Krleza Povratakfilipalatinovicza

Miroslav Krlea
Povratak
Filipa Latinovicza
Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza
SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i
jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda,
Meduzina glava od sadre nad tekim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.
Dvadeset i tri godine su prole od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noi pio i
lumpao sa javnim enama i kelnericama, a onda se vratio i naao zakljuana vrata i ostao
na ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije promijenilo uglavnom.
Zastao je pred stranim zakljuanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjeaj hladnog
gvozdenog dodira te teke, masivne kvake u koljci svoga dlana: znao je, kako e ta vrata
biti teka pod njegovom rukom, i znao je, kako se lie mie u kronjama kestenova, i
uo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao
da sanja: bio je sav aav, umoran, neispavan, osjeajui kako mu neto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada ne e zaboraviti onoga mranog svitanja i one
pijane posljednje, tree noi i onog sivog jutra - dok ivi.
Na uglu, gdje se kao mali deko igrao sa svojim bijelim janjcem, stajalo je gradilite obzidano kao ovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za enske steznike i koksove patent-pei: steznici su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne
gvozdene patent-pei lizao je plamen. Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao dalje. Osjeao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prsima, meu rebrima, u
mesu, i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne. Dugo
je stajao pod vitkim enskim steznicima, a prsti su mu bili puni praine i maltera, jer je
zid bio star, pljesniv, s pjegama od salitre. Proao je pokraj njega pekarski naunik s
mreom topla peciva: zamirisale su emlje i ulo se dugo kako iza ugla pekar vue svoje
papue po asfaltu.
Zastao je Filip kraj toga starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom, kao da dira dragi i zaboravljeni grob. Kia je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta provirivale su na sve
strane cigle, a tek na jednome mjestu ostao je jo modrikast jeziac koksovog plamena
pod stalkom naslikane gvozdene patent-pei; ugledavi taj davno pokojni znamen, Filip
je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo, kao da pred
neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam.
uli su se ljudski koraci iza ugla. Proao je pekarski naunik s mreom topla peciva: zamirisale su emlje i ulo se dugo kako iza ugla pekar vue svoje papue po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u loncima, zakljuana vrata, verige, lavlje glave, kameni pragovi i mjedene ploe stanara; gdje-gdje po koje starinsko zvonce. Pred jednokatnicom stajala je svjetiljka. Ona ista, koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijih djeakih kriza: taj upaljeni naranasti odraz promatrao je
noi i noi na stropu izmeu zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamiak
je svjetiljin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna ribica izmeu etiri stakla prljave
posude.
Sve je bilo sivo, a kua je izgledala neobino mranom, upravo tamnosmeom. Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrila se sva kao da umire, a usne su joj bile nateene,
zmije riovke na glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana, kao tvravna. Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno tua
pomisao, da je pod krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jedamput davno) raslo njegovo vlastito krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo. Ovamo su se preselili ve u
gospodskoj fazi mamine karijere: kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i kada je
kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu kavu i domino.
Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i teak, masivan otpor vratnica, i dugi neprozraeni hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki bijelo uokvireni prozor u meukatu s izgledom u vrt. Stojei pred stranom i zakljuanom kuom, Filipu je
palo na um kako bi bilo da ue. Pristupio je tiho vratima, primio za teku hladnu kvaku,
kvaka je popustila i vrata su se otvorila: kua nije bila zakljuana. Zatvorio je za sobom
neujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije ulo savreno nita, na prstima, bez
daha, dovukao se do prozora u meukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je ve bio pun bijele jutarnje svjetlosti. U starom ogromnom razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptijeg. Stajao je tiho taj stari vrt, sa svoje etiri simetrine bijele staze, sa rascvalim utim
ruama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama, kao netaknut, savreno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije nita dogodilo i kao da se u ivotu
uope nita ne dogaa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena, vidio se
krov kokoinjca. "Tepihklopfer" je bio pred kokoinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome
je Filip palio vatromet u predveerje Karolinine svadbe. Karolina stanovala je sa svojim
ocem u pivnici, i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oi
arenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest godina starija od Filipa i prala
je flae u pivovari. Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine, jalovo i bolno. Kao prerano zrelo, razdrto, neuravnoteeno dijete, sa dubokim i mranim kompleksima moralnog ponienja u sebi, pun neiste krvi i osjeaja mranog progona, rastrgan
ljubavnim motivima na razne blesave male, naivne djevojice (svoje vrnjakinje), Filip je
osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela, tusta stegna dobroudne Karoline.
Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji, kod kipuih lonaca i usijane parherdske ploe; on je sjedio na kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje, a Karolina, izlivi pun lonac kipue vode u korito i ekajui da se ta voda ohladi, sjela je u Filipovo krilo.
Filip je u ono vrijeme itao Zolinu Nanu, slikao akvarele, pio prve ae piva s gaenjem i bljuvao od pete cigarete, i taj mali deko, koji je igrajui ah i nogomet bio s jedne
strane sklon jo najnaivnijem podjetinjenju, a s druge rastrgan izmeu najbjesomunijih
poroka, osjetio je iznenada u svome krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu Karolininu
stranjicu. Ta sluajna, nesmotrena, bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadaviavijom, najsladostrasnijom emocijom itavog djetinjstva. Koliko sa samo nagledao blijedih obrisa kostanjevekih vinograda, kamo je Karolina otputovala sa svojim vincilirom, i,
trei za psima, lovei koljke i gledajui kako se kope kopuni, on je prosanjao noi i noi u bunilu, snatrei o onom nepovratnom nadnaravnom uitku, kada mu je Karolina
bila u krilu. Palei na tom tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predveerje Karolinine svadbe, on je bio na rubu samoubojstva od alosti; itavog tog ljeta skakao je s vieg
ramena baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom, samo da bi se voda zakrvarila
nad njim. Jer je kolala meu acima legenda, da je jedamput jedan mlinar skoio sa svetoga Florijana i da ga vie nikada nisu izvukli, nego se je samo voda zakrvarila nad njim.
"Vatromet u predveerje Karolinine svadbe! Krvava voda pod mostom! Koliko se ve
vode zakrvarilo nad njim, a on jo uvijek pliva i jo se uvijek mie! I onog jutra, kada se
bio vraao ovim stubama kao pokajnik, kao tat, koji je ukrao stotinjarku (a dolazi od bludnih i prljavih pijanih ena), i onog jutra, kada ga je roena majka izbacila na ulicu s moralnim zgraanjem, i onda se nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda. Kako
je tu treperio na tome prozoru onoga jutra, vie mrtav nego iv, i kako je nesnosno dugo
trajalo ono ekanje tu, na tome mjestu: no prije toga, kada je imao jo etrdeset kruna i
kada je bila jo i ta mogunost otvorena da otputuje nekamo daleko, i ona no bila je

strana! I ta posljednja no, kada je nestajala forinta za forintom i kada se s matematskom
sigurnou pribliavala katastrofa, bila je sablasna i smrtonosna. Ali tada je tu pred njim
stajalo ono najtee: trebalo je popeti se jo etrnaest stepenica i pozvoniti na vratima lijevo na prvome spratu. On je stajao onog davnog svitanja nad ovim prozorom valjda vie
od jedne ure nepomino i ne bi se ni onda bio pokrenuo, da nije uo kako se otvaraju
vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi. Njemu je izgledalo, kao da taj netko dolazi
ovamo na prvi kat. To je bila ustala jedna slukinja i s tavom punom kukuruznog brana
pola je hraniti pilie. Tako se je naao pred maminim vratima; smea, uljenom bojom
namazana vrata, sa kvakom od ute mjedi i staklenim, utom mjedi optoenim kolutom,
koji je izgledao kao minijatura prozora na lai. Iza tog metalnog kotaia bio je poklopac
sputen." "Ploica u drvenom okviru."
"Ime i prezime njegove mame. Udovice. Njemu tako dobro poznato ime i prezime njegove mame." "Tu stanuje ta gospoa, koja hoda u crnini, udovica, njegova mama, trafikantkinja iz Fratarske ulice, a njen sin, sedmogimnazijalac, vratio se iz bordela, a sve je tek
na poetku."
"Kako je pozvonio i kada?"
"Dugo nije bilo nikoga; sve je bilo tiho, kao izumrlo."
"Pozvonio je opet. (Baterije elektrinog zvonca kod njih nisu nikada bile naroito pune i
zvuk zvona bio je sasvim slab.) To mu je neobino prijalo. Spava. Dugo spava. I bolje je,
da se sve dogodi to kasnije."
"Onda su se poslije duge zvonjave otvorila vrata od sobe i ule su se papue na drvenim
daskama. To je bila ona. Otvorio se poklopac na mjedenom kotaiu, i on je osjetio njen
hladni, neumoljivi pogled. Javio se njen strogi i surovi glas. Zapitala ga je to eli? I to u
pluralu:
- to elite?
- Pa ja sam, otvori mi!"
"Isti taj strogi i surovi glas opet se javio iza zakljuanih vrata, da ga taj glas ne pozna i
neka se vrati onamo, odakle je doao. Tamo i spada. I opet u pluralu:
- Tamo i spadate."
"Njemu je bilo kao da e se onesvijestiti, no za svega tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske, na taj tajanstveni okovani koluti, on je osjeao, da se tu
radi o nekakvim vanim neprekoraivostima. O demarkaciji. I kada se spustio poklopac i
kada se opet ulo smucanje pustenih papua po drvenim daskama, i to, kako su se iznutra, u stanu, zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno, da su ostala jedna vrata zakljuana pred njim konano i nepovratno."
"Tako se okrenuo, spustio niz stube i tako je ostao na ulici dvadeset i tri godine potpuno
sam."
"A sada se vratio u taj zabitni provincijalni zakutak, i jutro je proljetno, i on se naao na
prvome spratu te stare vlane kue, te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog nepoznatog prolaznika, kako se u sivom svitanju vue po tuim praznim kuama." Onako isto na
prstima, korak po korak, oprezno, sustegnutog daha, kao to se uvukao, Filip se prokrijumario opet natrag na ulicu, gdje je pod gustim kronjama kestenova jo bilo sasvim
tamno, zelenkasto i mrano.
PTICE, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoju potitenost, to ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko alosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor neto poslije tri, a sada je ve oko grada stao da raste proziran sjaj modrog,
svjeeg travanjskog jutra, punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama. Svileni vjetar
jutarnji, teki bijeli, trudni travanjski oblaci, mirisi na poljima i boje u daljinama, sve je
raslo kao tiha instrumentacija modrog jutarnjeg buenja. Iz daljine, s otvorenog terena,
preko oranica, razlijegala se bronana jutarnja zvonjava, a nad zelenkastom bakrenom
jabukom kaptolske fratarske crkve gomilahu se teki bijeli oblaci, te se vrapci pod kronjama platana uznemirie glasno, kao pred ranu jutarnju kiu.
Da, tu je leao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol, sjedite gornjopanonskog i ilirskog
biskupa, slavna protuturska tvrava esnaestoga vijeka, na rubu posavskoga blata i movara, grad Filipova djetinjstva i prve mladosti, gdje ga nije bilo toliko godina, a gdje mu
se jutros priinilo sve tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da je negdje davno ve
umro i kao da kroz koprene nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih
stvari i dogaaja. Preko etalita, gdje su pod platanama cvali krugovi crvenih i utih
tulipana, vukla su se niz drvored polagano mesarska kola, pretovarena krvavim goveim butovima; jedna se plavkasta telea noga zapletala meu bice, te je tako izgledalo
kao da e tu plavkastu teleu nogu toak prelomiti u zglobu. Fasciniran tom plavkastom
oguljenom teleom nogom, zaputio se Filip za mesarskim kolima preko mosta, pa uz
mahovinom obrasle sive fratarske plotove i naao se u Fratarskoj ulici. Na dnu dudovog
drvoreda, pod strmim krovom jedne duge prizemnice, odmah kraj prvog prozora uz
smei plot, stajala su visoka zelenkasta drvena vrata, zatvorena, zakljuana lokotom i
gvozdenom motkom, sa limenom tablom i natpisom: Kraljevska mala prodaja duhana.
"Tu je davno, prije trideset godina, stajala trafika njegove majke, gospoe Regine, a tu
stoji jo i danas trafika, kao u vrijeme njegova djetinjstva, kada su vode kapale po zaralim ljebovima i uli se dralovi kako plau u tamnim noima visoko nad gradom. Tu jo
uvijek stoji stuba od trule cigle, a prag su izglodali takori. I roleta je na oknu isto tako
poderana kao i prije trideset godina, a tamo, iza rolete, ona vlana, pljesniva, mrana soba s trulim podom, gdje se on toliko nakleao iza eljezne pei u kutu. Klei Filip u polumraku i potpuno je sam u sobi, samo se izvana uju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko ljebastog kanala, u kome je
gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od ivadi." Zagledao se Filip u taj
kanal pod drvenim mostiem, pun slame, smea i pahuljica od ivadi, a jedna mala laica od novinskog papira, ta draga djeja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra
i namoena, pred potonuem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu djeju laicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima),
ali mu se to ve u isti tren priinilo preglupim: tako je stao pred trafikantkinjin prozor i,
zagledavi se u one mrlje na musavom staklu, ostao je nepomino, dugo.
Tu odmah iza zida stajao je mamim eliptini politirani sto, a na stolu crvenkasti barunasti album s fotografijama. Crveni barunasti album, ta skupocjena, tajanstvena knjiga
bila je okovana zlatnim plehom, a imala je na prednjim koricama herolda u vitekom oklopu s trubom: preko trube bio je prevjeen stijeg sa dva raskriljena ogromna orla. Taj
izblijedjeli barunasti album s vitekim trubaem, to je bila jedna od onih tajanstvenih
svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati. To se svetogre kanjavalo dugotrajnim klea-
njem iza pei, gdje je zaudaralo po takorima. A tu uz prozor, na drugoj strani te oguljene sive stijene, visila je neshvatljivo divna, ebanovinom uokvirena slika enskog akta,
koji nije imao vie od trideset centimetara, a uljena ploha poela je ve pokazivati prve
pjege gnjilea: zelenkastosivo osvjetljenje gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju
prozirne pojave, koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom rukom. Njegova majka,
ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva, trafikantkinja Regina, koju su svi zvali Regina, a ona se zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te nikada nije nauila dobro hrvatski, uvala je ljubomorno tu tajanstvenu, ebanovinom uokvirenu sliku nepoznate gole
ene, kao relikviju, a Filip nije nikada otkrio, ni to prikazuje ta slika ni odakle je njegova
majka tu sliku donijela. Ta ga je slika muila godinama, i to nije bila jedina tajna, kojom
je sebi razbijao glavu, sjedei ovdje uz ovaj prljavi prozor, pod ovom razderanom roletom i sluajui vjetar kako urla na tavanu. Kraj ovog prozora razbolio se smrtno one jesenje noi, kada su prolazili gradom engleski konji u dugim povorkama za transvalsko
ratite, a no je bila maglena, listopadska. ulo se, kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske. Ti konji bijahu na putu za daleka,
nepoznata, juna mora, na putu za ekvator, gdje blistaju tajanstvene zvijezde june polutke. Crne nakatranizirane lae, to kripe u dalekim lukama, ekale su te konje, da ih
progutaju i prebace nekamo neshvatljivo daleko, gdje plaze udavi i bodu otrovni komarci. Prolo je bezbrojno mnogo engleskih konja te noi, protutnjala je uma tih crnih lomnih konjskih nonih stabljika, to se gibahu uznemireno, vie kao noge nekakvih udnih
potkovanih ptica nego kopitara. Te noi mati nije spavala kod kue itavu no. Odbila je
ve davno pono na fratarskom tornju, a povorci engleskih konja nije bilo kraja: konji su
prolazili neprekidno, jedni za drugima, repovi, glave, kopita, u beskrajnim tamnim gomilama repova, vratova i kopita. Masa grivastog mranog mesa i rzanja, od ega su poela zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine. Uznemiren tom neobinom grmljavinom, usplahiren od samoe i od bdjenja, Filip se dovukao do tog prozora i podigao tu
masnu poderanu roletu samo toliko da mu pogled dopre do konjskih trbuha: provirujui
tako ispod rolete, on se izgubio zatravljen onim neshvatljivo mranim micanjem tamnih
konjskih bedara, gnjatova, zglobova, kopita, u boleivom treperenju od straha i od neobine, mutne, velianstvene emocije. Pritisnuvi tako nos i elo i glavu o hladno staklo,
Filip je gledao povorku konja kako putuje u Junu Afriku, a bila je duboka no i mati se
nije vraala. Usnuo je spram jutra, kada su fratri ve zvonili na ranu jutarnju misu, a
majke nije bilo. Prvi pogled, kada se probudio: mamina postelja bila je prazna.
Trafikantkinja Regina dola je kui oko osam, pogladila ga po kosi i rekla mu neka obue
svoje barunasto odijelo, jer da idu u grad. Majka ga je pomilovala i rekla mu je: Zygmusik! To je bio znak naroite milosti i blagonaklonosti, kad bi ona stavila svoju ruku na
njegovu kosu, a pogotovo, ako ga je nazvala njegovim pravim imenom, a barunasto
odijelo bilo je (ve samo po sebi) simbolom svetkovine i najneobinijih dogaaja. U svom
tamnomodrom barunu, sa ipkastim okovratnikom, s manetama i aboom, Filip je sam
sebi izgledao neobino sveano i otmjeno (kao kakav viteki sredovjeni sokolar sa ipkama i barunastim bereom), a trafikantkinja Regina, potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda. (Time se izdvajala iz
kruga svojih sustanara oko trafike i u tome bio je naglaen nekakav naroiti prkos iz socijalnog otpora, kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u dvoritu i preko puta: trafikantkinjino dijete bilo je uvijek pomno oprano i najbiranije obueno, i ba taj fantastini
i lutkasti potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom tekih sudara u krugovima
Filipovih drugova. Za trafikantkinjino dijete govorilo se po gradu da mu je otac biskup, a
taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo neizljeivo i gorko.) Putovali su u grad dugo u
hladnom, nezagrijanom vagonu, a u gradu ostavila je mati Filipa u jednoj kavani pod
staklenim lukom izloga, kod mramornog stola; naruila je za njega okoladu i rekla kelneru neka pripazi na maloga, da e se ona skoro vratiti. Ve u kavani Filip je bio u vruici: sve okomite crte nestajale su pod njegovim pogledom u beskrajnim vertikalama, a
vodoravni potezi kruili su oko njega vijugavo, kao neprekidno i uznemireno talasanje
linija. Mati se vratila tek poslijepodne. Oi su joj bile mutne, umorne, nateene od suza,
krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi put ustanovio da mu je mati naprahana branom kao klaun, a pod tom bijelom branjavom obrazinom da ima drugo, alosno,
sivo, izmueno lice. Mahao je nogama, jeo ve treu okoladu sa slatkim vrhnjem, a mati
ga je u kavani ponovo pogladila i rekla mu tiho, kroz suze, da sada idu u posjete jednoj
gospoi i da ondje mora biti vrlo utiv.
- Ti si moj dobri mali Zygmusik, zar ne?
"On je dobri i maleni Zygmusik, i to jo njen? O, kako je sve to bilo neobino i sveano!"
Tada je primijetio da je stavila na sebe svoj starinski zlatni nakit i starinske okovane naunice, to ih je uvala u svilenoj pojastuenoj kutiji, a Filip se nije sjeao, da bi ih bio
ikada vidio na svojoj majci. U tekoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova mati izgledala je vrlo otmjeno. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, bijelo, kao da je mrtva.
Bilo je sasvim mlano listopadsko poslijepodne. Idui s majkom, on je u jednom parku
na tratini ubrao tri tratinice i, drei tako u ruci ta tri topla uvehla cvijetka, uao je za
majkom u visoku, aavu, mranu kuu sa staklenim vratima. Stakla bila su na tim ulaznim vratima crveno-zelenkasta, a vrata, na kojima je mati pozvonila, lakirana, blistava i
neobino visoka. Uao je u sjeni svoje majke, osjeajui njenu konanu rukavicu u svojoj
ruci, i to, kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka neobina toplina. Prolazei
tako za majkom kroz mrane sobe i predsoblja, otirui se o sagove i pogledavajui na razne stalke i neobine predmete, njemu je bilo jasno samo to, da tu ima mnogo soba i da je
tu sve neobino visoko: i vrata, i pei, i pokustvo, i zavjese, i prozori! Debeli sagovi, odsjaj politura i porculanskog posuda po staklenim ormarima, slike koje pokazuju zeeve i
srne na srebrnim pladnjevima, teki, dlakavi sukneni stolnjaci i naslonjai, sve ga je to
neobino uznemirilo, i on je upkao nervozno one tri tratinice svojim znojnim prstiima.
Gospoa, koja ih je primila, imala je surovo, dlakavo lice i ogromnu, sasvim kao ugljen
crnu frizuru; zlatne zube, zlatne narukvice, zlatan lornjon, a prste krcate prstenjem i draguljima. Kada ga je dotakla svojom koatom rukom za podbradak, Filip je na svom usijanom obrazu osjetio neugodan i neobino hladan dodir zlata. Ta crnokosa gospoa dala
mu je u srebro zamotanu ploicu okolade i poslala ga u drugu sobu, jer da ima neto da
govori s mamom, a on e se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom. Faraon, to je bila ojka
u krletki od ute mjedi, i kada je Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim
i hrapavim glasom: Bon jour, monsieur!
Protrnuvi od tog ptijeg glasa, bez daha, nepomino, Filip se pripio uz jedan ogroman
pojastueni starinski naslonja, osjeajui kako mu prsti polagano ulaze u staniol, kako
se okolada topi u njegovoj ruci, kako ne zna to da pone sa svojim zguvanim cvjetiima ("da ih baci"), kako mama plae prijeko u sobi, tiho, sasvim tiho, ali plae, a ojka eprka po svojoj krletki, vrti vrtaljku, ljuti ljenjake, brusi svoj kljun o blistave bice, i sve
je tako neugodno, zaguljivo, mrano, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena okolada,
sve zaudara po gadnoj kretavoj sivoj ptici. Bon jour, monsieur!
Te noi zaurlao je vjetar s prvim snijegom. Lomio je granje, ruio buku u dimnjaku (te
su se i takori na tavanu pritajili od straha), drijebe je kod pekara preko puta prebilo
nogu, a Filip je itavu no bulaznio o engleskim konjima, o gavranu koji govori francuski
i o tome da je uo mamu gdje plae. Vidio je svoju mamu, u neobino sjajnom ogledalu,
kako mrtva sjedi kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji paketi banknota
(crveno-zelenkasti svei banknota svezan ljubiastom vrpcom, to je neobino jasno vidio pred njom na dlakavom suknenom stolnjaku), a gavran iz druge sobe vie francuski:
Bon jour, monsieur!
Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin pla u tmini. Nikada se nije usudio da bilo to zapita
tu utljivu enu, ali te noi, ve skoro u zagrljaju smrti, on je zapitao majku sasvim prirodno, zato plae? Nije odgovorila nita. Tihi jecaji.
Ustao je i poao do mamine postelje.
- Mama! to je tebi? Zato plae?
Kako je stajao uz majinu postelju, bosonog, u svojoj dugoj spavaoj koulji, mislio je da
e ga mati potjerati natrag, ali dogodilo se obratno: ona je uzela obje njegove ruke i stala
ih cjelivati, i tako (ni sam nije znao kako se to zapravo dogodilo) se naao u njenoj postelji, osjeajui samo to, kako je mamino tijelo hladno, a suze vrele kao rastopljeni vosak;
tako je plakao s njom, a vani je urlao vjetar, ruio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo
lie. Te noi je pao u teku upalu plua i ostao tako izmeu ivota i smrti dugu jednu
zimu, upropastivi svoje bronhije i lijevo pluno krilo za itav ivot.
"A sve je poelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noi s engleskim konjima."
"Drama jedne provincijalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Banknote na
stolnjaku i ona antipatina stara baba s crnom perikom! Kakva je to bila drama? Kakav je
to bio tajanstveni posjet u onoj mranoj palai? Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao magla?"
Stojei uz taj prljavi prizemni prozor, sasvim uz staklo, tako da je uo kako negdje iza
stijene u sobi kuca sat, Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi mie, i kada se iza
poderane rolete pojavilo neije uto, pospano, bradato lice, Filip se trgnuo i sav zbunjen i
uznemiren hitrim je koracima poao niz ulicu, do fratarske crkve. Crkva je bila prazna.
Jedna je prosjakinja glasno uzdisala pred rtvenikom Blaene Djevice, barokne carske
figure, s krunom na glavi i ezlom u ruci, u crvenkastom brokatnom platu, izvezenom
zlatnim ljiljanima. U ogromnoj zgradi bilo je vlano, hladno, vonjalo je po mokrom pepelu i po gnjilim krpama. Iza glavnog oltara izgledalo je kao to izgleda iza kazalinih kulisa: stare prnje, krinje, daske, ljestve, pauina, petrolejke, flaa s terpentinom, klijeta.
Sve jedna stara, ve odavno odigrana predstava, koja jo uvijek traje, a ne zna se zapravo
zato. Zastave na rtvenicima, likovi svetaca, mramorni aneli, vlaan sumrak i dalek
cvrkut ptica oko tornja. A vani oko crkve travom obrasli grobovi. Ogromne plohe bijelih
baroknih zidova, isprane kiom i vjetrom, s lastavijim gnijezdima i tragom vrapjim, a
uz poruenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle stari grobovi kovaa i kovaica, potovanih cehovskih majstora, i gospode opata i kanonika panonskog kaptola, sa
zvunim naslovima i sredovjenim grbovima njihovih crkvenih asti. Pod ogromnom
granitnom ploom u sjeni apside lei tu jedan grof Uexhuell-Cranensteeg, koji je dojahao
ovamo na tursku granicu u ipkama Luja Petnaestog a onda umro u ovom panonskom
blatu i ostavio za sobom na Kostanjevcu sto dvadeset praznih soba, koje stoje tako iza
njega ve dvjesta godina prazne i netaknute. Tu lei i opat Blaene Djevice kanonik Lovro, pod ve visokim empresom, prijatelj njegove majke Kazimiere, na koga je Filip jedno vrijeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem, a tamo negdje uz glavnu stazu lijevo, sav
obrastao travom, sa crnom ovalnom ploicom na tekom, masivnom kriu, tamo je grob
njegova legitimnog oca Filipa, sobara i linog kamerdinera Njegove Presvjetlosti Biskupa
Silvestra, po kome se on sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa, premda je bio krten
na ime poljskog kralja Sigismunda, a i u koli su ga sve do gimnazije zvali Sigismund.
Filipov otac umro je kada su Filipu bile dvije godine, i on nije zapravo znao, sjea li se
svoga pokojnoga oca doista ili samo po fotografijama iz barunastog albuma. Otac Filipov bio je sluga biskupov, sobar, koji je navodno doao u biskupsku slubu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madarskog grofa, a fotografija u maminom albumu
prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao valeta de chambre, u lakiranim
polucipelama i bijelim konanim arapama, to su pod koljenom bile podvezane bogato
ureenom zlatnom podvezicom. Obrijano bijelo lice, s jakim strastvenim zarezima oko
usana i zdravim zubalom, jedna savreno bezlina pojava s hladnokrvnim pasivnim
pogledom roenoga sluge, taj Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim djetinjstvom kao sjena, pred kojom je on godinama strepio. Taj mrtvac, koga se Filip sjea samo
sa odra, kada je leao izmeu mauhica i papirnatih ipaka, poeo je da ivi u Filipovoj
fantaziji kao sve tee i sve mranije pitanje. I, eto danas, nakon etrdeset godina, Filip
nema na to pitanje odgovora: da li je ta trula livreja pod tim hrastovim kriem doista
njegov otac ili je to bio samo jedan potez njegove majke trafikantkinje, za koju se govorilo po gradu mnogo, ali koja nije nikada ni na jedno njegovo pitanje dala nikakav odgovor, po kome bi se moglo bilo to zakljuiti, to se ne bi pokrivalo sa strogim slubenim
dokumentima. A po tim slubenim dokumentima taj madarski grofovski sluga Filip
uzeo je hotelsku sobaricu Kazimieru (koja je prije toga sluila po zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko evropskih jezika), i tu u biskupskoj slubi na kaptolskom gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog braka, krteno u krstionici
ove fratarske crkve na ime Sigismunda Kazimira.
SUNCE se ve probilo kroz kronje lipa i dudova, kada se Filip vratio niz Fratarsku ulicu. Trafika je bila otvorena, i on se naao pred pultom; ono neugodno bradato lice nalilo
mu je njegovu ljivovicu mrko i sumnjiavo, promatrajui ispod oka tog blijedog stranca,
koji se ve za rana jutra vue pod tuim prozorima. Popio je ljivovicu, i jo jednu, zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu bavu, upijajui u sebe itav taj slap starih i tako dobro poznatih mirisa.
"Oni davni isti, nepromijenjeni mirisi! itava ta mala prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima, to se povija oko ormara i slamnatog stalka sa emljama, kao
koprena: iz svega struji otar i osjetljivo vlaan vonj duhana, koji je tu natopio itav prostor svojim mirisnim prostrujivanjem. Miris cigara, miris starih vaserica, kiselkast miris
crnog kruha, miris ljivovice, petrolejke i prostog bagoa u ruiastim paketima na posljednjoj dasci stelae! I lovaka kobasica visi jo uvijek na onom istom avlu na vanjskoj
dasci staklenog ormara, sa upertlima i lojanicama!" Promatrajui te stare i tako intimno
poznate stvari, Filip je pomirisao svoje prste, ne e li na njima osjetiti miris mokre djeje
spuvice i uti kripu pisaljke, to se teko i nezgrapno mie po vlanoj plohi ploice. Tu,
odmah uz pult pred staklenim ormarom pokraj slamnatoga stalka za emlje, bila je od
zida do zida prevjeena crvenkasta zavjesa, to se pomicala du limene tange na bakrenim kolutiima i tako dijelila sobu na dva dijela: na samu trafiku i na prostor odvojen
zavjesom, gdje je Filip uio da pie svoja prva slova, a ogromna djeja sjena padala je
preko zavjese i puzala po stropu kao neman. Sada nije bilo nikakve zavjese, ali stari naslonja, nekada presvuen crnom koom, jo je uvijek stajao ondje prislonjen naslonom o
stijenu, prebaen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari konj. Ve mu je onda, prije trideset
godina, provirivala utroba, ispunjena gurtama, perastim kolutima i upercima suhe, otre, bodljikave morske trave, a danas je to samo gnjili kostur jednog naslonjaa, ispunjen
krpama i pokriven gunjem. I onaj stari, olupljeni politirani stol jo je tu! Ladicom toga
starog oguljenog stola igrao se Filip punih sedam godina. Otvoriti ladicu toga crvljivog i
pod politurom tako tajnovito ivog stola (punog nevidljivog micanja) bilo je strogo zabranjeno. Ali ta ladica bila je tako silna i tako se neobino teko otvarala, kao tajanstvena
vrata, a u polutmini toga mranog prostora blistao je otar, goli nabrueni kuhinjski no,
te promatrajui onu blistavu solingensku otricu, Filip je imao osjeaj kao da je prestupio
prag pauinaste, mrane sredovjene oruarnice. Zapeo bi mu dah i ulo se srce kako mu
bije u grlu od strave, da ga ne bi ula mama prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu
jedinu sekundu propao napor polaganog i neujnog pomicanja ladice, to bi esto znalo
da traje i vie od pola sata, s napetim dahom i uznemirenim, trepereim prstima.
Sve je stajalo u tome vlanom grobu na svome mjestu, samo jedne stvari nije bilo: starog
paravana! Bio je to starinski engleski petorokrilni paravan, s okvirima od crvenog mahagonija, ali mu je svila potpuno sagnjila, pak je netko preko draperije nalijepio stare ocalne otiske i litografije iz ilustriranih listova: engleske kraljeve s Marija-Stuart-okovratnicima, gole ropkinje, sokolare, konjanike, grafove, grofice, lovce, jelene i generale. Crnci i
crnake luke: daleke plohe plitkog mora to se kotrlja preko ala pjenuavim zelenim
talasima, a tu je jarbol, na jarbolu vijori se zastava na vjetru, a Filip ima tropsku bijelu
kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s povorkom robova; prauma die i uju se
majmuni kako viu po granama. Vani je zima. Dvostruka telefonska ica ispruila se
preko ceste ispod starog, mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je tekog, mokrog snijega to pada u lisnatim pahuljama jednolino i neprekidno. Jedna je
10
ptica dodirnula lepetom svog toplog krila icu, i mokar snijeg stresao se sa ice. Snijeg
pada, i to se vidi kroz nezavjeeni gornji dio staklenih vrata, i itava trafika plovi okomito kao gondola zrakoplova, trafika sa svojim mranim mirisima, cigarama, zavjesama i
starim naslonjaem die se okomito uvis i leti, a paravan pred divanom raste u nadstvarne dimenzije. Pred Ladysmithom grme topovi. Suklja oganj iz eljeznih drijela i
mirie barut: jedna se estoroprena baterija napela iza sve snage da ispne teak top na
postav; dlakava stegna konjska, krvare ranjene butine, uznemirene crne repine, raskrvavljene nozdrve, fijuk bieva i stravine maske konjanika u odsjaju zadimljene topovske
grmljavine: opsada Ladysmitha, general de Wet sa svojom pratnjom na ogromnom crnom pastuhu promatra opsadu Ladysmitha, a vani pada mokar snijeg, zvone negdje na
dnu ulice saonice. Filip, omotan starim vunenim pledom, tako da mu rese padaju preko
koljena kao pravome putniku, putuje na svojoj stolici i gleda one grofovske konjunike,
sokolare, kneginje i kraljeve, gleda sablasti u oklopima kako gasnu u polutmini sutonjoj.
Od vremena na vrijeme zvonce na vratima trafike; otresanje snijega sa izama kakvog
foringaa, koji kupuje vasericu i pije svoj frakli drodenke, ili je netko skoio po jednu
viriniju za gospodina doktora; miris duhana, rakije, a iznad glave malog baroknog Crnca s bijelim turbanom potitrava modrikast plamiak za cigare, ako ba tko od poglavite
gospode eli da odmah pripali cigaru, kao stalna konta gospe Regine, trafikantkinje na
uglu Fratarske ulice. Te slike sa sivog starinskog paravana, to su zapravo bile jedine prave slike, to ih je ikada doivio u svom ivotu. Slikajui poslije i sam i piui mnogo o
slikarstvu, Filip je mnogo toga napisao i proitao o problemima slikarske tehnike, ali,
ipak, on je uvijek nejasno, duboko, negdje u nepoznatome sebi osjeao, kako bi slike, kada bi doista bile prave, ive slike, trebale da govore bar tako glasno, kao to su njemu
govorile one sive poderane krpe u onim sumracima, tu, u toj smrdljivoj sobi. Ni na jednoj
slici nikada vie nije umro nitko tako tragino kao Pemislav, kralj eki s lavljim grbom
na grudima od oklopa, tu u ovoj trafici, u ukastom i aavom osvjetljenju petrolejske
svjetiljke. Tigarske kretnje u doskoku, udna ljepota bronanih crnakih lea ronilaca
bisera, nakostrijeena lavlja griva, burske baterije pred Ladysmithom, marali, konji, divne mlade ene, itav taj uzbueni san kljuao je tu na onom panjolskom zidu kao zelenkast otrov u arobnjakovoj retorti, i s tim gledanjem spram unutra, s tim neprekidnim
snatrenjem u sebi i o sebi, tu je poela njegova tako kobna izolacija od svake stvarnosti.
Tu se odbio od ivotne neposrednosti jo davno, odmah na poetku, i trideset godina
goni se za tom ivotnom neposrednou, a jo je nije stigao.
Stala su kola pred trafikom. Uao je koija po frakli rakije, i taj hrapavi glas, teak bat
koijaevih izama, to je trglo Filipa i on se uznemirio, kao da ga je netko probudio. Vani
je blistalo vedro travanjsko jutro, lajali su psi i uo se kokot preko ulice kako kukurie
veselo i izazovno. Platio je svoju ljivovicu i zaputio se spram etalita pod bedemom
stare tvrave, osjeajui toplinu sunca i vonj vlanog dima u nosnicama.
11
KAVANA pod platanama na etalitu bila je ve otvorena. Bila je te noi nekakva dobrotvorna zabava i sve je vonjalo po prolivenom vinu i ukiseljenom jelu, a jedna je grbava
starica dizala oblak praine skupljajui zlovoljno i gunajui zguvani staniol, rastrgane
serpentine, kosti, ostatke jela i ikove. Filip je naruio au mlijeka. Kidajui vrcima prstiju ve treu kiflu, vaui to vlano, razmoeno, bljutavoslatko tijesto bez okusa i bez
volje, potpuno rastresen i odsutan, on je zurio u platane pred prozorima kavanskim, u
nasade s tulipanima i u prazna mesarska kola, to su se krvava vraala uz fratarske plotove. Promatrajui sivo i namrekano lice grbave smetlarice, njene okorjele obraze, tvrde
kao od slonove koe, njene groteskne kretnje, njenu tunu pojavu, Filip se gubio u detaljima, te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao.
Sve sami detalji oko njega: razmoena kifla, cvrkut vrabaca, stara vjetica to die prainu, rano jutro i umor u lancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Sve
sami detalji i neki neizrecivo teak, neshvatljiv umor. Ve dulje vremena primjeivao je
Filip, kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje; samo za
najrastvorenijih ratnih dana kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije nita drugo osjealo nego prenagomilavanje tvari u slijepim koliinama, i to, kako ovjek sam po sebi i
nije nita drugo nego neka neznatna i sitna koliina, samo za onih najmranijih i najosamljenijih dana dogaalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju, gubei pregled nad
svojim vlastitim trajanjem. A u posljednje vrijeme nemiri su u Filipu sve vie rasli i to
uznemirivanje postajalo je sve nesnosnije.
Boje, na primjer, to ivo vrelo njegovih najtoplijih emocija, poele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snano, kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme ta je ivotna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo, kao da boje ne oivljavaju predmete, kao da to nisu koprene
kojima su omotane ivotne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo
blijedo, pravilno, kao obrisi crtea ispunjeni vodenim bojama po djejim crtankama, bez
odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno. Dok su mu se prije toga boje
javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojadisano doivljavanje pretvaralo
u nemirno i neshvatljivo kretanje obojadisanih ploha po ulicama, po sivim i aavim
gradovima: kobalt-ploa tramvajskih kola u vodoravnom kretanju, tamnouta platnena
mrlja bluze prometnog redara, svijetlozelena koulja jednog prolaznika i sasvim blijedi
akvamarin Tihog oceana na ogromnoj zemljopisnoj karti u izlogu jedne knjiare. Kobalt,
tamnouto, svijetlozeleno, blijedi akvamarin kao packe, kao mrlje, kao obojadisane injenice, a iza toga nita. Kobalt, tamnouto, svijetlozeleno, u odnosu spram blatnosivog
obrua pneumatika na toku automobilskom u hitroj vrtnji, spram svijetloruiaste boisde-rose-krpe na tijelu jedne mlade djevojke ili tamnozelene zavjese kao draperije jednog
izloga, prenatrpanog politiranim pokustvom, samo ti odnosi tih boja u neshvatljivom
micanju, bez djelovanja, mrtvo, glupo, nevjerojatno prazno, bez doivljaja, bez emotivne
podloge: nitavno, isprazno.
Teku ljudi po ulicama, miu se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa
zarezima gorueg karmina oko usana, kratkovidne maske ena u crnini, lica grbavaca,
donje eljusti, votani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilino runo. Gadna lica, zvjerske njuke, igosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i
ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnake, zubala tvrda, otra, mesoderska, a sve je sivo
kao fotografski negativ.
12
Sjedi tako Filip iza gradskog prljavog kavanskog stakla u izlogu, gleda micanje gomila
na ulici i sanja o svom posljednjem koloristikom doivljaju prije godinu i pol u junom
jednom malenom baroknom gradu, kad je bila tiha, zlatna jesen, a njegovi ivci nisu jo
bili u tako dekomponiranom stanju kao proljetos. Bila je sasvim mirna, uljena, blaga jesen, i ono smee drvo u kamenom dvoru samostana (sasvim tamnosmee kao izlizana
brokatna tkanina), onaj mramorni vitez u oklopu na sivoj bronanoj ploi i one tri votanice pred jednom zlatnouokvirenom slikom i crvenom, sepijom olienom i kiom ispranom crkvom u tmini, to je bio poluzlatan bogomrak sutona, punog sjaja jedne blagoslovljene inspiracije! Dogorijevala je na mramornoj etvorini crkvenog poda jedna votanica i
njeni posljednji proplamsaji gasnuli su u irokim polumranim krugovima u dubljini
crkvenog prostora, kao proplamsaji pogaene buktinje, i mijeali se s odsjajem zlata na
propovjedaonicama i s odjecima redovnikih sandala na mramoru praznog hrama u neobinu i intimnu grobnu harmoniju. Filipu je bilo kao da je uao u svijetlozelenkasti prostor jedne svjee, od ulja jo mokre slike, i u onoj praznoj crkvi on je osjetio potrebu da
podigne od unutranjeg uzbuenja svoje obje ruke, uznemiren i ponesen bogatstvom
nove palete, to se pred njim otvorila kao kakva dragocjena okovana kutija. U onom egzaltiranom trenu, s uzdignutim rukama na mramornom crkvenom podu, izgledao je kao
kakav tajanstveni delfijski kip, s dvije masivne, okomite, kao prikovane noge na crkvenom mramoru, s rukama u oblacima trepetljive inspiracije, koja je izgledala sasvim blizu
pred njim, nadohvat: samo da se namoe kistovi i otpone slikanje. U oekivanju te svoje
nove slike, toga svog egzaltiranog polaska u nove prostore i okvire novih izraajnih mogunosti, itava ona jesen prola mu je sretno i blago kao na toplom enskom dlanu. Crne helebarde na tvornikim dimnjacima, bazaltni trijemovi s mramornim tramovima i
izgledom na zelena tiha ogledala alpskih voda, vlane ume s jesenjim mirisima i zamagljenim gorskim masivima ledenjaka, sve je to izgledalo ve kao s onu stranu realizacije!
Topli titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim krovovima gradskim, mramorni stolovi po tihim gorskim krmama, zaboravljene davne ranjave alosti jalovih
umora, sve je to izgledalo tako blistavo, tako zrelo, tako konano svladano, da se Filip
osjeao mnogo blie maglama, ribama, bregovima i crvenim jabukama po vonjacima,
nego bilo emu ljudskom u sebi i oko sebe. Odonda je prolo ve mnogo vremena, a on
nije naslikao nita; poslije ona dva-tri sretna jesenja dana, on nije dugo ve doivio nita
to bi bilo vrijedno da se uope doivi: vue se po kavanama, ivi meu ovim dvonocima, koji nose kiobrane i uvijek, kada govore, govore o neem stvarnom (o kruhu ili mesu), miu eljustima i zubalima od kauuka, a sve je jalovo i nema nikakvog vieg razloga za opstanak. Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom,
kako je to micanje ulicama zapravo udno i zagonetno.
"Prolaze ljudi i nose u svojim mranim crijevima skuhane kokoje glave, alosne ptije
oi, kravlje butove, konjska stegna, a sino jo te su ivotinje veselo mahale repom i kokoi kvocale su u predveerje svoje smrti u kokoinjcima, a sada se sve svrilo u ljudskim
crijevima, i to se micanje i deranje u jednu rije zove: ivot po zapadnim evropskim
gradovima u sutonu jedne stare civilizacije."
"Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku to se miu gradskim ulicama? Te
ljudske ruke kolju, putaju krv drugim ivotinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, dre
usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju
to bi s njima? Skidaju suknene eire, mau palicama, nose u rukama kiobrane, cigarete, knjige, jedna ruka dri drugu u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske,
znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane, njiu se u mrtvim njihajima, prate
kretnju ljudskoga gibanja kao mesnati uresi u jednolinim amplitudama. I tako se miu
ljudske ruke ulicama zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu,
13
koji tee i koji navire izmeu zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sa sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjile zube i brige, i ene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, alosnu tijelo, i tako se miu u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viu, a
gdjegdje javlja se na usnama ljudskim smijeh. Jo uvijek ima mnogo krvolone praume
u obrazima ljudskim i taj protuprirodni smijeh to se tu i tamo javlja meu ljudima, taj
smijeh zvoni kao srebrno zvonce nad tminama, ali uglavnom lica su ljudska umorna i
nepomina: vie drvena nego mesnata. udni su ti obrazi ljudski, ukoeni, tvrdi, kao dlijetom tesani, a lanci i tkanine i krzna, sve to visi na ljudima kao suvian ukras i plete se
zajedno sa suknjama, sa grivom i dlakama, stakalcima i oima u udnom neraspletivom
kolopletu i zapletu: kratkovidno, umorno, zlobno i dosadno uglavnom. Lijeno i sivo zapravo, kao to je dosadno ovo aavo pastelnosivo nebo nad krovovima i prljava olovnosiva boja na tintastim odrazima stakala po zatvorenim prozorima."
Promatra tako Filip iz kavane ljudsko kretanje na ulici i misli o tome, "kako bi zapravo
sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednom platnu i naslikati. I kopita na asfaltu, i kripu
teretnih osovina pod teinom tokova, i grmljavinu metala na granitu i inama, kako bi
sve to stvarno i istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju, fiksirati u nekoj vioj objektivaciji", a istodobno osjea, kako je nemoan spram svih tih koliina i kako se pasivno gubi pod njima kao pregaen i nemoan detalj. "Jer: kako bi bilo mogue da se svi ti razliveni mirisi pilovine, benzina, ulja, praha, dima, bagoa, glicerina i pneumatika naslikaju
u onom amoru i kaljanju, u onim trenutanim neshvatljivim polutiinama, kad se ne
uje ni zvuk gumene trube ni zvono tramvajskog gonga, kao da je itav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog paralitika, koji vue svoju mrtvu cipelu po asfaltu, i ne
uje se u taj tren drugo nita nego samo to, kako taj paralitik vue svoju poderanu cipelu
po ploniku." Pretjerano jaka akustina razdraenost smetala je Filipa u posljednje vrijeme; on se ve dugo borio s tim pitanjem, kako da izlui itave komplekse zvunih dojmova iz svojih slikarskih zamisli. Ti akustini motivi sve su ga jae smetali u njegovim
koncepcijama i njemu je izgledalo, da bi mogao ponovo da slika samo da je gluh! Preko
njegove slike, koju bi od vremena na vrijeme ugledao, prelio bi se obino koji akustini
efekt i u taj tren u njegovoj glavi nestalo bi slikarskog spoja; njega bi taj novi zvuk zanio
u nove asocijacije, i on se gubio u jalovom kruenju nad slikama kao ptica grabilica, kad
joj se sakrio plijen i nestao iz vidokruga. Kao fijuk vjetra, tako bi znao Filipa zanijeti po
koji neoekivani zvuk, i on se rasplinuo u lebdenju po prostorima, to su nestajali u jalovoj mranoj praznini. Sjediti tako nepomino ve godinama po kavanskim izlozima, gristi svoj nokat na lijevom kaiprstu i razbijati sebi glavu nad osnovnim pitanjem: treba li
uope slikati, a ako bezuvjetno treba, onda kako?
"Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvino. emu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Jo zveckaju ostruge, a i cvjetii od papira se vide u zapucima enskih kaputa, a sise se enske miu pod bijelim platnom kao
votane kugle, glasovi su tihi, obrazi prolaze i govore, a on prislukuje razgovorima ulinim ve godinama i jo nikada ni jednog prolaznika nije uo da bi govorio o slikarstvu.
Bijedu svoju nose sa sobom ta ljudoderska, gruba i ilava lica, a slikarstvo im nije nikakvo pitanje, nego njihova bijeda. Miu se ljudi kao votane lutke, grebu se po zatiljku,
vau duhan, a za njima se sve dimi od cigara, od tijela i od alosti. Svako pojedino lice
vue sa sobom ogromne krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane tople utrobe, iz kojih je promiljelo kao gusjenica, i sada se vue i prti sa svojim otrovnim alcem,
i grize, i bode, i jede, i prodire, i deru ga, i zapregli su ga i biju ga bialom po glavi, i
sve se mie u krugovima otpora i gladi i strave, a u svemu tome je slikarstvo uglavnom
nepoznata i suvina stvar!"
14
"U svakom ljudskom oku ima tuge, s kakvom dogaaje promatraju ivotinje iz kaveza;
kretnje su ljudske hijenske i ranjave, jer je sve reetkama okovano i sve je u kavezu zakljuano, a u kavezima je slikarstvo potpuno nepotrebno. Kako bi ovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o ivotu na slikarski nain? enke
nose jantarne ogrlice i zmijske cipele i arene pete, a oi su im plave kao proljetne vode.
enke sanjaju o krznu, o svilenim arapama, a ne o slikama. Vuku se ljudi ulicama okovani lancima, promiu bice na tokovima, odjekuju kopita i ima neeg guterskog u licima, lutkastog, sivog, pijanog, i sve je umorno i mamurno i neispavano, a u tome kretanju netko je podignuo svoj tap sa srebrom okovanim drkom kao pukovnijski tambur i
tako se kree, kao da stupa pred limenom glazbom i kao da znade kamo je poao: kako
bi to bilo mogue, da se naslika takav jedan glupi prolaznik, koji hoda ispred gomila, a
ima polucilindar, a naroito je vano pri tome to, da izgleda kao pukovnijski tambur i da
mu je jasno, kamo se to kreu i on i ulica, i zajedno s njime svemirski ureaj, koji kuca
tako pravilno kao sat izmeu niklenih ploica u depu, i kazala odmiu pravilno i sve
tee i sve promie kao navinuti sat u depu jednog glupog prolaznika." Gubei se tako u
nizovima nastranih i bizarnih zapaanja, Filip je i sam znao da se gubi u neslikarskom
gledanju i da se sve to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u nitetnoj analizi detalja, ali taj proces raspadanja, to neprekidno zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i
imperativnije. Netko nosi u ruci dinju, a netko pui lulu; jedna enka mirka oima kao
vidra i sigurno e jo noas uloviti ribu u mutnim vodama, a jedan ovjek izgleda kao da
je stupio iz tirolske slike: ima kratke hlaice od jelenje koe i harmoniku. Glodavci, termiti, sitniavi, uti, kancelistiki kratkovidni mravi s okovratnicima od prljava kauuka koji
se meusobno unitavaju otrovnom kiselinom po smrdljivim i neprozraenim sobama,
gdje plau plinske svjetiljke, trbuine nalivene pivom, svjetlucave biciklistike bice i frizura jedne gospoe kao stare egipatske mumije, sve to pospano i gladno reanje u pogledima, ta rugoba tijela, ta alost mesa, ta glupost prometala, sve se to micalo pred Filipom bezbojno, sivo, neshvatljivo i mrano. Sve tegobniji postajali su ti nemiri i sve ei!
Javio bi se tako u njemu stari i zaboravljeni miris prljavog vujeg kaveza, sive i otrcane
smrdljive menaerije, koju je vidio nekada davno u jednom provincijalnom panonskom
predgrau. Padala je kia. Krotiteljica zvjeradi, u crvenoj galoniranoj husarskoj atili, gladila je debelu pospanu zmijurinu pod crvenkastom ispruganom platnenom perinom, i
ula se kia kako klizi po zelenkastom jedru menaerije, a negdje je pjevao jedan limeni
lijeb. U krugovima slika to su znaile ivot njegovih posljednjih godina, u dimu popljuvanih krama i rakijom polivenih kavanskih stolova, nad praznim drvoredima i besmislenim jutarnjim zvonjavama dalekih zvona, nad tekim, probdjevenim noima javio
se Filipu takav jedan zaboravljeni vuji miris prljave i alosne provincijalne menaerije
kao alostan zvuk i kao kap otrova, i njegovo bi stanje postajalo jo alosnije i jo otrovanije. Pod dojmom tog odvratnog ivotinjskog, vujeg mirisa, to je bio natopio polumraan prostor ispod mokrog zelenkastog jedra, zajedno sa zaguljivim smradom nedogorjele acetilenke i mokre pilovine, on bi zastao i, kao da mu se preko polutke modana prelila otra glavobolja, on bi se uhvatio za glavu i ne bi mogao dalje. Iz takvih stanja mogao
je da se spasi samo alkoholom. Napiti se i zaboraviti.
Sjedi on tako negdje u predgrau i pije ve drugi dan. Suton je u krmi i polumrak, a uz
plinsku pe na divanu dremucka crni maak i prede. Krema je pod mostom, a ispod
tamnog kamenog luka mosta vidi se kroz staklo prozorno, kako se na blagoj proljetnoj
kii vue siromaan idovski sprovod: drvena urna na krovu pogrebne koije smijeno se
mie nad crnom krinjom, a rabi ima potpuno crnu kovravu, biblijsku, asirsku bradu.
Iznad te alosne povorke dugih zguvanih salonroka i kiobrana potitrava na uznemirenom talasu vjetra pastelnoplava zastava jedne reklame za sterilizirano mlijeko: ono og-
15
romno, nadnaravno dojene na tom pastelnoplavom platnu, nateenih i izbuljenih vodenih oiju, ona modra zastava razapeta preko ulice sa crvenim kuama od cigle, rakijanice, izlozi staretinara, onaj ubogi idovski sprovod i zaboravljeni miris vuji (vonj nagnjilog crnog mesa na limenom tanjiru na podu kaveza), sve te slike stoje pred Filipom kao
neobino ivi detalji, bez ikakve jedinstvene unutarnje spojne snage, koja bi sve to mogla
da spoji do nekog smisla i suvislosti. Ta snaga spajanja te rastvorenosti osjeala bi se na
momente u alkoholu, a opasnost te neurastenije bila je upravo u tome, da su otrenjenja
iz tih pijanih stanja postajala sve praznija i sve sivlja. ivot poeo se u Filipu topiti na
sastavne dijelove: u njemu je neprekidno rastvorno, analitiko raspadanje svega poelo
da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces, koji se negdje otkinuo od svoje svrhe,
i sada se ve dulje vremena sve samo od sebe kree u smjeru rastvaranja. To kontemplativno unitavanje svega to mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju
to je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pod njegovom vlastitom predodbom o vlastitom subjektivnom ivotu poeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti ivot negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom,
koji nema nikakva razloga da postoji, i to ve prilino dugo traje, a postaje sve tee i sve
zamornije.
16
FILIP je stanovao u jednoj petorokatnici, gdje je sve vonjalo po gujoj masti, po plinskim
svjetiljkama i po djejim tragovima, a lift je izgledao alosno, kao staklena koija drugorazrednog pogreba: crno lakirana krinja sa jastucima od tamnog izlizanog plia. Stajati
kraj prozora i zuriti u aave sumrake, to je bio Filipov ivot posljednje dvije-tri godine:
gledati bolesnu djecu zamotanih vratova, kako kopiraju nekakve uzorke na staklu prozorskom, itave dane. Kako su mrani ljudski stanovi, kako su smrdljivi brlozi ti ljudski
stanovi, a djeca zamotana u flanelne krpe kopiraju glupe crtee i dre ruke nad glavom,
neumorno, visoko, itave kine dane. Dimnjaci, krovovi i gusta koprena ae nad tim
mranim zidinama kao zavjesa, i svaka mrlja ae ostavlja za sobom trag kao stjenica. A
dim se vue iznad krovova ukastosiv i prljav kao gladno seosko pseto, teak kao vrea
cementa i zelen kao blatna voda. Kacige aavih dimnjaka na vjetru, gudala tramvajskih
lira, mokre, tamnosive, slinave ulice, polumrak. Filip stoji kraj prozora i razmilja o tome
kako sve te koksove pei i hidranti i gazometri, tako glupo nagomilani na jednome mjestu, zapravo nemaju smisla: sve te industrijalne naprave prljave su kao zahodi i sve te
gomile izmetina, robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova! ume vodovodne
cijevi, plau pipe i plinski kokoti, zvrndaju telefoni i bakrene ice na krovovima, udara se
vratima, zvee glazbala, laju psi, a negdje u zidu pjeva jednolino jedna te ista kap, u
pravilnim razmacima, kao otkucaj sata. Pjesme kapljica, odjeci koraka ljudskih u nerasvijetljenim hodnicima, daleki glasovi negdje u dubljini petorokatnice, plakanje crnake
ploe na gramofonu i treperenje Filipovih ivaca u tome zvunom paklu to zuji oko njega infernalno, a on je prestao da shvaa zato se sve to zbiva i gdje lei zapravo razlog,
to on nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpone neto novo sa sobom i sa ivotom oko sebe.
Lei pod njegovim nogama ogroman aavi velegrad u oblaku ae i dima, u polusutonu februarskom, i to je ta toliko razvikana Evropa, ta zlatna blagoslovljena zemlja, s modrim toplim junim zatonima gdje cvatu narane, i s tim sjevernim stranim aavim
tvravama gdje boluju djeca od angine, a po mokrim ulicama se vuku krofulozne djevojke. "Kako su alosne sadrene Hygieje po pranjavim ljekarnikim izlozima! Kao lim
djejih igraaka, tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde ljudskih shema, kojima
se ljudi ograuju od ivotne istine i od istinite ivotne stvarnosti. To su zapravo sve ploice djejih igraaka, religija, boinih bedastoa, idila koje uznose kult iste lai, a iza
svega proviruje roba: kupujte margarin, okoladu, narane, vaniliju, sukno, gumije! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne
ribice, kaktuse i itave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne ita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene
arape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istonjaci, kupaju se u
mramornim kupaonicama, voze se u ugrijanim koijama, piju gorke eluane likere, ali
pojma zapravo nemaju to je to ivotna stvarnost i kako bi trebalo ivjeti?"
Sve ee i sve intenzivnije javljala se u posljednje vrijeme u Filipu misao, kako bi bilo da
se otkine od sve te ae i od tog smrada i da otputuje kui u Panoniju, gdje nije bio ve
davno. Da proivi dolje kod majke na kostanjevekom vinogradu jednu jesen, bogatu,
mirnu, vinorodnu! "Mrana tintasta jugovina, blijeda mjeseina, mlana no s dalekim
titranjem lui u dolini. Crne kronje hrastova na raskrima, uznemirene zvjezdane niti
iza maglenih mrlja, a gdjegdje u dalekim vinogradima po koji osamljeni pucanj, to se
onda dugo razlijeva jarugama i poljima i nestaje u jarku kod mlina kao daleka grmljavi-
17
na. Tiina u polju. Gdjegdje se uje po koji list kukuruza kako se maknuo, kao da je prola ena sa tirkanom podsuknjom preko staze i unula preko brvna. Teku vode kaljave,
blatne, panonske i klokou pod mostovima, a raspeto tijelo visi pod topolom nijemo,
plehnato, pod drvenim kroviem sa papirnatim cvijeem pod staklom u krinjici, kao u
staklenom lijesu: tu je itavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom, a sada je
tiho i nema nikoga. Spava Panonija i nema ae, ni jurnjave, ni ivaca. Ondje su noi tihe
kao ugasla lula: bez svjetala, bez dima, bez ae. Samo se psi kreu nou uz plotove, podvinuta repa, uvijene hrptenice, sasvim na prednjim apama, na skok spremni, blistavih
oiju, drugovi plotova i graba, u mrei mirisa i svjeih tragova: tu miris opanka, tamo
trula kost, tamo plot a za plotom mlada patka u kokoinjcu."
Tako se Filip dugo trzao u svom aavom snatrenju, kad je neku no osjetio da je dolo
vrijeme da krene. Iznad aavog oblaka nad zadimljenim kolodvorom stajala je rasvijetljena ploa kolodvorske ure; ona crna kazala na tamnonaranastoj staklenoj osvijetljenoj
ploi probudila su u Filipu osjeaj vremena, on je osjetio kako vrijeme prolazi, i kako bi
bilo dobro da krene. Tako je krenuo i tako sada sjedi tu u kaptolskoj kavani i, kao dim
njegove cigarete, oko njega kolutaju se pramenovi umornog snatrenja o prolaznosti ovjeka u prostoru i u vremenu, i o tome kako je ivotna stvarnost neshvatljivo ogromna
spram ovakve trepetljive pojave, koja se zove subjekt, i nekih sitnih, posve neznatnih,
izvan subjekta nepostojeih detalja, koji sainjavaju spoznajne krugove ovakvog subjekta, koji i sam nije drugo nego detalj u nizu detalja, a sve je zapravo neko ogromno kretanje puno umora i alosti.
18
"GDJE nam je dokaz, da nae ja traje, da smo mi jo uvijek trajno i neprekidno mi,
gdje nam je zapravo mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih
i zaostalih prilika, kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj
kavani, ekajui na svoj vlak? Onda je imao kraj sebe na stolici pagom svezani zamotak
u novinskom papiru: jednu koulju i jednu keficu za zube. A ona se koulja ve davno
razderala i ona kefica za zube davno se ve otrcala, i njegovo meso (tjelesna graa uope), sve se to ve davno izmijenilo, i kako zapravo moe da dokae i po emu da je on
ostao onaj isti on, koji se tu prije jedanaest godina nervozno trzao oekujui onaj tren,
kada e ostaviti sve to za sobom?"
"Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske,
najpovrnije oznake! Konvencionalne, plitke graanske mjere! Po emu bi on mogao uvjeriti sebe s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom, da to on
doista mjeri sebe? Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove
kretnje danas, to su kretnje jednog sasvim drugog ovjeka! Po tjelesnom kontinuitetu? U
njemu nema danas vie ni jednog atoma od onog tjelesnog stanja prije jedanaest godina."
Nasuprot Filipu na zidu stajalo je ogromno zlatnouokvireno kavansko ogledalo, a s lijeve
i desne strane toga zrcala na zlatnim konzolama dvije su empire-karijatide nosile na glavi dvije zlatne helenske posude sa zelenim paunovim perjem i paominim granama. U
perspektivi zrcaonog musavog amalgama, u dubokom prostoru ispod srebrnastog daka, stajala je u dubljini itava dvorana: sa dva zelena paralelograma biljarskog sukna, s
grbavom smetlaricom, to pomee proreetane tombole, zmije i korijandole, s gologlavim pekarskim naunikom, koji broji na mramornoj krunici stola kavansko pecivo na
ruke pospane kelnerice. A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan ovjek, blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim podonjacima i
goruom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmilja o identitetu svoga vlastitog ja. Taj ovjek sumnja u identitet svoga vlastitog ja. Taj
ovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo ve jedanaest godina.
"udno! Sjedi takav jedan neodreeni netko u jednom ogledalu, naziva samoga sebe
sobom, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama, pui, a gadi mu se
puenje, osjea kako mu je muno, kako ga stee srce, boli glava, kolutaju mu se oko
pogleda udni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno krui, i sve je to tako pogodbeno, tako neodreeno, tako udno trepetljivo: biti subjekt i osjeati identitet svoga
subjekta!"
Sasvim refleksivno, primijetivi da taj blijedi i nepoznati ovjek pui i da mu je to sigurno ve pedeseta cigareta noas, Filip je posegnuo za zapaljenom cigaretom, to mu se
prilijepila za usnu, i bacio je taj smrdljivi gorui papir u pepeonik, osjetivi tek sada da
mu se nikotin cijedi u grlo kao smola i da mu je jezik zapeen od tog odvratnog smrdljivog taloga. Gucnuvi ponovo gutljaj mlijeka i izgubivi se u itavom talasu protumisli,
to su se javljale u njemu protiv tog hipohondrinog nemira (kao protugibanje jednog
dijela njegove linosti), on je udahnuo slap vjetrovitog talasa, to je kao svjei dah proljetnog jutra prostrujao kroz gusti oblak dima, prolivenog vina i parketnog ulja.
"Doista! Identitet jednog subjekta ne da se utvrditi ni po licu ni po grimasama, ni po nekim vanjskim pojavama. Njegovo lice, potezi te njegove fiziognomije, kretnje njegova
19
tijela, to nisu vie kretnje ni potezi njegova tijela otprije jedanaest godina, ali kontinuitet
njegova ja svejedno negdje postoji, duboko, sakriveno, nejasno, ali stvarno i intenzivno!"
"To su oni vrapci na starom dvorinom orahu, onaj Karolinin tepihklopfer, miris one
smrdljive trafike u Fratarskoj ulici, ona trula kamerdinerska livreja na fratarskom groblju, ona gnjila i potopljena novinska laica u kanalu pod prizemnim sivim prozorom,
gdje je gledao engleske konje! Taj neshvatljivi identitet se tu mie pod njegovim engleskim suknom, ispod ove vanjske naprave, gdje se uje kako kuca njegov sat pod naborom
njegova prsluka, pod ovim mesom, u ovim nemirnim, trepetljivim prstima (u kojima se
osjea svaki kucaj srca, a na jastucima hladan dodir mramorne krunice kavanskog stola), pod ovim bujnim pletivom, u toj kopreni tih prozirnih odnosa, u toj neshvatljivoj
tkanini toga stanja, pod njom negdje zamotan, tajnovito sakriven, kuca i bije taj njegov
identitet, i to nije fantom, nego meso, kavana, aa mlijeka, stvarnost jutra i povratka.
Tkanina njegova ruha je oko mesa topla, i vodu osjea da je hladna na caklini zuba, i kaplje voda sa ae po njegovom dlanu, i to je ugodno. Ura kuca u prsluku i odvija se pero
u mehanizmu sata, on pije celuloid srui mlako mlijeko, osjea svoju mekanu parisku
koulju..."
"Tu se doista mnogo izmijenilo u ovih posljednjih jedanaest godina iz temelja. Kada je on
posljednji put sjedio u ovoj neugodnoj kavani, onda su prilike oko njega a i u njemu bile
mnogo alosnije nego jutros. Onda se ponovo i konano raskrstio s majkom, onda je putovao u nepoznato, gladan, pokrpan, mladenaki glupo neiskusan, ovjek koji zapravo
nije sam znao to hoe, a danas on vie nije onaj isti ja, to je istina! Iz ogledala gleda u
njega jedno drugo lice; spram onog poderanog, suiavog, propitog, ingeniozno samouvjerenog mladog pustolova, to je danas jedan gospodin u engleskom suknu, prosjed, okupan, koji putuje u spavaem vagonu, a u kolodvorskoj garderobi eka na njega prtljaga u
svinjskoj koi s prevlakom od jelenovine. Ali izmeu ta dva lica: onog pijanog suiavca
s jednom kouljom i jednom keficom za zube i ovog gospodina, koji nosi u svojoj lisnici
rendgenoloku snimku svog lijevog plunog krila (snimljenu u jednom skupom junovicarskom sanatoriju), postoji ipak nevidljivi most: to su ove slike i ovi predmeti oko njega! Ovo zlatnouokvireno zrcalo sa dvije karijatide s paunovim perjem, ovaj blatni panonski zakutak, ovo alosno kaptolsko stanje s tulipanima i vjevericom u krletki usred
rondoa pod svjetiljkom; ova kavana, ovo alosno fratarsko zvono, to tu jalovo plae nad
praznim tavanima i dimnjacima ve tako mnogo godina! On se jutros vratio u jednu svoju staru i nesavladanu sliku, u stare brige i nemire, i odatle ta alost u njemu i ta potitenost, kao da se probudio u svom vlastitom grobu."
Pred kavanom, pod starim bedemom carske prinevske tvrave, cvali su ve prvi kestenovi: crvene cigle tvravnih zidina to se rumene kroz intenzivno zelenu tratinu glacisa,
to su danas jo jedini svjedoci slave te stare tvrave, o kojoj su neko po Evropi pjesnici
pisali heksametre, kao o jednom od osnovnih ugaonika zapadne kulture. Tu je gospodin
gradonaelnik i starosta vatrogasaca zasadio mauhice u lijehe oko glazbenog paviljona,
a na kui opanara Bolteka napisano je ogromnim verzalom ispod raspona itavog krova: Humanic. Dvokatnica advokata doktora Siebenscheina sa nrnberkim erkerom na
uglu jo je uvijek jedina dvokatnica na ovoj etalinoj strani, a ova blatna cesta vodi niz
Fratarsku ulicu u Kravoder, pa u Bikovo, na Bikupec, pa preko Lisjaka, Jame i Turina u
Kostanjevec, kamo putuje on lino, u selo Kostanjevec, da vidi svoju gospou majku, trafikantkinju Reginu, koja ima tamo jednokatnicu i vinograd i klijet u vinogradu i zove ga
svojim monotonim pismima ve nekoliko godina. "Sada je konano krenuo, i sada sjedi
tu pod tim stranim ogledalom i eka na foringaa, a sve je zapravo suvino, i umorno, i
alosno. A najalosnije od svega je tamo usred rondoa ispod platana ona mramorna e-
20
na, to se sagnula nad urnom kao kakva figura nadgrobnog spomenika, a zapravo to nije
nikakav nadgrobni spomenik, nego lik Pobjede, koja polae palmu na piramidu Velikoga Vremena 1914-1918. S postolja je netko nepoznat dlijetom sa betonske ploe sastrugao natpis Veliko Vrijeme, te sada ta Pobjeda tuguje zaogrnuta velom bez patetinog natpisa." Pri otkriu toga spomenika stajao je Filip ukoen u dvoredu poasne kompanije, stegnut remenjem i nabojnjaama, obuhvativi vrat kundaka sa pet prstiju, kao da
su mu se zalijepili za okovanu hrastovinu, a gospodin jedan u salonroku, s kiobranom,
govorio je neto na motiv poznatog pounskog marijaterezijanskog citata i bubanj je
zvuao muklo kao poderan.
Promatrajui tu sagnutu mramornu enu, jednu neobino slabu, diletantsku kasnosecesionistiku radnju, Filip se prenio u sasvim daleke komplekse. Poeo je misliti o tome,
"kako se suvinost svake prigodniarske umjetnosti, a naroito kiparstva, vidi osobito
dobro po provincijalnim etalitima, gdje stoje postolja raznih oborenih spomenika, podignutih u ast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto sa njih sve to je bilo oko
njih prividno veliko, i tako su ostali jo samo mali i slabi kipovi (vie oprani mokrom kiparskom spuvom nego izvajani rukom), zapravo obina cehovska prevara i loa roba!
Svi ti orlovi i natpisi, sve to glasno i nametljivo zveketanje broncom spomenika kao maem, i kipom kao ratnim uvodnikom, sve bi to trebalo gledati iz deset-petnaestogodinje
retrospektive: kako malen razmak, a kako su se perspektive izmijenile. ovjek je stajao
tu stegnut remenjem i olovom, a danas se vie ne sjea nieg i nikog oko tog spomenika!
Samo toga, da je padala kia i da je bubanj zvuao kao poderan. Sve je pojela teka, gusta, siva panonska magla."
21
FORINGE nikakve nije bilo, kao to to obino biva u ovakvim zgodama. Jedan fijaker
odvezao je gospodina geometra na komisiju, a kod drugoga naao je Filip u jednoj malenoj svijetlozelenkastoj izbi, kraj gorue pei, staru krezubu babicu i ta mu je vaui emlju natopljenu kavom iz crvenkastog politrenog lonca, rekla, da se japica buju popoldan
vrnuli, ali gda, da to ona rei nemre. Jo je bila jedna mogunost: da telegrafira u Kostanjevec po kola i da prespava u kaptolskom hotelu do te foringe kostanjeveke. Umoran,
neispavan, uznemiren dugotrajnom dvodnevnom vonjom, u strahu pred odvratnom,
stjeniavom hotelskom sobom, u tekoj potitenosti, samo da to prije krene iz ovog
svrajeg zakutka, Filip se vukao sivim grbavim uliicama oko etalita, gledajui zatvorene tagljeve, gnojnice, plastove sijena i kukuruzne klipove po kukurunjacima, osjeajui se izgubljen u ovoj glasnoj jutarnjoj idili i nemoan da stvori bilo kakvu odluku. Preko puta odjekivao je glas nakovnja: u dvoritu kovaevu potkivali su debelu podravsku
kobilu, situ, prederanu, jogunastu, s modrim pantljikama u grivi. Cvrale su potkove,
mirisalo je po ugljenu i spaljenim papcima.
Tu je stajao nekakav uti fijaker: to bi mogla biti prilika! To je bio bikupeki foringa,
Joa Podravec, koji je sino iz bikupekog farofa dovezao gazdaricu veleasnoga na
beki brzovlak, a jutros se vraa s vreom cementa natrag u Bikupec. Pokazalo se nakon
duljeg pregovaranja, da je Joa Podravec spreman da poveze gospodina do Bikupca,
pak ako, reemo, gospodin hoe, on moe da krene s Joinom prilikom do Bikupca, a i
do Kostanjevca, ako mu je, reemo, kak bi rekli, z voljom, kamo poprenim putem preko turinske livade i nije tako daleko: bumo rekli dve ure otprilike. Tako su konano
sklopili pogodbu, potkovali Micu, krenuli do Lwingera po vreu cementa i po plehnati
kaf, ukrcali su Filipove kofere na kolodvoru, i tako iznad vree cementa i svojih ogromnih kofera, na visokom federzicu fijakera Joe Podravca, konano su krenuli niz Fratarsku, pa preko Ilirske na Krajiku spram malte, kod pruge, ve sasvim na kraju grada. Tu
je tekao uz iroku cestu drvored starih jablanova, a na onoj niskoj bidermajerskoj prizemnici kod malte svih est prozora u fronti bilo je pomno zatvoreno tekim gvozdenim
ploama.
- Frajle!
Joa Podravec okrenuo se na zicu spram gospodina i, namignuvi mu lukavo, on je svojom lulom prezirno odmahnuo spram te zakljuane i gvozdenim ploama obijene prizemnice gde frajle jo sigurno spavaju.
Kakva sablasna rije: frajle!
A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijei, koju panonski foringai izgovaraju, skupljajui pri tome pljuvaku pod jezikom od gaenja i moralnoga
prezira! Tajne jednog davnog i alosnog djetinjstva, kada je ta rije kruila nad djejim
brigama kao tajanstveni zrakoplov, koji je netko jedamput vidio, a nitko nije imao pojma
gdje bi se bio mogao zapravo spustiti! Tu negdje iza ivice stoji onaj ipkov grm, gdje je
veterinarov Aurel vidio jedno poslijepodne jednu frajlu kako lei gola pod crvenim suncobranom. Istraili su poslije toga dogaaja drugovi itavo polje sve do potoka, po ivicama i po grabama, a nitko nije naao ni traga toj frajlinoj pustolovini. Jednu su svijetlomodru, sasvim izblijedjelu vrpcu nali, kako je zapela na glogu, i jednu limenu harnadlu, ali da li su ti predmeti bili ba od one pustolovke, to se sunala pod ipkom, to se
nije moglo utvrditi! Kao psi podvinuta repa, tako su gimnazijalci obilazili tu sivu i neu-
22
godnu kuu, gdje nije nikada bilo nikog, sve zatvoreno i zakljuano, a ipak se govorilo,
da frajle piju kavu pod orahom u sjenci.
U estom razredu, nakon jednogodinje bjesomune borbe, Filip je jednog podneva riskirao itavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k frajlama. Bilo je srpanjsko podne.
Race po mlakama u dudovoj sjeni, slak s modrim zvoniima na koncima uza strehe
klonuo je od okomita sunca, po svim su kuama bile sputene zavjese. Zamisao je bila
smiona, ali logina. Upravo u podne, to je najzgodniji momenat, kada ne e nikome pasti
na pamet da je on krenuo frajlama! Grad je leao potpuno prazan, a Filipu je bilo hladno,
kao da hoda po mranoj pivnici. Ogromno plavo nebo, plotovi, mak cvate po vrtovima,
jablanovi, lipe pred crkvom, jedan je pas pretrao preko ulice i, preskoivi lijeno plot,
nestao u perunu i paradajzu, a Filip se mie, drven, kao u narkozi, obamro iznutra, hladan, ali noen nekom okrutnom i stranom, smrtonosnom snagom, te bi sada na mjestu
umro, ali ne bi mogao da se zaustavi! Nigdje nema nikog, samo on jedan jedini ide preko
biskupskog trga: on ima neugodan osjeaj, da je izloen i igosan, da je proziran i da svi
znadu kamo se zaputio, te iza svake sputene rolete viri sada po jedno poznato oko i
gleda trafikantkinjinog sina, kako se zaputio u kupleraj, kamo konano i spada, jer ni
sam se nije rodio ni u emu boljem. Preko plonika pred biskupskom crkvom pretrala
mu je preko puta bijela maka, a kroz otvorena vrata slastiarnice na uglu ulo se kako
netko tue lag u kotliu.
Noen svojim nemirom, fiksidejom svoga stravinog nemira, kao mjesear, votanih ruku i hladnoznojavih lanaka, Filip se gibao u bunilu, poluslijep, drui, klecavih koljena,
niz Krajiku, u smjeru ove sive grozne kue kod malte, sa est prozora u fronti, zakrivenih tekim ocalnim ploama, zaralim od vjetra i kie. Zaokrenuo je preko dvorita poploenog ciglom, gdje je vonjalo na kokoi i golubove, i sve je izgledalo idilino u sjeni ogromnog oraha, a sve je bilo potpuno prazno, kao izumrlo. Kuna vrata, bijela, staklena,
prijazno rastvorena, zlatno ogledalo u predsoblju sa crvenim suknenim zavjesama, a na
mramornoj ploi ispred ogledala porculanska Crnica, koja nosi na glavi zlatan vr, a u
vru papirnate rue od svilenog krepa. Tiina. Jedan je kuni doskakutao iz polutamnog
hodnika, pomirisao trag Filipov i opet nestao u tmini. Od tajanstvenog micanja toga
tamnog krznenog klupka Filipu je poelo da bije srce u grlu, mislio je da je je, a onda je i
kunia nestalo, i sve je opet bilo mirno i mrtvo. Nepomino. Iza jednih vrata ulo se glasno micanje lonaca i tave, i kao da je netko zalupio vratacima od parherda. Filip je pristupio i pokucao (a ve mu je dola misao da se vrati natrag na ulicu), kad je jedna stara
baba s modrom pregaom i naoarima na elu otvorila kuhinjska vrata i, mijeajui u ruci u crnom gvozdenom loncu kukuruzno brano, zapitala ga ispod oka, vrlo suzdrljivo i
hladno, to eli? Koga trai?
Odloila je zatim lonac na stol, obrisala ruke i, smucajui se u pustenim papuama kroz
polutminu hodnika, nestala za jednom zavjesom. Kuhinjska vrata ostala su otvorena: na
ploi tednjaka jedna je rupa bila nepokrivena i kroz aavu krunicu sukljao je tamnorumeni plamen, sasvim aav i mraan kao lomaa. Iza zavjese ula se kripa vrata, pregovaranje, dogovaranje, polusmijeh, a onda se Filip, uz strogo nepovjerljive poglede one
stare kratkovidne babe, zaputio drsko, vie slijepo nego svjesno, spram vrata, na koja je
stara uprla prstom.
U vlanom kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunanog ljetnog sjaja kao oslijepljen,
tapajui u potpunoj tmini, Filip je pri kurom osvjetljenju otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebaenim enskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice po stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neiji glas da pristupi blie
k postelji.
23
Tu, obasjana snopom svjetlosti, to je padala kroz maleni kolut na prozorskoj ploi, leala je ena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svjei hljeb, kada lei na
pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i nagnjio kao kvasac
pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika,
to mu je ostala u pameti sasvim ivo i neizbrisivo.
"Frajle! Gdje je ono davno vrijeme udnih frajlinskih tajna i tog bijelog prijesnog trbuastog eninog hljeba s pupkom?"
Klima se Filip na federzicu Joe Podravca i gubi se u mislima, da nae konkretnu mogunost, kako bi se dao taj motiv zapravo slikarski rijeiti?
"Crno-bijelo?"
"Preslabo. Prejednostrano. Kod onog davnog dogaaja bila je glavna rasvjeta onog neeg
gnjilog, prijesnog, naduvenog, ogromnog, onog tajanstvenog neeg enskog, to bi trebalo da se donese toulouselautrecovski, ali opet osvijetljeno jednim naroito nezdravim,
nadnaravnim osvjetljenjem gnjile puti. Taj trbuh trebalo bi da se prelije preko platna u
sasvim gnjilom, itkom stanju, kao prezreo camembert, i to ne bi smjelo da se donese kao
slika obinog, banalnog bordelskog prereza: taj trbuh treba da bude umoran, ogroman
trbuh jedne stare, izmuene rodilje, ozbiljne, alosne, ispijene ene, koja je prestala biti
kaptolskom frajlom, ve je simbol, formula stanja, u kojem ivi suvremena ena, sakrivena kao djeaki sanktuarij, a popljuvana kao pljuvanica, koja se gadi i jednom Joi
Podravcu. Oko toga kreveta trebalo bi omotati sve one nevidljive koprene potajne gorue
pohote, stravu nevinog straha i oekivanja neeg neobjavljivo nadnaravnog, a kad tamo,
to je hladan sumrak, u kome sve vonja kiselkasto po octu! Trbuh enski bila bi tema, ali
tema potpuno otvorena, opasna: tema enske golotinje, to bi je jedamput trebalo fiksirati bestidno istinito, s najulnijim zanosima, s naroitim neprikrivenim potcrtavanjem tjelesnog. Jedno bijelo golo tijelo trebalo bi naslikati, morbidno, suludo, perverzno, kao torzo zamoen u rasvjetu straha, nemira, groznice, malodobne strave, tmine, smrada, bordelskog vonja kiselih perina, nelzidera i prljavih alica, na kojima se razmoila emlja, a
jedna zelena neugodna muha zuji u tmini i bije krilima o ogledalo."
Razmiljajui o onom davnom dogaaju pod onim starim krovom to je ostao za jablanima iza pruge, Filip je osjeao kako se u njemu ire krugovi asocijacija: te asocijacije rastu do oluje, do furioznog fijuka prenapete vidovitosti, koja obino svojim intenzitetom
unitava sve njegove stvaralake klice u zametku: "kada je taj govor na platnu suvie vezan o jednostranost slikarskog sredstva! Slikati zvukove i mirise je nemogue, a slike su
nezamislive u svojoj savrenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa! Smrdljivi, kiseli prostor one mrane sobe, onaj bordelski clair-obscur treba da se ispuni treperenjem jednoga
glasa, slavnog sifilitinog, promuklog alta, koji se koluta kroz dunik kao stari piskut razbijene svirale, glasa, koji bi trebao da bude tako siv, kao to su bile sive one poderane
vree pod eninom posteljom. Najvanija podloga onoga kobnog dogaaja bio je taj
promukli enski alt: on je ispunio sliku onog davnog srpanjskog podneva, kada se tu jedan mali deko prepao golotinje enskog trbuha i pobjegao iz sobe kao kradljivac, a srce
mu je tako lupalo, kao da je iz postelje posegnula za njim neshvatljivo dlakava, grabeljiva zvijer."
ena mu je rekla da pristupi. On je pristupio.
Da sjedne na postelju i on je sjeo.
A kad ga je uzela za ruku i doznala od njega da je Reginin sin, ona je poela da govori o
toj trafikantkinji nainom i glasom tako intimnim, kao da se tu radi o nekoj osobi koja se
ni po emu ne razlikuje od ovih osoba po ovim mranim sobama.
24
- Zato? Zato, jer ljubaka s kanonicima? S biskupima? Kao da trafikantkinjin gospodin

kanonik Lovro ne dolazi i k njima i kao da se ne tui djevojkama na tu svoju Reginu, da
mu je preskupa!
Sluajui taj promukli, ispueni glas iz kiselkaste polutmine, kako iz olovnosivog oblaka
prljave plahte i vlanih perina govori o njegovoj mami, gledajui kako tu lei pod njegovom rukom jedan ogroman prijesni enski trbuh, blijed kao pivnika gljiva, a smrdi na
prosti svileni sapun, sve to, i ta neshvatljiva klopka u toj gadnoj kui, i ona mrana i tajanstvena drama u trafici i oko nje, sve se to na Filipa naleglo kao smrdljiva mokra plahta. Osjetivi neizrecivo odvratan vonj, on se istrgnuo onoj blijedoj pojavi i istrao iz sobe.
U trku nije zaboravio da baci za sobom srebrnu forintu i uo je jo zvek srebra na nekakvom staklu.
Na nasipu pod prugom plakao je itavo to poslijepodne, kao da mu je netko umro.
25
OD JEDNOLINIH, slamom pokrivenih panonskih koliba i konica, od kobila i krava po

livadama i panjacima, od uzoranih polja i svinja, od alosnog droncanja spopala je Filipa duboka i neshvatljiva melankolija: ono njegovo tjeskobno raspoloenje, s kojim je uvijek pristupao najsretnijim ostvarenjima svojih slikarskih zamisli.
Roje se pele, roku svinje, tele se krave po talama, bolesna telad slini u povojima, umi
vjetar pod svjeim, mladim grabrovim i hrastovim kronjama, teki proljetni oblaci plove
nad umama, a Filip putuje na kostanjeveki vinograd poslije jedanaestogodinje skitnje
po evropskim gradovima i sanja o svojoj novoj kompoziciji jednog prijesnog enskog
trbuha u kurom osvjetljenju morbidnog i alosnog djeakog doivljaja.
"Jedina stvaralaka stvarnost jesu iskljuivo prvotna oskvrnua naih sjetila: ovjek vidi
samo onda kad je neto ugledao. Slikanje nije i ne bi trebalo da bude nita drugo, nego
vidovito otvaranje prostora pred nama, jer ako to nije, nema zapravo smisla. To je inae
lijepljenje i priljepljivanje poznatih ve i naslikanih slika: kvantitativno umnoavanje ve
vienog! To je ono dosadno zimsko zanimanje djece, kada lijepe klebebildere po papiru i
razmau ih mokrim prstima. To priljepljivanje i razreivanje, to su slikarski smjerovi,
pravci, kole, a to se to sve njega tie, kada on ne e da pripada ni jednom slikarskom
smjeru, ni pravcu, ni koli. I zato: pitanje toga golog trbuha treba osloboditi njegova linog psiholokog balasta akustine i mirisne naravi. Taj trbuh treba intonirati kraftebingovski kriminalno: mora se osjetiti, kako je pod tim golim trbuhom ostala oskvrnuta i
zaklana jedna djeja dua!"
Roku svinje, muu krave, roje se muice nad gomilama toploga gnoja, mnogo se bijele
boje odraava na itnim plohama od dodira sa svijetlim, bijelim travanjskim oblanim
gomilama, a koijau Joi Podravcu je dosadno na boku. Lula mu se ugasla, kobile su
pametne i poznaju taj put bolje od koijaa, "a ovaj udan svat tu, kraj njega na zicu, tako
uporno uti, kao da spava. A ne spava, vidi se, nego neim razbija svoju gospodsku glavu! Ima mnogo kofera: to bi mogao biti cirkusant i varckinstler! Ili je idov i to mu je
roba u tim krinjama! Tu su pantljike i eljevi ili svileni rupci za ene!"
Da bi razbio tu dugoasnu utnju, kada su se sputali kroz kravoderske jaruge korakom,
Joa Podravec poeo je da govori o sebi, o svojima na domu i stvarima oko sebe, kako je
bilo s njime! O tome, kako je bio u Americi dva puta, ali ni koristi cela ta Amerika, da
ju vrag stvoril i dal, tam gde je! Rekli su mu stari i iskusni moreplovci, koji su ve nekoliko puta pomokrili onu veliku vodu, neka pazi, jer da e vidjeti divlje jelene gdje plivaju
uz lau. On je stajao na palubi dva dana i dvije noi i nije htio da legne: ekao je da vidi
divlje jelene, kako e isploviti iz vode, ali nije bilo ni jednog divljeg jelena! Lau su njegovu pratile do polovine vode bijele ptice (bumo rekli, to je istina, to sem videl svojimi
omi), a onda su joj u susret izletjele crne, amerike (bumo rekli, rne kak pozoji), i po
tome su onda oni mornari na lai znali da su sada upravo na pola puta.
Joa Podravec bio je ulaner. Sluio je kod carske ulanske regimente u Madarskoj, u Tolni, i u Galiciji, i bio petnaeste kod Dobre Noi zarobljen, a u feldflai mu je jo ostalo pol
litre ruma! U Teheranu je bio i u Tiflisu. U Tiflisu su same gole Turkinje, a u Takentu je
prodavao ribe i borio se na devama pod generalom Dutovom protiv onih crvenih Moskovia. Tako se vratio (bumo rekli - kak bi rekel - bogu hvala) u Bikupec, dva puta
ranjen, dva puta smrtno bolestan: ali sad je zdrav, bumo rekli, ni mu ne fali, a baba
mu ima zingericu, i se lingeraje more sama na zingerici zelingati skup!
26
Sluajui tu jednolinu i praznu ivotnu shemu svoga koijaa, Filip je osjeao spram Joe Podravca neku neizrecivo indiferentnu daljinu. "Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva izrezanih koijaa ivi ovdje po ovim livadama od Tihog oceana do ovih panonskih
movara: lica jednaka, ruke jednake, sudbine jednake." "On u mislima slika svoj imaginarni trbuh, spajajui upravo one prijesne i mekane pojase mesa oko kukova i iznad butova u cjelinu poteza, a ovaj tu bumo rekli kak bi rekli govori o tome da mokriti, a
da ovjek ne pusti vjetra od sebe, to je tako kao ii na ispovijed a da se ovjek ne priesti."
"Joa Podravec ima zingericu i lingeraje, a on, Filip, rjeava stvari na simbolian nain:
igrajui se obojadisanim plohama kao formulama, rjeavajui zapravo probleme jedne
apstraktne, potpuno imaginarne aritmetike. Jako je daleko izmeu njega i ovog panonskog koijaa: zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je izmeu njega i onog kasnosecesionistikog spomenika na kaptolskoj promenadi. I to su dva svijeta. A ona uta graniarska, erarska, barokna crkva ondje na livadi, i ona je svijet za sebe. Stoji tu kao neka vrsta
utvrde u ovom blatu i govori ve nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje
osnovne programe i rezolucije, a bez ikakvog naroitog rezultata; nain miljenja ovih
koijaa nije se ni u emu izmijenio sigurno ve dvije hiljade godina. Taj ovjek pokraj
njega na boku blie je panonskoj prapojavi nego Matisseu! To je marvogojac doslovno, i
kako je daleko od tih njegovih uljavih dlanova do Filipova osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede tu tako dva ovjeka na boku, ovakav nastrani neurastenik, slikarski
sekta, relativist, fauvist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva
kontinenta! I ona mramorna ena ondje na etalitu kao veltanaung, i ono je kontinent
za sebe. I ono itavo Veliko Vrijeme, i ono je plovilo meu stvarima kao santa za sebe:
jedan itav svijet otkinula je ta santa i potopila. A ona slavna Bakaeva tvrava kaptolska
i biskupov dvor, i njegov pokojni otac kao sobar biskupov, i njegova majka Kazimiera
Valenti, koja se tu iz nepoznatih razloga prozvala Reginom, a bila je trafikantkinja, sada
je sve postavljeno u prostoru kao itav niz svrenih i odvojenih injenica i sve stoji u nerazmjerima, razbacano i nesuvislo! Prilino je daleko izmeu takve jedne i druge pojave i
sve se mie jedno pokraj drugog: nepremostivo, glupo, avolski zapleteno i alosno.
Ovaj ovjek pokraj njega na boku bio je ulaner i ratnik onog takozvanog velikog vremena. Ljubio je gole teheranske Turkinje, tukao se na devama po azijatskim pjearama, vidio je opet jedamput logorske vatre toliko razvikanog Valmyja i vratio se poslije dvadeset hiljada kilometara natrag u svoj Bikupec. Taj koija nije ni katolik, ni carevac, ni
ruski vojenopljeni! On nije ni rodoljub, ni graanin, ne vjeruje u boga ni u crkvu, hrvatski je zaboravio, a ruski nije nauio, on ne poznaje nikakve svetinje u rimskom smislu, ni
crkvene, ni pravne, preoptereen je smrtnim grijesima u raznim smjerovima, i sigurno je
ubio, krivo prisegnuo, sagrijeio bludno, a boji se jedne jedine pojave na svijetu kao demona: mjenice! A ipak: kao otrovani takori i pod njegovim tavanom klopou dvije mjenice! Zove se Podravec, ima etiri kobile i jednog oldenburkog pastuha, ena mu kuha
trukle, bumo rekli i lingeraje linga na zingerici, i tako sjedi na boku, pui lulu,
pljucka i eka morske jelene. Dvije stotine milijuna takvih koijaa eka morske jelene i
valja se na svojim taljigama od Dona do Blatnje i od Volge do Liaoyanga, i sve se to mie,
sve je to zapregnuto, sve to dere sijeno i izluuje gnoj, i to se onda u knjigama zove: nacionalna ekonomija."
"Dvije stotine milijuna takvih koijaa, to su zapravo pristae nadrealistikog pokreta u
najdekadentnijem smislu. ive u prostoru, koji je prapojava, bez razuma, bez svjetlosti, a
sami su jo uvijek prapojava tamna i prapoetna! Bez trajanja u vremenu, bez ikakvih
pokretnih unutarnjih razloga, zapravo i bez svrhe! Trajanje tvari kao takvo. Zbivanje
meu stvarima i dogaajima. Njih uvjeravaju; da su sagraeni na sliku i priliku boju, i
te su empirike gotovo zbunili tom priom o nadnaravnom podrijetlu. U jednom dijelu
27
svoje egzistencije, u koijakom, u sajmarskom, u gospodarskom, oni su zbunjeni i dre

se stvari i predmeta, ali i to samo kako-tako i donekle. S jedne strane pogani, prilijepljeni
na panonske blatne movare, gdje gnjiju ve nekoliko hiljada godina nepomino, ti Joe
Podravci govore o svom oldenburkom pastuhu patetino, kao o poluboanstvu. Oni
gledaju u pastuhovo oldenburko spolovilo kao indijski ljudi, kao Kongo i ljudi u tropima: vrlo jednostavno i posve prirodno. Tako prirodno, kao to evropske malograanske
djevojice miriu cvijee: isto tako jedna bestidnost u rimskomoralnom smislu zapravo.
Rascvale rue na djevojakim stolovima u aama: simbol vjeno spolnog. Ovo, kako Joa Podravec govori o spolu, to je nepokvarena prirodnost biblijska, i njemu je pastuhovo
mljezivo sok skupocjen, to ga on prstima skuplja i uva svaku kaplju, prodavajui je po
priskoku, kao njegova ena vrhnje."
"Kakve su to protuprirodne daljine izmeu njega, koji je jo kao sedamnaestogodinji
deko poeo gledati ene na Toulouse-Lautrecov nain (a da ni pojma nije imao o Toulouse-Lautrecu), i ove nepokvarene prirodnosti ovoga koijaa? Kakvo je to razmicanje i
udaljivanje, kakvo je to rastenje? Kamo se otrgla takva jedna odvojena estica kao on,
kada se otkinula od okoline, od stanja, od podloge; koja je to tangenta i kamo se putuje
tim smjerom? Je li to razdvajanje, rastavljanje ili ludnica? Psihoza u opasnom smislu? Sve
je zapravo izgubilo svoj prvotni smisao! Eskimi ili Crnci, kad jedu jo toplu i krvavu slaninu nosoroga ili tuljana, grizu prirodno, kao zdrave ivotinje. Crnaki zubi sijeku ono
krvavo meso naravno, crnako vakanje prijesne slanine vodenog konja je prirodno i njihovo spavanje u mnogoenstvu je prirodno, a gradski ljudi jedu kao bolesne make: imaju trulo zubalo, umiru od raka, a o svojim crijevima napisali su debele knjige. Sve je
gradsko bolesno i krastavo. I ovih dvjesta milijuna koijaa ve je nagrizeno od grada!
Grad znai bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog ivota. A gdje je zapravo podloga neposrednog ivota i postoji li neto
to bi moglo biti neposredno?"
U tim umornim i pospanim slikama, to su zujale oko Filipove glave kao otrovni komarci, spopala ga strava pred idejom to mu se javlja sada jasnije, a zatim opet mutnije ve
posljednje dvije godine neprekidno: ideja o infernalizaciji stvarnosti.
"Ideja o tome (paklena i nezdrava ideja, nema sumnje), da pojave u ivotu zapravo nemaju nikakve unutarnje logine ni razumne veze! Da ivotne pojave lee i da se odvijaju
jedna pokraj druge istodobno: kao neka vrsta paklenog simultanizma na privienjima
Hieronymusa Boscha ili Brueghela: jedno u drugom, jedno pokraj drugog, jedno nad
drugim, u meteu, u bunilu, u nemiru, koji traju od poetka. Ogromni aavi zvonici, sa
zmajskim glavama, izbijeljenim vodorigama, mramornim stranjicama, i debela Karolina, engleski konji, bon jour, monsieur - glas ojke u krletki, a sve se topi kao okolada u
srebrnom papiru, sve se polagano vue kao taljige Joe Podravca, sve je glupo i movarno kao Panonija! Goli trbusi, sakrivene drame, bolesna djetinjstva, koja se vuku kroz jedan itav ivot i traju etrdeset godina, sve se to gruda kao oblana para u beskrajno
mnogo varijacija, a onda se sve jednoga dana raspline kao magla i ishlapi kao smrad zahoda: sve jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje neeg to se razlilo u prostoru i ispreplelo kao siti udav, te samo sebe prodire i bljuje i vulkanizira u smoli i u smradu! Raznosmjerno gibanje, zbunjeno previranje tvari, bez osnove i bez ikakvog unutarnjeg smisla: samo od sebe, po sebi hoda i zakapa se, i opet ponovo raa i izvire, kao voda, kao blato, kao hrana. Kolje se, dere se, probavlja se, izluuje se, guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po jarugama, po vodama! Na jednome mjestu poinje da vene, na
drugom buja kao dra na smetitu, i to je sve, pakleno ustvari, ali mesnato i jako, neiskorjenjivo iz nas. Nema jednosmjernosti ni izgraivanja, nego je sve isprepletenost praumska, movarna, panonska, bezizlazna i mrana. Tu Filipove slike, knjige, studije, eseji
28
o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralakim poticajima svjetlosti, a tamo konice i

slamnate kolibe i spavai vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o enstvu, a
pokraj njega eka njegov koija na morske jelene. Nekakvi debeli crkveni dostojanstvenici kao astmatini ljubavnici u roketama i ljubiastoj svili, koji raaju nezakonitu slugansku djecu s trafikantkinjama, male ivotne prilike, s razornim djelovanjem. Sve sami
isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi!" Tako se dronca Filip muzirajui u
svojim mislima kao ugljina kiselina u ai sode u dodiru s kisikom; proces uman i pjenuav i ivano osvjeavan: misliti u slikama i opajati se mnogolikom izmjenljivou slika.
29
PROLI su kroz kravodersku graju jutarnju: sirov i otar vonj amonijaka iz gnojnica i staja, mukanje krava i tapkanje goveih papaka po mokroj cesti, gakanje gusaka po dvoritima, kripa vrata rakijanice, na kojima se pomolila neija bucmasta, salovrata tikva s
lulom i ubarom, da vidi, tko se to provezao kroz Kravoder? Za one svinjske, zapeene
oi svakako dogaaj neobian: na jednom fijakeru nekakav stranac s koferima.
"Agent ili novi kotarski pristav u Jalabetu? A moda i kakva uhoda? Ima sada svakog
vraga po svijetu!"
Po oknima crvenile se paprike jo prologodinje, u mreama na kolcima po plotovima
suio se sir, pijevci su kukurikali i koke stravino pretravale preko ceste, ispred kotaa i
izmeu kopita, bilo je vlano, rosno jutro, a kroz jutarnje oblake sve se jae probijalo toplo travanjsko sunce. Jedno crno drijebe, guste valovite uznemirene grive i lijepog oblog
vrata, njitalo je veselo trei uz Joinu kobilu, pa se kod ledine odbilo od kola i u suludoj trci udarilo spram zdenca, gdje su momci napajali konje. U koritima ljeskala se voda,
ulo se drveno udaranje kablia, mete ljudskih glasova, graja i galop crnog drebeta u
oblaku praine, sve je to bilo radosno i puno pokreta, veselo, pomino.
Na kraju sela susreli su dvije opatice.
- Hu, vrag ih dal i stvoril, prihvatio se Joa Podravec za gumb na svom lajbeku, ovih
nam ba ni trebalo!
Svaka od asnih sestara nosila je po jednu korpu punu jaja i, sastavi tu nekakvog gospodina u koiji, obadvije su pozdravile predano i preponizno, jer je to eventualno nepoznati predstavnik vlasti, a pred vlastima dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative. "Crkva ve dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja, a odonda se mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po provincijalnim koijama. Ta politika malih utivosti nikada ne
moe koditi."
Te dvije mrane ene s odsjajem sunca na svojim tirkanim kukmama, u svom toledskom kostimu, opet su uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja: ove dvije
opatice, sa svojim suknjama i islima i bizarnim bijelim kukmama, kao dvije udne, nadnaravne papige, iskrsle su tu preda nj kao dva mrana simbola iz ovog kravoderskog
blata. "Stoljea mogu da ive jedno uz drugo stoljeima, kao dvije strane rase u kavezu:
majmuni i papige! Vuku se ove crne ene po blatnim kolibama, kradu marvogojcima i
koijaima pune korpe jaja i odnose ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake. Tu lei
pethiljadugodinja blatna Panonija, svinje roku po njoj, konji ru, ove antipatine papige kradu Panoncima jaja kao kune, a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao patrona
i nebeskog ljubavnika! Svjetovi jedan pokraj drugog na nepremostive daljine. On, bezbona zapadnjaka uznemirena bluna, nervik i dekadent, na kolima Joe Podravca u Kravoderu, a jutro je i proljee je, i sve se mie, i cvate i pupa, sve se kree kao ovaj toak to
kripi pod njim i gazi novi kolosijek, valjajui se preko tolikih tragova i stopala na cesti,
kojom su ve bezbrojne gomile nestale u maglama. A sve je zapravo besmisleni kaos!"
Kao zvuk gole srebrne sjekire, kao odjek parne pile, u sjajnoj metalnoj vrtnji otrobride
krunice, koja u vioj, nadstvarnoj vibraciji naega vremena kao britva sijee i stvari i
pojmove, treperei u svijetlom glasu visokog uzvika, kao a u timgabelu, drsko, pobjedonosno zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i prosuo se kao odjek
trube nebeske! "Dva svijeta: London-Bagdad-Bombay u tri dana, i kravoderska rakijanica s opatikim korpama punima jaja! Panonsko
30
blato i civilizacija koja dolazi!"

"Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara, s napetim platnenim
krilima, letee glazbalo iznad fijakera Joe Podravca s vreama i Filipovim koferima. Iznad svega statinoga i uz blago privezanog, nepominog, ogromni modri krugovi svjetlosti, sunca i vedrine! Iznad krovova i kroanja i gromovoda i tornjeva i taljiga, to se vuku kao pu po blatu, kripe pretpotopno, a ne miu se s mjesta - sunana divna munja!" I
tako gledajui u onaj blistavi metalni sjaj, to se micao iznad parcela kao potez srebrnom
kredom preko nebeske ploe, Filipu je dolo da uzme rubac i da mahne leteem stroju na
pozdrav! Da mu se javi, kao brodolomac bijeloj sunanoj lai, to matematski sigurno
plovi u jednu blistavu luku preko svega tog movarnog i mranog blata dananje stvarnosti.
31
DVA mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjeveki vinograd, a po dolinama

cvale su ve lipe i akacije. ivot je gnjilio po tim blatnim jarugama oko Kostanjevca, razlistavao se kao movara i trunuo kao blatna voda, u kojoj se raspadaju potopljene stvari.
U Blatu prerezala je sebi Mica Trebareva pupak srpom ravim, pak se zapalila sva i
umrla u najveim mukama, a u Blatu se misli, da je tu nevinu smrt skrivila stara Mikleuka. Vidio je dudak Miko, kada se vraao sa svinjama neku no iz ume, kako je epavi
preskoio plot kod stare Mikleuke i otkasao niz cestu. Da li je bio potkovan, to svinjar
Miko ne zna, ali da je stara tu no kuhala vraju krampampulu, to je sigurno: svijetlozelenkast oblak dima puio se kroz Mikleukin dimnjak cijelu boju no. A tu istu no zaklopila je oi Trebareva Mica. I dijete je onda izdahnulo dan kasnije, hvala dragome Bogu. A stvar je jasna: stara Mikleuka je urekla pokojnu Micu, jer nije htjela da poe za
Mikleukinog oravog Frajnu! Pak je netko potpalio Mikleukin tagalj i tagalj je bogme
planuo, a nato je kod njenog susjeda Bolteka krepala krava. Jasna stvar: urok. Pregledao
je veterinar Boltekovu kravu i veli: bedrenica. Do suda se dakle ne moe, ali to veterinar
zna, kada je Boltekova baba bacala eravku i vidjela jasno u lavoru Mikleukin obraz!
Trebalo bi tu stvar svejedno proistiti: da se vidi, gdje je pravica!
U Jami su tri vuka navalila na kravu Ribara Lojza i pojeli je, ba na samu svetu nedjelju,
o podne. Doli su preko gmajne, a to se nije dogodilo ve dugo! Ercercog Franc je onda
krenuo na Prajsa ezdeset i este, kada su u Jami bili vuci posljednji put po bijelom danu.
To neto znai. Ide glas po selima, smuca se uz plotove pod sumrak, skae preko blatne
ceste, ape pod strehama kad pada kia, i tako raste glasina o zlim i mravim godinama,
koje dolaze. Kao biblijski konjanici iz tamnih oblaka, tako e se pojaviti gladne godine:
na kosturnim crnim kljusinama s nabruenom kosom i svjetiljkama mrtvakim, s grmljavinom, s potresom i kugom; tako dolaze gladne godine. A valjda se i rat opet sprema i
mnogo strahota! Na krivoputskom farofu zdrobilo sebi lisasto drijebe upnikovo nogu,
pak su ga ustrijelili, a na Turinovu i u Hasanu govore ljudi, da su vidjeli to lisasto drijebe plebanuevo kako je protralo kroz selo! Na gmajni svetojanskoj vidjeli su ga gdje
pase zdravo i ivo! U Kolcu je jedan bijesni pas ili kurjak (nesnaga ga potrla!) nagrizao
gotovo svu djecu u kolskom vrtu i nestao netragom. Javlja se pokojni zvonar Jure: vidjeli su ga neku no, kako je straio kraj crkvice batinske. Bila je mjeseina i ulo se dobro,
kako vrata od mrtvanice kripe na nonom vjetru. Bilo bi dobro zaliti mu grob! Otvaraju
se grobovi, javlja se nemir, rastu glasovi: vratio se neko jutro Perekov Jura iz Rusije, a svi
su mislili ve deset godina da je mrtav i svi ga dre za Lazara; govori se po prelima, da je
uskrsnuo od mrtvih. Boje ga se ljudi. Doao neko vee u krmu kod Siebenscheina i razbio tijefu Brezovakom flaom glavu, da mu dokae da nije mrtav! A epavi Matija iz
Blata kod mosta je bistrikog sastao neku no jednu crnu koiju. Sve je blistalo na njoj i
zapaljena je imala etiri lampaa: sprijeda dva i straga dva. A nije bilo koijaa, nego
odostraga, na zlatnom federzicu, sjedio je jedan general sa zlatnim gajtanima i crvenim
hlaama, u aku. A tko je to bio? - Rudolf!
- Sam kronprinc Rudolf!
Samo se epavi Matija toliko prepao od grmljavine (kako su kola preletjela preko bistrikog mosta kao strijela), te se ne sjea dobro, je li to bio etvoropreg, a sve mu se ini, da
prvi lijevi konj nije imao glave.
32
- E, bogme se pokojni kronprinc Rudolf vozika izmeu Blata i Krivog Puta, a bio je na
putu za Toplice, u biskupski dvor, kako po svemu izgleda! To se bogme, po svemu sudei bumo rekli, zla vremena spremaju!
Penica ljetos, bogme, nikako ne pokazuje na dobro, a i zob je sva zarala od magle. Bolesti krue, crveni vjetar, kozice, gria, vratva smrtonosna, a planula je kaptolska uma i
lijepo gorjela tri dana i tri noi. Koliko je tu samo klaftrov planulo, a ako ovjek sebi odree bialo, kaptolski lugari odmah bi ga kao psa iz laga. A sada je sve izgorjelo do temelja: bilo je bar veselja za djecu!
Jedan je blijedi ovjek proao sino kroz Kostanjevec. Psi su za njim nanjuili vepleni
trag. Opasni su ovi nepoznati blijedi prolaznici u sumraku! Ili su tati, ili grabancijai,
varckinstleri! A i vukodlaka ima: hodaju kao ivi, samo su im noge pod opankom, bumo rekli; da oprostiju, kozje! Zalili su grob pokojnom imunu Vugoreku i tri su mu glogova kolca zabili u glavu, ali on svejedno valja krumpire na tavanu svojoj udovici cijelu
boju no! U kostanjevekoj umi naen je objeen Kranjac, ali je imao rajtoflin u redu i
u njemu tri stotine! to je sada to? Hajka, tjeralice, uvijek se netko icom trai: sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu; sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a
i dobro da je tako, jer je ovjek roen kao lopov!
Poivjeti s kobilama i s makama, sa seoskim glasinama, osjetiti hrapav jezik teleta na
svome dlanu, gledati biljke kako rastu, iz dana u dan uvijek sve zelenije i sve sonije, matematski mudro prilagoene maksimumu svjetlosti i sunca, to su sve bili umirujui motivi za Filipovu neurasteniju. ivei jedanaest godina neprekidno sa surogatima graka,
voa, vode, mesa, osjeajui jedanaest godina turobnu udaljenost od pravog graka i od
pravog mesa, osjeajui se od sviju ivotnih neposrednosti izoliran tankom i hladnom
ploicom pleha od konzerve (biti i sam u jednoj neugodnoj konzervi bez klorofila i bez
kisika), u ovjeku prirodno da se razvijaju elementi potrebe za neposrednostima: kako
mora da je dobro brati pravi zeleni graak u vrtu, ljutiti mirisne svilene komuke, zarezati nokat u grakovo mlijeno zrnje, jesti trenje s grane i jaje, koje vonja po kokoi a ne
po vapnu, pa spavati beskrajno dugo i uti glas pijevca na krovu od kokoinjca, a ne otrcani glas kauukove ploe. gdje negdje plae kroz aavi zid.
Pojave oko Filipa toliko su bile neposredne, toliko istinite i ive, te su ga podreivale sebi svojom golom istinitou: on je poivio u modrom otvorenom prostoru, punom prave
svjetlosti i nepatvorenih mirisa. apljin let, klepet rodina kljuna na susjednom dimnjaku,
ljudi to su izlazili preda nj sivi kao iz mulja, sve to pred njim odigravalo se kao udna,
fantastina predstava. Dolaze ljudi, smrde po gnoju, po mulju, po blatu, puni su slame i
sijena trave i trnja, a pojma nemaju o unutranjosti tijela i due, sve je za njih samo izvana: mesnato i opipljivo, mekano ili tvrdo. Okorjeli, ogromni, sa svojim konjima i svojim
taljigama, sa svojim vinom to izgleda da je pritjecalo iz bezdanih i neiscrpljivih lagava,
ti polupijani obrazi u vjenoj polutami izmeu pijanstva i straha, na nepremostive daljine od svega to je gradsko (a opet u nekoj glupoj isprepletenosti s tima najnovijim
gradskim uspjesima i strojevima), sve je to Filipu izgledalo kao micanje u zgaenom
mravinjaku.
"Postoji mravinjak sa svojim sivim nevidljivim snagama i micanjima, sa svojim viim redom i neshvatljivim stremljenjem, ali je neiji ogromni papak zgazio to kretanje, i sada se
sve nalazi u stravi i u bezglavom neredu. to da se radi s tim zgaenim seoskim mravinjakom i kako da mu ovjek pristupi? Na koji nain? S koje strane?"
Razmiljajui o razlozima seoskog zbivanja, Latinovicz se, sasvim prirodno, gubio u svakodnevnom utilitarizmu: "kako bi bilo da se gnoji umjetnim gnojivom, gipsom ili ilean-
33
skom salitrom? Da se ore traktorima, da se ta rasparana, rasparcelirana zemlja stopi i

spoji u ogromne, racionalne (kanadske) plohe, da se digne to dvanaesto stoljee za dvanaest stotina godina vie! Da se rasvijetli sve elektrikom? Zajmovi? Banke? Zadruge?"
Gledao je neke bistrije pojedince, kako se grizu i izgrizaju u jalovoj borbi s tim zadrugama, po vlanim sivim sobama, gdje obino nema nieg: vree gipsa, jedna vaga sa dvije
ute mjedene zdjelice, na kojima se vae zadruna galica ili zadruna sol. Knjiga o knjigovodstvu s debelim peatima, u koju ima uvid svaki odbornik te itave nedjelje poslijepodne i ne rade drugo nego se nateu i ogovaraju za dva-tri dinara, da ih nije blagajnik
prisvojio? "Odbori, pobijanje nepismenosti?"
"Ve osamnaest milijuna godina hodamo na stranjim nogama, a jo smo etvoronoci
uglavnom svi! I to to znai, znati itati i pisati, kada piemo ve sigurno dulje od pedeset hiljada godina, a svakih stotinu godina rodi se po jedan ovjek, koji umije doista pisati, a njega ne ita nitko!"
"Da se organizira kongres vatrogasaca? Spremaju se Kostanjevani na sveani kongres
vatrogasaca, a vojvoda kostanjeveki, postolar i vinogradar Hrustek, ima zlatnu kacigu
sa crvenim konjskim repom. Ili da on (lino) pomogne Kostanjevcu svojim koloriziranim
platnima, slikanima po programu najmodernijeg fauvizma?" Svaka, pa i najbljea pomisao na slikarstvo izgledala mu je u ovim prilikama smijenom.
"Sjedi masa slikara po velegradovima te razapinju svoja platna u gradskim gungulama,
kao pauci mree: hvataju dolare u meteu novca i robe. Ovdje u Kostanjevcu imalo bi
smisla prodavati konjske gunjeve, lonce, petrolejke (a i to ide danas slabo), ali da ovjek
slika tu, to je bespredmetno. Kome? Zato? Fauvizam je ovdje isti besmisao!"
Slikarsko gledanje uope nije se javljalo ve dugo. Ona kompozicija o golom enskom
trbuhu (kada se provezao pokraj kaptolskih frajlinskih prozora) bila mu je od povratka
posljednja slikarska emocija. Izostale su slike, sve je dojmove racionalno izgraivao: pokrene se negdje jedan neobino zeleni list ili se rasvjeta razlije preko kakve prljave plavkaste stijene, sasvim prozirno goblenski, a on gleda te rasvijetljene odnose ploha mirno,
geometrijski, bez uzbuenja. I novine su dolazile, ali ih nije itao. Nita mu nije suvinije
izgledalo nego gradske novine: neke mode, eiri, nogometi, predstave, izlobe? "Sve
ono glasno i nametljivo to grad ini gradom: kakvi glupi nerazmjeri! Ono, to se danas
dogaa po gradovima, ono glupo nagomilavanje robe, nered oko te robe, glupa glasna
nametljivost tih privremenih vlasnika strojeva, sapuna, svjetiljaka, to vikanje, ta krv, to
svaanje oko tih strojeva, gdje bi se to sve moglo prozvati ivotom u ovjeka dostojnom
smislu? Blud oko usana umornih starih ena, aavo granje isprepleteno goruim slovima, prljavi novinski papir, njegov dugogodinji vlastiti umor usred svega toga sajma.
Kao vrapci po smeu i po konjskim jabukama, tako eprkaju velegradske enke po smeu sadanjice, zaraeni krvni sudovi, saksofoni, alkohol, a sve aavo i prazno."
"A ovdje je vjena, plava, vedra bonaca. Lahor je pomaknuo jedan krukin list, a iza toga
je duga, beskrajno duga tiina. Stolnjak je bijelo-modro isprugan, a stare bidermajerske
alice su intenzivno crvene: kraplak. I sunce se odraava na samovaru kao zvuk prve
violine (preslatko za nijansu), a pela zuji iznad treanja u tanjiru: sve impresionistiki
tilleben. Ugodan je opor okus aja na usni, kada se mijea sa prvim gorkim gutljajima
dima, ugodno je leati u ligetulu, odmoren, okupan, u sirovoj svili, na blagom talasu
jutarnjeg vjetra: zelena trava, pahuljice maslaka na lahoru, mahovinom obrastao krov,
loza, vinjage, rue, a sve je tako ugodno hladno kao rosnata aa. Sve je puno peluda i
vlanog mirisa zemlje, dobro, tiho, spokojno, jednolinoplavo."
Pokazalo se, da mu mati ima u Kostanjevcu zapravo dvije kue: dolje na trgu pred opinom jednu secesionistiku jednokatnicu, gdje je u prizemlju ljekarna, a u prvom katu
34
stanuje geometar, i ovu kuu u vinogradu, gdje ivi sama u itavoj zgradi, nad samim
Kostanjevcem, na jednom breuljku, dokle ima od upne crkve blagom, ivicom obraslom serpentinom najvie sedam minuta vrlo lagane etnje.
Ta stara drvena kurija, od pocrnjele hrastovine, obrasla mahovinom, sa starinskim, strmim aavim krovom, ostala je prazna poslije smrti krievakog notara i ljivara Letovanekog i mati ju je kupila vrlo jeftino, kao to je ve od prirode sretne ruke za sve materijalno. Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili, po frazi njegove majke: na prvom katu. Pod ovim aavim stoljetnim tramovima, gdje su Letovaneki palili posmrtne
votanice jedni drugima prilino dugo, u tom dragom malom prostoru sa etiri okna, s
izgledom na vinograd i na daleka plava brda na jugu, tu se Filip dobro i mirno osjeao.
Pred prozorima cvala je lipa, sa cvrkutom lastavica, a u sobi, gdje je spavao, stajala je njihova stara crvena pli-garnitura, s ovalnim stolom i starim okovanim barunastim albumom. U toj zlatorezom okovanoj i starinskom kopom zakljuanoj knjizi bilo je mnogo
duguljastih, plavih nepoznatih i stranih lica: sve Poljaci s mamine, Valentijeve linije. Sjeao se iz tog albuma neobino ivo jednoga gospodina s visokim cilindrom i tapom od
ebanovine, kako se desnom rukom dotaknuo pojastuenog, barunastog naslonjaa s tekim prevjesima. Tu je visila i jedna Filipu nepoznata uljena slika iz etrdesetih godina:
mlada ena u bjelini, drei u ruci svijetloplavu vrpcu svog slamnatog eira. U sobi, za
koju mu je majka rekla da tu moe raditi, bila je modra salonska garnitura, sa sedefnim intarzijama iz ostavtine starog Letovanekog, kupljena zajedno s kurijom, a kao
glavna dekoracija te sobe: sabor etrdesetosme s banom Jelaiem kao centralnim licem
te predstave, sve uokvireno tekim zlatnim okvirom. Taj ban Jelai, sa svojim saborom,
kao nezgrapna slikarska deplasiranost, smetao je Filipa intenzivno, od prvog momenta,
ali nije imao snage da zamoli majku da tu sliku ukloni: izgledala mu je ta elja ipak pretjerano samodopadnom, a uvao se suvinih razgovora od prvog dana vrlo pomno. Inae
je sve izgledalo groteskno, ali ne sasvim neugodno: jedna vitrina s modrim alicama, zlatnoobrubljeni porculan nebeske, svijetloplave boje, to nisu bili neugodni farbenfleki u
ovom prostoru; na tim pastelnim, izblijedjelim pjegama bilo je vrlo ugodno odmarati
svoj poluotvoreni pogled, jo u polusnu, kada se uje kako vani zuje pele, a vjetar se poigrava zavjesom na karnii: jutro je, a ne zna se koliko je sati! Jedna je muha zaokruila
preko sobe i nestala u ravnoj tangenti kroz otvoren prozor, a negdje tiho kvoca jedna koka. "Sve je lapidarno, sve stoji na neemu, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve
ima tri dimenzije. ivei tako, ovjek bi i sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se
natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti ponovo u tvar!"
Sanjao je bio neku no o blijedoj, stranoj i nepoznatoj eni, i kretao se s tom blijedom enom jednom strmom ulicom, koja je mogla biti negdje na jugu. A opet, sve je bilo sivo,
ljepljivo, nejasno, teko, rasvijetljeno krvavim aruljama to su izgarale sasvim tamno
naranasto, kao da se gase u staklenim krukama. I mnogo je crnih stupova bilo tu, svi
namazani svjeom smolom i sve je gorko vonjalo po katranu. Prolaznici, glasni i znojavi,
prtili su uz tu strmu junjaku uliicu nekakav glomazan oklopljeni stroj, kao neku vrstu
tenka, mamutski nepokretnog i tekog. Teke, nabrekle ljudske ruke hvatale su bice na
tim okovanim tokovima, nekakvi polugoli luki barabe vukli su te okovane gvozdene
ploe na kotaima i sve je izgledalo kao demontirani parobrodski kotao, a iz njega su sukljali plameni jezici benzina i palili tim ljudima meso, i kosu, i lice, i to je meso cvralo na
ognju i tako su svi poeli da viu, digli su ruke, a ta se okovana grdosija od kotla skotrljala niza strminu: Filip je imao osjeaj da ore preko onog grada na terasama i da razvaljuje
sve stvari pod sobom kao igrake. Elementarno se skotrljao taj aavi kotao niza strminu, a upravo u onaj tren zaprepatene vike Filip je osjeao onu nepoznatu enu sasvim u
35
sebi i tako mu je izgledalo da treba samo da posegne rukom i da e je uzeti kao naranu s
grane. Kada se skotrljala ona grdosija, on se od one vike istrgnuo iz topla klupka i, osjetivi jak, intenzivan bol, probudio se odmah potpuno. Iz tmine kroz etvorine okanaca
prodirale su u sobu rujne pruge svijetla: odsjaj je plamena potitravao preko lica Jelaia
bana na etrdesetosmakoj saborskoj slici i vidjelo se, kako ban stoji i neto govori hrvatskim velikaima i dostojanstvenicima, obasjan intenzivnim rumenilom vatre. Gorjelo
je.
- Ogenj, ogenj, vikali su glasovi u tmini.
Ogenj! Ta stara zaboravljena rije probudila je u Filipu jak osjeaj panonske podloge.
On ni sam nije znao zato, ali u taj tren osjetio je neobino jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma.
I kao da je to sve prirodno, on je, noen zanosom svoje kostanjeveke pripadnosti i solidarnosti, navukao u brzini na sebe svoje stvari i izjurio u no. Gorjelo je kod natcestara
Hitreca, odmah pod vinogradom, na cesti. tagalj, tala, ogromni plastovi sijena i kua,
sve je bilo u plamenu. Spasili su blago, samo je bik simentalac ostao u tali. Hitrec je
oajno urlikao za tim svojim bikom. Bik da nije osiguran, njega da izvedu, to je jedino
njegovo blago na svijetu!
Tramovi na krovu tale dimili su se ve kao uareni stupovi i radilo se samo o jednoj minuti, i sve e se to stropotati u lomau: i rogljevi, i tramovi, i itava drvena graa planut
e kao slama. Bio je perverzan tren. Stajati spram paklene, gorue gomile greda i dasaka i
osjeati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke: da se tu ispred itavog usplahirenog Kostanjevca baci u oganj i da izvede Hitreevog neosiguranog bika. Poslije je Filip
razanalizirao taj dogaaj do najneznatnijih detalja: i ono neobino drago, tajanstveno,
starokalendarsko djelovanje mile, starinske i zaboravljene rijei ogenj, i mraan prekinuti i uznemireni san o aavu kotlu, koji se stropotao kao lavina niza strminu (a nije
bio zapravo drugo nego podsvijesno doivljavanje nemira, vike i zvonjave poarne), i
njegovo nejasno subjektivno traenje pozitivne podloge u kompleksima vlastitih nemira,
sve su to mogle biti komponente samoga luakog ina: ali to ga je zapravo bacilo u
onaj pakao po Hitreeva bika, to nije mogao da shvati. Prebacio je gunj preko glave i uletio u goruu talu: u onom sjaju, u vulkanskom blistavom umu, pod plamenim vatrometom, njemu je pala na pamet misao da bi bik zapravo mogao da ga razdere, a to e se
onda dogoditi s njegova dva Modiglianijeva portreta? Nije mislio na svoje vlastite slike,
nego na svoja dva Modiglianijeva platna i na to, to e se dogoditi s tim platnima, ako ga
razdere Hitreev bik, koji nije osiguran. Bik je meutim instinktivno osjeao paniku toga
momenta i poao je za Filipom mirno kao dijete. Od Turinova pa preko Kolca i Batine,
od Mranog do Krivog Puta i Jame pukla je Filipova slava preko noi. On je u ustima narodnim postao onaj gospodin, koji je spasao Hitreeva bika.
36
NEUGODNIM vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka. La je,
da je ivot staraca idila uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i slatko
prianje u predveerje uz blagi sjaj mlijenosjajne svjetiljke. Ova stara ena, koja je prebacila ezdesetu, neobino je mnogo polagala na svoj izgled, neprekidno se promatrala u
ogledalu i govorila o svom dobrom izgledu, kao kakva stara hirovita djevica. Njeno
tijelo bilo je ve mekano kao spuva, ali u njenim je ilama jo uvijek tekla neshvatljivo
edna krv: ona se tuila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noi u flanelne krpe,
a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod naranastim
suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog umornog tijela izbijala je zapravo
duboka ivotna snaga, zanos za doivljavanjem, nadarenost ivotna: veseliti se sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih. Ona je uivala u
kupovanju svakovrsne, pa i najneznatnije robe: svijea, rozina, sapuna, okolade. Ideali
njenog ivota postali su paketi, i koliko god je to bilo glupo, njoj su s opinskog trga slali
iz duana robu u naroito zamotanim paketima. Ona se veselila izletima koijom i prireivanju piknika: u drutvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevekim i
njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezt Eleonorom, gospoom banskom savjetnikovicom, ta je ena itavo ljeto aranirala jedan piknik bedastiji od drugog! Imendani, roendani, blagdani i razni crkveni sveci, to je bilo temom njene beskrajno sitniave
evidencije, i od oltarske slave Svetoga Roka kostanjevekog do turinske Madone ona je
znala za roendan svakoga sveca i svake svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina,
otkada Filip nije poivio s tom enom nikada dulje od pet-est dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjeao te ene kao utljive, mrane, zatvorene,
mrke, nepristupane, koju neto iznutra grize, koja nosi u sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome to prizna. Blijeda, u crnini, s mirnim, votanim izrazom lica, s
molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno.
Ona je kleala u crkvi okrutno hladno i tim svojim kleanjem znala je muiti Filipa do
besvijesti. On se dosaivao (osjeao je kako mu se koljena koe od kleanja, kako je hladan kao crkveni kamen, kako je gladan), a ta je ena kleala nijemo i nepomino i gledala
preda se ne maknuvi usnom. I u trafici, prodavajui jedno vrijeme sirove, salamu i sardine (za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni
jednog zalogaja, ali ga nije uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevekoj kui itav dan odzvanjao je kotli sa lagom, svi su popluni bili ispunjeni gujim pahuljama, sve je bilo
mekano, pojastueno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i neobino se mnogo polagalo na kvalitetu jela; sastavljenjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do veeri: hoe li
keigu s majonezom ili peeni ementaler?
Od prvog dana stala je Regina da ga uzrujava: svojim neshvatljivim sklonostima za intenzivne mirise, za toaletne vode, za pomade, za parfeme. Sve te kolonjske flaice i soli
po politiranim plohama stolova i nonih ormaria, ta staraka ivotna pomagala i kozmetika sredstva: perike, jastuii, podloci, uloci za kosu, ukosnice, masti, ulja, boje za
uvojke i obrve, sve je to poelo da ga nervira neshvatljivo i neobino ivo. Stara se kupala dva puta dnevno, a debela Karolina, koja je kao udovica prela u njenu slubu, masirala ju je poslije jutarnje kupelji po itavu uru. I ti grijai za postelju, klecala, krunice, svete
slike, blagoslovljene vode, ispremijeane sa pomodnim urnalima i arenim suludim krpama i krojevima, a kao najgluplja stvar u itavoj toj suludoj kui: njen francuski grija
za postelju, koji je drao postelju u neprekidnoj mirnoj temperaturi od etrnaest
37
Raumura, sve je to Filipu izgledalo ve od prvog dana vrlo udnim i problematinim.

ivot pod ovim krovom bio je vie slian ivotu votanih lutaka nego nekakvom ljudskom stanju. Promatrajui taj u svakome pogledu abnormalni nain ivota svoje majke,
njemu se objasnilo da je muenje u davnom paklu oko trafike bila isto takva infernalna
izvrnutost u patnju, kao to je ovo danas u nekakvo imaginarno uivanje.
Ve prvog dana, odmah jo isto vee, iznijela mu je na stol itav svoj roman sa presvijetlim Liepachom Kostanjevekim; ona koja mu nikada u ivotu ni jedne rijei nije rekla o
sebi ni o njegovom ocu, govorila je o presvijetlom Liepachu Kostanjevekom, bivem velikom upanu i vlastelinu na dobru grofa Uexhuell-Cranensteega, s takvom vehemencijom, puna dva sata, da su joj se oko usana u kutiima zapjenili bijeli mjehurii sline: i koliko srce ima u promjeru, i kako beki lijenici misle da ne e preivjeti Boia, i kako to
stoji s vapnom u njegovim ilama i s talogom eera, i kako njihov odnoaj traje ve treu
godinu, a sad da je on navalio da se uzmu jo prije Male Gospe! Ali ona to ne e da se
tako brzo svri. Prije svega njegovo zdravstveno stanje je upitno u svakom pogledu, a
zatim: on ima jo i svoju sestru Eleonoru, a ona dobro pozna tu damu, i ula je od jedne
osobe, da se oni nadaju da e ona prepisati svoju dvokatnicu na Eleonorinu kerku - to
njoj naravno ni u snu na pamet ne pada! (Tu je Filip doznao da osim te dvokatnice u
gradu u ulici jednog dubrovakog isusovca ima i u kaptolskom predgrau jednu prizemnicu s vrtom do pruge, a ta je porasla u cijeni, jer hoe da je prekupi nekakva petrolejska kompanija, da sagradi uz prugu svoju vlastitu stanicu.)
A zatim je poelo dosaivanje s njenim portretom.
Da je presvijetli Liepach itao jednu Filipovu knjigu o slikarstvu (i njoj je donio, ali ona
nije dospjela dalje od tree strane), da je ona svima najavila, kada se njezin sin vrati iz
inostranstva, kako e naslikati njen portret, kako je to prirodno da sin slika svoju roenu
majku (ako ve ne iz umjetnikih, a ono bar iz obiteljskih razloga - sebi na uspomenu),
da on njoj to ne smije odbiti, i tako je konano razapeo svoje platno i otvorio paletu. Muenje je poelo.
"Da naslika tu papigu s njenim ulocima i mandarinskom perikom, s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama, s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama, to prodrljivo, pohotno lice s izboenom gornjom eljusti, tu sladostrasnu masku, koja ga je rodila, a da ni
danas ne zna s kim, on bi trebao da naslika jednu parveniziranu bordelsku madame, koja
sjedi pred njim rairenih nogu, prstiju punih prstenja, sa zlatnim lornjonom i zlatnim zubalom, sa svim njenim harnadlama i mastima i grijaima, jednu psihoanalitiku karikaturu trebao bi da baci na platno, a ne portret slikan za ahcigerjare-ukus velikog upana,
presvijetlog gospodina Liepach-Kostanjevekog! A zatim: gdje da je slika?"
"U prirodi?"
"S naranastim njenim suncobranom u bijeloj sirovoj svili, s panama-eirom i zelenom
vrpcom, u sjeni jabuke, u vrtu? Kod aja, s modro-bijelim stolnjakom u sjenci uz samovar? U njenom nesretnom Louis-XV-salonu, u onom nemoguem interieuru, koji izgleda
kao provincijalni izlog za pokustvo?"
Poelo je tako njegovo tipino seljenje, ono sitniavo razmiljanje oko same stvari, nemono, dekadentno, engajsterajsko strahovanje pred neposrednim zahvatom u slikarsku
materiju. On je o njoj imao intenzivnu linu predodbu, ali ona je bila sve prije nego
konvencionalna: kada ve ne moe da je karikira, njemu je boja njenog mesa (kontrast
izmeu njene crne nafarbane kose i tjelesne masti) najbolje odgovarala u bijelom: on bi
bio najvolio da je slika pred toaletnim ogledalom u bijelom staromodnom lafreklu, ali
ona o tome, naravno, nije htjela ni da uje. Ona lino inzistirala je na slici u crnoj svili!
38
U crnoj svili je tu enu jedamput davno, prije mnogo godina, neobino intenzivno doivio u onoj udnoj zlatnoj kavani, kad je ekao na nju itav dan. Onda je tu enu prvi put
ugledao umornu i staru, a danas, trideset i etiri godine poslije onoga dogaaja, on je
mnogo umorniji i stariji od nje. I koliko god to nije odgovaralo stvarnosti, ona njegova
davna spoznaja da je njeno lice klaunsko, bijelo, kao branom namazano, sve je vie dolazila do izraaja pod njegovim kistom, to je dublje ulazio u sliku. Njeno makasto kreveljenje, prenavljanje, njena namjetena ljubaznost, protuprirodan, izvjetaen smijeh,
njena laljiva pretvorljivost i namjetena katolika treoredaka skromnost, sve su to bile
duhovne naslage u koje je prodirao snimajui masku te ene u crnoj svili pred sobom,
kao da je posmrtna. Pod osnovnim potezom njegove ruke ostala je ta blijeda maska kao
podloga blijedog klaunskog obraza u crnoj svili sa starinskim broem. Zarezi oko usana
neobino strastveni, oi ive, velike, upale, gorue, a pod tim tamnim oima umorni podonjaci, kao sjenke poroka. A iza toga jedno umorno lice, nenaravno, neprirodno, lano,
lice zapravo majmunsko, neobine, zguvane, nervozne fiziognomije. Prva dva dana,
dok je to lice bilo jo pod koprenom nabaenosti, u floteci prvog poteza, pod masom neizdiferencirane boje, dok su se samo nazirali mutni obrisi, a sve je jo izgledalo na konvencionalnu distancu, stara je bila zadovoljna i odobravala je frazama, koje su graniile
sa zanosom. Ali poslije, kada je taj kist pod rukom njenog sina poeo sve ivlje da zalazi
pod kou, kada se pod tim otrim dlakama rastvarala epiderma kao pod britvom, kada
su se rastapale boje pod prodirnom snagom pogleda, ona je pred tim obrazom u crnoj
svili na platnu, to je tu nastajao pod rukom slikarskom, postajala sve nemirnijom. to je
taj kist namoen u terpentin sve vie skidao s toga lica sve lutkasto, nainjeno, bazarsko,
pozersko, onu gustu naslagu minke pod tim potkonim tajnama, to se tu sve vie, kao
pod anatomskim noem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno, skriveno lice, njena je
zlovolja sve vie rasla. Ona je postajala nervoznom, nju su poele muiti njene poslijepodnevne glavobolje; ona je izostajala zbog raznih smetnja, a konano jednog jutra, prije
posla, kada je Filip puei svoju prvu cigaretu i sav zadubljen u svoje platno (koje je ve
poelo da ga privlai) i zaboravio da ga mati eka, ona je htjela neto da mu kae, ali nije
dospjela dalje od prvih rijei. Iz nje je provalio pla, grevito i iskreno.
Filip je htio da se objasni s njom. Govorio je neto o subjektivnoj stvaralakoj komponenti, osjeajui kako mu te fraze lano zvue, ali ona nije mogla da se svlada, a glas joj je bio
ranjav i slomljen.
- Da jedan sin moe da gleda svoju majku na takav nain, kao njen jedini sin nju, to je
alosno!
Tu je on sloio svoje kistove u kasetu, odnio zapoeto platno u svoju sobu, okrenuo ga
iza ormara spram zida, i tako je pri tome ostalo.
39
KRUG oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevekog postajao je sve enervantniji. Ti su ljudi dolazili ovamo pod ovaj kostanjeveki krov kao da je to njihovo vlasnitvo i tu su se vladali kao pod svojim vlastitim krovom. I stari presvijetli veliki upan, i
njegova sestra, banska savjetnikovica Eleonora, i njena kerka Medika, i njihov neak
doktor Tassillo plemeniti Pacak-Kritofi, neak kaptolskog biskupa Silvestra Kritofija,
kod koga je Filipov otac sluio kao sluga. Filip je gledao te ljude kako vau porculanskim zubalima, kako govore o najnovijim homeopatskim metodama lijeenja, o veronalu, o glazbi, o spiritizmu, o antropozofiji, i na momente bilo mu je kao da sanja. "Da se
izmeu pedeset hiljada krovova on morao da namjeri na ovakav truli krov, i upravo taj
truli krov mora da mu je takozvani roditeljski dom!"
Presvijetla Kostanjeveka, banska savjetnikovica gospoa Rekettye, bila je gospoa konzervativna u smislu devedesetih godina: njen svijet ostao je svijet staromodnih steznika s
ribljim kostima i vazelina kao sredstva za poljepavanje. Izgladnjela lica, s donjom eljusti panjolskom, nerazmjerno visoka rasta, u staromodnim bijelim arapama, presvijetla
kretala se pod zvijezdama kao potpuno ishlapjela sjenka, u svijetu neobino slikovitom:
u svijetu ljepote koja je vjena, boga koji je neshvatljiv, i kralja Ludviga Bavarskog koji je
nou galopirao kroz ume u pratnji bakljonoa, kao furija. Ona se micala svijetom i govorila o Casalsu, o besanicama, o bizarnim spiritistikim seansama, a zapravo je umirala od
fiksideje, da nosi u sebi rak. I njen suprug, gospodin banski savjetnik plemeniti Rekettye,
i on je umro od raka prije tri godine, itavih njenih pet posljednjih godina nije bilo ispunjeno niim drugim nego prislukivanjem, kako to rak zapravo dere tkivo gospodina
banskog savjetnika i kako itav ovaj svijet zubi, vjetrova, crijeva i kucanja srca nije zapravo nita drugo nego jedan gadan i neshvatljiv rak, koji dere i prodire sam sebe od
poetka u sve vjekove. elava od prologodinjeg vrbanca, gospoa banska savjetnikovica nosila je bogatu tamnocrnu periku, a vrat je podvezivala crnom barunastom pantljikom. Tako koata i neobino duga, micala se po ovim sobama kao strailo za ptice.
Kao stari gavran, tako je vakala svoje lijekove i neprekidno govorila o tome, kako umire
od raka.
- Ona da to zna, da je njoj svaka minuta odbrojena, jer ona vidi ve po svojim modrim
noktima da njen rak neprekidno raste. Sve je plaena prevara oko nje i svi joj ljudi lau u
lice: i lijenici, i posluga! (Make su jo najsimpatiniji stvorovi na svijetu!) Ona umire, a
nitko njoj ne e da prizna istinu! Svi igraju pred njom, a ona sve to prozire i vidi.
Presvijetli gospodin veliki upan Liepach-Kostanjeveki proivio je svoje najsretnije dane u sjaju bekoga carstva i tako je ostao itavog ivota snatrei o onim davnim nezaboravnim danima, koji se ne e vratiti po svoj prilici vie nikada.
- Sve one divne radosti progutalo je ovo antipatino, gadno, demokratsko, materijalistiko vrijeme, a da nikome nije postalo bolje, a ona uzviena francjozefinska kultura lei danas - razorena, kao kakav antiki hram na Bcklinovoj slici.
Promatrajui ove gadne dogaaje oko sebe pomalo elegino, presvijetli je u sebi plakao
nad razvalinama svojih uspomena, od kojih je najvelianstvenija bila zlatorezom uokvirena pozivnica na previnji dvorski objed, prigodom previnjeg boravka Njegova Velianstva Cara i Kralja u naem glavnom gradu i prijestolnici Kraljevine, godine osam stotina devedeset i pete, mjeseca oktobra. Izrezak iz Narodnih novina od etrnaestoga oktobra, gdje su bila tampana lica na previnjem dvorskom objedu, a gdje je izmeu onih gro-
40
fova, prineva, dostojanstvenika i biskupa i presvijetli gospodin veliki upan Silvije plemeniti Liepach-Kostanjeveki bio isto tako jedno dostojanstveno lice, taj izblijedjeli novinski izrezak uvao je kao jednu od skupocjenih relikvija s ostalim takvim rijetkostima
u pojastuenoj kutiji od ljubiastog baruna. Slika tog previnjeg dvorskog objeda u velikoj dvorani banske palae ostala je Silviju Liepachu urezana u mozak neizbrisivo, i njegovo sjeanje ostalo je zapeaeno tim fantastinim dogaajem, kao vosak previnjim
peatnjakom s troslovanim monogramom preuzvienog carskog imena.
Uz Njegovo Velianstvo lijevo sjedio je prejasni nadvojvoda Leopold Salvator u odori
topnikog pukovnika sa znacima Zlatnoga runa, pa komorni predstojnik, konjaniki kapetan plemeniti Szabadhegyi, pa Njegova Preuzvienost kraljevski ugarski ministar
predsjednik barun Bnffy, pa pravi tajni savjetnik, vrhovni dvorski metar graf Pejacsevich, a s desne strane Njegova Preuzvienost ban grof Khuen-Hdervry, pa pravi tajni
savjetnik, ministar, Feldzeugmeister barun Fejrvri, i u slavnoj sviti grofova, guvernera,
ministara, komornika, pravih tajnih savjetnika i vitezova Zlatnog runa, u uzvienom
krugu biskupa i predsjednika banskih stolova, krilnih pobonika, vrhovnih metara i
dvorskih predstavnika, u onom sjajnom vijencu lanova previnje magnatske kue i drugih, niih zakonodavnih tijela, tamo kod previnjeg stola, uz blistave zlatne zdjele i kristalne posude, sjedio je i veliki upan Silvije Liepach-Kostanjeveki, etrdeset sedmi po
redu, izmeu predsjednika kraljevskih ugarskih eljeznica von Ludwiga i generalmajora grofa Wurmbrandta, kao predstavnik svog lojalnog i vjernog upanijskog koransko-glinskog tijela, pred previnjim vrhovnim metrom dvorske kuhinje grofom Wolkensteinom.
Izmeu dva dvorska lova, ustrijelivi sto ezdeset i dva gnjetla, sedamdeset i tri zeca, tri
divlje svinje i jednu koutu u Konopitu, car je otputovao na Markov trg, da bi se brzim
vlakom vratio u Ischl, gdje je zaklao etrdeset i tri jelena i sedamnaest srna, a meutim je
kao polubog i nadnaravna pojava dao svoju ivu carsku ruku presvijetlom gospodinu
Silviju plemenitom Liepach-Kostanjevekom i, dotaknuvi svojom posveenom pomazanom jeruzalemskom desnicom ovog plavokrvnog smrtnika, oduhovio ga i posvetio za
itav jedan ivot!
Sjedi gospodin Liepach-Kostanjeveki nad svojom barunastom kutijom i prebire po
dragim i skupocjenim relikvijama. Broj Narodnih novina s njegovim promaknuem na
upanijskog perovou vieg plaevnog stupnja:
Ban Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnaao je imenovati doktora Silvija LiepachKostanjevekog upanijskim perovoom.
Eto odlomka iz jednog davnog, mrtvog vremena, kada je mladi upanijski perovoa Silvije Liepach stajao pred vratima tog ivota, kroz koji je sada proao, kao kroz niz rasvijetljenih soba, i tako sada lista pismima i poutjelim novinskim izrescima, a sve je ostalo
iza njega, kao sumrak iza jahaa. Toga dana, dvanaestoga srpnja hiljadu osam stotina i
osamdesete, po Narodnim novinama umrlo je u domaim vijestima jedno novoroene
ensko, nekrteno, prezimenom Ceri, od majke sluavke iz Mesnike ulice, a kako je
dijete po nalazu gradskog fizika moglo biti zagueno, sluavka Marija je stavljena u pritvor, i to je u glavnom gradu kraljevine bio jedini dogaaj. Grof Uexhuell-GyllenbandCranensteeg, general konjanitva, doputovao je u grad i odsjeo u Svratitu k caru, a
meu onim potroarinama, daama i najamnim noviima jedan upanijski perovoa
spremao se na svoju blistavu karijeru. A kada je bio imenovan velikim upanom, Narodne novine donijele su itav lanak pod naslovom: Karijera doktora Silvija plemenitog Liepach-Kostanjevekog.
41
Netom imenovani veliki upan upanije koransko-glinske, doktor S. pl. L., roen je treega augusta 1856 u Zagrebu od oca Silvija plemenitog Liepacha veleposjednika. Svrivi pravne nauke u
Beu, gdje je stekao doktorat, stupio je mladi doktor 1879 kao perovoni vjebenik k obstojaloj zagrebakoj podupaniji u politiku slubu, poto je odsluio svoju jednogodinju dobrovoljaku slubu kod carske i kraljevske konjanike ulanske pukovnije broj pet u Virovitici. Iste godine imenovan je podupanijskim perovoom, godinu dana kasnije kotarskim pristavom, da bi godinu poslije
bio imenovan upanijskim perovoom vieg plaevnog razreda, dodijeljenim Kraljevskoj hrvatskoslavonskoj zemaljskoj vladi. Od toga vremena sluio je kod Kraljevske hrvatske zemaljske vlade,
gdje je imenovan perovoom prvog razreda, a 1889 tajnikom Zemaljske vlade. U tom svojstvu
sluio je sve do smrti svoga blagopokojnog oca, veleposjednika kostanjevekog, kad su ga obiteljske
prilike sklonile da se odrekne dravne slube i da se posveti upravi svoga gospodarstva, koje je
predstavljalo znatan i ugledan imetak. Previnjim reskriptom od oktobra iste godine ta je ostavka
Silvija plemenitog Liepacha uzeta na znanje. Kako je meutim smru poglavitoga gospodina Lentulaja, opata i narodnog zastupnika kotara lonjskopoljskog, ispranjeno mjesto saborskog zastupnika, to se je gospodin doktor Liepach prihvatio ponuene kandidature, te je na izborima godine
1894 od drugoga decembra jednoglasno izabran zastupnikom u Saboru Kraljevinah Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije. Kao narodom izabrani narodni zastupnik (izabran jednoglasno od sedamnaest izbornika, opaska pisca), pridruio se naravno Narodnoj stranci, gdje je u klubu
poeo da igra jednu od istaknutijih uloga, naroito se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj raspravi. Uivajui jo iz vremena svoje upravne slube zaslueni glas odlinog, korektnog i nadasve savjesnog upravnika, on je sada imenovan za velikog upana upanije koranskoglinske, kao osoba naroitog povjerenja Njegove Preuzvienosti Bana, koji je ovim izborom opet
jedamput posvjedoio, da je neobino sretne ruke u odabiranju svojih glavnih suradnika. Presvijetli gospodin Liepach plemeniti Kostanjeveki stoji jo u naponu snage, i svojim taktom, svojom
neobinom marljivou i predanou slubi, on e na svome novom mjestu osvjetlati lice narodu
kome slui i zemlji koja ga je poastila takvim povjerenjem.
Naroito se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj raspravi, ta reenica
Narodnih novina bila je ona sitnica, koja je u velikoupanskoj karijeri gospodina Liepacha
znaila vaan preokret. Za te iste proraunske rasprave donio je Pester Lloyd jedan lanak
s potpisom jednog l. p., to jest lonjskopoljskog veleposjednika - von einem Grossgrundbesitzer aus l. p.. Nije bilo nikada nigdje reeno, ali se znalo, da je taj slovima l. p.
signirani lanak napisao kostanjeveki vlastelin, koji je tim lankom - osim svog ukrasnog pridjeva kao spreman upravnik - dobio jo i indirektan naslov priznatog autoriteta u ustavnoj nauci. U tome toliko razvikanom i po jednim opozicionalnim novinama
prevedenom lanku gospodin veleposjednik Liepach razvio je svoje ustavnouenjake
ideje ovako:
Mi ivimo danas u politici o pukih fikcijah. Zovemo zemlju neku Hrvatskom, koja uistinu nije
Hrvatska, koja ima to ime istom od konca prolog stoljea; zovemo drugu zemlju Slavonija, koja
takoer nije Slavonija, nego koja je, otkako postoji Kraljevina Ugarska, isto onako ugarsko zemljite, kao to je Bihar ili Szabolcs: sastavni dio Kraljevine Ugarske. I s tim pseudonimnim zemljama
vodimo pregovore kao drava s dravom, prihvaamo tvrdnje, kojih je nitetnost znanost ve davno razloila, kojima protivslove isprave i zakoni i protiv kojih se buni nae poteno osvjedoenje,
osnovano na dokazima priznatih autoriteta iz ustavne nauke.
Naroito se markantno istaknuvi tako tim nepotpisanim lankom u Pester Lloydu,
lonjskopoljski i kostanjeveki veleposjednik Liepach bio je imenovan velikim upanom i
vrata su mu se otvorila pred najviim mogunostima. Da nije postao podban, skrivila mu
je njegova supruga Eleonora, koja je prigodom previnjeg cerclea na graanskom plesu u
Hrvatskom Sokolu ostentativno odbila da se oprosti sa svijetlom banicom Margitom
Khuen-Hdervryjevom, uvrijeena zbog aranmana itavog tog previnjeg cerclea, kod
42
koga je ona, kao supruga velikog upana i plemia i sama plemenita Somsich de Galdovo et Turcz, bila po svom subjektivnom uvjerenju zapostavljena u rangu za sedam
mjesta. U kolu preuzvienih, presvijetlih i visokoroenih gospoa, koje su pred Njegovim Velianstvom trebale da predstavljaju elitu naega graanskog drutva, gospoa
Somsicheva stajala je po redu dvadeset i etvrta mjesto sedamnaesta, i kada je pristupila
preuzvienoj grofici Khuenovoj, da joj - kao banici - objasni taj oigledni nesporazumak,
ova joj nije odgovorila ni rijei, nego je prela preko njene interpelacije, kao da je uope
nije ni stavila. Stvar je bila jasna. Banica grofica Khuen-Hdervryjeva, grofica Khuenova, iz godine hiljadu trista ezdeset i prve, grofica lichtenberka i barunica novolembaka
iz hiljadu petsto sedamdeset i tree, gospodarica Nutra, Hdervra i Vicze, roena grofica Teleky, carska i kraljevska patronatska gospoa od madarske plemenitake linije,
priznate od kralja Sigismunda prije pet stotina godina, stoji na balustradi sa barunicom
Ludmilom Teodorom Marijom Gabrijelom Inekeyevom roenom groficom Deymovom,
kerkom ekoga grofa Franca Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma i grofice
Marije de la Fontaine i d'Harmoncourt-Uverzagt, i s groficom Julijanom DrakoviErddyjevom, suprugom gospodara trakoanskog, damom reda Velikog krsta sa zvijezdom i kerkom komtura ad honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja, Erddyja
takorovekog, i tu pristupa k njoj nepozvana so eine hergelaufene Schlawoniterin, und
spricht sie an, in einer Art und Weise1, da banica i nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova. Prije svega: red ovog primanja nije aranirala preuzviena gospoa banica, nego veliki metar dvorskog ceremonijala, a zatim: Was will diese Person, wer ist
sie eigentlich, und was ist eine Obergespansgattin? Lcherlich!2
Kada se poslije cerclea banica opratala od prisutnih dama i kada je pristupila do dvadeset i etvrte, pruivi joj ruku, ova anonimna dvadeset i etvrta odbila je da se rukuje s groficom Margaretom, i tako je planuo skandal mnogo vei od spaljenja madarske zastave.
- Ja sam bio etrdeset i sedmi, a tebi nije dosta ni da si dvadeset i etvrta, uzrujavao se
Silvije Liepach, raspravljajui o tome dogaaju sa svojom enom, osjeajui sasvim tono
svoj brodolom.
Preuzvieni gospodin ban, koji je velikoupanskim imenovanjem presvijetlog gospodina
Liepacha pokazao svoju neobino sretnu ruku u odabiranju svojih doglavnika, svrio
je s tim svojim doglavnikom poslije te scene vrlo brzo: veliki upan Silvije plemeniti Liepach vratio se na Kostanjevec na boine svetke i sa Kostanjevca se poslije vie nije micao. Tu je doivio nenadanu smrt svoje supruge Eleonore Somsicheve oko Duhova pred
rat (od upale slijepog crijeva), tu je preivio i svoga jedinca Silvija, koji je pao kod znamenitog konjanikog juria pred Rawom Ruskom godine petnaeste, kao porunik carske
i kraljevske Pete ulanske regimente. Doekao je i to, da vidi jedne oktobarske noi polugol, u svojoj spavaoj koulji, bez kaputa, u gaama, kako nekakvi barabe pale njegov
kostanjeveki krov, kako su doli nekakvi demokratski kortei i razdijelili nekakvim
barabama njegovih etiri stotine jutara najboljih oranica i kako sada prtlja i kuburi na
Kostanjevcu prezaduen, u neizvjesnosti, ne e li ga jednoga dana Jakob Steiner jednostavno deloirati i ne e li tako svriti u grabi kao beskunik. (Ona teza Filipove majke, da
so eine hergelaufene Schlawoniterin, und spricht sie an, in einer Art und Weise (njem.) - jedna takva
dotepena Slavonka, te joj smeta svojim nemoguim nainom
1
Was will diese Person, wer ist sie eigentlich, und was ist eine Obergespansgattin? Lcherlich! (njem.) to eli ova osoba, zapravo tko je ona i to je to biti suprugom jednog velikog upana? Smijeno!
43
ovi na Kostanjevcu raunaju s njenom dvokatnicom u ulici jednog dubrovakog isusovca, nije dakle, po svemu, bila sasvim neosnovana.)
Silvije Liepach-Kostanjeveki nije se vie snalazio meu dogaajima i stvarima: shvaanje ivotnog tempa polagano je prelazilo njegovu snagu. Sanjajui tako nad svojim relikvijama i vrijednosnim papirima, on je gledao u blijedoplave tiskanice austrijske srebrne
rente i u zalonice austrijskog Kreditnog zavoda kao u igrae karte fantastinih, dalekih i
davno izgubljenih igara: "sve te velike i vane stvari danas su bezvrijedne kao izigrane
igrake, i to e mu ti papiri s potpisima guvernera i ministara i dostojanstvenika jednog
carstva, koji danas vise po ormarima u naftalinu, kao njegova magnatska surka! Koliko
se on nagnjavio oko izgradnje velikoupanskog aparata osamdesetih godina, a gdje su
sve one mase trabanata, udvorica, slugana, trebera, aspiranata, kandidata i apsolvenata,
koji su u gomilama prodefilirali kroz njegova predsoblja? U kakvim su se tminama ishlapila ona vremena, kada se nad onim kraljevskim prometom i prugama i cestama i
uredima pjenio banski ampanjac, kada su se polagali temelji novom nagodbenom upravnom aparatu i kada su doista nezainteresirani idealisti htjeli da pridignu tu nau
nesretnu seljaku marvu."
"Od kolere i od movara i od poplave na jedan simentalski stepen. A zahvalnost tih krava i te bagae? Da su mu provalili u dvor i zapalili krov! Eigentlich unfassbar!"3
Jo kao mladi gentleman i beki doktor osamdesetih godina, on je mnogo polagao na
svoju garderobu. Njegov chesterfield s obrubljenim reverima padao je sa tri linije u struku vrlo vitko; karirane hlae, vedske iljaste cipele, cilindar, sve prvorazredni beki posao iz ruku najboljih krojaa, sve je to ovoga mladog vlastelina isticalo (vrlo diskretno)
kao ovjeka, koji ima smisla za naglaen ali nenapadan potez nonje. Jo i danas je njegov crni paletot iz onog vremena njegov najsolidniji odjevni predmet, a njegovi frakovi,
njegov Wales-kamgarn-havelok, njegov petanski salonrok, sve je to visilo vrlo uredno u
ormarima i iznosilo se svake druge nedjelje na vjetrenje, premda je meu tim krpama
bilo i takvih, koje nije dodirnuo etrdeset godina.
Dolazei tako gotovo svakodnevno u posjete svojoj prijateljici gospoi Latinovicz-Valenti
(Filipovoj majci), u svom svijetlosivom sakou, sa svijetlim krem gamaama, sa tapom od
ebanovine, bijelom kravatom i neobino sjajnim okovratnikom i manetama, on je izgledao kao siva lutka iz udnog starinskog albuma. Briljivo okupan, sasvim sijed, pomno
obrijan, jo prilino pokretan, on zapravo nije bio lice antipatino, ali Filip nije nikako
mogao da se pomiri s njegovom egzistencijom. Prije svega, naslov njegove majke, madame Latinovicz-Valenti, izgovarao je stari uvijek neobino razgovijetno, polagano i ceremonijalno naglaeno, kao da izgovara nekakvo naroito otmjeno i drutveno visoko
istaknuto ime, oito naglaujui prezime Valenti, kao prezime njenog brata bekog Feldmarschalleutnanta, koga je on svojedobno lino poznavao i u generalovoj se kui kao
gost vrlo ugodno osjeao. A osim toga Filipu je izgledalo, da taj stari poznaje njegovu
majku jo iz onog mranog biskupskog vremena, znajui tako o toj eni mnogo vie od
njega i promatrajui je iz jedne, Filipu savreno nepoznate perspektive. Sve je na tom
starcu bilo jo kako-tako pomadama i mastima prilino zalizano, osim ruku. Ruke toga
ovjeka izgledale su doslovno osuene na smrt. Neobino senzualne, grabeljivo i sebeljubivo uznemirene, ruke toga starog bonvivana pruale su se pohlepno za stvarima, kao
da hvataju za ivotom iz mranoga ve predgroblja; kako je on prodrljivo grijao svoje
ve beskrvne dlanove na toploj plohi porculanske ajne posude, kako se neugodno doticao Regininih ruku (i u prisutnosti stranih ljudi), kako je strastveno frkao svoje cigarete i,
3
Eigentlich unfassbar! (njem.) - Zapravo nepojmljivo!
44
oblizujui se, stavljao ih u svoj cigarpic od slonove kosti, sve je to na Filipa djelovalo
odbojno i enervantno. Njemu je zbivanje u toj kostanjevekoj kui poelo izgledati sablasnim: tu se odvijala jedna igra nad grobovima i oko grobova, mukla i podmukla, sasvim
mutna i nezdrava. Oko nekakvih dvokatnica, loih bekih viceva, ajeva i veera, igra
prikrivena i konvencionalna, koja je pod povrinom napukla kao stara posuda, iz koje se
polagano cijedi bolesna i gnojna ljudska strast. Stari dolazio bi u predveerje, jo za vrijeme toplog aja, ostajui onda obino i preko veere do u kasnu no. Tu se razgovaralo o
sazivanju duhova, o pokornosti spram dragog nam Gospodina Boga, o nekoj izvjesnoj,
kao vioj starakoj rezignaciji, kojoj sve ljudske strasti i napori iz njene perspektive izgledaju prilino smijeni. Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o makama i o slukinjama, o odijelima, o kuhanju i o koncertima. O vanosti pasje probave, o
psima uope i vrlo mnogo, a i o tome, kako je sluinad nezahvalna! O bolestima uha i
grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i o dijetama. Sve to utivo
prikriveno i lano brbljanje trajalo je beskonano jednolino, a kada bi ono dvoje ostalo
samo u sutonu u Regininoj sobi, na njenom pli-divanu, nad sobom bi se natkrilila duga i
nepomina tiina. Vrativi se jednog predveerja iznenada kui, Filip je proao na vrtnoj
strani pokraj majina prozora, i kako je povjetarac u taj tren uznemirio zavjesu, on je u
polumraku vidio svoju majku gdje sjedi na koljenima toga starca. Pozlilo mu je i jo je
isto vee htio da se spakuje, ali je onda ipak ostao. Poeo je samoga sebe da svladava u
svojim pretjeranostima, a njegova prenadraena stidljivost spram tjelesnih dodira (pa i
vlastitih) od poetka mu je bila izgledala nezdravom. On se tako uvijek vlastitim razumom morao da prisili, da dotakne svojom rukom tijelo koje ene, s kojom bi stajao u intimnom odnosu, jer se takvih javnih dodira ruke bojao kao naroitih besramnosti.
"Glupo. I ivot staraca, kao i drugih organizama, nije nita drugo nego otvaranje tijela i
tjelesnog. To je nagon u ovjeku, koji nas goni za produenjem ivota! Za trajanjem! Za
produenjem trajanja! Osuivati te nagone kod staraca nelogino je, ako ih ovjek ne
osuuje kod mladosti!"
To je bilo razumno, ali inae, po svemu iznutra, on nikako nije mogao da se pomiri s tim
starcem. A starac, osjeajui u tome neugodnom doljaku jednoga svog (eventualnog)
protivnika, iskazivao mu je naroitu, armantnu blagonaklonost. Dva mjeseca pozivao
ga je k sebi na kostanjeveki dvor, da mu pokae svoje knjige, svoju zbirku oruja, svoje
obiteljske slike koje bi trebale da se obnove, a on nije dovoljno upuen kako da se prihvati toga posla, i dva mjeseca Filip nije htio da se odazove.
Stari je imao jednu, navodno vrlo skupocjenu kopiju Palma Vecchija, a kako se nala u
gradu prilika da je proda, ponovo je zamolio Filipa da doe i da mu je procijeni. Prvi put
od njegova povratka dolo je izmeu njega i majke do vrlo estoke (i gotovo neukusne)
prepirke zbog te slike, a onda je popustio i zaputio se slijedeeg poslijepodneva u dvor.
Taj takozvani kostanjeveki dvor bio je simpatina barokna jednokatnica, sagraena svojedobno na rubu ume kao stan Cranensteegova upravitelja dobara, a Cranensteegov
Kostanjevec, ogromna zgradurina od stotinu soba, stajao je od Liepachove kurije tri kilometra, podignut na jednom brdu kao tvrava, sama za sebe, sa svojim mostom i tornjem te neobino irokim horizontom. Liepachovi kupili su tu gospodarsku zgradu sedamdeset i pete u vrlo tronom stanju, ali obnovivi je i posadivi oko nje jablanove i
breze, dali su toj jednokatnici sasvim pristojno lice: s peronom za koije i s terasom na
prvom spratu, ta je kua izgledala kao kakav ljetnikovac u parku. Stari Liepach doekao
je Filipa eui se pred nasadima ispred dvorca, objeruke, intimno, kao svog dobrog i
dragog znanca, koji mu je tim svojim posjetom iskazao ne samo naroitu ast nego i neobinu uslugu, i, poto je sproveo Filipa kroz prizemlje (ureeno starim krinjama i broka-
45
tnim prevjesima i crkvenim svijenjacima), ispratio ga je na terasu. Tamo je Dominik servirao aj sa slatkim vrhnjem, tortu od okolade sa lagom i dinje, i taj starac u izlizanoj
svijetlosmeoj livreji kavine boje, s ogromnim bijelim rukavicama, plosnatim kao stare
kornjae, i ovaj drugi starac u svom svijetlosivom sakou, koji govori Dominiku Ti, a Dominik njemu Presvijetli, taj aj i taj lag i te dinje i ta dva starca, sve je to ispalo neizrecivo
glupo. Palma Vecchio bio je naravno oajan, a i obiteljski portreti bez neke naroite vrijednosti: ki osamdesetih godina, slikan s pogledom unatrag, da bi se liepachovska loza
prikazala to starijom! Knjinica je bila potpuno bezlina i prazna, sa tri u kou uvezana
godita Ephemerides politico-statisticae Posonienses, kao jedinom rijetkou za nae prilike.
Za jednu nijansu malko pretjerano naglaeno, gotovo sveano, uzeo je stari Liepach jedno u svinjsku kou uvezano godite toga pounskog informacionsblata i, patetino rastvorivi jednu stranicu, naznaenu earpom od teke crvene moarirane svile obratio se
Filipu: Ako Filipa zanima jedan kuriozum, on je tako slobodan i ima ast da ga upozori,
ne bi li posvetio panju na jednu za Liepachovu lozu tako vanu injenicu, kao to je bila
pounska objava, da su Liepachovi dignuti na ast plemstva godine osamsto i osamnaeste.
Doista! Pod datumom od godine osamnaest stotina i osamnaeste dne petoga decembra,
tu je bilo tampano ovo: MAJESTAS SSMA D. ANTONIUM LIEPACH AD EXC. CAMERAM HUNGARICO-AULICAM RATIONUM CONSULTOREM OB PRAECLARA
ULTRA 40 ANNORUM IN REGEM ET PATRIAM MERITA UNA CUM FILIO ITIDEM
ANTONIO BELLICO CONCIPISTA IN NUMERUM R. HUNGARIAE NOBILIUM
REFERRE DIGNABATUR.4
Na naslovnoj stranici toga pounskoga vjesnika, ispod sivog ocalnog otiska polunage
simboline ene u oblacima s knjigom i krilima na glavi, stajao je kaligrafirani potpis prvoga plemia od Loze Liepachovih, napisan gujim perom, otrim, neobino pedantnim
potezom: Antonius Liepach, nobilis in Monarcham et Patriam meratissimus. Preko toga olovkom, sasvim izblijedjelo, po svoj prilici enskom rukom, stajalo je: Flossmann: Tombola
potpourri. Seitz: Die Hexe von Boissy.
"Glupo kao ovaj Tombola potpourri", mislio je u sebi Filip, promatrajui posivjelu tampanu vijest o liepachovskoj plemikoj povelji, i nije znao to da kae tom starom plavokrvnom vitezu, kome je sudbina odredila da bude jednim od posljednjih kavalira njegove majke.
Iznad bibliotenog ormara, u zlatnom okviru pod staklom, stajala je tu na zidu kao oleografija u etvorobojnom tisku reprodukcija znamenite Benczurove slike: A millenniumi
Hodolat, poklon stalea i redova Kraljevina Ugarske i Hrvatske i Slavonije i Dalmacije
pred Njegovim Velianstvom, madarskim kraljem, prigodom proslave Hiljadugodinjice Ugarskog Kraljevstva, u baroknoj dvorani budimskoga dvora. Izmeu te rulje u magnatskim galama stajao je vitez Zlatnoga runa grof Khuen-Hdervry kao dvorski zastavnik Kraljevine, i u ljubiastom preljevu prelatskih i biskupskih plateva, u poslastiarskom rumenilu brokatnih stijena i kardinalskih rukavica, u lelujavoj stravi stjegova,
standarta i cilindara, isticalo se naroito blijedo lice blagopokojne Carice Jelisavete, u crnini, pod baldahinom, i upravo nedaleko od njenih nogu preko poda polegla je i Hrvatska Zastava u patosu hiljadugodinjeg poklona pred Suverenima.
MAJESTAS SSMA D. ANTONIUM LIEPACH... (lat.) - G. Antoniju Liepachu, savjetniku slavnog
ugarskog dvorskog raunarskog ureda, radi dinih za kralja i domovinu zasluga teajem vie od
40 godina, udostojalo se Njegovo Velianstvo dopustiti, da se zajedno sa sinom Antonijem, vojnim biljenikom, uvrsti u broj plemia Kraljevine Ugarske.
4
46
"Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Benczura, a sa mnom hoe da govori o slikarstvu", to je bila jedina impresija koju je Filip osjeao negdje u sasvim dalekom i nejasnom predjelu svoga mozga; tako je prelistavao Ephemerides posonienses, promatrao nekakve tempera-motive na stropu i nije znao to da kae ovom brbljavom starcu, koji ga je
obasipao frazama i priznanjima da je itao jednu njegovu knjigu i da je doznao za njegov veliki londonski uspjeh, i da to nije mala stvar biti kontraktualnim crtaem jednog
velegradskog dnevnika, a potpuno sam i goloruk progristi se u dalekom inostranstvu do
takve pozicije kakvu je Filip uspio da osvoji u inostranstvu.
Pustio je staroga da se tako mui od neprilike, neto je i sam mucao, kao da govori s kakvim inostrancem, a onda je iznenada ustao i oprostio se od Liepacha, i sve je ispalo neobino nezgrapno i glupo. Idui kui, imao je u ustima neugodan tek, kao da je pojeo
komad starog i pokvarenog mesa.
"Odakle su samo doputovali ba ovamo u Kostanjevec", razmiljao je Filip o Liepachovima, sputajui se laganom serpentinom od ume spram vinograda na rubu ravnice,
koja je ve sva plivala u ranom ljetnom veernjem osvjetljenju. "Po emu se ovakav stari
siromah razlikuje mentalno od natcestara Hitreca, na primjer? Natcestar Hitrec ima u
svojoj sobi pod tramom isto takvu zlatnouokvirenu sliku u trobojnom tisku, koja se zove:
Aus meiner Dienstzeit. Da, taj ulaner, na bijeloj kobili, u modroj ulanci, s nalijepljenom
svojom fotografiranom glavom, taj cugsfirer Hitrec von k. und k. Ulanenregiment No. 12
Tolna, taj natcestar u propnju na bijeloj kobili s izvuenom konjanikom sabljom pod grbovima Carstva i zastavama carskim i madarskim, to je jedna isto tako nainjena lutka,
kao i ovaj njegov presvijetli veliki upan sa Benczurovom zlatnouokvirenom legendom u
baroknoj dvorani budimskoga dvora. To je sve savrena tmina. I ta bi se tmina mogla
rasvijetliti samo nijagarskim vodopadima i falangama nekakvih novih, imaginarnih lica,
ali to ne bi smjeli biti Liepachi niti Liepachima slini plemii iz godine osamsto i osamnaeste. To je inteligencija koja zapisuje sebi Tombola potpourri, kao dragu uspomenu na
nekakav umjetniki doivljaj, a ima starog livriranog Dominika i igra svoju ulogu kao da
se nije nita dogodilo u svijetu."
itavo vee uo je jo staroga Liepacha gdje mu govori, kako se u njegovo vrijeme upotrebljavala aromatische Karbolessenz kao univerzalno dezinfekciono sredstvo, kako je
caherlin nestao iz prometa, kako je madarski sistem upanijske administracije bio najbolji administrativni sistem na svijetu, pak su Englezi i u kolonijama uveli - molim pokorno - taj madarski sistem, i tako se muio jo dugo u no i nije mogao da usne. Ve
su se nad umama stale javljati prve pjege svitanja i prepelica se oglasila u itu, kada je
bacio svoju posljednju cigaretu.
47
BILA je topla ljetna no, u punoj mjeseini. Sjedio je Filip do ponoi u kavani Kod Krune na opinskom trgu, prelistavao Daily Mail i inostrane ilustracije, ispio svoj peti konjak sa sodom i plativi zaputio se u zelenu mjeseinu, u prostor. Osjeao je kako je lagan, kako dobro svladava zemlju pod svojim nogama i kako mu se ide daleko, u tiinu.
Imao je tjelesnu potrebu da se udalji od svega ljudskog i da bude sam sa trepereim kronjama i zelenim tihim daljinama. Jedamput davno, prije dvadeset i tri godine, jedne ljetne noi, isto je tako hodao sam, po ogromnoj bijeloj cesti, a rosa je blistala lijevo i desno
od puta, kao staklovina. Bila je topla ljetna no, mirisalo je sijeno, valcer su plesali djeaci
s toplim bijelim djevojicama. Mirisalo je sijeno, bili su svi pijani: od ljetne noi, i gusala, i
polutmine, i mekanih djevojakih stasova; mladost bistra kao kaplja, sama kao rosa u
rosnatoj noi i lagana kao vjetar u nonim kronjama. Daljine su bile zelene, prozirne,
itke, a zvjezdano staklo tako usijano, tako fosforno, tako sasvim blizu kao pod rukom. I
smijeh, i djevojaki glasovi, i tamni obrisi gardedama, sve je to ostalo iza njega: mali grad
s balkonima i bakrenim jabukama tornjeva i otvorenim prozorima, na kojima su leprale
bijele zavjese. U tangenti mesa, u zanosu topla tijela, u gibanju po bijeloj mjeseini, uz
ubor potoka, uz um crnih kroanja, gdje se uo topao lepet krila, on se gibao u prostoru kao usijana gvalja tjelesnog neeg u sebi, pun glazbe, pun tople blizine jednog djejeg
enskog tijela, i sam jo dijete u djetinjastom ushitu. Tako se otkinuo one noi u svoju
fatalnu patnju, u svoj glupi roman s onom naivnom malom provincijalnom guskom,
zbog koje je onda prolumpao maminu stotinjarku i proigrao itavu svoju mladost!
"Kako je udno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski
stupovi i kako se svi miemo po nekim mranim i neshvatljivim zakonima u svome mesu! Krene se tako neto u onakvom sedamnaestogodinjem balavcu, otkine se kao sudbina, i jedna onakva mala maka, posuta pjegama, onakva plitka, ograniena djevojica
postaje sudbinom, koju ovjek vue sa sobom itav ivot kao mlinski kamen!"
Odbio se tako u mislima od ceste, te hodajui uz potok, kroz mranu i vlanu guduru
punu zapaha vlage i mokrog slapa, naao se na otvorenom proplanku na rubu hrastove
ume. Tu je, u sjeni crnogorice, u sjeni ogromnih tamnih omorika, stajala koliba sa slamnatim krovom, sva bijela kao platno na tratini, obasjana punom mjeseinom, kao polivena vapnom.
Tu je stao. Sve je bilo u krugu nepomino i tiho.
Nona tmina i osjetljivo lupanje srca u grlu od uznemirenog, uzrujanog hodanja. Kroz
sasvim mrtvu zelenu tiinu, iz kolibe, ispod slamnatog krova, gdje je vonjalo kiselkasto
po ogromnim kukuruznim hljebovima, po aavim upovima i po dimu ispod strehe,
ulo se otkucavanje ure. Tiho, jednolino micanje drvenoga stroja s tekim zaralim gvozdenim eerom kao utegom na lancu.
Tik, tak, tik, tak.
Tiina i ugodno, mudro, dekadentno protjecanje vremena kao klokot klepsidre. Vapnenobijele etvorine stijena pod slamnatim krovom, dalek ubor potoka i lepet krila jedne
ptice, to se probudila u kronjama, sve je to stajalo pred Filipom kao ogromna, monumentalna emocija. U dalekim zelenim blistavim tkaninama zrele ljetne noi micala su se
svijetla nebeska, a Filip je disao mirno i slobodno, osjeajui u svome tijelu sigurnu logiku toga kako mu kola krv i kako kipti u njemu usijano i svjee, neiivljeno meso. Osjeao
je kako polagano svladava u sebi svoju nemonu potitenost i kako mu se vraa emotiv-
48
na snaga. Danas je, poslije duge stanke, opet naslikao jedno platno. Vraao se o podne s
kupanja na rijeci, kada je primijetio pred ogromnom okreenom plohom jedne stijene, na
suncu, okrenuto spram sunca jedno dijete, kako mu je sjena pala preko stijene, a dijete
dri obje ruke vodoravno i svojim djejim glasom neto neartikulirano mumlja. Bio je
straan prizor, jer je odmah utvrdio da je dijete gluhonijemo, i to nerazgovijetno vikanje
bilo je ivotinjski grozno. Drei obje ruke vodoravno, to gluhonijemo dijete, vie grlom
nego sluhom, imitiralo je glas sveeniki kada pjeva pred oltarom. Ruke su se irile kao
da blagoslivlju, ruke su se dizale kao sjena po zidu, kao neke udne i neshvatljive zmije,
tako su puzale te sjene po tom zidu, micale su se kao samostalna stvorenja to se miu
gipka, sjenovita, zaarana, a dijete je urlalo oajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo,
opreno od sunca, kao u bunilu sunanice, i sve je bilo vie gr nerava, padaviavo privienje nego stvarnost. Drhtao je taj ivotinjski gluhonijemi glas djeji na punoj svjetlosti, treperio je u boleivim kolutima, irio se u krugu pred punim sjajem suncem polivene
stijene, razlijevao se po prostoru, pod krovom, nad tornjem, nad drvoredom i kao dim se
puio pod nebom pritisnut suncem i sparinom. Tako opsjednut tim paklenim privienjem, Filip je doao kui, uzeo platno i naslikao to dijete kako urla na podnevnom suncu
pred jednim bijelim zidom. Glas toga gluhonijemog djeteta mumljao je nad njegovim
platnom kao napuklo zvono, no upravo to prljavo, zgreno, kretensko tijelo obasjano
suncem, taj stravini gr pred neim tamnim i gluhonijemim u nama samima i oko nas,
to treperenje crvenih glasiljki u grlu gluhonijemog djeteta, to je bacio na platno s takvom
neposrednou izraaja, da se poslije i sam prepao demonske snage svoga vlastitog poteza. Ono gluhonijemo drijelo s malim crvenim mesnatim jezikom, ono slinavo micanje
gluhonijemih usana i sluznica, ono besmisleno i slijepo mahanje rukama na suncu, a sve
pred jednom kao sir bijelom stijenom, to je bio daumierovski motiv, ali mnogo tei od
Daumiera! Nije ni ruao slikajui sve do bijele kave i, stojei sada na mjeseini, u prostoru, meu zvijezdama, nonim pticama i trepereim kronjama, njega podilaze trnci od
uzbuenja: iz njegovih tuba jo teku boje, u njegovim ivcima jo ima snage i u krvi zanosa! ivi i osjea, kako je dobro biti iv.
49
VRAALE su se emocije i dolazile jedna za drugom, kao ptice kada se vraaju iz Egipta,
u umnim jatima. Sjedi Filip u sutonu (u slamnatom naslonjau pred verandom), gleda u
predveernjem zelenilu lastavice kako krue oko krova u strmim i smionim krivuljama i
misli o tome, kako je ivot zapravo krvoloan i okrutan kriminal.
"I ta najidilinija i ljudima tako draga ptica, ije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreu, a djeca ve po pukokolskim pisankama piu o njoj zanosne pjesme, ta mala crnokrila ptica, to cvrkue oko naih tavana i naih tornjeva, ne razlikuje se zapravo ni po emu
od morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut, tu, u predveernjem zelenilu,
znai zapravo stravian signal u svijetu muica, te ima stvorova, koji strepe pred njenim
strelohitrim zamahom krila, kao mi pred tigrovim glasom kada se javlja iz praume. I
tako: neko neshvatljivo rikanje i plivanje, jedrenje, letenje i deranje, u svemu i oko svega. Morski psi jedu tuninu, a tune se hrane malom ribom, a mala riba jede muhe, a lastavice jedu komarce, a komarci prenose zarazu, i sve se to prenosi i grize po sasvim udnim zakonima, glupo kao Ezopova basna za djecu. I gljive rastu pod starim hrastovim
kronjama, a ljudi jedu te gljive i onda se gre po tri dana od otrovanja, kao otarova
Anka to se otrovala u etvrtak i ne zna se, hoe li ostati iva. A krave su bedreniave, i
sve je slinavo i apavo, metiljavo i blatno, sve gnjije u movari, i sve ima rogove i krzno i
dlakavo je i koom obraslo, samo ovjek stoji u tom ivotinjstvu gol i mramoran kao helenski kamen, s nekakvim svojim u prirodi nevidljivim i nepostojeim slikama o ljepoti
svoga vlastitog tijela i o ljepoti tjelesnog oko sebe. Oko toga golog ovjeka neprekidno
treperi nekakav neshvatljiv svetokrug metafizikog neeg u nama, i moe se gledati na
stvari jednosmjerno, uzrono, u krugovima slika koje se raaju jedna iz druge kao talasi
na vodi, kada je netko bacio kamen, a moe se gledati i nadstvarno, kao onaj stari toranj,
to sada pjeva na Kostanjevcu svoju staru renesansnu pjesmu o kardinalima i o rimskim
crkvama. A onda postoji jo i panonsko blato i nad njim zrakoplovna linija: LondonBombay, onda postoji jo u svemu tome i on, akademski slikar Sigismund Latinovicz,
koji se prozvao Filipom, a potpisuje se Philippe i doputovao je ovamo svojoj majci trafikantkinji, a tamo dudak Miko vodi Sultana, bika natcestara Hitreca, koga je on spasao iz
gorue tale, i sve je to prilino nejasno i zapleteno; ako (uope) ima neeg jasnog u tome
zbivanju, to su slikarske emocije. Formalno svladavanje materije u emotivnim prijenosima, i drugo nita!"
Sjedi tako Filip u sutonu, slua rodu na susjednom dimnjaku kako klepee kljunom kao
kastanjetom, kako jasno odjekuju pastirski glasovi s potoka gdje se napaja blago, kako
lastavice prodrljivo krue oko dimnjaka kao grabilice, i osjea u sebi prelijevanje tih ivotnih odraza, ivo i zanosno. Krue slike oko njega kao ptice i oko njegova pogrebnog
raspoloenja i unutarnjih potitenosti, i oko vinograda i oranica, i umskih parcela to
gasnu u tekom, barunastom zelenilu starinskog damasta i nestaju u smeim tkaninama daljine.
Cestom, s onu stranu ivice i plota, proli su vinogradari sa pricom na leima, a jednome je lula zasjala u sumraku neobino ognjeno, i zacrvenio mu se obraz kao da je skalpiran. Tiho i neujno nestali su vinogradari u pepeljastoj rasvjeti sutonjoj; u tekim okorjelim opancima, sasvim pozelenjelima od modre galice, kao da su bakreni. Zeleni, bakreni
opanci prolaznika, tiho odmicanje sjena u sivim koprenama sa crvenim odsjajem lula, to
je ispred Filipa opet prola jedna slika: jedan akvarel, malo prenjean, gotovo suvie
enkast u preljevima, ali neizrecivo bogat u boji, upravo prepun jedne boleive ali gorue
50
rasvjete. I sve je oko njega postajalo sve punije slikama: tri zrele breskve na zelenkastom,
modrim cvjetiima obrubljenom tanjiru, na crveno-modro ispruganom stolnjaku, obasjane posljednjim rumenilom veeri: paleta bogata koja se gasi u predveernjem zlatu smiraja. Ustalasane ploe zrelih usjeva na talasu vjetra, kao vibracija tkanina u vodoravnom
talasanju, na suknu zagasito tihe, beskrajne vedrine. Krvave ribe, sa neobino crvenim
krgama, ispred zelenkaste stijene, na zdjeli od starog posivjelog cinka, pokrivene sivim i
mokrim listom prljavih vlanih novina, te se jo razabiru rastopljeni natpisi prljavih, crnih okomitih hijeroglifa. I lie, i granje, i perspektive s bogatim zavjesama sunanih dana; tihi ivoti na ispranim stolnjacima, micanje blijedih i bolesnih lica, rasvjete i tiine
sutonje, sve je to bilo previranje slikovitosti, a kroz sve to kao kroz zlatno-srebrnu koprenu osjeala su se dva plava uznemirena enska oka. enu je njuio iza svega toga nemira Filip, svim svojim ulima osjeajui, kako to preobilje emocija u njemu budi ena,
svojim nervoznim prstima, lomnim stasom i udnim, neshvatljivim ivim pogledom.
Od poetka, jo od najranijih dana njegove mladosti, ena je bacala Filipa iz najmranijih
potitenosti u ekstazu i iz suludih zanosa u oaj, i on bi puzao na rubu samoubojstva,
zgaen i sasvim slomljen kao zgaen pu bez kuice, slinav i blatan i ranjav. Jutarnje mise, priesti i ispovijedi onih davnih i nestalih kaptolskih dana, sve je bilo natopljeno snatrenjem o enkama, kao djevojaki spomenari mirisima pletenica i mauhica. I one davne
priesti i ispovijedi bile su ve prva svetogra i lai, jer se u njima preuivao najvei
smrtni grijeh: zapjenjeno snatrenje o djevojicama, greno suludo snatrenje o tjelesnim
dodirima i o uicima, koje ta neshvatljivo tajnovita stvorenja skrivaju u svojim krilima. I
slube boje i veernji blagoslovi, kada su ti mali ministranti gospodnji mahali srebrom
kadionica i nosili zlatnosvilene baldahine i crkvene zastave, sve je to jo onda bilo ispretkano bludnim snovima o najveim tjelesnim tajnama, i te su tajne kao otrovnice puzale
po prvim knjigama, po svetim slikama i u prvim intimnim razgovorima po sakrivenim
zakucima iza stijena i tagalja. Biskupska crkva i njene sjene, tornjevi kaptolski i zvona
blagdanja, izmeu Korizme i Kvaternog Posta, a sve u gnojnoj ravnici, govedarskoj, blatnoj, s njukama blaga gospodnjeg i grajom marvinskih sajmova, a kroz sve to promiu
mali gimnazijalci, sa potajnim izrescima iz kalendara i tajanstvenih molitvenika: tu avolska prikaza u bludnom klupku s vjeticama, tamo zlatovlasa Venera u faustovskoj
retorti ili divan akt u trobojnom tisku, ukraden ne zna se gdje i iz kakvog zakljuanog
ormara, snivajua gola boginja s labudom, a ruku dri svinutu neizrecivo zavodljivo ispod pupka.
U preobilju seljake barbarske ravnice, izmeu gomila kupusnih glavica, tikava, graha,
riba, mesa i slanine, u naslagama masnog krvavog svinjskog mesa debelih masnih ribetina, zelja, janjetine, sala, masla, jaja i ivadi, ivi jedan mali gimnazijalac, koji itave dane eprka i trai po pijesku na obali rijeke, ne bi li mu srea dala, da i on nae u naplavini i blatu kakav mali bronani rimski kip Afrodite, to spava s uzdignutom rukom iznad
bujne frizure. (Jedan je Filipov drug naao golu rimsku Afroditu u pijesku kod kupanja, i
to je bio najvei dogaaj u analima biskupske gimnazije za posljednjih pedeset godina).
itava atmosfera oko trafike bila je nezdrava, naroito u tjelesnom smislu, te se u nervoznom djetetu, sklonom ve od naravi tjelesnim nastranostima, morao taj dodir s ogromnim i mranim pitanjem tjelesnoga u njemu utanjiti i raznjeiti do najtrepetljivijih nemira. Ve samo osnovno pitanje, tako delikatno, a tako i neizrecivo zamano, koje ga je muilo itav ivot, a koje nikada nije imao snage da odluno postavi, te je za njega ostalo sve
do danas nerijeeno: tko mu je zapravo otac? Neugodan pramen mirisa duhana iz trafike
u Fratarskoj ulici obavijao je sva ta udna i nejasna zbivanja izmeu njegove majke i raznih prolaznika, na divanu iza zavjese i paravana, to su mu ostala neshvatljiva i nepoznata, zamatajui te tjelesne tajne iz dana u dan sve to misterioznijom koprenom. Oi i-
51
tavoga grada, te uznemirene i sitniave oi itavoga maloga grada nad mranom i sivom
trafikom, nad njegovom majkom, a naroito nad njim, kao djetetom bluda i grijeha, sve je
to u Filipu razvilo udne i boleive priklone upravo spram toga bludnog i grenog u nama, tako da je onaj njegov javni bijeg u javnu kuu na kraju Krajike ulice bio provala
jednog jakog karaktera, koji hoe da se pred svima zaprlja blatom iz prkosa. Oko crkve i
biskupskoga grada plaze sjene klerika, fratara, opatica, crne se pojave javljaju i nestaju sa
biskupskog plonika, a njegova majka Regina sjedi za trafikim pultom i trguje cigarama
i emljama, ulaze kanonici, oficiri, kancelisti, koijai i razgovaraju s njegovom majkom
na nain koji Filipa neizrecivo vrijea, te ne zna jesu li sve te glasine oko njegove majke
paklene izmiljotine ili istina?
A poslije, za onih mravih i gladnih dana oko pete gimnazije, u biskupskom sirotitu, na
stjeniavoj postelji, sa ednim i suhim grlom, itave su noi prolazile u besanicama, pune
trzaja i bunila. Sivozelenkaste stijene, teke reetke na okovanim prozorima, crna lakirana raspela s bijeloruiasto olienim likom Spasiteljevim i itavi nizovi drvenih svetaca
po hodnicima (svetaca nezgrapnih u svijetloplavim togama i crvenim platevima sa papirnatim cvijeem u ruci), a Filip lei budan, gleda dosadno i jednolino potitravanje
kandila na stropu i sanja o Reziki. Jedina svijetla pojava u itavoj toj smrdljivoj kui, punoj muenja i stjeniavih postelja, bila je Rezika. S jakim, nabreklim, kao nateenim, crvenim, mesnatim bosim nogama, Rezika je sa utanjem svoje podsuknje i crvenim, iznad lakata zasukanim, ispucanim, masivnim rukama bila san itavog sirotita; a proulo
se od prologodinjih maturanata, da nije nesklona ljubavi, te ovjek ne zna gdje ga eka
srea? "Trebalo bi eventualno riskirati, prokrasti se u blagovaonicu, a kroz blagovaonicu
spustiti se liftom, tim pustolovnim putem moglo bi se do Rezikine sobe." Tako je ustao,
bosonog, neujno, oduljao se do blagovaonice u prizemlju, gdje je kraj ulaznih vrata na
zlatnoj konzoli blagoslivljao pitomce biskupskog sirotita drveni sveti Josip. Hladna i
prazna, sa stolovima od meka drva, s prljavim stolnjacima polivenima grahom i preganom juhom, s razbijenim solenkama i beskrajnim redovima tanjira nanizanima tu ve za
sutranju juhu, blagovaonica stajala je prazna i tamna. Stolac to ga je sruio odjeknuo je
glasno, kao srueno klecalo u crkvi, s muklom i dugom grmljavinom. Tiina. Izvana, iz
daljine, ulo se kako negdje plae parostroj na otvorenoj pruzi. Tu su stajali redovi dugih
stolova pokriveni bijelim stolnjacima kao lijesovi, a lift je bio zakljuan. Kroz pukotine
drvene kutije probijala je svjetlost: opatice su ve ustale i u kuhinji spremale aku preganu juhu.
Svitalo je. Kakve su ono bile glupe, jalove melankolije jednog zapaljenog djejeg srca,
zakljuanog u sivoj smrdljivoj zgradurini. Tamo su jeli raskuhanu govedinu (i takore bi
nali u varivu i stare arape), ogromne plohe dvorinih zidova bile su polivene kiom,
pokvareni ljebovi plakali bi itave noi, pjege vlage i plijesni puzale su po svodovima
prizemnih uionica, gdje su se puile ute aave petrolejke, a kao to je onda sanjao o
djevojakim glasovima, kretnjama, eirima, pletenicama na neke nedohvatljive daljine,
tako je ostao glup do danas. Svi njegovi tjelesni zanosi ostali su nestvarni i uglavnom neostvareni! Sanjati o enama moglo se u samoama, po toplim posteljama, ali pri svakom
stvarnom tjelesnom dodiru Filip je imao neugodan osjeaj buenja: u hladnu smrdljivu
sobu ustati neispavan i gol, pospan i umoran skakati preko golog kamena, a cijelu no
svirao je vjetar oko zgrade iza zidova, na icama i po gromovodima. U pari rezanaca ili
nad kafom mokra rublja, nemirna kao prikaza, nedohvatna a iva, kroz koprenu polusna, tu je jo s njim bila topla Rezika, a sada dolazi stvarnost: dugi hodnici obavijeni mirisom pregane juhe, prokleta pregana juha sa suhim crnim kruhom, alosna jutra, kada
je polja prekrio mraz, a Filipa tjeraju na ranu misu, u hladnu crkvu, gdje se dah dimi u
gustim loptama i smrzavaju se dlaice u nosu, a sveta se voda sledila u kropionicama.
52
Tu e kleati na hladnom klecalu i poludremovan u kacenjameru jedne bunovne noi

prepisivat e matematske primjere, smrznutim prstima, na svijetlu oltarske svijee. Tajna
mesa, nezdrava tajna mesa u gnjilim djejim tijelima, vani pada mokar snijeg, a iz matematike ga eka siguran popravak!
53
STARI Liepach dao je juinu u poast svoje drage prijateljice grofice Orcyval i na tu juinu bila je pozvana i Kazimiera Latinoviczeva sa svojim sinom, a Filip se na najvee zauenje svoje majke odazvao. On je znao da je pozvana na taj neobino otmjeni sastanak
kostanjeveke elite i gospoa Ksenija (kasirica Kod Krune ili, kao to ju je sam vlasnik
kavane Steiner zvao, virtafterica), Boboka Radajeva, rastavljena supruga ministra
Pavlinia, koja je kod kavanara Steinera preuzela mjesto kasirice prije nekoliko mjeseci.
Ta gospoa Ksenija, sa svojom prosjedom kosom, promuklim altom i svijetlim, djevojakim, vedrim akvamarinskim oima, bila je glavni razlog da Filip nije krenuo iz Kostanjevca jo odmah na poetku. On je o toj eni uo od sviju Kostanjevana toliko zla i
skandala (kako je upropastila nekoliko banaka, kako je unitila i onemoguila svoga supruga ministra Pavlinia, kako je ona jedina kriva to je njen posljednji ljubavnik, advokat
Baloanski, pao u zatvor, a Baloanskoga ena se onda bacila iz drugoga kata), da ga je
ta tajanstvena, uvijek u crno obuena kasirica poela zanimati. Upoznavi je, njemu je
prijalo dolaziti u Krunu, razgovarati s njom o najobinijim svakodnevnostima i disati u
njenoj blizini. Njen blagi akvamarinski pogled unosio je u njega neki naroiti mir, tako
da mu je sjedenje u Kruni, prvi stol uz kasu, s Daily Mailom i cigaretom, postalo svakodnevnom potrebom. Na ovu liepachovsku juinu u poast stare Orcyvalove (Ksenijine
daleke tetke po majci) gospoa Boboka je sama upozorila Filipa i zamolila ga neka doe, da bi se tamo sastali i da e joj time uiniti veliku uslugu. Bilo je pozvano mnogo Filipu nepoznatih ljudi, a od sviju najglasniji bili su Liepachov neak Tassilo plemeniti Pacak i kerka Liepachove sestre Eleonore, Medika, udovica artiljerijskog majora. Ta Medika u svakoj drugoj rijei toliko je nametljivo naglaavala svoju obiteljsku pripadnost velikoupanskom imenu ujaka Liepacha plemenitog Kostanjevekog po liniji svoje visokoroene majke, da je to s jedne strane bilo smijeno, a s druge neugodno. Za nju je pojam Liepachovske Obitelji bio u tolikoj mjeri u svakom smislu impozantan, kao da bi
pripadnost toj organizaciji garantirala, u najmanju ruku, jednu, izvan svake sumnje, oklopljenu sigurnost, kako se tu pod zatitom liepachovskog imena ivi u sjeni tekih i
okovanih, dvostruko izoliranih gvozdenih blagajna, krcatih zlatom. Od prirode prilino
slabo nadarena, ona je ivjela jo uvijek u sjeni svoje mame, gospoe Eleonore, koja je o
liepachovskom stanju imala sliku iz osamdesetih godina: sve su probave u redu (od gospode, od maaka i od pasa), izgleda za neka naroita pitanja uope nema, vinograd je
urodio dobro, dimnjaci su isti, a pivnice pune! Crna kava se pravilno kuha u kafemaini. Dominik je priredio domino i karte na crnom stolu, pridolaze nova djeca s modrim
liepachovskim oima, doskora e biti svatovi, a za mladog upanijskog perovou Silvija
svi su izgledi da postane barun. Zar moe biti ljepe perspektive?
Grofica Orcyval (koju su tu pod liepachovskim krovom - ne zna se zato - zvali kuzinom), roena de la Fontaine-Orcyval et Doga Ressza od abokrekih de la Fontainea,
centar toga kostanjevekog kruga, stara dama od skoro sedamdeset godina, drala se jo
uvijek dobro i nitko iv ne bi rekao, da joj ima vie od pedeset! Biva gospodarica na majoratima galgcz-tarjanskom, szlls-monyoro-kerekom i srga-smlvrskom, vlasnica
dvorca i imanja abokrekog, pesnikog i grabarskog, nasljednica grada kisasszonyfabaranjskog i donjovaradinskog, ta histerina starica danas je ostala na ulici i putuje kao
beskunica po juinama, konverzirajui s kavanarom Steinerom i trafikantkinjom Reginom kao sa sebi ravnima, ali ipak, intimno u sebi, savreno izolirana od svega tog pu-
54
kog blata, svojom unutarnjom kisasszony-fabaranjskom izolacijom slavnog stoljetnog

grba de la Fontaine et Orcyval.
Primivi iznenada neka hitna pisma iz New Orleansa (kamo je jo prije godinu dana poslao svoje nacrte za prozore jedne katedrale, a sada je stigao glas da su nacrti primljeni, te
je valjalo odmah odgovoriti), Filip je malo zakasnio na tu juinu i tako stigao upravo na
nedostojnu i prilino neugodnu scenu.
Ve se dulje vremena aputalo meu kmetovima kostanjevekim, da stari grof UexhuellGuillenband-Cranensteeg obilazi po kostanjevekom gradu, a u posljednje vrijeme vidjeli su ga oko liepachovske kurije. Jaga, mlada djevojka od devetnaest godina, pomona
radnica u Liepachovoj vrtlariji, vidjela ga je prolu no, kako je proao pokraj staklenika,
pak su je na zahtjev grofice Orcyval pozvali, da im ispria, kako je to bilo. Grofica se za
to naroito zanimala, jer je taj grofovski duh bio njen onkl, i nju je drailo da uje neto
o prekogrobnim doivljajima svoga dragog pokojnog onkla. Filip je stigao upravo na
salvu ogromnog smijeha, kada su se svi od srca glasno nasmijali Jagi, koja je stajala u
krugu gospode sva crvena, zbunjena, na rubu plaa, od sramote i podsvjesnog osjeaja
nemonog stida. Oborivi pogled i guvajui svoju pregau objema rukama, Jaga je ponavljala nervozno da ona nita ne zna, ali da je sigurno, da je ona grofa vidjela i da drugo
ne zna da kae nego da je gospodina grofa vidjela svojim oima.
- Man msste sie fragen, wo sie ihn gesehen hat! Sie soll uns genau angeben, wo sie ihn
gesehen hat,5 javila se stara neakinja toga grofovskog duha Guillenband-Cranensteega
svojim visokim piskutljivim glasom, kao krepavajue pile.
A Tassilo plemeniti Pacak, neak velikoupanskog kuedomaina, savreni lawn-tenisa,
osvaja ena, plesa i ljeviar, preuzeo je u tom veselom dogaaju neku vrstu uloge tumaa izmeu mucavog i zbunjenog medija Jage i ovog visokopotovanog gospodskog
drutva. On je stajao tik uz Jagu, drei je za lijevu ruku, da Jagi bude lake pri tome ispitivanju:
- Prosim vas, Jago, bute spametni! Mi bi teli znati gdi ste vi vidli pokojnu ekscelenciju?
Otprilike da nam reete gdi je to bilo? Pri glashauzu, pri kapeli, vu dvoru, na ganku, gdi
otprilike?
Jaga nije znala da navede ni jedan momenat. Ona je ostala pri svojoj prvoj formulaciji:
- Prosim ih, milostivi gospone, ja sem z mojimi omi vidla Njihovo Gospodstvo, kak sad
njih, ter im drugo povedati nemrem! Kak duha gledati treba, to ja nemrem znati. Kak se
to dela, naj se skerbe spametnei ki razmeju!
- Was sagt sie, ich versteh' sie kein einziges Wort6, opet se javio grofiin glas, a njena se
grlena jabuica maknula pod crnom barunastom pantljikom, kao da joj je tamo pod koom neto ivo, pak se mie.
- Sie kann nicht wissen, sagt sie, wie man Gespenster schaut! Sie hat den seligen Grafen
gesehen, aber wie man Geister eigentlich schauen soll, fr das sollen sich kmmern, die
solche Sachen besser verstehen!7
Man msste sie fragen, wo sie ihn gesehen hat! Sie soll uns genau angeben, wo sie ihn gesehen hat
(njem.) - Trebalo bi je pitati, gdje ga je vidjela! Neka nam tono naznai, gdje ga je vidjela
Was sagt sie, ich versteh' sie kein einziges Wort (njem.) - to kae, ja je ne razumijem, ni jedne jedine
rijei
Sie kann nicht wissen, sagt sie... (njem.) - Ona kae da ne moe znati, kako bi trebalo gledati sablasti! Ona je pokojnoga grofa vidjela, ali kako bi zapravo trebalo gledati duhove, o tome neka vode brigu oni, koji se u te stvari bolje razumiju!
7
55
- Moda bi bilo dobro da nam opie kostim pokojnoga grofa, javila se sto i sedam kila
teka supruga opinskog lijenika, sva crvena od treme, to i ona sudjeluje pri tome duhovitom dogaaju.
- Jaga, ujte me, prosim vas, gospoda bi tela znati, da nam velite, kak su pokojna ekscelencija bili obleeni?, sagnuo se Tassilo plemeniti Pacak spram Jage i ljubezno je utinuo
sa dva prsta za podbradak.
- Imeli su dugi surtuk z rukavi, a rlen kak pomagranate, branila se Jaga nemonim i sapetim kretnjama, da se otme Pacakovoj nametljivosti, a nije znala kako da ga se rijei.
Grofica je opet nije razumjela ni rijei. - Ich verstehe sie kein Wort8. I kao da je gluha,
njen piskutljivi glas samo je poveavao Jaginu nervozu. Vidjelo se, da se Jaga poinje osjeati krivom to ne zna njemaki.
- Eine Art granatapfelroten Mantel htte er gehabt mit rmeln, Grfin9, okrenuo se Tassilo spram grofice s takvom slinavom gestom (dostojnom jednog provincijalnog uitelja
plesa), da je Filip, koji je od poetka promatrao taj dogaaj prilino hladnokrvno, osjetio
potrebu da stupi iza jorgovana i da ispljuska tog blesana. I stari Liepach se ve uzrujao.
- No dobro, Jaga, to je dobro, to ste nam ve rekli, sad bi samo teli znati, gdi je to otprilike bilo, gdi ste vidli pokojnog gospona?
- To ja nemrem znati, milostivi gospone! Ja sem z mojimi omi vidla Njihovo Gospodstvo, a se je najemput tak kmino postalo, kak da je kani hmajni ajngel preletel ili pozoj,
a se mi se vidi, da je to bilo pri vugoriu! - Wenn wir nur wssten, was eigentlich dies
unglckliche vugorie bedeuten soll10, preokretala je svoje ljubazne oi Medika Liepach
Rekettye de Retyeztova, kao da nikada nije ula za tu nesretnu rije i kao da nije odrasla
na tom istom vugoriu!
- Eine dumme Gans! Von der werden wir nicht gescheiter11, uzrujao se sada glavni govornik i tuma ove spiritistike seanse, Tassilo plemeniti Pacak.
- Jaga, znate kaj ste vi, vi ste jena kmina i bedasta guska, pozoj vas va stvoril hmajni!
To smo ve jenkrat uli da je bil rlen i hmajni i da je letel, ali gdi je letel, to bi milostiva
grofica teli uti, je li razmete?
- Pri vugoriu, prosim ih, milostivi gospone!
Filip nije mogao vie da se svlada i, osjeajui da je zapravo deplasirano da se on mijea
meu te bornirane papige, ista simpatija za tu, od stida znojnu i rumenu djevojku njega
je potakla i on se umijeao u tu glupost temperamentno i neposredno. Kako je stupio iznenada i neoekivano iza jorgovana, sve je ispalo otro i mnogo odreitije, nego to je on
bio odluio.
- Ja mislim, gospodo, da nema smisla da dalje gnjavite ovu siromanu djevojku! Konano, ona nije kriva, to gospoda jo uvijek vjeruju u duhove! Teko je o prekogrobnim pojavama davati podatke za policajni zapisnik, a ovo, to se s njom stvara, jedno je vrlo neugodno presluavanje!
8
Ich verstehe sie kein Wort (njem.) - Ne razumijem je ni rijei!
Eine Art granatapfelroten Mantel htte er gehabt mit rmeln, Grfin (njem.) - Kao da je imao neku
vrstu crvenog ogrtaa, u boji granatne jabuke, grofice,
Wenn wir nur wssten, was eigentlich dies unglckliche vugorie bedeuten soll (njem.) - Kad bismo
samo mogli da doznamo, to bi zapravo trebalo da znai to nesretno vugorie,
10
Eine dumme Gans! Von der werden wir nicht gescheiter (njem.) - Glupa guska! Od nje ne emo nita
doznati
11
56
Nastalo je iznenaenje, pa kretanje, pak radosno domahivanje, uenje i klanjanje, upoznavanje, rukovanje, i tako su se svi sa starim Liepachom sloili u tome dass dieser
Menschenqulerei wirklich schon genug wre, und das es allerbeste wre das Mdel
wegzuschicken12.
- Ba mi je drago, maestro, da ste me rijeili ove situacije! Ba ste mi uinili veliku uslugu,
objeruke ga je prihvatio stari Liepach, prikazujui ga nepoznatim damama i vodei ga
do gospoe Ksenije, svoga kumeta, svoje mezimice, koju je drao na krstu, svojim
vlastitim rukama, i koju voli kao svoje vlastito dijete, i tako se Filip naao uz Kseniju,
a bilo mu je sve neizrecivo neugodno.
- Jago draga, od vas se nismo ni navili! Bu vas Dominik otpelal, fala vam lepa, od vas
ovek ni doznati nemre! Hote lepo sad z Dominikom!
- Fala njimi, presvetli, ljubim im ruke ponizno, em znaju kak je! Ja sem rekla se kak sem
vidla i znala! Kistijand im ponizno!
Gledajui za Jagom, kako nestaje u Dominikovoj pratnji iza jorgovana, stari Liepach nije
mogao da zaboravi one strane oktobarske noi, kada je sakriven u grabi, u gaama i koulji sluao kako mu mui razbijaju stan, kako zvee razbita stakla, a ispod krova suklja gorui dim. Nije bilo dana, da se nije nekoliko puta sjetio tog neugodnog prizora.
- Ja, ja, das ist unser liebes, gutmtiges und intelligentes Volk!13 A kada dou na
ovjeka s kosama i sjekirama, to se onda zove sloboda i demokracija! Zu bld
eigentlich, wo man leben muss!14
Njegov neak Tassilo Pacak osjetio se odmah od Filipova nastupa ugroen u svom liberalizmu. On je u ovom krugu vaio za nekog pustolovnog socijalnog prevratnika i ljeviara, te je imao potrebu da se pred ovim strancem socijalno odredi.
- O tim stvarima je naravno prilino teko govoriti akademski, dragi onkl, zar ne? A ako
se pravo uzme, u okviru svoga veltanaunga, ta Jaga i nije tako glupa, kao to se ini.
Svakako, jedno treba bezuslovno razumjeti: ona je govorila s nama kao s inostrancima.
Eigentlich zwei Welten und zwei Sprachen, die nebeneinander reden!15
- Tako je, das hast du sehr gut gesagt! Zwei Welten und zwei Sprachen!16 I to je, vidite,
gospodo, to u moju glavu zapravo ne ide i to ne e ii dok sam iv: da bih ja, na primjer, s ovom bojom muaom bio jedno! Kakve glupe fraze o jednakosti? Was fr ein
demagogischer Schwindel!17
I grofica Orcyval je mislila da je potrebno da progovori poslije stanke.
12 dass dieser Menschenqulerei wirklich schon genug wre, und das es allerbeste wre das Mdel
wegzuschicken (njem.) - da je doista ve dosta tog muenja, i da bi najbolje bilo da se djevojka otpusti.
13 Ja, ja, das ist unser liebes, gutmtiges und intelligentes Volk! (njem.) - Da, da, tako je to s naim dragim, dobroudnim i inteligentnim pukom!
14
Zu bld eigentlich, wo man leben muss! - (njem.) - Preglupo zapravo, gdje ovjek mora ivjeti!
Eigentlich zwei Welten und zwei Sprachen, die nebeneinander reden! (njem.) - Dva svijeta zapravo i
dva jezika, koji ne stoje ni u kakvoj vezi!
15
das hast du sehr gut gesagt! Zwei Welten und zwei Sprachen! (njem.) - to si vrlo dobro rekao! Dva
svijeta i dva jezika!
16
17
Was fr ein demagogischer Schwindel! (njem.) - Kakve li demagoke prevare!
57
- Ich meine, das alles ber meinen seligen Onkel hat sie ausgedacht.18
- Ali, obratno, puk gleda sablasti! Plebs ivi u petnaestom stoljeu! Onda su ljudi jo bili
vrlo intimni s duhovima! Ja apsolutno vjerujem, da je ona vidjela pokojnoga grofa. Ona
se samo nije znala pred nama izraziti! Izmeu nas lei najmanje etiristo godina i prilino je - ini se - daleko sa jedne na drugu obalu!
Sluajui ovog snoba pokraj sebe, kako govori o puku i kako s naroitim naglaskom upotrebljava rije plebs, osjeao je Filip kako mu nadire krv u glavu.
"Konano! I on sam mislio je o tom istom plebsu na isto takav aristokratski nain, i on
sam svakodnevno osjeao je izmeu sebe i toga plebsa distancu i veu od etiri stotine
godina, a sada se najedamput osjetio postien: do vraga, kako je mogue, da bi on isto
mogao da misli o tim pitanjima kao i ovaj snob? On dodue ne osjea sebe odvojenim od
Jage na socijalnu distancu, on ne pridaje rijei plebs nikakav socijalni prizvuk, no pokraj svega moglo bi biti, da su to dva snobizma, ali - naalost - dva neobino slina snobizma!" Osjeao je kako mu se nalila krv u glavu i kako mu na vrcima prstiju izbijaju kapljice znoja. Pod njim poeli su se otvarati ponori!
Doktor, glupi kratkovidni doktor, govorio je svojim dubokim guavim baritonom, kako
je to posve naravno, da Jaga nije nita vidjela!
- Prekjuer je bila godinjica grofove smrti, govorilo se o tome meu slugama, tipina
asocijacija i nita drugo! Konano Jaga konkretno nije znala da kae nita! Ni gdje je to
sve bilo, ni kako je to izgledalo!
Obratno od doktora, Tassilo plemeniti Pacak bio je uvjeren, da je Jaga grofa doista vidjela!
- Da li kao asocijaciju ili materijalno, to je sporedno!
Ona se samo nije usudila da grofu pogleda u lice! On to moe savreno dobro da pojmi:
kad obian smrtnik vidi kakvoga mrtvoga grofa gdje ee po svom parku, prirodno je da
sklopi oi i da pobjegne! S mrtvim grofovima ne mogu obini smrtnici voditi konverzacije! Da bi ovjek mogao da konverzira s mrtvim grofom, treba da je u najmanju ruku
pretplaen na Gotha-almanah!
- Sie machen immer dumme Witze, Herr von Patzag19, osjetila je grofica potrebu da se
umijea, uvi da je gospodin plemeniti Pacak spomenuo Gotha-almanah.
- Das sind keine Witze, Grfin! Mein heiliges Ehrenwort!20 Ja vjerujem, da je Jaga vidjela
pokojnoga grofa! Grof Uexhuell nije za Jagu obino graansko lice, od koga se moe kupiti sedamdeset rali oranice; kada ovakva Jaga vidi jednog Uexhuella, ona se od smrtnog
straha prekrije rupcem preko glave. Za Jage (naalost) nisu grofovi Uexhuelli nikakav
vic! Uexhuelli su Jagama sjekli ui kroz pet stotina godina! Das muss man verstehen,
meine Herrschaften!21
Ich meine, das alles ber meinen seligen Onkel hat sie ausgedacht. (njem.) - Ja drim da je ona sve to o
mom pokojnom ujaku izmislila.
18
Sie machen immer dumme Witze, Herr von Patzag (njem.) - Vi zbijate uvijek glupe ale, gospodine
von Patzag
19
Das sind keine Witze, Grfin! Mein heiliges Ehrenwort! (njem.) - To nisu glupe ale, grofice, potenja mi!
20
21
Das muss man verstehen, meine Herrschaften! (njem.) - To treba razumjeti, moja gospodo!
58
- I onda si upravo ti pozvan da brani te Jage pred historijom, zar ne?, uzrujao se presvijetli veliki upan, kuedomain gospodin Liepach, tako da mu je krv jurnula u glavu, a u
sljepoicama mu poelo udarati i u svim kucavicama kao bat.
- Je li? Upravo tebe je historija odredila za Jaginog advokata, zar ne? Du bist der einzige,
der die Arme versteht?22 Ti si tu i bio najarogantniji spram nje. Djevojka je posve normalno govorila, dok je ti nisi prvi zbunio. Ti u razgovorima uvijek briljira tom svojom
piljivom demokracijom, a u praksi ispreskakuje ljude spram dolje, da i meni postaje
esto neugodno. Geh, ich bitte dich!23 Dominik mi se, na primjer, ve dulje vremena tui,
da ga titulira kao gospodina doktora! Und das ist auch vielleicht nach deinem
demokratischen Rezept, was?24
- Pardon, oprosti, Dominik i mene titulira kao gospodina doktora, premda sam ga ve
hiljadu puta molio da me potedi tim svojim glupavim doktoratom. Ja nisam nikakav
doktor, moja graanska oznaka nije nikakav glupi doktorat! Das hat Adolf Loos
sehr gut bemerkt, dass dieses ins achtzehte Jahrhundert passende Doktortitulieren
gerade so bld ist, wie wenn man einen Schuster mit: habe die Ehre, Herr Schuster,
begrssen wrde!25 To sve spada u staru kramu, gospodo!
- Der Loos, der ist ja ein verrckter Kerl26, pobunila se grofica de la Fontaine-Orcyval
protiv Loosovog autoriteta, u itavom krugu vjerojatno jedina, koja je ula za ime toga
verrckter Kerla!
- Dominik ima pravo da se buni protiv tvog postupka, moj dragi! Posluga nije zato na
svijetu, da joj se ljudi rugaju!
- Ja Dominika upravo zato ne volim, jer je tako savren sluga! Ja ne mogu da sebi pomognem, oprosti mi, dragi moj onkl, ali ja sluge uope ne volim! To se ne slae s mojim karakterom!
- Dominik ist kein Sluga, er ist mein guter Freund und ich hab' ihn sehr lieb! Er ist ein
netter und ehrlicher und sympatischer Mensch!27, ustala je grofica Orcyval odluno u
Dominikovu obranu.
U centru toga glasnog dvoboja rijeima pred itavim krugom kostanjeveke elite, gospodin doktor Tassilo plemeniti Pacak osjeao se kao hidalgo na opernoj rampi, osvijetljen
sa sviju strana aruljama, s otrim rapirom svoje superiorne duhovitosti u ruci. Tako je
poeo grofici punim glasom objanjavati, kako izmeu nje i kamerdinera Dominika postoji oklop Gotha-almanaha i kad se ona, grofica de la Fontaine-Orcyval sputa do Dominika da mu bude blagonaklona prijateljica, to je za Dominika, allerdings, samo poast!
22
Du bist der einzige, der die Arme versteht? (njem.) - Ti si jedini, koji shvaa tu sirotu?
23
Geh, ich bitte dich! (njem.) - Idi, molim te!
Und das ist auch vielleicht nach deinem demokratischen Rezept, was? (njem.) - I to je, po svoj prilici,
po tvom demokratskom receptu, zar ne?
24
Das hat Adolf Loos sehr gut bemerkt, dass dieses ins achtzehte Jahrhundert passende Doktortitulieren
gerade so bld ist, wie wenn man einen Schuster mit: habe die Ehre, Herr Schuster, begrssen wrde!
(njem.) - Da je to pozdravljanje doktora doktoratom (to zapravo spada u osamnaesto stoljee)
isto tako glupo, kao kad bi ovjek svoga ustera poastio pozdravom, moj naklon, gospodine postolaru, to je ve Adolf Loos vrlo dobro primijetio!
25
26
Der Loos, der ist ja ein verrckter Kerl (njem.) - Loos, ta to je jedna luckasta bluna
Dominik ist kein Sluga, er ist mein guter Freund und ich hab' ihn sehr lieb! Er ist ein netter und
ehrlicher und sympatischer Mensch! (njem.) - Dominik nije sluga, on je moj dobar prijatelj i ja ga jako
volim. On je valjan i estit i simpatian ovjek!
27
59
Kad jedna grofica Orcyval prua svoju ruku na prijateljski cjelov jednom livriranom sluzi, to je isto tako simbolian dogaaj, kao kad bi ona heraldika lavica, to sjedi na modrom polju njenog orcyvalskog grba, pruila svoju lavlju apu na cjelov jednom obinom,
plebejskom prolazniku. Ali mi ostali smrtnici, koji nismo tako sretni, te bi nam mjesto
krvi u ilama tekao ampanjac kao grofovima, mi imamo pravo, da nas vrijeaju naroito servilne lakajske prirode, jer smo mi po svojoj vlastitoj prirodi blii servilnosti od roenih grofova!
Likvidiravi tako groficu, gospodin Tassilo Pacak posvetio je svoju naroitu panju Filipovoj prisutnosti: kako ga poznaje iz razgovora s jednim svojim prijateljem skulptorom,
koji je naroito oduevljen Filipovom neobinom i daleko natprosjenom, moglo bi se
rei, izvanrednom nadarenou. Kako su takve rijetke i izvanredne, u svakom smislu evropske pojave, kao to je Filip, neobino vane po na sveopi kulturni razvoj s naroitim
obzirom na nau sveopu alosnu kulturnu, a naroito likovnokulturnu zaostalost, i kako se on raduje, to mu je pala u dio ast i srea, da je mogao upoznati lino naeg znamenitog maestra!
Tom svojom lakom, prividno nenauenom i kao nenamjetenom elokvencijom, Tassilo
plemeniti Pacak je izmeu svojih rijei prosipao jednu masu imena, citata, podataka, datuma, on je rastvorio tu pred Filipom u dvije minute itavo skladite dokaza svoje izvanredne naitanosti i kulture, kao manufakturni pomonik kada razastire tkanine na pultu
pred svojim muterijama. Spomenuo je Plehanova i Roland Holstovu i to, kako se nedavno pod dojmom jedne svoje amerikanske dobre znanice upoznao s najsuvremenijom
literaturom o psihoanalizi, s obzirom na izagrobne, poslijesmrtne probleme. Teozofija,
antropozofija, Hodgson, William Crookes, William James, Sir Oliver Lodge: The Survival
of Man! Medij u kontaktu!
Gledajui pred sobom tog brbljavca u sivim kamaama s monoklom, Filip je neprestano
imao jedan te isti osjeaj: "da tu pred njim stoji nekakav levantinski poludivljak i da ga
gnjavi kupnjom najjeftinijih igraaka i ogledala, a on nije doao ovamo da kupi nekakva
arena stakalca od poludivljaka, i nije doao da se razgovara na sajmu s trgovakim pomonicima, i to ga do vraga smeta, i to mu ne vidi u oima, da mu je sve to dosadno i
neka ga pusti na miru!" Odbijajui tako nervozno jedan dim za drugim, Filip je gledao u
Tassila plemenitog Pacaka ne maknuvi ni usnom ni trepavicom, a ovaj je govorio o unutarnjoj logici forme, o crnakoj plastici, o suvremenoj ekspresivnosti s obzirom na danas
tako modernu aktivistiku stvarnost i kolektivizam u umjetnosti, i opet je spomenuo Roland Holstovu i Zamjatina, i tako je to dugo trajalo, a postajalo je sve neugodnije. Sve su
oi bile uprte u Filipa i svi su oekivali da e on neto odgovoriti. Ali Filip nije odgovorio
ni rijei; puio je, odbijao dimove i od vremena na vrijeme pogledao je gospoi Kseniji u
oi. Svi su ti ljudi pred njim izgledali kao namazane mesnate lutke, samo su njene oi
imale bistar sjaj akvamarina, a trepavice su joj bile tako bujne, tako crne, tako metliaste,
te je Filipu izgledalo, kao da su umjetne. Te su se aave, masne trepavice rastvarale, a
iza njih je prosjajivalo plavetnilo, kao da tamo negdje duboko svie, a sve ostale oi oko
te ene bile su mrenave, slijepe, kao kokoje.
"Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao po izlozima", mislio je Filip promatrajui ovu elitu na liepachovskoj terasi. "Kao manekeni sjede te lutke po izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi araneri preoblae te lutke uvijek iznova u druge
krojeve i u druge obiaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo nema pojma zato - napredak! Da se sada jedna od ovih prisutnih baba pojavi sa svojim predratnim gnijezdom
od ipaka, papendekla, lakiranih treanja, voa, groa, bresaka, s onim pantljikama i
ajnlagima i glokenosima i volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za deset-petnaest go-
60
dina pojavila opet koja od ovih kostanjevekih girls-imitatorica negdje na aju obuena
po danas najnovijim propisima hollywoodskih eira, opet bi se svi smijali. Te se ljudske
opice smiju same sebi gledajui se petnaest godina unatrag! Sve je to neshvatljivo zapravo! Izmeu bezbrojno mnogo hiljada i hiljada lutaka nae se od vremena na vrijeme po
jedna, koja to udnim sluajem nije! Ova ena u crnini, na primjer, sa svojom prosjedom
kosom i akvamarinskim oima, nije lutka! Ona je sigurno jedan iv i krvav ovjek! Ona
pui kao ovjek i njene kretnje su ljudske! Ona je bila ministrovica i upropastila je nekoliko banaka! Govore za nju da je nimfomanka i da je jednog ovjeka strpala u zatvor!
Ako netko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobro
mnijenje! Zatvori, ubojstva, blud, razorene blagajne, samoubojstva, brakolomstvo, nevjera, kakve glupo malograanske predrasude! Ta ena ima smionosti da u ovom smrdljivom provincijalnom zakutku u jednoj mranoj kavani sjedi za kasom kao kasirica, a jedan otputeni kanjenik, paralitik, pacijent, bivi ovjek, vue se za njom kao sjenka; da
nije bila ministrovica, ni jedna od ovih kostanjevekih inovnikih dama ne bi toj kasafrajli pogledala u oi, a sada svi imaju o njoj svoje uzvieno mnijenje, ali ipak sjede s njom,
jer je bila ena jednog aktivnog ministra!"
Promatrajui starog Dominika kako umorno vue za sobom svoje plosnate tabane kao
pingvin, kako je doktorica prodrljivo obliznula veliku licu sa lagom, kako stara banska savjetnikovica gospoa Eleonora gnjavi veterinarku svojim nevjerojatno dosadnim
rakom, Filipu je postalo nesnosno. Osjetio je potrebu da krene. Djeca su geometrova pretrala ispred terase za paunom i tako u razgovoru i dovikivanju s veterinarovom djecom,
pod izlikom da ide da ulovi djeci pauna, on je nestao iza gustog jorgovana i zaputio se
kroz park spram stare hrastove ume iznad dvorca.
Na proplanku u umi, u krevini, sjeo je na povaljeno deblo i tu je dugo ostao u mislima.
Do nogu leao mu je zgaen kravljim papcima umski mravinjak. Ispod trulog hrastovog
panja, sprenog gromom, leao je pred njim mrtvi mravinjak, kao trula, prhka, sasvim
porozna stvar, i taj grobni mir nad mrtvom crnom graevinom (u kojoj se nitko nije micao) ispunio je Filipa blagom melankolijom. Tu je nekada stajao vonjak Cranensteegov i
jedna stara ilava jabuka ostala je sama na tom proplanku, crvljiva, siva, bogata crvenim
jabukama u tekoj zelenoj kronji, kao simbolima rane jeseni. Izmeu zelenila crvenjeli
su se pojedini plodovi na granama, crveni kao Reginine staromodne alice za kavu. Na
staroj kupini preo je pauk mreu i sputao se u pravilnim razmacima na duboku okomicu kao unj nevidljivog ivaeg stroja, a sve je bilo tiho. Daleko iza ume dopirao je sopran pastirice i zvuk klepke. Pod proplankom u dolini vijugala se Blatnja izmeu vinograda i livada u dubokom koritu, a u daljini, u pepeljastoj maglici ljetnog sutona, sve jasnije u obrisima rasle su konture gorskih bokova, plavkaste i prozirne kao na japanskom
crteu. U gibanju predveernjih boja postavljale su se vrbe u dalekoj ravnici jedna za
drugom, plastine kao ugljenom osjenene, a boje su se slijevale u jednolinu horizontalu
nad plastovima sijena i nad dalekim tamnozelenim usjevima. Osjeala se nad proplankom gorka, sumrana ljepota samoe. Udiui taj vlani umski sumrak, Filip nije mislio
ni o emu, nego "kako je dobro i mudro ne misliti ni o emu i mirno udisati taj vlani
umski sumrak. Sve ostaje na tome: zariti tijelo to dublje u te sumrake i ta svitanja. Osjeati oko sebe klokot vrela i miris raslinja i tako ne misliti nita. Disati."
Sagnut nad mrtvim mravinjakom, s glavom meu rukama, osjetio je na svojoj koi topao
dah. Kraj njega, sva u crnini, blijeda, prosjeda, stajala je Ksenija. I kao da je to posve prirodno, sjela je do njega i tako su dugo ostali bez rijei.
61
KADA je Filip upoznao Kseniju Radajevu, sve je ve uglavnom bilo iza te ene. I dva sasvim nesretna, suluda braka, i tragedija s Vladimirom Baloanskim, ovjekom, za koga
Ksenija nije zapravo nikada osjeala nita. Spram tog Baloanskog odnosila se ona savreno neodreeno, po liniji neke njoj samoj nejasne samilosti, i po liniji te neodreene samilosti ona je u ivotu tog zbunjenog i nesretnog ovjeka odigrala razornu ulogu. Za
svog prvog supruga, doktora Pavlinia, advokata i ministra, udala se Ksenija Radajeva
potpuno hladnokrvno, iz interesa, s raunom, kao to se tako udaju mnoge graanske
djevojke. Ali po svom divljem temperamentu, ona, za razliku od tolikih svojih graanskih vrnjakinja (koje su isto tako po raunu mogle da se godinama pomiruju s laima u
svojim branim posteljama), nije izdrala u svom lanom kompromisu i razderala je taj
svoj brani ugovor bez nekog konkretnog razloga, vie hirovito nego od stvarne potrebe.
Kako je njena rastava braka pala upravo paralelno sa steajem Kreditne zadruge (kojoj je
njen suprug predsjedao kao jedan od najzainteresiranijih kreditora toga zavoda), govorilo se mnogo o tome, da je slom tog novanog zavoda prouzroila ona sama i predvidjevi katastrofu pravodobno se povukla. Konkretno se o toj stvari protiv nje nije znalo nita
i sve je ostalo kod glasina koje krue oko ajeva i oko veera, a onda nestanu kao mrlje sa
starih krpa.
Advokat Vladimir Baloanski, sin biveg odjelnog predstojnika Baloanskog, zaljubio se
u tu enu djeaki naivno i savreno nevino. Od prvoga dana on je njoj bio vie dosadan
nego zanimljiv, no upravo, odbijajui toga slabia esto na nevjerojatno okrutnu distancu, ona ga je fatalno dotukla; moglo bi se rei doista, kao to se govorilo na ulici vulgarno: unitila. Zbog nje je Baloanski pao u teke novane neprilike, u pronevjerenja veega
stila, u krivotvorenja mjeninih potpisa, a kad je dospio u zatvor, a ena mu se (prilino
kukavno i namjeteno) bacila osim toga jo i kroz prozor, on je ostao Kseniji Radajevoj
kao ostavtina jedne drame: ona ga je jednoga dana naslijedila kao poiljku iz kaznionice. Na njenim vratima pozvonio je slomljen, bolestan ovjek, kratkovidan, bez cvikera, s
prosjedom bradom, uzet, u zguvanom haveloku, s masnim halbcilindrom, i ona nije
znala to da pone s njim? Da ga uzme k sebi na stan i na hranu, da pobjegne, da mu se
zataji, da ga baci na ulicu, poto su njemu zbog nje jedamput izbacili sve na ulicu? Tako se Baloanski preselio k njoj, a poslije, kad je novaca nestalo, povukli su se ovamo u
Kostanjevec, gdje je ona jo imala nekakav vinograd s jednom zidanom prizemnicom;
kad se i taj vinograd s prizemnicom naao meu prizemnicama Steinerovim, ona je uzela
od Steinera u podnajam kavanu na Opinskom trgu i tako je ostala za kasom kao kasirica, stanujui danas s uzetim Baloanskim u toj kuici, od iste samilosti i milosti kostanjevekog kavanara Steinera. One tri godine, dok je Baloanski leao u Lepoglavi, proivjela je Ksenija Radajeva furiozno, vjenavi se civilno s jednim politikantom i ratnim
bogataem i bacajui novac tog veleindustrijalca kao korijandole, te se ne bi moglo rei,
nije li ve onda, u tom u svakom pogledu nerazumnom i razornom samounitavanju bilo
neeg od samoubojstvene, visokouznemirene, upravo sulude sklonosti spram smrtonosnih uitaka, koji su joj konano jednoga dana tako alosno zavrnuli vratom.
U ono vrijeme, kada je Baloanski osjetio u toj eni svoju sudbinu, Ksenija, koju su tada
svi zvali Bobokom, bila je u dvadeset i sedmoj godini. Imala je duguljastu, meku glavu
ruskog hrta, na tijelu neobino njenog, filigranog rasta. Plavokosa, s dubokim sjajnim
oima, ta ena micala je svojim tananim, nepohotno rezanim, otrim usnama mudro i
nervozno: iz slabog, boleivog rumenila njene vlane sluznice romonile bi teke i otrovne
62
lai, kao najistija lirika. Bobokino tijelo, posuda puna dubokih i mutnih strasti, bilo je
androgino, isto tijelo jedne djevojice, koja stoji na pragu prvog proljea. Ona je kao boleiv cvijet cvala, nagnjila, i njeni mirisi gnjilog i mokrog sijena, njene opijumom pokropljene cigarete, njen gustim dimom omotan napukli alt, sve se to puilo oko glava nae u
prvoj i drugoj generaciji pogospoene gospode, kao najtajanstveniji tamjan. Pretvarati
rune i bolesne stvari u arm ljubavnog doivljaja, gnusne i mutne pojave obavijati arolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom nau puku gospodu bankire i
parvenije, a istodobno ispranjivati njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobokina tajna.
Boboka bila je plemkinja. U njenom krhkom porculanskom tijelu umio je krvotok prozirnoplav, kao to su bili prozirni akvamarini njene ogrlice. Ta bujna krv, ljubiasta kao
tinta, kojom je pisala svoja fatalna pisma, taj njen udesni temperament i nemir mesa, sve
to bijae slika uokvirena okvirima od nepatvorenog zlata, i po prianju ulice dvije su
banke: Kreditna zadruga ministra Pavlinia i Jugo-holandsko d. d., zavrile svoje poslovanje sa steajnom nagodbom ispod trideset postotaka uloene svote, a sve uglavnom
zbog Boboke i njenih plavokrvnih zahtjeva.
U prvom stadiju rastave s ministrom Pavliniem, Boboka je drala stan od devet soba u
prvome katu jedne palae u donjogradskom centru, gdje je na zavjesama titrao zeleni
odraz drvoreda iz gradskog perivoja, a kroz otvoreni balkon uo se klokot vodoskoka i
amor veernjeg korza. Tih devet soba bilo je meblirano u nenametljivom empireu, za
koji je Boboka govorila da je iz njene radajevske djedovske kurije, a ustvari kupio ga je
ministar Pavlini u Beu prilino jeftino, na drabi ostavtine nekakvog bekog gospodina. Jo iz Verboezyjevih vremena svaali su se Radajevi po obiteljskoj predaji za Prava Kraljevine, a prava slika tog radajevskog rodoljublja bila je ona, kada je Bobokin
pradjed Radaj Ambroz s Turopoljcima svirao arda i Rakoczijev mar od veselja nad
ilirskim porazom kod restauracije 1847. Radajevi su po obiteljskoj predaji stajali uvijek
protiv svog vlastitog naroda i od Raucha, prvog nagodbenjaka, pa preko grofa Khuena
do obinih plemia Czuvaja i Tomassicha i Rakodczaya i Skerlecza, uvijek je po jedan
Raday igrao ulogu prvog madarskog doglavnika. Rezalo se meso i na malo prodavalo
tuincima, a Radajevi su bili uvijek dobri rodoljubi, doglavnici i dvorjanici tuinske vlastele, a po obiteljskoj predaji govorilo se da brane Interese i Prava Regni C., S. et Dalmatiae...
Boboka je imala u svome stanu itav pozlaeni barokni oltar iz radajevske pradjedovske dvorske kapele, preraen u kredencu, te bi iz tog baroknog oltara svojim gostima
toila whisky i pjenuava vina. Nad njenom posteljom visio je portret jednog Radaya u
sveanom ornatu stolnobiogradskog biskupa, a u salonu dominirao je Makartov portret
tajanstvene gospoe u utoj svili, navodno beke plesaice, zbog koje se jedan von Raday
ustrijelio. Sve je to bilo namjeteno u Bobokinu stanu zapravo kao u kazalitu, gdje su
svjetlucale lui dubrovakih lukijernara na empire-politurama, gdje su ploe pokustva
bile pokrivene indijskim alovima, gdje se u dekorativnom polusvijetlu puilo, pilo i lagalo itave dane i noi. Lagalo se o glazbi: od Schumanna do Honeggera i Milhauda, i
sva su se imena vulgarizirala do savreno prazne i blesave konverzacije kod aja ili kod
ampanjca. Lagalo se o knjigama, lagalo se o lirici, lagalo se o ukusu i o modi, govorilo se
o Ljepoti, kao da je Ljepota naslovna stranica u trobojnom tisku kakvog enskog pomodnog lista, i tako se lagalo i brbljalo, tako se troilo mjeseno oko sedamdeset hiljada i
tako su se razbila tri braka i propale dvije banke, a sve u nevinim razgovorima o Ljepoti,
o Ukusu, o Vjenosti i o Bogu.
63
JO u Budimu, kad nije bila navrila ni trinaestu godinu i kad se tukla s djeacima kovrave kose i zdravih zubi, otkrio se Boboki motiv tjelesne tajne. Ogroman, kao to su ogromne sve tjelesne tajne. Bile su ferije, a Boboka je ljetovala kod svoje tete. Bila je nedjelja. Mirisale su omorike i zvonila su zvona budimska, a Boboka, njena, plava, lagana, s
golim nogama, s tvrdim jabuicama na koljenima i njenim, mekanim zglobovima, ostala
je leei na rukama baruna Remenyija, ujaka njene tete, barunice Remenyijeve, koja je,
udata za jednog von Radaya, visokog inovnika na budimskom prezidijalu, ivjela na
budimskom gradu, iznad Krvave poljane. Bilo je divno sunano jutro. Poslije teke olujne
noi, zrak je bio providan, sjene, golubovi, zvona. Nikoga nije bilo kod kue. Svi su otili
na misu osim ujaka i Boboke. Ona se njihala na njihaljci u vrtu, a barun (stara protuha i
karta) itao je novine. Kako se to dogodilo da je pukla karika njihaljke i da je Boboka
pala i razbila au, koju je netko zaboravio pod njihaljkom, i sva se raskrvarila, to je ostalo nejasno; ona je zaboravila sve detalje: pala je, razrezala koljeno staklovinom i prilino
mnogo je krvi proteklo. Tako krvavu odnio ju je stari barun gore u stan i, poloivi je na
divan, brisao je vatom i alkoholom njenu krv, a sve se to izgubilo u bunilu udne omaglice, o kakvoj je Boboka itala, ali da se omaglica pui kao dim i da se pri tome tijelo die
kao zrakoplov, iznad svega to je stvarno i tjelesno, o tome nije do onog intenzivnog doivljaja imala pojma. U kasnijem, prilino nezdravom sljepilu tijela, u zanosu nagona i
svim tajanstvenim pijanstvima djeje pohote, to sunano nedjeljno jutro ostalo je Boboki
najintenzivnijom uspomenom iz njene rane mladosti: sputene rolete, polutmina u sobi,
daleka zvona u gradu, miris alkohola i topla djeja krv na koljenu, znojave ruke, plamen
u mozgu i u zglobovima, ona slatka nesvijest, od toga to je plakala, to se privila uz ujaka i to ju je ujak dignuo i odnio na divan gladei joj krvavu nogu svojim tankim od duhana i od alkohola mirisnim prstima.
U sedmom liceju pala je u jak bronhitis i otputovala s majkom na Taorminu. Bila je topla
proljetna no na lai, a neki berlinski bel esprit, sin carskog bankira, danguba i velegradski vjetak u ljubavnim stvarima, objanjavao je Boboki gotiku, porculan, govorio
joj o zbirci svojih aa i o zvijezdama. Meu uetima, visoko na kljunu bijele lae, u toploj zvjezdanoj noi pred Taorminom, tu je Boboka popustila tom nepoznatom deku, da
je zapali u divljem, tropskom, tuberkuloznom, ognjiavom stanju. Taj berlinski mladi
bio je doktor, velegradski dekadentni tip, koji je bojadisao obrve i koji je itava dva dana
hodao po palubi s knjigama uvezanim u kou i sa zlatorezom. On je vrlo pametno i iskusno govorio Boboki jo od Genove o naroitoj tehnici bakroreza, o skupocjenim aama i
o tome kako je ivjeti dosadno, ako ovjek ne ivi slobodno i inteligentno, kao to ive
majmuni po tropskim umama. Tako su se nale dvije srodne due na kljunu lae i, u
razgovoru o Symposionu i o ljubavi u Bangovim novelama, sve ono mutno, laljivo, duboko sakriveno i intenzivno, to se u Boboki valjalo tri-etiri godine, provalilo je te noi
iz nje konano i elementarno. Lana sjenka, dekadentna, puna tajnovitosti i bljutavog
stida, to se vukla kroz Bobokine misli kao velo straha i nemira, nestala je one noi iz
njene glave, i ona se vratila u kabinu, kao ovjek koji je odbacio od sebe posljednji balast
glupog, sredovjenog odgoja i predrasuda. Prolazei preko rasvijetljene etvorine salona, gdje je njena majka igrala bridge, Boboki je pala na pamet suluda zamisao, da ode
do majke i da joj prizna sve to se dogodilo. Ali njene vlastite noge priinie joj se u taj
mah kao da su od olova, a ta misao tako bizarna, tako nezdrava, da je nastavila svoj put
dalje, do kabine u prvom spratu pod palubom.
64
"To je sve bolesno!"

"A to je uope zdravo u ivotu? Sve su to fraze! A onaj mladi berlinski sibarit mogao bi
imati pravo! Najinteligentnije ive majmuni po tropskim umama!" Po uetima lae svirao je junjak i laa se polagano stala valjati: jednolino i dosadno kao da joj se ne e. A
Boboki je postalo muno. Poele su muke morske bolesti sve do Taormine. Njena majka
kartala se do svitanja, a kada se vratila, Boboka se priinila kao da spava, s ustima punima gorine i krvavim mutnim oima. Kroz otvorenu, utom mjedi uokvirenu krunicu
kabine osjeao se slan miris talasa i uo se um mora. Bilo je lipanjsko jutro, a u ovalu od
ute mjedi izmicala su pepeljasta ostrva i gasnuli svjetionici.
65
VLADIMIR Baloanski, ili kao to se njegov otac potpisivao: Ballocsanszky, bio je pristojno, uredno, dobro odgojeno mamino dijete. Njegova majka, presvijetla gospoa Patricija Ballocsanszka, supruga odjelnog predstojnika, bila je dama, koja je itav svoj ivot
posvetila savrenom odgoju svoga jedinca. Njen jedinac bio je uvijek prvi u razredu, odlika sa najmanje pet izvrsnih, od prirode nadaren, jasan, otvoren, dobroudan, pristojan,
u jednu rije: deko jednog presvijetlog sastavljen od samih presvijetlih superlativa. Njegov interes za slikarstvo bio je visoko iznad prosjenog diletantizma, njegov savreni engleski izgovor, uvijek ispeglane hlae i nezguvana kravata, njegove pismene radnje, red
na pisaem stolu i po ormarima, njegov studij u inostranstvu i ispiti, koje je polagao s
nadnaravnom lakoom, sve je to govorilo za visoku karijeru mladoga gospodina, plemenitog porijekla i otvorenog znaaja.
Vladimiru Ballocsanszkom bile su dvadeset i etiri godine, kad se kao zamjenik kotarskog predstojnika u Krianovcu zaruio s gospoicom Vandom Dvoak-Agramerovom,
kerkom znamenitog kirurga doktora Dvoak-Agramera, kuevlasnika i bogataa srednjoilikog. Roen osamdeset prve, Vladimir je kao vladin tajnik kod odsjeka za unutarnje poslove otputovao prvoga dana mobilizacije godine devetstoetrnaeste svojoj virovitikoj konjanikoj pukovniji; otac troje djece, on je proivio u Galiciji sve do polovine sedamnaeste, kada se vratio kao odlikovani konjaniki ritmajstor u civilnu slubu. Protektorat njegove majke, presvijetle gospoe Patricije, koja je budno bdjela nad svim njegovim mislima punih trideset godina, savrena srea njegova braka s Vandom Agramerovom, inovnika karijera i potpuna izolacija obiteljskog i drutvenog ivota, sve su to bili
elementi koji su ogradili Vladimira Ballocsanszkoga od neposrednosti ivotne udnim i
nevjerojatnim stijenama od kartona. On je kao zamotan u frankiranoj kutiji, zapakiran po
svim pravilima odgoja, odreenog inovnikog pogleda na svijet, u dresuri svojih ivaca,
sklonosti i temperamenta, putovao svijetom kao primjerak visokog gospodina kraljevskog inovnika, koji se giba i misli po navinutom stroju obiaja i takozvanog uvjerenja.
Poslije rata otvorio je odvjetniku pisarnu, bacio kapital svoje supruge u industriju, sjeo
za zelene stolove ravnateljskih vijea i tako poivio dalje udobno, uredno i jasno. Ballocsanszky Vladimir i njegova supruga Vanda bili su savreno sretni ljudi. Njihova djeca,
najstariji Vladimir, pak dvije djevojice Dagmar i Alis, njihov stan od jedanaest soba s
troje enske sluinadi i slugom, posjeti presvijetle gospoe Patricije, propisna ljetovanja
u Lovranu i na Bohinju, uobiajeno sezonsko zajedniko putovanje u Be (da se malo
osvjee od provincije), solidna industrijalna klijentela i ureeno kuanstvo (samo
osamnaest hiljada mjeseno), sve se to gibalo tiho i uredno iz dana u dan, iz godine u
godinu po programu tonom kao vozni red. U toj lakiranoj, pristojno ureenoj kutiji sve
su igrake bile na svome mjestu. Znalo se gdje stoje note s Beethovenovim sonatama,
gdje su saldirani rauni, to je rekla guvernanta, kada se javila mama Patricija razglednicom iz Salzburga; znalo se, to bi trebalo kompletirati u kunoj ljekarni, a to u djejoj
garderobi, kako stoji s Alisinim kutnjakom, a kako sa grkom zadaom oeva ljubimca i
imenjaka. Znalo se u tom ivotu i za klasike, koji su tim dragim ljudima izgledali dosadni i velianstveni kao sadrene figure i bakrorezi pod staklom, znalo se da postoji glazba
u formi abonmana kod koncertne ili kazaline poslovnice. Kupovali su i slike po Vandinu ukusu, s motivima uznemirene i ustalasane olujne puine, jedine bure u koju bi se ta
mudra i oprezna gospoa znala zagledati poslije veernje svirke klavira, kada je prolo
66
jedanaest i kad bi ona oekivala svoga supruga da uje njegov klju u ulaznim vratima,
kako se vraa s kasne veernje konferencije ili poslovnog razgovora.
A onda se kroz tu tiinu prosuo fijuk vjetra. U tom politiranom ivotu otkucavanja ure,
topline sagova i zatvorenih soba, javile se u poetku neznatne i jedva vidljive lai, koje
su svojom opasnom, upravo termitskom upornou stale da ruju pod tom idilinom tiinom, slijepljenom od kartona i caklenog laka. Vladimir Ballocsanszky upoznao je Boboku i prvi put u ivotu predao se jednoj eni po zakonu svoga tijela, bez razuma i bez logike, prosto po zakonu tijela, kao to se predaju djeaci ispod sedamnaeste: na milost ili
na nemilost!
Osjeala se ta nesretna Ksenija Radajeva u pozadini ve prilino dugo kao konvencionalna pojava, kao klijent, kao odvjetnika stranka, a poslije stala je da se javlja kao pozvani
gost, kao kartaka partija, kao posjet u loi, kao intimna znanica na veernjoj zabavi u
restoranu, kao motiv, koji je stao da bruji na svim telefonima Vladimirova privatnog i
poslovnog ivota. Vladimir Ballocsanszky poeo je s Bobokom kao njen odvjetnik u pitanju njene vrlo zapletene rastave, jer je gospodin ministar prijetio nekakvim pismima,
kao dokumentima preljuba, a ta su se pisma kasnije pokazala kao obian advokatski trik.
- Zvala te je danas oko pola pet gospoa Boba!
- Da! Hvala! Nazvala me je u pisarni!
- Pa zar njena stvar jo nije ureena? Meni je govorila Tekla, da je to ve svrena stvar!
- Da! Radi se o vioj instanciji! Ta su crkvena i enidbenopravna pitanja vrlo zamrena! A
postupnik je staromodan, stvoren u jedinu svrhu da smeta! Stvari, koje izgledaju gotove,
mogu iz posve neznatnih razloga biti vraene u predstanje. To je sve komplicirano!
- Ja ne znam! Meni ta ena ide na ivce! Ona nije dobar ovjek!
utnja. Dim cigarete. Nijemo kretanje od prozora do klavira. Stanka. Schumann: Fantazija.
Ili:
- Kamo ide?
- Imam konferenciju u Palaceu! Jugo-holandsko drutvo! Pretkonferencija!
- Mislim da je doktor Klanfar telefonirao, da je veeras kod njega partija! Ti ne ide onamo?
- To je nesporazumak! Veeras je konferencija za Amsterdam! Uostalom, to su poslovne
stvari! Klanfar je mogao da telefonira! Njega se to nita ne tie! Klanfar je tu samo firma!
Zbogom, Bibi! Ja idem! Laku no! Ti samo lezi, nije potrebno da me eka!
- A ti se ne e vratiti poslije konferencije?
- Ne znam, dijete! Ako budem morao dalje s gospodom, eventualno i ne u! Laku no!
I tako jedan nesporazum za drugim!
- Ja sam naruila auto i preko tog jedinog djejeg veselja ti sada prelazi kao da je to sitnica! Djeca te u posljednje vrijeme uope ne viaju! Ta tvoja zaposlenost je upravo namjetena! Ja ne mogu da ti to ne kaem!
- Pardon, ja sam dogovorio taj izlet uslovno! to sam ja kriv, da radim? To su sve pretjerane rijei! To je suvina elokvencija s tvoje strane, draga moja!
- Da, ja se svladavam koliko mogu, ali kada je rije o djejem...
- Zbogom!
I tako nesporazumi i rjekanja o tome, je li kupljena loa po dogovoru ili nije, nije li svejedno, da on pred Vandu i djecu doe poslije Toske ili da zijeva na Toski, da se on dogo-
67
vorio, jer nije znao, jer je zaboravio, jer je mislio, jer nije mogao da znade, da je on ovjek
poslovan, da radi kao pas za druge itav dan, da i on ima pravo na svoju partiju i na svoju crnu kavu, da je to minimum. I tako sitan ljubomor meu rijeima, nepovjerenje, dim
i alkohol. Mnogo dima i mnogo konjaka i whiskyja i ega dosada nije bivalo: pijanstva i
grube violencije u pijanstvu. Glasovi po gradu, glasovi oko Boboke, glasovi oko Vladimira. Da je bio kod Boboke na soareji, da je plesao na stolu obuen u kostim panjolske
plesaice! Da je vien s Bobokom i njenim trabantima u kabaretu onog istog veera, kad
je Vandi odbio da ode s njom na koncert nekog francuskog klavirista! Da nije bio u Beu
poslovno nego u Opatiji, gdje je Boboka kupila luksuriozno ureenu vilu! Da gubi na
kartama i da baca novce! Da se preoptereuje izdacima i financijalnim obvezama! Da sve
to s njim nije dobro ni normalno! Nemir i nepovjerenje! Sve vei nemir i sve dublje nepovjerenje, i sasvim novi, nepoznati kompleksi razmiljanja, logini i neobino negativni,
ega dotada nikada nije bivalo.
Vanda je u tome trenju stala da razvija masu kombinacija i ona je u svom suprugu poela
otkrivati novog, njoj sasvim nepoznatog ovjeka. "Kako nema volje, kako je laljiv, kako
je sve kod njega zapravo osnovano na vanjskoj, papagajskoj formi, kako je sve to prazno
i nesolidno i sebeljubivo, zapravo okrutno. Kod njega, naravno. A ona je majka, ona ivi
za svoju djecu, za ideju jedne uzviene istoe svoje vlastite obitelji, u posljednjoj konzekvenciji i za njega. Ona je muenica i preko nje se prelazi, kao da ona nije ovjek nego
stvar. Preko nje se jednostavno prelazi."
68
U VLADIMIRU plemenitom Ballocsanszkom sve se vie javljalo tijelo i tjelesno. "On je

zapravo itavog svog ivota ivio kao u sanatoriju za ivano bolesne, gdje se u interesu
pacijenata nita nije smjelo. Nije se smjelo puiti, piti, kartati, ljubiti, ludovati, uivati,
misliti! Nita se nije smjelo i sve je bilo propisano po tono odreenom rasporedu, kao u
kakvoj privatnoj ludnici. Osim te bolesnike jednolinosti dugogodinjega dnevnog zanimanja po propisanom programu, osim te oajne, pitalske, pacijentske pokornosti obiaju, propisu, principu, to je on zapravo doivio? Mrtvilo volje, dnevnu mnogogodinju
rezignaciju, prividnost neodreene, imaginarne sree, koja zapravo nije bila nikakva srea nego ubitano, filistrozno umiranje svega pozitivnog u njemu."
"to je on zapravo doivio, ako se iskreno uzme, sve u svemu? Imao je bronhitis i anginu,
pio je sljezov aj. Iaio je nogu na Duhove u petoj gimnaziji i nosio etiri tjedna nogu u
gipsu, to je sve to je doivio! Jedina prava i nepatvorena senzacija njegova djetinjstva to
je bila nona vonja s njegovim pokojnim ocem u fijakeru na bojakovaki vinograd. Ono
tajnovito micanje fijakerske svjetiljke po svjetlucavodlakavoj oblini konjskih stegna i butova, to je jedini veliki doivljaj njegova djetinjstva. Ima Boboka pravo, kada tvrdi, da je
najvee prokletstvo naeg suvremenog ivota ovo sistematsko unitavanje svega, to je u
nama neposredno, duboko, fantastino! Trebalo bi ivjeti slobodno, kao to ive majmuni po tropskim umama! Potpuno nezavisno od sveg ovog naeg intelektualnog evropskog balasta u nama, tako bi nekako trebalo ivjeti, doista! Sramota je, ali je istina, da
je prva strana, nezakonita ena, koju je doivio, bila jedna javna djevojka, a to je bilo u
Ronjatovu u Galiciji godine esnaeste. Bio je svjetski rat, a on je ratovao kao trideset trogodinji konjaniki oficir ve dvije godine."
"A ovdje sada ova neobina ena, ta Boboka; ona znai za njega objavljenje! Tu se iz
svega toga dosadnog, uobiajenog, svakodnevnog moe izai van, tu su se otkrile svjetlije boje i jedna njemu savreno nepoznata intenzivnost doivljaja!"
"I to mu to govore te glupe fraze o dunostima supruga i oca obitelji? To su mu itavog ivota govorili, te glupe fraze o dunostima. I guvernanta sa svojom nesnosnom:
occupation quotidienne28 i njegova mama, koja ga je trideset godina tiranizirala svojom
patetinom ljubavi, i kola i ispiti i zanimanje, sve same ograde! ovjek tri zapravo zapregnut kao fijakerski konj i to mu to jo dovikuju iz koije da su to dunosti supruga i
oca obitelji i dobro odgojenog jedinog sina, da treba da isto tako tri nepromijenjenim
kasom, sve do svoga groba prvog razreda, to ve stoji kupljen i spremljen u rezervi, za
svaki sluaj. Ta on ne e uiniti nita protiv svega tog aranmana! Neka mu samo dopuste, da jedan jedini put stane i odahne! On ne eli nita nego jednu jedinu stanku u tom
bezizglednom muenju!"
"On je od voska, on nema volje, on je hazarder, koji je stavio na kocku sreu svoje djece!"
"To su gluposti! to je volja? Majmunska imitacija nekih uobiajenih kretnja. On ima volje da hoe jedamput neto neobino! On dosada nije imao volje, da, i sad mu se tek
prvi put u ivotu otkrila kvintesencija te graanske fraze, to zapravo znai htjeti. I to
to on hoe, to nije ni protiv ijeg interesa! To on hoe sam za sebe jedan svjetliji interval u ovoj sivoj dosadi, jedan jedini izlet bez pratnje i bez nadzora. Ta on e se vratiti,
to su se toliko uznemirili, kao da se on ne e vratiti? emu uope ta pretjerana panja za
28
occupation quotidienne (franc.) - svakodnevno zanimanje
69
njegovu osobu? To su njegove line stvari, to ne spada ni na koga! Ljudi su pretjerano

nametljivi i bezobzirni! Pogotovo gospoe iz drutva, a naroito, ako su jo majke! On
radi, on zarauje, on hrani te nametljive i bezobzirne kod svoga vlastitog stola, i emu taj
suvini nemir i ta nervoza?"
70
SJEDI tako Vladimir plemeniti Ballocsanszky u baru i gleda kretanje boja i tkanina i enskog mesa. Kreu se gole plohe enskih ramena, kreu se suknje i draperije, lica se kreu
u zvukovima, giba se arenilo u ritmu crnakom, mutnom, sasvim grubom, a Ballocsanszky sjedi u loi, pije jedan cocktail za drugim i gleda Bobu gdje se mie na parketu s nekim njemu stranim i nepoznatim licima.
"Tko su ti mladi antipatini tipovi, s ramenima smokinga skrojenima naglaeno brutalno,
kao da se pod tim crnim suknom i plastronima nadimlje sama atletska snaga? Tko su ti
anonimni ljudi s gustom, ekinjavom, briljantinom zalizanom kosom, s jakim zubalom i
engleskim stiskom ruke? Nekakvi sportsmeni, koji govore o glupim romanima, putuju
preko zime na Berninu, piju na litre aja i tako u cvijeu, u polutmini, razgovarajui se o
knjigama i glazbi, ljubakaju s Bobom. Pleu s njom itave noi, a on sjedi u loi, ispija jedan cocktail za drugim i eka, da doe vrijeme umora i svitanja. Da sjedne s njom u auto
i da je otprati kui. Sve je to bludno i nedostojno i pustolovno, zapravo gadno i besmisleno i skupo. Muiti se ovako beznadno, ekati itave noi, biti muen, poniavan, tjelesno iscrpljen, ali osjeati jedno ensko tijelo nad svim enskim tijelima i dati se muiti od
tog tijela i biti sretan. Ovo ovdje se valja s Bobom po parketu rulja. Tu viu i smiju se glasno ene posljednje vrste, tu blebeu po tipkama i frulama pijani svirai, tu se guraju trgovaki pomonici s nateenim znojnim rukama i olovnim prstenjem, tu se plee izmeu
kaznenog zakona i skandala, a preko svega toga plee Boba radosno i nevino kao djevojica! Tu je zrak gnusno mlak i vonja po prostom sapunu i maslu od kakaa, kelneri hodaju u fraku stegnuti kao lutke, a ober ima zlatnu narukvicu i prsten s topazom, prozirnim
kao staro vino. U lak-cipelama, napudrani, tu kelneri uz svirku gitara posluuju na srebru pijane bludnike, i svaka takva viteka no Bobine pratnje stoji minimalno hiljadarku."
"A Boba je zapravo nimfomanka!"
"Ne, Boba je najiskrenija i najnevinija ena na svijetu! Ona njemu nije zatajila ni jedan
detalj iz svog ivota! Ni onog mladog madarskog husarskog oficira, enskara i grenika, kome je pala u ruke s osamnaest godina. On je bio i vitez i nitkov, pustolov, i chantageur, ljubavnik i krotitelj, a konano ju je ostavio u nizu svojih ljubovca i oenio se drugom. Zvao se Nmeth! Von Nmeth! Pa onda njen brak s onim antipatinim karijeristom
Pavliniem i sve one moralne rane, to su poslije toga ostale otvorene? Ona mu nije zatajila nijedan detalj. I onu masu flertova i prolumpane noi po prljavim krmama, gdje
svjetlucaju zvjerske oi pijanih baraba, koji smrde po blatu i po znoju, a iz kovrave im
kose stre slamice i posuena trava sa sjenika, gdje su prospavali prolu no. S takvim
jednim tipom, koji je hlae imao vezane pagom, a mjesto cipela poderane kaloe, ostala
je pijana u nekakvim kolima u zatvorenom taglju negdje u predgrau. Ali to je bio oaj
samoe! To se moe razumjeti!"
"Dakle, bilo je tu i nesimpatinih pojava! Lik starmalog patuljka Mukija, koji se s majmunom Bobijem gibao po Bobinim sobama kao neka vrsta dvorske lude: visok devedeset i
sedam centimetara, u smokingu, s rukama siunim i koom na njima navoranom, kao
to je navorana koa nedonoadi u piritu, taj mali Muki skakutao bi po Bobokinom
stanu kao bizarna domaa ivotinja. Zveketao je zvoniima, igrao se s kameleonom Bibijem, nosio je crvenu harlekinsku kapu i opijao se ampanjcem. Tog Mukija uspjelo mu
je odstraniti, ali mala elistkinja, grbava Eleonora, udo od djeteta, suiava, blijeda, bolesna djevojica, ta je u trajnoj i neprekidnoj Bobinoj milosti, i sve je to mutno i neshvatljivo!"
71
"I sva ta lica kod Boboke na njenim veerama i ajevima, sve su to mrane i neshvatljive
pojave! Nekakvi ekscentrici, koji piju vino iz ljudskih lubanja, hohtapleri, kojima je jedina briga pitanje rakova i parge, i to upravo onda, kad nije sezona ni rakova ni parge.
Ljudi, koji itave dane brbljaju o kravatama i o pomadama, a u posljednjoj konzekvenciji
sve je to vrlo skupo, i sve te parge i artioke i raci idu na njegov raun. Sijamska veera,
to ju je Boba dala u poast svog intimnog druga iz djetinjstva, Larisa, komornog pjevaa, koji je doputovao u na grad u svom vlastitom RR, ta sijamska veera bila je prilino
skupa. Kineske votanice, malajska majolika, smrdljiva jaja, gnjile ribe, gnjile dinje s majonezom, neke opojne teke mirodije, dim, sve je to platio - konano - Ballocsanszky, a
bilo je sve dosadno i suvino."
"On nikoga zapravo i ne voli i ne cijeni iz Bobinog drutva! Ona suluda grofica Orcyval
suvie se esto kree oko Bobe, i to ona tako esto dolazi u goste iz Szent Miklsa, pa
onda ostaje tu po nekoliko tjedana? A gospoa Angelika Benito-Benitzka, ena s tijelom
djeaka, supruga jednog notornog i uglavljenog varalice na kartama, i suvie kompromitirana u svakom smislu, a da bi jedna distingvirana dama uope mogla da se pojavi javno u njenom drutvu! A Boba polazi s tom Angelikom demonstrativno u lou svako vee! Kroz Bobin salon uvijek prolaze tajnoviti angrosisti parfema i arapa iz Pariza i Londona, pa onda igraju itave noi poker, chemin de fer, pa gube, pa dobivaju, ti tajnoviti
prolaznici s visokim naslovima i uglednim poloajem trgovakih konzula. Sami nesimpatini ljudi! Tko je samo taj mrani Gruzin, taj hohtapler, doktor Kyriales? Onaj neiskreni tip plemeniti Kriovec, Klanfarov advokat, koji nema druge ideje nego da njega
izgura iz amsterdamske kombinacije. Pa onda njen kuzen po majci, vitez Urban, savjetnik sanktpetersburkog poslanstva, koji je tako duboko pao, da pod svojim vlastitim
potpisom pie po novinama! Ovih dana bio je kod Bobe na veeri jedan kairski hiromant
Muharem Abibej, i tu se neto dogodilo, to je njemu do dana dananjega ostalo zagonetno. Nestalo je Bobine biserne ogrlice. Drugog jutra, kad se to konstatiralo i kad nije bilo
druge mogunosti, nego da se posumnja u tog kairskog hiromanta, Boba ni u mislima
nije dopustila te jedine logine kombinacije. Poela je histerino da cvili, kad je on izjavio
da e telefonirati policiji! A eto sino, on je na njenoj toaleti naao sluajno zalonu cedulju jedne beke zalagaonice na tu bisernu ogrlicu? Kakve su to tajne? Tu je ogrlicu kupio
Bobi prologa Uskrsa u Milanu. Trista dvadeset hiljada! Vila u Opatiji osamsto etrdeset
i dvije hiljade. Samo raun kod bodege prolog mjeseca za sekt i kavijar i druge sitnice
dvadeset i sedam hiljada! A jedanaest hiljada abonman za drugu etvrt za sebe i za Bobu,
to je zaboravio. I kod kue je ve u zaostatku za kojih osamnaest-dvadeset hiljada od
prolog mjeseca, a za ovaj nije poloio jo nita. Vanda mu o tome nije rekla ni rijei! A
put u Be, a nova oprema, a kolarina za malu Eleonoru, koja je po Bobinom uvjerenju
velik talent, udo od djeteta, fenomen glazbene nadarenosti?"
"A Boba zapravo nije dobar ovjek! Ona mnoge stvari izgovara s grimasom, kao da glumi! Njoj esto nedostaju najelementarnije slike iz naobrazbe. Prema ljudima, s kojima je
iz nekih razloga prekinula, ta ena je potpuno hladna, i daljine izmeu nje i njoj tjelesno
indiferentnih ljudi nisu samo neljudske: to su upravo interplanetarne daljine! Neko vee
bili su zajedno u operi, a doktor Pavlini, koji je bio u parketu, s interesom je promatrao
svoju bivu enu, kako se javno pokazuje sa svojim novim trabantom. To je od strane tog
Pavlinia bilo indiskretno, i dokaz njegova vrlo slabog odgoja, ali ona mrnja, s kojom je
Boba reagirala protiv Pavlinia, bila je upravo ivotinjska!
- A odakle dolazi ovakvo jedno opskurno lice da gleda ovamo na ovaj nain? - To je bilo
rezano golom britvom; a moda onaj ovjek dolje u parketu i nije tako nespretno mislio,
kao to je ispalo? Ne, Boba ne pati od hipertrofije srca!"
72
"A to je sluaj male suiave Eleonore, ako nije samilost? Ta mala lei po itave dane, a
Boba je dvori kao vie bie, Boba bdije uz malu grbavu sviraicu itave noi, kuha joj limunade, svira s njom, prati je na klaviru, brine se za nju, kao da joj je roena mati. A to
je to, ako nije dobrota srca?"
Sjedi gospodin doktor plemeniti Ballocsanszky u baru i gleda Bobu kako plee. Kreu se
plohe enskih ramena, kreu se sukna i gole noge, lica se kreu u zvukovima, giba se
meso u ritmu crnakom, a Vladimir plemeniti Ballocsanszky sjedi u loi, pije jedan cocktail za drugim i gleda Bobu kako se mie na parketu.
73
KAO cvijet od voska, tako se topio Vladimir Ballocsanszky meu Bobinim prstima, a od
te boleive i nagnjile rastopine ostala su dva-tri sudbena peata, kojima su zapeatili njegove stvari: blagajnu, pisai stol, advokatsku pisarnu i itavu njegovu slavnu karijeru, na
kojoj su mu toliki zavidjeli. Kad se sve ve prilino zamrailo, Vladimirova supruga
Vanda Ballocsanszka nekoliko je puta poela da govori sa starom presvijetlom Ballocsanszkom, svojom uzvienom i hladnokrvnom svekrvom o Boboki, o tom kriminalnom tipu ene, koja ruje pod egzistencijom njenom i njene djece, da bi tu trebalo neto konkretno - poduzeti i da ona (Vanda) misli da bi to bila dunost presvijetle, kao Vladimirove majke!
Izmeu Vande i stare Ballocsanszke uvijek su postojale nepremostive daljine, i stara dama, koja nikada nije voljela nikog, a svoje snahe nije mogla da podnese od prvoga dana,
u tim kritinim razgovorima, kada bi se bilo moglo jo mnogo toga poduzeti u interesu
njenog sina, ostala je neizrecivo hladna, potpuno dosljedno pasivna - par distance. Kod
takvih tihih scena, kad bi Vanda optuivala Ballocsanszkog sa mnogo razloga, stara je
igrala ulogu dostojanstvene svekrve, koja titi ugled svoga sina spram ove - njoj po krvi i
po odgoju - potpuno strane ene.
- Tu se suzama ne da nita pomoi, drago moje dijete! To su sada one iste godine, u kojima je i njegov otac odjednom poeo pokazivati sklonost spram minderwertig29 ena, to
kod pokojnoga nisam dotada nikad imala prilike da primijetim! Tu treba ekati, i to je
jedini lijek u toj stvari!
- Ali to ve predugo traje, mama, za boga miloga! Ja sam sama mislila, da bi najbolje bilo
tu stvar prepustiti vremenu, ali to se ve vue drugu godinu. Da nemam Dagmar, ja bih
znala to da radim, ovako sam vezana i zato mislim, da bi ti bila pozvana da preuzme
inicijativu! Sino je tu bila Tereza i ona me najozbiljnije uvjerava, da se po gradu govori o
Vladimirovom krahu kao o najozbiljnijoj stvari. A on sa mnom principijelno ne e da govori o tome ni rijei!
- Die Mnner sind schon so!30 Tu se ne moe nita! Schn ruhig weiter Tee trinken und
weiter warten!31
- Ali ako su ti glasovi o njegovoj ruini istiniti, onda e on upropastiti materijalno i mene i
djecu! Tako su gnjile te tihe tragedije izmeu pola osam i osam u sutonu, kod hladnog
aja, u nekoliko rijei.
Njega opet nema, on je opet telefonirao, da je poslovno sprijeen, a jutros, kad mu je pomagala kod vezanja kravate, on je bio toliko rastresen te nikako nije mogao da svee papillon, i kad su je pri tome oblile suze, on ju je pogladio po kosi i nazvao je svojom dosadnom starom guvernantom.
Ballocsanszky, u groznici onih posljednjih dana, ni sam vie nije osjeao zemlje pod svojim nogama: imao je neodreen, ali intenzivan osjeaj izgubljenosti. itava ta Boboka u
njegovu ivotu znaila je neizrecivo jaku spoznaju, da je ivio glupim, patvorenim, krivo
postavljenim ivotom, u nizu blesavih obmana i kulisa, i da nije uspio da prodre do sa-
29
minderwertig (njem.) - manje vrijednih
30
Die Mnner sind schon so! (njem.) - Takvi su mukarci!
31
Schn ruhig weiter Tee trinken und weiter warten! (njem.) - Valja mirno dalje piti aj i dalje ekati!
74
moga sebe. A ta ena izgledala mu je neshvatljivim elementarnim prodorom do njega

samoga, do najbitnijih skrivenosti u njemu samome! itavog svog ivota vukao se meu
stvarima i prikazama kao plaho, uznemireno, drue dijete, a sada, kad se prvi put osovio i htio da se pokrene kao subjekt, sada je doao u sudar s materijom. S kaznenim zakonom. Nikada se jo nije usudio da prizna sebi neke osnovne istine o laima svog najintimnijeg tjelesnog ivota, a sada, kad je tek poluglasno i polusneno poeo spoznavati te
svoje nemone zablude, sada se ve kotrljaju lavine i katastrofe. Proivio je posljednje
vrijeme u pijanstvu s nekim patuljcima i grbavim djevojicama, na dlanu toplih enskih
ruku, s mukarcima, koji su pijani cjelivali zlatne enske cipele, jeli gnjile ribe, smrdljiva
jaja, puili opijum, srkali kokain, i ta sluzava, mjehurasta, nagnjila monstruozna zvijer u
njemu osjetila je potrebu, da se rastegne kao ogromna, pretpotopna neman, da poivi, da
zaboravi, da pregrize neiji grkljan, i jo se nije nita ni dogodilo, a ve je svemu kraj. Bio
je ve izdan i uhidbeni nalog, a on je objanjavao Vandi s viim, sasvim vrhunaravnim
smijekom, da je to sasvim sporedna sitnica, jer da se on sprema na hitno poslovno putovanje u Holandiju, te e sve te sitnice jednostavno urediti nekakvim pravodobnim
transakcijama. Tako su ga i nali detektivi u neredu njegove sobe, izmeu razbacanih
akata, razderanih pisama i poluzapakiranih kofera, kako je otvorio vrata ogromnog starinskog ormara i kako sjedi u ormaru kao na pragu svoje kue i bulji u nered na podu
pred sobom. Drao je u ruci Bobinu srebrnu podvezicu i smijao se tihim, viim smijekom. Ormar, u koji se zavukao, bio je onaj isti, u kome se ustrijelila njegova baka: ula je
u taj ormar, zatvorila za sobom vrata, i tako su je nali drugog jutra, a da nitko nije ni uo
pucnja. Jo od ranog djetinjstva taj je ormar privlaio Ballocsanszkog kao duboka zatvorena grobnica.
Vukao se poslije toga po sudovima, po bolnicama, po ludnicama, po zatvorima, a onda
se jednoga dana vratio Boboki i sada sjedi svako vee kod Krune pod kasom, i ita
novine. Igra ah, pie pjesme i razgovara s Filipom o slikarstvu i o umjetnikom stvaranju.
75
SUNANI, arki kolovoz priklanja se svojim posljednjim danima. Umoran i neispavan

sjedi Filip u vrtu pod orahom u sutonu i ne moe da se otme neugodnoj praznini, to je
poela u njemu rasti posljednjih dana sve mranije. Ljeto je na umoru, dolazi jesen, zrele
kruke padaju sa stabla; opet je jedna pala, odbila se o krov sjenice i otkotrljala u ribiz
prelomivi dvije-tri peteljke, i to se ulo, to suho pucketanje mrtvog lia pod udarom
tekog ploda. Roku svinje iza plota, a mala svinjarica Anica plae poluglasno, neprekidno, tiho, ve itavo poslijepodne: ubola je osa u nogu i sva joj je natekla i plae, a nikoga
nema da joj pomogne. Na talasu vjetra od vremena na vrijeme amor ljudskih glasova i
klepet parostroja: to u Kostanjevcu ljudi mainaju ito. Kroz granje voaka vidi se u kopreni zapare ustalasana masa oranica ispod vinograda: gluhonijema ogromna zemlja u
pepeljastim tkaninama sumraka. Strava meu piliima na dvoru iza kue, kokodakanje i
kvocanje glasno i uznemireno, nervozan lepet krilima, a onda opet tiina. Miris dima ispod mahovinom obraslih krovova vue se izmeu voaka pod ogromnom teinom toplih, tekih kolovoznih oblaka, i u penetrantno sirovom, otrom vonju vlana dima osjea
se glomazna nepokretnost sela i mranih seoskih krovova. Lei Filip u naslonjau, spustio glavu duboko nauznak, a u ruci mu je malena bronana Evropa na zadahtanom biku:
djeja igraka ili nadgrobni nakit mrtvih panonskih vremena, koja su sagnjila nevjerojatno davno. Gluhonijemi kravar Miko naao je je na pai i dao Filipu: neobino dragocjena filigranska radnja, raena s najrafiniranijim dekadentnim ukusom sitne plastike, a
opet: u potezu kompozicije sasvim jednostavna, upravo monumentalna.
"Stajala je tu na tim istim oranicama cezarska Panonija, s mramornim gradovima, s livnicama i umjetnikim atelijerima, gdje su nadareni cizeljeri svojom rukom stvarali takvu
divnu plastiku. ivot je kiptio po gradovima, po kazalitima plamtjele su baklje, bilo je
pljeska, vina, klicanja, zanosa. Plauta su igrali glumci i grke tragedije, a sada mala Anica
plae nad tim grobovima i roku svinje. Samo svinje roku i pada sumrak i sve lei u
sumraku, kao onaj mrtvi mravinjak gore na proplanku: svodovi, graevine, vodovodi,
putokazi, kipovi i sumrak, u kome nitko od ivih nije u stanju da svojom rukom stvori
takvu savrenu igraku, kakvom su se igrali dekadentni mrtvaci tu dolje pod naim nogama."
Stari romantik ideje o kontinuitetu evropske kulture, Filip se snudio pod dojmom te
male bronane figurine, kojom se igra meu prstima ve itavo poslijepodne. "Blistala su
tu jedamput topla mora, zlatne narane su dozrijevale na starim, stoljetnim stablima: sretna tiina vedrog neba i bonaca jednog zlatnog, u sebi potpuno zatvorenog vremena. Lae u bogatim lukama, razapetih jedara po modrim vodama na svim vjetrovima, kripali
su jedrenjaci pod teretom cimeta, penice, banana, ananasa i groa: jedan neobino dobro naslikan tihi ivot na dlanu rimske Evrope, koja se kupala u tihim zatonima i kretala
se po svijetu na bronanom biku, a sve su boje plamtjele svjee kao na pompejanskim
freskama. Sada stoji nad tim grobovima blatno pastirsko, govedarsko Kostanjevo, i sve,
to se u tom prokletom Kostanjevcu posljednjih trideset godina dogodilo, jeste da je zvonar zasadio kruku. Izvrtali su na Martinovo novi zdenac i lavor su kupili ma sajmu i
petrolejku. A postoje nad tim Kostanjevcem visoke gvozdene crvene livnice, ogromna
crna kovanica evropska tutnji svojim nakovnjima i kladivima, traverze, tranice, plameni tokovi, gorua vretena, veernji ognjevi, a Kostanjevo, tone u sumraku, tu roku
svinje, tu gnjije sve kao zgaeni mravinjak!"
76
Osjeao je ve dulje vremena, kako ga ponovo privlae magneti aavih gradova: u nosnicama javlja mu se enja za mirisom kovina, u uhu nostalgija za grmljavinom strojeva;
"u onim tamnim zapadnim ulicama postoji ipak intenzivno kretanje i kao laboratorij sve
je obasjano zelenkastim polusjajem novog, suvremenog kamena mudrosti. Mnogo koe
je nagomilano po tim gradovima, divljai, tkanina, ruha, svile, sapuna, zlatne potkove
barunastih kazalita blistaju u polusjaju zanosnih tiina, tamo odjekuje ljudska rije kao
glazbalo, a nad svim grme aave kovanice i plazi crno remenje! to je on tu zapeo u
tom panonskom blatu i to on to eka i to se ne mie?"
Nemir je ulazio u Filipa i postojao je sve intenzivniji! On se oduvijek osjeao osamljen u
krugovima svojih emocija i znao je vrlo dobro iz svog dugogodinjeg iskustva, kako je
teko pokrenuti ljude oko sebe do intenzivnosti svojih vlastitih doivljaja. "ovjek ivi u
svojim vlastitim zatvorenim svjetovima, ima svoje vlastite ljepote, svoja vlastita ivana
razdraenja, intenzivna, a esto neobino zanosna (i iskreno lijepa), ali tu ljepotu, tu istinitost svog vlastitog (estetskog) zanosa predati drugima, to je teko, a esto i neizvedivo.
Upravo: nemogue!"
"Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive ivotinje! Ljudi uglavnom ive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uivaju u svom vlastitom gnjileu, sve, to je od blinjega gnjilo,
to im smrdi."
Kucati, pristupati, posjeivati, nositi, poklanjati neprekidno sebe, a usto biti sretan, to
ima netko, tko je blagonaklono sklon da uzme na znanje istinitost naih vlastitih ljepota,
to je bila historija Filipova druenja sa enama. Koliko je tu bilo luakinja, kratkovidnih
lutaka, bezlinih prolaznica, kojima je pristupao Filip od vremena na vrijeme sa svojim
preobiljima, a da poslije od svega nikada nije preostalo nita do neugodno sjeanje na
alosna tjelesna isparivanja, kao na um kotlia iza zatvorenih vrata. Izmeu tih nepristupanosti, nepovjerenja i nehaja, plovei godinama kao intelektualni pustolov bez nekog naroitog smjera, gonjen iskljuivo svojim vlastitim iskrenim sklonostima za sakrivene i neobine ljepote, Filip je postajao umornim, i sve mu je to ve prilino dosadilo. A
kada je upoznao Kseniju, ona - kao ni jedna od tolikih ena dosada - znala je, da su upravo ti najprolazniji, najneznatniji, najtrepetljiviji, prividno sasvim sitni unutarnji doivljaji jedina vrijedna pojava u ivotu! Ona je to znala prodorno, iskreno, nepatvoreno, neposredno da osjeti, i ba to suosjeanje s njegovim vlastitim razdraenim, nervoznim
stanjima, to je bilo ono, to ga je k toj eni tako intenzivno privuklo. Sama ranjava, izubijana, nagnjila i krastava iznutra, ona je osjeala, kakva se katarza skriva u ljepotama, i
ona je s njegovim ljepotama poivjela neobino jako i predano, od prvog dana.
Filipova ideja, na primjer, da u nama stanuju drugi kao u starim grobovima, i svi mi da
smo samo kue pune nepoznatih mrtvih stanara, Boboki je bila neobino bliza i draga.
Ona je i sama vrlo esto osjeala, kako kroz mutno staklo njenog pogleda gledaju nekakvi drugi, njoj nepoznati obrazi, i, budei se jutrima, pred svitanje (kad kripe daske na
podovima, a nad praznim ulicama plove teki, kini jesenji oblaci), njoj je uvijek iznova
izgledalo da se probudila u nekakav neugodan san, to ga sanja njoj netko nepoznat i
tu. "Tu hre kraj nje Baloanski, blijed, upalih obraza, sa svojim debelim metliastim,
podrezanim brcima kao kefama, a dva mu prednja zuba fale, te izgleda kao krezubi mrtvac. A s tim krezubim mrtvacem ivi ona u niskoj prizemnoj sobici, i brajde su pred prozorom s gnjilim groem i crvotonim liem, kia bije o stakalca, po cesti jedan seljak
pokriven gunjem tjera svoju kravu, jutro je, treba ustati! Treba ustati u zelenu kuhinju
poploenu crvenom ciglom, treba zapaliti vatru, kuhati kavu, prati tanjire u mlakoj masnoj vodi, i treba otii k Steineru u kavanu za mramornu kasu i tamo brojiti bijele eerne
kockice za prve poslijepodnevne crne kave."
77
Uznemiren neobino neizvjesnou svoga porijekla, Filip se gubio u neizmjernim tajanstvenim poecima, i za njega svi su dodiri sa stvarnou od poetka jo ostali tajnoviti:
polutiho otkucavanje satova, gust miris jasmina, sive plohe stijena u odrazu maglenog
svitanja, dodir hladnog stakla na grozniavoj usni, gorak okus vode, to u mlanim loptama protjee kroz grkljan bolesniki, vlane kvake i umorno tijelo, sve je to bilo predmetom trajnog Filipova ispitivanja o osnovnim razlozima.
On lei bolestan kao dijete u groznici i razmilja o tome, kako povorke mrtvih slugu, biskupa, kanonika, pokojnih kamerdinera, nepoznatih prolaznika iz trafike kroz njega putuju kao kroz tunel. O tim prvim svojim groznicama priao je Kseniji jo odmah u jednom od prvih njihovih razgovora pred kavanskom kasom, a ona ga je sluala s neobinim zanimanjem. O mirisima je govorio u naim toplim nosnicama, o uzbuenjima naih
plahih doticaja, o zaboravljenim zamrlim zvucima (to gnjiju u nama kao sirovi pod staklenim zvonima sluha), a ona je sluala tu jednog stranca, gdje joj govori o bizarnim, sakrivenim prostorima, o daljinama, o udnim svitanjima, i u njoj su se otvarali njeni vlastiti
prostori, njene vlastite daljine i njena udna svitanja. Doista! Ona je gledajui portrete
svojih baba i prababa po budimskim sobama esto razmiljala o tome, kako je i ona samo
jedan od tih mnogih radajevskih portreta, da se mie (dodue) iva, ali da spada u one
tamnosmee prostore sa utim naslonjaima i tamo da joj je mjesto iznad komode, u zlatnom okviru!
Mrtvaci, nepoznati hipotetini mrtvaci u Filipu bili su sastavljeni od beskrajnih kompleksa najnevjerojatnijih pretpostavaka i fiksideja: biskupi, sluge, stare ene sa gavranima u mranim sobama, lica iz barunastog albuma, poljski inovnici u krznom opivenim bundama, svi su oni vikali u njemu i kretali se oko njegove djeje postelje kao ivi!
On je poslije ve kao odrastao osjeao, kako njegovi nokti rastu sami dalje, sami od sebe,
kao nokti na mrtvim rukama u zatvorenim grobovima, a to su nokti tih nepoznatih mrtvaca u njemu i njihova kosa! "ovjek i nije drugo nego posuda puna tuih ukusa i uitaka!" Bilo je takvih gledanja u Filipovu ivotu, kad je bio uvjeren, da on lino, subjektivno
sigurno nije vidio ono, to je vidio; to netko dalek i nepoznat u njemu gleda svoje stvari
na svoj nain. Sluajui zvonjave, kako zamiru nad krajinom u plosnatim krugovima,
kao kad se rasplinjuju krunice kolobara na vodenim ogledalima od dodira ptijeg, Filip
je esto mislio o nepoznatom i stranom votanom mrtvom uhu, koje kroz njegovo vlastito uho sada slua tu zvonjavu. Dolazile su na njega iznenada, bez ikakva razloga, bolne i
neizrecive tuge: to netko ostavljen u njemu tuguje za neim. Njega (Filipa) nije nitko ostavio, ali on tuguje i slua zujanje ica telefonskih na krovovima i misli o tome, kako je
sve taman prostor pun udnovatog micanja po kronjama i none daleke grmljavine.
Boboka nije bila po svojoj prirodi pijanica. Osjeala je ona spram alkohola lino konstantan otklon, ali je toliko toga popila u ivotu, te je mogla da pije tri noi, osjeajui nejasnu, ali duboku, upravo neodoljivu potrebu, da se napije do besvijesti i da negdje umre u
blatnoj grabi kraj kostanjevekog puta.
"Bog zna, gdje je nekakav Radaj pred njom ostao leei u nekoj grabi punoj kinice, i njegov vrui i krvavi jezik sada oblizuje njene ae i neobino je sve ispalo u njenom ivotu
pijano."
Razmiljajui o sebi i o svome trajanju, o svojim poecima i o meama svoje linosti, Filip
se gubio u mutnim slikama, te nikako nije mogao da se snae. Doista, izgledalo je tako,
kao da kroz nae ruke kulja tui ivot u toplim opipima, a sve te plohe starih igraaka,
svi ti drci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih aa, i pisma, i kleanja, i trzaji, sve to ne e biti nita drugo nego odgovaranje na stara i davno
78
proitana pisma, odjekivanje na zaboravljene rijei, sjeanja na stare krivnje i muenja

nad tuim bezizlaznostima.
Ganjajui se vie od dvadeset godina za enama, za ljepotama, za fikcijama, Filip je svoje
sklonosti spram ena i enstvenosti svrstao u tue komplekse: osjeaj prolivene gorine
u boleivoj samoi, to je njemu izgledalo, da pred raznim enama uvijek netko drugi u
njemu eka i stoji, a on je lino spram toga zbivanja potpuno nemoan i posve bijedan.
Maternice, koje su njemu lino izgledale da znae enstvo i materinstvo, te bi se - obino
- poslije pokazale kao tople utrobe, o kojima je sanjati jalovo. On uope nije imao razvijenog osjeaja za ivotnu stvarnost. Ni opipa za predmete i stvari, ni osjeaja ravnotee
meu stvarima. Lelujav i nagnjio kao perunika na vjetru, Filip se bojao u snu riba, mrtvakih zubala, a naroito: podmuklog sjaja zeje dlake na cilindrima. To su drugi pred
njim dodirivali stvari i predmete u rukavicama, a u njegovim se prstima izgubio opip za
ivotnu stvarnost. Strah pred sjajnim crnim cilindrima, taj je jedamput sluajno odgonetnuo u sebi: priala mu je mati kako je Valentijevima u Poljskoj sve dolo na bubanj, a ovrhovoditelji, koje je njen otac kao dijete gledao, kako bubnjaju nad njegovim roditeljskim
domom, imali su visoke dlakave crne cilindre! U dodiru s Bobokom taj osjeaj subjektivne nesigurnosti o identitetu svoga vlastitog subjekta prilino se slabo javljao u poetku. Bila je tiha zelena mjeseina, kad je prvi put osjetio potrebu da zaboravi svoje vlastite
nerazmjere i razdrtosti u krilu te ene! Gusta zelena mjeseina, a svi su glasovi bili tihi,
kao omotani u krpe. uo se kreket aba iz polutmine, a on je ekao na nju u dnu drvoreda pred malim vodoskokom na etalitu pred apotekom. Otkinuo je idui onamo (ni sam
nije znao, gdje ni kada) jedan zvoni slaka, i taj uveli cvijetak slaka mrvio je svojim
znojnim rukama, a ona je dola i mirisala po sijenu i tako je bila topla kao djevojica. Govorila mu je te noi o svom djetinjstvu, mnogo i bogato: kako se eljala gustim eljevima, kako je imala tvrdo spletene pletenice, kako je kleala po internatima na ranim jutarnjim misama. Igrala se na mjeseini u sjeni kestenova, a kao dijete naroito se bojala
votanih svetaca pod oltarima u staklenim krinjama: jedne budimske svetice u zlatnoprotkanom brokatu, a na rukama i nogama usirila se toj votanoj eni masna, gusta, crna
krv!
79
U EKSTAZI olujne, sulude Rokove noi taj se njihov san zapalio kao fantastian vatromet. Sveti Rok kostanjeveki bio je ve vie od stotinu godina zatitnikom svih gubavaca
i padaviara, ranjenika, luaka i bogalja izmeu Bikova i Kravodera, od Jame i Turinova sve do pod Blatnju, a ispod Blatnje do abokrekih vinograda. Na taj dan kretale su
gomile kolima i pjeke, preko uma i jaruga, da se pomole na koljenima pred drvenim
udotvorcem, za koga se znalo, da je prije dvadeset i dvije godine uskrisio od mrtvih jednu djevojicu iz Jalabeta Vidovekog, kad je ve dva dana leala mrtva od zmijina
ujeda. Taj sveti Rok konstanjeveki bio je u svakom pogledu udan svetac: od vremena
na vrijeme micao bi oima, a cvijee na njegovu rtveniku nije venulo; vrelo pred lipom
na humku kod kapele nije nikada presahlo; ne sjeaju se toga ni najstariji ljudi u itavom
kraju. To vrelo lijeilo je i najgnjilije rane, a bilo je udotvorno za kostobolju, za najtee
sluajeve uzetosti: oko vrela uvijek su strile u zemlju zabodene tri take, u poast Svecu
udotvorcu, kao pozdrav od onih, koji su prohodali na Njegovu ast i Slavu.
Dan svetoga Roka bio je pun sunca, vedrine, rascvalih makova, ustalasanih zrelih usjeva.
Svijetla paleta boja razlila se nad hrasticima i nad vinogradima, sve je treperilo bogato i
zanosno, pak su Boboka i Filip odluili da pou do Svetoga Roka na protenje. Bila su
to dobra dva sata hoda tihom, zelenom, mirnom bukovom umom, gdje su stara stabla
utala u zelenkastom sumraku; vjetar je ljetni nad kronjama nosio sjemenje i una se
ula kako kucka po deblima, sad tu sad tamo, kao da diskretno prati umske prolaznike
od bukve do bukve, dajui im uvijek od vremena na vrijeme svoj tajanstveni znak. Krenuvi dosta kasno s kostanjevekog vinograda, stigli su do Svetoga Roka u predveerje,
kad su se peenjarske vatre ve debelo dimile i sve se cvrljila i pucketala peena svinjetina na ranju i po tavama. Javljao se prvi sumrak. Sjene su padale sve dublje i sve tamnije,
a obrazi guavih podravskih konjuara i govedara, koji su doputovali ovamo sa svojim
breim, sitim, ugojenim kobilama (te se sada bave oko vedrica, ruda i osovina, nosei
konjima u naramcima sijeno), lica tih hodoasnika u sivom, pepeljastom osvjetljenju izgledala su kao crvene maske! Jedna pijana ena, s upaljenom, kao krv crvenom od vrbanca glavom, vriskala je i plakala s goruom votanicom u ruci, a bubnjevi, berde, klarineti i pleh-muzika vatrogasaca kostanjevekih s muarima, sa zapaljenim veernjim
oblacima i orguljama, sve se to slijevalo i raslo u pakleni furiozo. Ispod licitarskih jedara i
krmarskih atora prolijevalo se vino, klokotala je medica s ledom, otvarale se nove bave svjeeg piva, te je u onom kolopletu peenih kobasica i licitarskih krunica, u pijanoj
poganskoj graji oko crkve urlao divlji, prapoetni element: kosmat kao gorila s koijakom apom i trobojnom slikom svetoga Roka za klobukom. Mnogo je diluvijalne, mutne
snage bilo u pijancima oko crkve, i u suludoj avolskoj halabuci trumbeta, kraherla, muara i litanija meketao je glas poganskoga sajma. Oko male barokne kapelice siromanog
ranjenog sveca uo se topot kentaurskih kopita i papak kosmate noge neastivoga; u glasu sljepakih orguljica, u vici djece, u pucketanju bieva i djevojakim kretnjama bilo je
sve puno veselog, suludog smijeha, spram onih oltarskih alosnih, rezigniranih slika neeg divljepobjedonosnog. Oko jedne pijane stare prosjakinje kikotali su mladi naderani
momci i tukli je potkovanim izmama, a ona se valjala po zemlji i klela se bogom svemoguim, da nije istina, da je noas na imunovim livadama spavala s crnim! Jesi, baba,
jesi, dala si se vragu, vikali su potkovani mladi debeli krani oko te sive grbave pijandure, i ti bogobojazni hodoasnici u crnim, mau namazanim izmama i cinoberastim
lajbecima tukli su staru nogama i pljuvali po njoj kao po izmetini. U crkvi je bio ekspir-
80
ski smrad; iznad gustog sivog oblaka od tamjana i oltarskih svijea blagoslivljao je sa
glavnog oltara ove prosjake i duhom siromane sasvim slabi, diletantski akt Krista, s
prozirnom blijedoruiastom uskrsnom standartom u ruci, a do nogu Kristovih klealo je
rudasto malo bijelo janje.
Vraajui se kui ve u gustom sumraku kroz umu, Filip je Boboki govorio o svojoj
kompoziciji, kako se on ve dugo sprema da naslika Krista, i kako tu sliku Kristovu nosi
u sebi ve godinama. U glasnom kolopletu puti, usijanih tijela i smrdljive svinjetine, u
masnim oblacima peenjarskog dima i tamjana, Filip se, stojei u znojnoj stisci pod svodovima crkve meu tirkanim podsuknjama i podrigivanjem sitih crijeva, oplodio grozniavim privienjem: jo nikada mu se nije nijedna njegova slikarska spoznaja javila tako
jasno i tako neodoljivo nametljivo, i jo nikada nije govorio ni o jednoj svojoj slikarskoj
zamisli s takvim zanosom kao tog sumraka, idui s Bobokom ispod ruke kroz umu, u
kojoj je iz koraka u korak postajalo sve mranije.
U njegovim rijeima rastvarale su se magle, kao da netko razastire koprene, i njemu je
postajalo sve jasnije, kako bi trebalo konkretno rijeiti tu slikarsku temu, da se pod kistom osjeti prvo konkretno tlo spoznaje, a u perspektivama da se nad stvarima otvore nedogledne vertikale!
- Smrad onih pijanih govedara i dlakave masne stranjice njihovih debelih kobila, oni
potoci gverca i piva, razval mesa i histerino brujanje glasova, ono kosmato talasanje guzova i listova i butina, debelih, masnih enskih nogu, glenjeva, zglobova, sukanja, rzanje konja, pohotno micanje pupaka i crijeva i mesa u mesu, to bi trebalo da bude furiozna
orkestracija te sulude panonske svadbe, koja pijana urla na brdu oko jednog ranjenog
rimskog udotvorca. Masa truba, masa svjetala, masa boja, kao na sikstinskoj stijeni, u
rasapu preobilja golih trbuha, blatnih gnjatova, zgaenih sisa, pijanih vjetica! Ta orkestracija dijabolinog, cotastog, razvratnog, brabantskog neeg naeg u nama i oko nas treba da bude brueghelovski smea, ogromna, trogloditska poplava, to tee pod temom
kao olujna pratnja ispod svirke glavne teme; sve to avolsko, nemansko, zmajevsko,
prapoetno, diluvijalno od ovog mutnog blata pod naim nogama, to je samo glavna osnova tkivu te slike, to bi je trebalo rastvoriti kao ogromnu, monumentalnu goblensku
zavjesu! Kakav alostan Krist je ono stajao na oltaru, uskrsnuvi sa svojom svijetloruiastom zastavom nad onim pijanim grbavim babama, koijaima i marvogojcima! Krist
koji bi doista stupio u ovu nau panonsku graju, u ovaj smrdljivi mete naih sajmova,
taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafiziki sudar sa svojim tjelesnim, pohotnim,
mesnatim, poganskim u nama! Taj Krist treba da bude u kretnji peina, koja se skotrljala
sa zvjezdanih vrhunaca, a ne provincijalni, slabo kolorirani crte, slikan diletantskom
tempera-tehnikom!
Stojei u onoj pijanoj guvi veeras, Filip je osjetio Krista nad oltarom kao oklopljenog,
mramornog, michelangelovskog golog titana, s nogama kao ogromnim tamnim bazaltnim stupovima, a zamah Kristovih pesnica zaurlao je nad tim prljavim govnom kao gola oluja uz zviduk vjetra otrog kao britva!
- Te ruke, te boanske, nadzemaljske pesnice treba da se uzdignu nad sve zemaljsko u
nama, uzvitlane gnjevnim furiozom, kakav se javlja u mranim oblainama za ljetnih
predveerja, kad se uje daleka grmljavina pred potopom, kad se trese pozitivno tlo pod
nogama, i kad je to titansko, astralno, mramorno golo Kristovo tijelo jedini most, po kome se moe spasiti ovjek iz blata i smrada. Jedan dan gnjeva u blistavim fanfarama, kao
borbeni signal truba pred bitku, kada se vijore zastave na fijuku tanadi, gibanje gudala
po elima i zvonjava harfa, mnogo sive boje, mnogo tmaste tinte, da bi se istaklo ono bijelo mramorno tijelo njegove nadnaravne pojave, a ne tajerski drajfarbendruk za molit-
81
venik glupih slukinja! Krist nije i ne smije da bude nikakav ahcigerjare blond bidermajerski sanjar s plavim kovricama i bradom - la Alfred de Musset, Krist nije bio nikakav
rafaelizirani hermafrodit, o kome sanjaju stare djevice po crkvenim klupama, i trebalo bi
donijeti ve na jednom platnu pravog Krista samo zato, da se ve jedamput zauvijek razbije laljivost svakog takvog pseudoreligioznog igranja slikarskim kiem i pretvaranja
velikih slikarskih zamisli u sajamske oleografije! Ba taj sudar naeg poganskog, panonskog stanja s tim blijedim ovjekom, kojega su objesili kao tata, a koji je ostao kao objeeni ovjek suvremenim simbolom sve do dana dananjega, tu vidovitu mrnju toga superiornog ovjeka, koji je sa svoga kria, s te udnovate visine (s kakve nas gledaju svi
objeeni) spoznao, da se to blato pod naim nogama moe svladati samo u granitnim
sudarima - to bi ve jedamput trebalo naslikati! Onu potpuno praznu bilancu tih dvijehiljadugodinjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima vie su vinogradari i kravari i blie stoje svojim smrdljivim babama pod
ispruganim perinama, nego Njemu, koji je ostao visei na vjealima! Nad ovim vjeticama pijanim, nad ovim blatnim cestama, gdje mekeu jo i danas neastivi, izmeu tih
licitara, peenjara i crvenih kiobrana, trebalo bi na platnu probuditi sve kosture iz grobova, da ustanu iz tog zahoda, iz te blatne dananje jame smrada! Nad slapovima tih otrova, u uznemirenoj gomili upaljenog mesa, kad su sva lica drvena i glupa kao drveni
Fanik, izmeu pijane avolske razbacanosti, razdrtosti i tmine, kakva je obavila onu
crkvicu veeras na brdu, kistom nad glavama, u aneoskim visinama, trebalo bi povui
jedan zanosni fijuk vjetra: ples nad oblacima, nad otvorenim grobovima! Urlanje pijanih
aua, vijorenje pantljika, topot poplaenih konja, razbijanje aa, skakanje nad rubom
gadnog krvavog zloina, to kao dinaminu, ustalasanu puinu trebalo bi razliti preko
slike, a iznad svega masu golih enskih trbuha, prijesnih, bijelih enskih trbuha, ogromnih kao mlinsko kamenje, tako ogromnih enskih trbuina masu, da izgledaju kao naduvene avolske strvine, mjeine mrtvaca, oblaci pijanih saturnalija, koje same prodiru
svoje vlastito meso, a okrenule su svoju smrdljivu stranjicu svemu to je zvjezdano nad
nama, i sve se pui i dimi i strovaljuje u bezdan!
Iz aavog, po rastopljenim votanicama vonjavog sutona, iz naranastotamnog trepetanja svijea po oltarima, iz opojnog polumraka pred crkvom, gdje se iznad golog enskog
stegna jedne djevojke, koja je bljuvala u grabi, puio bljutavo mutan eros, iz one krastave
sukrvice i gnojavih rana pred svetim Rokom, dimile su se zaguljive Filipove impresije,
kao aav plamen proste svijee. Te su impresije u rijeima Filipovim rasle, i kao sablasti
se nadvijale nad ovim ovjekom i nad ovom enom u mranoj umi. Filip je govorio, kako bi na toj slici trebalo, kao na starinskim zavjetnim slikama, na dnu ostaviti baroknu
jabuku male crkvice na brdu s lipama i livadama u pozadini kao scenarij, a nad tim, u
otvorenom olujnom prostoru, u ognjenim spiralama zavitlati suludo, pijano klupko guavaca i luakinja, pijanaca i majmuna, sa gomilama barila i utura, i ovnujskog mesa, i
svinjetine, i kobasica!
- Kako naslikati taj miris peene svinjetine, graju sajma, rzanje konja, pucketanje bieva,
kako prikazati onaj barbarski panonski, skitski, ilirski nagon za dinamikom, koji goni
pijane koijae da tjeraju konje i kola preko trulog mosta i da se sve onda sunovrati u blato s krvavim glavama i polomljenim kostima (a upravo taj na samorazorni nagon za polomljenim kostima jo nije naao svog slikara), to je otvoreno pitanje inspiracije! Treba se
odluiti na posao, skoiti u to otvoreno pitanje, riskirati!
Sve je postajalo mranije oko Filipovih rijei i, uz daleku grmljavinu po gudurama i po
dolinama, u kronjama se poelo osjeati stravino micanje lia. On je govorio o spiraloidno zavitlanom, uznemirenom, divljem avolskom kikotu, to bi trebalo da se zaori kao
demonski smijeh nad drvenim svecima (kao negacija nae stoljetne zaostalosti), a okolo
82
njega i njegovih grozniavih rijei u mranoj umi, meu starim ogromnim deblima, poeo je da urla taj hihot ljetne oluje, koja se prodrla u oblacima kao preteak teret, to je
razderao nebesko platno i sve se rasparalo u razdrtim zavjesama u jedan tren. Filip je
govorio o kipuem kotlu strasti i mesa, o tome, kako taj duboki nagnjili dah mesa eka
na dodire svoga bila, kako se oko nas pue jo neviene i nenaslikane slike, samo ih treba spoznati, i to ba u onom grotesknom simultanitetu: kako je sve nepremostivo, razbacano, istodobno, kako nema trajanja u kauzalnom smislu, i nema obrazloenih razloga,
nego je sve jedno neshvatljivo kretanje, istodobno, grevito, ist sudar nagona i strasti,
koji se potvruju putem tijela, a okolo Filipa, oko njegovih rijei, oko Bobokine bluze
zaurlao je vihor, te je izgledalo da e iskorijeniti itavu umu i strovaliti sve to raslinje
duboko dolje u gudure, gdje je umio potok kao ogromna mrana rijeka. U bjesomunom
vodopadu oblanog prodora, u crnim gustim mlazovima, s polomljenim granjem i leteim crnim liem, s mahovinom i poplaenim pijukom ptica, obasjanih munjama, to su
udarale sa suludom tutnjavom, kao da se rue svi kamenolomi i sve peine s mranim
umskim hridinama, izgledalo je doista, da su se u zelenim vertikalama gromova podigli
neki tamni bazaltni titani, da upaju stabla, da lome hrastove, da zgaze ta dva mala ovjeka, to su se sklonila pod staru bukvu kao pod jedini zaklon.
- Suche die Buche32, rekao je Filipu sino stari Liepach, gnjavei ga kod veere svojim lovakim pustolovinama i doivljajima, kako ga je negdje u lovu u brdinama ulovila nona
oluja i kako se sklonio pod jednu bukvu po savjetu svoga djeda, iskusnog planinara i
lovca.
- Gromovi udaraju u hrastove i omorike, ali ni jedan grom jo nije udario u bukvu!
Weiche die Eiche, suche die Buche33, tako je govorio stari Liepach, pounski savjetnik i
prvi plemi od loze kostanjevekih svome unuku Silviju, velikom upanu.
Pripiti jedno uz drugo, prokisli, kao jedno golo tijelo, licem uz lice, stajali su pod bukvom
i ekali da oluja stane. Filip je govorio o nepreglednoj masi bogova, to svi, od Konga pa
do one glupe tempera-varijacije na naim oltarima, djeluju jednim te istim rekvizitom:
gromovima. bubnjaju i munjama plae vjernike. I tako umiru itave vrste bogova kao
ivotinjske vrste u prirodopisu, a na ovjek padaviav, krastav, gubav, plee kosmat i
pijan, i grgoui pije iz barila i tetura krvav, a nitko jo nije mogao da ga naslika, i sve e
to pojesti tmina, a nitko ne e znati da sve to naslika!
Potpuno sabrana i mirna, u prodoru oblaka, u tutnju gromova, ni trepavkom ne maknuvi, stajala je Boboka uz Filipa i sluala ga neobino pomno s najveim zanimanjem,
kao da sjede u toploj sobi kod aja. Osjealo se, doista, da je istina, to je bila izjavila, kada je nekoliko koraka od njih grom raskolio jedno stablo: da joj je savreno svejedno, hoe li umrijeti veeras ili sutra!
"I to je ba bilo ono divno u toj stvari: stajati u katastrofi uz jednog ovjeka, koji je smion,
a ima iza sebe sve i obraunao je sa svim! S takvom jednom snagom, koja se zanosi njegovom vlastitom snagom, dalo bi se stvarati!"
Sve je to bilo grozniavo one noi i suludo, doslovno katastrofalno, a ta se napetost doivljavanja vie nije vraala. Sivjelo je sve polagano i venulo kao list poslije zapare! Nita
nije naslikao Filip od one poplave zamisli: isprecrtao je nekoliko kartona za nacrt bakroreza, i sve je ostalo nezapoeto u mapi na ormaru. I nita ne radi, nita ne ita, nego lei i
polagano osjea tihu grinju u sebi: od nepominosti, od jalove dosade.
32
Suche die Buche (njem.) - Trai bukvu
33
Weiche die Eiche, suche die Buche (njem.) - Hrasta se kloni, pod bukvu se skloni
83
"Tako e ga sada pozvati na veeru, pak e se gnjaviti sa starim Liepachom, onda e se

odvui do kavane i ondje itati novine, ekati Bobu, i sve ne e zapravo imati nikakve
prave svrhe! Vui e se pranom cestom do vinograda, umoran, sa snom na trepavicama,
a s tekim i bezdanim bdjenjem pred sobom".
Kod krmara imuneka jo su rasvijetljeni prozori. Naranasta svjetlost pada kroz dvije
etvorine u gustu tminu: na svijetlozelenkastoj stijeni u utom svijetlu petrolejke kroz
reetke na prizemnim prozorima vidi se zlatnouokvirena scena Rossinijevog Brijaa: Figaro sa Don Basilijem. vajnfurtergrin-zidovi, a na stolu crveno sono meso razrezane
lubenice, flae piva, slanina, prljavi tanjiri, uje se zvek tanjira iz kuhinje, a epavi imunek sjedi zgrbljen nad ladicom i broji novce: veeras se kod njega neto slavilo. Lepet krilima u kokoinjcu, izdaleka glas sove u umi, vjetar u kronjama i onda duga, neugodna
tiina. Iz Kostanjevca, dolje odmah pod mlinom, jedan podmukli pucanj, a onda opet sve
tiho. Spavaju stari slamnati krovovi, tagljevi i patke po kokoinjcima. Vlaan miris kukuruznih hljebova iz toplih krunica mijea se s vonjem goveda i gnoja, uti kukuruzovina na vjetru, tu i tamo kapljica teke kie, dolazi polagano jesen, a on tu dangubi s nekakvom udnom gnjilom enom.
"to je veeras bila tako nervozna? Odbila se od njega na hladnoneshvatljiv razmak, od
prvog dana, kako se pojavio ovdje onaj problematini ovjek. Tko je taj Kyriales? Odakle
je doputovao? vae svoju englesku lulu, sjedi u oblaku slatkog dima i tako udno gleda,
kao da znade neto vie od obinih smrtnika ljudi. On je stari, dugogodinji Bobin prijatelj, a gdje se upoznala ta bolesna ena s tim Gruzinom? Grk sa Kavkaza, doktor medicine, pustolov, to je taj ovjek s dugim, od dima utim, tankim, hladnim prstima? Zato je
doputovao, to radi tu i kamo putuje? Kamo se sve to uope giba?"
84
SERGIJE Kirilovi Kyriales, Grk sa Kavkaza, ak pariske Sorbonne, dvostruki doktor,

dermatolog i doktor filozofije, koji je u ovoj kostanjevekoj drami odigrao po ove boleive slabie i zbunjene dekadente tako presudnu ulogu, bio je predratni ruski emigrant, a
kada se za Ballocsanszkove ere pojavio u Bobinom krugu, doputovao je iz Rige, gdje je
radio kao feljtonist u Rigaer Tagblattu. Mati mu je bila (navodno) grka idovka s jednog
maloazijskog ostrva, a otac ruski gardijski Stabsleutnant, Kiril Pavlovi.
Taj stariji ovjek, koji je bio hladan i zatvoren u svakom pogledu, svakako je ve navrio
pedesetu, ali s njegova lica nije se o tom pedesetogodinjem nepoznatom ivotu moglo
proitati savreno nita. Mrk i hladnokrvan, crne masti, tamnomodre kovrave bujne kose, taj doktor Serge (kako su ga svojedobno zvali Bobini trabanti) govorio je sve evropske
i levantinske jezike, naskitao se po svim kontinentima, stojei spram zemaljskih dogaaja i pitanja na nevjerojatno hladnoj distanci, kao da promatra ivot iz zvjezdane, staklene
daljine. Taj Kyriales posjedovao je spram Filipa neku neshvatljivo uzvienu superiornost,
raspolaui udnim i neobino opasnim svojstvom: sposobnou, da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duevne snage atomizira u prainu i u potpuno bezvrijedan pepeo.
Od najranijeg djetinjstva Filip je imao svoje mutne, podreene i mucave komplekse
spram raznih lica, s kojima bi se sretao u ivotu; razne boleive prirode, po svojoj naravi
zapravo inferiorne osobe, histerina, duevno nagnjila, moralno neuravnoteena lica vrila su na nj presudan utjecaj smetnje! Prema raznim fantomima i papigama i prikazama,
za koje je Filip znao da su iskljuivo prikaze i fantomi, osjeao bi boleiv priklon; osjeajui od tih ljudi neku naroitu, tjelesnu neugodnost (koja je esto graniila s nepodnoljivou), on bi utio kako iz tih prikaza izbija ledena mrnja i paklena, bijesna antipatija
spram svega, to je njegovo, lino; no pokraj svega toga nije mogao da se otme nejasnom
djelovanju tih razornih utjecaja, upijajui njihove tajanstvene otrove u se kao spuva.
Takav je ovjek bio taj Sergije Kirilovi Kyriales. Otac Sergija Kirilovia, Kiril Pavlovi,
bio je vodenoglavi, slaboumni, salovrati Stabsleutnant, sin kijevskog trgovca suknom i
gotovim odijelima, nabuhla lica kao utopljenik, nezdravo blijed kao gljiva iz pivnice,
spavajui na svojim debelim bijelim gardijskim kobilama kao nagnjili kvasac, a djed mu
je proivio itav jedan ivot u mranoj zabitnoj kijevskoj uliici, u polusvijetlu acetilenke,
meu gotovim odijelima kao meu objeenima, u takvoj stranoj zelenkastoj rasvjeti, te
su sva lica izmeu onog smrdljivog sukna izgledala sluzava kao utopljeniko meso. Iz
takve tupe, elave, nagnjile, nepokretne loze zapalucala je u mladom Sergiju Kyrialesu
iznenada njegova idovska, levantinska krv, i tko zna, ne bi li i on bio svrio negdje kao
pijani Stabsleutnant ili slaboumni trgovac gotovim odijelima, da ga dogaaji nisu zavitlali jedne noi od Sankt Petersburga do Tibeta, a od Tibeta preko sviju kontinenata do
Boboke Radajeve i do Kostanjevca, gdje je jedne kine noi isto tako furiozno nestao u
maglama, kao to se i pojavio. Teko bi bilo rei, da li su svojstva, kojima je tako razorno
djelovao na Filipa, bila doista magine naravi, ili je taj odnos bio uslovljen nejasnim
sklonostima samoga Filipa, koji se u ivotu esto podreivao raznim manjevrijednim i
bolesnim ljudima i enama, i u takvim nesamostalnim, podreenim stanjima obino doivljavao svoje najtee sudare i lomove.
U odnosu spram toga Kyrialesa Filip je imao osjeaj duboke organske smetnje, gotovo
straha. On se u gimnaziji jo bio neizrecivo bojao nekih pojava i predmeta, koji su mogli
da na nj vre neugodan, upravo zmijski utjecaj: eira svoga profesora matematike, na
85
primjer, bojao se on mnogo vie nego same matematike ili onog starog sivog bedaka s
virinkama u depu. Jedan njegov drug, zvao se Anelko, imao je takve cipele, na primjer, kojih se Filip neizrecivo bojao: jo mnogo godina poslije djeakih tunjava u sirotitu
on bi znao da protrne od straha sjetivi se Anelkove cipele, one potkovane, grube, blatne cipele, svezane pagom, bez jezika, sa zelenim soknima! Tako je on od prvoga dana
strepio pred tmastim, pocrnjelim Kyrialesovim licem, pred pepeljastim pogledom njegova mutnog, krvavog oka, pred dodirom njegove vlane, hladne, znojave ruke! Pred tim
ovjekom postajao je trenutano mucav, nije znao da se izrazi, zaboravljao je obino ono
najvanije to je htio da kae, i sam je odmah poeo sumnjati u svoje vlastite dokaze. A
Kyriales nije ni najmanje skrivao svoj uzvieni stav spram Filipa: on mu je izraavao svoj
intelektualni prezir meu rijeima i direktno u raznim otrim varijantama, esto na vrlo
surov, moglo bi se rei, gotovo i neuglaen nain.
Kyriales uope nije vjerovao ni u kakvu naroitu ljudsku sposobnost i nadarenost, a o
Filipu, kao slikaru, mislio je porazno. Ne samo to je bio uvjeren da Filip nema nikakva
talenta, da je obian brbljavac, koji se obmanjuje velikim rijeima, i da ne e stvoriti nikada nita, on je govorei o temama iz raznih oblasti iznenaivao Filipa svojom raznoliko
izgraenom, ogromnom i nenamjetenom erudicijom, upozoravajui toga nervika pred
sobom na esto nepregledne komplekse praznina u njegovoj alosnoj artistikoj glavi.
Rije artist zvuala je u ustima toga udesnog Grka kao uvreda najtee intelektualne
kategorije, a kao dermatolog po struci, on je ve odmah, prvo vee, im su se upoznali,
progovorio o grai Filipovih ivaca, o njegovoj slaboj i zabrtvljenoj unutarnjoj sekreciji, s
hladnom sigurnou lijenika, koji svom bolesniku postavlja potkonu, sasvim mranu i
u svakom pogledu bezizglednu dijagnozu o njegovoj neizljeivosti. Rekao mu je nakon
nekoliko prvih reenica (to su ih izmijenili pod Bobinom kasom u Steinerovoj kavani),
da je on, Filip, priroda pasivna, sklon u svakom pogledu precjenjivanju svojih vlastitih
podraaja, narav nepostojana, ivano podrovana u svakom smislu, s potpuno jalovim
izgledima na poboljanje i savreno razorenim centrima volje! Pred Filipom da stoji sasvim sterilna patnja, mnogo rijei, samoobmanjivanje noeno spolnim poticajima, a eventualno i samoubojstvo! Ali ova posljednja varijanta da nije vjerojatna, jer da je Filip po
svojoj prirodi organizam slab i kukavan, a slabe i kukavne vrste u ivotinjstvu da se obino ne unitavaju: stjeniavo ivotarenje, u jednu rije, bez ikakvog izgleda na bilo kakav
uspjeh....
O svim tim toplim i krvavim pitanjima govorio je tako otro, kao gavran kad para ljudsku utrobu i svojim crnim kljunom razvlai po blatu tua crijeva! A to je najstranije, taj
ovjek govorio je gvozdeno logino: svaka njegova pojedina rije bila je izgovorena jednostavno, lapidarno, s bistrinom zakonika. (On je navodno zajedno s nekakvim poznatim japanskim histologom godinama radio na znamenitim histolokim prerezima i jedan
takav znameniti histoloki prerez mije dlake nosio je u znanosti enski pridjev: kyrialica!) Govorei s Filipom o bilo emu, on nije mogao da se ne spotakne o kakvu god sporednu sitnicu Filipovih opaanja te, igrajui se s njime svojim rijeima, kao s kakvim zbunjenim, histerinim, ivano razorenim nedonoetom, on je imao udnu, izvanrednu
sposobnost, da za dvije-tri minute izlije iz Filipa svu njegovu sadrinu, kao da je izlio
au vode; Filip bi najednom osjetio samo to, kako je izliven i potpuno prazan.
Poslije takvog nonog razgovaranja s tim mranim tipom, Filip nije mogao da spava, ni
da misli, ni da ita, ni da govori, i kao da je gluhonijem, mucav, on se osjeao u vlasti toga ovjeka poslije jo dugo i neobino intenzivno. Da bi se oslobodio te nejasne i mutne
hipnoze, on je trebao da napregne svu svoju modanu snagu i da se tekim naporom,
volje opre tim termitskim prodornim komponentama, to su njegovu priroenu sklonost
86
spram negacije poveavale tako opasno, te je pod sugestijom tih Kyrialesovih rijei postajao sklon najluim, upravo mjesearskim konzekvencijama.
Razgovori o slikarstvu, na primjer! Filip je ve sam, po svom vlastitom opaanju i po
svom dugogodinjem iskustvu, bio sklon da ne vjeruje u pretjeranu vanost slikarstva
kao takvog, ali Kyrialesove rijei o slikarstvu uope bile su solna kiselina za sve njegove
slike. Poslije tih rijei ostajala su pred Filipom samo smrdljiva spaljena platna: vonj stare
krpe!
- to se uope danas zbiva s tim slikarstvom? To je polupismeno, polumanijakalno, prilino ogranieno i savreno nestvarno razmiljanje o pitanju: da li je netko postao pravodobno fauvist, da li je netko uzeo matisseovsku paletu sa osmogodinjim zakanjenjem
spram nekog drugog, da li je za liniju Courbet-Manet ili za neoklasicizam, kolorizam,
neokolorizam, formalizam, objektivizam, to je sve samo svrstavanje u razrede: a, b, c, d,
e, f, g, i kole: alfa, beta, gama, delta! kola gama razred c sa petogodinjim zakanjenjem, panonska varijanta polovicom treeg decenija dvadesetog vijeka, u odnosu spram
kole delta razred f, centralnoevropska varijanta s tim i tim utjecajnim sferama! Cezanne,
van Gogh da, ali cezanneizam, vangoghizam? Zar je to za vas slikarstvo? Bioloka morfologija nas ui, da i u prirodi ima manira i pomodnog ponavljanja, ali nije vano, da li
jedno platno stoji izmeu imena Hieronymusa Boscha i Toulouse-Lautreca, izmeu Callota i Dufyja, nego ima li onaj, koji slika, svoje unutarnje lice! A slikarske lubanje danas
izgledaju kao lubenice bez mesa: unutarnja bezlinost podreuje se sasvim prirodno
stranim utjecajima! Odatle to dananje neinteligentno slikarsko glavinjanje, bez ikakve
svrhe i smisla!
Dolo je do toga razgovora o slikarstvu tako, to je Filip spomenuo, kako ga ve dugo
mui da naslika ulicu u prolaenju. Sve one gnjilokone, alosne, sive ljude kako prolaze
ulicama, sa svojim bolesnim zubima i dugovima, ilave, ranjave, umorne ljude, kako se
vuku aavim ulicama.
- Ali, molim vas, dragi moj gospodine! Vi gledate ljude gdje prolaze ulicama i onda sasvim isprazno nagomilavate svoja bizarna opaanja, a ta opaanja, nota bene, nisu ni vaa, to su proitane sitnice, iseprkane bez reda tu i tamo, sasvim sluajno, i tako, igrajui
se rijeima, vi mislite da ste nadvladali materiju oko sebe. A nita niste nadvladali, i nema govora da bi se takvim metodama dalo bilo to uiniti u ivotu, a najmanje naslikati
dobra slika! Kakve su to glupe zamisli, da bi netko naslikao ljude kako sa bolesnim zubima i dugovima prolaze ulicom? To je pseudoliterarno buncanje, ali ne slikarstvo! to
uope danas znai slikarstvo? Ne u da kaem: u vrijeme Filipa Drugog, ili ne znam bilo
koga slinog pokojnog manekena, to slikarstvo bilo je jo zamislivo kao dvorska dekoracija, kao goblen, ali danas? Jedna pristojna kozmopolitska civilizacija imat e svoje staklene okvire otvorene u stvarnost, imat e parkove i vodoskoke, kao prave, stvarne parkove i prave, stvarne vodoskoke, i tim sutranjim civiliziranim ljudima ne e biti potrebne barokne kulise! Slikarstvo je od poetka samo neka vrsta zamjenice stvarnosti! A to
e meni danas vae slike o ljudima, koji imaju bolesne zube i dugove? emu te slike?
Potpuno su suvine! Sve kad biste doista i bili slikar i kad biste doista znali slikati! Dugovi i bolesni zubi dosadne su i suvine pojave u stvarnosti, a pogotovo kao surogati!
Slua Filip Kyrialesa kako govori o slikarstvu i, kao da uje svoj najskriveniji glas, gdje
mu govori iz utrobe, osjea, kako taj antipatini ovjek govori istinu, kako stvari tako doista stoje i kako je glupo slikati slike danas, a pogotovo biti nesposoban i manijakalno
htjeti slikati surogate! Sama protuslovlja i magle, iz kojih se javlja jedan neugodni glas i
formulira njegove vlastite najkrvavije istine! Osjea Filip kako je u njemu poelo ponovo
neko sudbonosno raspadanje, kako se rastvara u inferiornoj nemoi, kao da sanja da se
87
utapa u blatnoj vodi. "Tu njega ovaj ovjek svlai! On vadi iz njega sistematskim redom
sve: i njegova zapaanja, i podraaje, i ljepote, i osjeaj ivotne punoe, prikazujui mu
ivot takvim, kakav ivot doista jest, i kakvim ga Filip i sam doista i smatra! Kao lutku,
tako ga svlai taj ovjek, i on postaje potpuno prazan, kao soba, iz koje su iznijeli sve, jedan komad pokustva za drugim, i nita nije ostalo, nego jedna mala istina, to jo tiho
pucketa na stolu, kao svijea kada dogorijeva."
88
POJAM ovjeka bio je za Kyrialesa pojam jedne od najniih ivotinjskih vrsta.

- ovjek je ivotinja u svojoj pojedinanoj osamljenosti savreno tuna, u prirodi, moglo
bi se rei, gotovo deplasirana! U stadu ivei ve prilino dugo, ovjek je ovjeku ovjek,
okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, laljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmjenija meu ivotinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je
majmun blii neposrednom i loginom ivotu od ovjeka? Poslije opice (koja u svakom
pogledu zaostaje za drugim ivotinjama), ovjek je ivotinja najmajmunskija! Ta zvijer je
prodrljivija od hijene, jer hijena prederana strvinom moe pokraj smrdljivog mesa da
zaspi, dok ovjek, koji se prederao toliko, da mu se od sitosti die utroba - jo uvijek
dere i, promatrajui oko sebe druge, gladne, sebi sline ivotinje, oblizuje se zadovoljno.
Sasvim tamno je u meni. Bila su neka svijetla, a ta su pogasla! Ne vjerujem u Kropotkinov socijalni instinkt u nama, ni u dobro u ovjeku. Prepolagano se to dobro u ovjeku i
iz ovjeka objavljuje! Ne vjerujem u ovjeka kao u ivotinju, koja bi bila prikladna da se
odgoji za neku plemenitiju ivotinjsku vrstu! Ili je taj tempo tako spor, te sam izgubio
svoju strpljivost! Ja sam, dakle, u jednu rije, postao mizantrop, i to pomalo nervozan
mizantrop!
"Koja su to svijetla u njemu bila, koja je ee spominjao da su se pogasla (da su bila, i to
intenzivna), ali davno? Odakle se odbio taj stranac, taj nepoznati putnik i prolaznik, taj
bjegunac i iseljenik, u takav mraan sistem logine mrnje, uvijek spreman da se naruga
najpozitivnijim stremljenjima svega, to ovjeka vue nad ivotinju? Da li je ta njegova
mrnja na sve ljudsko bila njegova prava narav ili samo neka vrsta ressentimenta za stare rane? I gdje je mogao da se raskrvari toliko taj stariji ovjek, te se osjeala iz njega
mrnja tako neposredna kao krgut zubi?"
Boboka je priala Filipu o Kyrialesovoj navodnoj tragediji, davnoj, djeakoj, kako su
mu jo prije dvadeset godina Kozaci u Sankt Petersburgu ustrijelili njegovu djevojicu!
ekao ju je kod oglasnog stupa na randevu, a ona je dola na taj randevu i sruila se krvava! Odnijeli su je u bolnicu i jo istu no je izdahnula od unutarnjeg krvarenja! Od itavog tog sna da mu je ostao jedan njen kimono s lastavicama i glicinijama, i nad tim kimonom da je poslije toga probdio nekoliko noi tuckajui neprekidno kaiprstom po polituri stola, kao polulud.
"To je bila anegdota stvorena za Bobokinu fantaziju! Krvava djevojica i kimono s lastavicama! To da bi moglo biti razlogom takve razorne mizantropije jednog ovjeka, koji
ve ima iza sebe itav ivot? Svakako, Kyriales se jo kao student bacio u pokret i u dvadeset i treoj godini bio je prognan iza Semipalatinska, a poslije u transbajkalske tajge, te
se vie nikada nije ni vratio u Rusiju. Provukao se preko Tibeta do zapadne Evrope, i
negdje u Belgiji ili Alzaciji bio je ponovo suen na nekoliko godina tvravnog zatvora."
Neko vee popili su skoro litru rakije (Baloanski, Filip i on), a taj je Grk priao vrlo ivo
i sugestivno o onoj davnoj belgijskoj noi, kad je ekao, da dou po njega: te noi odvrnuo se njegov ivotni smjer od pojma ovjek - konano.
- Uznemiren od besanice okretao se po svojoj postelji s jedne strane na drugu i muio se
dugo. Nikako nije mogao da usne. Zapalio je svijeu, srknuo gutljaj vode i sluao sat kako kuca na stolu. Odmie vrijeme, rui se jedna minuta za drugom, pribliava se sudbina, za njim e se zatvoriti teka, okovana tvravna vrata, a orni inovnici, njegovi drugovi, prijei e preko toga na dnevni red, kao da se nita nije dogodilo! Ti e se malogra-
89
anski inovnici revolucije dalje sastajati po krmama predgraa, u onim utim zadimljenim prostorijama, gdje stolnjaci poliveni vinom izgledaju, kao da su krvlju zamrljani.
Krvava, mesarska slika zadimljene krme, u mranom utom osvjetljenju, s onim stanovitim fiziognomijama. Ona izboena ovalna donja eljust jednoga, oni iglati zubi drugoga perverznog glodavca, mutno, zamagljeno oko ispod stakla treeg glupana, one rumene, ljubiasto krvave usne etvrtoga, strana upljina krezube gubice petoga zlobnog grbavca, to e sve ostati iza njega. Meketanje suhoparnih glasova kod crvenih stolnjaka
pod petrolejkom, a jedan od njih zove se Blum i ima zafitiljen brk i kelnerske geste (uvijek se netko od tih ljudi zove Blum), i oni e preko njega prijei na svoj dnevni red, a on
e ostati leei u pivnici tvrave i sluati takore kako grebu zidove. Upravo to odvajanje
ideje od stvarnosti onih fiziognomija, to je bilo po njega sudbonosno: postoje mnogobrojne ideje o ljubavi spram blinjega: da blinjega treba ljubiti kao samoga sebe, na temu
te osnovne misli mnogo je rezolucija izglasano za posljednja dva milenija, a fiziognomija
ljudska nije se od Neanderthala izmijenila mnogo: progene donje eljusti, iglati zubi karnivora, pohotne krvave usne zvjerske, sve te ivotne pojave pretvorljivo, kao ezopovske
lije, prelazei na svoje dnevne redove sindikata ili sinagoga, reklamiraju o evaneoskoj
ljubavi, a pod njihovim dnevnim redovima, kao u grobu, spavaju pokopane sudbine ivih osamljenih i nesretnih pojedinaca. On je mnogo godina tako preleao pod nadgrobnom ploom jedne takve dosadne rezolucije, i on sebe ne da obmanjivati nikakvim sredovjenim (skolastikim) smicalicama! On se ve dugo bavi idejom da napie jezuitsku
komediju iz sedamnaestoga stoljea, gdje bi razvio sve te ideje svoga individualnog pogleda na svijet, ali toliko je intelektualno poten da uvia, da je zamisao preogromna, te
svakako prolazi kapacitet njegovih sposobnosti. A tako neobino jasno gleda te jezuite
oko sebe: i one jueranje i ove dananje! Jezuiti u socijalizmu, kakva paklena izmiljotina! Netko prodaje hlanjake i ogledala, dosadi mu to jednoga dana i postane inovnik
revolucije. Sjedi po zadimljenim krmama, glasa za dnevne redove, radi u jednom novom trgovakom poslu s politikim dividendama, a stoji na stanovitu, da blinjega svoga treba ljubiti kao samoga sebe!
- Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, naalost! A ako i ovo posljednje gibanje ne
vodi niemu, onda ne preostaje nita. Vi ste dakle za sveope i neodgodivo nitavilo, suprotstavio se tome mizantropu Filip, lino potpuno pasivan spram svakog socijalnog pokreta.
- Ne, ja nisam za nitavilo! Obratno od toga! Ja samo odvajam vjerujue od nevjerujueg!
Stepen vjerujueg najnii je stupanj ljudskoga miljenja: on se nalazi ispod znanja,
mnogo blie animalnome nego to se misli. A sve velike fraze o ovjeku i o njegovoj budunosti cvjetaju jo uvijek u krugovima vjerovanja vjerujuih! inovnici sindikata i isusovci po govornicama provincijalnih crkava jedna je te ista stvar! A stvar je u ovome, da
postoji nepromjenljivo ista ljudska utroba, a nad tom dvononom nezasitnom utrobom
da ljudi kao papige vau nekakve rezolucije! A ovjek se raa samo jedan jedini put lino! I pokraj svega to je stvarnost izvan nas objektivna i toliko dugotrajna, te nam se ta
dugotrajnost stvarnosti priinja vjenou, to se ipak, najmiliji moj, sve doivljava unutar
sebe samo jedamput! I tko to ne uvia, taj bolje da se nije ni rodio! I njega ne vrijeaju
oni pojedinci, koji se nekom samoubojstvenom samozatajnom gestom samounitavaju
zbog nekih istina, nego one male papige po oltarima, po govornicama, po uvodnim lancima, koje tu neto vau o rezolucijama, one su mu odiozne! To blesavo ptije oponaanje tuih glasova, to mu je odvratno! Tridesettisua revolucija odvija se dnevno u prirodi. Kada je majmun zapalio prvu vatru, to je bila na zemlji velika revolucija: rodili su se
uzrok i posljedica. Zasijati prvo zrno, pripitomiti konja, pa dii kamen polugom, sve su
to bile velike revolucije u krugovima neznanja i patnje! Postati od orangutana impresio-
90
nistiki slikar, od riblje krge vodozemac, od roba kranin, sve su to revolucije, samo
malo predugo traju i, konano, to tu ima da se vjeruje? Zemlja je, nema sumnje, okrugla
i vrti se oko sunca, ali zato odleati tri godine u jednoj kazemati, bilo bi preglupo! A vidite, ja sam izgubio itavu svoju mladost za takve kopernikijanske bedastoe o nekim evidentnim i nezanimljivim istinama!
Slua Filip toga kozera kako govori o tekim i ozbiljnim stvarima s takvom leernou,
kao da su to ploice domina, to ih tamo kapelan razbacuje po mramornoj ploi iza njegovih lea kod drugoga stola. "Taj Sergije Kirilovi Kyriales govori zapravo stvari stare i
poznate, ali opet toliko je to govorenje sugestivno i, koliko god se ne podudara s konanim istinama, ono je u biti pravilno. Boba ga slua s najveim zanimanjem. Vidi se da
uiva u svakoj njegovoj rijei; on je njen stari znanac, a bio joj je po svoj prilici i ljubavnik!
(I ovaj tako jako naglaeni negativni stav, to ga taj stranac zauzima spram Filipova slikarstva, nosi u sebi klicu sakrivenog ljubomora!) Ono, to je govorio o slikarstvu, to je
uglavnom tono, ukoliko se Filipa tie, uglavnom je tako! Ali ovo sve o socijalnom problemu prilino je zbunjeno. Popili su dodue veeras ve litru rakije i sada se pojavila nova politra, i popuili su ve svaki po trideset cigareta, i dimi se opet nova meu prstima,
ali ono, to je govorio prije o njegovoj nedorasloj psihozi zakanjelog puberteta, ono je
bilo izazovno! Da itavo Filipovo razmiljanje o stvarima ne bi bilo drugo nego zakanjeli djeaki nemir s posljednjim proplamsajima spola? A njegova tjelesna graa da pokazuje ve prve znakove starosti i time da je taj sudar groteskniji? A po emu bi ovo sve,
to taj Grk pria, bilo tako hiperinteligentno, te se na to ne bi dalo odgovoriti? Jer je dermatolog i doktor filozofije? Jer je sjedio tri godine u nekoj tvravi? Uostalom tko zna, da
li je on uope sjedio u toj tvravi i tko je taj nepoznati ovjek i odakle je doao? Baloanski odobrava svakoj njegovoj pojedinoj rijei, i on ispada pred tim paralitikom kao slabi
i bluna, kojom se ovaj neznanac poigrava kao igrakom! Taj Grk govori o umjetnosti, a
zapravo nema pojma o umjetnosti! On govori najopenitije fraze i lai, upravo kao oni
njegovi isusovci! I to je neka tajnovita jezuitska sjenka, odakle se samo doskitao ovamo u
ovu krmu?"
91
DIM je u krmi gust i valja se oko predmeta i pojava u sivim oblacima. Ta pljesnivozelena soba, s bidermajerskim prozorima pod dubokim svodovima, s petrolejkama, papirnatim cvijeem i zlatnouokvirenim slikama, koje prikazuju Carmeninu smrt, pliva u ukastoj smrdljivoj magli, a po zelenom suknu odbijaju se biljarske kugle, i taj odzvuk iste
kosti mijea se sa zveketom aa, umom karata i kotanih ploica na mramornim ploama u staru, sivu, pijanu pjesmu provincijalnih kavana. Kapelan, sekundarijus opinske
bolnice, doktor Mitternacht, i geometar igraju domina, a netko govori glasno o kapelanovoj zamjernoj snazi, kako je neku no umrtvio i uspokojio tri poznato vatrene ljubavnice: doktorku, pak zatim odmah suprugu nadinenjera i potaricu, a i Rezika veleasnog plebanua isto tako nije ostala kratkih rukava kod te ponone pustolovine. Kroz ovaj
dim i kiselo vino mekee sablastan, barbarski smijeh, kakvim se smiju sve krme po
ovim movarnim umama, a tu, odmah uz stol kraj kase, Filip govori o oduhovljivanju
materije.
Filip nije sasvim pijan, ali je ponesen rakijom. Filip je uzrujan. Njegovo unutarnje treperenje visoko je uznemireno, i on osjea nemir svojih ivaca, i to kako taj nemir nadvladava njegovu snagu i kako polagano raste i postaje jai od svakog razumnog otpora. To se
vidi i po odbijanju dimova i po nervoznom zavijanju jedne cigarete za drugom. Po sve
hitrijem i sve strastvenijem ispijanju jednog tamperla za drugim, po nemiru prstiju, koji
se kreu izmeu doze i cigaretpica, izmeu mramorne ploe i staklenke, od gumba na
kaputu do obrva, dodirujui predmete, dotiui se stvari, i opet se gre i svijaju i kreu u
sve usplahirenijem lebdenju. Iz te se usplahirenosti javlja polagano strast ovjeka, koji se
osjea povrijeenim od drzovitog i izazovnog nepoznatog stranca, koji je doao ovamo i
koji ga tu u intimnom krugu vrijea i mui ve nekoliko dana. Boboka je sjedila na blagajni, nalijevala vaniliju u puneve, dijelila bijele kockice eera (nekome je nalila tamperl Boonekampa, te se, prislukujui tom razgovoru, preselila k stolu), i tako od vremena na vrijeme ustaje, daje kelneru ae i naloge, a onda se opet vraa k stolu i prisjeda uz
ovu trojicu kod tree politre ljivovice. Veeras se osjea naroito slomljena, kao pred boleu. To je umor, kakav se javlja pred slomom sviju snaga, prelazei polagano u omaglicu i u nemonu besvijest. Njoj je dosta toga dima i toga smrada. I tih razgovora i te ljivovice. I ovog njenog bolesnika s kauuk-kragnom, koji slaboumno kima glavom i veseli
se svakoj jaoj frazi Grka, jer mu je taj slikar iskreno i od srca antipatian, te mu je neobino drago da se naao netko, tko i tome slikaru moe da posoli pamet! A Kyriales je pametniji, ivci mu jo nisu uli u igru, ali osjea ljivovicu u glavi i ta ga rakija sve vie vue k sebi. I on je umoran, poderan, i on ima u sebi tihu i duboku potrebu da se smrtno
napije i da ostane leei u kakvoj blatnoj grabi: "naputovao se dosta, a sad ga tu gnjavi
nekakav neurastenik oduhovljivanjem materije! Kakvo prokleto oduhovljivanje materije?"
- Pustite me, do avola, s tim otrcanim svojim frazama, molim vas lijepo!
- Vi ne date, da ja svrim svoju reenicu, vi mi se upleete u svaku moju pojedinu rije,
tako da to postaje polagano nesnosno! Molim vas, dopustite mi, da se objasnim! Da kaem, to mislim! Ja sam rekao, da postoji u stvaralakom procesu jedno oduhovljeno stanje, bez koga je nezamislivo...
- Ali, molim vas! Dua je oznaka za jedno izvjesno stanje tijela! Dua je povezana za tjelesno, to je evidentno, to je samo po sebi jasno,
92
- Pa vidite, da vi meni sistematski ne date da govorim. Niste ni vi valjda na svojim tibetskim studijama pojeli svu pamet? Vi ete mi ipak (skromno mislim) blagohotno dopustiti, da ovjek naslika jednu sliku, da sjedne, da zaboravi sebe, da donekle u vansebnom stanju naslika jednu sliku, recimo Rembrandt svoju Nonu strau ili Sastanak u
Emausu, to je, do vraga, ipak abnormalno u jednu ruku, zar ne, to ba nije tako iskljuivo tjelesno determinirano, to ba nije samo izvjesno tjelesno stanje, to je ipak neka izvanredna i u prirodi vrlo rijetka pojava! Rembrandt je protuprirodna pojava i nema s tim
vaim tjelesnim nikakve veze!
- Da, dobro ste rekli: protuprirodna! Rembrandt je protuprirodna pojava, to doputam!
Protuprirodna pojava svakako, ali natprirodna nikako! Ja u itavom slikarstvu (dopustite mi, da tu mislim i na vae slike) ne vidim nieg natprirodnog! Nita neprirodnije nije
hodati na stranjim nogama, to jest, pardon, obratno sam htio da kaem: hodati na stranjim nogama isto je tako protuprirodno, kao biti Rembrandt! Upravo: jo protuprirodnije! A milijarda i pol dvonoaca hoda na stranjim nogama. Nalazite li vi u toj pojavi neko
natprirodno objavljenje? Ja lino ni najmanje! A naa takozvana civilizacija nije nita
drugo nego udaljivanje od prirodnog, poto je sve to se zove tom naom civilizacijom
samo popratna pojava toga fakta, da su se neki etvoronoci potpuno protuprirodno
osovili na stranje noge! Protuprirodno je to bilo samo zato, jer je to zasada u prirodi jedini poznati sluaj, ali natprirodno nikako. Ja barem u tome ne vidim nikakvih netjelesnih elemenata. Sve je u nama tjelesno i sve je povezano za tjelesno, i takav jedan Rembrandtov Sastanak u Emausu (koji se uostalom tako i ne zove) ne moe biti drugo, nego izraaj tjelesnog u nama i oko nas,
- Ali, molim vas, proitajte, molim vas, to su o tome problemu napisali sami stvaraoci!
Svi pjesnici i filozofi sviju vjekova slau se u tome, da iz pravog umjetnikog djela izbija
za obini na razum neka nerazumljiva sugestivna snaga: to za razum neshvatljivo strujanje iz umjetnina, ta neka via uvjerljivost umjetnike materije nije materijalne naravi, ili
nije iskljuivo materijalne naravi, i ne da se tako vulgarno objasniti, kao to to najsvakodnevniji materijalisti misle!
- Pardon, molim vas: mislite li vi pod jednim pravim umjetnikim djelom iz koga izbijaju nekakve za na razum - po vama - neshvatljive sugestivne snage nadnaravnog porijekla i svoje vlastite umjetnike produkte?
Filip je osjetio drsku zadrtost tog pitanja kao ubod iglom; kao da je uboden u jednu od
svojih ozlijeenih ganglija otrovnim alcem, on je poeo po svome mozgu da osjea strujanje izvjesnog neshvatljivo mranog nemira, kakav pokazuju zmije na zvuk arobnjakove frule.
"Tu bi trebalo sada ustati nepokolebljivo na obranu svojih vlastitih stvari i pobiti se s tim
nepismenjakom na ivot i na smrt!" Ali uoivi u maglenom i mutnom krugu svoje vlastito alosno stvaranje, zaokruivi iznad tih svojih jalovih napora umornim pogledom,
on je ukoena jezika i staklena oka zapitao toga Grka posve tiho, uljudno, sasvim pitomo, moglo bi se rei, upravo servilno, kako on to misli?
- Mislite li vi, da su vae vlastite slike dokaz, da iz umjetnikih produkata izbijaju natprirodne snage? Smatrate li vi sebe adeptom, koji stoji s viim svjetovima u kontaktu, dok
to nama, najsvakodnevnijim materijalistima i obinim smrtnicima, nije dano?
Ta je bilo izgovoreno grubo, preko lea, kao da s Filipom govori nekakav zaprisegnuti
tuma pred zelenim sudbenim suknom i da mu prevodi neke njemu nerazumljive pojmove na njegov nepismeni idealistiki argon.
93
"Pa on nije govorio o sebi, nego o Rembrandtu, i to je bilo od njega lino vrlo delikatno, a
ovaj tip sve to prilino nedelikatno izvre na glavu."
- Ne da se o tim neurasteninim imponderabilijama govoriti pravnikom ili srednjokolskom logikom. Da su estetske emocije metalogine prirode, to je prva pretpostavka svake estetike: kako bi se dalo inae objasniti, kako je vie puta samo jedna jedina pjega boje
potrebna, jedan potez kistom ili jedna jedina rije, pak da se u ovjeku pokrene osjeaj
uitka, ljepote, alosti ili snage, vremena i prostora, i svih ivotnih potencijala i radosti!
Intenzitet tog metaloginog napona, to neka Kyriales njemu objasni logikom tih svojih
tjelesnih razloga - ako moe!
- Logika! Vi tu rije izgovarate, moj gospodine, tako suhoparno, kao pravi roeni artist!
A to vi mislite, molim ja vas, to je ta logika? Vi mislite da je logika jedna tvrdo ukoriena knjiga, jedan dosadni sat pred crnom ploom pod raspelom, prozori su otvoreni, a
vani se uju vrapci u kronjama kako veselo cvrkuu i vesele se svibanjskom suncu? Logika je jedan ciklus tako svijetlih, prozirnih, staklenih sistema koji sigurno znae najmanje milijardu puta vie od raznih vaih slikarskih svjetova i konstrukcija! A zato, molim
ja vas, kompleksi izmeu eleata i Platona do Kantovog pitanja: ta je istina? ne bi bili
interesantniji od bezazlene naivnosti jednog Benvenuta Cellinija? Molim vas: ogromni
razmaci izmeu iste i empirijske spoznaje, nedogledan i bez logike nepojmljiv sudar
aprioriteta i posterioriteta, mutna masa Kantove Pratvari, do matematske transcedentnosti Pojma o bogu, to nisu srednjokolske lekcije logike, mili moj! Danteovska disciplina je najprozirnija ondje, gdje je ista tomistika logika! Ni albigenzi, ni luterani, ni jakobinski mediokriteti ne bi, kao epigoni, bez tue logike, mogli uiniti ni jednog koraka u
svojim takozvanim historijskim ideolokim pokretima! Jeste li kada drali ovjeji mozak
u svojoj ruci? Jeste li kada osjetili teinu one 1400 grama sive mrene u svojim prstima?
Znate li vi, to je ljudski cerebrum? Da ste svojom rukom dvadeset sedam hiljada puta
prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijazna naeg mozga, a ne samo nad intuitivnom!
Osjea Filip, kako iz usta tog nesimpatinog ovjeka plaze teke rijei, neki ogromni
pojmovi kao beskrajne trakavice kako se miu spram njega, kako lebde nad njim, kako
mu zamataju glavu kao olovni oblozi i kako mu postaje muno, kao od otrovnog isparivanja. "A taj tamni ovjek tu pred njim sjedi u gustom oblaku dima, njegove se zapaljene,
krvave usne miu kao dvije crvene pijavice i on kroz zube govori o nekakvoj transcendentalnoj dedukciji i o igrama pojmova izmeu Eulera i Newtona i Huyghensa i tako se
ironino igra Kantovim staromodnim metaforama auf den Flgeln der Ideen, kao da je
Kant kao njegov egrt pisao feljtone s njim u Rigaer Tagblattu. O analitici pojmova govori,
o transcedentalnosti Prostora i Vremena, u sudaru s fiziolokim eventualijarna, i o tome,
kako su barokne filozofske sheme pod konac osamnaestoga stoljea bile prilino inteligentne forme miljenja, a da to istodobno i nisu bile: jedna zanimljiva, vie glazbenobarokna, muzikalna zamisao, jedan infinitezimalni muziki motiv, to lebdi izmeu sviju
sfera, sviju osjeta i sviju zamisli, te sve to prelazi iz sfere jedne logine kategorije u drugu treperi kroz ovaj glazbeni medij logine (barokne) shematike, kao to zvuk jednog
instrumenta u svome titranju lebdi u zraku izgubivi ve tako svoj materijalni volumen,
a, jo uvijek odzvanjajui svojstvima tog auditivnog volumena, polagano umire i nestaje
kao dim. (Ali naravno, za sve to treba imati sluha, a za te komplekse gospoda artisti
obino misle da ne postoje zato, jer su za te komplekse zvukova od roenja gluhi!)."
Masa se rijei mie spram Filipa i on osjea duboku, upravo organsku potrebu, da se opre toj brbljavoj nametljivosti, kora je vidljivo namjetena i bez ikakve stvarne podloge, ali
istodobno osjea, da je opet nesposoban da svlada te nejasne kvantitete nekakvih poda-
94
taka, njemu nejasnih, slabo poznatih, a opet prividno uvjerljivih, te se lijepe za njegov
mozak kao gumiarabikum, i on se ve poinje osjeati kao muha na muholovki.
A ovaj mistifikator rusko-levantinski govori o tame, da ovjek koji se ve probio i izrastao do toga, da u svojoj hrptenici osjea razvojnu liniju sviju vrsta kraljenjaka, i do toga,
da osjea u sebi proces, koji ga je od etvoronone nijeme ivotinje podigao u okomicu
dvononu, i do toga, da osjea svoj ljudski cerebrum kao kozmiku dominantu, kada osjea u metamorfozi svog vlastitog embrija sve periode, kroz koje su proputovali svi organizmi od prvotne klice da krge, a od krge do vodozemca i do njegova vlastitog cerebralnog tkiva, da takav ovjek onda ima pravo, da se ne da vie mistificirati ni od ega,
pa ni od umjetnikog misterija! To da umjetnost jo uvijek - naalost - postoji kao nekakav metafiziki faktor, to je samo znak zaostalosti! Biljeiti ivotne podatke danas, u vrijeme behaviorizma, primitivnim simbolima slikovitosti, na mitoloki nain, alegorino,
to je tako zaostalo, kao to su zaostali egipatski hijeroglifi spram bilo koje nae suvremene infinitezimalne formule! I sada mu dolazi tu jedan prosjeno nadareni i prosjeno naobraeni gospodin slikar, i od Kyrialesa trai da mu 'logikom tjelesnih razloga' objasni
misterij estetske emocije! Pjesme i slike mogu se uivati uope samo u jednoj stranoj
kulturnoj zaostalosti, a kad je ve netko tako zaostao, da jo uvijek uiva u takvim primitivnim hijeroglifima, to bi bilo teko odrediti, to na njega - lino - umjetniki djeluje (ako
uope djeluje), ali da to nije nita 'netjelesno i natprirodno' to je sigurno!
- Prije svega: u nama ima neizrecivo mnogo toga, to je naueno, taj dril, ta predaja, taj
odgoj, te dresirane retrospektive bude u nama sjeanje na razna proivljena stanja nae
vlastite linosti. Mi se pri tome razmatranju razmatamo kao klupko: unatrag! Gledati
samome sebi u otvorenu utrobu, to je osjeaj oduvijek pomalo sentimentalan. Gledati
unatrag, to raa alobnom rezignacijom prolaznosti i krhkosti. Nae samodopadno i teko ja vrlo se rado sjea samoga sebe - otprije. Klasici. Vergilije: Forsan et haec olim
meminisse iuvabit. (Tko od nas nije gledao Dantea u kakvim loim ilustracijama, kako
sanja prvi put o Beatrii, a tko od nas pri tome nije mislio na sebe?) Lovorike! Mramorna
poprsja! Nema iva ovjeka, koji nije sebe ni jedamput zamislio kao mramorno poprsje.
Uglavnom: to su kompleksi romantini, obino povezani s ljubavnim doivljajima. Uspomene. Nae ja se pri tome raznjeuje. Nae ja se vrlo esto rastapa u sapunu i u
limunadi, a da ba nije uvijek svjesno, da se tu radi iskljuivo o sapunu i o limunadi. Ima
slabih trenutaka u ivotu ovjeka, kad je svatko, pa i najoporiji od nas, enkasto raspoloen i godi mu gutati suze! To je dakle istina, to vam doputam: postoji izvjesno djelovanje stiha, i to armantno, intimno djelovanje stiha i slike. Svi mi smo sanjali u zelenim
sutonima i svima nama ostale su nezaboravne neke drage i tihe kretnje dragih i tihih ena. Vidjeti dakle takvu kretnju negdje zabiljeenu, to je dragi doivljaj! To i treba da je
tako! Kad ne bi bilo toga djelovanja, ne bi bilo doivljaja ljepote uope. Ne bi bilo tih vaih lirizama, pak, u posljednjoj konzekvenciji, ni poezije, ni slikarstva! Ali odluno tvrdim, da u kompleksu toga djelovanja nema nieg netjelesnog, a pogotovo nieg natprirodnog! Mi odjekujemo na zabiljeene tue doivljaje odjekom svojih vlastitih uspomena! Na tjelesni, fizioloki, ako hoete, u prenesenom smislu, i duevni volumen postaje
u takav tren glazbalo. Ljudi su stvorili sebi neobino laskav pojam o nadnaravnoj plemenitosti toga glazbala, zaboravljajui, da to glazbalo nije nita drugo, nego jedno
neobino zapleteno i prilino dugo pomino crijevo s raznim otvorima i privjescima!
- Molim vas, s neukusnostima...
- Jesam li ja odgovoran za ivotna fakta, to vama laiku izgledaju neukusna? Ja sam vam
dao tovie jednu upravo transcendentalnu koncesiju, proglasivi nae tijelo glazbalom!
Ja nisam tako amuzian u vaim kompleksima, kao vi u mojima! Ja vam doputam, da
95
ima mogunosti da jedan estetski dojam prevue preko nas svojim gudalom kao konjskom strunom, i mi odzvanjamo! Ali da bi to odzvanjanje bilo uzvieno, neshvatljivo ili
ak natprirodno, to mi ipak izgleda kao neskromno precjenjivanje nae tjelesne malenkosti i svih ostalih funkcija povezanih za nau malenkost!
Jo odmah, kod svoje prve upadice, osjetio je Filip, da je bila deplasirana. "Taj ovjek izgovorio je veeras nekoliko stotina reenica (dobro je, on se ne slae s tim izlaganjem),
ali, opet, sam nain toga izlaganja nije bio tako svakodnevan, te bi trebalo da mu se suprotstavi s tako nitetnom frazom kao to je pojam neukusnosti!" Hotei tako da se ispravi, on je osjetio kako ga je oblilo rumenilo i poeo je da muca:
- Vi ste namjeteno grubi u svojim zakljucima i itavo vae poigravanje nekim ivotnim
istinama igranje je paradoksima, a sve je to samo jedan neobino brbljavi nain! To je vrlo jednostavno; s jednim izvjesnim sistemom, koji nije prividno neuvjerljiv, vi izvrete
smisao stvarima na glavu. To je jedna vrsta najispraznijeg poigravanja rijeima, neka vrsta nihilizma, a nitavilo i praznina gotovo da su sinonimi! Za vas nita na svijetu nema
nikakvog vieg smisla!
"Ne govorim dobro", mislio je u sebi Filip. "Na ovo sve nisam mu odgovorio nita konkretno! Sasvim drugim kapacitetom trebalo bi prodrijeti pod te njegove poglede! Ali kako, na kome mjestu, na koji nain? Nije to nihilizam, to Gruzinovo stanovite nije nikakav isprazni nihilizam! Iza svega toga skrivaju se tamne stvari. To nije samo kozerija!"
Sergije Kirilovi Kyriales gleda zbunjenog, ivano podrovanog ovjeka pred sobom i
misli o svojim vlastitim ivanim podrovanostima. "Kad bi taj slikarski slaboumnik znao,
kako tu s njim razgovara jedan slabi, jedna ruevina od ovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko vie mogao da otre niije obue! On znade, po svom otroumnom iskustvu staroga dijalektiara, da je najvea vjetina u borbi rijeima da se protivnik pobija
njegovim vlastitim citatima. itati slaboe u mislima svoga partnera i isticati tue intimne slaboe, da slabii uju sami sebe, to je prvo slovo svake dijalektike! A kad bi netko
mogao da proita njegove vlastite misli, kako bi onda sve to ispalo alosno! Od prvoga
dana on je primijetio da taj slikar tu pred njim sumnja u samoga sebe, a naroito u svoje
slikarske sposobnosti! I tu ga je onda prihvatio kao pas prepelicu! A sada (kroz maglu
rakije pomalo ga i ali) iznervirao ga je, a sve to nema naroitog smisla!"
- Nita u ivotu, pa ni u umjetnosti, nema sigurno nekog naroitog, a pogotovo ne - natprirodnog smisla! U naem ivotu tako je udeeno, da su nam najskupocjeniji trenuci
zapravo savreno besmisleni. Ugodnost izvjesnog ivanog treperenja ne mora imati vieg smisla, ali zato nije manje ugodna! Topla ena, na primjer, aa vina, cigareta; dim,
jesen, ljivovica, u zdravlje, dragi moj maestro, da se kucnemo! Da ispijemo ovu au u
zdravlje gospoe Boboke!
Filip se kucnuo zlovoljno i ispio u Bobokino zdravlje. Ostao je dalje mrk i neraspoloen.
- Vama sve stvari izgledaju prljave kao kone bolesti! To je neka vrsta dermatolokog
pogleda na svijet! Ja naalost nisam dermatolog!
Sergije Kirilovi nasmije se tiho, jedva primjetljivo, spram unutra, u sebe, u svoje vlastite
alosti!
"To, da je on dermatolog, to je njegova najmanje slaba strana! Takav jedan propali brodolomac zapravo, kao ovaj slikar tu pred njim, takav jedan bivi ovjek zapravo, koji izgleda da nema savreno nikakva smjera u ivotu, nego samoga sebe obmanjuje estetskom
filisterijom (i tako se itav ivot sistematski obmanjuje nekakvim hipotetinim slikarskim
talentom), tu sjedi prosjed, oronuo, s podonjacima, ispijen, i ne moe da vidi samoga
sebe u ogledalu, a obmanjuje se gledanjem kao takvim i misli da je vrhunaravno vido-
96
vit. Kako je to alosno zapravo! Tu sjedi s ovom kasiricom u smrdljivoj krmi i brblja itave noi o djelovanju neega nevidljivog, o maginom prestrujavanju, o udesnom znaenju svetoga gorenja u nama, a zapravo se srepio s tom strastvenom i nesretnom enom
i sada se svi troje motaju u glupom i bezizlaznom klupku, i to je otprilike stanje dijagnoze: status praesens!"
Kao razdrte krpe tako se miu odlomci mutnih i pijanih Gruzinovih reenica u Filipovoj
glavi i on ima potrebu da mu odgovori, samo se ne snalazi pred tom zapletenom problematikom i ne umije da nae pravu rije.
"to je tu taj ignorant neto mlio o zaostalosti egipatskog pisma? Ima li on pojma o egipatskom slikarstvu? Je li taj hohtapler vidio ikada jednu jedinu egipatsku broncu? Ili
one blijedozelenkaste nadgrobne egipatske svjetiljke s prozirnim ploicama od vapnenca
s bareljefnim motivima posmrtnih simbola? Kako se samo moe govoriti tako u vjetar?
On, Filip, moda i jest zakanjeli romantik, i sve to njegovo gledanje na stvari moda je
doista romantino, ali tako isprazno baratati nekakvim otrcanim materijalistikim frazama, koje su uostalom ve i u znanosti davno oborene, i u koje vjeruju moda jo samo
ovakvi bivi, intelektualno otrcani dermatolozi!"
Filip je osjeao, kako bi bilo potrebno da jednim jedinim pokretom ruke zbaci sa stola sav
taj zveei i zveketavi um tih otrcanih intelektualnih etona (kao kakav kup bezvrijednih pilmarki), ali nikako nije mogao da se sabere. Paralelno s potrebom da se opre, javljala se u njemu tiha rezignacija: to bi ovjek gluhima tumaio glazbu? Nema smisla
barbarima objanjavati orfejske zanose, i to su zapravo orfejske egzaltacije! To sublimno, duboko, u svakom smislu problematino, nepoznato, tajnovito, vrhunaravno, najneposrednije u nama, ta staklena svjetlost jo one posljednje srebrne igrake, to nam je ostala kao posljednja radost i posljednja utjeha u ovome blatu, preglupo! To jo tumaiti,
kao oktaedre od ljepenke, mozgovima, koji pojma nemaju o tajanstvenosti toga ostakljivanja? emu? Fascinantnost te tajanstvene igre ljepotama tako je neodoljiva, da se njima
ve stoljeima neprekidno igraju itavi kontinenti, rase, kulture, epohe, vremena, i sada
e se tu ovakav bezimeni, anonimni netko s lulom u gubici iz tog smrdljivog dima pojaviti i sve to pojednostavniti do prezrivog vica! Takav nepoznati netko e tu doi i sve
e to najkrvavije stremljenje svesti na mehanino micanje iskljuivo tjelesnog u nama,
kao da tog netjelesnog u naim umjetninama nema, kao da to ne traje danas isto tako i
jednako ivo u egipatskoj bronci, kao pred sedam hiljada godina, kad je takva bronca jo
topla ispala iz livnice!" Tako je samo odmahnuo rukom i rekao da misli, da se takvim
vulgarnim materijalistikim frazama ne da savreno nita postii! Ni u kom pogledu, ni
smjeru! To su sve same mrtve rijei, a ivot ispod toga traje neprekidno izvirui iz sebe u
beskrajnim varijacijama lijepog, neshvatljivo tajanstveno-divnog! A sve to, to Kyriales
govori, to su drzoviti feljtoni!
- Ja sam dodue ivio i od feljtonizma, ali ja se nikada nisam ponosio time da sam bio
feljtonist! A vi slikanje tih svojih feljtona shizofreno proglaujete vrhunaravnoneshvatljivom objavom i mislite da je to feljtonistiko slikanje takvih vaih arenih i
uljenom bojom namazanih feljtona nadnaravnog porijekla!
- Ja govorim s respektom o nepoznatim i meni nejasnim podrujima: ja se nikada ne bi
usudio da pred vama govorim o bilo kom pitanju iz podruja konih bolesti s takvom
uzvienou, s kakvom vi govorite o slikarstvu! Ja nisam intelektualno drzak zato, jer mi
nije sve jasno, u nekakvom mediokritetskom simplizmu, kao vama! Ja ostavljam jo nekim pojmovima istu neoskvrnutost! Ja nisam verbalni materijalist, ni cinik, ni dermatolog! Ako ste vi dvadeset i sedam hiljada puta drali u svojoj ruci nekakav piljivi prerez
cerebralnog tkiva, ja sam dvadeset i sedam hiljada puta drhtao pred svojim platnom! Ja
97
vjerujem u istou umjetnike spoznaje, kao u jedinu jo istou, koja nam je preostala u
ovom ivotinjstvu oko nas! Jeste li me razumjeli? I ja se ne dam vrijeati, jeste li me razumjeli?
- A vi mislite, da je ovo vikanje sada jedna takva ista umjetnika spoznaja?
- Ali, molim vas, odgurnuo je Filip stol s takvom estinom, da se prevalila rakija i eer
se rasuo sa tanjuria, a Baloanskom se prolio potok ljivovice u krilo.
"Kakve neukusne gluposti! Samo jalovo gubljenje vremena s gluhonijemima, luacima i
manijacima! Zar ovi barbari imaju pojma o neposrednom gledanju? Zar oni znaju, kako
ne treba gledati unatrag, nego naprijed! Neposredno, isto, oprano, bez ijedne misli ili
primisli! Samo gledati, nenaueno, ne kroz tua stakla, nego u okviru svojih vlastitih
emocionalnih mogunosti: bez prostora, bez vremena, bez uma i bez razuma! A on jo
nije izgubio od svoje emotivne snage i on neobino ivo osjea, kako umjetnost nije ono
to ovakvi barbari misle: otisak ptije noge u blatu ili votani odljev! Umjetnost je talenat,
a talenat je ono to nenadareni mozgovi ne mogu da pojme. Talenat je snaga, koja se ne
da objasniti niim tjelesnim, ali isto tako niim duhovnim, i te funkcije talenta su
clairvoyantne i stoje iznad obinih funkcija razuma i tijela nedohvatno!"
Vani je nastala uzrujana graja. ulo se ve otprije glasno i pijano koijako nadvikivanje,
topot izama, udaranje vratima, pucketanje bieva, a onda je zajauknuo neiji glas i odjeknulo je stravino dovikivanje: Krv, krv! Istrali su u tminu. Pred krmom leao je jedan foringa sa cinoberastim lajbekom, rasporene utrobe. Crijeva su se rasula po blatu i
neobino crveno puila se topla krv na sjaju svjetiljke, kojom je netko uzrujano mahao
nad ranjenikovom glavom. Ono krvavo pletivo, bujno crvenilo rasporene utrobe, ono
ranjavo klupko mesa i topla kraplak-tekuina, to je nakvasila cinoberski lajbek i izme i
zemlju kao tamna zadimljena mlaka, sve je to bilo mutno i sablasno. ulo se uzrujano
rzanje konja. Topla krv u nozdrvama uznemirila je ivotinje i jedan je kao bijesan htio da
preskoi rudo i da se otkine, zveei lancima i udarajui kopitima.
- Dobro je to, rekao je Baloanski sagnuvi se nad ranjenika, koji je hroptao u posljednjim
izdisajima kao zaklana zvijer, dobro je to! emu tu mnogo rijei? ovjek uzme kuhinjski
no, pa direktno u crijeva! To je najjednostavnije! Mir nichts, dir nichts!
"to mu to znai, taj njegov kuhinjski no", sasvim mehanino je pomislio Filip. "Kakav
kuhinjski no?"
Taj ovjek pred njim, na uznemirenoj svjetlosti lampe, bio je blijed kao gnjilo meso. Donja eljust ovjesila mu se potpuno beutno, a pod usnom pjenila se pjena kao da je padaviav.
"Toj je mizeriji pozlilo od rakije", mislio je Filip lino potpuno bistar, kao da nije popio ni
kaplje. "Trebalo bi ga odvesti kui i poloiti, da ne ostane negdje u grabi. Mir nichts, dir
nichts. udno!"
98
DVA dana poslije te pijane noi nije Boboke bilo na kasi; govorilo se da ima anginu. Kia je padala, spremala se tmurna, uta jesen te se Filip treeg veera zaputio da je posjeti.
Iao je poprenom stazom, a na potoku je netko odnio dasku kod lokve, gdje bi napajali
krave; tako se Filip vratio natrag i uz ciglanu popeo se do Bobokine kuice u vinogradu,
s dvorine strane. Nezavjeen prozor njene sobice bio je rasvijetljen, pristupio je do stakla: na stolu je potitravao plamen svijee. Vidio je Baloanskog gdje sjedi kod stola i ita
novine, a na postelji se neto micalo. Nekakvo crno klupko i bijela mrlja golog enskog
tijela: noge, bedra, crveni poplun, a sve je obasjano goruom svijeom, u polusjeni, mutno, ali nije bilo nikakve sumnje: tamo na onom crvenom poplunu odigravalo se neto
neshvatljivo. Netko u crnini i jedna gola ena u tjelesnom klupku, prizor kao da je skinut
sa galerije kakvog sredovjenog zvonika. Jedan od sedam najsmrtnijih grijehova: ena u
bludnom zagrljaju s Neastivim.
Pokucao je.
Od zvuka zveeeg stakla trgnuo se kao u omaglici, osjeajui da bi mnogo inteligentnije
bilo da neujno nestane, ali ve je bilo prekasno: Baloanski bio je ve kod prozora i vrlo
ljubazno, gotovo namjeteno susretljivo, zamolio ga da ue. Dok je Filip obiao kuu,
razgovarajui sasvim odsutno i nervozno s malim crnim Bobokinim kineskim psom
pred ulaznim vratima, scena u sobi nije se naroito izmijenila: Boboka je ostala u postelji, samo se pokrila poplunom. Pokraj nje na stoliu stajao je lavor za grgljanje, a vrat joj
je bio povezan runikom. Do njenih nogu, u crnoj svilenoj pidami, sjedio je mrko i nepristupano kavkaski dermatolog i frkao cigaretu, a Baloanski je dalje itao novine, sasvim mirno i hladnokrvno.
Boboka ga je pozdravila prilino hladno: kraj takvih prijatelja, kao to je on, mogla bi i
da umre, a da ti prijatelji ne bi za nju pokazali savreno nikakva zanimanja.
Filip nije znao da li sanja, ili je itava suluda scena u svjetlosti te lojanice bila njegovo
vlastito bolesno privienje ("ali netko, tko ima takve halucinacije, to je ve pacijent, za
boga miloga, u najdoslovnijem smislu te rijei"), i tako se rukovao s Bobokom, osjeajui, kako ga je oblio talas topla znoja, kao iz parne kupelji. Prsti su mu bili tako mokri da
su se zalijepili za polituru stolice, kad ju je podigao od stola i postavio uz Bobokinu postelju. U zglobovima, u prstima, u koljenima osjeao je grevito stezanje i bilo mu je, kao
da e se onesvijestiti; da nije sjeo, koljena bi mu bila posve sigurno zatajila.
"A ovaj Grk ili Rus, koji li je avo, sjedi mirno do Bobokinih nogu i fre svoju cigaretu
govorei o svojim impresijama sa prologodinjeg sicilijanskog putovanja, kao da nastavlja upravo ondje gdje ga je prekinuo dolazak ove Bobokine neoekivane i u svakom pogledu suvine vizite."
- Kako je more zapravo ogromna mlaka i to to ljudi nalaze u moru elementarno, to da je
njemu neshvatljivo. More je prilino velika (za ljudske mjere naime) koliina kisika i vodika, po kojoj se ljudi vozikaju na nekakvim glupim splavima i u tim krmama na splavima plaaju mineralne vode i kosano meso mnogo skuplje nego u obinim krmama na
kopnu. Graani putuju ovako na tim splavima, piju na trsku ananas-bowlu, zvekeu
srebrom i porculanom, a negdje jedan gramofon svira Sonny-Boy-ariju, i to se onda zove
u ljudskom rjeniku da je more elementarno. Po tim svojim korabljama ljudi vjeaju
smijene raznobojne krpe, i tako arenim tkaninama nakiene splavi predstavljaju pomorske velevlasti, a sve to dogaa se zapravo na jednom izvjesnom kvantitetu izvjesnih
99
tekuih plinova, to su se razlili po jednoj blatnoj lopti. Sjedio je Sergije Kyriales prole
godine na palubi na lai izmeu Taormine i jednog malog sicilijanskog grada u ruevinama, a kraj njega stajao je jedan isusovac. Ogroman bronani, suncem opreni kolos
(vie tip mesara nego isusovca) s debelim, nateenim ruetinama, tako da mu se u glomaznim isusovakim apama brevijar izgubio kao mali notes. Stoji tako pokraj njega taj
mesnati isusovac, a crveni svileni trak iz crnoga brevijara vijori se kao mala zastava na
vjetru, osjea se slap znoja ispod onog tekog isusovakog sukna, i taj vonjavi mesar tu, s
brevijarom u ruci, rairio je ruke i divi se velianstvenoj mudrosti gospodnjoj, koja je
stvorila elemente, kao, na primjer, ovo velianstveno more. (Kao da je ta velianstvena mudrost gospodnja ef reklame u kakvoj alosnoj provincijalnoj poslovnici za promet stranaca!) A poslije, kad su se napili chiantija, i to temeljito, pokazalo se da je taj isusovac znao da pria takve koijake kalabreke viceve, kao da je itao Balzaca,
- Skitao se Kyriales po Siciliji itavu jesen, a nita nije doivio. Jedno jedino malo bijelo
jare da je sastao na itavoj Siciliji s bijelom garibaldinskom bradicom i crvenim oima kao
u kunia. I jednog malog deka da je bacio u kotao kipue bronce u jednoj zvonarnici.
- Bilo je kasno poslijepodne. Stara romanika zvonarnica stajala je u sjeni kamenoloma,
obrasla stoljetnim brljanom i zimzelenom, s ogromnim romanikim prozorima, a svi su
imali masivne reetke. U zvonarnici je bilo ugodno tamno polusvjetlo, s neobino blagim
mirisom vlane gline. Forma za zvono u mokroj ilovai oblijepljenoj voskom bila je
spremljena, a u kotlu pokraj toga kipjela je sumpornozelena masa usijane bronce, sa arkim potitravanjem uznemirenih naranastorumenkastih preljeva, rasvjetljujui staru
crkvu udnim zelenkastim, fosfornim sjajem. Tu je stajao zvonarov sin, mali devetogodinji deko, neobino plah i mekan, sa znojnim prstima, nervozan, sasvim loman kao djevojica, i pazio na kotao. Ocu da je ponestalo voska i da e doi odmah. Pristupio mu je i
poeo s njim razgovarati o posljednjim tajnama. Uzeo ga je za ruku i zapitao ga, da li je
na posljednjoj ispovijedi priznao Svoju Tajnu? Malome se znojila ruka, tako simpatino,
tako je drago mucao, taj tajanstveno lani odnos s bogom tog toplog djejeg mesa, to je
bila stvar tako svilena, kao da ovjek dri meu prstima toplog svilenog leptira i osjea
na dlanu micanje crne male glupe gusjenice, i ne e da pusti ta napraena neka krila, i
sve to muenje traje prilino dugo, kad onda dolazi neshvatljivo mraan tren tjelesnog
gaenja: pograbio je maloga i bacio ga u kotao! Jedan smrdljivi oblak dima nad usijanom
broncom, to se kao lopta popeo pod mrani svod zvonarnice, i cikade pod empresima,
tiho sicilijansko rano jesenje poslijepodne... Cvrci... Nita...
Slua Filip podmuklog Gruzina, kako lae, gleda tu umornu enu s povezanim vratom,
naloeno je u ovoj prizemnoj izbi kao u paklu, a onaj slaboumnik kod stola uka novinama. "to je to sve? A to onda, ako taj tip tu ne lae, to je isto tako mogue? I sve to na
toj postelji i oko nje, je li to ludnica? A taj tip govori o tome, da sve ljudske stvari treba
promatrati iz tridesetipetog stoljea retrospektivno, jer tko nije u stanju da gleda na takav razmak, bar iz tridesetipetog stoljea, taj je od roenja slijep. Petnaest stoljea jedan
je sasvim neznatni tren, neznatniji od lepeta krila umirue muhe! A sve to motanje po
posteljama, to alosno micanje naih utroba, sve to se zbiva izmeu ena i mukaraca (i
to se uope moe dogoditi izmeu spolova), sve to nestaje pred melankolijom bilo ijeg
nadgrobnog pogleda!"
- Stojei nad stranim grobovima, tako nam je savreno svejedno, to su ti mukarci i te
ene - tamo dolje - meu sobom imali! A stajati na razmak od petnaest vjekova od sveg
akutnog dananjeg ljudskog, srce ovjeka pri tome promatranju treba da je hladno kao
pasja njuka! I kad bi netko mogao da baci svoj pogled u ovu sobu iz daljine od petnaest
100
vjekova, bilo bi mu prilino irelevantno, da li je netko drugi nekog drugog bacio u kipuu broncu i da li je ova ena spavala s ovim ili s onim!
- Govorite li vi to meni, ustao je Filip ponesen temperamentom.
- I vama, i sebi, i svakom, mili moj! Ja ne znam da li vi meni vjerujete, ali ja gledam na
stvari iz etrdeset petog stoljea. Dajem vam na to svoju asnu rije! A sad u vam skuhati kavkaski pun, kakvoga jo niste pili nikada u ivotu!
Filip je htio da se oprosti, ali ga nisu pustili, a naroito Boba:
- Kakav je to neprijazan nain od njega, najprije ne dolazi itava dva dana, a sada hoe
da se konvencionalno izvue poslije nekoliko minuta.
Baloanski, kad je uo da e se kuhati kavkaski pun, sklopio je svoje novine i udobrovoljio se vidljivo, stao se kretati oko Kyrialesa veselo kao mali kuhti: rezao je limun, otvarao je stari truli ormar, eprkajui tamo po starim zguvanim zamotima i papirima, donosio razne flae iz kuhinje i mirisno korijenje, uope, kretao se ivahno, pjevuckajui u
sebi kao dijete.
Filip je ostao uz Bobu, ali su utali bez rijei. Onda je ustao, poao do stola, uzeo u ruke
Baloanskove novine: novine su bile stare, stare ve nekoliko godina, aave, masne, isprecrtane olovkom, slova sva izlizana i rastopljena.
"to je Baloanski mogao da ita s tog masnog, gnjilog, prljavog papira? I to tako dugo i s
takvim zanimanjem?"
Sasvim na dnu kolone meu domaim vijestima bila su potcrtana crvenom olovkom ova
etiri retka:
Sino je na nalog dravnog odvjetnitva uhapen u svome stanu poznati odvjetnik doktor Vladimir plemeniti Ballocsanszky i stavljen u pritvor u uzama Sudbenog stola, na temelju tube nekih
ovdanjih novanih zavoda, koje je doktor B. zastupao kao pravni zastupnik. Istraga je u toku.
Arak ljermontovik to ga je dermatolog skuhao bio je doista izvanredan. Prvu zdjelu
ispili su u nekoliko minuta, a, kuhajui drugu, Kyriales je poeo govoriti o smrti. Plavkasti plamenovi gorueg alkohola oblizivali su njegovo tmasto lice, u sobi bilo je sasvim
mrano i sve su stvari potitravale na modrikastom sjaju ognja u staklenoj zdjeli na stolu.
Baloanski je zurio u to zmijuljasto micanje plamena potpuno tupo i nepomino, a glas je
Grkov bio umoran; kruio je oko Boboke na postelji i po tamnim kutovima kao umorna
udna ptica, koja bi sletjela, i tako lepee oko onog Bobokinog crvenog kimona, oko
pranjavih kutija na ormaru i sve to zamata svojim crnim tkaninama i sve postaje tamnije
i mranije i samo se uje pucketanje svijee, a od vremena na vrijeme zarumeni se lula
pod Grkovom bradom.
O smrti je govorio Kyriales i o tome, to misle mrtvaci po grobovima o vraanju na ovaj
svijet.
- Neobino topla i neobino intenzivna mora da je pomisao meu onim trulim daskama i
kravatama i papirnatim jastucima na to: kako bi bilo vratiti se i poeti iznova? Ta misao
javlja se u pokojnim gnjilim glavama kao mjehur pijanog snovienja, ona se kotrlja nad
grobovima kao prozirna staklena kugla, a u toj kugli u zelenkastom sjaju pui se ono tajanstveno, toplo, intenzivno neto, ono to se sre slatko kao vrui pun i osjea se kao
topla postelja i ugodno je kao okupano tijelo, jedina mjera svega ivota: ivotna kap eliksira, to tako toplo kola naim ilama. A sve je pod zemljom tako udno. Oko grobova
ima mnogo staklenog dima to se sledio u udnim vodoravninama oko mrtvih stvari, i
tu se miu misli kao jezici gorueg puna u staklu: kako da se ostvari ponovno doticanje
rana, ponovno micanje i disanje u stanjima u kojima smo bili, ali su nas iznijeli iz njih
kao votane lutke, imendanske torte okiene ipkama od papira, u lakiranim krinjama, i
101
sve je ostalo oko nas otvoreno kao otvorena rana, a ponovno dodirivanje tih rana, na kojima se usirila krv, bilo je tako slatko! Samo su nam se prsti neshvatljivo ohladili, kao od
kamfora, tako su nam hladni prsti, i sve je tako hladno kao led i prozirno kao kalcit i sve
je prazno kao mjesto gdje je bolio zub, a sada je sve jezikom izlizano i hladno kao kokainizirano, i rupa je krvava tu i gnojna je rana tu bila, ali sada je vie nema, i sve je samo
jedan truli zub, koga vie nema, i savreno hladan, mramoran, tu jezik. A tu je zub bio
na tome mjestu i oteklina i srce u ilama, tu je jedno nezakonito dijete proplakalo svoje
djetinjstvo od stida, a sada tako plau mnoga druga djeca, i sve neprekidno traje u neshvatljivim amplitudama! Od jedne naivne djevojice postala je bludnica, a netko je ubio
enu i zapalio svoj vlastiti krov nad glavom, a netko ne zna to hoe i tako luta svijetom,
i tako to subjektivno titranje traje, i jutra su maglena, dolaze parostrojevi, treba umrijeti,
a kada se sve smirilo kao pregaena trula krpa na tranicama, onda sanjanje poinje iznova u grobovima i u pokojnicima, i oni sigurno sanjaju o rasvijetljenim prozorima i toplim sobama i o tome kako je ugodno imati kiobran i kaloe kada pada kia i ne biti duan!
- Jeste li kada stajali pred samoubojstvom?
To pitanje postavio je taj pijani Grk Filipu tako iznenada, da on nije znao to da mu odgovori. Ali Grk nije ni ekao da mu netko neto odgovori. On je bio sav u krugu svoje
vlastite sugestije i, mijeajui staklenom licom gorui napitak pred sobom, on je ulazio
sve dublje u svoje sulude i mrane zavijutke.
- U mozgu samoubojice, u onu sekundu kad ulazi u nepovrat, kipi rasap slika, sjeanja i
nagona, koji ga okruuju u onome momentu, kad je odluio da se baci pod lokomotivu
(primjera radi uzimam takav jedan sluaj prilino neinteligentnog samoubojstva pod kotaima lokomotive), magla je jesenja, mokra, preko mosta klepee aavi parostroj, cvili
alosno, a dolje tee blatna voda pod mostom, jo je mrano, svie,
- Ono toplo klupko ivotnih snaga, to sve nas nosi po svijetu, to se mie u nama, to
neodoljivo ini, te se i mi miemo u tom opasnom micanju sveukupnosti, to klupko crijeva, mesa, topline, uspomena, nagona, ljepote, straha, sve se to stee u takvom mozgu
kao koljka i rastvara kao rana: u tom rastvaranju, u tim posljednjim izdisajima, u tome
sklapanju zjenica, u onom posljednjem zbivanju prije nego to se konano spusti zavjesa
nad svim, prije onog posljednjeg prijeloma pred nepovratom, u one dvije-tri sekunde
dogaanja, otvaraju se prostori, koji moraju da su isto tako veliki i isto tako intenzivni
kao to je bio itav ivot onog lica, koje se otkinulo od stvarnosti u nepovrat. To kidanje
mora da je ipak bolno! Krvavo! To je kidanje uzbuenog bunila, groznice i strave pred ipak - nepoznatim, bolne panike za svime to je bilo toplo, poznato i drago: za kuama,
za jelima, za djetinjstvima, u jednu rije, za svim ugodnostima ivaca i mozga, crijeva i
koe, tijela i krvi. A ispod toga je smrt: hladna narkoza, kao oblog kamfora, tako hladna
horizontala tajanstvene maglice oko pruge, oko lokomotive, oko telefonskih ica, to zuje
na vjetru. Pupkovina se rastrgala, zinula je blatna voda i hladna, nepovratna, mirna, dosadna tmina. Dakle, najprije skok pred parostroj, vraanja vie nema, sklapanje zjenica,
neobino intenzivna, grevita pobuna tijela protiv nestajanja, ali ustrajnost te posljednje
kretnje nas je ve ponijela, ponestaje subjektivne temperature, sve se priinja hladno,
glavinjanje, umor, jo jedna jedina pomisao - na to biste vi mislili u taj momenat?
- Ja bih mislio na svoju enu Bibi, koja je skoila iz drugog kata i ostala mrtva! A kada
sam bio na njenom sprovodu i stupao za njenim lijesom, mirisao sam Bobokin parfem
na svome rupiu i mislio o Bobokinoj vagini!
102
Glas Baloanskog zbunio je Filipa neobino. On je kruio po svojim sjeanjima, da otkrije, na to bi on mislio u takav momenat. Tako nije odgovorio nita, nego upita Grka, na
to bi on mislio?
- Ja? Ni na to! Sasvim sigurno ni na to! Ako bih uope mislio, sigurno je, da bi mi bilo
glupo, to se sve to ve nije dogodilo davno, davno prije!
- Da, dobro! Sve je to vrlo zgodno i zanimljivo, ponovo se javio Baloanski glasno i agresivno. - Ali tko e meni dati zadovoljtinu?
- Kakvu zadovoljtinu, zapitao ga je Grk, nalivi sebi goruu au puna i iskapivi je do
dna.
- Kakvu zadovoljtinu? Pa sasvim naravno: zadovoljtinu!
Boboka, koja je za itavog tog razgovora leala nijemo i nepomino pod svojim poplunom kao maka, sjela je u postelji iznenada, tako da je izgledalo da e se taj truli krevet
sruiti. Njen pogled ostao je prikovan na Baloanskom.
Baloanski je ustao i poao spram Grka:
- Moju zadovoljtinu!
- Kakvu zadovoljtinu, zapitao je Grk Baloanskoga tonom neobino odlunim, moglo bi
se rei surovim.
Baloanski je pristupio Grku s takvom gestom kao da njemu, a naroito Boboki i Filipu,
eli da objasni: neto od naroite vanosti! Zastavi tako s rukom u zraku, on je na tren
ostao ukoen, a onda je odmahnuo, kao da mu je sve to dosadno! Posegnuvi zatim rukom za ormar, skinuo je s njega svoj stari, u slonovu kost uvezani molitvenik i vratio se
natrag na svoje mjesto, na divan do svijee. Rastvorio je tu molitvenu knjigu na jednoj od
stranica oznaenih svetom slikom i, uzdahnuvi duboko, prekrstio se pobono. Nescimus horam neque diem, promrmljao je polutiho, sasvim melankolino, a onda je nastavio sa itanjem molitava, kao da je u toj sobi potpuno sam.
103
SVE brodolomno i bespomono u svom sadanjem linom stanju Filip je promatrao s uzrujanom nestrpljivou slabia, koji neprestano kopa po svojim vlastitim tminama sa
svjetiljkom u ruci, kao rudar zakopan pod debelim naslagama zatrpanog ugljenika, kad
na sve strane bjesomuno ruje za izlazom. On je znao i osjeao jasno, da je zapeo na Kostanjevcu i da bi dobro bilo, da se to prije makne, a istodobno je osjeao i to, da u njemu
nema snage, da se momentalno otkine i otputuje u dvadesetietiri sata. Jednostavno: da
uzme foringu i otkotrlja se do kaptolskog kolodvora i tamo se ukrca na prvi vlak! Filipu
je postajalo sve jasnije, da je to zapinjanje sudbonosno u svakom smislu: ako je itko od
ovih zgaenih ljudi slutio sudbonosnost svakog, pa i najneznatnijeg zbivanja od prvog
poetka te strastvenoopasne igre, to je bio on lino. U nemiru mesa, utrobe i ivaca, on se
jo nikada nije osjeao tako umorno slabim, tako slaboumno neotpornim kao ovaj put.
Boboka je visokostepeno uznemirila njegovo tijelo, a strah pred svakodnevnom neizvjesnou njene sudbine, neprekidna sumnjiavost puna klonulosti, prisutnost tog tajanstvenog Grka, koji je uznemirivao i pojaavao njegove gnjile sumnje, sve je to izgaralo u
Filipu u povienoj temperaturi nevjerojatno usplahirenog stanja. Javljale su se pukotine u
tim zanosima, nad pukotinama rastvarale su se sve nezdravije snage, krvavo gnjiljenje
puti, oganj ulnih zanosa, slabost i neobino esto pritajivanje pameti, predavanje snovima, sanjarenje s jakim priklonima ivinskog samoljublja, sve je to previralo u njemu i
kipjelo kao upaljena gnjila krv. Izmeu alosnih nemoi i tegoba mesa javljala se u njemu neka sve tia, ali intenzivnija antipatija prema Baloanskom. Promatrajui tog biveg
ovjeka kako sjedi kod stola i prodrljivo oblizuje tanjire kao pseto, kako govori o svojoj
jedinoj utjehi, a to je presveta priest, kako se izraava u najbanalnijim pseudointeligentnim shemama, njega je spopadala nerazumna nervoza, puna ivinske mrnje. Filip
nikad nije znao, da bi mogao hladno misliti o smrti bilo koga blinjeg oko sebe, a, razmiljajui o svim tim mogunostima raspleta, njemu se uvijek kao osnovni motiv vraala
ideja o Baloanskovoj smrti kao najbolje rjeenje. "Taj luak da umre kojim sluajem ili
da ga jadnoga strpaju u ludnicu, to bi za Bobu bio jedini spas!" On je o tome razmiljao
potpuno trijezno, njukao je oko te smrti sasvim grabeljivo, s hladnom vujom njukom,
osjeajui pritom da ima onjake i da bi mogao u danome momentu da razdire ivo
ljudsko meso. To se javljalo, dakako, samo na momente, a odmah bi se takve zamisli ishlapljivale na bezbrojnim kombinacijama, punim osamljenosti, nemonog obmanjivanja
pretpostavkama i jalove vrtnje u potpuno zatvorenoj bezizlaznosti. S jedne strane, sva ta
masa nemira njemu je izgledala neobinom i udnom pojavom prvih znakova starenja, a
s druge strane, njemu se vraala stvaralaka snaga. U posljednjih dvadeset-trideset dana
on je naslikao itav niz platna, nacrtao nekoliko stotina krokija, impresija, akvarela, iz
njega su se cijedile slike i navirale kao iz fontane. Da je ta emotivnost izvirala iz njega od
ulnog poticaja, da se ta krv uznemirila u njemu od puti i od mesa, da mu se lucidnost
gledanja neobino prosvijetlila od motiva, po svoj prilici, iskljuivo tjelesnih, to je Filipu
izgledalo savreno nevano. "Svejedno kako i zato, samo da je ponovo poslije dugog
potitenog i jalovog preivanja opet poeo osjeati ivot kreativno: s gledanjem i stvaralakim oivljavanjem vienog u bujnoj slikovitosti." On je naslikao masu zelenih sutona
na pustim umskim proplancima, s dalekim sivim, pepeljastim lancima gorskih bokova,
blijedih kao stare japanske litografije iz sedamnaestoga stoljea. One vinogradare u sumraku, s bakrenastozelenim opancima, u odsjaju goruih lula naslikao je u ciklusu akvarela: bezbrojne krabulje u polutmini, s goruom vatrom pred obrazom, kao lica nad grobovima, na kojima se pale svijee. Svoju mamu, staroga Liepacha, debelu Karolinu, kravara
104
Mika, Boboku, Baloanskog naslikao je kako sjede kod aja, u punom sjaju sunca u sjenici oko samovara: stara Regina s illustrissimusom, kao dvije smijene papige, debela
Karolina u centru kompozicije sa svojom nateenom trbuinom i crvenim mesarskim rukama, gluhonijemi Miko i suludi Baloanski, dvije padaviave, demonske, nacerene
maske, a Boboka blijeda, u crnoj svili, natae njemu, Filipu, aj u svijetlocrvenu alicu.
Sebe je postavio pred taj krug s paletom i cigaretom u ruci, a na sjenicu, na korijen zelenog brljana, posjeo je starog, stoljetnog gavrana: sve masno od pastoznog poteza kistom, prenamoeno i prenatopljeno bojom, lapidarno, teko: za jednu nijansu (eventualno) suvie nordijski, malko preproblematino u motivu, ne u fakturi, ali slikano u jednom zamahu, gotovo izliveno u jednom potezu. Sve se pod njegovom rukom u posljednje vrijeme pretvaralo u sliku, i on je pri svakom udisaju osjeao ivo, kako je porastao i
kako se probio kroz dugogodinju dosadu i jalovo gledanje kroz siva kiovita okna prema novoj, preporoenoj, bujnoj slikovitosti: prostori prevjeeni sivim mrenama jalovih
nemoi, prazne sobe pune dima i smrada od cigareta, sjeverne, maglene, aave daljine,
sve je to polagano ostajalo iza njega; on je osjeao, kako se ljuti kao zmija na proljetnom
suncu, kako skida sa sebe sve anorgansko, preivjelo, krastavo, kako zacjeljuju stare rane, kako ozdravljuje, a pod tim se brazgotinama javlja bujno, mlado, zdravo tkivo.
Boboka i sve oko nje stajalo je za Filipa od prvoga dana u znaku mutnih i nejasnih pitanja, i, poivjevi s tom enom i oko nje nekoliko mjeseci, Filip nije imao pojma, tko je ona
zapravo i to se to s njom i oko nje zbiva? U poetku izgledalo mu je sve jasno i jednostavno: starija ena, oko etrdesete, brodolomka, prilino nesretna po svoj prilici, kasafrajla u smrdljivoj provincijalnoj krmi, koja vue za sobom svog uzetog ljubavnika, isto takvog brodolomca, kao to je i ona sama, dogaaj sam po sebi dosadan i nezanimljiv! Taj
mucavi, kratkovidni paralitik kraj ove ene pregazio je zbog nje graanske okvire svog
vlastitog ivota, uao je pod pritisak, kome ni u kom pogledu nije dorastao, a sada se vue po svijetu kao pokojnik, a da jo nije ni umro. Od poetka, on je stajao spram toga
kruga pasivno i sumnjiavo: jo u onoj najbanalnijoj fazi prvih dodira rijeima i pogledima, Filip je znao da od svega toga ne moe i ne treba da nastane nita vano ni konkretno! On sam sa svojim smetenim ivcima, pomanjkanjem svakog jaeg i stvarnog htijenja,
s dubokim (manijakalnim upravo) osjeajem isprazne svoje bespredmetnosti, s potpuno
nepotrebnim vikom svoje u svakom pogledu prenadraene, ivano podrovane inteligencije, to bi on mogao da doivi tu s jednom kasiricom u Kostanjevcu? Dobro je! On
dolazi svako vee u kavanu, sjeda kod blagajne uz njenu mramornu plou (pod stakleni
ormari s poderanim leksikonima), ita Daily Mail, pije ljivovicu i konjak, pui etrdeset
cigareta i gleda micanje crvene kugle na zelenom biljarskom suknu. Tako prolaze kostanjeveke noi, a Boboka na kasi tucka srebrnim priborom, broji kockice eera, okree se
od vremena na vrijeme spram kredence iza svojih lea i natae likere i puneve, i diskretno se smjeka njegovim duhovitostima. U nemiru bdjenja, konjaka, mozga, mesa i krvi,
u prisutnosti ene kojoj se pod crnom svilom osjea zmijoliko i neobino vitko tijelo, u
blizini toga tijela Filip odbija dimove i duhovito pria o sebi i o stvarima oko sebe, a Boboka mu se smjeka i uti. Boboka je toliko inteligentna da ne govori gluposti, no druge znakove neke naroite inteligencije Filip kod nje nije nikada primijetio: dva-tri puta
javili su se motivi, po kojima se dalo zakljuiti o pomanjkanju nekih osnovnih temelja
naobrazbe, ali, uglavnom, te svoje pukotine ta kasirica vrlo je vjeto prikrivala. Da je svrila nekakve kursove po katolikim pansionatima, to je znao, govorila je vie jezika, znala je da o nekim stvarima izrie sudove, kao da su njeni vlastiti (da Verdi, na primjer, ni
po emu nije slabiji od Wagnera, ili da je Munch mnogo vie lirik nego slikar), ali sve
je to bilo noeno armom njenog napuklog alta, neobinom slikovitou njene prosjede
105
kose i njenog djevojaki bistrog pogleda, koji je svjetlucao u onom dimu neprekidno intenzivno, kao diskretni zelenkasti limun.
Drugujui s tom nesretnom i diskretnom damom, Filip je neprimjetno ulazio sve vie u
krug njenog utjecaja: ona nije bila oduvijek to, to je danas. Po masama fotografija, kojima ga je obasipala, po njenim putovanjima, po interieurima njenih stanova, po njenim
psima i konjima i automobilima vidjelo se da nije bila oduvijek samo to; kroz ruke te ene prole su gomile sagova i knjiga, kipova i slika, i teko okovane krletke s tropskim
pticama. Ona je jedrila po grkim vodama, gledala zapade sjevernog pononog sunca,
milijuni, doslovno milijuni protekli su kroz njene prste, i hoe se mnogo moralne, otporne, unutarnje snage, da ovjek ne klone pod teretom ovakve stvarnosti, kakva se slomila
danas nad njenom glavom. Simpatija za tu enu stala se raati u Filipu upravo na liniji
njene slomljenosti i nemoi. U njenim najintimnijim ispovijedanjima, u pomanjkanju
svakog daljeg otpora, u priznavanju njene spoznaje, da uvia, da je doputovala na posljednju crtu, tu, u slabim i nemonim stanjima ovjeka, koji se krvavo znoji u nesavladivostima, tu je Filip poeo osjeati za tu enu simpatiju, koja je postajala sve intenzivnija.
Ali i u tim kompleksima, jo na poetku, zbivale su se najnevjerojatnije stvari. Jednoga
dana, odmah poslije ruka, bila je pasja vruina, u kavani nije bilo nikoga, Filip je naao
u Bobokinom krilu maloga pikola. Mali se navodno naskalio i ona mu je ieprkala iglom pranjicu, ali nigdje nije bilo ni igle ni skale, i ona je drala glavu maloga djeaka
objema rukama i ispijala ga usnom o usnu tako slijepo, da nije ni primijetila Filipov ulazak. A jedamput je zakasnila na njihov sastanak na proplanku na krevini, kod starog
mravinjaka, gdje su se prvi put sastali poslije one glupe liepachovske juine. Dola je sva
zbunjena i zaprljana od mokre zemlje (no prije toga padala je tiha kia) i objanjavala
mu je da je pala preko prijelaza na natcestarovim mekotama. A poslije je uo u krugu
liepachovskom (naroito servirano od njegove majke), da su tu enu vidjeli nou u natcestarovoj mekoti s novim nadlugarom.
A sluaj sa starim Korngoldom? Stari Korngold bio je veleindustrijalac, Belija, ogroman
astmatian nosorog od stotinu dvadeset i osam kilograma, koji je u kostanjevekim revirima imao oko etrnaest parnih pila, te bi dolazio svake druge godine u te svoje ume, na
lovaki dvorac, to ga je prekupio od turinskog biskupskog ekonomata jo poslije prevrata, i tako se naao jedne noi oko Boboke. Stari Korngold bio je - navodno - njezin
znanac jo iz predratnih, radajevskih, budimskih dana (a poslije je njen prvi suprug, ministar, stajao s tim bogataem u poslovnim vezama) i mnogo ampanjca se prolilo tih noi, a onda je Filipa i Boboku pozvao jedne subote k sebi u lovaki dvorac, u turinsku
umu, na veeru. U raljama toga Korngolda nestajale su gomile ribljeg mesa, i hladetine,
i majoneze, kao u raljama gladnog vodenog konja; sav crven kao rak, znojan, u svilenoj
koulji, diui teko glasnim izdisajima, kao kakav ogroman podvodni sisavac, stari je
sjekao debele ploe mesa, lomio led, srkao vino, puio, dimio, pljuckao i prilino duhovito priao o deranju i prederavanju.
- Ovo je njegova etrdeset i trea cigareta i faringitis ga pee ve sedamnaestu godinu, a
gospoda otorinolaringolozi, koji nose na elu blistava ogledala i ispiru njegov grkljan
lapisom i drugim smrdljivim tekuinama, u toj stvari ne mogu savreno nita da postignu, ni s njim, ni s tolikim drugim ljudima, koji pue po pedeset cigareta dnevno, a ustvari to puenje pee, i zapravo smrdi, i odvratno smrdi, i odvratno je u svakom pogledu, a
nije ni ugodno, i zato se zapravo dimi ta trava pod nosom, to ne bi znao nitko da objasni, kao uostalom ni tolika mnoga druga pitanja oko nas i u nama! Na primjer: parge, ili
pastrve, ili crnu kavu, ili konjak, ili akalice, sve to prilino prenatrpano, zbunjeno, neureeno oko nas, to se zove udoban graanski ivot sa sapunima, zubarima, motorima,
106
automobilima i onim dosadnim sjednicama za suknom presvuenim zelenim stolovima

ravnateljskih vijea, po sobama, gdje obino vise najmodernije bedastoe kao slike.
- Ich mag die moderne Kunst nicht, das alles zusammen ist Dreck und Bldsinn! Sie sind
auch ein moderner Maler, was? Haben Sie welche Bilder zu verkaufen, ich kauf sie Ihnen
ab! Schreiben Sie mir, bitte nur, die Ware, die Sie mir verkaufen, brauch ich nicht einmal
zu sehen! Zwei Tausend Schilling? Ja? Einverstanden? Abgemacht!34 Puei svoju etrdeset i treu cigaretu i grickajui akalicu, stari, debeli, salovrati Korngold priao je o
svome salu, o neurednim funkcijama toga svog sala, o pargama, o mesu, o ribama, o
svojim umskim poslovima i o tome, kako je zapravo neshvatljivo, da on nikako ne moe
da se odui od toga, da ne grize akalicu, to suvino drvce, za koje takozvani dobroodgojeni ljudi govore, da ga je javno upotrebljavati nepristojno, i njegova ena mu je zbog
tih prokletih akalica ispila ve nekoliko litara krvi!
- A konano akalica nije tako nevina roba, kao to izgleda! akalica ima svoj nepregledno veliki konzum? Nema ni jednog bara, ni krme, ni vagon-restorana bez tih glupih
ibica, te ne bi ovjek vjerovao kakvi teki milijuni lee u ovakvim naoko neznatnim drvcima! U Kanadi i u Finskoj postoje itave industrije, vodopadi i pilane to dnevno valjaju
na hiljade tone tog miriljivog drva, a sve radi punom parom i prilino je teko kupiti
papire, koji rade s akalicama, a stvar je za nae prilike neobino solidna. Evropa ima
prilino pokvarene zube i konzumira tu robu spram Amerike mnogo intenzivnije, jer je u
Americi konzum akalica pao za itavih 47% otkad je zubarstvo proradilo u pukim
kolama obavezno i besplatno za svako dijete u Sjedinjenim dravama. Otkad su se tu
kod nas industrije nacionalizirale, on, gospodin Generalni Korngold, da je uinio masu
napora, da nacionalizira produkciju akalica (upravo s gospodinom suprugom milostive gospoe Ksenije on je na tom polju intenzivno radio), i izgledi su dobri (kod nas se ne
popravljaju zubi u pukim kolama), ali uspjeha nema.
- Zasad samo teke investicije! Nai ljudi, naalost, kao pravi barbari jo an mas akaju
igicama!
Sluao je Filip tu poplavu masnih, prederanih rijei, grickajui svoju akalicu, sasvim
mehaniki, nervozno. akalica je mirisala po mentolu, a pod otrim okusom mentola,
na samome mesu izmeu dva zuba, osjetila se gorina jelove smole to se razlila po ustima i po itavome mozgu, kao da je vjetar zanio jak planinski vonj omorika i dalekih
modrih vidika. Osjetivi gorak okus jelove ume, Filip je duboko uzdahnuo i iskapio punu au tekog Korngoldovog vina, da zaboravi da mu je to ve dvanaesta ili petnaesta
aa, da sjedi tu s nekakvim barbarskim kulturtregerom, nosorogom, i da je pijan. Potpuno je pijan i sve se kree oko njega u nemirnim krugovima: i Boboka i ovaj antipatini
parveni!
"Kako se ta mjeina vlada spram te ene? On nju miluje svojim debelim prstima po nadlaktici, on se po bicepsu smuca oko njenog ramena, on je privukao svoju teku damastnu
stolicu sasvim do njene, a ona se igra vrkom svoje cipele njegovom servijetom, prebaenom preko starakog koljena. to je sve to, pijano sanjanje, ludnica, javna kua? A taj starac tu jaue, da je sve pri kraju, jer da su mu nedavno konstatirali prilino eera, a i bubrezi da ne rade vie kako bi trebalo: ima i bjelanevine! Oko tog starog vodenog konja
hodaju lijenici u svojim tajanstvenim burnusima (to izgledaju kao staromodne spavae
Ich mag die moderne Kunst nicht ... (njem.) - Ne volim moderne umjetnosti, sve je to zajedno besmisao i smee! I vi ste, zar ne, moderan slikar, to? Imate li moda na prodaju kakvih slika? Ja u
vam ih otkupiti! Piite mi samo, molim vas, robe uope ne treba ni da vidim! Dvije hiljade ilinga? Da? Jeste li sporazumni? Dakle, gotovo!
34
107
koulje) i gledaju toga idiota od sto trideset kila u grlo, u crijeva, u bubrege, u mjehure,
kuhaju mu vodu u epruvetama, miriu je, ima li u njoj karamela, bue mu po zubima,
mjere mu tlak krvi, a on, pripovijedajui o svima tim smrdljivim intimnostima, gladi Bobu po leima, dodiruje svojim koljenima njena bedra, i sve je to bestidno i glupo, i savreno pijano! Ta stara astmatina mjeina, to crijevo s probavnim smetnjama, to astmatino kosmato bie u oblaku crne kave i duhana, strano je i ogromno kao gorila, a Boba se
smije zvonko kao djevojica, mjeri mu svojim dlanom tlak krvi na sljepoicama i zove ga
Herr Generaldirektor! Oni govore o nekakvim svojim zajednikim davnim izletima na
dolomitske gleere, kad je taj nosorog jo vozio bicikl, a to je bilo prije njene pariske parafin-kure, kad su mislili da je Boba trudna i da e svome suprugu gospodinu ministru roditi jedinca, a taj jedini zemaljski ideal ministrov unitila je njena pariska parafin-kura!"
Osjetivi da e mu pozliti, Filip je nestao. Njegova je soba bila u drugome katu pod tavanom drvenog dvorca, sagraenog u vicarskom stilu, sa arenim stakalcima i jelenjim
rogovima. Muio se Filip itavu no i zaspao je, a onda ga je probudio kikot. To je bio
Bobin glas. Soba Herr Generaldirektora bila je u prvom katu pod Filipovom, i Bobin
glas odzvanjao je s balkona. Svitalo je.
"Pa do vraga, gdje se to Boba smije?" Pod njim na balkonu, na drvenoj ogradi sjedi Boba
u pidami, pui cigaretu i smije se, a Herr Generaldirektor podvinuo je njenu lijevu
nogavicu i gladi je po golom vadlu.
Na povratku kroz umu, tog istog jutra, dolo je izmeu njih do scene. Ona se smijala
savreno superiorno, da je Filip sulud, da gleda fantome, da bi joj Herr Generaldirektor mogao biti ocem! U tekoj prepirci, jo neotrijenjen, Filip ju je udario po licu, tako
da ju je oblila krv, a sve se zatim svrilo u mokroj travi. Privinuvi se uza nj u krilo, topla
kao pseto, Boba je oko svog kaiprsta namatala njegovu kosu i rekla mu neobino intimno, kako su mukarci glupi, te ne shvaaju, da je za enu najvei uitak, kada je tuku.
Bilo je tu (dakle) ve kojeeg i prije dolaska ovoga Grka, ali ona sredovjena, gotika,
sablasna scena na Bobokinoj postelji u prisutnosti Baloanskoga, koji ita novine pri sasvim slabom svijetlu lojanice, ostala je Filipu neizbrisiva. Poslije te sulude pijanke, poslije
onog gorueg kavkaskog puna ljermontovika, Filip vie nije dolazio u kavanu i ve
su tri dana prola, a Boboka se nije javljala. I poslije korngoldovske noi nisu se sastali
gotovo itavu nedjelju, ona je otputovala u grad i vratila se natrag s nepreglednom masom raznih stvari: s najfinijim engleskim tenis-reketom, s malim crnim kineskim psom,
sa nekoliko litara kolonjske vode i originalnoga benediktinera, Baloanskom je donijela
svilene koulje i kravatu, a Filipu limenu kutiju najfinijih holandskih boja. Bacio joj je te
boje pred noge s indignacijom, bio je neuljudan, vikao je na nju i govorio joj neke brutalne istine, a ona je slegla ramenima, pokupila po podu razbacane olovne tube i rekla mu
sasvim mirno i sabrano, da je sa bizarno nedosljednim ljudima vrlo teko drugovati.
"Imala je pravo. U itavom tom zapletu ona nije savreno nita kriva i tu uope nema
krivnje s njene strane; on je doista bizarno nedosljedan. Ako je uope tko nedosljedan
u tom odnosu, to je iskljuivo i samo on. I to se on toliko uzrujava zbog toga Gruzinca,
kao da sam Baloanski nije isto tako otvoreno pitanje? Tko su uope ti ljudi oko te sulude
enke? Nekakav kavkaski Grk, po majci iz Smirne, po ocu iz Kijeva, Gruzinac, koji je radio kao novinar u Rigi, a sada se vue po panonskim umama i ima crnu pidamu, a kuha pun, kakav je pio Ljermontov kao zaljubljeni mladi u Tiflisu. A Boboka je Madarica, Panonka, Meimurka, s nekakvom vapsko-furlanskom i junotajerskom mjeavinom svoje ljivarske krvi, te ne zna ni hrvatski! A on sam po ocu je nepoznanica, Valentijevi su doputovali u Krakov iz Verone, a u Vilnu prienili se k litavskim djevojkama:
njegov otac, kamerdiner Filip, rodio se u dali, a mati mu je bila Madarica iz Stolnog
108
Biograda. Litvini, Ukrajinci, Veronezi, Panonci, Madari, iz kakvih su daljina, iz kakvih

su dalekih neshvatljivih magla doputovala njihova tijela u ovo zadunavsko blato i sada
gmiu tu u svojim malim vidokruzima, a krv im kola u ilama i tee. I tko tu moe u
svemu tome micanju i isprepletenosti biti dosljedan? Imao je pravo neku no onaj antipatini Grk, da je narodnost malograanska predrasuda. On je opet jedamput - protiv
svog boljeg intimnog uvjerenja u sebi - pravdao, da je narodnost subjektivna pojava, spiritualistika, pojam metafizikog porijekla! On se uope u posljednje vrijeme suvie dao
uplivisati tim maglenim spiritualizmom! To su krive ove posljednje jalove godine, ove
teke aave godine, kad je itao glupe knjige! Onaj ga je tip zasuo jednom masom imena (naitan je, ili lae kao da je naitan, ali lae rutinirano), i imao je pravo! Nema i ne
moe biti dosljednosti ni u postupcima ni u razvoju pojedinaca, a kamo li u tako ogromnim kolektivima, kao to su narodi. A onaj tip nabrojio mu je itavu literaturu iz kraniometrije, da je narod modana utvara. U mozgovima uope i nema nieg drugog nego
samo utvare. Moral je takva jedna utvara."
"Sa bizarno nedosljednim ljudima teko je drugovati, tako mu je rekla Boboka. I bila
je u onaj momenat uzviena nad njim sasvim sigurno. On ju je teko povrijedio, a ona
mu je savreno dobroodgojeno sakupljala tube; bila je sasvim sigurno uzviena nad njim
i nad njegovim malograanskim predrasudama. I to to nije ve tri dana iao u kavanu
poslije one gruzinske scene, i to je od njega bizarno nedosljedno! to on hoe u itavome tom kompleksu? Da li je on uope postavio preda se i kada to pitanje stvarno: to
on hoe s Bobokom? I nije li upravo on, Filip Latinovicz, ono lice koje tu gospou snizuje do bludnice?"
109
KOD Turinova, tamo gdje Blatnja tee ispod eljeznikog mosta, nali su pastiri jednog
jutra truplo. Bilo je tako izmrcvareno i raskrvareno, da ga nije nitko mogao prepoznati.
Papira kod sebe mrtvac nije imao nikakvih i jedino se na unutranjoj strani crnog pustenog eira moglo proitati, da je taj eir kupljen kod firme Metropolis Ltd. u Londonu.
Dok je glas stigao do Kostanjevca, da je na turinovekoj pruzi pregazio vlak ovjeka,
prola su tri dana; kad je Boboka dospjela do turinoveke oblasti, ve je neznanac bio
pokopan. Lula i eir, i havelok i kravata, kao posljednje pokojnikove stvari, prepoznala
je: to su bile stvari Sergija Kirilovia Kyrialesa. Dala je otvoriti grob. To je bio muan posao, jer je posljednjih dana neprekidno padala kia, te se gnojna ilovaa natopila vodom,
a po kii kopati bilo je teko. Stajala je Boboka na groblju, na kii, itavo prijepodne, a
jedan grobar, golobradi mladi, neobino lijepe, plave, kovrave kose (oi su mu bile vlane i sjajno tople), gledao je u nju pobono kao u svetu sliku. Dao joj je da pije tople juhe
iz modre caklene posudice, koja je imala isto tako svijetlomodro emajlirani poklopac; posudica je bila masna, neoprana, sa sirovim vonjem mlijeka, te je sasvim slabo mirisala po
dimu. Kad je mladi grobar pio za njom, ulo se kako caklina njegovih zubi tucka o emajl.
Ta blatna krinja, te krvave krpe, to je bio odvratan prizor! Da! Tu je iz utoga blata, pod
tankom slomljenom jelovom daskom provirivala Kyrialesova ruka, a oko gnjilog zgloba
maneta Baloanskove plave svilene koulje. Tu je koulju kupila Baloanskome ljetos od
Korngoldova novca, a Kyriales ostavio je sve svoje stvari kod nje, s time, da e se za nekoliko dana vratiti, samo se presvukao onog jutra prije polaska. Dala je vlastima podatke
o identitetu doktora philosophiae et universae medicinae S. K. Kyrialesa, biveg izvanrednog profesora carigradske univerze, imena po kome je meunarodna nauka, na njegovu vjenu uspomenu, krstila mikroskopski prerez jedne dlake, izgnjavila se prilino
kod dosadnog i pedantnog ispitivanja prigodom sastavljanja zapisnika, te se vratila u
Kostanjevec sva mokra i umorna.
Pokucala je kod Filipa. To je bilo vrijeme njihovih uobiajenih sastanaka, u sobi pod krovom njegove majke, sada u posljednje doba, kada su ume bile mokre, te se vie nisu sastajali na proplanku ili pod starom bukvom, gdje su se bili sklonili one burne noi, poslije
Rokovog protenja, na povratku, kada ih je stigao prodor oblaka. (Suche die Buche,
weiche die Eiche!)
Zamolila je Filipa, da joj oprosti, to mu smeta i dosauje svojim brigama, ali da ima jednu molbu. Da je odluila da otputuje, i to najkasnije veeras, i da joj treba novaca do
Hamburga.
Filipa je ta vijest o Grkovoj smrti na pruzi i o tom prekopavanju groba tako impresionirala, da je izgubio dah. Steglo ga je u dijafragmi i osjeao je srce, kako mu bije u koljenima i
u laktovima. Prihvativi se za glavu, na rubu nesvijesti, on je, treperei sav kao u groznici, rekao Bobi, da nema kod sebe toliko, ali da moe da otputuje s njom sutra do grada,
da je isprati, i tamo joj naravno najpripravnije stavlja na raspoloenje sve to ima.
Potpuno siva u licu, ali savreno hladnokrvna, Boba je odbila njegovu pratnju odluno.
- Zahvaljuje mu na ljubaznosti, ali ona putuje sama. Nju ne treba da prati nitko. Ona treba taj novac veeras, najkasnije do sedam!
Blagajnik opinski (drug Filipov iz kaptolskog biskupskog sirotita) obavljao je za njega
u posljednje vrijeme njegove novane poslove; putujui esto do kaptolskih kreditnih
zavoda, on je bio upuen u Filipove materijalne prilike i kod njega je Filip imao otvoren
110
kredit. Filip joj je predloio ovu varijantu: on e otii k tome svom znancu i donijeti joj
sve, to e mu biti mogue da realizira jo veeras.
I to je otklonila.
- Ne treba on da se trudi do nje. Ona sada ide za Steinerovu kasu, tamo e ostati do sedam, a u sedam doi e ovamo po novac sama. Tako su se i rastali.
Blagajnika naravno nije bilo u mjestu: bio je na opinskoj komisiji, a vratit e se tek kasno
u no. Filipove veze s tim Kostanjevanima bile su vrlo slabe, on gotovo nikoga nije ni
poznavao. Kombinaciju s majkom odbacio je odmah, u principu, i tako mu je preostao
jo jedini geometar. Kod geometra u blagajni bilo je samo devet hiljada, a od toga etiri
trebao je predati u polog oblastima. Uzeo je tako od geometra pet hiljada, a sam je imao
oko dvije, i tako se vratio kui, sloio tih sedam hiljadarki u kuvertu i poeo je svoje bjesomuno kretanje od ormara do ovalnoga stola i natrag do ormara, jaguarski, suludo.
aavi tramovi nad njegovom glavom, pozlaena petrolejska visea svjetiljka iznad stola, onaj glupi Jelai prijeko nad plavom pli-garniturom u drugoj sobi, sve ga je to poelo u tolikoj mjeri smetati, te je osjeao potrebu da razbije oko sebe sve nogom. A vrijeme
je nepomino stajalo na jednome mjestu, padao je prvi sumrak. Stara Regina dolje u svojoj sobi osjetila je po koracima svoga sina da se gore neto dogaa. Odzvanja itava drvena klijet od njegovih koraka, a on hoda gore nad njenom glavom, odjekuju njegovi koraci u drvenom zdanju, njie se njena vlastita hengelampa na stropu, i maslinova granica s macicama od ovogodinje Cvjetnice ispala je iz okvira Preiste Djevice, i kropionica
se zanjihala, i buka se ljuti sa drvenih dasaka na plafonu i sipi kao praina, a onaj ovjek gore pod krovom neprekidno bjesomuno hoda. Sjedi stara u naslonjau, pritajila se
od strave, a nema snage da se popne uz drvene stepenice i da ga zapita, to se zbiva s
njim. A Filip se kree pognute glave od ormara do stola i od stola do ormara i gleda ve
trideseti put na svoju uru; vrijeme se zaustavilo i ne mie se s mjesta; jo je uvijek etvrt
sedam. Ve se Miko vratio s kravama i Karolina je kokoi zatvorila u kokoinjac, i vodu
su dugo vukli na zdencu, i on je sjeo u naslonja i tu s glavom u dlanovima ostao jednu
itavu vjenost, a jo je uvijek etvrt sedam i ni minutu vie.
Zagnjurio je obraz duboko u dlanove, stisnuo je oi, zaronio u neku neshvatljivo mranu
tminu, i tamo izmeu zelenih i crvenih koluta u apsolutnoj tmini, gdje nema nieg, samo
jedan modar jezik gorueg puna skakue na rubu staklene posude, tamo Grkov glas
progovara iz tmine, da u onaj momenat, u onaj posljednji momenat skoka pod parostroj, ne bi mislio ni na to! Ako bi uope mislio, sigurno je, da bi mu bilo glupo to se sve
to ve nije dogodilo davno, davno prije!
"A sve to, to je bilo ono blatno kino jutro, sa starom aavom lokomotivom na maglenoj
pruzi, i ice su telefonske svirale na vjetru! Boba putuje jo veeras, sedam hiljada lei
tamo u modroj kuverti na onom pli-stolnjaku, i krave su se vratile, i kokoi su legle spavati, a jo je uvijek etvrt sedam i jedna minuta. Filip ima potrebu da oslijepi, da oglui,
da se pretvori sav u gluhonijemu zrakopraznu tminu, a ovdje je tako mrano, tako zaguljivo, tako sitno kao u kakvoj kutiji, sve je zalijepljeno tim kretenskim slikama, tim hengelampama, tako nisko da bi ovjek mogao glavom da probije krov, tu nema zraka, tu se
ne moe disati, tu samo ovjeku srce bije u laktovima, pa to je sve nesnosno, hermetiki
zalijepljeno!"
Ustao se i poao do malog etvorouglastog okna i rastvorio ga irom. Tiha jesenja kia
klizila je po mahovinom obraslim daicama kao po starom oguljenom krznu, staklo se
zarosilo, vani je plakala siva, alosna jesen. Po blatnoj cesti vukao se kao sjenka u starom
austrijskom oficirskom mantlu jedan slijepac. Imao je harmoniku prebaenu preko lea i
prosjaku platnenu torbu o vratu, tapao je batinom po mlakama, bos, po blatu, njukaju-
111
i kao pseto za mirisom topla dima i prislukujui amoru ljudskih glasova pod toplim
krovovima. Dugo je tako tupo gledao za slijepcem, ona hladna vlaga prijala je njegovim
upaljenim bronhijama, gutao je taj kini sumrak, osjeajui vlagu kako mu kulja po tjemenu niz vrat i kako ga osvjeuje kao hladna kupelj. uli su se koraci po drvenim stepenicama. "To mu Miko sigurno nosi kakvu staru frulu ili staklovinu. Korumpirao je Mika novcem, kad mu je donio onu malu bronanu Evropu, te taj gluhonijemi kravar misli
da je svaka stara stvar kao starina vrijedna da se sauva."
Na malim jednokrilnim vratima netko je pokucao.
udno! etvrt sedam i sedam minuta! To ne moe biti Boba, to su bili teki koraci, a
Miko ne kuca nikada."
Pristupio je k vratima i otvorio ih radoznalo, nervozno.
U onom polutamnom prostoru, obijenom daskama, stajao je ovjek u crnome, s polucilindrom; bilo je sasvim kuro, nije se moglo razabrati tko je.
- Molim, to elite?
- Klanjam se, moj naklon! Oprostite mi, ako vas smetam! Doao sam, da vas vidim! Nema vas ve tri dana u kavani, te smo mislili, da niste moda bolesni?
Bio je Baloanski. Kratkovidan, bez cvikera, sa svojim bujnim brkovima, natopljenim
vlagom, krezub, izgledao je kao slijep. Zapeo je o prag i pao mu je polucilindar, i kako se
ta pustena polutka skotrljala, u onom polumraku, kod otvorenih vrata, sve je ispalo nezgodno.
- Klanjam se! Izvolite! Nita mi ne smetate! Samo izvolite!
Filip je zapalio svijeu, Baloanski je sjeo u kaputu za stol i ogledavao se po toj maloj,
niskoj sobici sa starim tramovima: on jo nikada nije bio kod Filipa.
- Ovdje izgleda sve vrlo prijatno, tako nekako intimno. Ve dugo nisam bio u intimnoj
sobi!
- Pa tako, starinski! Malograanski, ve kako to izgleda obino! Izvolite, zapalite!
- Hvala!
Zapalili su cigarete. Dimovi oko svijee. Tiina. Na stolu mokar halbcilindar Baloanskoga i Filipova ura, te je svaki otkucaj mehanizma odjekivao od politure glasno, metalno.
To su minute poele protjecati bjesomuno brzo; bilo je pola sedam za dvije minute!
Na stolu, obasjana sjajem votanice, stajala je mala bronana Evropa na jureem biku.
Baloanski je uzeo u ruke tu malu figurinu, i kod svijetla pribliio se oima sasvim do
tog kipa na nekoliko milimetara, tako da je izgledalo, kao da on tu malu Evropu njuka
kao pas. Izgledao je izmueno, posve sivo.
- Lijepa mala stvar! Neobina! Mi smo u gimnaziji imali sadrene antine odljeve u hodniku pred razredima. Na jednoj konzoli stajao je Scipio Afrikanski. Meni je najvie imponirao taj Scipio Afrikanski! Imao je glavu savrenog provalnika. Ja sam poslije imao prilike da doem u svojoj advokatskoj praksi u kontakt s provalnicima (a poslije sam s tom
gospodom jeo i preganu juhu), ali nigdje vie nisam naao tako dobro modelirane delinkventske lubanje, kao to je bila lubanja Scipija Afrikanskog! Netko, tko pokolje kao
provalnik itave svjetove, postaje uzornim gimnazijalcima! A netko, tko ubije samo jednog ovjeka, dolazi na vjeala. Apartno pravno shvaanje! Znate, gospodine profesore,
svima nama humanistima bio je Rim idealom! Onaj isti Rim, koji je stvarao ovakve divne
stvari, kao to je ova mala Evropa! Ali kad je netko doao u ivotu u priliku, da na svom
vlastitom mesu osjeti svu barbarsku, inkvizitornu, kretensku upravo podlost tih rimskih
112
pravnih ureaja, taj je izgubio svaki respekt spram takvih kulturnohistorijskih igraaka!
Rim nije bio to, Rim je bio ovo!
Kod prvog dijela svoje reenice, da Rim nije bio to, on je pokazao Filipu malu Evropu,
drei je na svom dlanu i, odloivi je zatim na polituru, on je upro u sebe kaiprstom
lijeve ruke, i tako se poeo tuckati po svom mokrom ibercijeru:
- To je bio Rim, to, to sam ja danas: mnogo zgaenog i popljuvanog mesa! Ja sam gledao
te cezaromane, te nae patricije, ja sam jeo kod njihovih stolova! Koliko ovakvih subjekata mora postati to, to sam postao danas ja, ovakva krpa, ovakav bivi ovjek, da jedan
Scipius Africanus moe ostati na konzoli! Moj gospodine! Die Kunst ist schn, aber das
Leben ist ernst!35
Filip je gledao u tupo, kokainizirano lice Baloanskoga, u njegove duguljaste prste s modrikastim, prljavim noktima, kako podrhtavaju i trepere na rubu pepeonika, kako nervozno stresaju gorui duhan, kako upkaju po dlaicama izlizane svile na poderanom
okovratniku otrcanog masnog kaputa, i nije shvaao, to je ovaj zapravo imao namjeru
da kae tim svojim Scipionom Afrikanskim, i zato je doao do njega, i to upravo u ovo
doba kad kazalo na uri tako nervozno odmie, te je ve prebacio polovinu sedme i sada
se primie treoj etvrtini.
Poeo je Filip govoriti o davnim, pokopanim panonskim vremenima. Kad su po ovim
movarama jurile rimske pote po kamenitim cestama, a ljudi iz Rima putovali u tople
panonske kupke etiri dana. I danas, da sve to kojim katastrofalnim sluajem propadne,
te nae slabe, konane niti telefonskih ica i kartonske korice katastarskih knjiga, pak ako
netko bude prekapao ovo nae panonsko blato u dalekoj historijskoj budunosti, jedino,
to e ostati u rukama slijedeih pokoljenja od trajne vrijednosti, bit e ovo iskopano rimsko kamenje: ovakve male bronane Evrope, male grobne igrake i vrevi i dragocjene
igle. Izmjerena tom estetskom mjerom sveukupna naa civilizacija spram antike umjetnosti ne znai savreno nita!
Filipovim rijeima Baloanski nije poklonio ni najmanje, upravo nikakve panje. "On se
pokrenuo ovamo spontano, iz krme, u jakom impulsu, da ovdje s ovim ovjekom proisti neke osnovne stvari, a sada sjedi tu, sabran je u jednom dijelu svoje pameti i sav zaokupljen mislima o glavnoj svrsi svoga dolaska, a ovaj mu tu neto govori o rukama
slijedeih pokoljenja i vidi se po svemu, da hoe da ga ekskomplimentira na vrata nekakvim glupim frazama."
- Nije sada rije o rukama slijedeih pokoljenja, gospodine profesore - nego...
To je povukao otro, kao noem, zarezao je u tu svoju reenicu upravo divlje, a onda je
iznenada osjetio, da je preslab da je dovri, i tako je zapeo.
Filip ga je pogledao s namjetenim i rezerviranim pogledom iznenaenja.
Poslije toga prilino su dugo utjeli i samo se ula ura na polituri kako kuca glasno i brzo.
- Vi ste izvoljeli da neto kaete, gospodine doktore?
- Da, ja sam imao neto da vam kaem: a tie se mene u prvom redu lino! Ja sam doao
da vas zamolim za jednu stvar!
- Molim!
- Ja sam doao da vas zamolim da mi uinite jednu uslugu, i to lino meni!
- Molim, izvolite, ako mogu, vrlo rado, gospodine doktore!
35
Die Kunst ist schn, aber das Leben ist ernst! (njem.) - Umjetnost je lijepa, ali ivot je ozbiljan!
113
- Naime, kako da se izrazim? Radi se o Bobi!

- Gospodine doktore, molim...
- Stvar je u ovome: ima situacija u ivotu, kada ovjek...
Baloanski je uutao ponovo. On nije gledao u Filipa, nego u onu naranastu krunu oko
svijeine krunice svijetlozelenkastog sjaja, to je prskala crvenim odrazima, kao kolut
udne rakete. Taj obru svjetlosti privukao ga je k sebi, i on je znao, da tu treba da govori
o nekim svojim sudbonosnim stvarima, a ta je svjetlost tako savreno odvojena od svega,
i kao iznad svega izgara glasno i mie se u kaplji rastopljena loja kao iva. To je potrajalo
prilino dugo, a zatim, kao da se probudio i stupio u novootvorene prostore, rekao je neobino tiho, moglo bi se rei intimno:
- Ja znam sve, to se dogaa izmeu vas i Bobe!
- Oprostite, to to se dogaa izmeu mene i gospoe Bobe, to se dogaa izmeu nas! To
na vas ne spada! Vi ste rekli, da ete govoriti sa mnom o svojoj linoj stvari,
- Pa da, izmeu mene i Bobe ima da se rijei jedna moja lina stvar,
- To rijeite onda vi lino izmeu sebe i nje, ako mislite da je potrebno! To mene ne zanima!
- Da? To vas ne zanima? Dobro! Onda dobro! E, molim vas, ja sam doao da vam kaem,
da ja nikako i ni u jednom sluaju ne u dozvoliti, da me bace preko palube!
- Kakva paluba? Kakvo bacanje preko palube! Kakve su to imere?
- Gospodine profesore! Boba je odluila jo veeras da me ostavi! Ona hoe da me ostavi i
da pobjegne!
- Ali, molim vas, vi sanjate!
Baloanski se tiho nasmijao, razvukavi usne u kutu tek jedva primjetljivo i stao je da
gladi svoje brkove sa svih pet prstiju lijeve ruke. "Preglupo! On je bio u kavani i tamo je
geometar kod stola glasno pripovijedao svima, da je malo prije bio kod njega Reginin sin
i da je posudio od njega pet hiljada. Taj novac lei tu pred njim na stolu u kuverti, a to,
to mu je Boba rekla, da treba da otputuje u grad, na dva dana, u stvari ostavtine onog
ruskog hohtaplera, to je la! Ona se uope ne e vie vratiti! A sada mu ovaj tip ovdje
neto bunca o tome, da su to imere i da on sanja!"
- Gospodine profesore, dozvolite mi da vam kaem, da to nisu nikakve imere, nego to
tako stoji! I to sam doao da vas zamolim, da objasnite Bobi, da uzme na znanje, da ni
pod kojim uvjetom ne u dozvoliti da me bace preko palube! To da joj kaete, da to nisu
imere! Zbog te ene ja sam osramotio svoje ime, zbog nje sam ja ostavio svoju djecu na
ulici, zbog nje sam ja sjedio u zatvoru,
- Oprostite mi, gospodine doktore, uza sav respekt, to ga osjeam spram vaeg linog
sluaja, ja ipak mislim, da vi niste bili maloljetni i da ste znali, to inite...
- Molim vas, to su sada samo nijanse! Uostalom, uzmite, molim, do znanja i vi lino, da
sam ja odluio da u ovoj igri postanem subjekt!
- U kojoj igri?
- U kojoj igri, smijeno pitanje! Zar vi mislite, da sam ja postao ovo, to sam danas, da
sam svoju vlastitu enu bacio kroz prozor, da sam se kretenski upropastio zato, da jo
veeras ili eventualno sutra poem niz ove blatne ceste, kao onaj prosjak s harmonikom
malo prije? Ja ne znam ni to, to zna jedan slijepac: svirati u harmoniku! I tako mene,
ovakvog kakav sam, istjerati na cestu, zar je to ljudski? Zar je to kranski? I sada, kad
114
sam doao k vama, prvi put otkada se znamo, da vas zamolim da mi uinite uslugu, sada vi tu meni laete, je li to ljudski?
- Pardon, oprostite...
- Ali, molim vas! Poslije sveg onog bordela tu izmeu nas, sada u jo valjda paziti na
svoje rijei? Vi ste veeras posudili od geometra pet hiljada i novac je tu u ovoj kuverti!
S usplahirenou smrtno ugroena ovjeka Baloanski je ustao i, kao u nekoj vioj intuiciji, poeo je kucati kaiprstom svoje lijeve ruke po kuverti s novcem, to je leala pokraj
svijenjaka:
- To nisu nikakve imere, to je sve tako! Boba putuje u Hamburg! Ona ima tamo nekakvu
prijateljicu, koja dri takozvani bridge room! I ja sam doao da vas zamolim, da vi Bobi
objasnite...
- Ja mislim, gospodine doktore, da je poslije svega ovoga svaka rije izmeu nas suvina!
Ja nemam savreno nikakve namjere da bilo to objasnim, ni gospoi Bobi ni vama. Izvolite, molim...
Filip je ustao i poao spram vrata, da ih otvori. Iza dulje tiine Baloanski je uzeo sa stola
svoj polucilindar i nekako lagano, bez ikakve smetnje, kao da je skinuo sa sebe neobino
teak teret, on se neobino utivo poklonio:
- Molim! Ja sam vam objasnio svoje stanovite: ja sam odluio da postanem subjekt! Staro
je fiziko pravilo, da se u ivotu sve giba po liniji otpora! Ja sam vas zamolio da upozorite Bobu, da je u njenom interesu...
Netko je uto na vratima pokucao vrlo diskretno. Drei svoju ruku ve otprije na kvaki,
Filip je otvorio vrata. Bila je Boba. Nastala je neugodna, neodluna stanka, i vrata su se
za njom tiho zatvorila. S njenog kiobrana ulo se kako kapa voda; vani je poelo lijevati.
Dodirnuvi nemirnim pogledom ove dvije sjene pod niskim stropom, ona nije znala to
da kae. To je potrajalo dosta dugo, a pod strmim stepenicama otvorila su se vrata u prizemlju. Netko se popeo tim drvenim trulim stuba ma pred Filipova vrata, tu je objesio
svjetiljku na avao o stup od ograde, i opet se vratio glasnim koracima natrag. Baloanski
je vrtio svoj polucilindar meu prstima, a onda, zamahnuvi tim crnim predmetom kao
kakvom licom, on je Boboki pokazao na vrata:
- Molim, izvoli, idemo!
- Ja ne idem!
- Ali ovaj ovjek pokazao mi je vrata! Idemo!
- Idi ti! Ja u doi za tobom!
- Mi idemo zajedno! Ti nema ovdje to traiti! Taj je ovjek mene uvrijedio, idemo...
- Ja ne idem!
- Ti ne ide?
- Ne, ja ne u da idem! Nemoj biti dosadan! ekaj me dolje, za minutu...
- Ni za kakvu minutu, jesi li ula? Momentano...
- Ne u...
- Ti ne e?
Ova tri sloga Baloanski je zaurlao tako, da su se potresla stakla na oknima. To je bio krik
nekoga, tko vie smrtno ranjen, zajauknuvi u onoj tiini iznenada, kao kartea koja pada.
Dolje u prizemlju su se otvorila vrata. Netko je doao k staroj Regini i ona je glasno zvala
Karolinu. Filip je stajao uza stol, drei se desnom rukom daske i nije znao to da radi?
115
"Da baci ovog luaka kroz vrata, niza stepenice, to je nemogue, to bi ispalo skandalozno: svi stanari ove proklete kue prislukuju, to se tu gore zbiva, a kroz ove trule daske
uje se svaka, i najtia rije. A osim toga i stari Liepach je dolje u viziti. Da ue u bilo kakvo objanjavanje s tim uzrujanim ovjekom, to bi bilo suvino: taj tip ionako nije priseban!" Sastao se s nervoznim pogledom Bobinim. Ona je stajala nepomino, griskajui donju usnu do krvi, poniknuvi pokorno, pokunjena i bespomona. Tu se, momentano, nije
moglo nita. Svinuvi se u pasu i zabacivi glavu, ona je pristupila do Baloanskoga i izjavila mu odluno: - Dobro idemo! - Zatim se okrenula spram Filipa, mahnula mu rukom
i rekla, da e se vratiti jo prije veere.
- Ako ne, dovienja u kavani kao obino.
I primivi Baloanskog ispod ruke, nestala je s njim za vratima. uli su se jo njeni i njegovi koraci, kako silaze po drvenim daskama sve nie, a onda je sve postalo tiho. Kia po
staklu i tiina. Filip se dovukao do divana i tamo je klonuo. Osjeao je hladno platno jastunice na obrazima. Bio je tup. Dotuen.
Dugo je tako kia tukla o prozore i svijea je pucketala i ura tuckala na dasci od stola, i
Filip, trgnuvi se iz polusna, mislio je da svie. Ustao je i poao do stola. Sedam i tri minute.
"Prije veere: to znai najkasnije do osam! Ako ne, onda u kavani kao obino!"
Zapalio je cigaretu i bacio je odmah. Proao je nekoliko puta po sobi i opet klonuo na divan. uli su se koraci ma stepenicama.
- To je ona!
Kucanje.
To je bila Regina.
- Dobro vee, dijete moje! Spava?
- Ne! to izvoli?
- Dola sam da te pitam, ostaje li doma na veeri? Presvijetli je dolje! Imamo zeca s knedlima.
- Ne, najljepa hvala! Veerat u vani!
- A lampu da ti zapalim, dijete? Ovdje je sasvim tamno!
- Nije potrebno, mama! Ja ionako odlazim za nekoliko minuta! Hvala!
- Pa ipak je bolje, da se zapali!
Tako je stara poela prkat oko svjetiljke, skinula mlijenobijelu kuglu i zapalila petrolejku mrmljajui neto protiv Karoline i Karolinine povrnosti kod ienja svjetiljaka, kako
sve ovjek na koncu konca u ivotu mora uvijek sam! Filip je bio nametljivom upornou
te starice toliko uznemiren, te nije mogao da se svlada.
- Ta emu palite, kad sam vam rekao da odlazim!
- Da te vidim; ionako te nikada ne vidim! Posljednja dva mjeseca nisi se nikada vratio
prije zore: onda spava, a nou ja spavam, i tako ivimo jedno kraj drugoga i ne vidimo
se, kao dva krta,
- O mama, mama, s tim svojim lampama i razgovorima, kako je sve to dosadno! - Ustao
je i proao nekoliko puta sobom. Stara je pospremala njegove pidame i sa stolca prenijela njegovo sivo odijelo na klajdertok.
116
- Je li dola pota?
- Za tebe nita! Samo nekakve engleske novine!
- Ve sam hiljadu puta molio, da mi se pota donese ovamo gore! I te novine spadaju u
potu! Ali u ovoj kui nekoga neto moliti...
- Presvijetli ita te novine. Nisam mu mogla istrgnuti iz ruku. On ako neto proita, to mi
i pripovijeda, a od tebe ovjek ne moe nikada doznati nita! Pripovijedao mi je presvijetli, da mu je rekao kapelan, da ti slika crkvene prozore u nekakvoj amerikanskoj katedrali?
Filip nije znao, to da radi? "Kako da se rijei ove starice? Sedam sati i dvanaest minuta.
Prije veere, to znai do osam! To znai da Boba moe svake minute da se vrati." Tako je
izmislio da se brije.
- Imate li tople vode?
- Imamo!
- Onda, molim vas, budite tako dobri i recite Karolini, da mi donese tople vode za brijanje! I pozdravite presvijetloga s moje strane i recite mu, da u doi da ga vidim, im se
obrijem!
Tako je postavio na stol svoj veliki necessaire, otvorio ga i poeo na dasku postavljati brijai pribor. Zatim je sjeo i skinuo kaput i razvezao kravatu. Stara je stajala nepomino,
gledala ga s mirnim (gotovo flegmatinim) zanimanjem, a onda ga ponovo zapitala, kao
da mu ne vjeruje, da e se on sada brijati:
- Dakle onda, tople vode hoe?
- Da! Molim! Samo zamolite Karolinu, da ne bude kipua!
Stara je slegnuvi ramenima tiho zatvorila za sobom vrata i ulo se kako tapa oprezno
svojim kostobolnim nogama niza strminu od etrdeset i pet stupnjeva.
Filip se ponovo proetao sobom i zapalio cigaretu. Okus nikotina bio mu je odvratan.
Kroz prozore ula se kia, a kroz kiu jednolian i dosadan zveket tamburice. "To sjedi
onaj mali kreten Francek na vratima od tale i itave veeri neprekidno svira u tu svoju
prokletu tamburicu." Otvorio je prozor i izderao se u tminu, neka ve prestane jedamput,
da to nije ba taka ugodno, kao to to Franceku izgleda. ulo se kroz tamnu zavjesu vode, to se slijevala iz ljebova u kablove pod strehom, kako netko neto mucavo odgovara.
- Idi do vraga! Od takve tamburice proklete ovjek moe prije ili kasnije poludjeti!
Zalupio je stakalcem maloga okna, bilo mu je hladno. Navukao je na sebe svoj kuni kaput i sjeo pred ogledalo. Da se brije, bilo je potpuno suvino: obrijao se o podne. Ura je
pokazivala etvrt osam i tri minute.
Do osam! Ako ne onda u kavani kao obino."
Opet je stao da se kree, a pred oima gledao je mrtvoga Gruzina, gdje mie zubalom i
govori o kranio metriji. Taj pokojnik ipak je raspolagao neobinim znanjem. A to je
znailo ono, kad je Baloanski izjavio nad zaklanim koijaem, da je najbolje noem u
crijeva? Ne, Baloanski nije opasan! On je gnjila, kukavna mizerija! Suludi smrdljivac
krezubi! Kako je tu samo stao da vie, kao da je u krmi!" uli su se koraci. "To Karolina
nosi vodu."
Kucanje.
- Molim!
To nije bila Karolina. Regina se opet sama vratila s toplom vodom.
117
- Pa rekao sam vam, da zamolite Karolinu! Nije bilo potrebno, da se vi trudite!

- to Karolina zna, kako treba? Ona jednostavno pusti vodu iz kotlia, pa gotovo! A ja
sam tu vodu razmlaila! Nemoj biti tako nervozan, to nije dobro! Na koga si to vikao?
- Na onog kretena s njegovom tamburicom!
- Istina je! Od rana jutra do kasne noi uvijek s tom nesretnom tamburicom! A to e,
dijete moje? Netko je i to siroe morao uzeti sebi pod krov! Nali su ga u krpama: sigurno kakvo nezakonito dijete.
- Nezakonito dijete! to to znai nezakonito dijete? Ima zakonite djece, koja su svejedno nezakonita! To se nama samo tako ini, da je neto zakonito, a sve je vie-manje
nezakonito u naem ivotu!
- E, vidi, dijete moje, a to je upravo ono, to ne bi trebalo da bude!
Filip je zapalio cigaretu i kreui se po sobi odbijao je nervozno dimove. Stara ga je pratila pogledom miui polagano glavu usporedo s njegovim kretnjama, od ormara do stola.
"to se zbiva s tim ovjekom? Rekao je, da e se brijati, a sad e mu se ohladiti voda: sasvim je mlana." A onda se ipak odluila, da ga zapita, a to je to bio gospodin Baloanski
kod njega?
- A bio je! ta ja znam?
- udilo me, jer otkada si ti tu, to je prvi put da je on doao k tebi.
Filip nije odgovorio ni rijei.
- Siromah! Ja ne znam: meni je toga ovjeka, ne znam zato, tako ao! On izgleda tako
simpatian, fin gospodin!
- A to vam je na njemu tako simpatino! Njegovi uti konjski zubi? Ili ona jarea bradica?
- A jesi li ga ime ponudio?
Filip nije znao to da radi? "Da uzme kaput i da izae na kiu! Nema kiobrana, a vani
lijeva." Zaustavio se pred tom staricom i bio je u taj tren neobino grub:
- A to me, vraga, gnjavite? Molim vas, pustite me na miru! Vi ste ionako uli svaku rije
izmeu mene i onoga ovjeka, pak to sada hoete, da vam i po drugi put ispriam sve
ono, to ste ve ionako uli?
- Sine moj, sine, nije s tobom dobro, dijete moje! Nikada nisi htio drugaije, nego ravno
glavom kroz zid!
- Ali, molim vas! Proivio sam ovih svojih etrdeset godina, jo deset u znati nekako da
podnesem, a dalje je ionako svejedno!
- Nije to dobro, dijete moje, to radi! Onaj ovjek imao je sasvim pravo! Cijeli Kostanjevec ne govori ni o emu drugom ve cijelo ljeto, nego o tebi i o njoj! A ni meni, bogme, to
nije ugodno.
- A to vama opet nije neto ugodno?
- Bog ti budi milostiv, dijete moje! Pak ti se s tom osobom sastaje ovdje pod mojim krovom i dozvolit e mi, to meni ne moe biti svejedno! A, osim toga, ja to govorim i u
tvom interesu: to je jedna zla i pokvarena ena! Ona je ve nekoliko egzistencija upropastila. Eto, i onaj Rus na turinovekoj pruzi, i on je bio jedan od onih, koji su se povlaili s
tom osobom, gdje treba i ne treba! Od te ene ne treba se nitko niemu dobrom nadati!
- Mislite li vi meni, mati, itati lekcije, onda je bolje da stanete! Ne u da ujem o tome ni
jedne jedine rijei molim! Vi o svemu tome premalo znate, a da biste mogli da sudite!
118
- to tu ima da se zna? Dosta je da ovjek gleda stvari svojim prirodnim mozgom: ljudi
se zbog te betije bacaju pod vlakove, sjede po retima, ti si izgubio svoju normalnu pamet zbog nje - tu nema nita da se zna...
- Ako ne ete da izaem, onda, molim vas, ni rijei vie, zar ne, molim...
- Ja sam ti mati, dijete moje, i nitko ti nije blii na svijetu od mene, tko bi mogao da ti bude iskreniji i dobronamjerniji!
- Da! To je istina! Od vas nitko mi na svijetu nije blii!
Sjeo je na stolicu na drugoj strani stola i zagledao se u tu enu. Iza svijetloplavog vra
stare petrolejke, u sjaju mlijene kugle, tu sjedi prosjeda gospoa sa svojim bijelim rupcem na leima, zlatan lanac visi joj oko vrata, a ruke su joj pune prstenja: "to je doista
njegova mati! To je ona ista njegova mati, koja ga je gledala svojim hladnim pogledom
kroz onaj okovani kotai na njihovim ulaznim vratima, kad se vratio izgubljen i oajan,
a ona ga je bacila na ulicu s glasom punim moralnog zgraanja! I kao onog jutra, kroz
dvadeset i tri godine, razmak je izmeu njih ostao savreno isti: on se vue s nekakvim
nemoralnim osobama, on kompromitira njen poteni krov, a ona se od njega moralno
ograuje! Preglupo! Kao da ga nije godinama pustila da skapava gore od posljednjeg
psa! itavo njegovo djetinjstvo, i ne samo djetinjstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve
to je bilo vano u njemu i u njegovu ivotu, sve je to ostalo ozlijeeno od prvih gnjiloa
u kojima je nastajao, i ta ena, zbog koje je proplakao itave noi, od koje je naslijedio
svoju nezdravu krv, ta ena ograuje se od njega i njoj neto nije drago, jer je to nemoralno, i jer se to nemoralno dogaa pod njenim visokomoralnim krovom! Kao da nije za
itavog djetinjstva osjeao radoznale i nemirne oi onog smrdljivog svrajeg zakutka,
kako plaze po njemu kao gusjenice, a sve zbog ove popovske - kreature! Kao da nije bila
svaija, i tako je i sagradila sebi ovu svoju udobnu i potenu starost na taj nain, i danas
sjedi tu pod svojim potenim krovom i ita njemu moralne lekcije!"
Ustao je i primio se lijevom rukom za zatiljak: javila mu se njegova teka glavobolja. Vjee su mu bile teke, kao zalijepljene, a u zglobovima osjeao je olovo. Kopao je dosta dugo po svom necessaireu, uzeo fiolu nekakvog umirujueg sredstva i ispio zatim dvije ae vode. Regina je za itavo to vrijeme sjedila nepomino i pratila svaku njegovu kretnju
s najveim zanimanjem: ona uope nije pokazivala nikakve namjere da ga ostavi. A kazalo primicalo se treoj etvrtini osme. Jo sedam minuta do tri etvrti. Zapalio je cigaretu i ponovo se uznemirio u kretanju.
- A zato se ubio onaj Rus?
- Ne znam! Ubio se! To se dogaa da se ljudi ubijaju! Svaki dan ima po novinama nekoliko samoubojstava!
- Rekao je presvijetli, da je uo od predstojnika, da je taj Rus bio neobino inteligentna
glava: dvostruki doktor i sveuilini profesor!
Ugurao je svoj lijevi kaiprst izmeu koulje i kravate, i tako je izgledalo kao da e sve to
iupati jednom grevitom kretnjom.
- Mati, ko boga vas molim, da prestanete ve da me gnjavite! to ste sjeli tu veeras na
mene kao avka? Pustite me, molim vas, da ostanem sam! Zar ne vidite, da sam nervozan?
Regina je ostala hladnokrvna, potpuno sabrana i nije se ni makla.
- Pravo da ti kaem, dijete moje, ja se bojim za tebe!
- A to vi imate da se bojite za mene?
- Pravo da ti kaem, bojim se, da se ova ne prilijepi uz tebe!
119
- A tko to? Kakva ova? to znai ova?

- Pa ova - najobinija...
- Mati, za boga miloga!
- Ja vidim, ti si naivan, ti nema pojma o enama!
- I vi imate obraza da preda mnom izustite tu rije?
- Kad je netko slijep, onda je dobro, da mu se otvore oi! A ti ne vidi, ti si zaslijepljen!
- I vi mislite da ste upravo vi pozvani, da mi u tom pogledu otvarate oi? Vi?
- Da, ja sam ti mati! Ti si moje dijete! A tko ti je blii na svijetu od mene?
Filip je stupio pred tu enu, osjeajui kako ga hvata omaglica. On je zateturao, i u taj
momenat, ta mu se ena priinila blijedom namazanom mrljom i glupim branjavim klaunskim obrazom u polutmini. Stezalo ga je u grudnom kou, nije mogao da udahne.
- Tako dakle, vi mislite, da ste pozvani, da mi itate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagraen na isto takvom, ako ne jo i na gorem novcu, kakav one djevojke
zamataju pod svoje arape? A moje djetinjstvo, a itav moj poroaj, a trafika, a sve ono u
Fratarskoj ulici, a ona baba sa crnim gavranom, a biskupova uloga oko svega toga? Mati,
mati...
Regina je ustala i glas joj je podrhtavao:
- Tako govoriti sa svojom majkom, to moe samo pokvaren ovjek, koji ne vjeruje u boga!
- Da, gospa Regina, vi ste svoje trgovake odnose s nebom drali uvijek u vrlo urednom
knjigovodstvu: nije svaka od tih ena, nad kojima se vi veeras zgraate, u stanju, da joj
kanonici obezbijede starost u kurijama, gdje se onda karta s presvijetlima! to me sada
gledate, kao da sam poludio? Evo, ja sam navrio etrdesetu godinu, a jo ni dandananji ne znam, tko mi je zapravo otac! itavog svog djetinjstva ja sam se grizao nad
tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne, a vi, koji ste svemu tome krivi, vi ete sada tu veeras meni govoriti neto s nekakvog moralnog pijedestala?
Filip je osjeao, da je to sve suvino i pretjerano i glupo, ali nije mogao vie da se svlada.
On je ve bio u kretanju. Drama se stala odvijati. Tamo, na ovalnom politiranom stolu
pod stijenom, na barunastom opivenom postolnjaku, stajao je onaj zlatnoukorieni, u
barunaste korice uvezani fotografski album sa zlatnim heroldom. Furiozno, on je u jednom skoku rastvorio taj album, tu historiju svojih paklenih djejih nemira, i, prelistavajui pred nosom svoje majke po tim starim, blijedim slikama, on je padao u sve vei bijes.
- Na, gledajte te svoje slike, izvolite, pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte!
Tko su ta lica, odakle su dola ta lica? Odakle je ovaj kamerdiner, ovaj glupi biskup, ovaj
kanonik Lovro, to je to sve, moja gospoo? Kakva su ovo gospoda u bundama, ovaj va
brat Feldmarschalleutnant, i vi u kostimu Kolombine, na plesu bekog Crvenog kria?
Zato se ja zovem Sigismund, tko su oni Valentijevi, to hoe taj opat Blaene Djevice tu,
a ima briljantni krst i meni je davao po krunu, kad sam mu ministrirao? Kakav je ono bio
crnouokvireni akt, a vi ste goli leali tamo na onom oblaku, a ona baba s gavranom, a
ovaj nepoznati gospodin ovdje s cilindrom, tko je od tih tipova tu u toj prokletoj knjizi
moj otac? Govorite! to me gledate tako, kao da nisam normalan? Vrag odnio vas, i taj
album, i sve ovo zajedno!
Bacio je tu zlatnoukorienu knjigu s takvom vehemencijom o stijenu, da se rastrgala, a
sve se slike rasule po podu i po itavoj sobi.
120
Regina se patetino prekrstila, ona je ve sebe imala u potpunoj vlasti. Sagnuvi se do

poda, ona je poela sakupljati rasute slike i, sastavljajui razderane korice albuma, progovorila je tiho i pomirljivo.
- Bog budi s tobom, dijete moje! Grijeiti je ljudski, a najvanije je, da ovjek progleda, da
je grijeio i da se pokaje. Ako te je to pitanje toliko muilo, zato nisi pitao? Ja te nisam
vidjela, sada ima ravno jedanaest godina, a za sluaj svoje smrti ja sam ti to sve napisala!
Ja sam i sama htjela ve nekoliko puta da govorim s tobom o toj stvari, ali u posljednje
vrijeme nije bilo prilike. A i presvijetli sm stavio mi je na srce, da to s tobom rijeim jo
prije nae svadbe. Evo, molim, slike tvog oca!
Ustala je i dala mu jednu sliku sa zlatnim igom budimpetanskog dvorskog fotografa.
Pred renesansnom balustradom od ljepenke, veliki upan u magnatskoj gali, s kalpakom, apljinim perom i svinutom barunom optoenom sabljom, a balak te bazarske demiskinje sav je posut staklovinom: doktor Liepach plemeniti Kostanjeveki godine osam
stotina devedeset i pete, odebeo, namazan briljantinom, s punim, nepodbrijanim madarskim brkom la Attila. Flossmann: Tombola potpourri! Kraljevski ugarski dvorski
fotograf Lwinger. Dbrentey Tr 13. Budapest. Netko je pokucao.
"Osam za tri minute. Do osam. Ako ne, onda kao obino u kavani! To bi mogla biti Boboka."
- Unutra!
Baloanski. Bio je Baloanski.
Ve po svome rastu, od prirode njenog tjelesnog ustroja, a pogotovo u posljednje vrijeme na pragu svoje uzetosti, pod teretom te grozne opasnosti iznutra, to je svaki dan sve
vie rasla i objavljivala se as u ukoenosti zglobova, a as u gluhonijemoj mucavosti, taj
ovjek kretao se uope kao neka vrsta gmaza: on je vie puzao, upravo slinavo klizio
meu predmetima. Ali ovo vee, gore, kako je stupio na Filipova vrata i preskoio ovaj
truli prag, izgledao je mnogo slabijeg tjelesnog rasta i, stojei tako zgrbljen, sa svojim
halbcilindrom u ruci, sliio je vie na grbavca nego na ovjeka koji hoda uspravno. Poklonio se gospoi Regini usluno kao sluga, poljubio joj je ruku ceremonijalno i smjekao
se pritom mirno i ljubazno, ispriavajui se to smeta, ali da je doao u jednoj stvari, koja
nije samo lino njegova privatna.
Regina je pokupila jo posljednje slike, uzela korice albuma i zatvorila za sobom vrata.
Glasom potpuno tihim, u nevjerojatnom, gotovo nadnaravnom molu, sasvim prigueno i
jedva ujno, on se okrenuo spram Filipa i ispriao se u ime svoje i gospoe Bobe, da nije
mogao da doe prije, ali da to nije bilo tehniki mogue. Boba da Filipa lijepo pozdravlja
i da mu poruuje neka je veeras ne eka, ona da je sprijeena da doe. Randevu je bespredmetan, a i novci. Ona mu poruuje, da ne putuje!
Filip, jo sav pod dojmom one kraljevske ugarske dvorske fotografije, sasvim zbunjen,
nesabran, nije u prvi momenat mogao da shvati, o emu se tu radi.
- Boba ne putuje, Boba otklanja novanu uslugu, ona je sprijeena da doe, ni u kavanu
ne e doi i njega je poslala da mu on to donese kao njenu poruku?
- Da! Ona me je poslala, da je ne biste ekali uzalud! Ona veeras ne e doi! Ostala je
doma!
- Kako doma! Veeras ona ima slubu u kavani!
- Da, poslije vas idem u kavanu da kaem Faniki, da je zamijeni! Ona e ostati veeras
doma! Izmeu mene i nje dolo je do ozbiljnog razgovora, zato nisam ni mogao da doem prije. Ja sam njoj lijepo objasnio, o emu se tu radi. Ovako stoje stvari, da ja ne znam
svirati u harmoniku, i da nisam pseto!
121
- A ona?
- A ona je poela plakati! Boba je uope oduvijek bila dobar ovjek! To i jest ono, to je
mene oduvijek k njoj vuklo: ona je samaritanski dobra. Za onu malu suiavu guslaicu,
koju je Boba njegovala dvije godine, svi su govorili da je lezbijka, ali to nije bilo na lezbijskoj liniji, nego na samaritanskoj! Boba ima srca! Ona je oduvijek imala mnogo srca! Oblile su ga suze i glas mu se poeo guiti u suzama.
Stao je brisati suze dlanovima i masnim rubom polucilindra, ali one su mu se cijedile
curkom u brkove.
Filip mu je pristupio:
- Pa dobro, a to vam je rekla?
- Ja sam njoj objasnio kako stoje stvari: Boba, dijete, mi nismo zvijeri...
- A ona?
- A ona je plakala zajedno sa mnom. Uzela mi je ruku i poljubila me u ruku i rekla mi je,
da sam ja jedan jako nesretan ovjek! O, ve dugo nije bila tako dobra spram mene. I onda me je poslala, da odem do vas i da vam kaem, da ona ostaje, i da je njoj dobro sa
mnom!
Kroz taj mrcavi, polutihi, prigueni glas, kroz tu slomljenost, kroz te mokre i slinave,
suzama zalivene brkove gledalo je Filipa jedno lice, kao da ga gleda iz nevjerojatne daljine. Taj osjeaj nevjerojatne daljine bila je jedina jaka impresija u Filipu, i njemu je u onom
njegovom vlastitom bunilu pala na um jedna vrlo jednostavna misao, da sve to to ovaj
prosjak tu govori, nije istina.
- Kako? Boba, koja je jo pola sata prije toga htjela da otputuje, sada mu poruuje, da je
sve to bilo bespredmetno? Ve vie od dva mjeseca stoji taj njen put u Hamburg na
dnevnom redu! To sve nije jasno! Uzet e on svoj kaput i poi s njim, da uje nju lino to
i kako!
Baloanski se nije ni najmanje zbunio.
- O, molim! Ako mi ne vjerujete, onda, molim, izvolite! Ali ja mislim da je potpuno suvino, da se trudite po kii! Ja sam i sam rekao Bobi, da mi vi ne ete vjerovati. Zato vam je
ona sve to napisala!
- Gdje? to mi je napisala?
- Molim! Izvolite!
Iz svog desnog depa izvadio je Baloanski zguvanu cedulju i predao je Filipu.
Filip je pristupio do svjetiljke, da bolje vidi. Bio je to nekakav raun.
DROGUERIE PARFUMERIE
APHRODITE
RAUN: za preuzvienu gospou dr. Pavlini K. pl. Radajevu
Pod detalj. raunom od parfemi, kolonjske vode, sapuni, mirisne soli, smrekove soli ...............................................3.724
pod detalj. raunom od parfemi, sapuni i razne toaletne potreptine ........................................................................3.141
122
poiljka parfema na H. F., Dresden .....................................................................................1.215

poiljka parfema na H. F., Dresden .....................................................................................4.375
na raun gospoice E ..............................................................................................................243
na detaljni raun od - .............................................................................................................332
poiljka u inostranstvo na S., Pariz .....................................................................................4.214
Ukupno:
17.244
Plaeno. Sa zahvalnou Aphrodite
Potpis
Tu na itavoj stranici zguvanog rauna nije bilo ni slova Bobokinom rukom. A druga je
bila potpuno prazna. Filip je primijetio, da mu se neto prilijepilo za prste. Masno. Vlano. Dolje, na dnu te slijepe stranice bio je mastan crveni otisak ljudskog prsta, kao peat.
Krv. Pogledao je Baloanskog. Baloanski je stajao nepomian i gledao ga u oi kao pseto, kad je donijelo aport.
- ta je ovo? To je prljavo! To nije nikakvo pismo!
Kako je pristupio do svjetiljke, Filip je zaobiao stol i stolicu, da bolje vidi, i tako je izmeu njega i Baloanskog sada stajao stol, a na stolu svjetiljka. Kroz mlijeni sjaj svjetiljine
kugle on je vidio Baloanskog samo u obrisima. Odmaknuo je stolicu i pristupio mu je
blie. Sada je tek primijetio da Baloanski krvari. Desna nogavica mu je natopljena krvlju
i on stoji u krvavoj mlaci.
- A to je vama? Vi ste krvavi!
Baloanski pokrivi diskretno usne lijevim kaiprstom upozorio ga je, da ne vie.
- Nescimus horam neque diem, carissime domine!
A zatim se pokrio svojim halbcilindrom, istrgnuo vrata i skoio niza stube. Taj skok i to
kotrljanje tog krvavog ovjeka, to je sve ve bilo zvjerski. S praga, on se bacio niza stube,
preskoio ih moda deset, skotrljao se do prizemlja, kao mesnato klupko, uz bjesomunu
grmljavinu dasaka, tako da se potresla itava ta drvena kurija u temeljima, i ve ga je nestalo u tmini. Bez kaputa, gologlav, Filip je potrao za njim. uo je graju za sobom, lupanje vratima, vikanje njegove majke i Karoline, a pred njim bilo je blato; iz blatne noi tutnjio je topot onog krvavog ovjeka, koji je odmicao u tami kao zvijer pred hajkom.
Trao je Filip u mranom jesenjem pljusku, kao da je i sam poludio, a ona zvijer je nestala
i nije se ulo vie nita. Pao je u grabu, zatrao se na bodljikavu icu pred nasadima na
etalitu, kod opinske kavane poeli su ljudi da viu i da tre za njim, u daljini, iznad
ciglane, Bobin prozor gorio je rasvijetljen svijetlozelenkastim sjajem njene svilene zavjese. Krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik, Filip je utrao u sobu. Na stolu je mirno plamtjela svijea. Sve je bilo razbacano, kao poslije teke borbe: jastuci, haljine, knjige,
perine, suknje. Na postelji, s objema nogama na zemlji, prebaena preko krevetne daske
leala je Boboka, sva u krvi: Baloanski pregrizao joj je grkljan. I sve je bilo krvavo: i posteljina i jastuci i njena crna svilena bluza. Oi su joj bile otvorene, te se inilo kao da gleda.
123
Rjenik
abonman (njem.) - pretplata
adept (lat.) - vatreni sljedbenik nekog
uenja ili sekte
ahcigerjare (njem.) - osamdesetih godina
19. st.
ahcigerjare-ukus (njem.) - ukus osamdesetih godina (devetnaestog stoljea)
akvamarin - vrsta dragog kamena morskoplave boje
albigenzi - pripadnici dualistike sekte u
Francuskoj, slini bosanskim bogumilima
allerdings (njem.) - u svakom sluaju
amalgam (gr.) - slitina, legura ive s
nekim drugim metalom
ananas-bowla (engl.) - pie od vina, eera i ananasa
an mas (franc.) - masovno
androgin (gr.) - ovjek s mukim i enskim osobinama
angrosist (franc.) - trgovac na veliko
antropozofija (gr.) - pseudofilozofski
pravac, razvio se iz teozofije, po kojemu
ovjek moe intuicijom spoznati metafizike pojave
apartan (franc.) - osebujan, udan, naroit
aport (franc.) - donoenje predmeta i
sami predmeti koje donosi pas u lovu
apriori (lat.) - u Kantovoj spoznajnoj teoriji: svojstven razumu prije iskustva,
neovisno od iskustva
aromatische Karbolessenz (njem.) - karbolna kiselina (karbol), dezinfekcijsko
sredstvo neugodnog mirisa
atila (ma.) - kratak kaput, maarska
vojna uniforma
bago (ma.) - lo duhan za vakanje

Banffy, Desz (1843-1911) - maarski
dravnik, preko bana Khuena provodio
maarsku ekspanzionistiku politiku u
Hrvatskoj
Bang, Herman (1857-1912) - danski knjievnik, impresionist i dekadent
bareljef (franc.) - plitki, niski reljef
baril (tal.) - stara tal. mjera za tekuinu
bazalt (lat.) - vrsta eruptivnog kamena
koji se koristi kao graevni materijal
bedrenica - stona bolest; pridjev: bedreniav
behaviorizam (engl.) - pravac u psihologiji kojega je osnovao amerikanac Watson, usredotoen na problem ponaanja
(stimulus-reakcija)
belesprit (franc.) - lijepi duh, obrazovan ovjek sa smislom za umjetnost
benediktiner - vrsta likera
berda (tur.) - kontrabas
bere (franc.) - vrsta kape, baskijska kapa
Bernina - najvii masiv u Retijevskim
alpama
Bcklin, Arnold (1827-1901) - vicarski
slikar
bodega (panj.) - trgovina, duan
bon jour, monsieur (franc.) - dobar dan,
gospodine
borniran (franc.) - malouman, umno ogranien; uskogrudan
Bosch, Hyeronimus (oko 1450-1516) - nizozemski slikar, jedan od najveih fantasta u slikarstvu
brajde - stupovi s letvama ili icama po
kojima se penje vinova loza
brea - bremenita
brevijar (lat.) - molitvenik, asoslov
124
bridge room (engl.) - soba za brid, soba

u kojoj se igra brid
Brueghel Stariji, Pieter (1525-1569) - flamanski slikar, kombinira realno s irealnim u svakodnevnim motivima
burnus (ar.) - veliki vuneni plat s kukuljicom, kakve nose Arapi
Callot, Jacques (1592-1635) - francuski
grafiar
camembert (franc.) - vrsta francuskog
sira
Casals, Pablo (1876-1974) - panj. violonelist
catast - bestidan
Cellini, Benvenuto (1500-1571) - talijanski kipar i zlatar; autor poznate autobiografije
cercle (franc.) - skup, krug (ljudi)
cerebrum (lat.) - mozak, veliki mozak
Cezanne, Paul (1839-1906) - francuski
slikar, postekspresionist; izvrio veliki
utjecaj na slikarstvo 20. st.
chantageur (franc.) - ucjenjiva, iznuiva
chemin de fer (franc. eljeznica) - kartaka igra
chianti - vrsta tal. vina
cikada (lat.) - vrsta velikog cvrka
cizeler (njem.) - graver, kovinorezar
clair-obscur (franc.) - svijetlo-tamno, stil
slikanja naroito izraen u slikarstvu
baroka
clairvoyante (franc.) - vidovitost
Courbet, Gustave (1819-1877) - francuski
slikar, realist
Crookes, William (1832-1919) - engleski
fiziar i kemiar, pronalaza radiometra
i vakuumske cijevi
cugsfirer (njem.) - vodnik
arda (ma.) - maarski ples
au (tur.) - glasnik; svat koji uveseljava
svatove
isla - brojanica, krunica
damast (po sirijskom gradu Damasku) svilena, vunena ili lanena tkanina s ara-
beskama
Daumier, Honor (1808-1879) - francuski
socijalni slikar i grafiar
diluvij (lat.) - ledeno doba
drajfarbendruk (njem.) - trobojni tisak
Duffy, Raoul (1877-1953) - francuski slikar i grafiar, pridruio se fovistikoj
grupi
ekskomplimentirati (lat.) - udaljiti
eleati - pripadnici Elejske kole, starogrke monistike predsokratovske filozofske kole (Parmenid, Zenon, Meliso)
empire (franc.) - umjetniki stil poetka
19. st. (doba Napoleona, odn. carstva)
enervantan - koji izaziva enervaciju, razdraenost
epiderma (gr.) - koa, gornji sloj koe
ercercog (njem.) - nadvojvoda
earpa (franc.) - lenta, traka
Euklid - najvei starogrki matematiar
(oko 300. p. n. e.)
Euler, Leonhard (1707-1783) - vicarski
matematiar, fiziar i astronom
farbenflek (njem.) - mrlja od boje
faringitis - upala drijela
farof (njem.) - upni dvor
fauvist (franc.) - pristaa fovizma, pravca u postimpresionistikom slikarstvu
po. 20. st.
feldflaa (njem.) - uturica
feldmarschalleutnant (njem.) - podmaral, podvojvoda
Figaro, Don Basilijo - likovi iz opere
Seviljski brija
filistarski - malograanski, duhovno
ogranien
fiola (franc.) - boica, tuba (s tabletama)
floteka (tal. flotezza) - "u slikarstvu naziv za mjeavinu boja, talasanje njihovo,
za slikarsku nijansu" (Krlea)
foringe (od njem Fhrung - voenje) koija, fijaker; foringa - koija, kirija
frajla (njem.) - gospoica; prostitutka
frakli (njem.) - mjerica za estoka pia,
obino 1 dl
125
galoniran (galon - irit, gajtan) - obrubljen gajatnima

gamae (franc.) - dokoljenice od koe ili
tkanine; nazuvak koji titi gornji dio
obue
gardedama (njem.) - pratilja mlade djevojke
gazometar - plinomjer
glacis (franc.) - brisani prostor, istina
glashauz (njem.) - staklenik
glincija - vrsta biljke s ljubiastim cvjetovima ugodnog mirisa
glokenos (njem.) - enska suknja u obliku zvona
gmajna (njem.) - javni panjak
grabancija - po narodnoj predaji ak
koji je zavrio trinaestu kolu (vilenjaku) i nauio arati
gumiarabikum - arapska guma, gusta
tekuina koja slui za lijepljenje
gurta (njem.) - iroka, jaka traka
gverc (njem.) - napitak od prevrelog meda, medica
harnadla (njem.) - ukosnica
havelok (engl.) - vrsta mukog kaputa
helebarda (njem.) - srednjovjekovno
oruje, dugo koplje sa sjekirom na vrhu
hengelampa (njem.) - visea svjetiljka
herold (njem.) - glasnik, vijesnik
hidalgo (panj.) - vitez, plemi; pripadnik nieg panjolskog plemstva
hiromant (gr.) - osoba koja se bavi gatanjem iz ruke
histolog (gr.) - znanstvenik koji se bavi
histologijom, prouavanjem tkiva
homeopatija (gr.) - nain lijeenja bolesti koji se sastoji u primjenjivanju minimalnih doza onih lijekova koji u veim
dozama izazivaju u organizmima zdravih ljudi pojave sline simptomima bolesti koja se lijei
Honegger, Arthur (1892-1955) - francuski
moderni kompozitor vlastitog stila
Huyghens, Christian (1629-1695) - nizozemski astronom, fiziar i matematiar
Hygieja - grka boginja zdravlja
iberciger (njem.) - ogrta, dugaak jesenjski ili proljetni kaput

illustrisimus (lat.) - presvijetli, titula feudalne gospode
imponderabilija (lat.) - stvari i dogaaji
koji se ne mogu predvidjeti i unaprijed
procijeniti
infinitezimalan - beskonano malen (u
matematici)
informacionsblat (njem.) - informacioni
list
intarzija (lat.) - ukraavanje drvenih
predmeta umetanjem raznobojnih uzoraka od drugog drveta, metala, slonovae
interpelacija (lat.) - upadica, prekidanje
u govoru; prigovor
jakobinci - revolucionarni demokrati iz
doba franc. revolucije
James, William (1842-1910) - ameriki
filozof i psiholog, osniva pragmatizma
kacenjamer (njem.) - mamurluk
kalcit (lat.) - vapnenac
kamerdiner (njem.) - sobar
kancelist - pisar, nii inovnik
karnia (franc.) - preka iznad prozora
za vjeanje zastora
karte(a) (tal.) - artiljerijska granata napunjena mecima koji se rasprsnu kada
granata eksplodira
kasafrajla (njem.) - blagajnica
Khuen-Hdervary, Karlo (1849-1918) hrvatski ban do 1903, nakon toga predsjednik ma. vlade; provoditelj maarizacije u Hrvatskoj
kistijand (njem. Ksse die Hande) - ljubim ruku
klaftar (njem.) - hvat (drva)
klajdertok (njem.) - vjealica za odjeu
klebebilder (njem.) - samoljepive slike,
naljepnice
klepsidra (gr.) - vodeni ili pjeani sat
kontraktualan (lat.) - ugovorni
korte (prema tal. corteggiare - dodvoravati se) - agitator
kozer (franc.) - ovjek koji ugodno pripovijeda, koji umije zabavljati druge,
126
askalo
Kraft Ebing, Richard (1840-1902) - beki
profesor i psihijatar, istakao se radovima
o seksualnoj patologiji
kraherl (njem.) - pie od sode i nekih
slatkih primjesa
kraniometrija (gr.) - istraivanje lubanje mjerenjem (oblika i veliine) i utvrivanje karakteristinih crta pojedinih
ljudi ili rasa na temelju tih rezultata
kraplak (njem.) - bojani lak
kroki (franc.) - skica, nacrt
kronprinc (njem.) - kraljevski princ, prjestolonasljednik
Kropotkin, Petar Aleksejevi (18421921) - ruski politiar i znanstvenik, teoretiar anarhizma
kuhti - pomonik u kuhinji
kukma - vrsta kape s perjanicom
kulturtreger (njem.) - nosilac kulture;
naziv za porobljivae koji eksploatiranje
drugih naroda pokuavaju opravdati
misijom irenja kulture (imperijalizam,
nacizam i dr.)
kuzina (franc.) - neakinja, sestrina
Kvaterni Post - post na poetku svakog
godinjeg doba
kvintesencija (lat.) - bit, jezgra neke
stvari ili pojma
lajbek (njem.) - prsluk
lampa - fenjer
lapis - popularni naziv za srebrni nitrat;
ima veliku primjenu u medicini
lawn tennis (engl.) - tenis na travi
ligetul (njem.) - lealjka
livreja (franc.) - uniforma slugu, vratara
i sl.
livriran - odjeven u livreju
Lodge, sir Oliver (1851-1940) - engleski
fiziar
lorgnon, lornjon (franc.) - sklopive naoale s drkom (ne dre se stalno na oima nego se upotrebljavaju samo kad ustreba
lukijenar - vrsta svjenjaka (u starom
Dubrovniku)
luteran - protestant, sljedbenik Martina
Lutera
majolika (tal., prema otoku Malorci) proizvodi od peene gline prevueni

neprozirnom caklinom
majorat (lat.) - imetak koji po nasljednom redu nerazdjelno prelazi na najstarijeg lana porodice
mandarin - evr. naziv za visoke kineske
inovnike
Manet, Edouard (1832-1882) - francuski
slikar, prethodnik impresionizma
Matisse, Henri (1869-1954) - francuski
slikar, grafiar i slikar, postimpresionist,
jedan od utemeljitelja fovizma
Milhaud, Darius (1892-1974) - francuski
kompozitor, jedan od pionira politonalnosti
minderwertig (njem.) - manje vrijedan
Modigliani, Amadeo (1884-1920) - talijanski slikar, poznat po stiliziranim aktovima
moire (franc.) - preliv, sjaj; tkanina s valovitim arama
Munch, Edvard (1863-1944) - norveki
slikar, inaugurator ekspresionizma
(Krik)
Musset, Alfred de (1810-1857) - franc.
knjievnik, najpoznatiji po zbirci novela
Pisma iz mog mlina
muzirati (franc. mousser) - pjeniti se
muar (njem.) - prangija, vrsta topa
necessaire (franc.) - neseser, mali putni
kofer ili torba s potreptinama za toaletu
i sl.
ober (njem.) - natkonobar, ef sale
ocalan - elian
occupation quotidienne (franc.) - svakodnevno zanimanje
oldenburki pastuh - vrsta jakih sjevernonjemakih konja
oleografija (lat.-gr.) - slikanje uljanim
bojama
onkl (franc.) - stric, ujak
opica (prema njem.) - majmuni
ornat (lat.) - sveana sveenika odjea
ostentativan (lat.) - jasan, oigledan,
demonstrativan
127
paletot (franc.) - muki, najee crni

ogrta, strukiran
Palma Vecchio (1480-1528) - tal. slikar
papendekl (njem.) - karton
papillon (franc.) - leptir
par distance (franc.) - ua udaljenost
parvenu (franc.) - skorojevi, ovjek koji
se probio u privilegirane i bogate slojeve
perovoa - pisar, biljenik
plastron (franc.) - prsa kod haljina i
mukih koulja
Plaut, Tit Makcije (oko 184-254) - najvei rimski komediograf
plebanu - upnik
pled (engl.) - veliki debeli al
Plehanov, Georgij Valentinovi (18571918) - ruski filozof, marksist, politiar,
sociolog i knjievni teoretiar; osniva
prve marksistike stranke u Rusiji
pneumatik (gr.) - gumeni kota punjen
zrakom
pomagranate (lat.) - granatna jabuka,
mogranj
posterioritet (lat.) - u Kantovoj spoznajnoj teoriji aposteriorno je ono to proizlazi iz iskustva
potpourri (franc.) - kompozicija sastavljena od dijelova razl. glazbenih djela
Prajs - Prus, Nijemac
prelat (lat.) - visoki crkveni dostojanstvenik
prezidijal (lat.) - predsjednitvo, predsjednitvo vlade
rapir (franc.) - vrsta dvosjeklog maa
Rauch, Levin (1819-1890) - hrvatski ban
(1868-71), voa maarona i provoditelj
hrvatsko-ugarske nagodbe
reskript (lat.) - naredba, pismeno rjeenje najvie vlasti
ressentiment (franc.) - ponovna pojava
nekog uglavnom bolnog osjeaja
revir (njem., od tal. riviera) - kraj, podruje, okrug
Rigaer Tagblatt - Riki dnevni list (Riga,
gl. grad Letonije)
ritmajstor (njem.) - konjiki kapetan
roketa (tal.) - kratka bijela koulja katolikih sveenika koju nose na propovijedi
Roland Holst-van der Schalk, Henritte

- nizozemska pjesnikinja prve pol. 20. st,
komunistica i buntovnica
rondo (tal.) - okrugli nasad u vrtu, okrugljak
Rossini, Antonio Giovachino (17921868) - tal. skladatelj opera (Seviljski brija)
saldiran (tal.) - zbrojen, zakljuen (raun)
salonrok (njem.) - salonski kaput, sveani crni kaput do koljena
Saturnalije - u starom Rimu sedmodnevni veseli narodni praznik u ast boga
Saturna; pretea dananjeg karnevala
Schumann, Robert (1810-1856) - njemaki kompozitor, predstavnik romantizma
u glazbi, pisao solo-pjesme i klavirske
kompozicije
sekt (franc.) - neko naziv za proek,
danas za pjenuac (ampanjac)
sekundarijus - drugi lijenik u bolnici,
zamjenik primarijusa
Semipalatinsk - glavni grad istoimene
oblasti u Kazahstanu
sepija (gr.) - crvenosmea slikarska boja koja se dobiva od sipe
servilan (lat.) - ponizan, pokoran
sibarit (po imenu starogr. kolonije Sibaris u Italiji) - bonvivan, ovjek koji ivi
u raskoi i razvratu
simentalac - bik simentalske pasmine
slak - biljni rod penjaica, polugrmova i
grmova
soire (franc.) - soareja, veernje druenje
Stabsleutnant (njem.) - tapski porunik
standarta (lat.) - zastava, grb, znak
status praesens (lat.) - sadanje stanje
(bolesti)
surka - krai kaput od smeeg sukna
Symposion - poznati Platonov dijalog u
kojemu se raspravlja o ljubavi
apav - obolio od apa, stone bolesti
engajst (njem.) - lijepi duh, obrazovan ovjek sa smislom za umjetnost
imera (franc. chimere, gr. Chimaira -
128
mitska neman) - himera, neostvariva

zamisao, varka, tlapna
kaf (njem.) - plia posuda za vodu, sa
dva uha za noenje
krofulozan (lat.) - koji boluje od skrofula, bolesti limfnih lijezda
lafrekl (njem.) - kuna haljina, lafrok
lingeraj (njem.) - vezivo, vez, ipka
ljivar - sitni zagorski plemi
nelzider (njem.) - kuhalo, reo
otar (kajk.) - postolar, obuar
parga - biljka iz porodice ljiljana; pripravlja se i za jelo
prherd (njem.) - tednjak
rajtoflin (njem.) - novanik
tamperl (njem.) - mala aica za estoka
pia
tilleben (njem.) - mrtva priroda
timgabel (njem.) - zvuna viljuka
upertle - vezice za obuu
vajnfurtergrin - vajnfurtsko zeleno;
ime prema gradu u Bavarskoj, poznatom po industriji boja
varckinstler (njem.) - crnomagija, arobnjak; arlatan
tajga (rus.) - sibirska prauma
tambur (franc.) - bubnjar, doboar
Taormina - grad i ljetovalite na Siciliji
teozofija (gr.) - vrsta religiozne mistike
tepihklopfer (njem.) - alat za ispraivanje
tepiha
terpentin - tekua smola koja se dobiva
kao ekstrakt zarezivanjem borova; upotrebljava se za izradu boja i lakova
toledski kostim - kostim asnih sestara
toledskog reda
tomizam - smjer u skolastikoj filozofiji,
povezuje Aristotela s kranstvom; naziv prema Sv. Tomi Akvinskom, najveem skolastikom filozofu
Toulouse-Lautrec, Henri (1864-1901) franc. slikar i grafiar, slikao scene iz

nonog ivota i polusvjeta Pariza
trabant (lat.) - pratilac; ulizica, dodvorica
tram (njem.) - greda, potporanj
transcendentan (lat.) - koji prelazi granice iskustva
transvalsko ratite - rat izmeu Velike
Britanije i Bura u Junoj Africi 1899-1902
trogloditi (gr.) - peinski ljudi, prvobitni ljudi; pustinjaci
ulaner (polj.) - konjanik naoruan kopljem
vadla (njem.) - noni list
valeta de chambre (franc.) - sobar
vaserica (njem.) - vrsta emike
veltanaung (njem.) - svjetonazor, pogled na svijet
Vergilije, Publije Maron (70-19 pr. n. e.)
- starorimski pjesnik, autor Eneide
verzal (lat.) - tip tiska, velika slova
vincilir (ma.) - nadzornik vinograda,
vinogradar
virinija, virinka - prema am. dravi
Virginiji, dugaka tanka cigara, savijena
oko slamke koja se prije puenja izvue
virtafterica (njem.) - domaica, kuanica
Zamjatin, Jevgenij Ivanovi (1884-1937)
- ruski knjievnik, satiriar
zingerica - naziv za jednu vrstu ivae
maine (marke Zinger)
abo (franc.) - ipkasti nabor na prsima
koulje
129

Krleza Povratakfilipalatinovicza

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Krleza Povratakfilipalatinovicza

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Miroslav Krlea

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

kada je bila jo i ta mogunost otvorena da otputuje nekamo daleko, i ona no bila je

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

- Zato? Zato, jer ljubaka s kanonicima? S biskupima? Kao da trafikantkinjin gospodin

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

OD JEDNOLINIH, slamom pokrivenih panonskih koliba i konica, od kobila i krava po

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

svoje egzistencije, u koijakom, u sajmarskom, u gospodarskom, oni su zbunjeni i dre

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralakim poticajima svjetlosti, a tamo konice i

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

blato i civilizacija koja dolazi!"

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

DVA mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjeveki vinograd, a po dolinama

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

skom salitrom? Da se ore traktorima, da se ta rasparana, rasparcelirana zemlja stopi i

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Raumura, sve je to Filipu izgledalo ve od prvog dana vrlo udnim i problematinim.

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Eigentlich unfassbar! (njem.) - Zapravo nepojmljivo!

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza