome katu velike kue,
moderno ureene u europskome stilu, bila je smjetena knjinica s velikim brojem knjiga
na raznim jezicima. Knjinica je zauzimala gotovo pola prvoga kata. inile su je
uglavnom skupocjene filozofske knjige. Nikolaj Fjodorovi je bio umirovljeni profesor
filozofije s uglednoga moskovskoga sveuilita. Postigao je visoki znanstveni stupanj.
Kad je otiao u mirovinu, preselio se u kuu, gdje je sve vrijeme provodio u knjinici u
itanju i razmiljanju.
Nikolaja Fjodorovia sam upoznao zahvaljujui upornosti njegove domaice Galjine,
koja je dola na jedno od mojih itateljskih vijeanja. Zahvalan sam joj za poznanstvo s
njim.
(str. 111)

- Vladimire, to je jezik kojim govori Bog. Prisjeam se to je o tome rekla Anastazija:

Narodi na Zemlji govore razliitim jezicima i izraavaju se rijeima koje imaju
drukiji smisao. Ima tako mnogo razliitih jezika i narjeja. Ipak postoji jedan jezik koji
je svima zajedniki, a to je jezik kojim nam se Bog obraa. ujemo ga kad uti lie, kad
pjevaju ptice i kad ume valovi. Prepoznajemo njegov govor kad osjetimo mirise i vidimo
boje koje nam se otkrivaju u prirodi. To je jezik Boga, kojim on govori svima i odgovara
na molitvu svakoga.* - Nikolaj Fjodorovi je nastavio:
Anastazija osjea i razumije ovaj jezik, ali mi? Kako to da na njega nismo stoljeima
obraali panju? Ima logike. Razvidno je koliko ima logike u tome ako je Bog stvorio
Zemlju i Prirodu koja nas okruuje, onda i trava, drvee, oblaci, voda i zvijezde nisu nita
drugo nego Njegove materijalizirane misli. Ali mi na njih jednostavno ne obraamo
panju. Mi ih gazimo, unitavamo i lomimo, premda govorimo o vjeri. O kojoj vjeri?
Kome se mi zapravo klanjamo?
Anastazija je rekla: Kriterijem procjene svega moe posluiti voda. Svakim danom voda
postaje sve zagaenija. Teko je udisati zrak. Ma kakve god hramove podigli, potomci e
pamtiti cijeli niz upravitelja svijeta samo po tome to su ostavili prljavtinu...**
41

To je mogao rei samo veliki filozof i nad ovim bismo se rijeima trebali svi zamisliti.
Razmislite, Vladimire, nije li svaka struktura prolazna, pa ak i ona koja se tie
odreenoga kulta, a jednako tako i crkvena struktura? Religije se pojavljuju i one prolaze;
prolaze sa svojim hramovima i filozofijama. Voda, kao i mi, postoji od postanka svijeta.
Na se organizam uglavnom sastoji od vode.
Obratio sam se Nikolaju Fjodoroviu:
- Nikolaje Fjodoroviu, zbog ega smatrate da su Anastazijine tvrdnje najispravnije?
- Zbog toga pto su osnovane na najvanijoj knjizi. Pa i zbog logike. Vladimire, u njezinoj
filozofiji ima logike. U knjizi se spominje dijalog Boga i entiteta u Svemiru: to najvie
eli?- pitali su Boga entiteti u Svemiru. - Odgovorio im je: Zajednitvo u stvaranju i
radost koja e u svima izazvati promiljanje o stvaranju***.
Kratko i u svega nekoliko rijei izraena je Boja elja. Niti jedan od velikih filozofa se
nije mogao izraziti preciznije i vjernije. Anastazija je rekla: Stvarnost stvaramo sami.
Neka si tako svaki roditelj koji voli svoje dijete odgovori: Ne mata li on upravo o tome?
Tko od nas, Bojih sinova i keri ne bi poelio zajednitvo u stvaranju sa svojom djecom
i radost koju e izazvati promiljanje o stvaranju?
U Anastazijinim se filozofskim promiljanjima krije velika snaga i mudrost. Ona su od
sudbinskoga znaenja za ovjeanstvo! Ona se ostvaruju! Stoga e im se i pokuati
suprotstaviti gomila koja prorie tamu. Takvi e se jo pojavljivati i predstavljat e se na
najrazliitije naine, ne samo psovkom. Mnotvo nemonika koji e propovijedati okupit
e oko sebe aicu sljedbenika i toboe e prenositi ljudima istinu, onima koji su lijeni
misliti samostalno.
(str. 115.-117.)
Anastazija e ostvariti svoj cilj. Njezina je filozofija neobino snana. A u stoljeima to
dolaze, u kojima e cvjetati prelijepi rajski vrtovi, ostvarit e se Boanska mata.
Anastazija nee nikoga povesti niti e traiti da je se itko sjea. Kad ljudi shvate gdje se
krije tajna onoga to je istinski ljudsko, nitko joj vie nee ni spomenika podii niti e je
itko pamtiti. Stanje Boanskoga zanosa e ponijeti ljude, premda se oni nee sjeati
Anastazije. Ali e u mnogim vrtovima cvjetati cvjetovi i meu njima prelijepi cvijet pod
imenom Anastazija.
Iako sam star, jo uvijek bih elio biti njezinim vojnikom. Vladimire, kaete da
cjelokupna filozofija predstavlja samo rijei. Ali je te rijei, izgovorene negdje daleko u
tajgi, moja dua oduevljeno primila. Mi vidimo da se poduzimaju konkretne radnje i
plamenom vatre nije zahvaeno cijelo ovjeanstvo nego u njemu gore proroanstva o
kraju svijeta
(str. 119.)

42


- Hvala ti, Galjina. Znai da ste Vi, Galjina Nikiforovna, itali I veerima smiljali
- itala sam. itala sam sve knjige o Anastaziji i uveer sam razmiljala. Ali me ne treba
zvati tako kao da sam tua. Htjela sam to davno zamoliti i bit u radije Galja.
- Dobro, Galja. Kako ste samo zanimljivo rekli kad ste se uvrijedili? Da, kako ste
zanimljivo rekli: Moda i znate filozofiju smrti, ali filozofiju ivljenja jo trebate uiti.
Kakva duboka misao kojom ste opisali dvije suprotne filozofske koncepcije! To je vrlo
tona definicija: filozofija smrti, filozofija ivljenja. Potresno! Anastazija je oitovanje
filozofije ivljenja. Da! Jasno da je to tako! Potresno! - Nikolaj Fjodoorvi je neto
uznemireno i njeno pogladio Galjinjinu ruku i u zanosu rekao: - Galjina, nisam ni slutio
da ste filozof! A zatim se meni obratio:
- Jasno da mi trebamo jo o mnogo emu promisliti ne samo s toke gledita filozofije
nego i s toke gledita ezoterije. Pokuavam shvatiti Anastaziju kao ovjeka, onakvoga
kakvim bi svi trebali biti. Ipak nam smetaju neke njezine neobjanjive sposobnosti pa je
ne moemo prihvatiti u potpunosti kao ovjeka poput nas.
Vladimire, opisali ste dogaaj kad je Anastazija na daljinu spasila ljude od muenja. Njih
je spasila, ali je sama izgubila svijest i poblijedila dok je u njezinoj blizini pobijelila trava
koja je bila zelena. Kakav je to in i zbog ega je i sama, a i trava oko nje, pobijelila?
Nigdje nisam na neto slino naiao, premda sam pokuavao razgovarati s ezotericima.
Slina pojava nije poznata ni filozofima, ni fiziarima, ni ezotericima.
- Ako im je nepoznato uplela se Galjina pa o emu se tu ima misliti? Treba im samo
oi iskopati!
- Galjina, kome biste iskopali oi? Zar imate svoje miljenje i u vezi s tom pojavom?
upitao je Galjinu s uenjem u glasu Nikolaj Fjodorovi.
Galjina je spremno izjavila:
- Pa to je svima jasno kao Boji dan. Kada ovjeka napadnu zli dusi i obaspu ga poganim
rijeima i zlobom, ovjek pobijeli. Dakle, poblijedi. ovjek poblijedi kad tu zlobu ne
odraava nego kad je u sebi spali i proivi, kad je u sebi spali pa pobijeli. Ima mnogo
primjera u ivotu. Anastazija je takve zle duhove u sebi spalila, a isto tako je i trava
pobijelila jer joj je pokuala pomoi. Tako svakakvim zlim dusima treba oi iskopati
(str. 125.-126.)

TKO UPRAVLJA SLUAJNOSTIMA

43

Potovani kolege, elio bih vam iznijeti rezultate trogodinjih znanstvenih istraivanja o,
uvjetno reeno, Anastazijinoj pojavi, to ih je provela skupina znanstvenih suradnika koju
sam predvodio. U svojemu u se izlaganju sluiti Anastazijinim imenom ne samo da bih
se jednostavnije izrazio, nego i stoga to se pojava koju istraujemo, sama predstavlja tim
imenom. Moda u ovu pojavu kasnije jasnije opisati i znanstveno je odrediti na temelju
tipinih svojstava. Naalost, to jo uvijek nije mogue, jer smo, ini mi se, doli u doticaj
s neim nesvakidanjim, to prekorauje mogunosti tradicionalne znanosti, a vjerojatno i
cjelokupne suvremene znanosti. Istraivanje smo usmjerili na sljedee: na vjerodostojnost
dogaaja koje je autor Vladimir Megre iznio u knjizi, na knjigu Vladimira Megrea i na
nain na koji je drutvo primilo knjige Vladimira Megrea.
Nakon pola godine zakljuili smo da je nevano jesu li dogaaji u knjizi vjerodostojni ili
nisu. Veina itatelja koja je dola u doticaj s knjigama Vladimira Megrea, reagirala je
burno i emocionalno, neovisno o vjerodostojnosti opisanih dogaaja. Drutvenu su
reakciju izazvali posve drugi imbenici. Utroeno vrijeme i sredstva, pa i intelektualni
rad, doveli su nas, mislim, do zanimljivoga zakljuka: samoj je pojavi dobro dolo
nastojanje pojedinih ljudi, mislim na sociologe i pojedine skupine znanstvenika, koji su
posumnjali u Anastazijinu pojavu.
Upravo su glasine o tome postoji li ili ne postoji Anastazija, dobro posluile njezinoj
pojavi da posve neometano prodre u sve slojeve naega drutva. Poricanje injenice da
Anastazija postoji zapravo neutralizira reakcije koje su suprotne njezinim namjerama.
Uzme li se kao injenica da Anastazija ne postoji, onda se mora priznati da ne postoji niti
objekt istraivanja te da se nemamo emu suprotstavljati. Drutvo je na Anastazijine
izjave ipak odgovorilo tako da se od nas trai da provedemo istraivanja, odredimo
koliko je Anastazijina pojava znaajna i kakve su joj intelektualne mogunosti.
Glede vjerodostojnosti dogaaja, opisanih u knjizi, mogli bismo zakljuiti sljedee: Autor
je pisao o dogaajima i predstavio se pravim imenom, a piui nije potedio ni one oko
njega. Nije promijenio ni postojea prezimena ljudi, ni mjesto dogaaja, a ostao je i
nepristran u odnosu na pojedine dogaaje. Tako se, naprimjer, u potpunosti potvrdio
dogaaj opisan jo u prvoj knjizi, kada je Megre, zajedno s kapetanom broda, na jednoj
od laganih ruta, udvarao seoskim djevojkama koje su dole na brod. lanovi posade
broda su potvrdili da je na brod dola i smirena, utljiva mlada ena, omotana u rubac.
Megre joj je pokazivao brod, a zatim se s njom izdvojio. Iz knjige smo doznali da je to
bilo prvo pojavljivanje sibirske pustinjakinje Anastazije na Megreovu brodu za posebne
rute. Bio je to prvi susret, prvi razgovor poduzetnika Vladimira Megrea i sibirske
pustinjakinje Anastazije.
(str. 130.-131.)
ini se da ivot Vladimira Megrea umnogome slii ivotu Ivana Budalice iz ruske
bajke, s tom razlikom to su dogaanja koja su se desila Megreu u potpunosti stvarna.
Doavi u dodir s pojavom, koja je stvarna, ne moemo odbaciti postojanje nekih sila
koje mogu djelovati s odreenim ciljem i djelovati na sudbinu ovjeka. Postavlja se
44

pitanje mogu li te sile djelovati na sudbinu cjelokupnoga ovjeanstva. to su te sile

inile u prolosti? Nisu li se upravo u naemu stoljeu potaknule na djelovanje? Kakve su
to sile? Dogaaji koji su se dogodili trae da se paljivije odnesemo prema Anastazijinim
tvrdnjama.
Potovani kolege, veina lanova nae istraivake skupine slae se sa sljedeim: sibirska
pustinjakinja Anastazija, ipak ostavlja na poloaju vlade u raznim zemljama, premda
zapravo preuzima na sebe upravljanje cjelokupnim ljudskim drutvom. Obratite panju
na to da ona ne preuzima vlast nego samo upravljanje ljudskim drutvom.
Veina je itatelja nakon itanja knjiga Vladimira Megrea poeljela promijeniti svoj
ivot. itatelja ve ima vie od milijun i njihov broj stalno raste. Priblii li se broj
kritinoj masi itateljstva, oni mogu utjecati na odluke vlasti. Premda meu organima
vlasti ve ima poklonika odreenih ideja iz knjiga.
Naim e se drutvom tako upravljati na jednak nain kao to se upravljalo Vladimirom
Megreom. Mislim da ni vi, potovani kolege, nimalo ne sumnjate u to da Vladimir Megre
predstavlja supstanciju, kojom u potpunosti upravljaju neke sile. Mislim da bismo svi
zajedniki trebali razmotriti pitanje postojanja sibirske pustinjakinje Anastazije. Gdje je
ona, zapravo? Kakve su joj mogunosti? Koje joj sile pomau? Kamo ele odvesti nae
drutvo? Na ova bi pitanja upravo trebala odgovoriti suvremena znanost.
(str. 145.-146.)

SLOM

45

Dvaput sam presluao izvjetaj nepoznatoga ovjeka, iji sam glas sluao na
audiokaseti. Posve mi je bilo nevano tko je on. Zakljuci koje je iznio su na mene tako
utjecali da vie nisam elio ni pisati, a ni sam ivot mi se vie nije inio smislenim.
Prihvatio sam Anastazijinu koncepciju o vanosti ovjeka, o tome da je svaki ovjek
voljeno dijete Boga, koje ve na Zemlji moe postati sretno. Potrebno je samo shvatiti
svoju predodreenost. Povjerovao sam Anastaziji, povjerovao sam u mogunost
poboljanja naega ivota danas promijenimo li nain ivota i ponemo li izgradnju novih
naselja. Izgubio sam svu vjeru nakon sluanja audiokasete. Stvar je u tome da su u
izvjeptaju navedene tone injenice o sluajnim dogaajima koji su mi se desili, u kojima
je izvjestitelj prepoznao odreenu zakonitost. Sve se tono tako dogodilo, ak i vie od
onoga to je navedeno, za to sam znao, no oni to nisu uspjeli otkriti.
Sve se tono tako dogodilo i sve je znailo da se netko mnome posluio. Nije bitno je li
to bila Anastazija ili jo neke sile, energije. Bitno je bilo to da sam zapravo kao ovjek
nitko i da me nema. To je znailo da postoji samo moje tijelo, kojim posredstvom
sluajnosti netko upravlja. Dobro je ako samo mnome upravljaju. No posve je mogue
da ima jo ljudi kojima upravlja netko odozgo, a moda netko odozgo upravlja i
cjelokupnim ovjeanstvom pa se ono javlja samo igrakom za nekoga tko je nevidljiv i
za doseg ljudskoga uma nespoznatljiv.
Ne bih elio biti niijom igrakom, no injenice navedene u izvjetaju su nesumnjivo
dokazale da sam nitko i da mnome upravljaju to se u izvjetaju jasno istie i to se
moe neosporno zakljuiti i potvrditi i meni dobro poznatim injenicama.
Sve to mi se dogodilo na Cipru prije bih nazvao dobrim negoli loim. No to nije vano!
Ako je netko nevidljiv stvorio itav niz prelijepih podudarnosti, sutra moe nekome
drugome nevidljivome pasti na pamet stvoriti drugi niz sluajnosti, koji nikako nee biti
lijep. ovjek e sve to vrijeme biti samo igraka. A to e biti s cijelim ovjeanstvom?
Ma kako se nisam ranije dosjetio da se s cijelim ovjeanstvom igraju neke sile poput
djece koja se igraju kositrenim figuricama vojnika!
Kad je Anastazija govorila u tajgi o Bogu i o stvaranju, inilo mi se da su mi se oi
otvorile. Bog mi se prvi put uinio kao bie, kao osoba koja moe osjeati, doivljavati,
matati i stvarati. Boga sam prestao doivljavati kao bie bez oblika, kao neto
neshvatljivo, to sam doivljavao kao bie odnosno starca koji sjedi na oblacima.
Anastazijina pria je u meni pobudila mnogo jae i prepoznatljivije osjeaje negoli sve
drugo to sam na tu temu proitao ili uo. No to nije sve. Kad je Anastazija priala,
osjeao sam toplinu u dui i bio sam manje osamljen. To bi znailo da Bog postoji. Bog
nije neshvatljiv i On djeluje. On je mudar i dobar. To mogu potvrditi Njegova stvorenja u
Prirodi: cedrovo drvee, trava, ptice, ivotinje. Tamo, u tajgi, na Anastazijinoj istini, sva
su stvorenja dobra i nenametljiva. Mi smo se tako nauili na Boja stvorenja da ih gotovo
ne primjeujemo nego do Boga elimo doi posredstvom neega drugoga, posredstvom
nekakvih tajnih uenja. Pa lutamo svijetom u potrazi za tajnim mjestima, u potrazi za
uiteljima i uenjima. To je sve besmisleno i nema nikakve logike. Kaemo li za Boga da
je On na dobar Otac, kako moemo razmiljati da e On htjeti neto sakriti od svoje
46

djece? Bog nije nita skrivao od ljudi, od svoje djece, nego eli uvijek biti u blizini. Koja
mu se to sila suprotstavlja? Koja nam je sila do te mjere pomraila svijest da smo svojim
nainom ivota doveli do katastrofe cijeli planet, prelijepi planet Zemlju to nam ju je
Bog darovao? Kakva se to sila igra s nama?
(str.147.-148.)

NAA STVARNOST

47

Zdravi mukarac, snaan poput bika, izrazito razvijena vrata, digao se od stola pokraj
podija za glazbu. Gledao je neko vrijeme bez prestanka prema naemu stolu. im je
zasvirala glazba, popravio je svoj kratak kaput i uvjereno krenuo prema naemu stolu.
Zaustavio se na pola puta i poeo gledati bez prestanka na drugu stranu. Mnogi su gosti
poeli takoer okretati glavu. Neke su ene i mukarci ak i ustali sa svoga mjesta i s
izrazom zaprepatenja su poeli promatrati to se dogaa. Pogledao sam tamo gdje su se
svi zagledali i zanijemio sam od iznenaenja.
Ugledao sam Anastaziju, koja je ila od
ulaznih vratiju prema podiju za glazbu. Jo kako je samo bila odjevena! Njezin slobodan,
izazivajui hod, morao nas je poraziti. Imala je na sebi jedino staru, istu bluzu, suknju i
mamin rubac. No taj je put u njima izgledala kao da ju je u stvaralakome nadahnuu
modelirao poznati svjetski majstor, koji je samo za nju stvorio vrhunsku odjeu, kojom e
zasjeniti sve otmjene i moderno odjevene ene, koje su se nale u blizini. Moda mi se
sve to samo inilo, zbog neobinih ukrasa uz njezinu jednostavnu odjeu, moda zbog
naina hoda ili dranja.
Na Anastazijinim su uima poput naunica visile dvije male zelene granice s mekim
iglicama. Oko glave joj je poput dijadema bila privezana vrpca, spletena u pletenicu od
trava, kojom je pridravala zlaane pramenove guste kose. Na elu joj se poput rubina
sjajio spleten u vrpcu mali cvijet. Bila je naminkana. Oi je namazala zelenkastom
minkom. Imala je istu suknju koju je uvijek nosila, jedino je imala prorez skoro do
bedra. Oko struka je imala privezan pojas od rupca, svezan u manu. Njezinu je
nejverojatnu haljinu nadopunjavala torbica po zadnjoj modi, napravljena od platna,
svezana u vor. Krajeve tkanine je privezala uz neoljutenu granicu, a od trave je isplela
pojas pa je dobila torbicu koja je izgledom podsjeala na hipi torbicu. Kretala se povrh
svega tako slobodno i samouvjereno, kao to ne hodaju ni manekenke supermodeli.
Anastazija je pola prema podiju, gdje je nekoliko parova upravo zapoelo nekakav brzi
ples pa se u taktu glazbe nekoliko puta brzo okrenula cijelim tijelom. Zatim je gipkim
pokretom napravila lijepu figuru. Podigla je ruke, pljesnula dlanovima i nasmijala se, a
muki je dio dvorane udario u pljesak. Zatim se uputila prema naemu stolu. Pred njom
su se odmah stvorila dva konobara. Neto su je upitali, a ona im je pokazala prema
naemu stolu pa je jedan od konobara uhvatio izrezbarenu stolicu i poao za njom.
Proavi mimo stola gdje je sjedio Lenin poznanik izraena vrata, nalik na bika,
Anastazija se zaustavila i pogledala ga u oi, namignuvi mu, izgleda, pa se uputila
prema nama.
(str.160.-161.)

TVOJE ELJE

48


- Presluao sam jedan izvjetaj, u kojemu se govorilo o meni. Pametni su se ljudi poeli
zanimati kako na drutvo utjeu knjige. Poeli su se zanimati za tebe i mene. Prouili su
svaki dan moga boravka na Cipru dok sam pisao etvrtu knjigu. Sve su zabiljeili, a
zatim prouili. Vidi, ne ljutim se na njih to su me pratili. Dapae, zahvalan sam im to
su mi otvorili oi. Pokazali su kako se s ovjekom moe igrati. Sluajnosti ne postoje
nego se one stvaraju, u to sam se uvjerio sam na vlastitome iskustvu.
- Na temelju kojega iskustva, Vladimire? Zar si proveo pokus?
- Nisam ga ja proveo nego su ga na meni proveli. Bio sam na Cipru i zatraio rijenu
ribu, i riba se odmah pojavila. Ispriao sam o cedru pa se i cedar pojavio. Poelio sam
poi nou u crkvu pa se i crkva pojavila i otvorila su se nou i vrata crkve, a deavale su
se i mnoge druge stvari, vjerojatno zato da bih pisao ono to ele. No najvanija je bila
pojava unuke boginje Afrodite. Rekao sam nekima na Cipru da bih se elio sresti s
unukom boginje Afrodite, jer su mi doli navrh glave sa svojom Afroditom: svugdje su se
mogli vidjeti plakati kupatila boginje Afrodite. O njoj su govorili s potovanjem. Tako
sam im rekao da u se susresti s unukom boginje Afrodite. Tek to sam to izrekao, nije
prolo ni nekoliko dana i pojavila se djevojka sjajnih oiju, i mogu rei da su se stvorile
takve okolnosti da je Afrodita poslala svoju unuku, koja je stvarala sva uda, a i sama se
promijenila. Zahvaljujui kome su se poele nizati sve ove okolnosti? Kome? Ja na njih
nisam utjecao. Kad bi se samo jedan dogaaj dogodio sluajno, no ovdje se to odnosilo
na sve dogaaje, a svi dogaaji ne predstavljaju sluajnost nego zakonitost. Eto zakljuka
do kojega su doli znanstvenici. Uvjeren sam u ispravnost toga zakljuka, to ni ti ne
moe porei.
- Ali ja ni ne mislim porei zakonitost kojom su se dogaaji deavali smireno je
dobacila Anastazija. - Istoga sam se trena ohladio. Nakon posljednjih Anastazijinih rijei
nekako sam nevjerojatno izgubio svaku volju. Nadao sam se, barem malo, no ipak sam se
nadao da Anastazija moe opovri spoznaju, koja je mnome ovladala, o tome da je
ovjek, kao i cjelokupno ovjeanstvo, potpuno nevaan. No ona to nije uinila. Jasno je
da nitko ne moe ni porei ono to je tako razvidno. Ravnoduan prema svemu, stajao
sam u mraku, na prozoru sobe koju je osvjetljavala mjeseeva svjetlost i promatrao sam
zvijezde.
Moda tamo, na jednoj od tih zvijezda, ive oni koji nama upravljaju i koji se s nama
igraju. Oni ive! No moemo li mi opisati svoju stvarnost tako da moemo rei da mi
ivimo? Ako smo igraka koja e se pokoriti neijoj volji, onda ne moemo rei da
ivimo samostalno, dakle onda i ne ivimo. Mi za mnogo toga ne marimo.
Anastazija je zapoela tiho i smireno. Njezin glas nije u meni pobudio nikakve osjeaje,
prije bih rekao da joj je glas proizveo nekakav nepostojei zvuk:
- Vladimire, i ti, kao i ljudi koji su ti poslali audiokasetu s izvjetajem, ispravno ste
zakljuili: tono je da postoje energije, koje mogu u razliito vrijeme utjecati na razne
49

dogaaje, koji e se spojiti u jedan jedinstveni lanac dogaaja, ili, kao u tvome sluaju,
stvoriti niz okolnosti, potrebnih za ostvarenje cilja. Pukih sluajnosti nema, to je ve
mnogima jasno. Izgleda da su i najnevjerojatnije sluajnosti unaprijed programirane.
Unaprijed se programira sve ono to se dogaa sa svakim ovjekom, a tek potom se
ostvaruje, pa tako i sluajnosti koje ste primijetili, i ti i istraivai, a to ti se dogodilo na
Cipru. Vladimire, reci mi, molim te, bi li elio znati gdje je sada programer koji je
zasluan za programiranje sluajnih dogaaja koji su ti se dogodili?
- Kakve to ima veze gdje se on nalazi? Svejedno mi je je li na Marsu, Mjesecu je li mu
dobro ili loe.
- Vladimire, on je u ovoj sobi.
- Dakle, to si ti? Ako je tomu tako, isto se nita ne mijenja. To me ne
udi, a nisam ni ljut. Svejedno mi je. Nama se upravlja i u tome je tragina sudbina svih
ljudi.
- Vladimire, ja uope nisam glavni programer, zasluan za programiranje sluajnih
dogaaja koji su ti se dogodili. Ja mogu samo malo utjecati.
- Pa tko je onda glavni? Samo smo nas dvoje u sobi. Ili je tu moda i trei nevidljivi
programer?
- Vladimire, taj je programer u tebi samome. On predstavlja tvoje elje.
- Kako to?
- Samo elje i tenje ovjeka mogu ukljuiti ovaj ili onaj program dogaaja koji e
uslijediti. Takav je zakon Stvoritelja. Nitko i nikada, nikakve svemirske energije, ne
mogu naruiti taj zakon. Jer je ovjek gospodar svih energija Svemira! - ovjek!...
(str. 170.-172,)

VJENOST JE PRED NAMA

50

- Dragi moj, vjenost je pred nama. U ivotu sve uvijek doe na svoje. Kad Sunce zasja
u proljee, dua se oblai u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne preputa se uzaludno
zagrljaju zemlje. Iz naih e tijela u proljee izrasti u zemlji svjee cvijee i trava. Vjeno
e oslukivati pjev ptica i piti kapljice kie. Vjeno putujui oblaci na nebu e te veseliti
svojim plesom. Dragi moj, raspri li se u prah u beskraju Svemira, uvajai svoju
nevjeru, pronai u te i sakupit estice praha to putuju vjeno Svemirom. Drvo to si ga
posadio, pomoi e mi i usmjerit e u rano proljee svoju granu na ono mjesto, gdje tvoja
dua miruje u tami zemlje. Sjetit e te se s ljubavlju oni prema kojima si bio dobar na
Zemlji. Ne bude li ni sva Zemaljska ljubav dostatna da bi se ti ponovno utjelovio na
Zemlji, tad e ona sama, ona koju zna, koja e zaplamsati na svim razinama stvarnosti
Svemira, poeljeti samo jednu elju da se ti, dragi, ponovno utjelovi a sama e
umrijeti i nakratko otii.
- Nee li to biti ti, Anastazija? Jesi li uvjerena da to moe uiniti?
- Svaka ena to moe uiniti otpusti li misli* i prepusti li se osjeajima.
- No to e biti s tobom, Anastazija? Tko e tebi pomoi vratiti se na Zemlju?
- Vratit u se sama, ne optereujui nikoga.
- Kako u te prepoznati? ivjet e kao netko posve drugi.
- Kada se ponovno utjelovi na Zemlji i postane djeak, u susjednome e vrtu vidjeti jo
posve nezrelu riokosu djevojicu. Djevojica e imati malo krive noge. Rei e joj
dobru rije i obratit e na nju panju. Kad odraste i postane mladiem, gledat e lijepe
ene. Nemoj se za njih odmah vezati sudbinom, jer e u susjednome vrtu rasti pjegava
djevojica, koja e tek kasnije postati lijepa. Vidjet e jednom kako te iz prikrajka
promatra. Nemoj joj se smijati, i ne odbacuj je kad ti se srameljivo priblii i poeli te
odvesti od sazrelih ljepotica. Nakon to prou tri godine, u proljee e iz djevojke izrasti
ljepotica. Pogledat e je i zaljubit e se. Bit e s njom sretan, kao i ona s tobom.
Vladimire, u izabranici tvoga srca ivjet e moja dua.
(str. 181.-182.)
esta knjiga "Zvonki cedar ruski; Knjiga naslijea?" je izala u sijenju 2007.
RAZGOVOR SA SINOM

51

Zavolio si mamu, ali nisi znao prepoznati ljubav

Mama Anastazija mi je objasnila kako si se u nju jako zaljubio, ali nisi znao prepoznati
svoju ljubav. No volei je ak i na taj nain, svejedno bi svaki put kad bi se vratio tamo
gdje ljudi iz tvoga svijeta moraju teko ivjeti, inio ono to te je molila mama
Anastazija. Mama je rekla da si ti, tata, sve inio onako kao to si sam htio i mislio da je
najbolje. Ali si se prisjetio mame pa si napisao knjigu koja se svidjela ljudima. Ljudi su
poeli pisati stihove, pjesme. Ljudi su poeli razmiljati o tome kako ivjeti bolje. Danas
ima sve vie i vie ljudi koji misle o dobrome. To znai da e na Zemlji pobijediti dobro.
Tebe su i napadali zbog knjige, a i zavidjeli su ti. Ali si ti, tata, napisao jo jednu, pa jo
jednu knjigu. Neki su te poeli jo vie napadati. A drugi, koje si susreo, su ti estitali.
Oni su shvatili to si napisao. Oni su osjeali da e ti knjige pomoi pisati energija
Ljubavi koju jo nisi prepoznao. Ja sam se rodio jer si me tako jako elio, a to je eljela i
Ljubav. Tata, ti si pisao knjige jer si elio da u svijetu bude dobro prije nego to se ja
rodim. Jedino to u tome ba nisi posve uspio prije nego to sam se ja rodio. To je zato jer
je svijet vrlo velik. Mama Anastazija kae da bih ja trebao biti dostojan tebe, a trebao bih
i opravdati svoje postojanje u svijetu. Trebat u narasti i sve shvatiti. Mama je jo rekla
da se ona na tebe nije nikada naljutila. Ona je odmah osjetila energiju Ljubavi. Zatim ti je
mama Anastazija proitala knjigu koja nije bila pisana tunim rijeima. Ona ti nije
proitala cijelu knjigu. No ono to ti je proitala ti si uspio napisati shvatljivo da to mogu
shvatiti mnogi ljudi. Gotovo si posve u tome uspio.
-Kakvu knjigu? Rekao si da ti ju je mama proitala. Kako se zove ta knjiga?
-Ona se zove Stvaranje.
-Stvaranje?

Knjiga prvobitnih izvora

-Da, Stvaranje. Rado je itam svaki dan. Ne itam je samo na nain na koji si je ti
napisao, tata. Mama me je nauila druga slova da bih mogao itati knjigu. Sviaju mi se
slova od kojih se slau razliite rijei koje e stvoriti osjeaj radosti. Takvu knjigu mogu
itati cijeli ivot. U njoj je sve opisano. Na Zemlji e se uskoro pojaviti nova knjiga. Tata,
ti e opisati novu knjigu.
-Volodja, nisi se dobro izrazio. Ne kae se opisati nego napisati.
-Ali, tata, ti nee pisati svoju devetu knjigu. Devetu e knjigu stvarati puno ljudi,
odraslih i djece. Ona e biti iva. init e je mnogo prelijepih poglavlja rajskih kutaka
na rodnoj zemlji. Ljudi na Zemlji e pisati tu knjigu i sluit e se slovima, rijeima Oca
koje e stvarati osjeaj radosti. Ta e knjiga biti vjena. Mama me je nauila itati ta iva
i vjena slova i stvarati iz njih rijei.
***
-Moe li mi donijeti tu knjigu koju ini skup slova od kojih se slau razliite rijei koje
e stvoriti osjeaj radosti?
52

-Tata, ne mogu ti donijeti cijelu knjigu. Mogu ti donijeti samo neka mala slova. Ne znam
samo zato bih ih donio kad je za njih bolje da ostanu na svome mjestu. eli li, tata,
mogu ti sada izgovoriti slova. Samo to ja ne mogu itati tako brzo kao mama.
-Pokuaj ih izgovoriti onako kako moe! - Volodja je ustao pokazavi prstom kao da na
nekoga pokazuje pa je poeo izgovarati rijei iz knjige Stvaranje: Moj Sine, Svemir
predstavlja misao, a putem misli je stvorena mata, tragovi koje se mogu dijelom nazrijeti
u materijalnoj stvarnosti Moj sine, ti si beskrajan i vjean! Tvoje stvaralako matanje
je tvoj dio!*
Volodja je izgovarao slogove. Pratio sam izraz njegova lica dok je govorio. Izraz lica bi
mu se blago promijenio pri svakome sljedeem slogu i lice bi mu bilo zamiljeno ili bi
pokazivalo da se paljivo udubio dok je izgovarao rijei ili da se veselio. No ipak,
paljivo sam promatrao tamo gdje je Volodja pokazivao svojim prstom, no tamo nije bilo
nikakvih slova, a ponajvie slogova, pa sam ga stoga prekinuo u njegovu neobinu
govoru:
-Stani, Volodja! Znai li to da ti u prostoru vidi neka slova? Ali zato ih ja ne vidim?
Volodja me je zaueno pogledao. Razmiljao je pa je nesigurno progovorio:
-Tata, zar ti ne vidi onu tamo brezu, bor, cedar i jarebiku?
-Vidim ih, ali ne vidim rijei.
-Pa to i jesu slova kojima pie na Stvoritelj!
Volodja je nastavio izgovarati slogove i pokazivati prstom na razliito raslinje. Shvatio
sam neto nevjerojatno, a to je da je u tajgi uokolo jezera, gdje sam na obali znao sjediti
sa sinom, pa i vie puta s Anastazijom, bilo obilje razliita raslinja. Svaka je biljka
poinjala odreenim slovom, a neke su biljke imale nekoliko naziva. Kad bi se nizali
naziv za nazivom, slovo za slovom, dobio bi se slog, pa zatim rije i niz rijei. Kasnije mi
je postalo jasno da u prostoru tajge du Anasatzijine istine drvee, grmlje i trava ne raste
kaotino nego da je taj ogroman prostor ispisan doista ivim slovima koja ini razliito
raslinje. inilo se da tu nevjerojatnu knjigu mogu beskonano itati. Kad bismo jedne te
iste nazive bilja itali u smjeru od sjevera prema jugu, dobili bimo jedne rijei i razliite
nizove rijei, a druge bismo dobili kad bismo itali u smjeru od zapada prema istoku.
Trei bi skup rijei dobili kad bismo itali ukrug. Zatim bismo dobili rijei, skup rijei i
slike kad bismo nazive bilja itali u skladu s putanjom Sunca. inilo se da nas Suneve
zrake vode od slova do slova. Shvatio sam zato je Volodja za ta slova rekao da se iz njih
stvaraju rijei kojima e se stvoriti osjeaj radosti. U uobiajenim su knjigama sva
tampana slova potpuno jednaka. No u prikazanome su sva slova koja je inilo razliito
raslinje, pa ak i ona koja je inilo jedno te isto raslinje, bila razliita. Osvijetljena
Sunevim zrakama, utajui liem, kao da su pozdravljala ovjeka. inilo se da si ih
doista mogao beskonano promatrati.
Nisam jedino mogao odgovoriti tko je, kada i koliko stoljea pisao tu neobinu knjigu.
Jesu li tu knjigu pisali Anastazijini preci, i nije li se ona prenosila naratajima? A
moda?... Anastazija mi je kasnije kratko odgovorila: Narataji mojih predaka su
tisuljeima uvali slova ove knjige u onome redoslijedu koji je prvobitno postojao.
Gledao sam sina i grozniavo sam elio pronai temu razgovora koja bi bila potpuno
razumljiva.
53

Spasit u svoju mamu

Gledajui je tako nemonu, stajao sam kao zakopan i poeo sam nesuvislo govoriti ne
znajui kako dalje, to initi i to rei. Volodja mi je priao i uzeo me za ruku pa je
nastavio obraajui se Anastaziji:
- Ja u nahraniti tatu koji je doao s puta. Okupat emo se u istoj jezerskoj vodi. Nabrat
u i trave koja e ga proistiti. Mama, odmori se. Ne troi snagu na rijei. Sve u sam
uiniti. Zatim emo ti, tata i ja doi. Neka ti se to prije vrati snaga!...
- ekajte, okupat u se s vama! - vrsto se uhvativi rukama za deblo cedra, Anastazija
se pokuala podii. Malo se podigla pa je uhvatila deblo. Ruke su joj kliznule i posve se
opustile pa je bespomono pala na zemlju. Neujno je progovorila:
- O, zar sam tako loa? Zar ne mogu ustati i pozdraviti sina moga voljenoga?
Anastazija se ponovno uhvatila za deblo drveta i poela se s naporom podizati sa zemlje.
Sigurno ni taj put ne bi ustala da se nije desilo neto nevjerojatno. Visoki je cedar, za ije
se deblo Anastazija pokuala uhvatiti, iznenada poeo okretati prema njoj svoje iglice na
donjim granama.
Iglice, koje su se sve vie sputale, poele su isijavati jedva zamjetnu plavkastu svjetlost,
koja je polako i gotovo nevidljivo poela obavijati Anastaziju. Zatim sam uo kako gore
neto pucketa, to je podsjealo na um to ga isputaju ice elektrine energije visoka
napona. Podigao sam glavu i ugledao sam kako su iglice na svim okolnim stablima cedra
poele isijavati jedva primjetnu plavkastu svjetlost. No to jo nije bilo sve. Svi su se
cedrovi okrenuli u smjeru stabla ispod kojega je Anastazija pokuavala ustati. Ono je
iglicama s gornjih grana primalo svjetlost to su je isijavala susjedna stabla. Zatim se
pojaala svjetlost donjih iglica. To je ukupno trajalo oko dvije minute, da bi se zatim
pojavio plavkasti blijesak, i cedrove su iglice prestale svijetliti. inilo mi se da su ak
malo uvenule. Anastazija je bila jedva vidljiva u oblaku plavkaste svjetlosti. Kad se
svjetlost rasprila, ne znam, bolje rei, kad je u nju ula, ugledao sam Anastaziju koja
je stajala pod cedrom i bila ista kao i prije: puna snage i neobino lijepa. Nasmijeila nam
se. Zatim je podignula glavu i tiho progovorila:
1. Hvala. - A zatim je Ne znam, zar je odrasla ena mogla neto takvo smisliti?
Zatim je lagano poskoila na mjestu i potrala prema najveemu bijelome krugu.
Na kraju kruga je opet poskoila, sada visoko, pa je napravila trostruki salto da bi
se nala u sreditu bijeloga kruga. Pa je opet poskoila uvis i istegnula se u pagu
poput balerine. Zatim se zavodljivim tonom poela zvonko smijati pa je zaplesala
u bijelome krugu.
Najednom je cijela uma zatreperila I, kao da je oivjela, poela joj je razdragano
odgovarati. Vjeverice su poskoile s grane na granu i pojurile prema krugu. U grmlju su
se poput staklenih bisera zasvijetlile oi nekakve ivotinje. Dva su se orla jedan za
drugim spustila sasvim nisko, nie drvea, na istinu, da bi zatim poletjeli visoko pa opet
nisko iznad kruga pa opet u visinu.
Anastazija je plesala poput akrobatkinje i balerine, i smijala se. Trava pod njezinim
54

nogama je poela polako zeleniti. ak je i najbjeliji krug postao jedva zamjetan. Od

njezina mi je plesa postalo sve ljepe u dui, od njezina smijeha i svega to se deavalo da
bi zatim iznenada potrao moj mali sin i prevrnuo se dvaput preko glave u jo
bjelkastome krugu. Zatim je ustao pa poskoio i zavrtio se, pokuavajui oito plesati
Anastazijin ples. Nisam se mogao suzdrati pa sam mu se pridruio u plesu i radosnome
poskakivanju.
POZIV U BUDUNOST
-Mama i tata, nedavno kad smo se kupali... shvatio sam i dopustio da tijelo djeda Mojsija
umre. Ve smo nali mjesto gdje u sahraniti tijelo svoga djeda Mojsija.
Volodja se priljubio cijelim svojim sitnim tijelom, svojom glavom, do nogu pradjeda.
Stasit je sjedokosi starac njeno i oprezno dodirnuo praunuka po glavi. Moglo se osjetiti
da njihov odnos zrai ljubavlju, njenou, uzajamnim razumijevanjem i sreom. U
takvome mi se ozraju razgovor o sahrani uinio posve neobinim. U skladu s naim
obiajima, elio sam zaustaviti sina i rei mu da se pradjed dobro dri i da e jo dugo,
dugo ivjeti. Mi tako uvijek govorimo, ak i ovjeku koji je veoma bolestan i star. Uzeo
sam zrak punim pluima i samo to nisam progovorio, no Anastazija mi je najednom
stisnula ruku pa sam utio.
Zatim je progovorio pradjed, obrativi se Anastaziji:
-Unuice Anastazija, je li tvoja misao iim ograniena u prostranstvu to si ga stvorila?
-Misao i mata su se slile u jedno i nita ih ne ograniava odgovorila je Anastazija.
Pradjed joj je odmah zadao sljedee pitanje:
-Prostor to ga stvara prihvaaju ljudske due. Slui li se nekom energijom?
-Istom energijom koja utjee da drvo puta korijenje, koja otvara pupoljke i stvara iz njih
cvjetove.
-Koje se sile mogu suprotstaviti tvojoj mati?
-Dok matam, ne zamiljam prepreke. Ispred sebe vidim samo ono to se moe
nadvladati.
-Unuice Anastazija, ti si u svemu slobodna. Naredi mojoj dui da se materijalizira u
prikladnome tijelu.
-Ne mogu si dopustiti nareivati niti jednoj dui da se materijalizira. Dua je slobodna i
ona je djelo Stvoritelja. Ali matat u, moj dragi djedice, da se tvoja dua u najljepemu
vrtu dostojno materijalizira.
Zavladala je stanka. Pradjed je prestao postavljati pitanja, no iznenada je opet brzo
progovorio Volodja, obrativi se pradjedu:
-Djede, neu ti ni ja nareivati. No molio bih te samo da se tvoja dua to prije
materijalizira na Zemlji. Ponovno e biti mlad i bit e mojim najboljim prijateljem, a
moda e za mene biti i netko drugi... Ja neu nareivati, ja samo kaem... Neka tvoja
dua, moj djedice Mojsije, bude u meni zajedno s mojom duom.
Nakon tih rijei stasit se starac okrenuo prema Volodji spustivi se polako pred njim
najprije na jedno, a zatim na drugo koljeno. Naklonio je svoju prosijedu glavu i pribliio
svojim usnama malenu djeju ruku i poljubio je. Volodja ge je zagrlio i neto mu brzo
poeo aptati na uho.
Pradjed je zatim ustao s koljena. Starcu je pomogao ustati samo jedan mali djeak. Ne
mogu ni sada, dok se po ne znam koji put prisjeam te scene, shvatiti kako se sve
55

odigravalo. Pradjed i Volodja su se jednostavno drali za ruke. Zatim je pradjed ustao a

da se igdje nije oslonio. Ustavi, krenuo je prema nama i naklonio se, a zatim se utke
okrenuo i pruio unuku ruku. Pradjed i unuk su poli, drei se za ruke i priajui. Neto
dalje iza njih je iao drugi djed, koji ih je utke pratio.
Shvatio sam da je Anastazijin pradjed odlazio zauvijek. On je poao umrijeti.
...No pitao sam se to je dovelo do toga da je pradjed u svoje zadnje sate bio tako vidno
radostan? Neto se sigurno moralo dogoditi. Znao sam da se nije mogao smijati samo
tako, bez razloga. to se dogodilo? Mislei o njemu okrenuo sam se prema Anastaziji i
ugledao...
Anastazija je stajala neto dalje od mene. Protegnula je ruke prema Suncu i aptala, kao
to mi se uinilo, neku molitvu. Suneve zrake bi se sakrile za oblacima, a zatim jarko
zasvijetlile odrazivi se u kaplji suze to se kotrljala niz Anastazijino lice. Anastazija je
izgledala smireno, a ne tuno. Neto je aptala, a zatim sluala i inilo se kao da joj je
netko odgovarao. Stajao sam i ekao bojei se ak i pribliiti joj se ili izustiti ijednu rije.
Tek kad mi se okrenula i ugledala me, pribliila mi se pa sam je upitao:
- Anastazija, jesi li se molila za pokoj pradjedove due?
- Pradjedova e dua poivati u velikome miru, a na Zemlji e zapoeti novi ivot tek
kad se na to bude sama odluila. Molila sam za naega sina da mu Stvoritelj da veliku
snagu. Na je sin, Vladimire, uinio ono to moe uiniti samo nekolicina dananjih ljudi.
Na je sin primio u sebe svu pradjedovu snagu, koju mu je pradjed dao cijelom svojom
duom. Budui da jo uvijek raste, teko e mu biti zadrati u sebi mnotvo razliitih
energija u jedinstvu.
- Ali zato nisam primijetio nita neobino na sinu za vrijeme dok se sve to
dogaalo?
- Vladimire, na je sin izgovorio rijei neposredno prije nego to je pradjed pred njega
kleknuo. On je izgovorio rijei koje su shvatljive samo onima koji znaju kako je stvarao
na Stvoritelj. Djeak, koji moda i nije dokraja sve shvatio, ipak je iskreno i
samouvjereno rekao pradjedu da on moe primiti i njega i njegovu duu koja e ostati na
Zemlji. Ja se nisam usudila neto slino izjaviti, budui da ne osjeam da imam za to
potrebnu snagu.
- Primijetio sam da je pradjed poslije tih rijei jo vie zasjao.
- Dakako, jer mnogi koji su doivjeli duboku starost, nisu imali priliku neto slino
uti, budui da je poziv u budui ivot pradjedu uputilo dijete, koje samo sobom
predstavlja olienje budunosti.
- Zar su se oni tako jako voljeli?
- Vladimire, na je sin zamolio pradjeda da jo poivi kad on vie nije mogao ivjeti. I
ivio je pradjed nemajui snage odbiti dijete.
- Ali kako je to mogue?
- Iako veoma jednostavno, nije uvijek veoma jednostavno. Poznato je da lijenici mogu
povratiti ovjeka iz besvjesnoga stanja i iz stanja na granici smrti. No ovjek ne mora biti
lijenikom nego moe biti i blinjim koji e pozvati ovjeka te e se on probuditi iz
stanja besvijesti i ostati ivim. Na zamolbu unuka, pradjed je imao elju, a i volio je
unuka, pa je odluio produiti si ivot. Pradjed je potomak onih sveenika,* koji su
stoljeima poduzimali velika djela...

56

...Anastazija je rijetko kada bila tuna. Ali tada... Shvatio sam... Shvatio sam veliku
tragediju prelijepe pustinjakinje iz sibirske tajge, tragediju Anastazije. Ona je sama.
Nevjerojatno je kako je ona sama. Ona se svojim svjetonazorom, svojim znanjem i
sposobnostima izrazito razlikuje od drugih ljudi. to su njezino znanje i sposobnosti vee,
vea je tragedija njezine samoe. Anastazija ivi u drugoj dimenziji stvarnosti, u kojoj
vlada druga razina svjesnosti. Pa neka je ta dimenzija i lijepa, no Anastazija je u njoj
svejedno sama. Ona bi se dakako mogla spustiti k ljudima i postati jednaka svima. No
ona to nije uinila. Upitamo li se zato, moemo odgovoriti da je to bilo stoga to nije
eljela iznevjeriti sebe i svoja naela, a moda i stoga to nije eljela iznevjeriti Boga.
Anastazija se zatim odluila na nevjerojatan korak. Ona je pozvala druge ljude da joj se
pridrue u toj prelijepoj dimenziji stvarnosti. Neki su je uspjeli shvatiti. ini se da je ja
tek poinjem shvaati i osjeati. Prolo je est godina, a ja tek pomalo poinjem shvaati.
Anastazija je sve to vrijeme strpljivo ekala i tumaila mi dogaaje a da se nimalo na
mene ljutila. Anastazija se ne predaje i nepokolebljiva je, vjeruje i nada se...
USNULA CIVILIZACIJA

57

Bilo je vedsko razdoblje na Zemlji, u vrijeme kojega je ljudsko drutvo ovladalo

osjetilnom spoznajom odnosno znanjem koje mu je omoguilo da svojom kolektivnom
milju stvara energetske slike. Ljudsko je drutvo prelo u novo razdoblje, a to je
razdoblje misli u obliku slika, ili razdoblje u kojemu su se mislima stvarale slike. Ljudsko
je drutvo tako svojom kolektivnom milju stvaralo energetske slike, zahvaljujui kojima
je ovjek mogao stvarati u Svemiru. ovjek je na drugim planetima mogao stvoriti ivot
slian ivotu na Zemlji. ovjek je to mogao uiniti samo u sluaju ako u vrijeme ovoga
razdoblja u kojemu su se mislima stvarale slike nije bila uinjena niti jedna pogreka. No
razdoblje misli u obliku slika, koje je trajalo devet tisua zemaljskih godina, nije prolo
bez da je uinjena pogreka u stvaranju bilo jedne ili odmah nekoliko slika. Pogreka bi
se uvijek inila ako je u ljudskome drutvu na Zemlji bilo ljudi koji nisu imali dostatno
iste namjere, koji nisu imali razvijene potrebne odlike da bi mogli izraavati svoje
osjeaje i misli. ovjek tako nije mogao stvarati u prostranstvu Svemira i sve se vie
poeo okretati okultnome znanju.
Okultno razdoblje u povijesti ljudskoga drutva je trajalo samo tisuu godina. Ono je
zapoelo u vrijeme kad ovjek nije dostizao takav stupanj svjesnosti da je mogao
napredovati nego je poeo znatno nazadovati. Kad bi ljudsko drutvo zbog nedostatno
razvijene svjesnosti poelo nazadovati, i kad ljudi ne bi imali dostatno iste namjere, u
konanici bi se ljudsko drutvo uvijek pribliavalo planetarnoj katastrofi, ma kako visoko
znanje i mogunosti imalo. To se ponovilo mnogo puta tijekom milijardu godina na
Zemlji
Mi smo sada u okultnome razdoblju u povijesti ljudskoga drutva. Planetarna se katasrofa
trebala desiti kao to se i uvijek deavala, ali joj je prolo vrijeme. Razdoblje okultnoga
tisuljea je zavrilo. Na nama je da svatko od nas razmisli o svojoj predodreenosti i o
svojoj biti, a jednako tako i da razmisli o tome zbog ega je bila poinjena pogreka.
Udruimo li se svi zajedno, i usmjerimo li nae misli natrag u prolost promiljajui o
cjelokupnoj povijesti, i odredimo li gdje je poinjena greka, na Zemlji e nastupiti sretno
razdoblje ljudskoga drutva, takvo kakvo ovjek jo nije doivio za svoga ivota na
planetu Zemlja. Svemir to od nas oekuje s velikom nadom i skrivenom eljom.
Anastazija o usnuloj civilizaciji:
...Prije samo tisuu i po godina ljudi su se na posljednjemu otoiu prepustili stanju sna.
Tako je usnula ljudska civilizacija, usnuo je narod koji je znao** Boga; usnuo je da bi se
ponovno probudio u zoru novoga dana. Sile tame su smatrale da su uspjele zauvijek
unititi njegovu kulturu i njegovo znanje i sprijeiti tenje njegove due. Zato su i u nae
doba eljele sakriti od svih ljudi na Zemlji povijest ruskoga naroda. Iza svega toga se
zapravo krije neto znatno vee, a to je tenja sila tame, koje, skrivajui rusku povijest,
koja predstavlja samo stepenicu koja nas vodi u lijepi svijet, zapravo ele sakriti od
naega pogleda sretnu civilizaciju koja ivi na Zemlji. One ne ele otkriti kulturu, znanje
i sposobnost osjeanja zahvaljujui kojemu je najsretnija civilizacija mogla znati Boga, a
kojoj su pripadali tvoji praroditelji...

58

POVIJEST LJUDSKOGA DRUTVA

KOJU NAM JE ISPRIALA ANASTAZIJA
ovjek e jednom u milijun godina sm procijeniti svoje postupke, i vidjet e je li
poinio pogreku. U sluaju da je pogrijeio, znai da je dopustio da od mnotva energija
koje u sebi nosi, prevlada samo jedna. To znai da se na Zemlji desila katastrofa, nakon
koje opet sve poinje ispoetka. To se ve deavalo nekoliko puta.
Razdoblje koje je ovjeanstvo proivjelo tijekom milijun godina dijeli se na tri
razdoblja: prvo je razdoblje vedsko, drugo je razdoblje u kojemu su se mislima stvarale
slike; tree je razdoblje okultno.
Vjenanje ili savez dvoje ljudi
U vedskim su selima ljudi znali da dvoje zaljubljenih srdaca sudjeluje u stvaranju
velikoga projekta i da ih nadahnjuje energija Ljubavi.
On i ona, koji su od mladosti gledali roditelje i usvajali kulturu ivljenja, stjecali znanje i
razumijevanje vedske kulture, mogli su razgovarati i o zvijezdi to sjaji na nonome
nebu, i o cvijetu to se otvara s prvom zrakom sunca, i o predodreenosti pele, kao i o
energijama koje vladaju u prostranstvu.
On i ona, koji su od mladosti promatrali prelijepa imanja, oaze i rajske vrtove to su ih
poneseni ljubavlju stvarali njihovi roditelji, sada su eljeli stvoriti svoje vlastito imanje.
Zaljubljeni bi odabrali komad od hektar ili vie zemlje i zamiljali bi kako e izgledati
stvaran ivot koji e tamo ivjeti. Trebali su u mislima izgraditi dom, razmjestiti mnogo
biljaka, na mjestu na kojemu e sve biti u slozi i jedno drugome na pomoi.
Trebali su sve tako urediti da bi sve raslo samo od sebe. Za to nisu trebali fizike snage.
Trebalo je uzeti u obzir mnogo pojedinosti da bi se to ostvarilo: razmjetaj planeta,
svakodnevno strujanje zraka.
Biljke u proljee i u ljeto odiu miomirisima i mogu se osjetiti mirisni eteri. Zaljubljeni su
nastojali tako razmjestiti biljke da bi s vjetrom mogao ui u njihov dom miris etera, koji
se sastoji od mnotva eterinih spojeva.
Tako je nastajala nevjerojatna graevina, koju su inile Boanske tvorevine. Mjesto koje
bi odabrali zaljubljeni, trebalo se uz to pretvoriti u mjesto koje e privlaiti. Bila je to
iva slika, a ne slika na platnu. Bila je to iva slika koja se stvarala na vjenost u
mislima.
Radomir je ivahno priao. Govorio je nadahnuto o onome to je naumio. Govorio je
skoro puna tri sata. Ljudi su ga sve to vrijeme sluali s uzbuenjem i pritajena daha. I
svaki put kad bi mladi pokazao na mjesto gdje e prema njegovu velianstvenome planu
izrasti neka voka, poput jabuke, kruke ili vinje, netko bi se iz kruga sluatelja uputio
prema tome mjestu i zaustavio se. To je mogao biti mukarac, ena ili starac. No to je
moglo biti i dijete, iji bi pogled bi odavao razboritost, mudrost, zadovoljstvo i radost.
Ljudi koji bi se izdvojili i poli prema naprijed, u rukama bi upravo i drali mladicu na
koju je mladi ukazao, na onome mjestu na kojemu e iz nje kasnije izrasti prelijepa
voka.
Ljudi bi se klanjali svakome tko bi se izdvojio iz kruga sluatelja, stoga jer bi bio
dostojan pohvale mladenaca. Mladenci bi ga hvalili kad bi obilazili imanja zato jer mu je
iz mladice uspjela izrasti prelijepa voka. Znailo bi to da je bio dostojan i pohvale
59

Stvoritelja, Oca svih i svega, Boga koji nas sve voli. Takav je zakljuak bio logian i on
nije bio rezultat praznovjerja.
Ljudi vedske kulture su se odnosili prema mladome zaljubljenome paru, koji je zamiljao
projekt kojim e se stvoriti prelijepa oaza, kao prema boanstvu. Tako su se prema njemu
i trebali odnositi.
Pogledaj djevojku Ljubomilu, koja se uspela na breuljak, kako je usmjerila svoj pogled
prema ljudima. Kad su je ugledali, svi su uglas poviknuli od oduevljenja. Djevojka je
bila ozarena osmijehom. Ne bi se moglo rei da joj je lik otkrivao osobu koja je bila
drska. Prije bi se moglo rei da je bila odvana. Bila je ispunjena energijom Ljubavi. Na
obrazima joj se prelijevalo rumenilo i bila je rumenija nego inae. Odisala je zdravljem i
bila bujnih oblina. Oi su joj se sjajile. inilo se da je okolno prostranstvo i sve ljude
obuhvatila toplina koju je isijavala. Sve je u trenutku zamrlo. Mlada se boica ispred svih
pokazala i zasjala u svoj svojoj ljepoti.
Zastavi da bi je pogledali, djevojini su se roditelji polako uputili prema breuljku, na
kojemu su stajali zaljubljeni. Izgledali su dostojanstveno dok su se uspinjali u pratnji
starijih i mlaih lanova obitelji. Zaustavivi se na breuljku, najprije su se poklonili
mladencima, a zatim je majka upitala djevojku, svoju ki:
- Ti sobom nosi svu mudrost naega roda. Reci nam, keri naa, vidi li budunost
zemlje koju si odabrala?
- Da, mama, vidim ki joj je odgovorila.
- Reci nam, keri naa majka je nastavila svia li ti se sve od onoga to u
budunosti vidi?
Djevojka je mogla razliito odgovoriti na to pitanje. Najee bi to moglo
biti ovako: Da, mama. Ovdje e biti prelijepi rajski vrt. Ovdje e biti izgraen dom od
ivoga raslinja.
Ali posluaj odgovor, koji nije bio posve u duhu tradicije, a koji je svojoj majci pred
svima uputila ivahna djevojka rumenih obraza:
-Projekt koji e se ostvariti izgleda dobar. On je po mojoj dui. No ipak bih eljela neto
svoje dodati. - Djevojka se zatim brzo spustila s breuljka pa potrala prema ljudima to
su stajali na rubnome podruju buduega vrta. Zaustavila se da bi im se obratila ovim
rijeima:
-Ovdje bi trebalo rasti drvo igliastih listova, a pokraj njega bi trebala biti breza. Kad iz
toga smjera zapue vjetar, on e dodirnuti borove pa potom brezine grane, i obratit e se
granju drvea u vrtu s molbom da zapjevaju pjesmu. Melodija nee nikad biti ista, no
svaki e put donijeti radost dui. Tamo - djevojka sepomaknula ustranu i pokazala mjesto
gdje bi trebalo rasti cvijee. Neka se u punome sjaju ponajprije rasplamsa crveni cvijet,
pa za njim ljubiasti i tamnocrveni. - Djevojka rumenih obraza je poput vile plesala u
buduemu vrtu. Za njom su krenuli ljudi koji su se bili nakratko zaustavili da bi se zatim
pourili sa sjemenjem u ruci prema onim mjestima na zemlji koje je djevojka puna strasti
odredila za sadnju.
Zavrivi svoj ples, djevojka je opet pourila prema breuljku te stala pokraj svoga
izabranika i progovorila:
-Bit e tu prelijepo prostranstvo. Iz zemlje e izrasti raslinje koje e stvoriti neobinu
sliku.
-Kai svim ljudima, keri naa djevojci se ponovno obratila majka tko e okruniti ovo
60

prelijepo prostranstvo? Koga bi od svih ljudi na Zemlja tvoja ruka odabrala i za koga bi
se vjenala?
Djevojka je pogledala svakoga tko je tamo stajao s mladicama i sjemenjem u rukama.
Ljudi su stajali na mjestu, koje im je pokazao mladi, koji je prethodno izloio svoj
projekt, na mjestu na kojemu je djevojka slikala prelijepu sliku. Ali nitko nije poeo saditi
sjemenje. Jo nije bio nastupio uzvieni trenutak. I djevojka se okrenula prema mladiu
to je stajao pokraj nje na breuljku pa je pjevajui zapoela:
-Vjenanja e biti dostojan onaj koji svojim mislima moe stvoriti prelijepo prostranstvo
koje e se ostvariti u budunosti.
Izgovorivi ove rijei, djevojka je dotaknula rame mladia to je pokraj nje stajao. Mladi
se spustio pred nju na jedno koljeno. Zatim mu je djevojka metnula na glavu prelijepi
vijenac od mirisnih trava to ga je ona sama isplela svojim rukama. Djevojka je
vjenanome mladiu triput prola kroz kosu desnom rukom, dok mu je lijevom rukom
blago pribliila glavu. Zatim mu je rukom dala znak i mladi je ustao. Ponizno pognuvi
glavu, djevojka je potrala s breuljka.

Odravanje tijela
Koja su to znanja i koji je to zakon u vedskome razdoblju pomagao ovjeku prehraniti
se na pravi nain? To je bilo mogue jer nije bilo zakona i raznih rasprava. ovjek se
mogao osloniti samo na Boga. Eto, govori se da je ovjek jedno s prirodom. No u emu
se sastoji ta cjelina kad ovjek danas jede umjetnu hranu, hranu koju mu odreuje sustav
za koji je ta hrana najbolja. Tako umjetni sustav odreuje kad e ovjek uzimati hranu
koja je umjetna.
U to doba, u vedsko doba je ovjek sve poduzimao zahvaljujui osjeajima, koje mu je
darovao Bog. ovjek je mogao zadovoljiti osjeaj gladi. ovjekovi su osjeaji, koji
su bili u skladu s njegovim prostranstvom Ljubavi, bili poput najsavrenijega automata ili
najmudrije rasprave. Zahvaljujui njima je ovjek znao kada to tono treba uzeti.
ovjek je bio slobodan u prostranstvu to ga je stvorio i njegova je misao imala slobodu i
mogla je stvarati i rjeavati stvari od znaaja za cijeli Svemir. Njegovo je prostranstvo
bilo prepuno prelijepih plodova koji su ga dozivali. On bi intuitivno ubrao jedan, pa
drugi, trei plod, i jeo ih je ne razmiljajui o tome to mu je Bog dao da ih u slast okusi.
ovjek tada nije mislio o hrani. On je jeo tako kako mi danas diemo. Prostranstvo to ga
je stvorio i intuicija koju je razvio omoguavali su mu tono odrediti kada, kako i to
treba jesti.
ivot bez razbojstva i krae
U vedsko je doba svatko elio sam stvarati svoju prelijepu oazu. Tako je planet Zemlja
svake godine bivala sve ljepa.
Pogledamo li danas s visine na nae geadove, to emo ugledati? samo gomilu
umjetnoga kamenja koje je zatrpalo zemlju. Vidjet emo kue koje se diu u visinu i
zauzimaju sve vie mjesta. Kamenje, koje se posvuda protee, prekriva ogromne povrine
zemlje. Nemamo vie ni istu vodu, a i zrak je zagaen. Koliko sretnih obitelji ivi meu
61

takvim glomaznim kamenjem? Usporedimo li dananje obitelji s obiteljima iz vedskoga

vremena, neemo nai niti jednu slinost. Jo emo bolje rei kaemo li da u okruenju
takvih velikih, umjetnih kamenih graevina, obitelji ne ive nego spavaju. One spavaju
kao u hipnotikome snu, a tijelom im se kree i eli ih oivjeti samo jedna sitna stanica.
Ona e obamrijeti pa e oivjeti, oivljujui tisuu i tisuu drugih stanica, i nastojat e
razbuditi usnule stanice, ona, koja je ostala ivom stanicom, a ime joj je: Mata. Ona e
ih sve probuditi! I tada e sve obitelji poeti ponovno stvarati prelijepe oaze na Zemlji.
Na Zemlji e opet biti kao to je bilo i prije. Pogledat emo s visine na Zemlju i zadivit
emo se ivopisnom slikom. Takvih e slika biti mnogo, a svaka e prelijepa slika znaiti
da je zemlju na tome mjestu dotaknula ruka ovjeka vedskoga doba koji se probudio. Na
Zemlji e opet poeti ivjeti sretna obitelj ljudi koji e znati Boga, shvatiti smisao ivota i
imati svoj cilj.
Ljudi su u vedsko vrijeme znali to im govore zvijezde na nebu. Imali su mnogo pjesnika
i umjetnika. Sela nisu nikada izmeu sebe ratovala. Nije bilo razloga za krau i
razbojnitvo. U drutvu toga vremena nije bilo inovnika. Tamo gdje se danas protee
Europa, Indija, Egipat i Kina, cvjetala je u vedsko vrijeme kultura Vedrusa, a meu
zemljama nije bilo granica. Nije bilo ni velikih ni malih vladara. Tada se vladalo na
prirodan nain. Velianstvenim se blagdanima obiljeavala vladavina vedske civilizacije.
Ljudi su u vedsko vrijeme vladali znatno veim znanjem o ustroju Svemira nego to ga
ima dananji ovjek. Oni su svojom unutarnjom energijom mogli ubrzavati ili usporavati
rast biljaka. Domae su ivotnije eljele izvravati svaku naredbu ovjeka, ne zato da bi
dobile hranu koje je i tako blo u izobilju, nego zato da bi im ovjek uzvratio svoju
blagotvornu energiju. Pohvalu ovjeka e uvijek rado primiti, kako ovjek, tako i
ivotinjski i biljni svijet. No ljudi su u davno vrijeme imali znatno veu energiju, kojom
su, poput Sunca, privlaili sve ivo.

MISLI U OBLIKU SLIKA

ISKUENJE

62

Ve je potkraj vedskoga razdoblja dolo do velikoga otkria. Bilo je to otkrie s kojim se

nijedno drugo nije moglo usporediti za cijelo razdoblje povijesti ljudskoga roda. Ljudi su
stekli uvid u to koliko je snana kolektivna misao.
Trebali bismo poblie odrediti to je to misao ovjeka. To je najsnanija energija u
prostoru. Uz pomo nje je mogue stvarati kako prelijepe svjetove u Svemiru, tako i
oruje, kojim se moe unititi cijeli planet. Cjelokupna je nama vidljiva materija stvorena
uz pomo misli.
Boanska je misao stvarala u velikome nadahnuu, i tako je nastala Priroda, ivotinjski
svijet, ovjek. Uz pomo misli ovjeka stvoreno je mnotvo umjetnih predmeta, poput
dananjih strojeva i mehanizama. Mi moemo misliti da je to stvoreno ljudskim rukama.
Tono je da danas moramo raditi rukama, no svaki je detalj najprije stvoren mislima.
Danas se ljudska misao smatra savrenijom nego to je bila u prolosti, premda tomu
uope nije tako. Misao je svakoga ovjeka u vrijeme vladavine vedske civilizacije, po
svojoj brzini i ukupnosti obavijesti koju je sadravala, bila nekoliko milijuna puta jaa od
misli dananjega ovjeka. Kao dokaz moe posluiti i to da se u primjeni bilja u ljekovite
i prehrambene svrhe mi sluimo znanjima iz prolosti. Prirodni je mehanizam mnogo
savreniji i sloeniji od stvari stvorenih umjetnim putem.
ovjek u prolo doba ne samo da je upoljavao mnoge ivotinje, shvatio svrhu svih
biljnih vrsta, nego je i spoznao snagu kolektivne misli i uvidio da je uz njezinu pomo
mogue utjecati i na vrijeme i na vodu koja e potei iz izvora. Ne upotrijebi li misao
oprezno, ovjek moe oboriti i pticu u letu. Uz pomo se misli moe utjecati na ivot na
dalekoj zvijezdi, na kojoj se mogu uzgajati vrtovi ili se pak mogu unitavati zvijezde. To
nije plod mate nego je to stvarnost, i sve je to bilo dano ovjeku.
Danas svaki ovjek zna da je, krenuvi tehnolokim putem razvoja, ovjek elio stvoriti
raketu kojom e krenuti put zvijezda.
ovjek je sletio na Mjesec, potroio mnogo snage i sredstava a da Zemlji ni u emu nije
pomogao. Na Mjesecu se nije nita promijenilo. Slian je nain osuen na propast. On
nema perspektive i opasan je za sve ljude na Zermlji, a jednako tako i za druge planete.
Ima i drugi, puno savreniji nain. Samo uz pomo misli moe se utjecati da na Mjesecu
izraste cvijet. ovjek moe stvoriti njemu svojstvenu atmosferu, moe urediti vrt, u
kojemu e se nai u svome tjelesnom obliku zajedno sa svojom dragom. No da bi se to
dogodilo, uz pomo se misli treba cijelu Zemlju pretvoriti u cvatui rajski vrt. To se treba
uiniti uz pomo kolektivne misli.
Kolektivna misao je snana i u cijelome Svemiru nema takve energije koja joj se moe
uinkovito suprotstaviti. Materija, kakvu vidimo, i dananja tehnologija, odraz su
kolektivne misli. Uz pomo kolektivne misli stvoreni su svi dananji mehanizmi i sve
suvremeno oruje.
No, prisjeti se to sam rekla o tome da je u to vedsko vrijeme misao svakoga ovjeka na
Zemlji bila osobito jaka i energetski snana. Samo devetoro ljudi je zajedno moglo
pokretati predmete poput vietonskoga kamenja. elei se lake posluiti kolektivnom
milju koja bi bila na dobrobit veine, da ne bi troili vrijeme na okupljanje mase ljudi na
jednome mjestu, ljudi su smislili likove razliitih bogova. Uz njihovu su pomo poeli
upravljati Prirodom.
U razdoblju u kojemu su se mislima stvarale slike, ovjek je bio nalik Bogu i poeo je
stvarati slike. To je razdoblje trajalo devet tisua godina. Bog se tada nije mijeao u djela
63

ovjeka. U to su se vrijeme poele pokretati mnoge energije u Svemiru, koje su ovjeka

poele dovoditi u iskuenje.
ovjek sadri u sebi djeli svih energija u Svemiru. Ima ih bezbroj i one su u suprotnosti
jedna s drugom. Svaki djeli energija Svemira treba u ovjeku biti u ravnotei i treba
predstavljati jedinstvo.
Nadvlada li barem jedna energija sve ostale, druge se energije poinju smanjivati i dolazi
do naruavanja ravnotee. Tada... Tada se mijenja Zemlja i na njoj dolazi do nesklada.
Ljude moe povesti slika kojom e stvarati neto lijepo, no narui li se unutarnje
jedinstvo, slika ih moe povesti i prema unitenju.
to bi to bila slika? Slika predstavlja energetski entitet koji je stvorila ljudska misao.
Moe je stvoriti jedan ovjek ili nekoliko ljudi.
Glumu moemo uzeti za izraziti primjer kako se kolektivno stvara slika. Dok e jedan
ovjek opisati sliku odnosno lik na papiru, drugi e ga prikazati na sceni.
to se deava s glumcem koji prikazuje izmiljeni lik? Glumac e neko vrijeme
zamijeniti svoje osjeaje, tenje i elje onima koji su svojstveni zamiljenome liku.
Glumac tako moe izmijeniti hod, izraz lica, uobiajenu odjeu. Zamiljeni e lik na taj
nain privremeno zadobiti tijelo. Jedino ovjek moe stvarati zamiljene slike.
Slika koju je stvorio ovjek moe ivjeti u prostoru tako dugo dok je ovjek stvara
svojom milju. To moe biti samo jedan ovjek ili nekoliko ljudi. to vie ljudi svojim
osjeajima hrani sliku, slika postaje sve snanija.
Slika koju je stvorila kolektivna misao moe imati veliku ruilaku ili stvaralaku snagu.
Ona ima povratno djelovanje na ovjeka i moe utjecati na stvaranje karaktera i
ponaanje kako manje, tako i vee skupine ljudi.
Ljudi su u davnini iskoristili svoj veliki potencijal i otkrie do kojega su doli te su s
oduevljenjem stvarali i utjecali na ivot planeta.
No jo poetkom razdoblja vladavine misli u obliku slika, estero ljudi nije uspjelo
odrati u u sebi uravnoteene energije Svemira, koje je Bog dao ovjeku u vrijeme
stvaranja. Ti su se ljudi moda i trebali pojaviti da bi ovjeanstvo stavili na kunju.
Najprije je u jednome ovjeku prevladala energija kojom se on elio uzdii i izdvojiti, a
zatim u drugom, treem, pa naposljetku i u estom. Oni se nisu odmah susreli. Svaki je
ivio za sebe. No budui da su bili slini, a slinosti se privlae, njihove su se misli
susrele. Oni su svoju misao usmjerili na to kako zavladati svim ljudima na Zemlji. Bilo ih
je estero i pred ljudima su sebe nazvali sveenicima*. Reinkarnirajui se iz ivota u
ivot, oni jo i danas ive.
Vladimire, sveenici su bili oni koji su preusmjerili energiju, koju je ovjek
razmjenjivao s Boanskom, ivom tvorevinom Prirode. Oni su se hranili ljudskom
energijom, i nisu je vraali ovjeku, nego su je zadravali u hramovima koje su sami
stvorili.
Sve to je u vedskome razdoblju bilo javno, odjednom je postalo tajno. Narod je poeo
polako tonuti u san kao da je bio hipnotiziran, i gotovo kao u polusnu, bez razmiljanja se
poeo pokoravati naredbama. Tako je narod razruio svijet Boanske Prirode. Poeo je
stvarati umjetni svijet, koji e zadovoljiti sveenike. Sveenici su svoju znanost uvali
kao najstrou tajnu. Nisu smjeli sve ni zapisivati. Sveenici su stvorili svoj jezik, jezik
kojim su govorili jedan s drugim. To moe i sam provjeriti usporeujui povijesne

64

injenice. Drugi im je jezik trebao zato da netko ne bi nehotice doznao za njihove tajne.
Tako su oni prenosili jedni drugima iz narataja u narataj njihove obine tajne.

OKULTNO RAZDOBLJE
Okultno razdoblje traje svega jedno tisuljee. U okultnome razdoblju ovjek ivi u
nerealnome svijetu. ovjek daje veliku koliinu energije da bi otkrio izmiljene slike i
apstraktne svjetove, koji se nalaze s onu stranu stvarnoga ivota. Stvarni svijet u svoj
svojoj raznolikosti u ovome razdoblju ne dobiva dostojnu ovjekovu panju i toplinu,
potrebnu za odranje. Takav e svijet nastaviti postojati zahvaljujui onome to je
stvoreno u prolosti, pa tako i prvobitnoj energiji Boanskoga nadahnua.
U okultnome razdoblju ovjeanstvo gubi svoju osnovnu svrhu. Ono postaje opasnim za
Svemir pa se poinju deavati planetarne katastrofe.
Danas ovjeanstvo ivi u okultnome razdoblju. Ono je zavrilo dvijetisuite godine,
premda se zapravo ne moe rei da se radi o dvijetisuitoj godini. Kao to i sam zna, tek
se nedavno promijenila epoha. Na prijelazu u novo tisuljee, minula je godinjica kojom
je obiljeeno milijun godina zemaljske civilizacije.
Tada se, kao i uvijek prije toga, trebala desiti katastrofa planetarnih rzamjera.
ovjeanstvo je zapravo trebalo putem vlastitoga savrenstva ponovno pokuati osvojiti
Svemir. No u okultnome se razdoblju niti jedne godine nije desila katastrofa.
Svega su trojica od onih* koji su sauvali izvornost vedske tradicije i koji nisu bili usnuli,
mogli dijelom skinuti s dananjega ovjeka aroliju kojom im je uz pomo okultne
metode bila zamagljena svijest. Prisjeti se samo kako su ljudi ustreptala srca itali tvoje
knjige i oivljavali svoju ljubav prema Zemlji. Iako jo uvijek uspavani, poeli su se
vraati Bogu zahvaljujui izvornoj snazi vedske kulture. Bogu su se poeli vraati
oivljujui nadu, i premda se nisu dokraja probudili, uspjeli su svojom ljubavlju sprijeiti
katastrofu. Na je planet Zemlja tako ostao poteen katastrofe.
Uskoro e se skoro svi ljudi probuditi iz hipnotikoga sna do kojega je dolo pod
utjecajem okultnoga. Ljudi e se poeti vraati stvarnosti.

TREBA MISLITI

65

Vrativi se kui i pripremajui knjigu za izdavaa, do posljednjega trenutka nisam

mogao odluiti trebam li ukljuiti u tekst rukopisa sve to je Anastazija rekla.
Dok je Anastazija govorila o stvaranju prelijepe budunosti Rusije, koju moemo postii
stvaranjem imanja na rodnoj zemlji, njezine su mi rijei bile razumljive. itatelji su
prihvatili njezinu ideju i ljudi su poeli djelovati.
Kad je Anastazija u petoj knjizi Tko smo mi? uznemireno odgovarala na pitanje i
nazvala Isusa Krista svojim starijim bratom, to sam napisao, odreeni su itatelji,
uglavnom vjernici krani, pokazali svoje nezadovoljstvo.
U prethodnoj sam knjizi Anastaziji postavio pitanje o tome moe li je shvatiti netko od
sveenika, a ona je odgovorila da e joj pomoi rimski papa Ivan Pavao II. Na to su
izrazili svoju sumnju odreeni itatelji katolici.
Sline su me tvrdnje navodile na sumnju u to treba li u knjigama opisati neobine
dogaaje, Anastazijine rijei i postupke. Pridonose li oni time ili nanose tetu? Hoe li
pojedini itatelji posumnjati u ideje koje su razvidne i koje su realno ostvarljive, a tiu se
ustroja drutva u kojemu e obiteljima porasti blagostanje i u kojemu e im ivot biti
bolji?
Sm sam takoer posumnjao u njezine rijei. Zar je trebalo spomenuti sestru Isusa Krista
i rei da e joj pomoi papa Ivan Pavao II?
Proitamo li cijelu Bibliju, nigdje neemo nai niti spomena o tome da je Isus Krist imao
bilo brau bilo sestre.
Zatim se neto iznenada dogodilo. Dogaaj bi mogli ubrojiti u supersenzaciju.
Anastazijine neobine tvrdnje navodile su nas na to da sve vie razmiljamo o tome
koliko su velike stvarne mogunosti ovjeka. Evo to se dogodilo.
Upravo sam bio uo o tome da je Vatikan objavio da je Isus Krist imao dvije sestre.
Nisam jedino shvatio jesu li one bile roene sestre ili sestrine. Kratku sam obavijest uo
dok sam bio sam u svome stanu i bavio se svakodnevnim poslom.
U isto su mi vrijeme bili upaljeni i radio i televizor pa ne mogu sa sigurnou rei gdje
sam uo obavijest. Mislim da je to bilo reeno u televizijskim vijestima. Nakon toga bih
svaki put, kad bih sjeo za stol, zbog nekog razloga poeo uzimati biljeke s Anastazijinim
neobinim tvrdnjama, za koje sam ranije bio odluio da ih neu unositi u knjigu.
Razmiljao sam o ispravnosti svoga postupka. Biljeke su ukljuivale i ovo:
Predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava, George Bush, jednim e svojim
neuobiajenim postupkom, kojega ni sam nee biti svjestan, spasiti svoju zemlju od
strane katastrofe i sauvat e svijet od dosad nevienoga zastraujuega rata, stranijega
od svih ratova na Zemlji.
Poslije teroristikoga dogaaja u Sjedinjenim Amerikim Dravama, koji se zbio 11.
rujna 2001. g. i imao je ruilaku snagu te su poslije njega poduzete vojne operacije,
zapravo rat u Afganistanu s neposrednim sudjelovanjem Sjedinjenih Amerikih Drava,
inilo se da je Anastazijina tvrdnja bila u potpunosti u suprotnosti sa stvarnim
dogaajima. Analiziravi podatke, koje su prenosili radio i televizija, sve sam vie poeo
prihvaati miljenje da su dogaaji koji su se tada dogodili u Sjedinjenim Amerikim
Dravama trebali otkriti svijetu ozbiljnu tajnu: trebali su sprijeiti teroristika djela
irokih, globalnih razmjera, koja bi zahvatila razliite zemlje svijeta, a koja bi se mogla
sprijeiti samo u sliaju da tajna bude razotkrivena. Iznova sam se vraao neobinim
izjavama Anastazije, i evo to sam zakljuio.
U Sjedinjenim Amerikim Dravama 11. rujna 2001. g. dogodio se niz teroristikih
66

napada irokih razmjera. Putniki zrakoplovi puni ljudi, kojima je netko upravljao,
poletjeli su s aerodroma u New Yorku i odmah promijenili zadani smjer. Zatim su poeli
jedan za drugim udarati u nebodere trgovakoga centra i druge strateke objekte.
Vijest o dogaaju se proirila mnogim zemljama. Stalno su se prikazivale strane slike
sruenih objekata, a neposredno nakon dogaaja glavnim je krivcem bio proglaen
Osama bin Laden i njegova organizacija. Neto kasnije su predsjednik i Vlada
Sjedinjenih Amerikih Drava, uz suglasnost niza europskih drava i Rusije, poeli
bombardirati Afganistan, gdje se, prema podacima koje su imali, nalazio vodei terorist i
njegova organizacija.
Onda u emu je bila tajna? Sve do danas se stalno prikazuju kadrovi koji prikazuju
situaciju nakon teroristikih napada, kao i antiteroristike vojne operacije, koje su
uslijedile.
Tajna je bila u potpunoj odsutnosti odnosno skrivanju uzroka teroristikih napada i u
potpunoj odsutnosti logike u pothvatu, ne samih izvoaa napada, nego njihovih
organizatora.
Tajna se sastojala u tome da tisak nije ak ni pokuao otkriti smisao i analizirati zbog
ega je do toga dolo, a inilo se kao da su sva sredstva masovnoga priopavanja dobila
zabranu za rasvjetljavanje toga pitanja...
Prema postojeoj inaici dogaaja, glavni meu teroristima skrivao se po spiljama u
planinskim predjelima Afganistana. Zrakoplovi su poeli bombardirati planine, kao i
vojsku Talibana, za koju se smatralo da pomae glavnoga meu teroristima.
Najrazvijenije zemlje svijeta, na elu sa Sjedinjenim Amerikim Dravama, sporazumno
su se udruile ne bi li razruile sve postojee teroristike organizacije, svejedno u kojoj se
zemlji nalazile.
Je li ovjek koji je organizirao teroristiki napad mogao ne imati u vidu takav tijek
dogaaja? To je potpuna besmislica! Jasno je da je on znao da e se upravo tako i
dogoditi. ovjeku, koji se uspio dugo vremena skrivati od specijalnih slubi, pripremiti i
izvriti teroristike napade, koje je trebalo ozbiljno analizirati i proraunati, nije bilo
teko odrediti slian tijek dogaaja.
Ispada da je on bio, s jedne strane, otrouman strateg i taktiar, vrlo precizan analitiar,
no s druge strane, potpuna budala. Ispada da je on svojim teroristikim djelovanjem
privukao smrt, ne samo svoju smrt, nego i unitenje svoje i svih drugih teroristikih
organizacija, koje s njim ak nisu niti bile povezane.
Takva je situacija bila posve nelogina, to znai da su se i akcije koje je meunarodna
zajednica poduzela protiv terorizma, mogle pokazati neuinkovitima, to je u irokome
smislu moglo imati opasne posljedice. Logika govori o tome da je glavni organizator
teroristikoga napada ostao izvan sumnje.
Kako god bilo, no jedno je jasno, a to je da se upravo bila stvorila nelogina slika
dogaaja, a to se moglo zakljuiti iz injeninih podataka, koje su nam dala sredstva
masovnoga priopavanja.
Naravno, kao ni mnogi drugi, na to nisam obratio panju, no... dogaaji koji su se
dogodili u Sjedinjenim Amerikim Dravama, oivjeli su u mojemu pamenju
Anastazijine izjave, koje opet, nisam elio objavljivati, budui da su se pokazale krajnje
neobinima. No, nakon dogaaja u Americi, takve su izjave mnogo toga objasnile, iako
daleko ne sve dogaaje. Evo, naprimjer, jedne od Anastazijinih izjava:
67

Vladari velikih i malih drava su jo od vremena egipatskih faraona najneslobodniji

ljudi na Zemlji. Veinu svoga vremena oni provode u umjetnome informacijskome polju i
prisiljeni su podinjavati se opeprihvaenim normama ponaanja. Oni stalno dobivaju
ogromnu koliinu podataka, koji su tipini i jednolini, no zbog nedostatka vremena ove
podatke oni ne mogu analizirati. Udalji li se vladar drave iz umjetnoga informacijskoga
polja i prijee li u prirodno polje, barem na tri dana, to moe biti opasno za sveenike na
razliitim razinama, to znai i za predsjednikove konkurente u svijetu. Opasnost se
sastoji u tome da predsjednik moe poeti samostalno analizirati mnoge procese, to
znai da se moe osloboditi od utjecaja okultnoga djelovanja, od kojega moe soloboditi i
narod.
Prirodno informacijsko polje predstavlja prava priroda sa svim to je ini, mirisima i
zvukovima koje moemo osjetiti. Priroda kakvu nalazimo na vlastitome imanju, na
rodnoj zemlji, moe u potpunosti zatititi ovjeka od okultnoga djelovanja, a to je mjesto,
na kojemu se biljni i ivotinjski svijet odnose s ljubavlju prema ovjeku.
Sjedei za pisaim stolom od cedra, koji mi je poklonila Anastazija, prisjetio sam se tih
njezinih rijei, i one mi se nisu pokazale udnima kao prije.
Tko je spasio Ameriku
...
-Ali oni nisu uspjeli izvriti sve teroristike napade koje su planirali. Oni nisu uspjeli u
potpunosti zbuniti Amerikance. Bio je to i razlog zato nisu uspjeli izvriti sve to su
planirali, jer su morali poeti djelovati znatno ranije nego to su sve u potpunosti
pripremili. Zato su i nelogino postupili i ispalo je da se teroristiki napad dogodio a da
oni nisu postavili zahtjeve. Stvar je bila propala! Slutim i zato: zato jer se oni glavni, oni
glavni se nalaze meu dananjim sveenicima*. No oni su se prestraili onoga to je
poduzeo Bush i bili su prisiljeni poeti ranije djelovati. Nije li tako?
-Da, oni su...
-Stani, Anastazija, trebam sve najprije sam shvatiti. Trebam se nauiti razumijevati. To je
veoma vano. Uspijem li ja uvidjeti, znai da e i drugi poput mene, uspjeti uvidjeti
stvarnost u kojoj ivimo. Znai da e shvatiti to je sve potrebno uiniti da bismo
poboljali ivot.
-Tono, Vladimire. Uspije li ti, znai da e i drugi uspjeti. Netko e prije, a netko
kasnije, no ljudi e uglavnom poeti ivjeti u prelijepoj stvarnosti. Smiri se samo, ne
treba se tako jako uznemiravati.
-Evo, ve sam se smirio. Premda se oko toga teko ne uznemiravati se. Ali to je
nevjerojatno! Predsjednik Amerike, Bush, je unio takvu pometnju meu pametnjakovie.
Mogu zamisliti kako su se uasnuli kad su shvatili da je on... kad su vidjeli da je
predsjednik Amerike, Bush, odjednom otputovao na svoj ran u Teksas. Bilo je to svega
nakon pola godine otkako je postao predsjednikom Amerike. On je najednom otiao na
odmor i otiao gotovo na cijeli mjesec. Ali kamo je otiao? Nije otiao u otmjeno
ljetovalite, niti u posjet nekoj egzotinoj tvravi, nego u neveliku kuu na ranu, gdje
nije imao ak ni slubenu liniju koju imaju predsjednici. U kui je imao samo obian
telefon. Nije imao ni mnoge televizijske kanale, jer tamo nije bilo ni satelitske antene.
Novinarski su analitiari o tome govorili, ali nitko nije shvatio to se skrivalo iza
injenikih podataka. Proitao sam gotovo sve to se moglo proitati na internetu o
68

odlasku Busha na njegov ran. Prenosili su samo gole injenice. Istina, udili su se zato
je Bush uzeto tako rano odmor i zato je to bilo tako dugo. On je proveo dvadeset i est
dana na svome ranu. Nije primao ni movinare, a nije pozivao ni raznorazne dravne
inovnike.
...
-Veliina toga pothvata je bila u tome da je, na uas svih moguih sveenika, predsjednik
velike i najznaajnije drave u svijetu, odjednom istupio iz umjetnoga informacijskoga
polja. On se jednostavno okrenuo i otiao iz njega. Znai da je prestao biti pod kontrolom
okultnih sveenika. Sad shvaam da su vladare uvijek drali pod kontrolom. Uvijek su
budno slijedili njihove svakodnevne izjave, promatrajui ak i intonaciju njihova glasa i
izraz lica. Ono to su vladari poduzimali uvijek se na neki nain nastojalo ispraviti i
nastojalo im se podmetnuti obilje najrazliitijih obavijesti. No Bush je uspio izai iz toga
polja. Sveenici su se uasnuli od toga. Oni su ga pokuali dohvatiti uz pomo okultnih
metoda. Bilo je to tako, kao to si i sama rekla, da su mu pokuali diktirati glasom na
daljinu. Ali su se prevarili i nisu ga dohvatili. Sjea li se o emu si govorila? Rekla si du
su prioda, biljni i ivotinjski svijet prirodno ljudsko okruenje, i oni nee dopustiti da se
na njega utjee uz pomo tetnih okultnih metoda. ovjek je zatien u okruenju svijeta
Prirode, koji sam stvara.

KNJIGA NASLIJEA

69


-To su doista jednostavne rijei, i ne znam zato bi od njih trebale zadrhtati sve mrane
sile?
-One se boje onoga to je iza tih rijei. Zna li tko e napisati tu knjigu i koliko e knjiga
imati stranica?
-Koliko stranica i tko e ih napisati?
-Nee proi puno vremena i Knjigu naslijea stvarat e, svojom e je rukom pisati i
puniti stranice milijuni oeva i majki diljem cijele Zemlje. Bit e vrlo mnogo Knjiga
naslijea. U svakoj e biti istina koju e roditelji od srca iznijeti, prenijeti svojoj djeci. U
tim knjigama nee biti mjesta lukavstvu. Te e knjige sruiti povijesnu la.
Zamisli, Vladimire, kako bi to bilo kad bi ti mogao uzeti u ruke knjigu, koju je za tebe
osobno poeo pisati tvoj daleki predak. Bila bi to knjiga koju bi nastavio drugi predak, a
za njim tvoj djed, pa tvoji otac i majka.
itamo danas knjige, meu kojima ima i mnogih koje se piu s odreenim ciljem i koje
iskrivljuju povijest i bt ivota. Ima mnotvo lanih postavki, koje se namjerno
primjenjuju da bi se ovjek zbunio i izgubio u prostoru. Snai se nije uvijek lako u tome.
No sve e biti odmah jasno kad sin proita knjigu praroditelja, koju su njegovi majka i
otac nastavili pisati samo za njega.
-ekaj, Anastazija! Ali ne moe svatko pisati knjige.
-Svatko e u tome uspjeti osjeti li potrebu, poeli li ouvati svoju djecu i ubudue od
lanih postavki. U vedsko su vrijeme svaki otac i majka pisali knjigu naslijea za svoju
buduu djecu i unuke. To je bila knjiga koja nije bila pisana, nisu je inile rijei nego
djela. Prostranstvo koje je stvoreno, djeca su mogla itati kao knjigu. Mogla su shvatiti
djela i misli svojih roditelja, i bila su sretna to su mogla prihvatiti prostranstvo, koje su u
srei stvorili roditelji...
Svaki ovjek moe ve danas stvoriti u mislima imanje i prostranstvo Ljubavi. On moe
stvoriti projekt i potruditi se uzeti zemlju, na kojoj e od sadnica ili od sjemenja posaditi
drvee, koje e predstavljati njegovo rodno stablo. Neka i ne uspije narasti umica, plot
od zelenila i ivoga raslinja, prelijepi vrt. Neka bijedni ovjek i ostari i ne podigne ak ni
temelj kue, no on e u Knjzi naslijea ipak moi napisati za svoju djecu i unuke: Bio
sam bijedan i tek sam pod starost poeo razmiljati o smislu ivota i o tome to sam dao
svojoj djeci. Djeco moja, evo projekta prostranstva to sam ga stvorio za na rod, za vas, i
opisao u knjizi. Uspio sam posaditi devet voaka, ali je na mjestu gdje je trebao biti
umarak ostalo samo jedno drvo.
Proi e godine, i unuk e itati knjigu, i prisjetit e se djeda pa e poi k silnome i
velianstvenome cedru ili hrastu to raste zajedno s mnotvom drugoga drvea na imanju,
na rodnoj zemlji.
Unukova e misao, koja e nositi sobom puno ljubavi i zahvalnosti, uzletjeti i ispuniti
prostranstvo, da bi se zatim stopila s djedovom milju, i bit e za njih stvorena nova
razina stvarnosti. ovjeku je u potpunosti dano ivjeti u vjenosti. Osvajanje Zemlje i
planeta u Svemiru nije nita drugo negoli mijenjanje samoga sebe.
Sedma knjiga "Zvonki cedar ruski; ivotna energija?" je izala u listopadu 2007

70

SAM SI TVORAC SVOJE SUDBINE

to je sudbina i kako je odrediti? Mnogi misle da sudbinu netko odreuje odozgo. To je
Onaj koji svakome ovjeku jednostavno daje najjau energiju u Svemiru, koja moe
stvarati kako sudbinu onoga koji vlada, tako i nove galaktike u Svemiru. Ta se energija
zove "misao ovjeka".
Znamo da nam znanje za to nije dostatno nego da bismo to ostvarili trebamo i sposobnost
spoznavanja i osjeanja. Ovisno o tome koliko to moemo osvijestiti, osjetiti i shvatiti
ovisi i stupanj u kojemu e nam se otkriti tajne Svemira, kao i udnovate pojave, za koje
emo zapravo rei da su zakonite pojave.
Sretan emo ivot ostvariti ne samo za sebe nego i za svoje blinje uspijemo li misaonu
energiju spoznati i prihvatiti. ovjeku je predodreen jedino sretan ivot na Zemlji.
Potvrdimo vjerodostojnost ovih zakljuaka:
Prvi se odnosi na odreenje ovjeka kao misaonog bia. Drugi je zakljuak ovaj: U
Svemiru nema vee sile od energije misli: sve to vidimo, kao i mi sami, stvoreno je
zahvaljujui energiji misli.

HVALA
Bog se utjelovljuje na mnogo naina. Tako i svaka vlat trave predstavlja oitovanje
njegovih misli. Kugla moda nije predstavljala ono najvanije utjelovljenje u kojem se
Bog oitovao, ali se zato kroz nju Bog oitovao kao kroz jedan od Svojih najmonijih
likova, koji se sastojao od mnotva pripadajuih dijelova, sve do energije misli i osjeaja.
Evo to se dogodilo. To se desilo nakon to si napisao pet knjiga. To se desilo nakon to
su objavljene njezine rijei, zapravo, nakon to je Anastazija otpustila svoje osjeaje, koji
su se proirili i poput plamena maa probili prostor kojim vladaju mrane sile, to opisuju
ove rijei:
"Zlo, pripremi se, nestani sa Zemlje i kreni na mene!"*
Anastazijine rijei nisu samo rijei, u to si se, kao i mnogi drugi, mogao vie puta
uvjeriti. Zlo je tako usmjerilo svoju nevidljivu energiju na Anastaziju i poelo ju
napadati. Poeli su se pojavljivati bijeli krugovi, a trava je poela blijediti. Znalo se
dogoditi da je Anastazija na trenutak izgubila svijest. Nismo znali kako joj pomoi.
Unuica od nas nije traila pomo. Budui da nije traila pomo, to je znailo da je sve
svakako morala izdrati sama.
U zadnje smo vrijeme primijetili kako su se sve vie pojaali napadi na nju. Kao u
smrtnoj boli, zlo je pokuavalo zadati svoj posljednji udarac.
U to je vrijeme naa unuica jaala. Unuica se u zadnje vrijeme znala tresti od uestalih
napada. Tada bi ila na obalu jezera.
Jezerska joj je voda nekako brzo vraala snagu. Anastazija bi se kupala pljeui po vodi
i ronei, nakon ega bi izila puna snage, kao i prije. Toga smo dana promatrali
Anastaziju, koju su opet napale mrane sile, kako oprezno koraa prema jezeru.
Kad se zaustavila, naslonivi se na deblo cedrova drveta, ne bi li predahnula, otac je
uznemireno progovorio: "Unuka je danas morala prevladati neto neobino. Nije joj bilo
lako. Pogledaj kako joj se u zlaanim vlasima pojavio sijedi pramen." Zatim smo
71

promatrali, kako se odgurnula od debla, pa napravila jedan pa drugi korak, i pola prema
jezeru, a zatim se zaljuljala pa opet zastala.
Pred njom se tada u prostoru pojavila plamena kugla. No taj su put munje, kojima je
sijevala, mijenjale boju, a u njoj, kao da su kljuali vulkani. Nevidljiv su plat proele
prijetee plamene strijele, a iz plamene je kugle probijalo svjetlo munje, koje se zatim
izgubilo u prostoru. Kugla nije postajala manja nego joj se promjer poveao, a vrtlog
unutarnjih energija se vidljivo zgusnuo i poeo sve jae kljuati. Kugla nije lebdjela u
prostoru nego se skupljala i irila, poput srca. Zatim je iznenada zastala, utihnuvi kao da
se sprema donijeti neku odluku. Iz kugle je onda prema Anastaziji poletjelo tisue munja,
koje su predstavljale energije.
Ne znam kad je Anastazija, tako oslabljena, uspjela podii ruku. Otac i ja to nismo
primijetili, iako smo cijelo vrijeme promatrali, premda nismo ni okom trepnuli. Bio nam
je jasan smisao njezina pokreta. Ona je zaustavljala munje koje su bile usmjerene prema
njoj. Ali zato? Tada to nismo mogli shvatiti.
Bilo nam je jasno da je kugla svojom energijom mogla obnoviti sve Anastazijine snage,
zapravo, mogla joj je dati novu energiju te joj tada ne bi moglo prijetiti nita izvana. Ali
zato je Anastazija odluila postupiti po svome?
Uskomealo se na tisue zraaka, i oni su se usmjerili prema Anastaziji koja je stajala
podignute ruke, ali je nisu dotaknuli. Zraci bi se izgubili u pobjenjelu vrtlogu kugle da
bi se ponovno istrgnuli i usmjerili prema Anastaziji, ali je ni ovaj put nisu dotaknuli. I
tada je Anastazija polako i njeno izgovorila rijei, obrativi se zracima i kugli:
- Molim Te, zaustavi nalet Tvoje energije. Nemoj me dotaknuti. U Tvome jezeru ja mogu
povratiti snagu. Trebam do njega doi. - Kugla je istoga trena povukla sve svoje zrake.
Sva je zadrhtala i poela pulsirati poput srca. Zatim je pojurila uvis i sijevnula, kao da se
rasprsnula, pa se opet skupila.
Bezbroj je njezinih zraaka pojurilo prema zemlji dotaknuvi raslinje i stazu kojom se
Anastazija uputila prema jezeru.
Zatim se pojavila nova slika, i staza se zasvijetlila u milijun pulsirajuih boja, i stvorio se
luk od razliitih boja duge, koji se uzvisio nad stazom, kojom je Anastazija pola prema
jezeru.
Put koji je vodio prema jezeru predstavljao je najudesniji prizor. Anastazija je trebala
proi ispod pobjednikoga luka. Uinila je korak, ali se pomaknula ustranu. Nije pola
putem koji je za nju pripremila plamena kugla. Polako se pribliila jezeru. Zatim je
uronila pa opet izronila. Jednostavno je leala na vodi rairivi ruke, i pljeskala je rukama
po vodi da bi joj se povratile snage.
Nije nam bilo shvatljivo Anastazijino ponaanje prema plamenoj kugli, to jest prema
Bogu. No ono to je kasnije uslijedilo,... bilo je uope povezano s preokretom u svijesti
cijeloga ovjeanstva odnosno s izmjenom ravnotee energija u Svemiru.
Anastazija je na jo vlano tijelo navukla svoju laganu haljinu, paljivo je na njoj
poravnala nabore, a zatim popravila kosu, pribliila ruke grudima i progovorila kao da se
obraa prostoru oko sebe:
- Oe moj, koji si beskrajan, Ja sam Tvoja ki izmeu drugih savrenih bia. Trebam
prekinuti svau entiteta u Svemiru o tome koliko su savrena Tvoja bia i imaju li
ikakvih mana.
Oe moj, koji si beskrajan. Ti si udovoljio mojoj molbi i nisi me dotaknuo.
I vie niti jedan od njih nee rei da se raj na Zemlji moe povratiti jedino ako Bog
72

popravi svoja nesavrena bia.

Ali Ti nita ne treba popravljati jer si sve prvobitno stvorio savrenim. Ja nisam sama,
moj Oe, koji si beskrajan. Tvoje su keri i sinovi na raznim krajevima Zemlje. Oni su
snani u svome nastojanju. Oni e povratiti Zemlji prelijepo cvijee koje je prvobitno
cvalo. Oe moj, koji si beskrajan, Ti si stvorio nas, Svoje sinove i keri, i mi smo
savreni.
Svima emo pokazati svoje sposobnosti. I neka Te obraduju nai ini.
Anastazija je zavrila svoj govor i zautjela. Tiha je plamena kugla poletjela iz visine
prema zemlji. Na tri metra od Anastazijinih nogu rasprila se u milijun siunih iskri i u
tren se skupila povrativi cjelinu.
Ali ono to je sada bilo cijelo, vie nije podsjealo na plamenu kuglu. Pred Anastazijom
je stajalo dijete, kojemu je bilo sedam godina u zemaljskome raunanju vremena. Teko
je bilo rei je li to bio djeak ili djevojica. Dijete je bilo zaogrnuto plavom tkaninom
ljubiasta sjaja, koja je izgledala kao da je bila napravljena od magle. Djetetu je kosa
padala do ramena. Lice mu je odavalo razboritost, uvjerenost i smirenost. Ljepe emo
rei kaemo li da se izraz djetetova lica nije mogao opisati rijeima nego samo
osjeajima, a osjeajima je bila prepunjena dua.
Dijete je stajalo bosim nogama na travi, a da travu nije uope utapkalo. Anastazija se
spustila pred Njim. Sjela je na travu i poela Ga promatrati ne odvajajui pogled od
Njegova neobina lika.
inilo se da e zamalo Ono ili ona pojuriti jedno drugome u zagrljaj. Ali se to nije
dogodilo.
Dijete se nasmijeilo Anastaziji i zatim progovorilo paljivo izgovarajui svaki glas:
"Hvala sinovima i cerima na njihovu nastojanju."
Zatim se Ono izgubilo u prostoru, i u visini se pojavila kugla, koja je izgledala
razdragana i sjajila je neobinim svjetlom. Kugla je brzo napravila nekoliko krugova nad
jezerom, a onda su potekle kapi kie, koje su oko pet minuta blago padale i njeno
dodirivale sve raslinje i mirnu povrinu jezera.
Najvanija je bila misao koja se stvorila u prostoru. Misao, koju je stvorila Anastazija,
jo se nije ula od trenutka stvaranja, i ona nije ostavila traga niti u jednoj raspravi.
Krajnje jednostavna, i u isto vrijeme svojom uzvienou neobina, misao koju je
izgovorila Anastazija, pretvorila je poznate rasprave u naivne izmiljotine, posve daleke
od onoga to se javlja Boanskom biti. Anastazija je kolektivnu spoznaju nadopunila
pojmom Boga, koji je ovjeku nedostajao.

BOANSKA VJERA

73

Tako je sveenstvo mislilo znajui da Bog nikada ni sa kim ne razgovara, ne mijea se u

sudbinu ovjeka. Sudbina je svakoga odreena vlasititim izborom samoga ovjeka kojim
e putem poi.
Bude li ovjeanstvo dovedeno do propasti, Bog e moi poeti razgovarati s onima koji
e ga povesti u tom smjeru, koji utjeu na psihu ovjeka, s ciljem da se zaustavi njegov
pad. To e uiniti radi cijeloga ovjeanstva.
Sveenici su se nadali da e do raspleta doi samo trenutak prije negoli se desi
katastrofa irokih razmjera. Nadali su se da e se ostvariti ono to su zamislili. Niti jedan
od njih nije oekivao da e samo jedan ovjek, jedna mlada ena, sruiti njihove planove
za sve te godine, sav tisuugodinji napor, i izvriti zaokret okrenuvi ovjeanstvo na
Boanski put, na put prvobitnih izvora.
***
Anastazija je uspjela izvriti taj preokret. Ona je pokazala Svemiru kakva je snaga
Bojega stvorenja, Boansku mudrost. A moda je i prvi put... Vladimire, pokuaj se
uivjeti i zamisli veliinu i vanost onogato se dogodilo. Na je Otac uo prvi put od
poetka stvaranja rijei o savrenstvu Svoga stvorenja.

BRZINA MISLI
Prvobitno je ovjek imao brzinu misli koja je bila najblia brzini misli Boga, a ako je
ovjek vodio odreeni nain ivota, njegova se misao mogla i ubrzati, a Boanska se
misao mogla i nadjaati. Barem je to bila zamisao naega Roditelja.
Kad bi brzina ovjekove misli dostigla brzinu Boanske misli, tada bi ovjek mogao
stvarati ivi, skladan svijet i na drugim planetima.
Znaenje koje ima brzina misli najvea je tajna koju su uvali sveenici

VJEBANJE MISLI

74

Sluajui djedovu priu, shvatio sam da i Anastazija sinu stalno zadaje zadatke dok s
njim razgovara te tako vjeba brzinu misli. Izvana to izgleda kao igra, ali se misao vjeba
i onda kad se ini da se dijete igra i razvija samo fizike sposobnosti.
Priao sam o tome kako je ujutro, dok se igrala i utrkivala s vuicom, Anastazija smislila
majstoriju. Najprije bi pozvala vuicu, a zatim bi pobjegla od nje. Vuica bi pojurila ne bi
li je sustigla. No kad bi joj se skoro pribliila, Anastazija bi potrala i skoila prema deblu
susjednoga cedra. Odgurnula bi se od njega nogama i napravila salto pa potrala u
suprotnome smjeru. Vuica bi po inerciji projurila mimo nje.
Promatrao sam sina koji se isto tako utrkivao s mladim vukom. Vuk bi ga sustigao ma
kako brzo djeak pokuao trati. Potravi prema naprijed, vuk bi se okrenuo i spretno
namjestio tako da je uspio polizati djeakovu nogu ili ruku dok je on trao. Volodja bi se
odmah zaustavio i neko bi se vrijeme odmarao, da bi mu zatim opet pokuao pobjei, no
vuk bi ga i ovaj put uspio sustii.
Anastazija je pokazala sinu majstoriju kako skoiti prema deblu drveta, a zatim brzo
promijeniti smjer tranja. Vjeba se djetetu veoma svidjela te ju je pokuao ponoviti

TEMA KOJA JE NAJVIE ZABRANJIVANA

75

Sveenici su shvatili da si je Anastazija postavila zadatak prenijeti ljude vremenskim

odsjekom mranih sila, to je teoretski mogue.
Prijenosom u vremenu mijenja se svijest. Slino se moe napraviti s jednim ovjekom.

BOANSKA HRANA

76

Vrhovni je sveenik rekao mome ocu nastavio je Anastazijin djed:

- Mojsije, tvoja praunuka ima uvid u tajne postojanja koje su nama bile nepoznate. Njoj
su poznate tajne o tome kako nahraniti tijelo i duh.
Dakako da si to i sam zakljuio iz njezinih rijei: "Trebamo se hraniti kao to i diemo."
Te su rijei nai preci mogli proitati na zidovima svojih tajnih hramova. Za nas su one
imale znaenje, ali tajna nije jo uvijek otkrivena. Anastazija je znala da e, otkrije li
tajnu ljudima koji e stvarati svoja imanja na rodnoj zemlji, stvoriti uvjete zahvaljujui
kojimae ljudi iz novih naselja imati veu brzinu misli od nae. Mi bismo se tako
jednostavno pokazali pred djecom, roenom na njezinim imanjima kao neozbiljni djeaci.
Stvorivi svoj plan, Anastazija nam je pokazala jedini izlaz, a to je da svatko od nas stvori
imanje na rodnoj zemlji onako kaoto je to ona prenijela ljudima. Mi emo ga stvoriti.
Nastojat emo ga napraviti bolje i savrenije od drugih, zahvaljujui naim
sposobnostima, koje su velike.
Pribliava se trenutak kad e se ovjeanstvo moi oitovati istovremeno u dva svijeta.
Ono e istodobno moi koristiti dostignua umjetnoga svijeta tehnokracije i biti nadomak
svijeta Boanskih prvobitnih izvora. Usporeujui dva svijeta ne samo po uvenju, nego i
polazei od samoga sebe i predodbe koju je stekao, ovjek e imati slobodu izbora initi
to eli ili e graditi novi svijet. ovjek e tako moi stvoriti svoju prelijepu budunost
koja e imati obiljeja Boanskoga svijeta.

OPRENA POJAVA

77

Anastazija je, kao u nekome kazalinome komadu, povijesnoj drami, predloila svim
ljudima koji ive na Zemlji odabrati si ulogu, kojue zatim odigrati i promotriti situaciju
sa strane. ak i oni koji e sve promatrati okom promatraa, bit e u ulozi promatraa, i
sve e sami proivljavati i procjenjivati, pa e i sami poeti djelovati.
Anastazija je sve to uspjela ranije predvidjeti. Tijek dogaaja koji je prethodno
pripremila je upravo i iznenadio vrhovnoga sveenika.
Anastazija je znala da se neki ljudi nee moi suzdrati da to prije ostvare svoj odnos sa
zemljom nakon to ona otkrije u emu se sastoji bitovjeka i kakva je narav zemlje.
Prebrzi korak koji e se poduzeti moe samo natetiti i stoga bi najprije trebalo stvoriti
prostranstvo u svojim mislima.

POGANI

78

Mnogi su itatelji knjiga iz ciklusa "Zvonki cedar ruski" ve poeli pisati svoju Knjigu
naslijea za svoju djecu. Netko bi moda elio izrei i svoje miljenje o povijesti drevne
Rusije. elio bi rei svojoj djeci otkuda smo potekli. Ali to moemo napisati o svojoj
prolosti? Zar emo pisati o toj gluposti koju su nam usadili u nae pamenje?
A moda neemo nita pisati o prolosti, jer je izgleda nije ni bilo? Ali to nee uspjeti.
Onda e radi nas naoj djeci opet iznova podastirati povijest onako kako to nekome
odgovara i kako od toga ima koristi.
Netko e posumnjati u to kako mi, jednostavni ljudi, koji nismo povjesniari istraivai,
moemo rekonstruirati povijest otprije dvije ti sue godina. Ali mi to moemo! Moemo
zato jer neemo raditi po neijoj narudbi nego po naputku uma i volji srca. Pokuat u
zapoeti, a mi onda zajedniki ponimo prikupljati podatke koje sadre stare legende,
injenine podatke i podatke koje emo prikupiti po analogiji. Na taj emo nain poeti
stvarati povijest naega roda.
Ponimo zajedniki o tome promiljati. Ponovit u da se usporeivanjem po analogiji
mogu rekonstruirati mnogi dogaaji. Evo kako se to ini po analogiji. Pogledajte!
Vedska, predkneevska je Rusija bila visoko duhovna i visoko civilizirana. To je upravo
bila izgubljena civilizacija na Zemlji, o kojoj e kasnije prisati legende.

ZNAAJNE KNJIGE
Pojava nove misli o odnosu Boga i ovjeka znai da se prvi put u dva tisuljea pojavila
nova znaajna knjiga. Kad se ona pojavljuje, to znai da je prethodna znaajna knjiga
postala povijesnom knjigom.
- Govorite o pojavi nove znaajne knjige. Kako se ona zove?
- "Stvaranje". Ona sadri nove misli. U toj knjizi je u osnovnoj misli jasno i temeljito
sadrano to to Bog eli od ovjeka i u emu je svrha ovjeka

ZONA BUDUNOSTI

79

Nikolaj Ivanovi, naelnik popravne kolonije strogoga reima, ili jednostavno, zatvora,
ve je petu veer ostajao due na poslu. Po zavretku radnoga dana, iskljuio bi telefone i
hodao naprijed-nazad uredom razmiljajui. Katkada bi sjeo za stol i uzeo nevelike
zelene korice za spise, koje bi po ne znam koji put itao.
Obratio mu se osuenik uime skupine osuenih graana, osuenika dvadeset i este
zatvorske samice, koji slue kaznu prema lanku 93.
Krivinoga zakonika Ruske Federacije. Prijedlog mu se na prvi pogled uinio
nezamislivim.
Osuenik Hodakov mu se obratio s prijedlogom da kolonija uzme sto hektara zaputene
odnosno neiskoritene obradive zemlje. Zemlju bi ogradili bodljikavom icom i sa strane
bi postavili straarske kule, uglavnom, uinili bi sve neophodno potrebno da se sprijei
mogui bijeg. Na tih bi sto ograenih hektara zemlje radilo devedeset zatvorenika i bavilo
se poljoprivredom. U koricama to ih je Nikolaj Ivanovi drao, nalazile su se molbe
zatvorenika.
U molbama su se zatvorenici obvezali da e prehraniti cijelu koloniju svojim povrem te
da e polovicu uroda dati za potrebe kolonije. Drugu su polovicu traili da se dodijeli
njihovim obiteljima. U tome jo nije bilo niega to ne bi bilo ostvarivo. U razliitim
kolonijama zatvorenici rade u proizvodnji. Negdje izrauju jednostavne predmete u
pogonima za obradu drveta, dok u pogonima za ivanje iju isto tako jednostavne
predmete poput dempera, donjega rublja, a za svoj rad dobivaju i neto novca.
Zatvorenici nisu puno plaeni, jer im je rad slabo produktivan.
U koricama Nikolaja Ivanovia bila je ponuda zatvorenika koji su seeljeli poeti baviti
poljoprivredom, to je po njegovu miljenju bilo opet mogue. Nikolaj Ivanovi je mislio
da je isto tako mogua plaa za polovicu uroda, to je znailo da proizvode nee morati
dati u komisionalnu prodaju i poslije mjesecima ekati novac. No evo to se potom
dogodilo.
Zatvorenik Hodakov je traio uime ostalih zatvorenika da se sto hektara podijeli na
zemljita od po hektar zemlje, koja bi se ogradila za svakoga zatvorenika posebno.
Zatvorenici su dalje predlagali da se svakome zatvoreniku omogui podii zatvorsku
samicu, koju bi podigli na dodijeljenoj im zemlji.
Zatvorenici su za zatvorenike koji su odsluili kaznu i eljeli ostati na svome komadu
zemlje, predlagali takoer takvu mogunost elei da se od njih ne uzima viak uroda
nego da se odmah kupi, kao i da im se omogui da proire svoje zatvorske samice.
Nikolaj je Ivanovi dobio zelene korice s prijedlogom odnosno molbom zatvorenika jo
prije pola godine. U koricama je pored devedeset molbi s popratnim tekstom bio i plan
buduih naselja, lijepo izraen olovkom u boji. Na crteima su bile nacrtane i straarske
kule, a jednako tako i bodljikava ica i kontrolno-propusno mjesto na ulazu.
Nakon to je Nikolaj Ivanovi prvi put proitao molbe, odloio je korice u ladicu za
knjige. S vremena na vrijeme bi razmiljao o proitanome, no zatvorenicima nije dao
nikakav odgovor.
Neto se ipak desilo te je naelnik kolonije ve petu veer intenzivno razmiljao o ponudi
zatvorenika.
Evo o emu se radilo. Iz uprave je zatvora stigla naredba da se ve od sljedee godine
proiri kolonija i da se sagrade dodatne zatvorske samice kako bi se dokraja sljedee
godine primilo jo sto i pedeset osuenika.

80

Uz naredbu je bio priloen i projekt izgradnje dopunskih zgrada i bili su odreeni rokovi
financiranja. Predloeno je bilo da se za gradnju iskoriste zatvorenici.
Ujesen su se na svim komadima zemlje u "novoj zoni", kako su je zvali zatvorenici,
mogle vidjeti nevelike sadnice jabuke, kruke, jarebike, breze i najrazliitije vrste nasada,
koje su dijelile komade zemlje i ivopisnim jesenjim bojama svojih listova stvarale
ugodnu sliku za oko. Na oko petnaest do dvadeset sotki*, na svakome hektaru zemlje, bili
su posaeni umski nasadi. Promatrajui okoli sa straarske kule, ve se prve jeseni
mogao vidjeti lijepi prizor. Dvjesto se hektara zemlje znatno razlikovalo i bilo je puno
ljepe od neobraene crne zemlje, koja se jo mogla vidjeti na proljee. Moglo se lijepo
vidjeti kako se iza reda bodljikave ice stvara neobina zelena oaza.

ZAKON ZA OD NARODA IZABRANE

ZASTUPNIKE U SKUPTINI

81

No Domovina je uvijek tamo gdje je rodna zemlja, koja se iri na podruje koje se
protee tamo gdje su ti ljudi bliski duhom. Oni koji e poeti stvarati svoja imanja, dobit
e i Domovinu i vjenost. Gubitak rodne zemlje je gubitak i Domovine, pa tako i
vjenosti.
Osma knjiga "Zvonki cedar ruski; Nova civilizacija? je izala u travnju 2008.
Ovdje moete preuzeti citate u pdf formatu
POBJEDA NAD RADIJACIJOM
- Je li Volodja opet uinio neto neobino? upitala je Anastazijadjeda koji nam je priao.
Djed me je pogledao krajikom oka i brzo odgovorio: - Dobar dan, Vladimire! Zatim je
nastavio:
- On je na obali jezera. Zaronio je i izvadio kamen s dna jezera. Evo ga, stoji, i dri ga u
akama. Mogu zamisliti kako mu kamen pri ruku, no on ga ne isputa. Ni sam ne znam
koji mu savjet dati. Djed se na to okrenuo prema meni i strogo progovorio:
- Sin ti je tamo, a ti, oe, zato stoji? - Ne shvaajui dokraja to se dogaa, potrao sam
prema jezeru. Djed je projurio pokraj mene. Objasnio mi je:
- Taj je kamen radioaktivan. Nije velik, ali ima puno energije. Ta je energija slina
radioaktivnoj energiji.
- Kako se kamen naao na dnu jezera?
- On je odavno tamo. Jo je moj otac znao za taj kamen. Samo to nitko tamo nije uspio
zaroniti.
- A kako je Volodja zaronio i kako je doznao?
- Ja sam ga nauio roniti u dubinu.
- Zato?
- On mi je tako dosaivao i stalno me za to molio. Vi se nemate kad baviti odgojem
djeteta i sve preputate starijima.
- Ali tko mu je rekao za kamen?
- Pa tko bi mu drugi mogao rei osim mene? Ja sam mu rekao!
- Zato?
- elio je znati zato se jezero zimi ne smrzava.
Pribliili smo se jezeru i ugledao sam sina kako stoji na obali. Imao je mokru kosu i
koulju, premda se ve gotovo osuio, pa sam pomislio da je tako ve odavno stajao.
Moj sin Volodja je stajao ispruene ruke, stisnute ake. Stajao sam nepomino i paljivo
ga promatrao. Bilo je razvidno da je u stisnutoj aci drao taj zlosretni kamen s dna
jezera. Uinio sam svega nekoliko koraka i pribliio mu se. Brzo mi se okrenuo i
progovorio:
- Tata, ne pribliuj mi se! Zaustavio sam se, a Volodja je nastavio: - Lijepe ti bile misli,
oe! Poi samo malo dalje. Moda ne bi bilo loe da djed i ti legnete na zemlju, a ja u
onda moi sabrati misli.
Djed je na to odmah legao na zemlju, a i ja pokraj njega, ne znajui ni sam zato. Neko
smo vrijeme utke promatrali Volodju na obali jezera. Na to mi je pala na pamet sasvim
jednostavna misao pa sam progovorio:
- Volodja, ma baci jednostavno taj kamen!
82

- Kamo? odgovorio je sin nepomino stojei.

- U travu.
- Ne bih smio u travu, jer bi tamo moglo mnogo toga umrijeti. Osjeam da ga jo ne bih
trebao baciti.
- Pa zar e tako stajati itavih dan, dva? I to onda? Zar e stajati tjedan dana, itav
mjesec?
- Tata, razmiljam o tome to uiniti. Bolje malo zautimo I usmjerimo misao pa e misao
naii na rjeenje.
Djed i ja smo utke leali i promatrali Volodju. Odjednom sam ugledao Anastaziju kako
nam se polako pribliava idui sa suprotne strane obale. Pribliavala nam se iznenaujue
polako, i pribliivi se vrlo blizu, svega pet metara od Volodje, jednostavno je sjela, kao
da se nije nita dogodilo, pa spustila noge u vodu i tako neko vrijeme sjedila. Zatim se
okrenula prema sinu i posve mirno upitala:
- Sine, pee li te ruka?
- Da, mama odgovorio je Volodja.
- O emu si mislio kad si iao po kamen i o emu misli sada?
- Kamen iri energiju koja je slina radioaktivnoj energiji. Djed mi je priao o tome.
Premda i ovjek isto tako iri energiju. To mi je jasno. Energija je ovjeka tako uvijek
najjaa energija i ne moe je nadjaati niti jedna druga energija. Uzeo sam taj kamen i sad
ga drim. Nastojim svim snagama potisnuti njegovu energiju i potjerati je natrag, prema
unutra. elio bih pokazati da je ovjek jai od bilo kojega zraenja.
- Uspjet e, znai, pokazati da je energija koju ti iri jaa?
- Da, mama, hou. Ali je kamen sve topliji. Malo me od njega peku prsti i ruka.
- Zato ga ne baci?
- Osjeam da to ne bih trebao uiniti.
- Zato?
- Osjeam.
- Zato?
- Jer e se on ... On e se rasprsnuti, mama. Rasprsnut e se im otvorim aku. Bit e to
snaan prasak.
- Tono je, kamen e se rasprsnuti. Kamen sadri energiju koja se od njega iri. Ti si
svojom energijom suzbio njegovu energiju I usmjerio je prema unutra. U mislima si
stvorio jezgru u kamenu, u kojoj se nakupila i energija kamena, jednako kao i tvoja
energija. Energija se ne moe beskonano skupljati. Ona je nakupljena u jezgri, koju si
mentalno stvorio. Energija tamo kljua i sve vie zagrijava kamen pa ti se tako pali ruka.
- To znam i zato ne otvaram aku.
Anastazija je izgledala posve smirena. Pokreti su joj bili mirni I skladni. Govorila je
odmjereno pravei stanke. Premda sam osjeao da je osobito usmjerila svoju misao, i
misao joj je vjerojatno radial kao nikada prije. Anastazija je zatim ustala i blago se
protegnula pa progovorila:
- Znai, shvatio si, Volodja, otvori li aku odmah, kamen se moe rasprsnuti?
- Da, mama.
- Znai da energiju treba polako otputati?
- Kako to misli?
- Polako, opustivi najprije veliki prst pa zatim kaiprst, otkrit e jednu stranu kamena,
pa zamisli kako se iz kamena iri uvis zraak energije, energije koju si pustio u kamen.
83

Tako e tvoja energija povui energiju kamena. Pritom pripazi na to da se zraak treba
usmjeriti uvis.
Usmjerivi pogled na vrsto stisnutu aku, Volodja je polako oslabio veliki prst pa
kaiprst. Bilo je sunano jutro, ali se i pri dnevnome svjetlu mogao vidjeti zraak kako se
iri iz kamena. Zraak je dosegao pticu to je letjela u visini i obuhvatio je u vrtlog dima.
inilo se kao da se rasprsnuo oblaak, i nad njim preletio zraak da bi zatim neprimjetno
nestao. - Joj, zadrala sam se tu s vama rekla je Anastazija. Bilo bi dobro da poem i
moda pripravim doruak dok se vi tu zabavljate.
Anastazija je pola veoma sporim korakom kao to je i dola. Napravivi nekoliko
koraka, blago se nagnula i prila vodi te se umila. Iza vanjske je smirenosti vjerojatno
skrivala veliku napetost. Skrivala ju je od sina da ga ne bi preplaila i odvratila od onoga
to je naumio.
- Mama, kako si znala to je trebalo uiniti? poviknuo je Volodja za Anastazijom koja
se od nas ve bila dosta odmaknula.
- Kako? digavi se sa zemlje obratio se djed Volodji aljivim tonom. - to se udi? Mama ti je u koli bila odlina u fizici odgovorio
je djed pa se nasmijao.
Anastazija nam se okrenula pa se nasmijala i odgovorila:
- Sine, za to prije nisam znala. Ma to da se desi, uvijek treba traiti i nakraju donijeti
rjeenje. Zbog straha ne bismo trebali zakoiti misao.
Zraak je ve postao posve nevidljiv i Volodja je otvorio aku. Na dlanu mu je
nepomino leao omanji duguljasti kamen. Volodja ga je neko vrijeme promatrao tiho
mrmljajui: - To to je u tebi nije jae od ovjeka. Zatim je ponovno skupio aku pa
potrao, i obuen u koulju, skoio u jezero. Nije izlazio iz vode oko tri minute, i im je
izronio, pojurio je prema obali.
GUSKE, GUSKE!
GA-GA-GA
ILI
VIA ZNANJA, KOJA GUBIMO

84


- Doao sam do zakljuka da bi trebalo uiniti tako da se ljude na imanjima na rodnoj
zemlji oslobodi brige za domainstvo. Ili barem djelomino. Zato da bi mogli imati
vremena za razmiljanje. To je mogue shvatimo li to je zamislio Bog, koji je stvorio na
svijet. Svia mi se znanost o spoznaji, koja otkriva Njegove misli. To je najvea znanost,
koju treba znati. Tako bi, na primjer, trebalo znati zato je On uinio tako da ptice ujesen
lete na jug, ali ne ostaju u toplim krajevima nego se vraaju natrag? Puno sam o tome
mislio i mislim da je On tako uinio da se ovjek ne optereuje zimi. Zimi si ptice ne
mogu same nai hranu i stoga lete na jug. Ali se vraaju ne bi li posluile ovjeku. Bog je
tako zamislio. ovjek bi trebao mnogo toga shvatiti iz onoga to je na Stvoritelj
zamislio.
- Volodja, ti, dakle, misli da bi na svakome imanju, ili na mnogim imanjima na rodnoj
zemlji, mogle ivjeti patke, guske, i nesti jaja, hraniti se same i ujesen letjeti na jug da bi
se na proljee opet vratile?
- Da, to bi se tako moglo urediti. Evo, ja sam uspio.
- Tono, tebi je uspjelo. Ali postoji jo jedna okolnost ... Sigurno u te raalostiti, ali
svejedno trebam rei istinu. Ne bih elio da izgleda smijean zbog svoje pretpostavke.
- Reci istinu, tata.
- Postoje ekonomske znanosti. Ekonomski strunjaci raunaju kako biti to racionalniji u
proizvodnji razliitih proizvoda, u prikazanome sluaju, jaja. U naem je svijetu
izgraeno puno peradarskih farmi. U njima se na jednome mjestu nalazi mnogo kokoi.
Kokoi e snijeti jaja, koja e se poslije prodavati u duanu. Ljudi e poi u duan i moi
e kupiti onoliko koliko im treba. Sve je uinjeno tako da se na proizvodnju jednoga
jajeta utroi to je mogue manje rada i vremena.
- Tata, to misli kad kae da se utroi manje rada?
- To znai da je na proizvodnju jednoga jajeta utroeno manje sredstava i vremena. Znai
da treba paljivo razmotriti kako biti to uinkovitiji u proizvodnji, to znai bolje
proizvoditi.
- Dobro, tata, nastojat u to izraunati.
- Kad to uini, shvatit e. Ali da bi izraunao, trebaju ti podaci o utroenim sredstvima.
Potrudit u se saznati od nekoga ekonomiste.
- Ali tata, ja mogu sve sada izraunati. - Volodja se malo namrtio odnosno napregnuo i
ubrzo progovorio:
- Minus dva do beskonanosti.
- Kakva ti je to formula i to izraava?
- Uinkovitost se Boanske ekonomike izraava beskonanim nizom brojeva. Ekonomska
znanost danas ii e jo ak za dvije jedinice dalje od nulte toke.
- udna ti je to neka metoda izvoenja rauna. Nije jasna. Moe li objasniti kako si
raunao?
- Prikazao sam toku od koje se broji, a koja je u danome sluaju izraena nulom. U broju
minus jedan izraeni su svi trokovi peradarske tvornice, vezani za izgradnju tvornice,
proizvodnju jaja i pohranjivanje jaja i dostavu jaja u trgovine.
- Zato minus jedan? Trokovi bi se trebali izraziti u rubljima I kopjejkama.
- Novane su jedinice uglavnom razliite i relativne, i stoga za primijenjenu metodu nisu
bitne, pa ih moemo uzeti sve zajedno i oznaiti ih uvjetno brojem minus jedan.
Uzmemo li da trokovi
85

postoje, onda i brojimo od nultoga broja i trokovi se mogu izraziti brojem minus
jedan.
- Ali gdje si uzeo drugi minus jedan?
- To se odnosi na kvalitetu. Ona se ne moe odrediti kao dobra. Uslijed neodgovarajuih
uvjeta pohranjivanja jaja i nedostatka raznovrsne stone hrane, jaja e biti loije kvalitete,
i stoga se i pojavljuje jo jedan broj, jo jedan minus jedan. To je u zbroju minus dva.
- Dobro, neka je tako. Ali i u tvom e se primjeru trebati utroiti veoma mnogo vremena.
Evo, Volodja, reci, koliko ti je vremena trebalo na, kao to kae, sjedenje na jajima,
hranjenje tvojih gusaka I pataka i njihovo uvanje?
- Devedeset dana i noi.
- Dakle, devedeset dana i noi. A sve radi toga da bi nakon godinu dana dobio samo
nekoliko desetaka jaja. Za ljude na imanjima bit e puno racionalnije kupiti na trnici
pilie ili ih ak i samima uzgojiti i smjestiti zimi u inkubatore, da bi se izlegli nakon etiri
do pet mjeseci. Kokoi e druge godine zaklati prije poetka zime, jer nakon druge
godine kokoi nesilice slabije nesu jaja. Kokoi se tako ubijaju I zamjenjuju novima.
Takva je tehnologija proizvodnje.
- Tata, tom se tehnologijom uvijek isto ponavlja i ljudi imaju stalnu brigu. Kokoi treba
svakodnevno hraniti, pripremiti hranu za zimu, a nakon godinu dana uzgojiti i nove
kokoi.
- Pa, da, treba ih hraniti i za godinu dana uzgajati nove kokoi, ali uz suvremenu
tehnologiju proizvodnje to nije tako teko kao kod tebe.
- Ali u devedeset je dana obuhvaen program koji e vjeno trajati. Kad se ptice vrate,
same e ve moi odgajati mlade. Uit e ih razgovarati s ljudima i vraat e se u
domovinu. Tako e biti tisuama godina. ovjek, koji e zapoeti takav program, stvorit
e ga na dar buduim naratajima. Vratit e im jedan djeli Boanske ekonomike.
Vrijeme, utroeno u devedeset dana na proizvodnju jednoga jajeta, nakon sto e se godina
smanjiti na samo nekoliko minuta utroenoga vremena i svake e se godine smanjivati.
- Ali svejedno ima trokova, no ti ih nisi uraunao.
- Ima neto to je u velikoj suprotnosti s trokovima, ali je jednako vano kao i proizvod
koje su ptice dale.
- Kakva je to suprotnost?
- Ptice e u proljee doletjeti izdaleka u ume i rodna polja, ljudi e im se obradovati.
Ljudi e se izlijeiti od mnogih bolesti kad osjete blagotvornu energiju, energiju koja im
donosi radost. Ali e ta energija biti devedeset puta jaa kad e ptice ne samo doletjeti s
juga, nego se upravo tebi vratiti, i uz uzvik veselja, pjevajui u zanosu, pozdraviti ovjeka
na imanju, na rodnoj zemlji. Njihov e pjev donijeti radost ne samo ovjeku nego e
donijeti radost i snagu cijelome prostranstvu.
Volodja je govorio nadahnuto i samouvjereno. Nije bilo smisla uputati se s njim u spor.
Pravio sam se kao da razmiljam ili neto raunam. Bilo mi je ipak krivo to sinu ne
mogu nita savjetovati ili ga neemu nauiti.
O kakvome se tu odgoju odnosno o kakvome neobinome uenju moe govoriti? Preda
mnom je moj sin, a izgleda kao da je doao s nekog drugog planeta ili da pripada nekoj
drugoj civilizaciji.
Sin ima drukiju predodbu o ivotu, drukiju filozofiju I brzinu misli. U sekundi e
izvesti raun. Napokon, jasno mi je da moe raunati na kompjuteru i godinu dana, no
Volodja e tonije izraunati. ini se kao da je u njemu sve nekako obrnuto. Tonije e
86

biti kaemo li do kojega smo stupnja unazadili na ivot, izokrenuli mu smisao i nae
razumijevanje ivota? Kad postupamo protuprirodno, upravo se i deavaju katastrofe.
To se sve nesumnjivo tako i deava i to je ipak tako. Tako sam htio barem malo ugoditi
sinu. Ali kako? Nita ne oekujui, upitao sam ga smireno i ravnoduno:
- Sve u svemu, razmislit u o tvojoj ekonomici. Moda si u pravu ... Evo, sine, reci. Igra
se tu i rjeava razliite zadatke. Ima li koji problem?
Volodja je duboko i nekako dosta bolno uzdahnuo. Zatim je zautio i odgovorio:
- Da, tata, imam veliki problem. Jedino mi ti moe pomoi rijeiti ga.
Volodja se rastuio, a ja sam, opet, bio sretan da od mene trai pomo:
- Pa u emu je tvoj veliki problem?
Veliki problem

87

Sjea li se, tata, priao sam ti dok si tu bio zadnji put kako se spremam poi u va svijet
kad odrastem.
- Da, sjeam se. Priao si da e doi u na svijet, nai djevojku Svemira i uinit je
sretnom. Stvorit e zajedno s njom imanje na rodnoj zemlji i odgajati djecu. Sjeam se
da si o tome priao. Onda, gaji li jo uvijek istu ideju?
- Jo uvijek. esto mislim o budunosti, o svojoj djevojci i imanju. Zamiljam detaljno
kako emo ivjeti. Zamiljam tebe i mamu kako nam dolazite u goste i kako se to to smo
djevojka i ja u mati stvorili i ostvaruje.
- Ali u emu je problem? Zar se boji da svoju djevojku nee pronai?
- Nije u tome stvar. Djevojku u potraiti i nai u je. Poimo, pokazat u ti jo jednu
neveliku istinu. Sm e sve shvatiti i vidjet e u emu je problem.
Volodja i ja smo se pribliili nevelikoj istini, koja se nalazila posve nedaleko
Anastazijine istine. Zaustavili smo se nasred istine. Volodja mi je rekao neka sjednem,
a on je pribliio ruke kao da pravi rog i oteui glasno poviknuo: A-a-a. Vikao je
najprije na jednu stranu, zatim na drugu, treu. Nakon nepune dvije-tri minute, na
kronjama je oblinjega drvea to je okruivalo istinu, zapoelo komeanje i vjeverice
su brzo pojurile skaui s grane na granu. Poele su se skupljati u velikome broju na
jednome cedrovu drvetu. Neke su samo sjedile na grani i gledale nas, dok su druge,
razvidno one najivahnije, i dalje skakale s grane na granu.
Nakon jo nekoliko minuta iz grmlja su izala tri vuka. Sjela su prema kraju istine i
poela nas takoer promatrati.
Ubrzo se pojavio samur i smjestio na oko tri metra od vukova. Pojavile su se i dvije koze.
Koze nisu legle nego su, uprijevi pogled u nas, ostale stajati na kraju istine. Uskoro se
na istini pojavio jelen, da bi se zatim uz veliki um, probivi se kroz grmlje, najzadnji
pojavio veliki medvjed. Sjeo je i on odmah. Smjestio se prema kraju istine. Jo je uvijek
teko disao i slinio, jer je sigurno bio daleko od istine pa je morao dugo trati.
Volodja mi je cijelo vrijeme bio iza lea poloivi mi ruke na rame. Zatim se udaljio od
mene na nekoliko koraka, otkinuo nekoliko trava pa mi priao i progovorio:
- Tata, otvori usta. Dat u ti neto trave da bi ivotinje vidjele kako te iz ruke hranim pa
da se ne uznemire vidjevi stranoga ovjeka. - Uzeo sam nekoliko trava i poeo ih
vakati. Volodja je sjeo pokraj mene. Poloio mi je glavu na prsa i progovorio:
- Tata, pogladi me po glavi da se napokon smire. Zadovoljno sam milovao sina po
svjetlosmeoj kosi. Volodja je zatim sjeo pokraj
mene pa je poeo priati:
- Tata, shvatio sam. Bog je stvorio svijet, koji je za Njegova sina, ovjeka, poput
kolijevke. Za njega je sve stvorio: biljke, zrak, vodu I oblake. ivotinje isto tako ele s
velikom radou sluiti ovjeku. Ali mi smo zaboravili, i trebali bismo se prisjetiti, to
ivotinje mogu raditi, u emu se sastoji njihova zadaa i svrha. I danas mnogi znaju da
pas treba uvati kuu, traiti izgubljene stvari odnosno paziti na red u kui. Maka lovi
mieve kad oni ponu potkradati zalihe, a konj slui za vuu. Premda i sve ostale
ivotinje imaju svoju svrhu. To bi trebalo shvatiti. Poeo sam tako traiti u emu je svrha
svih tih ivotinja. One sada sjede i ekaju moju zapovijed. Ve se tri godine njima bavim
i traim koja im je svrha. Evo, medvjed, na primjer. On ima velike i snane ape. On
moe iskopati jamu za podrum, gdje e se uvati zalihe, a zatim je zatvoriti. Moe vaditi
med iz duplje.
88

- Da, znam, Volodja. Anastazija mi je priala kako su nekada ljudi koristili medvjede u
domainstvu kao radnu snagu.
- I meni je mama o tome priala. No, pogledaj, emu sam nauio medvjeda. - Volodja je
ustao i ispruio desnu ruku prema medvjedu. Ovaj se sav upeo da je izgledao kao da je
prestao disati. Volodja se udario po nozi, a veliki je medvjed napravio nekoliko brzih
skokova pa legao do nogu sina. Volodja je unuo pored velike medvjee glave pa ga
potapao i poeao iza uha. Medvjed je zareao od zadovoljstva. Volodja je zatim ustao, a
medvjed odmah za njim, paljivo ga slijedei pogledom.
Volodja se uputio prema kraju istine. Uzeo je suhu granicu I zataknuo je u zemlju
negdje na oko desetak metara od mjesta gdje sam sjedio. Zatim je opet poao prema kraju
istine i pribliio se malome cedru od oko metar visine. Dotaknuo ga je pa dvaput
pljesnuo rukama. U isti je tren medvjed dotrao do cedra i ponjuio ga. A zatim se poelo
dogaati neto posve neobino.
Volodja je sjeo pokraj mene na travu pa smo zajedno promatrali prizor. Medvjed je neko
vrijeme njuio mali cedar, da bi se zatim udaljio od njega i ponovno mu se pribliio, kao
da e ga zagrliti, pa opet pojurio prema mjestu gdje je iz zemlje strala suha granica,
koju je Volodja tamo bio zataknuo. Medvjed je najednom poeo prednjim apama kopati
zemlju na mjestu gdje je bila zataknuta suha granica.
Medvjed je kopao otrim kandama, i nakon nekoliko minuta iskopao je jamu, promjera
od oko osamdeset centimetara i oko pola metra duboku. Zatim je obuhvatio pogledom
jamu i zarinuo glavu u jamu, a ini se da ju je bio i ponjuio.
Medvjed je zatim potrao prema cedru prema kojemu je pokazao Volodja pa je poeo
kopati zemlju oko njega. Kad je iskopao neto slino jarku, medvjed je stao na zadnje
ape i sjeo pored cedra. Prednjim se apama odgurnuo u jamu pa povukao cedrovo stablo
zajedno s velikom grudom zemlje. Onda je ustao pa poao na zadnjim apama prema
iskopanoj jami, drei u prednjim apama netom iskopanu grudu zemlje. Pribliio se jami
i paljivo se smjestio pa zatim bacio grudu zemlje u jamu. Jama je bila prevelika, za oko
petnaestak centimetara vea nego to je bilo potrebno. Medvjed se zatim udaljio pa
pogledao to je uradio. Izvadio je opet cedar pa ga postavio, posipao zemlju u jamu i
ponovno ga posadio. Sad je bilo sve kako treba.
Medvjed se onda opet udaljio da bi pogledao to je uradio. Bilo je razvidno da je bio
zadovoljan. Pribliivi se cedru, medvjed je bio zadovoljan kad je vidio da je uspio posuti
zemljom pukotinu koja je dijelila zemlju u koju je bio posaen cedar i rubove jame.
Medvjed je zagrabio zemlju i bacio je u pukotinu pa je tapkajui poravnao apom.
Poravnavao je zemlju oko drvca to ga je netom bio posadio.
Bilo mi je vrlo zanimljivo promatrati to to se doga|alo. Imao sam i prije prilike gledati
vjeverice kako za Anastaziju nose suene gljive i oraie ili kako se s njom igraju vukovi
i tite je od divljih
pasa.
Pa i mnogi su drugi u cirkusu sigurno vidjeli najrazliitije majstorije s raznim
ivotinjama. Imam psa koji se zove Cedra. On se isto tako rado odaziva na razliite
zapovijedi.
Dogaaji to su se odigravali na istini u tajgi, izvana su takoer podsjeali na cirkusku
predstavu. Ona se jedino nije izvodila unutar visoke mree, u cirkuskoj areni, nego u
prirodi. U predstavi nisu sudjelovale cirkuske ivotinje u tijesnim kavezima nego
ivotinje na slobodi, za koje kaemo da su divlji stanovnici tajge. One su samo za nas
89

divlje, a za sina su poput naih domaih ivotinja, samo prijatelji i pomonici.

No razlika se ipak mogla vidjeti, a bilo je to neto zagonetno i
neobino.
Predanost se domaih ivotinja moe objasniti time da im ovjek daje hranu i vodu i
osigurava im sklonite. Ljudi mogu vidjeti u cirkusu, gdje u predstavi sudjeluju ivotinje,
kako dreser poslije
uspjeno izvedene majstorije nagrauje lava ili tigra i iz vreice oko pojasa ili depa vadi
poslastice.
Cirkuske ivotinje, koje u cirkusu godinama provode u kavezu,same ne mogu doi do
hrane. One su u potpunosti ovisne o ovjeku.Ali tu, u tajgi, ivotinje su u potpunosti
slobodne i same si pronalazehranu i sklonite. Ove e se ivotinje ipak pribliiti ovjeku.
Ne samoto e mu se pribliiti nego e mu odmah pojuriti na njegov pozivi izvrit e
naredbu. Naredbu e izvriti s velikom eljom, dapaeponizno. Ali zato? to za to
dobivaju? Volodja medvjedu nije daojesti, premda je medvjed pokazao da se vie raduje
od ivotinja u cirkusu,
koje su dobile eljno oekivani komadi hrane.
Medvjed, koji je na Volodjinu naredbu posadio drvce, tapkao je na mjestu paljivo ga
promatrajui, kao da e ponovno izvriti tek obavljeni posao ili moda jo neki drugi
zadatak. Bilo je neobino da je veliki medvjed iz tajge tako jako elio uiniti neto za
ovjeka, koji
je uz to jo bio i dijete.
Volodja medvjedu nije dao novi zadatak. Pokretom ga je ruke pozvao i uhvatio ga za
dlaku na njuci. Malo ga je potapao pa ga
pogladio po njuci i progovorio:
- Izvrstan si mi ti. Nisi poput koza.
Medvjed je zaurlao od zadovoljstva. Glasao se tako da se inilo da je strana ivotinja
bila na rubu blaenstva.
Anastazija je rekla: ovjek moe zraiti neobino blagotvornom energijom. Ona je
potrebna svemu to ivi na Zemlji poput zraka, Sunca i vode. tovie, svjetlost je Sunca
samo odraz snane
energije, koju iri ovjek.
Naa je znanost otkrila mnogo razliitih energija, a pronala je i nain kako proizvoditi
elektrinu energiju, rastavljati atom i praviti bombe. Ali kako i koliko je uope naa
znanost otila daleko u
vezi s prouavanjem energije koja se iri od ovjeka? A to je mnogo znaajnije. Postoji li
uope usmjerenje u znanosti koje prouava tu energiju, njezine tajanstvene mogunosti,
usmjerenje koje prouava sveukupne mogunosti ovjeka i njegovu predodreenost, kako
u naemu svijetu, tako i u Svemiru?
Moda netko na sve mogue naine nastoji sprijeiti ovjeka da spozna samoga sebe,
moda ga upravo eli u tome sprijeiti.
Ma ovjek ne moe nikako biti predodreen za sjedenje u kasinu ili u baru s aicom
votke, gdje e provesti godine. ovjek jednako tako nije predodreen ni da godinama
sjedi za blagajnom u trgovini ili da vrijeme provodi kao menader u uredu. ovjek
uglavnom nije predodreen ni za takva zanimanja kao to su top model, predsjednik
odnosno estradni pjeva.
No danas se upravo za takva zanimanja, zahvaljujui kojima se mnogo zarauje, kae da
90

je to ono neto, neto to je vano u ivotu ovjeka. O njima se govori u veini filmova
i televizijskih
emisija. A jedino o emu se ne razmilja, to je bit postojanja. ovjek e otupjeti.
Nije li to razlog zato se s vremena na vrijeme, uvijek negdje drugdje, deavaju ratovi?
Zemlja je sve zagaenija. A ljudi se gube i ne vide smisao ivota pa poinju piti votku i
drogirati se.
Netko bi trebao zaustaviti pustoenje na Zemlji. Znanost? Ali ona uti. Religija? Koja?
Gdje su rezultati? Moda bi svatko trebao o svemu sam promisliti? Da, svatko sam! Sam
bi trebao promisliti! Trebao bi misliti! Ali gdje? Kada? Ne proe li nam ivot, a mi smo
se bavili samo ispraznim stvarima?
Ne moemo ni progovoriti o temi smisla ovjekova postojanja, ali prodavati asopis s
polugolim tijelima u erotskim pozama, molim, izvolite. Moete i uivati u seksualnim
nastranostima, prikazivati zvjerstva nastranih manijaka ili o njima priati. O
prostitutkama moete i pisati i raspravljati u eteru.
Pitanje o smislu ovjekova ivljenja i njegovoj predodreenosti sve se manje i manje
postavlja. To je sve zabranjenije.
Prekinuo sam misao i pogledao sina. On je sjedio pokraj mene na travi i paljivo me
promatrao. Mislio sam da je sigurno htio jo neto pokazati. Upitao sam ga:
- Volodja, to si to priao medvjedu o kozama?
- Tata, ne mogu nikako odrediti u emu se sastoji njihova predodreenost.
- Pa zato odreivati kad je svima jasno da je predodreenost koze u tome da ovjeku
daje mlijeko.
- Da, mlijeko. Ali ih se moda jo neemu moe nauiti.
- emu to jo i zato?
- Promatrao sam ih. Koze mogu oguliti koru s drvea. Mogu je oguliti i s odrubljenoga
drvea, a mogu i glodati granje s grmova. Pusti li ih na imanje, koze mogu i tetu
izazvati. No da bih to
sprijeio, pokuavam ih nauiti podrezivati ivicu na imanju.
- Podrezivati?
- Da, podrezivati, tata. Zar ne podrezuju ljudi grmove da bi izgledali ljepe? Mogu ih tako
podrezati da im je stijenka glatka, a mogu napraviti i razliite figure. Djed mi je rekao da
se to kod vas zove ureenje okolia. Ali koze ne mogu nikako shvatiti to od njih elim.
- Ali kako ih ui?
- Sad u pokazati. - Volodja je uzeo vrpcu, ispletenu od vlakana koprive, dugaku
otprilike tri metra. Jedan joj je kraj privezao za neveliko drvo pa ju je protegnuo kroz
grmlje. Zatim je pokretom ruke dozvao dvije koze. Pogladio ih je. Zatim je dotaknuo
grmlje, a ak je odgrizao granicu. Neto je rekao kozama pa su se dale na posao i poele
su ivo glodati granice grmova. im bi se koze pribliile granici obiljeenoj vrpcom,
Volodja bi nekoliko puta povukao vrpcu i oglasio se proizvodei zvuk nezadovoljstva.
Koze bi se nakratko zaustavile i pokazale njuku, upitno promatrajui Volodju, da bi se
ponovno bacile na glodanje granica grmova, ne obraajui panju na vrpcu.
- Evo, vidi, tata, ne uspijevam. Koze ne mogu shvatiti da grmove treba podrezivati u
ravnini uzdu trake.
- Da, vidim. Zar je u tome problem?
- Tata, to nije najvaniji problem. Najvaniji je problem u neemu drugome.
- U emu?
91

- Tata, jesi li obratio panju na to s kakvom su mi radou razliite ivotinje dotrale na

poziv?
- Jesam.
- Bavim se njima ne samo jednu godinu. ivotinje su nauile razgovarati sa mnom,
iskljuivo sa mnom. One to oekuju od mene, oekuju toplinu. Kad poem u tvoj svijet,
bit e alosne. Bit e alosne jer im ovjek vie nee doi, nee ih vie nikada pozvati i
vie ih ni za to nee zamoliti. Osjetio sam da su one pronale najvaniji smisao u ivotu
u razgovoru s ovjekom i u sluenju njemu.
- A zar one ne bi mogle razgovarati s Anastazijom?
- Mama ima svoj krug ivotinja s kojima razgovara. Ona je uz to jo i zauzeta i nema
vremena za sve. A ove sam ivotinje Volodja je pokazao na ivotinje koje su i dalje
sjedile na kraju istine sam odabrao i njima sam se iskljuivo sm bavio nekoliko
godina. Evo, sad su ve tri mjeseca otkako sam zamolio djeda da bude stalno uz mene
dok vjebamo. Djed, pa makar i prigovara, ipak je uvijek sa mnom, no nedavno je rekao
da me ne moe zamijeniti.
- Zato?
- Djed je rekao da ja nisam zainteresiran za dresiranje tako kao ti. Poeo mi je prigovarati
da se nisam trebao tako dugo baviti svakom ivotinjom posebno i da nisam trebao tako
umilno s njima razgovarati. Rekao je i da me te ivotinje ne smatraju samo svojim
predvodnikom nego sam za njih i dijete, koje stariji meu njima pamte i kao maliana na
kojega su roditelji pazili zajedno s njima. Uglavnom, dopustio sam si pogreku i sad je
trebam ispraviti. Jedino je ne mogu sm ispraviti.
Promatrao sam ivotinje, koje su i dalje sjedile na istini i po svemu sudei i dalje
oekivale od Volodje neku naredbu odnosno zadatak. Predstavio sam si kako e one biti
tune. Kako je samo tuan moj pas Cedra kad odem na nekoliko dana odnosno tjedana i
napustim svoj dom izvan grada. On ima toplu kuicu, a i ne veem ga pa se moe
slobodno kretati poljem, umom ili selom. Susjed e ga hraniti svaki dan i donositi mu
kuhanu kau i kosti. Ipak e mi rei: Pas je tuan bez Vas, Vladimire Nikolajeviu.
esto sjedi na vratima i gleda na cestu kojom ete proi vraajui se, a zna i cviliti. im
stignem, Cedra e mi pojuriti ususret i vrzmat e mi se oko nogu, a od prevelike e sree
katkada i poskoiti da bi mi polizao lice, no samo e me zaprljati. Ne mogu ga nikako
oduiti da se malo suzdri u izraavanju osjeaja.
Ali te ivotinje to sjede na istini ... One su za naega razgovora sve vrijeme utke
promatrale Volodju i mene i izgledale su mirno. to bi one eljele? Ta nitko ih ne tjera
sjediti tako i ekati naredbu ovjeka. O, Boe moj! Na to mi je zabljesnula misao pa me
steglo u srcu. Ne samo to ove ivotinje to sjede na istini u tajgi, nego I sve ivotinje na
Zemlji imaju svoje predodreenje i oekuju dodir s ovjekom, najrazvijenijim biem na
planetu Zemlja. One su stvorene da bi pomogle ovjeku izvriti njegov najvei poziv.
Njih je, kao i sve drugo to ivi na ovom planetu, stvorio Bog da bi pomogle ovjeku u
ostvarenju njegova najveega poziva. No ovjek ...
Promatrao sam ivotinje to su sjedile na istini u tajgi. Postalo mi je jasno da se u sinu
doista pojavio veliki problem, jer on nee moi samo tako ostaviti ove ivotinje i
napustiti svoju matu o djevojci s kojom e zajedniki stvarati imanje.
POMLAIVANJE

92

Prvi postupak

93

Pristao sam da u se podvri postupku to ga je moj sin zamislio, pa je Volodja odmah

svojim ivotinjama dao znak da se udalje. Uhvatio me je za ruku pa smo potrali prema
jezeru. Putem smo se nekoliko puta zaustavili. Volodja bi tu i tamo ubrao trave s razliitih
mjesta. Zdrobio bi ih i napravio grudicu. Grudicu od trava bi mi onda ponudio pojesti.
Pojeo sam grudicu, i evo to se desilo nakon samo nekoliko minuta: poeo sam jako
sliniti i htio sam povratiti. Tako sam povraao da sam imao osjeaj da mi je izaao sav
eluani sok. Povraao sam I nisam bio u stanju govoriti. Evo to je Volodja rekao:
- Tata, to je dobro. Ne boj se. To je dobro. Neka izae sve to je nepotrebno. Nee vie
nita ostati. Isto se ini nakon trovanja. Fiziki nisam bio u stanju bilo to rei, ali sam
mislio u sebi: Prilikom trovanja se zaista daju tablete, koje e izazvati muninu i
povraanje ili se daje ricinusovo ulje, koje e potaknuti pranjenje crijeva. Ali zbog ega
mi treba takva procedura? Jer ja se nisam otrovao!
Volodja kao da je uo moje pitanje pa je pojasnio:
- Tata, jasno je da se nisi otrovao, premda uzima takvu hranu koja je skoro pa otrovna.
Neka iz tebe izau sve neistoe. - Nakon to sam povratio, izluio sluz iz nosa i jako
suzio, dobio sam meku stolicu pa sam pet puta trao u grmlje i tamo sam dugo ostao. To
je ukupno trajalo oko dva do tri sata. Zatim sam osjetio olakanje.
- Nije li ti sada lake, tata? Nije li ti lake? Nije li?
- Da - potvrdio sam.
Drugi postupak

94

Volodja me opet uhvatio za ruku pa smo potrali. Na obali mi je jezera Volodja

predloio umiti se i malo zaplivati. Izaao sam iz vode i ugledao Volodju kako vadi iz
zemlje glineni vr od litre, litre i po.
- Tata, a sad bi trebao popiti ovu vodu. To je mrtva voda. Tako se zove, jer ima vrlo malo
mikroba. Takva se voda ne smije piti ako je zagaen zrak. Ali ovdje je ist zrak i moe se
piti mrtva voda. Ona e te proistiti iznutra i potjerat e mikrobe i bakterije da izau iz
organizma. Popij koliko god moe, tata. Kad ispije cijeli vr, dat u ti jo jedan vr
mrtve vode. Kad i njega ispije, dat u ti trei vr, no ovaj put sa ivotvornom vodom.
Voda e ti pomoi da svi neophodni mikrobi i bakterije dou u ravnoteu.
elio bih objasniti da se u njih mrtvom vodom smatra voda koja se nalazi duboko pod
zemljom i koja sadri minimalnu koliinu bakterija. Mislim da se za nau mineralnu vodu
u boci moe rei da je mrtva voda. Zapravo, mislim da mi pijemo samo mrtvu vodu, te
zbog toga naa djeca, osobito novoroenad, i obolijevaju, i kod njih dolazi do
poremeaja ravnotee potrebnih bakterija u crijevima.
ivotvorna je voda povrinska voda iz istoga potoka ili zdenca.
Takvi su se isti potoci odnosno zdenci, jo uvijek sauvali u dubini sibirske tajge.
Evo to bih htio rei. Djed mi je potom objasnio da se u trenutak pijenja iz izvora,
izvorska voda ne smatra ivotvornom vodom. Da bi voda bila ivotvornom, treba je
ostaviti da odstoji oko tri sata u drvenoj ili glinenoj posudi irokoga grla. ivotvorna
voda treba akumulirati svjetlost Sunca. Od Suneva se svjetla u njoj stvaraju organizmi,
potrebni za ivot ovjeka. Vi ih zovete mikrobima i bakterijama.
Vodu bi zatim trebalo maknuti sa Suneva svjetla i ostaviti je da odstoji najmanje tri sata.
Takvu se ivotvornu vodu onda moe piti.
Trei postupak
- Tata, pij vodu kad god ti se prohtije. Polako emo zapoeti izvoditi sljedei postupak.
Djed je rekao da bi ljudi, koji ive u zagaenoj okolini, zapravo na sve postupke trebali
utroiti devetnaest, najbolje trideset i tri dana. No ti nema vremena pa sam postupke
skratio na tri dana, i za to emo vrijeme uspjeti. Poimo sad na drugo mjesto. Tamo sam
napravio jedan ureaj. - Udaljili smo se na oko sto metara od jezera. Izmeu drvea sam
ugledao leaj od suhe trave. Pored leaja su se nalazile etiri vrpce, spletene od vlakana
koprive ili lana.
Jedan je kraj vrpce imao vor, a drugi je kraj svake vrpce bio privezan za drvee. Legao
sam na leaj od suhe trave i Volodja mi je od vrpce svezao vor na ruke i noge. Malo ga
je potegnuo, pa je uz pomo tapia na sredini svake vrpce, poeo povlaiti vrpce. Opet je
malo potegnuo, i imao sam osjeaj kao da sam se raetvorio. Zatim mi je povukao ruke i
noge te sam osjetio kriputanje u zglobovima. Jo je malo potegnuo vrpce pa progovorio:
- Tata, trebao bi odleati barem sat na trbuhu i sat na leima. Izmasirat u te da ti se vrati
snaga. Tako ti nee biti dosadno, a od toga e imati i puno dobrobiti. eli li, moe i
odspavati i opustiti se.
Taj smo postupak Volodja i ja provodili svakodnevno po dva sata tijekom sva tri dana.
Potom sam od djeda doznao da taj postupak utjee na bolje podmazivanje svih zglobova.
To je osobito vano za starije ljude. Na taj se nain ovjek moe ak i poveati jer se
ispravlja kraljenica. No najvanije je da se zglobovi bolje podmazuju. Evo, prosudite
kako je to kad hodamo, trimo ili vjebamo u dvorani napreui miie, i vidjet ete da se
95

sve vjebe izvode s poveanim optereenjem zglobova. No ovdje je drukije i tu se

zglobovi rastereuju.
Svaki put kad bih se rastezao Volodja me je masirao. Drugi mi je dan namazao tijelo
nekakvim slatkastim sokom odnosno biljnim pripravkom pa su mi po tijelu poeli puzati
brojni kukci. Znao sam jo od Anastazije da oni tako proiuju pore na koi. U naim se
uvjetima moe proistiti pore u ruskoj banji, gdje se upotrebljava metlica od prua.
ovjek se u banji izlae pari i znoji se te mu se tako proiuju pore na koi. Postupak
rastezanja ukljuivao je prilino jednostavne vjebe poput tranja, kupanja, istezanja na
grani drveta, kao na preci. Volodja mi je preporuio da triput na dan stojim na rukama
glavom prema dolje pa koliko izdrim. Tako sam i stajao naslonivi noge na drvo. Ta je
vjeba isto vrlo zanimljiva jer se u lice skuplja mnogo krvi pa se stee koa i ispravljaju
se bore.
Tijekom tri dana smo se hranili cedrovim mlijekom, cvjetnim prahom, cedrovim uljem,
bobiastim plodovima i neto suhim gljivama. Sve to moemo imati i u naim uvjetima
ivljenja. Za vrijeme
izvoenja svih postupaka koje mi je sin predloio, zapravo sam zamiljao da ih
primjenjujem na nae uvjete ivljenja. Tako sam doao do zakljuka da to sve moemo
uinkovito izvesti i kui. U ljekarni se mogu nabaviti sredstva za proiavanje
organizma. Moemo gladovati i uzimati sredstva za izazivanje mokrenja. Mrtvu se vodu
moe lako nabaviti, jer je voda iz boce ionako mrtva. ivotvornu se vodu moe isto tako
nai po|emo li do istoga izvora.
Primjenjujui to, odmah emo se osjetiti bolje i zdravije.
Zagonetan postupak

96

Izmeu niza postupaka, to mi ih je sin predloio, bio je i jedan zagonetan postupak,

kojega nije nimalo lako primijeniti u naim uvjetima ivljenja. Opisat u ga detaljno.
Moda e netko odgonetnuti i rei kako ga moemo primijeniti. Evo o emu se radi:
Volodja mi je triput dnevno dao piti pripravljeni napitak. Bilo je to ujutro, prije ruka i
otprilike nakon tri sata popodne.
Kad bi se pribliilo vrijeme da popijem napitak, Volodja bi svaki put potrao do svoga
skrovita, uzeo iz jame vr s tim napitkom i dao mi da ga otpijem. Nije mi dao vie od
jednoga gutljaja. Kad mi je prvi put dao napitak, rekao mi je:
- Tata, otpij napitak i zapamti u kakvim si ga gutljajima pio. im popije, legni na travu, a
ja u sluati to ti se deava sa srcem. Popio sam napitak i legao na travu. Volodja mi je
metnuo ruku na grudi i zautio. Ubrzo sam na razliitim dijelovima tijela osjetio malo
toplinu, malo probadanje. Srce mi je bre zakucalo. Zapravo ne bih rekao da mi je srce
stalo bre udarati nego mi se pojavio osjeaj da se srani mii jednako iri, jedino se jae
stee i snano izbacuje krv.
Poslije sam doznao od strunjaka da se prilikom snanijega I brega protjecanja krvi na
mjestima gdje su kapilarne ile dijelom zaepljene, moe osjetiti toplina odnosno
probadanje.

- Znai li da djed posjeduje sve podatke o prolosti?

- Da, tata. Na je djed veliki sveenik i mudrac. Danas na Zemlji ima samo jedan ovjek,
koji je od njega znatno jai.
- Zna li gdje je sada taj najjai i najmudriji? To je sigurno glavni sveenik.
- Tata, to je naa mama Anastazija.
- Anastazija? Pa kako, kako ona moe imati vie znanja i podataka od pradjeda?
- Djed kae da mu smeta preveliki opseg obavijesti te da moe i zaboraviti. Ali mami ne
smeta ni u kom sluaju, jer ona ne posjeduje obavijesti.
- Kako to misli? Sad kae da vie zna, sad da ne vlada uope
nikakvim obavijestima?
- Tata, nisam se dobro izrazio. Mama Anastazija vlada svim obavijestima ... Pa,
zapravo ... ona posjeduje jo znatno vie obavijesti, jedino to su te obavijesti u nje
svedene na osjeaje. Ona moe neto osjetiti upravo u pravo vrijeme i trenutno, dok djed
o tome treba misliti dan, dva, a moda i vie.
- Nisi sve jasno rekao, ali je zanimljivo. Priaj mi jo. No to je s tobom? Znai li to da ti
ne posjeduje podatke o prolosti kad se s djedom savjetuje?
- Budui da se savjetujem, znai da ih ne posjedujem.
- Ali zato ne? Znai da su ti misaone sposobnosti slabije nego u njih? U djeda i
pradjeda? to ti onda kau? Djed sigurno kae da sam ja za to kriv.
- Djed mi to nije rekao.
- A mama? to ti je mama rekla?
- Pitao sam mamu zato ja znam manje od mojih djedova. ak i manje od tebe i mame,
tata. Evo to mi je mama odgovorila: - Sine, sva istina Svemira, sve se obavijesti mogu
sakupiti jo od prvobitnih izvora, i sve su bile uvijek dostupne svakome bez imalo
prikrivanja. Sve te obavijesti ne mogu svi shvatiti, niti primiti, jer u ivotu ne tee istome
cilju, dua im nije usklaena u svojoj tenji s tenjama Svemira. ovjek je slobodan i
neovisan, i ne mora odabrati put kojim ide Svemir, nego moe odabrati vlastiti put. Ali je
Bog slobodan odrediti kada e, komu i kako neto doapnuti. Nemoj biti tuan jer nema
97

odreeno znanje. Neka te povede mata i vjera, i sve e imati. Jedino mata kojoj e se
prepustiti treba biti dostojna stvaranja.
- Da ... Volodja, pa to si shvatio od onoga to je mama rekla?
- Kad se u potpunosti prepustim mati i u detalje zamislim ivotni cilj, pojavit e mi se
sve znanje, potrebno da bi se moja mata ostvarila.
- Znai, pitat e i dalje djeda za savjet?
- Da, i djeda, i mamu i tebe, a i sam u nastojati razmiljati.
- Znai da bi djeda trebao pitati kako se pripravlja neobian napitak to si mi ga dao tri
dana piti?
- Tata, o tome ti mogu i sam rei.
- Onda reci.
- Napitak se pripravlja od trava iz tajge. Da bi doznao koje trave treba brati i u kojemu
omjeru, poi za samurom i slijedi ga tri dana i noi. To bi trebao biti samur koji bi
takoer htio imati potomstvo. Djed mi je rekao da enka nee pustiti samura k sebi ako se
nije pripremio. Tako sam ga slijedio ne bi li vidio koje trave uzima u te dane i koje
vrijeme odabire za berbu. To se isto pokazalo veoma vanim. Skupljao sam sve trave koje
je pojeo samur. Trebao sam jedino ubrati vie trava, jer si ti, tata, puno vei od samura.
Sve sam trave, tako kako sam ih skupljao jednu za drugom, metnuo u posudu gdje sam ih
stucao i smrvio dok se nije pojavio sok. Pritom sam mislio samo na neto ugodno i lijepo:
na tebe, tata, na mamu i moju buduu sestricu. Zatim sam kaastu smjesu metnuo u
glineni vr. U vr sam ulio vodu i dodao sam cedrovo ulje da bi se na vrhu stvorila tanka
koica. Kad si ti, tata, otpio gutljaj napitka, i kad ti je srce malo bre zakucalo, shvatio
sam da je napitak dobar.
Sasluao sam sina i pomislio na to da rijetko tko moe promatrati samura u prirodnome
okruenju. No moda bi se moglo vidjeti koje trave jede maka ili pas, na primjer.
Da bi se to ostvarilo, trebalo bi ih izvesti van ili povesti u umu i promatrati kako se
ponaaju, a po mogunosti odrediti i koje trave jedu.
Veoma sam se zanimao za nain pripravka napitka to ga je pripravio moj sin, jer je ve
nakon samo tri dana osjetno djelovao. A mi smo govorili o ozdravljenju, koje bi trebalo
uslijediti nakon
potpune primjene u roku od devetnaest ili trideset i tri dana. To znai da se nakon
uzimanja napitka u punome trajanju, zajedno s ostalim vjebama, ovjek moe doista
izlijeiti od mnogih bolesti te da moe zaustaviti starenje organizma, a na neki se nain i
pomladiti. elio bih naglasiti da se takav uinak moe potvrditi ve i nakon trodnevne
primjene.
BOANSKA HRANA

98

Ali pele postoje i danas. To moe znaiti samo to da je Stvoritelj sve znanje dao
prvobitno, u trenutku stvaranja. Pele zato i nisu uginule nego ive milijunima godina i
stvaraju svoje jedinstveno sae, kao i u samome poetku stvaranja. Jednako tako i mravi
grade svoje kue. Cvijet tako raskriva svoje latice u zoru, poput prvoga dana stvaranja.
Drvo jabuke, vinje odnosno kruke tono znaju koji sok trebaju uzeti iz zemlje da bi
izrasli plodovi. Sve je znanje prvobitno dano, u trenutku stvaranja. ovjek jednako tako
nije izuzetak.
- Da, nevjerojatno. Razmislimo li logiki, tad emo neizbjeno doi do tog zakljuka. To
znai ... ekaj, a gdje je to znanje sada?
- Ono je u svakome ovjeku. I svatko si moe sam pripraviti okrepljujui napitak od
ljekovitih trava.
- Ali kako?
- Pa tako, Vladimire, jer je taj recept Bog ovjeku prvobitno dao. ovjek se moe
izlijeiti od mnogih bolesti i moe si produiti ivot. To je posve jednostavno, premda i
nije jednostavno. Razmisli li, do toga moe doi svaki ovjek. Poet u od pretpovijesti.
ovjek koji ivi u stanu u gradu bi trebao nabaviti manju koliinu, od sto do dvjesto
grama, povra, voa i jestivih trava iz podneblja u kojemu ivi.
Prije uzimanja hrane ne bi trebalo cijeli dan nita jesti. Trebalo bi piti izvorsku vodu, a za
ruak popiti au soka od crvene cikle. Nakon to popijemo sok od cikle, ne bi trebali
nikamo izlaziti. Nastupit e proces intenzivnoga ienja eluca i crijeva.
Sljedeeg dana ujutro nakon buenja, osjetimo li glad, trebamo uzeti neto povra, voa
odnosno jestive trave, svejedno koje vrste, i staviti na pladanj. Zatim treba sjesti za stol i
paljivo promotriti hranu na pladnju. Nakon toga je treba pomirisati i kuati, a zatim
dobro provakati i pojesti. U vrijeme jela bismo trebali biti sami u sobi i trebali bismo se
izolirati od zvukova umjetnoga svijeta.
Nakon uzimanja proizvoda bit emo siti i osjeaj gladi se nee odmah pojaviti. Osjetimo
li glad, trebamo uzeti drugi proizvod I pojesti ga na nain na koji smo pojeli prvi
proizvod.
Sve proizvode treba uzimati, nije bitno kojim redom, ali u kratkome razmaku. Kuamo li
tako proizvod u odreenome vremenskome razmaku, pojavit e se osjeaj gladi. Treba
poeti jesti ujutro.
Tijekom dana e ovjek probati sve proizvode koji rastu u podneblju u kojemu ivi.
Pojede li ovjek puno razliitih proizvoda, i ne bude li mu dosta samo jedan dan, sljedei
dan treba nastaviti jesti na isti nain.
Taj je postupak veoma vaan. Na taj e nain mnogi ljudi dati svome organizmu
mogunost da moda prvi put u ivotu odrede kakav je proizvod po okusu. Tako e znati
koliko im je tono potrebno u odreenome trenutku.
Nakon to se organizam upozna sa svim proizvodima, treba uzeti veliki pladanj. Sve
povre treba nasjeckati u nevelikim komadima i razmjestiti po pladnju. Na isti ili na drugi
pladanj treba staviti neto zelenja i bobiastih plodova. Na tanjur s lakopokvarljivim
plodovima treba doliti izvorske vode.
Na stol treba staviti med, cvjetni prah, cedrovo ulje i izvorsku vodu. Moemo se baviti
svojim poslom. Osjetimo li glad, moemo poi do stola i uzeti rukom ili drvenom licom
proizvod koji elimo i pojesti ga.
Neke emo proizvode sve pojesti, a neke moemo ostaviti. To znai da je na organizam,
na osobni lijenik koji ima najvie znanja, koji je strunjak za prehranu i kojega je za
99

nas odredio Stvoritelj, odabrao ono to nam je u tome trenutku bilo najpotrebnije, a viak
je ostavio.
Sljedeeg dana ne moramo staviti na stol ono to nismo pojeli. Ali nakon tri dana trebamo
izloiti sve proizvode. Moda e organizam neto drugo poeljeti.
ovjek e tako moi postupno odrediti koje e proizvode privremeno potpuno iskljuiti iz
obroka, da ne troi vrijeme na nabavu onoga to mu nije potrebno. Premda mu se i
proizvodi koje je odbacio mogu s vremenom pokazati potrebni, pa bi na stol tako trebalo
povremeno iznositi sve proizvode.
Znam da ovjek koji ivi u vaemu svijetu esto mora napustiti svoj dom. No i u tom
sluaju moemo nabaviti potrebnu hranu. Tako na primjer moemo nabaviti, ili sami
napraviti, koaricu od kore breze. U nju moemo staviti neto od hrane sa stola.
Organizam e potom sam odrediti to mu je najpotrebnije.
Poemo li nekamo na dugo vremena, na novome mjestu trebamo isto tako poeti
pronalaziti proizvode koji tamo rastu ne bi li se s njima upoznao organizam. Proizvodi e
moda imati isti naziv, no razlikovat e se po okusu.
Vladimire, imajui u vidu takvu prehranu, treba shvatiti ono to je najvanije. Sve
ivotinjske vrste nemaju sposobnost da mogu odrediti koji je proizvod organizmu
najkorisniji, u kojemu trenutku i u kojoj koliini. ovjek uva u sebi to znanje. To znanje
ima svaki ovjek.
Na je sin sve ispravno zamislio. Ne bi li ti pripravio ljekoviti napitak od trava iz tajge,
poeo je slijediti samura. Kad bi ti znao kakva je po okusu svaka trava, tad bi tvoj
organizam mogao znati bolje od samura koje su za tebe najpotrebnije trave. Kad se vrati
u svoj stan, nabavi proizvode do kojih ti je nalake doi da bi tvoj organizam mogao po
okusu znati to ti najvie treba. Proizvode nemoj mijeati i soliti, jer tvoj organizam nee
moi znati kakva su im svojstva i za to su potrebni.
VLAST NARODA

100

U vjenost i u povijest e ui oni koji sada moda ak i u mislima stvaraju svoja Bogu
draga imanja na rodnoj zemlji. Oni su sami odabrali ideju ili su moda sami bili izabrani,
vie nije bitno. Vjenost je pred onima koji stvaraju budunost za svoju djecu i za sebe
same. ovjek, roen da bi vjeno postojao, prvi e se put na Zemlji vratiti u vjenost.
Vladimire, poinjem shvaati to unuka radi. Anastaziji je moda otkriveno mnogo tajni
postojanja. No ima jedna tajna, koja moda nije dokraja poznata ak ni vrhovnim
sveenicima. Oni su uvijek znali samo to da ovjek moe vjeno ivjeti. Zahvaljujui
dijelu znanja oni su se mogli ponovno reinkarnirati. Ali njihovo ponovno utjelovljenje
nije bilo potpuno. Zbog toga djelovanje nije donosilo radosti ni njima ni ovjeanstvu.
Sad sam uvjeren, vjeruj mi, Anastazija u potpunosti zna to se treba stvoriti da bi se stekla
vjenost. Upitaj je o tome i
pokuaj shvatiti. Nae li ona u sebi rijei, razumljive mnogim ljudima, otvorit e se
svjetovi, dostojni ovjeka Boga. Vladimire, poi unuci i porazgovaraj s njom. Ona je sad
na obali jezera, sjedi pod cedrom. U svijetu e se moda desiti neto vano nau li se
rijei o vjenosti, koje e se moi prihvatiti umom i osjeajima. Probuena velianstvena
civilizacija e se uzdii svojim
tenjama. Galaktika e osjetiti velianstvene tenje i s trepetom e, uzbueno ekati dodir
onih, sposobnih podariti prelijepi ivot planetima.
NOVA CIVILIZACIJA

101

Anastazija je sjedila pod cedrom u svjetlosivoj lanenoj haljini. Rukama je obuhvatila

koljena i blago naklonjene glave promatrala mirnu povrinu jezera. Nisam joj odmah
priao. Stajao sam neko vrijeme i izdaleka promatrao pustinjakinju, to je tiho sjedila na
obali jezera. Ne, takva usporedba ne odgovara Anastaziji. Prije bi se moglo nazvati
pustinjacima ljude koji ive u suvremenim stanovima.
Ljudi ive u stanovima i ak ni ne znaju najblie susjede, od kojih ih dijele stepenice.
Poi e jedan od takvih ljudi gradom ne marei za prolaznike. Usputnim prolaznicima
isto tako nije do njega.
Ispada onda da nije strano kad ovjek ivi sam. Puno je stranije kad je on usamljen
meu sebi slinim ljudima.
Evo, i sjedi Anastazija na obali jezera u tajgi. Srce joj kuca jednoglasno sa srcem milijuna
ljudi u raznim zemljama. Netko je zove prijateljicom, drugi sestrom, kao da su s njom
bliski.
Rijei to ih je Anastazija u tiini izgovorila, mirno se slijevaju protjeui beskrajnim
informacijskim kanalom, zajedno s bukom i brujanjem televizije i informacije to se iri
iz drugih izvora. Ljudi
ih primaju. uvi te rijei, ljudi odgovaraju strunama gitare, a esto I djelom. Zapoinju
na nov nain graditi svoj ivot. Djed ... Prvi sam put vidio kako je arko govorio i
zamolio da s Anastazijom progovorim o vjenosti.
Sjeo sam pored Anastazije, a ona mi se okrenula. Gledala me svojim umirujuim,
umiljatim, sivoplavim oima. Neko smo se vrijeme samo gledali.
Gotovo se i ne kontrolirajui, uzeo sam je za ruku. Brzo sam je poljubio i poloio joj ruku
natrag na koljeno. Na Anastazijinim se obrazima pojavilo rumenilo. Zatreptala je oima.
Ni sam ne znajui zato, nekako sam se zbunio. Neobino je zbuniti se pred enom nakon
deset godina poznanstva s njom, no i ugodno je.
Osjetivi zbunjenost, ne bih li prekinuo neugodnu situaciju, prvi sam progovorio:
- Anastazija, sad sam razgovarao s tvojim djedom. Govorio je nekako neobino,
uznemireno o potrebi da se izgovore nekakve rijei o vjenosti. Rekao je da te rijei
trebaju biti takve da ih ovjek treba shvatiti ne samo umom ili razumom nego i
osjeajima. Jesu li te rijei doista vane?
- Da, vane su, Vladimire. Ali ne rijei nego uvid ovjeka. Da bi se stekao uvid, potrebne
su, jasno, rijei. Uvid u vjeni ivot pomoi e ovjeku stvoriti savreni nain ivota.
- Ali kakva je veza izmeu naina ivota i uvida u vjenost?
- Neposredna. ovjek danas misli da moe ivjeti nekoliko desetaka godina, te da zatim
zauvijek odlazi, da odlazi unepovrat. No ovjek moe vjeno ivjeti. O tome bi trebalo
progovoriti tako da bi to mogao svatko shvatiti.
- Ali ti si o tome govorila, a i tvoje sam rijei prenio u raznim
knjigama.
- Jesam, govorila sam, ali je razvidno da moj govor nije bio razumljiv, ili se tisuljeima
usiljeno stvarao utisak prolaznosti ljudskoga ivota. Trebalo bi pronai nove rijei i
obrazloenja.
- Onda ih pokuaj pronai.
- Pokuat u. Razvidno je da ih treba pokuati pronai zajedno s onima koji e shvatiti.
- Navedi ih ponajprije sama.
- Dobro. Moda bi trebalo ovako zapoeti ...
Veina ljudi danas, na Zemlji, smatra da svoj ivot sami planiraju. Odabiru si struku,
102

stvaraju obitelj, raaju djecu, ili pak ne ele imati djecu. Ali njihove odluke umnogome
nisu samostalne.
Na njih je veliki utjecaj tue volje, a utjecaj se ostvaruje putem drutvenoga mnijenja. Na
primjer, imate takav predmet kao to je vjealica. Jednom je netko odluio usavriti taj
predmet i iskoristiti ga kao vjealicu za odjeu ovjeka. Pojavila se zatim struka poput
manekenki, od rijei maneken. To je nezavidna struka. Kroz nju ovjek ne ostvaruje
svoju predodreenost. Netko je odluio tu struku uiniti jednom od najpoeljnijih, to je i
uspio. Manekenke su poeli pokazivati u raznim, raznobojnim asopisima i na televiziji,
stali su priati o njihovome toboe sretnome ivotu. Prialo se da one zarauju puno
novca te da se bogati ljudi njima ele vjenati. Milijuni djevojaka poeli su matati kako
postati najboljom svjetskom manekenkom, a znai i sretnom osobom.
Milijuni su mladih djevojaka u raznim zemljama poeli initi sve da bi stekli varljivu
slavu. Jedna je od milijun djevojaka postala slavnom manekenkom, no u biti je ostala
samo ivom vjealicom za odjeu. Ostale e se razoarati u ivotu, budui da im se mata
nije ostvarila. To se desilo zato jer ove djevojke nisu uspjele samostalno odrediti svoju
svrhu nego su poele graditi ivot pod tuim utjecajem.
Moe se navesti bezbroj slinih primjera kad mukarci, ene, pa ak i djeca tee varljivim
vrijednostima zanemarajui svoju predodreenost.
emu moe teiti ljudsko drutvo kojega ine takvi ljudi? to misli, Vladimire?
- Ma ne tei ono nikamo. Evo, u naoj zemlji Rusiji, niti jedna stranka, pa ni cijela
drava, nema uope program za budunost. Anastazija, od onoga to si rekla
zainteresiralo me je odreenje
predodreenosti ovjeka. U emu se ono sastoji? Kako ga odrediti?
- Vladimire, pokuajte ti i itatelji svojim mislima spoznati Boja djela, Njegov program,
matu.
- Zar se moe spoznati Boju matu?
- Moe. Jer Bog nije nita skrivao, niti skriva od ljudi, Svoje djece. On nije pisao
nerazumljive tekstove nego je sve pokazao na primjeru. Svatko bi ponajprije trebao
shvatiti i osjetiti kakva djela
vode ovjeka prema vjenosti. Vladimire, razmisli zato Bog, koji je stvorio raznoliki i
ivi svijet, nije stvorio automobil, televizor i raketu u dananjemu obliku?
- Moda ih za razliku od ovjeka jednostavno nije uspio stvoriti.
- Bog je stvorio sve potrebno ovjeku: ovjek ima sposobnost kretanja, ima matu, uz
pomo koje moe vidjeti ljepe slike od onih na televiziji. ovjek moe takoer osvajati
planete u Svemiru bez pomoi umjetnih, primitivnih ureaja.
Bog je odredio za to je ovjek predodreen. On je odredio program razvoja ivota u
cijelome Svemiru. Da bismo shvatili Njegov program, ne bismo trebali ruiti, nego
prouavati i odrediti znaenje svega na Zemlji.
Besmrtnost
- Bog je stvorio ovjeka besmrtnim, no da bi on bio besmrtan, potrebna su tri uvjeta.
Ponajprije bi trebalo stvoriti ivo prostranstvo, koje bi ovjeka privlailo k sebi, i kojemu
bi ovjek teio.
Zatim bi na Zemlji trebao postojati barem jedan ovjek, koji bi mislio lijepo i dobro o
tebi.
103

Kao tree, ne bi se nikada trebalo dopustiti misliti o tome da nas moe zatei smrt, i to je
veoma vano. Utjeemo li na ovjeka koji tone u san milju da on umire, i povjeruje li on
u to, tad e i umrijeti podinivi se svojoj misli. No, ako ak i starac, ije je tijelo
istroeno u zemaljskome smislu, koji lei na posmrtnoj postelji, ne bude mislio o smrti,
nego bude zamiljao ivot u ivom prostranstvu to ga sam stvara, on e se ponovno
roditi. Takav je zakon Svemira. Svemir ne moe dopustiti da umre misao to stvara ivot.
U vas postoji pojam kao to je prirodni odabir. Evo, i sad Boji program ponovno odabire
ono to je najbolje da bi se ostvarilo. Izbor ipak nije bio velik. On e se sada
mnogostruko poveati. Onaj tko e s ljubavlju stvarati imanje na rodnoj zemlji, ponovno
e se i ponovno raati.
Sve to bude na smetnji, zauvijek e nestati sa Zemlje i dat e mjesto novoj civilizaciji
koja e se roditi.
- Zato novoj civilizaciji? Ta ljudi su isti, biljke, planet!
- Vladimire, novoj civilizaciji je svojstvena nova svjesnost, novi odnos prema svijetu. Taj
veliki poetak, to je roen u ovjeku danas, nevidljiv obinim vidom, za neko e vrijeme
izmijeniti izgled cijeloga planeta pod imenom Zemlja. Utjecat e takoer i na ivot
cijeloga Svemira.
Ljubav koja stvara svjetove
- Izvrsno, Anastazija! Znai li da e ljudi, slijedei Boanski program, izgraditi cijelu
Zemlju i imat e mogunost naseliti se na
drugim planetima?
- Naravno. Inae je besmisleno samo po sebi postojanje planeta u Svemiru. A Bog svemu
pridaje veliki smisao. Ljubav dvoje, mata, u ljubavi roena, moe pobuditi ivot na
svakome planetu.
- Uz to, koliko sam shvatio, ljudi koji sada stvaraju imanja na rodnoj zemlji, nee
umrijeti. Mijenjat e samo tijela i odmah se preporaati.
- Jasno, najpotrebniji je njihov trud na zemlji, to je Bogu drago. ak i oni, koji jo nisu
uspjeli pribliiti se svojom rukom zemlji, I koji su poeli u mislima stvarati svoj budui
ivi rajski kutak, znatno su potrebniji Bojemu programu od stotina mudraca iza kamenih
zidova, to su se udaljili od Bojih djela, koji govore o Bogu i o duhovnosti.
Rijei su tih mudraca bogohulne i alosne. Njima predstoji smrt bez utjelovljenja. Strana
je njihova sudbina, ali ona nije Boja kazna nego izbor vlastite sudbine!
Zabljesnuo je On u Svemiru novom misli koja predstavlja snanu energiju, ali koja i
sudi. U raspravama i legendama se mnogo govorilo o Bojemu sudu. On se neujno i
kradimice pribliio. Boji e sud zadesiti sve ljude na planetu Zemlja. Svatko e biti sam
svoj sudac.
Onaj tko odabire ivot i tvori stvaran ivot, bit e vjean, i bit e nalik na velikoga
Stvoritelja Svemira.
Onaj tko bude zamiljao smrt, na smrt e biti i osuen svojom misli.
inilo se kao da je prostor prihvatio Anastazijine rijei, to ih je tiho i uvjereno izgovorila
na obali rijeke, proirivi ih poput jeke po cijeloj Zemlji. Za deset godina nisam samo ja
shvatio kako je
Anastazija sposobna modelirati svojim mislima i rijeima stvarati budunost.
***
104

Poao sam dalje rijekom. Anastazija je stajala na obali. Njezine rijei o vjenome ivotu
su se uvijek iznova irile prostorom. U trenu sam pomislio iz kakvih se to svjetova u
Svemiru, iz kakvih se galaktika pojavila u svome zemaljskome obliku Anastazija, to
stoji na obali rijeke, koja je planetu Zemlja podarila uvid u vjenost. Ona samo tako ne
govori. A to i potvruje ivot.
Kad je tako, trebam vam estitati, moji itatelji. Pa estitam vam na vaemu uvidu! ivjet
emo vjeno, stvarajui vjeni ivot u Svemiru!
Prijatelji, do susreta u radosti!

Ovdje moete preuzeti citate u pdf formatu

LJUBAV KOZMIKA BIT
Cilj odnosno zadaa Strankenaslijeatreba biti stvaranje uvjeta da bi obitelji povratile
energiju Ljubavi. Treba vratiti obrede i blagdane, koji e pomoi pronai svoju drugu
polovicu.
Vladimire, razmisli o smislu rijei blagostanje. Razmisli u miru o njezinu
smislu. Izgovorit u rije neto drukije: blago stanje, ili stanje blagosti. Razmisli i shvati
da jedino ljubav moe uzdii ovjeka
do viega stupnja blagosti. To ne moe ni novac, ni dvorci, nego jedino stanje ljubavi,
koje je ovjeku podario Stvoritelj. Ljubav jest kozmika bit. Ljubav je ivua, mislea i
vlada visokom sposobnou umnoga spoznavanja. Ona je mona, i Bog se njome nije
uzalud zanosio. Bog je obdario ovjeka velianstvenom
energijom Ljubavi. Treba pokuati shvatiti Ljubav. U tome se ne trebamo ustezati i
trebamo joj pridati znaaj razmatrajui je s razine drave. tovie, i drava, u kojoj e
mnoge obitelji raati djecu u ljubavi i stvarati prostranstvo ljubavi, nee patiti od
posljedica inflacije i kriminala. Takva se drava nee trebati boriti protiv poroka, jer e
oni u potpunosti nestati. Nee se vie uti nikakvi proroci, koji olako prorokuju, i koji
zbog nepromiljenosti ili neznanja nisu spominjali ono to je bitno, to uostalom i nije
vano, no koji su ljude skretali od onoga to je bitno odvajajui ih od ljubavi. Sveenici
su to znali i stoga su poputali prorocima. ovjek se oduvijek sluio obredima da bi
podrao sm ivot I zadobio ljubav. Nije vano je li na obrede ukazao Stvoritelj ili su oni
uzdignuti na vii stupanj zahvaljujui narodnoj mudrosti. Obredi su doista uvijek donosili
dobro i pomagali su mladima stei vjenu ljubav I radost ivota. Niti jedan obred nije bio
rezultat okultnoga praznovjerja kao to je to sluaj danas. On je predstavljao visoku kolu
i ispit koji se polagao ispred cijeloga Svemira.
Neka najbolji predstavnici znanosti pokuaju razabrati svaku rije ne bi li
shvatili vedruski obred vjenanja. Vjeruj mi, Vladimire, uine li to, u njemu nee pronai
105

niti jedan okultni in, niti in praznovjerja,

nego razuman i stvaran in, u kojemu e se ogledati djelo ljubavi. U njegovu e svjetlu
prepoznati dananje blagdane kao apsurdne, okultne i praznovjerne. Treba znati da
Anastazija puno vie zna nego to ti kae. Njezine postupke i njihovu loginost ne mogu
ni sveenici odmah shvatiti, da bi se potom udili onome to je unuka stvorila.

Starac je rekao da drutvo nee izbjei itav niz drutvenih potresa sve dok ne
pone svatko sam razmiljati o biti ivota i prestane sluati ono to mu se govori. Dok se
to ne ostvari, ovjek nee biti
sretan. ini se da je tomu tako.
JE LI NA IVOT U SKLADU S
BOANSKIM PROGRAMOM

Filozofi i mnogi znanstvenici vjeruju u postojanje viega entiteta, koji vlada viim
razumom i moi spoznavanja i koji je stvorio vidljivi svijet i ivot na Zemlji. U to se ne
moe ne vjerovati. Sve to postoji
u naemu svijetu je isuvie logino povezano jedno s drugim. Kad je tomu tako, znai da
je entitet koji vlada visokim razumom, mogao stvarati iskljuivo sa smislom i iskljuivo
ono to je vjeno, odreujui tako sretnu budunost za sve, ponajprije za svoga voljenoga
ovjeka, koji Mu je nalik. Drugim rijeima, ovjeku je na Zemlji dan odreeni nain
ivota, koji mu daje mogunost spoznati samoga sebe i spoznati Svemir. Takvim nainom
ivota ovjek moe stei spoznaju i nastaviti izvravati Boanski program, nadopunjujui
ga svojim prelijepim tvorevinama. Bog eli od ovjeka, svoga sina, zajednitvo u
stvaranju i
radost koja e u svima izazvati promiljanje o stvaranju.
Nesumnjivo je da Boanski program postoji, i s njim se mogu upoznati ne samo odabrani
pojedinci nego i svatko tko to eli. Boanski program nije izloen slovima ili
hijeroglifima na listovima papirusa nego ivim znakovima svojstvenima samome Bogu,
znakovima Prirode, koju je On stvorio.
Ljudi su u staroj Rusiji zahvaljujui svome razumu i intelektualnim sposobnostima jo
mogli itati tu veliku Boansku knjigu. Veini je dananjih ljudi od milijarde takvih
slovnih znakova poznato samo njih nekoliko, to znai da emo trebati ponovno poeti
prouavati Boansku abecedu.
Anastazija je apstraktno izloila moda samo prvu toku programa razvoja
ovjeanstva, koja se odnosi na sljedee: "Ljudsko drutvo treba razmotriti Boanski
program. Pritom se treba sluiti materijalom koji je predstavio Bog i treba pretvoriti
planet u prelijepu rajsku oazu. Potrebno je stvoriti harmonino drutvo, u kojemu e sva
iva bia ivjeti u skladu. Kad ovjek dostigne takvu razinu ivljenja, u njemu e se
otvoriti sposobnosti, zahvaljujui kojima e stvarati ivot na drugim planetima i u drugim
galaktikama."
Imajui u vidu tako velianstvenu koncepciju, Anastazija je ponajprije predloila stvoriti
106

imanja na rodnoj zemlji.

ZATO LJUBAV DOLAZI I PROLAZI

Vraajui se u mislima razgovoru u tajgi, prisjetio sam se kako je prosijedi
pustinjak neobino govorio o ljubavi: "Ljubav to je kozmika energija velianstvene
snage. Ona je spontana. Ona ima svoje misli I osjeaje. Ljubav to je ivo, samodostatno
bie. Ljubav je ivo bie.
()
Ljubav dolazi svakome i eli ispriati jezikom osjeaja o Boanskome programu.
Ne odgovori li joj ovjek, ona e morati otii ne svojom voljom nego voljom ovjeka."
Ljubav! Ljubav je tajanstveni osjeaj, i premda ju je morao osjetiti svatko tko ivi na
Zemlji, ona je ipak neistraena.
Ljubavna e se tema provlaiti kroz veinu proznih i poetskih djela i u veini umjetnikih
anrova. S druge e strane, sve to e u njima biti predstavljeno, samo potvrditi injenicu
da postoji takva pojava kao to je ljubav, i u najboljem e sluaju opisati njezina vanjska
oitovanja i razliite postupke u ponaanju raznih ljudi, u kojima e se pojaviti taj osjeaj.
Je li doista tako neophodno istraiti svima poznati osjeaj ljubavi?
Neobina obavijest, pristigla iz sibirske tajge, za koju se jo nije nikada ulo, potvruje
da je istraivanje krajnje neophodno. Neophodno je nauiti razumijevati ljubav.
Mislim da e jedan od najvjernijih odgovora na pitanje zato ljubav prolazi biti
najjednostavniji odgovor: ona prolazi jer nije naila na razumijevanje.
U prolosti su ljudi ipak razumijevali ljubav.
Prosudite sami: prije vie od deset tisua godina, Vedrusi su vladali znanjem, zahvaljujui
kojemu su usavravali radnje kojima se ljubav ne samo uvrivala nego i postajala
vjenom. Jedna je od tih radnji
starovedski obred vjenanja. Nakon to sam o njemu napisao u jednoj od mojih knjiga,
mnogi su znanstvenici istraivai sve vie prihvaali tvrdnje da spomenutim obredom
osjeaj koji se prvobitno rasplamsao moe postati vjean. Usporeujui ovaj obred s
obredima raznih naroda u prolosti i sadanjosti, sve sam vie dolazio do zakljuka da
starovedski obred vjenanja, proiziao iz narodne mudrosti, predstavlja racionalan in, te
da moe pomoi i mnogim dananjim parovima stei vjenu
ljubav. No poimo redom i od onoga to je najbitnije.
U DUBINU POVIJESTI

107

Arkaim Akademija mudraca

Sateliti su 1952. godine prenijeli na Zemlju fotografije nekoliko neobinih krugova, koji
su se mogli jasno vidjeti na prostoru junouralske stepe. Nije bilo sumnje da krugovi nisu
prirodno nastali, premda nitko nije mogao tono rei o emu se radilo.
Bilo je to vrijeme kad se u znanstvenim i okultnim krugovima poveo spor oko toga gdje
bi bila domovina Indoeuropejaca2.
Znanstvenici su opravdano pretpostavljali da mnogi europski narodi, kao i narodi Indije,
Perzije i dijela Azije, vode zajedniko podrijetlo od zagonetnoga naroda
Praindoeuropejaca.
Mnogi su istraivai matali o tome da pronau ostatke zemlje u kojoj je ivjela uvena
bijela arijevska rasa. eljeli su se barem pribliiti izgubljenome drevnome tajnome
znanju, kojim su vladali drevni Arijevci.
Nakon iskopina u arkaimskoj dolini, arheolozi su obznanili znanosti da su pronali drevni
grad, star vie od etrdeset tisua godina, u kojemu su ivjeli pripadnici drevne
indoeuropske civilizacije.
Istraivai su Arkaim nazvali gradom, hramom i zvjezdarnicom.
Djed mi je odmah odgovorio:
- Arkaim nije ni grad ni hram. Tona je tvrdnja da je sluio i kao zvjezdarnica, no to nije
najvanije. Arkaim predstavlja akademiju. Tako ga moemo nazvati posluimo li se
dananjim rjenikom. U Arkaimu su ivjeli i radili uitelji mudraca. U njemu su se oni
bavili istraivanjima Svemira, prouavali su meusobni utjecaj kozmikih tijela i njihov
utjecaj na ovjeka. Svoja velika otkria nisu biljeili, niti su nastupali s dugim govorima
u javnosti. U njihovim su se dugogodinjim istraivanjima izdvajali obredi, koje su
prenosili narodu,
da bi potom promatrali kako oni djeluju. Ako je bilo potrebno, unosili bi ispravke.
Dugogodinja su istraivanja mogli zakljuiti jednom ili dvjema kratkim rijeima, u
kojima je zapravo bila sadrana bit otkria.
to je htio rei Sungir2
Sad u vam predstaviti neto jo senzacionalnije, to e zasjeniti egipatske piramide i
ruevine staroga Rima.
Kao to je rekao sibirski pustinjak, to je potrebno i za bolje razumijevanje pojava i razine
znanja o Svemiru kojim su vladali nai praroditelji. Da bi se to ostvarilo, potrebno je ui
to dublje u povijest.
Anastazijin je djed rekao:
- Udubimo li se mislima u razdoblje otprije tri tisue godina, postupno emo poeti
osjeati znanje staro tri tisue godina. Poemo li dalje do razdoblja od pet tisua godina,
osjetit emo znanje staro pet tisua godina. No nee nam sve znanje biti razumljivo.
Potrebno je otii u prolost najmanje za devetnaest tisua godina da bismo mogli shvatiti
znanje.
Takvo daleko putovanje u prolost nae zemlje pokazalo mi se posve nerealnim. Bio sam
spreman otii i u Indiju i na Tibet, mislei da se tamo, kao to kau, moe doznati vie o
108

naim precima negoli u naoj zemlji. Ipak, nije trebalo nikamo ii. Pokazalo se da je sve
u blizini. Predlaem svakome tko e proitati ove retke, poi u prolost stariju od
devetnaest tisua godina i zamisliti nae praroditelje.
Arheoloko nalazite o kojemu priam, posve je sluajno otkriveno u okolici grada
Vladimira, koji je prema razliitim slubenim podacima star oko 1015 godina.
Prilikom iskopavanja pijeska za proizvodnju gline u Vladimirskoj tvornici keramike
1955. g., bagerist A. F. Naarov primijetio je kosti veoma velike ivotinje, koje je
zahvatio lopaticom bagera s dubine od 3 metra. Zatim su arheolozi obavijeteni o
nalazitu.
Znanstvenike su iznenadile prve iskopine. Pronaeni pokopani kosturi, nakit i
svakodnevni predmeti, svjedoili su o nekoj vrlo staroj kulturi. Daljnja su istraivanja
pokazala da su nai preci stigli do obala rijeke Kljazme jo u vrijeme staroga kamenoga
doba prije oko 25.000 godina.
IZBRISANA RUSIJA
Djed i ja smo utke ili. Ugledavi izdaleka suzdaljska naselja, obratio sam mu se:
- Pogledajte, to je Suzdalj, grad star oko tisuu godina. On je bio u sastavu Vladimirskosuzdaljske kneevine. Predstavljao je zapravo jedno od duhovnih sredita toga vremena.
- Vladimire, zato tamo ide?
- elio bih jo jednom posjetiti muzej i pogledati stare graevine da bih mogao shvatiti
ivot ljudi prologa tisuljea.
- Pokuaj ga shvatiti prije negoli doe u grad. Sve to je oko njega, zasluuje puno vie
panje.
- Uokolo grada se proteu polja i moe se nai pokoje porueno selo. Tu nema niega to
bih mogao shvatiti.
- Vladimire, zaustavi auto. Ne moramo razgovarati u vonji.
- Ne bojte se, vozim polako.
- Ne bojim se. Znam zato kaem. Onda u radije utjeti.
Skrenuvi prema rubu ceste, zaustavio sam auto. Nakon nekog sam vremena shvatio da
nisam mogao voziti razgovarajui. Stvar je u tome da i Anastazijin djed moe poput
Anastazije razgovarati mijenjajui
na osobit nain intonaciju glasa. Tada sluatelj moe vidjeti slike, poput holograma koji
e se pojaviti u prostoru. Pri takvome govoru mogu se pojaviti slike iz prolosti ili
budunosti. Moe se pojaviti i slika
s drugoga planeta, kao to je to jednom uinila Anastazija. Teko je odrediti na emu je
utemeljena takva pojava. Moda se radi o hipnozi, moda o nekoj zagonetnoj sposobnosti
pojedinih ljudi sveenikoga
stalea. Moda su slinim sposobnostima vladali svi koji su u davno doba ivjeli na
Zemlji. Darovit e glumac na sceni pred publikom takoer stvarati najrazliitije slike.
Sluit e se osobitom intonacijom i uivljavat e se u lik. Istina, te slike nisu tako
uvjerljive i detaljne kao Anastazijine.
Svejedno moemo rei da glumci svojom vjetinom upravo i potvuju sline ovjekove
mogunosti.
Izgleda da ljudima u davnini nije bila potrebna televizija sa svim njezinim brojnim
109

osobljem i tehnikom, ukljuujui i satelite. Izgleda da ovjek gubi Bogom darovane

prirodne sposobnosti i zamjenjuje ih
neuinkovitim i znatno manje savrenim umjetnim sposobnostima. Jo je i ponosan na
svoje otkrie i kae da je to dostignue tehnike.
Najtunije je da dananje ovjeanstvo gubi sposobnost logikoga razmiljanja. To nije
samo tuna injenica nego moda i najgora epidemija, koja dananje ovjeanstvo moe
pretvoriti u gomilu izbezumljenih glodavaca, koji e izjedati jedni druge i unitavati
svoju sredinu. Pretvorit e se u glodavce samoubojice.
Pria Anastazijinoga djeda, koju mi je ispriao dok smo bili u polju, zahtijeva
razumijevanje. Ono to bi se moglo zakljuiti jest da su ljudi na Zemlji, gubei
sposobnost logikoga razmiljanja, izgubili mogunost uvida i razumijevanja nezavidne
situacije u koju su dovedeni.
Prosudite sami.
Zaustavio sam dip nakraj ceste. Prosijedi je starac iziao iz dipa i poao prema polju.
Poao sam za njim. Malo je hodao pa se zaustavio i poklonio do zemlje rekavi:
- Lijepe vam bile misli i vae nastojanje, dobri ljudi!
Djed je izgovorio ove rijei tako iskreno i takvim tonom kao da su ljudi doista pred njim
stajali. Zatim se i dogodilo to to ne mogu nikako objasniti.
Najprije je doao do toga da se nekako poeo kretati zrak, a iz zemlje se poela dizati
jedva zamjetna magla. inilo se da se poela zgunjavati da bi se zatim jasno vidio obris
nekakvoga ovjeka. On je
postajao sve izraajniji. Pred nama je stajao postariji mukarac krupne grae.
Svjetlosmea mu je kosa bila povezana vrpcom. Izgledao je smireno, pomalo tuno. Iza
njega su se u daljini vidjeli vrtovi, umarci
i lijepe drvene kue. inilo se da su danas pusta polja bila naseljena mnotvom obitelji.
Mukarac ispred nas je neto govorio bez glasa sibirskome starcu. Pojava se mogla vidjeti
nekoliko minuta. Zatim je poela polako nestajati, kao da ju je netko nevidljiv poeo
brisati. Netko, tko je brisao stvarnu Rusiju, koja nije bila izmiljena. Vienje je posve
nestalo kad se Anastazijin djed okrenuo prema Suzdalju. On je neko vrijeme utke
promatrao grad da bi mi se zatim okrenuo i upitao me:
- Vladimire, to misli, koja je bila prvobitna namjena grada u daljini?
- to se tu ima misliti? Svima je poznato iz povijesti da je taj grad bio sveeniko
sredi[te. Tu su ivjeli prvi kranski episkopi. Sauvali su se i manastiri i tvrava, sjedite
visokoga plemstva. To je povijesna
injenica.
- Tono, povijesna injenica. Ipak su svi stari ruski gradovi imali dvije povijesti. Ona
prvobitna je vanija.
- O prvobitnoj mi vjerojatno neemo nikada doznati.
- Doznat emo, Vladimire. Pokuaj o njoj logiki razmisliti, a moda je moe ak i
vidjeti. Najprije sam za sebe razmisli i odredi zbog ega su nastajali gradovi i koja im je
bila prvobitna namjena.
VELIKI DAR STVORITELJA

110

U vedruskoj je koli i ljubav predavala

to je bilo s Ljubomilom sve te godine? Kako je iznenada stekla mudrost i gdje se
nauila vjetini? U vedruskoj koli.
U vedruskoj se koli uilo od ranoga djetinjstva do duboke starosti. Svake su se godine
polagali ispiti. U toj se koli pomalo uilo stvarati, a kolski se program obogaivao
godinama. Mudrost se nenametljivo
prenosila. kolski satovi nisu bili poput onih u dananjoj koli.
Vladimire nastavila je Anastazija - jednom si mi spomenuo jedan izraz. Za nepristojno i
vragolasto dijete koje je steklo tetne navike, za njega obino kaete da ga je odgojila
ulica. Za njega kaete da je samovoljno dijete.
Vedrusi se nisu bojali da e im se djeca prepustiti samovolji. Oni su znali da je sustav
blagdana i obreda bio tako savreno i vjeto zamiljen da su mu se sva djeca rado
preputala. Djeca su putem igre
savladavala razliite znanosti. Uila su sama, uglavnom bez roditelja.
Ispiti su u vedruskoj koli bili poput igre i podsjeali su na blagdane. Na taj su nain
odrasli pouavali djecu, a i sami su uili od djece.
Na primjer, ima takav blagdan kao koleda.1 U te dane djeca obilaze sve svoje susjede i
pjevaju koledne pjesme. Sainjavaju sama stihove i pripjeve i skladaju pjesme.
Djeca e se poeti pripremati za svoje nastupe puno prije blagdana. S iskrenim e se
zanimanjem obratiti roditeljima, obiteljima, jedna drugima i mudracima ne bi li to bolje
nauila pjevati, pisati
stihove i pripjeve.
Djeca, jasno, nisu imala jednake sposobnosti. Oni slabiji su traili pomo od drugih i od
roditelja u pisanju stihova. Roditelji su znali usmjeriti djeju elju za znanjem na pomo
u kuanstvu.
Na primjer, unuk je dosaivao baki:
- Draga bako, molim te proitaj stihove. Hajde proitaj, molim te. Ne elim biti gori od
svih, inae me prijatelji nee povesti sa sobom u koleda.
Baka je odgovorila:
- Imam puno posla. Ne bi li mi pomogao pa u naveer itati stihove?
Djeak je sav ushien pomagao baki. Sluao ju je trudei se upamtiti sve stihove i
pjesme. Traio je i da ga ui pripjevima. Potom bi poao djedu, majci i ocu pa zamolio da
malo od njih ui. Zahvalan je bio roditeljima kad bi ga pouili.
Anastazija je nastavila:
- Vladimire, usporedi to s dananjim satom knjievnosti, na primjer.
Jasno je da se to ne moe usporeivati. Vedrusko je dijete od djetinjstva teilo postati
pjesnikom.
Niz veselih blagdana ljudi vedruskoga razdoblja predstavlja sustav, koji je pomagao djeci
u spoznavanju Svemira i u stjecanju ivotne mudrosti.
Mudraci su bili putujui uitelji, koji su izvjetavali o dogaajima u svijetu. Bajani2,
pjesnici, isto su tako kazivali o prolosti i predviali su budunost. Slavili su svijet
prelijepih osjeaja odnosno osuivali
nedolinost.
Mudraci su u svakome selu stalno odravali satove. Djecu na njih nije trebalo tjerati.
Smatralo se da sam uitelj treba privui djeju panju za znanost, o kojoj im se spremao
111

priati.
Zahvaljujui takvim postupcima uitelji mudraci oduvijek su se usavravali.
Upitao sam Anastaziju:
- to ako se pokoji od uitelja mudraca, elei privui djeju panju, uvijek s njima igrao
umjesto da ih poduava znanosti?
- Kad bi se to dogodilo, mudrac bi izgubio znanje. Roditelji bi iz ponaanja djece odmah
mogli vidjeti da djecu nisu poduavali znanosti. O nelijepome bi se mudraevu postupku
proulo i u drugim selima.
Mnoga bi sela potjerala takvoga mudraca koji je okaljao svoju ast.
Djevojica Ljubomila nije eljela dolaziti na satove mudraca i sluati pjesme pjesnika i
bajana prije nego to se kod nje pojavio osjeaj ljubavi. Roditelji nisu tjerali djecu uiti,
no kad bi se ukazala prilika, mogli su ih
malo usmjeriti.
Energija je ljubavi posve obuzela djevojicu Ljubomilku. U vedruskoj se obitelji na
ljubav gledalo kao na novoga lana obitelji, poslanoga od Boga na pomo. Vedrusi su
znali kako ljubav moe uljepati djevojin ivot. Baka je tako savjetovala Ljubomilku
neka poe uiti kod mudraca. Nije mislila na to da ui samo tako nego sa eljom da za
svoga voljenoga postane najboljom.
Ljubomilka je prihvatila bakin savjet i odluila je da e s prijateljicama poi mudracu koji
e je uiti kako lijepo pjevati.
Mudrac koji je trebao doi nije doao. Ljubomilka je na to odluila poi k mudracu
kojemu su svi odlazili.
Mudrac joj je priao o svrsi razliitih biljaka, njihovih mirisa te o njihovim ljekovitim
svojstvima.
"to e mi to?" zakljuila je Ljubomilka. "To mi nije uope potrebno. Ionako svi znaju
kako lijeiti mama, baka, sestra svi oni to znaju. Budem li ak i znala vie od svih o
razliitim travama, kako e to moi znati moj izabranik? On to nikako nee moi znati."
Ljubomilka tako nije paljivo sluala mudraca. Sjedila je tako na trupcu s prijateljicama
radi drutva. Katkada bi ustala i sama pola lutati poljem. Bila je sretna kad je mudrac
zavrio svoj sat i kad su svi poli kui.
Stari se mudrac najednom obratio Ljubomilki:
- Djevojice, reci mi, smatra li moj govor nezanimljvim?
- To mi nije nimalo potrebno za moju potajnu stvar tiho je odgovorila mala Ljubomilka
mudracu.
Uitelj mudrac samo to se nije poeo smijati. Pronicljivi je starac znao sve o potajnim
djevojakim stvarima. Primijetio je:
- Djevojice, moda si u pravu i sada ti ne treba to znanje. Jo si dijete. Znanje prenosim
djevojkama o tome kako postati najljepom i stvoriti prostranstvo Ljubavi za svoga
voljenoga. Kad on ugleda to prostranstvo, sigurno e htjeti znati tko je mogao stvoriti
neto tako velianstveno lijepo. Oduevit e se onom koja e se pred njim pokazati kao
stvarateljica. Djevojkama u jo potajno ispriati kako isplesti
vijenac i pripraviti napitak od trava za svoga voljenoga, ime se ujutro umiti da bi
mirisale poput cvijea. Djevojkama u jo ispriati ...
Mala je Ljubomilka sluala starca. Sve joj je vie bilo ao to je proputala razgovore s
njime. Mudrac je bio vie od tjedan dana u selu. Djevojkama je ispriao vane tajne, o
kojima ona nije nita znala.
112

Ljubomilka je upitala starca:

- Hoete li jo dugo biti u naemu selu?
- Idem za dva dana odgovorio joj je starac.
- Za dva dana? djevojka je pokazala neskriveno razoaranje. Za dva dana? Tada Vas
lijepo, lijepo molim, ostanite zadnje dvije noi kod nas.
- Ve su me pozvali u drugu kuu, i pristao sam poi odgovorio je mudrac. Ali, ipak,
eli li ...
- Da, veoma, veoma elim da mi ispriate o raznim travama.
Stari je mudrac proveo sve veeri u razgovoru sa zaljubljenom Ljubomilkom. On je znao
da e joj ljubavni zanos pomoi za samo jedan dan shvatiti bit znanosti, za to drugima ne
bi bilo dosta ni
godinu dana.
OBRED VJENANJA
Anastazija je nastavila:
- Vladimire, pogledaj to ispada. Vedruska je obitelj, u naemu sluaju obitelj male
Ljubomile, vidjela u osjeaju ljubavi koji se kod djevojke pojavio, Boji dar. Prema tome
su se osjeaju ponijeli kao prema novome lanu obitelji, to ga je Bog poslao ne bi li
pomogao u odgoju malene djevojice. Moda ga moemo uzeti i kao najvanijega u
odgoju. Nakraju je baka pomogla djevojici shvatiti elju uzviene energije Ljubavi.
Izrazila se jednostavno, djetetu razumljivim jezikom, i uputila ga na odreene radnje.
Djevojica je u stvaralakome zanosu poela usvajati razliite znanosti, duboke ivotne
mudrosti i usavravati duh i tijelo.
Tko je najvie doprinio Ljubomilinome uspjehu? Je li to bila baka, uitelji mudraci, sama
djevojka ili postojana, uzviena energija Ljubavi?
- Evo to mislim. Odbacimo li doprinos energije Ljubavi, svi bi drugi imbenici u odgoju
djevojice teko mogli postii i pola od toga to je postignuto zahvaljujui energiji
Ljubavi. No bez tih imbenika energija Ljubavi ne bi nikako mogla usmjeriti djevojicu
na pravi put.
- Znai da je dolo do zajednitva u stvaranju i radosti koja e u svima izazvati
promiljanje o stvaranju. To upravo Bog eli od ovjeka.
- Slaem se. Obred vjenanja predstavlja najljepe remek-djelo. U njemu se krije najvei
smisao i logika. Usporedimo li ga s dananjim obredima vjenanja, moemo rei da smo
mi glupani u podruju okultnoga. to preostaje mladima nakon vjenanja? Prisjeati se
vonje automobilom, odlaska do "vjene vatre", pijanke u restoranu, bolnih povika I
javnih poljubaca kojima se rasipa energija potrebna za zaee djeteta.
Nakon vedruskoga obreda vjenanja, mladencima nee ostati sjeanja nego stvaran dom,
to su ga s radou podigli najbolji umjetnici. Ostat e im vrt s mnogo raslinja, to su ih
svojim rukama prema projektu mladenaca sadili njihovi blinji, prijatelji i susjedi.
- Mladencima e zapravo ostati istinsko prostranstvo Ljubavi. Bit e to obiteljsko
gnijezdo, sveto, istinski Boansko i ivopisno mjesto, gdje e mladenci kasnije zaeti
dijete.
Na vedruskome se obredu vjenanja nisu pojavljivala dva svjedoka kao danas nego cijela
obitelj, rodbina iz cijeloga okruga. Svoj savez mladenci nisu zakljuili potpisom na
komadu papira nego ivim stvaralatvom u dodiru sa zemljom.
113

Mladenci su zajedno polagali ispit tako da su pred cijelim selom priali o projektu svoga
buduega imanja na rodnoj zemlji. Mislim da je to to su predstavljali bilo neto puno
vie od dananjih doktorskih disertacija.
Vaan imbenik, dakako, predstavlja materijalizacija ivoga prostranstva, kua,
domainstvo, lijep nain na koji se to postie. Nije manje vaan ni drugi nevjerojatan in.
Pogledaj kako vjenaju mlade. Ne vjenaju ih roditelji ili netko posve nebitan u
matinome uredu odnosno sveenik, kojega e mladi najee vidjeti prvi i posljednji put.
Ljubomila je sama vjenala Radomira! Ona mu je ispred svih poloila na glavu
vjen~anu krunu. Neto slino mogu initi istinski Boja djeca. Taj psiholoki imbenik
nije tako jednostavan kao to se moe initi na prvi pogled.
ovjek koji je dopustio da ga vjena netko nebitan, na podsvjes noj razini ve skida
odgovornost za daljnju sudbinu obitelji. Ljubomila ju je, naprotiv, preuzela na sebe.
Izmeu mladih koji danas sklapaju brak i Boga je puno uvjetovanosti.Tu je i posrednitvo
roditelja i njihov blagoslov, vjenanje u matinome uredu ili od strane sveenika. Izmeu
vedruskih mladenaca i Boga nije bilo nikoga. To je znailo da je njihov brak mogao
blagosloviti samo Bog. On je to doista inio jo i prije polaganja vjenane krune. Bog je
mladence darivao uzajamnom ljubavi. Vedrusi su znali kako je primiti i uiniti je
vjenom.
to se u vedruskome razdoblju deavalo prije zaea?
ZAEE
Anastazija je nastavila:
- Vladimire, moda nee biti lako shvatiti, ali pokuaj. U zaeu djeteta kod Vedrusa nije
bio najvaniji intimni odnos. To to ljudi rade u krevetu nazivajui to ljubavlju, samo
vrijea Ljubav i poniava Boga.
Oni samo na trenutak zadovoljavaju svoju poudu, to je, mislim, neizmjerno slabije od
onoga to je Bog prvobitno odredio za ovjeka.
Vedrusi jedni drugima nisu bili objekt seksualnoga zadovoljstva nego neto drugo.
Kad se u Ljubomili i Radomiru pojavila elja za djetetom, oni na njega nisu gledali
odvojeno od sebe. U to je vrijeme bila drukija kultura osjeaja. Mu i ena, ispunjeni
ljubavlju, jedno su u drugome vidjeli dijete. Njenost koju su jedno drugome pokazivali
je stoga bila posve drukija. Oni nisu bili privueni strau za spolnim inom. Bili su
privueni velianstvenom tenjom za stvaranjem.
Radomir je zagrlio Ljubomilu poput svoga djeteta. Njeno joj je pomilovao kosu,
dodirnuo vrste grudi, lea. Poljubio joj je ruke. Ona mu je dodirivala lice i lea. Primila
ga je njeno za vrat i primaknula
grudima poput svoga djeteta.
U svijetu postoji bezbroj rasprava kojima se eli shvatiti spolni in. Nije bilo, a nee ni
biti takve rasprave, koja e moi opisati zaee u Vedrusa.
Kod Vedrusa tijelo nije bilo najvanije. Tijelo je samo ispunjavalo volju i elju ovjeka.
Ljudi su u to vrijeme ivjeli u drugoj dimenziji. Nakon to su izvrili uzvieni in, vraali
bi se na Zemlju. Zadovoljstvo koje su osjetili nije bilo prolazno. Ono je ostalo zauvijek s
njima. ovjek ispunjen takvim zadovoljstvom kao da je postajao savreniji i uzdizao se
za jedan stupanj.
114

Desilo se da je Radomir, kao u polusnu, ne povrativi se iz dimenzije za koju nije znao,

poljubio Ljubomilu kao roeno dijete, i blaeno zaspao. Mukarci e svakako zaspati jer
e se tamo sigurno opet htjeti vratiti.
Ljubomila nije spavala. Ona je u sebi osjetila djeli neega neobinoga. Ustala je i prila
prozoru. Sunce je obasjalo sobu, sputajui svoje zrake na prozorsku dasku, na kojoj se
mogla razluiti svijetla i tamna strana.
Ljubomila je prola prstom na mjestu dodira svjetla i sjene. Skinula je s ruke lanenu
vrpcu i metnula je na mjesto dodira svjetla I sjene. Vedrusi su uvijek biljili dan i trenutak
zaea.
Zatim bi, na mjestu vjenanja, posadili drvo glatkoga debla. Drugo bi drvo posadili
nasuprot prvoga u trenutku kada bi se na prozorskoj dasci poklopili svjetlost i sjena s
lanenom vrpcom. Drugo bi drvo posadili u sjeni od prvoga debla. Na taj bi se nain mogli
uvijek prisjeati trenutka zaea djeteta. Budemo li horoskop promatrali od toga trenutka,
on e uvijek biti toniji. Iako su Vedrusi poznavali razmjetaj planeta i njihov utjecaj na
tijelo, oni su mogli sve uspjeno initi neovisno o planetima, a vladali su i velikom
energijom.
Zatim su izmeu posaenoga drvea izlijevali poroajnu vodu, a posteljicu bi odlagali u
zemlju. Odrastao bi ovjek odlazio spavati na to mjesto kad je bio trenutak njegova
zaea. Poloaj bi se planeta mijenjao svake godine i ovjek je usnuvi tako, u toj noi
mogao primiti sve obavijesti iz Svemira. Nije ih primao razumom, prije podsvjesno i
osjeajima. Mogao je tako ii sve do trenutka kada je Bog stvorio Zemlju. Ako je ovjek
od neega patio ili bio tuan, usnuvi na tome mjestu, to bi nestalo. Premda je ovjek u
vedrusko doba rijetko obolijevao.
Vedrusima je mjesto zaea uglavnom sluilo da mogu usnuti i
spoznati Svemir.
PSIHOLOKI ASPEKT POSTANKA I POJAVE
OVJEKA
Prije negoli se dotaknemo toga pitanja, treba odmah rei da je prema onome to je rekla
Anastazija, proces zaea, noenja djeteta I njegova pojava na svijetu, uglavnom
psiholoki, a ne fizioloki proces. To je najvia zajednika tvorevina mukarca i ene i
rezultat rada njihovih misli, osjeaja i intelekta, to predstavlja viu razinu.
Mislim da je ne samo u meni nego i u drugih itatelja, spomenuta tvrdnja najprije
izazvala nevjericu. Stoga u i iznijeti iscrpan dijalog Anastazije i mene na tu temu.
- Anastazija, pa kako se za taj proces moe rei da je uglavnom psiholoki? U majinoj se
utrobi razvija stvaran materijalni plod. ena je svjesna svoje fiziologije, a zna osjeati i
bol. Napisano je puno znanstvenopopularne literature o noenju djeteta i raanju. U njima se zna i detaljno opisivati to to
trudnica treba raditi upravo na fiziolokome planu. Na prvo se mjesto tako stavlja
fiziologija.
- Da, meu ljudima danas je to veoma rasprostranjeno miljenje, to je veoma alosno. To
govori o tome da se ono to je najvanije za ovjekovo "Ja" smjeta u drugi plan ili se
posve gubi. Zbog toga se i raaju ljudi, udaljeni od bilo kakve slinosti s Bogom.
Razmisli, Vladimire. Plod u majinoj utrobi ivi i ne razvija se samo zato jer je netko na
tu temu napisao nekakve rasprave nego zato jer je to tako bilo zamiljeno Stvoriteljem,
115

Prirodom. Mijeati se u taj potpuno savreni proces, znai zamijeniti prirodno i savreno
za umjetno i manje savreno.
Fizioloki proces oblikovanja ljudskoga tijela programirao je Stvoritelj. On moe
normalno funkcionirati sam po sebi, to znai da ne zahtijeva od roditelja da ga
kontroliraju.
Psiholoki i filozofski aspekt raanja znatno je vii proces i u potpunostiovisi o majci i
ocu. Predstavlja proces zajednikoga stvaranjaovjeka i Boga.
Bol to se javlja prilikom roenja djeteta, govori o nepravilnome psiholokome pristupu
roditelja procesu raanja.
U Prirodi mnoge ivotinje donose na svijet mlade, ali niti jedno od njih ne ugiba i ne trpi
bol. Stvoritelj nije zamislio bol ni za svoje voljeno stvorenje, ovjeka. Roditelji ne ele
bol za svoju voljenu djecu.
Ne bi li ispunio svoju viu svrhu stvaranje ovjeka nalik Bogu Stvoritelj je za to
nagradio enu koja u sebi nosi Boanski plod. Nagrada jest osjeaj blaenstva, ushit
radosti prilikom raanja, a ne bol. Radostan proces roenja ovjeka treba naprotiv biti
ugodan.
ovjek, zaveden okultnom znanosti, pod utjecajem mrane sile, svojim pogrenim
uplitanjem, uinio je roenje djeteta bolnim za majku, a dijete doveo u stanje
smrtonosnoga oka.
- Zbog ega spominje smrtonosni ok? Dijete se jednostavno raa.
- Jest, raa se, ali ne razumije zato ga netko grubo gura iz ugodnoga i savrenoga
prostranstva i zato mu majka trpi bol. Majina bol nanosi veliku patnju djetetu.
- Zar se moe raati posve bezbolno?
- Ne samo bezbolno nego s najveim i najljepim uitkom i s radou.
- Suvremena medicina moe upravo i osigurati bezbolni poroaj uz pomo narkoze.
- Narkoza e smanjiti majinu bol, ali e poveati duevnu bol djeteta, jer ono uslijed
narkoze gubi odnos s majkom. Ono zbog straha nee imati povjerenje u sebe, a to e ga
pratiti u odrasloj dobi, pa ak i do duboke starosti. Zbog toga se ono nee moi ponovno
roditi.
- Zato do toga dolazi?
- Dijete se u majinoj utrobi osjea udobno i smireno. Na fizikome planu ono dobiva sve
to mu je neophodno. Zbog toga to ne osjea probleme koje ovjek osjea u
svakidanjemu ivotu, ono moe osjeati cijeli Svemir. Ono u devet mjeseci dobiva sve
podatke o stvaranju svijeta, o prelijepome Svemiru i predodreenosti ovjeka. Dijete u
majinoj utrobi ivi u prelijepome i beskrajnome svijetu. Ono e najednom osjetiti kao da
ga netko eli grubo izgurati iz toga ugodnoga svijeta. Majkama je poznato da je rije o
neizbjenim trudovima. Nitko ne misli kakve to moe izazvati osjeaje u djetetu. Malo je
ena danas koje znaju da u tom trenutku dijete ne treba plaiti nego mu treba tepati,
razgovarati s njim i pozvati ga da doe na svijet. Tada se bol nee osjeati.
Dijete e osjetiti zov majke i oca. Nee osjetiti trudove nego milozvuno tepanje i poziv
na svijet. Poeljet e spoznati neto neobino i doi na svijet.
Veoma je vano da se dijete eli roditi. Pri takvome e porodu dijete u sebi uvati sve
Boje obavijesti.
Kada ena osjea strah od trudova, strah osjea i dijete u utrobi.
Osjea li ena bol prilikom trudova i misli li samo na sebe, dijete u utrobi osjea
dvostruku bol, osjea se odbaenim, a najvanije, bespomo nim i nezatienim. Takvi su
116

osjeaji tetni i trajni. Oni briu ranije dobivene obavijesti o Svemiru. Briu ih zato jer su
im suprotni. Prilikom takvih trudova dijete se prvi put u ivotu ne osjea kao gospodar
Svemira. Ono se osjea kao nitavno bie, podreeno nekim
silama.
Na svijet e izii tijelo ovjeka, ali ono nee imati duh gospodara i dobroga Stvoritelja.
Takav ovjek nee biti nalik Bogu nego tek robom nekoga drugoga entiteta. itavog e se
ivota pokuavati osloboditi
toga ropskoga odnosa, ali uzalud.
Zemaljski carevi, predsjednici i njihova zatita i sluge, takoer su robovi okolnosti. Oni
naizgled rjeavaju neto vano, ele stvoriti sretan ivot, no ivot im je nesretan i
bezizlazan, a zrak i voda oko
njih nezdravi.
Zbog misli o bezizlaznosti koja se prilikom poroda javlja uslijed boli, ljudsko drutvo ne
moe donositi estite odluke.
- Da, strane su posljedice takvoga roenja. Moda neke ene danas ne raaju uzalud pod
carskim rezom? to misli, deava li se isto i pri takvome porodu?
- Da, deava se. Slian se postupak moe teko nazvati roenjem, prije najobinijom
operacijom. Tko pri takvome porodu donosi dijete na svijet? Je li to majka ili kirurg to
vadi rezom tijelo iz utrobe?
Dijete, jo prije nego to e se pojaviti na svijet, iznenada gubi odnos s majkom, a znai i
s cijelim Svemirom. Potom e ga nasilno izvui iz utrobe. Zato? Gdje? Zbog ega tako
grubo? Zato ono ne moe ni na to utjecati? Njemu se rui cijeli svijet!
Smatra se da dijete dolazi na svijet, a ono smatra da umire. Navodno je dijete ostalo ivo,
premda je ivo ostalo samo tijelo. Takav e ovjek itav ivot traiti svoje Boansko "Ja".
Pokuat e ga pronai uz pomo neznatnoga djelia onoga to je inilo njegovu duhovnu
bit. Za to e biti krivi jedino otac i majka.
- Anastazija, ako sam dobro shvatio, upravo o enama i o nainu kako one nose i raaju
djecu, ovisi budunost njihove djece i cjelokupne civilizacije? Nije li tako?
- Da, Vladimire. No roenje djeteta podjednako ovisi i o ocu.
Kada dijete na svijet donese mukarac ...
- ekaj, ekaj, Anastazija! to misli kada kae da e mukarac donijeti dijete na svijet?
Mukarac ne moe raati. On to fizioloki nije u stanju.
- U tome i jest obmana. Kad je veini ljudi reeno da je fizioloki proces najvaniji
proces koji se odvija prilikom roenja, na taj je nain iz poroajnoga procesa udaljen
veliki duh Oca Stvoritelja. Tonije, udaljen
je Bog Otac iz procesa poraanja. Njegova se odsutnost i odrazila na poroajnu bol, a
potom i na ljudsku patnju.
- Objasni detaljnije kakva je uloga mukarca pri porodu? Zbog ega je njegovo
uklanjanje jednako uklanjanju Boga? Zar mukarac, otac, treba poraati svoju enu?
- Mukarac ne mora poraati enu. Dosta je da bude prisutan pri porodu. Poraanje nije
glavna predodreenost mukarca.
- to je njegova najvanija predodreenost?
- Da bismo to shvatili, evo to treba znati: tijelo se djeteta, zaetoga od voljenoga
mukarca, hrani u majinoj utrobi. Tijelo se hrani u utrobi, ali majina utroba nije
117

najvanija.
Plod e odgovoriti na majino stanje i osjeaje, kako majke, tako podjednako i oca.
Razgovara li mu s trudnom enom, plod u utrobi ne razumije rijei i ne shvaa u
potpunosti njihovo znaenje, ali jasno prepoznaje roditeljske osjeaje.
Ponesen njenim osjeajima, mukarac katkada moe pogladiti trbuh trudnice, pribliiti
mu se uhom ne bi li posluao djeje pokrete. Takav je dodir ugodan eni. ini se da plod
u njezinoj utrobi to ne moe fiziki osjetiti, ali zato to osjea na neizmjerno vioj razini.
Dijete osjea kako se k njemu slijevaju osjeaji majke i oca. Ono ih prima radosno i
ushieno.
Na osjeajnoj razini plod prepoznaje misli. Oekuju li roditelji dijete ispunjeni ljubavlju i
u slozi, misle li na njega, ono e se odmah nakon zaea nai u energetskome polju majke
i oca i bit e mu ugodno.
Putem osjeaja majke i oca dijete osjea prostor izvan majine utrobe.
VEDRUSKI POROAJ
Majka i baka su priale rotkinji o tome kakvi se u nje trebaju pojaviti simptomi i osjeaji
prije samoga poroda. Tako je i Ljubomilina baka Ljubomili podrobno priala o tome kako
je ona raala djecu.
Vedruska je ena uglavnom raala kod kue u drvenome koritu, koje je bilo poput nae
kade, samo malo krae i dublje. Korito je bilo prostrano, namijenjeno za poraanje.
Potom se koristilo kao djeja kolijevka.
Korito se napunilo istom izvorskom vodom i ugrijalo do tjelesne temperature. S bone,
vanjske strane kade bile su izboine, u koje je ena umetala stopalo.
Krajevi su kade bili tako zaobljeni da se za njih moglo lijepo uhvatiti. Temperatura zraka
u prostoriji se tada nije odreivala uz pomo toplomjera nego je trebala biti takvom da
golo tijelo u normalnome
stanju ne osjea ni toplinu ni hladnou.
Kada se za rotkinju postavljala na pod i okretala se tako da je ena u njoj gledala u smjeru
istoka.
Pokraj kade bi se postavila jo jedna manja posuda za vodu. Na klupi pokraj kade bi
leala etiri glatka lanena runika, bez vezova I uzoraka.
U vrijeme izvoenja vedruskoga poroda, u sobi je sa enom bio jedino njezin mu. U
sobi nisu bile ni iskusne primalje, ni roditelji, ni blinji.
Prije poetka trudova, otac bi upalio ve pripremljenu vatru na ulazu u imanje. Iz vatre bi
se irio bijeli mirisni dim. Upravo se tu, pokraj vatre, okupljala uglavnom najblia
rodbina. Dola bi i iskusna primalja i esto bi bio prisutan mudrac.
Roditelji rotkinje i njezina mua u zaveljajima bi i u koarama donosili hranu, napitke.
Sjeli bi na klupu ispod nadstrenice, koju je mu rotkinje podigao pokraj vatre. Prema
vedruskim pravilima, nitko od njih nije imao pravo prijei granicu imanja. Mu rotkinje
nije isto tako smio biti s njima, pa ni razgovarati izdaleka.
Takvi postupci nisu bili plod praznovjerja nego su bili vrlo precizni i psiholoki
provjereni. Nitko i nita nije smjelo prekinuti misao oca, to vie rotkinje u oekivanju
djeteta.
Prisutnost roditelja i iskusne primalje na ulazu u imanje, za mlade je roditelje ipak bilo
umirujue. U sluaju da se neto izmaknulo kontroli ili da je bilo opasno, oni su uvijek
118

mogli pomoi. To ipak nije bilo neophodno i deavalo se vrlo rijetko.

Za vrijeme trudova, majka je stalno razgovarala s djetetom, hrabrila ga je, pomaui mu
da bez bojazni doe na novi svijet. Vedrusi su dobro znali koliko je vano mentalno i
glasno razgovarati s djetetom koje se raalo. U procesu raanja su tako sudjelovali
majka, dijete i otac.
Uz to, veoma je vano da se majka ne prestrai djeteta kad ga prvi put ugleda: njegova
spljotena nosia, boje koe nakon izlaska iz majine utrobe i sl. Ona bi, naprotiv, trebala
biti njena i pokazivati oduevljenje.
Otac bi nakon poroda izvadio dijete iz vode. Odmah bi usisao sluz iz njegovih ustiju i
nosa pa ga poloio na majin trbuh. Majka bi mu potom dala da joj sisa grudi. Na taj bi
nain mogla lake otpasti posteljica. Otac bi je zatim metnuo u posebno pripremljenu
posudu. Onda bi noem to ga je dezinficirao na vatri prerezao pupanu vrpcu i povezao
je.
Potom bi otac metnuo dijete na runik. Oprao bi ga i umotao u drugi runik pa metnuo na
krevet. Nakon toga bi oprao enu vodom to je stajala pokraj kade. Obrisao bi je istim
runikom i poveo do kreveta gdje je lealo dijete.
Otac bi dalje sisao ili istisnuo rukama iz grudiju enino mlijeko pa njime pokropio
laneno krevetno rublje. Njime bi pokrio enu i dijete to joj je lealo na trbuhu ili na
grudima.
Otac bi zatim sjeo i utke promatrao enu. ena bi po elji razgovarala s njim ili bi
zaspala, no on je svejedno ostao s njom u sobi.
Nakon petnaestak bi minuta otac upalio ranije pripremljenu vatru. Vodu, preostalu nakon
poroaja, i vodu kojom se umila ena, on bi izlio izmeu dva drveta, to su bila posaena
neposredno nakon zaea. Na tome bi se mjestu zakopala posteljica.
Roaci, okupljeni na ulazu u imanje, po dimu iz cijevi znali bi da je poroaj bio uspjean.
Nakon toga bi jedni drugima estitali i gostili se hranom ili napicima to su ih bili sa
sobom ponijeli, a zatim bi poli
svatko svojoj kui.
Vedrusi su znali da je dijete jo u majinoj utrobi bilo svjesno roditeljskih misli i osjeaja.
Nakon roenja bi ono nastavilo biti dijelom roditeljske aure. Ukoliko se u sobi nalazio
netko nepoznat, pa ak i roaci, koji su mislili lijepo o djetetu, njihove osjeaje, maker i
lijepe, dijete nee prepoznati i u njemu e oni izazvati budnost.
JO JEDNA RADOMIROVA BITKA

119

Radomir i Ljubomila su godinama sretno ivjeli. Na imanjima su ve ivjela djeca,

unuci i praunuci. Ljubav Radomira i Ljubomile je trajala. Ve prosijedi, jo uvijek su se
voljeli, no svake su godine bili sve sretniji.
Sjedokosi starac Radomir stajao je na izlazu svoga imanja. Promatrao je cestu to je
vodila prema breuljku i nestajala iza njega. Stazom su prije dva dana poli u boj njegovi
sinovi i unuci. Pole su ak i maloljetne unuke.
Oni su poli u boj protiv neobinoga neprijatelja. Knez je doveo nekakve ljude u dugim
crnim haljinama iz drugih zemalja, koje su zbog nekog razloga nazivali redovnicima. Ovi
su redovnici izjavili seljanima da ne ive ispravno. Rekli su im da trebaju ponititi staru
vjeru i obrede i poeti se klanjati drugome bogu.
Knez sa svitom i vojskom je tako i natjerao ljude da se poklone. im je knez primio tuu
vjeru, ljudi u crnome su proglasili njegovu vlast bogomdanom.
S knezom su doli i vojnici. Imali su odjeu kneevih vojnika. Vojnici su redom napadali
sela i traili od njih novi odnos prema Bogu. Onoga tko se nije htio pokloniti njihovome
Bogu, odrubili bi mu glavu, zapalili kuu i vrt.
Starjeine roda su se okupljali na vijeu. to su drugo mogli? Morali su pozvati i
redovnike i kneeve, koji su im govorili o viemu dobru to e ga svima donijeti novi
Bog, dovodei tako ljude u zabludu nikome razumljivim uenjem. Starjeine su se susreli
s nevienom pojavom. Kad bi protivnik napao selo, skupili bi se mukarci iz svih obitelji
i brzo se organizirali u narodnu vojsku. Zajednikim bi snagama istjerali neprijatelja sa
svoje zemlje.
Tu je situacija bila neto drukija jer su redovnici u crnome propovijedali o ljubavi i
poniznosti. Govorili su o dobru, o arobnome rajskome ivotu svakoga tko se potini
novoj vjeri.
Starjeine nisu odmah shvatili da se iza lijepih rijei kao iza tita skrivalo neto, to nije
imalo veze s Bogom.
Vedruski Bog nije progovarao maem. Iza redovnika je bila snana vojska. Stanovnici
pojedinih sela su otili u umu. Drugi su poli u boj. Neki su duboko razmiljali to
uiniti.
Radomir je vidio kako su u zoru poli s imanja njegovi unuci i sinovi sa susjednih imanja.
Bili su se okupili u rano jutro pokraj Radomirova imanja kao da su se ve ranije
dogovorili.
"Naravno da su se dogovorili", zakljuio je Radomir. "Jer nije li uoi odlaska u boj njihov
najstariji sin, sin prvijenac, rekao:
- Sutra odlazimo u boj. Uit emo kako ne propustiti neprijatelja na nau zemlju."
Otili su. Sunce je zalazilo. Bio je to drugi dan od njihova odlaska, a oni se nisu jo
vratili. Prosijedi je Radomir sve vrijeme gledao na cestu.
Najednom se na breuljku pojavio konjanik. Jurio je to je mogue bre prema
Radomirovu imanju. Prosijedi starac, poput Radomira, vjeto je jahao odvanoga rasnoga
konja. Promatrajui iz prikrajka, Radomir je
u njemu prepoznao Argu, prijatelja iz djetinjstva.
Iznemogao starac je siao s konja jecajui. Brzo je progovorio:
- Tko je jo ostao na tvome imanju? Odgovori brzo!
- Ljubomila tri oko veere dok je mlai praunuk stalno neto propitkuje smireno je
odgovorio Radomir i dometnuo: - udno mi je, Arga, da me odmah pita a da me nisi ni
pozdravio.
120

- Nemam vremena, urim. Pouri i ti i poi s dva konja, s Ljubomilom i praunukom i

uzmi hrane za tri dana pa mi se odmah pridruite.
- Kamo emo poi?
- U umu k "drevljanam"1. Imam tamo jednu dobru obitelj koja nam moe pruiti
utoite. Neprijatelji nas nee nai u dubini ume. Proi e godine i moda e se narod
opametiti. Radomire, spasit e praunuka i time e spasiti rod.
- Arga, ja sam mislio da si mi pojurio pomoi. Ima dva maa privezana za sedlo. to e
ti oni kad si poao u umu sakriti se od neprijatelja?
- Maeve samo tako nosim. Nemam namjeru boriti se. Ima ih itavo mnotvo. Pobijedit
e nas. Nema smisla samo tako umrijeti.
- Da, znam, Arga. Nisi se nikada ni protiv koga borio. Nisi ak sudjelovao ni u mukim
borbama u vrijeme blagdana Maslenice.1
- Sada nije rije o tome. Radomire, poznato ti je kao i meni da ovjek moe vjeno ivjeti
i da se dua moe ponovno utjeloviti. No ovjek prije smrti ne smije misliti o smrti.
Misao treba usmjeriti na prelijepu budunost. Gdje se misao pojavi, tamo e se ovjek
ponovno roditi.
- Arga, sve mi je to poznato. Zajedno smo uili kod mudraca.
- Radomire, onda bi se trebao prisjetiti i da bi mogao biti smrtno ranjen u boju pa tako
nee moi uspjeti pomisliti na svoje budue utjelovljenje.
- Sjeam se, Arga, ali ne mogu napustiti imanje. Ono je ivo i nee shvatiti zato njegov
gospodar, njegov prijatelj, najednom izdaje ljubav i darovano mu prostranstvo i ostavlja
ga na milost i nemilost neprijatelju.
- ivo je, nee shvatiti. Radomire, bio si uvijek osjeajan i takav si i ostao. Pa to se
moe, budi takvim.
Arga je brzo zakoraknuo naprijed pa nazad. Pogladio je konja po grivi pa ponovno priao
Radomiru. Dva su prosijeda starca stajala jedan nasuprot drugome i utjela. Nitko nee
saznati zato su im kucala srca. Dva su prijatelja, prosijeda starca, moda mislila o puno
toga. Arga je opet uznemireno progovorio prvi se obrativi Radomiru:
- Ostani, Radomire, ako si tako odluio. Ali, ali ... daj mi barem Ljubomilu, praunuka,
konja pa neka se barem oni spase. Ti ostani kad se ne eli odvojiti od svoga ivoga
prostranstva.
Radomir je pogledao prijatelja pa odgovorio:
- Arga, moe sam porazgovarati s Ljubomilom. Znam da si je itav ivot volio. Zato nisi
mogao oeniti niti jednu drugu djevojku i stvoriti svoje imanje.
- Tko? Zar ja? Ja sam je volio? Kakva glupost! Arga je najednom opet poeo hodati
gore-dolje kao da sam sebe eli uvjeriti. Ja sam umjetnik. itav sam ivot elio samo
slikati i rezbariti kipove. Zato bi mi trebala ena? Prijatelj sam ti i odluio sam ti pomoi
spasiti rod. Ljubomilu sam posve zaboravio.
- Arga, ti si veliki umjetnik. Radi najbolje rezbarije. Tvoji kipovi ukraavaju kue u
mnogim selima. Samo to ljudi znaju to likovi svih ena na tvojim slikama i kipovima
obavezno podsjeaju na Ljubomilu.
- Slini? Pa to onda? Na slikama usavravam jedno lice.
- Arga, itav si ivot briljivo skrivao svoju ljubav. Skriva je jo uvijek. Bio sam pokraj
bora to je sam stajao nakraju ume. Znam da si tamo rado sjedio i izrezivao iz drveta
svoje kipove. Tamo sam nedavno pronaao tvoje skrovite, u kojemu je skriven tvoj
nedovreni rad. Na njemu ljepotica kroti neobuzdana konja. To je mogla jedino
121

Ljubomila, to oboje znamo.

- Volio ili ne volio, crtao sam, rezbario. Shvati, molim te, sada nije stvar u tome
zastavi, Arga je poviknuo, gotovo kriknuo:
- Radomire! Radomire, svi su ti sinovi i unuci poginuli u boju! - Radomir je smireno,
utke promatrao Argu. Spaavaj se! nastavio je Arga. Vidio sam ih prije boja.
Pokuao sam ih odvratiti od neravnopravnoga
boja. Tvoj stariji sin prvijenac je poput tebe, tvoja preslika ...
- Arga, prijei na stvar. to je odgovorio stariji sin? Radomir je upitao prijatelja iz
djetinjstva skrivajui nemir.
- On je rekao: - Idemo u boj. Crne emo redovnike zadrati barem na sat-dva. Zato
biste poginuli? to e vam ta dva sata? upitao sam tvoga sina. Tako je na vijeanju
odluila naa obitelj odgovorio je tvoj stariji sin, Radomire. Rekao je: - Neka se produi
barem za dva sata sretan ivot naih roditelja, Radomira i Ljubomile!
Oni su zajedno s djecom iz susjednih sela, cijeli dan zaustavljali brojnije vojnike, crne
redovnike. Redovnici su potom sasjekli svu djecu. Vratili su se u svoje skrovite, a ujutro
se spremaju poi na tvoje imanje.
Radomir je utke sluao prijatelja. Arga je nastavio uzbueno.
- Pojurio sam vam upomo ne biste li spasili svoj rod. Zna i sam, kao to i ja znam, da se
moe ponovno utjeloviti na Zemlji. Sigurnije je ipak utjeloviti se u srodnome tijelu.
Jedan vam praunuk moe produiti rod. Daj mi Ljubomilu i praunuka pa u ...
Arga je najednom zastao i zautio pa pogledao mimo Radomira. Radomir se okrenuo u
smjeru njegova pogleda. Iza njega je stajala oslonjena o drvo Ljubomila. Suze su joj se
slijevale licem, a ruka joj je
podrhtavala na grudima.
- Jesi li ula to je rekao Arga? upitao ju je Radomir.
- Jesam drhtavim je glasom odgovorila Ljubomila.
- Pa zato plae, Ljubomila? priao joj je Radomir pa joj gladio kosu i poljubio ruku.
Djeca su dala svoj ivot za na sretan dan. Ne bi bilo lijepo da ga provedemo tuni.
- Ne bi odgovorila je plaui Ljubomila.
- Pametna si, eno moja. Spoznala si mudrost bolje od drugih uei kod mudraca.
Razmisli kako ostatak dana, no i jutro provesti u veselju.
- Razmislit u. Da ne bismo rastuili djecu, poimo do naega prostranstva Ljubavi.
Poimo k praunuiu kojega treba nahraniti.
Uzevi se za ruke, Ljubomila i Radomir su poli do ulaza na svoje imanje na rodnoj
zemlji.
Arga je sjeo na sedlo pa poviknuo za njima:
- Glupi ste. Previe ste osjeajni i nepromiljeni. Spaavajte se! Ne smijete se upustiti ni
sa kim u boj. Ranjeni moda neete uspjeti poslati u prostranstvo misao o svome
utjelovljenju. Ja, evo, hitam ne
bih li se spasio. To moete i vi.
Radomir to je stajao na ulazu u imanje okrenuo se prema svome prosijedome prijatelju:
- Spaavaj se bez nas, Arga! Hitaj u umsko skrovite! Mi imamo drugi put spasa.
Arga je pourio konja. Konj se propeo pa munjevito odjurio put ume.
VRATIT E SE ONI SA ZVIJEZDA PONOVNO
NA ZEMLJU
122

Ljubomila i Radomir su poli prema kui gdje ih je oekivao njihov praunuk Nikodim.
Ljubomila je rekla:
- Radomire, trebali bismo s naim djetetom sada povesti igru ivota.
- Kakva je to igra? Za nju nisam uo odgovorio je Radomir.
- Nisam ni ja u njoj nikada sudjelovala. No sluala sam u djetinjstvu kako o njoj govore
dva stara mudraca. Igra se sastojala u tome da je jedan mudrac prolazio s djetetom u igri
sve odsjeke u ivotu, dok se drugi u mislima najbre mogue detaljno prisjeao svega
to je znao o ivotu. To je djetetu mentalno prenosio. Ako je pripovjedaeva misao bila
uvjerljiva, dijete bi upamtilo priu na podsvjesnoj razini. Dijete je odrastajui moglo
doznati mnogo toga o ivotu.
- Ljubomila, to misli, tko e se igrati s unukom?
- Ti, Radomire. Ja u mentalno priati priu.
- Ali kako e uspjeti za samo sat vremena izrei sve mudro o ivotu? Nakon sat vremena
trebamo uspavati praunuka Nikodimku.
- Nastojat u u tome uspjeti. Zaponi igru. Pljeskom ruku biljei odsjeke u ivotu.
Ususret im je poao etverogodinji Nikodim rairenih ruku. Radomir ga je uhvatio pa
bacio u zrak. Vratio ga je na zemlju i rekao:
- Nedavno sam saznao za zanimljivu igru. eli li je igrati?
- Hou odgovorio je Nikodim. Ali kako se ona igra?
- Rei u neto o neemu iz ivota, a ti to pokuaj pokazati bez rijei, nekim inom ili
pokretom. Baka e te za to vrijeme promatrati.
- Kako zanimljivo? poskoio je od radosti Nikodim. Idemo se odmah igrati.
- Idemo pljesnuo je rukama Radomir pa nastavio: - Rodio sedjeak Nikodim. Bio je jo
sasvim malo dijete.
Dijete je na to brzo leglo na zemlju, rairilo ruke i sagnulo koljena: - Aaa, aaa ... progovorilo je dijete predstavljajui sliku.
Radomir je zapljesnuo rukama pa nastavio:
- Dijete e sada ustati.
Nikodim je odmah stao na noge. Zakoraknuo je kao da prvi put koraa pa se zagegao i
spustio na sve etiri. Otpuzao je metar daleko pa ustao i uvjereno zakoraknuo.
Ponovo se zauo pljesak. Radomir je rekao:
- Djeaku je bilo sve zanimljivo u ivotu: promatrao je kukce, travu, elio je shvatiti kako
rastu jabuke, zato izlazi Sunce i zato mu je u svemu tome tako lijepo i ljeti i zimi.
Mali se Nikodim sagnuo pa promotrio kukce u travi. Gledao bi nebo i skakao od radosti.
Zatim je iznenada potrao prema djedu. Obgrlio ga je za noge pa pojurio do bake to je
sjedila u travi. Uhvatio ju je za vrat i priljubio joj se licem pa je poljubio.
Radomir je pljesnuo rukama pa rekao:
- Desilo se da su svi otili sa svojih imanja. Nisu otili putem nego neizvjesno kamo.
Moda su poput ptica krenuli put zvijezda. Neprijatelj je poao na imanje na kojemu je
ostao sam djeak. Poao je paliti kue i sjei vrtove.
Mali je Nikodim sluao stranu djedovu priu. Nepomino je stajao ne prikazavi niti
jednu sliku. Zatim je rekao:
- Ne svia mi se takva igra. To se u ivotu ne moe dogoditi.
- Da, ne moe. Ali to je igra odgovorio je praunuku Radomir.
- Ali ja u njoj neu sudjelovati udario je praunuk nogom pa
poviknuo: - Neu!
123

- Ja u je odigrati ustavi iz trave odgovorila je Ljubomila. Ugledavi neprijatelje,

djeak je dozvao medvjeda s kojim se igrao kad je jo bio posve mali. Uhvatio je
medvjeda za zatiljak, kao to je i nauio. Grevito se uhvatio za medvjee krzno pa na
medvjedu pojurio u umu.
Odgovorivi praunuku, Ljubomila je poviknula pa se okrenula prema umici u kojoj su
bile domae ivotinje:
- Hej, mrki, doi ovamo! Hajde, bre!
Iz umarka je iskoio medvjed pa potrao skokom prema Ljubomili. Kad joj se pribliio,
Ljubomila ga je pogladila po njuci i neto mu priapnula. Potapala ga je po vratu pa se
uhvatila za krzno i skoila na medvjeda.
- Hej, hej! poviknula je Ljubomila medvjedu.
Medvjed je potrao iz sve snage napravivi krug. Ljubomila ga je zaustavila.
- Zato je Nikodim pojurio u umu na medvjedu a ne na konju? upitao je Radomir.
Ljubomila je odgovorila:
- Konj moe bre trati poljem od medvjeda, no u umi je bespomoan. Medvjed e u
umi nai hranu i sklonite. U umi e on biti najbolji uvar. Eto tako. Nastavite igru.
Medvjed je pojurio u umu. Sklonio je dijete od neprijatelja. titio je dijete dok nije
poraslo.
Kad je ono poraslo, ugledalo je jednom djevojku u umi kako na istini bere bobiaste
plodove. Svidjeli su se jedno drugome. Vjenali su se. Nali su mjesto na zemlji,
zaklonjeno od oiju neprijatelja. Podigli su imanje i imali djecu. Vratili su im se blinji,
koji su nekada davno odletjeli put zvijezda.
Uspavljujui se, Nikodimka je mislio na igru koja mu se nije svidjela.
Za to su vrijeme Ljubomila i Radomir etali imanjem na rodnoj zemlji i prisjeali se
ivota proivljenoga u srei.
Ljubomila se smijeila djeji razdragano dok je Radomir pokuao predstaviti njezin lik
kad je kao djevojica sjedila u travi.
- Sjea li se? Sjea li se kad si vikala da sam nevaljalac kad sam ti podigao haljinu?
Obrisao sam ti njome suze, a ti si priala o tome kako si obeaena?
- Da, svega se sjeam odgovorila mu je smijeei se ena. Ba sam pomislila da si mi
mogao obrisati suze krajem svoje koulje.
- Bio sam pametan djeak pa sam se dosjetio da ne trebam prljati koulju kad ionako
trebam oprati haljinu.
- Da, pametan djeak. No haljinu si mi ipak podigao, nevaljale. Pogledaj kako je na
naemu brdu gdje smo se vjenali naraslo cvijee. Kako je samo cedar velianstven? Bio
je posve mali kad smo ga posadili na vjenani dan.
Ljubomila je obuhvatila deblo drveta pa se na njega naslonila. utke je tamo stajala.
Zaljubljeni je Radomir obgrlio Ljubomilu pa rekao:
- Gdje emo danas spavati? Ovdje ili u kui?
- Kako bude htio, dragi.

***
Ujutro je oko pedesetak vojnika ulo na imanje. Meu njima su bila i dva redovnika u
crnoj odjei. Vojnici su ugledali starca pokraj cedra. Starica ja stajala pokraj njega
124

privinuta leima. Oboje su imali dva maa u ruci.

- Evo, gledajte poviknuo je stariji redovnik vojnicima. Pogledajte bezbonike. Od njih
su se raala djeca. Nemojte ih strijelom nego ih sasijecite maem.
Dva su vojnika prila starcima s razliitih strana. Podignuli su maeve. Pokuali su ih
udariti, ali je Radomir vojniku odbio maem oruje, a i Ljubomila je odbila napad. Starci
su odbili drugi pa trei napad. Tada su na svakoga od staraca krenula po dva vojnika.
Radomir je imao dva maa. Njima je munjevito odbio napad dvojice vojnika a da im nije
prolio krv.
Starica Ljubomila je s osmijehom odbijala napade.
- Svi se maknite! poviknuo je stariji redovnik. Pomae im neista sila. Svi se maknite!
Strijeljajte ih lukom!
Otili su vojnici s maevima. Preostali su pripremili lukove. im su nategnuli lukove,
prosijedi su starci iznenada bacili maeve pa se okrenuli jedno drugome i zagrlili.
Radomir je neto aptao Ljubomili, a ona mu je uz osmijeh odgovarala.
- to ekate! Pustite strijele! vrisnuo je redovnik. To su bezbonici! Vi ste Bogom
poslani! Pustite strijele ili u vas prokleti!
Jedna je strijela probola Ljubomilu, a dvije Radomira. Starci su i dalje stajali zagrljeni
kao da ne osjeaju bol.
Letjele su strijele. Po zemlji se slijevala krv. Ljubomila i Radomir su polako padali, a
moda su i poli putem zvijezda. Gledajui njihova lica dok su leali na zemlji, stariji
redovnik, sveenikov poslanik je u sebi govorio: "Oni nisu mislili na smrt prije negoli e
umrijeti. Mislili su na ivot. Lice im nije odavalo ni strah ni tugu. to uiniti da
sprijeimo njihovo ponovno utjelovljenje?" Mislio je uzrujano, pun straha.
Najednom se iza lea redovnika zaulo uzbu|eno mrmljanje. Redovnik se okrenuo i
ugledao kako pod jabukom lei estero mrtvih vojnika. Svaki je od njih drao u ruci
zagrienu jabuku. Redovnik je shvatio to se dogodilo. Poslanik je znao vrhovnoga
sveenika: vedruski vrtovi daju prelijepe plodove, ali ih se moe jesti samo kad ih njima
ugosti vlasnik vrta. Vedrusi su razgovarali s drveem, cvijeem poput ivih bia, a oni su
im odgovorili ljubavlju. Nakon to je drvee i cvijee ugledalo kako su doljaci postupili
s ljudima koji su njima darovali ljubav, jabukovo je drvo povuklo drukiji sok iz zemlje
pa potjeralo prema plodovima
najjai otrov.
- Ne dirajte! Nemojte nita jesti! poviknuo je redovnik. Govorio sam vam da je to
avolje pleme, a da je mjesto ovdje neisto. Sasijecite sve! nareujem uime
Svevinjega!
- Pogledajte! poviknuo je jedan od vojnika. Eno, tamo pogledajte! pokazao je
rukom prema izlazu s imanja.
Svi su se okrenuli i ugledali medvjeda nakraju vrta kako brzim koracima juri prema
izlazu s imanja. Uhvativi se za njegovo krzno, na njemu je lealo dijete. Medvjed je
istrao s imanja pa pojurio prema umi.
- Stignite ga, stignite ga! vrisnuo je redovnik. Ne vraajte se dok ne sasijeete gada!
Redovnik je znao uspije li se spasiti barem jedan predstavnik vedruskoga roda, cijeli e
se njihov rod ponovno utjeloviti na Zemlji. Nije o tome rekao vojnicima. Govorio im je o
Bojoj volji:
- Stignite ih! Bog je rekao da maknemo svu neist sa Zemlje! Vidite li kako je tu neisto?
Zapovjednik odreda je naredio desetini vojnika da uu u trag medvjeda, da ga stignu i
125

ubiju dijete.
Vojnici su skoili na konje pa poli u galopu za medvjedom.
Medvjed je jurio brzo poskakujui u smjeru ume. Nije ipak mogao tako dugo izdrati.
Konji su mu se pribliavali galopirajui. Sve je manja bila udaljenost izmeu medvjeda i
konjanika. Preostalo je jo sto metara do ume kad je jedan od konjanika sustigao
medvjeda. Jurio je pokraj njega. Podigao je ma da sasijee dijete. No medvjed se
iznenada podigao na zadnje ape i primio udarac. Konj se s konjanikom
pomaknuo ustranu pa se propeo. Ranjeni se medvjed opet dao u smjeru ume. Ostalo mu
je jo samo pedesetak metara do ume, no odred konjanika samo to ga nije sustigao.
Konjanici su bili spremni
potegnuti maeve.
Vojnici su najednom ugledali kako im se iz smjera ume pribliava konjanik na brzome
konju preprijeivi im put. Prosijedi je starac sjedio samouvjereno u sedlu. Prosijede su
mu vlasi na glavi i bradi leprale na vjetru. Starac je drao dva maa tjerajui nogama
konja:
- Hej, hej! povikivao je starac ubrzavajui nevjerojatno brzoga konja.
- On je spreman poi s nama u boj! Pripremite se za boj s poludjelim starcem!
poviknuo je naelnik odreda.
- Ali on je jedan, a nas je deset. Uz to je i starac. ega se bojati? rekao je vojnik.
Nastavite potjeru!
- Jest, jedan je, ali je Vedrus. Spremi se u boj ne boji li se!
Starev se konj dao na odred pa pojurio uokolo njega. Starac je maem izbio oruje
krajnjih vojnika. Uspio je odrezati kolan1 na dva konja kadli je strijela pogodila njegova
udesna konja.
Starac nije odjurio na ranjenome konju prema umi nego je jahao pored ume natjeravi
potjeru da krene za njim. Konj je posrnuo nakraj ume pokraj bora to je tamo sam stajao.
Starac je skoio na zemlju pa potrao do bora. Poeo je neto traiti u travi. Odred ga je
sustigao.
Drvena je borova figura zadobila sedam strijela u prsa, a osma je probila stareva prsa.
Bio je to Arga, Vedrus. Leao je na travi, ali nije jecao. Krvario je iz prsa. Drvena borova
figurica nije mogla plakati.
Grijena je Argina misao poletjela u visine:
"Neu misliti o ponovnome roenju,
Dat u im svoju misao radi stvaranja.
Dat u je za njihovu sreu i nadahnue.
Raajte se, susreite se, vjeno ivite,
Radomire, Ljubomila, va sam prijatelj, nisam vam neprijatelj."
Na travi je leao nemoan Vedrus. Nije jecao. Iako nemoan uspio je pribliiti grudima
figuricu svoje drage.
"Neka bude dobro!" uspio je proaptati kao u bunilu. Zaplakao je drveni bor. Niz deblo
mu je potekla neobina smola.
Vedrus je najednom otvorio oi. Pogled mu je bio jasan. S tekoom je odsjeeno
progovorio:
- Ne alosti se, boru. Tu je sve besmisleno. Misao e mi prohujati pored godina mraka.
Ponovno e doi doba svjetla. Svim e zemaljskim boicama moja misao doapnuti
ujutro: "Neka bude dobro!"
126

Vojnici nisu uspjeli dostii medvjeda i dijete. Pokuali su poi u umu, ali im se uma
pokazala neprijateljskom. Konji su se uspavali. Izgubili su stazu. Vojnici su se vratili i
rekli redovniku da je dijete
ubijeno.
***
Prolo je nekoliko godina. Ljudi su poli u umu brati gljive. Priali su da su u umi
vidjeli djeaka od devet ili neto vie godina. On ih je promatrao iz grmlja. Bojao im se
prii. S djeakom je uvijek
bio stari epavi medvjed.
Prolo je neko vrijeme kad su se u umi izgubila dva djeaka. Bili su prestraeni ugledavi
mladia kako im ide ususret. Mladi ih je dozvao da pou za njim pa ih je poveo prema
kraju ume, do ceste to je vodila u selo. Mladi se onda uputio u svoje umsko skrovite.
Ljudi se vie nisu bojali mladia iz ume. Kad se on nakon godinu dana pojavio pred
djevojkama to su na istini brale plodove, one ga se nisu preplaile i nisu od njega
pobjegle.
Mladi je bio stasit, plavih oiju. Odjea mu je bila spletena od trava. Stajao je na kraju
istine. Zbog nekog se razloga zagledao u djevojku Praskovju. Mladi nije skidao pogled
s djevojke. Svi su prestali
brati plodove i usmjerili su pogled prema mladiu. Mladi je poao veoma sporim
korakom prema skupini djevojaka. Nije ih htio prestraiti. Shvativi da one od njega ne
bjee od straha, priao je mladoj Praskovji i
stao nasuprot. Poravnao si je kosu pa zastajkujui progovorio:
- S tobom bih, prelijepa Boice, mogao stvoriti prostranstvo Ljubavi vjeno.
Praskovja nije shvatila mladieve rijei. Ipak se zarumenila pa mu odgovorila:
- Gdje ivi? Pria se da ivi sam u umi.
- Na Zemlji sam ja jo uvijek sam odgovorio je mladi.
- Sm? Gdje su ti roditelji? ovjek ne moe biti bez roda.
- ivi su mi majka i otac, starija braa, sestre. I djed moj Radomir i Ljubomila, moja
baka.
- Pa gdje su oni? Jesu li i oni u umi?
- Oni su poletjeli put zvijezda. Vratit e se na Zemlju kad si naem zarunicu. Stvorit u
prostranstvo Ljubavi, gdje e se roditi naa djeca.
- Pa kako e si u umi nai zarunicu?
- Neu je traiti jer sam je ve naao.
- Tko je ona?
- Ti, djevojko, to najljepa si od svih. Molim te, poi sa mnom u moje prostranstvo, koje
sam ve poeo stvarati. Sagradit u kuu. Treba mi samo alat. Kolibu sam sagradio bez
alata. Gledao sam izdaleka kako to ljudi rade.
Djevojke su aputale izmeu sebe, smijale se odvano mladiu.
Praskovja je pola k djevojkama ne odgovorivi na mladiev prijedlog.
Mladi je ostao na mjestu. Pogledao je prema nebu pa razmaknuo ruke kao da se nekome
eli ispriati. Zatim je polako poao sa istine.
Djevojke su zautjele. Praskovja je pratila pogledom mladia da bi mu se najednom
obratila glasno i uvjereno:
127

- ekaj me tu sutra. Uzet u oev alat u miraz.

Mladi se na to brzo okrenuo pa potrao prema Praskovji.
Djevojke su vidjele kako se osmjehuje. Sve su se zarumenile. Osmijeh je mladiev bio
udesan, a oi blistave.
- Kako li je lijep? teta to nije pozvao mene progovorila je jedna apui.
- Pola bih i ja s njim dometnula je na to druga.
Mladi je priao Praskovji nikoga ne videi:
- Nemoj uzimati ocu alat. To nije lijepo.
- alila sam se. Otac e mi ionako sve dati.
Otada vie nitko nije vidio mladia iz ume i Praskovju to je s njim otila u nepoznato.
I U KAOSU IMA SMISLA

128

Prolazile su godine na Zemlji. Prolazio je drukiji ivot. Nestala je visoka vedruska

civilizacija, njezina tradicija, obredi i kultura, koja je postojala desetke tisua godina, a
njezino je mjesto zauzelo kaotino barbarsko drutveno ureenje. Njegov je poetak u
naoj dravi obiljeila kneevska Rusija. Zapoelo je robovlasniko ureenje i ono jo
uvijek traje.
- Nije li na drugim mjestima na Zemlji ve bila unitena vedruska civilizacija?
Anastazija, sjeam se da si rekla da su Vedrusi ivjeli na podruju dananje Njemake,
Engleske, Poljske i Pribaltikih zemalja.
- Jesam, rekla sam. To je bio jedan narod, jedan jezik i jedna kultura. Vladimire, pogleda
li paljivije, vidjet e da su svi ti ljudi slini, neovisno o tome to su se vie od dva
tisuljea mijeali s Azijatima.
- Ali, Anastazija, zato, zato se to dogodilo? Rekla si da je to bila visoka civilizacija i
kultura, a unitena je u samo jednome, dva pokuaja maem, vatrom i strijelom.
- Vladimire, ona nije unitena. Ta rije tu ne pristaje. Sve dok barem u devetero ljudi na
Zemlji postoji elja za stjecanjem uvida u Boansku stvarnost na Zemlji, vedruska je
civilizacija iva. Ne samo da ih je devet nego ih je stotine tisua. Oni sve vie otkrivaju
istinu u sebi i mijenjaju nain ivota. Uskoro e ih biti milijuni, no prije toga ovih stotinu
tisua trebaju potraiti sami u sebi odgonetku i shvatiti zato se desila katastrofa.
- to ako oni ne shvate? Evo, na internetu, na naoj stranici, mnogo ljudi ve nekoliko
godina pokuavaju odrediti kakvu je ovjeanstvo dopustilo pogreku u razdoblju u
kojemu su se mislima stvarale slike. Tamo je i odjeljak pod istim nazivom: "pogreka
razdoblja u kojemu su se mislima stvarale slike." No ljudi tu pogreku jo uvijek nisu
odredili.
Ima razliitih inaica. Ali nema odgovora. Moda ga nee biti ni nakon tisuu godina. A
moda ljudi nee uope moi odrediti tu pogreku.
- Moi e. Moda nakon jednoga dana, a moda i nakon pet do devet godina. Oni e je
pronai.
- Zato si tako uvjerena?
- Vladimire, razmisli sam. O njoj se do nedavno nije uope govorilo i nije ak bilo ni
pokuaja da se razmilja u tome smjeru. Sam si mi rekao da tu tajnu sada mnogi
pokuavaju odgonetnuti. Misao im radi.
Ona e proklijati poput zrna koje e se okrenuti svjetlu.
- Moda jednom i hoe. Ljudi su uglavnom zaokupljeni svakodnevnim poslovima. Ti i
tvoji djedovi imate puno vie vremena za razmiljanje. Uz to raspolaete i s vie
obavijesti o prolosti, a imate i svoje miljenje. Zato ih ne biste podijelili i rekli
drugima?
- Vladimire, eli rei da iskljuim misao ovjeka.
- Zato bih to elio? Ispria li o tome, zato bi time iskljuila misao ovjeka?
- Kad svi koji mislima nastoje odgonetnuti zagonetku, ono to uju prime kao istinu, time
e odmah zaustaviti svoju misao.
Zatim e jo toga htjeti uti. Bit e toga napretek. Tako je i danas. Ljudima se stalno
govori to je dobro jesti i piti, kako se odijevati, gdje se najbolje odmoriti, kako ivjeti,
gdje potraiti Boga. to imamo? ivot je sve gori. Bog je stvorio Svemir uz pomo misli
i ovjeku je darovao misao. Netko tu misao stalno pokuava zaustaviti.
- Znai da ti zna odgonetku, ali je ne eli rei?
- Ne znam, pretpostavljam.
129

- Pa, na primjer, reci to nasluuje.

- Moda je bilo potrebno razdoblje kaosa i pogreaka da ih ovjeanstvo upamti i vie ne
ponovi. Slino se deava u povijesti kad je ovjek pred nekim velikim otkriem, otkriem
svemirskih razmjera.
- Lijepa pretpostavka. Ulijeva nadu.
Anastazija, vrlo je tuno zavrila tvoja pria o vedruskoj obitelji, Ljubomili i Radomiru.
To ne podsjea na tvoj stalni optimizam.
- Vladimire, zato misli da je pria zavrila? ivot se nastavlja, to znai da ni jednu
priu o ivotu ne treba smatrati zavrenom.
- Prisjeam se kako je praunuk Nikodim otiao s Praskovjom da nastavi rod. No ipak mi
je ao ljudi poput Radomira, Ljubomile i drugih. Nemogue je nastaviti njihovu priu.
Moe se jedino govoriti o produetku roda. Anastazija, moe li jo neto rei? Reci,
molim te.
- Dobro. Ispriat u o dogaajima iz skoranje budunosti.
SUSRET NAKON MNOGO TISULJEA
Jednom je na brani susret dola djevojka Ljuba. Bilo joj je dvadeset i pet godina. Imala
je jednostavnu suknju, dugaku do neto ispod koljena i lanenu vezenu bluzu. Na leima
je imala neveliku torbu. Nije bila jako dotjerana.
Djevojka je ila ulicom u nadi da e nai privatan smjetaj. Sve su sobe u hotelima i
privatnome smjetaju ve bile ranije rezervirane za brani susret. Djevojka nije imala
novaca da moe platiti skupu hotelsku sobu. Zato je i traila jeftiniji smjetaj. U vrijeme
branih susreta nije bilo tako lako nai privatan smjetaj.
Ne nadajui se previe, Ljuba se obratila eni na vratima privatne kue:
- Dobar dan! Molim Vas, imate li slobodno mjesto u svojoj kui? Trebao bi mi jeftiniji
smjetaj.
ena je odgovorila:
- Djevojko, uzalud trai. Sve je odavno zauzeto. Gosti se ranije dogovaraju za smjetaj
preko agencije. Ne troi uzalud vrijeme. Poi bolje na kolodvor, jer ni tamo nee biti
mjesta ni za sjesti.
- Hvala Vam na savjetu. Tako u vjerojatno i uiniti odgovorila je Ljuba pa pola prema
kolodvoru.
- ekaj, djevojko! Doi! dozvala ju je ena pa se Ljuba vratila.
- Eto, pokuaj pokucati ili pozvoniti na vrata etvrte kue od moje. Tamo je na vratima
zvono. Pritisni zvono. Moda izie stara ena, slina babarogi. Ona je Grkinja. Ima malo
savinuti nos. Mu mi kae da su mlade Grkinje lijepe, a stare su poput vjetica. Djevojko,
zamoli je za smjetaj. Dok joj je mu bio iv, ona je putala mnogo ljudi. No ne puta
nikoga ve treu godinu otkako je umro. Poi i zamoli je, moda te i pusti.
- Hvala Vam, pokuat u rekla je Ljuba. Pola je prema kui kojujoj je ena pokazala.
Pozvonila je jednom pa zatim pokucala na vrata,ali nitko nije iziao. Nakon desetak
minuta zaula se kripa vrata. Izkue je izila pogrbljena starica. Pola je uzdiui prema
vratimaobavijenima vinovom lozom. Otvorila je vrata i ne pozdravivi se progovorila:
- Djevojko, to udara na vrata? upitala je nezadovoljno.
- eljela bih Vas zamoliti za noenje. Posavjetovala me je dobra ena, Vaa susjeda.
- Ona nije dobra. Htjela te ismijati. Ve odavno nikoga ne putam.
130

- Znam, rekla mi je. Ali cijeli dan traim i nisam si nala prenoite. Tako sam i pola k
Vama pa moda mi se posrei.
- Odluila si, pa ako ti se posrei. Nee imati sree kod mene. Vi ste tu svi doli radi
sree. Nisi li i ti poput svih stigla da bi potraila zarunika?
- elim susresti zarunika. Molim, oprostite na smetnji. Idem na kolodvor pa u tamo
prenoiti.
Kiica je poela rominjati pa je starica promrmljala:
- Kakva nevolja s djevojkama! Kakva nevolja! Kii. Dobro, smjestit u te pod
nadstrenicu u vrtu. Tamo je visea mrea, klupa, avli za vjeanje odjee. Za no e mi
platiti petsto rubalja.
- Petsto? zaudila se Ljuba.
- Koliko si mislila? Nisi li valjda dola u posjet rodbini?
- Pristajem za petsto. Jednostavno sam tu htjela ostati deset dana. Ali nita zato, ostat u
pet. Pristajem na Vae uvjete, bako.
- Poimo. Pogledaj gdje e spavati. Plati mi unaprijed.
Prolo je pet dana. Ljuba je ujutro stala uredno spremati svoje jednostavne stvari u torbu.
Uzdiui, poduprta o tap, prila joj je starica.
- Djevojko, sprema se? Odlazi?
- Da, bako, prolo je pet dana.
- Prolo je. Jesi li kupila kartu? upitala ju je starica pa sjela na klupu. - Da, odmah sam
kupila povratnu kartu. Karta e vaiti za pet dana. Moda je uspijem zamijeniti za danas
ili sutra.
- Nee zamijeniti. Pogledaj koliko je stiglo naroda. Evo, djevojko, ostani jo pet dana
dok ne bude morala poi natrag.
- Ne mogu ostati. Nemam ime platiti.
- Nema li ime, nemoj platiti, ostani.
- Hvala, bako.
- Hvala mi kae, ali nema smisla da ostane.
- Zato?
- Promatrala sam te. Tako se danas ne trai mladoenja. Zato ustaje ujutro, zato?
Mladoenje jo spavaju u zoru. Ide rano spavati. im ponu veernji izlasci, ti na
spavanje. Mladoenje su vani do ponoi. Ti si ve u deset u krevetu. Odjevena si poput
redovnice. Uope se ne mae. Tako se danas ne trai mladoenja.
- Bako, pripremam tijelo za susret sa zarunikom. Zato se I nastojim drati reda. Ne
maem se da bi me on mogao prepoznati.
- Prepoznati te? Djevojko, udno razmilja.
- Mama mi isto kae. Ali si ne mogu pomoi. esto sanjam kako me on trai po cijelome
svijetu i ne moe me nai.
- Sanja? Jesi li i tu sanjala?
- Da, dvaput. Jednom je to bio san u kojemu sam se vidjela kako eem u velikome vrtu.
Bio je i on tamo, ali se nismo nikako mogli pribliiti. Uinilo mi se da mu ujem glas.
Stalno me dozivao: "Gdje si? Gdje si?"
- ula si glas? Djevojko, sigurno bi trebala poi lijeniku. Zar si si napunila glavu o
zaruniku? ak i glasove uje?
- Znam sanjati da smo mi nekada davno zajedno ivjeli. Imali smo i djecu, unuke.
- ivjeli ste zajedno i imali djecu? Djevojko, zar ga moe i opisati?
131

- Mogu. Vii je od mene za pola glave. Ima svjetlosmeu kosu, kestenjaste oi, lijep
osmijeh, malo razmaknute zube, dostojanstven hod.
- Razmaknute zube, dostojanstven hod? to ako ti prie drugi?
- Prilazili su mi. Mama se svaki put ljuti. Kae da u zbog svojih snova ostati neudata.
- Ostati neudata? Naravno! Kad tako sanja, nee nai mladoenju. Djevojko, zna li to
u ti rei. Uzmi veeras moj rubac s cvjetnim uzorkom. Prebaci ga preko ramena i svei
tako da izgleda moderno. Proei se potom na obali.
- Bako, hvala na brizi. Ne smijem imati al preko bluze. Na bluzi je ukras koji sam sama
izvezla. Vidjela sam ga u snu. Kao da sam ve imala bluzu s takvim ukrasom i etala sa
svojim zarunikom u vrtu.
- Bluzu s ukrasom? etala? Pa, djevojko, ... Bog ti je sudac. U kui na stolu je mlijeko.
Ispekla sam pogae. Uzmi ih. Ja idem do susjeda.
Starica je pola zapomaui. Mumljala je: "Pustila sam je, a stara sam. Ma glupa sam.
Pustila sam je pa neka se sada brinem zbog nje. Idem pa u nagovoriti susjedova sina da
se udvara djevojci. Neka joj se
udvara. Jedino to je on crnokos, a ona bi jednoga svjetlosmee kose razmaknutih zubi.
Nema takvoga u susjeda. Stara sam, a ipak sam je pustila."
Ljuba se ujutro proetala nevelikim parkom. Za objed je kupila pirog1 s krumpirom.
Prola je pokraj restorana, iz kojega je izila skupina mukaraca. Oni su se smijali i
veselo razgovarali na stranome jeziku. Ugledavi Ljubu, obratili su joj se na svome
jeziku, no Ljuba nije razumjela strane rijei pa je prola mimo njih. Mukarci su na to
poeli razgovarati s drugim djevojkama.
Ne okrenuvi se, Ljuba je najednom osjetila kako se netko izdvojio iz skupine veselih
stranaca pa poao za njom. Ljuba je tono mogla osjetiti da je to upravo on poao za
njom. Nije usporila, no mogla mu je ak i korake izbrojiti. Zbog nekog joj je razloga
poelo udarati srce. Osjetila mu je dah, da bi na to stranac iza nje progovorio na
nerazumljivome jeziku:
- Mit dir, die wunderschne Gttin, drfte ich den ewigen Raum der Liebe schaffen. (S
tobom bih, prelijepa Boice, mogao stvoriti prostranstvo Ljubavi vjeno. prev. s
njemakoga).
Ljuba nije mogla prevesti njemake rijei, ali je neznajui zato, ipak tiho progovorila:
- Bit u ti uvijek na pomoi u velikome stvaranju pa se okrenula prema neznancu.
Ispred nje je stajao mladi za pola glave vii od nje: svjetlosmee kose, kestenjastih oiju,
lijepa osmijeha, malo razmaknutih zubi. Mladi joj je pruio ruku. Ljuba se sva izvan
sebe prislonila na neznaneve grudi. On je zagrlio djevojku to je drhtala kao da ju je
oduvijek znao.
Uzdrhtali su od zanosa nevidljivi planeti u visini: O, to im se sve samo trebalo dogoditi
da bi im se sudbine vjeno povezale? Ali uspjelo je! Susreli su se i zagrlili.
Susreli su se i zagrlili Radomir i prelijepa Ljubomila. Neka se i ne prisjeali prolosti,
njihove e due stvoriti prelijepu budunost.
Na plai su ljudi u nedoumici gledali zato mladi i djevojka u pijesku neto crtaju, prave
crte. Govorili su razliitim jezicima, no kao da su jedan drugoga razumjeli. Raspravljali
su o crteu pa se onda malo sporili da bi se najednom oko neega oduevljeno sloili.
Obuzeti crteom, Ljubomila i Radomir nisu znali da na pijesku crtaju projekt predivnoga
imanja to su ga stvorili prije pet tisua godina prije vjenanja.
- Tu bi trebalo biti jezerce. Trebalo bi biti okruglo - progovorio je Radomir na svome
132

jeziku pa kruno iskopao u pijesku jamu.

- Nije nikako dobro tiho je odgovorila Ljubomila. Treba biti ovalnim pa je ispravila
krug.
- Da, u pravu si, nekako je ljepi ovalni oblik suglasio se s Ljubomilom Radomir kao da
se neega prisjetio.
Naveer su Ljubomila i Radomir posjetili kuu u kojoj je odsjela Ljubomila. Ljubomila je
pitala baku moe li njezin pratitelj ostati s njom prije nego li poe spavati. Domaica je
pristala.
Ljubomila je u viseoj mrei s osmijehom tonula u san. On je sjedio na klupi lagano
njiui mreu i paljivo tjerajui granicom muice. Tiho je, tiho pjevao.
Lagano razgrnuvi zavjesu, starica ih je promatrala s kunoga prozora sve do prije zore.
Ujutro je na stoliu ispred kue stajao vr s mlijekom i pogaama, prekriven bijelom
tkaninom. Tamo je bilo pisamce, to ga je napisala staraka ruka. Ljubomila ga je
proitala:
- Otila sam poslom. Nee me biti dva dana. uvajte kuu. Da biste uvali kuu, budite u
velikoj sobi. U hladnjaku je hrana.
Otili su Ljubomila i Radomir. Kamo su otili? Vrijeme e pokazati gdje e im se rod
ponovno uspostaviti.
ANASTAZIJINO VJENANJE
Na rastanku s Anastazijinom djedom, rekao sam mu:
- Oprostite mi za nerazumijevanje kada smo tamo, u tajgi, govorili o ciljevima i
zadaama stranke. Shvatio sam: to su u dravi jae obitelji, u njoj e biti vie obitelji
ispunjenih ljubavlju, a u dravi e biti vie reda.
Treba povratiti razumne obiaje, obrede naih predaka. Nekako bi ih trebalo prilagoditi
dananjemu vremenu. Zapravo, poinjem shvaati da to tovie nisu obredi u
uobiajenome smislu te rijei. To je veliki nauk o ivotu. A mudraci su najvei mudraci i
znanstvenici.
Znate li zbog ega jo alim? alim zbog toga, to jo prije prvoga susreta s Anastazijom,
nisam nita znao o obredima. Nisam znao da se uz njihovu pomo moe iskoristiti
planete za dobrobit obitelji. Nisam znao, i Anastazija je morala nevjenana roditi sina, a
potom i ker.
Djed me nekako pronicljivo pogledao pa se nasmijeio u svoje prosijede brkove i rekao:
- Sada kad zna, zamislio si se je li Anastazija od tebe rodila sina i ker.
- Ma nisam se o tome tako jako zamislio. Ipak, nee biti naodmet da Anastazija i ja
izvrimo potreban obred.
- Vladimire, dobro je to si poalio. To znai da poinje shvaati bit stvarnosti i vidi
gdje se danas nalazi ljudsko drutvo. No nema smisla biti alostan zbog Anastazije. Ona
je bila vjenana prije nego to je s tobom provela prvu no.
Ostao sam bez rijei. Napokon sam jedva progovorio:
- S kime je bila vjenana? Ta ja se nisam oenio! Dobro se sjeam.
- Ti se nisi oenio. Dosta nam je bilo vjenati Anastaziju. Zbog njezina istupa, otac nije
mogao tri dana doi k sebi. Takvoga istupa, kojega ni za mnogo milijuna godina nije
mogao smisliti niti jedan mudrac. Pa, uglavnom, Anastazija je vjenana.
- S kime?
133

- Moda s tobom.
- Ali ja se nisam enio! Moda? Zar niste sigurni?
- Vladimire, to to je ona uinila, ne moe jo nitko procijeniti. Moda je izvrila
najvelianstveniji obred i dala mogunost svim enama da svoju nezakonito roenu djecu
uine zakonitom. Moda je jo neto stvorila na nebu. To to je stvorila mogao bi moda
procijeniti samo jedan mudrac1. Ispriat u bolje redom.
Kada si prvi put doao s Anastazijom na njezinu istinu i poao spavati u njezino
zemljano skrovite, morali smo i mi doi na unuiinu istinu.
- Zato?
- Pozvala nas je. Osjetili smo to. Doao sam zajedno s ocem na jezero.
Anastazija je stajala na obali jezera. U rukama je drala vijenac od cvijea. Izgledala je
sveano, dotjerana poput nevjeste. Prili smo joj, a otac ju je strogo upitao:
- Anastazija, zbog kakvih si se dogaaja usudila prekinuti nae veeranje misli?
- Djedovi, nemam koga pozvati osim vas. Jedino me vi moete shvatiti.
- Govori! otac joj je dopustio odgovoriti.
- Odluila sam se vjenati. Pozvala sam vas za svjedoke na vjenanju.
- Vjenati se? upitao sam Anastaziju. Vjenati se? Pa gdje ti je mladoenja?
Nisam smio govoriti kad je otac razgovarao. Strogo me je pogledao. Anastazija se nije
obratila meni nego njemu, starijemu:
- Kada se izvrava obred vjenanja, mlade se najprije pita kakav e ivot voditi, kakvo je
prostranstvo stvoreno.
Ocu je to bilo poznato pa se usuglasio, ne naruivi pravilo. Izgleda da nas je unuica tu
negdje i iskljuila, kao to biste rekli na vaemu jeziku, ili zaarala, kao u prelijepome
snu.
Anastazija je poela govoriti o svojim buduim susjedima. Ona moe stvarati holograme
uz pomo svoje misli. To ti je poznato, Vladimire.
- Da, jest.
- No taj je put, nad mirnom povrinom jezera, ona neuobiajeno brzo mijenjala slike o
budunosti Zemlje. Bile su to neobino jarke, privlane slike.
Slike su se izmjenjivale prikazujui as ljude kako dostojanstveno i samouvjereno hodaju
cvjetnim alejama, as djecu, slinu anelima, kako tre livadom prema rijeci. Iznenada
nam se uinilo kao da smo s visine gledali odraz planeta u prelijepome jezeru.
Vidjeli smo puno slika i prelijepih prizora, neobino lijepih krajolika.
Najednom se, kao iz magle, nad jezerom pojavio ovjek. Sve je drugo iznenada nestalo.
ovjek je stajao sam u sredini jezera i gledao nas. Uskoro mu se zdesne strane pribliio
drugi mukarac, pa zatim djevojka neobine ljepote, a za njom druga, pa trea. Prili su
im zatim dva djeaka blizanca. Drali su se za ruke. Bilo je puno ljudi, vitkih I visokih.
Gledali su nas lijepo nasmijeeni, od ega nam je tijelom strujala ugodna toplina. Onda
smo zauli glas unuice:
- Djedovi, pogledajte, to su praunuci na vas pomislili njeno se osmjehnuvi. Pogledaj,
djedice Mojsije! Na kraju je djeak, slian tebi. Pogled mu zrai tvojom duom.
Nestale su sve hologramske slike. Jo uvijek smo bili pod neobinim utiskom. Anastazija
je iznenada progovorila:
- to mislite, tko me moe vjenati?
Ne nasluujui podvalu, otac je odgovorio kao to je bilo naloeno prema obredu
vjenanja:
134

- Djevojko, tko te moe vjenati?

Ona mu na to odgovori:
- Vjenat u se sama pred licem vaim, pred licem neba i svoje sudbine. Na to si je
stavila na glavu vijenac.
- A gdje ti je ovjenani izabranik? upitao je otac.
- On se sprema zaspati. Spava i kad je budan. On ne zna nita o obredima. Treba ga
upitati poslije, nakon nekoliko godina.
- Anastazija, naruila si pravila strogo je upitao otac. Naruila si drevnu znanost
mudraca. U obredu trebaju sudjelovati dvoje i jedino se tako mogu vjenati. Obred se nije
odrao.
- Djede, vjeruj mi, odrao se. Sada sam vjenana pred licem neba. U obredu trebaju
sudjelovati dvoje. Tako uvijek pitaju najprije jednoga, a zatim drugoga, ele li se vjenati.
Pitali ste me i odgovorila sam. Izabranik neka razmilja svejedno koliko godina. Nitko
nije odredio koliko vremena treba potrajati izmeu pitanja: jedna minuta ili deset godina.
ak iako dobijem i negativan odgovor, ostat u vjenana pred samom sobom. Neu
naruiti drevan zavjet.
Otac je htio jo neto rei. Tek to je progovorio, zagrmilo je, nadjaavi njegove rijei.
Okrenuo se pa izgubljen krenuo. Uvijek je takav bio kad bi se uznemirio. Nisam ga
mogao sustii. uo sam ga kako brzo govori, kao da pria sam za sebe:
- Uporna je ona, domiljata, pametna. Ne moe joj se odmah suprotstaviti. Kao da joj
nebesa uvijek povlauju. Ona mijenja uzajamno djelovanje planeta. Znai li to da se ene
tako sada mogu same vjenati i zakonito raati djecu? Treba shvatiti to je Anastazija
izvrila, no ponajprije sve treba vratiti u prethodne zakone postojanja. Oni nisu samo tako
oduvijek postojali. Ne bih li ih povratio, trebao bih se uvjerljivo suprotstaviti, ali ja nisam
uspio. Ona je domiljata, pametna, ali ja ... Eto, pronaao sam kako se suprotstaviti i
ponititi obred.
Otac se iznenada naglo okrenuo pa poao prema jezeru. Pribliili smo se jezeru. Ne
izlazei iz grmlja, gledali smo kako se nad jezerom nadvila neobina, jedva zamjetna
svjetlost. Mogao se vidjeti odraz zvijezda u jezeru. Sputale su se kao da padaju s neba.
Naa je unuka sjedila sama na oborenome borovu drvetu. Na glavi je imala vijenac od
cvijea. Gledala je prema zemljanome skrovitu, gdje si ti spavao i tiho je pjevala.
Otac nije iziao iz grmlja. Sluao je njezinu pjesmu. Na to je rekao:
- Ona je vjenana. Udario je tapom o zemlju. Nitko nema pravo ponititi njezino
vjenanje. Nema niti jednoga obreda takve snage. Na to je tiho dodao: - Svejedno je je li
unuku vjenalo nebo ili ona samu sebe.
Deseta knjiga "Zvonki cedar ruski; Anasta je izala u listopadu 2010.
Ovdje moete preuzeti citate u pdf formatu
MALA STANOVNICA TAJGE

135

 Iziao sam na istinu. Nije bilo nikoga. Poao sam umom uokolo istine. Znao sam
da je moja ker negdje u blizini. Mislio sam da u je sigurno nai, krenem li obuhvativi
sve vei krug.
Ugledao sam je ve pri kraju prvoga kruga. Malena je Anastazija stajala sama meu
grmovima ribiza. Drala se za granicu, gledajui kukca i smijeila se. Sakrio sam se iza
drugoga grma pa ju poeo promatrati.
Bila je odjevena u kratku haljinicu, nalik koulji. U kosi je imala vrpcu, spletenu od vlati
trave. Zadovoljivi znatielju, pustila je granicu pa krenula bosih nogu travom prema
istini. ini se da je zapela za granicu ili travu pa pala. Djevojica je pala na travu,
priljubivi se cijelim tijelom. Nije zaplakala. utke se poduprla rukama o zemlju i sjela.
Zatim je otpuzala etveronoke metar-dva pa ustala i laganim korakom nastavila dalje.
Paljivo sam krenuo za svojom kerkom, nastojei ostati neprimjetan. Nastenjka je
iznenada netragom nestala. Zastao sam od iznenaenja, a zatim brzo potrao prema
mjestu, gdje je ona netom bila. Pogledao sam uokolo, ali je nisam vidio. Nije bila ni za
drvetom, iza kojega se izgubila, ni za grmom. Bila je premalena da bi mogla tako brzo
trati i nestati bestraga.
Poeo sam kruiti oko drveta, iza kojega se izgubila. Krenuo sam ukrug, poveavajui
povrinu krugova, ali je nisam vidio. Zastao sam ne bih li odluio to uiniti. Zatim sam
pojurio prema zemljanome skrovitu, znajui da je tamo Anastazija.
Anastazija je mirno sjedila na ulazu. Plela je vrpcu za kosu od vlati trave. Tiho je pjevala.
Ne tako daleko, mrka se lisica poput umiljate make plela oko debla drveta.
- Anastazija, ker je nestala pourio sam. Iao sam za njom u promjeru nekoliko
metara ne isputajui je iz vida. Da bi ona najednom nestala. Vie je nije bilo.
Anastazija je na moje uenje ostala mirna. Nastavila je plesti pa
odgovorila:
- Ne uznemiruj se, Vladimire. Mislim da je u staroj lisijoj jami.
- Otkud to zna?
- Eno lisice kako se nehajno ee o drvo. Vidi li?
- Vidim.
- Ona eli rei da je dijete u njezinoj jami.
- Moda lisica eli neto drugo rei?
- Kad bi to bilo neto loe, pokazala bi nemir. Otrala bi ustranu pa nastavila trati dajui
do znanja da zove upomo.
- Ali ne moe biti posve uvjerena gdje je ona, to vie, jer na mjestu, gdje je nestala nema
nikakve jame. Sve sam pregledao.
- Dobro, Vladimire. Poimo zajedno i pogledajmo gdje se sakrila naa mala lukavica.
Pribliili smo se mjestu, gdje je malena nestala. Anastazija je razmaknula travu ispod
koje se vidjela jama. Zemlja je bila malo razgrnuta na otvoru jame. Zagledao sam se u nju
i ugledao savijenu u klupko Nastenjku kako spava na dnu jame ...
U DRUGOJ DIMENZIJI

136

- Vladimire, zna da je bilo vrijeme kad je na Zemlji vladalo ledeno doba. U podrujima,
kojima se pribliavao ledenjak, mijenjala se klima. Zbog hladnoe mnoge biljke nisu
mogle uspijevati. Mjesta, nekad bogata umama, plodonosnim vrtovima i bujnom travom
s pokojim cvijetom, postupno su se pretvarala u doline, prekrivene tankim raslinjem.
Za ljude, koji su tada ivjeli u predgorju jedne od udolina, ivot kakav su znali vie nije
bio mogu u vrijeme zahlaenja. Oni su odluili ostaviti dom i uputiti se u potragu za
mjestom s povoljnijom klimom.
Mukarci su poli naprijed. Za njihovim je tragom iao starjeina roda Vud, odvodei iz
naselja zadnje stanovnike, djecu, ene i starce.
Prosijedi starac od sto i dvadeset godina iao je ispred karavane od jedanaest mamuta,
natovarenih pletenim koarama. U jednima su bila djeca, a u drugima zalihe hrane,
dostatne za dugo putovanje.
Karavanu s mamutima s obje strane pratili su konji i ljudi iz roda Vud, pjeice i na
konjima, vukui sitnu stoku iz naselja na rodnoj zemlji. Imao si dojam da je sve ivo
znalo zato se moraju uputiti u nove krajeve, slijedei ovjeka. Na imanju je ostalo samo
nepomino raslinje. Raslinje, osueno na propast.
Vud je pokuao odgovoriti na pitanja to si ih je postavio: Zato je dolo do neeljenih
promjena u Prirodi i do zahlaenja? ijom se voljom desila katastrofa? Nee li se ona
proiriti na cijelu Zemlju? Ima li ovjek snage da moe neto poduzeti i sprijeiti
katastrofu? Utjee li ovjek na pojavu katastrofa?
Vud je znao ne nae li odgovor, njegovu djecu i unuke, cijeli njegov rod eka tuna
sudbina. Vidio je po tunome i zamiljenome licu svih odraslih, koji su koraali u
karavani, da na prirodne promjene gledaju kao na tragediju. ak su i djeca uutjela i
postala budna. Jedino se njegova ljubimica, estogodinja praunuka Anasta, prepustila
veselju, zaigravi
se s mamutom, predvodnikom karavane.
Vud je sa strane promatrao igru praunuice s predvodnikom mamuta. Prebacivi kraj
surle ogromnoga mamuta od sedam tona na svoje rame, ona se pravila kao da vue veliku
ivotinju. Mamut ju je pratio svirkom svoje surle, to ju je, zapravo, sm pridravao,
jedva dotiui rame djeteta. Anasta bi se s vremena na vrijeme zaustavila. Izgledalo je
kao da je uzela predah, briui tobonji znoj s lica. Pritom je govorila: Oh, ba si velik,
teak i lijen.
Mamut je klimao glavom toboe u znak odobravanja. Sluao je bez razumijevanja,
briui surlom elo. Onda bi opet metnuo njezin kraj na rame djevojice, kao da se bez
njezine pomoi ne moe pomaknuti. Igra je bila smijena i bezazlena. Evo jo jedne igre
praunuice, koja se Vudu nije svidjela. Bila je to sljedea igra.
Anasta se uspela na surlu mamuta pa pola prema njegovoj glavi. Mamut joj je pomagao
savijajui svoju veliku surlu, gurkajui njezinim krajikom Anastu navrh glave.
Smjestivi se tamo, Anasta je neko vrijeme sjedila dok se mamut kretao dalje. Najednom
je progovorila prestraena ah pa se brzo spustila dolje po surli. Mamut je trebao veoma
spretno odgovoriti ne bi li uspio uhvatiti dijete prije nego to padne na zemlju, da se ne bi
udarilo ili mu palo pod njegove velike noge.
Vud je razmiljao o prolosti, pokuavajui u njoj nai uzrok katastrofe, to je natjerala
ljude s rodne doline. Razmiljanja je sve vrijeme prekidao uspomenama iz ivota
praunuice Anaste, to su mu se pojavljivale poput slika. Vud nije tjerao slike, naprotiv,
bile su mu drage, a odvlaile su ga i od tunih misli o dogaajima to su ih zadesili ,,,
137

MAMUT DAN
Veliki je mamut Dan iao polako na kraju karavane, lagano epajui. Po stasu i snazi bio
je nalik na svoga oca, predvodnika mamuta.
Kad je bio jo sasvim mali, kamena gruda s brda povrijedila je mamutu Danu nogu. Ljudi
su mu uz nogu privezali tapie da mu kosti pravilno izrastu. Dan je morao dugo leati.
Bio je sm. Tada je i zapoelo dirljivo prijateljstvo mamuta, trogodinje Anaste i maia
kojeg je djevojica imala uza sebe.
Mala je Anasta esto posjeivala mamuta povezane noge. Donosila mu je poslastice i s
njim umiljato razgovarala. Stavila mu je na bedro maia i uila ga kako od mamuta na
travi otjerati razdraljive kukce i muhe.
Najvanije je bilo to da je Anasta razgovarala sa ivotinjama. Uila ih je kao to odrasli
ue svoju djecu. Kad je smjestila maia na mamuta, Anasta je pokazala tapiem prema
nebu. Usmjerila je za njim pogled pa rekla: nebo, oblaci, sunace. Zatim bi se
spustila na koljena pa dotaknula travu i umilno progovorila: zelena trava, mirisni
cvjeti.
Mamut i mai su paljivo promatrali to ini djevojica. Nakon nekoliko dana, redovno
ponavljajui svoje vjebe, desilo se neto neobino. Kad bi izgovorila rijei nebo,
oblaci, mamut, a za njim i mai, usmjerili bi svoj pogled prema nebu. Kad bi
izgovorila trava, oni bi pogledali na travu. A kad bi rekla mirisni cvjeti, mai bi
najednom skoio na zemlju pa stao mirisati cvijet, oponaajui djevojicu.
Djevojica je nastavila svoje vjebe i kad se mamut oporavio. Svialo joj se tumaiti
svojim etverononim prijateljima znaenje svake pojedine rijei, koju je ula od
odraslih. Mamut i mai su bili sretni da im dobra djevojica poklanja panju. Oni bi,
poput pokornoga uenika dolazili u podne do Anastina cvjetnjaka. Tamo bi obino bila i
djevojica. Svojim je uenicima trebala odrati redovni sat. Kad sluajno ne bi dola,
njezini bi je etverononi uenici satima ekali. ekali bi svoga prijatelja i uitelja. Ili bi
je poli traiti ...
MOJA DOMOVINO, NE DAJ SE, S TOBOM SAM

138

Ugledavi Anastu kako tri, Dan je veselo zavrtio glavom, podignuo ui i zaustavio se.
Veliki je mamut pruio malenoj djevojici svoju surlu te ju ovla dotaknuo po ramenu.
Djevojica je uhvatila kraj surle te uz nju prislonila lice. Njeno je pomilovala Dana po
surli, a onda mu veselo dobacila: Za mnom! Potrala je skokom natrag prema
prostranstvu
na rodnoj zemlji, to ga je ostavila za sobom.
Mamut se okrenuo pa potrao za Anastom. Kad se Anasta umorila, pokretom je
zaustavila mamuta i uspela se preko surle na njegovu glavu. Smjestivi se na mamutovim
leima, ugledala je kako na njemu sjedi maak. Bio je to onaj isti mai, koji je davno
izrastao u odraslog maka. Priao je djevojici pa se poeo vrzmati oko njezinih nogu i
presti, pokazujui
joj time svoju panju i privrenost.
Bilo je kasno vee kad je njih troje stiglo u naselje, koje su ostavili na rodnoj zemlji.
Anasta je Dana poslala na panjak. Ula je u svoju malu, glinenu kuu. Bio je mrak. Pola
je prema klupici za leanje s mirisnim sijenom. Legla je i odmah zaspala.
Anasta se probudila u zoru. Istrala je iz svoje kue zatvorenih oiju. Rairivi ruke,
prepustila se njenim i toplim zrakama Sunca. Okupavi se na Suncu, potrala je prema
potoku. Pojurila je prema uvali s bistrom vodom.
Hladna je izvorska voda bila prehladna na dodir. No Anasta se zadovoljno pljuskala i
grohotom smijala. Izila je iz vode. Napravila je trei krug po obali. inilo se da ne zna
na to potroiti nevjerojatnu energiju, to ju je bila obuzela. Zatim se popela na breuljak.
Zapuhao je hladan vjetar. Djevojica je oko struka privezala rubac, prebacivi jedan kraj
preko ramena. utke je promatrala zemlju, koju je netom ostavio njezin rod.
Na rodnome prostranstvu, gdje je ranije stalno vrvilo od mnotva ptica i kukaca, to su
svojim cvrkutom i zujanjem preplavili prostranstvo, zavladala je tiina. Odavala je
osjeaj neminovne propasti. Gdjegdje je od none studeni pobijelila trava. Voke u
vrtovima i grmovi prestali su cvasti, a listovi su im uvenuli, to je bio znak da vie nije
bilo izlaza.
Nad rodnim se prostranstvom nadvila muna tiina. Priroda, iako uvela, jo uvijek je bila
arolika i iva. Prostranstvo je s nevjericom oslukivalo to e uiniti malena djevojica.
Najednom se sve uskomealo. Zauo se krik, to se poput tople zrake razlijegao
prostranstvom. Bio je to krik oaja, krik to je odavao samouvjerenost, s prizvukom
radosti.
- Hej! Hej! H e e j! poviknula je Anasta. Njezin je povik naruio
muklu tiinu. Ne daj se, Domovino! Ja, Anasta sam s tobom, moja
Domovino!
- Kako si bistar, Dane! Mudar! poviknula je Anasta. Uhvativi se za njegovu dlaku,
uspela se mamutu na lea. Zatim se okrenula u smjeru vjetra, to je puhao od ledenjaka.
Uzviknula je radosno i pobjedniki: Hej! Hladan je vjetar jo jae zapuhao. Djevojica
se zamislila pa okrenula na suprotnu stranu. Poviknula je kao da doziva nekoga
nevidljivoga, zamahnuvi rukama. Podigavi uvis surlu, oglasio se svojim pozivom i
mamut Dan. Mai se oglasio mijaukom.
Hladan je vjetar na tren prestao da bi se opet zahuktao. Zapuhao je sada s druge strane,
zraei toplinom i milujui cvijet, mamuta i djevojicu s makom na njegovim leima.
Pokoja je ptica pozdravila svojim pjevom oivljujuu struju zraka.
139

Anasta se nekoliko dana borila protiv hladnoga vjetra, to je puhao iz smjera ledenjaka.
Odmah bi se pribliila svome cvijetu im bi dao znakove ivota. A za njom bi po navici
pokraj cvjetnjaka stao mamut Dan, preprijeivi put hladnome zraku.
Doao je dan kada je cvijet povratio snagu i rascvjetao se. Anasta je prila cvjetnjaku.
Spustila se na koljena i blago dotakla usnama ukastocrvenkaste latice. Zatim se malo
odmaknula ustranu, promatrajui svoj udesni cvijet, tvorevinu neviene ljepote.
Anastu je obuzela snana energija, osjetila je takvo ushienje da je poskoila na mjestu.
Zatim se zanijela pa poela neobian, improvizirani ples. ak ju je i mamut Dan pokuao
pratiti, tapkajui na mjestu. Mai se vrtio, okretao na lea i skakao. U zamasima toploga
vjetra, svojim ukastocrvenim laticama pratio ih je oivjeli cvijet.
Anasta se najednom zaustavila. Ugledala je na brdu dva mladia.
DVA BRATA OPRENA KARAKTERA

140

Dva su brata bila iste visine i iste, snane grae. Vanjtinom su bila posve nalik jedan
drugome. Razlikovali su se jedino bojom kose i oiju. Jedan je bio svijetle puti i plavih
oiju, a drugi tamnoput i crnih oiju.
Mladii su nepomino stajali, kao da Anasti ele dati vrijeme da se privikne na njihovu
neoekivanu pojavu. Zatim su joj se polako pribliili.
- Zdravo, djevojice! obratio joj se tamnoputi mladi. Djevojice, trebala bi se
pouriti. Ti si intuitivno osjetila da moe zaustaviti ledenjak i da vlada silom, kojom
moe izmijeniti Boji program. to je, naravno, nemogue. Premda e ti traiti takvu
silu. Jednako tako u i ja znati vie o ovjeku nego to o njemu znam sada. elio bih ti
ispriati o ureenju Svemira i odgovoriti ti na svako tvoje pitanje. Treba jedino pouriti.
Anasta nije uspjela odgovoriti. Prekinuo ju je drugi mladi:
- Zdravo, Anasta! Lijepa si i njena. Prelijepa si poput mnogih udnovatih stvorenja na
velianstvenome planetu Zemlja. Moj brat zna puno o grai Svemira. Mislim da bi ipak
trebala najvie sluati samu sebe.
- Dobar vam dan! Neka vam namjere budu svijetle i dobre nakon kratke stanke Anasta
je uputila pozdrav mladiima.
- ekaj! prekinuo je Anastu crnokosi mladi. Ne svia mi se sluati uvijek iste
nauene, besmislene i nepromiljene rijei. Nas smo ovdje dvojica. Moja je narav
mrana, i ne znam zbog ega su meni upuene elje za svijetlim namjerama.
Moja je narav mrana. Misli su mi mrane i agresivne. Ja sam takav, i prema
Boanskomu programu to je moja svrha crnokosi mladi je sve uzrujanije odgovarao.
Ja nisam bezvoljnik svijetlih namjera i to ne mogu biti. Kad bih to i bio, to vie ne bih bio
ja. Jesi li shvatila, djevojice? U tom bi ti sluaju preostao samo jedan od nas, glup, ali
svijetlih namjera.
Ali nas smo dvojica. Jesi li shvatila, djevojice? Stoga ne moe govoriti samo o onome
svijetlih namjera. Pokuaj vratiti svoje misli. Ne znam je li to bilo ono to si htjela rei, ili
si jednostavno bez razumijevanja ponovila ono to ve zna.
- Ako sam vas svojim pozdravom uvrijedila, promijenit u rijei i rei vam jednostavno
Zdravo odgovorila je Anasta.
- To je ipak bolje nego poeljeti nam svijetle namjere.
- Tko ste vi? pokazavi zanimanje, obratila se Anasta mladiima.
Kojega ste roda? Prvi put vas vidim.
- Jasno da nas prvi put vidi. Nije nas jo nitko nikada vidio. Iako su nae karakteristike
stalno prisutne u djelima svih ljudi brzo je odgovorio tamnoputi mladi. Tono je, u
djelima svih ljudi. Moje se karakteristike, naravno, puno, puno vie oituju. Gotovo
cjelokupno ovjeanstvo ivi od katastrofe do katastrofe, a u svakome se pojedinanome
ovjeku oituju moje karakteristike i prevladavaju moje energije.
- Narav ti je mrana, ali si nadaren u govoru. ekaj, moj brate! odgovorio je mladi
svijetlih namjera. Nismo se ni predstavili. Zatim se okrenuo prema djevojici pa
nastavio: - Anastoka, pokuaj shvatiti moje rijei. Brat i ja predstavljamo dva spleta
energija Svemira. Energetski entiteti zauzimaju beskrajna prostranstva Svemira. Kad je
Bog stvarao ovjeka, uzeo je od svakoga entiteta jednaku koliinu energije. Na
neshvatljiv ju je nain uravnoteio u Sebi i dao je ovjeku kojeg je stvorio. On je stvorio
ovjeka od svega onoga to je u Sebi uravnoteio.
Nakon to je stvoren ovjek, svi smo mi shvatili da on predstavlja najsnaniji entitet u
Svemiru. Stoga on i nije entitet nego je ovjek. Ipak, nije jasno kakva je to sila u ovjeku,
141

kakve su mu sposobnosti i gdje im je kraj. U cijelome Svemiru nitko nema odgovor na

zagonetku kad e se ta sila u potpunosti oitovati. Ne znamo to ak ni mi, ije su
odvojene
energije svugdje prisutne. Mi smo uvijek nevidljivi. Mi smo prisutni u prostoru, prisutni
smo u vodi, u svakoj ivotinji, u svakome crvu. U svakome je ovjeku prisutna
sveukupna energija Svemira ...
KAKAV JE TVOJ IVOTNI PROGRAM

142

Tehnokratsko je drutvo odabir ovjeka. ovjek je uvijek odabirao put razvoja, sukladan
tehnokratskome drutvu, a on neizbjeno vodi prema katastrofi. to se desilo ve mnogo
puta. Sve su planetarne katastrofe rezultat misli ovjeka. One su rezultat djela stvorenih
mislima.
- Ali nitko nije stvorio ledenjak, koji je natjerao moj rod da ostavi svoj dom?
- Anastoka, tvoj je rod ve krenuo na put razvoja u skladu s tehnokratskim drutvom.
Prema ivotnome programu, ledenjak e ga sustii I unititi. Ali e se roditi novim
ivotom. Pojavit e se nada da e se ovjek poeti oslanjati na svoj razum. Zaustavi li
itko ledenjak, to moe samo
ovjek, tvoj e rod biti u tehnokratskome svijetu. Sukladan njemu put dovest e prije ili
kasnije do katastrofe. Istina, postoji mogunost da e ovjek, koji je naao nain kako
zaustaviti ledenjak, a znai i sprijeio katastrofu, moi sprijeiti i sljedeu katastrofu.
Postoji mogunost da e se zahvaljujui njemu, nedugo prije svake sljedee katastrofe
ozariti ljudske due. Ljudi e shvatiti da su uinili pogrean izbor. On e sprijeiti
katastrofu. ovjeanstvo e tada moi odabrati novi put. Postupno
i paljivo e unitavati svoje smrtonosne izume. Iako e mu biti teko ozariti duu
ovjeka u tehnokratskome drutvu.
U razdoblju tehnokratske vladavine, ovjek prestaje biti razumno bie. ovjek se treba
okrenuti osjeajima, a ne razumu. ovjeku treba upravo putem osjeaja prenijeti bit
Boanskoga programa, a da bi se to ostvarilo, ovjek sm treba osjetiti i shvatiti taj
program ...
... Stvaralatvo u Boanskoj ivoj prirodi usavrava stvoritelja. Nema kraja takvome
velianstvenome stvaralatvu. Ono predstavlja vrhunac.
- Jako bih eljela ivjeti u takvome prelijepome svijetu, gdje se sve moe stalno
usavravati, gdje stvoritelj moe usavravati svoje tvorevine, a tvorevine njega. eljela
bih da u takvome svijetu ivi moja majka i moj otac, moja braa i moj djed Vud. Kao i
moj cijeli narod nasmijeila se Anasta, a oi joj se zasjale. Treba zaustaviti ledenjak.
Kako to uiniti? Kako?
SUSRET SA SVOJOM PRVOBITNOM SLIKOM

143

 ... ovjek nije nita drugo nego materijalizirana slika. Budui da predstavlja
materijaliziranu sliku, sm ovjek moe svojom misli stvarati i materijalizirati slike. U
tome je njegova snaga. To je nenadmana snaga Svemira
TRI RIJEI IZ ZAKONA SVEMIRA

144

- Anastazija, jesu li ti poznate tri rijei iz Svemirskoga zakona, to ih je spomenuo

crnokosi mladi? To su rijei koje odreuju predodreenost pojedinoga ovjeka i cijeloga
ovjeanstva.
- Da, Vladimire, poznate su mi te tri rijei, rijei koje odreuju glavni zadatak, koji treba
ispuniti cijelo ovjeanstvo.
- Moe li mi ih izgovoriti?
- Mogu.
- Reci.
Anastazija je ustala i poela paljivo izgovarati rijei, naglaavajui svako pojedino
slovo:
- USAVRAVATI SVOJU IVOTNU SREDINU.
- Zar samo to? upitao sam razoarano.
- Da, samo to.
- Iskreno reeno, mislio sam da su to neke neobine, arobne rijei.
- To i jesu neobine, arobne rijei iz Svemirskoga zakona. To su najvanije rijei,
sadrane u svakome Boanskome programu. Uz njihovu se pomo moe odrediti koliko
je Svemiru neophodan odreeni ovjek, kao i cijelo ovjeanstvo. Uz njihovu se pomo
moe odrediti koliko su korisni ili nisu Zemaljski zakoni to ih j stvorio ovjek.
Usavravati svoju ivotnu sredinu znai usavravati samoga sebe
Anastazija je ovjek iz druge dimenzije, dimenzije u kojoj slavi Razum ovjeka.
Anastazija vidi i osjea ovu dimenziju Razuma. Ona je nje dostojna. To je dimenzija, u
kojoj savreni, sretan ovjek stvaratelj ini planet Zemlju najljepim planetom u Svemiru.
Oduevljeni njegovim zemaljskim tvorevinama, planeti u cijelome Svemiru ele da
ovjek pomisli i na njih. Da barem isprui prema njima ruku i dodirne ih, da im uz
osmijeh daruje budunost. Kako li je Anastaziji samo nepodnoljivo teko gledati uas
koji se deava na Zemlji.
Anastazija je svejedno rodila dvoje djece. Izloila se opasnosti i nije je bilo strah da e
djeca potpasti pod vlast antirazuma. Bila je uvjerena da e se sve samo od sebe
promijeniti ili da e to ona sama izmijeniti.
- Anastazija, ima osobit nazor na svijet. Je li ti teko promatrati to se danas deava?
- Vrlo teko, Vladimire apui je progovorila Anastazija.
- Kako to podnosi?
- Stvarajui slike prelijepe budunosti. U njima uivam i osjeam zanos. Promatrajui ih
osjeam radost. Tako pobjeujem tugu. A vie je dobrobiti od toga kakvom zamisli
budunost, takvom e ona i biti.
ZAPREKA IZ NEPOVJERENJA

145

 Sin je izgledom lica sliio Anastaziji, moda malo i meni iz mladih dana. Bio je
visok skoro kao i ja. Bio je graen poput mladia, iako vrlo skladno i snano. Nije imao
umjetne miie nego prirodno skladne, idealno graene. Pogled mu je podsjeao na
Anastazijin umiljat pogled. Otkrivao je nevjerojatnu uvjerenost i smirenost. inilo se da
uope nije
znao za ivotne tekoe, niti da si moe zamisliti nesavladive situacije. Volodja mi se
naklonio. Progovorio je, obrativi se Anastaziji:
- Mama, uo sam va razgovor. Mama, dopusti mi da ti se obratim i iznesem svoje
miljenje. Volodja se s potovanjem naklonio Anastaziji. utke je ekao odgovor.
Prvi sam put vidio, osjetio, s kakvim se potovanjem i ljubavlju Volodja odnosi prema
Anastaziji. Razvidno je da on bez njezina doputenja nije mogao zapoeti razgovor.
Anastazija je paljivo promatrala sina. Nije urila s odgovorom. Pogled joj nije izraavao
strogost, prije njenost i potovanje.
udno, pomislio sam. Zato ona tako dugo ne odgovara na najjednostavniju molbu.
Brzina joj je misli velika. Za tako duge stanke mogla je pronai puno razliitih inaica
razvoja dogaaja. Iako se tu nije imalo to traiti. Anastazija je napokon odgovorila:
- Reci, sine, tata i ja emo te paljivo sluati.
- Mama, mislim da bi bilo lijepo i ispravno da pomogne tati. Osjeam da je za njega
vano rijeiti tu zadau. Ne pomogne li mu, nepovjerenje u vlastite snage i razum e se
poveati, a ne smanjiti. Moda e se zapreka samo dijelom otkloniti, ali e ipak nestati.
Mislim da tati treba pomoi Volodja je zautio.
Anastazija ni ovaj put nije odmah odgovorila. Promatrala je neko vrijeme umiljato sina,
smijeei se. Zatim je progovorila:
- Sine, naravno da si u pravu. U ovoj situaciji tati doista treba pomoi. Volodja, molim te,
pomozi tati. Vas dvojica ete nai rjeenje. Zajedno s drugima. Bit e najbolje ponete li
ga odmah traiti. Odmah. Ja vam neu smetati.
Anastazija se okrenula. Polako se udaljila od nas. Nakon nekoliko koraka se okrenula i
dometnula:
- Pred vama je neto vrlo zanimljivo i korisno. Posve je prihvatljivo i vano usavravati
svoju ivotnu sredinu.
Sin i ja smo bili sami, jedan nasuprot drugome. Upitao sam ga:
- Volodja, reci mi, moe li se poput mame koristiti svom informacijom iz Svemira?
Mnogi mislioci je spominju. Poznati pisac Stanislav Lem je tako i rekao, da je Svemir
poput super raunalnoga stroja. Mi neemo moi bez takvoga stroja. Umije li se njime
sluiti?
- Ne tako brzo kao mama.
- Zato?
- Zato jer je mama iste rase.
- to to znai iste rase? izrazio sam uenje.
- To znai da ona uva obiljeja rase ovjeka prvobitnih izvora.
- Zato je ti ne uva? Shvaam ...
Pomislio sam u sebi: To je stoga to ja nisam iste rase. Tako mu je vjeroajtno
Anastazija objasnila. Zato je onda pristala roditi dijete, koje je zaela s mukarcem
neiste rase? Znai da nije nikoga drugoga nala.
Sin me paljivo pogledao. Moda je shvatio to sam mislio pa je progovorio:
- Tata, mama te veoma voli. Poimo, pokazat u ti dvije stvari.
146

- Poimo potvrdno sam odgovorio pa poao za sinom.

Pribliili smo se ulazu u zemljano skrovite, gdje sam proveo no s Anastazijom za
naega prvoga susreta. Volodja je pomaknuo kamen. Otkrio je ulaz u podulju peinu
odnosno jamu. Pruio je unutra ruku i izvadio kao iz sefa praznu bocu konjaka i tap.
Prepoznao sam je. Bila je to ista boca iz koje sam pio konjak na naemu prvome susretu,
kad smo uzeli malo odmora. Nevjerojatno da je sauvala bocu, pomislio sam.
- Kakav je to tap? upitao sam Volodju.
- To je tap kojim si htio tui mamu kad je odbila da me uzme k sebi na odgajanje.
Nisam se jo bio rodio.
- tap nije trebalo sauvati uznemireno sam odgovorio.
- Mama je rekla da se u tebi uskovitlalo mnotvo energija dok si drao taj tap. Njoj je taj
tap drag.
- to ona radi s tim stvarima? Bocu jo moe napuniti vodom.
- Mama je ne puni vodom. Ona esto dolazi na to mjesto. Mie kamen, uzima bocu i tap.
Gleda ih s osmijehom i izgovara rijei. Tata, ona je uinila tako da ti vjeno ivi. S
vremena na vrijeme e na tren zaspati i ponovno se probuditi u novome tijelu.
- Kako se to moe uraditi rijeima? iznenaeno sam progovorio.
- Tata, rijeima se moe puno toga napraviti, pogotovo kad te rijei izgovara mama, a uz
to ih jo i esto ponavlja.
- Volodja, kakve su to rijei? tiho sam upitao sina.
Moj je sin poeo izgovarati rijei kao da ita stihove. Bile su to rijei to ih je na tome
mjestu Anastazija esto izgovarala:
- Dragi moj, vjenost je pred nama. U ivotu sve uvijek doe na svoje. Kad Sunce zasja u
proljee, dua se oblai u novo ruho. Nepostojano tijelo umire i ne preputa se uzaludno
zagrljaju zemlje. Iz naih e tijela u proljee izrasti u zemlji svjee cvijee i trava. Dragi
moj, raspri li se u prah u beskraju Svemira, uvajai svoju nevjeru, pronai u te i
sakupit estice praha to putuju vjeno Svemirom.
Volodja, uo sam i ja jednom Anastaziju kako izgovara te rijei. Mislio sam da samo
izgovara lijepe rijei. Nisam ni mislio da one imaju neposredno znaenje
- Da, tata, one imaju neposredno znaenje.
- Tako stoje stvari otegnuto sam progovorio. Veoma hvala Anastaziji za vjenost.
- Tata, zahvali mami kad je vidi. Reci joj i pokai da vjeruje njezinim rijeima. Ona e
se vrlo obradovati.
- Rei u.
- Tata, trebamo rijeiti tvoj zadatak. To je sada na zadatak. Poimo do jezera. Na pijesku
emo nacrtati plan hektara, to ga spominje. Mislit emo kako ga urediti. Tako emo
puno misliti, sve dok ne naemo najpovoljnije rjeenje.
Iao sam iza sina i mislio: Ali kako? Kako moemo nai rjeenje? Odgovor ne daju ni
knjige, ni internet. Svugdje sam ga traio, ali nisam naao. Savjetovao sam se s
agrotehnikim strunjacima. Nisu mi nita ozbiljno savjetovali. A Volodja, razvidno je,
nije o tome nita itao. On nema sposobnosti kao Anastazija. Ne moe se koristiti
podacima iz
Svemira. Kako on onda moe bilo to nai? No on se postavlja tako kao da moe rijeiti
zadatak. Treba neto djelotvornije poduzeti nego samo besmisleno ekati i traiti.
Odluio sam porazgovarati sa sinom.
- ekaj, Volodja. Evo, sjednimo na ovo drvo. Trebamo ozbiljno porazgovarati.
147

- Dobro, tata. Sjednimo. Paljivo u te sluati.

Sjeli smo na srueno stablo. Moj me sin paljivo gledao drei ruke na koljenima. Gledao
me poput Anastazije. Nisam znao kako zapoeti s njim ne tako ugodan razgovor.
Razgovor nije bio ugodan, ali je bio nuan.
- Volodja, rei u ti moda ne posve ugodne stvari za tebe. No ja to moram rei.
- Reci, tata. Podnijet u i ono to nije ugodno i neu se uvrijediti.
- Volodja, mora shvatiti da te Anastazija poslala k meni da mi pomogne, da je
prestanem moliti. Ti ne moe pomoi ni meni, ni onima to grade svoja imanja na rodnoj
zemlji. Nema takvih sposobnosti kao mama, a ne razumije se ni u agrotehniku.
Zasigurno ne zna to je to ureenje okolia. Je li tako?
- Tata, mislim da se ureenje okolia odnosi na to kad eli uiniti prostranstvo lijepim.
- Otprilike tako. No da bi ga napravio lijepim, sposoban ovjek jo mora uiti pet i vie
godina, razmjenivati podatke i promatrati razliite slike. Jesi li vidio barem jedno lijepo
ureeno imanje?
- Kad sam iao s mamom u selo, vidio sam kako ljudi na zemlji oko svojih kua ...
- Ti si vidio samo jo neureene seoske povrtnjake.
- Da, tata, povrtnjake. Ali ja sam zamiljao kakvim bih elio uiniti svoje imanje. esto
sam o tome razmiljao i zamiljao.
- Zamiljati samo nije dosta. Potrebno je ozbiljno i svestrano poznavati predmet, to ti ne
poznaje. Znai da i nema smisla da o
tome razmilja. to se mene tie, ja razmiljam ve nekoliko godina. Ne
samo to razmiljam nego se savjetujem i sa strunjacima. Sve je uzalud.
Razmiljajui samo, neemo pokrenuti stvar s mrtve toke. No ti mi stvarno moe
pomoi. Stvorio sam plan. Treba mi pomoi nagovoriti Anastaziju da se pridrui rjeenju
toga pitanja. Ona e pristati budemo li uporni.
- Tata, ali mama je ve donijela odluku. Njezina odluka i jest pomo. Ne mogu si
dopustiti nagovoriti mamu da promijeni odluku.
- Znai tako! On si ne moe dopustiti! poviknuo sam. Znai, kad ti mama kae da
pomogne, ti sve prihvaa bez razmiljanja. A kad te otac moli, odmah kae da nee.
Eto kako si odgojen! Nema nikakvo potovanje prema starijemu, prema svome ocu.
- Tata, ja te veoma potujem smireno je odvratio Volodja. Udovoljit u tvojoj molbi i
pomoi u ti.
- Tako je bolje. Hajdemo proetati negdje do veeri. Poimo onda Anastaziji pravei se
uznemireni. Ona to nee izdrati. Pomoi e nam.
- Tata, rekao sam da u ti pomoi. Time sam mislio da u zajedniki s tobom rjeavati
pitanje poboljanja plodnosti zemlje. Mislio sam da u napraviti reprodukciju s izgledom
okolia cijeloga imanja.
- Ah, znai tako! Rjeavati pitanje! Shvaa li imalo? ... Poimo. Shvatit e. Poao sam
brzo prema obali.
Nacrtao sam tapom na pijesku plan hektara zemlje uz rub ume.
Volodja je nacrtao sliku ume uz rub zemljita sa suprotne strane ceste. Posluio se
razliitim travama i granicama drvea. Utaknuo ih je s jedne strane pijeska. Nacrtao sam
plan zemljita iz jednostavnog razloga da se Volodja uvjeri sam u beskorisnost svojih
pokuaja. No desilo se tako da sam se i sam zainteresirao traei najrazliitije inaice
plana.
Razmiljali smo o problemu dva dana. Trebalo je rijeiti kako na neplodnome tlu mogu
148

uspjeti vrtovi i razliito povre. Uzeli smo u obzir i razmotrili mnogo raznih inaica, ali
nismo nali rjeenje. Rjeenje nismo nali jer je jedan od uvjeta bio da se sve uini uz
minimum utroenih sredstava. Kad bismo ispustili iz vida taj uvjet, uz nadoknadu bi se
moglo dopremiti kamionom plodnu zemlju, iako bi za to trebalo barem pedeset kamiona
sa zemljom. Svaki takav kamion stoji sedamnaest tisua rubalja. Znai da bi trebalo
osamsto i pedeset tisua rubalja.
Veina od dvjesto i pedeset obitelji to ne bi mogla platiti. Uz to, povrinska bi voda,
otjeui u nizinu, u proljee mogla potkopati plodni sloj i raznijeti ga.
Ne bismo li zaboravili na naizgled nerjeivu zadau poboljanja plodnosti tla, Volodja i ja
smo poeli raditi na projektu ureenja okolia, tonije, pokuali smo smjestiti razliite
objekte tako da se slau jedni s drugima i s okolinom.
Objasnio sam Volodji:
- Najprije treba izgraditi zahod i kupatilo, zatim gospodarski blok zgrada, kuu, garau,
podrum, staklenik. Sve treba razmjestiti da izgleda lijepo i udobno.
Kuu smo izveli od pijeska. Smjestili smo je u sredini zemljita. Pokraj kue smo
smjestili kupatilo I zahod. Gospodarski blok zgrada smjestili smo sa stranje strane kue.
Staklenik smo takoer napravili od pijeska. Povrh podue hrpe zemlje smjestili smo bijeli
tap da izgleda poput stakla odnosno polietilenske membrane.
Bilo je razvidno da se staklenik nikamo ne uklapa. Gdjegod ga stavili, slijeva ili zdesna
od kue, nije izgledao kao dio cjeline. Pa i sama, takozvana prostorna kompozicija
graevine nije mi se sviala. Izgleda da se nije svidjela ni Volodji. Volodja je zamiljeno
promatrao projekt pa rekao:
- U neemu smo pogrijeili.
- Napravili smo ne samo jednu greku dometnuo sam. Izgleda da ih je vie.
- Ipak, mislim da je samo jedna greka. Trebao bi postojati neki ipravan pristup, naelo,
odnos, neto slino, to moe odmah rijeiti sve zadatke.
- Kakav to moe biti novi pristup? Napravio sam sve tako kao to to radi veina danas u
naoj zemlji. Takav je razmjetaj smiljan tijekom mnogo vremena. Drugoga nema. Ljudi
nisu mogli vjeno grijeiti, ne znajui neko naelo, koje, moda uope i ne postoji.
- Ono postoji. Osjeam to. Volodja je zatim zautio i dodao: - Ili e moda postojati u
budunosti. Tata, trebamo misliti i pronai emo ga.
- Gdje emo ga nai kad ni tebi ni meni nije dostupna ta svemirska baza podataka?
- Trait emo ga u sebi.
- Moda ga ti nae u sebi. Meni je uskoro ezdeset godina i ja vjerojatno neu uspjeti.
- Uspjet emo, tata, sigurno emo uspjeti. Veoma u se potruditi i nai u ga, zajedno
emo ga nai.
Prepustio sam se intenzivnome razmiljanju. ak i nou, spavajui na mirisnim travama u
zemljanome skrovitu, mislio sam u snu o najrazliitijim inaicama plana. Slike plodnoga
drvea i cvijea brzo su se redale ispred mene, da bi sve opet brzo uvenulo i palo, ne
dajui plodove.
NATJECANJE SVEENIKA

149

Negdje sredinom drugoga dana, Volodja i ja smo razmatrali sljedeu inaicu plana. Da
se ne muimo s plodnom zemljom i odvodnjom vode sa zemljita u proljee, plan se
sastojao u tome da se pusti odvodna voda da potee potokom i da se odaberu biljke koje
trae puno vode. Inaica se pokazala slabom, bez lijepoga vrta. U to nam se pribliila
Anastazija. Drala je za ruku nau ki.
Mala je Nastenjka sigurno zakljuila da se Volodja i ja igramo. Brzo nam je prila i sjela.
Poela je paljivo promatrati reprodukciju imanja. Ve je bio napravljen iskop u obliku
umjetnoga jezera. Nakraju se nalazila hrpa pijeska. Predstavljala je glinu, jer je zemljite
bilo od gline.
Da ne sjedim besposleno, poeo sam pomicati tapiem po rubnome dijelu zemljita.
Izdubio sam zemlju i oznaio crtom rubni dio zemljita pa bacio tapi. Jednostavno sam
usmjerio panju na kuu od pijeska.
Nastenjka je etveronoke dopuzala blizu reprodukcije imanja. Sjela je uz rub. Nekako je
zamiljeno poela trljati nos da bi najednom ... svojom djejom, punanom rukom poela
razgrtati pijesak na liniju,
pravei brdace. inila je to polako i paljivo. Kad je dola do sredine jedne strane
zemljita, pridruio joj se Volodja i poeo sa svoje strane praviti podue brdace. Ne
znajui ni sam zato, poeo sam i ja razgrtati pijesak prema liniji.
Napravili smo hektar zemlje, nasut zemljom sa etiri strane. utke smo promatrali to
smo uinili. Svatko je od nas vjerojatno pokuao shvatiti to je to predstavljalo.
- Shvatila sam! zauo se Anastazijin glas iza mojih lea. Kako lijepo! Pronali ste
vrlo neobino rjeenje. Pokuat u, pokuat u shvatiti vau ideju, pokuat u je tonije
odrediti. Sve sam shvatila! Odluili ste od plodne zemlje na zemljitu od hektara posipati
uzdu rubnoga dijela skoro metar plodne zemlje. Upotrijebili ste dio plodnoga sloja
zemlje I pijesak. Izvrsno! Poveali ste debljinu plodnoga sloja.
Uzdu rubnoga dijela, po cijelome zemljitu, odluili ste napraviti dvije stijenke od sloja
nepeene gline i slame, na udaljenosti etiri metra jedne od druge. Bit e dosta gline za
iskop umjetnoga jezera, a ona moe posluiti i za gradnju stijenki. Tako e se va nasip
nai unutar glinenoga jarka. U njega ete baciti granice i trulo umsko lie. Nad tim
slojem ete poravnati zemlju. Tako ete dobiti dugaki jarak sa slojem zemlje za
gnojenje, dugaak etiristo metara. Na njemu e podignuti sloj zemlje biti vii od
normalne razine zemlje na cijelome zemljitu. Zbog glinenih stijenki plodni sloj se za
proljetnih kia nee raznijeti.
Podignuti zemljani sloj e se ljeti bre ugrijati. Zahvaljujui tome, mnoge e se biljke
moi posaditi dva tjedna prije. Znai da ste pravilno shvatili da nema smisla praviti
gnojivo kopajui jamu u zemlji, dok se na povrini voda dugo zadrava. Jama e se tako
napuniti vodom, koja se iz glinenoga tla nee moi odstraniti. Budu li se u takvoj zemlji
sadile voke, njihovo korijenje moe istrunuti.
Na nasipu moete ve prve godine posaditi kukuruz, suncokret, s izvanjske strane
cvijee. Kad se priblii jesen, hektar e ve prve godine okruivati nasip. To nee biti
obian nasip. Bit e to ivica dva metra dugaka. Posipat ete je s jo zemlje i sljedee e
proljee nasip biti plodniji. Kad se zemlja uvrsti, na njoj ete moi saditi voke, povre i
cvijee. Glinene stijenke se mogu s vremenom slegnuti od vlage. No i slegnuti sloj gline
moi e zadrati plodni sloj, a drat e ga i korijenje biljaka.
Zato slue ovi polumetarski kvadrati od nepeene gline sa slamom, poredani jedni pored
drugih? Joj, nemojte mi rei, shvatila sam. U njih e se nasipati plodna zemlja, dovezena
150

iz ume, posadit e se plodno drvee, a oko njega povre i cvijee.

Izvrsno! Nali ste jednostavno i originalno rjeenje. Odluili ste da treba podii plodni
sloj na mjestima gdje je to potrebno i poveati ga do pola metra. Korijenju e na takvome
breuljku biti toplo i ugodno. Izraslo drvee e dalje napraviti sve to treba. Drvee svake
jeseni odbacuje lie. Ono e trunuti i poveavati plodni sloj.
Izvrsno! Kao da ste pritisnuli okida i ukljuili bioloki organizam
koji se sam oblikuje.
Znao sam da Anastazija predstavlja rjeenje to ga je ona nala, iako se pravi kao da smo
ga mi nali, a ona ga odgonetnula. Zbog toga se nisam nimalo osjeao ponienim.
Obradovalo me Anastazijino rjeenje. Ono je bilo jednostavno, izvanredno i nije trailo
velika sredstva ...
... Majka i sin stajali su jedno nasuprot drugome. inilo mi se kao da to dva velika
sveenika Svemira stoje jedno nasuprot drugome i zapoet e borbu. Bit e to borba
razuma i mogunosti ovjeka. O, Boe, kako li je lijepa Anastazija! Kako je zbog svojih
sposobnosti i miljenja tajanstvena i neobina ta ena, ena to mi je postala najbliom!
Niti jedan,
niti dva ivota nee biti dosta da otkrije tko je ona. Sin je licem malo nalik Anastaziji,
lijep je i stasit, no pomalo nepromiljen, zapravo previe samouvjeren. Zato se
suprotstavlja? Uz to jo u mojoj prisutnosti? Sm je rekao da Anastazijine sposobnosti
nadilaze njegove. Sigurno je ponosan i odluan, iako pomalo nepromiljen. Ja sam ipak
svim srcem bio za Volodju. elio sam da pobijedi u neizvjesnome natjecanju to je
upravo poelo.
- To nije obian humak progovorio je Volodja.
- to je to onda? blago podrugljivo, uz osmijeh, upitala je Anastazija.
- Pa kako objasniti ...
Volodja je zapoeo polako i razvueno izgovarati rijei kao da eli smisliti neto
pametno, priajui o tome humku. Iznenada je progovorio:
- To je kupatilo, mama.
Trgnuo sam se na neoekivano besmislene rijei sina. Ne znam ni sam zato, smireno
sam progovorio, potvrdivi njegove rijei:
- Da, to je normalno suvremeno kupatilo, veoma potrebno na imanju. Bez kupatila se ne
moe okupati, ni koristiti saunu. Nastojao sam na sve mogue naine dati Volodji na
vremenu da se izvue iz situacije i neto smisli. Bilo bi bolje da je rekao da humak slui
za skijanje zimi. Ba je nepromiljen. U kupatilu se jo moe spavati dok se ne napravi
kua nastavio sam sa svojom primjedbom. Vie nisam znao to rei pa sam zautio.
- udno. Glineni humak me ne podsjea na kupatilo. Ne vidim ni ulaz u to kupatilo
primijetila je Anastazija.
Gotovo je, rijeio sam. Izvalio je nezgodno sin, usred razgovora o kupatilu. Izgubio je.
Nije vie moglo biti rijei ni o kakvoj borbi sveenika. No Volodja je usprkos svemu
nastavio:
- Mama, to je reprodukcija. Ona predstavlja humak, koji bi trebao biti od gline. Mi smo
ga napravili od pijeska. Pijesak se rasipa i stoga je teko pokazati ulaz. Volodja je i dalje
govorio smireno. Razvidno je o neemu napregnuto mislio. Najednom mu je lice zasjalo.
Nastavio je govoriti, promijenivi ton. Govorio je jasno i samouvjereno: - Kad
iskoristimo
151

glinu, evo tu, sa strane umjetnoga jezera, bit e mali ulaz u ovalnu prostoriju s kupolom.
Promjer ovalne prostorije je dva ili tri metra. Visina je dva metra i trideset centimetara.
Zidovi zgrade mogu biti metar debeli. U zidovima se nalaze kanali za isputanje dima i
vruega zraka. Oni se ujedinjuju u jedan veliki kanal, koji e se potom moi zaepiti.
Uz rubove ovalne prostorije moe se posloiti kamenje. U sredini e gorjeti plamen.
Unutarnji zidovi prostorije e se grijati. Promatrajui sa strane jezera, moi e se uivati u
pogledu na vatru, a moi e se i zatvoriti ulaz ako nas vatra ne zanima. Nakon to se
zidovi ugriju, a vatra ugasi, u prostoriju e se moi ui. Grijat e nas toplina sa svih
strana, odozgo i odozdo. Glina e isijavati za ovjeka vrlo korisnu i blagotovornu toplinu.
- Da, naravno, to je veoma korisna toplina progovorila je Anastazija, ostavljajui dojam
da razmilja osobito ako se tu stavi posuda s ekstraktom ljekovitih trava. Svemir jo ne
poznaje takvo kupatilo i o njemu jo nije bilo nikakvih informacija. Znai da informaciju
niste mogli dobiti nego ste je pustili u Svemir, i sada ...
Promatrao sam hrpicu zemlje na reprodukciji imanja. Zamiljao sam kako kupatilo
okruuju gredice s cvjetnjakom, ruama, tu je i obala lijepoga jezera. Od prizora mi se
tijelom doista poela iriti ugodna toplina.
Intuitivno sam shvaao da je Volodja smislio neto to jo ne postoji. Zbog toga sam bio
neobino sretan. Kao da su se radovali i tijelo i dua
PLAMENA PTICA
Probudio sam se u jedanaest sati. Vjerojatno sam tako dugo spavao jer sam se dva dana
uzastopce mentalno naprezao. im sam se probudio, odmah sam htio vidjeti sina i
porazgovarati s njim o kupatilu. Htio sam mu rei da to nije obino kupatilo nego
multifunkcionalni objekt. On moe posluiti kao kamin na otvorenome, uz kojega se
moe lijepo provesti
vrijeme s prijateljima ili obitelji. U njemu se jo moe i suiti odjea, kao i gljive i tota
drugo. Moe se pei kruh i pripremiti ukusna hrana. Napokon, on moe posluiti i za
lijeenje. Moe nam grijati tijelo svojom neobinom toplinom. Razmiljao sam i poao
prema tome mjestu na obali jezera, gdje se nalazila reprodukcija imanja. Iziao sam iz
grmova i
ugledao sljedei prizor.
Pokraj reprodukcije imanja leala je iznemogla vuica. ape su joj bile uprljane od gline.
Na oko dva metra od vuice, u nevelikoj je jami medvjedica tupkala na mjestu i gazila
glinu. Volodja je stajao na koljenima. Usavravao je dlanovima ono to je na obali jezera
napravio od gline ... Napravio ... Ne, to nije prava rije. To ne moe nazvati kupatilom.
Priao sam blie. Nije me ak bilo strah ni medvjedice, ni vuice.
Objekt to ga je napravio Volodja u sredini je podsjeao na glavu i trup neke neobine
ptice. Na dnu je imala neveliki otvor. On je predstavljao ulaz u unutranju sobu. Od
srednjega dijela objekta, nalik na neobinu pticu, granala su se dva krila u okolni prostor.
Pod jednim krilom sjedili su mukarac i ena. Podsjeali su na Anastaziju i mene. U
sredini
se igrala mala djevojica. Bio je oblaan dan. Sunce je as jako zasjalo, as se sakrilo iza
oblaka. Igra sjene stvarala je dojam ive ptice to e poletjeti im u nju kroi ovjek ...
152

LJUDI PRVE ZEMALJSKE CIVILIZACIJE

... Iao sam za Anastazijom, znajui da se ona nee pretvarati pred sinom i da ga nee
samo tako pohvaliti. tovie, moe ga i kritizirati. Ali ja neu kritizirati. vrsto sam
odluio da treba pronai nekakve rijei da bih ga ohrabrio i pohvalio za njegov trud.
Malo sam zaostao za Anastazijom. Iziao sam iz tajge, ugledavi kako ona stoji pokraj
cedra i izdaleka paljivo promatra ono to se dogaalo na obali. Na pjeskovitoj obali
jezera u tajgi, okruenoga stoljetnim cedrovim drveem, Volodja je stvarao neki
neshvatljiv ureaj. To je bio obian kvadrat odnosno pravokutnik, okruen zemljanim
nasipom. Stijenke su mu bile od gline. Kutovi stijenki su bili bijele boje. Bili su vii od
onih sa strane. S krajnje strane, unutar kvadrata, nalazilo se umjetno jezero. Pokraj njega
je bila jedinstvena ptica. U sreditu kvadrata, u pijesku, sjedila je Nastenjka. To je bilo
sve. Shvatio sam da Anastazija nee pohvaliti Volodju. Jer nema zato. On je pticu
napravio ranije, a zemljani
nasip on nije uope smislio. Kuu i objekte okunice on ili nije uspio napraviti, ili nije
znao gdje ih smjestiti. Kvadrat je, dodue, bio malo udnovat. Okrenuo sam se prema
Anastaziji i rekao:
- Volodja, zapravo, i nije uspio nita posebno napraviti. Kad je tako, znai da se i nema
to kritizirati.
Anastazija mi nije odgovorila. ak mi se nije ni okrenula. Paljivo je promatrala kvadrat,
kao da je bila odsutna.
Poao sam u smjeru kvadrata, oko kojega se sin naprezao. No desilo se neto
neshvatljivo. Nisam se ni pribliio reprodukciji imanja kadli sam se zaustavio. Nisam
imao snage nastaviti dalje. Izgledalo je da se okolno prostranstvo najednom preobrazilo.
Izvana je bilo isto, ali osjeaji ... Okolni je prostor bio obavijen neizmjerno ugodnim
osjeajima.
Kao da su mi bili poznati, ili su doli iz drugoga ivota. Grijali su me iznutra. Bojao sam
se pomaknuti da ne nestanu. Samo sam stajao I gledao prema kutu kvadrata, prema kutu,
to je imao oblik bijele kue s prozoriem i vratima.
Doao sam k sebi kad sam uo Anastazijin glas. Prila mi je. Obratila se Volodji. On je
stajao na koljenima i poravnavao rukama neravnine na izvanjskome zidu.
- Sine, mogu li te zamoliti?
Uinilo mi se da je Anastazija uznemirena.
Volodja je ustao. Priao je Anastaziji. Blago joj se naklonio i odgovorio:Mama, sa zadovoljstvom u te posluati.
- Jesi li naao novo odreenje pojma dom?
- Mama, trudio sam se pronai ga. Doao sam do zakljuka da ovjek treba graditi dom i
za sebe, i za svoj hektar zemlje. Tada e oni biti nerazdvojni i predstavljat e jednu
cjelinu u svome prostranstvu.
- Volodja, reci neto o svojoj reprodukciji imanja, o tome kakva mu je funkcija. Ispriaj
sve u detalje.
- Dobro, mama, ispriat e.
Sin je zapoeo priu. Od njegovih su rijei gotovo oivjele simbolike oznake
neobinoga imanja na rodnoj zemlji.
- Mama, evo ulaza Volodja je pokazao na otvor u zidu. On nije sa strane ceste nego
153

ume.
- eli rei da je to ulaz na podruje imanja na rodnoj zemlji pojasnila je Anastazija.
- Cijelo imanje na rodnoj zemlji predstavlja dom odgovorio je Volodja. Stoga sam ga i
nazvao ulazom u dom. ovjek treba obrisati noge pred ulazom ako su prljave. Ako su
iste, to treba uiniti mentalno.
Evo ovaj zid Volodja je pokazao na staklenik uz rub imanja na hektaru zemlje. To je
ivi zid kue. Njezin glavni dio predstavlja privremeni objekt. Namjena e mu biti da to
bre utjee na stvaranje plodnoga sloja. Tata je htio da to bude bre. Na zemljini e sloj
utjecati crvi. Biljke, koje e unutra rasti imat e potrebnu toplinu i bit e radosne. To je
glineni zid, to ga griju zrake sunca, koje prolaze odozgo kroz staklo odnosno prozirnu
membranu, o kojoj je govorio tata. Danju e se glineni zid puniti toplinom, a nou, kad je
hladnije, davat e toplinu svemu to raste unutra.
Unutar toga zida se nalaze sobe. Tu e se uvati razliite stvari i pribor za vrt. Mama, u
ovoj prostoriji Volodja je pokazao na ovalni dio, uz rubove imanja. Zimi se tu moe
spavati i jesti.
Dalje se nalazi mjesto za drva. Uz ugao ivoga zida uz umu, nalaze se razliite domae
ivotinje: kokoi, labudovi, koza, konj, je, paunovi i golubovi. Iz njihove nastambe vode
dva izlaza, jedan prema umi, drugi prema prostoru kue. Tata kae da on mora esto
odlaziti pa nema tko paziti na ivotinje. On smatra da ovjek ne bi trebao imati ivotinje
ako
im ne moe posvetiti dostojnu panju i redovito ih hraniti. Ja ipak mislim da ivotinja ne
bi trebala ovisiti o tome da joj ovjek daje hranu. To poniava ivotinju. ovjek treba
stvoriti za ivotinje, koje su ga privukle, udobno mjesto ivljenja, da bi se one mogle
samostalno hraniti, a ovjeku doi onda kad mu bude potrebno. Uokolo istine, naega
doma, ima
mnogo ivotinja. Mi ih ne moramo hraniti. Naprotiv, one nam mogu sa zadovoljstvom
donositi hranu. Mislim da se takvi uvjeti mogu stvoriti za ivotinje i na imanju na rodnoj
zemlji, osobito ako je ono pokraj ume.
- Mogue zamiljeno je progovorila Anastazija pa nastavila postavljati sinu pitanja: Volodja, sa strane ceste, u kutovima su razmjetene dvije male kue s nevelikim
prozorima. Za to one slue?
- Mama, projekt sam radio za tatu. Znam da tatu najljepe uspomene na djetinjstvo veu
za vrijeme kad je on ivio kao mali djeak kod svoga djeda i bake, u bijeloj glinenoj
kuici, prekrivenoj slamom. Ja sam podigao zidove ove seljake kuice. Mislim da e biti
vrlo lijepo budu li na tatinome imanju i drugi elementi, to ga veu za ugodne uspomene
iz njegova ivota.
Brzo sam se okrenuo prema bijelome zdanju. Promatrao sam ga. Prepoznao sam kuicu
iz djetinjstva. Prisjetio sam se izblijedjele ukrajinske kuice, prekrivene slamom, s
prozoriem i vratima i starom klupom u njezinoj blizini. Htio sam pojuriti k sinu, zagrliti
ga. Ponovno su me obuzeli ugodni osjeaji. Nisam se mogao pomaknuti, tek prozboriti
rijei:
- Hvala, sine. Sve je veoma slino i prozori, klupa, vrata.
- Tata, vrata tvoje male kue iz djetinjstva se otvaraju. Otvori li ih, odmah si na ulazu u
natkriveni, rubni dio svoga imanja. Put vodi dalje kamo hoe.
Tata, razmjestio sam jo i raznovrsne biljke u prostoru imanja. One predstavljaju razliite
znakove.
154

U stakleniku, tata, moe uzgajati sve to voli jesti u proljee i ljeto. Osim tvoga
voljenoga povra i voa, bit e vrlo dobro da napravi gredice, udaljene jedne od drugih
najmanje jedanaest metara, promjera od najmanje devedeset centimetara. Na tim
povrinama posadi mladice raznovrsnih biljaka, naprimjer, ribiza, maline. Sa svake bi
strane bilo
dobro posaditi neveliku sadnicu cedra i travu, cvijee, doneseno iz tajge.
Poeljno bi ih bilo donijeti iz sredinjih, a ne iz rubnih dijelova tajge.
- Volodja, to e ljudima biti veoma teko. Meni nee. elio bih da to bude dostupno i
mnogima drugima, koji grade imanje na rodnoj zemlji. Mnogi od njih ne mogu posaditi
biljke iz dubine sibirske tajge.
U tajgi nema ceste. Nemogue je koristiti prometala. Ne moe mnogo toga ponijeti sa
sobom. Potom te oekuje jo dugotrajno putovanje. Za sve je to potrebno dosta novca.
Tako da bi biljke, dovezene iz Sibira bile znatno skuplje od onih iz rasadnika, to se
prodaju neposredno iz rasadnika ili iz oblinjega uzgajalita. Zna, ima takva uzreica:
Skuplja dara nego maslo. Uz to, objasni zato uzimati biljke iz dubine tajge, kad ih
moemo nai u mjesnoj umi ili u oblinjemu rasadniku?
- Tata, ali bit e razliitih biljaka. Sm si rekao da se, naprimjer, znatno razlikuju mlijene
gljive, koje ovdje rastu i mogu se jesti sirove, od istih takvih gljiva u podruju to ga
naziva sredinjim pojasom Rusije. Brusnica se takoer razlikuje. Razlikuju se i plodovi
ribiza, maline. Tata, u svojim si knjigama i sm pisao o tome da to spominju i
znanstvenici,
naprimjer, akademik Pallas.
- Volodja, reci, je li razlika u okusu jedini razlog, zbog kojega ove gredice s povrtnjacima
treba posaditi proizvodima iz dubine tajge?
- Ne, tata, nije. Biljke iz tajge ne mogu primiti antirazumsku informaciju svijeta, u
kojemu mora ivjeti. Biljke, posaene uz rub zemljita, nee propustiti takvu
informaciju na imanje. Mjesne biljke, koje dijeli po pojasevima, u velikoj su se mjeri
nauile na takvu informaciju i proputaju je. Najvie je proputaju biljke, koje ne daju
sjeme.
- uo sam za njih. Nazivaju se genetski modificiranima.
- Tata, vano je da su uz rub tvoga imanja biljke, koje nee proputati za tebe nepotrebnu,
agresivnu informaciju u trenutku kad te ono prenese na drugo mjesto.
Nisam odmah shvatio to je sin rekao. Upitao sam ga:
- Na kakvo to drugo mjesto? Na koji te nain imanje moe nekamo prenijeti?
Volodja nije uspio odgovoriti. Teko prikrivajui nemir, progovorila je Anastazija:
- Sine, vrlo si dobro zamislio. Veoma je vano zadrati pozitivne osjeaje na imanju. Kao
i to da brisanjem nogu ne unosi na njega negativnosti.

155