II.

dio: ISTINA CRKVE

UVOD
Enciklika Fides et ratio (Ivan Pavao II.): prvo teko pitanje tie se odnosa znaenja i istine;
izvori koje tumai teolog prenose neko znaenje i on se treba pitati koja je i kako je duboka i
autentina istina koju donose. U Sv. pismu se iznosi istina koja je onkraj povijesnih dogaanja
zato pitamo za smisao odnosa izmeu injenice i njezina znaenja jer taj odnos predstavlja
smisao povijesti. FeR: kako pomiriti apsolutnu i univerzalnu narav istine s povijesnim i
kulturalnim uvjetima u kojima je ona izreena? Vana je upotreba hermeneutike koja je
otvorena prema metafizici ona moe pokazati kako se od okolnosti u kojima su nastali sveti
tekstovi prelazi do istine koja je u njim i nadilazi te okolnosti. Time se potvruje da
ogranieni jezini izriaj moe izrei istine koje nadilaze samu jezinu uporabu. Papa:
tumaenje izvora je vana teoloka zadaa, ali
zahtjevnije je traenje razumijevanja vjere;
vano je filozofsko rasvjetljavanje odnosa izmeu istine i ivota, osobito izmeu
transcendentalne istine i ljudima razumljivog jezika;
Tijesna veza izmeu teoloke mudrosti i filozofskog znanja jedno je od najizvornijih
bogatstava kranske predaje u produbljivanju objavljene istine zato je vano prouiti
metafiziku dimenziju istine da bi mogli dijalogizirati s filozofijom.
To potvruje II. vat. sabor u GS 15: ovjek, participirajui na svjetlu Bojeg uma, ispravno
sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari; uvijek je nalazio dublju istinu jer je um
sposoban dosei inteligibilnu stvarnost; razumna narav ljudske osobe se usavruje mudrou
koja privlai istini i dobru, te ga po vidljivim stvarima vodi nevidljivima; danas je ona
posebno potrebna da bi nova otkria postala humanija.
U ekleziologiji se trai hermeneutski postupak.

injenica Crkve
Crkva se svijetu pokazuje kao juridika, socioloka, religiozna i moralna veliina:
njezina se vidljivost opaa ve u graevinskim specifinostima po kojima se prepoznaju
mjesta gdje se sabire crkvena zajednica;
1

 njezina znakovitost vidi se u specifinoj nonji crkvenih slubenika, liturgijskih slavlja i

pripadnika redovnikih zajednica; kroz sve to vidljivo je da Crkva ima nevidljivu stvarnost i
korijene iz kojih je izrasla njezina vidljiva fenomenoloka stvarnost:
neke znakovitosti su jasne i prihvatljive i nekranima: npr. liturgijska glazba, umjetnost,
neke su zagonetnije: liturgijski obredi, odjea...
jo zagonetniji su sakramentalni znakovi: polijevanje vodom, mazanje krizmom, upotreba
kruha i vina, ispovijedanje grijeha, polaganje ruku;
posebna je tajnovitost u sv. knjigama: Sv. pismu, liturgijskim obrednicima i molitvenicima;
vjernici se sastaju nedjeljom s Isusom, jedu Njegovo Tijelo i Krv u euharistijskoj gozbi, s
Njim razgovaraju u molitvi, te se po itanju Njegove rijei, primanju sakramenata i molitvu
ispunjaju Njegovim Duhom;
njezin moral ima svoje znakove mentalitet i moral svijeta i Crkve se razlikuje jer:
vjernici su pozvani ljubiti neprijatelje, pratati, ne initi zlo, vjerovati da su istina, ljubav i
dobrota nadmonije od svega;
u zajednici Crkve se dogaaju udesna ozdravljenja i duhovna mo koja je iznad prirodnih
zakona; mnogi su proglaeni svetima zbog herojskih kreposti jedino objanjenje za to je Isus
i snaga Njegova Duha;
Crkva se brine za siromane, bolesne, one na rubu drutva jer patnici su najblii Isusovi
prijatelji;
Crkva posjeduje materijalna dobra koja su znak koji nije ni priblino vaan kao onaj
unutarnji duhovni, milosni i boanski sadraj. Crkva ima sredite iz kojeg sve proizlazi i
komu se sve vraa; sve navedeno samo su znakovi tog sredita i poziv u njega: sredite Crkve
je Isus Krist povijesna osoba koju je Crkva prepoznala kao Sina Bojeg koji nas je otkupio.
On je u Duhu stalno u Crkvi prisutan i po njoj djeluje.
II. vat. sabor: Crkva je koinonia, communio, puk skupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha
Sv. prema tome Crkva je znak Boje prisutnosti jer je po njoj On meu nama dohvatljiv i
vidljiv na neki nain. Crkva predstavlja duu svijeta koja ga oivljuje jer u njoj i po njoj
Stvoritelj svijeta ljude privodi spasenju.

Isus Krist je u svijetu prisutan po svom mistinom Tijelu Crkve. Ali ima i drugu stranu, onu
ljudsku koja je grena i zato je svjesna stalne potrebe svoga obraenja. Jedini smisao Crkve je
stalno ii za Isusom i navijetati Ga svijetu. Zbog te otajstvenosti Crkva je skandalon,
sablazan svijetu. Unato tome, njezina snaga je ustrajati u dobru i istini, biti tu za ovjeka,
poput Isusa.
Crkva se nalazi u svijetu i ivi po zakonima prirode i ivota, ali se razlikuje od njega jer
proklamira istinu, dobrotu, ljubav i ljepotu. Doivljava se kao Boja izabranica koja Ga treba
svjedoiti svijetu. Potpuno je u svijetu i za svijet, ali ivi od Boga, po Bogu i za Boga.
Bogatstvo Crkve znanstvenom refleksijom objanjava teologija. Ona je starija od svih drugih
suvremenih znanosti, od nje su se razvile znanstvene discipline. Crkva se pokazuje:
kulturoloki vrhunska, po umjetnikim djelima nedostina, u liturgiji tajnovita, u pobonosti
iracionalna, u moralu udesna, u znakovima izazovna, znanstveno racionalna (sadraj Crkve
je znanstveno, teoloki, racionalno objanjen).
Hrv. otajstvo = tajna koja se od-tajuje, otkriva to je prijevod lat. sacramentum =
vojnika zakletva (uvanje i znanje o tajni). To je latinski prijevod gr. mysterion = tajni
plan bitke koji vojskovoa priopuje svojim suradnicima. Kod sv. Pavla ima znaenje Bojeg
plana spasenja koji se stalno otkriva i ostvaruje. Crkva je vidljivi znak Bojeg plana sa
svijetom.

B. ISUS JE USTANOVIO CRKVU

J. Ratzinger: samo je jedan Boji narod. U raznim Isusovim gestama vidi da je on htio
ustanoviti Crkvu: Isus je novi Jakob koji skuplja svoje sinove i osniva Crkvu (knjiga Das
neue Volk Gottes). Egzegetske hipoteze o osnivanju Crkve:
1.) liberalna egzegeza Isusa reducira na etiku; On je protivnik institucija i nije mogao
osnovati Crkvu kao instituciju.
Novo otkrie nakon II. svjetskog rata: Mesiju se ne moe promatrati bez njegova naroda;
nastala su 2 smjera:
a) neoliberalizam eshatoloko znaenja Isusove poruke te se osnivanje Crkve protivi toj
eshatolokoj radikalnosti; On je protiv sveenika, kulta, institucije...

b) marksistiki smjer Isus je na strani proletarijata, a eshatoloki karakter Njegove poruke

znai kraj klasnog drutva, te nastaje suprotnost izmeu narodne i slubene Crkve; Isus je
na strani naroda, a protiv institucije. Isus je navijetao kraljevstvo Boje (spominje se 122
puta u NZ-u). Ratzinger smatra da se prema idovskom shvaanju tog pojma misli na
skupljanje i oienje ljudi za to kraljevstvo.

Jeremias (protestantski egzeget): smisao Isusove djelatnosti je okupljanje naroda Bojeg

posljednjih vremena. Tako je Ivan Krstitelj sakupljao eshatoloku zajednicu jer je bio
glasnik Mesije. Kraljevstvo Boje koje navijeta Isus oznaava sadanje Boje djelovanje.
Treba izreku Loisyevu promijeniti (Obeano je kraljevstvo, a doao je Isus) jer upravo je
Isus nutarnja toka sabiranja novoga naroda. Da je Isus htio Crkvu vidi se iz pitanja
uenika da im dade zajedniku molitvu. Jeremias zakljuuje: vlastiti molitveni red kod
religioznih grupa bitna je oznaka njihovog zajednitva. Uenici osjeaju da su oni nova
zajednica simbolizam sedamdesetdvojice oznauje broj neidovskih naroda, tj. Isusov
zahtjev da cijelo ovjeanstvo postane zajednica Njegovih uenika.
Ratzinger: Isus je htio ustanoviti i ustanovio Crkvu. Prvi Izrael nastao je na Sinaju tako to je
Bog dao svoje zapovijedi i ugovor potpisao krvlju ivotinja. Ustanovljenje novog naroda
Bojeg dogaa se na Posljednjoj veeri kada Isus daje novu zapovijed i prua uenicima
kale svoje krvi. Ta pashalna veera shvaa se kako veza jedinstva novog naroda Bojeg, a
Isusovo Tijelo je novi hram, sredite okupljanja Crkve. Isus tako navijeta novi kult, a
ustanovljenje euharistije je sklapanje saveza i konkretno ustanovljenje novog naroda
koji je postao iz Tijela i Krivi Kristove.
Ratzinger: da Isus nije mislio samo na okupljanje Izraela govori i NZ-ni naziv Crkva, a ne
Boji narod. Gr. ekklesia (lat. ecclesia) potjee od hebr. kahal = okupljanje
naroda. Misli se na sabiranje naroda Crkva je kultno sabiranje, mjesna zajednica i opa
Kristova Crkva. Okupljanje dvanaestorice jako je vano. Isus cijelu no provodi u molitvi
prije nego ih je izabrao, njima tumai prispodobe, pouava ih u osami, osposobljava da ine
djela koja je On inio, eli biti u njima i oni u Njemu. Na taj nain Isus je Otac dvanaest
sinova od kojih nastaje novi Boji narod. Sin ovjeji naziv koji je u Dn 7 simbolian i
oznauje Boji narod posljednjih vremena. Isus je dao ovlast vezanja i odrjeivanja
apostolima, a posebno Petru sve to upuuje da je htio i formalno ustanovio Crkvu.
4

Pie-Ninot: koncilski tekstovi ne slau se s koncepcijom osnivanja Crkve kako ju

postavljaju njemaki ekleziolozi. LG 2, 3 i 4: Crkva je izila iz Presvetog Trojstva. LG 5
spominje rijei ustanovljenje i Ustanovitelj, akti ustanovljenja (Gospodin Isus dao je
poetak svojoj Crkvi propovijedajui dolazak kraljevstva Bojeg). Isusova udesa dokazuju
da je Kraljevstvo ve dolo, a s njime i Crkva. Koncil time jasno ustvruje da je Isus
ustanovio Crkvu za svog zemaljskog, ali i nebeskog djelovanja.
Pie-Ninot navodi CTI iz 1985. g. dokument o ekleziologiji koji nabraja 10 etapa u
osnivanju Crkve: one ujedinjene pokazuju da se ustanovljenje Crkve shvaa kao povijesni
proces, postanak Crkve unutar povijesti objave. LG 2: Crkva je prikazana, pripravljana,
ustanovljena, oitovana i imat e slavni zavretak u tome se razvoju Crkve konstituira i
definitivna fundamentalna struktura Crkve. CTI iz 1986. g. dokument o Isusovoj svijesti o
samome sebi: postavio je konkretne ine koje je mogue protumaiti jedino u pripravi
Crkve koja e biti konano konstituirana u dogaajima Uskrsa i Pedesetnice. Govori se o
implicitnoj ekleziologiji kao izrazu Isusove nakane jer se ne tvrdi da je Njegova nakana
implicira izriitu volju ustanoviti sve institucionalne aspekte Crkve kako su se oni razvijali.
Povijest kranstva se temelji na Isusovoj nakani da ustanovi Crkvu. Crkvu postavlja kao
prasakrament s 3 bitne strukture, tj. sakramentalna aspekta koji predstavljaju ustanoviteljski
odnos, izvornost i ustanovljenje Isusovo u odnosu na Crkvu:
1) Krist je Ustanovitelj Crkve govori se o implicitnoj i procesualnoj ekleziologiji;
kraljevstvo Boje se nakon Uskrsa predaje Crkvi;
2) Crkva ima vanjski znak sastavljana je od boanskog i ljudskog, te je stoga otajstvo i
povijesni subjekt (sveta je i potrebna ienja); razlikuje ius divinum i ius ecclesiasticum;
u tome da u sebi nosi neto trajno i nepromjenjivo, vidi se vjernost Crkve Isusu i njena
vjerodostojnost i istina; kraljevstvo Boje je u njoj prisutno kao u otajstvu, te je ona u
odreenom smislu sakrament Kraljevstva;
3) nutarnji efekt milosti Isus je temelj Crkve i ostvarenje spasenjskih otajstava, posebno
naglaeno u utjelovljenju i pashalnom misteriju, te poslanju Duha Svetoga.
Zatim se obrauje Pracrkva koja je temelj i norma Crkve za sva vremena.