alkemija

ALKEMIJA, alkemijski simboli (slijeva), 1. red: vatra, zrak, sol, zemlja, voda; 2. red:
sumpor, zlato, srebro, iva, eljezo; 3. red: kositar, olovo, bakar, potaa, ocat

Alkemija (arap. al-kmy, prema gr. : mjeavina), nekadanja nastojanja i

pokuaji pronalaenja vjetine pretvaranja neplemenita metala (olovo, bakar, iva
i dr.) u plemenit (zlato, srebro) s pomou tzv. kamena mudraca. To razdoblje
povijesti kemije (IV. do XV. st.) karakterizira i traenje eliksira dugovjenosti i
stvaranje mitova. Alkemija potjee iz razvijene tehnologije starih Egipana. Niz
propisa i tehnolokih uputa sabrao je Bol iz Mende (300. do 250. pr. Kr.). U njima
se o vjetini obrade i patvorenja metala otvoreno pie, ali se poslije pojavljuje
neoplatonistika mistika i alkemija se razvija kao kombinacija mistike, magije i
arlatanstva. Kako se alkemija primjenjivala i za izradbu lanog novca, car
Dioklecijan je 296. naredio da se spale svi egipatski rukopisi s receptima za
pravljenje umjetnoga zlata. Iz Egipta se preko Arapa alkemija proirila i u Kinu.
U IV. st. Grk Zosim iz Panopola opisao je razliite kemijske postupke za bojenje
metala i slitina. Poslije se pisci ograniavaju na komentiranje starijih spisa, bez
eksperimentalnog rada, a prevladavaju mistini elementi.

Arapi su krajem VII. st., preuzevi alkemiju od Bizantinaca, ponovno poeli s

eksperimentalnim radom, a preko panjolske vratili su alkemiju u Europu. U XIII.
st. u Europi se alkemijom bave mnogi filozofi, prirodoslovci i lijenici: Albert Veliki
(11931280), Roger Bacon (oko 1214 oko 1294), Arnaldus Villanovanus
(katalonski Arnau de Vilanova; 12351312) i Raimundus Lullus (katalonski Ramon
Llull; 12331315). Alkemija u srednjovjekovnoj Europi nasljeuje kransku
mistiku i skolastiku pa se njome, osim svjetovnog sveenstva, bave i redovnici u
samostanima.

Na hrvatskom se tlu alkemijsko-kozmoloka gledita nalaze u djelu O bitima

(De essentiis, 1143) filozofa Hermana Dalmatinca. Iako se u XIV. st. bavljenje
alkemijom zabranjivalo, u Hrvatskoj se tada kao alkemiar istaknuo Petar Bono
(Petrus Bonus) rodom iz Ferrare, gradski lijenik u Trogiru i Puli, koji je (vjerojatno
1330) napisao poznato alkemijsko djelo Skupocjeni novi biser ili Uvod u
umijee alkemije (Pretiosa margarita novella ili Introductio in artem
alchemiae, 1546). Pulski alkemiar Daniel Istranin napisao je djelo (po. XV. st.)
u stihovima Kamen filozofa (Lapis Philosophorum), koje su poslije prepisivali
svjetski alkemiari, a u Zagrebu se alkemijom bavio kantor Ivan (umro 1448), ije
se biljeke uvaju u zagrebakoj Metropolitanskoj knjinici. U XV. st. alkemijom su
se bavili ljudi svih drutvenih slojeva pa su mnogi vladari na svojim dvorovima

drali alkemiare, a esto i kovali novac od alkemijskih patvorina zlata. U

Hrvatskoj je kraljica Barbara Celjska pokuavala pripraviti zlato. U XVI. st. poeli
su se ondanji kemiari vie baviti pripremanjem lijekova ( ijatrokemija).
Prepletanje alkemijskih i ijatrokemijskih tendencija razabire se u knjizi Razgovor
o staroj i novoj medicini (Discorso della vecchia et nova medicina, 1590)
koparskoga lijenika Ivana Brattija. Alkemijom se bavio i splitski arhiakon i
knjievnik Matija Alberti (15611623). Moderna kemija s A. L. Lavoisierom uvela
je kao temeljno naelo stalnost materije i nemogunost pretvorbe jednog
elementa u drugi. Unato tomu bilo je jo u XIX. st. uenjaka koji su se bavili
alkemijom. Tipini zakanjeli alkemiar u Hrvatskoj bio je Ivan Nepomuk Laba
(17831849), koji je na svom imanju kraj Zlatara nastojao dobiti zlato. Pravnik
Filip ufflay (17941882) neuspjeno je u Brlogu na Kupi s bratom Antunom
pokuavao s pomou elektriciteta transmutirati elemente. Posljednji alkemiar u
Hrvatskoj bio je barun Lazar Hellenbach (182787).

Iako su alkemiari teili nedostinim ciljevima, oni su ipak obogatili kemiju

mnogim vanim otkriima, koja su postala temeljem moderne znanosti i tehnike,
ponajprije suvremene kemijske znanosti i tehnologije.

U prenesenom znaenju, vrhunsko umijee, arolija, ar (alkemija knjievne

rijei); lukava majstorija, obmana (financijska alkemija).
https://www.youtube.com/watch?v=KoM9pNoBfTc